171Takvim za 2018.

Dževada Šuško

SJEĆANJE NA PRVOG REISU-L-ULEMU MUSTAFU HILMI-EF. HADŽIOMEROVIĆA

povodom 135. godišnjice od uspostavljanja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (1882‒2017)

G odine 2017. navršilo se 135 godina od uspostavljanja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini s reisu-l-ule-mom na čelu. Od te, 1882. godine do danas, funkciju re-

isu-l-uleme obnašalo je 14 alima, uključujući i aktuelnog reisu-l-ulemu Husein-ef. Kavazovića. Svaki reisu-l-ulema je svojom ličnošću i djelovanjem obilježio određeno razdoblje u životu mu-slimana Bosne i Hercegovine u kontekstu društvenih i političkih kretanja na ovim prostorima.

Pitanje pravnog položaja, unutrašnje organizacije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini te njene uloge, nameće se nakon austrougarske okupacije 1878. godine. U vrijeme Osmanskog carstva, u periodu od 400 godina, nije postojala potreba za za-sebnim organiziranjem vjerske zajednice jer je osmanska država bila islamska. Stoga se govori o konceptu dīn ve devla (vjera i država). Vrhovna vlast pripadala je sultanu koji je imao funkciju halife – vjerskog poglavara svih muslimana svijeta. Međutim, osmanska država je bila poznata po tome što je njegovala hijerar-hiju uleme (ilmijja) na čijem čelu je bio šejhu-l-islam, a što nije bilo uobičajeno za ranije muslimanske države. Tu su hijerarhi-ju činili obredoslovna ulema (imami i hatibi), edukativna ulema (muderrisi) te pravna ulema (kadije). Svi oni su primali dekrete za obavljanje svojih funkcija a unutar svih kategorija postojali su rangovi.

172 Takvim za 2018.

Austro-Ugarska je različitim mjerama nastojala udaljiti bosan-ske muslimane od šejhu-l-islama, sultana i Stambola radi učvršći-vanja svog položaja u Bosni i Hercegovini.1 Jedna od tih mjera bila je uspostavljanje posebne islamske organizacione strukture. Jedan dio muslimana, pogotovo osmanska vlada, opirao se preki-du veza sa Stambolom. Za muslimane Bošnjake koji su stoljećima živjeli pod muslimanskom vlašću, nova austrougarska vlast, do-minantno katolička, predstavljala je novitet. Muslimani nisu bili upoznati sa životom pod nemuslimanskom upravom; nisu znali hoće li biti prisiljeni da napuste svoju vjeru, nisu znali ni da li je uopće dozvoljeno živjeti i služiti kršćanskog cara i sl.

Ta mnogostruka nesigurnost natjerala je veliki broj muslima-na u bjekstvo prema osmanskoj državi. Carigradska konvencija, potpisana 21. aprila 1879., devet mjeseci nakon Berlinskog ugo-vora, zajamčila je bosanskim muslimanima pravo da održavaju veze sa šejhu-l-islamom u Stambolu i ovlastila ga da imenuje vjerske službenike u Bosni i Hercegovini iz reda Bošnjaka. Isto-vremeno je dio uleme smatrao da odvajanje od šejhu-l-islama i sultana te uspostava autonomne vjerske zajednice muslimana ne znači udaljavanje od islama, nego je, naprotiv, dokaz da su muslimani Bosne i Hercegovine sposobni staviti vjerske poslove pod svoju kontrolu.

Iz jednog dokumenta datiranog 18. oktobra 1881. saznajemo da su ugledni muslimani iz Sarajeva, na čelu sa sarajevskim muf-tijom Hadžiomerovićem, uputili molbu vlastima da “islamsko stanovništvo Bosne” dobije sposobnog čovjeka s titulom reisu-l-uleme kao duhovnog poglavara, onako kako su i druge konfesije dobile duhovne poglavare, te da uz njega bude postavljen pose-ban savjet (medžlis) zadužen za ocjenjivanje sposobnosti naiba (zastupnik), dodjeljivanje kadijskih mjesta i za donošenje odluka o vjerskim pitanjima.2 Austro-Ugarska je usto pokrenula inici-1 Tomislav Kraljačić, “Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1908)”, Sarajevo,

1987, str. 351-359.2 Hamdija Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918),

Sarajevo, 1969. Reprint u Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, Sarajevo, 1991, str. 186, 212-215. Vidi Arhiv Bosne i Hercegovine, ZMF-BH, ad 1087/881.

173Takvim za 2018.

jativu ne samo da muslimani imaju svog poglavara nego i da se ulema obrazuje u Bosni i Hercegovini pa je 1887. osnovana Še-rijatska sudačka škola. Na taj način utemeljena je institucija rei-su-l-uleme, vrhovnog vjerskog poglavara u Bosni i Hercegovini. Tom titulom danas ga u svijetu determiniraju jedino Bošnjaci.

Uspostaviti Islamsku zajednicu nije bio lahak potez. Nakon niza diplomatskih intervencija, 22. marta 1882. sarajevski mufti-ja hadži Mustafa Hilmi-ef. Omerović imenovan je za bosanskog muftiju. To je bilo prvo imenovanje za cijelu Bosnu i Hercego-vinu, jer su do tada muftije imenovane po gradovima, kako je to i danas uobičajeno. Omerović je time ovlašten da rješava sva vjerska i šerijatska pitanja koja se odnose na muslimane Bosne i Hercegovine, da imenuje vjerske službenike i šerijatske sudi-je, odnosno kadije, te da drži predavanja u Gazi Husrev-begovoj medresi. Na taj je način šejhu-l-islam zapravo dozvolio uspo-stavljanje Islamske zajednice.

Prva menšura za bosanskohercegovačkog reisu-l-ulemu

174 Takvim za 2018.

Pola godine kasnije, 17. oktobra 1882. godine, Mustafa Hilmi-ef. Omerović, koji se vodi pod imenom Mustafa Hilmi Hadžio-merović, carskim dekretom je postavljen za prvog reisu-l-ulemu. Dekret je pisan latinicom na bosanskom jeziku. Tom prilikom su imenovana i četiri člana Ulema-medžlisa. Bili su to kadije: Ha-san-ef. Pozderac, Mehmed Nezir-ef. Škaljić, Nuri-ef. Hafizović i Husein-ef. Ibrahimović.3

Svi vjerski službenici primali su plaću od austrougarske vla-de. Svečano ustoličenje obavljeno je u Konaku 15. decembra 1882. Reisu-l-ulema je od austrougarskih vlasti ocijenjen lojal-nom, privrženom i pouzdanom osobom koju je čak šejhu-l-islam predložio za vjerskog poglavara Bosne i Hercegovine.4 Šejhu-l-islam je i dalje zahtijevao da se dekreti o imenovanju vjerskih službenika pošalju u Istanbul na potvrđivanje, što Austro-Ugar-ska nije dozvolila.

Biografski podaciSejfudin Kemura5 i Ismet Bušatlić6 zabilježili su sljedeće o

Hilmi-ef. Hadžiomeroviću: Rođen je u Kulen-Vakufu 1816. (1231. god. po Hidžri) od

oca hadži Omera Hadžiomerovića. Sa 17 godina (1833) do-šao je u Sarajevo da u Gazi Husrev-begovom hanikahu uči pred muderrisom Mehmed-ef. Kučukom. Pet godina kasni-je (1837) odlazi u Stambol u Hekim-Čelebi medresu i tamo ostaje 15 godina. Vraća se u Sarajevo (1852) s bosanskim hadžijama koji su se u to vrijeme vraćali iz Mekke. U Sa-rajevu je postavljen za muderrisa u Kuršumliji medresi kao nasljednik umrlog Mehmed-ef. Kučuka. Radio je uporedo

3 Godine 1883. zemaljska vlada pristupila je uređenju vakufa i stavila ih pod strogu kontrolu.

4 Landesregierung beantragt Pensionierung des Reisel-Uleima Omerović ABiH ZMF Präs, 984 4.9.15.10 1893.

5 Kemura šejh Sejfuddin Fehmi bin Ali, “Sarajevske muftije od 926-1519. do 1334-1916. godine”, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1916, str. 28-29.

6 Ismet Bušatlić, “Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović”, Islamska misao VII, br. 82, 1985, str. 3-8.

175Takvim za 2018.

kao imam Arebi Atik-džamije. Bio je član komisije osnova-ne za reformu prosvjete, nadzora nad školama i biblioteka-ma te planiranje i kontrolu budžeta za potrebe vjerskopro-svjetnih ustanova. Kao dobar poznavalac šerijatskog prava pet godina kasnije (1856), imenovan je za sarajevskog muf-tiju i tu funkciju je obavljao 26 godina – do imenovanja za prvog reisu-l-ulemu 1882. Istovremeno nastavlja držati der-sove (do 1888. godine) jer je važio za izuzetnog metodičara i pedagoga. Imao je 66 godina kada je postavljen za reisu-l-ulemu. Na toj funkciji ostaje 11 godina. Sa 77 godina daje ostavku i godinu kasnije, 10. februara 1895. godine, umire u Sarajevu. Ukopan je na Grličića brdu.

Do danas nije poznato da je na nekoj slici ili crtežu sačuvan lik Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića. Kadić je u svojoj hronici zabilježio sljedeće:

“Merhum Hilmi-efendija bijaše srednjeg rasta, pun i de-beo, okrugle glave, čela povisoka, rumena lica, nošnja obična hodžinska (mnogo ličila na arapsku jer mu je žuta anterija, ćitabija koja je izvirivala ispod širokog džubeta, dosezala do nožnih članaka).”7

S obzirom na to da nije sačuvana fotografija, prikazujemo fo-tografiju nišana:8

Reisu-l-ulema Hadžiomerović izdao je nekoliko fetvi koje su značajne i danas. Jedna od njih je fetva o korištenju mezarja a glasi da se nakon izvjesnog vremena mezarja smiju iznova kopati i koristiti. Izdao je i fetvu o služenju austrougarske vojske a tiče se vojnog zakona iz 1881. Hadžiomerović govori da muslimani mo-raju poštovati zakon o služenju vojske i da nema smetnje da mu-slimani služe nemuslimansku vojsku. On je pitanje nemusliman-ske vlasti pokušao postaviti u okvire zdravog razuma te zaključio da muslimani trebaju poštovati zakone države u kojoj žive, makar

7 Ferhat Šeta, Reisul-uleme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji od 1882. do 1991. godine, Sarajevo, 1991.

8 Foto Ahmed Mehmedović.

176 Takvim za 2018.

to bila nemuslimanska država i makar njome vladao nemusliman-ski vladar, pod uvjetom da je vladar pravedan i da dozvoljava da vjerski službenici i učenjaci obavljaju svoje poslove.

U to vrijeme se među ulemom vodila rasprava o tome je li muslimanima dozvoljeno da žive pod nemuslimanskom vlašću, je li do tada dominantno kršćansko-evropska kultura prihvatljiva za muslimane, može li se Austro-Ugarska smatrati kućom mira (daru-l-islam) ili je to pak kuća nevjerstva (daru-l-kufr/daru-l-harb).9

Inače je podjela svijeta na ove dvije krajnosti postala upitna, pogotovo tokom 20. stoljeća kad se uzme u obzir da je velik broj muslimanskih društava postao kolonija zapadnih nemusliman-

9 Dževada Šuško, “Bosniaks & Loyalty: Responses to the Conscription Law”, Hunga-rian Historical Review, vol.3, no.3, 2014, 529-559.

Mezar Hilmi-ef. Hadžiomerovića na Grličića brdu

177Takvim za 2018.

skih sila a nakon njihovog povlačenja postavljeni su nepraved-ni vladari – muslimani. Sve veći broj muslimana selio se prema zapadnim državama zbog ugnjetavanja njihovih vjerskih i poli-tičkih sloboda u dominantno muslimanskoj sredini pod navod-no muslimanskom vlašću. Bilo je i onih koji su napuštali svoje domove iz ekonomskih razloga. Daru-l-islam je postala terito-rija koja podrazumijeva vjerske slobode, gdje muslimani mogu živjeti vjeru slobodno, a ne teritorija u kojoj vlada muslimanski vladar. Austro-Ugarska je postala primjer države u kojoj su mu-slimani uživali slobodu vjere, pogotovo uzimajući u obzir tadaš-nje stanje muslimana u susjednoj Srbiji i Crnoj Gori.

Ipak, ostalo je mnogo općih pitanja na koje je reisu-l-ulemi valjalo davati odgovore: Kako sačuvati islam izvan islamske dr-žave? Kako sačuvati veze s muslimanima svijeta? i sl.

Jedan od razloga zašto je reisu-l-ulema Hadžiomerović zago-varao život pod austrougarskom vlašću je, kako se pretpostav-lja, njegov pragmatizam i reformistička misao, jer se ogroman broj muslimana vodio pojmom hidžre pa su napuštali domovinu, ostavljali sve iza sebe i odlazili u neizvjesnost. Tako je i Bosna i Hercegovina gubila muslimansko stanovništvo. Stoga su reisu-l-ulema Hadžiomerović i drugi ustvrdili da je u većoj opasnosti vatan (domovina), nego din islam.

Smatramo da takav zaključak važi i danas. Živimo u državi u kojoj imamo slobodu da odgajamo našu djecu u duhu islama, da prakticiramo vjeru, da klanjamo, postimo, dajemo zekat, oba-vimo hadž, te da se obrazujemo o islamu i da se organiziramo u mnogo čemu, ali da su stabilnost, sigurnost i napredak naše do-movine, države Bosne i Hercegovine, u svojevrsnoj opasnosti.

178 Takvim za 2018.