Prispodoba o dobrom i pametnom (i društveno odgovornom) samoubojiciKristijan Krkač

Zagrebačka škola ekonomije i managementaJordanovac 110, 10000 Zagreb, kkrkac@zsem.hr

(Legendarni lik neuspješnog samoubojice iz stripa „Alan Ford“.)„Kao što smo u životu okruženi smrću, tako smo i u zdravlju našeg razuma okruženi ludošću.“ L. Wittgenstein “Culture and Value”, 1998:50, MS 127 77v: 1944. „Abnormalna reakcija na abnormalnu situaciju – jest normalno ponašanje.“ V. E. Frankl, „Zašto se niste ubili?“, 1989:32

Uvodna napomena

Poštovani čitatelju, dopustite mi da započnem pomalo neformalno.1 Sjećam se jedne emisije humoristične serije „Seinfeld“ u kojoj je tema bila samoubojstvo i tijekom koje je glavni lik u jednom „stand-up“ isječku pitao – zašto samoubojice kada jednom pokušaju samoubojstvo i ne uspiju ne pokušavaju ponovno? Zatim je ustvrdio da je to zato što ništa u životu nisu u stanju napraviti dobro što ih je i dovelo do pokušaja samoubojstva. Nakon toga je savjetovao da trebaju barem tu pokazati kako su se naučili ustrajnosti i pokušavati ponovno sve dok ne uspiju.

Koja je svrha ove priče? Često se spominje da sam govor ili razgovor o samoubojstvu, primjerice u medijima, ili pak slučajevi samoubojstva slavnih osoba, može potaći potencijalne samoubojice na samoubojstvo. Dakako, to je možda slično prikazivanju agresije na TV-u što potiče agresivnost kod gledatelja. S druge strane nije poznato a niti uvriježeno da prikazivanje moralno ispravnih i herojskih djela potiče na moralniji i herojskiji život. Možda ova sličnost i asimetrija uopće nisu podobne. Uostalom, što se time želi reći? Da samoubojstvo treba tabuizirati, možda ga prepustiti očito „samozvanim stručnjacima“ jer kakvi drugačije mogu biti ako se o njihovom poslu ne smije govoriti u javnosti, niti u medijima. Pitanje je kako bismo uopće mogli znati postoje li takve osobe jer i samo spominjanje u medijima „te i te osobe su stručnjaci za samoubojstvo“ ili „...za sprječavanje samoubojstva“ računa se kao „spominjanje samoubojstva“? Tako dugo dok se to ne pojasni ovdje ću pretpostavljati da tome nije tako i da se o samoubojstvu može, smije i treba govoriti, te napose o tome jesu li samoubojice „luđaci“ i „nemoralne“ osobe. Lijepo određenje herojske smrti pruža L. Wittgenstein u djelcu “Culture and Value” („Raznolike napomene“) pišući, “Heroj gleda smrti u lice, istinskoj smrti, ne nekoj slici smrti. Držati se dostojno u kriznoj situaciji ne

znači biti sposoban dobro odigrati ulogu heroja, kao u kazalištu, to prije znači biti sposoban samoj smrti gledati u lice.“ (Wittgenstein 1998:58)

Mnogo ljudi imaju intuiciju o samoubojstvu kao zabranjenom jer se radi o agresiji čovjeka prema samome sebi što se pak čini moralno neispravnim. No isto tako mnogo ljudi vjeruje da je i agresija prema

1 Za dodatak u naslovu „društveno odgovornom“ zahvaljujem Damiru Mladiću koji je to predložio nakon predavanja na studentskom simpoziju 2009. Prva inačica teksta ovog pisana je sredinom devedesetih godina, ponešto prepravljana tijekom sljedećeg desetljeća, te se u tom svjetlu unaprijed ispričavam zbog starosti podataka koje navodim napose statističkih podataka i „suvremenih“ stavova medicine. Letimičnom provjerom statistika na Internetu, te novih medicinskih priručnika lako se može uvidjeti da se ništa značajno nije promijenilo, osim što je postotak samoubojica malo veći što je vjerojatno dobrim dijelom objašnjivo povećanjem populacije.

drugim ljudima zabranjena, a uz to da je ponekad dopuštena kao primjerice u slučaju „dopuštene samoobrane“ (od neopravdanog napada). Tada je obrana dopuštena (pojedincu i čak narodu u obliku „obrambenog rata“) jer svaki pojedinac (i društvo) ima pravo na samoočuvanje vlastitog života. Ovdje se radi o iznimci od pravila. Postoji naime i intuicija o iznimci od pravila o zabrani samoubojstva. Naime, roditelj može srljati u vrlo vjerojatnu smrt e kako bi spasio život svog djeteta, kamikaza srlja u sigurnu smrt kako bi spasio opstojnost svoje domovine. Samoubojica srlja u sigurnu smrt jer vlastiti život doživljava kao trajno besmislen. Postoji li bilo što, a što bi ovo činilo drugačijom iznimkom u odnosu na pravilo o zabrani samoubojstva? Dakle, okrenimo se središnjem pitanju – može li samoubojstvo biti opravdano i moralno dopušteno? Stvar je opće kulture poznavati činjenicu tzv. «herojskog» samoubojstva, primjerice roditelja koji srlja u sigurnu smrt kako bi spasio vlastito dijete, ili vojnika koji spašava suborca, neznanca koji spašava neznanca. Nije sasvim jasno spadaju li ovdje i samoubojstva japanskih pilota «kamikaza», ili glavnih izvršnih direktora korporacija u slučajevima propasti tvrtke poradi nemara, propusta, laži, krađe, pohlepe i slično? Ovdje možda postoji i sličnost, jer kao što se majka pred smrtnom opasnošću žrtvuje za dijete, zar se tako i direktor (Japanske prije nego one u SAD-u) ne žrtvuje za dobrobit tvrtke, ili pilot za domovinu? No, ovaj tekst ne govori isključivo o herojskim samoubojstvima, nego načelno o samoubojstvu, a tek sporedno o nekim vrstama. U tom svjetlu također valja uzeti u obzir i „usporeno“ ili tako reći „razvučeno“ samoubojstvo. Naime, rizično ponašanje i nezdrav život (primjerice prekomjerno uživanje u duhanskim proizvodima, alkoholnim pićima, lakšim ili težim drogama, tjelesno rizičnim (napose stresnim) aktivnostima, tzv. „radoholičarstvu“ i sl.) također je neka vrsta samoubojstva (naime ono što gledate kada gledate čovjeka koji pali cigaretu, a puši kutiju ili više cigareta dnevno, u stvari je vrlo usporen prikaz njegova samoubojstva). Tekst ne govori niti o ovim konkretnim slučajevima.

Tekst se naime sastoji od dva dijela. Prvi dio iznosi neke činjenice o samoubojstvu, sljedeći dio raspravlja racionalnost samoubojstva, dok u završnim odjeljcima nastojim kazati koju riječ o moralnosti istog, tj. o uvjetima pod kojima bi samoubojstvo moglo biti moralno dopušteno. Time je samoubojstvo filozofski i etički problem. Filozofi sami po sebi rijetko čine samoubojstvo, još rjeđe pišu o samoubojstvu (primjerice D. Hume, A. Schopenhauer, A. Camus), iako je poznato da su neki bili skloni samoubojstvu (primjerice L. J. J. Wittgenstein), a neki su pak na bližnje djelovali toliko destruktivno da su ih doveli do samoubojstva (primjerice B. A. W. Russell). No, niti to nije tema ovog rada.

1. Samoubojstvo kao činjenica i kao poteškoća

Određen broj ljudi na svijetu svakog dana uspješno izvede čin samoubojstva. Prema novijim podacima, svaka dva sata jedna mlada osoba počini samoubojstvo. Samoubojstvo (suicid) odnosi više mladih života nego bilo koja bolest ili prirodni uzrok. To je statistička, psihološka, sociološka i obdukcijska činjenica i kao takva je tema ovog rada. Dobar dio tih ljudi ima određene poremećaje (kao što primjerice pacijenti psihijatrijskih klinika često izvrše samoubojstvo nakon što su otpušteni s liječenja), ili se nalaze u rizičnim skupinama (mladi ljudi, stari ljudi, Mađari, Finci, itd.), i sl. No, nasuprot njima, određen dio te skupine nema takvih poremećaja (ta će nam skupina biti posebno filozofski zanimljiva, jer je na slučajevima te skupine moguće temeljiti protuprimjer određenom filozofskom, pače etičkom stajalištu koje kaže da je samoubojstvo uvijek, svuda i za svakoga ponaosob moralno zabranjeno) temeljem nekih daljnjih razloga koji mogu biti religijski tj. teološki, znanstveni tj. biološki, etički tj. moralni, i sl. Filozofsko pitanje glasi je li moguće da je njihov čin samoubojstva (naime, pripadnika posljednje podskupine) racionalan

postupak? Racionalnost osobe S ne treba miješati s racionalnošću nečijeg objašnjenja njezina djelovanja ili s racionalnošću nečijeg opisa njezina djelovanja. Racionalnost je sposobnost rješavanja problema i/ili sposobnost prilagođavanja novonastalim situacijama (ovdje dakako ne njegujem nikakve nade o tome da

2

mjerila racionalnosti pa i inteligencije nisu mahom uvjetovana potrebama gospodarstva, kako državnog tako i privatnog, te šire civilizacije, kulture i stila života). Ovdje možemo imati posla s dvije poteškoće: je li osoba S izvršivši samoubojstvo uspješno riješila problem tj. uspješno se prilagodila novonastalim

okolnostima, tj. je li djelovala racionalno, i/ili, jesmo li mi riješili problem njezina samoubojstva ako smo ga (samima sebi, sebi kao zajednici,

stručnjacima i pojedincima) objasnili (uzročno) ili opisali (kao) racionalno? Naime, očito je moguće racionalno djelovanje bez mogućnosti racionalnog objašnjenja ili jasnog opisa (preglednog prikaza) tog istog djelovanja (napose od strane onoga tko djeluje, ali i od strane nekoga tko promatra osobu ili skupinu koja djeluje), tj. moguće je da neka p nije opravdana ali da je istovremeno vjerovati p racionalna stvar za učiniti, i povrh toga, očito je moguće djelovanje koje je moralno neispravno prema nekom sustavu moralnih vrijednosti i istovremeno racionalno. Primjerice, racionalno je u izboru ili govoriti istinu, ili spasiti život postupiti tako da se spasi život lažući (ako bi laganje bio jedini način spašavanja života), pri čemu to i takvo laganje pod tim okolnostima baš zbog tih okolnosti nije ništa manje nemoralno, tj. „manje“ laganje, nego što bi to bilo u bilo kojem drugom slučaju kada izbor ne bi bio takav.

1.1. Filozofska relevantnost fenomena

Samoubojstvo je priznata iako minorna tema u filozofiji. Njime su se bavili Toma Akvinski, David Hume i Arthur Schopenhauer između ostalih. Samoubojstvo je uz pitanje o smislu života prema mišljenju A. Camusa središnje filozofsko pitanje (Camus 1987, Krkač 2002:78-88, 122-140). Time je riješeno pitanje filozofske važnosti samoubojstva, dakako ukoliko su navedene osobe relevantni kao filozofi, napose Camus.2 Na drugom sam mjestu i osobno nastojao opravdati relevantnost tog pitanja pod vidikom pitanja o smislu života slijedeći uglavnom poticajne tekstove T. Nagela na tu temu (Krkač 2002, Nagel 1997:1-24; 1986:208-223; 1987:87-101). Ovdje me ne zanima toliko pitanje o smislu života, koliko pitanje o izočnosti (lišenosti) tako nečega i o našem djelovanju u skladu s tim stanjem ukoliko je dugotrajno ili trajno. Dakako, prva stvar koja nam zdravorazumski pada na um kao posljedica trenutnog nepostojanja ili (dugo)trajne lišenosti smisla života je samoubojstvo. Unatoč ovoj očitoj relevantnosti samoubojstva kao filozofske teme, dosadašnja istraživanja su oskudna.

1.2. Definicije

Samoubojstvo možemo odrediti kao: osebujnu vrstu ubojstva pri čemu su ubojica i ubijena osoba jedna te ista osoba, te pri kojem je sam

čin ubojstva namjeravan od strane ubojice i željen od strane žrtve (neka vrsta ubojstva sebe samog iz milosrđa), tj. nije učinak nesretnih okolnosti (naime, vrlo je važno razlikovati ubojstvo sebe samog s predumišljajem od ubojstva sebe samog nesretnim slučajem).

Zdravorazumsko shvaćanje samoubojstva podrazumijeva kako sa samoubojicom nešto ozbiljno nije u redu poradi čega i izvršava čin samoubojstva. Samoubojstvo je rijetka pojava u odnosu na ostale uzroke smrti čak i u onim područjima, dobnim skupinama, zanimanjima, itd. gdje je komparativno vrlo često. Time je svakako objašnjena sociološka irelevantnost samoubojstva, ali ne i filozofska. Samoubojica ili potencijalni samoubojica treba biti iznimno zanimljiv filozofu, pa čak i psihologu, jer se radi o osobi koja

2 Ako ćemo nestručne, neškolske i površne filozofske napomene nekog izvrsnog biologa, fizičara ili matematičara uzeti kao ozbiljnu filozofiju, onda kakav god razlog za to bio temeljem istoga možemo uzeti kao ozbiljnu filozofiju isto takve filozofske napomene nekog genijalnog pisca ili slikara. Svi takvi razlozi svode se na koncu na „čvrsta uvjerenja filozofske zajednice“ i „trenutno vladajućeg establišmenta“ kako je filozofija znanstvenija no što je književnija ili obrnuto, ili pak kako je znanost filozofičnija, nego što je to književnost ili obrnuto, za što se u pravilu ne pružaju razlozi jači od onih sastavljenih od pučkoškolskih povijesnih napomena o nastanku znanosti i filozofije začinjenih gdjegdje kakvim opskurnim detaljem.

3

iz ovog ili onoga razloga, ili pak bezrazložno, negira smisao vlastitog života, cjelinu svoje egzistencije, napose one buduće za koju ne zna u kojem bi se smjeru razvila. No, filozofi su uglavnom ostali nezainteresirani. Psiholozi su si dali truda i oni u pravilu samoubojstvo definiraju kao: «neprilagođenu agresiju koju osoba usmjerava prema sebi» (maladaptive aggression turned toward

the self, Connor 2002:40).

1.3. Socijalna uvjetovanost i statistika (dob, spol i religijska pripadnost)

E. Durkheim je u svom djelu «Samoubojstvo» (Durkheim, 1951) nastojao utemeljiti sociološko objašnjenje samoubojstva te je u tome je dobrim dijelom i uspio. Temeljni zaključak koji je izveo iz svojih istraživanja je sljedeći: veća je vjerojatnost samoubojstva među osobama koje nisu socijalno integrirane, nego među osobama

koje jesu socijalno integrirane (primjeri koji se mogu pružiti su u slučaju njegovog istraživanja protestanti nasuprot katolicima i Židovima, te neoženjene/neudane osobe nasuprot oženjenim/udanim osobama). Pokazalo se i to, a što je također potvrđeno i daljnjim istraživanjima, da je učestalost samoubojstava koncentrirana na teenagersku populaciju.3

Dobna skupina u kojoj je najučestalije samoubojstvo nisu teenageri i mladi ljudi (15-24 godina starosti), nego stariji ljudi (dobi 65 godina starosti i više). To dakako nije proturječno činjenici da je samoubojstvo treći uzrok smrti mladih ljudi, jer su mladi ljudi uglavnom sigurni s obzirom na uzroke smrti starijih kao što su bolesti srca; oni naime najviše pogibaju svojom nepažnjom, ubojstvom od strane drugih mladih ili samoubojstvom. Samoubojstvo je također vezano uz spol. Mjerenja pokazuju da je vjerojatnost da će osoba muškog spola izvršiti samoubojstvo četiri puta veća od vjerojatnosti da će ga izvršiti osoba ženskog spola. U SAD-u postoji značajna razlika i u boji kože (samoubojstava bijelaca ima duplo više nego samoubojstava crnaca). Zanimljivost je ta da istraživanja pokazuju kako se postotak samoubojstava znatno povećava nakon uspješno publiciranih članaka i knjiga o samoubojstvima slavnih osoba (nakon samoubojstva Marilyn Monroe privremeno se stopa samoubojstava u SAD-u povećala za 12%, Phillips, 1974, prema Daugherty, Kammeyer 1995:169).4 Ukratko, sociologija sugerira: samoubojstvo će vjerojatnije počiniti adolescenti i stari ljudi (15-24, iznad 65 godina) nego ljudi zrele

dobi, muškarci prije nego žene, protestanti prije nego katolici, Mađari prije nego Portugalci, itd. No, i druge društvene znanosti su se bavile samoubojstvom. Uz sociologiju u samom vrhu svakako je i psihologija.

3 Podaci za 1991. za SAD-e pokazuju da je za populaciju dobi 15-24 godina starosti: prvi uzrok smrti automobilska nesreća (32%), drugi uzrok smrti ubojstvo (23%), treći samoubojstvo (13%), četvrti uzrok su ostale nesreće (10%), itd. (Daugherty, Kammeyer, 1995:170). Ovdje dakako treba uzeti u obzir da se u SAD od 100,000 ljudi ubije 12.2 (za razliku od npr. Mađarske 38.2, Finske 27.5, ili Danske 22.4, nav. dj. 1995:169). Sažetak činjenica u svezi sa samoubojstvom mladih bio bi sljedeći: (1) Društvene promjene koje uzrokuju porast samoubojstava mladeži: povećan broj dječjih depresija, slabljenje stabilnosti obitelji, povećana dostupnost vatrenom oružju, poremećaj pozornosti, hiperaktivnost, bolesti ovisnosti, različiti strahovi, stres. (2) Rizični čimbenici: prethodni pokušaji samoubojstva, članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo, prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti, nedavni veliki stresovi, npr. gubitak bliske osobe, prijatelja, rastava braka roditelja, prekid veze s partnerom, društvena izolacija, ovisnost o drogama ili alkoholu, izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu, vatreno oružje u kući, osobito ukoliko je napunjeno. (3) Tipovi samoubilački nastrojene mladeži: dva su tipa samoubilački nastrojene mladeži: prva grupa boluje od dugotrajne depresije ili Anorexie nervose. Kod njih je samoubojstvo obično planirano i promišljeno; drugi tip čine osobe s impulzivnim suicidalnim ponašanjem. Kod ovih su osoba česti poremećaji pozornosti i ne moraju biti deprimirani. Često izražavaju impulzivno agresivno ponašanje prema drugim osobama. (4) Znakovi upozorenja: razgovor o samoubojstvu, preokupiranost smrću i umiranjem, znakovi depresije, promjene ponašanja, poklanjanje dragih stvari i dogovaranje nedovršenih poslova, poteškoće sa snom i spavanjem, poduzimanje pretjeranih rizika, povećana upotreba droga, gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti.4 Nemojte ni na koji način nauditi sebi samima osim ako za to nemate vrlo dobrih razloga!

4

1.4. Psihologija i psihijatrija

Psiholozi samoubojstvo identificiraju isključivo prema izvješćima o smrti koja potpisuju liječnici koji izvršavaju obdukciju. Iako su ti podaci nešto niži no što stvarno jesu ako se u obzir uzmu i drugi načini identificiranja koji su podjednako pouzdani, ipak je činjenica da se stopa samoubojstava među mladima od 1950. godine do kraja 20. stoljeća uvećala skoro za četiri puta (za SAD od 2.5 na 11.2 na 100.000 mladih i adolescenata, Connor 2002:40). Naime, automobilske nesreće u kojima stradavaju mladi mogu biti samoubojstva iako izvješća to ne spominju. Psiholozi su skeptični prema ovim podacima i iz tog razloga što oni u obzir uzimaju samo uspješno izvedena samoubojstva dok ne uzimaju u obzir zamisli i planove o samoubojstvu, prijetnje samoubojstvom, ili neuspjele pokušaje samoubojstva (vidi reprodukciju crteža na početku teksta). Samoubojstvo se u psihologiji karakterizira kao agresivno i protudruštveno ponašanje. U tom svjetlu su dakle i uzroci takvog ponašanja ujedno i nužni, iako ne i dostatni uzroci, agresivnog ponašanja prema samom sebi, te na koncu i samoubojstva. DSM-IV «Personality Disorders» (ed. Livesly, 1995:312-328) to obrađuje u 14. poglavlju pod Pasivno-agresivnim poremećajem osobnosti. Naime, ono što je u srži samoubojstva je poremećaj motivacije, tj. potpuni nedostatak motivacije koji rezultira depresijom. Snažna depresivna epizoda se pak određuje kao značajan gubitak raspoloženja ili stvarnog uživanja/interesa (anhedonia) koji traje barem dva tjedna i povezan je sa najmanje četiri od sedam srodnih simptoma koji se dijele na: kognitivne (osjećaj bezvrijednosti ili krivnje, nesposobnost razmišljanja, koncentracije i odlučivanja i često razmišljanje o smrti, samoubojstvu) i somatske (gubitak na težini i apetitu, skraćenje spavanja i psihomotorna agitacija ili retardacija) (prema: DSV-IV-TR, Američko psihijatrijsko društvo, 2000, prema: Peninngton 2002:104). Vjerojatnost samoubojstva kod depresivne osobe je 15%. Zanimljivo je da se sklonost depresiji (npr. više kod mladih i kod vrlo starih) djelomično poklapa s podacima o uspješno izvedenim samoubojstvima. Zanimljivo je i to da se sklonost depresiji prenosi (nasljeđuje) neposredno s roditelja na djecu. Konačno dolazimo i do čimbenika rizika koji se tiču okoliša. Temeljna odrednica okoliša a koja pogoduje depresiji je nedostatak, a to varira od nedostatka društvene potpore, preko gubitka bliske osobe (supružnika, roditelja), do gubitka izvora vlastitog vrednovanja (npr. posla, statusa (nije nemoguće braniti stav prema kojem je gubitak vlastitog vrednovanja kroz gubitak «javnog statusa» branitelja RH u Domovinskom ratu uz ostale su-uzroke pridonio samom razvoju PTSP-a te i samoubojstvu)). Također velike elementarne nepogode, ratni sukobi, velike nesreće mogu pogodovati razvoju depresije (Pennington 2002). Ukratko: određeni poremećaji osobnosti spojeni s određenim stanjem društvenog i fizičkog okoliša znatno

povećavaju vjerojatnost samoubojstva.

1.5. Kulturni okoliš i (ne)prilike

Posljednja dimenzija koju bi trebalo ukratko napomenuti je kulturni kontekst. Slijedeći drugi moto naveden na početku teksta možemo se pitati postoje li abnormalne okolnosti na koje je samoubojstvo abnormalna reakcija što je sveukupno gledano – normalno ponašanje (Frankl 1989). Dakako, treba razlikovati uvjete samoubojstva od uzroka samoubojstva. Uvjete smo naveli kao sociološke i psihološke vjerojatnosti, tj. psihijatrijske okolnosti, tj. pogodnosti. Značajno je to da ti uvjeti mogu dovesti do samoubojstva i to zaista čine u određenom postotku slučajeva, ali oni to ne čine uvijek. Čini se kako ne postoji jedinstven skup uvjeta (socijalnih, psiholoških, medicinskih, kulturnih, itd.) koji bi objasnili samoubojstvo. Naime, među izvršiteljima samoubojstva ima i osoba čiji slučajevi ne potpadaju pod navedene uvjete. Samoubojica mora vjerovati u neki smisao, svrhu, pa bila to i svrha njegova samoubojstva. To je način na koji će on/ona riješiti svoje probleme. To je sredstvo kojim će ostvariti određen cilj. Dapače, takva osoba može čak imati i solidne razloge. Zašto onda sam čin nazvati iracionalnim, posljedicom poremećaja, bolesti, nesnalaženja u teškim životnim okolnostima, ili sl.? Otkuda okolini (društvu) potreba odbacivanja samoubojice iz društva ljudi, iz društva zdravih, normalnih? Pri tome društvo na cijeli niz načina uspješno stigmatizira samoubojice, napose neuspješne

5

samoubojice, njihove obitelji, prijatelje i poznanike. Štoviše stigmatiziraju se i osobe koje imaju navedene poremećaje koji mogu pogodovati samoubojstvu, a ta sama stigmatizacija također može pogodovati samoubojstvu. U tom slučaju društvo je bez daljnjeg suodgovorno. Ovo se, s druge strane, čini kao obrana zajednice od samoubojice na način da mu se deklarativno i javno oduzme status normalnog čovjeka prije samoubojstva (kao osobe koja ima određene poremećaje), u vremenu samoubojstva tj. tijekom izvršenja čina, a ukoliko se radi o snažnom kulturnom utjecaju religije također i status moralnog čovjeka. Vjeruje se da uspješni samoubojica negativno utječe na okolinu. Ona ne osuđuje samo samoubojicu, nego kao što smo napomenuli i njegove bližnje, obitelj, supružnike, pretke, pa čak i potomke. Teret odgovornosti nerijetko dijelom preuzimaju i ljudi iz okoline, najveći teret oni najbliži, a manji teret oni daljnji. Osuda je nerijetko i moralna. Čin se dakle osuđuje uglavnom kao (1) «nenormalan», (2) «nemoralan», (3) «kukavički», (4) «kao strah od života», (5) «kao vapaj za životom» ili slično. To su sve redom društveni konstrukti, racionalizacije i obrambeni mehanizmi pri čemu od navedenih pet prva tri predstavljaju osudu samoubojice, četvrti predstavlja ravnomjernu osudu samoubojice i okoline dok peti predstavlja isključivo osudu bližnjih. No situacija je ipak nešto složenija. Frankl piše: «Nije tako jednostavno odgovoriti na banalno pitanje je li hrabro ili kukavički kad netko počini

samoubojstvo. Ne smije se naime biti toliko nepravedan pa tek tako prijeći preko unutrašnje borbe koja obično prethodi pokušaju samoubojstva. Tako nam ne preostaje ništa drugo nego reći: samoubojica se doduše ne boji smrti – ali se boji života.» (Frankl 1993:317).

No, zar ovdje ne postoji začarani krug u kojem je društvo neizostavni sukrivac. Prvo imamo osobe s određenim poremećajima koji mogu pogodovati samoubojstvu kao dakle

potencijalne samoubojice. Zatim društvo stigmatizira takve osobe. Nakon toga ta stigmatizacija može potaći samoubojstvo. Nakon samoubojstva društvo tabuizira samoubojicu, no samo znanje o događaju može pogodovati nastanku određenih poremećaja koji mogu pogodovati samoubojstvu...

Tako naime razmišljaju oni najbliži samoubojici. Oni ga se nerijetko (1) ne mogu odreći, ali (2) niti ga žele kao svojeg, što rezultira time (3) da ta osoba postaje nešto o čemu se ne govori. Ove točke (1–3) mogu se promatrati kao segmenti procesa odnosa bližnjih prema samoubojici (tj. žaljenje za preminulim, javno odbacivanje «nenormalnoga», šutnja o nesretnom događaju). Kao što smo do sada vidjeli, uzroci samoubojstva mogu biti sociološki, zatim psihološki (uključno neurološki), itd. No motivi su dijelom vezani uz ove preduvjete i uzroke, a dijelom nisu. Stresna stanja (npr. PTSP), depresije, agresivnost prema sebi, itd. mogu biti potaknuti pojedinačnim neugodnim događajima iz života. No motiv može biti i tzv. «bilanca cijelog dosadašnjeg života» (Frankl 1993:90-93). Čisto teorijski može se pretpostaviti kako neka samoubojstva imaju objektivno opravdanje, ali u praktične svrhe se drži kako je samoubojstvo načelno objektivno neopravdano. No u filozofske svrhe dostatno je postojanje i teorijske mogućnosti objektivno opravdanog samoubojstva kako bi pokušali ispitati mogućnost racionalnosti i moralne ispravnosti tog čina. Često se kaže kako se samoubojstvom ne mogu riješiti problemi. Dakako, da ne mogu. Niti nije svrha samoubojstva «rješavanje» problema. Već prethodno je potencijalni samoubojica utvrdio da njegovi problemi „nemaju rješenje“. Pitanje koje si on/ona postavlja sasvim je drugačijeg tipa: ako postoje nerješivi problemi, što mi je za činiti?

2. Racionalnost samoubojstva – prispodoba o dobrom i pametnom samoubojici

Do sada smo kazali što je samoubojstvo, tko će se vjerojatnije ubiti, a dijelom i zašto to čini. Društvo nam sugerira da se radi o ozbiljnom društvenom problemu, ozbiljnom problemu zdravstva, te na koncu i o ozbiljnom psihologijskom i psihijatrijskom problemu, a ako ne takvom, onda barem interesantnom, jer se na neki način čini zanimljivom mogućnost da (vlastita) želja za (vlastitim) životom ipak može biti nadjačana nekom drugom željom, ili kako postoje iznimne okolnosti pod kojima je vlastiti život manje vrijedan od nečeg drugog.

6

Ukratko, ako niti jedna osoba koja ima zamisao vlastita samoubojstva, planira samoubojstvo, pokušava ga ili ga čak bezuspješno ili uspješno izvršava, nije zdrava, tj. bolesna je ili barem ima neki ozbiljan poremećaj, onda stoji da zdravi ljudi u pravilu neće počiniti samoubojstvo.

No, s ovim zaključkom ipak nešto nije u redu. Kao prvo, to je naš zaključak, napose zaglavak, a ne njihov (samoubojicâ). Kao drugo i ako se vratimo na rečeno u uvodnoj napomeni, bjelodano postoje «dobri» razlozi koji su dobri samo za njih, ali ne i za nas. Kao treće, postoje herojska samoubojstva koja se čine racionalnima i moralno dopustivima. No, zamislimo postojanje čovjeka koji nema nikakav poznati poremećaj ili bolest koja pogoduje

samoubojstvu, ne nalazi se u posebnim individualnim okolnostima ili pritisnut socijalnom uvjetovanošću kako bi izvršio samoubojstvo, niti se nalazi u situaciji počiniti «herojsko» samoubojstvo, ali koji ipak planira samoubojstvo i nastoji samome sebi artikulirati jasne i uvjerljive razloge za taj čin.

Kako ovdje nema smisla navoditi konkretne osobne razloge, životne situacije i okolnosti sve njih ćemo obuhvatiti izrazom «(daljnji) život nema smisla». Pitanje je gdje se ovdje nalazi logički automatizam praktičnog zaključivanja: između «daljnji život nema smisla» i onoga što je praktična posljedica toga; između nekog događaja, situacije, okolnosti i zaključka «daljnji život nema smisla»; ili između nečeg petog i šestog? Svakako možemo zamisliti kako postoje različiti scenariji i zaista postoje najrazličitiji tipovi samoubojstava. Dakle, do sada smo odgovorili na deskriptivno, znanstveno i viktimološko pitanje – može li liječnik predvidjeti samoubojstvo? Sada se postavlja i filozofsko pitanje – postoji li racionalno opravdanje samoubojstva? Ovdje dakako ponovno treba razlikovati između: onoga što je racionalno za samoubojicu i onoga što je racionalno za nas, no u ime nepristranosti pretpostavimo da se radi o istoj racionalnosti barem tako dugo dok se ne pokaže suprotno, a i sama pretpostavka formulirana na početku ovog odjeljka sugerira da nemamo razloga primjenjivati ovo razlikovanje na način da je prethodno činu i/ili vrijedi da je tijekom samog čina samoubojica bitno drugačije racionalan od nas, iracionalan (ili u tzv. stanju «sužene svijesti»). Zamislimo jedan monolog osobe koja ne pripada niti jednoj prije spomenutoj rizičnoj skupini, no ipak planira i uspješno izvršava samoubojstvo.

2.1. Pitanje: Ako moj život nema smisla, što mi je za činiti?

U kojem smislu izraz «(moj)život nema smisla» ima smisla? Ako smisao postoji, a nisam ga otkrio. Kako znam da ga neću otkriti? Takve se stvari znaju. Ako smisao valja stvoriti, a nisam ga stvorio. Kako znam da ga neću stvoriti? Takve se stvari znaju. U kojem smislu «što mi je za činiti»? Ako život nema smisla, ništa se tu ne može «učiniti». Ili: «Ako ništa ne mogu učiniti, što mi je onda za činiti»? I konačno: «Što je smisao?» nema smisla. Je li smisao «vrijednost», «cilj», «svrha», ili sl. Opstanak, preživljavanje, izdržavanje, «nošenje sa svijetom, drugima i samima sobom» ... ne može biti «smisao»! I na koncu, što znači «Ako ..., onda...»? Ako život ima smisla, sve što činim također ima smisla, čak i kada promašujem. Ali ako «ovo što sada radim» ima smisla, onda ne slijedi da život ima smisla. Zašto? Ne znam. Smisao života je dugotrajna slaba emocija (raspoloženje) s obzirom na sredstva i ciljeve (srednjoročne i dugoročne) vlastita života. Ako je to raspoloženje negativno, onda osoba nema smisla života, a koje pozitivno, onda ga ima. Ako ga ima, onda ostvaruje ciljeve, ako ga pak nema onda nema ciljeva i mora prekinuti svoju egzistenciju.

2.2. Pretpostavka 1: Ako moj život nema smisla, nemam obvezu živjeti ga.

Zamislimo da čak i ako život nema smisla, ipak ga treba proživjeti najbolje što se može. Zašto? Zar se to da moj život nema smisla ipak neće pokazati u mom djelovanju i samim time štetiti meni samom tijekom života, ali i okolini, uključujući i druge ljude? Ako pak nije točno da – imamo obvezu živjeti ga, onda je točno da nemamo obvezu živjeti ga. Dakle, ako život nema smisla, onda nemamo obvezu živjeti ga, jer ipak tratimo resurse koje bi ovako ili onako iskoristila neka druga osoba koja bi možda držala da njezin

7

život ima smisla. Kako to piše Schopenhauer „čovjek će počiniti samoubojstvo ako životne patnje nadjačaju patnju same smrti“. (Schopenhauer 2008) Ako život nema smisla, onda nismo prisiljen izdržati, ustrajati, nadati se, vjerovati. Nismo odgovorni. Ne moramo polagati račune, ili ipak moramo?

2.3. Pretpostavka 2: Ako moj život nema smisla, slobodan sam oduzeti si ga.

Zamislimo da čak i ako život nema smisla, imamo slobodu ili čak obvezu ne oduzeti si ga, jer ako si ga oduzmemo, time činimo nepopravljivu štetu sebi i svojoj okolini. Ali zar istu štetu ne činimo ako si ga pod istim uvjetom ne oduzmemo? Naime, ako sam demotiviran za život u smislu trajnog raspoloženja, kako ću onda uopće preživjeti, kako će to utjecati na okolinu? Vjerojatno štetno. Zar ipak ne činim manje štete ako si pod tim uvjetom ipak oduzmem život? Čini se da je tako. Dakle, ako život nema smisla, imam slobodu oduzeti si ga jer ne oduzimajući si ga činim štetu trošeći resurse za njegovo održavanje, za održavanje sebe na životu. No, oduzimanje života može nanijeti štetu drugima. Jasno je dakle što treba učiniti – oduzeti si život, jer smo slobodni to učiniti, ali pitanje je – kako to učiniti, tj. kako to učiniti a da taj čin u svojim štetnim učincima ne prevlada dobrobiti koje omogućujem oslobađajući svoje potencijalne resurse za preferencije neke druge osobe?

2.4. Pretpostavka 3: Ako život nema smisla, dopušteno mi je si ga oduzeti minimizirajući kolateralnu štetu, tj. tako da nepopravljivu štetu za preživjele i okoliš svedem na minimum, a

maksimiziram dobrobiti i za sebe i za druge i za okoliš.

Zamislimo da oduzimajući si život nanosimo sebi i okolini nepopravljivu štetu. To je šteta koju sebi i okolini nanosi samoubojica. Dakle, tu štetu trebamo učiniti popravljivom i zanemarivom. Kako? Naime, ako si trebamo oduzeti život s najmanje nepopravljive štete tog čina za druge ili preživjele, tj. tako da minimiziramo kolateralnu štetu, onda kao prvo taj čin ne smije uključivati kao počinitelja nikoga osim mene (naručiti vlastito ubojstvo nije moralno prihvatljivo). Dakle, čin mora biti samoubojstvo. Ipak, samoubojstvo ima loše učinke (psihološke, socijalne, ekonomske, pravne, kulturne i civilizacijske) na okolinu (čak i kod bolesnika, Frankl 1993:62). Stoga je potrebno počiniti samoubojstvo na način insceniranja nesretnog slučaja. Time je minimizirana kolateralna šteta. I dobili smo savršeno samoubojstvo, tj. savršeno racionalan način djelovanja za svaku onu osobu koja drži da njezin život dugotrajno ili trajno nema smisla. Pravilo razložnosti samoubojstva: ako moj život (dugo)trajno nema smisla, onda: nemam obvezu živjeti ga, imam slobodu (a možda i

obvezu) oduzeti si ga minimizirajući pritom kolateralnu štetu ili nepopravljivu štetu za preživjele, tj. maksimizirajući dobrobiti za sebe i druge.

2.5. Moralna ispravnost samoubojstva

Sada imamo mjerilo racionalnosti samoubojstva. No čini se da nisu sva racionalno opravdana samoubojstva moralno ispravna, tj. čini se da je potrebno dodati neku drugu vrijednosnu varijablu koja će pod danim mjerilom «slobodu samoubojstva» učiniti «dopuštenim samoubojstvom». Prethodna pojašnjenja racionalnosti odluke ili razložnosti postupka oduzimanja vlastita života nemaju očitu svezu s moralnošću istog postupka (usprkos nekim etičkim sustavima koji nastoje čvrsto povezati racionalnost i moralnu ispravnost). Općenito se prihvaća da život ima veliku vrijednost i da je malo stvari važnije od vlastitog preživljavanja. Ipak, pod određenim okolnostima vlastito preživljavanje ili naprosto život se pomiče naniže ustupajući prvo mjesto primjerice nepovratno izgubljenoj kakvoći života (neizlječive bolesti, teške patnje, gubitak), životu drugih (primjerice vlastite djece, supružnika, ili nekog drugog člana obitelji, suborca, suradnika, ili slično), domovini. Čini se kako vrijedi opće pravilo koje bi mogli iskazati kao:

8

samoubojstvo je uvijek, svuda i za svakoga moralno neispravan čin tj. zabranjeno, osim u sljedećim slučajevima u kojima je dopušteno (navedeni i drugi slučajevi).

2.6. Mjerilo racionalnosti i moralne dopustivosti samoubojstva

Dakle, sada možemo kazati da je svako i samo ono samoubojstvo prihvatljivo tj. racionalno opravdan i moralno dopustiv postupak: Ako život osobe (dugo)trajno nema smisla što znači da ona stoga nema obvezu živjeti ga, ima

slobodu oduzeti si ga, minimizirajući pritom kolateralnu štetu ili nepopravljivu štetu za preživjele, tj. maksimizirajući dobrobit za sebe i druge, ako je osoba pri odluci, planiranju i izvedbi samoubojstva dostatno uračunljiva (isključeni su svi oblici poremećaja), te jedino tim postupkom može ostvariti neku veću vrijednost različitu od vlastita života, kao što je život drugog čovjeka, neku drugu vrijednost, ili potvrđivanje vlastitog postojanja koje je nažalost ostvarivo jedino vlastitim samoubojstvom, te time ne postoji samo «dostatan razlog za samoubojstvo» i «sloboda za samoubojstvo», nego i neka vrsta «moralnog dopuštenja za samoubojstvo».

Zamislimo sada osobu koja zadovoljava ovo mjerilo, ali ne počini samoubojstvo (iz tko zna kog razloga, ali ne zbog toga jer je otkrila smisao života). Ona živi dalje i zbog nedostatka smisla vlastitog života značajno destruktivno utječe na okolinu sve do vlastite prirodne smrti (čak do te mjere da druge osobe dovodi do praga samoubojstva). Čini li ta osoba više štete sebi i/ili okolini time što počini samoubojstvo ili time što ga ne počini? Nadalje, oni koji su skloni tvrditi da niti jedan samoubojica ne može biti «zdrav» jednostavno previđaju ovdje navedenu mogućnost koliko god njezina vjerojatnost bila mala i rijetka. Zatim oni koji bezuvjetno kao nemoralan osuđuju skoro svaki čin samoubojstva temeljem religijskih razloga, a to nikada ne čine u slučaju herojskog samoubojstva iz razloga kao što su religijska vjerovanja ili nacionalni osjećaji (što je ipak pomalo licemjerno, ili se ipak radi o nepremostivim razlikama među svjetonazorima). Oni pak koji ga prikriveno osuđuju temeljem psiholoških i psihijatrijskih argumenata ipak nisu sasvim razgovijetni, jer one kojima su pomogli u smislu da nisu počinili samoubojstvo računaju kao svoje stručne uspjehe, ali i one kojima nisu pomogli jer su ih uspješno proglasili neizlječivima. Na koncu javno mnijenje koje osuđuje samoubojice kao «luđake» ili «nenormalne» time izolira samoubojice kao «druge», «različite», «njih». Oni prestaju biti nečija djeca, nečiji roditelji, nečiji prijatelji, o njima se ne govori (osim u slučaju ako su za života bile slavne osobe, a samoubojstvom su postale još slavnije), oni štete opstanku, napretku. No, vratimo se navedenom mjerilu. Kako god, ovo se čini razumnim mjerilom opravdanog i moralno dopustivog samoubojstva. No, kako se ovo mjerilo odnosi prema iznimkama? Naime, slučajevi koje smo naveli u prvom dijelu i koji se tiču psihologije i psihijatrije kao i okoliša takvi su da se njih ne može raspravljati kao moralne ili nemoralne s obzirom na čin tj. počinitelja, jer sam počinitelj nije bio dostatno uračunljiv. Isto tako osobe koje pogrešno vjeruju da njihov život nema smisla (uglavnom adolescenti i mlađe osobe) ne mogu biti držane osobama koje su izvršile racionalan čin samoubojstva. Tako proizlazi da je savršeno samoubojstvo svako ono koje je opravdano i moralno dopustivo. To da je opravdano znači da je utemeljeno na dostatnim razlozima u prilog tome da vlastiti život

dugotrajno ili trajno nema smisla, da je izvedeno tj. prikriveno kao nesretan slučaj čime se štete za okolinu smanjuju na najmanju moguću mjeru i da je osoba pri odluci, planiranju i izvršenju čina dostatno uračunljiva.

To da je moralno dopustivo znači da osoba jedino i samo tim činom (i niti jednim drugim može) ostvariti neku vrijednost koja je viša i različita od vrijednosti vlastitog života.

Naime, samoubojica je čovjek donedavno pun vjere koji je na prvi pogled «odjednom» izgubio vjeru. On/ona vjeruje u smisao života, te vidi da njezin/njegov život nema smisla (i da ga dugo neće imati, a vjerojatno i nikada više). Samoubojica pod svaku cijenu želi povratiti vjeru, smisao vlastitog života. Samoubojica je u stanju da ima život, ali ne i smisao istog. Shvaća da ne može imati oboje, te si stoga

9

oduzima život kako bi povratio smisao (jer rezonira pomalo čudno, tj. na sljedeći način – lošiji je život bez smisla, nego smisao bez života). Na određen način on živi baš time što umire, te gubi smisao baš time što ga dohvaća (na određen način praktično primjenjuje Kierkegaardov paradoks na smisao vlastitog života). Ipak, samoubojica vrednuje život i to preko svake mjere, smisleni život kao najvišu vrijednost što na koncu potvrđuje oduzimajući si isti. Potvrđuje sebe samog pred samim sobom time što si dokida život e kako bi dohvatio smisao. Život nema smisla, te si samoubojica uspješno oduzima život vjerujući da je to jedini postupak kojim život može još biti smislen, naime samim činom. Činom samoubojica potvrđuje smisao, no čin ima i drugi učinak a to je smrt.

2.7. Umjesto zaključka

I u čemu je sada značajna razlika između samoubojice koji se žrtvuje za smisao vlastitog života i majke koja se žrtvuje za dijete ili borca koji se žrtvuje za domovinu ili vjernika koji se žrtvuje za svoju vjeru ili dva neznanca pri čemu se jedan žrtvuje za drugoga? Zar se i oni ne žrtvuju za smisao vlastitog života? Prigovor da se samoubojica vodi egoizmom, a ovi drugi altruizmom otpada, jer razlog samoubojice je i smanjenje štete koju bi mogao nanijeti drugima ako ne bi izvršio samoubojstvo, te je u tom smislu i on neka vrsta altruista. Ili su i „oni“ naprosto „nenormalni“ i „nemoralni“ samoubojice? Jesu li misli

(1) «neću moći živjeti ako moje dijete umre», (2) «neću moći živjeti ako moja domovina ne bude slobodna», ili naprosto (3) «neću moći živjeti, ako ne pomognem ovom neznancu pa makar i sam smrtno stradao što je vrlo vjerojatno», bitno različite od misli (4) «neću moći živjeti ako moj život neće imati smisla»?

Nije li to jedna te ista misao? Netko bi mogao pomisliti da je došlo do značajne promjene u „gramatici“ jezika s obzirom da misli (1)–(3) počivaju na gramatičkoj propoziciji „Život ima smisla.“ dok misao (4) počiva na gramatičkoj propoziciji „Život nema smisla“. No, zamislimo slučaj s mišlju (1). Majka pod smrtnom opasnošću za dijete postupa u skladu s (1), tj.

srlja u vrlo vjerojatnu vlastitu smrt e kako bi spasila dijete. Recimo (1.1) da uspije i sama tragično strada. Tada će to biti „herojska smrt“, no ona je to učinila jer njezin život nema smisla bez njezina djeteta. No, recimo (1.2) da pokuša i ne uspije te preživi, a dijete strada. Zatim počini samoubojstvo. Tada će to biti „ne-herojska smrt“, no, ponovno isto, ona je to učinila jer njezin život nema smisla bez njezina djeteta. Majka svoje dijete doživljava kao dio sebe, kao dio smisla svog života. Na koncu, ponaša li se majka iz slučaja (1.2) iracionalno i nemoralno ako si ne oduzme život. rekli bismo „Ne“. Naime, možemo reći da je postupila instinktivno, vođena majčinskim osjećajima. Je li moguće da je u oba slučaja postupila racionalno i moralno ispravno?

No, pogledajmo same osobe koje izvršavaju čin samoubojstva (4). Je su li možda osobe koje misle te misli (1–3) bitno različite od osoba koje misle misao (4)? Nije li ovdje na djelu dvostruko samo-ispunjavajuće proročanstvo? Prvo psihijatri i psiholozi kažu da nijedan samoubojica „nije normalan“, pa potencijalni racionalni i dobri samoubojice, na ovaj ili onaj način završe kod psihijatra koji im dakako pokažu da nisu normalni zbog čega ovi i postaju sve manje normalni. Zatim nestručni ljudski okoliš iskrivljeno vjerujući struci tvrdi da su sve to „luđaci“, na što ovi povjeruju da su „luđaci“ i na koncu se ubiju. Je su li njihovi postupci bitno različiti? Temeljem čega su jedni „luđaci“, a drugi „zdravi“, jedni „moralne ništarije“, a drugi „moralni sveci“, jedni heroji, a drugi kukavice? Više od ovih pitanja ne mogu ponuditi namjesto zaključka, a boljih razloga za vjerovanje da je samoubojstvo moguće kao racionalno i moralno dopušteno ne mogu ponuditi, niti imam takovih pretenzija (jer kako veli Ludwig Wittgenstein – „Ambicija je smrt misli.“ ili „Pretenzije onemogućuju sposobnost mišljenja“).

Literatura

10

Brent D. A. et al, 1996 Long-Term Impact of Exposure to Suicide: A Three-Year Controlled Follow-up, Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 35:5-13Camus A. 1987 Mit o Sizifu, V. Masleša, SarajevoConnor D. F.2002 Aggression and Antisocial Behavior in Children and Adolescents, The Guilford Press, New YorkDaugherty H. G., Kammeyer K. C. W. 1995 An Introduction to Population, The Guilford Press, New YorkDurkheim E. 1951 Suicide, Free Press, New YorkFankl V. E. 1989 Zašto se niste ubili? Oko tri ujutro, ZagrebFrankl V. E. 1993 Liječnik i duša, KS, ZagrebHughs D. H. 1995 Can the Clinician Predict Suicide? Psychiatric Services: 46:5-13 Krkač K. 2002 Smisao života, Annex: Camus-James, u isti: Filozofija, pragmatizam i religija, vlastita naklada, Zagreb, 2002:78-88, 122-140Livesly W. J. (ed.) 1995 DSV-IV Personality Disorders, Guilford Press, New YorkNagel T. 1986 The View From Nowhere, Oxford University Press, OxfordNagel T. 1987 What Does it All Mean, Oxford University Press, OxfordNagel T. 1997 Mortal Questions, Cambridge University Press, CambridgePennington B. F. 2002 The Development of Psychopathology, Guilford Press, Now YorkRich et al 1986 San Diego Suicide Study: Young versus Old Subjects, Arch Gen Psychiatry 43:577-582Wittgenstein L. 1998 Culture and Value, Blackwell, Oxford

Internet izvori

American Foundation for Suicide Prevention http://www.afsp.org/, pristupljeno 3. 12. 2008 American Association of Suicidology http://www.suicidology.org/, pristupljeno 3. 12. 2008 Hume D. 2008 On Suicide, http://comp.uark.edu/~mpianal/hume.htm, pristupljeno 3. 12. 2008Schopenhauer 2008 A. On Suicide, http://comp.uark.edu/~mpianal/schopenhauer.htm, pristupljeno 3. 12. 2008

Abstract

In the paper, the author examines the phenomenon of suicide from two points of view. The first perspective is that of sociology, psychology, psychiatry, and culture. In that perspective the author finds possibility, although theoretical, of completely justified and rational suicide this is not conditioned via statistically common social and psychological factors. In the second perspective, he tries to provide a framework of rational justification of suicide in such cases as mentioned above. Finally, he tries to formulate criterion of such type of suicide as morally permissible act.Key words Camus, clinical data regarding suicide, culture, Durkheim, Frankl, Hume, medicine, Nagel, philosophy, psychology, rationality, reasons, conditions, motives, Schopenhauer, sociology, suicide.

11