1. UVOD

U ovom seminarskom radu koji sam posvetila djelu Sabit Alauddin Užičanina, te

njegovoj pjesmi o sklapanju karlovačkog mira 1699. godine, pokušat ću da objasnim odnos

književnih elemenata i jezika, zbilje, umjetnosti. Što se tiče jezika i djela, objašnjeni će biti

pojmovi teksta, konteksta i osobitost književnog djela. U dijelu gdje se obrađuju književni

pojmovi i zbilja, bit će objašnjeni pojmovi ''književne konvencije'' i autoreferencijalnost djela,

primjenjeno na dati primjer. Književni pojmovi i umjetnost je dio eseja u kome će se

obrazlagati teza da književnost nije samo ''jezička umjetnost'' tj. umjetnost ostvarena jezikom,

već i umjetnost riječi tj. umjetnost koja oblikuje jezik i u kojoj je riječ sredstvo oblikovanja.

Takodjer ću da navedem i objasnim načela klasifikacije djela, naravno po kauzama (causa-

lat. uzrok). Objasnit ću motive, kompoziciju, temu djela kao lirskoga i sam pojam motiva,

teme i kompozicije sa teorijskog gledišta. Sve to ću da primijenim na djelu najznačajnijeg

bosanskoga pisca, odnosno pjesnika divanske poezije, Sabit Alauddin Užičanina- čovjeka koji

je obilježio XII I XIII vijek svojim stvaranjem, i svojom pojavam, onim što je ostavio iza

sebe, obilježio je i stoljeća koja su uslijedila nakon njegove smrti.

Pjesma koju sam odabrala glasi:

“Svijeće gore u vijencima munara

I objavljuju svečan čas darovan mirom,

Prijateljstvo i vjernost su u čuncima dovedeni ovamo

U dvorac srca struji voda života.

Koplja sada služe kao koci za ražanj,

A kaciga je čaša koja kruži družinom.

Borba se vodi lukovima od obrva i strelicama oka

Mir je! U naručaj padaju jedno drugome zaljubljeni

Na poljupcu, tek se sklada muzika. “1

2. ODNOS POJMOVA KNJIŽEVNOST I JEZIK

1 Fehim Nametak: Divanska književnsot bošnjaka, „Orijentalni institut“, Sarajevo, 1997.

„Kada se književnost naziva 'umjetnost riječi' , želi se naglasiti kako je upravo jezik

ona građa od koje se gradi književno djelo i kako je činjenica da se književnost ostvaruje u

jeziku bitna za razumijevanje njezine prirode. Time je ujedno naglašen osobit položaj

književnosti među ostalim umjetnostima. Književnost se služi jezikom kao slikarstvo bojom,

kiparstvo kamenom, a glazba tonovima, recimo, ali jezik nije prirodna građa, nego je već i

sam izuzetno složena duhovna tvorevina. Oblikujući jezik književnost, dakle, oblikuje nešto

što je već oblikovano; ona ne samo da se gradi od jezika nego se nadograđuje na jezik.“2

Imamo dvije vrste jezika:

1. jezik u svakodnevnom govoru

2. jezik u književnosti

Jezik u književnosti predstavlja preobražaj svakodnevnog govora, jedan nov, složen i

neobično bogat vid svakodnevnog jezika. Dok se u običnom govoru čovjek služi jezikom

samo kao sredstvom za sporazumijevanje, uglavnom ne vodeći rečuna kako će izraziti svoje

misli i osjećanja, dotle književnik tome načinu poklanja naročitu pažnju, jer jezikom ne

prenosi golu misao, već njime kao materijalom gradi svoje umjetničke slike. On želi da stvori

ljepotu, kao što slikar stvara bojama a muzičar zvukovima.

Kada je u pitanju jezik i književnost i njihov odnos u djelu S.A. Užičanina, možemo

reći da se on koristi sasvim novim jezikom , koji je za neke možda i prejednostavan, takav

jezik nerijetko nazivaju „lokalni“3. S.A. Užičanin se koristi tako jedinstvenim jezikom, koji je

najčešće uziman iz perzijskog i turskog vokabulara i stavlja ga u vezu i odnos sa jezikom na

kojem piše, on je na do tada neviđen način spjevao i ispreplitao i utkao u svoje stvaralaštvo

turske i slavenske poslovice, pri tome koristeći se turskim jezikom. Sabit Užičanin je

upotrebom narodnog govornog jezika osvježio jezik divanske književnosti, koji je tražio

ekskluzivnost, i davao mu jedinstvenu karakteristiku snažnim povezivanjem sa lokalnim

životom. Preporučuje i drugima da unesu više originalnosti u svoje pjesme kao što to on čini.

“Napjeve stare, baci na stranu,

I pjevaj pjesmu dosad nepjevanu!“

2 Milivoj Solar: Teorija književnosti, „Školska knjiga”, Zagreb, 2001.3 Fehim Nametak: Divanska književnsot bošnjaka, „Orijentalni institut“, Sarajevo, 1997.

S. Užičanin se koristi takvom jedinstvenošću, a u isti mah i jednostavnošću stiha i pjesme, a

da pri tome niko od pjesnika njegovoga doba ne može da uspostavi paralelu sa njegovim

stilom, npr:

„Koplja sada služe kao koci za ražanj,

A kaciga je čaša koja kruži družinom”

„Sve ono što je na nekom jeziku zapisano, ili na bilo koji drugi način utvrđeno,

nazivamo tekstom (prema lat. textum, tkanje, tkanina, sveza riječi), književno je djelo tekst

koji valja najprije shvatiti kao bilo koji tekst. Kako, međutim, razumijevanje teksta ovisi i o

kontekstu (prema lat. contextum, skupa tkano, prepleteno), tj. o onoj pretpostavljenoj

govornoj ili misaonoj cjelini unutar koje izrečeno ili napisano dobiva određenije značenje, tek

književni tekst zajedno s kontekstom može dobiti smisao književnog djela. To znači da je za

shvaćanje književnosti posebno važno odrediti kako se zbiva razumijevanje književnog

teksta.“4

Dakle, ako uzmemo samo dio teksta nekog književnog djela, može se desiti da ga

interpretiramo na drugačiji način, te da taj dio teksta dobije novo značenje i novi smisao.

Ukoliko ga čitamo u sklopu cijelog teksta, značenje se potpuno mijenja. Isto tako bitno je

odrediti kontekst vremena u kojem je ova pjesma nastala, pa tek onda ovaj naš sadašnji

kontekst.

Tako ćemo uzeti za primjer teksta i konteksta pjesmu Užičanina ili njenoga jednoga

dijela, npr. ovoga gore navedenoga. Da ne poznajemo kontekst u kome se dio pjesme nalazi

mi bismo pomislili da vojnici jedu i piju i da pri tome koriste svoje oružije u te svrhe. Nije

samo to u pitanju.U pitanju je metafora, koja nam govori da im to oružije više nije potrebno

jer ako pročitamo pjesmu svatit ćemo da ju u pitanju kraj ratovanja. Koplja i kacige vojnicima

više nisu potrebne, koriste ih sada kao predmeta koji će da ih spoje u zajedničkom slavlju.

Ukoliko uzmemo druge stihove iz navedene pjesme i na njima primjenimo pojam i

odnos teksta i kontaksta, shvatamo da stiovi imaju više značenja odjednom. npr.

„Mir je! U naručaj padaju jedno drugome zaljubljeni

Na poljupcu, tek se sklada muzika. “

Ukoliko ovaj dio pjesme pročitamo kao tekst, shvatamo da se radi pomirenju dvoje

zaljubljenih koji su u svađi . No, to kontekstualno nije istina, radi se o miru kao pomirenju

dvije zaraćene strane (u ovom slučaju Turske i Austrije) ,može se protumačiti kao da će

4 Milivoj Solar: Teorija književnosti, „Školska knjiga”, Zagreb, 2001.

vojnici otići ženama kući, ali to nije sve. U naručje padaju jedni drugima oni koje se nisu

dugo vidjeli i oni koji se vole. „Na poljupcu, tek se sklada muzika“ ,riječ poljubac na turskom

jeziku posjeduje sinonim koji znači određeni ton na notnoj ljestvici, pa tako da time pjesnik

želi reći da se od nečega mora početi, da se na osnovu mira treba početi graditi prijateljstvo.

2.1 ODNOS POJMOVA KNJIŽEVNOST I ZBILJA

Niti jedno književno djelo ne može se razumijeti iz stvarnog konteksta. Književnost u

jeziku stvara novu zbilju ali za njeno razumijevanje, mora imati određeni odnos prema zbilji.

Iako smo rekli da se književno djelo ne može razumijeti iz stvarnog konteksta i da književnost

u jeziku stvara novu zbilju, ipak da bi se razumjela mora imati odnos prema zbilji. Da bi se

jedno književno djelo razumjelo treba da postoji književna konvencija.

„Književna konvencija pri tome i nije ništa drugo do upravo onaj temeljni postupak

zbog kojeg prihvaćamo da jezik u književnosti ne razumijevamo kao bilo koji drugi jezik.

Konvencija je upravo tako reći prva 'nadogradnja' na jezik; ona je takva jezična organizacija

koja je uvjet osobitog načina čitanja odnosno slušanja. Tek kada netko govori u stihovima,

konvencija stiha nas upozorava da se radi o književnom djelu. Konvencije su poput neke vrste

prethodnog sporazuma između autora i čitatelja; nema li takvog sporazuma, nema ni

književnosti, jer bi se svako jezično saopćavanje prihvaćalo jedino na onaj način na koji se

prihvaća 'obično', svagdašnje jezično priopćavanje.“5

Djelo S.A. Užičanina zahtijeva da čitalac poznaje konvencije divanske umjetnosti, da

poznaje neke od orijentalizama i njihova druga značenja da bi bio u mogućnosti da shvati o

čemu pjesma govori i da dokuči njenu dubinu, iako pjesnik piše jezikom naroda, taj jezik i

njegov stil pisanja obiluju narodnim poslovicama turskog i slavenskog porijekla, pa se u

sklopu poznavanja konvencije traži od čitaoca i upoznatost sa time. Prikazujući zbilju,

književno djelo mora barem u nekoj mjeri poštovati jezične konvencije. U datom primjeru,

jezične konvencije se uveliko poštuju i nema odstupanja kao što je, npr. karakteristično za

poeziju (tzv. licentia poetica – pjesnička sloboda).

5 Milivoj Solar: Teorija književnosti, „Školska knjiga”, Zagreb, 2001.

Ako govorimo o referencijalnosti i autoreferecijalnosti, možemo reći da je ovo djelo i

referencijalno i autoreferencijalno, no najprije se upoznajmo sa pojmovima referencijalnost i

autoreferencijalnost.

Sva književna djela su autoreferencijalna, što znači odgovorna samim sebi, za

razliku od historijskih djela koja su referencijalna, ili bolje rečeno – odgovorna prema zbilji.

Bez obzira što književnost govori o problemima i pitanjima iz stvarnosti, ona se ne može

posmatrati kao dokument koji svjedoči o istinitosti nekog događaja, nekome ili nečemu iz

stvarnog života.

Djelo S.A. Užičanina koje sam je uzela za obradu je referencijalan tekst koji je napisan

u obliku divanske poezije, koja u ovom slučaju biva pisana u nešto drugačijem formatu od

uobičajenih divanski pjesama kojima su glavni motivi religiozne i tesavufske poruke. Ovo

djelo je referencijalno i o njegovoj referencijalnosti svjedoči i sam događaj potpisivanja

karlovačkog mira 1699. godine koji je i bio povod za nastanak djela.

Sa druge strane djelo je autoreferencijalno jer je tvoreno u pjesničkom stilu koristeći i

sadržavajući pri tome određena stilska sredstva, kao što je metafora, npr:

“Na poljupcu, tek se sklada muzika” ,

gdje se riječ “poljubac” može protumačiti sa više aspekata: sa aspekta koji i znači i sa aspekta

njegovog doslovnog značenja na turskom jeziku kao tona u notnom sistemu, odnosno

kontekstu gradacije koja je primijenjena na uspostavljanje mira koji bi trebao da se gradira u

prijateljstvo među zaraćenim stranama.

2.2 ODNOS POJMOVA KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI

Književnost kao umjetnost ne predstavlja neki vid djela koji treba da razumiju samo

„posvećeni“ naprotiv, ta književnost se svakodnevno javlja kao sastavni dio naših života, i

govori o onome istom što se pojavljuje i u zbilji samo na sebi svojstven način, umjetnički

obojen. „Razlika je samo u tome što književno umjetničko djelo pojave života zahvaća na

način koji u strogom smislu ipak pripada jedino umjetnosti.“6 U književnosti i njenom

6 Milivoj Solar: Teorija književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, 2001.

stvaralaštvu književnik ne stvara svoj sopstveni svijet, nego svijet koji mogu prepoznati i oni

kojima je ta književnost i namijenjena, da čitaoci mogu postati dio tog književnog svijeta.

Ukoliko uključimo što više čula koja određno umjetničko djelo predhodno izazove, toliko je

to umjetničko djelo više „umjetničko“, i utoliko je njegov stvaralac uspio da ostavi veći dojam

na nas, te sebe dočara kao umjetnika.

Djelo S.A Užičanina postaje umjetničko jer je jedinstveno i unikatno i svako njegovo

djelo dobija takvu nit koja se proseže kroz jednostavnost i iskorištenost malo riječi da bi

mnogo rekao pri tome koristeći se jednostavnom lokalnim i narodnim jezikom, koji je

upotpunjavao izrekama, i riječima stranoga porijekla, neologizmima. Na umjetnički način je

opisao stanje nakon primirija a da je pri tome prožeo naraciju izvanrednom lirikom i stilom.

2.3 NAČELA KLASIFIKACIJE

Po načelima klasifikacije djelo možemo klasificirati po kauzama (causa- uzrok).

''Suočeni s potrebom razvrstavanje književnih djela, s jedne strane, i s teškoćama u

pronalaženju općeg i jedinstvenog načela razvrstavanja književnih djela, s druge strane,

moramo paziti na činjenicu da se čak i načini klasifikacija knjževnosti, načini koji se

primjenjuju unutar svakog teorijskog bavljenja književnošću, mogu donekle razvrstati prema

onim zahtjevima koje neki aspekt znastvenog proučavanja književnosti smatra

prvenstvenim.''7, pa tako imamo klasificiranje po četiri kauze:

causa materialis

causa effeciens

causa finalis

causa formalis

2.3.1 CAUSA MATERIALIS

7 Milivoj Solar: Teorija književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, 2001.

Causa ( lat. uzrok ) materialis ( materija ), predstavlja podjelu književnosti po jeziku,

tj. prema onom jeziku na kojem je pojedino književno djelo ostvareno. Npr. tada govorimo o

engleskoj književnosti kao književnosti na engleskom jeziku.

U većini slučajeva uz ovu podjelu ide i podjela po nacijam. Npr. na engleskom jeziku

pišu Englezi, Amerikanci, Kanađani, Irci...

S.A. Užičanin je po nacionalnosti bio bošnjak, po narodnosti Bosanac, ali jezik na

kom je stvarao je bio turski, mada se koristio perzijskim i slavenskim vokabularom upće. Ova

pjesma je prevedena na bosanski jezik ( preveo : S.Balić), ali je izvorno napisana na turskom

jeziku, ali iako je turski jezik njen prvobitni i jezik nastajanja, ona nije turska pjesma, niti je

njen autor Turčin, ona i dalje zadržava svoju pripadnost narodima Bosne, jer se i njen autor

izjašnjava kao Bosanac odnosno kao Bošnjak.

2.3.2 CAUSA EFFECIENS

Causa ( uzrok ) effeciens ( onaj koji stvara ), predstavlja podjelu književnosti po

autorima, grupama autora ili po nečemu srodnih autora. Ona se odnosi se na na opus autora

(lat. djelo) i na ono što je on stvorio za svoga života. Odnosi se na vrijeme u kojem je pjesnik

stvarao, i na njegove suvremenike.

Užičanin je pisao divansku poeziju, bio jedan od najvećih pjesnika divanske poezije u

Bosni, Turskoj, Perziji, i mnogo šire. Za njega je znao svijet. Stvarao je za vrijeme osmanskog

perioda a životni vijek je proveo ustvarajući najviše u Turskoj i u Bosni. (1650-1712.g.) Ako

bismo gledali po vremenskom slijedu kojem razdoblju stvaralaštva pripada mogli bismo reći

da se radi o klasicizmu, mada njegovo stvaralaštvo ne može da se stavlja u odnos sa načinima

pisanja u tom razdoblju. Neki od njegovih suvremenika su: Edaija Sinan Čelebija, Asim Jusuf

Čelebija Bošnjak, Mehmed Rašid Mezakija, Šejh Mustafa Gaibija, Kaimija, Fadil-paša

Šerifović, Arif Hikmet-bega Rizvanbegović, Mehmed Mejlija Guranija, i mnogi drugi.

S.A. Užičanin je pisao kaside, zafername, ramazanije, miradžije, ali i mnoge druge

vrste djela, kao što su govori, djelo o tradiciji (hadisu), zatim je nađeno i jedno djelo

ljubavnog karaktera.

2.3.3 CAUSA FINALIS

Causa ( uzrok ) finalis ( završiti, okončati, podjela književnosti po finalnom učinku)

predstavlja klasificiranje prema namjeni, to ustvari znači da se želi ustanoviti kojoj je grupi

čitalaca nemijenjena odredjena književnost, pa tako imamo književnost za djecu, književnost

za odrasle, trivijalnu (zabavnu) književnost.

Ovo djelo kao i sva druga djela Užičanina, iako su naizgled jednostavna, čitka i lako

shvatljiva, nisu takva, pa nemaju ni takvu namjenu, nisu napisana kao djela zabavnoga

karaktera, kao djela koja treba da nam skrate vrijeme, ili djela koja treba da nam pomognu da

se riješimo dosade.

Djela divanske književnosti , pogotovo djela Užičaniana, imaju za cilj da na nas ostave

neki svijetao dojam , da vidimo što zneči umjetnost iskaza , šta znači umjetnost riječi. Uvijek

sa sobom imaju da donesu neku pouku, neki uzvišeni cilj, veličanje , najčešće Boga i

Njegovog Poslanika, ili nekoga bliskog Muhamedu a. s.. Poučnog su karaktera i umjetnički

visoko rangirana djela.

2.3.4 CAUSA FORMALIS

Causa ( uzrok ) formalis ( forma ), predstavlja podjelu književnosti po formi. Kada

govorimo o podjeli prema formi, moramo uzeti u obzir književne rodove, književne vrste,

književne podvrste. Ovo djelo je po književnom rodu lirsko, po književnoj vrsti je lirska

pjesma, a po književnoj podvrsti je tvorena iz stihova, znači da nije proza, nego poezija.

Ovako se najčešće razvrstavaju djela po causi formalis. Imamo također i drugi vid podjele:

sinhronijski i dijahronijski. Djelo je kako sam već spomenula pisano,

ako gledamo vremensko razdoblje u klasicizmu, a pripada divanskoj književnosti.

2.4 STRUKTURA I VRSTA LIRSKE PJESME

2.4.1 TEMETIKA

Svaka lirska pjesma se sastoji od nekih svojih osnovnih i glavnih djelova, odnosno ima

svoje prepoznatljive i nezamjenjive osobine, pa tako i ova. To bi bile: tema, motivi,

kompozicija, rima, ritam, jezik.

„Osnovnu strukturu lirske pjesme, takvu strukturu na temelju koje možemo govoriti o

osobitostima lirike, posebno u odnosu prema epskoj poeziji, možemo najlakše zapaziti ako

razmotrimo temu, kompoziciju, jezik i ritmičku organizaciju“8

Tema pjesme S.A. Užičanina bi bila: Uspostavljanje mira između Turske i Austrije.

Uspostavljanje mira je i bio „uzrok“ zbog kojeg je pjesma nastala. Pjesnik opisuje stanje koje

vlada nakon same uspostave primirija, od samog trenutka. Kako kaže:

„Svijeće gore u vijencima munara

I objavljuju svečan čas darovan mirom,”

Tematika nije klasična za lirsku pjesmu, ako gledamo koje su teme inače najčešće zastupljene.

To su : ljubav, smrt, prolaznost, teme o zavičaju, onome što je božansko, sveto, a u novije

vrijeme i samim pjesništvom. U ovoj pjesmi je drugačije tematika je ozbiljna, i što je važnije

korisna, i iako se to ne traži od lirske pjesme, i referencijalna.

2.4.2 MOTIVI ( KOMPOZICIJA)

Motivi u pjesmi mogu biti nizani slijedom asocijacije i kontrasta. Ako su motivi

nizani slijedom kontrasta, onda se pokušava korištenjem suprotnosti i kontrastnosti stihova u

slijedu jednih prema drugim doći do željenog efekta boljega shvatanja stihova i njihovoga

značenja na takav način. Ipak, ako se koristi asocijativni način pjevanja, kao što je slučaj u

pjesmi S.A.Užičanina. npr:

„Koplja sada služe kao koci za ražanj,

A kaciga je čaša koja kruži družinom” ,

8 ibidem

onda pjesnik veže stihove jedne za druge stapajući ih pri tome u jednu homogenu cjelinu. U

tom slučaju stihovi postaju bolje shvaćeni kako ih dalje čitamo. Ali u svakom slučaju ovaj

oblik pisanja je lakše protumačiti.

Motivi u ovoj pjesmi su sljedeći:

1. Svijeće gore u vijencima munara.

2. Svijeće objavljuju čas mira.

3. Dolaze prijateljstvo i vjernost.

4. Voda života struji u dvorac srca.

5. Koplja su koci za ražanj.

6. Kaciga je čaša

7. Kaciga kruži društvom.

8. Borba se vodi lukovima od obrva i strelicama od oka.

9. Mir je.

10. U naručje padaju jedno drugome zaljubljeni.

11. Na poljupcu se sklada muzika.

U prevodu pjesme rima nije zastupljena, ritam pjesme je spor, a o jeziku je već gore

rečeno. ( vidi: “odnos pojmova književnost i jezik”)

3. ZAKLJUČAK

Književnst predstavlja potrebu, ona je nezamjenjiva, jer da je čovjek može zamijeniti

nekim preciznim iskazom, ne bi se njome služio. Svako književno djelo nosi sa sobom svoj

poseban miris, okus, oblik i viziju, jedan svojstven svijet koji se ne može doživjeti drugačije

no uplovljavanjem u njega samoga. Pjesnici se koriste pjesmom kao lijekom, kao načinom da

kažu riječi koje ne bi željeli da čuju, možda riječi čijek se zvuka boje, sa čijom se akustičkom

težinom ne mogu nositi. No nije uvijek tako, neki pjesnici pišu jer je to jedini način njihovog

istinskog izražavanja, projeciranje njihovo spiritulanog u formu riječi u obliku stiha na papiru.

Neko piše jer je u stanju da time nedahne duh drugih i piše upravo u te svrhe.

S.A. Užičanin je pisao jedinstveno, snažno, imao je vjeru u svoje riječi, i njegove riječi

su imale vjerodostojnu podlogu , čvrstu kao granit. Imao je moć, moć da narodu i svojim

čitaocima ulije vjeru i u njegove riječi i da im podari nadu. Kao što vidimo iz navedene

pjesme, pisao je istinito, koristio se najčešće temama koje su vezane za religiju, za dobrobit,

rijetko za ljubav, i rijetko za događaje. Takva je upravo ova pjesma koja opisuje događaj,

stvarno zbivanje. Njegova pjesma, kako je on to htio, čvrsto stoji na stubovima

referencijalnosti, ali je autoreferencijalnost ta koja joj daje neponovljivost, način upotrebe

pojmova i metafore. Ostat će upamćen i neponovljiv.

4. LITERATURA

-Fehim Nametak: Divanska književnsot bošnjaka, „Orijentalni institut“, Sarajevo, 1997.

-Grupa autora: Starija književnost, „Zavod za izdavanje udžbenika“, Sarajevo, 1974.

-Milivoj Solar: Teorija književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, 2001.

-E. Memija, L. Hadžiosmanović: Antologija Bosnjacke poezije na orijentalnim jezicima,

1997.

SADRŽAJ

1. UVOD............................................................................................................................ 2

2. ODNOS POJMOVA KNJIŽEVNOST I JEZIK............................................................ 3

2.1 ODNOS POJMOVA KNJIŽEVNOST I ZBILJA............................................ 5

2.2 ODNOS POJMOVA KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI............................... 6

2.3. NAČELA KLASIFIKACIJE............................................................................7

2.3.1. CAUSA MATERIALIS.....................................................................8

2.3.2. CAUSA EFFECIENS .......................................................................8

2.3.3. CAUSA FINALIS..............................................................................9

2.3.4. CAUSA FORMALIS ....................................................................... 9

2.4. STRUKTURA I VRSTA LIRSKE PJESME...................................................10

2.4.1 TEMETIKA....................................................................................10

2.4.2 MOTIVI ( KOMPOZICIJA).......................................................... 10

3. ZAKLJUČAK................................................................................................................. 12

4. LITERATURA................................................................................................................ 13

5. SADRŽAJ....................................................................................................................... 14