Raščinjavanje mita... Zlatan Delić

8/12/2019 Raščinjavanje mita... Zlatan Delić

http://slidepdf.com/reader/full/rascinjavanje-mita-zlatan-delic 1/29

Zlatan Deli}

48

Raščinjavanje mita...

...ili o konstruiranju subjekta u romanu Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugre{i}

Konstrukcija/dekonstruiranje – subjekt

K onstrukcija, odnosno konstruiranje subjekta predstavlja proces izgradnje,pravljenja, pozicioniranja, oblikovanja, jer je svaka pozicija subjekta

uvijek konstrukcija i svi su subjekti, kako u kulturi, tako i unutar različknjiževnog izražavanja proizvodi neke date konstrukcije koja se nikada nna sopstvenu inicijativu subjekta, nego kroz „obredno ponavljanje (Butler, 2001: 127). Tako da je subjekt sam po sebi uvjetovan konstrujer subjekta nema van diskursa ideološke interpelacije, budući da je „ideologijmoguća samo putem kategorije subjekta i njegovog funkcionisanja” (A2009: 64), niti ga može biti prije jezika – lakanovskog Simboličkog, „teljudi konstituiraju sebe kao subjekte.” (Belsey, 2002: 233) Subjekta ne mprije ili izvan jezika, „prvenstveno zato što jezik sa svojom strukturom postoji pre nego što subjekt u jednom trenutku svog mentalnog razvojnjegov prag.” (Lacan, 1983: 151) Drugim riječima, „pretvaramo se u tokom procesa učenja jezika, što znači da postajemo sposobni da označa(Belsey, 2003: 59) Stoga se može zaključiti da iza pojma žena ili muškpostoji ništa drugo osim reprezentacije/predstave o istom označitelju. Sub„poistovjećuju s predstavom o sebi[...] baš zato što im je predstava stvarnija odnjih samih” (Avdagić, 2004: 66), u njih se najiskrenije vjeruje, jer oni inavodnu biološku/prirodnu poziciju onoga što bi trebali predstavljatimuškarac, odnosno ženski ili muški rod.



Zeni~ke sveske

49

Konstrukciju ne treba razumijevati kao vještačku praksu koja oprirodi i skriva nešto što bi bilo izvorno do čega se dolazi ako se rgranice konstrukcije, budući da ne postoji „subjekt koji prethodi konstrukcijama, niti je subjekt do kraja uslovljen tim konstrukcijama, on je

uvek veza, neprostor kulturnog sukoba” (Butler, 2001: 12) i stoga svakaprirodnosti subjektiviteta nema svoga uporišta, „jer te kategorije prethodsimboličkoga poretka, diskurzivnoj artikulaciji” (Avdagić, 2006: 25). Uako bi se konstrukcija shvatala kao nešto proizvoljno ili vještački nametonda „da radimo s konstrukcijama bez kojih ne bismo bili sposobni da da živimo, da uočavamo ikakakav smisao, da bez njih ne bi bilo ’ja’(Butler, 2001: 11), bez kojih ne bismo mogle/i da egzistiramo. Konstruni subjekt ni njegov čin, već proces ponavljanja zahvaljujući kojem se pi „subjekti” i „činovi” na osnovu čega je i moć upravo to ponavljano djjer konstrukcija biva funkcionalna isključivo kroz ponavljanje normi i obrazaca,kroz svoju performativnudimenziju. (Butler, 2001: 22) Performativna dimenkonstrukcije se odnosi na prakse citiranja – performativnost , ponavljanje iodbacivanje koje su bitne za razumijevanje procesa sačinjavanja subjekta ukojih se ideološka interpelacija spaja s teorijom govornih činova i perfoKoncept performativnosti je ključan u razumijevanju konstruiranja subjejer se na taj način pozicija subjekta ne percipira kao puka naturalističkaPerformativnost treba razumijevati kao „skup ponavljanja normi, nikindividualan i jedinstven čin” (Butler, 2001: 28). Štaviše, „u okvirugovornih činova, performativ je ona govorna praksa koja sprovodi ili proišto imenuje” (Butler, 2001: 28), pa tako „kao diskurzivna praksa[performativničinovi moraju se ponavljati da bi bili delotvorni] , preformativi su lokusdiskurzivne proizvodnje.” (Butler, 2001: 142) Od ženskog ili muškog se neprestano traži potvrda simboličkog autoriteta koja se uvijek obnav

taj način omogućava ’uspješnost’ interpelacije, ona nikada nije statičnbaš performativna, kao što ni lakanovsko Simboličko nije statično neperformativno. Konstruiranje ženskih ili muških subjektiviteta se dešprisilno ponavljanje normi koje ne omogućava puno prostora za slobodu

„Performativnost nije slobodna igra ni teatarsko predstavljanje sebse prosto može poistovetiti s onim što se čini. Performativnost se nerazumjeti izvan procesa iterabilnosti , uređenog i ograničenog ponavljanja norm

To ponavljanje ne vrši subjekt; ono, zapravo omogućuje subjekt. Itera



^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

50

podrazumijeva da činjenje nije jedinstven čin ili događaj, već ritualizovana proizvodnja, obred koji se ponavlja pod prisilom i kroz nju, kroz silu zabrane itabua, uz prijetnju ostrakizmom, pa i smrću.” (Butler, 2001: 127)

Performativnim činovima se sačinjavaju ’poslušni’ subjekti koji su uspješsvoj zadatak ’karike’ u simboličkom lancu. Uvijek i iznova se očekuje inormi koje subjekta označavaju kao dio neke zajednice, kao dio nekog ro„performativ područje u kojem moć deluje kao diskurs” (Butler, 2001: 276bitan segment u razumijevanju performativnosti jeste razlikovanje performativnosti odperformansa. „Performans kao ograničen ’čin’ razlikuje se od performativnšto se ona sastoji u ponavljanju normi koje prethode izvođaču, koje ga ograi premašuju, te se u tom smislu ne mogu shvatiti kao tvorevina izvođačeveizbora” (Butler, 2001: 287) i zbog toga je bitno kategorije subjekta ili roda nkao stvar teatarskog ili karnevalskog performansa.

Razumijevati subjekt kao diskurzivnu konstrukciju podrazumijeva prije svegaispitati načine kako se taj subjekt održava kao prirodan, materijalan proizveden procesom konstruiranja u odnosu na rodnu matricu, koji to uvjetidovode do toga da se shvaća kao prirodan ili naprosto urođen. „Tvrdisam subjekt proizveden u rodnoj matrici odnosa, i kao ta rodna matrica, raskrstiti sa subjektom, već postavljati pitanja o uslovima njegovog pojai delovanja.” (Butler, 2001: 20) Prirodan osjećaj za svoju poziciju subdobiva kroz proces konstruiranja prirodnoga, jer „konstrukcija ne samzbiva u vremenu, već je i sama vremenski proces koji napreduje kroz ponormi” (Butler, 2001: 23) i ne dešava se, kako je već pomenuto, na sopinicijativu subjekta. Drugačije kazano, konstrukcija subjekta nije sam’odluku’ o tome ne donosi subjekt iako se o njemu samome radi. P

konstruiranja subjekta nastaje u odnosu na matricu rodnih relacija, hegemonijskui falogocentričnu matricu koja nije nigdje izvan tog subjekta, nego je sasnjegovih odnosa, poput nesvjesnogona zapravo omogućuje subjekt i omogućunjegov rod ili spol, budući da se ni spol, koliko god djelovao prirodan i mne može razumijevati mimo misaone konstrukcije jezika. „Subjektivitetjezički i diskurzivno konstruiran i premješta se duž cijelog raspona rdiskursa u kojima konkretni pojedinac učestvuje. Subjekt je konstrujeziku i u diskursu, a samim tim i u ideologiji, jer je simbolički poredak

diskurzivnoj upotrebi blisko povezan s ideologijom.” (Belsey, 2002: 235



Zeni~ke sveske

51

Na osnovu ovakvih stajališta o subjektu, diskursu, konstrukciji,performativnosti, postavlja se pitanje kako može postojati ženski subjekteksta, a sama ženska populacija nikada nije zauzimala poziciju govsubjekta unutar kulturoloških determiniranosti. Proces ’dobijanja’ subjekta Lacanovim Simboličkim ili Althusserovim činom interpelacijkroz isključivanje žena ili bilo kojih drugih marginaliziranih, subordinirakoje ne pripadaju dominatnoj grupaciji bijelih heteronormativnih muškaraca kojijedini i mogu biti govoreni subjekti. „Subjekt nastaje zahvaljujući sili iskodbacivanja: ona, naime, proizvode konstitutivnu, odbačenu spoljašnost koja, na kraju krajeva, prebiva ’unutar’ subjekta kao njegova sopstvena orazdelnica.” (Butler, 2001: 16) Aliter, „isključna matrica koja oblikujezahteva i istovremenu proizvodnju odbačenih bića onih koji nisu još ’ali koji čine konstitutivnu spoljašnost područja subjekta” (Butler, 2001ta rodna matrica „prethodi pojavljivanju ljudskog” (Butler, 2001: 20). ljudsko nije zapravo namijenjen da obuhvati skupine čija se pozicija, načiili ljudskost dovodi u pitanje, čak je i na razini svakodnevnoga govora pisključivalačka rodna matrica unutar koje biva sasvim uobičajeno govoi žene’, ’žena i čovjek’ misleći pri tome na žene i muškarce, umanjujućnjihovu sopstvenu čovječnost/ljudskost i dodjeljujući je samo muškarcim

Uvjeti ili termini pod kojima smo priznati kao ljudi društveno su artikuliranii promjenjivi. Ponekad su i samo uvjeti koji pridaju svojstvo ljudskosti nekimpojedincima upravo oni koji uskraćuju mogućnost postizanja takvog drugim pojedincima, proizvodeći tako diferencijaciju odnosno različitoljudskog i onoga što je manje-od ljudskoga. Određeni ljudi priznati su kmanje od ljudi, a ta forma kvalificiranog priznavanja ne vodi do opstojnOdređeni ljudi nisu uopće priznati kao ljudi, a to vodi do tek još jednog

neživljivog života. (Butler, 2005: 2)U kulturi termini kao što su subjekt, ljudi, ljudsko, čovjek ne obuh

subordinirane skupine, samim tim i ženske subjekte, pa kako ondatermini mogu pripadati ženama, odnosno ženskim karakterizacijama ilisubjektima unutar nekog književnog, odnosno tekstualnog proizvodaskupa s ostalim umjetničkim ili književnim vidovima izražavanja ponajbda de/konstruira ili raščini matrice falogocentrizma koje su dovele do kon

mizogine, nacionalističke, rasističke ili homofobne reprezentacije subje




52

Tekstovi, književni ili bilo koji drugi, ponajbolje se mogu razračisključivalačkom matricom i raščiniti tu matricu proizvodnje subjekta u terazličite karakterizacije subjektiviteta, jer tekst posjeduje subverzivnu dbudući da se koristi jezikom kao jedinim oblikom stvarnosti. U tom kotekst se (svojim narativnim dimenzijama i karakterizacijama subjektiviteartikulirati u skladu s emancipatornim politikama, opirući se determiesencijalizmu, i samim tim iskoračiti iz ugnjetavalačkih granica.

„Upravo zato što je subjektivitet proces, književni tesktovi moguznačajnu funkciju. Mislim da niko više ne tvrdi da književnost samamože ubrzati krizu društvene formacije. Ipak, ako prihvatimo Lacanovznačaja jezika u konstruiranju subjekta, postaje jasno da književnosjedna od najutjecajnijih upotreba jezika – može imati značajan utjecaj na koji ljudi shvaćaju sebe i svoj odnos prema stvarnim odnosima u kojMože se s pravom tvrditi da interpelacija čitatelja u književnom tekulogu u ojačavanju onih uloga u svijetu i o subjektivitetu koji doprinosu društvenoj formaciji ’postupaju sami od sebe’. Na drugoj strani, mizvjesni se kritički modusi mogu vidjeti kao izazovi tim pojmovima, jer ou pitanje čitav taj poseban kompleks imaginarnih relacija između pojestvarnih uslova njihova života koji pomaže reproduciranju sadašnjih odnoklasama, rasama i spolovima.” (Belsey, 2003: 237)

U ovom tekstu izabran je termin subjekt naspram identiteta, jer je mnogosimptomatičniji za problematiku interpretacije književnoga tekstagramatički termin on stavlja naglasak baš na jezik koji učimo od rođekojeg internaliziramo značenja, uključujući značenja ’muškarca’ i ’žene’naša kultura od nas očekuje da živimo.” (Belsey, 2003: 53) Pisati o sub

kontekstu poststrukturalističkih i feminističkih teorijskih stajališta, znači propitivanje granica samoga subjekta, raščinjavanja ideološke koheretokom procesa sačinjavanja istoga, te promišljanja o novim, drugaemancipatornim konstrukcijama subjektiviteta.

Kada govorimo o dekonstruiranju subjekta unutar teksta, „zadekonstruiranja teksta je u tome da se ispita proces njegove proizvodnje, cilj je dase locira tačka kontradikcije unutar teksta, tačka na kojoj on prekoračuje

unutar kojih je konstruiran” (Belsey, 2003: 240). Budući da je cilj ovo



Zeni~ke sveske

53

interpretacija književnoga teksta, treba imati na umu da „sastavljen od konttekst se ne svodi više na jedno harmonično čitanje, on postaje pluralan, za nova čitanja, ne više predmet pasivne potrošnje, već predmet kojim sebavi da bi proizveo značenje.” (Belsey, 2003: 240) Stroge granice u tekstupovlače zarad ideoloških projekata su prilika za dekonstrukciju, jer ona kako tekstovi sami po sebi potkopavaju logiku sustava koji njima vladaju. Ona senaime hvata za ’simptomatična’ mjesta, za tzv. aporije na kojima tekst zneprilike i gdje proturječi samome sebi. (Eagleton, 1987: 147) Dekonstrupojmove i kategorije koje svakodnevno upotrebljavamo, pogotovu ako se radi okategorijama koje bi trebale označavati neku političku djelatnost, ne značte pojmove ili zabraniti upotrebu tih riječi, nego naprotiv, iskoristiti te psvrhe za koje nisu nikada vezivali. „Dekonstruirati tekst znači otvoriti ga, sve moguće pozicije njegove razumljivosti uključujući tu i one koje pjednostranost i pristrasnost ideologije koja je upisana u tekst.” (Belsey244) Dekonstrukcija ne odbacuje nikakve pojmove, nego ih izmiješta iz njihovogprvobitnog i ideološki nametnutnog konteksta i konstruira ih na subverzivnenačine, daje im značenja koja će imati daleko konstruktivniju političku d„Kako tekst nastaje iz nesvjesnog, a za interpretaciju treba imati ključ, tedešifrirati, tako se u procjepu tekst ne daje kao palimpsest, aporija, trebslijepe mrlje” (Denić-Grabić, 2005: 60), jer se „tekst pojavljuje iz prešnekazivoga” (Denić-Grabić, 2005: 60). Pravila i politike koje su uvjetovalodređenih pojmova, su nastale u odnosu na falogocentričnu matricu, patim moraju biti dovedene u pitanje, ne mogu se uzimati zdravo za gotovo. Tako jei s kategorijom ženskog subjekta koji se napose mora shvatiti kao stalno mjesto razdora unutar feminističke teorije/politike i kao prostor za promišljanje osubverzivnijim subjekatskim ili identitarnim pozicijama koje neće biti iskljnego one koje šire granice sopstvenog diskursa.

Nevidljivi subjektiviteti

Roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje podijeljen je u tripoglavlja. Prva dva dijela se koncipiraju oko narativnosti i karakterizacije glavnihprotagonistica, pripovjedačice i njezine majke, doktorantice iz Bugarste starica Bebe, Pupe i Kukle. Treći dio je posebno važan i za naracijusamu interpretaciju ovoga romana, jer se u njemu pripovjedačica razra

s mitološkom/mitologiziranom strukturom o vještici Baba Jagi. Sve kol




54

mitske karakteristike slavenske vještice Baba Jage se ogledaju u samimkarakterizacijama ženskih likova, njihovih međusobnih odnosa, razmišljanja, životnih stilova, te izgleda njhovih tijela i njihovih imena isa lokalnim ili globalnim reprezentacijama o slavenskoj vještici Baba Jagi.

Roman započinje poglavljem o nevidljivosti, odnosno pripovjedazapažanjem o nevidljivosti starica i njihovoj izopćenosti iz sfere javnoga živdoslovnoj izopćenosti tako i o nevidljivosti u medijima ili nekim oblicima uizražavanja. Niko ne želi, niti se bavi ostarjelim ženskim subjektima, jer su zbog svoje ostarjelosti ideološki neupotrebljive, naročito u reproduktivnbudući da se konstrukcija majčinstva nameće kao primarna u njihovoj sfeNaravno, nije stvar u tome da tih istih starica u materijalnom smislu nema, tu su one,samo što na razini simboličkih uloga one nikom više nisu potrebne.

Da, isprva su nevidljive. Prolaze pored vas popur sjenki, kljucaju zra sebe, tapkaju, povla~e stopala po asfaltu, kora~aju sitnim mi{jim koracim sobom kolica, oslanjaju se na metalne hodalice, okruène mno{tvom besvre}ica i torbica, poput dezerterki jo{ uvijek u punoj ratnoj spremi ... stare gospo|e. Isprva ih ne vidite. A onda, eno ih, u tramvaju, u po{ti, u u lije~ni~kim ordinacijama, na ulici, eno jedne, eno druge, eno ~etvrte pr pete, {este, oh, gle, koliko ih najednom ima?! Pogledom puzite po detaljimtijesnim cipelama podbule kao u{tipci; obje{ena koà s unutarnje strane naoko{tali nokti, kapilari koji brazdaju koù. Pa`ljivo promatrate ten: nje zapu{ten. Uo~avate sivu suknju i bijelu bluzicu sa izvezenim okovratn suvi{e ~istim!). Bluzica se istanjila i posivjela od pranja. Krivo je zakop~ poku{ava ga otkop~ati, ali ne ide, prsti su oko{tali, kosti stare, postaju {uplje kao pti~ije. Druge dvije joj pomaù, i, eto, zakop~avaju okovratnik

snagama. Druge dvije prstima glade mali vez na okovratniku, uzvici divljenja, kol je star taj vez, to je jo{ od moje mame, o kako je nekad sve bilo ~isto i lije1

Ostarjeli ženski subjekti više nikome nisu potrebni i kao takvi zbopripadnosti su još više marginalizirani kao subordinirana skupina koju niko ništa nepita i čiji glas nema nikakvog odjeka iako su one fizički vidljive u javnom

1

Ugrešić, Dubravka: Baba Jaga je snijela jaje, Beograd: Geopoetika, 2008, 13-14



Zeni~ke sveske

55

na njih se zapravo niko ne obazire. Debljina i starost su dva koncepta s kojimase svaki ženski subjekt nosi, naročito u kontekstu Europe i SAD-a, gotoidu u jednom paketu, jer je za ženu nezamislivo da slobodno i uredno stari ili sedeblja kao muškarac. Za razliku od muškog subjekta koji godinama postaje mudriji,

iskusniji, seksipilniji, poželjniji čak i kao iskusan ljubavnik, ženski subjeistrošeni i nepoželjni. Starenje i debljanje ženskih tijela idu često jedno sjer se zazire i od jednog i od drugog, a ta ostarjela i/ili debela ženska tijel ideolo{ki neupotrebljiva. Ostarjeli ženski subjekti postaju deseksualizirani i neptijela im postaju izborana i debela, samim tim neprivlačna i svedena na zgrpodsmijavanje i svaku vrstu mizogine šale i uvrede. Zato je jezik tih staricanerazumljiv, neprihvatljiv, njihov glas i vapaj nema odjeka, njihove patnje i svaponiženja u životu kojem polako dolazi kraj nikoga ne zanimaju. One su one se ne primjećuju, njih nema ili bolje rečeno niko ne želi da ih primjeću

Majka i k}erka

Konstrukcija ženskog subjekta kao majke u ovom romanu je artikuliralika starice koja je bolesna, zaboravna, nemoćna, groteskna, zahtjevna i ipoput djeteta, što je i sasvim opravdano ponašanje koje dolazi s godinama irezultira sličnošću s dječijim. Odnos između majke i kćerke se reprezenproblematičan jer za razliku od sina koji može da ostvari sve svoje željepodršku i majke i oca, osim ako sin ne želi da nastavi falogocentričnim očinskoga autoriteta, kćerka neće uvijek naići na odobravanje od strane rposebice majke koja često ne želi svoju kćerku zagrliti granicama slobodnjezine osobne emancipacije. Budući da su žene sputane istim falogocenpraksama, pa joj je shodno tome teško ostvariti sopstvenu ambiciju, ona seokreće svome sinu ili kćerki i kaže:

Tebi će se otvoriti vrata koja se meni nisu otvorila, pa izvoli postići životu! On tako nema mogućnost istraživati druge načine života. Primjebi odlučio ostati kod kuće i skrbiti se za obitelj, time bi samo osramotmajku. On mora iskoristiti prednosti priro|ene superiornosti i uspjeti . I ne čini tosamo za sebe, nego i za svoju majku. Međutim, ako je riječ o ženskom ambicija je ma~ s dvije o{trice. S jedne strane, majke svojim kćerima prenosporuku: Školuj se kako bi u ovom svijetu uspjela bolje od mene!, ali št

važno – majke istodobno govore: Udaj se, rodi djecu, održavaj domaćins




56

zahode – kao što sam i ja činila! Prava poruka glasi: Nisam osobito zadsvojim životom i svojim izborima, a tvoja je zadaća opravdati moj život.učiniti tako što ćeš donijeti odluke koje sam ja donijela i postići drugstvari u ovom svijetu. (Wilson-Schaef, 2006: 86-89)

Majci u romanu, koja se nalazi u poznim godinama, sve smeta, izvrćpoput djeteta, izmišlja priče i vezuje ih za subjekte čija je postojanost upnagle izlive (ne)raspoloženja, smije se stvarima koje nisu smiješne.

Trebala bi vidjeti Ljubi}kin balkon! Za{to? Njezin je sav zasran! – ka se poput djevoj~ice. Dje~ija koprolalija, o~ito je zabavlja rije~ zasrandesetogodi{njeg unuka nasmijava ta rije~.2 „Donesi mi one kekse za genitalije .. Znala je to~no koje kekse. Radilo se o digestivnim keksima, mozak joj je radio: nepoznata rije~ ceralije spojila se s poznatom genitalije, i tako je usta ispao neobi~an sklop. Samo zami{ljam da je tako, mo`da hod izme|u mozga ima druga~iji put.3

Međutim, smrt i umiranje joj je neprestano pred očima, jer svi oko njsvi koji su joj bliski i poznati. Suprug je umro davno, prijateljice, sestreona ostaje sama s kćerkom okružena većinom fotografijama iz prošlostnju imaju neprikosnovenu vrijednost.

Sklonila je fotografije svojih roditelja, svoje sestre i bra}e, moga oca ranije dràla uokvirene na polici, i ostavila fotografije svojih unuka, mo i njegove supruge, moje fotografije i svoje prekrasne fotografije iz m Ne volim mrtve – rekla je. – Volim da sam okruèna ìvima. Ali problem nije bio u smrti: ona uporno nije dolazila. Da je barem upuzala kroz cijevi,

zadovoljno prepustila. Smrt nema mirisa. @ivot smrdi. @ivot je drek!4

Odnos između njih dvije nije bio artikuliran emocijama, što i ne mora loše, ali sada majka ima sve veću potrebu, ne samo za verbalnom prisn

2 Ugrešić, Dubravka: Baba Jaga je snijela jaje, Beograd: Geopoetika, 2008, 20

3 Ugrešić, Dubravka: navedeno djelo, 23

4 Ugrešić, Dubravka: navedeno djelo, 27, 32



Zeni~ke sveske

57

kćerkom, nego i za poljupcem ili zagrljajem. Takav im je običaj u kući kpripovjedačica sama, jer otac nije ništa ili je jako malo pričao, što je razuheteronormativni muški diskurs koji počiva na zavjetu šutnje, podrazumu kojem nema mjesta za dijaloge, savjete ili propitivanja pogotovu zaprobleme kojima uvijek nešto ne odgovara.

Odsusutvo fizi~kih nje`nosti me|u nama i {krtost u iskazivanju osje}anj neka vrsta nepisanog pravila u na{em obiteljskom `ivotu. Sama nije znal iskazuje osje}aje, nas nije nau~ila, a dalje joj se, i njoj i nama, ~inilo da je za popravak. Iskazivanje nje`nosti izazivalo je prije nelagodu nego ugodu nismo znali kako da se s tim nosimo. Osje}aji su se iskazivali posredno.5

Majke se često prilagođavaju očevima i odgajaju djecu po sustaočinskim obrascima i nahođenjima, pa se na taj način priča nastoji naspreko djeteta. Muški principi (razum) se nameću kao imperativi naspram(emocija), a ženski se koncipiraju oko onoga što je ženama ostalo ili dokao što su kućanski poslovi i savjeti oko istih, trivijalnosti, tračevi koji i nbiti nepotrebni, ali su konstruirani kao takvi – ženski i nepotrebni. Korisnsavjete o pečenju domaćeg hljeba ako nećeš da ti zagori, pravljenju zimnećeš da ti se kupus previše ukiseli, spremanju nekog kompliciranog su oni gurnuti u stranu zbog muških savjeta i poslova koji su nužno ppraktični i jednostavni za svakoga. Njih dvije su uvijek u začaranom’zategnutih’ odnosa kojih se nikada nisu oslobodile ni nakon toliko godin

Tko zna, mo`da je cijeli trik u tome da k}erke svojim majkama n prevelike zahtjeve. Majke osje}aju krivicu, a onda protest zbog kr nametnutih o~ekivanja. Istu mje{avinu krivice i srd`be osje}aju i k}eri

vrti u zatvorenu krugu.6

Razlog svađanja između njih dvije je i u majčinoj opsjednutosti čismanijačkom potrebom da sve bude na svom mjestu, što pripovjedačicu iNjezini rituali čišćenja se vežu još od djetinjstva i nisu prestali ni do dana






58

majka kao starica jedva kreće, ali sa oduševljenjem čisti, kuha i sprema jer kkako je i oduvijek i sama tvrdila, njezin teritorij. Imala je stalnu potrebu da npreslaže, sortira u kutije, ladice i ormare kao da sređuje svoj život nekome u

Bila je opsjednuta ~isto}om. Blistav stan, svjeè oprane zavjese, sjajan svjeè o~i{}eni tepisi, ormari s uredno posloènom odje}om, savr{eno i rublje, ~isto posu|e, kupaonica koja blista, prozorska stakla bez ijedne svaka stvar na svom mjestu – sve to pri~injavalo joj je veliko zadovodjetinjstvu nas je – oca, brata i mene – terorizirala ~isto}om. Svakodnevno je popra}ivala frazom – Ne}emo se, valjda, usmrditi kao...i onda bi nave ljudi koji su se navodno stra{no usmrdili. Ne~isto je uvijek i{lo u par sramota (Sramota! Sramota je kako je prljavo!). Kad sam bila mala, stavlj kut, kut je zagra|ivala sandu~i}em, a na sandu~i} bi postavila moje igra~k sam zarobljena u kutu sve dok dnevno ~i{}enje ne bi bilo obavljeno.7

Ono što je posebno ljutilo pripovjedačicu je majčina nepretencioznpitanju toga da su sva druga djeca u redu, a njezina nisu. Ona nije naravnogovorila da su joj djeca loša, ali ih nikada nije otvoreno hvalila, što čeda zasmeta pogotovu ako od majke ili oca očekuješ neku vrstu potvrdese teško nosila sa nevidljivošću pogotovu kako se smrt zbog starosti nevidljivost joj je jako teško padala. To je uočavala samo njezina kćerki reprezentativno budući da o problemima, tragedijama i teškoćama žsubjekata uvijek brinu drugi ženski subjekti.

Sve su to bili signali neke temeljne muke koja je u njoj tinjala god stalno prisutnog osje}aja da je nitko ne zamje}uje, da je nevidljiva. Borte nevidljivosti vodila je kako je znala i umjela, sredstvima koja je i

raspolaganju. Jednom, za vrijeme nedjeljnog obiteljskog popodneva, na~ nekoliko snimaka prisutnih u opu{tenim pozama. Snimala sam nju, brata suprugu, djecu, sve zajedno ... A onda sam poèljela napraviti snimku bratovljeveobitelji, samo njih ~etvoro. Svi su se poredali, a u zadnji ~as, sa za~u hitro{}u, u kadar je usko~ila i mama. – Ne}ete, valjda, bez mene?!8


8 Ugrešić, Dubravka: navedeno djelo, 42-43



Zeni~ke sveske

59

Iako su njih dvije bile u stalnom sukobu, iako je majka bila jako kompliciranaza saradnju i ponekad izluđivala svoju kćer, opet su njih dvije imale svsporazumijevanja, svoj jezik, svoju vještičiju kulturu, jer je majka svoje dijelila samo s kćerkom.

Posebno je važan fizički izgled majke u romanu koji se oslikava kao što će posebno biti opisano sa znanstvene strane u trećem dijelu ovoga rgdje će pripovjedačica ugraditi znanstvena stajališta o mitu Baba Jage uu tekst, te kako su te mitološke konstrukcije igrale ulogu u karakterizacijamaženskih likova. Fizički izgled i ponašanje koji su konstruirani i dodjelvješticama se oslikavaju u karakterizacijama svih ženskih likova uromanu putem postmodernističkog odnosa fikcije i fakcije i prevazilasamorazumljivih poimanja ’stvarnosti’.

O{i{ane, oble glave, blijeda lica s malko uko{enim svijetlosme|im i usnicama koje su za~udo ostale pune, stajala je tako pored sobe ob mrljama sun~ane svjetlosti s pregr{tom zlatnika. U zraku oko nje titrali svjetlucavih ~estica pra{ine. Lagano bi zamahnula {tapom da ih otj su zlatne ~estice ostale lebdjeti u zraku. A onda bi sjela u zaslonja~ i p

zaronila u san. Oko nje se rojila zlatna pra{ina. Sjede}i tako pod snopom mrlja, opijena snom, sli~ila je na neku drevnu usnulu boginju.9

Solidarnost izme|u ̀ enskih subjektivitetaili „`enska homosocijalnost”

Većinom su odnosi između dva ili više ženskih subjektiviteta u nekom književnog, filmskog ili medijskog izražavanja prikazivani kao izrazit

zavidnički, zlokobni, konstruirani uvijek oko nekog muškog subjekta, takoženskoj solidarnosti je bilo znatno malo, kako na našoj tako i na svjetskoj sceni. Komunikacija između ženskih subjektiviteta je spriječena stijenomtijela – Sistemom koji je falogocentričan i kao takav onemogućava biloblik solidarnosti u Kulturi i književnosti među ženama ili drugim suboskupinama. Mizoginija kao patologija se reflektirala i na žene i na ženske





60

očuvanja simboličkog homosocijalnog poretka što je podjednako reprezen’stvarnosti’ i u ’fikciji’ – književnom tekstu. U takvoj jednoj priči o reprezi konstrukcijama ženskih subjektiviteta, nužno je ispitati da li uopće moženešto kao ženska homosocijalnost, ako je već homosocijalnost u svojoj smuška i temelj na kojem počiva falogocentrični sustav, a ženski odnosi kamuškim su neodrživ oblik solidarnosti kada žene, kako je i sam Lacan napostoje i funkcioniraju kao razmjena između muškaraca?

Queer teoretičarka Eve K. Sedgwick se zapitala u knjizi Between Men o kakvimse to odnosima i razmjenama radi. Njen je cilj bio pokazati da se ono što se upočetku čini odnosom muškarca koji želi ženu implicitno prebacuje u homsponu između dva muškaraca. Njezin argument nije bio da homosocijalnide nauštrb heteroseksualnog, kako to rade pobornici „falusa”, nego tvrje homosocijalno [kao zasebno od homoseksualnog ] artikulirano upravo krozheteroseksualno. Muškarac koji želi poslati ženu drugom muškarcu šaljneki aspekat samog sebe, a muškarac koji je primi, prima također muškarcšalje. Žena kruži, ali da li je ona konačno i željena, ili ona tek oprimjerujepostavši predstavnicom želje oba muškarca, mjestom gdje se te želje susrećse ne uspijevaju sresti, mjestom na kojem je potencijalni homoseksualni susretsmijenjen, suspendiran i obuzdan. (Butler, 2005: 123) Ženski odnosi kakvi koliko god solidarni i prijateljski bili, nikada ne mogu funkcionirati kao muški,jer žene, ako ništa, ne razmjenjuju muškarce po formulaciji koja je domuškim subjektima i nemaju simboličkoga kapitala. Tako da ’dodvomlađeg ženskog subjekta starijem, pametnijem i iskusnijem, koji služi i materijal za identifikaciju, u romanu Baba Jaga je snijela jaje se konstruirajuoko doktorantice Abe i pripovjedačice koja u Bugarsku odlazi da primi nagradu za svoja djela i da se upozna s Abom. Aba je velika obožava

vjerna čitateljica pripovjedačicinog književnog opusa i to joj otvoreno ponailazi na komunikacijski zid, na odbijanje, jer ne dobija odgovor na dodvoravanjeod njezine najdraže književnice. Odnos između njih dvije tokomupoznavanja je narušen, jer pripovjedačica biva imuna na sve njezine okomplimente. U jednom trenutku izravno sama sebi priznaje da je Aba kao knjiškimoljac i štreberica nervira. Napetost, nelagoda i neslaganje se koncipira okosličnosti između njih dvije, naročito tokom protagonisticinih studentskih je preduvjet za neslaganje kao i što je bio u njezinom odnosu s majkom, ne zbog

suprotnosti, nego zbog sličnih oblika ponašanja.



Zeni~ke sveske

61

Frknula sam. Upotreba plurala izlu|ivala me je. Okrznulo me po uda moramo kupiti mapu grada. Ona je ovdje ’svoja’, ’doma}a’, {ta }e mapa?!10 Uzvrpoljila sam se. Aba mi je, sada je to bilo jasno, naprosto i ìvce. Razdraìvala me ta njena mje{avina tobo`nje skromnosti i intele pretencioznosti. [treberica!11

Upravo u ovakvom jednom odnosu između njih dvije se ogleda Ugropiranje esencijalizmu, univerzalizaciji i desktriptivnosti kada govorimo oreprezentaciji ženskih subjektiviteta u ovom romanu. Ako se ženski subpostaviti kao decentriran, onda ne mora postati sam sebi svrha i bez obzira na sveimati neki bezuvjetni vid solidarnosti prema drugom ženskom subjektu. Kženski primorani na mnogo što, tako su i muški subjekti primorani na boblik solidarnosti, ljubavi i prijateljstva – homosocijalnosti prema drugomsubjektu, prije nego prema ženskom i takve vrste kolektivnih identifimperativa sprječavaju osobni put emancipacije. Sada se tu svakako postaviti pitanje a zašto i ne biti solidarna prema drugoj ženi ili prema bsubordiniranoj skupini, jer se time ojačavaju veze i odnosi među potlačese omogućava i realizacija subverzivnog potencijala, ali falogocentrizammuškim umrežavanjima i podrškama tako da ženski postupci kao inačicabi izgubili na svojoj subverzivnosti jer bi ponovno (po)ostali logocentričega bi i solidarnost postala svrha samoj sebi. Tokom nizanja narativnihpripovjedačica uviđa da je Aba bila neželjeno dijete i da je ta determiobilježila njenu poziciju i odnose kako na poslu tako i s drugim subjektivneprestanoj težnji za ljubaznošću i za priznanjem i uvažavanjem.

Aba je posve slu~ajno nabola istinu: da, bila je stara djevoj~ica. Rod nevidljivim ìgom nevoljena djeteta na ~elu. I posve je svejedno jesu li

voljeli ili nisu, i ho}e li je voljeti ili ne}e, glad se rodila s njome, s n nestati. Tu glad je malo{to moglo utaìti, na poslu njezina zata{kivanj su mnogi. îni sve {to moè da bi je drugi voljeli. Voli svoje roditelje, ak svoje prijatelje, koje posve sigurno ima. Jer ona je ta koja nikada ne zatu|e ro|endane, ona je ta koja {alje ljubazna pisamca, razglednice i me





Zeni~ke sveske

63

Mit u savremenoj knji`evnosti – mitovi o ljepoti,starosti, debljini, seksualnosti i heteroseksualnom srodstvu

U današnjem savremenom, postmodernom svijetu nismo se ni kao društvo

– kolektiv, a ni idividualno odmakli od mitoloških reprezentacija kojdominantni oblik življenja, tumačenja načina života još od prvih civilizaciOno što se desilo nakon toliko stoljeća i svih mogućih promjena u različitimpodručjima, jeste reciklaža, kopiranje, prepakiranje postojećih mitova ireprezentacija koja bi trebala nekom datom subjektu omogućiti položaj uu Kulturi. Kako navodi Nirman Moranjak-Bamburać, veliko interesovansveukupnoj svjetskoj književnoj sceni, za mitskim likovima, konceptimapričama, graničnim mitskim subjektima s kojima se treba razračunati i onjihovu ulogu u konstruiranju subjektiviteta današnjice.

„Fenomen granice tiče se svih vidova i oblika ljudske djelatnosti, pa ga promišljati upravo na njihovom razmeđu, kao fundamentalnu kategoriju i kopretpostavku svih psiholoških, socijalnih i umjetničkih sistema, u kojima mjesto za upisivanje provedbene razlike sistem/okolina. Granica i graničnidjelatni su označitelji najrazličitijih procesa strukturacije, jer su sami utemnačelno događajnoj strukturi. Jasno je da svi pojedini socijalni sistemi[ekonomski,pravni, etički, znanstveni, politički, umjetnički, odgojni] provode promatračkuredukciju [označavanje pomoću provedbene razlike] bezgranične kompleksnostisvijeta, služeći se u tu svrhu, između ostalog, označavajućom moći grgraničnih fenomena. U samoj književnosti granični toposi mogu biti releobradu priče, pogled na svijet, ideološko čitanje, organizaciju semantičkgeneriranje graničnih figura drugosti.” (Moranjak-Bamburać, 2002: 1)

Tim graničnim subjektima se više bavi savremena književna proza i to književnice, što je razumljivo budući da su se tim likovima bavili do saknjiževnici, te ih nerijetko prikazivali unutar mizoginih i esencijalističkih

„Suvremena ženska proza u svijetu sve više je opsjednuta razlčudovišnim figurama, koje potresaju našu samouvjerenost u pogledkojeg singularnog identiteta, te tu granične figure ženskosti, poput vjhisteričarki, dvojnica i spolno neodlučivih bića, nastoje premostiti granic

tijela i teksta. [...] Međutim, postoje i književni likovi koji su sami po sebi gr




64

figure: takva je Antigona[’ni živa, ni mrtva’], takvi su mnogobrojni monstrumi,uznemirujuća hibridna bića, koja dovode u pitanje granicu između ružnogljudskog i animalnog, ženskog i muškog, ali su u mitologiji obično takženskog roda: Meduza, Medeja, Sfinga, sirene, harpije, himere.” (MoBamburać, 2002: 2)

Među takve granične i isključene subjekte i književne likove spadaJaga koja je kroz stoljeća nosila sa sobom različite konstrukcije subjekkoji su se kreću od zastrašivanja djece, zaziranja i toposa iskušenja do oppo ’zdravi’ ženski ili muški subjekt, za žensku ili mušku seksualnost. Saslavenske vještice Baba Jage funkcionira poput traumatskog susreta s Realnim,a urbana mitologija preko kolokvijalizacije mitskih konstrukcija ima za ulogu daodrži ili pozicionira neko mjesto subjektu i na taj način stvori predodžbutekstu, kulturi i najvažnije, onim što se zove stvarnost . Mitovi inače funkcionirajugotovo poput fantazmi.

„Fantazma je scenarij koji nam pomaže da prikrijemo manjak, taklakanovsko Realno/stvarno[možemo ga shvatiti i kao traumu], koji remeti samosubjektovo postojanje. Najgroznije se nasilje dešava kada je subjekt uzdrman usvom unutarnjem biću u mjeri da storija koju sebi kazuje gubi smisao. tako uništi subjektovu fantazmu, sam subjekt se može doživljavati kaokostiju prekrivenu mesom i kožom. Subjekt tako ostaje bez identiteta i onastoji izmisliti novu priču o sebi kojom bi dao smisao traumatičnom do(Salecl, 2006/2007: 11)

Fantazma održava subjektovosje}aj za stvarnost bez kojega se nemože konstruirati niti jedan subjektivitet, ona mu je potrebna kao po

simboličkom poretku. S mitovima se subjekti osjećaju sigurno da ’slobodno’hodaju po označiteljskim lancima iako ti mitovi mogu biti lažne predosluže za lakšu manipulaciju, nadzor i kaznu u fukoovskom smislu, njili drugih subjektiviteta. Pored mita o Baba Jagi, mitske konstrukcije s kojimase susreću subjekti u ovom romanu su mitovi o tijelu i tjelesnosti, narostarjelom i debelom ženskom tijelu, zatim mitovi o muškoj i ženskoj seki naravno mitovi o vješticama koje vrebaju u svakom ženskom subjektu,onom koji nema supruga ili ga je imala, pa sahranila, koji nema djece ili ih je

imala pa sahranila, a posebno o onom subjektu koji sam hoda svijetom sa



Zeni~ke sveske

65

svojim novcem u rukama. Mnogi mitovi, posebno oni o ljepoti, debljini, kirurgiji, pa i oni o vješticama, Meduzama i Medejama mogu izgledati bez reda ismisla, glupi i smiješni, ali to je samo naizgled i namjerno tako pozicionirano, jerse iza njih, kao ustalom i iza svega, krije čvrsta ideološka falogocentričnakoja ima zadatak da sve subjekte navede na pravi put.

Radnja drugog dijela romana se dešava u Češkoj u Grand Hotel N na odmor otišle tri strarice Pupa (pripovjedačicine majke prijateljicai Beba. Njih tri su ženski subjekti u poznim godinama, sa svojim boživotnim iskustvima, poteškoćama koje starost nosi sa sobom i kao tareprezentativan model ostarjelih ženskih subjekata te se na subvertirajunose za dihotomnim reprezentacijama starosti – mladosti, debljine – vitkdihotomne odnose muških – ženskih subjekta i pozicija. Već na prvim strpripovjedačica govori o masovnim napadima na subjektovo tijelo i tjelesprostoru ideoloških značenja, te kao jedinom agensu koji je podložan „oizboru” subjekta. Hotel u kojem će boravit njih tri ima i wellness centarvođe koji imaju za cilj da debela i stara tijela učine mladolikim po zapamodelima izgleda i življenja u zdravom, uvježbanom, demokratskom dodnosu na Češku i ostale zemlje koje su izašle iz socijalističko-komuokrilja i sada kroz tranzicijske transfomacije trebaju da pređu u zapapotrošni, brzi i efikasni – kapitalistički način života.

U nestanku svih idelogija ljudskoj imaginaciji je kao jedino uto~i{te tijelo. Ljudsko tijelo jedini je teritorij koji njegov vlasnik moè kon stanjiti, smanjiti, napumpati, pove}ati, oblikovati, u~vrstiti i prilago idealu, zvao se ideal Brad Pitt ili Nicole Kidman. Mr. Shake se obreda jednim udarcem ubije nekoliko muha: da smiri ìvce i da usput

postkomunisti~ko trì{te, da vidi ima li kruha za njega, da natjera ’ist zadrigle od piva, poùtjele od pu{enja i otekle od alkohola da preoblikutijela iz inkompatibilnih u trì{no kompatibilna.15

Još od vremena prvih civilizacija i mitova subjekti se bore s prokletstvimavječne mladosti – besmrtnosti, preko epa o Gilgamešu do plastičnih opi botoksa, razlika je samo u kontekstu i načinima s kojima danas po

15 Ugrešić, Dubravka: Baba Jaga je snijela jaje, Beograd: Geopoetika, 2008, 108-109




66

mitološku reprezentaciju ljepote. Danas je jedan takav princip sa svojimdiskurzivnim praksama postao unosan biznis jer su subjekti primorani da izgledajuzdravo, mlado, vitko i veselo. To se različito reflektira na muškarce i žemuškarcima koji žive pod okriljem zapadnjačke, ali i ostale svjetske mdozvoljena koja kila više, dok je ženama takvo što neoprostivo. Izgledtijela nikada više nego danas nije bio javnija stvar, jer nečiji izgled se prkomentira, devalvira i savjetuje od strane masa kao običnih subjekata dkoji to čine putem magazina, knjiga za samopomoć, gurua, trenera, yogi ui učitelja, do takvih razmjera da to postaje histerično i malo koji subjekt izmakne takvom jednom imperativu globalnih razmjera.

„Muška i ženska tijela uspoređuju se na način koji simbolizira usporedbnjihovih karijera. Ne očekuje li se od muškaraca da izgledaju poslovno? oni moraju poštivati standard urednosti, često su jednako odjeveni i primkontekstu, ali se izgled muškaraca i žena pri zaposlenju tretira različito. Ntrebaju imati na umu svoj „profesionalni imidž”, dok se spikerice upozoravzaborave na svoju „profesionalnu eleganciju”. Takav dvostruki standard je stalni podsjetnik da muškarci vrijede više i da se manje moraju truditi. Starijeuspješne Amerikanke koje su napredovale u bilo kojem zanimanju, naznakove starenja [u muškaraca inače promatran kao pozitivan dodatak napredov] doživljavaju kao „potrebu” za plastičnom kirurgijom. One tu „potrebu” prepprofesionalnu, a ne osobnu obavezu. Dok se muške kolege ugledaju na prethodninaraštaj starijih, uspješnih muškaraca čiji ostarjeli izgled pristaje njihovim gsuvremene žene imaju malo takvih uzora.” (Wolf, 2008: 63-71)

O tome u romanu i raspravljaju tri protagonistice Beba, Kukla i Pupa, omasovnom strahu od starenja i kojeg kilograma više.

Starac odbija da se suo~i s realno{}u – nastavio je Arno{. – On b Naine i odlu~uje da }e radije ìvjeti kao pustinjak ... Pri tom pred R ru`no okrivljuje Nainu da je ’plamen pozne ljubavi pretvorila u zlobu’. – ispri~ava zbog svoje ru`no}e. A starac sebe ne doìvljava ni ru`nim, ni s rekla je Beba. – Koja mizoginija! – rekla je Kukla. I ona je, o~ito, Naiuzela k srcu. – Slaèm se, rekao je Arno{.16

16

Ugrešić, Dubravka: navedeno djelo, 149




68

tu`nih spljo{tenih stra`njica po kojima je nemogu}e raspoznati staru ènu o mu{karca. Na donjoj ~eljusti pojavile su se laloke i povukle Bebina usta Bebina kosa prorijedila se, a stopala su postala za dva broja ve}a.18

Vrlo važan segment kodostarjelog ènskog tijelaje starost i smrt . Nijebitno samo to da se želi izbjeći smrt npr. liposukcijom i botoksom i zalediti svoje godine, nego to također ima veze s funkcijom ženskog subjekta u pgodinama ili ostarjelog ènskog subjekta čije tijelo počinje da dobija novaznačenja. U falogocentrizmu muškim subjektima je dozvoljeno da stare, je takvo što nedopustivo. Ženska starost je zazorna, neprihvatljiva, s njome idusamo problemi i komplikacije veće nego su bile dok je subjekta bila mlađna koje se percipira ženska starost su upravo načini na koji se subjekte prna kirurške poduhvate i zaustavljanje procesa starenja ili barem prikrivanja istogkoliko god i kako god da je to moguće. A danas je moguće sve, čak i svoje godine i čitav život izgledati kao dvadesetogodišnjakinja. Za ramuškog subjekta koji postaje mudriji, iskusniji, seksipilniji, poželjniji iskusan ljubavnik, ženski subjekti postaju istrošeni i nepoželjni. Zbog togprimorana, ukoliko želi biti opet poželjna, izvršiti radikalne ili manjekorekcije na svom tijelu, ovisno o tome koliko je ružna ili koliko se zatim kvalifikacijama odlučuje društvo, institucije, svi osim tog ženskog koji je sveden na zgražavanje, jer kako navodi Naomi Wolf; u mitu o ljeuopće važne žene, nego muške institucije i institucionalna moć. Kako bitu reprezentaciji ženskog subjekta igra način na koji pristupa ishrani, vvažno istaknuti da ženski subjekti često bivaju zatomljeni konceptom krimaju ’povišen’ apetit.

„Hrana je iskonski simbol društvene vrijednosti. Koga društvo cije

dobro hrani. Pun tanjur i najbolji komad mesa poručuju: mislimo da vrijeplemenskih resursa. Javna raspodjela hrane znači određivanje odnosa mdijeljenje hrane znači učvršćivanje društvene jednakosti: kada muškarcilome kruh ili nazdravljaju kraljici ili kolju utovljeno govedo, postaju jednaki isaveznici. Ali, u sklopu mita o ljepoti, danas kada je ženska prehrana javnnaši obroci pokazuju i osnažuju naš osjećaj manje vrijednosti. Dok god setraži da zajedničkom stolu pristupaju s osjećajem samoodricanja, taj stol ni

18 Ugrešić, Dubravka: navedeno djelo, 135, 136, 137



Zeni~ke sveske

69

biti ravnopravan i muškarci i žene neće sjediti zajedno, nego će ostati tradhijerahijski rasklopni stolić za žene u podnožju.” (Wolf, 2008: 222-223)

A kako postoji veliki broj subjekata koji vole pojesti hranu čija je kvrijednost savršena za suvišne kilograme, kojoj još ako dodamo godine, a sgodinama se kile teè skidaju, onda tu uvijek postoji i botoks i liposukcija kaospas za one koji nisu tako disciplinirani, a sve opet zarad discipline i na uštrbzdravlja i opasnosti po život. Od ženskog subjekta u četrdesetim pa nazahtijeva da obavezno ispegla izgužvanu kožu na vratu da ne bi do kranosila majice s rol kragnama. Stariji ženski subjekti ne smiju ni u jmomentu pokazati da su zašli u neke godine, jer svijetom vladaju sredovje~ni mu{karci kojima su privlačnedvadesetogodi{njakinje, što je javni slogan i pozivsvim ženskim subjektima da svoj izgled prilagode modelu žene u dvadAsimetrija mita o ljepoti i muškarcima i ženama govori laži o njihovim tbi i dalje bili seksualno otuđeni. Niz laži osporava ono što heteroseksuazna o tijelima muškaraca.

„Žene bi trebale biti „spol meke kože”, ali žena zna da je aureola okbradavice i da postoje mjesta na njegovom tijelu gdje je vanjska kožanego bilo gdje na ženskom tijelu; tanka koža na penisu. Žene su „osjetlja ne postoji ni jedan dio ženskog tijela koji je osjetljiv kao testisi. Žene skidati majicu bez obzira na vrijeme navodno zato što su njihove bradaviceseksualne. Muške bradavice su također seksualne, ali ih ne prekrivaju okada se temperatura zraka povisi. Muškarci imaju strije duž kukova kojnisu ni svjesni. Grudi žene moraju biti savršeno simetrične, muški spolni sigurno nisu. Postoji čitava literatura o pradavnim iskazima gađenja nad i prizorima ženskih tijela; muškarci mogu imati neugodan ukus i izgledat

šokantno. Žene ih bez obzira na to vole.” (Wolf, 2008: 179) Iako su ène dugovje~nije od mu{karaca, u mitologiji stvari posv

druga~ije. Tamo su dugovje~niji mu{karci, logi~no kreatori mitol bili mu{karci. Tako se Metuzalemu, najstarijoj kreaturi u povijesti imaginacije, pripisuje ìvot od devet stotina {ezdeset i devet godin praotac Adam ìvio je devetsto trideset godina, njegov sin Set devdvanaest godina, a Adamov unuk Enos devetsto pet godina ... O Evi i

dobi u Bibliji ne}emo na}i podatke – Eva je nastala iz Adamova re




70

mitolo{ki podatak dao je Evi i cijelom ènskom rodu status drugorazred su od Eve naovamo ène uglavnom tretirane kao rebra.19

Manijačka kultura mladosti, vitkosti i ljepote je rezultirala kao sustrah od smrti, starenja, debljanja i bolesti i nastojanja da se uklopi u poperformativne, konstrukcije ènstvenostii muèvnosti . Preko najstarijih mitovao besmrtnosti do današnjeg kulta botoksa i liposukcije ženski subjeuvijek bili na meti različitih discipliniranja i propragiranja životnih stilose moraju povinovati ako žele naći posao, uloviti muškarca ili jednozadovoljiti okolinu, tj. sebe samu. Mitove o besmrtnosti također doživljavajmuški subjekti, ali ne na način ubrizgivanja botoksa i liposukcije, nego ostavljanja svojih djela iza sebe ili sinova koji će nastaviti obiteljsko stab– heteronormativnu praksu srodstva, a na taj način mnogi muški subjektina datoj razini svijesti, da je moguće biti besmrtan i pobijediti boga. Naravno, imai muških subjekata koje je spopalo prokletstvo vječne mladosti, pa vrše ekorekcije i vole ubrizgavanje botoksa, ali to su većinom muški subjekti pseksualnih manjina koji skupa sa ženskim (bez obzira na rodnu i sekidentifikaciju) osjećaju krivicu zbog viška kilograma, bora i znakova star

Mitovi o imperativu heteroseksualne obitelji su uvijek plasirani prekoobrazaca koji funkcioniraju naredbama matrice koja ima za zadatak da izgradizdravu i stabilnu, ne samo heteroseksualnu nego heteronormativnu obitelj unutarkoje se zna kome pripada kakva uloga i odgovornost. Takve reprezentacije kojeigraju na kartu želja i identifikacija subjekata nude jednu iluzornu slikupostavlja kao dominantna, ispravna i najzdravija za reprodukciju i odgajanjedjece. Kao podrška jednom takvom prije svega falogocentričnom projekmnogobrojna literatura, koja se može tretirati i kao akademska, iako su ar

takvih studija zapravo ono što se često zove kiosk–psihologija/sociopedagogija i naravno mediji (filmovi, video spotovi, pjesme, knjige, baSvi ovi potpomagači skupa sa subjektima koji čuvaju očinske autoritetemitološke načine pokušavaju ponuditi jednu takvu strukturu koja je daživotne slike, pokazatelja, čak i statistika, mada poenta svakog mita, pao obitelji nije u istinitosti i ispravnosti, oni i jesu iluzorni, gotovo fantabez kojih ne možemo da živimo. Većina djece, većina subjektiviteta su d

19 Ugrešić, Dubravka: navedeno djelo, 128, 129



Zeni~ke sveske

71

slike idealne obitelji, mnoga djeca žive u domovima za nezbrinutu djecdjeca žive s jednim biološkim roditeljem i čak i ne znaju ko im je drugmnogi imaju razvedene roditelje, mnoge odgajaju bake i djedovi, tetke i ujaci,a neka djeca za roditelje imaju pripadnice i/ili pripadnike LGBTTIQ povećina te djece nisu psihotična, histerična, nisu postale/i narkomani/kece, ženske ili muške prostitutke, tako da im odrastanje bez neophodnog oautoriteta, koji zalutalu djecu izvodi na pravi put, nije oduzelo sposobnostvladanja sobom, svojim željama i namjerama. Obitelji koje odudarajuspomenutog imperativa predstavljaju prijetnju simboličkom poretku jer da postoji alternativa s tim što ovakvih reprezentacija u bilo kojim medijskimoglašavanjima nećete gotovo nikako naći, a ako koji primjer dospije u uvijek ga se pokuša devalvirati s ciljem da tom primjeru nešto nedostaje i da gase mora učiniti tugaljivim. Upravo takvim vidom srodstva koji se suprimperativu heteronormativnog se bavi roman Baba Jaga je snijela jaje na dvareprezentativna načina što je još samo jedan pokazatelj kako tekst ponmože da se razračuna s mitskim i zazornim konstrukcijama. Kukla ihotelu upoznaju Pupinog unuka Davida, koji je potomak njezine kćesa kojom nije u dobrim odnosima, i djevojčicu Wawu koja je zapravoBebinog sina. Beba je godinama u zavadi sa sinom homoseksualcem, koji seu kontekstu karakterizacije likova artikulira unutar odnosa između majhomoseksualca. Takva vrsta odnosa u književnosti pogotovu nije prikauvijek je izbjegavana, a poprilično je sličan odnosu majka – kćerka. Sinastavi falogocentričnim stazama, odbije očinski autoritet, bez obzira nkvalitete njegove osobnosti, je sin koji je razočarao svoju majku i kao odbio sve privilegije koje je mogao zadobiti da je prisvojio heteronormativnost,jer je postao ono što je i njegova majka – Drugost. Bebin sin Filip u inozemstvu, postao je akademski slikar (to je ono što je i Beba htje

usvojio djevojčicu druge rase sa svojim partnerom/dečkom. Umro je od a starateljstvo nad djevojčicom Wawom nije htio preuzeti njegov dečktu ulogu na sebe preuzeo Pupin unuk David, također homoseksualac,je Filip bio prijatelj. Beba dobiva starateljstvo za malu Wawu i prihvaodgaja skupa s Kuklom i na taj način se suprotstavljaju mitu „puno babadjeca”, jer nastavljaju liniju konstruiranja alternativnih vidova obitelji i Djevojčica će biti odgajana od strane dviju starica unutar vještičije kultponekad i razumijevamo kao žensku. Pupa kao stara vještica je o ovo

znala još i prije dolaska u češki hotel, tako da pripovjedačica reprezenti




72

novo konstruiranje obitelji i ženskih subjekata u njoj. Obitelj će na subvi decentrirajuće načine biti konstruirana na temeljima mita o Baba Jagstarice kao reprezentice mita o vještici Baba Jagi će odgajati djevojčicu, će se obiteljsko stablo vještica nastaviti sada preko Wawe.

Mit o Baba Jagi ili Baba Jaga za po~etnice i po~etnike

Roman Baba Jaga je snijela jaje obiluje već prepoznatljivim odlikama proznstila Dubravke Ugrešić kao što su ironija, cinizam, oslanjanje na sveiskustvo svjetske književnosti, odupiranje esencijalističkim konstrukpri karakterizaciji likova i koncipiranju naracije. Nakon prva dva, fikcionalno-tekstualna dijela romana, treći dio predstavlja neku vrstu znanstvenog pro mitu Baba Jage, reprezentacijama tog mita u književnosti, usmenim npredajama i obrascima življenja u Kulturi. Sve te mitske konstrukcije o Bigraju veliku ulogu u karakterizaciji ženskih likova, tj. pripovjedačiciAbe, Bebe, Kukle, Pupe i djevojčice Wawe. Kako navodi pripovjedačicadijelu romana, sama riječ baba se većinom koristila u neke pogrdne i msvrhe poput:Trla baba lan da joj pro|e dan izreka je koja se koristi kada n provodi svoje vrijeme besposli~are}i . Mje{ati babe i àbe zna~i pomije{ati stva koje se ina~e ne dovode u vezu;to moè svaka baba ili to moè i moja baba zna~ida ne{to moè bilo tko, ~ak i najnesposobniji; tko o ~emu baba o u{tipci je koja se koristi za nekoga ko pri~a stalno o istome. Izreka – Mnogo babdjeca zna~i gdje ima previ{e pomaga~a, rezultat je obi~no lo{. Sli~na iz baba ima muda bila bi djed. Sve u svemu slavenski svijet naprosto vrvi Podsjetimo se pri tom da su sve ru`ne, rodno – diskriminacijske pred poslovice, izreke i vjerovanja vezane uz babe izmislili ’djedovi’. Za sebe rezervirali juna~kiju poziciju.20

A Baba Jaga – Baba Roga inače živi u šumi u maloj kolibi koja skokošjim nogama i okreće se oko sebe. Ona ima jednu nogu, obješenečupave obrve, nepočupane dlake po licu, naravno dugi šiljasti nos, leti od jajeta uz pomoć tučka, ima dug životni vijek, često je ćelava ili s jakose i kao takva predstavlja jedinstveni patchwork topos sastavljen iz mfolklornih elemenata. Ponekad je predstavljena kao dobra, ponekad kao loša, kao




Zeni~ke sveske

73

osvetnica, granica između dva svijeta, stara, debela i ružna žena koja pomporodu i mnogo je ćešće prezentirana kao zla nego kao dobra slavenska vBaba Jaga se većinom tretira kao vještica što potvrđuje i Abina interprOvakva mitska reprezentiranja vještice Baba Jage odgovara konstruiranjusubjektiviteta u tekstu. Beba ima velike grudi, stara je i debela, pripovjemajka je također proćelava, stara, nepokretna i kreće se uz pomoć štapopada kosa. Pupa je bila ginekologinja, invalid je i nepokretna je, a do Zagrebanakon svoje smrti dopremljena je u gigantskom jajetu, dok djevojčica Wguste čupave obrve.

Baba Jaga je također predstavljena na seksualizirani način i tkonceptima mita o Meduzi koja predstavlja strah od ženske seksualnvagine uopće. Poput AndersenoveSnje`ne kraljice predstavljala je iskušenje, akako Aba navodi ona je imala ulogu u inicijaciji mladića u svijet odraslse gola šetala po kući ili ispred nje kada je trebala da navede mladiće u njenu kuću i da savladaju strah od Baba Jage i penetracije u vaginuJaga kao strašna i zla vještica odjednom popusti pred tajnom formulom kojusvaki mladić mora da iskoristi ako želi živu glavu da izvuče, od Baba Jabuduće supruge ili naprosto vagine.

Kako se junaci nose sa svojim strahom? Oni pri prvom susretu s Bab nastupaju veoma drsko: ’Hajde stara, {to se dere{. Najprije napoji i nahra pripremi, pa poslije pitaj za vijesti.’ U tonu i smislu izre~enoga prepo stereotip: tako se mu`evi u patrijarhalnim sredinama obra}aju svojim sup Junak se suo~io s vaginom dentatom i gle ostao je `iv.21

Kukla je s vaginalnim grčem imala problema i to joj je obilježilo o

muškarcima. Tokom prvog seksualnog čina Kukla je imala strah od penšto je uvjetovalo njezin sopstveni kompleks vagine dentate.

Prijevozno sredstvo Baba Jage je stupa – ljuska od jajeta – jer se vjerujvještice legu iz jaja, tako da se Baba Jaga vozi u svojoj maternici uz pomo –penisa – i na taj način oslikava androginost i pomjera granicu bioloških peroda/spola i seksualnosti. Pupa se kreće u nekoj vrsti električne grijalice





74

velike krznene čizme u koju još ulazi Wawa kao u majčinu maternicu. Jmnogim mitovima uzima kao polazište za nastanak svijeta, nešto iz čegaživot što ima veze s vjerovanjem u kojem Baba Jaga predstavlja simbol i Majke Prirode. Sam naziv romana Baba Jaga je snijela jaje znači da se linijavještičijih konstrukcija ženskih subjektiviteta nastavlja. Baba Jage većinomiz kojih se rađaju kćerke koje nastavljaju obiteljsko stablo vještica. Pripovjmajka ima kćerku, Pupa ima dvije kćerke, a Beba sina homoseksualca, šbiti izjednačeno s kćerkom kao s Drugošću.

Ptice – koko{i, vrane svrake, guske, patke povezane su Baba Javje{ticama, ènskim demonima i drevnim boginjama. Mitska ènska bi}u izbama na pti~ijim nogama, ~esto imaju pti~je atribute, kandè, noge glavu, te sposobnost da se pretvore u pticu ili da lete poput ptica.22

A Aba se najbolje snalazila s pticama, voljela ih je i uživala biti onjima. Pupa je često uspoređivana s kokoškom i izgledala je kao stara kojoš uvijek može da nosi jaja i umrla je u neobičnom položaju koji je ličioptice, kokoške, kvočke.

Baba Jaga je često reprezentirana kao izrazito mizogino nastrojena ženskim subjektima, čak i prema svojim kćerkama, a često se koristiobrazac za prestrašivanje male djece, jer ih je voljela navodno pojesti. Jela je iubijala svoju djecu i time dokazivala da je vještica te se odupirala najstrašnijemmogućem zločinu koji ženski subjekt može počiniti. Neuspješna nmajčinstva i ubica svoje i tuđe djece Baba Jaga se uklapa u mit o Medeji kzazornosti i odbacivanja ’majčinskog instinkta’. Budući da se odlikovalai ženskim oblicima ponašanja, predstavljena je kao falična majka, mać

i ohola. Na osnovu tih mitskih reprezentacija izvršena je i karakterizacija likovaPupe koja ima jako loše odnose sa svojim kćerkama Zoranom i Asjom, Kuopće nije željela imati djecu i Bebe koja je ’razočarala’ sina Filipa kanajviše bila potrebna. Sve su one neke vrste Medeja koje nisu prihvatile primarniimperativ nametnut ženskim subjektima, a to je da budu majke i da bezvole i podržavaju svoju djecu.




Zeni~ke sveske

75

Imena protagonistica Beba, Pupa i Kukla i Wawa u romanu se vezuju zlutaka koje Baba Jaga daruje svojim kćerkama.

Beba (lutka, ali i novoro|en~e?), Pupa (lat. pupa; njem. die puppe; ta franc. poupee; engl. Puppet, hol. pop), te Kukla (ruski, bugarski, makturski i dr.), a na kraju i Wawa (kineski!) – sve su to raznojezi~ni sino lutku. U jeziku na{e suvremene kulture tvrdoglavo perzistira rodno diksr povezanost izme|i ène i lutke. Djevoj~icama se ~esto tepa: Lutko moja! si k’o lutka! Mlade djevojke su lijepe kao lutke, one su barbike, babes praznoglave lutke. U obi~aju da odrasle osobe nose svoje infantilne nokolina ne vidi ni{ta neobi~no.23

Pored mitskih reprezentacija, ono što je zajedničko i Baba Jagi i svim subjektima u romanu jeste njihova ideološka neupotrebljivost. One su se oduprlefalogocentričnim imperativima i ulogama koje ženski subjekti zauzimajui Kulturi, one su svoje pozicije učinile decentrirajućim i zato su prezkao vještice. Takve kakve jesu, kao vještice, prijete heteronormativnoj obitelji,patrijarhalnom domu, predstavljaju iskušenje, zazorne su i čudovinarušavaju simbolički poredak i prijete falogocentričnom očinskom auBaba Jaga je disidentica, stara neudata cura, rugoba, kurvetina koja se nikadanije udavala i koja ne voli djecu i nije okružena unucima i jako je loša Ona je debela, ružna starica i predstavlja jednu fantazmatsku strukturu ose konstruiraju različiti subjektiviteti u okvirima našeg sustava vrijednostije mi kulturološkim činovima i ’njenim’ izborom etiketirali i prisilili na oOna je predmet za sve moguće vrste mizoginih i zlobnih konstruiranjaprotjerana u šumu da funkcionira poput traumatskog susreta s Realnim kojestalno prijeti simboličkom poretku. Ali Baba Jaga spava s mačem i mač

subverzivni otpor u duboko bolesnom društvu koje je svoje vrijednosti izgradilo namizoginiji, rasizmu, homofobiji, nacionalizmu i klasnoj podjeljenosti.

[tovi{e, ja sam uvjerena da se negdje slaù ra~uni, da se negdje popisuje, da negdje postoji bolno golema knjiga àlbi i da }e ra~uni naplatu. Kad-tad, ali }e do}i. Jer zamislimo da ène ({to je tek zane polovina ~ovje~anstva, zar ne?), Baba Jage (za{to ih ne bismo zvali





izvade ma~eve ispod svojih glava i krenu u naplatu ra~una?! Za svaku za svako silovanje, za svaku uvredu, za svaku povredu, za svaku pljuva je pala na njihova lica. Zamislimo da se iz pepela dignu sve one spaljene nevjeste i udovice i krenu svijetom s isukanim ma~evima u ruci?! Zamione nevidljive ène, koje kroz kon~ane re{etke vire iz svojih platnenih burki, te koje ~ak i usta prekrivaju zavjesicama dok govore, jedu i ljube. milijunsku vojsku ’lu|akinja’, besku}nica, prosjakinja; èna s licima sod kiseline, jer je samozvane mu{ke pravednike uvrijedio pogled na o ènsko lice; èna ~iji je ìvot u potpunoj vlasti njihovih muèva, o~eva Da svoje ma~eve dohvate milijuni prostitutki diljem svijeta, bijelo, cr roblje koje se preprodaje po tr`nicama mesa, roblje koje je silovano, preobespravljeno, i ~ijim gospodarima, gle, nitko ne moè stati za vrat ... Done stotine tisu}a djevoj~ica zaraènih AIDS-om, `rtve umobolnika, ped svojih zakonskih muèva i o~eva, da i one krenu ... Da krenu afri~ke ènokovanih metalnim ringovima; da krenu ène odrezanih klitorisa i zavagina; da krenu i ène sa silikonskim grudima i silikonskim ustima, s licima i kloniranim osmijesima; da krenu i oni milijuni gladnih èna k gladnu djecu ... Da krenu milijuni èna koji se mole mu{kim bogovima predstavnicima na zemlji, bestidnim starcima s purpurnim, bijelim, zlatn kapicama na glavama, s tijarama, beretama, kufijima, camauroima, tu fesovima i turbanima, tim simboli~kim supstitutima za penis, tim ’an pomo}u kojih nesmetano op}e sa svojim bogovima ... Da svi ti milijuumjesto u crkve, dàmije, hramove i svetili{ta, koja ionako nikada nisu bi – krenu u potragu za svojim hramom, za hramom Zlatne babe, ako su ve}to bez ~ega ne mogu ... Da se prestanu klanjati mu{karcima zakrvavlje koji su skrivili smrti milijuna ljudi, i nadalje ne posustaju ... Jer oni su sebe ostavljaju ljudske lubanje, a onda priblesava ljudska imaginacija

lubanje na ogradu usamljene starice koja ìvi na rubu {ume.24

24

Raščinjavanje mita... Zlatan Delić

Documents

Transcript of Raščinjavanje mita... Zlatan Delić