PUSTINJA – PUSTINJAĈKA DUHOVNOST I

KORIZMENE MEDITACIJE

Dr.sc. Mario Švigir

Sadržaj

1. Uvod

2. Pustinja i Ilija

3. Pustinjaĉka duhovnost

4. Vjernost u pustinji – lojalnost Boţjoj Volji

5. U pustinji bez Boga

6. U sredini pustinje – solidarnost

7. Otpuštanje u pustinji

8. Bogotraţenje u pustinji

9. Uzeti bratu ili dati se bratu da bi se preţivjelo – pustinjski test

10. U pustinji – suobliĉenje prema Boţjoj savršenosti

11. Pustinjski test oĉekivanja (od) sebe

12. Mjera u pustinji

13. Teret of Boga i teret od ljudi – Isusov jaram diskretnog sluţenja u pustinji

14. Isusova empatija

15. Trener u pustinji – sakupljanje u odnosu na dijeljenje

16. Josip – zaštitnik u pustinji

17. Pribliţavanje šatoru Oĉeva Srca

18. Davanje povjerenja Rijeĉi – temeljna kušnja u pustinji

19. Kušnja oslobaĊanja od granica sebe za izlazak iz pustinje

20. Mrţnja na izlazu iz pustinje, posljednja kušnja Ljubavi Boga

Kratki uvod

Ne znam kad sam toĉno pisao ovaj ciklus meditacija, odnosno da budem precizniji

tekstova koji su nastali kao lectio divina. Za mene ovi su tekstovi zapravo molitve i

promišljanje u kojem moţda nisam ja taj koji promišlja. Više ponire u rijeĉi. Moţda je

prošlo šest godina ili sedam od kada je za mene nebo inspiracijski bilo zatvoreno na

mome materijenjem jeziku. Sada kada sve to skupa po prvi puta ĉitam s nekim

odmakom, ĉini mi se nepatvoreno na neki poseban naĉin. I dalje sam u posebnom

stanju kada me ovi stihovi i poneka prozna reĉenica ponese i danas, iako bih rekao

da je moja duhovnost sada moţda više analitiĉna, ljepota ovog iskustva je taj

ditirambski osjećaj Boga, ditirambski osjećaj i odnos sa Isusom iz Nazareta, sa

Kristom. Sama knjiţica nema neki poseban hodogram niti je saĉinjena sa posebnom

strukturom, ĉak i nakanom. Moţete ju ĉitati kroz pojedine meditacije ili u cjelosti. No

nemojte stati na proĉitanom. Promišljate. Uţivite se. Traţite. UĊite u tu pustinju.

Odvaţite se. U promišljanjima osim inspiracije djeluje i moja vokacija odnosno

poseban interes za biblijsku teologiju dio obrazovanja koji kada sam ga stekao nisam

nikada koristio u uţe shvaćenom profesionalnom smislu. No biblijska teologija je

jedna od strasti u mojemu ţivotu. Volio bih da Vas dotaknu sami tekstovi, volio bih da

Vas dotakne Bog, da vidite Krista u pustinji, pa stoga neću reći ništa o pustinjaĉkoj

duhovnosti koja je za Korizmeno razdoblje osobito zanimljiva i plodonosna. Za moj

osoban put bogotraţenja pustinja ostaje formativna i kao izazov i kao utjeha, kao

uţeglo mjesto nemanja i kao nalaţenje oaze kada joj se ponajmanje nadaš. Za mene

Bog je tamo, na kraju pustinje kao Lahor, a On jest i puno toga više no što ja umijem

napisati. Ja nisam netko tko kao ĉovjek nudi svoju viziju Boga i potkrpljuje ga svojim

kvalitetama, tu viziju. Ja sam obiĉan ĉovjek sa tisuću mana. Ja pišem. Rijeĉi same

donose svoju istinu.

U Zagrebu, 14 veljaĉe 2017.

Mario Švigir

Pustinja i Ilija

Jedno od najljepših, ali ujedno i najsnaţnijih mjesta u cijelom Svetom Pismu za mene

je pustinjski put Proroka Ilije. Tu je toliko toga utisnuto. I danas, kada ĉitam ovu

biblijsku priĉu, ne mogu poreći snagu njezine nedvosmislene suvremenosti, opet i

vjeĉnosti. Kao lice i naliĉje odnosa jednog proroka sa Bogom, ali i sa sobom. U

pustinji. A onda i negdje, sa svim ljudima. U pustinji, prostoru nepobitne sirotinje

materije, pjeskovitosti poznatog krajobraza, intenzivne odvojenosti od svega što nas

definira kao ljude. Svega vidljivog i nevidljivog, što nas ĉini. Kakvima se doţivljavamo

i kakvima nas doţivljavaju.

I kakvi jesmo.

A Iliju su i prije pustinje vidjeli kao velikog proroka. Odnosno, proroka velikog Boga u

svijetu u kojima se ljudi usporeĊivaše boţanstvima. Ilija je i bio velik, ne po svojim

djelima, već po velikom pouzdanju u ţivoga Boga, po ĉemu je pravi Bog, putem Ilije,

ĉinio i djela velika i velike znakove, kako voli reći biblijski ţargon. Velike zahvate u

svijet, koji je toliko divan, da ga je mogao stvoriti netko nesluĉajno zaljubljen u

njegovu nepobitnu ljepotu. Netko tko je tim stvaranjem otkrio svoju nutrinu, svoju

prirodu.

Taj netko je mogao biti samo Bog.

Onaj Koji Jest i Koji Je Bio i Koji Će Biti, Bog Jahve je već odluĉio kakva će biti djela

kojima će Ilija dograĊivati svijet oko sebe. U boţjoj nesputanosti pravolinijskom

radnjom cijeli ţivot Ilijin bio je tu, na tom providonosnom putu, prostrt kao poravnanje

pred Gospodinom, pred njegovim planovima, kockicama jednog grandioznog plana

spasenja ljudskog roda od uništenja koje mu je svojstveno. Prezir spram Boga nikada

nije teoretski prezir kada se odnosi na prezir spram ljudi. A svaki prezir ljudi prezir je

spram Boga. Materijalna i duhovna idolatrija samoprosuĊivanja svijeta. Tako bi i sa

Ahabovom ţenom Izabelom, koja je prezirala Jahvu, jer svoju zemljsku moć cripiše iz

izvjesnog Baala (boţanstva koje je štovano u zemlji u koju dolaze Izraleci).

Priĉa kaţe da je snaţna i moćna kraljica Izabel nakanila uzeti ţivot Iliji, proroku Boga

Jahve, koji ju je, kako kaţe biblijska priĉa, ponizio u duelu sa Baalovim prinosnicima,

te je tako ponizio njezinu moć, njezinu vjeru, a zapravo snagu koja je crpila iz kulta

Baalu. I iz klanjanja Baalu. Ali nije bitan Baal, kult je mogao biti i drugi. Poniţenje

Izabele, slomljeni ego moćne vladarice nije bio teoretski dogaĊaj. Njezina nakana da

ubije Iliju u toj situaciji, kao prinos njezinom bijesu, potjera proroka u pustinju.

Trĉao je dakle Ilija da spasi ţivot, voĊen nagonom preţivljavanja, iskrom ţivota, koja

gori u svakom ĉovjeku od poĉetka ţivota, podrţana od Boga. U Beershebi, u mjestu

u koje stigoše, Ilija ostavi svoga slugu koji ga je slijedio i ode sam dublje u pustinju.

Tamo je Ilija odluĉio završiti svoj teški ţivot.

Nije to bio hir, pomanjkanje razuma pomućenog i izmućenog uma. Ilija svesno ostavi

slugu u mjestu i uĊe sam u pustinju, gdje se htio prepustiti smrti. Da smrt prekrije

njegov ţivot, kao već jedan pješĉani pokrov prekriva drugi pješĉani pokrov. U

pješĉanoj tišini. Molio je da umre. Koliko je to samo beizlazna situacija i patnja

morala biti. Kada molitvom koja je ruka posiţe za ţivotom, moliš za ugušenje u smrti.

I kada si već vidio ĉuda slave boţje u ţivotu. Sve su se perspektive morale Iliji

pomraĉiti. Vjera u preţivljavanje bila se zasrtla zastorom besmisla. Crnilom.

Zaokupiranim neprostorom, koji sam onaj koji se pribliţio smrti, moţe osjetiti. Ilija se

tu, u samoći i dubini pustinje, suoĉi sa sobom, sa svojim ţivotom, sa svojom

mogućnostima, sa neizvjesnošću izlaska i naposljetku sa onime što bi ga doĉekalo

po izlasku iz pustinje.

Ilija nije bio netko tko tek tako odustaje od planova zemaljski i nebeskih, oteţan to

ludila bezdanom. Cijeli ţivot bjeţao je i borio se i bi spašen od posizanja smrti voljom

Boga; koji ga je hranio ţivotom. Po gavranu, Bogu koji je punio praznu posudu

siromašne udovice hranom po kojoj se umnaţala volja Boga da: Ilija ţivi, da udovica

ţivi, da sin udovice po Iliji oţivi, da se nastavi plan ţivljenja. No sada, ţivot je

nemilosrdno sĉepao Iliju za vrat, kao smrt koja poznaje baš njegove slabosti i govori

mu da iz ove pustinje nema izlaza.

Pustinja mu ote svojom jednoliĉnošću, ciljanim napadom, svaku sposobnost da i u

najteţoj situaciji vidi izlaz u ţivot, svijetlost, put i ţivot i istinu.

Izlaz.

Kuda se mogao vratiti Ilija? Doista kuda? Nigdje više nije bilo mjesta Iliji u svijetu, koji

će se brzo oporaviti od poraza Baala, kada se riješe i zadnjih zanovjetala poput Ilije,

koji prkose svojim Bogom. I tu je tonuo u ţitkost općeg neuspjeha. Nemoć ga uroni u

pijesak.

Koliko samo ljudi poput Ilije biva utišano pustinjama ţivota, beţivotnim

perspektivnima klonulostima, kada ne vide svoj izlaz, kada ih bolesti, problemi i

nesreće zarobe kao dine beţivotnog pijeska. Kada ĉovjek ne vide smisla da sija

sunce na njihovu licu. Kolika je to ogromna koliĉina besmisla i tegoba, slabosti,

muĉnine, koja moţe sjesti na ljudska prsa u pustinji ţivota i nagnati ĉovjeka da si

uzme ţivot?

Kolika je to samo široka i beţivotna pustinja u kojoj uţas nema jeku, u kojoj nema

rezonanci samilosti drugog ĉovjeka?

Kada u pijesku besćutnosti patnja drugog teţi tek kilu pijeska. Kad, kao i Ilija, misliš

da nisi potreban niti jednom kraljevskom interesu, a Bog se ĉini postojano šutljiv.

Tako se ţivot i svijet uĉini Iliji, toliko neprijateljski da je sklopio ruke i molio je da

umre. Uĉini se beskorisnim svijetu, i sebi i Bogu. Molio je da Bog ugasi tu iskru

ţivota, koja se zove voljom da ţiviš.

I tada nastupi Bog.

Kako je Ilija usnuo, AnĊeo mu pristupi, dotakne ga i kaţe mu: „Ustani i jedi.“ I dva

puta ga je AnĊeo krijepio i kruhom i vodom. Što će reći i hranom i ţivotno (jer ĉovjek

ţivi i od kruha i od svake rijeĉi Ljubavi koja izlazi iz Boţjih usta). Pravom hranom ali i

vjeĉnom hranom, Boţjim obećanjima i sakramentalnim realnostima Isusova ţivota

kao ispunjenja tih obećanja. Bog je Iliju okrijepio, odnosno oţivio samim Sobom.

Prisutnošću i prisnosnošću AnĊela.

Bog se umoru ţivota Ilije pribliţi po odmoru AnĊelu.

I bodrio ga je jer Ilija je bio slomljen i to sve nije išlo odmah od ruke, bez muke. Ali

Bog je opetovano i uporno krijepio Iliju. I što nitko ne moţe, Bog moţe. To Bog ĉini

od postanka svijeta, uzima svoju djecu u Ruke i osvjetljava ih svojom Prisutnošću,

svojom Voljom da ţive, koju samo On moţe dati. Bog to ĉini kao veliĉanstvena

konjica koja stiţe u pomoć iz nesagledivog smjera. Bog bljeskom svoje prisutnosti

raspršuje klonuće Ilijine pustinjske smrti.

I svatko tko se našao u pustinji ţivota, a svatko tko ţivi se našao ponekad i u pustinji

ţivota, zna kako je paradoksalna ta jeziva tišina sveopćeg neuspjeha da sagradiš

bilo kakvu kuću preţivljavanja na njoj. Tu ti se oduzimaju i zasluge i trpljenja i sreće i

nesreće i sve drugo za što misliš da te ĉini bliskim i dalekim Bogu i ljudima. Sve to

propada, baš kao pijesak, u zemlju. Bog u kojeg si poloţio sve svoje pouzdanje, u

prividu odlazi, a ponekad se ĉini da pustinja traje cijeli ţivot. Tada i tamo, iako

vremenski to nije istina, ti osjećaš kao da trajno patiš, u beskraj, i tada si pustinjom

odvojen i od ljudi i od Boga.

I hoćeš reći, Boţe uzmi me.

No, Bog je bio sa Ilijom.

Bog iz nekoga razloga dozvoljava i odvodi ĉovjeka sama u pustinju, ako se ĉovjek

ţeli odvojiti od svih svojih statusa, duhovnih i materijalnih poĉasti i bogatstava. I tu je

ĉovjek suĉeljen silno sa svojim ograniĉenostima, sa svojim strahom od smrti koji je

zaodjeven u bijeg ili pomirenje sa smrću. Pustinja je silna agresija na nas koji smo

ljudi od boje, principa i pripadnosti, teţnji.

U pustinji je pustinja pustinji pustinja a ti si zrno koje tone u njezinu ţitkost.

I svaki glas u pustinji, glas koji donosi netko sa ruba pustinje, glas je razbojnika koji ti

oduzima ţivot i glas je Samaritanca koji ti spašava ţivot.

U pustinji se sapliću svi ţivotni ciljevi u samo jedan cilj.

Izaći iz pustinje.

I svaka je pustinja toliko velika da iz nje, ĉini se, nema izlaza.

Pustinja je odar prirode na kojem ona umire da bi oţivila u oazi. U pustinji moţeš

prepoznati svoje rane, svoja obliĉja, svoje nade, svoje pupoljke smokvine, svoju

smrtnost. U pustinji moţeš usnuti u nadi, pa i u umoru od pustinje, pa i u nemoći, kao

što je to bio sluĉaj s Ilijom. A moţeš i još više ne oĉvrsnuti već otvrdnuti u pustinji.

Iliju je mogla vratiti iz pustinje i mrţnja spram Izabel koja mu je uništila ţivot.

No to nije bio sluĉaj.

Iza prve pustinje u ţivotu, tako je to bio sluĉaj i sa Ilijom, uvijek slijedi i druga.

(Zapravo i treća i ĉetvrta i stota, puno je više pustinja, obzirom da je Ilija ţivio u zemlji

pustinja, a i mi smo tu negdje jer pustinje se ne sastoje samo od pijeska).

No ono što mi se ĉini bitnim je da u prvu pustinju ulaziš sam i u njoj nalaziš, ili

ponovno nalaziš Boga.

U drugu pak pustinju ulaziš pak sa Bogom, idući prema Njemu.

Ilija je ušao u tu pustinju, idući prema Horebu, planini Gospodnjoj. Ojaĉan voljom da

ţivi Bogu, ne osvrĉući se za sobom. Ilija je bio ojaĉan hranom, odnosno samim

Bogom. Bog se hranom, realnošću svoje biti u hrani ţivota dao Iliji, dao mu se u

kruhu i u vodi, i vrlo vaţno, u bodrenju AnĊela.

Na planini Horeb, kraju puta, Bog se Iliji pokazao i upitao ga:“ Što ţeliš Ilija?„

Koji je to samo bio dogaĊaj. Vrhunac Ilijinog ţivota.

Vidjeti Lice Boţje.

To je smisao svakog bogotraţitelja.

Bog ţeli da ga traţiš i u svim nemogućim putevima, po pustinjskim vrletima. Jer Bog

je i Sam u pustinji ĉetrdeset dana traţio tebe. I u pustinji je susret snaţan, drastiĉan i

spoznajan. Spasenjski.

Isus je ušao u pustinju kako bi se kao pravi Bog i pravi ĉovjek pribliţio tvojem i mojem

jadu ljudskosti i dotaknuo nas kao ljude svojom slavom u preobraţenju i proveo nas

kao Iliju i kao Mojsija i kao Izrael kroz moĉvaru smrt putem Kriţa ţivota. Zato u

pustinju ĉovjek ulazi da bi se pribliţio Bogu, njegovim nebeskim Snovima, njegovoj

nebeskoj Ljubavi, njegovoj nebeskoj ţelji da Ga traţiš na površini svoje smrtnosti i u

dubini svoje vjeĉnosti, da iz pustinje izaĊeš sa Njime graditi svijet u Ljubavi.

Pustinjačka duhovnost

Giovanni Belinni je završio 1480. godine svoju sliku „Sveti Franjo u pustinji“ (iliti

Ekstaza Svetog Franje) sliku koja obiluje sakramentalnim detaljima ţivota i

pregalaštva sveca. Tu su za Franjinu duhovnost bitan brat magarac. Tu je i mrtvaĉka

glava kao simbol prolaznosti. Tu je i špilja; Franjo je bos poput Mojsija izašao u

pustinju dok se u pozadini, na visini, svjetluca Nebeski Jeruzalem. Otvorenih ruku,

kojima kao da ţeli obuhvatiti cijeli svijet, u zanosu, otvorenih usta; za govor, za spjev,

za izriĉaj cijelog stvaranja. Tako Bellini slika poznatog sveca, u kontekstu pustinje.

Kratka historiografija o jednom drugom osnivaĉu reda ne toliko poznatom i puno

bliţem povijesno našem vremenu koji nije doţivio da zaţivi njegov red i bratstvo koje

je zasijano tek po njegovu ţivotu, priĉa o Chalesu Foucauldu, još je jedan prikaz kako

je pustinja utjecala na suobliĉavanje sa boţanskom osobom Isusa iz Nazareta.

Charles ili Karlo u alţirskoj je pustinji ţivio deset godina; u pustinjari koju je nazvao

domom gostoprimstva i štovanja Isusa Krista. Ţivio je neposredno i radikalno

gostoprimstvo u zajednici sa drevnim stanovništvom pustinje, beduinima, Tuarezima.

Upoznavao je njihovu kulturu, pribiljeţio puno o njoj. Napose, na tom mjesto bio je

otvoren i prisutan u Ime Boţje.

Moţe li ĉovjek ikada samo zaţeljeti toliko ?

Biti, iščekivati, biti otvoren i prisutan u Ime Božje.

Charles Foucauld nije doţivio da vidi, da osjeti, da ţivi, ostvarenje svoje ţelje da

zaĉme ţivljeno bratstvo u Isusu, ono koje je danas u kongregaciji koja je njegova, ili

prije svega Boţja ostavština, ostala iza njega, kongregacija Male Braće Isusove ali i

drugih religioznih kongregacija.

Takva je pustinja.

U njoj gradiš zaživota, ali ti se čini da vjetar ravna sve izgrađeno.

Zapravo, u pustinji si najsvjesniji, da gradiš materijalima sebe, po terenu u Nebu.

Ne vidiš rezultate svoga rada, ili još gore, vidiš kako ih guta uvijek suha i žedna

pustinja, uvijek pretopla i uvijek premrzla.

U pustinji nema materijalnih ali niti duhovnih utjeha.

Ne moţeš se osvrnuti niti reći, eto ipak ovo je iza mene.

To sam uĉinio.

To su zidovi koje sam izgradio, to su ljudi koje sam primio, to je bilje po kojemu sam

sadio mali vrt. Obnavljao malo zelenilo, navodnjavao oazu.

U pustinji si sam metafiziĉki.

Moraš biti sam, jer inaĉe nisi u pustinji.

U pustinji nemaš oslonca koji biti rekao

Moţeš se odmoriti, moţeš napisati vodiĉ kroz pustinju

Sam, jer se moraš suoĉiti sa sobom.

No, što je ĉovjek ako se suoĉava sa sobom a ne i sa cijelim bitkom

Zato si u pustinji sam, ali sa tobom je i cijeli svemir

Cijeli jad, sva nevolja, sva podijeljenost između ljudi međusobno

I između Boga i ljudi.

I pustinji postaješ svjestan, da se pustinje šire, malo po malo, one oduzimaju

Od nepustinjskog tla, od zelenila, i da po tebi

Bog želi zasaditi jednu malo biljčicu, i zalijevati je

I da po tebi ţeli da ta biljĉica uzraste u drvo mira, hlada, gostoprimstva

I da ta biljka svojim korijenom ljubavi prema Bogu i prema bližnjem

Ima sposobnost vezati zemlju, oduzimati ju pustinji.

I pustinji nasilja, kušnji uništavanja jedinstva ljudi, miru, prosperitetu.

Markov1 izvještaj o kušnji u pustinji u odnosu na druge sinoptike2 i na vrelo

duhovnosti koji donose, a kojima ćemo se baviti u korizmenom razdoblju, iz kojih

1 Evanđelje po Marku

2 Sinoptička evanđelja su ona prema Marku, Mateju i Luki ( ona koja u prijevodu imaju relativno zajednički

pogled)

ćemo crpsti ţivot i vodu, skoro pa rekao bih je daktilografski kratak te je takva i

duhovnost koju ćemo crpsti u kretanju kroz pustinju meditirajući uz svete stihove iz

ovoga evanĊenja. No pustinjaĉka duhovnost ima i svoju ritualnu povijest. Naime,

boravak ţidovskih mladića u pustinji nije bio toliko nepoznat obiĉaj za Ţidovstvo

Drugog Hrama. To saznajemo i iz onoga što piše o vlastitom iskustvu Josip Flavije,

koji je sa šesnaest godina bio kod jednog uĉitelja u pustinji, koji je nauĉavao

pustinjski asketizam. Postojala je i mogućnost uĉenja kod Esena, doduše ne kao

ĉlanova zajednice (koja se smatrala pustinjskim biblijski poznatim Ostatkom ostataka

(pravovjernih i pravednih) koji je ĉekao Boţji ĉas). Tako je kao jedan takav uĉitelj u

pustinji djelovao i Ivan Krstitelj, kojega će evanĊelisti objasniti kao „onoga koji je

došao poravnati Put Bogu“,koji je došao Boţjeg Sina predstaviti svijetu, koji je imao

svoju pustinjsku duhovnost koja je bila svrhovita, odnosno koja je bila formativna u

smislu ponovno dolaska Ilije, kako bi se ušlo u zadnja vremena.

A koja su to bila vremena ?

Iako su posljednja vremena poĉela po roĊenju i javnom djelovanju Isusa Krista, kako

kaţe vjerovanje kršćana, ona su i sada aktivna.

Oba zovu, i Isusov ţivot i njegova sadašnja duhovna prisutnost, u svoju srţi suštinu,

to jest zovu u totalitet prisutnosti Boţe ljubavi za ĉovjeka po svim njegovim

Savezima.

Mnoge stvari ĉovjek ne poţivi da vidi.

Pa tako i smisao svoje sebepredajne solidarnosti i gostoprimstva.

U metafiziĉkoj pustinji.

Zato vjerujete da takva djela dobrote, ljubavi

I općeg i potpunog gostoprimstva sobom

Pronose Dobru vijest.

A neka nam Bog u tome pomogne

Svakim svojim Blagoslovom na ovom pustinjskom putu

Amen.

Vjernost u pustinji – lojalnost Božjoj Volji

Vjernost Bogu

Vjernost je Njegovoj Volji.

A Boţja Volja je kao vihor u pustinji.

Ona premješta dine, raznosi tlo u pustinji.

Vjernost Bogu

Je bezuvjetna vjernost Njegovoj Volji

A Njegova Volja je uvijek tvorbena.

Bog nas tjera da vjeru suĉeljavamo nemogućem

Svaki dan iznova

Da pomiĉemo brda, povjerenjem.

Lojalnost Bogu je lojalnost

Izvoru vode gdje ga nema.

U pustinji ti si voda.

Lojalnost Bogu je lojalnost

Svjetlu gdje ga nema.

U pustinji, ti si svjetlo.

Lojalnost Bogu je lojalnost

Odmoru i utjeĉištu od razbojnika

Gdje ga nema.

U pustinji, ti si oaza.

Vjeran Bogu raste kao biljka

I uzraste kao ĉudesni grah

Kao cedar, kao slavonski hrast, kao sekvoja

Kao platana iz djetinjstva.

U pustinji, Ti si biljka - Drugima.

I Drugi su zemlja u kojoj Rasteš.

Izmjenjujete paţnju i sebedarje

Korijenjem i zemljom.

U pustinji, samo ti i ja moţemo biti, u ovoj toĉci,oaza.

A Bog će providjeti i vodu i manu.

I povoljan vjetar

Prema Sebi.

Jer Ti si gozba u pustinji

Ako u tebi prebiva Bog

I Bog je obilje u pustinji

Ako Ti prebivaš u Njemu.

Biti lojalan Bogu znaĉi

Unijeti sebe u najadnije dijelove zemlje

I ĉovjeka

Pokloniti se suhoj i ispucanoj zemlji

Poljubiti je i prinijeti joj paţnju;

Kojom Bog obnavlja, kojoj milosno

Dijeli rosulju i kojom dotiĉe i budi

Sposobnost bujanja.

Vjernost je vjernost

Stanja nasuprot buri i vihoru

Kada se digne vjetar i kada pustinja

Prekrije i Nebo.

Kada kosti grabe kosti ţivih

I kada pijesak ţeli ugasiti dah.

Kad pustinja oko nas i u nama zavlada.

I kada pustinjom tiho u sumrak

Po izmaku snaga

I prividu kraja svega.

Jedan postojani glas u izmuĉenosti tijela

Kaţe:

Budi moja voda

Budi moj zrak

Budi moj lahor

PoĊi samnom.

I tada sa tim pustinjskim iskustvom

Izlaziš iz pustinje

Prilazeći pustinjama koja su izvana pustinja

I u tom pustinjskom spoju

DogaĊa se susret ĉovjeka i ĉovjeka

Koji oblikuje.

Koji ĉini.

I nikada nije gotov poziv sa obje strane

I nikada nije izvršen

I nikada nije osvojen.

Boţji poziv,

Po kojem preoblikujemo pustinje u rajsko zelenilo.

PoĊi samnom.

U pustinji bez Boga

U pustinji bez Boga prepušteni smo sudbini zvijeri;

Veće zvijeri rastrgnu manje.

Moćnija ţivotinja rastrgne manju i drukĉiju.

Zvijeri napadaju u ĉoporu, strateški satiru.

Trgaju svoju ţrtvu i još joj dugo raznose po pijesku

Mokru i svjeţu i krvavu koţu.

I nutrinu.

U pustinji bez Boga prepušteni smo gladi i sitosti zvijeri,

U pustinji je svaka milost bacanje biserja pred svinje

Koje će se okrenuti protiv milosrdna i rastrgnut ga.

I dugo će parazitirati nad njegovim lešom.

U pustinji milosrĊe je slabost.

A onda dolaze strvinari.

I napadaju kao kukavice,

Bacaju se na već ranjene, već usporene, slabe, one bez podrške

Lake mete.

One koji su ostali bez stada, koji se ne mogu braniti jer su krvavi i ostavljeni

I strvinari dolaze u grupama i ĉesto se meĊusobno grizu

Kojoti i lešinari vode bitku tko će uzeti veći komad mesa.

U pustinji bez Boga.

Najjaĉi i najbrojniji saĉinju svoga boga i ostali mu se moraju klanjati

U drugoj pustinji bi se morali klanjati drugom bogu

Ali u ovoj pustinji, drugi se moraju klanjati njihovom bogu.

U pustinji bez Boga,saĉinjeni bog se klanja njima.

U pustinji bez Boga.

Nema potrebe udovoljavati usporavanju i prilagodbi tempa kretanja

Onima koji se kreću sporije ili se ne mogu kretati.

U pustinji bez Boga, spore i nepomiĉne

Pokapa se ţive da umiru u pijesku.

U pustinji bez Boga.

Jedina suradnja je interesna suradnja

Najsirovija suradnja preţivljavanja.

Suradnja puca kada nema (iz)vanjskih ţrtvi

I kad se ĉopor meĊusobno poĉinje klati.

U pustinji bez Boga.

Pustinja se ĉini beskrajna.

U toj pustinji mi smo jedini hrana i energent

I jedni se pretvaraju u ţivodere i eksploatatore

Noţ, kandţe i oĉnjaci donose pravdu.

Grabeţ i smrt je normalna stvar.

U pustinji bez Boga

Mislimo da je to jedino stanje ţivota.

U sredini pustinje – solidarnost

Solidarnost je otvorenost. Suosjećanje. Suţivot.

Ulazak u svijet drugog i davanje sebe.

Solidarnost je boţanska vrlina.

Boţanstvena.

Svi se mogu distancirati od drugog, rijetki mogu biti solidarni.

Svi mogu biti sebiĉni,

Samo je Jedan Solidaran sa Svima.

Doista.

Po Kriţu.

Solidarnost je pristupaĉnost.

Solidarnost nije obavljanje duţnosti, rutina ostavljanja milosrdnog dojma,

Primoranost.

Niti je propis.

Solidarnost dolazi iznutra, ona vrije u ĉovjeku, ona suklja

Prema Van, na Van.

Ona nije promišljeni ĉin, onaj od interesa,

Ona je povjerenje koje prelazi interes,normu, nije u kontekstu misije.

Jer solidarnost se ne kreće prema cilju i ljudi mu nisu sredstvo do cilja.

Solidarnost je sredstvo kojemu je cilj ĉovjek.

Kojemu je cilj Bogoĉovjek.

Kojemu je povod ĉovjek.

Kojemu je povod Bog.

U solidarnost, ja sam kao ĉovjek

Poĉetak, sredina i kraj brojnih lanaca solidarnosti.

U mreţi milosti koja omogućuje Mir.

MeĊu nama koji ne kanimo ostati u pustinji.

Jasno je zašto slab i nemoćan i malen i malobrojan i jedini

Ţeli biti solidaran

Zašto bi jak i moćan, brojan i ukupan

Bio solidaran ?

Ali doista, doista solidaran ?

Ne po rijeĉima, već po dijelu.

Zašto bi kompromitirao svoju moć i veliĉinu ?

Ako moţe solidarnost riješiti na periferiji, institucionalno,

Ne dotiĉući se.

Ne dotiĉući sebe.

Zašto Bog traţi solidarnost sa najmanjim?

Zašto traţi milosrĊe sa neprijateljem ?

Zašto solidarnost sa svojima, sa velikima i moćnima i sa prijateljima

Ne vidi kao nešto posebno?

To zatvoreno zajedništvo postoji i u pustinji, ono je interesno i odrţivo.

Solidarnost nije niti izvjesna na kraju.

Moć solidarnosti dolazi do izraţaja tek kada je solidarnost multilateralna

Kada je tvorbena i kada je izvedenica

Kada se kreće u svim smjerovima

Kada potiĉe, razvija, stvara, obnavlja.

Dakle, zvuĉi kao Boţja, takvo djelovanje, ta solidarnost.

Jer prije svega, Bog je htio biti Solidaran.

I Bog jest Solidaran.

Najveći je vidio smisla baviti se najmanjim.

Vjeĉni se htio staviti u Odnos sa svojim stvorenjem

I po Sinu dokinuti prisutnost i neprisutnost ĉovjeka u vjeĉnosti.

Isus se rodio solidarno.

Isus se (S)Pustio kao boţja mudrost na zemlju, Solidarno

Isus je pristupio najgorem obliku tretmana od ljudi – Odbacivanju, Mrţnji, Osudi i

Muĉenju

Solidarno.

I smrti je pristupio, sa ĉovjekom

Solidarno.

U pustinji ţivota Isus je krik solidarnosti.

Glas Koji Viĉe u Metafiziĉkoj Pustinji

Koji remeti mir, prividni mir i pomirenje

Dok ijedan vapije Bogu.

Isus je Glas u Pustinji za one koji glasa nemaju

Koji u pustinji nemaju nade,

Ĉija su nepca izranjavana od ţeĊi,

I kojima su oĉi iskljucane da ne govore što vide.

Što osjećaju i što jesu.

Isus je opredmećenje Boţje Ljubavi

Solidarnost Boga u koje Bog ulazi potpunoma.

I u koje traţi da ĉovjek uĊe, potpunoma

Ne u blizini oaze, ne uz poznati put natrag iz pustinje

Ne samo u urednom solidariziranju sa kolonom koja je jednom

Prošla pustinjom i koja je se nosila i koja se nije nosila

Sa svojom solidarnošću i nesolidarnošću.

Bog traţi da se ĉovjek u svojem vremenu, u svojoj

Pustinji nosi sa svojim nesolidarnostima

Sada;

Sa svojim pitanjima zašto ?

Sa tuĊim kricima koji vrište u pustinji a koji nikada nisu potpuno tuĊi.

Kad na površinu, kao u muĉnini navru

Svi pješĉani talozi koje smo progutali

Sve sakrivene i briţno zavezane zluradosti, svaki dah

I svaki dašak optuţivanja, svaka kontrola i samokontrola od mrţnje

Svaki ponos maĉa,

Biĉa

Kamena

Podjarmljivanja drugih mojoj viziji solidarnosti.

Uspostavljanju tišine

I reda.

Zatiranju glasova, pa makar i nasiljem,

Da se uspostavi ponovno mir i sklad šutnje.

Tu, u sredini pustinje, gdje je uredna tišina, gdje je uspostavljen red

Kao na Lubanjskom,

Kada je tišina uz pomrĉinu

Najavila „red od tri dana“

Gdje je onemogućen nered, tiho se govori i briţno se piše, logiĉki se

Opredmećuju najgori i najsvirepiji planovi nesolidarnosti u povijesti.

Svi veliki ratovi i nasilja nastavi su od takvih, pomno biranih rijeĉi

O razlikama, o superiornosti rasa, o boljima i lošijima, pravima i krivima

Tu se rade planovi tko će, kada i zašto trebati biti ţrtvovan.

Za spas mnogih. Od Kaife do Nitzschea.

I tu se prešućuje, da lista nikada nije potpuna.

Tu, negdje u sredini pustinje

Ĉovjek postaje bog, podjarmljujući brata ĉovjeka,

Tu Kain dijeli pravdu,

I nalazi za nju i objašnjenje.

Tu

U najdubljem dijelu pustinje, svijest o ljudskom zajedništvu

O bratskoj solidarnosti napadaju najgori pustinjski demoni

Koji izluĊuju umove,

Podiţu ratove, one stvarne i one nerealizirane, ali proglašene.

Potiĉu ratove brata protiv brata.

No, tu u pustinji

Tu, u srcu pustinje

Kriţ stoji.

Naoĉigled prazan i bezazlen.

Ili ĉak zastrašujući jer je prazan.

Ili obeshrabrujući jer nije preuzet.

I odbijajući jer je teţak da ga se uzme u srce.

No Bog je po njemu

Prisutan u najvećoj patnji, u najgorim zvjerstvima

U najvećim huškanjima protiv i moraliziranju koji promiĉe i potiĉe nasilje

Vladavinu pustinje.

Bog je u svemu tome prisutan uvijek na strani ţrtve.

Jer Bog je uvijek sa ţrtvom.

Bog je uvijek Ţrtva nasilja nad ĉovjekom.

Kada su se ljudi pitali u drugom svjetskom ratu, u logorima

O ostalim zvjerstvima koje olako zaboravljamo,

Gdje je Bog?

Bog je uvijek bio sa onima koji su ţrtve.

Ta njegova solidarnost nije prestala u jednom

Iako najsvetijem ĉinu Samopredanja.

Trojedini Bog je najpostojanije solidarno Biće, Osoba koji formira bitak.

Najgore je biti u sredini pustinje.

No, upravo ovdje cijelo biće pristaje

Uz boţansku solidarnost.

Ili ju, uz uvijek dostatne razloge, odbacuje.

Amen

Otpuštanje u pustinji

U pustinju smo ušli, natovareni,

Iako praznih dţepova.

Ipak ta teţina je u nama,

S nama

Prevaljuje nas i tiska ka zemlji.

Gnjev smo ponijeli u vrećama,

I svaku nepravdu.

I svako zlo.

Koje nam je netko uĉinio.

Ili smo ga tako doţivjeli.

U nama ţivi nada da ćemo suditi.

I lakše nam je dok idemo kroz pustaru

Lakši od svakog suosjećanja,

Svakog oprosta, svake teţine dobrote

Da se ne pamti kad smo bili izigrani.

I utroba nam iz dubine

Dahće.

Oko za oko, zub za zub.

Osveta ja ta što nas drţi na ţivotu.

Kao da je

To pravo na uništenje

Cijena uništenja ili obeštećenja

Nas.

I tko će prvi udrit , njegova je pobjeda.

A kasnije, tko pamti.

Pobjednici ionako pišu povijest.

A jedino će samo pobjednici izići iz pustare.

Oko za oko,

Zub za zub.

Ušli smo u pustinju

I molimo se ritmiĉko i repetitivno

Kao da zazivamo kišu Boţje pravde

Nek doĊe u oblaku pravedniĉke odmazde.

Obeštećenja u kojem ćemo.

Pravedniĉki sudjelovati.

Oko za oko.

Zub za zub.

Dosta je bilo, dosta

To nas drţi

Nek se gumnom proĉisti.

Nek gumnom proĉistimo.

Što je neĉisto.

Dosta je bilo, dosta.

I koji Ga muĉiše

I koji Ga ubiše

I koji su u tome posredno

I neposredno sudjelovali.

Misliše da je tako pravo.

Po zakonu.

Oko za oko, zub za zub.

Na nas krv Njegova, govorili su.

I ubiše Ga po Zakonu

Jer bogohulio je da je Bog, a bi ĉovjek.

Neka se kazni.

Oko za oko, zub za zub.

I oslijepiše Ga, jer je davao vid.

I udaraše Ga, jer je primao udarene

I uzeše mu sve, jer je sve od sebe davao

I ubiše Ga, jer je davao Ţivot.

Tko mu je kriv što nas nije uništio

Kad je mogao,

Od ljubavi se ne ţivi.

Niko se od tog nije pomogo.

I pljusnuše Ga sluge, jer su mogli dodvoravati se.

Oko za oko .

Zub za zub.

Ubiše Ga da ponovno uvedu reda.

Oko za oko.

Zub za zub.

Bogotraženje u pustinji

Traţi Pravdu svojom pravdom.

Traţi Istinu svojom istinoljubivošću.

Traţi Milost svojim milosrĊem.

I ĉini drugome kako bi volio da i drugi tebi ĉini.

I ti budi prvi.

Ti prvi pruţi ruku.

Ti prvi digni ruku kao bijelu zastavu

Ona nije na predaju.

Ispruţena ruka je bijela zastava

Na Uskrsnuće.

Na vjeĉnost.

Da obiljeţi,

Tu je Boţja zemlja.

Ovdje Isus vlada, davanjem, ne uzimanjem.

Pustinju pijesak brzo prekrije

Sve što je dobro uĉinjeno, što marom, poštenjem i solidarnošću

Sije.

Njihova teţina nestaje u ţitkim dubinama pješĉanog mora.

Crvenog mora.

Odijeljivanja ĉinjenja dobroga od oĉekivanja dobroga samo za sebe.

Ta svako moţe ĉiniti dobro

Za svoje dijete,

I upirati prst u tuĊe.

Rijetko tko će upirati prst u sebe

I ĉiniti dobro za tuĊe dijete.

Ne znamo kako itko moţe oĉekivati Milost

Ako nije bio milosrdan

I kako moţe oĉekivati da će itko uĉiniti dobra njegovu djetetu

Ako nije uĉinio dobra tuĊem djetetu?

A svatko je neĉije dijete, od roditelja ţivih i umrlih.

I svatko je tuĊe dijete.

Odnosno, svatko je po boţanskom stvaranju

Boţje dijete.

I nikada ne pomisli

Da je tvoja marljivost bacanje sebe u pijesak

Jer marljivi ne napreduju oko tebe.

I nikada ne prestani

Biti svjestan da je tvoja istinoljubivost ugušena u pijesku

Jer ti neće donijeti korist.

I nemoj se obeshrabriti kada pijesak proguta

Tvoj trud, tvoj mar, tvoju ljudskost

Jer ljudi ljudskost vide kao slabost.

Trud kao povod za izrabljivanje

I mar kao ludost ako nije upregnuta u neĉiji grupni ili osobni interes.

I kada ih Isus nije uništio na Lubanjskom

Koji su Ga nepravedno razapeli

To su Mu ubrojali u boţansku slabost.

I kada je Isus danomice širio svoj trud zemljom

To su smatrali tricama i kuĉinama jer nikakve slavoluke nije ostavio iza sebe

I kada je Isus opetovano marom pristupao ljudima

A ljudi su ga stalno pitali kako im On moţe nešto dati, nešto ostvariti

I ĉesto su ga samo zato cijenili, odnosno nisu Ga cijenili povrh Ĉuda.

Budite uporni i postojani

Svojom ljubavi, svojim marom i svojim trudom

Kucajte na Boţja vrata.

I kada se osjećati sami

I izigrani, i Isus se ĉesto tako osjećao

Ali nije stao.

Uvijek je Otac bio s Njime.

Osobito u Pustinji.

Samo na Oca, Isus je oslonjen u pustinji.

Nakon pješĉane pustinje,

Ući će u pustinju ljudskosti.

I tamo se oslanjao samo na Oca.

IzgraĊujući Mu ponovno djecu

Po Duhu na zemlji.

Postavljajući temelje Neba na zemlji.

To je teško.

To je muĉno.

I to je usamljeniĉki posao.

Ali smislen.

I u današnjim mukama i patnjama

I današnjem ponovnom donošenju boţanskih odnosa

I njihovom tonuću u pijesak

Ne zaboravite.

Bog je s vama.

Što ĉinite je bitno.

Ljubav sabire krsnu vodu

Sa pijeskom

I ĉini tlo.

To ĉinite i danas.

Ĉinite tlo u pustinji.

Amen

Uzeti bratu ili dati se bratu da bi se preživjelo – pustinjski test

Isus je rekao:

Ako Vaša pravednost nije više od pravednosti farizeja i pismoznanaca

Nikada nećete ući

U Kraljevstvo Boţje.

To je velika i riskantna optuţba,

Isus ne smatra da opsluţivanje

Zakona omogućuje pravednost, istinitost ĉovjeka u Boţjim oĉima.

U tom trenutku On daje još jedan povod svojoj optuţbi.

Ono što su pismoznanci smatrali nuţnim i dovoljnim

Isus smatra nedovoljnim.

Legalizam ove vrste smatra podrivanjem bratskih odnosa.

A podrivanje bratskih odnosa drţi podrivanjem odnosa

Ĉovjeka prema Bogu.

Isus je cijelim ţivotom svjedoĉio

Da Otac nije kruti legalist

Jer On i Otac su Jedno, a Isus je bio sve

Samo ne kruti legalist.

Jer da jest, ne bi Sebe prinio

Za pravdu.

Već bi uništio legalistiĉki pristup i one sadrţane u njemu koji ga je razapeo i koji se

ogriješio prema Njemu.

Isus u svoj odnos sa Ocem

Nije unosio nepravdu prema bratu

Isus je za ljude molio, pa i kada toga nisu bili vrijedni

I nije bio gnjevan.

Isus takav odnos prema Ocu traţi od

Svakog brata, od svake sestre.

Niti jedno prilaţenja mjestu svetkovanja Boga

Štovanja Boga

I prilaţenja tome mjestu

Ne moţe donijeti ono što ĉovjek ţeli

Ako drţim u sebi gnjev prema bratu, ako je dug izmeĊu nas

Trn razora.

Niti jedno bogatstvo, niti jedna ţrtva, niti jedno

Štovanje, ne mogu umanjiti tu superiornost koju

Osjećam prema bratu, kojega smatram krivim i duţnim.

Isus je boţanski brat

Njegovo lice je Ljubav, i naše bratsko

Boţansko lice moţe biti samo ljubav.

A ona će onda definirati i naš odnos

Prema bratu.

Iz ljubavi će proizlaziti naš odnos prema bratu

Jer iz ljubavi prolazi naš svaki odnos

Jer je naš svaki pravi duhovni odnos

I u pustinji ukorijenjen

U Ljubavi prema Bogu.

Abel i Kain predstavljaju tipologiju bratskog razdiranja

U pustinji.

Odnos u kojem Kain ubija iz zavisti

I u kojem Kain smatra da ima prvenstvo pred Abelom

I u kojem Kain nalazi opravdanja umorstvo brata

Da bi jedini ostao.

To je pustinjski odnos,

U kojem problem vidim u drugom, izgovor, distrakciju

Nikada u drugome ne vidim rješenje

Nikada u solidarnosti ne

Mogu preći svoju sebiĉnu pustinjsku crtu.

I takvo uklanjanje drugih i upiranje prsta u druge

Opravdava Kainovsku pravdu i samoodrţivost.

Bog je dao drugi oblik bratstva koji će izvesti

Obećani narod iz pustinje

Mojsiju pridruţuje brata Arona i bratu Aronu stavlja na brigu Mojsija.

A kakva je ta Mojsijeva,

Bratska ljubav prema bliţnjem, pustinji ?

Ona je štap, ja i ti smo štap na koji se oslanja ĉovjek

Ona omogućava da po svojim prsima ĉinimo rane i vidamo ih

Ona iz vode Nila moţe uĉiniti krv, ona iz mogućnosti stvara savez.

Ona je proroĉka jer je pozvana (p)osvijestiti bratstvo.

Aron i Mojsije su se vratili u Egipat suprotnim putem

Pustinjom

Kroz koju će izvesti narod u slobodu

U obećanu zemlju

Kroz pustinju.

U njihovom odnosu suzdrţano je

Zajedništvo da se proĊe kroz pustinju

I da se pustinja ostavi iza sebe.

Kain je pak htio svu paţnju Boga za sebe

I farizeji i pismoznanci su htjeli svu paţnju Boga za sebe

I prvi ubi brata jer mu se našao na putu

I drugi osudiše i razapeše Isusa jer im se našao na putu.

A Bog nije rekao da se njegova paţnja moţe udijeliti

I da će je dostajati.

Bog nije rekao da će njegovi Savezi umanjivati se

I da neće biti sukladni obuhvanosti Njegove Volje.

Isus nikada nije upirao prst u drugog

Da bi se spasio.

Isus traţi da traţimo i za brata i za sebe

I još će dostajati.

U takvoj situaciji, u pravoj smo kušnji

I mislimo (opet s aspekta ega i samoodrţivosti ljudski)

Da drugi treba uvidjeti našu objektivnu veliĉinu.

I da se toj veliĉini treba umaknuti.

Kako krivo

I to će moţda i biti naše

Pustinjsko prokletstvo.

Kratkoroĉni probitak laktovima ali koji će nas

Jednom u konaĉnici dovesti do

Samouništenja.

Kada uništimo sve oko sebe.

Da bi ostavili za sebe.

Izgubit ćemo sebe.

Jer ĉudo doista jest

Da pred mnoţinom ljudi

Isus i uĉenici nisu pojeli par hljepĉića

Već su ih umnoţili.

Uvaţavajući da se i drugi trebaju zasititi.

To jedino shvaćaš

Kada shvatiš da je ti je drugi brat;

Ne po krvi

Ne po volji muţevljevoj

Već po Bogu.

Po njegovoj ljubavi za svako stvorenje.

Neka nas takav bratski poj i zov

Vodi u dubinama pustinje,

I neka Zakon sluţi oĉuvanju mira meĊu ljudima

Kako je sluţio onaj prvi apodiktiĉki zakon.

I onaj Isusov

Zakon Ljubavi neka u nama poravna mjere

I skele pa gradimo tako bratski šator u pustinji

I danas.

Amen

U pustinji – suobličenje prema Božjoj savršenosti

Bit Isusova poziva je poziv u srţ

Perfekcionizma.

Totalne preobrazbe.

DovoĊenje sebe u takvo stanje

Koje više nije uporabno nikome

A korisno je svima.

I tu je i problem.

Ali taj problem je zapravo i rješenje.

Isus ne kaţe podnosite neprijatelje

Isus ne kaţe ne mrzite ih

Isus ne kaţe podnosite ih

Isus kaţe

Volite ih kako volite svoje susjede.

Svoje.

A tu je svakako problem

No ujedno, tu je i rješenje.

Ĉovjek kao arhetip cijelog ĉovjeĉanstva, koji je izašao iz raja

I koji nosi u sebi priĉu o Adamu

Nikada nije prestao ĉiniti ono što njegov arhetip

Ĉini.

Ljudi smo, kontinuirano normiramo i sudimo

U neodsanjanoj ambiciji da budemo Bog.

Odluĉujemo tko ima ţivjeti i zašto.

Isus ovdje daje pak drugi prozor u Boţje

Daje drugi pogled u Boţje

Daje nam da po Njegovim rijeĉima

Da provirimo u Boţje, iako smo oboruţani apokaliptiĉkim kišobranima.

Baš kao njegovi prvi slušaĉi prije dvije tisuće godina.

Kaţe nam:

Bog šalje kišu

I pravednima i nepravednima

Bog podiţe Sunce

Nad pravedne i nepravedne.

I srţ je onoga što Isus danas izgovara

Bog Je Savršen.

Bog je Ĉista i Mistiĉna i Nerazumljiva Ljubav.

On Sam Je Savršenstvo.

Koje ĉovjek ne moţe proniknuti.

Pa niti danas, nalazeći

Dvije tisuće godina odgovora na pitanje

Zašto bi Bog ljubio, koga ja ne ljubim ?

Zašto bi Bog ljubio istom ljubavi

Zašto Bog u svojoj ljubavi nema stupnjeve

Opravdanja i pravednosti koji bi neke

Ĉinili ljubljenijima no druge?

I kako je ta slika spojiva sa Boţjom pravdom i pravednošću ?

Sadašnjim sudom i onim konaĉnim?

Današnje ĉitanje je u oštroj kontradikciji

Spram oĉekivanog Suda pravde u Boţji ĉas

Kao i stotina biblijskih stihova koji iznose

Ideju da se Bog gnuša onih koji nisu pravedni jer

Ne obdrţavaju Zakon,

Pogani su, odnosno nisu iste religijske provenijencije.

Nisu obuhvaćeni Savezom.

Ali to i jest bit usavršavanja u pustinji

Bog Govori, On Poziva

U usavršavanje

U pristupanje bliţe, u pomnije, u sadrţajnije.

Objava traje.

Ĉovjek već dvije tisuće godina donosi i objašnjenja zašto

Ali Isus samo kaţe:

Volite svoje neprijatelje .

I molite za njih.

Mi taj poziv za metafiziĉko osloboĊenje

Od svakog prirodnog poriva da se branimo

I da se dijelimo na pravedne i nepravedne

Na opravdane i osuĊene

Ne moţemo objasniti.

Mi ga u svojoj biti ne moţemo

Obujmiti.

Samo ga moţemo ţivjeti.

Kad izaĊemo bosi u pustinjskom noći

Samo zamotani u bijele gaze.

Boţjeg Mira.

I cijeli ţivot ćemo se cijeli ţivot

Sa današnjim poziv na Mir boriti.

To će biti komad pijeska koji ćemo

Nositi u srcu.

U dţepovima.

Da nas podsjeća na sve što jesmo

I da nas podsjeća na sve što nismo.

Da nas teţina njegovih zrna podsjeća

Na neprocjenjivost bitka.

Na kategoriĉki poziv u sada,

Na kategoriĉki Boţji poziv da u pustinjama

I pustinjarama.

Njegujemo vjeru da je moguće naći

Izvor Mira, izvor pitke vode, ljekovite vode

Vode koja struji u vjeĉnost.

Koja jest vjeĉnost.

I koje moţemo biti kap.

Bog nas danas poziva u misterij Mira

Bog nas danas zove dublje u svoj Misterij

U Sebe,

U pronicanje svojim ţivotima zašto je

Tako, kako danas Isus govori.

I onda kada shvatimo da Boga nećemo

Izgubiti, ako gradimo Mir, ljubeći i neprijatelja

Ako se tako radikalno bacimo

U ono što nema nikakve logike, smisla

Mi smo već krenuli tamo gdje

Nas Bog zove

Duboko i dubinski.

Postojano.

Mi smo već ostavili svoju braću

U hladnoći pustinjske noći,

Da bi bili najpostojanije s njima.

I mi smo već ostavili svoje

Da bi obuhvatili tuĊe

Da bi se upiralli shvaćati zašto Bog

Moţe i ţeli tako voljeti.

Tako u Mir zvati.

I mi smo već

Bogom za to osposobljeni

Još se samo moramo

Još jednom odluĉiti za odaziv.

Njegovu pozivu u Mir

Uĉinimo i danas tako, uz pravednost, ljubav i postojanost

Amen

Pustinjski test očekivanja (od) sebe

Nabulus je grad u Palestini, na sjevernoj strani Zapadne Obale. Udaljen je 60tak

kilometara od Jeruzalema. Nalazi se u blizi gore Gezirim. Lokacije koja nam je

poznata iz Biblije kao mjesto štovanja Samarijanaca, mjesto koje je povezano uz

Jakovljev zdenac. A to mjesto je uširem smislu, u širem prostoru povijesti spasenja

vezano uz grad Šekem. Abram i Abraham kao protagonist današnjeg ĉitanja je

suštinski vezan uz Šekem. Uz njega je vezana njegova osobna povijest i Boţja

povijest. Povijest suodnosa Boga i ljudi. Drugi lokalitet koji spominje današnje ĉitanje

je brdo Moria, koje je opet suštinski vezano uzţivotni put i ţivotne izbore Abrama, te

opet uz povijest odnosa Boga i Abrahama, odnosno ĉovjeka i Boga. Moria se

spominje kao prostor na više mjesta u Bibliji, no nemamo sigurnih topografskih

podataka na koji se zapravo prostor zemlje odnosi. Dva su tumaĉenja; jedno i

temeljno, tradicionalno da je brdo Moria zapravo Hramsko brdo, na kojem je Solomon

dao izgradi veliĉanstveni ţidovski Hram. Etiološki Moria znaĉi brdo posvećenja. Brdo

Moria se spominje vezano i uz kralja Davida koji je u podnoţju Morie otkupio zemlju

kako bi na njoj sagradio ţrtvenik Jahvi. Na tom tlu smatra se da je njegov sin

Solomon izgradio hram. To je dakle posvećeno tlo ukupnog pregalaštva, davidove

loze, i loze ĉovjeĉje u odnosu i pruţanju sebe prema Bogu Otaca, Jahvi, Bogu, Ocu,

monoteistiĉkom Bogu.

I jedan bitan detalj, kada je kralj David na ovom tlu htio sagraditi ţrtvenik Arauna,

vlasnik zemlje mu ponudi kao dar tu zemlju, ali kralj odgovori Arauni: »Ne, nego hoću

da kupim od tebe i da platim; neću prinositi Jahvi, svome Bogu, paljenica koje su mi

poklonjene.«I tako David kupi ono gumno i goveda za pedeset srebrnih šekela.

Dakle, nema poklona, nema dara Bogu, ako nije od mene. Ako nije od meni bitnog

dijela.I tu dolazimo do središnje toĉke povijesti koja se dogaĊa na brdu Moria.

Nevezano od lokacije, Moria je brdo ţrtve.

Posvećivanje je brdo žrtve, samožrtvovanja.

Sukladno Božjoj Volji, Njegovoj logici i njegovoj mjeri.

To je i onaj dio Isusova govora koji učenici nisu razumjeli spuštajući se

Sa Brda Preobraženja.

A ţrtva nije ono što odvajamo po profesiji, što dajemo jer se oĉekujemo da dajemo,

što moţemo odvojiti, što nam pristoje odvojiti.

Ţrtva je ono što nam je navrijednije.

Ono što nam je u njedrima.

Ono što je najvaţniji dio nas.

Ono što niti ne sanjamo da Bog moţe traţiti od nas.

Ono što ritualom davanja sakrivamo briţno u sebe kao nagradu ţrtve.

No Bog to traţi, ono što svako od nas misli da je neizostavni dio njega.

I ono gdje mislimo da sluţimo Bogu bit će stavljeno na ţrtvu.

I kako sluţimo.

I kada sluţimo.

Zato su mnogi kušani u duhovnoj sferi, jer ţrtva nije potpuna u materijalnoj sferi.

Ţrtva je ţrtva u prostoru vaţnosti, upiranja, pa i misije kojom i po kojoj sluţimo Bogu.

I Bog će jedini znati ozbiljnost naše ţrtve, njezin obujam, njezinu cijenu.

Njezin poklon Bogu.

Pa i kada nas se ĉini da je to što Bog zahtjeva previše, ili je naša iluzija, ili je

fantazmagorija na Brdu.

To je test nas u pustinji, kušnja

Da vidimo što jesmo.

I kušnja, da vidimošto nismo.

I da vidimo što Bog moţe vidjeti.

I kad su uĉenici vidjeti Proslavljenog Isusa

U hodu prema podnoţju ostaje mi skriven smisao

Toga kako to Bjeline moţe dovesti osuda, odbaĉenost

Muka, krv, razapinjanje i smrt.

Bibliĉari u korijenu rijeĉi Moria nalaze i mogućnost da se radi od Morehu, bliţu

Šekema, mjesta posvećivanja, mjesto izgradnji ţrtvenika, oltara i Hrama. Napose u

neposrednoj blizini današnjeg Nablusa, mjesta koje barem tri monotestiĉke kulture

vide povezanim uz osobu koju drţe svojom svojinom, Abrahama, patrijarha.

Takav otac je otac zajedniĉke spona povijesti Boga i ĉovjeĉanstva, koji omogućuje

Mir u izgradnji zajedništva ne razlikovnosti, ne tamo da se svi ujedine kada naĊu

zajedniĉkogţrtvenog jarca već kada u ljubavi pristupaju ţrtvi izgradnje Mira i

zajedništva, prostora ekonomskog ţivota i politiĉkog suţivota.

Ne u Nablusu.

Ne na Bliskoj Istoku.

Već na planetu Zemlji.

A do tada pustinjske ţrtve će iskorjenjivate naše zaštićene prostore sebe

I rušiti će naše oltare na koje smo pozvali druge davati

I ne sebe.

Ne onako kako ne moţemo niti zamisliti.

Neka nam danas Svemogući podati

Svaki blagoslov kako bi

Biti postojani kada kušnje stanu šibati

Sve razine naše egistencije

Grupne i pojedinaĉne

Kako bi konaĉno i pravo prinijeli sebe, a ne druge

Kako to uĉini Krist, Bog Naš i Uĉitelj.

Amen.

Mjera u pustinji

Današnje ĉitanje govori o osnovnima zakonima odrţanja ĉovjeka i zemlje, da svaki

oblik plodne zemlje ne postane pustinja i da svaki ĉovjek ne postane repromaterijal

do nestanka ţivota na zemlji. I mi najmanji svojom mjerom dodajemo pustinji mjeru,

vatre ili vode, ovisi o nama. I mi najmanji smo svjesni da mjere nisu iste kao što niti

ljudi nisu isti, ali mjera mane, Boga, dostatna je i treba dostajati za svakog ĉovjeka.

Današnjeĉitanje govori o mjeri kojom mjerimo, kojom smo prisutni za druge i kojom

su drugi prisutni za nas. U kojoj smo mi prisutni u Bogu i po kojoj je Bog prisutan u

nama. Govorimo i o Boţjem (na)govoru koji pouĉava koja i kakva mjera odvodi iz

pustinje i pustinjskih odnosa.

Odnosa pretvaranja i najizabranije zemlje i najplodnijih ljudskih odnosa u pustinjski

krajobraz. U negaciju egzistencije, u trajno i odgoĊeno trajno ništa.

I danas je Isus Uĉitelj s nama, ali krenimo od jedne djeĉje priĉe. Jedne poznate

basne.

Basna o cvrčku i mravu

Mnogi smo odrastali uz basnu o cvrĉku i mravu.

Umjetnici mogu biti jako ljuti na ovu basnu jer površinsko ĉitanje jedino fiziĉki rad i

sakupljaĉki mentalitet ĉini smislenim, dok pjev, „svirku“, glas, rijeĉ ili nematerijalnu

kulturu opisuje kao frivolnost dostojnu nestanka sa zimom.

Stoga, odrastanje u znaĉajnom smislu znaĉi da više nismo duţni plitko razumijevati

ovu basnu, iako neki ostaci nje ostaju ţivjeti u nama. I svaki oblik rasprave o

oskudnim oblicima ţivota i okruţenjem koje tjera na preţivljavanje, uvijek u nama

pobudi sjećanje, bar djelomiĉno za ovu basnu, u jednom specifiĉnom dijelu, kada

donosimo mjeru što je vrijedno, a što nije, da bi preţivjelo. I kada donosimo mjeru

odgovarajući na pitanje zašto ?

Ova priĉa kada padne na tlo oskudice i borbe prsa o prsa za preţivljavanje, potiĉe u

nama osjećaj nepravde, što usprkos radu i trudu koji smo uloţili u ţivot, sve teţe

ţivimo.

Onda nam priĉa ponudi obrazloţenje, toĉno netoĉno ili zavodljivo i lagodno. To je

zbog crvĉaka, radi njih loše ţivimo. Iako mnogi od nas misle da je cvrĉak uvijek drugi

i mnogi drugi uvijek smatraju da smo cvrĉak mi. I mi smo identificirali neopravdanu

lagodnost drugih ali ĉesto nismo identificirali i zgrtanje nas.

Uzimali smo, u pustinji uzimamo razliĉite mjere za sebe i za druge.

Od prvih vremena ljudi su ušli u proces razmjene plodova svoga rada, nisu baš sve

mogli proizvesti, tada su ono što je bio plod njihova znoja zamijenili za neki proizvod

koji su trebali. Napokon i to se uĉinio presloţenim pa su pristupili jednostavnijem

naĉinu izmjene plodova svoga rada za plodove tuĊeg rada putem nekog medija

razmjene, koji je u poĉetku bio ĉudan ( poput školjki, neobiĉnog kamenja) a koji će

preko plemenitih metala i kovina u današnje doba postati poznat kao novac.

Univerzalno razmjensko sredstvo, ali ĉega, uvijek razmjenskog odnosa naših i

plodova tuĊeg rada.

I studentima je teško pomalo shvatiti da mi plaćajući neki proizvod ili uslugu uvijek

razmjenjujemo ono što smo radili za ono što je netko drugi radio. Pa taj odnos moţe

biti jedna deva, za ĉetiri jarića. Uzgojiti dvadeset kila krumpira za jednu napisanu i

štampanu knjigu. I tako dalje i tako bliţe. Naravno da su ti odnosi, razmjene ili

mjerenja vrijednosti s vremenom postajali sve sloţeniji i sloţeniji. Više ne ţivimo u

agrarnom društvu i svi proizvodi ili usluge oko nas imaju neku cijenu, neku

razmjensku vrijednost. I mi u sebi uvijek mjerimo te odnose.

Mjere su uvijek oko nas i u nama.

Mi mjerimo sobom.

I mi smo mjera.

No sad vratimo se cvrĉku i mravu. Cvrĉak s poĉetka priĉe svoj pjev ne ţeli više

ponuditi samo u svom kraju, a budući da svi poštuju njegov glas, otići će i u druge

krajeve, gdje su voljni zamijeniti plodove svoga rada za rad njegova glasa, pa i više

plodova od onoga koji je dobivao u svom kraju, te je cvrĉak u sebi odluĉio da više

neće pjevati u svom kraju. I tako je iz njega i otišao.

Mrav koji se oduvijek ljutio na cvrĉka, na tu dangubu njegovog pjevušenja ( no koje je

rado poslušao u sumrak, kada su radovi sa sumrakom stali i kada je krijepio ljepotom

pjeva i dušu svoju) odjednom shvati da više nema kome prodati svoje plodove. Ta i

drugi ko imaju iste plodove. Ali ubrzo pomisli, pa pohranitću. Uostalom, moţe se ipak

i bez pjeva ţivjeti. No cvrĉak je, osim što je pjevao, te je umio i dobro govoriti, umio je

svojim snaţnim glasom uvijek upozoriti da dolazi zvijer kroz neko polje ili da ide

štogod veće te će ili ga zgaziti ili mu uništiti ljetinu. Po tom prodornom kriku mrav bi

se uvijek sklonio. Toga se mrav nije sjećao, samo je uvijek osjećao nepravdu zbog

lagodnog pjeva, a sada bez cvrĉka sve veće ţivotinje se nastaniše u polju i sve

ĉešće je netko u prolazi gazio mrave i ljetinu.

I mrav se po prvi puta u ţivotu se sa sjetom sjeti cvrĉka i pomisli pa zar nas je takva

nevolja tek trebali podsjetiti da Bog uĉiniti i cvrĉke i mrave jer su potrebni jedni

drugima, pa kako neobiĉno i nedokuĉivo se to uĉinilo.

Cvrĉak je pak u drugom kraju pjevao raskošno, glasine o tome da su mravi poţalili

što su ga zapuštanjem i negodovanjem otjerali dalje, uĉine u njemu neku radost

osvete i otvrdne mu srce te je mislio, neka propadnu, jer nisu niti meni ništa lijepo u

ţivotu ţeljeli.

Ali dogodi se u tom drugom kraju velika suša. Plodova nije bilo, a i ono što je bilo

razdijeliše meĊu sobom. Onda ih jošzapadnu i nesreće trgovine. Uvijek su dobro

ţivjeli jer su uvijek svojih plodova lijepih i velikih prodavali u cvrĉkom kraju, nisu od

tamo više kupovali drugih plodova, već su davali na poĉek, uz ţelju da taj dug uvijek

bude vraćan natrag, već da bude uvijek veći zalog novih kupnji. Sada, kada više

mravi iz toga kraja ništa nisu proizvodili i ništa nisu imali niti su mogli kupovati,

skrenuše zvijeri iz svojih polja na njihova, okupiše najglasnije cvrĉke i nagnaše zvijeri

bukom u njihova polja .

A onda i tuĊe i svoje cvrĉke otjeraše.

Mislili su, nama više ne treba niti glasa i niti pjeva da od nas svojim glasom otjera

zvijeri, najveći su nam pjev pune riznice, a i zvijeri više ovdje, odavna su otišle. I sve

tako kod jedan dan, velika karavana svih zvijeri svih mogućih vrsta, potjerana gladi iz

kraja koji je potpuno opustošila, ne doĊe u velikom nadoru i ne zgazi i ne uništi sve

što bi sakupljeno, za budućnost odvojeno i za sebe spremljeno.

Što nam govori ova modificirana basna o cvrčku i mravu ?

Kao prvo, govori da bez rada nema ţivota, da je rad sudbina svakog ĉovjeka i da

svaki ĉovjek mora raditi ali i da je Rijeĉ rad koji je posebno potreban u procesu

stvaranja.

Da je Rijeĉ Boţji rad koji daje mjeru stvaranja i koji definira odnose stvaranja koji

doţivljavamo kao sve zamislive ljudske odnose, ekonomske, politiĉke, društvene,

religiozne.

Da Rijeĉ gradi odnose.

Govori nam da rad svakoga od nas ovisi o radu nekoga drugog i da rad nekoga

drugog ovisi o našem radu. Da su naše egzistencije globalno i lokalno isprepletene.

Naša sposobnost preţivljavanja ovisi o sposobnosti preţivljavanja svake karike u

lancu. Ne po tome koliko je tko glasan, koliko seţe u povijest ili koliko je suvremen i

koliko je sveprisutan već koliko je ukljuĉen cijelim svojim bićem u proces suţivotne

egzistencije, koja je šira od one koji vidimo i koju moţemo zamisliti.

U teškim vremenima, ljudi se prihvaćaju eminentne eshatologije, teško im je

razmišljati sobom strateški dugoroĉno, ne brišući prostor i ljude oko sebe, kao

dodatan teret, druga usta, kompetitivno tijelo, već razmišljati i djelovati kao dio

svevremenske kompozicije bitka, u kojem se ja ne krećem ako se ne kreće svaki

kotaĉ, svaki komad te kompozicije, tog hodoĉašćenja u budućnost, sebi svojstvenom

brzinom ali potpunim i predanim sebe davanjem za kretanje.

Stoga danas Bog progovara o odrţivosti naših odnosa u pustinji, progovara nam

kako da izaĊemo iz pustinje, oskudice ili smrti.

Ona, paradoksalno, po onome što Isus govori, ne ovisi o Boţjoj mjeri sreće ili

ĉemera, koja će iz nekoga razloga, za nekoga biti ovakva ili onakva, Isus kaţe, ta

mjera, ovisi o vama.

Ili još toĉnije, vi ste ta mjera.

Ili toĉnije mi smo ta mjera.

Ili najtoĉnije, svaki od nas je ta mjera.

I kako mjerimo, tako ćemo, na duge staze, i one najduţe

U vjeĉnim odnosima.

I imati.

Kako crpimo, tako ćemo i biti ili iscrpljeni ili odrţani na ţivotu ili odrţati ţivot u nama.

MeĊu nama.

Osobito u pustinji, osobito u pustari.

Jer tu smo suoĉeni jedni sa drugima.

I tu se ĉini lakše i brţe definirati svoj interes i svoje korijenje postaviti dublje od

drugoga.

I svoj sud postaviti šire od drugoga i svoj sud staviti iznad suda drugoga.

A Bog kaţe da su najkriznija, najpustinjskija vremena.

Vremena razmišljanja, molitve, prosudbe i akcije

U smjeru primanja svijesti u sebe

Da smo po sudovima povezani i po prostorima koje ostavljano za druge.

Pustinjska vremena su vremena promišljanja o našem

Kako ga mi shvaćamo, povijesnom i prirodnom pravu eskploatacije

Stvorenja i stvorenog.

Pustinjska vremena su vremena shvaćanja da

Je Boţje milosrĊe, milosrĊe podizanje ljudi na noge

Osnaţivanje ljudi, da sukreiraju svijet oko sebe i sebe

Da ne postupaju halapljivo i proţdrljivo sa manom sa neba

Da ju ne taloţe jer ona sagnije.

I takva mjera, za sebe i druge

Neĉinjenja drugih ovisnih o mojoj mjeri već

Sposobnih za svoju mjeru

To je prava poštena, oblina mjera milosrĊa.

Onakva kako naš Otac ţeli od nas

I za nas,

Onakva, kakvu nam da je providonosno

A osobito po Isusu, Sine svome

Dao.

Kruhu s Neba,

Koji neka nam i danas pomaţe

Davati mjere kako je i On davao.

Amen

Teret of Boga i teret od ljudi – Isusov jaram diskretnog služenja u

pustinji

Isus i danas, u današnjem ĉitanju, uporno debatira sa pismoznancima.

Znanje o Zakonu nije dovoljno.

Iza zida znanja o Zakonu nalazi se

Cijeli spektar Isusovih prigovora za (zlo)uporabu znanja o Zakonu.

I primjeni Zakona.

Isus ponovo ispred Zakona postavlja ĉovjeka radi dobrobiti kojeg je.

Dat Zakon.

Isus ispred pismoznanaca postavlja ĉovjeka.

Isus to ne ĉini radi onih koji su ga već osudili,

Već radi onih koji sjede oko njega.

Radi svojih uĉenika.

Koji će ga naslijediti

I u konaĉnici radi nas,

Koji ga volimo.

Isus govori o ponosu i veliĉini, dvije stvari koje su sadrţane

U pravednosti pismoznanaca.

Isus spominje i napominje uĉenicima da se iza te dvije stvari

Veliĉini, ponosu i uznositosti resa koje nose i zapisa koji drţe

U blizini sebe, na sebi

Ne oĉituje ono što nose u sebi.

Isus progovara o onome što je teret Boţje ljubavi

I što je teret ljudske ljubavi prema Bogu.

Teret koji Otac ište teret je iskrena srca,

Teret je sluţenja Boţjoj volji, teret je sluţenja ĉovjeku.

To nije teret opterećivanja drugih i opsluţivanja radi pompe

Powel3 nam skreće pozornost da Isus svojim uĉenicima koji nisu viĉni u Pismima (

Zakonu, jer nisu pismoznanci, pa ĉak vjerojatno neki ili svi nisu niti pismeni, kod

evanĊelista Mateja Zakon ima kljuĉno mjesto u soteriološkom smislu Isus je

proširenje Zakona)

Isus uĉenicima Govori da su pismoznanci izvor, pa i njihovog poznavanja Zakona.

Ali neka im njihova interpretacija ne bude Zakon.

I odmah im upućuje

U budućnost

Radikalnu kritiku

Da se ne uzdiţu od familijarne jednakosti onih u Kristu.

Koji imaju Jednog Oca, Jednog Uĉitelja i Jednog Tutora.

Prve zapise o pojmu rabina nalazimo u arheološkoj ostavštini iz prvog stoljeća i to

one o Gamalielu starijem. Isto tako, u to doba nalazimo i brojene ostatke imena

ispred kojih je upisana rijeĉ otac kao oblik tituliranja.

Isus uĉi uĉenike da se tituliranjem ne uzdiţu jedni nad druge

I da svoje tituliranje ne koriste kao pismoznanci

Kako bi odvojili Boga, od drugih, a zapravo ĉineći tako odvajaju Ga od sebe.

Posvajaju ga, kao što ĉine pismoznanci koji sjede na Mojsijevoj stolici

( nije postojala Mojsijeva stolica, do one kamene stolice u sinagogama na kojima je

stajalo Pismo, odnosno Zakon).

3 Mark Allan Powell- bibličar

Isus još jednom u ovoj kritiĉkoj crtici poziva

Svoje uĉenike na opsluţivanje zajednice.

I ĉovjeka u proširenom smislu, bliţnjeg.

I kaţe im da je to opsluţivanje,opsluţivanje sobom, milo Bogu

I opravdano u Bogu.

Pravedno, ako ćemo, u smislu pravednosti koju

Sin Ĉovjeĉji donosi na Zemlju.

Govoreći o teretu Isus kritizira opterećivanje drugih

I rasterećivanje odgovornosti sebe.

Isus kritizira i izgradnju teţine nas u tome da nas opsluţuju drugi

I kritizira tituliranje kao oblik udaljavanja od svijesti

Da je svaki uĉenik, iĉovjek, pa i onaj najnepismenji

Ljubljen

Od Oca

I spašen od Brata

Radikalnom Ljubavi.

Ĉinimo i mi danas

Uz Isusovu pomoć

Da Zakon Njegova Srca bude ne samo na jeziku već i na našim rukama

Da ono što traţimo u drugima, da to i jesmo

I da uvijek sluţimo Ocu i Njegovoj Volji

Da bi naše sluţenje, a osobito ono manje vidljivo

Bilo proslavljeno

U onome kojeg Ljubimo

I u kojem Jesmo.

Amen

Isusova empatija

Rijeĉ empatija dolazi od grĉkog korijena empatheia što znaĉi imati za nekoga osjećaj,

biti nekome sklon, ali u njoj je sadrţana i baza od rijeĉi pashein, što znaĉi patnja.

To je prava Isusova rijeĉ.

To je Isus kao Rijeĉ.

Biti za nekoga prisutan.

Biti za nekoga prisutan u Patnji.

Biti prisutan u neĉijoj patnji.

Patiti da bi nekome bio blizak.

Patiti za nekoga kome jesi blizak.

I to je prava Rijeĉ za nas.

Biti blizak Bogu iĉovjeku,

Sklon Bogu i ĉovjeku

I zato patiti.

Za tu Ljubav platiti,

Povrh svih ograniĉenja, unutar i izvan sebe.

Dakle bivanje u Pustinji, fiziĉkoj i metafiziĉkoj

Nije nikako pitanje samodostatnosti,

Mi se oblikujemo u odnosima

Mi se raĊamo u odnosima, sazrijevamo u odnosima.

Na pustinjsko pustopoljini mi smo izmeĊu planina

Individualizma i kolektivizma

Odnosa koji su sadrţani onda kada sam ja i mi.

Kada ţelimo da svi budu kao ja

I kada ţelimo da ja, on ili ona budemo kao svi

Gubimo temeljnu ljepotu ljudskog uzrastanja

Ili urastanja

U odnos.

Odnos, nikako nije moguć bez empatije

Zapravo Isus temeljito zavezuje nebeske sudbine nas

Nama,

Nebeske odnose tu transponira u Nebo.

I proglašavajući Oca, nebeske odnose

Uvjetuje tu, na zemlji.

Po nama,

Za nas,

MeĊu nama.

Nama.

Isus nam podiţe pogled, spuštajući nam šiju,

Isus nas podiţe, spuštajući nas kod nogu,

Isus naše nebeske, bratske odnose

Zaĉinje na zemlji, Isus nas veţe na Nebu u bratske odnose.

Po našem razvezivanju na zemlji, razvezivanju bratskih prepreka.

No, ne traţi automatizam vjere, ne traţi strah od uništenja

On govori prispodobom zašto je to bitno ili tvorbeno.

On pomiĉe veliĉanstvenu zavjesu Nebesa

Koja sakriva metafiziĉko Lice Oca

I Isus govori o Oĉevom Licu.

Po Njegovim Rijeĉima mi kao pustinjski slijepci

Dodirujemo Oĉevo Lice.

Dotiĉemo Ga se.

Isus nas prima za ruku, ogrubjelu i neempatiĉnu, spaljenu od pustinje

I vodi nas po Licu Ocu

Otkriva nam to Lice.

Dodirujući Oca, mi postajemo

Svjesni i svojih kontura,

Kontura koje su razdijeljene izmeĊu zemlje i Neba.

Na tom Licu oprost je onaj dio koji nam

Se ĉini kao ĉudna soteriološka matematika.

Po oprostu, po dodiru Oprosta

Ĉine nam se nepoznate ili ĉak nepostojeće crte

Pravde Oca.

Isus nam se smiješi

Mi nikada nećemo biti svjesni koliko je

Otac veliĉanstven.

Do povratka, naravno.

Ne samo u onome što On sam Jest

Već u onome što nam pruţa.

Otac ne veţe odnose u nuţdu

Otac nas uĉi da odnosi vezuju

Otac nas uĉi temeljenom bratstvu, kristološki

Isus nam upuhuje temeljne odnose

Duh trinitarne Ljubavi.

I Isus ĉesto crta u pijesku

Osobito u stresnim situacijama, crta i vuĉe štapom

Po nutrini pijeska.

Vuĉe oblike, naše likove

Naša naliĉja, naša ograniĉenja.

Isus u tišini vuĉe oblike po pijesku

Koje smo mi već povukli meĊu nama, u nama.

I onda netko već zaboravivši neponovljivost te ljepote

Rijeĉi o Ocu i o Bratu, „blebne“ i ostane ţiv…

A, koliko puta mogu oprostiti bratu ?

Do sedam puta ?

Ne, kaţe Isus, do sedamdeset i sedam puta.

I opet ljudi ga gledaju, i uĉenici, za licima im je ono dobro znano

… E sad, pitali smo te za praktiĉni savjet, a ti opet tupiš sa neizvedivim naĉelima…

Zato Isusu nema druge

I još jednom kreće na Put Neba

Da pribliţi Oca i da pribliţi brata bratu.

I Kaţe:

Nebesko kraljevstvo je poput kralja koji je htio sredili raĉune sa svojim slugama.

Naredio je da se sluga koji dugove vreće zlata zajedno sa ţenom i djecom proda za

namirenje duga.

No isti ga zamoli za još malo vremena, za još malo milosti.

I gospodar se smiluje, otpiše mu dug i otpusti ga.

Naprotiv, ovaj isti duţnik ne udjeli istu milost i oproštenje svojem duţniku.

Štoviše za puno manji dug ga šĉepa za gušu i baci u zatvor.

To je razjarilo druge sluge i to dojave kralju, gospodaru odnosno Kraljevstvu

nebeskom.

I radi tvrda srca prema bratu, neoprosta i sebiĉnosti u Kraljevstvu bi predan

posljedicama svojih sudova i svojih zamisli.

Ovo ĉitanje danas meĊu nama normira bratske odnose.

U nama,

I bratsku ovisnost i neotkrivenu ljubav koja nas veţe.

Potvrdu u bratskom oprostu,

RoĊenje u bratskom oprostu,

Oţivljenost u bratskom Odnosu

I omogućuje tu uzajamnost.

Ima i jedna lijepa sekvenca koja govori o takvom odnosu u Knjizi Izlaska.

U sinajskoj pustinji

Naime, nakon pustinje Sin uputio se Mojsije sa odabranim narodom dalje

I ušatorilili su se u Refidimu,

I opet se svi uskomešaše, traţeći vode i optuţujući Mojsija da nema vode.

I tu se Mojsije opet obraća Bogu i Bog mu ĉini da po udaru

Njegova štapa o kamen poteĉe voda.

Stoga to mjesto prozovu Musa i Meriba

Jer su ovdje kušali Boga i jer su se sa Bogom borili.

Mi u pustinji ne vjerujemo u odnose

Oni su u dubini, pod pijeskom, kako zemaljski tako i nebeski

I lakše nam je suhoću odnosa dokinuti,

Nesvjesni da tako kušamo

I zemaljsku i Nebesku sudbinu.

No na ovom mjestu Bog će nas uvesti u bitku

Sa nepoznatom budućnošću, sa problemima svakidašnjice

Sa drastiĉnim kušanjem da postoje i gore kušnje u pustinji.

I tu Bog daje novu mogućnost

Ne samo mogućnost oprosta bratu kako nas Isus uĉi

Već realnost blagoslivljanja brata

Kako i Mojsije uĉini

Da njegova braća budu u mogućnosti

Nositi se za izazovima ţivota, izazovima nastavka

I puta u obećanu zemlju.

I još jedna duboka slika otajstva zajedništva

Kada Mojsije klone umorom i blagoslov mine

Braća Aron i Hur mu podignu ruke.

Ĉinimo i mi tako danas,

Sosjećajmo, budimo empatiĉni u pustinji

Kako Bog uvijek suojeća sa nama

I budimo prisutni u patnji brata,

Kako je Bog

Uvijek prisutan.

I baš tu, na mjestu Muse i Meribe u našim ţivotima

Dajmo Isusu svoje ruke

Da po njegovim Rijeĉima

Dotiĉemo se i danas Lica

Našeg Oca.

Amen

U pustinjskoj potrazi - ljubav ili zakon ili, ili

Nepravda moţe raniti skoro kao i fiziĉka rana

I gore,

Jer nije na površini i teško ju je zaviti.

Nepravda od ljudi teško nam pada,

Ako trudimo se, ne nanositi ju;

Ako vjerujemo

Da je Bog u kojeg vjerujemo Bog pravde,

Pravednosti.

Gorkost nepravde, na nuţno za nas već i za drugu braću,bliţnje

Nam razjeda organizam,

Mi hinimo da je sve u redu,

Mi projiciramo rješenja,

Ali organizam ne zna hiniti.

Moţda i duh ţeli, ali tijelo je samo tijelo,

Koje survano umorom zaspe

U Getsemanskom vrtu.

I onda prividni mir poĉinje prenositi tektonske udare nepravde

Na unutra.

I naša nutrina vibrira da bi te udarce amortizirala,

No tijelo ima svoje limite,

Dok najslabiji organ ne popusti

I otvori vrata boli

Koja će se materijalizirati.

U ranu.

Ranu

Koja će se širiti i dubiti svoje korito u nama,

Dok se rijeka ţivota ne pretvori u Nil krvi.

Pritisak koji ne moţemo,

Kvalitativno i kvantitativno procesirati,

Kroz sebe,

Jer ljudi smo od mesa i ljudi od oĉekivanja pravde,

Ostavit će traga u nama.

I meĊu nama.

Nepravda će biti proglašena pravilom ili izuzetkom, po nama.

I prenesena dalje.

I dublje.

I neki puta, obznaniti nepravdu zvuĉi poput vriska Ivana koji je krstio na Jordanu.

No za one koji su ga došli vidjeti,

Da izvijeste o pustinjskom „oriĊinalu“

Vrisak ostaje u domeni „lajanja na mjesec“.

Ostaje u domeni i neozbiljnosti onoga

Koji nosi pustinjsko krzno na sebi i hrani se divljim medom i skakavcima.

Ostaje kao lokalizirana pojava bunta i revolta.

Kao Glas koji jer je utemeljen na pustinjskom marginalizmu

I nema odluĉujući, rezonantni ton koji dolazi do centra.

Do srţi.

Do suštine.

OslobaĊajući sadrţaj od centra forme.

Materiju iz sakupljene empirije.

Kod Mateja4

Pismoznanci se pojavljuju već na toj periferiji

Na perifernom poĉetku javnog djelovanja Isusa.

Oni će verificirati da li se doista radi

Kada je Krstitelj u pitanju, o Glasu koji riĉe u pustinji

I kada je Isus u pitanju, o Mesiji kojeg su najavljivala Pisma.

Ta rabinska debata, koja još nije rabinska, jer rabini će se razviti kasnije

Ta pismoznanska debata,

Oko Isusa

I oko Zakona.

Oko Isusa i Zakona, definiranog Pismima.

Trajat će do kraja EvanĊelja.

4 Evanđelje po Mateju

Do kraja Isusova ţivota.

I tek po Isusovu uskrsnuću,

Za one koji vjeruju da je bio Sin Boţji

Bit će okonĉana.

Ajmo reći legalizirana, ako poticaj Duha tako shvatimo.

A po tome ĉinu

Uskrsnut će i sve što je govorio

Ovo što su evanĊelisti prikupljali od usmene predaje

Dok se još prenosila ţiva rijeĉ,

Dok su još Dvanaestorica bila ţiva.

Više od svih evanĊelista Matej će se

Baviti Isusom i Zakonom.

Odnosno Isusom kao Zakonom.

I nije mu lako pomiriti Isusa i potpuni Zakon

Svaku njegovu jotu u svih 613 odredbi Tore i usmene predaje.

Osobito stoga što je Zakon za zajednicu kojoj se obraća

A radi se o prvim judeokršćanskim zajednicama

Dio njihova totalnog,

Odnosno, pojedinaĉnog i skupnog identiteta.

A identitet jest nešto što je

Neodvojivo od nas.

I kad sve drugo mine

I kada se sve raspada

Mi uvijek moţemo raĉunati na naš identitet.

Pitanje identiteta je suštinski povezano sa pitanjem opstanka

Pitanje identiteta se definira onome što jesam i što nisam.

Zakon jasno utvrĊuje identitet, da li je isti sluĉaj s Ljubavi ?

U današnjem ĉitanju Matej radi poveznicu

I na tankom je tlu, jer za Ţidove je svako odstupanje od Zakona

Straviĉan propust, ravan smrti.

Kako vremenitoj po izvršenju korporativne pravde

Tako i smrti u vjeĉnosti.

Direktna uvreda Bogu, kršenje je apsolutni prijestup.

A reći da se ukupnost Zakona drţi na snazi znaĉilo

Je ne samo obdrţavati 613 već biti i antitetiĉki

U sukobu sa Isusovim naukom koje u suštinskom dijelu

Nije normativno kao ĉisti legalizam koji je sebi svrhovit.

Da se oni koji suţivjeli Isusovu duhovnost, koju Matej biljeţi

Ne bi sablaznili o prekršaj Zakona

Kao što je lijeĉenje na Šabat

Kao što je nekamenovanje ţene u preljubu

Kao što je jedenje iz posvećena posuĊa iz hrama

Kao što je druţenje sa neĉistima ( carinicima i drugima s kojima se po Zakonu nema

što sjedati u kuću)

Isus kaţe nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke.

Štoviše, došao sam ih ispuniti.

I tu Matej stavlja naglasak.

Ono što Isus ĉini jest Ispunjenje Zakona.

Pa i onda kada ga suštinski dograĊuje

Pa i onda kada sa mijenja sa novim objavama milosti koje su transcendentne u

odnosu na postojeće

Pa i onda kada mijenja normativno sa duhom Ljubavi

Pa i onda kada potvrĊuje valjanost Zakona kao Boţjeg instrumenta

Pa i onda kada zahtjeva savršeno opsluţivanje zahtjeva Zakona

Pa i onda kada vraća snagu i omogućuje da se ţivi po zahtjevima Zakona

Pa i onda kada proroĉki ispunjava izvršenje Zakona i Proroka.

I ovdje stanimo za trenutak,

Matej ĉini nešto što nije svojstveno redu vaţnosti u sinagogi

Diţe Proroke na razinu Zakona, koji su inaĉe bili sekundarni;

Matej ih dovodi u najbliţu moguću razinu

I u teološkoj maniri proroĉka perspektiva Isusa

Postavljena je kao pravilno razumijevanje, a onda

I obdrţavanje Zakona.

A to će istaknuti u poglavlju 12 kada bude dao

Prominentno mjesto sljedećim Isusovim rijeĉima:

„Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“

Ili pak, idite i pouĉavajte

Da mi je milosrđe milo a ne žrtva

I nisam došao radi pravednika, već radi grešnika.

To pak temeljno saţimlje u konstataciji

Da su u dvije najvaţnije zapovijedi koje daje

Sadrţani i Zakon i Proroci.

A što je sadrţano u njima ?

Koju novost donosi Isus ?

Gdje mijenja fokus ?

Isus traţi efekte.

Ne traţi išta bez efekata.

I bez volje,

I bez ljubavi.

Ĉak govori da su besmisleni obrasci, sekundarne izvedenice,

Polemizirajući sa formalizmom farizeja.

Isus traţi da Zakon i Proroci vode do efekata sadrţanih u dvije

Najvaţnije zapovijedi, voljeti Boga i voljeti ĉovjeka.

Ranokršćanski autori i apologeti će se muĉiti

Osobito ako su bili Ţidovi

Da komentiraju spasenje po Zakonu

Muĉit će se reinterpretirati Zakon

U svijetlu Novog saveza i proširenja Novog saveza na

Razinu cijelog Rimskog carstva, obzirom da je Zakon

I etniĉki ekskluzivan.

A Isus ga ĉini globalno inkluzivnim.

I uspjet će uvijek onda

Kada su objašnjavali da Isus traţi efekte

Ne traţi kvantitativna, brojĉana poluĉenja

Koje bibliĉari zovu djela Zakona.

Već traţi kvalitativna poluĉenja koje

Moţemo zvati plodovima Zakona i Proroka.

Istinsku promjenu ljudi

Koji vole i štuju drugog

Bilo da je drugi Bog,

Bilo da je ĉovjek.

I tu je suštinska razlika izmeĊu ţivota u vrtu i u pustinji

U pustinji sam svjestan samo sebe

U Raju sam svjestan drugog, u vrtu sam svjestan drugog.

I svjestan sam svoje ovisnosti o drugom,

O Bogu

I o ĉovjeku.

Stoga Matej soteriološke pojmove Zakona i Proroke

Drţi instrumentima

Postizanja zajednice u Kristu.

A ne definiranja, ograĊivanja zajednice.

A kojoj onda svaki izlazak izvan ograde

Nuţno predstavlja sociološku, povijesnu ali i

Eshatološku smrt.

Zakon je bio stoljećima tijelo identiteta onih koji su po njemu ţivjeli

I u slobodi i u suţanjstvu

On ih je odrţavao naţivotu.

Taj motiv nalazimo u biblijskim djelima, ali i u povijesnim zapisima Josipa Flavija ili

Filona Aleksandrijskog.

Iz toga razloga brojni bibliĉari specijalizirani za Mateja poput Nollanda5 u ovim

redcima vide polemiku u prvom stoljeću izmeĊu Ţidova i Ţidova koji su prešli u prve

Judeokršćanske zajednice.

One koji su krenuli slijediti Nazarećanina

I koji su bili pod velikim pritiskom i optuţbama

Da su se odmetnuli od Zakona

Da ţive izvan Zakona

I da ţive smrt.

Što je pak sadrţano izrijekom u Djelima apostolskim

U šestom poglavlju stihu 14.

Tako da ovdje ĉitamo i apologiju prvih zajednica

I interpretaciju Mateja

Da je Isus došao ispuniti svu pravednost.

Potpunu pravednost.

.

Isus će biti naĉelo potpune pravednosti

Jer pravednost Zakona je mnoge

5 John Nolland- New International Greek Commentary „The Gospel of Matthew“

Ostavila izvan dosega Boţje inicijative.

A Isus Zakon internalizira po svojim Otajstvima,

Sintetizira o Ljubavi po Kriţu.

Isus je za nas naĉelo sve pravednosti.

On je sinteza naoĉigledne antiteze izmeĊu pravde i milosti.

Ljubav je ta sinteza.

I ljubav postaje ona koja stvara zajednicu

Ali ne zatvarajući se u nju

I ne integrirajući u nju

Ona poziva u sebe sluţenjem,aktivnom podrškom kao voljenjem i moljenjem.

Ona sluţbuje, ona zove, ona krijepi.

I onda stvara vidne efekte zakonitosti Boga

Kvalitativne, ne kvantitativne.

Zato u toj zajednici moj brat mora biti ogledalo Boţje ljubavi

I ja moram biti bratu ogledalo boţje ljubavi

I svakom bliţnjem.

I mi moramo biti ogledalo,

Ne sebe,

Već Boga.

Da ono što je dano, postane po srcu

I na naĉin kako je Isus ispunio isto

Bude usmjereno prema

Dvije najvaţnije zapovijedi.

Da Isus bude naĉelo ostvarivanja pravednosti

Sukladno našoj svijesti da ta pravednost

Vraća nadu,

Ispravlja nepravde,

Milostiva je,

Sluţujuća,

Supatniĉka,

Solidarna.

Da podiţe nadu u srcu i sjaj u oku.

Isus je rekao, mnoge stvari bih Vam mogao reći ali još ih ne moţete primiti

Duh je taj koji će Vas uvoditi u istinu

Sveti Duh govori i o pravednosti

I onda se budi u nama

MeĊu nama

I po nama.

Upravo tu u pustinji sada.

U sadašnjim izazovima pustinje

Istina, moţemo ostati u oazi identiteta.

Kivni što pijesak

Ulazi u zelenilo.

Nesvjesni da se zelenilo moţemo unijeti u pustinju

Po nama.

A da bi to mogli

Moramo suzbiti suhoću u sebi

Da ne ţeĊamo tako da svaka voda

ProĊe kroz nas.

Upravo tu, u pustinji

Moţemo napipati

Tu suhoću u nama

Tu tvrdoću

Tu uznemirenost

Od stvarnosti

Od nestanka.

I misli da će sa nama nestati i Bog.

No, tu u pustinji

Moţemo u sebi naći i one druge alate

Koje nam je Bog ostavio,

Dao

U nas utisnuo.

I tu moţemo biti svjesni

Da je Bog baš na tom pustinjom marginalizmu

Ivana Krstitelja

Prišao ispunjavati svoje Obećanje.

Došao ispuniti pravednost.

I dovesti je do Sina.

A po Sinu, do Sebe.

Nije krenuo od svojih njedara,

Nije krenuo od zemaljskog Jeruzalema.

Htio je proći zemljom,

Pustio je da se njegov Sin upusti u svijet

Po krštenju jednog glasa

Koji viĉe u pustinji.

I neka nam identitet kao ovaj 613 propisa

Ne bude cilj

Nego polazište.

A cilj je uvijek Bog.

I drugi cilj, blizak prvome je uvijek ĉovjek.

Tako je govorio

Isus

Gospodin Naš i Uĉitelj.

Tako i mi ĉinimo.

Amen.

Trener u pustinji – sakupljanje u odnosu na dijeljenje

Luka6 nam donosi ĉitanje koje se tiĉe izvora Isusova rada,

Njegovih Ĉuda,

Prava na Uĉenje.

Donosi nam, ono što će sva evanĊelja na svoj naĉin predoĉiti

Donosi nam ukupnost pristupa Isusa,

Ukupnost Isusa u njegovim

Rijeĉima, Djelima i Otajstvima,

Opravdanim i koegzistentnim u Ocu.

Ali Luka nam to donosi na naĉin primanja,

Odnosno neprimanja Isusa

Od Isusovih protivnika i suvremenika u Bogu

Onih koji ništa od svega navedenog ne priznaju.

I Isusa jedino vide kao kršenje Naredbe

Da se ĉovjek ne smije proglasiti Bogom.

Obzirom da je ĉuda i ĉudesnost ipak teško negirati

Ako je to ikako moguće

6 Evanđelist Luka

Tada pristupaju najplićoj varijanti u stilu

Ako nije od Boga, od vraga je.

Na svako ĉudo, traţit će novi znak

Na svako oĉitovanje Boţje volje, traţit će odstupnicu

Na svako Isusovo pozivanje na Boga kao Oca

U kojem je opravdan,

U kojem je jedinstven u njegovoj Ljubavi

Od Kojega je napose, poslan

Uslijedit će bura negodovanja, komešanje, srdţba i bijes.

I to nasilje poĉet će sukljati u njima

Zato, evanĊelisti, već u ranim etapama Isusova rada

Domeću:

Odluĉili su ga ubiti.

Ukloniti.

Kao što u svakom totalitarnom reţimu

Dolaze po noći, ubijaju, satiru, odvode

U zatvor, u dţunglu, na lomaĉu

U grotlo zatrte individualne i ukupne povijesti

U raku.

Potirući u neprijateljstvu.

Isusovi oponenti poĉinju još puno prije nasilja u Muci

Provoditi diverzije koje vode prema nasilju

Oni grade podijele meĊu onima koji su

Isusa slušali i slijedili.

Dijele, da bi jednom vladali i prevladali.

No u Kriţu, paradoksalno

Njihova pobjeda će biti gubitak.

I naoĉigledni gubitak Raspetog,

Će biti najveća pobjeda Uzdignutoga.

Za sada, sami slušaĉi,

Publika

Su još

Udijeljeni

Zdvojni

Okreću se na Isusovu stranu i slušaju

Onda ih opet farizejska i znanja pismoznanaca

Odvlaĉe protiv Isusa.

Slušaĉi su pomalo sluĊeni i neurotiĉni.

Suĉeljeni su dva snopa informacija, dva izvora znanja

Zaslijepljeni.

I po tom pitanju, Isus uzimajući u obzir ovu taktiku

Onih koji su Ga vrebali, onih koji su Mu traţili zamjerke

Izgovara ; tko ne sabire, rasipa.

I tko nije sa mnom, protiv mene je.

Isus ovdje odgovara, koristeći se uĉiteljskom dijatribom,

Na napad na izvor njegova uĉenja

I na optuţbu da je lud, da je opsjednut i da ono što

Ĉini, ĉini po vragu.

Taj odgovor ili obrana, ako hoćete

Prosut je po evanĊeljima u razliĉitim dijelovima

Isusove misije.

Optuţba protiv Isusa je trajno otvorena.

Optuţitelj, trajno vreba, koristeći se

Svime što mu je nadohvat ruke.

Osobito udarajući u odnos Isusa i Oca.

Na ljubav Oca.

A tu kod Luke u 11 poglavlju, ovaj napad je

Literarno stavljen upravo iza molitve Isusa Ocu

Nakon Oĉe naš,

Optuţitelj i optuţiteljska

Strana optuţuju Isusa da nije Sin Boga Oca.

To će biti i drugi povod za

Uzrujanost Isusa, poput one u hramskom trijemu

Jer ne dozvoljava da se vrijeĊa Otac

I inspiracija Oca, Duh Oca.

Sveti Duh

Koji je prisutan u njihovom odnosu.

Isus će vratiti lopticu i na suprotni teret, piše Ivan

Optuţujući one koji u vragu vide njegovog oca

Da se preispitaju tko je njihov otac

Jer ako su od Boga, znali bi da je Isus od Boga.

Da mu je Bog otac.

Isus, pak, prenosi Ivan

Optuţuje da su oni koji ga ţeli osuditi, a onda i ubiti

Od onoga koji kuša, optuţuje, laţe i ubija od samog poĉetka.

To da nisu djeca od Abrahama

Jer bi onda ĉinili onošto je ĉinio njihov otac,

Koji je vjerovao Bogu

Napose, oni koji ţele Isusa odvojiti i osuditi

I zato jesu od onog

Koji ţeli od poĉetka podijeliti i uništiti.

A od poĉetka taj isti ţeli

Odvojiti Boga od ĉovjeka

I ĉovjeka od Boga.

I prisnosti njihova odnosa;

Od Ljubavi.

Kušajući ĉovjeka po jabuci kušnje

Po ambiciji vladanja

Po ambiciji sebiĉne budalaštine.

Eksploatatorskog mentaliteta svake vrste.

EvanĊelist Ivan, taj model odvajanja ljudi od Isusa

Po farizejštini

Po pismoznanskom formalizmu

Vidi isti modelom.

Odvajanja, ĉinjenja ograde razdvajanja izmeĊu Boga i ĉovjeka.

A kako Bog poziva na poštivanje ĉovjeka prema ĉovjeku

U ĉemu je u bitnom dijelu sadrţan Zakon i Proroci

Tako i to crnilo i smrt onaj koji optuţuje

Po tome, razdruţuje ĉovjeka od ĉovjeka.

I ĉovjeka od Boga.

To se vidi po tome što će kušati

Judu da izda Isusa

I što će sugerirati Petru

Da proba odgovoriti Isusa od Muke.

Isus u oba sluĉaja reagira kako je mislio da treba.

On je trener zajednice u sadašnjosti i vjeĉnosti

I sada je naš u pustinji, ako to ţelimo, trener.

On voli svoju zajednicu koju mu je Otac dao

Oni nisu za njega baza za njegove ambicije

I plovi sa njima po moru Spasenja

I prikuplja u mreţe Spasenja.

A mreţe su Ljubav.

Prema Bogu Ljubav.

I prema ĉovjeku Ljubav.

Ta Ljubav je Put i Istina na puĉini .

Tko je nema, nije od istine, Ivan prenosi

A Isus kaţe onima koji su ga vrebali i optuţivali da je

Opsjednut ili lud ( u biblijska vremena nisu luĉili opsjednutost od ludila)

Govorili su mu da je lud, kada im je govorio da zna

Da će ga i da ga ţele dati ubiti.

Da ga ţele ubiti.

Jer nosili su u sebi ţelje svoga oca, koji je ubijao od poĉetka .

Ramon Diaz7 je prouĉavao Palestinski Targum Stvaranja 5:3 i zakljuĉuje da je to

najstariji spis koji govori o tradicijskom shvaćanju da je Kain sin Eve i zlog anĊela

Sanaela, pa od toga dogaĊa ide slijed ovog rodbinstva laţi umorstva.

No nije potrebno ući u dualizam

Da bismo shvatili da svatko od nas ima taj

Dualizam u sebi

Sakupljanja i rasipanja

Spašavanja i uništavanja.

Po kojem smo ili djeca mraka ili djeca svjetla.

U Ivanovom evanĊelju, optuţba Isusa koja je podijelila publiku

Ipak ostavlja sumnju koju je prisutna u današnjem ĉitanju Luke

Svakako vrag niti Belzebub ne moţe ĉiniti ĉuda i dobro u tim ĉudima.

Dobro ljudima, otvarati oĉi, vraćati hod, zacjeljivati rane.

7 Jose Ramon Diaz – Palestinian Targum and New Testament

Jer dobrota u sebi ne moţe biti udvojena sa zlom.

Ona je pokazna, nije dvoznaĉna.

I zato Isus iz današnjeg duela izlazi kao

Jednoznaĉan

Kao znaĉajan za Ljubav Oca.

Kao onaj koji sakuplja,

Jer mu je bitno svatko zrno

Svaka drahma

Svaka ovca.

I traţi uporabu svakog talenta

I tako svjedoĉi kakav je Otac.

Bog.

Isus će reći apostolima

Koji su htjeli zaustaviti tamo neke ljude da izgone demone u njegovo Ime, ako nisu

bili dio njihove sljedbe

Isus im kaţe: Neka ih, ne treba, jer ĉine Dobro u moje Ime.

Danas, Isus farizejima i pismoznancima govori da jesu protiv njega

Da ĉine loše

Jer rasiplju, a ne skupljaju sa Njime.

On je došao sakupljati, okupljati

Kaţe im da su protiv Njega jer rasiplju Oĉevu inicijativu

Spasenja.

Da rade protiv Boţje Ljubavi

Utjelovljene u Sinu.

Da rasiplju.

Isus nas i danas sabire

U svoje Ime

Kao briţan pastir

Kao matiĉan trs

I tako onemogućava optuţitelja

I onoga koji dijeli, da bi vladao.

Da postavi sebe po razdjeljivanjima

IzmeĊu ĉovjeka i Boga.

Kako se stavljao i postavljao izmeĊu

Isusa, Boga i ĉovjeka.

Profesor Brown8 kaţe: Sin je došao proširiti Boţju obitelj

Pobjeda Isusa postat će

Objavljena po Parakletu, Duhu Istine i Branitelju.

Budimo i mi svjesni danas

Da smo Isusom obranjeni

I u njemu ujedinjeni jer

Kriţ je trebao razdvojiti Isusa

Od svih njegovih uĉenika.

Po prividnom uspjehu optuţitelja, onoga koji razdvaja

Pa i do Kriţa.

No Kriţ je

Postao mjesto spajanja

Razdvojenih

Razbjeţanih.

Strahovito nasilje nad Isusom

Paradoksalno je uzdignulo svijest o

Spojenosti, spajanju Boga i ĉovjeka

Ĉovjeka i ĉovjeka.

8 Raymond Edward Brown poznati bibličar

Imamo u Isusu trenera u pustinji i danas

Nemojmo ĉekati da neko

Novo neviĊeno nasilje

I razdjeljivanje

Bude povod osvješćivanju

Miru i spajanju.

Spojenosti.

Bratstvu.

I spasenjskom Sakupljanju po Boţjoj Milosti.

Amen.

Josip – zaštitnik u pustinji

Danas slavimo danas svetog Josipa,

Teško je reći oca iako kao da jest otac,

Već udomitelja, zaštitnika Isusa Krista.

Jer ne zaboravimo,

Isusov Otac je Bog.

Kad kaţem udomitelja nije mi niti na kraj pameti

Da to zvuĉi grubo, institucionalno, posredno

Ili pak nevaţno.

Stoviše.

No evanĊelisti su istaknuli više puta i na više puta,

Isus ima samo jednog Oca.

No upravo je u tome veliĉina Josipa,

Jednog obiĉno Ţidova iz Galilejskog Nazareta.

Staviti Boga na prvo mjesto u svom domu.

Dati da Bogu bude

Pater familias.

Postaviti Boţju volju u centar

Doma

Ostaje najteţi zadatak.

U centar šatora u pustinji.

No jedino tako Šator moţe stajati u pijesku

Bez suradnje pustinje i pustinjskih odnosa

Jer je uĉvršćen u Bogu.

Ipak, Bog i ne traţi više do „obiĉnosti“ jednog Josipa

Za velika i najveća djela

A to pruţanje doma i zaštite Isusu svakako jest

Kao i njegovoj majci, na sve moguće naĉine,

Od vremena i obiĉaja u kojima su ţivjeli

I od kojih ih je štitilo Josipovo ime,

To je nevjerojatno velika uloga

I zasluga Josipa.

U pustinji, kao u pješĉanom zatvoru,

Nema pak zaštitniĉkih uloga, ima samo sklopljenih paktova

Pa i onih kupoprodajnih.

Nema doma

Samo su prisutna vazalstava koja štite,

Koja koriste.

Jer proizlaze iz vlasniĉkih odnosa

U drevnom vremenu kada je Isus ţivio

U pustinji se štitilo pleme i sve što je na popisu kućanstva

Od prvoroĊenca, ţena,šire obitelji, do slugu, stoke,

Sve što ĉini plemenski nukleus.

Što je izvan, tuĊe je, vlasniĉki odnosi su granica meĊuljudskih

I hijerarhijski poloţaj unutar vlasniĉkih odnosa

Nešto je što je poznato povijesti obiteljskih odnosa

I što je drukĉije izdiferencirano u palestinsko nomadsko ratarskom društvu

Ili pak u rimskom domusu, rimskoj obitelji kojoj je na ĉelu

Vlasnik, kruti i nemilosrdni i pravno neograniĉeni vlasnik

Pater familias.

Josip nije dio te slike.

Barem ga tako evanĊelisti ne slikaju,

Suprotnost toj krutosti i poloţaju ukorijenjenom u vlasništvu i hijerarhiji odnosa

Suradnja s Bogom je bitan dio njegova roditeljstva,

Pruţanja doma, starateljstva,

Zaštitništva nad Boţjim Sinom.

Bibliĉari vide ulogu Josipa u dva evanĊelja koja ga spominju kao

Sponu u genealogiji Isusove kraljevske i proroĉke loze

Bilo da dolazi sa strane Josipa, kao što je sluĉaj kod Mateja

I sa strane Marije,što je sluĉaj kod Luke.

Dok je Matej iznio genealogiju Isusa kao

Mesije

Luka je krenuo prema nazad

Slijedeći niz predaka do Adama

Odnosno univerzalnog Boţjeg Sina.

Dakle, oba evanĊelista, kada su se već

Uputila u naraciju o RoĊenju moraju

Definirati i hereditarne, nuţno i formalno

Pravne odnose rodnog slijeda.

Za Mateja, Isus je baštinik ţidovskog slijeda od Abrahama

Za Luku, slijeda stvaranja od prvog ĉovjeka, Adama.

No, ono što je bitno

Josipa, oba evanĊelista stavljaju na mjesto

Onoga koji daje Dom.

Koji je obvezna karika u tim hereditarnim sljedovima

Kao onoga koji se skrbi za Dom Boga

Koji prima u svoj Dom Boga

U obliku djeteta koje je priznao kao

Svoje.

Kako god shvatili opis razmišljanja Josipa

O tome da otpusti Mariju kada se vidjela trudnoća

A htio je to uĉiniti ljudski, pismom

Bez velike bruke javnog ispitivanja roditeljstva.

No da ju je i tako otpustio,

Ĉinjenica jest da Marija sama sa djetetom

Ne bi mogla preţivjeti.

Bog Sam pristupa po AnĊelu Josipu

I daje mu nalog, da primi dijete i ne otpušta trudnicu

Tako da će im Josip

Omogućiti preţivljavanje oboje po pristanku

I dati im legitimitet, da bi preţivjeli.

To je velika poslušnost Bogu.

Jer Josip je stavio Boga, baš Boga

Na središnje mjesto u svom Domu.

Bog je normirao te odnose

I pretvorio ih je svojim Sinom

U spasenjske.

Po automatizmu

I po inerciji

Bit ćemo svjedoci

Svih oblika pustinjskih nepravdi

I pustinjske ćudi

I pustinjske pravde.

Pa i onda kada normiraju obiteljske odnose.

Utjeĉimo se Josipu

Da smognemo snage biti više od pustinjskih ljudi

Da moţemo biti zaštitnici.

I budimo svjesni da teţimo zaštiti i da ne moţemo bez zaštite

Da ţeĊamo za ljudskom pomoći kakvu je Josip dao

I davao, Isusa na putu i pri povratku

U Nebo.

U boţji Dom.

Amen

Približavanje šatoru Očeva Srca

Naravno,da su razapinjući Isusa, svakako su razapeli i Oca.

Isus je bio poseban plod

U ušatorenju Oĉeva Srca.

EvanĊelist Ivan to jasno istiĉe, on dosljedno opisuje

To jedinstvo.

Bog, Otac nije amorfna masa odriješena od svakog

Boţanskog osjećaja za ono što mu je bitno,

Bog je taknut,

Bog Ĉuje.

Ljudi utjeĉu na Boga, ljute Ga, njihova zla

Ga muĉe.

Bog razmišlja o tisuću naĉina da dopre do ĉovjeka.

Isus je nešto najvrednije što Boga Ima pri Srcu

Pojam prvoroĊenca u kulturi u koju se Isus raĊa

Je pojam upravo toga, onoga koji je nasljednik, baštinik,

Koji u bitnom dijelu nastavlja bitka oca.

Opstojnosti plemena

Nastavak preţivljavanja.

U antropološkom smislu u prvoroĊencu je sapet znaĉaj

Opstojnosti.

Bitka u vremenu.

Zato je pojam prvoroĊenca, posebnost Sina

Toliko slikovit za kulturu i religiju u koju se Isus raĊa

Ali zato je i toliko eksplozivan u pogledu

Toga što bi znaĉilo predstavljati se kao

PrvoroĊenac Oca.

PrvoroĊenac je u svemu

Što je Oĉevo.

I na Nebu i na zemlji.

Od same te izjave su farizeji razdirali haljine po sebi

I traţili smrt za Isusa.

Po prvoj zapovijedi Zakona, jer se predstavljao

Za Boga u bitnom smislu,

Kao Onaj Koji Je

Direktni a onda i vlastni i suvereni baštinik

Boţjih prerogativa.

Boţanski Zakonodavac.

Zato kada ĉitamo o tome da su evanĊelisti

Prenosili ne baš suviše razumljiv govor Isusa apostolima za njegova ţivota

Da je On Hram Koji Će Uskrsnuti

Moramo razumjeti da je Isus Hram

U svakom dijelu

Pa i u onom da je vlastan, samo ne ući

U Tabernakul

Ili u Sveto nad Svetim,

U Šator Saveza.

Već je ne samo na razini ploĉica Dekaloga

Koje su bile pohranjene u kovĉegu Saveza

Kao najsvetijem dijelu dodira Jahve i obećanog naroda

Već je Istovjetan Zakonu.

Kojeg su Ploĉice Dekaloga predstavljale.

To je bila strahovita uvreda.

Zato su Isusu na više mjesta rekli da je lud

Ponekad to stavljajući u rjeĉnik

Da je opsjednut

Da je dio Belzebubove grupe.

To je bilo nepojmljivo.

Bog će u takav svijet spustiti svog Sina

Odnosno, evanĊelist Ivan prenosi Isusove rijeĉi,

Sin je bio voljan sići i u taj svijet.

Bio je voljan i svjestan,

Ako ćemo dosljedno tumaĉiti dosljednost

Boţje prirode.

Da SiĊe u takav svijet, sa svim posljedicama.

Stvarnosti da Ga neće prihvatiti kao Boţjeg Sina.

Bog nema

Napretek Isusa,

Da ih koristi kao supstitutivne ţrtve

Za poravnavanje odnosa ljudima.

Odnos izmeĊu Boga i Isusa je poseban

Jedinstven.

Isus svjedoĉi nutrinu Boţje prirode

Isus je Pogled Boga Iznutra.

To kaţe apostolima kada ga Filip moli

Da im pokaţe Oca i dovoljno im je.

No takve i sliĉne izjave

Da je pravi Sina pravoga Oca

To razjaruje opoziciju Isusa.

Farizeje i pismoznance koji se drţe simbolima te opozicije

Iako je dio opozicije, onaj kljuĉni, i Sanedrij njegova doba, koji će ga

Finalno Ga optuţiti na smrt.

To Isusovo isticanje jedinstvenosti u Sinstvu

To jedinstveno i posebno udjelništvo sa Ocem,

To priznati

Znaĉilo bi

Redefinirati odnose Oca i Isusovih suvremenika

Koji su se sami smatrali direktnom djecom Oca.

Koji su Oca drţali svojom, pa ako ćete, i svojinom

Hereditarnom, povijesnom, spasenjskom.

I koji su normirali odnose izmeĊu Boga i ljudi.

Kao finalna, presuĊujuća rijeĉ o Bogu.

Koja je na kraju Isusu presudila.

Isus u tom smislu je Znao Što Ga Ĉeka

On neće debatirati sa sudom

Niti sa izvršiteljima.

Isus je znao da je njegovo ispovijedanje

Posebnog pravog statusa Sina u Bogu

I njegov identitet i ukupnost identiteta Sina

Bila takve prirode

Da će okrenuti cijelu mašineriju

I infrastrukturu kontrole nad poznavanjem

I tumaĉenjem Boga.

Protiv Njega.

I Isus je znao da će tu utakmicu izgubiti.

Da će Ga pogubiti.

Jer to što je Isus govorio

I što je za sebe Rekao; da je Sin Boga ţivoga

Predstavljalo je za one koji su ga

Ubili, blasfemiju i oneĉišćenje

Zakona i Tabernakla, nad koji, ili u koji

Se Isus stavljao.

Proglašavajući se Sinom

U Tabernaklu, u Šatoru Oĉeva Srca.

No, zato evanĊelisti prenose opis

Da se po Isusovoj smrti na Kriţu

Zavjesa Tabernakula rascijepala na dva dijela.

EvanĊelisti tumaĉe da je,

Upravo ovim uništenjem fiziĉkog Sina

Svetohranište je oskrnavljeno.

Odnosno, razoreno.

Danas ĉitamo da je Isus pribliţavao Jeruzalemu.

Za Blagdan sjenica.

Koje se odrţavalo u jesenskim mjesecima

Šest mjeseci iza Pashe.

Blagdan koji je povezivao slavljenje ţetve sa

Sakraliziranim sadrţajem Knjige izlaska

Stoga se slavilo vani, u vinogradima, gdje su se simboliĉki

Od grana saĉinjavali šatori (po njima je blagdan dobio naziv Sukkot)

Da podsjećaju na povijest spasenja i kretanje kroz pustinju i boravak u šatorima

Evocirajući tako sakralnu realnost istog.

Ovaj dogaĊaj je znaĉio kroz sakralne dogaĊaje slavljenja

Proţivljavanje povijesne stvarnosti prebivanja naroda

Upravo u šatorima,

Za vrijeme lutanja kroz Pustinju,

Nakon Izlaska iz Egipta.

Datum slavlja je fiksiran prema propisu sadrţanom u ţidovskom zakoniku

Starog zavjeta, Levitskom zakoniku, poglavlju 23, stihu 39.

Cijelo slavlje je trajalo sedam dana, s time da je osmi dan bio odmor.

EvanĊelist Ivan lutanje po pustinji istiĉe kao lutanje

Po pitanju prepoznavanja Isusova identiteta

To je za Ivana lutanje u pustinji i mrmljanje nad boţjim planom

Stavljajući Isusa u povijest i u sakralnu povijest nesposobnosti ĉovjeka

Isusova suvremenika,

Individualnu i grupnu

Da vide inicijativu, da prepoznaju inicijativu Boga.

Svjetlo Isusa, kako to Ivan iznosi

U svojem veliĉanstvenom teološkom uvodu, Prologu.

Drugo, Ivan je poseban u odnosu na sinoptike9 iz razloga

Što Isusa uvijek drţi relativno blizu centru štovanja Oca

Jeruzalemu,

Tri puta se Isus vraća u Jeruzalem

Premda nema isto mišljenje sa Jeruzalemskim establišmentom.

Otac ga Vuĉe, Sveti Dug ga Tjera

Transcendentno u to dinamiĉko zajedništvo.

Naravno da se Isus kretao prema centru gdje se

Slavio Otac.

Gdje je prebivala Oĉeva slava.

Ne samo u temporalno spacijalnom smislu u Hramu

Već i u prisutnost Boga meĊu ljudima

A u slavljima, prisutnost ljudi za Boga.

Za Oca.

Ivan poĉinje u ĉetvrtom evanĊelju sve konkretnije govoriti o nakani

A i sposobnosti išĉekivanju timinga

Da se Isus uništi od strane njegove opozicije

Ali ne samo On, već i njegova

Ukupna ostavština.

Njegova smrt po Kriţu

Trebala je staviti peĉat na ovu apostazu.

I toga je Isus svjestan,

Kao i sve većeg sazrijevanja izvršenja ove presude.

9 Evanđeliste Mateja, Marka i Luku

U Judeji će to biti svakako aktualnije no

No u Galileji.

I ovdje, Ivan isto tako istiĉe jednu bitnost

U Jeruzalemu se poĉinje stvarati svijest neovisno od Sanedrija

Tko bi mogao biti Isus i što ne bi mogao biti.

O tome danas ĉitamo

Obzirom da je Isus prepoznat kao Nazarećanin (u ranim povijesnim razdobljima

imamo identifikaciju ljudi prema kraju iz kojeg dolaze, a ne po prezimenina kao

danas)

Obzirom da je Isus lociran , nemoguće je da je Mesija, rasuĊuje se.

Mesija je trebao doći skriven, kaţu Pisma i drţi tradicija, odnekuda nepoznata

podrijetla.

Logiĉno, zakljuĉili su da On nije Mesija.

Sva ĉuda i sve drugošto ga je pratilo, pada u drugi plan.

Ivan kaţe, i oni, dakle ne samo Sanedrij, su ga osudili.

Zamislimo se i mi danas

Koliko ostajemo na površini

A koliko poniremo u suštinu

Ispod površine pustinjskih odnosa?

Koliko poniremo

I u dubinu odnosa na koju nas Bog poziva ?

Koliko samog Boga ĉesto vidimo plošnim

Ili barem ravnim sebi,

Kontrolabilnim?

Budimo svjesni da su moţda i dobri ljudi

Napose i oni najrevniji poznavatelji religijskog zakona svoga doba

Propustili shvati kako je i zašto Isus skriveni Mesija

Pa i Sin Boga ?

Ne iz drugih mogućih razloga skrivenosti

Već zato što je kao

Bog, bio „skriven“ u prirodi Bogoĉovjeka.

Boţje savršenstvo nama je i inaĉe skriveno

Osim njegove prirode Ljubavi,

Kojom smo pozvani voljeti Ga svim srcem ukljuĉivo ĉovjeka.

Ljubavi koju nam je kao uĉenicima ostavio kao zapovijed

Da ćemo ići putem sluţenja, posvećivanja

I bivanja djecom boţjom.

Trudimo se tako i danas.

Neka te ljubavi budu naša ušatorenja

Na zemlji.

Za Nebo.

Amen

Davanje povjerenja Riječi – temeljna kušnja u pustinji 10

( U slavu Navještenja)

Danas ĉitamo i ţivimo tzv. diptih

Povjerenja Boţjoj Volji

Slušanja.

Imanja sluha za ĉuti Boţji Glas.

Za primiti u sebe Boţji glas

Primiti u sebe informaciju i stvarnost

AnĊeoskog glasnika.

10

U ovom smislu ukupnost Riječi odnosi se na ukupnost Božjih obećanja čovjeku kao pozivu u metafički odnos

U tom diptihu

Zaharija nije imao sluha za boţanski glas

Dok je Marija imala sluha za boţanski glas.

Zahariji se glas od Boga ĉinio

Nemoguć.

I Mariji se Boţji glas

Ĉini nemoguć ili neostvariv

No to ne predstavlja temeljnu

Prepreku njezinoj povjerljivosti

Bogu.

Marija je povjerovala u nemoguće.

Povjerovala je u svemogućeg Boga.

Zaharija koji nije vjerovao Boţjem glasu

Osta bez glasa

Obzirom da je odbio biti Boţji glas na zemlji

Odbio je biti ĉovjek koji se uzda u Boţji glas.

Bez obzira na mogućnost toga što Glas govori.

Marija koja se stavila u

Sluţbu Boţjeg Glasa

Jer primila je Rijeĉ u Sebe.

Rodila je Rijeĉ.

I cijeli ju Je ţivot pratila.

Temeljna pustinjska kušnja je kušnja Vjere

U nemoguće,

U nezamislivo,

U neizvedivo,

U nepojmljivo,

U nepremostivo,

U neizlazno,

U neizrecivo,

U nevidljivo,

U neprihvatljivo,

U neizrecivo.

Ukratko nevjera suverenosti Rijeĉi

Je uvijek je kušnja Boga.

Nevjera u Njegovu Rijeĉ

Je nevjera u tvorbenost Njegove Rijeĉi.

Ako u poĉetku bijaše Rijeĉ.

Po njoj je sve postalo

I po njoj je sve moguće.

Tada povjerenje u Rijeĉ.

Primanje tvorbenosti Boţje Rijeĉi

Primanje Boţjeg Glasa,

Glasnika

Sve Omogućuje.

Bog traţi suradnju u suţivotu sa ĉovjekom

U tom smislu

Traţi pouzdanje i povjerenje

To povjerenje je zlatovez

Nitima povjerenja kojima je opšiveno

Ruho spasenja.

Trudimo se biti ta nit

Vjere i povjerenja, primanja Rijeĉi

Davanja sebe Boţjoj volji,

Unatoĉ i usprkos svakoj

Kušnji davanja povjerenja stvarnosti da je

Bogu sve moguće.

Kao u vijeke.

Tako i danas.

Amen.

Kušnja oslobađanja od granica sebe za izlazak iz pustinje

Isus kao svjetlo znanja o Bogu

Najteţe se osloboditi sebe.

Svatko je sam sebi ograniĉenje.

Treba raditi na sebi.

Treba se otvarati drugome.

Napose Bog traţi otvorenost.

Treba se otvoriti tvorbenosti procesa

Rijeĉi.

Svakako, ĉovjek je svjestan i nesvjesan

Resursa sebe ali i ograniĉenja sebe

Nevjeran je bio Toma u pogledu vjere

U mogućnost Boga

Ali i mogućnosti sebe.

Isus je došao baciti svjetlost.

Na Boga

Ali i na ĉovjeka.

Isus je Tomi rekao

Ja sam Put

Istina

I Ţivot.

U toj maksimi evanĊelist Ivan

Slika soteriološku11 sliku Isusa.

Praktiĉno karitativnu

Meditativno spoznajnu

Epistemološku sliku i zajedništvo

Sa Isusovom Rijeĉi.

Shvaćanje koje

Ide bitno preko povjerenja

U to da se po Isusu mogu

Prijeći brojna ograniĉenja sebe.

O sebi

I o Bogu.

O tome danas tumaĉi Ivan, tako tumaĉi borbu

Za Boga izmeĊu Isusa i pismoznanaca ili općenito

Opozicije koju zlo gradi protiv Isusa

Koristeći se ljudima

Njihovim slabostima

Njihovim ograniĉenjima.

Isus je došao kao svjetlost obasjati

Da se mogu otvoriti

I rastvoriti

I tvoriti resursi sebe.

11

spasenjsku

Nepoznati, neistraţeni

Ona zemlja koja se nalazi tamo

Gdje se nalaze granice naše izdrţljivosti

I Povjerljivosti.

Isus pomaţe prijeći tu granicu.

Zvuĉi jednostavno

Ali to je jaram koji se prima, a ne opisuje

On je ţivljena funkcija.

Nije opisna.

Nije posvojna papiru, zarobiva u napisano.

Koja se ne moţe vidjeti

Koja se moţe samo ĉuti.

Isus kao Rijeĉ je

Rijeĉ koja oslobaĊa

Koja je oslobaĊajuća

I Zove u slobodu

Koja jest Sloboda

Ljubljenosti u Bogu.

Koja je tvorbena u tom smislu

Koja tvori nas

Koja nas ĉini većim od onoga što

Mislimo da jesmo.

Što mislimo da moţemo

Što nas priprema za ono što

U Bogu jesmo.

Iako sapeti u razmišljanja

Iako dio intertekstualnosti

Prostora i vremena i slijeda prostora i vremena u koji

Smo roĊeni.

Isus je taj put koji zove u neistraţeno

Koji zove u slobodu

Koji zove iz pustinje

Koji oduzima svojstva pustinje u nama

Koji otima pustinju ispod naših noktiju

I nudi Ljubav.

Nudi pogled Sina u Oĉevu prirodu.

U prirodu Boţje Ljubavi.

Nudi ju kroz koegzistentnu povijest i

Svijest, Bitak Oca i Sina

I Duha po kojem postajemo dio

Te neograniĉene i oslobaĊajuće.

Nebeske Obitelji.

Stvorene iz radikalne odnosno ljubavi

Stvorene po Ocu

Obnovljene po Sinu

Udahnute po Duhu Svetom.

Današnje ĉitanje je dio polemike Isusa i poznavatelja Pisama i Zakona

Ali i ostalih stanovnika Jeruzalema

Gdje je Isus, kako prenosi Ivan, stigao na blagdan Sjenica.

Profesor Dodd12 spominje da je u ovu polemiku Isusa i njegove opozicije

Prije svega poznavatelja Pisama i Zakona

UgraĊena i jedna mini parabola

O statusu Sina i kućnog robu, kao opisa što znaĉi sloboda.

12

C.H. Dodd „ The Interpretation of the Fourth Gospel“

Parabola koja opisuje status Isusa kao Sina

I njegove protivnike kao robove vlastitih

Predrasuda o tome da On nikako ne moţe biti Sin.

Isus je slobodan

Njega oslobaĊa status u Ocu

Ljubav u Ocu.

Njegova opozicija je neslobodna

Jer ih, strahuju ograniĉavaju, njih tiska ova Isusova tvrdnja

Ona je ţalac u njihovom pismoznanskom odnosu prema Ocu.

Isus im kaţe, da je ON istina

I da se ne moţe zanijekati.

Ono što On donosi je Istina

Boţja Istina.

I ako ju prihvate, ona će ih osloboditi od

Samih sebe.

Koja drskost, njih koji su ţivot dali da bi tumaĉili Istinu Zakona !

I od ĉega će ih osloboditi ?

Od toga da im Isus ide na ţivce

Od toga da ga vide kao bunitelja naroda

Od toga da ga vide kao bogohulitelja po izjavi da je Sin Boga.

Da ne bi bilo zabune

Isus ne govori da je sin u smislu bilo kojeg sina

Odabranog naroda.

On je Sin u posebnom smislu.

Izjava pismoznanaca da je njihova baština sinstva

UtvrĊena po praocu Abrahamu

Odbaĉena je od strane Isusa kao netoĉna.

Jer kako Isus sadrţi u bitnom prirodu svog Oca

Njegova opozicija i kritiĉari ne sadrţe prirodu Abrahama.

Ne slijede Abrahama.

Abraham je bio voĊen Bogom, kad primi nebeske glasnike.

Isusovi kritiĉari i prireĊivaĉi Osude pak nisu voĊeni boţanskim

Kada ga ţele kompromitirati, prikazati lašcem

I ubiti ga, i zatrti s time svaki spomen

Njegove Rijeĉi.

Ţelja ga ukloniti

Jer ih zarobljuje u sebi

Isus kaţe da Njegove Rijeĉi

Nemaju mjesta meĊu njima

Odnosno, u njima

I da On, Boţja Rijeĉ

Se ĉini suvišan meĊu njima, subverzivan meĊu njima.

Ljubav koju se treba razbiti

Kao suvišnu lampu.

Da u njima nema mjesta za bitak

Boţje Rijeĉi

Za njezinu Tvornost

Za njezinu oblikovnost

Za njezin Savez.

Savez Isusa, Boţjeg Sina kao izgovorene Rijeĉi.

Ne treba nesklonost pismoznanaca Isusu shvatiti plošno

Oni su bili ĉuvati tradicije

Oni su ĉuvari pisane Rijeĉi o Bogu

Proroštva i proroka

Kao Boţjih Rijeĉi.

Oni su bili traţitelji i tumaĉi Istine

Po Zakonu.

Po njima, po već izgovorenoj rijeĉi Zakona

Nema mjesta za Rijeĉ Isusa.

To je jaĉe od njih, kaţe evanĊelist.

Ne nalaze mjesta znanju koje donosi Isus

Zato će prozvati takvo znanje Isusa kao opasno

I uništiti ga.

Isus donosi spoznaju, Istinu

Koja nije uporabljiva u tom smislu

Koja je štetna u tom smislu

Koja je destruktivna,

I kao takva se treba osuditi i uništiti.

Taj sud o rijeĉi

O svjetlu Isusove istine

Nalazimo i u metafori o Isusu kao odbaĉenom kamenu

Isus je bio kamen koji je odbaĉen

Jer nije bio uporaban u duhu vremena u koje se rodio.

Nije bio kamen za konstrukciju vremena

U Kojem se rodio

Nije bio kamen koji se mogao koristiti za dogradnju

Za pojaĉanje temelja.

Zato je odbaĉeni kamen

Koji će biti gradivni.

Ivan cijelo vrijeme svoga opisa Isusa

Od roĊenja do smrti

Opisuje kroz ciaroscuro13 tehniku

Kao borbu svjetla i tame

Koja se odvija u pozadini.

U suštini polemike izmeĊu Isusa i njegovih

Kritiĉara, onih koji Mu sude i koji će Ga osuditi.

Kao da se svjetlo probija kroz tamu oblaka

I kao da tama prelazi nad glave

Publike koja je suĉeljena Isusu.

I onda sa tom tamom nastupa i hladnoća

Srca

I ništa se ne moţe vidjeti u Isusu

Od onoga što je govorio.

Isusovi kritiĉari su došli do granica provjerljivosti

Ali nisu stupili u zemlju povjerljivosti.

Nisu se mogli osloboditi vlastitosti i ukupnosti svoje sjene.

Sebe, svog bitka, svog bitka u Bogu kojeg su poznavali.

I za kojeg su bili zadnja rijeĉ.

I u Getsemanskokm vrtu

Ta tama će se proširiti do kraja

I to će biti njezin ĉas.

Ali to će biti i Ĉas

Isusovog proslavljenja, tumaĉi Ivan.

I mi danas

Budimo svjesni koju snagu

U svijet donosi Isus kao

13

Tehniku koja se igra snažnim kontrastom svijetla i tame

Rijeĉ Boga

Snagu koja oslobaĊa

Prvenstveno nas od samih sebe

Od svojih sebiĉnosti

I pomanjkanja sluţenja i ljubavi.

Svjetlost Rijeĉi Ljubavi Isusa

U svakom smislu

Koja nije kontrolabilna, kao niti smjer puhanja Svetog Duha

Koja je gradivna jer gradi

Od onoga na Nebu, ovo na zemlji.

Koja ĉini

Pa i kada toga nismo svjesni.

I koja ĉisti od zlih misli od optuţbi

Od kušnji nepovjerenja, od neprijateljstava.

Koja omogućava

Jer je Ljubav.

Amen

Mržnja na izlazu iz pustinje, posljednja kušnja Ljubavi Boga

Već smo spomenuli da je DogaĊaj

Da je Ĉin Isusova istjerivanja trgovaca i prevrtanja mjenjaĉkih stolova u Hramu

Ĉin

Kojim ĉetvrto evanĊelje opisuje kakva će biti Isusova misija.

Već uvodno

Dok sinoptici taj ĉin vide kulminacijom Isusove misije i donose ga

Kronološki na kraju izvještaja o ţivotu i znaĉenju Isusa.

Na kraju njegova puta, itinerara i na kraju njegove kristološke identifikacije

To je slijed

Koji će rezultirati Mukom

Kojem će prethoditi Osuda

Kojem će prethoditi izdaja unutar same grupe

Iza koje će uslijediti bijeg zajednice

U rasulu.

Kumulativno, odbacivanje Isusa

Iz straha;

Jednih iz straha od Isusa, oni će ga pogubiti.

Drugih iz straha što je Njegovih razapinjanjem.

Otvoren lov na njih, na njegove sljednike.

Sinoptici induktivno grade put prema Kriţu

Kod Ivana, on je dat deduktivno.

Ivan daje objašnjenje na poĉetku

Jedno mini kristološko vjerovanje

Tko je

Što je

Zašto je

I zašto su ga odbacilii i ubili.

Ivan temeljno najavljuje Isusa kao svjetlo

Kao znanje

Kao mudrost

Kao novi ţivot

Odnosno, kao Ţivot.

Stoga je i smisleno da prije ulaska u smrt

I kao povod usmrćivanja Isusa

Spominje epizodu udjeljivanja ţivota od strane Isusa

Kao onoga koji je vlastan dati, dodijeliti

I ţivot, ako treba.

Kojemu će Otac omogućiti da daje i ţivot.

Tu teološku spoznaju razmatra ĉetvrto evanĊelje

Po perikopi uskrisivanja Lazara.

Ujedno, ova scena je i jeka Uskrsnuća Isusa

Doduše,

Još neshvatljiva

Nepojmljiva, još u smrtniĉke povoje povezana

Istina o zadnjim trenucima Isusa Nazarećanina.

I onda o trajnosti

Njegova ţivota

Njegova znanja

Njegove mudrosti.

Njega.

Vraćanje u ţivot ĉovjeka, koji nije zamro

Nego je „debelo“ umro

Šok je Isusovoj opoziciji, prethodnici farizejske sljedbe, voĊama te sljedbe revnih

Posluţitelja Zakona

Pismoznancima, kao revnim poznavateljima Zakona

I Sanedriju kao izvršnom tijelu, sudu Zakona.

Došao je Ĉas,

Došao je Trenutak kada Isus, kao opasnost

Prelazi u stanje havarije.

EvanĊelisti bojazan establishmenta u Jeruzalemu formuliraju u rijeĉi

Ako svi povjeruju u tog ĉovjeka, Rimljani će nam uzeti Hram i narod,

Iako Isus ne ĉini ništa revolucionarno niti potiĉe

DogaĊanje naroda, da bi se takvim moglo vidjeti iz

Perspektive prefekta ili cara.

Isusa je prvenstveno negradivi kamen u misiji onih koji ga osuĊuju.

Sve ostalo i okolo će biti izreţirano.

Nemamo što ĉekati,

Ova se situacija otima iz naših ruku

I onda je odluka donešena.

Svakako prije suda

Svakako prije prikupljanja argumenata za i protiv

Svakako prikupljanjem samo onih svjedoĉenja koja

Su u sluţbi donesene optuţnice

Kaifa će reći onu toliko puta citiranu

Bolje je da jedan umre, da bi se oĉuvali mnogi…

A zapravo misli mi, odnosno još toĉnije, ja.

Optuţnica zaodjevena u „plemenito“ ruho

Ĉista je eskpozicija istih ambicija i djela koja je poduzimao

Herod Veliki, kada se osjetio ugroţen od djeteta

Isusa.

Optuţnica je podignuta po sistemu

Search and destroy (naĊi metu i uništi ju).

U mraku je donesena, tumaĉi Ivan, bez svjetla razuma.

Bez mudrosti svjetla,

VoĊena onom genezom ili onim slijedom

Koje je natjeralo Adama da posebne za plodom

I Kaina da digne ruku na Abela.

Tu borbu, tame i svjetla iz metafiziĉkog prostora

Ivan donosi na platno Isusove osude

Ali ju ujedno tumaĉi kroz Isusove rijeĉi

Da će na vrhuncu zla na zemlji

Po razapinjanju Boga

Zlo izgubiti utakmicu.

Po Uskrsnuću Sina.

Ĉitamo da se od tog trenutka

Isus povlaĉi iz Judeje

Koja već miriše na krv krvosljednika, koja miriše na krvne impulse

I dolazi u Efraim, u podruĉje blizu divljine.

Tu će poĉeti i zadnja kušnja Isusa.

Tu će se Isusu povući, ovaj puta sa svojim prijateljima.

Kao što ih je pozvao da bdiju s njime u vrtu.

A mnogi kad su kretali na ceremonijalno ĉišćenje u Jeruzalem

Za Pashu

Pitali su se : Gdje je taj ĉovjek?

Neki su Ga, brojni su Ga htjeli vidjeti

Ali smrtna osuda, po prethodnici uhićenja

Je već donesena.

Ako nam jedosljedno tumaĉiti

EvanĊeoske opise Isusova ulaska u Muku

On je daleko od automatizma ţrtve,

Isusov ulazak u odbacivanje

Svega što je volio

Svega od ĉega će ga odvojiti i udvojiti

Po Kriţu.

On je Teţak za Isusa

Taj kaleţ Muke je Prepun.

Isus će se rasplakati kad vidi grad koji

Je volio i koji će Ga razapeti.

Tu su nevjerojatne

Dubine Boţje Ljubavi

Ljubavi Boga

Sina

Svjedoĉenja Ljubavi Oca

I posljedica te Ljubavi.

U Kaleţu Muke

Će biti sav taj otrov

Suprotstavljen Ljubavi Boga

I Bogu kao Ljubavi.

Nad ovim trenutkom

Ĉovjek ne moţe lamentirati

To se moţe samo

Koristiti kao

Soteriološko ogledalo.

Pa drznimo se i danas

U tjednu koji donosi Ĉas

Vidjeti se u njemu.

Povjerimo se Bogu

I molimo se Bogu

Da On bude naše Ogledalo.

Ogledalo Ljubavi prema Bogu.

Prema drugome

I prema sebi.

Neka to bude brdo,

Sa kojega ćemo kao Mojsije, na umoru,

Na izlasku iz pustinje.

Vidjeti Obećanu Zemlju.

Ĉija će vrata

Vrata Boţje Ljubavi

Širom Otvoriti

Uskrsli Sin.

Amen.