Dr. sc. Adnan Jahić, doc.Filozofski fakultet u Tuzli

PISMO HAFIZA MUHAMEDA EF. PANDŽE HAFIZU ALIJI TRAKI OKTOBRA 1943. GODINE

Sažetak: U radu se govori o pozadini izlaska iz Sarajeva uglednog člana Ulema-

medžlisa i hatiba Begove džamije hafiza Muhameda ef. Pandže u oktobru mjesecu 1943.

godine. Pandža u pismu prijatelju hafizu Traki objašnjava svoje stavove o glavnim akterima

ratne stvarnosti u Bosni i Hercegovini i podastire vlastite vizije u pogledu perspektive

Bošnjaka između "čekića i nakovnja" četničke istrebiteljske brutalnosti i ustaško-njemačke

perfidije i bezobzirnosti. Rad objašnjava kontekst Pandžine akcije i okolnosti koje su

uvjetovale njenu pojavu, domete i implikacije. Autor napominje da je Pandžina akcija bila

vjerna refleksija razuđene bošnjačke političko-društvene ukupnosti koja u uvjetima nesmiljene

dinamike ratnih zbivanja nija mogla nadići karakteristične okvire paušalnih rješenja i

improvizacija.

Ključne riječi: hafiz Muhamed ef. Pandža, hafiz Alija Trako, Bosna i Hercegovina,

NDH, NOP, Bošnjaci, Višegrad, Rogatica, naoružavanje, samoodbrana, autonomija.

Uvod: Bošnjaci i Drugi svjetski rat

Predmet mog rada – pismo hafiza Muhameda ef. Pandže hafizu Aliji Traki – dijelom

je već tretirano u djelu akademika Envera Redžića Muslimansko autonomaštvo i 13. SS

divizija (Sarajevo 1987).1 Moja je namjera bila da ga predstavim naučnoj javnosti u

integralnom obliku, da podastrem činjenice koje osvjetljavaju njegov sadržaj i da ukažem na

neke izvore koji mogu pomoći potpunijem razumijevanju Pandžine akcije i pogleda Bošnjaka

na vlastitu perspektivu u drugoj polovini 1943. godine.

1 Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija – Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh, Sarajevo 1987, str. 139.

1

Polazno pitanje koje nas uvodi u razmatranje vojno-političke akcije hafiza Muhameda

ef. Pandže u jesen 1943. godine glasi: šta je bilo glavno obilježje političkog rasuđivanja i

kolektivnih napora bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – u Drugom svjetskom

ratu? Ako apstrahiramo pojedince i skupine koji su ostali dosljedni svojim političko-

ideološkim ubjeđenjima, pa i one koji su razvojem ratnih zbivanja pristupali partizanskim

jedinicama, čini se kako većina Bošnjaka ipak nije imala jasnu predstavu o političkoj

perspektivi Bosne i Hercegovine nakon rata. Prisutni zagovori autonomije, u odsustvu

integralne nacionalne platforme, više su bili iznuđene reakcije na nezavidan položaj Bošnjaka

u NDH i prijetnje njihovom biološkom opstanku od strane četnika nego li politički dosljedno

domišljena vizija poslijeratne budućnosti Bosne i Hercegovine. Bez jasnog političkog

gledišta, prioritet je bio postarati se za biološki opstanak Bošnjaka, a to je značilo što više

Bošnjaka staviti pod oružje, da se brane od svih potencijalnih napadača i tako dočekaju kraj

rata i eventualni politički rasplet. Ovakva pozicija mogla bi se nazvati politički neuvjetovanom

militarizacijom.

Karakterističan izraz nejasne političke vizije je zahtjev Pandžinog Muslimanskog

[bosanskog] oslobodilačkog pokreta da Bosna i Hercegovina raskine veze sa Hrvatskom,

dobije zasebnu upravu do svršetka rata, a da se na budućoj mirovnoj konferenciji po volji

naroda Bosne i Hercegovine odredi njen državno-pravni položaj.2 Nije jasno na kakvu je

mirovnu konferenciju Pandža mislio, ali se čini suvislim pretpostaviti da je vjerovao da će

Bosni i Hercegovini i ostatku Balkana ponovo krojiti kapu velike sile, na nekom novom

Berlinu, ili konferenciji kojoj su se uzaludno nadali muslimanski politički prvaci nakon

aneksije Bosne i Hercegovine 1908.3 Pandža, dakle, nije vjerovao u politički rasplet temeljem

pobjede jedne od zaraćenih strana u okupiranoj Jugoslaviji, barem ne u danima kada je

plasiran dotični proglas. Valjalo je sačekati ishod rata na globalnoj razini, a do tada što više

Bošnjaka staviti pod oružje! Slična gledišta imala su muslimanska društva poput 'El-Hidaje',

'Hurrijeta' i 'Đerzeleza', ali i muslimanske vojne formacije poput "Mudžahida bosanskih

planina", koji u jednom proglasu iz 1944. pozivaju muslimane da se naoružaju svim

raspoloživim sredstvima i ističu kako u "trenutku naglog preokreta svaki musliman treba

ostati na svom mjestu i s puškom u ruci ustati u obranu života i svojih svetinja."4 Dotično

2 Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu (dalje: GHB), zbirka rasutih dokumenata i arhivalija na bosanskom (dalje: ZRDA), 1943, K-6F. Braćo Muslimani! Za Muslimanski bosanski oslobodilački pokret.3 O nadanjima i nastojanjima Muslimanske narodne organizacije (MNO) da se ospori i revidira odluka o aneksiji Bosne i Hercegovine 1908. godine na željenoj konferenciji velikih sila više unutar: Adnan Jahić, Bošnjaci i aneksija Bosne i Hercegovine, The Shared History – Nations, States and Diasporas of the Former Yugoslavia, Sremska Kamenica 2010, str. 29-44.4 GHB, ZRDA, 1944, A-220/B. Muslimanima Bosne i Hercegovine i Sanđaka. Za Frontu muslimanske samoobrane Mudžahidi (borci) bosanskih planina. Ramazan 1363.

2

uputstvo moglo bi se sagledati kao krajnje osmišljavanje naoružavanja Bošnjaka koje je

izvorno bilo potaknuto ustaničkim i četničkim klanjima i općom nesigurnošću bošnjačkog

stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Šta su rekli Nijemci

Od sredine 1942. naoružavanje i samozaštita došli su u pročelje bošnjačkih prioriteta.

Nakon što je Pavelić 30. 10. 1942. odbio zahtjev delegacije hafiza Pandže da se odobri

bojniku Hadžiefendiću osnivanje dobrovoljačke legije u krajevima gdje žive Bošnjaci,

pravdajući se da je za to potrebno odobrenje njemačke vojne sile, Bošnjaci istočne i srednje

Bosne obraćali su se glavnokomandujućem generalu njemačke vojske u NDH, s molbom "da

se odobri osnivanje dobrovoljačkih postrojbi u svim njihovim kotarevima." Isticali su svijetle

primjere tuzlanske regije, Kladnja, Borča, Gacka, Bjelimića, te planinskih sela između

Bjelašnice i Treskavice, "koji su uspjeli mnogostruko jače napadače odbiti svojim vlastitim

snagama."5 Nema sumnje da je član Ulema-medžlisa i predsjednik 'Merhameta' hafiz

Muhamed ef. Pandža bio središnja ličnost koja je stajala iza inicijativa i napora ka

naoružavanju Bošnjaka u dotičnom vremenu. Pandža je zahtjev za naoružavanjem ponovio i

njemačkoj komandi u Slavonskom Brodu, ali je od nje 22. 12. 1942. dobio odgovor koji ga,

očito, nije mogao zadovoljiti:

"Pozivom na izlaganje Vaše deputacije od 5. XII. 1942. kod Stadtordtkommandanture

u Brodu n/S., saopćuje Vam se, da daljnje naoružanje civilnih osoba u hrvatskom

prostoru iz raznih razloga, na žalost ne može se odobriti. Zasluge muslimanskih

dobrovoljaca, specijalno onih pod vodstvom majora Hadžiefendića, poznate su i biće

uvažene. Ali je nemoguće, da daljnje milicijske postrojbe, pokraj legalne hrvatske

vojske, budu naoružane. Za nadati se je, da se muslimani u svom oduševljenju za

obranu domaće grude u većem broju stave dobrovoljno hrvatskoj vojsci na

raspolaganje."6

5 GHB, ZRDA, 1942, A-305/B. Pismo žitelja Doboja glavnokomandujućem generalu njemačke vojne sile u NDH. Datum: 16. 11. 1942.6 GHB, ZRDA, 1942, A-810/B-4. Stradanja Bosanskih Muslimana u Drugom svjetskom ratu – elaborat. Nastalo potkraj 1943. i početkom 1944. u okviru Odbora Narodnog spasa u Sarajevu. IV knjiga. Njemačka okupacija. A/Uvod. Potpis nečitljiv.

3

Pandža i 13. SS divizija

Ni Pandža ni ostali ondašnji bošnjački autoriteti i ugledne ličnosti nisu bili opterećeni

političkom pozadinom odnosno izvorom naoružavanja Bošnjaka. Nadasve Pandži7 je, nakon

neuspjele inicijative za proširenje Hadžiefendićeve legije na ostale krajeve Bosne i

Hercegovine, zamisao o dobro naoružanoj i opskrbljenoj SS diviziji popunjenoj bošnjačkim

mladićima morala izgledati kao pozitivan razvoj zbivanja u smjeru vojnog i političkog jačanja

Bošnjaka. Kakva je bila Pandžina uloga u uključivanju bošnjačkih mladića u 13. SS diviziju

može se sagledati iz predstavke SS-hauptsturmführera i imama Hasana Bajraktarevića

njemačkom generalu Phlepsu od 15. 11. 1943. ali i poslijeratnog svjedočenja Džemala

Ibrahimovića datog Komisiji za ratne zločine 17. 12. 1946. godine. Bajraktarević piše o

Pandži kao "najvećem prijatelju i simpatizeru Njemačke", ali i ključnoj ličnosti regrutacije u

SS diviziju, uticajnom autoritetu kojem su potencijalni kandidati išli na razgovor a on im

prenosio svoja očekivanja koja su oni prihvatali kao svetu riječ i naredbu. Prema

Bajraktareviću, zahvaljujući angažmanu vodstva Islamske zajednice, a naročito hafiza

Pandže, i stari i mladi, i bogati i siromašni muslimani su bez pogovora odlazili u diviziju, jer

su "znali i vjerovali" da je sve ono u što je uključen hafiz Pandža i što je vođeno od strane

Pandže – uistinu islamsko i domoljubno.8 Za razliku od Bajraktarevića, Ibrahimović govori o

Pandži s manje patetike i entuzijazma, smještajući njegov angažman u nešto realnije okvire

nastojanja da se SS divizija stavi u službu nezaštićenog bošnjačkog naroda:

"19 juna 1943, pozvan sam u Ulema medžlis u Sarajevu sa još nekoliko kolega, gdje

nam je tamošnji školski referent Hfz. Muhamed Panđa nagovjestio pripremu o odlasku

u hrvatsku vojsku sa hrvatskim časnicima, prvenstveno koja će biti sastavljena od

muslimana i katolika. Izobrazba će trajati 4 mjeseca u Zagrebu, a odatle se vraćamo

[u] Bosnu – u Istočnu Bosnu, gde će nam Nemci dati oružje, municiju i hranu, ami

ćemo čuvati naša ognjišta i braniti ih od navale četnika. Mi vjeroučitelji dolazimo kao

vojni imami u tu vojsku. Kad su neki od nas pitali da nam se to bolje objasni, odgovor

je glasio: „Rat je, bolje vam je primiti pozive, nego da vas silom odvuku.“ Pandža je

bio za to da se mi vjeroučitelji – mlađi – stavimo u službu tamošnjeg muslimanskog

7 O hafizu Muhamedu ef. Pandži više pogledati unutar: Alija Nametak, Sarajevski nekrologij, Zürich - Zagreb, str. 84-86. Također pogledati: Hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo 1998, str. 270-276.8 National Archives and Records Administration, Records of the Reichsführer of the SS and German Police, Microfilm 175, Roll 70, Frames 2587075-81. Übersetzung An den Kommandierenden General SS-Obergruppenführer Phleps.

4

življa, te da kao imami – svećenici – poslužimo na njihovom zbrinjavanju i odbrani.

Nisam dugo čekao."9

Glavna zabluda kojoj je robovao Pandža bilo je vjerovanje da su Nijemci doista

odlučili postrojiti 13. SS diviziju kako bi pomogli Bošnjacima. Teško je reći kakva su

saznanja imali sarajevski bošnjački prvaci o strateškim ciljevima Trećeg Reicha u

jugoistočnoj Evropi 1943. godine, ali je malo vjerovatno da su bili svjesni marginalnosti

bošnjačkih preokupacija u očima njemačkih zvaničnika, naročito u usporedbi sa rastućom

partizanskom prijetnjom, koju su Nijemci više puta bezuspješno nastojali likvidirati.

Otvaranje očiju uslijedilo je, čini se, tek uvidom u smisao nove njemačke politike prema

četnicima, obilježene saradnjom i zajedničkom borbom protiv partizana, uz istovremeno

nastavljanje četničkih pogroma i zločina nad bošnjačkim stanovništvom istočne Bosne.

Masakr u Višegradu i evakuacija Rogatice

Četničko nadiranje u istočnu Bosnu i postupci pojedinih ustaša rane jeseni 1943.

donijeli su nova stradanja i evakuaciju više hiljada Bošnjaka koji su preplavili izbjegličkim

problemom već opterećene bosanske gradove. Četnici su 5. 10. 1943. ušli u Višegrad i

počinili masovna klanja nad lokalnim bošnjačkim življem. O počinjenim zvjerstvima, u

prostorijama 'El-Hidaje' u Sarajevu, svjedočili su preživjeli mještani i izbjeglice. U jednom od

saslušanja načelnik pruge u Ustiprači Asim Hodžić ovako opisuje zbivanja u Višegradu nakon

ulaska četnika:

"Trojica mojih radnika zidara Dalmatinaca ostali su u Višegradu nakon dolazka

četnika. Četnici su ih upotrijebili za kuhare. Tako su ostali oko 20 dana sve do dolazka

partizana u Višegrad. Oni su mi pripovijedali da su četnici svaki dan u grupama

odvodili muslimanski živalj na Drinsku ćupriju i tu ih klali i bacali u Drinu. S donju

stranu ćuprije, a s protivnu stranu Drine, postavili su mitraljez i ko bi pokazao znakove

života ubijali su ih i dotucali. Po njihovoj procjeni dnevno su dovodili oko 100.

muslimanskih osoba. I katoličkih familija su nešto poubijali, večinom željezničarskih

obitelji. Imena spomenutih radnika Dalmatinaca naknadno ću pridonijeti, jer ih se sad

dobro ne sjećam /ukoliko se sad sjećam jednom je ime Mršić Anto, a drugom Mršić 9 Arhiv Jugoslavije (AJ), fond Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (DKUZ), kutija 493, 1946, dosije 4959. Komisija za ratne zločine na Britanskoj zoni Hannover. Saslušanje Ibrahimović Džemala rođenog 14. 3. 1919. u Sarajevu.

5

Marko/. Oni se i sada nalaze na radu kod mene na željeznici. Pred dolazak partizana

četnici su natjerali zaostale željezničare među kojima i gore spomenutu trojicu i

jednog muslimana ložača te su lješeve koji su se zastavili po obali rijeke Drine

odgurivali u Drinu, a koji su bili blizu obale vadili i na velikim vatrama spaljivali.

Prilikom ulazka četnika u Višegrad mnogo muslimanskih obitelji bilo se sklonilo u

podrum željezničke stanbene zgrade u Višegradu, pa su ih četnici bombama pobili.

Pred dolazak partizana spomenute željezničare su natjerali da čiste i spomenuti

podrum i oni su tamo zatekli samo razbacane komade ljudskog mesa. Te su komade

iznosili i na vatri spaljivali.

Jednu djevojku od dobre i ugledne familije vucali su od grupe do grupe četnika, a

roditelje su joj prije toga ubili.

Kada su spomenuti željezničari izbjegli iz Višegrada oko Međeđe u blizini pruge i na

samoj pruzi zapazili su mnoštvo pobijenih i poklanih muslimana tako da se od smrada

lješeva nije moglo ne začepivši nos prolaziti."10

Stradanja civila u istočnoj Bosni pojačala su kod Bošnjaka osjećaj nesigurnosti i

svijest o prepuštenosti samim sebi, bez obzira na tvrdnje hrvatskih i njemačkih zvaničnika da

će Podrinje biti zaštićeno. Anarhiji i dezorijentaciji dodatno je doprinosilo iseljavanje

Bošnjaka iz pojedinih krajeva potaknuto strahom od četničke odmazde za zlodjela koja su

počinili ustaše. Prema tvrdnji Jakuba Krajine, nevolje muslimanskog stanovništva Rogatice su

počele početkom oktobra kada su ustaše sa Sokoca došli u rejon Pašića Kule, popalili

pravoslavna sela Drobniće, Pijevčiće i Duljevac, pobili njihove žitelje i otjerali im stoku i

goveda. Uplašenim rogatičkim Bošnjacima nije prijetila opasnost od domaćeg pravoslavnog

stanovništva, koje ga je odvraćalo od napuštanja svojih domova, "jer će se raskućiti."

Istovremeno, nakon naređene evakuacije Rogatice, "naš je svijet počeo pljačkati muslimanske

dućane i vojska ih je razgonila. Tako su učinili sa dućanom Mustafe Dobrače."11

Podrobnije obavijesti o uzrocima i toku evakuacije Bošnjaka iz Rogatice dao je

trgovac i posjednik Sejdalija Karahmet. I on navodi da su muslimani i pravoslavni Rogatice

živjeli u slozi i razumijevanju i da se muslimani nipošto ne bi iseljavali da se nisu desili

zločini u njihovom susjedstvu. Nekoliko dana prije naredbe o evakuaciji ustaški starješina sa

Sokoca Sudar sa grupom ustaša došao je u Rogaticu a zatim se zaputio u pravcu Pašića Kule,

gdje je zajedno sa svojim pristašama popalio Kosovo, Drobniće, Mandre, Duljevac, Kamen,

10 GHB, ZRDA, 1943, K-6F. Zapisnik sastavljen u kancelariji El-Hidaje dne 13. studenog 1943. god. Zapisničar: Mehmed Mujezinović. Pročitao: Asim Hodžić.11 GHB, ZRDA, 1943, A-810/B-5. Stradanja Bosanskih Muslimana u Drugom svjetskom ratu – elaborat. Zapisnik o saslušanju Jakuba Krajine, poreskog činovnika iz Rogatice. Sarajevo, 13. 10. 1943.

6

Miševinu i druga pravoslavna sela, pobio tamošnji živalj a potom se vratio u Rogaticu,

dotjeravši "oko 100 komada krupne rogate marve." Ustaše su pričali po gradu da su ih pri

njihovoj akciji dočekali četnici, ubili dvojicu ustaša, "pa su zbog toga popalili spomenuta

sela." Kad je muslimansko stanovništvo saznalo šta su ustaše uradili pravoslavnom

stanovništvu i njihovom imetku, odlučeno je da se bježi iz Rogatice, makar se znalo da mu od

domaćih pravoslavnih ne prijeti nikakva opasnost. Strah i panika u građanstva još više su se

pojačali kad se pročulo da su ubijeni trgovkinja Milja Vuković i gostioničar Mile Gluhović,

"koji se nazad jedan mjesec dana vratio u Rogaticu iz Srbije." Poslije toga krenulo se u

izbjeglištvo. Karahmet ovako opisuje posljedice odluke o evakuaciji po Bošnjake i njihovu

imovinu:

"Ja sam sa svojom familijom krenuo iz Rogatice čini mi se 12. o. mj. oko 1 sat po

podne. Do tog doba izuzev neznatnog broja zapravo osim mojih četiri radnje svi ostali

dučani u Rogatici bili su objeni i opljačkani. Obijanje i pljačku dučana vršili su koliko

sam ja imao priliku da vidim domobrani i ustaše. Bilo je među njima umješanih i

civila. Vjerojatno da su i neki trgovci došli da uzmu štogod robe iz dučana i da su u

svojoj pometenosti ostavili i sami otvorene dučane, pa da je onda iz njih roba

odnešena. Čujem da su Sudareve ustaše koji su ostali iza mene u Rogatici krenuli iz

Rogatice preko Glasinca i da su na putu zaštićavali prelaz izbjeglica za Sarajevo a

Sudar je navodno otišao u Sarajevo."12

Kako je protekla evakuacija? U mjesto Mesići došla je za 24 sata lokomotiva sa samo

jednim vagonom. Iza muhadžira koji su se zaputili prema Sarajevu ostalo je obilje robe, žita,

stoke i vozila. "Ja i svi oni koji su vidjeli način evakuacije grada Rogatice stekli smo podpuno

uvjerenje da od strane željezničkih vlasti nije se htjelo pomoći tu evakuaciju i da je s njihovu

stranu rađeno sve onako kako bi naša stradanja bila što veća."13

Pandžin odlazak u šumu

Hrvatske vojne vlasti su izvještavale da su se Bošnjaci nakon golgote istočne Bosne

osjetili nesigurnim i prevarenim, jer su sva jamstva hrvatskih i njemačkih vlasti o zaštiti

12 GHB, ZRDA, 1943, A-810/B-1. Izjava Karahmet Sejdalije 16. oktobra 1943, str. 481-482.13 Isto, str. 483. O evakuaciji i četničkim zlodjelima po ulasku u Rogaticu 1943. godine pogledati: Rogatica – monografija, Sarajevo 2009, TKD Šahinpašić, str. 226.

7

tamošnjih žitelja i njihovih domova, uključujući ona da će ih braniti njihovi vlastiti sinovi,

pripadnici SS postrojbi, ostala samo prazne riječi na papiru, "a pučanstvo je počelo malo po

malo gubiti svako povjerenje u državne vlasti i njemačku oružanu snagu."14 Uznemireni

razvojem događaja koji nisu obećavali nikakav izlaz iz postojeće dramatične situacije, autor

dotičnog izvještaja navodi, Bošnjaci su počeli samostalno djelovati u pravcu vlastite zaštite i

opstanka:

"Pod takovim okolnostima, muslimani su počeli uviđati, da se ne mogu više ni na

koga osloniti, već sami na sebe, ako žele spasiti svoje živote i svoj imetak. Povjerenje

u njemačku oružanu snagu počelo je sve više i više bliediti i slabiti, jer muslimani ne

mogu oprostiti Njemcima jatakovanje i suradnju sa četničkim skupinama. Muslimani

su ostali ogorčeni protivnici četnika, a simpatizeri partizana. U takovoj psihozi neki

ekstremniji muslimanski političari htjeli su održati nekoliko predavanja, koji bi svojim

sadržajem i načinom izlaganja samo razpalili i onako već prilično uznemirene duhove.

Na tim sastancima trebali su govoriti prof. Mustafa Busuladžić, Muhamed Pandža,

član Ullema Medžlisa i drugi. Pošto je redarstvo zabranilo održavanje svakog skupa i

javna predavanja, neki radikalniji muslimani u znak negodovanja i otvorenog protesta

otišli su u šumu."

Dotični navodi korespondiraju s brojnim drugim izvještajima hrvatskih vlasti iz druge

polovine 1943. godine u kojim su potcrtavani bošnjačko udaljavanje od NDH, gubitak

povjerenja u njemačku oružanu silu i sve veće simpatije prema NOP-u i partizanima. U

jednom izvještaju citiraju se riječi učitelja Mehmedalije Husike iz Zenice koji je u društvu

vodećih zeničkih Bošnjaka izjavio:

"Nama muslimanima nema spasa, pa dobili rat Niemci ili Englezi, jer ako dobiju rat

Niemci, mi ćemo biti uništeni od Hrvata, a dobiju li rat Englezi, bit ćemo uništeni od

Srba – sasvim nam je svejedno – Jedino ako pobiedi Rusija, nama se ne može ništa

loše dogoditi, jer Rusi ne progone Islam, kako saznajem od mnogih vojnika –

Kavkazaca, koji se sada nalaze u Njemačkoj vojsci. Tada bi nas i Turska zaštitila."15

U prethodnom hrvatskom izvještaju od 5. 11. 1943. navodi se da je prvi od

"radikalnijih muslimana" koji je otišao u šumu Muhamed Pandža, a potom su otišli i mnogi

14 Arhiv Historijskog muzeja u Sarajevu (dalje: AHM), fond Ustaška nadzorna služba (UNS), 1943, 2430a [10543-6]. Razpoloženje muslimana nakon evakuacije istočne Bosne. Broj 701. dana 5. XI 1943. Potpis nečitak.15 AHM, UNS, 1943, 2094 [7506-4]. Razpoloženje muslimana u Zenici i okolici. Broj 797 od 24. 8. 1943.

8

drugi, mahom mlađi muslimani. Autor izvještaja ne navodi njihova imena16, ali ukazuje na

motive i svrhu njihovog odlaska kroz priloženo pismo Muhameda Pandže njegovom prijatelju

Aliji Traki. Pismo donosimo u cijelosti:

Gospodin

HAFIZ ALIJA TRAKO

Dragi prijatelju!

Kako si prošlih dana bio u Sarajevu rekao sam Ferhatagi da te potraži, da bi s tobom govorio.

Ti kao musliman vidiš u koji smo položaj mi Muslimani došli radi naopakog i podmuklog rada Ustaša,

koji su izvršioci želje katoličke crkve.

Oni su svojim huškačkim djelovanjem zavadili Muslimane i Srbe na smrt i tu svoju podlu

rabotu i dalje s uspjehom provode.

Oni izazivaju pokolje i dok uspiju spaliti 10 srpskih sela dotle bude popaljeno stotinu

muslimanskih, ili dok bude pobijeno 10 Srba, ode koja stotina muslimanskih glava. Dakle u svakom

slučaju mi plaćamo na njihovo zadovoljstvo račun.

Muslimani se moraju otrijezniti i moraju poči onim pravim putem, koji će onemogućiti naše

konačno istrebljenje. Nesmijemo više dozvoliti da nas Ustaše katolici huškaju protiv Srba, nego sada

moramo učiniti sve da se izmirimo i sa pravoslavnima i katolicima, ali s puškom u ruci, nikoga ne

napadati, a preko puške sa svakim tražiti da u miru živimo.

Za to je došao zadnji čas i ja kao član Ulema medžlisa i jedan od največih vjerskih faktora u

cilju da onemogućimo ovo naše daljnje i konačno istrebljenje odlučio sam, da pođem u šumu, da se

sa braćom Muslimanima iz šume borim za naše održanje, da odkažemo ovim zločinačkim

katoličkim ustašama svaku podporu i da im kažemo da nečemo dozvoliti više da oni preko naših

leđa ubijaju druge, pa da kasnije radi toga mi desetero struko plaćamo.

Hoćemo da im kažemo da smo Muslimani Bošnjaci, da mi umijemo pametno i mudro vladati

bez krvi i paljevine i da mi umijemo zavesti red.

16 U knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida navodi se da su sa hafizom Pandžom u šumu krenuli pripadnici pokreta Mladi muslimani: Asaf Serdarević, Vahid Kozarić i Ešref Čampara. Cilj odlaska bio je zaštita muslimanskih sela "od zlokobnih najezdi četnika." Međutim, na njihovo veliko iznenađenje, upravo su im četnici predložili da se zajedno bore protiv partizana. Nasuprot tome, oni su odlučili da sa partizanima sklope ugovor o međusobnom nenapadanju. Pandža je u tu svrhu oformio pregovaračku grupu na čelu sa Asafom Serdarevićem. Međutim, do dogovora nije došlo jer su partizani insistirali da Pandžina grupa izrazi punu lojalnost i pristupanje partizanskom pokretu. Taj stav je za Pandžu i pregovarače bio neprihvatljiv pa je došlo do povlačenja i vraćanja u Sarajevo. U ovim navodima, očito, prisutni su neki fragmenti istine, ali i tvrdnje koje nisu uskladive sa obavijestima koje nude primarni izvori. Pogledati: Ismet Kasumagić, Trinaest mladomuslimanskih šehida, Sarajevo 1999, str. 51-52.

9

Ja polazim ako Bog da i uz Njegovu veliku pomoć u šumu 20. oktobra. Nalaziću se oko

Trebevića, o čemu će Vas moći obavjestiti u Trnovu, Džematski imam o mome mjestu boravka.

Stoga ako Vam je stalo da ostanemo na životu, a znam da volite Islam i Muslimane i da čak za

to život žrtvovati – kreni sa svima muslimanima pod podpunom spremom, a uzput razoružajte

na zgodan način i sve katolike, pa i njihovo oružje ponesite odmah put Treskavice preko

Jahorine i Crne Rijeke.

Mnogo selama šalje i hajir dovu

Hafiz Muhamed Pandža17

Navedeno pismo je veoma indikativno jer oslikava Pandžine poglede na prirodu

sukoba i uzroke stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Pandža je smatrao da je glavni

uzrok tih stradanja istrjebiteljska politika katoličkih ustaša nad Srbima - koji su se zauzvrat

svetili nad Bošnjacima. Navođenje potrebe da se ustašama "otkaže svaka potpora", da im se

ne dozvoli da oni "preko naših leđa ubijaju druge", ukazuje da su, prema Pandži, i sami

Bošnjaci, istina više pasivno i nesvjesno, svojom lojalnošću režimu NDH doprinosili

vlastitom stradalništvu. Sadržaj pisma sugerira kako Pandža nije znao ništa o strateškim

političko-nacionalnim ciljevima četničkog pokreta i sudbini namijenjenoj muslimanima u

Velikoj Srbiji, pa je pojednostavljeno svodio četničke zločine na međusobna razračunavanja

Hrvata i Srba preko leđa Bošnjaka. Zbog toga je oštricu svog revolta i kritike usmjerio protiv

NDH, Hrvata i katoličke crkve, dok se četnici i njihova genocidna politika i ne spominju. Sa

druge pak strane, Pandžina neupućenost u četničke naume čini se malo vjerovatnom ako se

ima u vidu da su 'Odbor Narodnog spasa' i 'El-Hidaje' 1943. posjedovali prijepise mnogih

četničkih dokumenata – direktiva i pisama – iz kojih su se glavni ciljevi četničkog pokreta

jasno mogli prepoznati i sagledati.

Također valja reći da sadržaj pisma ne daje uporišta tvrdnji da je Pandžina aktivnost

bila reakcija "centrale muslimanskog autonomističkog pokreta" na navodne udarce koje je taj

pokret pretrpio partizanskim zauzimanjem Tuzle i raspadom muslimanske dobrovoljačke

legije.18 Naglašavanje autonomističke dimenzije njegove akcije nauštrb glavnog motiva –

17 AHM, UNS, 1943, 2430a [10543-6]. Prilog izvještaju broj 701 od 5. 11. 1943. Isticanja – izvorna.18 E. Redžić, Muslimansko autonomaštvo, str. 139. Redžićev pristup u biti se naslanja na gledišta Rasima Hurema koji je isticao da je glavna pozadina Pandžine akcije, kao i drugih napora na stvaranju muslimanskih milicija 1942. i 1943. godine bila "samostalna, autonomna Bosna i Hercegovina." Rasim Hurem, Koncepcije nekih muslimanskih građanskih političara o položaju Bosne i Hercegovine u vremenu od sredine 1943. do kraja 1944. godine, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, IV/1968, br. 4, str. 539.

10

naoružavanja Bošnjaka i sprečavanja njihovih novih stradanja – prenebregava egzistencijalni

momenat kao osnovnu determinantu bošnjačke društvene svijesti i kolektivnog aktiviteta u

uvjetima ratne neizvjesnosti i prijetnji njihovom biološkom opstanku.

Nisu nevažne ni kategorije i odrednice kojim je Pandža operirao. U historiografiji se

uglavnom navodi da je Pandža narode Bosne i Hercegovine isključivo sagledavao iz

konfesionalno-vjerske perspektive – kao muslimane, pravoslavne i katolike, ne razaznavajući

bosanskohercegovačke etničke raznolikosti.19 Čak i ako se dopusti da Pandža nije semantički

lučio nazive Musliman i musliman, odnosno da višestruko spominjanje naziva Muslimani u

njegovom pismu treba zahvaliti nemaru neopreznog prepisivača, ostaje činjenica da je on na

jednom mjestu jasno rekao Muslimani Bošnjaci, u smislu identitetskog razlikovanja

bosanskohercegovačkih muslimana, svakako u smislu etnonacionalne ili zemaljske

pripadnosti i njihovog jasnog odvajanja od hrvatske nacionalne ideologije. U proglasu

Muslimanskog [bosanskog] oslobodilačkog pokreta također se na nekoliko mjesta spominju

Bošnjaci odnosno Muslimani Bošnjaci. Pandža također navodi i Hrvate i Srbe. Istina,

paralelno se koriste i vjerske odrednice muslimani, pravoslavni i katolici, navodi se potreba

međuvjerskog mira i tolerancije, ali u biti ništa više nego što je to bila praksa u prvoj polovini

XX stoljeća.

Historijski izvori nakon 20. 10. 1943. ne daju sasvim jasnu sliku o vojno-političkoj

pozadini i perspektivi Pandžinog odlaska u šumu. Dok su neki hrvatski izvještaji navodili da

je Pandža otišao u šumu na nagovor Nijemaca, "sa svrhom da organizira muslimane za borbu

protiv četnika i partizana"20, iz razgovora njemačkih zvaničnika u Glavnom stanu kod Hitlera

(29. 10. 1943) može se zaključiti da su Nijemci bili iznenađeni i zatečeni Pandžinom

akcijom.21 Glavna konfuzija nastaje kada se sravne Pandžini stavovi uoči i nakon njegovog

odlaska u šumu sa izjavama koje je dao Štabu XXVII N.O.U. divizije 11. 11. 1943, dan nakon

njegovog zarobljavanja od strane partizana u Kuli kod Ustikoline. Iz iskaza kojeg je potpisao

prepoznatljivi su sljedeći momenti rekonstrukcije prvobitnih ideja i ciljeva:

- autonomna Bosna i Hercegovina treba biti uspostavljena u jugoslavenskoj

federativnoj državi ili balkanskoj uniji;

- Bošnjaci trebaju uspostaviti saradnju sa svima koji žele pomoći narodu a naročito

sa NOP-om;

19 R. Hurem, Koncepcije, str. 540. Također: Zlatko Hasanbegović, Muslimani u Hrvatskoj 1878. - 1945, Zagreb 2007, str. 208.20 AHM, UNS, 1943, 2457. Djelatnost Hafiz eff. Pandže u okolici Konjica.21 E. Redžić, Muslimansko autonomaštvo, str. 149-150.

11

- Nijemce kao okupatore i neprijatelje treba čim prije odstraniti iz zemlje;

- Muslimanski oslobodilački odredi ne trebaju djelovati kao samostalne jedinice već

kao sastavni dio NOP-a.22

Prema Pandžinim riječima, njegov izlazak iz Sarajeva je od samog početka

podrazumijevao priključivanje NOP-u, jer je borba protiv okupatora jedino moguća u sastavu

onih formacija koje već dvije i po godine vode borbu protiv Nijemaca i svih onih koji su se

stavili u njihovu službu:

"Mojim prijateljima sam stavio u dužnost da obavjeste Vrhovni Štab o našim

namjerama i o tome da se mi želimo priključiti N.O. Pokretu. Što se mene osobno tiče

ja se potpuno u svemu saglašavam sa svim odlukama Antifašističkog Vjeća a o

drugima ne mogu reći kakovo mišljenje imaju. Na Bajram je kod mene bio podžupan

travnički Muhamed Sudžuka pa smo tom prilikom pretresli čitavu situaciju i

sporazumjeli se da on svoj odlazak odgodi do 15 oktobra a ja ću 20 oktobra izbjeći.

Saglašavam se potpuno sa korakom pukovnika Filipovića i prije nego sam pošao u

šumu preko prijatelja Hasana Ljubunčića molio sam da se [Ljubunčić] sastane sa

prestavnikom Vrhovnog Štaba i zamoli da se Filipović Sulejmanbeg uputi u ovaj kraj

kuda sam ja pošao radi izvršenja vojničke organizacije."23

Da li je Pandža partizanima dao interpretaciju uvjetovanu položajem u kojem se obreo

nakon hapšenja? Premda je na saslušanju naglasio da nikada ne daje izjave pod bilo kakvom

presijom, nije isključeno da je Pandža kao vješt pedagog i orator hitro smislio "nadogradnju",

svjestan stepena partizanske tolerancije prema neistomišljenicima, ali i kako bi vlastitu akciju

načinio održivom u novonastalim okolnostima. Malo je izvjesno da su partizani bezrezervno

prihvatili Pandžina objašnjenja, ali su mu otvorili prostor da konkretnim djelovanjem potvrdi

svoju privrženost NOP-u.24 Pandža nije oklijevao već se agilno uključio u agitaciju u korist

partizana.25 To je, zapravo, bio i završni izraz njegove akcije, jer je potkraj decembra 1943.

22 Arhiv Tuzlanskog kantona (ATK), mikrofilmovana dokumentacija (MD), 1943, 402-407. Štab XXVII N.O.U. divizije. Saslušanje Pandže Muhameda – Hafiza, člana Ulema Medžlisa iz Sarajeva. 23 Isto.24 Za Muslimane vijećnike ZAVNOBIH-a Pandža, očito, nije bio osoba kojoj se moglo vjerovati. Nesporno se na Pandžu imala odnositi rečenica iz njihovog Proglasa muslimanskom narodu Bosne i Hercegovine (decembar 1943) u kojoj su osuđene "prodane duše i potajni njemački špijuni, koji su otišli u šumu pod blagoslovom Nijemaca, [i koji] hoće i dalje da Muslimani liju krv protiv narodno-oslobodilačkog pokreta za švapske i njihove račune." Pogledati: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine – Dokumenti 1943-1944, I, Sarajevo 1968, str. 87-88.25 Pogledati: Adnan Jahić, Bošnjaci i Nezavisna Država Hrvatska: od nade i lojalnosti do ogorčenja i otpora, Bošnjačka pismohrana, Zagreb, sv. 9, br. 28-31, 2009/2010, str. 50.

12

nakon njemačke ofanzive kod sela Jabuka izgubio vezu s partizanima, da bi ga ustaše potom

zatvorile i predale vlastima u Zagrebu.

U Zagrebu je ležao u zatvoru bez podignute optužnice. Ustaškim vlastima je dao

izjavu u kojoj je, iz razumljivih razloga, prešutio svoju djelatnost nakon izlaska iz Sarajeva,

naročito kontakte sa partizanima te govore i proglase kojim je pozivao Bošnjake da stupe u

partizanske odrede. Dao je detaljnu informaciju o četničkim zlodjelima nad muslimanima, o

svojoj saradnji sa Nijemcima, uključujući pomoć pri osnivanju SS divizije, tvrdeći da je to

činio u dogovoru s Pavelićem, ali i o politici partizana prema muslimanima i partizanskom

teroru nad neistomišljenicima. U zaključku je izrazio odanost NDH, hrvatskom nacionalizmu

i skladu između muslimana i katolika, insistirajući da hrvatski nacionalizam mora biti čist i

slobodan od bilo kakvih vjerskih i konfesionalnih primjesa.26 Po dolasku u zatvor ministar

unutrašnjih poslova NDH Mladen Lorković mu je rekao da bi već bio likvidiran zbog

veleizdaje da nije istaknuti islamski vjerski autoritet.27

Koji su bili konkretni učinci Pandžine kampanje u periodu između 20. 10. i 10. 11.

1943. godine? Teško je dati bilo kakav pouzdan odgovor. Pandža je obilazio muslimanska

sela oko Sarajeva, razgovarao sa viđenijim ljudima, držao govore naoružanim seljacima, ali

koliko je formirao novih odreda i postavio lokalnih zapovjednika ne može se sa sigurnošću

reći. Partizanima je spominjao više imena kojim je povjerena organizacija odreda, poput

Ejuba Čauševića iz Rogatice (rejon Trnova), Mustafe Fadilpašića iz Sarajeva (Planina,

Bjelašnica i Igman) i Husnije Čengića (Jabuka-Mrežica). Moguće je da je Pandža u nekim

sredinama svojim autoritetom doista pomogao bržoj uspostavi lokalne milicije. No u nekim

mjestima je ta uspostava svakako išla nezavisno od njega, što je i on u izvjesnom smislu

potvrdio, navodeći kako se naročito u zadnja dva tri mjeseca (avgust – novembar) "uspjelo

Muslimane u većoj mjeri podoružati."28

Epilog: Poslije zatvora - zatvor

Pandžin boravak u Zagrebu odredio je njegovu sudbinu u poslijeratnim godinama.

Nakon puštanja iz zatvora, od avgusta 1944. do marta 1945. godine Pandža se vladao kao i

svaki drugi lojalni građanin NDH, daleko od šume i blatnjavih bosanskih sela. Nove

revolucionarne vlasti mu to nisu mogle oprostiti, pa su ga nekoliko sedmica po samovoljnom 26 Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945. – okupacija i kolaboracija, Zagreb 2010, str. 554.27 Z. Hasanbegović, Muslimani u Hrvatskoj, str. 208.28 ATK, MD, 1943, 402-407. Saslušanje.

13

dolasku u Sarajevo, početkom maja 1945. godine, ponovo uhapsile i predale Vijeću Suda

narodne časti Federalne Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Nakon glavne rasprave 18. 7. 1945. Sud je donio presudu. U njoj je istaknuto da je

optuženi Pandža hafiz Muhamed, sin Šaćira i Aiše Saračević, rođen 20. 2. 1896. godine,

oženjen i otac četvero djece – kriv, po četiri tačke optužnice. Prema prvoj tačci Pandžina

krivnja je u tome što je u maju 1941. godine napisao članak u Sarajevskom novom listu o

problemima omladine, "u kome je iznosio da je jedini put za omladinu put kojim su krenuli

Hitler i Pavelić, te veličao Ustaško-fašistički režim, stvarajući na taj način zabunu kod

bosansko-hercegovačke omladine"29. U drugoj tačci Pandža se okrivljuje da je 1942. odveo

delegaciju svih srezova istočne Bosne poglavniku u Zagreb da od njega traži zaštitu

muslimana od četnika, premda je pouzdano znao da su inicijatori pokolja bili ustaše i Nijemci,

čime je svjesno zavaravao muslimanske mase, jačajući njihovo uvjerenje u ustašku državu i

poglavnikovu pomoć muslimanima, iako je znao da su i četnici saradnici i Nijemaca i ustaša.

Treća tačka ga tereti da je na Hitlerov rođendan 1942. održao dovu u džamiji za Hitlera, a

nakon molitve pred njemačkim generalom Baderom održao govor u kojem je veličao Hitlera i

nacionalsocijalistički režim, govoreći da je Njemačka jedina sila od koje muslimani mogu

očekivati pomoć u zaštiti od četničkih pokolja, koristeći pritom vjerski obred za veličanje

fašističkog pokreta. U četvrtoj tačci je okrivljen da je bio jedan od glavnih propagatora i

organizatora muslimanske SS divizije u Bosni, kao i milicije30, koju je njemački okupator

osnovao u cilju odvraćanja Muslimana od narodno-oslobodilačke borbe.

Sumirajući gornje navode Sud je konstatirao Pandžinu "odgovornost" za nekoliko

krivičnih djela koja se svode na saradnju sa okupatorom i njihovim pomagačima ustašama,

vršenje akcije i propagande u korist okupatora i njihovih pomagača, te opravdavanje

okupacije i napad na oslobodilačku borbu, čime je "vrijeđao ugled i narodnu čast Muslimana

federalne Bosne i Hercegovine i slabio njihovu otpornu snagu". Pandži je, očito, bilo

presuđeno prije bilo kakvog ozbiljnog pretresa karaktera njegovih postupaka i uloge u

složenim i zamršenim ratnim dešavanjima.

Pandža je priznao djela za koja je optužen, ali je odbacio imputirane motive i

kvalifikacije. Branio se da je članak u Sarajevskom novom listu napisao u sporazumu sa

reisul-ulemom Fehimom ef. Spahom da bi uklonio sumnju ustaških vlasti da je muslimanska

omladina ljevičarski raspoložena. Priznao je odlazak delegacije poglavniku, ali je dodao da je

mislio da će delegacija samo tražiti pomoć u novcu i naturi za izbjeglice. Što se tiče dove i

29 AJ, DKUZ, kutija 820, 1945, 820-47. Presuda SNČ 118/1945. 30 Nije jasno na koju miliciju Sud misli.

14

govora na Hitlerov rođendan, porekao je da je veličao Hitlera, već samo da je izrazio nadu da

će njemačka vojska pružiti zaštitu Muslimanima. Što se tiče propagandnog rada pri formiranju

milicije i muslimanske SS divizije, priznao je svoju ulogu, ali se branio da je bio prevaren od

palestinskog muftije El-Husejnija, te da je bio uvjeren da će SS divizija ostati u Bosni da brani

muslimane.

Sud nije prihvatio objašnjenja okrivljenog, već je ustanovio "sljedeće činjenično

stanje": kao član Ulema-medžlisa, publicista i naučni radnik, urednik islamskih listova i

prevodilac Kur'ana, okrivljeni je i svojim položajem i svojim radom važio kao ugledna

ličnost, što njegovim djelima daje posebnu težinu. Hvaleći Hitlera i Pavelića u dotičnom

članku, okrivljeni je u doba opće pometenosti unosio zabunu u redove muslimanske omladine

i vršio opasnu propagandu za ustaško-fašistički režim. Inicirao je odlazak delegacije

poglavniku u Zagreb, zajedno sa Adem-agom Mešićem i predstavnicima srezova istočne

Bosne. "Okrivljenome pri tome ne smeta ništa što je poznavao prave razloge nesretnog

položaja u koji su došli muslimani istočne Bosne, on i ne pokušava da otvori oči

muslimanima, da svoj spas ne mogu očekivati od onoga koji je prouzrokovao tu njihovu

nesreću." Umjesto da iskoristi svoj autoritet i povede narod pravim putem, on ga vodi u

Zagreb poglavniku. Jednako neodgovorne i destruktivne, sud dodaje, bile su njegove riječi

izgovorene na Hitlerov rođendan, u Sarajevu koje je u tom trenutku bilo puno izbjeglica od

krvavog četničkog terora. Kad je osnovana muslimanska SS divizija, on je glavni u

propagandi za njeno popunjavanje muslimanskim mladićima, ali i vojnim imamima, na čemu

se posebno angažirao. Obućen u svećeničko odijelo, u pratnji majora Krempflera i "ustaškog

zlikovca" Ragiba Čapljića, okrivljeni obilazi Bosnu, od Goražda do Gračanice, drži

konferencije na kojima poziva prisutne mještane muslimane da idu u SS diviziju, a major

Krempfler paradira sa zelenim fesom na glavi.

U nastavku obrazloženja presude Sud je "objasnio" karakter Pandžine misije u jesen

1943. Naveo je da se okrivljeni u oktobru 1943. pojavio na oslobođenoj teritoriji, gdje je ostao

do 30. 12. 1943. godine, kada biva opet uhvaćen od strane agenata Gestapoa, te preko

Sarajeva i Tuzle odveden u Zagreb. Nakon puštanja iz zatvora u avgustu 1944. zadržava se u

Zagrebu do sredine marta 1945, "ništa ne radeći u korist NOPA." Okrivljeni se doduše brani

da se htio prebaciti na oslobođeni teritorij ali da mu niko nije mogao garantirati da će bijeg

uspjeti. Na kraju se prebacio na oslobođeni teritorij, kad mu je već prijetila opasnost da ga

oslobodilačka vojska nađe u Zagrebu na slobodi. Iz svega navedenog sud je zaključio da

okrivljeni u oktobru 1943. nije prišao NOP-u iz uvjerenja, nego iz spekulativnih razloga. U

15

dotičnom vremenu sud vjerovatno nije raspolagao Pandžinom izjavom datom ustaškim

vlastima početkom 1944. godine.

Sud nije usvojio odbranu okrivljenog ni po jednoj tačci optužnice. Što se tiče SS

divizije, naglasio je da je okrivljeni imao prilike vidjeti šta je učinjeno ljudima koji su bačeni

na istočni front da se bore za njemačko-fašističke interese. Bio je svjestan da su i četnici 1943.

bili pomagači okupatora i da Nijemcima nije bilo ni na kraj pameti da muslimansku SS

diviziju organiziraju za borbu protiv svojih saveznika četnika. Otuda, okrivljenom je bilo

jasno da se ta formacija jedino imala boriti protiv narodno-oslobodilačke vojske. Svojim

postupcima poveo je muslimanske mase u borbu protiv svojih vlastitih interesa a svojim

djelima teško povrijedio ugled i čast svog naroda te slabio njegovu otpornu snagu u

oslobodilačkoj borbi.

Pandža je proglašen krivim za sve tačke optužnice te osuđen na 15 godina gubitka

narodne časti (zatvora), 10 godina teškog prisilnog rada, te konfiskaciju cjelokupne imovine

izuzev dijela koji je neophodan za uzdržavanje njegove uže porodice.

Zaključak

Nalazeći se između "čekića i nakovnja" četničke istrebiteljske brutalnosti i ustaško-

njemačke perfidije i bezobzirnosti, bez integralne nacionalne platforme i jasne političke vizije

poslijeratne perspektive Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su u masovnom vlastitom

naoružavanju prepoznali jedinu svrsishodnu reakciju na prijetnje i izazove kojim su bili

izloženi. Hafiz Muhamed Pandža je u tom smislu bio primjer bošnjačko-muslimanskog

autoriteta koji nije sjedio skrštenih ruku čekajući da se sigurnosno stanje Bošnjaka popravi

samo od sebe. Ulagao je napore da se Bošnjaci naoružaju i druge podsticao da rade u tom

smjeru. Istovremeno, njegova je akcija bila vjerna refleksija razuđene bošnjačke političko-

društvene ukupnosti koja u uvjetima nesmiljene dinamike ratnih zbivanja nija mogla nadići

karakteristične okvire paušalnih rješenja i improvizacija.

16