Opsta Pravila, Principi i Norme Tekfira sejh Dzibrin

PROGLAŠAVANJA ODREĐENOG MUSLIMANA, BILO DA JE U PITANJU POJEDINAC ILI GRUPA – NEVJERNIKOM!

Autor:

Pr.dr. Abdullah b. Abdul-Aziz el-Džibrin hfz.

Prijevod:

Sead ef. Jasavić, prof.

* * * * *

Predgovor djelu napisali:

Šejh Abdullah b. Abdurrahman el-Džibrin hfz. Šejh Abdul-Aziz b. Abdullah el-Radžihi hfz.

Djelo je čitano pred:

Šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrakom hfz.

Sadržaj...

1

1.Predgovor prevodioca...

2.Predgovor pisca...

3.Predgovor od strane šejha: dr. Abdullah b. Abdurrahman el-Džibrina...

4.Predgovor od strane šejha: dr. Abdul-Aziz b. Abdullah el-Radžihija...

5.Uvod u temu...

6.Definicija pojmova: el-šart/el-mani'...

7.Definicija šarta/uvjeta...

8.Uvjeti tekfira se dijele na tri grupe...

9.Definicija mani'a/smetnja...

10.Smetnje tekfira se dijele na tri grupe...

11.Najpoznatije smetnje i prepreke tekfira...

12.Džehl - neznanje...

13.Te'evil - pogrešno razumjevanje tekstova...

14.Dodatak:

15.Hata' - nenamjerna greška...

16.Ikrah - prisila...

17.Taklid - Slijepo oponašanje...

18.Ostale teme:

19.Neka pravila tekfira kod Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, šejh 'Ali el-Šibl.

20. Stav uleme selefa po pitanju opravdanja neznanjem u pitanjima vjerovanja i 'akide, dr. Muhammed b. Abdullah b. 'Ali el-Vuhejbi.

21.Osnovni postulati (usul), i specifike (simat), menhedža šejh Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba rhm., pri tekfiru, prof. Ahmed el-Rudejman hfz..

2

22.Opasnost poistovjećivanja sa haridžijama, prof.dr. Abdullah b. Abdul-Aziz el-Džibrin..

23.Specifike modernog haridžizma i nekih nosioca tekfira, prof. dr. Nasir el-'Akl hfz..

"Allahu, utječem Ti se od toga da Ti širk učinim svjesno, a molim Te da mi oprostiš ono što

učinim iz neznanja i nesvjesno."

(Imam Ahmed, rhm., bilježi ovaj hadis u svom Musnedu, 4/403., dok ga šejh Albani rhm., ocjenjuje sahihom)

3

* * * * *

Od Džunduba, r.a., se bilježi da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Neki čovjek reče: Vallahi, Allah neće oprostiti grijehe tome i

tome! Allah, dž.š., reče: "Ko je taj što se kune Mnome da neću grijehe oprostiti tome i tome! Neka zna da Sam tome

već grijehe oprostio, a da Sam tvoja djela sva poništio!"

(Muslim, 2621.)

* * * * *

Od Huzejfe b. el-Jemana, r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Islam će se gubiti i nestajati kao što blijedi

platno, tako da će doći vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat; Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac ili starica, koji će govoriti: „Zatekli smo naše stare

kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo“!? Sileh b. Zufer rhm., prigovori Huzejfi b. el-Jemanu r.a.: "Šta će im koristiti takvo La Ilahe Illallah" – kada ne znaju niti za

namaz,niti za post, niti za hadždž, niti za zekat? Huzejfe r.a., se okrenu od njega, ne htijevši mu odgovoriti na pitanje.

Sileh rhm., ponovi svoje pitanje, a Huzejfe r.a., mu opet ne htjede odgovoriti. Sileh rhm., po treći put postavi pitanje Huzejfi r.a., na šta mu on odgovori slijedećim riječima: O,

Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre!!!"

(Hadis bilježi Ibnu Madždže, u Sunenu, br. 4049, kao i imam Hakim, u el-Mustedreku, 4/473., dok ga šejh Albani, rhm., u

djelu "Silsiletul-Sahiha", br.87., ocjenjuje sahihom.)

* * * * *

Predgovor prevodioca...

El-hamdu lillahi rabbil-'alemin, vel-'akibetu lil-muttekin, ve la 'udvane illa 'alez-zalimin, ves-salatu ves-selamu 'ala resulina Muhammedin, ve 'ala alihi, ve sahbihi edžme'in!

4

Prvo pitanje koje je izazvalo razdor međ' muslimanima, a koje, samo po sebi, spada u temeljne osnove ove vjere, jeste pitanje Ve'ida (tekstova prijetnji i kazni) - kako nas na to upozorava šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao.1

Znaj da su pitanja tekfira (osude na kufr), i tefsika (osude na fisk), pitanja imena i propisa tj. za njih se vežu nagrada ili kazna na ahiretu, ljubav ili mržnja, te smrt ili život na dunjaluku. Allah subhanehu ve te'ala, je džennet učinio obaveznim vjernicima, a zabranjenim nevjernicima, stoga tekfir i tefsik spadaju međ' glavne propise ove vjere, u svakom mjestu, i svakom vremenu!2

Propis tekfira je poput ostalih propisa šerijatskog prava. On ima svoje razloge i povode (esbab), principe i norme (davabit), uslove i uvjete (šurut), smetnje i prepreke (mevani'), kao i svoje pozitivne ili negativne posljedice (asar), zato je to propis koji se detaljno mora studirati i proučavati, kao i svi ostali propisi ove vjere.

Isto kao što se pitanja namaza, zekata, posta ili hadždža vežu za određene razloge i povode, principe, uvjete i smetnje...isto tako je i propis tekfira u uskoj sprezi sa svim navedenim pravilima.

Ko se bavio studiranjem fikha primjetiće da je mes'ela tekfira zastupljena u velikom broju poglavlja islamskog prava, i za ovo pitanje su vezani brojni propisi naše vjere, što nam još više ukazuje na težinu i zahtijevnost studioznijeg pristupa ovom propisu.

Pitanja, koja su u uskoj sprezi s propisom tekfira, su:

iskazivanje poslušnosti ili neposlušnosti prema vođama, polaganje prava na upravljanje državom, uspostava političkog ili vjerskog vođstva i sudstva, vođenje ili objavljivanje rata, validnost skrbništva nad maloljetnim licima, validnost braka ili bračnog starateljstva, ispravnost međusobnog naslijeđivanja, izvršavanje smrtnih kazni, uspostavljanje ljubavi ili mržnje, dozvoljenost ili nedozvoljenost konzumiranja zaklanog mesa, ukop umrlih...

Ovo su samo neki od propisa u koja, pitanje tekfira, duboko zadire, tako da će, osoba koja ne bude u stanju razlučiti ko je musliman, a ko ne, griješiti u svim navedenim oblastima vjere!

1 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, , 3/147..


5

Allah dž.š., je taj koji pravi razliku između vjernika i nevjernika, kada su propisi dunjaluka i ahireta u pitanju, pa, na nekoliko mjesta u Kur'ani-Kerimu, kaže:

1. "Nisu jednaki stanovnici džehennema i stanovnici dženneta!" (el-Hašr: 20.)

2. "Zar ćemo muslimane s nevjernicima izjednačiti?!" (el-Kalem: 35.)

3. "Zar da vjernika poistovjetimo sa nevjernikom? Ne, oni se ne mogu izjednačiti!" (el-Sedžda: 18.)

4. "Reci: Ne mogu se izjednačiti dobro i zlo, pa makar te i čudilo mnoštvo zla!" (el-Ma'ideh: 100.)

Allahova, dž.š., vjera nije raskalašenost i opuštenost, ali isto tako nije ni fanatizam, niti ekstremizam, niti cjepidlačenje. Niti ide stazom gafleta i nemara, niti kroči stazom ekstrema i ekstravagancije. Allah, dž.š., kaže: "I tako smo od vas stvorili pravednu i umjerenu zajednicu, kako bi ste bili svjedocima protivu ostalih ljudi, a i kako bi Poslanik bio protivu vas svjedok!" (el-Bekara: 143.)

Uspješna i potpomognuta skupina, koja Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru, na svakom koraku, uspostavlja je ta kojoj ne mogu naškoditi oni koji joj se suprostavljaju, niti oni koji je ponižavaju, sve dok Allahova, dž.š., odluka ne dođe! Oni su ti s kojima nam je Allah dž.š., zabranio razilaziti se, rekavši: "Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u džehennem, a užasno je on boravište!" (el-Nisa': 115.)

Svima su poznati tekstovi koji nas upozoravaju na opasnost pretjerivanja u pitanjima vjere, ali ćemo se, za svaki slučaj, podsjetiti na neke od njih, jer je čovjek uvjek podložan zaboravu.

Poslanik, s.a.w.s., nas upozorava na pretjerivanje u vjeri riječima koje prenosi Ebu Hurejre, r.a.: "Ova vjera je lahkota! Niko se neće s njom hrvati, a da ga ne savlada!"3

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: "Nemojte sebi dozvoliti pretjerivanje u vjeri, jer su prijašnji narodi stradavali zbog pretjerivanja u vjeri!"4

3 Pogledaj: Sahihul-Buhari, Kitabul-Iman, bab: El-Dinu Jusr; Fethul-Bari, 1/93.

4 Pogledaj:Musned imama Ahmeda, 1/215,347.; Sunen Nesa'ija i Ibnu Madždžeh.

6

Poslanik, s.a.w.s., kaže: "Dvije vrste ljudi, iz mog ummeta, neće obuhvatiti moj šefa'at: nepravedni vladar - tlačitelj, kao i osoba koja pretjeruje u vjeri - fanatik!"5

Pored tekstova koji nas upozoravaju na opasnost pretjerivanja u vjeri, nailazimo i na tekstove koji nas upozoravaju na opasnost griješenja u donošenju ili izricanju suda nevjerstva nad nekim muslimanom!

Od Abdullaha b. Omera r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Kada neki čovjek proglasi nevjernikom svoga brata – u tom slučaju neko od njih dvojice mora biti nevjernik!" U drugoj predaji, također od Abdullaha b. Omera r.a., stoji: "...ili će biti kao što je rekao, ili će se kufr vratiti njemu!"6

Od Ebu Zerra, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "...ako neka osoba proglasi drugu osobu nevjernikom (kafir), ili Allahovim neprijateljem ('aduvullah), a ona to ne bude, takva osuda će se vratiti osobi koja je takvo što izrekla!"7

Navedene sahih-predaje nas žestoko upozoravaju na opasnost i kobnost grijeha pretjerivanja u vjeri, kao i na grijeh nepravedna izvođenja ljudi iz Allahove dž.š., vjere! Oni koji razuma imaju biće oprezni, kada su navedeni postupci u pitanju, čuvajući sebe i svoju vjeru prije vjere ostalih ljudi, jer ono na što nas vanjsko značenje navedenih predaja (zahir), upućuje jeste da griješenje u sprovedbi propisa tekfira može čovjeka odvesti čak i u nevjerstvo (kufr)!

S obzirom na to da je stav Ehli-Sunneta vel-Džema'ata taj da musliman ne može postati nevjernikom zbog velikog grijeha kojeg čini, poput ubistva ili bluda, pa samim time ni kada nekom muslimanu kaže: "O, kafire" - ne imajući s time ubjeđenje u neispravnost islama kao vjere, već nešto drugo, imam el-Nevevi, Allah mu se smilovao, navodi komentare učenjaka na prethodno spomenute hadise pogrešnog izricanja suda tekfira, pa kaže:

1. Osoba, koja navedeno postupanje bude smatrala dozvoljenim djelom, postaće nevjernik.

2. Osoba, koja na navedeni način postupi postaje velikim griješnikom zbog činjenja velikog grijeha tj. zbog pogrešna donošenja suda tekfira.

5 Hadis je hasen, a bilježi ga imam el-Taberani u svom Kebiru.

6 Pogledaj: Sahihu Muslim. Kitabul-Iman, bab: Bejanu Hali Imani men kale li ehihi el-muslim: Ja Kafir, br. 111.. 7 Pogledaj: Sahihu Muslim. Kitabul-Iman, bab: Bejanu Hali Imani men regibe an ebihi ve huve ja'alem, br. 112..

7

3. Ove predaje se odnose na haridžije koji vjernike proglašavahu nevjernicima!

4. Postupanje na navedeni način vodi nevjerstvu, jer su veliki grijesi, kako se to zna reći, pismonoše kufra, pa je se bojati, za onoga ko ih se nakupi, da ga ne odvedu nevjerstvu.

5. Navedenim postupkom čovjek sam sebi udara o glavu, jer će nevjernikom smatrati osobu koja je na onome na čemu je i on!?8

Prelaženje Allahovih granica, u svim pitanjima, a pogotovo u ovim, je veoma opasno, pa zato u ovo blato brzo upadaju oni koji se olahko prema svojoj vjeri odnose.

Imam Muslim bilježi predaju u kojoj Poslanik s.a.w.s., na najljepši način opisuje vrijednost i cijenu – imetka, časti i života - jednog muslimana, i to na najznačajnijem skupu kojeg je zabilježila povijest čovječanstva (Oprosni hadždž), kada je rekao: "Životi vaši, i imeci vaši, i čast vaša, su sveti jedni drugima (haram), kao što je svet dan u kojem smo (Arefat), mjesec u kojem smo (ešhurul-hurum), i mjesto u kojem smo (Mekka)!"9

Navedene predaje su dovoljan znak zdravim srcima da se o nevjerstvu nekog muslimana ne smije govoriti osim uz čvrsto znanje, razboritost i oštroumnost, a radi sigurnosti svoje vjere prije sigurnosti vjere ostalih ljudi.

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže slijedeće: "Veliki broj ljudi živi u mjestima ili vremenskim epohama, u kojima je došlo od iščezavanja i nestajanja poslaničkog znanja, do tog stepena da nema ko ljudima dostaviti ono s čime je Allah, dž.š., poslanike poslao, poput Knjige (el-kitab), i mudrosti (el-hikme), pa ne bijahu upoznati sa velikim dijelom onoga s čime je Allah, dž.š., poslao Svoga Poslanika, s.a.w.s., niti postoji neko ko bi ih mogao svemu tome podučiti. Osobe koje su na ovakvom stepenu se nikako neće smatrati nevjernicima! Svi imami su složni na tome da osoba koja je odrasla u mjestu dalekom od uleme i imana, a kratkog su perioda u islamu, i zanegiraju obaveznost nekog od jasnih mutevatir propisa – takva osoba neće biti osuđena na kufr i nevjerstvo, sve dok se ne upoznaju sa onim s čime je došao Allahov Poslanik, s.a.w.s.!"10

8 Pogledaj: El-Minhadž, od imama el-Nevevija rhm.; kitabul-Iman, bab: Bejanu Hali Imani men kale li ehihil-muslim: Ja Kafir, šerh na hadis br. 111., kao i "Fethul-Bari", od hafiza Ibnu Hadžera el-'Askelanija, Allah mu se smilovao, poglavlje: Ma junha mines-sebabi vel-la'ani, 10/466. 9 Muttefekun 'alejh. Imam Nevevi kaže: "Cilj ovoga hadisa jeste bliže upoznavanje sa težinom zabrane povređivanja imetka, života i časti muslimana, odvraćajući nas od takvog postupanja!" Pogledaj: Šerhul-Nevevi 'alel-Muslim, 11/169..

10 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava,", 11/407..

8

O svemu navedenom nam govori i predaja koja se bilježi od Huzejfe b. el-Jemana, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Islam će se gubiti i nestajati kao što se šivaći konac gubi u platnu, tako da će doći vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat! Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac i starica, koji će govoriti: Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo!?

Sileh b. Zufer prigovori Huzejfi b. el-Jemanu, r.a.: "Šta će im koristiti takvo La Ilahe Illallah" – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat? Huzejfe r.a., se okrenu od njega, ne htjevši mu odgovoriti. Sileh ponovi svoje pitanje, a Huzejfe, r.a., mu opet ne htjede odgovoriti.

Sileh po treći put postavi pitanje Huzejfi r.a., na šta mu on odgovori riječima: O, Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre!"11

Citirani hadis nam najjasnije ukazuje na validnost prihvatanja neznanja kao opravdanja, i u ovom hadisu leži dokaz tome da osoba - koja se našla u određenom mjestu ili vremenu - gdje je došlo do iščezavanja islama - niti joj znanje stiže, niti može do znanja doći - što je prouzrokovalo to da ne zna za namaz, niti za post, i sl., takva osoba će biti opravdana svojom nemoći dosezanja cijele istine, i svjedočenje (šehadetul-tevhid), će joj biti od koristi, inša'allah!

Grijeh pogrešnog izricanja suda tekfira nad muslimanom, kojeg je Allah, dž.š., putem Svoga Poslanika, s.a.w.s., nazvao kufrom i nevjerstvom – nije kao i ostali grijesi! Ako se povedemo za vanjskim značenjem (zahir), prethodno citiranih hadisa o grijehu donošenja pogrešna suda tekfira nad nekim muslimanom, to će biti jednim od djela koje čovjeka, na kraju, može izvesti i iz milleta islama, dok će ga, u najmanju ruku, takvo postupanje, približiti nevjerstvu, jer gomilanje velikih grijeha čovjeka zna odvesti kufru i nevjerstvu.

Ako su, prije spomenute, predaje onako oštre kada su u pitanju pojedinci iz ummeta Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa šta tek da kažemo za ekstravagantne osobe koje čitave narode

11 Hadis biilježi imam Ibnu Madždžeh, u svom Sunenu, br. 3273, 4049., a imam el-Busajri, rhm., kaže da je hadis - sahih. Bilježi ga i imam Hakim, 4/473., a sa njim se slaže i imam el-Zehebi, rhm., i smatra ga - sahihom, dok hafiz Ibnu Hadžer rhm., kaže da je hadis - jakog seneda, i, na kraju, šejh Albani, rhm., ga ocjenjuje - sahihom. Pogledaj: "Silsiletul-Sahiha", br. 87..

9

proglasiše nevjernicima i kafirima, a sve na osnovu šubhi, pretpostavki i nejasnoća koje im se u glavama javiše!?

Takvo postupanje nam, u najmanju ruku, ukazuje na bolest srca ili na imanje zavisti prema muslimanima, ili pak na umišljenost i oholost duše! Osoba koja vješto zna sebe proglasiti spašenim, i dušu svoju izdvojiti iz miliona ostalih duša - koje proglasi propalim i nastradalim - takva osoba je, u suštini svega, najpropalija i najgora!

Imam Muslim, rhm., u svom sahihu, bilježi predaju od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Ako neki čovjek izjavi – ljudi su propali, znajte da je on najpropaliji!"

Imam el-Nevevi, rhm., kaže: "Islamska ulema je složna na tome da je prijekor, spomenut u hadisu, upućen osobi koja takvu izjavu iskaže s ciljem potcjenjivanja ostalog svijeta, te smatranja sebe boljim od njih, vidjeći ružnim njihove postupke i djela. Data osoba će se tako ponašati zbog toga što nije svjesna Allahove dž.š., tajne i mudrosti u svemu što se događa s Njegovim stvorenjima!"12

Ko se bude podrobnije bavio historijsko-povijesnom građom Islama i muslimana primjetiće da je olahko bavljenje propisom tekfira bilo obilježje velikog broja zabludjelih skupina i sekti koje su se znale javljati na svakom mjestu, i u svakom vremenu, ustajući protivu jedinstvenog džema'ata muslimana.13

Haridžije su osnova, glava i temelj svim navedenim skupinama; oni su sekta koja je prva počela baviti se tekfirom muslimana i izvođenjem istih iz Allahove, dž.š., vjere, zbog toga što su umislili da ostali muslimani nisu unšli u ovu vjeru onako kako to treba!?

Njihovi začeci se javljaju još 10. godine po hidžri, u vojni poznatoj po imenu el-Evtas, nakon raspodjele plijena s Hunejna.

U dva sahiha se bilježe predaje od Ebu Hurejre i Ebu Se'id el-Hudrija r.a., da je Poslaniku s.a.w.s., nakon raspodjele plijena s Hunejna, došao čovjek po imenu Abdullah Zul-Huvejsireh el-Temimi, koji reče: "Poslaniče, dijeli pravedno, jer nisi bio pravedan (u dijeljenju imetka)!? Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem,

12 Pogledaj: el-Minhadž, Kitab: El-Birru vel-Sile, bab: El-Nehju 'an kavl: Heleken-nasu, hadis br. 2623..

13 Imam Tahavi rhm., u djelu "el-'Akideh el-Tahavijje", kaže: „(84) Od našeg pravca nije ustajanje protivu imama pa makar i nasilnici bili. Nećemo protivu njih dove učiti, niti ćemo im neposlušnost iskazivati. Smatramo da je pokornost pretpostavljenima – vid obavezne pokornosti prema Allahu, dželle ša'nuhu, izuzev ako nam narede izvršavanje grijeha. Na nama je obaveza da vladarima učimo dovu radi poboljšanja opšteg stanja. (85) Slijedimo sunnet, pridržavamo se džemata, klonimo se ekstrema, razilaženja i strančarenja!“

10

reče: 'Jedan sam od propalih - ako ne budem bio pravedan! Teško tebi, ko će onda biti pravedan, ako je ne budem pravedan!?' Omer, r.a., reče: Dozvoli mi da mu odrubim glavu! Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, reče: Ostavi ga! Iz kičme ovog čovjeka će izaći ljudi koji će biti boljeg namaza od vašeg, i boljeg posta od vašeg, i noću će klanjati više od vas; Kur'an će čitati ali im srca neće dosezati! Ispadaće iz vjere kao što strijela probada svoju metu." U drugoj predaji stoji: "Ako ih budem sreo - kaznio bi ih kaznom naroda Ad! To bi bili najgori leševi pod nebeskim svodom!" – a u trećoj predaji se kaže: "Zabaviše se ubijanjem muslimana, dok mušrike i nevjernike zapostaviše!"14

Nakon Poslanika s.a.w.s., haridžije bijahu ti koji udariše na Osmana r.a., pa onda na Aliju r.a., a potom i na halifu Mu'aviju r.a.. Otprilike bivaju suzbijeni u periodu emirstva Hadždžadž b. Jusufa rhm., kao i za vrijeme pravednog halife Omera b. Abdul-Aziza rhm.. Od tada, haridžije kao sekta, bivaju razbijeni, ali njihove ideje i dalje ostaju u životu!

Nastanak i pojava haridžija se smatra i jednom od mu'udžiza Poslanika s.a.w.s., jer nam je On, s.a.w.s., najavio nastanak takvih skupina ljudi, detaljno nam ih opisujući, kako bi se znali njih sačuvati! Alija r.a., koji je dobar dio poslanikovih riječi i hadisa u povodu njih zapamtio, je stupao u borbene akcije protivu njih, nakon dugih i neuspjelih pregovora, razgovora, upozorenja i opomena. Sa njima je vodio borbe čak do Nehrevana.

Šejh 'Ali el-Šibl hfz., u jednom od svojih predavanja, kaže da se razlozi kompletne problematike haridžizma i pogrešnog tekfira muslimana, mogu svesti pod tri tačke, i to:

1. El-Džehl – neznanje. 2. El-Heva – strast i prohtjevi. 3. El-Taklid – slijepo povođenje za drugima.15

Na kraju predgovora navodimo predaju od Džunduba r.a., o kojoj bi trebalo svi malo dublje da razmislimo, a u kojoj stoji

14 Pogledaj: Sahihul-Buhari, br. 3138, 3344, 5057-58.; Sahihu Muslim, br. 1063-64-66.. Većina islamske uleme je na stavu da se haridžije neće smatrati nevjernicima, i da se neće proglašavati kafirima, zbog riječi i stavova koji od njih znaju proizaći, dok Ebu Mensur Abdul-Kahir el-Bagdadi (umro 429. h.), Kadi Ebu Bekr Ibnul-Arebi (umro 543. h.), Tekijjuddin el-Subki i drugi učenjaci, haridžije smatrahu nevjernicima zbog onoga što su govorili i radili! Pogledaj: el-Ferku bejnel-Firek, str. 351.; Fethul-Bari, Kitab: Istitabetul-Murteddin, bab: Men tereke kitalel-Havaridž lit-te'elif.

15 Poslušaj drugi ders iz ciklusa predavanja koje je, na ovu temu, održao šejh Ali el-Šibl, hfz., na naučnom seminaru u Medini (devra el-'ula el-'ilmijja), u organizaciji profesora islamskog univerziteta šejh Ebu Ejjub el-'Awadžija.

11

slijedeće: "Poslanik, s.a.w.s., nam je pričao: Neki čovjek reče: Vallahi! Allah neće oprostiti grijehe tome i tome! Allah dž.š., reče: Ko je taj što se kune Mnome da neću oprostiti grijehe tome i tome!? Neka zna da Sam tome već grijehe oprostio, a da Sam tvoja djela sva poništio!16

Ve sallallahu 'ala sejjidina Muhammed, ve 'ala alihi ve sahbihi ve sellem!

Sead ef. Jasavić, prof. fikhaPlav, Sandžak, Crna Gora

Predgovor pisca...

El-hamdu lillahi vahdehu, ves-salatu ves-selamu 'ala men la nebijje ba'adeh.

Uzimajući u obzir težinu i važnost ovog pitanja, jer je osuda određenog muslimana na nevjerstvo (tekfir), bilo da je u pitanju pojedinac ili grupa, sud o njegovom napuštanju vjere Islama. U tom slučaju njegov život i imetak bivaju dozvoljenim, njegov brak se treba razvrgnuti u slučaju da je drugi supružnik ostao musliman, a ako umre kao takav neće se gasuliti, niti će se u ćefine zamotati, niti će mu se dženaza klanjati, niti će se u muslimansko groblje zakopati. Takva osoba je osuđena na vječni boravak u džehennemu ako umre na tom 'nevjerstvu'...

Uzimajući u obzir težinu i opasnost toga da se u donošenju suda nevjerstva, po pitanju nekog muslimana, može pogriješiti, jer se može desiti da Allah dž.š., ili Njegov Poslanik s.a.w.s., takvu osobu ne budu smatrali nevjernikom, o čemu nam govori i slijedeći hadis: "Neće čovjek drugog čovjeka osuditi na grijeh (fisk), niti će ga osuditi na nevjerstvo (kufr), a da se ta osuda kao bumerang ne vrati prvome, u slučaju da je pogriješio!"17

Džehl i neznanje je veoma rašireno međ' muslimanima, a pogotovo neznanje kada su u pitanju pravila, principi i norme proglašavanja nekog muslimana nevjernikom, kao i to da veliki broj njih nije u stanju razlučiti i odvojiti između općenitih tekstova "Ve'ida", prijetnji da je određeni postupak nevjerstvo (npr.: ko učini to i to - sljeduje ga to i to), i konkretne osude na kufr pojedinca koji dotično (ne)djelo počini.

Primjećuje se da se po ovom pitanju muslimani današnjice prepasivno i preaktivno odnose:

16 Pogledaj: Sahihu Muslim, Kitab: el-Birru vel-Sile, hadis br. 2621.. 17 Muttefekun 'alejh.

12

Prepasivno – nedozvoljavajući nikako da se pojedinac ili grupa proglase nevjernicima, i nakon što ispune određene uvjete za to.

Preaktivno – proglašavajući nevjernicima muslimane, one koji ne ispunjavaju uvjete da bi na takvo nešto bili osuđeni, ne uzimajući u obzir ozbiljne prepreke koje se znaju javiti na putu donošenja takvog suda.

Uzimajući sve navedeno u obzir odlučih napisati ovo skromno djelo iz oblasti tekfira, podrobnije se osvrćući na njegova pravila, principe i norme.

Znajući da je tema veoma delikatna, djelo sam pročitao pred šejh Abdurrahman Nasir el-Berrakom, Allah ga pomogao, čije sam savjete i upute, koje mi je, prilikom iščitavanja ove knjige pred njime, dao, neizostavno prihvatio i sproveo.

Šejh kojeg izuzetno cijenim, Abdullah b. Abdurrahman b. el-Džibrin, Allah ga sačuvao, je također našao za shodno iščitati ovo djelo, i dati mu kraći predgovor, što je učinio i šejh Abdul-Aziz b. Abdullah el-Radžihi, da ih Allah obojicu obilato nagradi.

Nisam se mnogo rasplinjao u spominjanju postupaka i djela koja muslimana vode u nevjerstvo, i izvode ga iz Islama, jer je to duga i druga tema.

Zadovoljio sam se navođenjem samo nekih primjera po tom pitanju, a ko želi čitati više na tu temu neka se obrati na djelo "Teshilul-'Akide el-Islamijje", u kojem sam tu oblast dublje razradio.

Molim Allaha, dželle ša'nuhu, da nas okoristi ovim kraćim djelom, da nas opskrbi iskrenošću prema Njemu, koračanjem stazom Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, da nas usmrti kao muslimane, i dobrima nas pridruži.

Ve sallallahu 'ala Muhammed, ve 'ala alihi ve sahbihi ve sellem!

Abdullah b. Abdul-Aziz el-DžibrinProfesor na učiteljskom fakultetu u Rijadu

13

Predgovor od strane šejha:dr. Abdullaha b. Abdurrahman el-Džibrina hfz.

Bismillahir-rahmanir-rahim

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Srećan kraj i završetak pripada samo bogobojaznima. Nema neprijateljstva osim prema nasilnicima!

Svjedočim da niko nema pravo na obožavanje mimo Allaha, dželle ša'nuhu, Jedinog, koji druga nema; Boga prvih i poslednjih generacija! Svjedočim da je Muhammed Božiji rob i Poslanik Njegov koji istinu govori, pouzdani. Neka je Božiji blagoslov na njega, na njegovu porodicu, i na sve one koji ih slijede, do Sudnjega Dana!

Pročitao sam djelo koje je plod pera pr. dr. Abdullaha b. Abdul-Aziza el-Džibrina, a na temu proglašavanja određenog muslimana, bilo da je u pitanju pojedinac ili grupa, nevjernikom. Izvršio je divan odabir tekstova, fetvi i stavova imama i učenjaka, u čije se znanje svi uzdamo! Ukazao je na izvore navedenih fetvi i stavova kako bi se svaki čitaoc mogao povratiti na originalne izvore tih informacija, a pogotovo oni koji žele proširiti svoje znanje ili se žele još više utvrditi u dotičnom pitanju.

Ono što je navedeno u knjizi će biti i predovoljno ljudima koji žele hakk, i zadovoljiće se parafraziranjem stavova poznate islamske uleme.

Nadam se da će oni koji brzaju u donošenju osude na nevjerstvo (kufr) - kako imama i uleme, tako i onih koji se za njima povode - stati na granici koju ne smiju tek tako prolaziti, i da će stvar povjeriti onima koji se u nju razumiju, i da će se ulemi i učenjacima povratiti - ulemi koja je kičma ovog ummeta oduvjek i bila!

Molim Allaha Uzvišenog da govorom istine i slijeđenjem pravog puta pomogne islamsku omladinu, i da ih istini

14

naputi! Ve sallallahu 'ala Muhammedin, ve 'ala alihi ve sahbihi ve sellem.

Šejh Abdullah b. Abdurrahman el-DžibrinBivši član stalne komisije za fetve u KSA.

Predgovor od strane šejha:dr. Abdul-Aziz b. Abdullaha el-Radžihija hfz.

Bismillahir-rahmanir-rahim

Kancelarija šejhaAbdul-Aziz b. Abdullah el-Radžihi

Hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salevat i selam na najčasnijeg od vjerovjesnika i poslanika – Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe, tabi'ine...

Pročitao sam ovaj rad, pod naslovom "Opšta pravila, principi i norme Tekfira", kojeg je napisao šejh dr. Abdullah b. Abdul-Aziz el-Džibrin, profesor na učiteljskom fakultetu u Rijadu, i mogu reći, pored toga što je djelo manjega obima, da je izvrsno i vrijedno. Stručno je obradio pitanje proglašavanja određenog, pojedinca ili grupe, nevjernikom (tekfir), koristeći se Kur'anom i Sunnetom u dokazivanju, kao i stavovima poznate islamske uleme, razgraničavajući i povlačeći crtu između uopštenog i pojedinačnog osuđivanja na nevjerstvo (el-kufr el-mutlak i el-kufr el-mu'ajjen). Ukazao je na greške koje dolaze od strane dvije grupe ljudi:

1. Greške onih koji se ni u kom slučaju ne usuđuju proglasiti određenu osobu ili grupu ljudi nevjernicima, i koji zatvoriše mogućnost toga da neko ikada može postati murteddom (otpadnikom od vjere).

2. Greške onih koji u svakom slučaju proglašavaju određenu osobu ili grupu ljudi nevjernicima, ne osvrćući se na to da li oni ispunjavaju određene uvjete, i da li postoje kakve prepreke za donošenje takvog suda...

Ovaj rad, i pored toga što je manjeg obima, je poprilično ispunio svoj cilj, stoga molim Allaha, dželle ša'nuhu, da nas okoristi njime, da nagradi onog ko ga napisa i sakupi. Molim Allaha da nas opskrbi iskrenošću u radu, istinom u govoru, da srca, djela i nijjete popravi, i da nas na Islamu, sve do

15

naše smrti, učvrsti, a On je to u stanju učiniti! Ve sallallahu 'ala nebijjina Muhammed, ve 'ala alihi ve sahbihi ve sellem.

Abdul-Aziz b. Abdullah el-Radžihi,22/4/1424. h. g.

Uvod u temu...

El-hamdu lillahi rabbil-'alemin, ves-salatu ves-selamu 'ala men la nebijje ba'adeh

Neizostavno pravljenje razlike između donošenja ili izricanja osude na nevjerstvo (kufr-širk), onda kada je u pitanju određeno ubjeđenje (i'itikad), ili govor (kavl), ili postupak ('amel), i između izricanja osude nevjerstva nad počiniocem toga djela (muslimana), bilo da je u pitanju pojedinac ili grupa njih, koji eventualno povjeruju u nešto što je kufr (i'itikad-kufri), ili kažu nešto što je kufr (kavl-kufri), ili urade nešto što je kufr ('amel-kufri), je opštepoznata stvar u vjerovanju Ehli-Sunneta vel-Džema'ata.

Smatranje nekog postupka nevjerstvom (kufrom), ovisiće od jasnoće opšteg šerijatskog stava po tom pitanju, a što se tiče donošenja konkretnog suda po pitanju određene osobe, ili grupe ljudi, onda kada povjeruje, ili kaže, ili uradi ono što je kufr tj. učini ono što u normalnim okolnostima čovjeka izvodi iz vjere, kao npr. da zanegira nešto što je opštepoznato da ga ova vjera traži (emrun ma'alumun mined-dini bil-darura) - da bi smo po pitanju takvih osoba donijeli ispravan šerijatski sud moramo dobro proučiti i ispitati hal i stanje dotične osobe, kao i to da li dotična osoba ispunjava sve neophodne uvjete da bi bila proglašena nevjernikom ili ne, kao i to da li su sve moguće prepreke, s puta proglašenja takve osobe nevjernikom, otklonjene ili ne!?

Ako određena osoba ispunjava sve neophodne uvjete da bi bila proglašena nevjernikom, i sve moguće prepreke sa tog puta budu otklonjene – dotična osoba će, u tom slučaju, biti proglašena nevjernikom (kafirom), ali, ako bude hvalio jedan, ili pak više uvjeta, za osudu neke osobe na nevjerstvo, ili se, izvjesna prepreka, ili više njih, nađe na putu donošenja takve odluke – dotična osoba se neće smatrati, niti proglasiti, nevjernikom!18

18 Džehl odnosno neznanje je jedna od prepreka koja se zna ispriječiti na putu proglašavanja određenog muslimana nevjernikom onda kada svojim postupkom zanegira ono što je opštepoznato da je od vjere Islama, što se obično može naći kod osobe koja je nova u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestima poznatim po neznanju. Ikrah tj. prisila na djelo ili riječi kufra je također jedna od prepreka koja se može ispriječiti na putu proglašavanja određene osobe nevjernikom. Više riječi o ovome će biti sredinom knjige, inša'allah. Nasuprot navedenom, ko počini neko od navedenih djela, npr. iznese ljagu na Islam, namjerno radeći to, kada nije u pitanju brzopletost jezika, znavši, prethodno, da su riječi koje izgovara – riječi psovke i ljaganja, ne bivši prisiljen na to – takva osoba ispunjava neophodne

16

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:

"Osuda na nevjerstvo (tekfir), ima svoje uvjete (šurut), kao i određene prepreke (mevani'), i često se zna desiti da se kod određenog pojedinca, ili grupe ljudi, ti uvjeti ne ispune, ili da se pak pojave određene prepreke na putu donošenja takve odluke, zato uopšteno proglašavanje - činjenja ili nečinjenja nekog djela - kufrom (el-tekfir el-mutlak), ne mora odmah značiti i to da je počinioc datog djela nevjernik (tekfirul-mu'ajjen), izuzev u slučaju onih koji ispune tražene uvjete, ili onih pri kojima se ne nađe nikakva opravdana smetnja ili prepreka. Ovaj propis nam pobliže pojašnjava praksa imama Ahmeda rhm., kao i ostalih imama, koji bi uopšteno izjavljivali da izgovaranje određenih riječi ili činjenje određenih djela, izvodi iz vjere, ali oni u stvarnosti nisu smatrali nevjernicima većinu onih koji bi tako nešto izgovorili ili uradili!

uvjete da bi bio osuđen na nevjerstvo, jer, u pogledu osuđivanja ove osobe na kufr, u tom slučaju, ne postoji nikakva prepreka, tako da će biti proglašena nevjernikom - i to od strane učenih ljudi ('uleme) - jer su samo oni validni da takvu jednu konotaciju zaključe, što ćemo kasnije i pojasniti.

Ovakav oprezan prilaz tj. odvajanje i pravljenje razlike između općenitog propisa po pitanju nekog (ne)djela, i između njegova počinioca, je prisutan i u ostalim propisima ove vjere, a ne samo kod propisa tekfira, npr:

Propis kidanja šake lopovu je općenitog karaktera. Allah, dželle ša'nuhu, kaže:

"Kradljivcu i kradljivici ruke odsijecite!" (el-Ma'ide:38), a svi dobro znamo da nije dozvoljeno nekom čovjeku prekinuti ruku sve dok se ne utvrdi da li su svi neophodni uvjeti za takvo nešto ispunjeni, i da li postoji ikakva prepreka na putu donošenja takve osude. Odnosno, da bi lopov bio kažnjen odsijecanjem ruke mora biti punoljetan i razuman, da je ukrao čuvani imetak, da ukradeni imetak ispunjava određenu vrijednost, da lopov nema nikakva opravdanja za uzimanje tog imetka ...pa ako se svi navedeni uvjeti ispune, i prepreke ne budu postojale, donošenje presude kidanja ruke za krađu, u konkretnom slučaju, biva obaveznim!

Propis djetetovog naslijeđivanja imetka od svoga roditelja je tkđ. jedan od slučajeva koji su uopšteno spomenuti kur'anskim ajetom. Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima." (el-Nisa': 11) I ako je Allah, dželle ša'nuhu, spomenuo općenito pravilo po ovom pitanju neće svako dijete naslijediti imetak svoga roditelja sve dok ne ispuni određene uvjete za to, i dok se ne otklone eventualne prepreke sa puta donošenja takve presude. Dakle mora se prvo utvrditi da li je dotično dijete bilo živo prije momenta umiranja njegova roditelja, da li su dijete i roditelj iste vjere ili ne, da li je dijete bilo razlogom smrti svoga roditelja ili ne, da li je možda rob... Dakle ako dijete ispunjava sve naznačene uvjete, i ne bude postojalo ikakvih prepreka po tom pitanju, biće donijeta presuda o pravu djeteta na naslijedstvo imetka od svoga roditelja.

Istog karaktera je i općeniti propis obaveznosti kamenovanja bludnika koji je prethodno bio u bračnoj vezi. Nije dozvoljeno kamenovati određenog čovjeka koji počini blud, a bude oženjen, sve dok se ne ispune neophodni uvjeti za donošenje takvog suda, i dok sve prepreke sa tog puta ne budu otklonjene, kao npr. uslovljavanje toga da čovjek zna da je blud strogo zabranjen (haram), da bude oženjen, da nema pri sebi neku šubhu ili opravdanje tipa: mrak je bio, mislio sam da je to moja žena... Ako se svi neophodni uvjeti ispune, i sve moguće prepreke otklone, biće donijeta odluka o kamenovanju te osobe.

17

Imam Ahmed rhm., je živio u vremenu džehmija,19 onih koji su ga redovno pozivali tome da je Kur'an-Časni stvoren, da zanegira svojstva Allaha, dž.š., (nefjul-sifat)... Zbog toga su ga vrgali na kušnju, njega i učenjake njegova vakta. Vjernike i vjernice, one koji se nisu slagali s njima kada je tedžehhum u pitanju, su tukli i hapsili, skidali sa funkcija i ubijali, uskraćivali im plate, nisu im prihvatali svjedočenje na sudu, ne bi ih izbavljali iz ruku neprijatelja, jer je veći dio funkcionera tog vakta pripadao sekti džehmija, bilo da su u pitanju vladari (vulat), ili sudije (kudat).

Smatrali su nevjernikom svakog ko nije bio džehmija; ko ne bi negirao Allahova svojstva, ko nije smatrao da je Kur'an stvoren – svakog od njih bi kažnjavali kaznom predviđenom za nevjernike!?

I pored svega toga, imam Ahmed rhm., bi učio dovu za halifu, kao i za one koji bi ga tukli i hapsili, činio bi im istigfar, halalivši im sve ono što su mu od nepravde nanijeli, i što su ga prisiljavali na izgovaranje riječi kufra! Da ih je smatrao murteddima (otpadnicima od vjere), ne bi na takav način postupao s njima, i ne bi im činio istigfar, jer traženje oprosta za nevjernike nije dozvoljeno na osnovu Kur'ana, Sunneta i Idžma'a. Navedeno ophođenje sa džehmijama, kako od strane imama Ahmeda, tako i od strane ostale uleme, nam jasno ukazuje na to da oni nisu sve džehmije smatrali nevjernicima - one koji bi govorili: Kur'an je stvoren, ili Allah, dž.š., neće biti viđen na Ahiretu, ili...!?

Od imama Ahmeda, rhm., se bilježi i to da je nevjernikom proglašavao neke osobe koje bi zastupale prethodno spomenute - džehmijske stavove... tako da ovo pitanje moramo podrobnije obrazložiti:

"Imam Ahmed rhm., bi pojedinca okarakterisao nevjernikom onda kada bi dokaz protivu njega uspostavio, jer u tom slučaju svi uvjeti tekfira bivaju ispunjeni, i sve prepreke sa tog puta bivaju otklonjene, a koga od njih nije poimenice proglasio nevjernikom - od

19 Džehmije su, u prvom periodu nastanka, bili"el-Mu’attile el-Nufat”, apsolutni negatori Allahovih, dželle ša'nuhu, djela, imena i svojstava, negatori sahih predaja koje govore o gledanju u Njega, dželle ša'nuhu, o Siratu, Mizanu, Havdu, odbijajući sve predaje koje o tome govore, ili iskrivljavajući njihova značenja. Bili su žestoki zagovarači Irdža'a i Džebra. Nazvani su džehmijama po imenu glavnog zagovarača navedenih stavova - Džehm b. Safvana, koji je ubijen 128.h.g..

Kasnije se upotreba termina džehmije proširila na apologetske pravce i sekte, koji su se u stvarima akide i dokazivanja koristili apologetikom, logičkim pravilima, filozofijom ili osobnim promišljanjem, poput: Mu'utezila, Kulabija, Eš'arija, Maturidijja, Zejdijja, Rafidijja, kasnije i Haridžija, i njima sličnim. Na kraju, terminom džehmija se počeo opisivati svaki onaj ko se posluži džehmijskim metodama i stavovima, pa počne nakaradno tumačiti svojstva (te'vil), tvrditi da je Kur'an stvoren, negirati viđenje Allaha, dželle ša'nuhu, na Ahiretu, negirati Šefa'at, ili negirati sahih predaje. Selef je sve ove osobe nazvao jednim imenom – džehmije. Pogledaj: Dirasat fil-Ehva'i vel-Firek vel-Bide'a ve Mevkifus-Selefi minha, str. 2/221., pr. dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl.

18

onih su koji uvjete za takvo što nisu ispunili, i pored toga što je protivu takvih uopšteno iznio sud tekfira. Dokaz ovome što govorimo je Kur'an, Sunnet, Idžma', zdravo promišljanje i logika...

Općenita osuda na nevjerstvo (el-tekfir el-'am), je poput svake općenite prijetnje (el-ve'id el-'am), koji se kao takvi uvijek moraju forsirati i izgovarati, ali, što se tiče konkretne osude pojedinca na nevjerstvo odnosno da određeni pojedinac zaslužuje vječnu patnju u vatri, to će zavisiti od uspostave konkretnog dokaza protivu njega, jer se sud o nečemu donosi tek nakon ispunjavanja određenih uvjeta, kao i nestanka određenih prepreka po tom pitanju. "20

Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:

"Tekstovi Ve'ida (prijetnji kaznom), bilo da su u Kur'anu i Sunnetu, ili su u pitanju stavovi i riječi uleme, koji govore o tome da je osoba, nakon što određeno djelo počini, postala nevjernikom (kafir), ili velikim griješnikom (fasik), neće izravno ukazivati na to da je pojedinac koji to (ne)djelo počini - kafir ili fasik, sve dok ne ispuni određene uvjete (šurut), i dok se određene prepreke s puta donošenja takvog suda ne uklone (mevani')!"21

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., govoreći o onima koji prihvataju nevjerničke stavove batinijja, kaže:

"Ovakvi stavovi su kufr, ali proglašavanje određenog pojedinca nevjernikom zbog toga ovisiće od uspostavljanja dokaza protivu njega, kojeg ako ne prihvati postaje nevjernikom, pa i ako bude izdat uopšten sud da je imanje takvih stavova kufr, jer je ovaj propis kao i svi ostali propisi tekstova Ve'ida (prijetnji). Svima nama je poznato, i svi dobro znamo to da bi se određeni tekst odnosio na određenog pojedinca moraju biti ispunjeni određeni uvjeti, kao i da određene prepreke sa tog puta budu otklonjene! Često puta možemo naići na općenitu osudu na nevjerstvo, izrečenu od strane imama, zbog činjenja nekog (ne)djela, ali i pored toga nevjernikom ne bi smatrao pojedinca koji bi dato djelo nevjerstva počinio!"22

20 Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 12/487-489; 498.

21 Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 10/372; 35/165-166; Mesa'il el-Mardinijjeh, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, str. 71.

22 Pogledaj: Bugjetul-Murtad fil-reddi 'alel-mutefelsife vel-karamita vel-batinijje, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, str. 311,353-354..


„Neće se proglasiti nutarnjim-nevjernikom osoba zbog samog grijeha kojeg je počinila ili zbog novotarije koju je izmislila, pa makar je ljudi i praktikovali, izuzev ako ta osoba nije bila munafik/licemjer. Ko u svom srcu bude imao imana/vjere u Poslanika s.a.w.s., i u ono s čime je došao on, pa pogriješi i učinje novotariju u nečemu zbog svog pogrešnog rezona i razmišljanja (te'evvul) – ovakva osoba u osnovi nije kafir/nevjernik! Haridžije su bili ljudi koji su više od svih ostalih ispoljavali svoju novotariju i koji su najviše ustajali vojno protivu islamskog

19

Imam Ibnu Ebil-'Izz el-Hanefi, rhm., u komentaru na "Tahavijinu Poslanicu", prilikom spominjanja propisa proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom, kaže:

"Određena osoba možda spada u grupu onih koji imaju pravo na idžtihad prilikom kojeg su pogriješili, kada im se greška, u tom slučaju, oprašta, ili da spada u grupu onih do kojih nisu doprli tekstovi koji negativno govore o određenom (ne)djelu, ili da je od onih čiji je iman toliko jak, i čija su dobra djela toliko velika, da mu, kao takva, pribavljaju Božiju milost... Ako određene riječi budu riječi kufra, reći će se da su te riječi - kufr (nevjerstvo), a osoba, koja je takvo što izrekla, biće proglašena nevjernikom - tek onda - ako bude ispunjavala određene uvjete za to, ili ako određene prepreke, sa puta donošenja takvog suda, budu otklonjene!"23

Šejh Abdullah b. Abdul-Latif, njegov brat šejh Ibrahim b. Abdul-Latif, i šejh Sulejman b. Sihman rhm., kažu:

ummeta i najviše su tekfirali ummet – ali, i pored svega toga, među ashabima nije bilo onih koji su ih smatrali nevjernicima; niti je to činio Ali b. Ebi Talib r.a., a niti ostali! Smatrali su ih muslimanima – nepravednim zulumćarima, kako nam to spominju predaje od njih. Isti je slučaj i sa preostale 72 sekte – ko od njih bude munafik/licemjer on je srčani nevjernik, a ko od njih ne bude munafik/licemjer, već bude vjerovao u Allaha i Njegova Poslanika svojim srcem – nije srčani nevjernik, pa makar i pogriješio u svom te'vilu/pogrešnom rezonu, bez obzira na grešku koju je počinio! Kod nekog čovjeka se može naći neka od grana nifaka/licemjerstva, ali i pored toga možda ta osoba neće biti u nifaku/licemjerstvu zbog kojeg će osoba koja ga ima biti na dnu džehennema. Ko bude smatrao da sve 72 sekte posjeduju kufr/nevjerstvo koje ih izvodi iz islamskog milleta suprostavio se tim svojim stavom Kur'anu, Sunnetu i Idžma'u ashaba r.a., pa čak i idžma'u četvorice imama mezheba i drugih. Među njima nema ni jednog da je sve 72 sekte - koje će ići u džehennem - proglasio nevjernicima!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 7/218.)


"Postojanje uopštenog prokletstva nad nekom osobom, radi činjenja određenog (ne)djela, ne mora obavezno značiti i to da je konkretni počinioc tog djela jedan od prokletih, jer se pri njemu može naći neka od prepreka ili smetnji, na putu donošenja takvog suda. Isti je slučaj i sa uopštenim tekfirom, kao i sa svim uopštenim, kur'ansko-hadiskim, tekstovima, koji u sebi sadrže prijetnje. Zato je općeniti tekst prijetnji (el-ve'id el-mutlak), spomenut u Kur'anu ili Sunnetu, uslovljen ispunjenjem uvjeta, i otklanjanjem određenih prepreka." (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 10/329-330.)

23 Pogledaj: Šerhul-Tahavijje, str. 437..

Ibnu Ebil-'Izz el-Hanefi rhm., kaže:

"Loša strana novotara je ta što jedni druge tekfire/proglašavaju nevjernicima, zbog određenih postupaka koje čine, dok je ljepša strana učenih ljudi (uleme), ta što određene postupke proglašavaju neispravnim, ali se ne prepuštaju odmah izricanju suda tekfira nad drugima!" (Pogledaj: El-Minha el-Ilahijja fi Tehzibi šerhil-Tahavijja, str. 171., od autora: Abdul-Ahir Hammad el-Gunejmi, kao i Minhadžus-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/251., od šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm..)

20

"Pitanje proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom je opštepoznata stvar ove vjere: Ako izgovori nešto što su riječi kufra reći će se slijedeće: "Ko tako nešto izgovori postaje nevjernikom (kafir), ali, što se konkretnog pojedinca, koji tako nešto izgovori, tiče, neće biti proglašen nevjernikom sve dok se protivu takve osobe ne uspostavi dokaz kojeg ako odbije postaje nevjernikom."24

Šejh Ibnu Usejmin, rhm., kaže:

"Prije nego li se neka osoba proglasi nevjernikom u obzir se moraju uzeti dvije stvari: 1. Tačan i siguran dokaz iz Kur'ana ili Sunneta, da činjenje određenog (ne)djela izvodi iz vjere. 2. Da li se taj propis konkretno odnosi na počinioca datog djela ili ne tj. da li ta osoba ispunjava sve neophodne uvjete da bi bila proglašena nevjernikom, i da li su sve moguće prepreke, sa puta donošenja takve presude, otklonjene. "25

Šejh Sulejman b. Nasir el-'Ulvan, na kraju djela "El-Tibjan šerhu Nevakidil-Islam", kaže slijedeće:

"Kada čovjek spozna da su prethodno spomenuta djela ta koja nište dobra djela nekog čovjeka, i da ga vode vječnom boravku u vatri, neka se zna i to da se može desiti da neki musliman izgovori određene riječi, ili počini određena djela - za koje nam Kur'an, Sunnet i Idžma' (konsenzus selefa ovoga ummeta), eksplicitno govore da su takvi postupci djela nevjerstva (kufr), ili otpadništvo od ove vjere (riddet), ali, i pored toga, isti ti učenjaci, koji takve postupke opisuju kufrom, ne povezuju odmah propis tekfira s određenim počiniocem tih djela!

Neće se svaka osoba koja počini djelo kufra obavezno proglasiti kafirom, jer te riječi ili djela, i pored toga što su sama po sebi kufr, neiziskuju nužno da je onaj koji je te riječi izrekao, ili je takvo djelo uradio, nevjernik (kafir), sve dok ne ispuni određene uslove za to! U njegovom slučaju mora doći do ispunjenja osnovnih uvjeta tekfira, kao i otklanjanja svih mogućih prepreka koje se mogu ispriječiti na putu donošenja takve presude.

Čovjek može biti nov u vjeri ili može učiniti djelo nevjerstva a da toga ni sam nije svjestan,26 pa ako mu se lijepo pojasni islamski propis po tom pitanju – povratiće se od činjenja tog djela. Nekada, čovjek može zanegirati određeni propis zbog pogrešnog razumjevanja, ili zbog pogrešnog tumačenja istog (te'vil)... kao i

24 Pogledaj: El-Durerul-Sennijje, 10/432-433..

25 Pogledaj: Medžmu'u Fetava šejh Ibnu 'Usejmin, Fahd el-Sulejman, 2/134..

26 Odnosno, da ne zna da je činjenje takvog postupka vjerom zabranjeno djelo (haram). Više riječi o ovome će biti kod obrade uvjeta tekfira, inša'allah.

21

zbog mnogo drugih prepreka koje se mogu naći na putu izricanja suda tekfira!

Pravilno razumjevanje, i studiozniji pristup ovom pravilu, je naša

obaveza, zato što osuda nekog čovjeka na nevjerstvo (kufr), nije ekskluzivno pravo stvorenja, koji će ljude proglašavati nevjernicima kako im se svidi, ili kako to oni umisle!?

Kada je ovaj propis u pitanju, obavezno se moramo vraćati dokazima Kur'ana i Sunneta, ali na način kako su ih razumjevale prve generacije ovog ummeta (selefus-salih), pa koga Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., proglase nevjernikom i dokaz protivu njega bude uspostavljen, takva osoba je nevjernik, u suprotnom - NE!"

Potom je naveo hadis koji je muttefekun 'alejh, a koji govori o čovjeku koji naredi svojoj djeci da ga, kada umre, kremiraju i spale, a njegov pepeo razaspu pomoću vjetra, kako ga Allah dž.š., kasnije ne bi mogao proživjeti, a potom i komentar od šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., koji kaže da je Allah dž.š., neznanje i džehl ovog čovjeka primio kao opravdanje za djelo kufra kojeg je počinio, kao i zbog straha kojeg je imao od njegova Gospodara, pa je rekao:

"Činjenica je da je najispravniji stav (mezhebu ehlit-tahkik), pravljenje razlike između smatranja nekog djela kufrom, i između smatranja počinioca datog djela kafirom, što je slučaj i sa osudom na novotarstvo (tebdi'), jer postoji ogromna razlika između smatranja određenih riječi ili djela novotarijom, i smatranja njihovog počinioca novotarem, jer je općepoznato da se ne naziva novotarem svaka osoba koja počini neku od novotarija!

Ko bude dublje proučavao historiju selefa ubjediće se u istinitost ovog stava, i saznaće da je ovo bio njihov put i mezheb. Uvidjeće njihovu pravednost i nepristrasnost, govor istine i želju za uputom ljudstva pravom putu i hidajetu, zbog toga što ih je Allah dž.š., počastio korisnim znanjem i dobrim djelom. Sve navedeno je ujedno i obaveza cijelog ljudstva tj. obznanjivanje istine i suzbijanje neistine uz maksimalnu pravednost i nepristrasnost, kako bi sva vjera pripala Allahu dž.š.! Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova!"27

Dakle, muslimanu se može desiti da počini određena djela kufra ili širka, za koje imamo jasne dokaze da su to djela koja njihovog

27 Pogledaj: El-Tibjan šerh Nevakidil-Islam, šesto izdanje: str. 75-76.. U predgovoru ovog izdanja, šejh Sulejman b. Nasir el-'Ulvan kaže:

"Napisao sam dodatak ovom komentaru, koji se nalazi na njegovom kraju, a koji govori o obaveznom pravljenju razlike između smatranja određenog djela kufrom i proglašavanja počinioca toga djela kafirom, jer su neki ljudi počeli mješati između ta dva pojma misleći da jedan drugog obavezno iziskuju, što je očita greška!"

22

počinioca izvode iz vjere, i za koja islamska ulema kaže: "Ko uradi, ili kaže, to i to, postao je nevjernikom (kafir)" – ali, i da, pored toga, taj čovjek, konkretno, ne bude proglašen nevjernikom, zato što neispunjava tražene uvjete, ili zbog toga što postoji eventualna prepreka na putu izricanja takve presude!

Uvod:

1. Definicija uvjeta (šart).

2. Definicija smetnje (mani').

23

{ شروط التكفير }

Šartovi tj. uvjeti koji se moraju ispuniti u slučaju da se određeni 'musliman'

mora osuditi na nevjerstvo

24

Definicija pojma el-šart/uvjet...28

Šart, odnosno uvjet ili uslov, je pojam čije postojanje neiziskuje postojanje ili nepostojanje nečeg drugog, ali, njegovo nepostojanje nužno iziskuje nepostojanje nečega; npr.: abdest je šart odnosno uslov ispravnosti namaza, ali ne mora značiti da, ako je neka osoba uzela abdest, da je s time obavila namaz, ali, ako osoba nema abdesta, namaz joj neće biti ispravan tj. neće imati namaza, pa makar ga i klanjala.29

U tematici koju trenutno obrađujemo, to bi značilo slijedeće: Propis tekfira je u uskoj sprezi sa uslovima (šartovima), ali ne mora značiti da ako neki od šartova tekfira budu ispunjeni da će se sud tekfira obavezno nad nekim izreći, ali, ako određeni šartovi tekfira ne budu ispunjeni sud tekfira se nikako neće izreći, ili, ako bude izrečen - biće neispravan!

Uvjeti tekfira se dijele na tri grupe:

a.) Uvjeti koje mora ispunjavati počinioc djela:

1. Teklif - punoljetnost i intelektualna sposobnost osobe.

28 (Op.prev.)

29 Pogledaj: el-Mustasfa, 2/180.; el-Bahr el-Muhit, 1/309.; Šerhu Tenkihil-Fusul, str. 82.; Iršadul-Fuhul, 1/78.; Usulul-Fikh, Abdul-Vehhab Hallaf, str. 118.; Muzekkiretu Usulil-Fikhi, str. 82., šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti rhm..

25

2. Znanje tj. da osoba zna i da je dobro upoznata s time da je

djelo kojeg čini vjerom zabranjeno djelo (haram). O ovoj stavci ćemo, inša'allah, nešto više reći kada budemo govorili o prepreci neznanja (mani'ul-džehl), koje je sušta suprotnost znanju.

3. Namjerno činjenje djela.30

4. Slobodan izbor i odabir tj. da osoba nije bila prisiljena na

izgovaranje ili činjenje onoga što je kufr.

Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega povjerovao, osim ako na to primoran bude, a srce mu smireno u vjerovanju ostane; one kojima se grudi nevjerstvom ispune - stići će srdžba Allahova, i njih čeka patnja velika!" (el-Nahl: 106.)

Islamski učenjaci su podrobnije obradili stavove i detalje vezane za prisilu, u kojim slučajevima prisila biva opravdanjem, a u kojim slučajevima ne biva, o vrstama prisila, i o tome da li je postojeći strah, od moguće štete, opravdan ili ne...31

b.) Uvjeti koje mora ispunjavati (ne)djelo kufra:

1. Da određeno djelo, ili riječi, koje je počinio pametni i punoljetni musliman, jasno ukazuju na to da su to djela ili riječi nevjerstva (nakidun min nevakidil-iman evil-islami)!

2. Da dokazi, koji ukazuju na to da su određeno djelo ili riječi nevjerstvo ili riddet, budu jasni, decidni i ispravni.

30 Pogledaj: El-istigaseh, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, 1/570; I’lamul-muvekki’in, poglavlje: I’itibarun-nijjat, 3/62; El-Bahr el-Raik, 5/134; Fetava šejh Muhammed b. Usejmin, rhm, sakupio Fehd el-Sulejman. 31 Više podataka o prepreci prisile, njenim oblicima, i stavovima islamske uleme o njoj, pogledaj u slijedećim djelima:

Ta’azimu kaderis-salat, str. 930; El-Mugni, 8/292-295; Sahihul-Buhari sa šerhom od Ibnu Bettala, Kitabul-Ikrah, 8/290-294;Sahihul-Buhari sa šerhom od Ibnu Hadžera, 12/311-315; Sahihul-Buhari sa šerhom od imama El-‘Ajnija, 24/95-98; Tefsirul-Kurtubi, tefsir zadnjeg ajeta sure el-Bekara, 3/432; Isarul-Hakk od Ibnul-Vezira, str. 395-396; El-Bahrur-Raik, 5/134; Tefsir 28. ajeta sure Alu 'Imran od imama Kurtubija, Ibnu Kesira, Ševkanija;Džami'ul-'ulum vel-hikem, šerh 39. hadisa; Sebilul-Nedžati vel-Fikak, 14. dokaz; Menhedž Ibnu Tejmijje fi mes'eletit-tekfir, 1/266-270; Davabitul-Tekfir, str. 365-385; Nevakidul-Iman el-i'itikadijjeh ve davabitul-tekfir 'indes-selef, 2/5-19...

26

c.) Uvjeti utvrđivanja nečije krivice:

Nečija krivica za određeni postupak se može utvrditi samo ispravnim šerijatskim metodama, nikako putem sumnji, izmišljanja, nagađanja, predviđanja ili pretpostavki, a to biva na jedan od sljedeća dva načina:

1. Putem ikrara tj. ličnog priznanja.

2. Putem bejjine/svjedočenja od strane pouzdanih svjedoka.

{ موانع التكفير }

Prepreke ili smetnje koje se mogu ispriječiti na putu izricanja suda tekfira

27

Definicija pojma el-mani'a/smetnja...32

El-mani'a, odnosno prepreka ili smetnja, je situacija ili stanje koje, u slučaju postojanja, nužno iziskuje nepostojanje nečega, npr.: prisila je jedna od smetnji izricanju suda tekfira, pa, u slučaju postojanja prisile tj. ako čovjek bude prisiljen na činjenje djela kufra, dotična osoba neće biti proglašena nevjernikom, ili će se takav sud proglasiti neispravnim u slučaju da se on izrekne!33

Smetnje ili prepreke (mevani'), su sušta suprotnost uvjetima i uslovima (šurut), tako da kada se govori o jednome drugo se obavezno podrazumjeva, odnosno jedno drugo isključuju. Neispunjenje uslova biva preprekom i smetnjom određenom propisu, kao što i nestanak određene smetnje biva uslovom sprovedbe nekog propisa. Ovo je stav većine učenjaka usul-fikha.34

Smetnje se mogu podijeliti na tri grupe:

a.) Smetnje koje se mogu naći kod počinioca određenog (ne)djela, koje se u usul-fikhu nazivaju imenom "el-'Avarid el-Ehlijje", a koje se mogu podijeliti na dvije grupe:

Urođene smetnje tj. one na koje čovjek ne može uticati poput: malodobnosti, ludila, senilnosti, zaborava...Ovakve situacije iziskuju nebilježenje grijeha, jer osobe ovakvog stanja nisu šerijatski obveznici, ali eventualne štete, koje od njih proiziđu, moraju biti nadoknađene.

Stečene smetnje tj. one na koje čovjek može pozitivno ili negativno uticati, poput: greške (الخطأ), neznanja (الجهل), pogrešnog razumjevanja (التأويل), i prisile (االكراه ).

32 (Op.prev.)

33 Pogledaj: Šerhu Tenkihil-Fusul, str. 82.; Iršadul-Fuhul, 1/79.; Nešrul-Bunud, 1/34-35.; Merakil-Su'ud, str. 73.; Muzekkiretu Usulil-Fikhi, str. 83..

34 Pogledaj: Beda'i'ul-Feva'id, 4/12..

28

b.) Smetnje koje se mogu naći pri počinjenom (ne)djelu:

1. Da određeno djelo ili riječi, koje proiziđu od strane pametnog i punoljetnog muslimana, ne ukazuju jasno na to da su to djela ili riječi nevjerstva.

2. Da dokazi, kojima se dokazuje da je određeno djelo, ili da su određene riječi - nevjerstvo ili riddet, da nisu jasni, niti kategorički, ili da nisu decidni, ili su pak neispravni. 35

c.) Smetnje pri utvrđivanju nečije krivice:

1. Nepostojanje ličnog priznanja ('ademul-ikrar)..

2. Nepostojanje dva pouzdana svjedoka. 36

Imam Šafija rhm., kaže:

"Allah dž.š., zna da je određena osoba bila u stanju i mogućnosti nešto činiti – što je i činila, pa će zbog toga biti i nagrađena, i, također, Allah dž.š., zna da je određena osoba bila u stanju i mogućnosti nešto činiti – ali to djelo nije radila, zbog čega će biti kažnjena, a kažnjava se zbog toga što nije činila ono što je bila u mogućnosti i što je mogla činiti, što Allah dž.š., vrlo dobro zna! Osoba koja nije u stanju, niti je u mogućnosti nešto činiti – ne naređuje joj se, niti će biti kažnjena za ono što nije bila u mogućnosti činiti!"37

'Izz b. 'Abdus-Selam rhm., kaže:

"Ko bude zadužen činjenjem nekog djela, i bude u stanju izvršiti ga djelomično, ne bivši u mogućnosti izvršiti ga do kraja – uradiće ono što je u mogućnosti i što može, a spašće sa njega ono što nije bio u mogućnosti uraditi!"38

35 Poslušaj drugi ders iz ciklusa predavanja koje je, na temu "Nevakidul-Iman", održao šejh Ali el-Šibl hfz., na naučnom seminaru u Medini (devra el-'ula el-'ilmijja), u organizaciji profesora islamskog univerziteta šejh Ebu Ejjub el-'Awadžija hfz..

36 Ako neki od svjedoka ne ispunjava neophodne uslove ili bude u osnovi neprijateljski raspoložen prema osobi protivu koje svjedoči ili sam svjedok bude nepouzdana osoba... Pogledaj: I'ilamul-Muvekki'in, Kitabul-Kada', 1/91..

37 Pogledaj: Šerhul-'akideh el-Tahavijjeh, str. 271., štampa: el-Mekteb el-Islami.

38 Pogledaj: Kava'idul-Ahkam, 2/5..

29

Najpoznatije prepreke koje se mogu naći na putu izricanja suda tekfira:

1.Neznanje – الجهل .

2.Pogrešno razumjevanje – التأويل .

Uz dodatak:

3. Slijepo oponašanje – التقليد .

4. Nenamjerna greška – الخطأ .

5. Prisila -االكراه .

30

Neznanje/el-džehl... ( الجهل )

Ljudi su, po ovom pitanju, otišli u dvije krajnosti. Jedna vrsta ljudi neznanje smatra validnim opravdanjem u svakom pitanju, svakom mjestu, i u svakom vremenu, dok na drugoj strani nailazimo na one koji nikako ne dozvoljavaju da neznanje može biti igdje, u ičemu, ikome i ikada opravdanjem!? Kada se na ovako oprečna mišljenja naiđe, istina obično biva između njih tj. neznanje će u nečemu, nekada i nekome biti validno opravdanje, dok u nečemu, nekada i nekome pak to neće biti.39

Imam Šafija, rhm., je, prilikom govora o Allahovim imenima i svojstvima u Kur'anu i Sunnetu, izjavio slijedeće:

39 Šejh Abdurrahman b. Nasir el-Berrak hfz., u djelu "el-Dževab fil-imani ve nevakidihi", kaže:

"Upozorenje: Spomenute vrste nevjerstva i riddeta se djele na one koje se ničim ne mogu opravdati kao što je slučaj sa poricanjem Allahova dž.š., postojanja ili poricanjem Poslanika s.a.w.s. - osoba koja je na ovakvim stavovima je nevjernik u svakom slučaju; i na one vrste nevjerstva koje se mogu opravdati neznanjem ili te'vilom, poput negiranja nečega s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., bilo da su u pitanju obavijesti ili propisi; u navedenim pitanjima će se osoba smatrati nevjernikom tek nakon uspostave dokaza protivu njega (ba'ade ikametil-hudždže 'alejh)."

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:

"Imam el-Hakim el-Šehid, spominje, u djelu el-Munteka, predaju od Ebu Jusufa rhm., a on od imama Ebu Hanife rhm., koji kaže: "Nema pravo na opravdanje neznanjem osoba koja ne spozna svoga Stvoritelja, zbog toga što neprestano gleda u stvaranje nebesa i Zemlje, stvaranje sebe i ostalih stvorenja!" Pogledaj: Der'ul-Te'arud, 4/399..

U djelu "EL-Itkan", 2/480., kao i u "Menahilul-'Irfan", 2/10., stoji:

"Ono u čemu se čovjek ne može opravdati neznanjem jesu tekstovi koje je razum u stanju shvatiti, bilo da su u pitanju propisi ili naznake tevhida!"

U djelu "Merakijel-Felah", 1/193., stoji slijedeće:

"Dokaz postojanja Stvoritelja je tako očit i razumski jasan da nema opravdanja neznanjem u ovom pitanju, a može se desiti to da neki čovjek nema dokaza za obaveznost namaza i tome slično, zbog čega će biti i opravdan."

Šejh Ibnu 'Ašur rhm., u tefsiru "El-Tahriru vel-Tenvir", 1/3146., kaže:

"Imam el-Kušejri i Ebu Bekr b. el-Arebi rhm., kažu: "Grijeh idolopoklonstva - širka, ne može čovjeku ničim biti opravdan, jer je tevhid Allaha (monoteizam), ono čemu su pozivali poslanici i vjerovjesnici, još od vremena Adema a.s., i razumna osoba se ničim ne može opravdati u ovom pitanju."

31

"Pa ako nastavi s kontriranjem, nakon što je dokaz protivu njega uspostavljen (ba'ade ikametil-hudždže), postao je nevjernikom, a što se tiče njegova kontriranja prije nego li dokaz protivu njega bude uspostavljen (kable ikametil-hudždže), osoba će biti opravdana neznanjem!"40


"Proglašavanje određene osobe nevjernikom, i ohalaljivanje njegove krvi, ovisiće od toga da li je do te osobe stigao poslanički dokaz (bulugul-hudždže el-nebevijje), kada osoba postaje nevjernikom - u slučaju da takvoj uspostavi dokaza - kontrira. U suprotnom, osoba koja ne bude upoznata sa propisima svoje vjere - neće biti proglašena nevjernikom zbog toga!"41

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., govoreći o postupcima koji izvode iz vjere, kaže slijedeće:

"Ali, međ' ljudima se može naći i onih koji opravdano ne poznaju neke od ovih propisa, tako da se niko od takvih neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu njih ne uspostavi dokaz po principu dostavljanja objave!"42

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., nakon spominjanja nevjerstva osobe koja napusti neku od islamskih obaveza ili zanegira neko od svojstava Allaha ili zanegira neku od obavijesti Allaha dž.š., kaže:

"A što se tiče onih koji zanegiraju propisanost nečega iz neznanja (džehlen), ili zbog pogrešnog razumjevanja i shvatanja (te'vilen), koje mu se prihvata kao opravdanje - neće se proglasiti nevjernicima zbog takvih postupaka!"43

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm., izjavljuje:

40 Pogledaj: Muhtesarul-‘uluw, str. 177; Idžtima’ul-džujuš el-Islamijjeh, str. 165.; tefsir Ruhul-Me'ani, 16/157.. 41 Pogledaj: El-Istigaseh, 1/381-382.

42 Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 11/406. Šejhul-islam Ibnu Tejmijje kaže:

"Ko bude kontrirao onome što je sigurno potvrđeno Kur'anom i Sunnetom ta osoba je ili kafir/nevjernik, ili fasik/griješnik, ili 'asija/neposlušnik – a može biti i mu'min mudžtehid koji je pogriješio, koji će biti nagrađen za svoj idžtihad, i čija će greška biti oproštena! Isti je slučaj i sa vjernikom do kojeg nije stiglo znanje putem kojeg bi protivu njega bio uspostavljen dokaz, a Allah dž.š., kaže: "Nismo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!" Kada protivu osobe bude uspostavljen dokaz utemeljen na Kur'anu i Sunnetu, pa mu nakon toga protivuslovi – biće kažnjen shodno svom nedjelu, ili ubistvom, ili nekom drugom kaznom, a Allah najbolje zna!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 1/113..

43 Pogledaj: Medaridžus-salikin, 1/367.

32

"A što se tiče onoga što neprijatelji o meni iznose, da nevjernikom proglašavam neku osobu samo na osnovu 'zanna' (proizvoljnog mišljenja), ili 'muvalata' (savezništva/prijateljstva), ili da nevjernikom proglašavam džahila protivu kojeg nije uspostavljen dokaz – to su same izmišljotine i laži!"44

Abdullah i Ibrahim, sinovi šejha Abdullatifa rhm., kao i šejh Sulejman b. Sihman rhm., kažu:

"Govor, iz kojeg se može primjetiti odbijanje i neprihvatanje tekstova, može biti kufr, ali se neće nevjernikom proglasiti onaj koji tako nešto bude izgovarao, zbog mogućnosti postojanja određene 44 Pogledaj: Medžmu’atu šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, 12/60..

Zbog kompaktnosti i složenosti ovog pitanja, i mogućnosti dvojakog shvatanja riječi i stavova šejh Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., zbog toga što se u njegovim djelima može naići na izjave u kojima ukazuje na validnost opravdavanja neznanjem (el-'uzru bil-džehl), smatrajući ga legalnom preprekom prilikom izricanja suda tekfira, kao što se može naići i na izjave iz kojih se, na prvi pogled, može zaključiti to da šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., ne uzima u obzir neznanje kao opravdanje - spomenućemo nekoliko njegovih izjava u kojima on jasno ukazuje na to da prihvata opravdavanje muslimana neznanjem u djelima koja su kufr, pa kaže:

1. Na početku pisma, dužine dvije i po stranice, kojeg je šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, poslao Šerifu, a koje se nalazi zabilježeno u knjizi "Tarihu Nedžd", na str.407. (obrada: Nasiruddin el-Esed, štampa: Darul-Šuruk), stoji slijedeće: "Šerif me je upitao o postupcima protivu kojih ustajemo sabljom, i zbog kojih nekog čovjeka proglašavamo nevjernikom, pa sam mu odgovorio: ...spomenuo je četri vrste ljudi koje proglašava i smatra nevjernicima, nakon čega je prešao na davanje odgovora u povodu optužbi i sumnji koje su se širile na njegov račun, poput toga da uopšteno donosi propis tekfira, na šta je odgovorio slijedećim: "Što se tiče laži i neistina koje se, tu i tamo iznose, poput toga da mi, stanovnike nekog mjesta u kompletu proglašavamo nevjernicima, ili da iseljenje (hidžru), k nama, smatramo obavezom svakog muslimana, ili da je onaj ko ne smatra nevjernikom one koje smo mi proglasili nevjernicima, sam nevjernik, kao i to da su oni koji se ne bore na Allahovom putu nevjernici, i.. ., i...– sve su to proizvoljne izjave pojedinaca, laž i neistina, pomoću kojih se žele ljudi odbiti od Allahove vjere!

Ako ne proglašavamo nevjernikom osobu koja čini ibadet na Abdul-Kadirovom grobu, ili na grobu Ahmed el-Bedevije, zbog neznanja kojeg pri sebi ima, i zbog nepostojanja osobe koja bi ih na takve postupke upozoravala, pa kako da proglasimo nevjernikom osobu koja ne čini širk, samo zato što ne smatra nevjernikom onoga koga su pojedinci okarakterisali nevjernikom, ili što nije učinio hidžru k nama, ili što se ne bori, ili..., ili... Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "A da nije Allahove dobrote prema vama, i milosti Njegove, i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u šta ste se upustili! & Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali, i kada ste na sva usta govorili ono o čemu ništa niste znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono kod Allaha krupno!!! & Zašto niste, čim ste čuli za to, rekli: Ne dolikuje nama da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora! & Allah vam naređuje da više nikada tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici. & Allah vam propise objašnjava. Allah sve zna i mudar je!" (el-Nur: 14-18.)

33

smetnje pri njemu poput neznanja ili nepoznavanja derogiranosti određenog teksta ili njegova značenja. Propisi bivaju obavezujućim tek nakon dostavljanja istih i upoznavanja ljudi s njima. Ovo, na velikom broju mjesta, kroz svoja djela, potvrđuje i Ibnu Tejmijje - kaddesallahu ruhahu."45

U fetvi koju je izdala Stalna Komisija za Fetve pri Kraljevini Saudijskoj Arabiji, na čelu sa šejh Abdul-Aziz b. Bazom hfz., uz članove: zamjenik predsjednika komisije šejh Abdurrezak 'Afifi, šejh Abdullah b. Ku'ud i šejh Abdullah b. Gudejjan, a kao odgovor na postavljeno pitanje u vezi ljudi koji čine neke od 'ibadeta

Prethodno spomenute četiri vrste ljudi smatraćemo nevjernicima zbog njihova otvorena suprostavljanja Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s.. Neka se Allah smiluje čovjeku koji razmisli malo o sebi, i bude svjestan toga da će se susresti s Allahom, dželle ša'nuhu, kod kojeg je džennet, ali i kod kojeg je džehennem, ve sallallahu 'ala Muhammed, ve 'ala alihi, ve sahbihi, ve sellem."

2. Pismo kojeg je poslao Suvejd el-'Irakiju, alimu Iraka, čije je puno ime Abdurrahman b. Abdullah, a koje se nalazi zabilježeno tkđ. u djelu "Tarihu Nedžd", na strani 320.. Pismo sadrži odgovore koje je šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, dao na određena pitanja el-Irakija. Jedno od pitanja el-Irakija je bilo i to da li šejh Muhammed sve ljude smatra nevjernicima, kako su o tome tada priče kolale, na šta je šejh Muhammed, Allah mu se smilovao, dao slijedeći odgovor: "Od optužbi koje mi spočitavate je i to da nevjernikom smatram svakog onog ko me ne slijedi, i ko nije samnom, i da smatram da su njihovi brakovi neispravni – i još se ne mogu načuditi čudu kako ovo nekome može pasti napamet!? Da li ovo govori musliman ili kafir? Odnosno, da li su ovo riječi zdrava ili bolesna...?"

Nakon davanja odgovora na optužbu pokušaja rušenja kubbeta nad grobom Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i odgovora u vezi spaljivanje knjige Dela'ilul-Hajrat, vraća se odgovoru na optužbu općenitog proglašavanja muslimana kafirima, pa kaže: "...a što se tekfira tiče, znajte da nevjernikom smatram onoga ko sazna i spozna Poslanikovu, sallallahu 'alejhi ve sellem, vjeru, a, nakon što je saznao i spoznao, počne iznositi na nju ljage i uvrede, odvraćajući narod od nje, boreći se protivu onih koji je u praksi sprovode. Ovakvu osobu ja smatram nevjernikom, a većina muslimanskog ummeta, hvala Allahu, nisu takvi. Što se tiče borbe/kital, do dana današnjeg se nismo protivu nikoga borili, izuzev u samoodbrani, protivu onih koji su nas u našim kućama napali, neostavljajući ništa za sobom. Nekada se borimo protivu odrerđenih ljudi po principu osvete – uzvraćanja na nanešeno zlo zlom, kao i protivu onoga koji javno psuje Poslanikovu s.a.w.s., vjeru – nakon što se s njom upoznao. Selam!

3. Pismo u dužini od sedam stranica, kojeg je, kao odgovor, poslao Muhammed b. 'Idu, alimu iz grada Sermeda, a koje se također nalazi zabilježeno u djelu "Tarihu Nedžd", na strani 263.. Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., na početku pisma navodi četri tačke po kojima je postao poznat, a to su:

1.Konstantno objašnjavanje pitanja tevhida.2.Konstantno objašnjavanje pitanja širka.3.Proglašavanje nevjernikom čovjeka koji je tevhid odbio, nakon što

ga je spoznao i shvatio.4.Vođenje borbe protivu čovjeka koji je tevhid odbio, nakon što ga

je spoznao i shvatio!

...pa kaže: "3: Nevjernikom proglašavam osobu koja zamrzi tevhid, nakon što shvati i spozna da je tevhid vjera Allaha, dželle ša'nuhu, i

34

na grobovima (turbetima), i na to da li se mogu opravdati neznanjem u takvim postupcima, i u čemu se sve čovjek može opravdati neznanjem, izjavljuju slijedeće:

"Sud o nekom čovjeku neće uvjek biti isti, jer on ovisi od toga da li dotična osoba ima opravdanja za svoje postupke ili ne, da li mu je vjera dostavljena na pravi način ili ne, da li je zabranjenost postupka kojeg čini kristalno jasna ili ne, pa onda na red dolazi različitost rezonovanja ljudi koje se kreće od jačeg ka slabijem..."46

Šejh Ibnu 'Usejmin, rhm., kaže:

Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, tjerajući ljude od nje, boreći se protivu onih koji povjerovaše Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, i protivu onih koji spoznaše šta je širk. Nevjernikom proglašavam osobu koja hvali širk, i lijepim ga ljudima predstavlja, misleći da su na istini jer ih ima mnogo, nakon što je spoznao i saznao to da je zadaća Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, bila anulacija širka i borba protivu njega! Što se tiče optužbi, koje neprijatelji o meni iznose, da nevjernikom proglašavam osobu samo na osnovu sumnje (zanna), ili savezništva (muvalat), ili da nevjernikom proglašavam džahila protivu kojeg nije uspostavljen dokaz – to su same izmišljotine i laži kojima žele odbiti ljude od vjere Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s.!"

4. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, 1/58., stoji: "Tekfirim one ljude koji ibadete kipovima – nakon što saznaju da je to vjera idolopoklonika, uljepšavajući ga ostalim ljudima. Ovakvu osobu ja tekfirim, a i svaki 'alim, na licu zemlje, smatra takvog nevjernikom, izuzev osobe injadžije ili džahila, a Allah najbolje zna; ves-selam!"

5. Ono što učenici šejha Muhammed b. Abdul-Vehhaba, rhm., redovno spominju, kako to navodi šejh Abdurrahman b. Hasen rhm., u poznatoj knjizi 'Misbahuz-Zalam', na strani 324., gdje, govoreći o šejh Muhammed b. Abdul-Vehhabu, rhm., kaže slijedeće: "Nikada ne bi određenu osobu proglasio nevjernikom sve dok protivu nje dokaz ne bi uspostavio (ba'ade kijamil-hudždže), i dok taj dokaz ne bi bio kristalno jasan (ba'ade zuhurid-delil), tako da je zastao u izricanju suda, Allah mu se smilovao, kada su bili u pitanju muslimani-džahili, koji su činili određene ibadete na turbetima, u slučaju da nisu imali nekog ko bi ih od takvog postupka odvraćao...!"

6. U poznatom djelu 'Minhadžul-Te'sis', na strani 187., šejh Abdul-Latif, Allah mu se smilovao, izjavljuje slijedeće: "Naš šejh bi često puta znao, kroz svoja predavanja ili pisma, naglasiti to da ne proglašava nevjernikom izuzev onoga ko spozna vjeru s kojom je došao Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa nakon što je spozna (ba'ade ma'arifetihi), postane njen neprijatelj!"

7. U knjizi 'Minhadžul-Te'sis', na strani 65., šejh Abdul-Latif, Allah mu se smilovao, izjavljuje: "Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab nije kategorički naznačio to da je postao nevjernikom - džahil koji ibadeti na turbetima, upućujući dovu nekom drugom mimo Allaha, dželle ša'nuhu, sve do trenutka postojanja osobe koja će takvom uputiti savjet, i uspostaviti dokaz protivu njega, nakon čijeg odbijanja će postati nevjernikom!"

8. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, prvi dio, el-Akida, Kešful-Šubuhat, str. 175., stoji da je šejh izjavio: "Također, ono oko čega ne postoji nikakvo razilaženje je to da bi ashabi, radijallahu 'anhu, postali nevjernicima, u slučaju da nisu poslušali Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, onda kada im je uputio zabran, u vezi drveta 'Zatu Envat', što je i normalno! Ovaj slučaj nas uči tome da musliman, a nekada i alim,

35

"Neznanje, po pitanju djela koja izvode iz islama, može proizaći iz dvije grupe ljudi, i to:

1. Da ti postupci proizađu od strane osobe koja ne ispovijeda vjeru Islam ili pak od osobe koja ne ispovijeda nikakvu vjeru, ali joj ne pada napamet da su postupci koje čini u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Što se tiče ovakve osobe prema njoj ćemo se ophoditi kao i prema ostalim

može zapasti u neku od vrsta širka, a da nije svjestan toga, pa nas na taj način navedeni slučaj tjera kako na učenje, tako i na oprez... Ovaj slučaj nas uči tome da kada musliman – mudžtehid, izgovori riječi kufra, ali ne bude svjestan toga, pa bude opomenut na to, i odmah nakon upozorenja se povrati i pokaje – takav se ne proglašava nevjernikom!"

9. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, peti dio, el-Resa'il el-Šahsijje, na str. 60., stoji slijedeće: "Nevjernikom proglašavamo osobu koja, nakon što se dokaz, po pitanju neispravnosti politeizma-širka, uspostavi protivu nje ( بعد ما نبين له الحجة علي učini širk Allahu, dželle ša'nuhu, u pitanjima robovanja ,(بطالن الشرك(uluhijjeta)!"

10. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm., treći dio, Fetava ve Mesa'il, str.37., stoji slijedeće: "...a što se tiče čovjeka koji radi djela širka iz nemara i neznanja (bi-džehalet), a nema ga ko nasavjetovati i podučiti, i nije stjecao znanje koje je Allah dž.š., objavio Svome Poslaniku zbog povođenja za dunjalukom i strastima – ne znam hal tog čovjeka."

11. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, peti dio, el-Resa'il el-Šahsijje, str. 307., stoji slijedeće: "...neposlušnost prema Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, u pitanjima širka i robovanja kipovima, a nakon spoznaje istine po tom pitanju, je kristalno jasno nevjerstvo kojeg potvrđuje zdrava priroda čovjeka (fitra), i zdrava logika!"

12. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm., 1/220., stoji slijedeće: "Kada do ćovjeka dođu riječi Allaha, i Njegova Poslanika s.a.w.s. – i pri njemu se ne nađe neko validno opravdanje/uzr – takva osoba je nevjernik/kafir (ako ne postupi u skladu s riječima objave, op.prev.).

Sada ćemo navesti i tekstove iz kojih se može zaključiti to da šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., ne prihvata opravdavanje neznanjem u stvarima kufra, pa kaže:

1. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, peti dio, el-Resa'il el-Šahsijje, str. 155., i u djelu Kešful-Šubuhat, stoji slijedeće: "...ako budeš spoznao to da čovjek može postati nevjernikom samo zbog jedne riječi koju izusti jezikom svojim, pa i ako bude džahil u trenutku dok je bude izgovarao – neće mu se prihvatiti opravdavanje neznanjem!"

2. U djelu Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, prvi dio, el-'Akida, Medžmu'atu Resa'il fil-Tevhid, na str. 366., stoji slijedeće: "Ako budeš shvatio ovo, shvatićeš značenje riječi La Ilahe Illallah, i shvatićeš da je onaj koji bude tražio od poslanika ili meleka ono što je samo Allah, dželle ša'nuhu, u stanju učiniti, ili bude tražio pomoći od njih mimo Allaha, dželle ša'nuhu, – izašao iz Islama!"

36

nevjernicima, a što se tiče njihovog stanja na Ahiretu, Allah, dž.š., jedino i najbolje zna šta će s njima biti!

2. Da ti postupci proizađu od osobe koja ispovijeda vjeru Islam, ali koja je odrasla na djelu, koje, u normalnim okolnostima, izvodi čovjeka iz vjere, ali takvoj osobi ne pada napamet da je postupak, kojeg čini, u suprotnosti sa Islamom, istinom, i pravom vjerom, niti ga je ko opominjao na takvo što! Što se ovakve osobe tiče prema njoj ćemo se ophoditi kao i prema ostalim muslimanima, a što se tiče njihovog stanja na Ahiretu Allah, dž.š., je taj koji najbolje i jedino zna šta će s

3. U pismu kojeg je poslao Ibnu Sabbahu, a koje se spominje u djelu Tarihu Nedžd (obrada Nasiruddin el-Esed), na str. 468., a kao odgovor na optužbe koje su mu lijepljene sa svake strane, stoji slijedeće: "El-hamdu lillah! Što se tiče onoga što mušrici o meni iznose npr., da zabranjujem ljudima da donose salevat na Poslanika s.a.w.s., ili da bih, kada bih imao vlast u svojim rukama, srušio kubbe sa poslanikovog s.a.w.s., kabura, ili da govorim protivu pobožnjaka i dobrih ljudi, ili da zabranjujem da se takvi vole – sve navedeno je obična laž i izmišljotina, koju potvoriše šejtani na mene, oni koji imetak svijeta nepravedno jedu, poput potomaka Šemsanovih i Idrisovih, koji ljudima naređuju da im zavjete čine, da od njih traže stvari koje je samo Allah, dž.š., u stanju učiniti... Poput njih su i šejtani-siromasi, koji se pripisuju Abdul-Kadiru, koji je od njih čist, isto kao što je i Ali b. Ebi Talib r.a., čist i daleko od šija-rafidija! Kada su primjetili da ljudima naređujem ono što im naređuje njihov Poslanik s.a.w.s., da ne robuju i da ibadet ne čine nikom drugom pored Allaha, i da je nevjernik onaj ko dovu uputi Abdul-Kadiru, i da je Abdul-Kadir čist i daleko od takvih, kao i to da su nevjernici oni koji od pobožnjaka ili evlija'a budu tražili samo ono što se od Allaha, dž.š., smije tražiti, ili im sedždu budu činili..."

Kada se malo bolje i dublje sagledaju spomenute riječi i stavovi imama Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., njegov generalni stav po ovom pitanju će biti svima jasan, a on je:

1. Neznanje je validno i prihvatljivo opravdanje ('uzr), muslimanu protivu kojeg nije uspostavljen dokaz, poput muslimana novih u vjeri, ili onih koji žive u područjima daleko od znanja (badije), ili pak ako su u pitanju manje poznate stvari vjere...

2. Neznanje nije validno i nije prihvatljivo opravdanje ('uzr), muslimanu protivu kojeg je dokaz uspostavljen, koji se nije posvetio učenju, a bio je u stanju i mogućnosti to učiniti, ili se pravio neznalicom po pitanju propisa i osnova koji su muslimanima poznati, a koje je Allah, dž.š., decidno objasnio u Kur'anu, i za koje se zna da su od propisa vjere.

Kao dokaz spomenutom, navešćemo riječi šejha Muhammed b. Abdul-Vehhaba, rhm., koje stoje zabilježene u"Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab", rhm., peti dio, el-Resa'il el-Šahsijje, str.244., kada kaže:

"Osoba protivu koje nije uspostavljen dokaz je osoba koja je nova u vjeri, ili je rasla u dalekim mjestima (badija be'ideh), ili je bila u pitanju manje poznata stvar ove vjere, tako da se navedene osobe neće smatrati nevjernicima sve dok se detaljno ne upoznaju s propisima Islama, a što se tiče osnova ove vjere koje je Allah dž.š., u Kur'anu pojasnio, sami Kur'an je dokaz tome, tako da, ako je do osobe stigao Kur'an, do takve osobe je stigao dokaz!"

Više o ovoj temi pogledaj:

37

njima biti! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. "47

Šejh dr. Abdul-Aziz b. Muhammed b. Abdul-Latif kaže:

"Smetnja, koja se često mora uzimati u obzir, kada je tekfirul-mu'ajjen (proglašavanje određenog muslimana nevjernikom), u pitanju, jeste: Neznanje (džehl). Posebnu pažnju sam obratio na ovo pitanje, i ako postoji mnogo drugih prepreka o kojima također treba govoriti, zbog prevelike priče o njemu, kao i zbog zapadanja u nejasnoću (lebs) po tom pitanju.

Menhedžul-imam Muhammed b. Abdul-Vehab fi mes'eletil-Tekfir, od autora: Ahmed b. Džuza'a b. Muhammed el-Rudejman, str. 101-111..

Davabitu Tekfiril-Mu'ajjen 'inde šejhajil-islam Ibni Tejmijje ve Ibni Abdil-Vehhab ve 'Ulema'il-Da'ava el-Islahijja, od autora: Ebul-'Ala b. Rašid b. Ebil-'Ala el-Rašid, str. 161..

Šerh na djelo Muhammeda b. Abdul-Vehhaba rhm. - Kešful-Šubuhat, od autora: Ibnu Usejmina, rhm., i Halid b. Abdullah el-Musliha hfz..

45 Pogledaj: El-Durerul-Senijjeh, 10/433..

46 Pogledaj: Fetavel-Ledžne el-Da’imeh, 2/97., broj fetve: 11043..


"Uz mutevatir predaje mi je potvrđeno to da ima žena i ljudi – beduina i onih koji to nisu – koji postanu punoljetni, a ne znaju da im je namaz obaveza za klanjati, pa ako se nekoj od tih žena kaže: Klanjaj – reći će: Klanjaću kada ostaram, kada postanem starica – misleći da je namaz obavezan samo starim ženama. Među sljedbenicima šejhova ima i ljudi koji ne znaju da im je namaz obaveza; na takvima nije obaveza naklanjavati propuštene namaze, bez obzira na to smatrali takve osobe nevjernicima, ili onima koji polažu pravo na opravdanje neznanjem!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 22/103.; el-Fetava el-Kubra, 2/48..

47 Pogledaj: Šerhu Kešfil-Šubuhat od šejha Ibnu Usejmina, Allah mu se smilovao, str. 46-62.; Medžmu’u Fetava šejh Muhammed b. Usejmin rhm.. sabrao: Fahd el-Sulejman, 2/130-131. Nakon ovoga šejh Ibnu Usejmin rhm., navodi dokaze iz Kur'ana i Sunneta, što se šerijatske utemeljenosti ove smetnje tiče. Potom je naveo mišljenja šejhul-islama Ibnu Tejmijje, rhm., i šejha Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., koji tkđ. spominju validnost i utemeljenost ove smetnje.

(Op. prev.): Zbog bitnosti samog pitanja, navešćemo, u cjelosti stav šejha Ibnu 'Usejmina rhm., po pitanju validnosti prihvatanja opravdanja neznanjem u djelima kufra, kojeg je potanko obradio u djelu "Šerhu Kešfil-Šubuhat", a u kojem stoji slijedeće:

"Smatram da je šejh Muhammed b. Abdul-Wehab, Allah mu se smilovao, na puno mjesta kroz svoja djela, neznanje (džehl), isticao i smatrao validnim kao opravdanje (’uzr), izuzev onda kada osoba namjerno izbjegava poduku i učenje kao npr. da čuje za riječi istine, ali se na njih ne osvrće, niti se na njih obazire, niti im pridaje pažnje, niti o tim riječima razmišlja... u ovakvom slučaju se dotična osoba ne može opravdati neznanjem!

Jedne prilike je Muhamed b. Abdul-Vehhab, rhm., upitan o tome šta su razlozi, i koja su to djela, zbog kojih se, protivu njihova počinitelja, treba ustati sabljom, i koji su to postupci koji čovjeka izvode iz vjere, pa je odgovorio:

38

Što se tiče onih koji o smetnji neznanja raspravljaju i govore, oni se obično mogu podijeliti na one koji su po tom pitanju veoma pretjerali, kao i na one koji su po tom pitanju veoma popustili! Ima onih koji neznanje smatraju apsolutnim opravdanjem (uvjek i svugdje), kao i onih koji apsolutno ne dozvoljavaju da neznanje ikome može biti ikada opravdanjem!? Najispravnije je to da istina leži između ova dva stava..."48

Stoga, opravdavanje muslimana neznanjem u današnjem vaktu, je validno i ispravno, zbog pomanjkanja ispravnih učenjaka - onih koji po 'ilmu rade i postupaju, i zbog velikog

"Islam se temelji na pet osnova (ruknova). Prvi dio Islama je očitovanje vjere (šehadet), a potom slijede ostala četiri dijela Islama (namaz, post, zekat, hadždž). Što se navedena četri rukna Islama tiče – ako čovjek svojim srcem i jezikom potvrdi njihovu obaveznost, a ne bude ih svojim udovima (tijelom), obavljao, iz nemara i lijenosti, mi, i ako budemo takvu osobu osudili na smrtnu kaznu, nećemo je proglasiti nevjernikom, samo zbog toga što neko djelo ne izvršava ili ne obavlja!

Učenjaci ehli-sunneta vel-džema’ata nisu složni, niti su jedinstveni u stavu kada je u pitanju status osobe koja potvrđuje obaveznost navedena četiri rukna Islama (namaz, post, zekat, hadždž), i ne negira propisanost istih, ali ih iz lijenosti ili nemara ne obavlja, zato, mi nećemo proglašavati nevjernicima (tekfir), niti ćemo pojedinca ili grupu izvoditi iz vjere, sve dok ne urade (ne)djelo oko kojeg postoji koncenzus (idžma’), islamske uleme, da takav postupak izvodi svog počinitelja iz vjere – kao što je slučaj sa osobom koja svojom praksom kontrira šehadetu npr.! Čak i takvu osobu nećemo proglasiti nevjernikom sve dok je ne upoznamo s pravim propisom i stavom po određenom pitanju. Kada određena osoba bude upoznata s propisom, i podrobno ga shvati, pa ga, poslije toga, ne prihvati i odbije ga, tada će se na nju odnositi propis tekfira, i tada će se osoba okfalifikovati kao nevjernik!

Naš stav je da postoje četri vrste nevjernika:

1. Osoba koja sazna i spozna to da je Tevhid (La Ilahe illallah), Allahova vjera, ona koju nam On dostavi preko Svoga poslanika, a u koju svijet pozivamo; i osoba koja potvrdi i prizna da je krivovjerje: obožavanja kamenja, drveća, ljudi, slika, kipova, grobova... širk, idolopoklonstvo i paganština, radi čijeg anuliranja je Muhammed, s.a.w.s., bio i poslan, pa makar se i oružjem potpomogao na tom putu, kako bi svo vjerovanje ljudi bilo upućeno na pravu adresu tj. Allahu, dž.š., ali, i pored takve spoznaje, dotična osoba biva nemarnom prema Tevhidu, niti ga studira, niti ga prihvata, niti ostavlja širk!

Takva osoba je nevjernik protivu kojeg se treba boriti, jer je spoznala vjeru s kojom je došao Poslanik, s.a.w.s., ali je nije prihvatila; spoznala je opasnost širka ali ga se nije manula, pa makar takva osoba i ne mrzila vjeru s kojom je Poslanik, s.a.w.s., došao, i makar nevoljela i nehvalila širk, i ne bude ga uljepšavala svijetu.

2. Osoba koja sve navedeno bude spoznala, ali se ustanovi da takva osoba vrijeđa ili psuje poslanikovu vjeru, pa makar tvrdila da se Islama pridržava. Ako se još ispostavi da takva osoba voli i hvali one koji obožavaju Jusufa a. s., ili Eškara, ili Ebu Alija, ili Hidra, i da ih predpostavljaju pravim i iskrenim vjernicima (muvehhidima), koji su se spasili širka – takva vrsta ljudi je gora od prvo-spomenute vrste. Slijedeći kur’anski ajeti nam govori o takvim: "...kada bi spoznali ono što im se objavljuje – uznevjerovali bi u to, pa, neka je Allahovo prokletstvo nad nevjernicima!" (Bekara: 89); "Ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu

39

broja onih koji sebi prizivaju šerijatsko znanje, a ljudima samo uljepšavaju laž i odvode ih u sve vrste sumnji!49

Islamska ulema iznosi i na mnogo mjesta, kroz svoja djela, obrađuje pitanja čije nepoznavanje biva smetnjom donošenju suda tekfira, kao i pitanja u čijim slučajevima se neznanje ne uzima u obzir radi donošenja suda tekfira po pitanju određene osobe. 50

Jedan dio učenjaka, kao dokaz utemeljenosti ove smetnje, često puta spominje slučaj čovjeka koji nikako dobrog djela nije učinio, a koji naredi svojoj djeci da ga, kada umre, spale, a potom da mu pepeo razaspu nad morem, na dan kada bude duvao jaki vjetar,

vrijeđali, onda se borite protivu kolovođa nevjerstva kako bi se okanili! Za njih doista ne postoje zakletve!" (Tevba: 12)

3. Osoba koja sazna i spozna Tevhid, zavoli ga i slijedi, i isto tako sazna i spozna opasnosti Širka, pa ga ostavi i prođe ga se, ali, sa druge strane, mrzi one koji ulaze u Tevhid, a dragi su mu oni koji ostaju na širku – ovakva osoba i dalje biva nevjernikom. Allah, dželle ša'nuhu, kaže: Onima koji nevjeruju propast nagovijesti! On djela njihova neće prihvatiti & zato što ne vole ono što Allah objavljuje! On će djela njihova poništiti! (Muhammed: 8-9)

4. Osoba koja bude svega navedenog pošteđena, ali pripadnici njegova mjesta, plemena ili naroda, javno ispoljavaju neprijateljstvo prema vjernicima (muvehhidima), i javno slijede i forsiraju širk, i na sve moguće načine se bore protivu muslimana - osoba koja se bude prihvatila Tevhida i vjere, ali nije u stanju napustiti svoju kuću ili mjesto boravka, što je prouzrokovalo to da stupi u borbu sa stanovnicima svoga mjesta protivu muslimana, bilo da je u pitanju borba imetkom ili životom – ovakva osoba je nevjernik (kafir), jer ona, s obzirom na svoju slabost, kada bi joj naredili i da ostavi post ne bi postila, ali kada bi ih napustila - postila bi; kada bi takvoj osobi naredili da se oženi ženom koju je njegov otac ženio on bi to uradio, a kada bi ih napustio takvo što ne bi uradio.

Dakle, ako su post, ili ženjenje očeve žene, dovoljni razlozi da se takvo mjesto napusti, pa, šta tek da kažemo za to kada bude primoran da stupi u borbu protivu muslimana, a na strani mušrika, koji samo za cilj imaju ukinuti Alahovu, dželle ša'nuhu, vjeru! Učestvovanje s nevjernicima u borbi protivu muslimana je još teže! Takva osoba je nevjernik! Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Vi ćete nailaziti i na one koji žele da budu bezbjedni, i od vas i od naroda svoga; kad god se pozovu da budu mnogobošci vrate se u nevjerstvo. Ako se oni ne okane protivu vas, i ne ponude vam mir, i ako ne prestanu vojevati protivu vas, vi ih hvatajte i ubijajte gdje god ih stignete. Puno pravo vam protivu njih dajemo!" (el-Nisa: 91.)

Što se tiče laži i neistina koje se, tu i tamo iznose, poput: Stanovnike nekoga mjesta u kompletu proglašavamo nevjernicima, iseljenje (hidžru) k nama, smatramo obavezom svakoga muslimana, ili onaj ko ne smatra nevjernikom one koje smo mi proglasili nevjernicima – i sam je nevjernik, kao i oni koji se ne bore na Allahovom putu su nevjernici, i..., i... – sve su to proizvoljne izjave pojedinaca, laž i neistina, pomoću kojih se žele ljudi odbiti od Allahove vjere!

Ako ne proglašavamo nevjernikom osobu koja čini ibadet na Abdul-Kadirovom grobu ili na grobu Ahmed el-Bedevije, zbog neznanja kojeg pri sebi ima, i zbog nepostojanja osobe koja bi ih na takve postupke upozoravala, pa kako da proglasimo nevjernikom osobu koja ne čini širk, samo zato što ne smatra nevjernikom onoga koga su pojedinci okarakterisali nevjernikom ili što nije učinio hidžru k nama ili što se ne bori ili...

40

kada reče: "Vallahi, ako bude u stanju oživjeti me, kazniće me kaznom kakvom nikoga to tada nije kaznio! Nakon čega mu Allah oprosti. "51

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., nakon navođenja ovog hadisa, kaže: "Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu, dželle ša'nuhu, moć, i u to da Allah, dželle ša'nuhu, može oživjeti rasuti pepeo! Čak je i povjerovao u to da neće biti oživljen – što je čisto nevjerstvo (kufr), na osnovu konsenzusa svih muslimana, ali svega toga nije bio

Allah dž.š., kaže: "A da nije Allahove dobrote prema vama, i milosti Njegove, i na ovom i na onom svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u šta ste se upustili! & Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali, i kada ste na sva usta govorili ono o čemu ništa niste znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono kod Allaha krupno! & Zašto niste, čim ste čuli za to, rekli: Ne dolikuje nama da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora! & Allah vam naređuje da više nikada tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici. & Allah vam propise objašnjava. Allah sve zna i mudar je!" (el-Nur: 14-18)

Prethodne četri vrste ljudi smatraćemo nevjernicima zbog njihova otvorena suprostavljanja Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s.. Neka se Allah smiluje čovjeku koji razmisli malo o sebi, i bude svjestan toga da će se sjutra susresti sa Allahom dž.š., kod kojeg je Džennet ali i kod kojeg je Džehennem!"

Razilaženje islamske uleme po pitanju „validnosti opravdanja neznanjem“, je poput svih ostalih razilaženja islamske uleme u fikhsko-idžtihadskim pitanjima. Nekada ta razilaženja znaju biti samo jezičko-terminološkog karaktera.

Uvjek moramo imati na umu stanje ili status osobe nad kojom namjeravamo sprovesti neki propis. Svi islamski učenjaci su složni npr. da su neke riječi ili fraze nevjerstvo i djelo kufra, ili da je neki postupak djelo kufra, ili da je neizvršavanje neke obaveze djelo kufra, ali, da li je konkretna osuda određenog pojedinca ili grupe ljudi, ispravna ili neispravna, ovisi od toga da li su svi neophodni uslovi za donošenje takvog suda ispunjeni, i da li postoji ikakva prepreka za donošenje date presude.

Na džahilijetske postupke i nedjela se gleda dvojako:

1. Kada džahilijetski postupak dolazi od strane osobe koja nepripada sveopćem muslimanskom korpusu, već je sljedbenik nekog drugog pravca, ili vjere mimo Islama, ili pak bude ateista (apsolutni nevjernik), kojoj nikako na um ne pada to da postupak kojeg čini je u suprotnosti sa Istinom i pravom vjerom – prema takvim osobama ćemo se odnositi onako kako nam Islam nalaže - što se tiče budućeg svijeta (ahireta), najjače mišljenje, po pitanju ljudi do kojih nije doprla Božija objava, je da će ih Allah iskušati i staviti na ispit na Sudnjemu Danu, onako kako On to bude htio, a Allah, dželle ša'nuhu, najbolje zna kako će postupiti! Isto tako, sigurno znamo i to da će Allah, dželle ša'nuhu, u Džehennem bacati ljude samo zbog namjerno počinjenih grijeha, jer u Kur’anu stoji: "I Knjiga će biti postavljena, i vidjećete griješnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. Teško nama, govoriće, kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!? I naći će zapisanim ono što su činili. Gospodar tvoj nikome neće nepravdu nanijeti!“ (el-Kehf: 49)

41

svjestan, a u pozadini je bio vjernik, koji se plašio Allahove kazne, zbog čega mu je Allah, dželle ša'nuhu, i oprostio grijehe!"52

Ibnu Tejmijje rhm., na drugom mjestu, kaže:

"Ovaj čovjek je bio takvog ubjeđenja da, ako učini to što je namjerio učiniti, Allah, dž.š.,, ga neće moći oživjeti, tako da neće biti oživljen, a samim tim neće biti ni kažnjen!? Oba ubjeđenja su sama po sebi nevjerstvo (kufr), ali, ovaj čovjek je bio džahil-neznalica,

Rekli smo da ćemo se prema takvim osobama odnositi onako kako nam Islam nalaže tj. smatraćemo ih nevjernicima (kafirima), zbog toga što nisu prihvatili Islam, pa se iz tog razloga ne mogu smatrati muslimanima, niti mu’minima. Spomenuli smo i to da je jače mišljenje da će oni do kojih nije doprla Božija objava, biti stavljeni na ispit na Sudnjemu Danu, jer nam o tome govori veliki broj predaja koje je imam Ibnu Kajjim, Allah mu se smilovao, podrobno naveo u svom poznatom djelu Tarikul-Hidžretejn, kada je obrađivao stav Islama o statusu mušričke djece.

2. Kada džahilijetski postupak proiziđe od strane osobe koja pripada sveopćem muslimanskom korpusu, i sljedbenik je Islama, ali kojem tkđ. nikako ne pada na um to da je, postupak kojeg čini, u suprotnosti sa Istinom i pravom vjerom, ili kojeg niko ne upozorava na neistinu, ili ga pak niko ne poziva istini.

Prema takvim osobama ćemo se odnositi onako kako nam Islam nalaže tj. oni zadržavaju status muslimana, i prema takvima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim muslimanima, a što se tiče Ahireta, Allah dž.š., najbolje zna kako će sa njima postupiti! Kao dokaz navedenom navešćemo tekstove Kur’ana i Sunneta, kao i stavove učenjaka ehli-sunneta vel-džema’ata!

DOKAZI IZ KUR’ANA

„I nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi! Mi nijedan narod nismo kaznili sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

„A, koliko smo Mi sela i gradova uništili, čiji su stanovnici u životu obijesni bili! Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih – Nama su ostali! & A, Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji bi im dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali – kada su stanovnici njihovi obijesni bili! (el-Kasas: 58-59)

„O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. Allah je silan i mudar! (el-Nisa’: 165)

„Mi nismo slali poslanika a da nije jezikom naroda svoga govorio, kako bi im objasnio! Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a na pravi put ukazuje onome kome On hoće. On je silan i mudar!“ (Ibrahim:4)

„Allah neće dozvoliti da jedan narod zaluta nakon što ih je na pravi put uputio sve dok im ne pojasni ono čega se trebaju čuvati. Allah zaista sve dobro zna!“ (el-Tewba: 115)

42

kojem istina nije bila objašnjena, zbog čega mu je Allah, dž.š., i oprostio grijehe!"53

Hafiz Ibnul-Kajjim, rhm., nakon spominjanja ovog hadisa, kaže slijedeće:

"I pored svega ovoga, Allah, dž.š., je oprostio grijehe ovom čovjeku, i smilovao mu se zbog toga što nije znao, jer je to bio vrhunac njegova znanja! Božiju moć ponovnog proživljenja nije zanegirao iz inata ('inad), ili poricanja (tekzib)!"54

„A ova Knjiga koju objavljujemo je blagoslovljena, zato je slijedite i grijeha se klonite da bi vam se milost ukazala & i zato da ne kažete: Knjiga je objavljena dvjema grupama (jevrejima i hrišćanima) prije nas, ali mi ne znamo čitati je kao oni & i da ne kažete: da je Knjiga objavljena nama, bolje bismo se od njih držali pravoga puta. Pa, objavljuje vam se, eto, od Gospodara vašega jasan dokaz, uputstvo i milost, i ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji Allahove dokaze ne priznaje, i od njih se okreće? Mi ćemo teškom mukom kazniti one koji se od dokaza naših okreću – zato što to stalno čine!“ (el-En’am: 155-157)

Kur’anski ajeti, po ovom pitanju su mnogobrojni, i svi nam ukazuju na to da će čovjek biti kriv i odgovoran za ono što čini tek onda ako bude znao da je određeni čin u suprotnosti s onim što je Allahova vjera, pa taj propis ili stav kasnije namjerno prekrši!

DOKAZ IZ SUNNETA

Od Ebu Hurejre r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedova duša, niko neće za mene čuti, jevrej bio ili hrišćanin, a potom umre, nepovjerovavši u moju misiju, i poslanicu s kojom sam došao – a da ne bude bačen u vatru!“ (Muslim, 1/134.)

DOKAZI IZ PERA UČENJAKA EHLI-SUNNETA VEL-DŽEMA’ATA

Šejhul-islam Ibnu Kudame el-Hanbeli el-Makdisi rhm., u djelu el-Mugni, 8/131, u povodu osobe koja zanegira obaveznost, kaže:

"Ako osoba ne bude poznavala obaveznost nekog propisa, zbog toga što je nova u vjeri, ili je porasla u neislamskoj zemlji, ili u selima i zabitima daleko od gradova i uleme – islamski učenjaci takve osobe ne proglašavaju nevjernicima, sve dok ih dobro ne poduče propisima. Ako nakon toga budu negirali propise postaće nevjernicima! Ako osoba, koja zanegira takve propise, bude rasla u gradovima međ' muslimanima, postaće nevjernikom samim izgovorom takvih stavova! Isto važi i za sve ostale propise."

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u svom djelu Medžmu'ul-Fetava, 3/229, kaže slijedeće:

"Ja lično sam, a oni koji se druže sa mnom to vrlo dobro znaju, oduvjek bio žestoki protivnik toga da se određena osoba ili grupa iz sveopćeg muslimanskog korpusa osudi na nevjerstvo (kufr), ili grijeh (fisk), ili ma’asijet, izuzev u slučaju da se zna da je protivu takve osobe uspostavljen dokaz, ali u poslaničkom stilu (el-hudždže el-risalijje), nakon kojeg osoba neće imati ikakva opravdanja za svoja nedjela, i tada će njeno protuslovljenje biti razlogom osude na nevjerstvo (kufr), ili pak grijeh (fisk).

43

Ulema navodi i mnoge druge dokaze po pitanju validnosti i prihvatljivosti smetnje džehla i neznanja, kada je donošenje određenih šerijatskih presuda u pitanju. 55

Pogrešno razumjevanje tekstova/el-te'evil... (التأويل)

Te'vil je kada musliman počini djelo nevjerstva s ubjeđenjem da je to djelo - vjerom propisano ili dozvoljeno, a na osnovu nekog od dokaza kojeg smatra validnim, tačnim i ispravnim, ili zbog nekog

Tvrdim i to da Allah, dž.š., ovom ummetu oprašta grijehe, bilo da su jezikom počinjeni, ili ostalim dijelovima tijela (oko, uho, ruka, noga...). Predstavnici selefa su se u mnogo pitanja razilazili, i u mnogo pitanja se nisu složili, ali sve to nije bilo razlogom da jedni druge osude na kufr, ili fisk, ili ma’asijet! Većini je poznat slučaj razilaženja koje se desilo između Ajše, Allah bio zadovoljan njime i ashaba u vezi toga da li je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle ša'nuhu, u noći Mi’radža, ili ne. Ona je tvrdila slijedeće: "Ko kaže da je Muhammed vidio Allaha, dželle ša'nuhu, iznio je potvoru i slagao je na Njega!" Nećemo reći, na osnovu njenog iskaza, da je Ibnu Abbas, radijallahu 'anhu, koji je tvrdio da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle ša'nuhu, taj koji iznosi potvoru i laži na Allaha dž. š.!?

Ljudima sam uvjek pojašnjavao to da je istina ono što se prenosi od selefus-saliha, i imama mezheba, od propisa ili stavova koji općenito govore o tome da je to i to djelo – djelo kufra, ali uvjek i obavezno se mora razgraničavati između uopćenosti određenog propisa ili stava, i dovođenja nekog (pojedinca ili grupe), pod okvire toga stava ili propisa.

Ovo je pitanje i problematika koja je proizvela prvi razdor međ' muslimanima u povijesti, i ono spada u krug kompleksnih i složenih pitanja, i tekstova Ve’ida – prijetnji i zastrašivanja. Kur’anski tekstovi koji sadrže značenja prijetnje i zastrašivanja su općeniti, poput: "Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti; oni će u ognju goreti!" (el-Nisa’: 10.)

Svi kur’ansko-hadiski tekstovi koji glase u stilu: Ko počini to i to - zaslužiće to i to - svi su oni općenitog karaktera… Propis tekfira (osude na nevjerstvo), spada u oblast Ve’ida, jer i kada naiđemo na čovjeka koji radi ono čime poriče govor Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, može se desiti da je dotična osoba nova u vjeri, ili da je odrasla u dalekom selu ili zabiti (badija-mjesto necivilizacije i neznanja), pa se zbog tih razloga dotična osoba ne smije proglasiti ili smatrati nevjernikom, makar i negirala obaveznost nekog propisa, sve dok se ne uspostavi dokaz protivu date osobe, kada više neće imati ikakva opravdanja za takav svoj postupak! Možda će osoba po prvi put čuti za neki kur’ansko-hadiski tekst (propis), ili ga je već čuo ali nije bio siguran u njegovu tačnost, ili je čuo za nešto drugo što ga je odvelo drugačijem tumačenju (te’evil), pa makar bio i pogrešan!

Kao potporu navedenom, uvjek citiram hadis koji je muttefekun ’alejh, a koji govori o čovjeku koji je izjavio slijedeće: "Kada umrem, spalite me i pepeo moj sakupite, i u rijeku bacite. Tako mi Allaha, ako me poslije toga uspije sastaviti, neka me kazni kaznom kakvom nikoga do tada nije kaznio! Sa njime postupiše onako kako je i oporučio. Allah, dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Čovjek odgovori: Bojao sam Te se! Tada mu Allah oprosti grijehe!“ (Buhari, 3478; Muslim, 24/2750)

44

razloga kojeg smatra validnim opravdanjem sebi, a, zapravo je, u svemu navedenom pogriješio!

Dakle, ako neki musliman zasnuje neko, u osnovi zabranjeno, ubjeđenje ili kaže ili učini nešto što, u normalnim okolnostima, čovjeka izvodi iz vjere, a zbog nejasnoće koja se našla pri njemu (šubha), a od onih je osoba kod kojih se šubha lahko može naći, pogotovo u pitanjima koja se dvojako mogu razumjevati - u ovakvom slučaju će se dotičnoj osobi prihvatiti opravdanje, pa makar nam šubha djelovala slabom ili nikakvom!

Ovaj čovjek je posumnjao u moć Božiju, i u svoje ponovno proživljenje; čak je imao ubjeđenje u to da ne može biti proživljen. Svi znamo da je takvo ubjeđenje nevjerstvo (kufr), na osnovu koncenzusa svih muslimana, ali, kao džahil i neznalica nije bio svjestan toga, dok je u potaji bio vjernik, koji se plašio Allahove kazne, nakon čega mu je Allah, dž.š., grijeh oprostio!

Stoga, osoba koja je mute’evvil (osoba koja nešto pogrešno rezonuje), je osoba koja vrši idžtihad (ulaže napor radi rješavanja određenog pitanja), i ima za cilj da nešto uradi onako kako vjera, s kojom je došao Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, nalaže, a takva osoba je zaslužnija oprosta Božijeg, nego li osoba prethodno spomenuta u hadisu!"

Šejhul-islam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., kako se to bilježi u jednom od djela selefijske da-ave, "El-Durerul-Senijjeh", 1/56., kaže sljedeće:

"Što se tekfira (osude na nevjerstvo) tiče, ja nevjernikom smatram svaku osobu koja, nakon što sazna i upozna poslanikovu vjeru, okrene se od nje i psuje je, ostali svijet od nje odvraća, i neprijateljstvo prema onima koji je praktikuju ispoljava. Takve osobe ja tekfirim (proglašavam nevjernicima)!"

Na stranici 66., stoji slijedeće:

"Što se laži i izmišljotina tiče da mi ljude ili pak cijele narode tekfirimo (proglašavamo nevjernicima), uopšteno, i da hidžru k nama smatramo obavezom svakog muslimana sve su to laži i izmišljotine pomoću kojih pojedinci žele odvraćati ljude od Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s.. Ako ne tekfirimo ljude koji idu na Abdul-kadirov kip (turbe), ili na kip (turbe) Ahmed el-Bedevije, uzimajući u obzir to da ne znaju, i da nisu upoznati sa pravim propisom po tom pitanju, i da nema osobe koja bi ih upoznala sa istinom i odvraćala ih od neistine, pa kako da proglasimo nevjernikom osobu koja ne čini širk Allahu dž.š., samo zbog toga što ne učini hidžru k nama, ili ne tekfiri ostali svijet, ili se ne bori na Allahovom putu!"

Svi navedeni kur’anski ajeti, hadisi i stavovi uleme ehli-sunneta vel-džema’ata su sama Božija mudrost i hikmet, blagost i milost, i upućuju nas na to da Allah, dželle ša'nuhu, neće kažnjavati osobe koje su imale opravdana razloga za neko svoje nedjelo, jer ljudski umovi sami po sebi ne mogu znati ono što je Allah, dželle ša'nuhu, naredio, kao ni ono što je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio, jer kada bi oni bili u stanju takvo što rezonovati ne bi imalo potrebe za poslanicima, a niti za Božijim Knjigama!

Dakle, osobe koje pripadaju sveopćem muslimanskom korpusu zadržavaju status muslimana sve dok se šerijatskim ukazom ne ustvrdi suprotno, dok se ne ispune određeni uslovi za tekfir, i dok određene prepreke sa puta donošenja suda tekfira ne budu otklonjene!

Ne smijemo se olahko upuštati u vode tekfira iz dva razloga, i to:

45

Neki od islamskih učenjaka navode konsenzus uleme ehli-sunneta vel-džema'ata po pitanju utemeljenosti prihvatanja ove smetnje - kada je u pitanju donošenje određenih presuda!56

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže:

"Mute'ewil (osoba koja nešto na pogrešni način razumjeva i tumači), a ima za cilj slijeđenje Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, (el-mutabe'a) - neće se smatrati kafirom – nevjernikom, pa se čak neće smatrati ni fasikom – griješnikom, u slučaju da je

1. Zbog opasnosti iznošenja potvore i laži na Allaha, dželle ša'nuhu, onda kada je u pitanju donošenje Božije odluke i suda o nečemu.

2. Zbog opasnosti iznošenja potvore i laži na Allaha, dželle ša'nuhu, onda kada je u pitanju opis osobe ili grupe ljudi kojoj se sudi.

Što se tiče donošenja Božije odluke i suda to je pogrešno izricanje osude, nad nekom osobom ili grupom ljudi, na nevjerstvo (kufr), i to onih ljudi koje Allah dž.š., nije okvalifikovao nevjernicima, pa će se u tom slučaju takav postupak tretirati kao kada neka osoba ohalali ono što je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio!

Što se tiče neke osobe ili grupe ljudi – često puta znaju biti okvalifikovani ili opisani kontra-statusom. Pojedinci će reći: Taj i taj je nevjernik (kafir), ali, u suštini, dotična osoba neće biti nevjernik (kafir), pa će se tada taj sud tekfira vratiti - kao bumerang - osobi koja je takav pogrešan sud donijela.

Ovo mišljenje zasnivamo na hadisu kojeg bilježi imam Muslim, Allah mu se smilovao, od Abdullaha b. Omera, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Kada neki čovjek proglasi nevjernikom svoga brata – u tom slučaju neko od njih dvojice mora biti nevjernik!" U drugoj predaji stoji: "...ili će biti kao što je rekao, ili će se kufr vratiti njemu!"

Od Ebu Zerra, radijallahu 'anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Ako neka osoba proglasi drugu osobu nevjernikom, ili Allahovim neprijateljem, a ona zapravo to ne bude, takva osuda će se vratiti osobi koja je takvo što izrekla!" (Sahihu-Muslim)

Dakle, ovo je ta druga opasnost tj. povraćaj osude nevjerstva osobi koja se meće na položaj sudije u slučaju da njegov brat ne bude onakvim kakvim je on kao sudija zamišljao! Ovo je teška i opasna greška koja je veoma kobna po one koji u nju upadnu! U većini slučajeva, osobe koje se vole baviti tekfirom muslimana, su brzoplete po tom pitanju, i mnogo žure sa osudom drugih ljudi na nevjerstvo. Bivaju umišljeni i oholi, oslanjajući se na djela koja rade, potcjenjujući ostali svijet, ali, ta zaljubljenost u svoja djela, i ta umišljenost i samoljublje u koje su upali, može biti razlogom propadanja svih tih djela koja su radili, jer je kibur (oholost), ono što džehennemska vatra mora dotaći!

U hadisu kojeg bilježi imam Ahmed 2/376., i Ebu Davud, Allah mu se smilovao, Kitabul-Libas, i Ibnu Madždže, Kitabul-Zuhd, se prenosi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Allah, dželle ša'nuhu, kaže: Uzdizanje je Moj ogrtač, a veličanstvenost je Moj izar; ko Mi se u to dvoje bude miješao baciću ga u Džehennem!"

Stoga, prije nego li se neko upusti u vode tekfira, i prije nego li počne izvoditi ljude iz Allahove vjere, treba dobro razmisliti o dvjema stvarima:

46

dotična osoba činila idžtihad u kojem je pogriješila.57 Ovo je opće-poznata stvar kada je praktični dio propisa u pitanju (mesa'ilul-'amelijjeh), a što se tiče teoretskih propisa vjerovanja (mesa'ilul-'akaid), veliki broj ljudi proglašava nevjernicima one koji na tom polju pogriješe, mada se ovakav stav ne bilježi od nijednog od ashaba, niti od onih koji se u dobru povedoše za njima, niti od ikoga od imama muslimana. U osnovi su takve fraze i stavovi naslijeđe novotara (ehlil-bid'ah), koji izmisle neki bid'at pa poslije nevjernicima proglašavaju svakog onog ko se sa njima ne složi na toj novotariji poput haridžija i mu'utezila i džehmijja.

1. Šta određeni kur’anski ajet ili poslanikov s.a.w.s., hadis, kojeg namjeravaš uzeti za dokaz, konkretno znači, šta mu je povod objave, na šta ukazuje, na koga se odnosi, i kada se na njega odnosi – kako ne bi iznosio laži i potvoru na Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s..

2. Da li se to značenje ajeta ili hadisa konkretno odnosi na osobu ili grupu ljudi koju želiš protekfiriti tj. da li je ta osoba ispunila sve uslove da bi bila proglašena nevjernikom, i da li su otklonjene sve prepreke po tom pitanju.

Od najvažnijih uslova toga da bi neka osoba bila proglašena nevjernikom je i to da čovjek zna da djelo kojeg čini je djelo nevjerstva (kufra)! Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, pa pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište!" (el-Nisa’: 115) Na osnovu ovog ajeta se da zaključiti to, da bi neka osoba bila kažnjena Džehennemom, prethodno mora biti upoznata sa propisom kojeg je prekršila!

Sada se postavlja pitanje: Da li je dovoljno da čovjek zna da, ako uradi ili ne izvrši neko djelo postaje nevjernikom, ili je dovoljno da zna da je svojim postupkom prekršio islamski propis makar i ne poznavao posljedice svoga djela?

Odgovor: Dovoljno je da čovjek zna da određenim postupkom krši islamski propis, jer je Poslanik, s.a.w.s., obaveznim učinio otkup (kefaret), za čovjeka koji je imao odnos sa svojom ženom za vrijeme ramazanskog posta. Naime, taj čovjek je znao da je svojim postupkom prekršio propis, i ako nije znao šta ga sljeduje kao kazna! Isto tako, oženjena osoba, koja počini blud, i zna da je blud zabranjen – biće kažnjena kamenovanjem, pa makar i ne znala kakva kazna slijedi za čin bluda!

Jedna od prepreka izricanju suda tekfira je i prisila na određeni postupak. Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Onoga koji zaniječe vjeru u Allaha (kufr učini), nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Božija kazna! One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova, i njih čeka patnja velika!" (el-Nahl:106)

Od prepreka donošenju suda tekfira je i intelektualna izgubljenost ili neprisebnost neke osobe, kada je u stanju izreći ili uraditi nešto, a da pri tome ne zna šta govori ili radi. Takvo stanje može proizvesti prekomjerna radost i sreća, ili žalost, ili srdžba, ili strah, ili... Allah, dž.š., kaže: "...niste griješni ako u nečemu pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite..." (el-Ahzab: 5)

Imam Muslim, rhm., bilježi predaju od Enes b. Malika, r.a., da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Allah se više obraduje tevbi (pokajanju) svoga roba, nego što bi to učinio čovjek koji putuje na devi kroz pustinju,

47

Isto se znalo dešavati i velikom broju sljedbenika četiri imama poput nekih sljedbenika imama Malika, Šafije, Ahmeda i ostalih! Neki se drže tog stava u tekfiru, a neki sve novotare smatraju nevjernicima, smatrajući novotarem svakog onog koji nije na onome na čemu je i on!?

Ovo je srž haridžijsko-mu'utezilsko-džehmijskog pravca, i ovaj stav se može naći i kod nekih od sljedbenika četri mezheba – što nije bio stav ni jednog od imama četri mezheba niti bilo kojeg drugog imama! Među njima nema ni jednog koji je sve novotare

pa mu ona pobjegne, a na njoj mu bude sva hrana i piće, pa je potom dugo tražio, i izgubivši svaku nadu da će je pronaći, leže u hlad jednog drveta kako bi se odmorio, i u takvom stanju očaja, odjedanput, ugleda devu u neposrednoj blizini, kako mirno stoji, te poskoči, uhvati je za povodac, i od silne radosti, uzviknu: "Bože moj! Ti si moj rob, a ja sam tvoj Gospodar" – pogrešno se izrazivši od silne radosti!"

Od prepreka izricanju suda tekfiru je i to da čovjek ima pri sebi neku od šubhi (nejasnoća, te’vil), koje ga vode pogrešnom tumačenju ili shvaćanju nečega, ali, ono što je specifično za takve osobe je to da su maksimalno ubjeđene da su u pravu! Ovakva osoba nema za cilj kontrirati Islamu i islamskim propisima, i nema za cilj činjenje grijeha, što ga uvodi u okvir prethodno spomenutih Allahovih, dželle ša'nuhu, riječi: "Niste griješni ako u nečemu pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite...!“ (el-Ahzab: 5.)

Takav postupak je odražaj maksimuma kojeg je ta osoba bila u stanju postići, a Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih!" (el-Bekara: 286)

Šejhul-islam Ibnu Kudame el-Makdisi el-Hanbeli, rhm., u svom djelu El-Mugni, 8/131, kaže:

"Ako čovjek namjerno ohalali i prolije krv nedužnih, i uzme im imetak, bez ikakve dvojbe ili sumnje (šubha, te’evil), postaće nevjernikom (kafirom), ali ako se to desi zbog te’evila (pogrešnog rezonovanja ili razumjevanja), kao što je bio slučaj sa haridžijama, već smo spomenuli da je stav većine islamske uleme taj da Haridžije nisu nevjernici (kafiri), i pored toga što su ohalalili živote i imetke muslimana, nastojeći se približiti Allahu, dželle ša'nuhu, putem takvih postupaka, i nadajući se nagradi od Allaha, dželle ša'nuhu, za to!?

...poznato je da su haridžije nevjernicima smatrali veliki broj ashaba, kao i brojne muslimane nakon njih, da su ohalaljivali njihove živote i imetke, i da su sve te postupke smatrali približavanjem (kurbanom), Allahu, dželle ša'nuhu, ali, i pored svega toga, učenjaci ih nisu proglasili nevjernicima zbog te’evila (pogrešnog rezonovanja), koji se tada našao u njihovim glavama..."

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu Medžmu'ul-Fetava, 13/30.,kaže:

"Haridžije, kao novotarija, su nastali zbog pogrešnog pristupa Kur’anu, i zbog pogrešnog razumjevanja njegovih tekstova, ali nisu imali za cilj protusloviti samom Kur’anu! Problem je bio u tome što su ajete razumjevali drugačije nego li je sami Kur’an svojim tekstovima ta značenja htio, što ih je odvelo tome da nevjernicima proglase osobu koja počini veliki grijeh!"

Na stranici 30/210., stoji sljedeće:

48

smatrao nevjernicima, već nasuprot, ono što se bilježi od imama mezheba i ostalih kontrira ovom stavu!

Možda se od nekog od imama bilježi stav da nevjernikom smatra onoga ko kaže određene riječi s čime je imam imao za cilj da su određene riječi nevjerstvo kako bi ostale upozorio na takvo što što ne znači odmah da ako su neke riječi – riječi nevjerstva da je odmah postao nevjernikom čovjek koji je te riječi izgovorio iz džehla – neznanja, ili te'vila – pogrešnog razumjevanja.

"Haridžije su postupile suprotno Sunnetu Muhammeda, s.a.w.s., a sami Kur’an nam naređuje da se strogo držimo poslanikovog, s.a.w.s., Sunneta! Nevjernicima proglasiše vjernike, za koje im sami Kur’an naredi da budu prijatelji s njima! Povedoše se za dvosmislenim i manje jasnim ajetima Kur’ana (mutešabih), koje neispravno prokomentarisaše, nepoznavajući njihova prava značenja, i upustiše se u govor o Allahovoj, dž.š., vjeri bez prethodna studiranja i učenja iste! Niti slijediše Poslanikov s.a.w.s., Sunnet, a niti se povedoše za džema’atom muslimana ('ulemom), koji pravilno razumjevahu značenja kur’anskih ajeta!"

Na drugom mjestu, 28/518, kaže:

"Imami mezheba su složni na tome da se Haridžije trebaju kuditi i proglašavati zabludjelim, ali su se razišli po pitanju proglašavanja istih nevjernicima, na dva, svima poznata, mišljenja."

Također kaže, 7/217:

"Haridžije su bili ljudi koji su više od svih ostalih ispoljavali svoju novotariju i koji su najviše ustajali vojno protivu ummeta i koji su najviše tekfirili ummet – ali, i pored svega toga, među ashabima nije bilo onih koji su ih smatrali nevjernicima; niti je to činio Ali b. Ebi Talib r.a., a niti ostali! Smatrali su ih muslimanima – nepravednim zulumćarima!"

Na mjestu, 28/518, stoji slijedeće:

"Ummet je složan na kuđenju haridžija i smatranju istih zabludjelim, ali se razilaze, po pitanju proglašavanja istih nevjernicima, na dva mišljenja, kako u mezhebu imama Malika i Ahmeda, tako i u mezhebu imama Šafije rhm.. Oni se dvojako tretiraju u mezhebu imama Ahmeda rhm., i ostalih. Prvi tretman je da su haridžije – bugat/hajduci-razbojnici, dok je drugi tretman haridžija da su oni kuffar/nevjernici, poput murtedda/otpadnika, koje je dozvoljeno prve napadati, i zarobljenike im ubijati i preostalu vojsku im nakon borbe dotući, a zarobljene pozvat na pokajanje poput murtedda pa ako se pokaju dobro jest', a ako ne – smrt!... Stav Alije r.a., i ostalih po pitanju haridžija je jasan da oni nisu murteddi/otpadnici od islama, i ovo je ono što se naznačava od imama mezheba, poput imama Ahmeda rhm., i ostalih!"

Na mjestu, 3/282, stoji:

"Za Haridžije, koji ispadahu iz vjere kao što strijela ispada iz luka, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao da ih ubijamo. Ubijao ih je emirul-mu’minin Ali b. Ebi Talib, radijallahu 'anhu, koji je bio jedan od pravilno napućenih halifa (hulefa’ur-rašidun). Svi islamski učenjaci su složni po tom pitanju tj. da se haridžije trebaju borbenom akcijom zaustavljati. Ovo je bio stav svih ashaba, tabi’ina i generacija poslije njih.

49

Potvrda nevjerstva nekoj osobi lično i personalno (na dunjaluku), je poput potvrde džehennemske kazne istoj osobi na ahiretu – što sve ima i svoje određene šartove/uslove, kao i mevani'a/prepreke, što smo na drugim mjestima detaljnije pojašnjavali. Ali, ako te osobe, sada, nisu kafiri – nevjernici, nisu onda ni munafici – licemjeri; to su dakle mu'mini – vjernici, kojima će se oprosta i milosti od Allaha dž.š., tražiti!"58

Šejh Abdurrahman b. Nasir el-Sa'adi, rhm., kaže:

Ali b. Ebi Talib, radijallahu 'anhu, ih nije smatrao nevjernicima, niti Sa’ad b. Ebi Vekkas, radijallahu 'anhu, niti ostali ashabi. Smatrali su ih muslimanima, i pored sukobljavanja i borbi sa njima. Alija, radijallahu 'anhu, nije krećao u rat protivu njih sve dok ne bi prolili nedužnu krv, ili dok ne bi opljačkali imetak nekog muslimana. Dakle, protivu njih su se borili kako bi zaustavili zlo i nasilje koje je dolazilo s njima, a ne zbog toga što su nevjernici! Iz tog razloga im žene nisu odvođene u ropstvo, niti im je imetak uziman za bejtul-mal (islamska kasa)!

Zato, ako oni nisu proglašavani nevjernicima, pored toliko jasnih tekstova koji upućuju na to da su stoprocentno u zabludi, i da je po njihovom pitanju uspostavljen koncenzus (Idžma’) ashaba, kako onda treba da se ophodimo sa raznoraznim pravcima ili frakcijama ljudi, kojima se istina pomutila, i to u onim pitanjima u kojima su pogriješili oni koji su bili puno učeniji od njih!

Stoga, nijednom pravcu, grupaciji ili frakciji nije dozvoljeno da, pojedince ili grupe, koji nisu na onome na čemu su i oni – proglašavaju nevjernicima, niti da im smatraju živote i imetke dozvoljenim za oduzeti, pa makar pri sebi imali novotarija, jer su i osobe koje pogrešno tekfire muslimane - novotari, čije novotarije bivaju često puta težim i gorim od novotarija ostalih novotara! Sve u svemu, znajmo da su u pitanju džahili, neznalice i neuke osobe, koje ne poznaju tematiku oko koje se raspravljaju, što biva razlogom tome da se kasnije i raziđu!"

Na strani 3/288, kaže slijedeće:

"Islamski učenjaci se razilaze po pitanju toga da li se Allahovo dž.š., obraćanje, i obraćanje Njegova Poslanika, s.a.w.s., odnosi na ljude i prije dosezanja Božije objave njima – na tri mišljenja u hanbelijskom mezhebu, i ostalim mezhebima... ali, ono na što upućuje Kur’an je jedino tačno, a to je: "Mi nijedan narod nismo kaznili sve dok im Poslanika nismo poslali!" (el-Isra’: 15.); "O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. Allah je silan i mudar." (el-Nisa: 165.)"

U dva sahiha stoji da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Opravdanje (’uzr), od Allaha dž.š., nikome nije draži. Zbog toga je ljudima slao poslanike i vjerovjesnike!" (Muttefekun ’alejh)

Na kraju, opet napominjem da neznalica (džahil), ima opravdanja za ono što govori ili radi, pa makar bilo ono što govori ili radi djelo kufra (nevjerstva). Takva osoba ima opravdanja za ono što govori ili radi, pa makar bilo ono što govori ili radi djelo fiska (grijeh)! Na ovakav zaključak su nas navele Allahove, dž.š., riječi, Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, Sunnet, zdravo promišljanje i logika, kao i riječi najeminentnijih predstavnika Ehli-Sunneta vel-Džema’ata!

50

"Pripadnici kible koji su - čineći te'vil - zalutali, ili pogriješili u razumjevanju onoga s čime je došao Kur'an ili Sunnet, prethodno vjerujući u poslanstvo Muhammeda s.a.w.s., i u to da je ispravno i istina sve što je on rekao, i toga se budu držali, pa pogriješe u teoretskim ili praktičnim pitanjima vjere – što se ovakvih ljudi tiče Kur'an i Sunnet nam eksplicitno ukazuju na to da takve osobe nisu izašle iz ove vjere, i takvi se neće proglašavati nevjernicima. Po tom pitanju postoji idžma' ashaba i tabi'ina, kao i imama nakon njih!59


48 Nastavićemo s navođenjem citata iz djela "Nevakidul-Iman", od šejha Abdul-Aziz b. Muhammed Alu el-Abdul-Latif, radi boljeg poimanja materije: "…a mi ćemo ovdje ukratko navesti ono što nam je najneophodnije da znamo - kada je opravdavanje neznanjem u pitanju:

1. Pod neznanjem se podrazumjeva praznoća ljudske duše od znanja, ili: Neznanje je ono što se javlja kod onih koji se daju nečemu naučiti. (Pogledaj: Mufredatur-Ragib, str. 142.; Fethul-Gaffar bišerhil-Menar, imam Ibnu Nudžejm, 3/102.; Kitabul-Ta'arifat, str. 80.)

Ono na što se mora staviti akcenat jeste to da je neznanje urođena osobina svakog čovjeka, koja se, shodno mogućnostima, uvjek mora otklanjati, i na čemu se duže vremena mora ustrajavati!

Kada je imam Ibnu ‘Abdil-Berr, rhm., naveo hadis od Ibnu Abbasa, Allah bio zadovoljan njime: "Neki čovjek donese Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, mješinu punu alkohola na poklon, pa ga Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, upita: Zar ne znaš da je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio konzumiranje alkohola!? Reče: Ne znam!..." (Sahihu Muslim, Kitabul-Musakat, Bab: Tahrimu bej'il-hamri, 3/1206.; Muvatta', imam Malik, Kitabul-Ešribeh, Bab: Džami'u tahrimil-hamri, 2/846.) – rekao je slijedeće:

"U ovom hadisu leži dokaz tome da je grijeh podignut od osobe koja nije upućena u nešto, odnosno od osobe koja nešto ne zna! Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "...a Mi nijedan narod nismo kaznili dok im poslanika ne bi poslali!" (el-Isra’: 15.) Ko bude bio u stanju podučiti se nečemu, pa se učenju ne predadne, biće griješan, a Allah, dželle ša'nuhu, najbolje zna!" Pogledaj: El-Temhid, 4/140.; El-Keba’ir, imam el-Zehebi, str. 47..

Imam Ahmed b. Idris el-Sanehadži el-Karafi el-Maliki, Allah mu se smilovao, (rođen u Egiptu 626. h. g., i umro tkđ. u Egiptu, 684.h.g.), kaže:

"Šerijatsko pravilo nam ukazuje na to da ne biva opravdanjem ona vrsta neznanja koju je bilo moguće otkloniti, jer je Allah, dželle ša'nuhu, ljudima otposlao poslanike sa Svojim poslanicama i porukama, i sve ih je obavezao da ih nauče, a potom da po njima postupaju i rade, stoga je izučavanje istih, a potom rad po njima obavezan (vadžib)! Zato, onaj ko napusti put učenja i rada po tom znanju, i sebe prepusti neznanju, počinio je dva grijeha, zbog toga što je prekršio dvije naredbe!" Pogledaj: El-Furuk, 4/264., 2/149-151..

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže slijedeće:

"Pojašnjavanje nekog propisa je povod otklanjanju nejasnoće (šubhe), koja je za svo vrijeme svog bitisanja bila preprekom stizanja kazne onome kod koga se našla. Dotičnoj prepreci sigurno nije za cilj ostanak i bitisanje, već je neophodno tu prepreku otkloniti onoliko koliko se to bude bilo u mogućnosti. Da ovo nije tačno

51

"Ja, lično, sam - a oni koji se druže sa mnom to vrlo dobro znaju - oduvjek bio žestoki protivnik toga da se određena osoba ili grupa, iz sveopćeg muslimanskog korpusa, osudi na nevjerstvo (kufr), ili grijeh (fisk), ili neposlušnost (ma’asijet), izuzev u slučaju da se zna da je protivu takve osobe uspostavljen dokaz, ali u poslaničkom stilu (el-hudždže el-risalijje), nakon kojeg osoba neće imati ikakva opravdanja za (ne)djelo kojeg čini, i tada će njeno protuslovljenje biti razlogom tome da bude osuđena na nevjerstvo (kufr), ili pak grijeh (fisk). Tvrdim i to da Allah dž.š., ovom ummetu oprašta grijehe, bilo da su teoretsko-jezičkog tipa ili praktično-sprovednog tipa (okom, uhom, rukom, nogom...).

ne bi bilo obavezno pojašnjavati ljudima znanje, već bi im bilo bolje da budu ostavljeni u neznanju, a nepojašnjavanje manje poznatih pitanja bi im bilo hajirlije od upoznavanja istih sa njima!?" Pogledaj: El-Fetava, 20/279..

Imam Ibnul-Lahham el-Hanbeli rhm., (umro u Egiptu 803.h.g.), kaže:

"Osoba koja ne poznaje određeni propis će biti opravdana zbog svog neznanja onda ako ne bude nemarna ili nehajna po pitanju poduke datom propisu. Ako je osoba bila nemarna ili nehajna sigurno joj se neće prihvatiti opravdanje!" Pogledaj: El-Kava’id vel-Feva’id el-Usulijje, str. 58..

Imam Dželaluddin Abdurrahman b. Muhammed el-Masri el-Sujuti el-Šafi’i, Allah mu se smilovao, (umro 911.h.g.), kaže slijedeće:

"Ko ne bude znao da je određena stvar zabranjena, a istoga se kloni većina naroda u kojem je, neznanje mu neće biti prihvaćeno, izuzev ako osoba bude nova u vjeri, ili bude rasla u mjestu dalekom od znanja (badija), gdje postoji velika mogućnost da za određeni propis nija saznala!"

Pogledaj: El-Ešbah vel-Nezair, str. 200..

2. Druga stvar, koju nikako ne smijemo smetnuti s uma, kada je neznanje u pitanju, jeste da se na njega posebno mora obratiti pažnja kada je mes’ela tekfira u pitanju, a pogotovu se na njega mora obratiti pažnju kada su u pitanju ljudi koji su neznanju bliži poput osobe koja je svježa u vjeri, ili je rasla daleko od grada (badija), i njima slični.

Imam Šafija, rhm., bi upitan o Allahovim svojstvima, i o onome u šta vjeruje, kada su Allahova svojstva i imena u pitanju, pa reče:

"Allah Uzvišeni, ima Svoja imena i svojstva, jer ih spominje Njegova knjiga, i Poslanik, a.s., Njegov ummet, obavijesti o njima, i niko od Njegovih stvorenja, protivu kojih je dokaz uspostavljen naravno, ih ne može osporiti ili odbiti. Kur’an je objavljen s njima, i tačno je da ih je Poslanik, s.a.w.s., spominjao jer nam to od njega prenose pouzdane osobe, pa ako neka osoba ustane protivu ovoga što sam naveo, nakon što je protivu takve osobe dokaz uspostavljen, postaje nevjernikom! U slučaju da protivu takve osobe nije uspostavljen dokaz, biće opravdana svojim neznanjem, jer se znanje o tome ne može spoznati samim razumom, niti slobodnom procjenom, mišljenjem ili srcem. Ne smatramo da je nevjernikom postala osoba koja ne zna propise vezane za ovu oblast, sve dok potanko ne bude obavještena o ovome!" (Muhtesarul-‘Uluw, lil-Zehebi, str.177..)

Imam el-Buhari, rhm., kaže slijedeće:

"Osoba koja, putem Allahova, dž.š, govora, ne spozna to da Allah nije stvoren, biće podučavana i njeno neznanje će se uklanjati Kur’anom i Sunetom.

52

Ljudima sam uvjek pojašnjavao to da je istina ono što se prenosi od selefus-saliha, kao i od imama mezheba, od propisa ili stavova koji općenito govore o tome da je to i to djelo – djelo kufra, ali uvjek i obavezno se mora razgraničavati između uopćenosti određenog propisa ili stava i dovođenja nekog (pojedinca ili grupe) pod okvire tog propisa ili stava. Ovo pitanje je proizvelo prvi razdor među muslimanima u povijesti i ono spada u krug kompleksnih i složenih pitanja - tekstova ve’ida – tekstova prijetnji i zastrašivanja.

Ko, nakon poduke i spoznaje, odbije i ne prihvati, postaje injadžijom, a Allah, dž.š., kaže: "Allah nikada neće krivoj stazi narod neki prepustiti, nakon što ih je uputio Stazom Pravom, sve dok im ne pojasni ono čega treba da se čuvaju. Allah doista sve zna!" (el-Tevba:115);"Onoga koji protivu Poslanika ustane, nakon što mu se prava Staza ukaza, i koji putem, koji nije Put vjernika, pođe, pustit ćemo da čini šta hoće, a potom ga džehennemu predati. A ogavno li je u njemu boraviti!" (el-Nisa’: 115.)" Pogledaj: Halku Ef’alil-‘ibad, str. 61..

Imam Ebu Dža’afer Muhammed b. Džerir b. Kesir el-Taberi, Allah mu se smilovao, (umro u Bagdadu, 310.h.g.), u svojoj knjizi "el-Tebsir fi Me’alimid-din", nakon spominjanja tekstova vezanih za Božija svojstva, reče slijedeće:

"Značenja koja sam naveo, kao i druga slična njima, kojima je Allah, dž.š., Sam Sebe opisao, kao što ga je njima opisao i Njegov Poslanik, s.a.w.s., su ta koja se ne mogu spoznati slobodnom procjenom i mišljenjem, stoga se neće proglasiti nevjernikom osoba koja to ne bude znala, sve dok o tome ne bude obaviještena!" Pogledaj: Idžtima’ul-džujuš el-Islamijjeh, Ibnul-Kajjim, str. 195.; Sijeru E’alamil-Nubela’, imam el-Zehebi, Allah mu se smilovao, 14/280..

Imam Ibnu Hazm, rhm., kaže:

"Ne postoji razilaženje po pitanju toga da, ako neki čovjek primi Islam, pa ne bude poznavao neke od osnova Islama (šerai’ul-islam), i bude vjerovao npr. da je alkohol dozvoljen, ili da čovjeku nije obaveza klanjati, a od onih je do kojih nije stigao Allahov propis – takva osoba se ne smatra nevjernikom, i po pitanju takve osobe ne postoji drugo meritorno mišljenje, sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz pa se počne izvlačiti ili odgađati sprovedbu dotičnog propisa. U tom slučaju postaje nevjernikom uz opštu saglasnost cijelog ummeta (idžma’ul-umme)." Pogledaj: El-Muhalla, 13/151.

Šejhul-islam Ibnu Tejmije, rhm., kaže:

"Ali, među ljudima ima onih koji su opravdano neznalice po pitanju nekih od ovih propisa, tako da se neće niko od njih proglasiti nevjernikom sve dok se protivu njega ne uspostavi dokaz po principu dostavljanja objave, kao što Allah, dž.š., kaže: "O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali; Allah je silan i mudar!" (4:165.)

Dakle, kada bi neki čovjek primio Islam, i ne bude znao da je namaz jedna od obaveza koju mora izvršavati, ili ne bude znao da je alkohol zabranjen, neće postati nevjernikom zbog toga što nije vjerovao da je namaz obavezan (vadžib), ili što nije vjerovao da je alkohol zabranjen (haram). Takva osoba neće biti kažnjena sve dok do nje ne stigne dokaz u poslaničkom svjetlu." Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 11/406..

53

Kur’anski tekstovi koji sadrže prijetnje i zastrašivanja su općeniti, poput: "Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti; oni će u ognju goreti!" (el-Nisa': 10.)

Svi kur’ansko-hadiski tekstovi koji glase u stilu: "Ko počini to i to - zaslužiće to i to" - svi su oni općenitog karaktera...

Propis tekfira (osude muslimana na nevjerstvo), spada u oblast Ve’ida, jer i kada naiđemo na čovjeka koji izgovara ono čime poriče govor Muhammeda, s.a.w.s., može se desiti da je dotična osoba


"Ko bude upućivao dovu nekom drugom mimo Allaha, ili hadždž bude obavljao nekom drugom mimo Allaha, ta osoba je mušrik, a djelo kojeg je počinio je djelo nevjerstva, ali, može se desiti da određena osoba ne zna da je to djelo zabranjeno, i da je to širk, poput velikog broja Tatara i njima sličnim koji su primili Islam, a pri sebi su još zadržavali raznorazne kipove, kojima su se na neki način približavali, koje su cijenili i poštovali, ne znajući da su i to zabranjene stvari u Islamu. Neki od njih bi imali naklonosti prema vatri, ne znajući da je to vjerom zabranjeno djelo. Dakle, mnoge vrste širka bivaju nepoznanicom onima koji prime islam, tako da nisu svjesni toga da su to djela širka…" Pogledaj: El-Redd ‘alel-Ahna’i, str. 61-62..

Na trećem mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., izjavljuje:

"Proglašavanje određenog muslimana nevjernikom i dozvoljavanje njegova ubistva ovisi od dosezanja poslaničkog dokaza takvoj osobi nakon čijeg odbijanja postaje nevjernikom. U suprotnom - ne proglašava se nevjernikom osoba koja ne bude poznavala neke od propisa svoje vjere!" Pogledaj: El-Reddu ‘alel-Bekri,str.258.; el-Fetava, 12/500.; Medžmu’atur-Resa’il Ibni Tejmije, 4/382..

Od najjasnijih dokaza koji govore o validnosti i ispravnosti opravdavanja neznanjem jeste hadis koji se bilježi u sahihu, a kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao:

"Jedan čovjek nijednog dobrog djela u životu nije uradio, pa naredi svojoj porodici da ga, kada umre, spale, pa potom da pola njegova pepela prospu po polju, a pola po moru! Vallahi, ako ga Allah bude mogao sastaviti, kazniće ga kaznom kakvom do tada još nikoga nije kaznio! Kada je čovjek umro, djeca postupiše kako im bi naređeno. Allah, dželle ša'nuhu, kasnije, naredi zemlji pa sakupi ono što je od njega bilo u njoj, i naredi moru pa sakupi ono što je od njega bilo u njemu. Kada se nađe pred Allahom, dželle ša'nuhu, upita ga: Zbog čega si to uradio? Reče: Zbog straha od tebe, Gospodaru, a Ti sve najbolje znaš - pa mu Allah oprosti!" (Buhari, br. 3478.; Muslim, br. 2756.)

Imam Ibnu Kutejbe el-Dejnuri rhm., (umro 276.h.g.), kaže slijedeće:

"Ovaj čovjek je vjerovao u Allaha, svjedočio Njegovom postojanju, i plašio se od Njega, ali nije poznavao jedno Njegovo svojstvo, misleći da, ako bude spaljen i pepeo njegov bude rasut po zemlji, da će time omesti Allaha, dželle ša'nuhu, ali mu Allah, dželle ša'nuhu, oprosti zbog toga što Ga je bio svjestan, i zbog toga što se Njegove kazne plašio." Pogledaj: Te’vilu muhtelefil-hadis, Muhammed el-Asfer, str. 136..

54

nova u vjeri, ili da je odrasla u dalekom selu ili zabiti (badija-mjesto neznanja), pa se zbog tih razloga dotična osoba ne smije proglasiti ili smatrati nevjernikom, pa makar i negirala obaveznost nekog propisa, sve dok se ne uspostavi dokaz protivu date osobe, kada više neće imati opravdanja za takav svoj postupak! Možda će osoba po prvi put čuti za neki kur’ansko-hadiski tekst (propis), ili ga je već čuo ali nije bio siguran u njegovu tačnost ili je čuo za nešto drugo što ga je odvelo u drugačije tumačenje (te’evil), pa makar bio i pogrešan!60

Šejhul-islam Ibnu Tejmijjje rhm., kaže:

"Uvjek navodim ovaj hadis… Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu, dželle ša'nuhu, moć, i u to da Allah, dželle ša'nuhu, može oživjeti rasuti pepeo, čak je i povjerovao u to da neće biti oživljen – što je očito djelo nevjerstva (kufr), na osnovu konsenzusa svih muslimana, ali u pozadini svega je ipak bio vjernik koji se plašio Allahove, dželle ša'nuhu, kazne, zbog čega mu je Allah, dželle ša'nuhu, i oprostio!" Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 3/231., 11/409-410, 28/501.

Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., nam ovaj hadis detaljnije pojašnjava, pa kaže:

"Ovaj čovjek je zapao u sumnju (šekk), i neznanje (džehl), po pitanju Allahove dž.š., moći da On može ponovo oživjeti čovjeka, nakon što bude spaljen i pepeo mu razasut bude; da može oživjeti mrtva čovjeka i sakupiti ga nakon svega toga!? Dakle u pitanju su dvije veoma bitne stvari:

1. Osnova u vezi Allaha, dželle ša'nuhu, tj. vjerovanje u to da je Allah, dželle ša'nuhu, u stanju sve učiniti (el-iman bil-kada’i vel-kader).

2. Osnova u vezi vjerovanja u Sudnji Dan tj. vjerovanje u to da će Allah, dželle ša'nuhu, oživjeti ovog mrtvaca, i da će ga"nagraditi” za njegova djela.

I pored svega navedenog, kada je ovaj čovjek u osnovi vjerovao u Allaha dž.š., i u Sudnji Dan tj. da Allah, dželle ša'nuhu, nagrađuje i kažnjava poslije smrti, a prethodno je uradio jedno dobro djelo, a ono je iskreni strah od Allahove, dželle ša'nuhu, kazne zbog počinjenih grijeha, Allah dž.š., mu je oprostio grijehe zbog toga što je vjerovao u Njega i u Sudnji Dan, i zato što je imao jedno dobro djelo!"

Pogledaj: El-Fetava,12/491.; Bugjetul-Murtad, str. 342..

Pojašnjavajući ovaj hadis, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:

"Ovaj čovjek je bio neznalica po pitanju Allahove dž.š., moći njegova povraćaja i oživljenja, nadajući se tome da Allah dž.š., neće biti u stanju oživjeti ga, kako nas sam o tome obavještava, ali, i pored toga, vjerovao je u Allaha dž.š., Njegove naredbe i zabrane, nagrade i kazne. Plašio se Njegove kazne, a neznanje kojeg je pri sebi imao je bilo one vrste protivu kojeg nije bio uspostavljen dokaz, koji bi prouzrokovao nevjerstvo osobe koja mu kontrira zbog čega mu je Allah dž.š., i oprostio grijehe, a ovakvih slučajeva je među muslimanima mnogo! Poslanik s.a.w.s., je spominjao događaje minulih generacija kako bi bili pouka umetu danas!"

(Pogledaj: El-Safedijja, 1/233.; Medaridžul-Salikin, 1/338-339.; Isarul-hakki ‘alel-halki, Ibnul-Vezir, str. 436.; Medžmu’atul-šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, 3/11.; Medžmu’u Fetava ve Resa’il šejh Muhammed b. ‘Usejmin, 3/0605..)

55

Kao potporu navedenom, uvjek citiram hadis koji je muttefekun ’alejh, a koji govori o čovjeku koji je izjavio slijedeće: "Kada umrem, spalite me i pepeo moj sakupite, i u rijeku bacite. Tako mi Allaha, ako me poslije toga uspije sastaviti, neka me kazni kaznom kakvom nikoga do tada nije kaznio! Sa njime se postupi onako kako je i oporučio. Kasnije, Allah, dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Čovjek odgovori: Bojao sam Te se – pa mu Allah, dž.š., oprosti grijehe!"61

Ovaj čovjek je posumnjao u moć Božiju, i u svoje ponovno proživljenje; čak je imao ubjeđenje da ne može biti proživljen. Svi

Ono što je posebno bitno napomenuti ovdje je to što trenutno živimo u vremenu u kojem su sredstva javnog informisanja veoma jako razvijena, pomoću kojih se može širiti da’avet Muhammeda, s.a.w.s., na sve strane svijeta, i to na raznorazne načine. Sva ta tehnika je učinila da čitav svijet danas bude poput jednog grada, ali, i pored svega toga, neznanje je i dalje bolest današnjice, jer je oslabio broj učenih ljudi koji po znanju rade, dok je porastao broj onih koji sebi prizivaju šerijatsko znanje, koji ljudima uljepšavaju laž, i odvode ih u sumnju!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., nam ukazuje na hal ljudi njegova vakta (a, sigurno im je hal bio bolji od hala u kojem smo mi danas), kao i na raznorazne postupke nevjerstva koje je veliki broj ljudi, njegovog vremena, radio, ali im je i pored toga iznalazio opravdanja u neznanju, pa kaže: "Ove vrste ljudi, i ako ih je, u današnjem vremenu, postalo mnogo, takvi su jer je malo onih koji pozivaju znanju i vjeri, a tragovi poslanstva polako iščezavaju u većem broju mjesta. Većina njih ne posjeduju od objave i poslaničkog nasljedstva ni onoliko koliko bi im bilo dovoljno da pronađu Put, a do dobrog djela njih to nasljedstvo nije ni stiglo. Zato, u mjestima i razdobljima nepostojanja poslaničke upute (fetra), čovjek biva nagrađen i za malo imana koji se nađe pri njemu, a biće oprošteni grijesi onome protivu koga dokaz uspostavljen nije, dok, isti ti grijesi, neće biti oprošteni onome protivu koga je dokaz uspostavljen - kao što to stoji zabilježeno u poznatom hadisu koji glasi:

"Islam će se gubiti i nestajati kao što vremenom blijedi platno, tako da će doći vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post, niti za obrede, niti za zekat; Allahova Knjiga će u jednoj noći iščeznuti tako da jednog ajeta neće ostati na zemlji. Razne skupine ljudi će ostati, neki oronuli starac i starica, koji će govoriti: Zatekli smo naše stare kako izgovaraju: La Ilahe Illallah – pa ih i mi izgovarasmo!? Sileh b. Zufer prigovori Huzejfi b. el-Jemanu, Allah bio zadovoljan njime: "Šta će im koristiti takvo La Ilahe Illallah" – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat? Huzejfe, radijallahu 'anhu, se okrenu od njega, ne htjevši mu odgovoriti. Sileh ponovi svoje pitanje, a Huzejfe, radijallahu 'anhu, mu opet ne htjede odgovoriti. Sileh po treći put postavi pitanje Huzejfi, radijallahu 'anhu, na šta mu odgovori slijedećim riječima: Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre!" Pogledaj: el-Fetava, 35/165..

(Hadis biilježi imam Ibnu Madždžeh, rhm., u svome Sunenu, br. 4049., a imam el-Busajri, Allah mu se smilovao, za njega kaže da je sahih. Prenosi ga i imam Hakim, 4/473., a sa njim se slaže i imam el-Zehebi, Allah mu se smilovao, i smatra ga sahihom, dok hafiz Ibnu Hadžer el-'Askelani, Allah mu se smilovao, kaže da je hadis jakog seneda, i, na kraju, šejh Albani, Allah mu se smilovao, ga ocjenjuje sahihom. Pogledaj"el-Sahiha", br. 87.).

56

znamo da je takvo ubjeđenje nevjerstvo, na osnovu koncenzusa svih muslimana, ali, kao džahil i neznalica, nije bio svjestan toga, i u potaji je bio vjernik, koji se plašio Allahove kazne, nakon čega mu je Allah dž.š., grijehe oprostio! Zato, osoba koja je mute’evvil (osoba koja nešto pogrešno shvaća ili tumači), je osoba koja vrši idžtihad (tj.ulaže napor radi rješavanja određenog pitanja), i ima za cilj nešto uraditi onako kako vjera, s kojom je došao Muhammed s.a.w.s., nalaže, i takva osoba je zaslužnija oprosta Božijeg, nego li osoba prethodno spomenuta u hadisu!"62

3. Kada govorimo o tome da se neznanje mora uzimati u obzir kada je tekfir muslimana u pitanju, to ne znači da će neznanje biti opravdanje svakoj osobi koja se na njega pozove.

Imam Šafija, rhm., kaže:

"Postoji jedan dio 'ilma i znanja, kojeg mora znati punoljetna i razumna osoba, kao što je pitanje pet dnevnih , ili da je post mjeseca ramazana jedna od obaveza ljudi prema Allahu, dželle ša'nuhu, kao i to da obave hadždž ako su u mogućnosti, i da daju zekat na svoj imetak, te da im je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio blud i ubijanje, krađu imetka i alkohol, i ostalo slično ovome!" Pogledaj: "El-Risaleh", str. 357..

Imam Ibnu Kudame el-Hanbeli, rhm., kaže:

"Ako određena osoba zanegira obaveznost nekog propisa (džahdul-vudžub), mora se uzeti u obzir hal i stanje dotične osobe, pa ako bude od onih koji ne poznaju ovo pitanje, i od takve je vrste ljudi da je moguće da ne poznaje ovo pitanje poput osobe svježe u islamu, ili osobe koja je odrasla u zemlji neznanja (badija) - biće podučena tome da je namaz obaveza, i neće se proglasiti nevjernikom, jer dotična osoba polaže puno pravo na opravdanje neznanjem. Ako je u pitanju osoba koja je upoznata sa ovim pitanjem, poput osobe koja živi sa muslimanima u njihovim mjestima i selima, neće imati pravo na opravdanje neznanjem u ovakvom postupanju, i biće osuđena na kufr, jer su dokazi obaveznosti jasni i decidno pojašnjeni Kur'anom i Sunnetom, i muslimani uvjek devame namaz, tako da obaveznost, ne može biti skrivena ovakvoj osobi, i njegovo poricanje obaveznosti je znak poricanja Allaha i Njegova Poslanika i konsenzusa ummeta! Takva osoba postaje murteddom, i po ovom pitanju mi nije poznato ikakvo razilaženje od strane uleme! Pogledaj: "El-Mugni", 2/442..

Važno je znati da je opravdanje neznanjem u uskoj sprezi sa nizom drugih pitanja, poput vrste pitanja koje se ne poznaje tj. da određeno pitanje bude od manje jasnih ili sumnjivih stvari, te da sama osoba bude svježa u vjeri, ili da je određena osoba rasla u mjestu dalekom od uleme i znanja (badija), jer je velika razlika između mjesta koje ima u sebi uleme, i mjesta koje to nema.

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže:

"Određena mjesta i područja, i određena vremenska razdoblja, u kojima je došlo do iščezavanja i nestajanja tragova poslanstva – osoba koja ne bude poznavala tragove poslanstva u datom mjestu ili vremenu, i zanegira neki od vjerskih propisa greškom, neće biti poput osobe koja se nalazi na područiju ili vremenu gdje su tragovi poslanstva vidni i jasni, kao što se to bilježi u hadisu Huzejfe, Allah bio zadovoljan njime: "Islam će se gubiti i nestajati kao što blijedi konac platna, tako da će doći vrijeme kada se neće znati niti za namaz, niti za post..." Pogledaj: Bugjetul-Murtad, str. 311..

57

Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmije rhm., nakon govora o tome da se pojedinac ili grupa, ne smiju proglasiti nevjernicima sve dok ne ispune određene uvjete, i dok se određene smetnje, sa puta donošenja takve odluke, ne uklone, kaže slijedeće:

"Dokaz ovome što govorimo je Kur’an, Sunnet, Idžma’ i zdrava logika… Nakon spominjanja određenog broja dokaza iznosi slijedeći zaključak: "Kur’anom, kojeg pojašnjava i komentariše Sunnet, je sigurno potvrđeno, da će Allah, dželle ša'nuhu, oprostiti ovom ummetu grešku i zaborav, a međ’ šerijatskim dokazima ne postoji

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže slijedeće:

"Ulema ne tekfiri osobu koja ohalali nešto što je haram – ako je u pitanju osoba koja je svježa u vjeri, ili je odrasla u mjestu neznanja (badija), jer se status kufra ne zaslužuje osim nakon dosezanja Allahove, dželle ša'nuhu, poslanice do određene osobe. Veliki broj ovih ljudi nije ni saznao za tekstove koji govore suprotno o onome na čemu su, niti znaju da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, poslan sa nečim sličnim, tako da će se reći da su određene riječi – kufr i nevjerstvo, ali će nevjernikom biti proglašena samo osoba protivu koje je dokaz uspostavljen, dok ostali neće!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, , 28/501., 11/407..

49 Pogledaj: Nevakidul-Iman el-Kavlijje vel-‘Amelijje, el-‘Uzru bil-džehli, str.59-64.

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: "Danas se nalazite u vremenu – punom uleme, sa malo govornika (hatiba); ko ostavi deseti dio onoga što zna – propao je! Nakon ovoga će doći vrijeme – sa puno govornika (hatiba), a s malo učenjaka i uleme; ko se bude pridržavao desetog dijela onoga što zna – uspio je!" Pogledaj: el-Silsila el-Sahiha, br. 2510..

Dobro promisli o riječima Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i o tome kako je napravio razliku između dva vremena: između vremena punog učenjaka, i vremena s malo učenjaka. U prvom slučaju ko ostavi dio vjere – propao je, a u drugom slučaju, ko se prihvati jednog dijela vjere – spasio se! (op.prev.)

50 Muhamed Rešid Rida, rhm., autor poznatog tefsira el-Menar, u svom djelu: "Ta'alik 'ala Medžmu'ir-Resa'il el-Nedždijje", 4/520-521., dijeli postupke i djela koja iziskuju izvjesnu šeri'atsku sankciju, na nekoliko grupa, pa kaže:

1. Djela zbog kojih će se osoba proglasiti nevjernikom, jer se ne može opravdati neznanjem po njihovom pitanju, kao što je slučaj sa opšte poznatim propisima ove vjere, ili kako ih stručnjaci nazivaju: nužno poznate stvari ove vjere (ma'alumun minel-dini bil-darura), po pitanju kojih su svi učenjaci složni (el-mudžme'un 'alejha).

Ulema, iz ovog općenitog stava, izdvaja osobe koje su nove u vjeri, ili one koji žive daleko od muslimana od kojih bi mogli učiti vjeru, ili pak čovjeka-nevjernika koji živi u nevjerničkoj zemlji kojeg si privolio na tevhid Allaha, dželle ša'nuhu, i poslanicu Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, i na vjerovanje u proživljenje i nagrađivanje, ali koji umrije prije nego li je bio u stanju podučiti se osnovama , ili se podučio osnovama nekih propisa ili posta, a kojeg si ostavio, i iz čije zemlje si možda otputovao.

Spomenutoj osobi će se kao opravdanje prihvatiti nepoznavanje osnovnih propisa ove vjere (darurijat), sve do trenutka kada je bila u situaciji datim pitanjima se podučiti, ako se bude znalo da je bilo još propisa koje je dotična osoba morala savladati, i po njima svoje vjerovanje uskladiti.

58

nešto što bi nužno iziskivalo to da će Allah, dželle ša'nuhu, kazniti svakog pripadnika ovog ummeta koji je počinio grešku!

...čovjek koji povjeruje u Allaha, dželle ša'nuhu, i u Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i ne bude poznavao nešto od onoga s čime je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, došao, i ne bude detaljno vjerovao u ono s čime je on, sallallahu 'alejhi ve sellem, došao, ili zbog toga što nije ni čuo za to, ili je pak saznao za neki od tih propisa ali ne na način koji iziskuje nužno prihvatanje i vjerovanje u njega, ili je određeni propis, opravdano, drugačije shvaćao (te'vil) – ovakva osoba vjeruje u Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi

2. Djela zbog kojih se osoba neće proglasiti nevjernikom, ako ih ne bude poznavala, a ona su manje jasni, ili manje poznati propisi, ili koje bi većina uleme nazvala terminom"propisi oko kojih ne postoji konsenzus uleme (idžma')", niti spadaju u nužno-poznate propise ove vjere...

3. Djela zbog kojih se osoba neće proglasiti nevjernikom onda kada ih počini, sve dok se ne upozna s Allahovim propisom po tom pitanju, poput stvari oko kojih postoji konsenzus islamske uleme da je dotično djelo konkretna obaveza date osobe, potvrđena direktnim dokazom, ali zbog određene šubhe ili lošeg razumjevanja osoba tom propisu kontrira, kao što je slučaj sa smatranjem dozvoljenosti uživanja alkohola i ostalih opojnih pića...

4. Pitanja idžtihadskog tipa, po pitanju kojih ne postoji eksplicitno-direktni propis, decidno jasan, kako metnom tako i senedom. Kada su ovakvi slučajevi u pitanju, svaki mudžtehid će imati opravdanje. (op. prev.)

Šejh Behauddin Abdurrahman b. Ibrahim el-Makdisi rhm., u svom djelu el-'Uddeh, u poglavlju Hukmul-Murted, na str. 645., kaže slijedeće: "...izuzev u slučaju da osoba bude od onih kojima su pitanja obaveza i zabrana nepoznati, s čime se moraju podrobnije upoznati, pa ako ih nakon toga odbiju postaće nevjernici! Mes'ela: Osobe kojima ta pitanja mogu biti nepoznata su osobe nove u Islamu, ili osobe koje su živjele daleko od muslimana – takvi se moraju podučavati, pa ako se vrate propisima vjere dobro jest', a ako ne - biće kažnjeni!"

Pogledaj više detalja o ovoj temi u slijedećim izvorima:

El-Mugni, kitabul-riddeh, 12/277.; El-Šifa, 2/523, 524, 529,539.; Minhadžul-Sunneh, 5/88-125.; Muhtesarul-Fetava el-Masrijjeh, str. 247-248.; El-reddu ‘alel-Ahna’I, str. 61-61.; Medžmu'ul-Fetava, 35/164-165.; El-Istigaseh, 2/629-630.; El-I'ilam bi Kavati'il-Islam, str. 83.; el-Durerul-Sennijjeh, 1/235-236, 520-521., i 10/351-375.;Medžmu'atul-tevhid, 1/54.; Fetavel-Ledžne el-Da'imeh, 2/96-100., fetva br. 11403.; Medžmu'u Fetava šejh Abdul-Aziz b. Baz, zbirka Tajjara, 2/528-529.;El-Tibjan šerhu Nevakidil-Islam, dodatak na str. 75-76.; El-Mesa'il el-Muštereke, dr. Muhammed el-'Arusi, str. 303.; El-Džehlu bi Mesa'ilil-I'itikad ve Hukmuhu, Abdurrezzak Me'aš; Nevakidul-Iman el-I'itikadijjeh ve Davabitul-Tekfir 'indel-Selef, dr.

Muhammed el-Vuhejbi, 1/225..

51 Bilježi ga imam el-Buhari u poglavlju el-Enbija’, br. 3478, 3481., od Huzejfe, Allah bio zadovoljan njime; Muslim u poglavlju el-Tewba, br. 2756, 2757., od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, i od Ebu Se'ida. Hadis se bilježi od nekoliko ashaba u

59

ve sellem, toliko da je zaslužan Njegove nagrade zbog svega toga, a pitanja u koja nije vjerovao – dokaz o tim propisima nije bio uspostavljen protivu te osobe, kako bi bila proglašena nevjernikom, ako bi suprotno postupila.

Ako se ovo spozna i shvati, uvidjeće se da je osuda ovih džahila i onih sličnim njima, kao i proglašavanje istih nevjernicima - vjerom zabranjeno djelo, sve dok se nad pojedincima od njih ne uspostavi dokaz u poslaničkom stilu, nakon kojeg će se uvidjeti da li su namjerno kontrirali onome s čime je

drugim hadiskim zbirkama. Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, u svom djelu Medžmu'ul-Fetava 12/491., kao i Ibnul-Vezir, Allah mu se smilovao, u svom djelu Isarul-Hakk, str. 394., kažu da je ovaj hadis Mutevatir!

52 Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 3/230-231.; Muhteleful-Hadis, str. 81.; Isarul-Hakk, str. 394.; El-Durer el-Sennijjeh, 12/73-74..

Ibnu Hazm, Allah mu se smilovao, kaže:

"Ovaj čovjek je umro nespoznavši to da je Allah, dželle ša'nuhu, u stanju sakupiti njegov pepeo i oživjeti ga, ali, i pored svega toga, mu je oprostio, zbog toga što je svjedočio (šehadet), što Ga se plašio, i zato što je bio neznalica!" Pogledaj: el-Fisal, 3/251-253..

Na drugom mjestu, Ibnu Hazm, Allah mu se smilovao, navodi tri dokaza šerijatske validnosti i utemeljenosti smetnje neznanja, pa kaže:

1. Poslanik a. s., je prihvatao primanje islama od svih ljudi koji su islam pred njime primili, i pored toga što nisu poznavali većinu osnovnih pitanja ove vjere.

2. Havarijjuni su rekli Isa'u a. s. : "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?" On reče: "Bojte se Allaha, ako ste vjernici" &"Mi želimo" – rekoše oni –"da s nje jedemo, i da naša srca budu smirena, i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj svjedoci budemo." (el-Ma'ida: 112-113.) – sve što je rečeno nije anuliralo njihovu vjeru i iman.

3. Ko bude učio Kur'an, i, prilikom čitanja istog, pogriješi – time nije postao nevjernik." Pogledaj: el-Fisal, 3/251-253.

53 Pogledaj: El-Istigaseh fil-Reddi ‘alel-Bekri, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, 1/383..

54 Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/367.

55 Menhedžu Ibni Tejmijje fil-Tekfir, 1/243-249.; El-Kat’u vel-Zannu, 2/469-479.


"Osoba koja primi islam ne može istog momenta prihvatiti sav šeri'at, ili joj pak narediti izvršavanje svih propisa ove vjere. Po istom principu idu i osobe koje su se pokajale od grijeha, kao i osobe koje se podučavaju, ili pravom putu napućuju – ne može im se odjednom cijela vjera narediti, niti im se može cijelo znanje odjednom saopštiti. Data osoba sve to ne može podnijeti, a sve što se ne može podnijeti – nije obavezno, a sve što nije obavezno – nemaju pravo, kako 'alim tako i emir, da to, u startu, zahtijevaju od ostalih!Alim ili emir - neće naređivati, niti zabranjivati, ono što se ne može znati, ili se ne može izvršavati,

60

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, došao, i pored toga što znamo da su riječi koje izgovaraju - riječi nevjerstva.

Ovo što smo naveli je općeniti propis koji važi za sve one (pojedince ili grupe), nad kojim se hoće sprovesti propis tekfira, i pored toga što znamo da su neke novotarije gore od drugih, kao i to da neki od novotara imaju više imana od ostalih, zato, niko nema pravo muslimana proglasiti nevjernikom zbog grijeha ili greške, sve dok se protivu takve osobe ne uspostavi dokaz pomoću kojeg bi shvatio pravi put! Osobi, čiji je iman sigurno uspostavljen (bil-jekin), se ne može iman zanegirati uz sumnju (bil-šekk). Iman mu se ne

sve dok se ne bude u stanju i mogućnosti to činiti, kao što Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nije uzimao određene postupke za zlo sve dok im nije došlo vrijeme (za promijene). Ovako postupanje se neće smatrati podržavanjem harama, ili izbjegavanjem naređivanja obaveza, zato što je obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljena mogućnošću znanja i mogućnošću učinka, a u slučaju nemogućnosti znanja ili nemogućnosti učinka – neće važiti. Iz ovog pravila se može razumjeti spadanje obaveznosti velikog broja propisa i djela sa ljudi, pa makar, u svojoj osnovi, ta djela bila naređenjim ili zabranjenim, zbog nemogućnosti dostavljanja Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabranjenosti nečega, jer nemogućnost učinka obara naredbu ili zabranu, pa makar bila i propisanom u osnovi!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, , 20/60-61.


"Selef i imami su upućivali žestoke kritike na račun murdžija, smatrajući ih novotarima, ali nije mi poznato da ih je iko od selefa tekfirio! Selef je složan na tome da oni svojim postupanjem ne postaju nevjernicima. Imam Ahmed rhm., kao i ostali imami, se jasno i decidno izjasnio o tome da ne tekfiri murdžije, tako da ko pripisuje imamu Ahmedu rhm., tekfir murdžija, ili ih bude smatrao jednim od novotara oko čijeg tekfira se ulema razilazi – takva osoba čini veliku grešku!

Od imama Ahmeda rhm., i ostalih imama, se bilježi da je tekfirio "džehmijje el-mušebbihe", i njima slične. Imam Ahmed rhm., nije tekfirio haridžije, niti kaderije – ako potvrde znanje, i zanegiraju stvorenost djela, i općenito htijenje, mada se od njega bilježe dva rivajeta po pitanju njihova tekfira. Što se murdžija tiče, stav imama Ahmeda, rhm., po pitanju njihova neproglašavanja nevjernicima - je jedan, mada on ni pojedince od džehmijja nije proglašavao nevjernicima, niti je tekfirio svakog onog koji je za sebe tvrdio da je džehmijja, niti je tekfirio onog ko se sa džehmijjama složio u određenim stavovima, ili u određenim novotarijama! Imam Ahmed je klanjao namaz za džehmijjama – onima koji su ga pozivali svojim stavovima, i koji su narod stavljali na kušnju zbog toga, žestoko kažnjavajući svakog onog ko se ne povede za njihovim stavovima!

Sve njih, i njima slične, imam Ahmed, nije tekfirio, već je smatrao da su na imanu, da polažu pravo na imamet i vlast, učeći im dovu, pristajući za njima i u namazu, i na hadždžu, i u vođenju rata, zabranjujući vojno ustajanje protivu njih, i njima sličnih! Negirao je neispravne stavove koje su zastupali, a koji su, u osnovi, predstavljali pravo nevjerstvo, i pored toga što nisu bili svjesni toga da su ta djela – djela kufra. Protivu svega toga se borio, onoliko koliko je mogao, spajajući na taj način između pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s., putem otkrivanja i suzbijanja džehmijskih novotarija, i između pridavanja pažnje pravima vjernika, bilo da su imami ili ummet u pitanju, pa makar bili u pitanju neznalice (džuhhal), novotari (mubtedi'un), nasilnici (zalemeh), i griješnici (fasikun)!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 7/507..

56 Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže:

61

smije zanegirati sve dok se protivu takvog ne uspostavi dokaz, ili dok mu se postojeća nejasnoća (šubha), ne otkloni."63

Šejh Ibnu ‘Usejmin rhm., je, prilikom govora o proglašavanju određenog pojedinca ili grupe nevjernikom, rekao slijedeće:

"Od prepreka, izricanju takvog suda, je i te’vil (pogrešno razumjevanje), pri djelima koja svoga počinioca - u normalnim okolnostima - izvode iz vjere, jer je prethodno mislio da je u pravu, i da je na istini. Ovakva osoba nema za cilj činjenje grijeha, ili kontriranje praksi Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, tako da

"Ali, ti ljudi nisu spoznali suštinu onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, što je proizvelo to da sve loše poimaju i razumjevaju, što je rezultiralo samom krnjavošću u spoznaji tradicije i logike – mada će i sama ta krnjavost spoznaje biti intelektualni vrhunac kojeg je ta osoba mogla i postići, ne bivši u stanju ništa od svega toga promijeniti. Čovjek koji se maksimalno založi na putu pronalaska istine - onoliko koliko može - i ne bude u stanju činiti ili spoznati nešto – Allah, dž.š., ga neće kazniti zbog toga na osnovu mišljenja selefa i imama, jer ko se Allaha, dž.š., bude bojao - onoliko koliko bude mogao – ako ne spozna dio istine, neće biti kažnjen zbog toga!

Što se tiče stava kojeg zagovaraju Džehmijje da će Allah, dž.š., kažnjavati i one koji ne budu bili u stanju nešto izvršavati, kao i stava kojeg zagovaraju Mu'utezile i Kaderije, da osoba koja čini idžtihad prethodno mora znati istinu i hakk, jer ako izvjesna osoba, prethodno ne bude znala hakk biće kažnjena zbog svog nemara prema hakku, a ne zbog nemogućnosti učinka datog djela – oba stava su neispravna, i slabog su utemeljenja, i zbog ovakvih neispravnih stavova su raznorazne grupacije sljedbenika kible počeli tekfiriti jedni druge, prizivajući prokletstvo jedni na druge!" Pogledaj: El-Fetava, 5/563..

Imam Šafija, rhm., u djelu "el-Umm", u poglavlju el-Akdijeh, 6/205., kaže:

"Nije nam poznato da je iko od selefa ovog ummeta, za kojim se povodilo u vjeri, niti iko od tabi'ina poslije njih, odbio svjedočenje nekog zbog te'vila, pa makar ga i smatrao griješnim ili zabludjelim, i vidio ga da dozvoljava ono što je Allah zabranio, niti da je iko od njih odbio te'vil koji na neki način ima prođe, pa makar njime ohalalio nečiji život, ili imetak...

Muhammed b. Hazm, u djelu el-Fisal, 3/247., kaže slijedeće:

"Jedan dio učenjaka smatra da se musliman neće proglasiti nevjernikom, niti griješnikom zbog određenog stava kojeg je iznio po pitanju vjerovanja, ili zbog neke fetve, jer je svaka osoba koja o tim stvarima govori mudžtehid – osoba koja Bogu robuje na način na koji misli i smatra da je najbolje, tako da će u svakom slučaju ta osoba biti nagrađena..."

Imam Ibnu Bettal, Allah mu se smilovao, kaže (8/595.):

"Muhelleb rhm., i ostali, izjavljuju: "Nema razilaženja međ' islamskom ulemom u tome da je svaki mute'ewil (osoba koja nenamjerno pogriješi), opravdan zbog svog te'vila, i neće biti griješan u slučaju da mu te'vil bude od one vrste koju arapski jezik podržava, ili na neki način može imati smisla."

Hafiz Ibnu Hadžer rhm., u poglavlju Istitabetul-murteddin, 12/304., kaže:

62

spada u krug onih o kojima, slijedeći kur’anski ajet, govori: "…niste griješni ako u tome nenamjerno pogriješite, već je grijeh ako to srca vaša namjerno učine!" (el-Ahzab: 5.)

Ovo je možda i vrhunac njegova truda i zalaganja, tako da će se na njega odnositi slijedeći kur’anski ajet: "Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove..." (2:286.)64

"Ulema tvrdi slijedeće: Svaki mute'ewil (čiji je te'vil opravdan), neće biti griješan. To će biti onda ako njegov te'vil arapski jezik bude podržavao, ili ga na neki način šerijatsko znanje bude podupiralo."

57 Greška od strane medžtehida, može proizaći iz nekoliko razloga:

1. Šerijatski tekst, koji govori o nečemu, nije stigao do njega. 2. Šerijatski tekst mu je stigao ali ga je smetnuo sa uma. 3. Šerijatski tekst mu je stigao ali po njegovim kriterijumima nije sahih. 4. Šerijatski tekst mu je stigao ali ne primjećuje u njemu nikakvu smetnju ili

zabranu za određeni postupak kojeg čini. 5. Šerijatski tekst mu je stigao ali ga smatra derogiranim...

Više o ovome potraži u poznatom djelu šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, pod imenom: "Ref'ul-Melam 'anil-e'immeh el-e'alam". (op. prev.)

58 Pogledaj: Minhadžus-Sunneh, 5/239.


"Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tom putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične ('amelijje), naravi! Na ovom stanovištu su bili poslanikovi s.a.w.s., ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu' – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom.

Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa'ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa'ilul-furu') – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi'ina - koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama! Spomenuta podjela je preuzeta od mu'utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!

Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne – usul, i sekundarne - furu', propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu' pitanja?

Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa'ilul-i'itikad), dok su sekundarna/furu' pitanja – praktični propisi (mesa'ilul-'amel) – biće mu rečeno:

63

Islamska ulema, u svojim djelima, na puno mjesta spominje slučajeve kada će te’vil biti opravdanjem i pravnom smetnjom za donošenje suda tekfira, kao i slučajeve kada to neće biti."65

Sve u svemu, opravdavanje te’vilom je najzastupljenija, najprisutnija i najrasprostranjenija smetnja na putu osude nekog pojedinca, ili grupe ljudi, na nevjerstvo!

Zbog toga islamska ulema kaže:

"Kada, osobi koja čini te’vil, dođe dokaz kojem, kasnije, svojom praksom kontrira, i ne prođe se te svoje prakse, a pitanje je takve

Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur'anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa'il 'amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom - uz opštu saglasnost svih!

Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa'il el-kat'ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa'ilul-'amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa'ilul-'ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja! Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat'ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.

U Sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: "Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!" Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!

Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev'u vel-'ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši'ija - koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama! Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta'atilul-halik)!

64

vrste gdje se lahko može zapasti u grešku, zbog toga što je pitanje manje jasno, kada postoji velika šansa da se dotična šubha zadrži u srcu osobe koja griješi, zbog određenog broja kontraverzi i nejasnoća prisutnih u vezi datog pitanja, ili pak raznoraznih okolnosti koje se tiču jednog ili više pitanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom, i to na osnovu ajeta, koji glasi:

"…niste griješni ako nenamjerno pogriješite, već je grijeh ako to srca vaša namjerno učine!" (Ahzab: 5.)66


Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta'atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.

Tadašnji vladari (vulatul-umur), su zastupali džehmijske stavove, tipa: Kur'an je stvoren; ili: Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih - ako im se ne bi odazvali, i na kraju tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. da je Kur'an stvoren itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?

I pored svega navedenog, imam Ahmed rhm., bi im činio terehhum riječima: Allah im se smilovao, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te'vil – prilikom kojeg su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!

Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur'an stvoren: "Uznevjerovao si u Allaha dž.š." – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet zbog toga, jer protivu njega nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 23/347-350..

59 Pogledaj: El-Iršad ila Ma’arifetil-Ahkam, str. 207. 60 Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Mnogo je praktičnih pitanja ustvrđeno kategoričkim dokazima (edille kat'ijjeh) – ali samo kod onih koji ih znaju, jer ima ljudi koji ta pitanja nikako ne znaju! Ima pitanja koja su kategorički ustvrđena na osnovu konsenzusa (idžma'a), poput zabranjenosti harama, ili obaveznosti obaveza – ali, ako ih neki čovjek zanegira (enkereha), iz neznanja (džehlen), ili zbog pogrešnog shvaćanja i rezonovanja (te'evilen) – neće se proglasiti nevjernikom sve dok se protivu takve osobe ne uspostavi dokaz (hatta tukamu 'alejhil-hudždže)!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/209.; Minhadžul-Sunneh, 5/89..

61 Hadis bilježi imam Buhari, br.3478., kao i imam Muslim, 24/2750..

65

"Riječi, koje ako čovjek izgovori namah postaje nevjernikom, mogu proizaći iz osobe do koje još nisu stigli tekstovi objave koji neizostavno iziskuju spoznaju istine. Može se desiti i to da se kod nekog čovjeka nađu tekstovi objave, ali da ih on, zbog određenog razloga, smatra neispravnim ili netačnim, ili ih sam nije mogao razumjeti i shvatiti, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće koje će mu Allah, dž.š., prihvatiti kao opravdanje…

Ko se od vjernika bude trudio i zalagao na putu traženja istine, pa na tom putu pogriješi, Allah dž.š., će mu grešku oprostiti pa ma

62 Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., 3/229.

63 Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 12/489-490., 500-501.


"Dakle, srž svega jeste to da će neko djelo biti djelo kufra, zbog čega će se iznijeti općenit sud tekfira, i reći će se: "Onaj ko počini to i to – on je kafir", ali, kada je određena osoba u pitanju – osoba koja je počinila dato djelo nevjerstva – neće biti osuđena na nevjerstvo, sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz... Što se tiče riječi nevjerstva – možda do čovjeka nisu stigli tekstovi koji iziskuju nužnu spoznaju istine, ili su mu možda stigli, ali ne zadovoljavaju njegove kriterije, ili ih nije bio u stanju shvatiti. Možda su ga skolile neke sumnje (šubuhat), koje će mu Allah, dželle ša'nuhu, prihvatiti kao opravdanje! Ko se od vjernika bude trudio u iznalaženju istine, i na tom putu pogriješi, Allah, dželle ša'nuhu, će mu oprostiti grešku – ne bitno ko bio, i ne bitno po kojem pitanju – bilo da su pitanja teoretske naravi ili pak praktične.

Ovo je stav svih ashaba Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i enormne većine imama islama, i nisu pravili razliku između primarnih i osnovnih pitanja (usul), koje, kada ih neka osoba zanegira, postaje nevjernikom, i između sekundarnih i deriviranih pitanja (furu'), koje kada neka osoba zanegira – ne postaje nevjernikom...! Uopšteno prokletstvo ne iziskuje i proklinjanje konkretne osobe, jer se možda pri njoj nalazi nešto što ne dozvoljava da se priziva prokletstvo nad njom, a u istom smjeru se kreće i propis tekfira, kao i svaka druga uopštena prijetnja, pa je zato svaka uopštena prijetnja, spomenuta u Kur'anu i Sunnetu, uslovljena ispunjenjem uslova, i anuliranjem svake smetnje!

Pojašnjavao sam im da je sve ono što nam se od selefa prenosi, od uopštenih izjava tekfira osoba koje počine određena (ne)djela – istina (hakk), ali i to da se neizbježno mora praviti razlika između opšte izjave i sprovedbe te izjave nad određenom osobom – ko uradi to i to, sljeduje ga to i to...

Kada je određena osoba u pitanju, možda će sa njega i spasti određena prijetnja zbog tevbe koju je učinio, ili dobrih djela koja su mu anulirala loša djela, ili ga je pogodila neka nesreća koja ga je već od grijeha očistila, ili će na kraju zaslužiti šefa'at makbul." Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, , 3/230; 10/329; 23/41..

64 Pogledaj: Medžmu’u Fetava šejh Muhammed Ibnu ‘Usejmin rhm. Sakupio: Fehd el-Sulejman, 2/136. 65 Šejh Abdurrahman b. Nasir el-Sa’adi, rhm., u djelu el-Iršad, str.209., nakon govora o te'vilu kao opravdanju, kojeg smo malo prije naveli, i nakon spominjanja toga da se novotari mogu podijeliti na tri skupine:

66

ko on bio, i ne bitno da li pogriješio u teoretskom pitanju ili praktičnom. Ovo je stav svih ashaba, i većine imama Islama!"67

Šejh Muhammed b. Ibrahim, bivši muftija Saudijske Arabije, prilikom navođenja djela koja izvode iz vjere, izjavljuje slijedeće:

"Treća grupa: Manje jasne stvari. Kada su one u pitanju, osoba koja ih ne prihvati neće se smatrati nevjernikom i nakon

1. Skupina onih koji se ničim ne mogu opravdati zbog svojih nedjela, već će se proglasiti nevjernicima - zbog toga što su spoznali istinu, i što su ustrajali na kontriranju istoj.

2. Skupina onih koji su griješni zbog toga što nisu tražili istinu.3. Skupina onih kojima će nedjela biti oproštena zbog nemogućnosti

otklanjanja neznanja, i neimanja nekog koji bi ih istini podučio.

...kaže: Na ovo se mora obratiti posebna pažnja. Zbog nekih od prijestupa islamska ulema proglašava njihove počinioce nevjernicima, a nad nekima od njih takvu osudu ne donosi. Razlika je u tome što se nevjernikom proglašava osoba čiji je te'vil ili šubha neprihvatljiva, dok se nevjernikom ne proglašava osoba čiji je te'vil ili šubha relevantna ili moguća!"

Ibnul-Vezir rhm., u djelu Isarul-Hakk, str.437., u komentaru ajeta: "...ali, onima čije se grudi nevjerstvom ispune, srdžba je od Allaha, i kazna golema ih čeka!" (el-Nahl: 106.), kaže: "Ovaj ajet nam može poslužiti za dokaz tome da mute'evvili (oni koji pogrešno shvaćaju tekstove), nisu nevjernici, jer se njihove grudi ni na koji način nisu nevjerstvom napunile!"

Šejh Ibnu 'Usejmin rhm., u djelu el-Medžmu' el-Semin, 2/63., kaže: "Druga vrsta džuhuda (poricanja i nevjerovanja): Negiranje te'vilom tj. ne poriče se utemeljenost samog propisa, već se on pogrešno tumači. Ovo se može podijeliti na slijedeće dvije stavke:

1. Da dotični te'vil bude od one vrste koju podržavaju značenja

arapskog jezika. Ova vrsta te'vila ne iziskuje osudu na nevjerstvo!

2. Da dotični te'vil bude od one vrste protivu koje su značenja arapskog jezika. Ova vrsta te'vila iziskuje osudu na nevjerstvo, jer ga arapski jezik nikako ne podržava, pa će se stoga računati poricanjem i nevjerstvom, kao npr., da čovjek izjavi: "Allah, dž.š., apsolutno nema ruku, niti u značenju ni'meta, niti u značenju snage." Ova osoba je nevjernik, jer je apsolutno zanegirala Allahovo, dž.š., svojstvo, i svrstala se među prave demantere Božijih iskaza!

Kada bi, neka osoba, za ajet: "Ne, obije su ruke Allahove pružene, On kako hoće udjeljuje!" (el-Ma'ideh:64.), rekla: "Pod objem rukama se misli na: Hasana i Husejna, ili na nebesa i Zemlju" – u tom slučaju bi dotična osoba postala nevjernikom, jer arapski jezik ni na koji način ne podržava to što je on izjavio, niti za takav stav može naći ikakve potpore u Šeri'atu! Zbog toga je dotična osoba jedna od onih koji negirahu ono što je Allah, dželle ša'nuhu, objavio, s čime se svrstala u redove nevjernika, poricatelja!"

Pogledaj više o ovoj temi:

El-Šifa, 2/500,529.; El-Mugni, 12/276.; Medžmu'u Fetava Ibnu Tejmijje, 20/263-268., 5/161-162.; Isarul-Hakk, str. 376,377,393.;

67

uspostavljanja dokaza protivu nje, i ne bitno ticala se osnovnih (usul), ili sporednih (furu’), pitanja!"68

Spoznaćeš uskoro iz riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, kako islamski učenjaci nisu smatrali nevjernicima neke od pojedinaca međ' džehmijama baš zbog ovog pitanja.69

Dobar dio islamskih učenjaka smetnju te’vila spominju kao glavni razlog tome što haridžije nisu smatrane, niti proglašavane, od strane ashaba, nevjernicima - haridžije koji su protivu ashaba vojno

Menhedžu Ibni Tejmijje fi mes'eletil-Tekfir, 1/193-250.; Davabitul-Tekfir 'inde Ehlis-Sunne vel-Džema'ah, str. 357-363. ; Nevakidul-Iman el-Kavlijjeh vel-'Amelijjeh, Tekfirul-Mute'ewil, str. 75-

80. ; Nevakidul-Iman el-I'itikadijjeh ve Davabitul-Tekfir 'indes-selef, 2/20-

38..

66 Ako neko postavi pitanje: "Da li opravdani te'vil ima neke svoje okvire, kako bi mogli reći za one koji izađu iz tog okvira – da nemaju opravdanja za svoja djela?“

Odgovor: Nema posebnih okvira, niti neke određene definicije opravdanog te'vila, i onog koji to nije, kako bismo mogli reći za neku osobu koja tu granicu pređe da je zgazila na zabranjenu zonu! Neka vrsta te'vila će biti opravdanjem nekoj osobi, dok isti taj te'vil neće biti opravdanjem drugoj osobi!

Dakle, uzimaće se u obzir postojeće znanje kod datih osoba, ili pak eventualno neznanje i šubhe koje se kod njih nalaze. Isto tako će se obratiti pažnja na vrstu spornog pitanja – da li pripada skupini manje jasnih pitanja ili ne!? Neka pitanja će biti poznata nekoj osobi tako da se neće moći pravdati te'vilom, dok će ista ta pitanja biti nepoznata drugoj osobi, i za nju će ona biti od skupine mutešabih pitanja, i biće opravdana te'vilom po datom pitanju! Opravdani te'vil se može prepoznati po slijedećim stvarima:

1. Da taj te'vil, na neki način, podržava jezičko značenje riječi. 2. Da taj te'vil bude u uskoj sprezi sa osnovnim pravilima šeri'ata. 3. Da taj te'vil bude zasnovan na slabim tekstovima, ili pak derogiranim. 4. Da taj te'vil bude zasnovan na opštim tekstovima (mudžmel/mutlak).

Dakle, pogrešan te'vil, zasnovan na prethodno spomenutim stavkama, će biti validnim opravdanjem osobi kod koje se nađe, i zbog njega se neće osuditi na nevjerstvo! Sve navedeno će jačati ili slabiti i neke druge indicije, poput:

1. Da li je osnova kod dotične osobe povođenje za manje jasnim ajetima (mutešabihat), i davanje prednosti istima nad jasnim ajetima (muhkemat), ili ne?

2. Da li je osoba poznata po ekstremnim i zabludjelim stavovima ili ne?3. Da li je osoba jedna od onih koja daje prednost razumu nad objavom?4. Da li osoba pripada nekoj od novotarskih skupina ili ne?5. Da li je osoba u osnovi pripadnik sunneta ili ne?6. Da li osoba griješi u drugim pitanjima ili ne?7. Da li kod te osobe prevaguje dobro ili ne?8. Da li ima za cilj griješenje, ili je greška plod pogrešnog idžtihada?

Dakle, na sve navedene stvari se mora obratiti pažnja kada se želi ustanoviti opravdanost ili neopravdanost nečijeg te'vila. Više o navedenom pogledaj u djelima: "Ref'ul-Melam", od šejhul-islama Ibnu Tejmijje, rhm., i "I'ilamul-muvekki'in", od Ibnu Kajjima rhm.. (op.prev.)

68

ustajali, i koji su četvrtog halifu - Ali b. Ebi Taliba, r.a., proglasili nevjernikom (zbog navodnog nesuđenja po šeri’atu)?!

Aliji, kojem Poslanik, s.a.w.s., obeća, još za života, džennet, ohalališe život, sve dok ga ne ubiše, kao i što ohalališe živote svih onih koji se sa njima u mišljenju ne složiše, a koji i sami upadahu u (ne)djela - koja njihovog počinioca neizbježno izvode iz vjere!?


67 Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/346.

68 Pogledaj: Fetava ve Resa’il šejh Muhammed b. Ibrahim, 1/74..


"Što se tekfira tiče – jedino ispravno je to da osoba koja čini određeni idžtihad, a pripadnik je Muhammedovog, s.a.w.s., ummeta, i ima za cilj slijeđenje hakka i istine, i na tom putu pogriješi – neće postati nevjernikom zbog tog postupka! Njegova greška biće oproštena! Ko shvati i razumije ono s čime je došao Poslanik, s.a.w.s., pa se usprotivi Poslaniku s.a.w.s., nakon toga što je shvatio uputu, i povede se za putem koji nije put vjernika – takva osoba je nevjernik! Ko se za svojom strašću povede, i ne bude marljiv na putu iznalaženja istine, i bude se upuštao u priču bez znanja – takva osoba je griješnik ('asija-muznib), na stepenu fasika, a može imati i dobrih djela koja mu prevaguju loša djela! Dakle, propis tekfira će se razlikovati shodno stanju određene osobe, i neće svaka osoba koja griješi, ili pri sebi ima neku od novotarija, ili je neznalica, ili je jedna od zalutalih – biti nevjernik! Takva osoba, često puta, neće biti niti fasik, niti 'asija (griješnik)!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/180..

69 Pogledaj: El-Fisal, 3/285.; Medžmu’ul-Fetava, 7/472., 20/263-268.; Isarul-Hakk, str. 376-406.; Fethul-Bari, Istitabetul-Murteddin, 12/273.; El-Durer el-Sunnijjeh, 1/235-236.; Nevakidul-Iman el-I’itikadijjeh, 1/20-34.; Davabitul-Tekfir, str. 333-334.

Šejhul-islam Ibnu Tejmijjeh, rhm., u djelu El-Istigasa, 1/282-283., navodi kako ashabi r.a., nisu nevjernikom proglasili Kudamu b. Maz'una r.a., koji je pio alkohol s ubjeđenjem da je alkohol za njega i njemu slične dozvoljen (halal), pogrešno tumačeći slijedeći ajet: "Nije vjernicima, ni dobročiniteljima grijeh da nešto pojedu i popiju ako se onog, što je njima zabranjeno, čuvaju, i ako vjeruju, i dobra djela čine, te ako se Allaha boje, i vjeruju, zatim grijeha klone, i dobro rade. Allah voli dobročinitelje!" (el-Ma'ideh: 93.)

Šejhul-islam spominje da ashabi, radijallahu 'anhu, nisu Kudamu b. Maz'una, radijallahu 'anhu, proglasili nevjernikom, kao ni one koji bi postupili slično njemu, u startu dozvoljavajući nešto što je zabranjeno, zbog nejasnoće (šubhe), koja im se ispriječila na putu spoznaje istine. Ako bi ustrajali na kontriranju, nakon pojašnjenja istine, uznevjerovali bi!

(Predaju navodi Abdurrezzak, br. 17076., a istim putem i Bejheki, u Sunenu, 8/315-316., sa sahih senedom, čiji se prenosioci bilježe u dva Sahiha, a koji ima i druge ševahide kod Abdurrezzeka i ostalih. Pogledaj: El-Musannef, br. 17075., El-Isabeh, 3/220.; El-Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, 9/546.; Muškilul-Asar, br. 4441.; El-Durr el-Mensur, 3/161-174.; Minhadžul-Sunneh, 5/89., 6/84.; Medžmu'ul-Fetava, 7/619.)

69

"Ashabi, radijallahu 'anhum, nisu haridžije proglasili nevjernicima, i pored toga što su oni nevjernikom proglasili Osmana i Aliju, r.a., kao i one koji ih u vlasti podržavahu, i što ohalališe živote muslimana koji se sa njima, u mišljenju, ne složiše!?"70

Zbog smetnje (te’vila), nekoliko islamskih učenjaka nije htjelo pojedince od džehmijja proglasiti nevjernicima, i pored toga što su imali nevjernička ubjeđenja po pitanju svojstava Allaha dž.š.!71


70 Pogledaj: Minhadžus-Sunneh, 5/95.; Medžmu’ul-Fetava, 3/282-283., 7/217.; El-Mugni, 12/276.; El-Durerul-Senijjeh, 10/431., 12/272.

Šejh el-Sa’adi, rhm., u djelu el-Iršad, str.207-208., kaže slijedeće:

"Haridžije-Harurijje ustadoše protivu vođe pravovjernih Alije b. Ebi Taliba, r.a., kao i protivu ashaba, i ostalih muslimana okupljenih oko njega, i proglasiše ih nevjernicima, a njihove živote ohalališe – živote čija je svetost i nedirljivost potvrđena Kur’anom, Sunnetom i Idžma’om – proglasiše ih zabludjelim, i borbu protivu njih dozvoliše, ustajući na njih. Ashabi, r.a., i pored svega što su haridžije činile, što su ohalalili ono što je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio, a što pripada stvarima koje ova vjera od nas nužno zahtijeva – nisu ih proglasili nevjernicima.

Pogrešan rezon (te’vil), koji se našao u njihovim srcima, ih je naveo na to da pomisle da je baš to ono što Allah i Njegov Poslanik, s.a.w.s., hoće. To je spriječilo ashabe od toga da ih proglase nevjernicima, povodeći se za riječima Allaha dž.š.: "O, Gospodaru naš, ne uzmi nam za zlo ako šta zaboravimo ili neoprezom učinimo!" (el-Bekara: 286.) Allah, dž.š., je već dao odgovor na ovu molbu, rekavši: "Već sam učinio!" Ovaj oprost je općenit, i obuhvata teoretsko-praktičnu grešku svakog vjernika.

Najveći dokaz ovome što smo rekli je to da su oni prihvatali hadise od Haridžija, i prenosili ih dalje od njih, i, ako bi primjetili istinu, hadise vezane za iman i vjerovanje bi od njih uzimali, i ako se zna da im je stav (pored proglašavanja muslimana nevjernicima), bio i negiranje Šefa’ata po pitanju velikih griješnika (Ehlul-Keba’ir), šefa’ata koji je potvrđen mutevatir predajama!?

Ashabi ih nisu proglašavali nevjernicima, ali jesu zabludjelim, onima koji brzinom strijele napuštahu Šeri’at, kontrirajući svojom praksom ostalim muslimanima… Zbog svega toga su dozvolili borbu protivu njih, čak nasuprot, smatrali su borbu protivu njih jednim od djela koji čovjeka približava Allahu, dželle ša'nuhu, zbog velike štete koju su nanosili muslimanima, kako na polju vjere, tako i na polju uništavanja života i imetaka!"

71 Ovaj stav se ne odnosi na ekstremne džehmijje. U djelu el-Durerul-Senijjeh, 10/374., stoji da je hafiz Ibnul-Kajjim, rhm., rekao:

"Što se tiče ekstremnih džehmija, njihov status je kao i status ekstremnih rafidija. Takvi od Islama nemaju ništa. Zbog toga ih dobar dio učenjaka selefa, nikako i ne računa međ' sedamdeset dvije skupine na koje će se muslimani podijeliti, već su izjavili da: Takvi ne pripadaju ovom milletu!" Menhedžu Ibni Tejmijje fil-Tekfir, 1/198-199..

Ibnu Hazm, Allah mu se smilovao, kaže:

70

"Ono što se od imama Ahmeda, i ostalih učenjaka bilježi je uopšteno proglašavanje džehmijja-mušebbiha, i njima sličnim, nevjernicima…! ...ali, i pored svega toga, imam Ahmed, rhm., ne bi pojedince, iz redova džehmija, proglašavao nevjernicima, niti svakog onog koji bi za sebe rekao da je džehmija, niti bi nevjernikom proglašavao onog koji se sa njima složi po pitanju neke od njihovih novotarija. Namaz bi obavljao za džehmijama - onima koji su ga pozivali svojim stavovima, koji su ljude mećali na kušnju, a one koji se ne bi slagali u stavovima sa njima bi žestoko kažnjavali.

Imam Ahmed, i njemu slični imami, ih nisu proglašavali nevjernicima. Smatrao ih je vjernicima, i njihovo vođstvo i imamet je priznavao. Učio bi dovu za njih, a obavljanje namaza i hadždža za njima, kao i vođenje borbi i džihada s njima, je smatrao pravno legalnim. Zabranjivao je da se protivu njih vojno ustaje!"72

Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmije, rhm., nakon spomena slučaja Kudame, r.a., i slučaja čovjeka koji je oporučio svojoj djeci da ga nakon smrti kremiraju i spale, kaže:

"Zato sam često puta znao poručiti džehmijama, bilo da su u pitanju Hululijje ili Nufati, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo: "Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – postao bih nevjernik, jer znam da je taj stav – kufr, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste vi neznalice (džahili)."73 Ova je poruka upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…

Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.74

"Što se tiče nemuslimana, poput: kršćana, jevreja ili medžusija-vatropoklonika, ili ostalih (ne)vjera, poput: batinija – onih koji nekog od ljudi proglasiše za boga!, ili nekog, nakon Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, proglasiše za poslanika – sve navedene grupacije se neće moći opravdati te'evilom, i takve skupine ljudi su nevjernici tj. mušrici!" Pogledaj: El-Durreh fima jedžibu i'itikaduhu, str. 441.. 72 Pogledaj: El-Iman el-Evsat, str. 374-375.; Medžmu’ul-Fetava, 7/507-508.

73 Pogledaj: El-Durerul-senijjeh, 10/373., govor šejh Abdullaha Ebabittina rhm.

74 Pogledaj: Er-Red 'alel-Bekri, 2/494., Kitabul-Istigaseh, 1/383-384.; Medžmu’ul-Fetava, 12/485-489..

Šejh Abdurrahman b. Nasir el-Sa'adi, rhm., u djelu el-Iršad, str.208-209., prilikom govora o validnosti opravdavanja te'vilom, kaže:

71

Sve u svemu, pitanje tekfira (izvođenja muslimana iz kruga Islama), je veoma kompleksno i složeno pitanje, oko kojeg će uvjek postojati različiti pogledi i različiti stavovi mudžtehida. Ulema, kao što smo to prethodno spomenuli, daje podrobna obrazloženja i detalje vezane za sva navedena opravdanja: prisilu (ikrah), neznanje (džehl), pogrešno rezonovanje (te’vil)...75

Stoga, musliman ne smije brzati, niti žuriti u donošenju prerane ocjene ili osude na nevjerstvo kada je određeni pojedinac ili grupa ljudi u pitanju, sve dok se ne uvjeri da li su svi neophodni uvjeti za donošenje takve osude ispunjeni, i dok se ne utvrdi da li su sve prepreke ili smetnje, sa puta donošenja takve presude, otklonjene!

"Također i mu'utezile, i njima slični. Svima je poznato kako su se imami ponijeli prema njima. I pored toga što su bili žestoki u opovrgavanju njihovih novotarija, nisu ih izvodili iz kruga Islama, niti su ih proglašavali nevjernicima, niti su se prema njima ophodili kao prema nevjernicima, i pored toga što su im novotarije sadržavale poricanje (tekzib), dobrog djela tekstova Kur'ana i Sunneta, što su negirali svojstva Allaha, dž.š., i to da je On Visoko Uzvišen iznad svega stvorenog, i ostalo, slično tome, od propisa koje Kur'an i Sunnet potvrđuju; i pored toga što su se služili negiranjem (inkar), izvrtanjem značenja (tahrif), i što su se tako ružno i loše odnosili prema imamima Ehli-Sunneta – oni ih ne bi tekfirili, i ne bi ih proglašavali nevjernicima, i pored toga što su imami njihove stavove opisali nevjerstvom (kufrom)! Tako su postupali s njima zato što su im uzimali u obzir neznanje (džehl), kao i pogrešno rezonovanje (te'vil)!"

75 Vrati se na fusnote po pitanju opravdavanja prisilom, neznanjem i te’vilom.

Učenik šejha Ibnu Baza, rhm., šejh Ali el-Šibl, kaže:

"Jedna od prepreka izricanja suda tekfira je i te'vil (pogrešno rezonovanje i tumačenje šerijatskih tekstova)! Odnosno, ako čovjek počini (ne)djelo koje ga (u normalnim okolnostima), izvodi iz imana ili islama, moramo uzeti u obzir to da li je počinjeno djelo proizvod pogrešnog rezonovanja ili ne; da li ta osoba pri sebi ima šubhu ili te'vil – zbog toga što su šubha i te'vil jedne od prepreka izricanja suda tekfira nad nekom osobom!

Jedan od primjera ovome što govorimo je i negiranje svojstva Božije Uzvišenosti i toga da je On iznad svega stvorenog (sifetu 'uluwillahi 'ala halkihi)! Znamo da je ovo jedan od osnovnih postulata islamskog vjerovanja kojeg potvrđuju svih pet kategoričnih i eksplicitnih dokaza ove vjere: Kur'an, mutevatir Sunnet, Idžma', ispravan rezon, kao i fitra - priroda čovjeka.

Imam Ibnul-Kajjim rhm., u svom djelu Idžtima'ul-Džujuš el-Islamijjeh, kao i na početku svog djela el-Nunijja, kaže da, u Kur'anu i Sunnetu, postoji na hiljade dokaza, podijeljenih na 21. skupinu, koji govore i potvrđuju svojstvo Božije Uzvišenosti nad svim stvorenim, ali, i pored svega navedenog, međ' islamskim učenjacima možemo naći, bilo da su muhaddisi ili fakihi u pitanju (poput Imamul-Haramejna!), one koji negirahu svojstvo Božije Uzvišenosti nad svim stvorenim, ali, i pored toga, nisu proglašavani nevjernicima od strane uleme Ehli-Sunneta, zbog takvog vjerovanja, jer se pri njima našla smetnja na putu izricanja takvog suda – smetnja koja se zove te'vil ili šubha!"

Poslušaj drugi ders iz ciklusa predavanja koje je, na ovu temu, održao šejh Ali el-Šibl, na naučnom seminaru u Medini el-Munevveri (devra el-'ula el-'ilmijja), u organizaciji prof. islamskog univerziteta šejh Ebu Ejjub el-'Awadžija. (op. prev.)

72

Kada se pojedinac ili grupa hoće osuditi na nevjerstvo (kufr), mora se obavezno obratiti pažnja na slijedeće dvije tačke:

1. Čvrsto znanje i ubjeđenje da li su, konkretne riječi ili djela, proizašla od određenog obveznika (punoljetnog i razumnog muslimana), djela kufra i velikog širka ili ne!?

2. Čvrsto poznavanje šerijatskog sudstva i onoga što šerijatom sljeduje dotičnog optuženika-obveznika, s obaveznim osvrtom na to da li osoba ispunjava sve neophodne uvjete za tekfir, i da li postoji ikakva smetnja na putu donošenja date presude!76

Kada se malo bolje razmisli o ove dvije navedene stavke dolazi se do zaključka da osudu, nekog čovjeka ili grupe, na nevjerstvo, može izreći samo ulema, jer čvrsto znanje i poznavanje šerijatskog sudstva je specifika učenjaka i uleme!

Pogrešno osuditi nekog muslimana na kufr je veliki grijeh, jer se tom odlukom dotična osoba izvodi iz milleta Islama, a njen život i imetak, nakon izricanja takve odluke, postaju dozvoljenim za povredu. Nad takvom osobom se izriče presuda vječnog boravka u vatri, ako umre na (ne)djelu kojeg čini.

Zbog težine svega navedenog, objavljeni su tekstovi koji žestoko prijete onima koji se olahko hvataju ovog propisa (tekfira), sprovodeći ga nad kim treba, i nad kim ne treba!

Bilježi se od Ebu Zerra, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Neće čovjek drugog čovjeka osuditi na grijeh (fisk), niti će ga osuditi na nevjerstvo (kufr), a da se ta osuda, poput bumeranga, ne vrati prvome, u slučaju da je pogriješio!"77

76 Više riječi o ovome će biti kasnije od strane šejha Abdullaha b. Abdurrahmana Ebabittina, i šejha Muhammeda b. Usejmina rhm..

77 Pogledaj: Buhari, br.6045.; Muslim, br.61. Ovaj hadis ima i brojne ševahide, koje možeš pronaći u Muškilul-Asaru, str. 855-865., kao i na drugim mjestima.

Ibnul-Vezir, Allah mu se smilovao, u djelu Isarul-Hakk, na str. 385., nakon spominjanja tevatura ove predaje, kaže:

"Kada se sve te predaje sakupe i dobro razmotre, primjetiće se jedna doza žestine kada je u pitanju upozorenje na olahko proglašavanje mu’mina kafirom, i izvođenja istog iz okruga Islama, i pored svjedočenja tevhida, i poslanstva, a pogotovo ako je osoba od onih koja je uspostavila ruknove Islama, kloni se velikih grijeha, na kojoj se mogu primjetiti znaci iskrenosti, a sve zbog greške po pitanju novotarije koju radi, gdje će se često puta naći da je osoba koja, ovakvu osobu, proglašava nevjernikom, na nižem stepenu od nje! Bezgriješnost ne postoji, a neki čovjek, i ako umisli sebi da je bezgriješan i čist od grijeha – to je nemoguće da se desi, kako sa strane šeri’ata, tako i sa strane razuma. U većini slučajeva, glavna karakteristika novotara je umišljenost po pitanju samih sebe, kao i smatranje

73

Poznati učenjak iz Jemena, el-Ševkani rhm., kaže:

"Znaj da je, proglasiti nekog muslimana nevjernikom - izvesti ga iz kruga islama i uvesti ga u krug kufra, djelo od kojeg se vjernik - koji čvrsto vjeruje u Allaha i Sudnji Dan, treba strogo čuvati, i ne prilaziti mu sve dok ne bude imao kristalno jasne dokaze, jasnije od sunca u po' dana, bez ijednog oblaka na nebu!

U sahih predajama se, od velikog broja ashaba, bilježi: "Ko svome bratu kaže: O, nevjerniče (ja kafir!) - neko od njih dvojice je, u tom momentu, neizbježno nevjernik!" (Muslim); ili: "Ko pripiše nevjerstvo nekom čovjeku, ili mu kaže: O, Allahov neprijatelju, a taj ne bude takav, ta osuda će se poput bumeranga, vratiti prvome!" (Muslim); ili: "Neko od njih dvojice je tada neizbježno nevjernik!" (Muslim)

U svim ovim predajama možemo primjetiti jednu žestinu upozorenja, i opomenu Poslanika s.a.w.s., upućenu onima koji se olahko puštaju niz burne vode tekfira!"78

Imam Ibnu Ebil-‘Izz el-Hanefi, Allah mu se smilovao, kaže:

"Znaj - Allah ti se smilovao, a i nama – da je proglašavanje neke osobe nevjernikom, kao i neproglašavanje nekog nevjernikom, pitanje koje je znalo izazivati veliku fitnu i iskušenja međ' muslimanima. Po tom pitanju su nastajale najveće podjele! Zbog tog pitanja je dolazilo i do nastajanja raznoraznih ideja i pravaca… Što se tiče konkretnog pojedinca, kada bi bilo rečeno: Da li svjedočite da je ta i ta osoba ona na koju se odnosi dati tekst Ve’ida (prijetnje kaznom), i da je ta i ta osoba nevjernik!? Kada se do ovakvog momenta dođe, nećemo tvrditi da je dotična osoba ta na koju se odnosi tekst Ve’ida, sve dok ne budemo pri sebi imali ono s čime je dozvoljeno svjedočiti na sudu! Najveća bi nepravda bila to da svjedočimo protivu neke osobe da joj Allah dž.š., neće oprostiti

novotarskih stavova i djela na kojima su – lijepim i pohvaljenim postupcima!"

Šejh Ibnu Dekik el-‘Iid, Allah mu se smilovao, u djelu Ihkamul-Ahkam, 4/76., na kraju poglavlja el-Li’an, prilikom komentarisanja prethodno spomenutog hadisa Ebu Zerra, radijallahu 'anhu, kaže:

"U ovom hadisu je spomenuta žestoka prijetnja onome ko muslimana osudi na nevjerstvo, a on ne bude takav. To je glib i kaljuža u koju su zagazili brojni apologetičari (mutekellimi), kao i izvjestan broj onih koji se pripisuju Ehli-Sunnetu i Ehli-Hadisu, kada je došlo do razmimoilaženja u akaidološkim pitanjima, vršeći paljbu i napade nad neistomišljenicima, optužujući jedni druge za nevjerstvo!?"

78 Pogledaj: El-Sejl el-Džerrar, poglavlje: Vel-Riddet bi I’itikadin ev fi’ilin ev zejjin ev lafzin kufrijjin, 4/578.

74

grijehe i da joj se neće smilovati i da će vječno u džehennemu ostati!

Sve navedeno je ono što čeka samo kafira nakon smrti, pa zbog toga imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u poglavlju Kitabul-Edeb/kultura ponašanja, bab/poglavlje: El-nehju ‘anil-Bagji/zabranjenost nepravednog postupanja, spominje hadis Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, u kojem se navodi da je čuo Poslanika, s.a.w.s., kako kaže:

"Postojala su dva čovjeka u Benu Israilu koja su bila kao dva brata. Jedan od njih je bio griješnik (muznib), dok se drugi trudio u 'ibadetima (mudžtehid). Dok se ovaj drugi trudio u dobrim djelima, svo vrijeme je gledao prvog u grijesima! Nekada bi mu i rekao: Prekini s time!

Jednog dana ga zateče u grijehu, pa mu reče: Prekini s time! On mu odgovori: Ostav' ti mene mome Gospodaru. Jesi li ti zadužen samo mene da pratiš? Reče: Vallahi, Allah ti neće oprostiti grijehe! Ili: Allah te ne uveo u Džennet!?

U tom momentu im Allah dž.š., obojici uze dušu! Dođoše pred Gospodarem svih svjetova! Allah, dželle ša'nuhu, ovome što se trudio u ibadetima, reče: Ti to znaš šta ću Ja činiti, je li? Ili si umislio da se možeš pitati s onim što je u Mojoj ruci? Reče griješniku: Idi, i uđi u Džennet, iz milosti Moje! Reče ‘dobrome’: Vodite ga u vatru!

Ebu Hurejre r.a., dodade: Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, izgovorio je riječ koja mu je upropastila i ovaj i onaj svijet!"79

Jedna od mahana koja prati novotare (ehlul-bid’a), je ta što uvjek jedni druge optužuju za nevjerstvo i kufr, a jedna od ljepših osobina učenih ljudi ('uleme), jeste ta što griješnim proglašavaju muslimane, ali ih ne proglašavaju tek tako nevjernicima!"80

Imam Ibnul-Vezir, rhm., kaže:

79 Bilježi ga imam Ahmed, br. 8292.; Ebu Davud, br. 4901.; Ibnu Hibban, br. 5712., sa lancem koji je hasen. Ovaj hadis ima šahid, koji se bilježi od Džunduba, r.a., kod imama Muslima, br.2621., u kojemu stoji slijedeće:

"Poslanik s.a.w.s., nam je pričao slijedeće: Neki čovjek reče: Vallahi! Allah neće oprostiti grijehe tome i tome! Allah, dž.š., reče: Ko je taj što se kune Mnome da neću grijehe oprostiti tome i tome! Neka zna da Sam tome već grijehe oprostio, a da Sam tvoja djela sva poništio!"

80 Pogledaj: Šerhul-Tahavijje, str. 432,436,439.; Minhadžus-Sunneh, 5/251.

75

"Haridžije su pretrpjele žestoku kaznu, i mnogo su kuđeni zbog toga što su nevjernicima proglašavali griješnike–muslimane, preuveličavajući težinu i opasnost njihova griješenja prema Allahu, dž.š., i preuveličavajući odnos Allaha dž.š., prema griješniku proglašavajući ga nevjernikom. Onaj ko drugog čovjeka proglasi nevjernikom nije siguran u to da i sam neće zapasti u djelo zbog kojeg je drugu osobu proglasio nevjernikom, stoga je propis tekfira veoma opasan po vjeru nekog čovjeka, pa se zato strogo moramo paziti greške po tom pitanju!"81

Šejh Abdul-Latif b. Abdurrahman b. Hasen b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, kaže:

"Upuštanje u tekfir osobe čija je vanjština islam, bez ikakva šerijatska dokaza ili pak bez validna argumenta, je postupak koji je suprotan onome na čemu su bili imami znanja – imami Ehli-Sunneta vel-Džema’ata. Takav način postupanja je osobina novotara i zabludjelih osoba, kao i onih koji su bezobzirni, i koji se malo boje Allaha dž.š., ne obraćajući pažnju na ono što će reći ili uraditi…"82

Šejhul-islam, Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže:

"Osoba koja se želi baviti ovim temama mora se opremiti opštim fikhskim pravilima (usul kullijje), pomoću kojih će lakše razumjevati i riješavati konkretne slučajeve. Samo će na taj način govoriti znanstveno i pravedno, i samo će tako bolje razumjevati parcijalna pitanja koja često znaju nastajati. U suprotnom će ostati u laži i neznanju, kada su parcijalni slučajevi u pitanju, kao i neznanju i nasilju, kada su osnovna pravila u pitanju… Nakon ovoga je pobliže pojasnio razliku između osobe koja nenamjerno griješi (mute’evvil), i one koja namjerno griješi (mute’ammid); ko je osoba protivu koje je uspostavljen dokaz, i čija je šubha otklonjena; ko je osoba koja griješi zbog toga što joj propis nije bio dovoljno jasan…83

Šejh Muhammed b. ‘Usejmin, rhm., kaže:

"Osnova je, kod osobe koja se deklariše muslimanom, da je musliman, i da je u Islamu, sve dok se uz pomoć šerijatskog dokaza sigurno ne utvrdi suprotno. Nije dozvoljeno tako olahko se koristiti tekfirom, u tom slučaju, jer se, u takvom postupanju, mogu počiniti dvije teške greške:

1. Iznošenje potvore na Allaha, dž.š., po pitanju donošenja samog suda i odluke (el-hukm), kao i po pitanju

81 Pogledaj: Isarul-Hakki ‘alel-Halki, str. 403..

82 Pogledaj: El-Durerul-senijjeh, 10/423-425..

83 Pogledaj: Minhadžus-Sunneh, 5/89-125.

76

osobe nad kojom je sud izrečen (el-mahkumu ‘alejh), opisujući ga svojstvom od kojeg ga je Allah, dž.š., sačuvao!

Što se tiče suda (hukma), jasno je zašto. Zato što je donešena osuda na nevjerstvo nad osobom koju Allah, dž.š., ne smatra nevjernikom, pa će se biti poput onoga koji je zabranio ono što je Allah, dž.š., dozvolio, jer donošenje suda tekfira ili antitekfira pripada samo Allahu, dž.š., kao i sud o tome šta je zabranjeno, a šta dozvoljeno.

Što se tiče osobe nad kojom je sud izrečen (mahkum ‘alejh), jasno je zašto: Zato što se musliman opisuje opisom suprotnim od onoga na kojem je, kada se za njega kaže da je nevjernik (kafir), ne uzimajući u obzir to da je ta osoba možda čista od onoga na šta je osuđena, pa će se u takvome slučaju osuda na kufr vratiti onome koji ju je donio!

U Sahihu imama Muslima, rhm., se bilježi hadis kojeg prenosi Abdullah b. Omer, r.a., da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Ako neki čovjek svoga brata proglasi nevjernikom, u tom slučaju neko od njih dvojice mora biti nevjernik!" U drugoj predaji stoji: "Ko nekog čovjeka osudi na kufr, ili mu kaže: O, Allahov neprijatelju – a on ne bude takav – takva osuda će se vratiti onome koji je prvi izrekao!"

2. U hadisu Ibnu Omera, radijallahu 'anhu, stoji: "Ako bude istina to što je rekao" tj. ako takav bude Allahov sud po tom pitanju, dok u hadisu Ebi Zerra r.a., stoji: "A ne bude istina to što je rekao" tj. ako Allahov sud po tom pitanju ne bude takav – što je druga greška, u koju se može zapasti kada je tekfir u pitanju tj. povraćaj osude na nevjerstvo osobi koja je taj pogrešni sud donijela, jer je njegov brat bio čist od toga! Ovo je ta opasnost u koju svako od nas može upasti!

U većini slučajeva, osobe koje se vole baviti tekfirom muslimana, su brzoplete po tom pitanju, i žure sa osudom drugih ljudi na nevjerstvo, i bivaju umišljene i ohole, oslanjajući se na svoja djela koja rade, potcjenjujući sav ostali svijet!

Zaljubljenost u svoja djela, umišljenost i samoljublje u koje su zapali, može biti razlogom propadanja svih djela koja su radili, jer je kibur (oholost), ono što džehennemska vatra mora dotaći.

U hadisu, kojeg bilježi imam Ahmed i imam Ebu Davud rhm, od Ebu Hurejre r.a., stoji da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Allah, dž.š., kaže: Uzdizanje je Moj ogrtač, a veličanstvenost je Moj izar; ko Mi se u to dvoje bude miješao baciću ga u Džehennem!"84

84 Bilježi ga imam Ahmed, br. 7382.; Ebu Davud, br. 4090, sa sahih senedom. Bilježi ga imam Muslim, br. 2620., od Ebu Se’ida i Ebu Hurejre r.a..

77

Stoga, prije nego li se pustiš niz valovite i burne vode tekfira, i prije nego li počneš izvoditi ljude iz Allahove vjere, dobro razmisli o slijedećim dvjema stvarima:

1. Šta određeni kur’anski ajet, ili poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, hadis, kojeg namjeravaš uzeti za dokaz, konkretno znači, šta mu je povod objave, na šta ukazuje, na koga se odnosi, i kada se na njega odnosi – kako ne bi iznio laž i potvoru na Allaha, dželle ša'nuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, .

2. Da li se to značenje ajeta ili hadisa konkretno odnosi na osobu ili grupu ljudi koju želiš protekfiriti tj. da li ta osoba ispunjava sve uslove da bi bila proglašena nevjernikom, i da li su otklonjene sve prepreke po tom pitanju. "85

Zbog svega navedenog, musliman - koji sebi želi spasa, ne smije brzati niti žuriti kada je u pitanju osuđivanje nekog muslimana ili muslimanske grupe na nevjerstvo.

Pored svega navedenog, zabranjuje se tj. haram je, opštem muslimanskom puku (‘avamul-muslimin), kao i početnicima na putu stjecanja znanja (sigaru tullabil-‘ilm), da donose sud tekfira kada je određeni musliman ili neki muslimanski džema’at, u pitanju, ili da iz vjere izvode neki džema'at ili skupinu ljudi bez prethodnog konsultovanja sa ulemom!

Na svakom muslimanu je obaveza kloniti se sjedenja s onima koji se redovno upuštaju u priču o tekfiru, a pripadaju skupini ljudi koji o tome nemaju prava pričati, pa zato i ne smiju raspravljati o tome, jer su slabog znanja, i takvim postupkom se svrstavaju međ’ one koji se izigravaju s Allahovim, dželle ša'nuhu, ajetima! Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Kada vidiš one koji se s riječima Našim izigravaju, nek’ si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne pređu!" (el-En’am: 68.)86

85 Pogledaj: Medžmu’u Fetava šejh Ibnu Usejmin, Allah mu se smilovao, sabrao Fehd el-Sulejman, 2/133-134.

86 Pogledaj: El-Durer el-Senijjeh, 1/467-469., kao i tefsir ovog ajeta kod imama Kurtubija, i imama Ševkanija rhm..

Šejh el-Sa’adi, rhm., u tefsiru Tejsirul-Kerimir-Rahman, kaže slijedeće:

"Pod riječju: الخوض - spomenutoj u ovom ajetu, se misli na svaku neistinitu priču ili govor, bilo da je u pitanju uljepšavanje neispravnih stavova, ili pozivanje njima i hvaljenje istih, ili pak neprihvatanje istine, i osporavanje iste, kao i neprijateljstvo prema onima koji je se drže! Allah, dž.š., prvashodno naređuje Poslaniku, s.a.w.s., a potom i njegovom ummetu, da, kada primjete da neko neistinu, po pitanju Allahovih ajeta, iznosi, da se od takvih okrenu, da njihovim sjelima i raspravkama ne prisustvuju, i da na tome ustraju sve dok se ovi, priči o

78

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm.,, kaže:

„Muslimanska ulema/učenjaci, koji govore o dunjalučkim stvarima shodno svome idžtihadu – nije dozvoljeno proglašavati ih nevjernicima (tekfir), zbog eventualne greške koju počine svojim govorom. Ovo je lijep stav i treba se s njime složiti!

Prevlast džahila i davanje im za pravo da nevjernicima proglašavaju 'ulemu muslimana (tekfiru 'ulema'il-muslimin) - to je jedan od najvećih grijeha! Osnova ovog najvećeg grijeha leži u haridžijama i šijama-rafidijama, koji su prvi počeli 'ulemu muslimana proglašavati nevjernicima, zbog toga što su umislili to da je 'ulema počela griješiti u vjeri!?

Ehlu-Sunnet vel-Džema’at je složan na tome da se muslimanska 'ulema ne smije proglašavati nevjernicima zbog same greške ili grijeha kojeg počine! Svačiji se govor prima i ostavlja, osim priče i govora Muhammeda s.a.w.s., koji se u potpunosti mora prihvatati, ali, isto tako, neće se osoba, čija se priča djelomično odbila ili se nije odmah prihvatila, zbog grijeha ili greške koju je počinila, proglasiti nevjernikom ili griješnikom!

Možda, ta osoba, neće biti ni griješna zbog postupka kojeg je počinila! Allah dž.š., navodeći dovu vjernika, kaže: "Gospodaru naš, ne uzmi nam za zlo ako šta zaboravimo, ili neoprezom nešto učinimo!" (el-Bekara: 286.)

U Sahihu se od Poslanika s.a.w.s., bilježi da je Allah dž.š., rekao: "Već sam primio molbu vašu!"87

Od šejha Abdul-Latifa b. Abdurrahmana b. Hasena b. Muhammeda b. Abdul-Vehhaba rhm. - Abdul-Aziz el-Hatibu:

"Neka je selam na onoga koji se za uputom povede, kao i na sve iskrene Allahove robove! Pročitao sam tvoje pismo, i razumio njegov sadržaj, i opravdanja koja si imao za cilj navesti, ali, znaj da si pogriješio u tome da je ono protivu čega je bio naš šejh, roditelj (Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm.), tekfir - kojeg vi sprovodite nad sljedbenicima istine (ehlul-hakk), kao i maksimalno ubjeđenje da ste u potpunosti u pravu kao i da taj postupak nije djelo vaših ruku!

Sjeti se braće iz el-Neki’a, koji su se s tobom raspravljali i prepirali u povodu nas, koji su nas optuživali da neke stvari prešutkujemo, dok dobro znaš da su to izjavljivali samo s ciljem blaćenja naše 'akide i udara na naš metod rada, i ako još nisu ispoljili javni tekfir. Primakli

drugim temama, ne predaju. Ako prestanu sa tom neispravnom pričom, onda će prestati da važi prethodno spomenuta naredba napuštanja i izbjegavanja takvih!"

87 Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 35/100.

79

su se granici! Od Allaha tražimo zaštitu od zablude nakon upute i od stranputice nakon pravoga puta i od sljepila!

Godine 64., sam vidio u gradu el-Ahsa’ dva čovjeka slična vama - el-marikajn - oni koji iz vjere ispadahu kao što strijela propada svoju metu, koji napustiše džumu-namaz i džema’at, proglasivši nevjernicima muslimane tog grada, koji svoje stavove braniše na isti način kako ih i vi branite! Govorili su: „Stanovnici grada el-Ahsa još sjede sa Ibnu Firuzom i druže se s njime, s njime i njemu sličnim, onima koji još nisu učinili "kufr u taguta", i koji još nije proglasio nevjernikom svoga djeda koji je odbio da'avu šejha Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba rhm., i koji je odbio prihvatiti je, uz maksimalno ispoljavanje neprijateljstva prema njoj!“

Kažu: „Ko Ibnu Firuza ne bude smatrao nevjernikom - sam je postao nevjernikom u Allaha, dželle ša'nuhu, (kafir billah), i nije učinio "kufr u taguta"; ko je s njime - on je poput njega!“

Na ovim dvjema pogrešno postavljenim, lažnim i zabludjelim premisama, izgradiše svoje stavove i sprovedoše propise jasnog riddeta/otpadništva od vjere, prestajući s odgovaranjem ljudima na selam. Vijest o njima mi je brzo stigla, tako da sam naredio da mi se dovedu, kada sam im uputio žestoku kritiku i opomenu.

Tvrdili su mi da su na 'akidi šejh Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., i da su sve njegove risale/poslanice i djela, kod njih, nakon čega sam im otklonio šubhe, suzbijajući dalalet i zabludu na kojoj su, onim što mi je moglo pasti na pamet tog trenutka.

Rekao sam im (tj. toj dvojici), da je šejh Muhammed (tj. Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm.), čist i veoma daleko od takvog ubjeđenja i mezheba, i da on ne proglašava nevjernikom izuzev zbog onoga po pitanju čega su složni svi muslimani, poput velikog širka - djela teškog idolopoklonstva ili zbog nevjerovanja u Allahove ajete i Njegove poslanike ili u jedan dio njih, i to nakon što se dokaz protivu njih uspostavi (ikametul-hudždže), i pristojno im se dostavi (el-bulug el-mu'uteber), kao što je slučaj s tekfirom onih koji obožavaju pobožnjake i dobre ljude ili im dove mimo Allaha upućuju, smatrajući ih Njemu ravnim, u stvarima na koje samo On, dželle ša'nuhu, polaže pravo nad Svojim robovima poput 'ibadeta / obožavanja i ilahijjata/božanstva, na čemu su složni svi učenjaci i vjernici.

Pripadnici svih meritornih mezheba posebno obrađuju dato pitanje, svrstavajući ga u posebno poglavlje svojih djela, govoreći o njegovom statusu, o onome što čovjeka vodi riddetu, i o onome što sami riddet iziskuje, s posebnim osvrtom na polje širka. Hafiz Ibnu Hadžer, Allah mu se smilovao, je podrobnije obradio dato pitanje u svom djelu, pod naslovom: "El-I'alam bi Kavati'il-Islam".

80

Ta dva persijanca su se javno pokajali, tevbu učinili, tvrdeći da im se istina ukazala, ali su se nakon toga opet odmetnuli ka obali i povratili svom stavu, pa smo od njih čuli da nevjernicima proglašavaju imame/vođe muslimana zbog toga što se dopisuju s vladarima Egipta. Nevjernikom su proglasili i sve one koji se s njima druže poput šejhova muslimanskih – zbog čega se utječemo Allahu dž.š., da nas sačuva od zablude nakon upute, i da nas sačuva sljepila nakon oštra vida!

Obaviješteni smo da i vi slično radite, i da ste se kroz ova vrata upustili u ta pitanja, poput pitanja prijateljevanja i ratovanja, uspostavljanja primirja ili međusobne korespodencije, trošenja i raspodjele imetka, davanja poklona i sl., ili poput izgovoranja riječi koje su karakteristične za mušrike i zabludjele, kao i vladanje/suđenje, od strane bedevija i njima sličnima, po onome što Allah, dželle ša'nuhu, nije objavio - dakle sve redom pitanja o kojima ima pravo govoriti samo razborita ulema, oni koje Allah, dž.š., ispravnim razumjevanjem opskrbio, i kojima je mudrost i rječitost dao!

Govor o ovim pitanjima se mora zasnivati na onome što smo prethodno objasnili, kao i na poznavanju opštih fikhskih usula/pravila. Oni koji ne poznaju ta pravila nije im dozvoljeno o tome govoriti, ili se o detaljima svega ovoga raspravljati, ni po ovom, a ni po drugim pitanjima, jer načelan i općenit govor (el-idžmal vel-itlak), s nepoznavanjem izvora tih tekstova, kao i svih detalja vezanih za njih, izaziva nejasnoće i greške, neshvatanje i nerazumjevanje Allahove dž.š., vjere, što kasnije loše utiče na vjeru ljudi, odvodeći ih u sunovrat i sumnju, odbijajući ih od ispravna razumjevanja Kur’ana i Sunneta!

Imam Ibnul-Kajjim, rhm., u djelu el-Kafija, kaže slijedeće:

"Pobrini se za detalje i objašnjenja, jer općenit i načelan govor nisu baš jasna akta!Nekada znaju pokvariti ili u zabludu odvesti

Inteligenciju i razboritost svakog vakta!"

Proglašavanje čovjeka nevjernikom zbog ovih stvari za koje ste umislili da se zbog njih muslimani mogu proglašavati nevjernicima je mezheb harurijsko-haridžijski, onih koji su ustali protivu vođe pravovjernih, Alije b. Ebi Taliba r.a., kao i protivu njegovih sljedbenika. Zamjerili su mu na „tahkimu“ – međusobnom donošenju odluka i dogovaranju, između Ebu Musa'a el-Eš'arija r.a., i Amra b. el-Asa r.a., u fitni koja se desila između Alije r.a., i stanovnika Šama. Haridžije mu nisu pristale na takvo postupanje, mada su oni u osnovi bili njegovi sljedbenici, i to većinom karije - učači iz Kufe i Basre, koji su mu rekli: „Dozvolio si ljudima da

81

sude mimo Allahove vjere! Uspostavio si prijateljstvo s Mu'avijom i 'Amrom, i zbližio si se s njima dvojicom, a Allah dž.š., kaže: „Hukm/sud i vlada, pripadaju samo Allahu!“ (Jusuf, 40.) Odredio si rok primirja između tebe i njih, a Allah dž.š., je takvo primirje prekinuo još od kada je objavio suru el-Bera'eh/el-Tewba!“

Prepucavanje i svađa među njima je potrajala sve dok nisu počeli s napadima na muslimane i ubistvima onih koji su bili bliski s Alijom r.a.! Alija r.a., od tada, donosi odluku za otpočinjanje borbi protivu njih, koje je definitivno sredio kod Nehrevana, nakon brojnih opravdavanja i opomena! Tada je Alija r.a., pronašao „Muhdedža“, čovjeka opisanog u sahih hadisu kojeg bilježi imam Muslim kao i ostali autori Sunena, što ga je mnogo obradovalo, zbog čega je Allahu dž.š., učinio i sedždu zahvalnosti, za čim je rekao sljedeće:

„Kada bi znali oni što se protivu ovakvih bore kakve im nagrade obećava Muhammed s.a.w.s. – odustali bi od svakog drugog posla!“88

Šejh Abdullah b. Abdurrahman Ebabitin, rhm., kaže:

"Sve u svemu, onaj ko sebi misli dobro neće govoriti o ovim stvarima osim uz znanje, i sigurne i jake dokaze od Allaha, dž.š., i neka se dobro čuva i pazi toga da ne izvede čovjeka iz Islama samo zato što on to tako misli da treba, i što mu razum njegov to lijepim prikazuje. Uvođenje ili izvođenje ljudi iz vjere su veoma bitna pitanja ove vjere…

Također je sigurnije, i po našu vjeru bolje, zastati i ne upuštati se u stvari oko kojih se istinska ulema razišla da li su one kufr ili ne, sve dok se po određenom pitanju ne nađe tačan i jasan tekst predaje od Poslanika, a.s.!

Šejtan se, po ovom pitanju, poigrao s velikim brojem ljudi. Neke je obmanuo time što muslimanom smatrahu onoga za koga je Kur’an, Sunnet i Idžma’ rekao da je nevjernik, dok je druge obmanuo na taj način što nevjernikom proglasiše onoga za koga je Kur’an, Sunnet i Idžma’ rekao da je vjernik-musliman!

Još je čudnije to da, kada bi neko od njih bio upitan o nekakvoj mes’eli iz oblasti tahareta ili bej’a, ne bi govorio iz have, ili iz svoje glave, tek tako, već bi potražio stavove učenjaka, i govorio bi onako kako su oni rekli, pa kako da se, kod ovako teškog pitanja, koje je najbitnije, a ujedno i najopasnije po našu vjeru, čovjek osloni na rezon glave svoje, i njen istihsan!?"89

88 Pogledaj: El-Durerul-senijjeh, 1/467-469..

89 Pogledaj: El-Durerul-senijjeh, 10/374-375.

82

Šejh Sulejman b. Sihman, rhm., odgovarajući na pitanja u vezi tekfira, kaže slijedeće:

"El-hamdulillahi ve kefa, ve selamun ‘ala ‘ibadihil-lezine-stafa, emma ba’ad: "Dobro sam razmislio o onome što je brat spomenuo od pitanja i mes’ela, gdje pričom o njima bijahu iskušani mnogi, raspravljajući se o njima bez ikakva znanja, niti preciznosti, niti upute, niti jasnog dokaza iz Sunneta ili Kur’ana!

Većina onih koji se o tome raspravljaju pripadaju staležu običnih vjernika (‘avamul-muslimin), koji se ne razumiju mnogo u suštinu šerijatskih propisa, a niti imaju iskustva kako pute provalija zaobići. Nisu upoznati sa stavovima imama islama, i onim što su oni pojašnjavali u vezi ovih pitanja – pitanja o kojima nemaju prava govoriti osim čuveni, poznati i znameniti imami!

Ova pitanja je ulema u svojim knjigama potanko pojasnila, i kad bi smo se prihvatili i pridržavali onoga što su oni pojasnili i rekli - nama više ništa ne bi trebalo! Utječemo se Allahu, dž.š., od govora o Njemu bez znanja! Pitanja, na koja sam prethodno ukazao - nema pravo o njima govoriti niko osim razborite uleme; uleme kojoj je intelekt od Allaha, dž.š., podaren, i kojima je mudrost i rječitost data!"90

U obavijesti zasijedanja medžlisa uleme Kraljevine Saudijske Arabije, po 49. put, dana 2/4/1419. h. g., na čelu sa šejhom Abdul-Aziz b. Abdullah b. Bazom rhm., stoji slijedeće:

"Tekfir je šerijatski propis, koji se izravno vraća Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, isto kao što se i ostali propisi halala i harama, ili pak obaveznosti nečega, uvjek i samo, utvrđuju odlukom Allaha i Njegova Poslanika, s.a.w.s.. Propis tekfira ide po istom principu kao i ostali propisi. Nije svako djelo, opisano riječju kufr, od one vrste kufra koji izvodi iz vjere!

S obzirom da se propis tekfira uvjek vraća Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.w.s., nije nam dozvoljeno nevjernikom proglašavati nikoga izuzev onog na kojeg nam Kur’an i Sunnet jasno ukažu! Ne smijemo sud tekfira zasnivati na proizvoljnom mišljenju ili sumnji, jer takva osuda vuče za sobom ogromne konsekvence. Ako je pravilo da se šerijatske kazne ne sprovode, ako postoji i najmanja sumnja prilikom činjenja određenih (ne)djela, a koje su manje opasnije od kazne tekfira, šta tek da kažemo za propis tekfira?

Tekfir je onda preči da se ne sprovede, nego li ostale šerijatske kazne! Poslanik, s.a.w.s., nas je s pravom opominjao na to da nam se ne desi slučajno da brata muslimana proglasimo nevjernikom:

90 Pogledaj: El-Durerul-senijjeh, 10/468-469.

83

"Koji god čovjek kaže svome bratu: O, nevjerniče – u tom trenutku neko od njih dvojice mora biti nevjernik! Ili će biti kako je prvi rekao, ili će mu se osuda vratiti poput bumeranga!" (Muslim)

U Kur’anu i Sunnetu možemo naići na tekstove iz kojih možemo razumjeti da je određeno ubjeđenje, ili da su određene riječi, ili da su određeni postupci – nevjerstvo, ali, i pored toga, ima slučajeva kada se osoba, koja je dato nevjerstvo počinila, neće proglasiti nevjernikom zbog postojanja smetnje na putu donošenja konkretnog suda tekfira.

Propis tekfira je poput ostalih šerijatskih propisa. Biće sproveden onda kada se određeni uvjeti za to ispune, i kada određenih smetnji ne bude postojalo, kao što je slučaj sa nasljeđivanjem imetka umrle osobe.

Naime, jedan od uvjeta toga da bi neko mogao naslijediti nečiji imetak jeste srodstvo, ali se može desiti da krvni srodnik i pored toga što je blizak umrlom ne naslijedi ništa od imetka zbog postojanja određene smetnje, npr. srodnik je druge vjere.

Po istom principu ide i propis tekfira.

Vjernik nekada može biti prisiljen na to da počini djelo kufra, ali se zbog toga neće smatrati nevjernikom. Nekada musliman može izreći riječi kufra, pri velikoj srdžbi ili radosti, ali se neće zbog toga proglasiti nevjernikom jer nije imao za cilj to reći! Svima je poznat slučaj čovjeka koji je rekao: "Bože moj, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!?" Pogriješio je u redoslijedu riječi zbog radosti koja ga je obuzela.

Olahko upuštanje u vode tekfira izaziva mnoge probleme, poput ohalaljivanja tuđih života i imetaka, spriječavanja međusobna naslijeđivanja, razvrgavanja braka, i ostalih propisa riddeta, pa kako da se mu’min lati ovako opasnog i teškog propisa zbog najmanje šubhe koja mu se u glavi javi!?

Bavljenje propisom tekfira, kada su vladari-muslimani (vulatul-umur), u pitanju, je još opasnije i teže! U njihovom slučaju tekfir izaziva anarhiju u zemlji, širenje bezvlašća, prolijevanje krvi – štete i robovima i gradovima! Zbog toga je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, zabranio javno sukobljavanje sa vladarima-muslimanima, rekavši: "…izuzev u slučaju da kod njih vidite otvoreno i jasno nevjerstvo, po pitanju kojeg imate jasan dokaz od Allaha!"91

91 Sahihul-Buhari, br. 7056., Sahihu Muslim, 1709..

Imam Buhari, Allah mu se smilovao, u svom sahihu bilježi slijedeće:

84

…da kod njih vidite – ovaj dio hadisa nam ukazuje na to da priče i glasine nisu dovoljne za donošenje suda tekfira!

…otvoreno i jasno (bevah) – ovaj dio hadisa nam ukazuje na to da skriveni ili manje jasan kufr nije dovoljan razlog za donošenje suda tekfira!

…nevjerstvo – ovaj dio nam ukazuje na to da činjenje grijeha (fusuk), ma koliko oni bili veliki, poput ugnjetavanja i zuluma, nasilja, uzimanja para, pijenja alkohola, činjenja bluda, kockanja ...nisu razlog za donošenje suda tekfira!

…po pitanju čega imate jasan dokaz – ovaj dio nam ukazuje na nužnost posjedovanja tačnog i jasnog dokaza! Tačnog što se tiče lanca predaje (seneda), a jasnog što se tiče teksta predaje (metna). Dakle, dokaz koji je slabog seneda (da’if), ili je pak dvosmislen ili manje jasan, ne može poslužiti za donošenje suda tekfira!!!

…od Allaha, dželle ša'nuhu, – ovaj dio hadisa nam ukazuje na to da riječi ili stavovi učenjaka, ma koliko oni bili poznati po 'ilmu i emanetu, ne mogu poslužiti za dokaz ako sa sobom nemaju konkretnog dokaza iz Allahove, dželle ša'nuhu, Knjige, ili sunneta Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem!92

(7055.) Od Džunade b. Ebi Umejje sa prenosi da kaže: Otišli smo 'Ubadi b. Samitu, radijallahu 'anhu, u posjet, dok je bio bolestan. Rekosmo: Allah ti zdravlje dao, ispričaj nam neki hadis kojim te Allah okoristio, a kojeg si čuo izravno od Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, . Reče: Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nas je pozvao, i mi mu dadosmo prisegu na vjernost! (7056.) Našu prisegu je uslovio slijedećim: slušanje i pokornost, milo nam ili mrsko bilo, lahko ili teško, pa makar i ne ostvarivali svoja prava, kao i to da se ne sporimo s pretpostavljenima oko vlasti, izuzev u slučaju da kod njih vidite otvorene znake nevjerstva, po pitanju kojeg imate jasan dokaz od Allaha dž.š.!

92 Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže:

"Poslanik s.a.w.s., nas je obavijestio o tome da će nakon njega nastati zulum/nasilje od strane vladara, kao i bagj/neprihvatanje Božjeg suda, od strane njih, zabranjujući nam vojno ustajanje protivu njih, jer su u pitanju osobe do kojih je teško doći (gajru makdur), dok će šteta, koja će proizići iz takvog poduhvata, biti mnogo gora od eventualnog interesa i koristi koja se namjeravala ostvariti, što je bio i slučaj na početku islama, kada je muslimanima bilo zabranjeno ratovati (u Mekki, op.prev.), riječima: "Zar ne vidiš one kojima je rečeno: "Dalje od boja, već molitvu obavljajte, i milostinju dajite! A kada im bi propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više!" (el-Nisa': 77.), i kao što je Poslaniku s.a.w.s., i ashabima bilo naređeno saburati na ezijjetu mušrika i munafika, kao i opraštati im nanešene uvrede, sve dok Allahov dž.š., emer ne nastupi. (Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 4/443.)

85

Svi navedeni uslovi nam samo govore o tome koliko je ova stvar opasna i teška, i kakve posljedice za sobom ona povlači!"93

Rekoh da je upuštanje u tekfir veoma opasna stvar, a svoju izjavu potkrijepljujem slijedećim ajetom: "Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate. " (el-E’araf: 33.)94

Na kraju, želim navesti riječi dr. Abdurrahman el-Mahmuda, koje je naveo na kraju svoje knjige: "Suđenje po nečemu drugom 93 Imam Muslim, rhm., (br. 1847.), bilježi u Sahihu, predaju od Huzejfe r.a.: "Poslije mene će vam doći vladari (imami), koji se neće povoditi za mojom uputom, niti će slijediti moj sunnet; među njima će biti ljudi čija će srca biti poput šejtanskih srca u ljudskim tijelima!? Rekoh: Pa, šta da radim, Božiji Poslaniče, ako zateknem taj vakat? Reče: Slušaćeš i pokoravaćeš se pretpostavljenom, pa makar te i udarao, i imetak uzimao; slušaj i pokoravaj se!"

Imam Buhari (br. 7054.), i imam Muslim (br. 1848.), u svojim sahihima bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Ko napusti pokornost, i odvoji se od džema'ata, i u takvom stanju umre – umro je džahilijetskom smrću! Ko se bude borio pod zabludjelim bajrakom, srdeći se radi svoje skupine, ili pozivajući svojoj skupini, ili pomažući svoju skupinu, i na tom putu bude ubijen – usmrćen je džahilijetskom smrću! Ko ustane protivu pripadnika mog ummeta, udarajući dobre i loše među njima, ne obraćajući pažnju na vjernika, i ne ispunjavajući ugovor s onima s kim je ugovor sklopljen – takav ne pripada meni, niti ja pripadam njemu!"

Imam Muslim rhm., (br. 1846.), bilježi slijedeću predaju: "Seleme b. Jezid el-Džu'ufi, r.a., upita Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, slijedeće: O, Božiji Poslaniče, šta nam preporučuješ da uradimo onda kada nam pretpostavljenim budu vladari koji svoja prava prema nama uvjek ostvaruju, dok prava, koja mi polažemo kod njih, nikada ne ostvaruju? Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, se okrenu od njega. Drugi put ga isto upita, pa potom i treći put, kada ga Eš'as b. Kajs povuče sebi, na šta mu Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, odgovori slijedećim: "Slušajte i pokoravajte se. Oni će odgovarati za ono za šta su bili zaduženi, dok ćete vi odgovarti za ono za šta ste vi bili zaduženi!"

Imam Ahmed, rhm., bilježi predaju (4/273) - koju šejh Albani, rhm., ocjenjuje sahihom (Sahiha, br. 5.), dok imam el-Hejsemi, rhm., u svome Medžme'u (5/189), za njegove prenosioce kaže: ridžaluhu sikat – koja glasi:

"Period poslanstva će među vama trajati onoliko koliko Allah, dželle ša'nuhu, bude odredio da ono traje, nakon čega će ga otkloniti – onda kada On to bude htio. Potom će nastupiti period hilafeta po uzoru na poslanstvo, koje će trajati onoliko koliko Allah, dželle ša'nuhu, odredi da traje, nakon čega će ga otkloniti – onda kada On to bude htio. Potom će nastupiti period moćnih kraljevstva, koji će potrajati onoliko koliko Allah, dželle ša'nuhu, bude htio da potraje, nakon čega će ga otkloniti - kada On to bude htio. Potom će nastupiti diktatorski period, koji će potrajati onoliko koliko Allah, dželle ša'nuhu, bude htio da potraje, nakon čega će ga otkloniti – onda kada On to bude htio. Nakon svega će nastupiti period hilafeta po uzoru na poslanstvo – nakon čega ušuti."

86

mimo Allahovog, dž.š., zakona" (el-Hukmu bi gajri ma enzelallahu), u kojoj je većinu spomenutih pitanja obradio, ukazujući na umjeren stav Ehli-Sunneta između dvije frakcije:

1. Onih koji pretjeruju po ovom pitanju, kao i2. Onih koji se pasivno prema ovom pitanju odnose,

…kaže: "Postoji ogromna razlika između donošenja suda po pitanju nekog (ne)djela, i donošenja suda po pitanju počinioca datog djela! Dvije skupine ljudi su po ovom pitanju pogriješile:

1. Skupina onih koji smatraju da se određeni musliman ni u kom slučaju ne smije proglasiti nevjernikom, čime zatvoriše mogućnost toga da neko može postati murteddom, pod parolom da je gotovo nemoguće pronaći osobu koja je ispunila sve tražene uvjete, odnosno niko ne ispunjava određene uvjete, i uvjek postoje određene smetnje, kao što je to slučaj sa murdžijama koji smatraju da će se neki čovjek odmetnuti od ove vjere, tek i samo, kada iman porekne svojim srcem!?

Na osnovu ovakvog stava - sud tekfira se nikada ne bi mogao sprovesti nad nekim čovjekom, ne bitno šta uradio ili rekao, jer je takva osoba, po njima, uvjek vjernik, zbog postojanja vjere u njegovom srcu!?

Sehl b. Abdullah el-Tusturi, rhm., kaže:

"Ljudi će biti u dobru sve dok budu pokorni pretpostavljenim i učenim ljudim (el-sultan vel-'ulema'). Ako ove dvije skupine ljudi budu cijenili i poštovali – Allah dž.š., će im popraviti stanje i na ovom i na budućem svijetu, a ako se olahko budu ponijeli prema ovim dvjema skupinama ljudi Allah dž.š., će im pogoršati stanje, i na ovom i na budućem svijetu!" Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 5/262..

Poznati alim Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, imam Hasen b. 'Ali el-Berbehari, Allah mu se smilovao, kaže slijedeće: "Kada vidiš čovjeka kako proklinje vladara - znaj da je u pitanju osoba-novotar, a kada vidiš osobu koja uči dovu za vladara – znaj da je u pitanju sljedbenik sunneta, inša'allah!" Pogledaj: Šerhul-Sunneh, od imama Berbeharija, Allah mu se smilovao, str. 51..

Fudajl b. 'Ijad, Allah mu se smilovao, kaže slijedeće:

"Kada bih znao da će mi se dova primiti – proučio bih je vladaru. Bi mu rečeno: Ebu Alija, pojasni nam malo bliže to što si rekao. Reče: Ako bih tu dovu ostavio za sebe, ne bi joj koristi niko drugi, mimo mene, vidio, ali ako bih je proučio za vladara – popravio bi se on, a sa njime bi se popravili i ljudi i gradovi! Dakle, naređeno nam je da dovimo za naše imame, a nije nam naređeno da dovimo protivu njih, pa makar bili jedni od nasilnika, jer nasilje koje rade, na svoju štetu ga rade, dok dobro koje budu činili – biće dobro i po njih, i po ostale muslimane!" Pogledaj: Šerhul-Sunneh, Berbehari, str. 116..

94 Pogledaj: Medželletul-Buhus el-Islamijjeh, br.56., str. 357-359.

87

2. Skupina onih koji kažu da ako postoji općeniti sud i propis (tekst), da je neki postupak – djelo kufra, svaka osoba koja ga počini, postaje nevjernikom, bez izuzetka, i bez osvrćanja na njegovo stanje, i bez osvrćanja na to da li su uvjeti ispunjeni, i da li na putu donošenja takvog suda postoji ikakva smetnja!?

Ulema Ehli-Sunneta vel-Džema’ata zadržava umjereni stav po ovom pitanju, kao i u svim ostalim pitanjima vjere:

"Ne kažemo, kako smatraju murdžije, da se određeni pojedinac nikada ne može proglasiti nevjernikom, a niti smo stava, druge skupine, koja nevjernikom proglašava svaku osobu koja počini djelo kufra, bez pravljenja izuzetka, i bez osvrta na ispunjenje određenih uvjeta, ili otklanjanje određenih smetnji!

Ako malo bolje sagledamo hal selefa uvidjećemo da su bili žestoki i da su neke postupke, i neke novotarije, i izgovaranje nekih riječi, smatrali nevjerstvom (kufr), ali, kada se konkretna osuda na nevjerstvo trebala izreći bili bi obazrivi, jer su bili svjesni toga da su djela mogla proizaći iz osobe koja propis nije poznavala (džahil), ili od osobe koja se služila te’vilom koji je na neki način imao smisla, ili od osobe koja je nova u vjeri, ili na bilo koji drugi način!

Imam Ahmed, rhm., kao i mnogi drugi učenjaci, su govorili da je tedžehhum, i negiranje svojstava, i mišljenje da je Kur’an stvoren, i negiranje gledanja u Allaha, dž.š., i negiranje kadera – nevjerstvo (kufr), ali enormnu većinu džehmija nisu proglasili nevjernicima, izuzev pojedinaca koji su ispunili sve neophodne uvjete, i kojima, na putu izricanja takve presude, nije stajala nikakva prepreka! Takvi su proglašavani murteddima, i ubijani…

Pošto u ovoj knjizi obrađujemo temu “Suđenje po onome što Allah nije objavio”, moram dodati slijedeće: "Ova studija se bavi pojašnjavanjem propisa islamskog zakonodavstva, i stavova uleme po tom pitanju. Studija je teoretske naravi, i ima za cilj objasniti način šerijatske vladavine kroz tekstove i riječi učenjaka.

Što se tiče praktičnog sprovođenja propisa navedenih u knjizi, u nekoj od zemalja, to će zahtijevati studiozniji pristup i dublje proučavanje savremenih tokova, kako bi se propisi mogli konkretno sprovesti, uz obraćanje pažnje na sve tražene uvjete, kao i na otklanjanje svih mogućih prepreka sa tog puta!"95

95 Pogledaj: El-Hukmu bigajri ma enzelallah, str. 372-373..

Dr. Abdul-Aziz Abdul-Latif, u djelu „Nevakidul-Iman el-Kavlijjeh vel-‘Amelijjeh“, na str. 52-54., kaže slijedeće:

"Ehli-sunnet vel-Džema’at pravi razliku između uopštenog propisa tekfira, i tekfira određenog muslimana (pojedinac ili grupa).

88

Molim Allaha, dželle ša'nuhu, da učini da ovom djelu koristi vide, kako pisac, tako i ostali muslimani, i da nam iskrenim i ispravnim djela učini, i samo u Njegovo ime da ih radimo.

Molim Ga Svevišnjeg da nam istinu prikaže istinom, i opskrbi nas slijeđenjem iste, i da nam neistinu pokaže neistinom, i da nas opskrbi klonjenjem iste.

U prvom slučaju (el-tekfir el-mutlak), izriče se uopštena osuda da je, osoba koja uradi to i to, ili kaže to i to – nevjernik!

U drugom slučaju (el-tekfir el-mu’ajjen), kada je već u pitanju određena osoba (Fulan b. Fulan), koja je uradila ili rekla neko od djela kufra – apsolutno se neće proglasiti nevjernikom sve dok ne ispuni tražene uvjete, i dok određene smetnje ne nestanu.

Nakon ispunjenja uvjeta, i otklanjanja smetnji, protivu takve osobe je dokaz uspostavljen, kojeg - ako odbije - postaje nevjernikom!

Ako spoznamo razliku između: "el-tekfir el-mutlak” i "el-tekfir el-mu’ajjen”, uvidjećemo greške dvije vrste ljudi:

onih koji su po ovome pitanju pretjerali, osuđujući određenog pojedinca na nevjerstvo - bez pravljenja ikakva izuzetka, i bez osvrta na uvjete i prepreke istog, i

onih koji su se apsolutno ustegli od proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom (nakon ispunjenja svih neophodnih uvjeta), u potpunosti anulirajući oblast riddeta iz islamskog zakonodavstva.

89

Dodatak:

3. Slijepo oponašanje – التقليد.

4. Nenamjerna greška – الخطأ .

5. Prisila -االكراه .

90

Slijepo oponašanje/el-taklid... (التقليد)96

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže:

"Ono na čemu je većina ummeta jeste da je idžtihad u globalu dozvoljen, kao i to da je taklid u globalu dozvoljen; ummet ne obavezuje svaku osobu na idžtihad smatrajući taklid haramom, a niti obavezuje svaku osobu na taklid smatrajući idžtihad haramom! Idžtihad je dozvoljen osobi koja je u stanju činiti ga, dok je taklid dozvoljen osobi koja nije u stanju činiti idžtihad.

Da li je dozvoljen taklid osobi koja je u stanju činiti idžtihad?

Ovo je pitanje oko kojeg postoji izvjesno razilaženje međ' islamskim učenjacima, ali je jače mišljenje da je takvoj osobi dozvoljen taklid jer trenutno nije bila u mogućnosti vršiti idžtihad po određenom pitanju, ili zbog istovrsne jačine dokaza, ili zbog neimanja vremena za idžtihad, ili zbog neimanja dokaza u osnovi; kada određena osoba ne bude u stanju nešto činiti sa nje spada data obaveza, tako da će mudžtehid u ovom slučaju preći na taklid, isto kao kada osoba ne bude u stanju koristiti se vodom (preći će na korišćenje zemljom).

Isto će važiti i za običnog muslimana - ako bude u stanju, u određenim pitanjima, činiti idžtihad – dozvoljeno mu je činiti idžtihad, jer je idžtihad propis koji prima djelomičnost i parcijalnost. Sve u svemu, poenta svega leži u mogućnosti (el-kudret), i nemogućnosti (el-'adžz), činjenja nečega..."97

Ono što se da zaključiti iz riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, jeste to da osoba koja počini djela nevjerstva iz neznanja, zato što je činila taklid, ne imajući znanja ('ademul-basireh), niti pravilna shvatanja vjere ('ademul-fikh), biće opravdana, sve do momenta uspostavljanja dokaza protivu iste!"98

Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže:

96 (Op. prev.)

97 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, , od šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, 20/203-204.; Adva'ul-Bejan, od šejh Emin el-Šenkitija, Allah mu se smilovao, 7/487-489.; Nevakidul-Iman el-I'itikadijjeh, 2/41-42..

98 Pogledaj: Kadijjetul-tekfir bejne ehlis-sunneh ve firekid-dalal, Se'id b. 'Ali b. Vehf el-Kahtani, str. 58.; Medžmu'ul-Fetava, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm.: 2/106-107., 2/131-133-138., 19/261., 20/32-33., 23/349..

91

"Ubjeđenje koje je fisk: poput 'akide i ubjeđenja novotara, koji vjeruju u Allaha, dželle ša'nuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i Sudnji Dan, i zabranjenim smatraju ono što je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio, i obaveznim smatraju ono što je Allah, dželle ša'nuhu, obaveznim učinio, ali negiraju određeni broj pitanja koja je Allah, dželle ša'nuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ustvrdio – zbog neznanja (džehlen), ili pogrešnog rezonovanja (te'evilen), ili zbog pogrešnog povođenja za svojim šejhovima (takliden), pripisujući Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, ono što sami sebi nisu pripisali, poput haridžija, velikog broja rafidija, kaderija, mu'utezila, i velikog broja džehmija koji ne spadaju u skupinu džehmijskih fanatika, a što se tiče džehmijskih fanatika, oni su kao i rafidijski fanatici – te dvije skupine nemaju ništa zajedničkog sa islamom, zbog čega ih jedan broj selefa nikako i ne smatra jednom od sedamdeset dvije grupacije (na koje će se islamski ummet razdijeliti), govoreći za njih da u osnovi ne pripadaju ovom milletu!"99

Šejhu Medžduddin Ibnu Tejmijje, rhm., kaže:

"Ispravno je to da novotarija – zbog koje tekfirimo onu osobu koja njoj poziva, biva razlogom tome da ćemo griješnikom smatrati osobu koja tu novotariju naslijepo praktikuje (tefsik lit-taklid), poput osobe koja smatra da je Kur'an stvoren, ili da je Allahovo, dželle ša'nuhu, znanje stvoreno, ili da su Allahova, dželle ša'nuhu, imena stvorena, ili da Allah dž.š., neće biti viđen na Ahiretu, ili dotična osoba vrijeđa ashabe iz vjerskih pobuda (tedejjunen), ili smatra da je iman sušto ubjeđenje srca, i sl. – koja god osoba poziva ovim novotarijama, biće osuđena na nevjerstvo (kufr), što je eksplictno naznačio imam Ahmed, na velikom broju mjesta. "100

Ibnul-Kajjim, rhm., kaže:

"Novotari koji imaju nevjernička ubjeđenja, i zastupaju nevjerničke stavove, poput onih koji negiraju stvorenost svijeta, tjelesno proživljenje, Allahovo univerzalno znanje, kao i oni koji negiraju to da Allah dž.š., postupa shodno Svojoj volji – od takve osobe se ne prihvata iskaz i svjedočenje, jer takva osoba nije musliman! Što se tiče novotara koji pripadaju sveopćem muslimanskom korpusu, a kontriraju muslimanima u nekim primarnim pitanjima ove vjere, poput rafidija, kaderija, džehmija, gulatul-murdži'eh, i njima sličnih skupina, oni se mogu podijeliti na nekoliko grupa, i to:

1. Osoba neznalica (džahil), koja se slijepo povodila za ostalima (mukallid), ali koja, u osnovi, ne pripada skupini

99 Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/363..

100 Pogledaj: Šerhu Kasideti Ibni Kajjim, 2/410.,Ahmed b. Ibrahim b. 'Isa rhm..

92

učenih. Spomenuta osoba se ne proglašava nevjernikom (kafirom), niti velikim griješnikom (fasikom), niti će mu se svjedočenje odbijati – u slučaju da nije bio u mogućnosti podučiti se uputi. Njegov status je status potlačenih ljudi, žena i djece, koji nisu bili u stanju pronaći sebi izlaz iz situacije u kojoj su se našli. Za spomenute, nadati se je da će im Allah, dželle ša'nuhu, oprostiti grijehe, a Allah je doista milostiv, i grijehe oprašta.

2. Osoba koja je bila u stanju pitati, i uputu potražiti, i istinu spoznati, ali je sve to zapostavila zanimajući se ovosvjetskim potrepštinama, ili vlašću, ili uživanjima... Takva osoba se smatra nemarnom (muferrit), i zaslužna je kazne. Postala je griješna time što nije izvršila obavezu takvaluka prema Allahu, dželle ša'nuhu, shodno svojim mogućnostima. Status ove osobe je kao i status svih ostalih ljudi koji nisu izvršili svoje obaveze! Ako novotarije i strasti dotične osobe budu izražajnije u odnosu na sunnet i uputu – njegovo svjedočenje će biti odbijeno, ali, ako sunnet i uputa budu izražajniji u odnosu na navotarije i strasti – njegovo svjedočenje će biti prihvaćeno!

3. Osoba koja je pitala, i tražila, i kojoj je uputa pojašnjena, ali je nije prihvatila, i ostavila je zbog slijepa povođenja za nekim (taklid), ili je bila pristrasna onome na čemu je (te'assub), ili je u osnovi mrzila uputu (bugd), ili iz neprijateljstva prema ljudima koji su bili na uputi (mu'adat). Ovakva osoba je u najmanju ruku veliki griješnik (fasik), a što se tiče proglašavanja iste nevjernikom (tekfir), to pitanje će biti podložno idžtihadu mudžtehida i detaljnijem obrazlaganju!101

Imam Ibnul-Kajjim, rhm., na drugom mjestu, kaže:

"Da, ovo pitanje moramo malo dublje obrazložiti, kako bi nejasnoću otklonili. Velika je razlika između mukallida,102 koji se našao u poziciji da uči, i da spozna istinu – nakon čega je odbaci i ne prihvati, i između mukallida koji nije imao takvu šansu. Obije kategorije postoje, i obije vrste mukallida su prisutne!

Osoba koja je bila u stanju saznati istinu, pa je odbije, nije ispunila obavezu koju je bila u stanju izvršiti, te zbog toga ne polaže pravo na opravdanje kod Allaha, dželle ša'nuhu, a što se tiče osobe koja nije bila u mogućnosti pitati, niti učiti, niti znanje stjecati, takvi se dijele na dvije grupe:

101 Pogledaj: "El-Turuk el-Hukmijjeh fil-Sijasa el-Šer'ijjeh", imam Ibnul-Kajjim el-Dževzijjeh, rhm., str. 174.; Medžmu'ul-Fetava, , šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., 12/180., 23/349.; el-Iršad, str.209., šejh Abdurrahman b. Nasir el-Sa’adija, rhm.. Više o ovoj temi potraži i u knjizi: "Nevakidul-iman el-I'itikadijjeh ve Davabitul-tekfir 'indes-selef", 2/39-51..

102 Osoba koja se slijepo povodi za nekim. (op. prev.)

93

1. Osoba kojoj je stalo do upute, daje joj prednost, i izgara za njom, a nije u mogućnosti do nje stići, niti je u mogućnosti pronaći je, jer je nema ko uputi naputiti – ovakva osoba ima status "ehlu fetre", i ljudi do kojih nije doprla da'ava i objava.

2. Osoba kojoj nije stalo do upute, niti izgara za njom, niti joj je stalo do nje.

Dok će prvi govoriti: Gospodaru moj, kada bih znao da ima vjera bolja od ovoga na čemu sam sada – samo bih Ti nju ispovjedao, a ovo, na čemu sam, bih ostavio, ali ne znam ništa drugo izuzev onoga na čemu sam, i nisam u stanju drugo pronaći; ovo je vrhunac mog truda, i kraj moje spoznaje - drugi će biti zadovoljan onim na čemu je, i nije mu stalo do nečeg drugog, niti mu duša nešto drugo traži, i kod njega nema razlike između stanja moći i nemoći, mada su obojica, u osnovi, nemoćni!

Druga osoba se ne može usporediti sa prvom, zbog očite razlike između njih dvojice jer je prva osoba poput onih koji nastoje pronaći ispravnu vjeru i uputu, u momentima "fetre",103 što nisu bili u stanju, gdje su, nakon maksimalno uloženog truda, odustali od traženja, zbog nemoći i neznanja, dok se druga osoba apsolutno nije trudila u potrazi za vjerom, već je umrla na širku, mada vjeru ne bi pronašao i da je tražio zbog nemogućnosti ostvarenja istog.

Dakle, velika je razlika između nemoći osobe koja je bila u potrazi za nečim, i između nemoći osobe koja nije bila u potrebi za nečim, i dobro razmisli o ovom slučaju, a Allah dž.š., će pravedno i mudro suditi robovima na Sudnjemu Danu, i neće kažnjavati izuzev one nad kojima je dokaz, putem poslanika, uspostavljen, i ovo je opšte-poznata stvar međ' stvorenjima.

Što se tiče konkretnih osoba, Zejda ili 'Amra, i toga da li je nad njima uspostavljen dokaz ili ne – to pitanje je takvog tipa da ne možemo u njega zadirati, jer je ono na relaciji između Allaha, dž.š., i Njegovih robova!

Na muslimanu je, u globalu, obaveza da vjeruje u to da je svaka osoba koja ne ispovjeda Islam kao vjeru – nevjernik (kafir), kao i to da Allah, dž.š., neće kažnjavati ljude osim nakon uspostave dokaza, putem poslanika, protivu njih, a što se tiče ljudi poimenično – ta stvar je prepuštena Allahu, dž.š., i Njegovom sudu, i ovo je vezano za nagradu ili kaznu na budućem svijetu, a što se tiče ovoga svijeta stvari će se krećati prema ljudskim vanjštinama.104

103 Prostornog i vremenskog razdoblja bez prisustva objave. (op. prev.)

104 Pogledaj: "Tarikul-Hidžretejn", str. 412..

94

Nenamjerna greška/el-hata'... ( الخطأ )105

Jedna od prepreka izricanja ili sprovedbe suda tekfira, nad nekom osobom, je intelektualna izgubljenost ili neprisebnost osobe, kada je u stanju izreći ili uraditi nešto, a da pri tome ne zna, ili pak ne bude svjesna toga šta govori ili radi.

Takvo stanje može proizvesti prekomjerna radost ili sreća, žalost ili srdžba, strah. Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "...niste griješni ako u nečemu pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite, a, Allah prašta i samilostan je!" (el-Ahzab: 5)

105 Op. prev..

95

Imam Muslim, Allah mu se smilovao, bilježi predaju od Enes b. Malika, radijallahu 'anhu, da je Poslanik a. s., rekao: "Allah se više obraduje tevbi (pokajanju), Svog roba, nego li čovjek koji pustinjom putuje na devi, pa mu pobjegne, a sa njom mu ode sva hrana i piće, nakon čega je dugo tražio sve dok ne ožednje, pa, izgubivši svaku nadu da će je naći, leže u hlad jednog drveta kako bi se odmorio, pa, u takvom stanju očaja, odjedanput ugleda svoju devu u neposrednoj blizini, kako mirno stoji, te skoči, uhvati je za povodac, i od silne radosti, uzviknu: "Bože moj! Ti si moj rob, a ja sam tvoj Gospodar!?" – pogrešno se izrazivši od siline radosti!"106

Ibnul-Kajjim rhm., govoreći o nenamjernom činjenju nekog postupka, te da to biva preprekom i smetnjom na putu izricanja suda tekfira nad nekom osobom, kaže:

"Poslanik s.a.w.s., nije nevjernikom proglasio ashaba koji je učio suru el-Kafirun na slijedeći način: Kul ja ejjuhel-kafirun, e'abudu ma ta'abudun, ve nahnu na'abudu ma ta'abudun... – što se desilo prije objave zabrane konzumiranja alkohola. Dotični ashab nije proglašen nevjernikom, zbog toga što nije imao namjeru takvo što počiniti, a jezik je zborio ono što srce nije htjelo!

Dakle, nikako ne smiješ s uma smetnuti namjeru, nijjet ili praksu osobe koja nešto govori, kako joj ne bi nasilje učinili, čime bi se ogriješili i o šeri'at, pripisavši mu nešto što mu ne pripada.107

Jedan od dokaza toga da se neće uzimati u obzir riječi koje se, u normalnim okolnostima, ne smiju izreći u vezi Poslanika, s.a.w.s., jesu i riječi, proizašle iz ljubomore njegovih žena prema njemu, o čemu nam govori i slijedeći hadis: "Otac Hišamov reče: Havla bint Hakim, radijallahu 'anhu, je jedna od onih koja je sebe poklonila Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, na što je Ajša, radijallahu 'anhu, rekla: "Zar ženu nije sramota da sebe poklanja nekom čovjeku?!" Kada bi objavljen ajet: "...i možeš pozvati sebi koju hoćeš..." (el-Ahzab: 51.) - Ajša, radijallahu 'anhu, reče: "Božiji Poslaniče, koliko vidim, tvoj Gospodar samo tvom hiru i tvojim prohtijevima ugađa!?"

Hafiz Ibnu Hadžer, Allah mu se smilovao, kaže:

"Očito je da je navedeni iskaz proizvod ženske ljubomore, isto kao kada je Ajša, radijallahu 'anhu, rekla Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, i Ebu Bekru, Allah bio zadovoljan njime: "Hvalim samo Allaha dž.š., nikako vas dvojicu!?" Pripisivanje postupanja po hiru i 106 Pogledaj: Sahihul-Buhari, br. 6308.; Sahihu Muslim, br. 2747..

107 Pogledaj: I'ilamul-Muvekki'in, 3/54-55..

96

prohtijevu Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, je suprotno ajetu: "On ne govori po hiru svome & to je samo Objava koja mu se obznanjuje. " (el-Nedžm:3-4.) – ali, s obzirom da je ženska ljubomora bila u pitanju, takvo što se neće uzimati u obzir. "108

U ovu oblast spada i parafraziranje osobe koja je izgovorila riječi kufra, poput citiranja niza događaja zabilježenih u Kur'ani Kerimu, u kojima se govori o kufru i kafirima, ali u ovom slučaju će čovjek biti nagrađen zbog iščitavanja tih ajeta, nikako kažnjen!

Također, u ovu oblast spada i svjedočenje osobe na sudu koja će opisati neki događaj onako kako ga je čula i vidjela, pa makar se radilo i o kufru.

Ovdje se ubraja i parafraziranje riječi, stavova ili mišljenja nevjernika kako bi se pojasnile sporne tačke u njima, ili kako bi se na njih dao odgovor, što je u osnovi dozvoljeno, a ponekada i obavezno, tako da osoba neće postati nevjernikom zbog toga, za razliku od onoga ko takve stvari bude distribuirao iz želje za njima - takav je bez sumnje nevjernik!

Prisila/el-ikrah...(االكراه )109

Osoba koja počini djelo nevjerstva pod prisilom – a srce mu smireno u vjerovanju ostane – neće biti griješan, i dotična osoba spada međ' one čije će opravdanje biti primljeno zbog tog postupka.

Smetnja prisile je sušta suprotnost uvjetu lične volje i slobodnog odabira, a dokaz koji nam ukazuje na validnost prisile kao opravdanja, jeste slijedeći ajet: "Onaj ko u Allaha uznevjeruje, nakon što je u Njeg' vjerovao - izuzev ako bude primoran, a srce mu smireno u vjerovanju ostane - one kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova, i njih čeka patnja velika!" (el-Nahl: 106.)

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: "Allah, dželle ša'nuhu, neće, ovome ummetu, uzeti za zlo grešku ili zaborav, kao i ono na što budu prisiljeni!"110

108 Pogledaj: Fethul-Bari, Kitab: El-Nikah, Bab: Hel lil-mer'a en tehibe nefseha li ehad, hadis br. 5113..

109 (Op. prev.)

110 Bilježi ga imam Ahmed, i ostali. Pogledaj: Sahihul-Džami', br. 1731..

97

Islamska ulema je postavila određene uslove kako bi opravdavanje prisilom bilo ispravno i validno, a mi ćemo radi primjera navesti samo neke od njih::

1. Da osoba koja želi prisiliti nekoga na nešto bude u mogućnosti izvesti svoju prijetnju, a da prisiljena osoba ne bude u mogućnosti odbraniti se ili pobjeći.

2. Da prisiljena osoba otprilike procijeni namjeru nasilnika tj. hoće li ili neće sprovesti ono čime joj se prijeti.

3. Da prisiljena osoba ne radi ništa više od traženog.

4. Da prisiljena osoba javno ispolji svoju vjeru odmah nakon prestanka prisile...

Imam Kurtubi, Allah mu se smilovao, kaže: "Islamska ulema je složna na tome da ko bude prisiljen i prinuđen na nevjerstvo, sve do momenta da mu život dođe u pitanje, nema grijeha ako uznevjeruje tj. kaže ili uradi neko od djela nevjerstva (kufra), a srce mu i dalje bude smireno u vjerovanju (imanu)! Neće mu se razvrgnuti brak, niti će se proglasiti nevjernikom!"111

111 Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 10/119-120.; Fethul-Kadir, 3/278-280..

Šejhul-Islam, Ibnu-Tejmijje rhm., kaže:

"Osoba koja mora odagnavati veću štetu činjenjem manje štete, ta osoba je mukreh tj. ona koja je na nešto prisiljena, a Allah dž.š., kaže: "...osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri!" (el-Nahl: 106.); "...a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti, i prema njima samilostan biti!" (el-Nur: 33.); "Izuzev nemoćnim muškarcima i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta & Allah će, ima nade, oprostiti, jer Allah briše grijehe i prašta." (el-Nisa: 98-99.)" Pogledaj: Medžmu'atul-Fetava, 15/325..

Više podataka o prepreci prisile, njenim oblicima, i stavovima islamske uleme o njoj, pogledaj u slijedećim djelima:

Ta’azimu kaderis-salat, str. 930; El-Mugni, 8/292-295; Sahihul-Buhari sa šerhom od Ibnu Bettala, Kitabul-Ikrah, 8/290-294;Sahihul-Buhari sa šerhom od Ibnu Hadžera, 12/311-315; Sahihul-Buhari sa šerhom od imama El-‘Ajnija, 24/95-98; Tefsirul-Kurtubi, tefsir zadnjeg ajeta sure el-Bekara, 3/432; Isarul-Hakk od Ibnul-Vezira, str. 395-396; El-Bahrur-Raik, 5/134; Tefsir 28. ajeta sure Alu 'Imran od imama Kurtubija, Ibnu Kesira, Ševkanija;Džami'ul-'ulum vel-hikem, šerh 39. hadisa; Sebilul-Nedžati vel-Fikak, Hamed b. Atik, str. 62.. Menhedž Ibnu Tejmijje fi mes'eletit-tekfir, 1/266-270; Davabitul-Tekfir, str. 365-385; Nevakidul-Iman el-i'itikadijjeh ve davabitul-tekfir 'indes-selef, 2/5-19...

98

Osoba koja se plaši po sebe u slučaju javnog ispoljavanja propisa ove vjere (še'a'irud-din), ili bude živjela među mušricima, a ne bude u stanju hidžru učiniti, biće opravdana u propisima koje nije bila u stanju izvršavati, i od nje će se tražiti djela koja je bila u stanju izvršavati! Kada su se mušrici okomili na Amara, r.a., nisu ga ostavili sve dok ga nisu naveli na to da izgovori nešto loše za Poslanika, s.a.w.s., i dok ne pohvali njihova božanstva!

Kada je došao Poslaniku s.a.w.s., upita ga: "Šta se zbilo? Odgovori: Zlo, Allahov Poslaniče; nisu me ostavili sve dok te nisam po lošem spomenuo, i dok im božanstva nisam pohvalio. Poslanik, s.a.w.s., reče: Kako ti je srce? Reče: Srce mi je smireno, na imanu! Poslanik, s.a.w.s, reče: Ako ponove to što su uradili, ponovi to što si uradio!"112


"Sve u svemu, među muslimanima ne postoji nikakvo razilaženje po pitanju osobe koja je prihvatila iman i povjerovala, a nađe se u nevjerničkoj državi, i bude onemogućena od činjenja hidžre – nije obavezna činiti ono što nije u stanju i u mogućnosti učiniti, jer je obaveznost nečega usko vezana uz mogućnost učinka. Isto će važiti i za sve ostale propise koje dotična osoba nije poznavala! U slučaju da neka osoba ne zna da mu je namaz obaveza klanjati, i dobar dio vremena provede neobavljajući namaz – neće biti obavezan propuštene namaze naklanjati, na osnovu jačeg od dva mišljenja islamske uleme!"113

Šejhul-Islam, Ibnu-Tejmijje rhm., navodi za primjer osobe koje nisu bile u stanju sprovoditi šerijatske propise, i kako se šeri'at pravedno odnosi prema njima, ne obavezujući ih s nečim što nisu u stanju činiti, a najbolji primjer tome je abesinski kralj Nedžašija, o kojem kaže slijedeće:

"Isti slučaj je i sa Nedžašijem; i ako je bio kralj kršćana – narod mu se nije pokorio i odbio je prihvatiti Islam. Pojedinci međ' njima su primili islam sa njime. Kada je umro, nije imalo nikog ko bi mu klanjao dženaze-namaz, pa mu je Poslanik s.a.w.s., klanjao dženaze-namaz u Medini, rekavši: "Vaš dobri brat, iz Etiopije, je umro!" Veliki broj javnih obilježja islama (šera'i'ul-islam), odnosno većinu njih, nije mogao sprovoditi i obavljati jer to nije bio u stanju činiti; nije učinio hidžru Poslaniku s.a.w.s., niti je učestvovao u džihadu, niti je obavio hadždž... Nedžašija nije bio u stanju vladati i suditi po Kur'anu jer mu narod njegov ne bi pristao na to, a i često puta se zna desiti, između tatara i muslimana, da neki čovjek bude kadija/sudija ili imam/vođa, i da u sebi nosi mnoge pravedne ideje 112 Pogledaj: el-Mustedrek 'alel-Sahihajn, br. 3362., Hakim el-Nejsaburi rhm..

113 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/225.!

99

koje želi u praksu sprovesti ali nije u stanju to činiti ili već postoji neko ko mu ne dozvoljava da čini to: „Allah ne zadužuje čovjeka više od njegovih mogućnosti“, kao i halifa Omer b. Abdul-Azizrhm rhm. – napadan je i vrijeđan zbog samo jednog dijela pravde kojeg je zaveo u državi, a spominje se da je zbog toga bio i otrovan! Stoga, Nedžašija i njemu slični ljudi, su jedni od srećnih u Džennetu i ako se nisu pridržavali islamskih propisa (šera'i'ul-islam), onih koje nisu bili u stanju ni činiti; pridržavali su se onoga čega su mogli!"114

Abdullah b. Mes'ud r.a., kaže: "Ako bi me bilo koji vladar prisilio da nešto kažem, a taj govor bi me spasio batina, i odagnao bi od mene udarce bičem, ja bih uvjek izgovorio to što on želi!"115

Dodatak:

1. Neka pravila tekfira kod Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, šejh 'Ali el-Šibl hfz..

2. Stav uleme selefa po pitanju opravdanja neznanjem u pitanjima vjerovanja i 'akide, dr. Muhammed b. Abdullah b. 'Ali el-Vuhejbi.

3. Osnovni postulati i specifike menhedža Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba, pri tekfiru, pr. Ahmed el-Rudejman hfz..

4. Opasnost poistovjećenja s haridžijama, pr.dr. Abdullah b. Abdul-Aziz el-Džibrin hfz..

5. Specifike modernog haridžizma i nekih nosioca tekfira, pr. dr. Nasir el-'Akl hfz..

114 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/217-219.

115 Pogledaj: el-Muhalla, 8/336..

100

Neka pravila tekfira kod Ehli-Sunneta vel-Džema'ata116

Šejh 'Ali el-Šibl hfz.

El-hamdu lillahi rabbil-'alemin, vel-salatu vel-selamu 'ala resulina Muhammedin, ve 'ala alihi, ve sahbihi edžme'in.

Spomenućemo osnovne principe i pravila koje ulema Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, kroz svoja djela, uvjek spominje, a pogotovo onda kada je u pitanju konkretno osuđivanje osobe ili grupe ljudi na nevjerstvo (tekfirul-mu'ajjen). Kada se do te tačke dođe - principi, koje ćemo uskoro navesti, se obavezno moraju uzimati u obzir, i strogo se moraju imati na umu, kako bi se što bolje sačuvali greške pri sprovedbi ovog propisa.

Ova pravila i principi se moraju zdravo razumjevati, i preko njih možemo primjetiti ko je osoba, ili koje su to skupine koje griješe i koje su zalutale, pogrešnim bavljenjem ovim propisom, zbog toga što ga nisu dobro upoznali!

Musliman, prije nego li se upusti u burne vode tekfira, obavezno mora obratiti pažnju na njegova pravila i principe, koje ćemo sada navesti, jer svako kršenje tih pravila, i svako nepoštivanje tih principa vodi čovjeka grijehu, i tome da bude nazvan ili okarakterisan imenom tekfirdžija tj. osobom koja griješi prilikom bavljenja navedenim propisom, a ne osobom koja pogađa istinu i hak prilikom bavljenja istim:

116 Poslušaj drugi ders iz ciklusa predavanja koje je, na ovu temu, održao šejh Ali el-Šibl, na naučnom seminaru u Medini el-Munevveri (devra el-'ula el-'ilmijja), u organizaciji profesora islamskog univerziteta šejh Ebu Ejjub el-'Awadžija hafizahullah. (op. prev.)

101

1. Tekfir je čisti šerijatski propis (el-hukm el-šer'i el-halis), koji se izravno mora vraćati Allahu, dželle ša'nuhu, i Njegovom Poslaniku, s.a.w.s., tj. Kur'anu i Sunnetu!

Dakle, tekfir nekog muslimana se ne smije zasnivati na:

strastima ili prohtjevima (el-heva), ili na proizvoljnim mišljenjima ili pretpostavkama (el-zann), ili na pogrešnom rezonovanju ili shvaćanju (su'ul-fehm), ili na stranačkim, državnim, ekonomskim ili ličnim interesima.

Tekfir je dakle čisti šerijatski propis koji se neizostavno mora vratiti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, . Osudu nekog muslimana na nevjerstvo (tekfirul-mu'ajjen ev gajrul-mu'ajjen), smiju donijeti i izreći samo šerijatske sudije (kudat), kao i dobro učene osobe tj. 'ulema (el-muhakkikun!). 117

Svi vrlo dobro znamo da se bilo koji šerijatski propis, na prvom mjestu, utvrđuje izvorima šerijata - Kur'anom i Sunnetom, tako da se i propis tekfira mora temeljiti na njima:

- koga Allah, dželle ša'nuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, imenom proglase nevjernikom ('ajnen), te osobe ćemo i mi poimenice proglasiti nevjernicima;

- koga Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.w.s., opisom proglase nevjernikom (vasfen), takve ljude ćemo i mi opisom proglasiti nevjernicima, bez ikakva ustručavanja, i

- koga Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.w.s., vrstom proglase nevjernikom (džinsen), takve skupine i vrste ćemo i mi proglašavati nevjernicima bez ikakve dvojbe!

Dakle, ovo su ta tri načina tekfira na koje možemo naići u Kur'anu ili Sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem:

1.'Ajnen tj. poimenično proglašavanje određenih osoba nevjernicima, poput Iblisa, Faraona, Hamana, Karuna, Ebu Džehla,

117 Sljedbenici Ehlu-Sunneta vel-Džema'ata ne zasnivaju svoje stavove na pretpostavkama ili sumnjama! Zbog toga je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao Usami, Allah bio zadovoljan njime - onda kada je Usame r.a., ubio čovjeka nakon što je rekao: La Ilahe Illallah - slijedeće: "Zar si ga ubio, nakon što je izgovorio: La Ilahe Illallah?! Rekoh: Božiji Poslaniče: Izgovorio je La Ilahe Illallah, iz straha od sablje! Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, mu reče: Jesil' mu to otvorio srce, pa znaš da li je iskreno rekao"La Ilahe Illallah", ili ne!? Toliko puta mi je zadnju rečenicu ponavljao, da sam poželio da sam tog momenta primio islam! (Muslim, 1/97.) Iz ovog hadisa se izvlači fikhsko-usulsko pravilo zasnivanja propisa na osnovu vanjštine nečega, i onoga što se vidi, dok će se nutrina, i nevidljive stvari prepustiti Allahu dž.š.! Pogledaj: Šerhul-Nevevi, 2/466..

102

Umejje b. Halefa... Spomenute osobe ćemo i mi proglašavati nevjernicima bez ikakve dvojbe.

2.Vasfen tj. opisno, putem određenih postupaka. Na primjer, Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Nevjernici su oni koji govore: "Bog je – Mesih, sin Merjemin!" (el-Ma'ida: 72.); ili: "Nevjernici su oni koji govore: "Allah je jedan od trojice!" (el-Ma'ide: 73.)

3.Džinsen tj. pripadnošću određenoj grupi, poput proglašavanja nevjernicima mušrika, obožavatelja Lata, Uzata, Hubela; jevreja i kršćana, medžusija–vatropoklonika, sabejaca... svi oni su proglašeni nevjernicima zbog lične pripadnosti određenoj skupini, i to na osnovu dokaza iz Kur'ana i Sunneta.

2. Kufr je raznovrstan, grana se i odražava na mnogim poljima, isto kao što je i iman raznovrstan, grana se i odražava na mnogim poljima života. Kako god se grane imana nazivaju imanom, isto tako se i grane kufra nazivaju kufrom.

U dva sahiha se bilježi hadis od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana;" - a u drugoj predaji stoji: "...od šesdeset i nekoliko grana. Najveća i najvrijednija od njih su riječi: La Ilahe Illallah, a najmanja je ukloniti nešto, što smeta ljudima, sa puta, a, i stid je dio imana!"118

Znaćemo da su određeni postupci nevjerstvo na osnovu riječi Allaha, dželle ša'nuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, zato ćemo kufrom smatrati samo ono za što nam Kur'an i Sunnet eksplicitno kažu da su to djela koja izvode iz vjere!

Često puta, možemo naići na slijedeće predaje:

"Nemojte, poslije mene, postajati nevjernicima (kuffar), udarajući vratove jedni drugih!"119

118 Brojke se u Šeri'atu dijele na dvije vrste:

1. Brojke kojima se uistinu želi odrediti brojčano stanje nečega kao npr. : Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom, kojom hranite čeljad svoju, nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. (el-Ma'ide: 89.); ...ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje – a Allah sve zna i mudar je. (el-Nisa': 92.)

2. Brojke kojima se ne želi odrediti niti ograničiti brojčano stanje nečega, već se datim brojem želi ukazati na brojnost i prekomjernost nečega, poput: Molio ti oprosta za njih ili ne molio, pa molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. Allah neće ukazati na pravi put nevjernicima. (el-Tevba: 80.)

119 Muttefekun 'alejh.

103

"Psovanje muslimana je grijeh, dok njegovo ubistvo predstavlja nevjerstvo (kufr). " 120

"Dva kufr-postupka će se zadržati u mom ummetu: diranje u tuđe porijeklo i lozu, kao i naricanje za umrlim. "121

U navedenim predajama se radi o djelima i postupcima nevjerstva (kufr 'ameli), odnosno o maloj vrsti nevjerstva/kufr asgar tj. djelima koja ne izvode muslimana iz vjere, a uglavnom bivaju odlikom i specifikom pravih nevjernika!

Ima i onih koji šire krug ove vrste nevjerstva (kufr 'ameli), pa sve velike grijehe smatraju nevjerstvom tj. granama kufra!

Dakle, kao što iman ima svoje grane i podvrste, i kufr ima svoje grane i podvrste. Od tih grana kufra i nevjerstva ima onih koje se nazivaju velikim nevjerstvom (kufr ekber), kao i onih koje se nazivaju malim nevjerstvom (kufr asgar).

Zato, kada se hoćemo baviti propisom tekfira, bilo da je u pitanju pojedinac ili grupa, obavezno se moramo osvrnuti na ovu podjelu, i na postojeću razliku između velikog i malog kufra!122


121 Sahihu Muslim, 1/58..

122 Iman je osnova i korijen s mnogobrojnim granama, i svaka od tih grana se zove imanom. Najveća i najvrijednija od tih grana je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dželle ša'nuhu, (La Ilahe Illallah), a najmanja od tih grana je ukloniti neku prepreku sa puta. Među tim granama ima onih koje ako nestanu – nestade i imana, uz opću saglasnost sve uleme, poput: grane šehadeta, dok ima grana koje, u slučaju da nestanu, ne iziskuju i nestajanje imana, poput: (ne)uklanjanja određene prepreke sa puta.

Između ove dvije spomenute grane se nalaze mnogobrojne druge grane imana, koje će se razlikovati po svojoj jačini i bitnosti, shodno njihovoj blizini prvoj (šehadet), ili drugoj grani (uklanjanje prepreke sa puta). Reći da su sve te grane imana istog intenziteta i jačine, onda kada se zajedno spomenu, to bi se smatralo kontriranjem jasnim tekstovima, i praksi selefa ovog ummeta, kao i praksi imama ove vjere.

Po istom principu ide i kufr (nevjerstvo). To je osnova s mnogobrojnim granama, pa, kako god grane imana predstavljaju iman, isto tako i grane kufra predstavljaju kufr. Svi grijesi su grane kufra, isto kao što su i sva dobra djela grane imana, tako da ne smije doći do izjednačavanja u imenima i propisima. Velika je razlika između čovjeka koji širk, prema Allahu, dželle ša'nuhu, čini, ili potcjenjuje mushaf, i između čovjeka koji krade, ili zinaluk čini, ili konzumira alkohol. Koja osoba, po intenzitetu i jačini, izjednači sve grane kufra – postupiće suprotno Kur'anu i Sunnetu, hodajući putem koji nije put selefa, spadajući u krug novotara i sljedbenika svojih strasti."

Pogledaj: Kadijjetul-Tekfir bejne Ehlis-Sunneh ve Firekid-Dalal, str. 45-48., autor: Se'id b. 'Ali b. Vehf el-Kahtani.

104

3. Kufr, odnosno nevjerstvo, u najvećem broju slučajeva nastaje u srcu, i osnova nevjerstva se nalazi u srcu. Poslije srca, nevjerstvo se može naći i na jeziku, a kod nekog i u postupcima ostalih udova tijela!

Dakle, kufr je poput imana tj. biva i srcem, i jezikom i udovima tijela, kao i što nema imana bez vjerovanja srcem, očitovanja jezikom, i potvrđivanjem udovima tijela!

Nevjerstvo srcem bi se ogledalo u gajenju mržnje prema onome s čime je došao Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ili imanju ubjeđenja da pored Allaha, dželle ša'nuhu, postoji još neko ko polaže pravo na 'ibadet, ko utiče na stvaranje...

Nevjerstvo jezikom se ogleda u ismijavanju s Allahom, dželle ša'nuhu, ili s Njegovim ajetima i vjerom, ili u ismijavanju s Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i psovanje Allaha, dželle ša'nuhu, ili vjere, ili Poslanika, s.a.w.s.. Od ove vrste je i traženje pomoći od nekog drugog mimo Allaha, dželle ša'nuhu, u stvarima u kojima ne može pomoći niko drugi mimo Njega, poput riječi: O, Božiji Poslaniče, pomozi mi!? O, Božiji Poslaniče, podaj mi evlad!? Sve navedene fraze kao i druge slične njima su djela kufra!

Nevjerstvo udovima tijela se ogleda u klanjanju i činjenju sedžde kipu, grobu, freski; prinošenju žrtvi (kurban), nekom drugom mimo Allaha dž.š., itd..

Ova djela, kao i druga slična njima, su djela nevjerstva/kufra! Kufr se neće ogledati samo u radu određenih postupaka, već će se ogledati i u neizvršavanju određenih postupaka kao što je npr. I'irad - odbijanje ili neprihvatanje propisa vjere!

Sa navedenim primjerima smo dokazali da čovjek može postati nevjernikom i putem jezika, ili putem udova tijela, a ne samo putem srca - što je stav poznate sekte Džehmijja kod kojih je iman sušta spoznaja Boga putem srca (ma'arifa), kao i sekte Eš'arija koji smatraju da je iman sušta potvrda srcem (tasdik), kojeg može anulirati samo srčano pobijanje (tekzib)!? Sve navedeno je i osnovno poimanje vjerovanja kod Murdžija.

4. Nevjerstvo (kufr) se dijeli na veliko i malo nevjerstvo (kufr-ekber i kufr-asgar). Veliko nevjerstvo (kufr-ekber), je ona vrsta kufra koja svog počinioca izvodi iz vjere, dok malo nevjerstvo (kufr-asgar), ne izvodi svog počinioca iz vjere, već ga uvodi u krug Allahovih, dželle ša'nuhu, prijetnji, odnosno podvodi ga Njegovoj volji na Sudnjeme Danu!

105

Također se i širk dijeli na veliki i mali širk (širkun ekber i širkun asgar), a nas ovdje interesuje veliki širk koji se smatra postupkom i djelom koji čovjeka izvodi iz vjere. Isto tako se i zulum dijeli na veliki i mali zulum (zulmul-ekber i zulmul-asgar), kao i fisk – veliki i mali (fiskul-ekber i fiskul-asgar), i na kraju, licemjerstvo (nifak), dijelimo na veliki-nifak (srčani-kalbi), i mali-nifak (tijelom-ameli).

Dakle kufr, širk, nifak, zulum i fisk se dijele na velike – one koji svoga počinioca izvode iz vjere, čineći ga nevjernikom i murteddom, i male – koji svoga počinioca ne izvode niti iz vjere, niti iz milleta. Navešćemo neke od poznatijih atributa i opisa velikog kufra, širka, nifaka, zulma i fiska, onako kako ih Kur'an i Sunnet spominju:

1.Takvi postupci uništavaju sva prethodna dobra djela. 2.Takvi postupci svoga počinioca vode vječnom boravku u vatri. 3.Takve postupke Allah, dželle ša'nuhu, ne oprašta. 4.Takvi postupci čine svog počinioca otpadnikom-murtedom. 5.Takvi postupci isključuju iman kod svog počinioca.

Što se tiče malog kufra, širka, nifaka, zulma ili fiska:

1. Takvi postupci ne uništavaju sva dobra djela. 2. Takvi postupci ne vode vječnom boravku u vatri. 3. Takve postupke Allah, dželle ša'nuhu, oprašta. 4. Takvi postupci ne čine svoga počinioca murtedom. 5. Takvi postupci ne isključuju iman kod svoga počinioca.

Navedeni postupci krnjavim čine iman osobe kod koje se nađu, ali se, i pored toga, osoba neće smatrati nevjernikom zbog njih, kako to smatraju Mu'utezile i Haridžije (ve'idijjeh), već će se data osoba smatrati vjernikom slabog imana (mu'min nakisul-iman), odnosno vjernikom-griješnikom (mu'min-fasik); vjernik - zbog imana koji se nalazi pri njemu, a griješnik - zbog grijeha koji su se našli pri njemu.

5. Veliko nevjerstvo i veliko idolopoklonstvo su u uskoj sprezi i međusobno su povezani. Veliko idolopoklonstvo (širkul-ekber), je za nijansu blaže od velikog nevjerstva (kufrul-ekber). Veliko nevjerstvo (kufrul-ekber), je šireg značenja od velikog idolopoklonstva (širkul-ekber) - svaki mušrik je kafir, dok nije svaki kafir mušrik!

6. Ehli-Sunnet vel-Džema'at za razliku od ostalih pravaca se veoma oprezno, i s velikom dozom respekta i poštovanja odnosi prema terminu kufra i propisu tekfira, pažljivo se baveći istim. Ovo je stavka koja je pravilno usađena i potcrtana u gotovo svakoj knjizi akide Ehli-Sunneta vel-Džema'ata.

106

Većinom smo svi čuli za poznato 'akidetsko djelo Ehli-Sunneta vel-Džema'ata - "el-Akide el-Tahavijje". U njemu stoji slijedeće:

"Pripadnike kible nazivamo muslimanima-mu'minima, sve dok prihvataju ono s čime je došao Poslanik, s.a.w.s., i dok vjeruju u ono o čemu nas je On, s.a.w.s., obavijestio. "

Ulema Ehli-Sunneta vel-Džema'ata - propisu tekfira - prilazi s maksimalnom opreznošću, neizbježno uzimajući u obzir to da li su neophodni uslovi tekfira ispunjeni ili ne (teveffuruš-šurut), i da li se neka, šerijatski-validna, smetnja ispriječila na putu izricanja suda tekfira ili ne (intifa'ul-mevani').

Što se tiče novotarskih i zabludjelih skupina, uvjek su bili karakteristični po tome što su veoma lahko i brzo potezali 'pištolj tekfira' na osobu s kojom se u nečemu nisu slagali, nespretno rukujući njime u samoj osnovi. Uzmimo za primjer stav Mu'utezila prema imamu Ahmed b. Hanbelu Allah mu se smilovao... Bezbroj puta je optuživan pred halifom Me'munom, Mu'utesimom, ili Vasikom na nevjerstvo. Njegovi protivnici bi nagovarali halifu da ga ubije, riječima: Ubij ga halifo, a ako je grijeh neka ide na nas!?

Zbog čega su ovako postupali? Zbog toga što su bili brzopleti po pitanju tekfira - što je jedna od glavnih osobina i karakteristika novotara! Da li je imam Ahmed, rhm., nevjernikom proglasio halifu Me'muna? Ne! Zbog čega? Zbog toga što je bio svjestan veličine propisa tekfira, i svega onoga što taj propis za sobom povlači!

U ovakvom postupanju, draga moja braćo, se ogleda veličina takvaluka uleme i sljedbenika Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, koji se boje Allaha, dž.š., u svakom postupku kojeg u ime Njegovo rade na zemlji, stoga su bili veoma oprezni i pažljivi kada je mes'ela tekfira u pitanju, a isto tako i kada je mes'ela tefsika ili tebdi'a u pitanju!

7. Ulema Ehli-Sunneta vel-Džema'ata pravi razliku između tretiranja određenog djela kufrom (tekfirul-mutlak), i tretiranja počinioca datog djela kafirom (tekfirul-mu'ajjen).

Suđenje po nečemu drugom mimo Allahova, dželle ša'nuhu, zakona je nevjerstvo (kufr), ali se neće proglasiti nevjernikom svaka osoba koja takvo što učini zbog eventualnog neispunjenja uslova za donošenje takvog suda, ili zbog postojanja eventualnih prepreka na putu izricanja takve osude! Ulema Ehli-Sunneta vel-Džema'ata je žestoka i otvorena kada je uopšteni sud tekfira u pitanju (el-tekfir el-mutlak), ali kada je konkretni pojedinac u pitanju s oprezom bi prilazili tim slučajevima, bojeći se i najmanje greške na tom polju.

8. Ulema Ehli-Sunneta vel-Džema'ata se obazire na tri stvari, kada je mes'ela tekfira u pitanju:

107

1. Sudsko utvrđivanje - putem Kur'ana i Sunneta - da li je određen postupak djelo koje svoga počinioca izvodi iz Islama ili ne, jer je tekfir sušti sudski postupak.

2. Opreznost prilikom izricanja suda tekfira nad određenom osobom, uzimajući u obzir ispunjenje neophodnih uvjeta (teveffuruš-šurut), kao i nepostojanje određenih smetnji za donošenje takvog suda (intifa'ul-mevani').

3. Ne kažu za osobu, nad kojom je sprovedena smrtna kazna, predviđena za murtede, da je jedna od stanovnika Džehennema ili da će vječno ostati u Džehennemu, jer ta stvar ne pripada nama, zato što ne znamo na koji je način data osoba skončala svoj život, i šta se odigralo između nje i Allaha, dželle ša'nuhu, u posljednjim momentima njena života! Na nama je da postupamo po vanjštini određenih stvari i prema onome što vidimo, dok nutrina ljudska pripada samo Allahu dž.š..

9. Ehli-Sunnet vel-Džema'at eksplicitno zadržava propis tekfira na samo dvjema grupama ljudi međ' muslimanima:

1. Kudat šer'ijjun (šerijatske sudije), koji su u osnovi zamjenici vladara muslimana (velijjul-emra), kada je u pitanju sprovedba šerijatskih propisa. To su osobe koje u ime Allaha, dželle ša'nuhu, sude ljudima na zemlji! U povodu njih je imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, napisao svoje poznato djelo "I'ilamul-Muvekki'in 'an Rabbil-'alemin", (Obavijest potpisnicima u ime Gospodara svih svjetova), jer su šerijatske sudije osobe zadužene za sprovođenje Božijih zakona međ' ljudima na zemlji. Propisi vezani za šerijatske kazne, koji se nalaze u knjigama fikha su eksplicitno određeni za šerijatske sudije.

2. Ulema' (učenjaci visoko rangirani u znanju, iskustvu i godinama). To su ljudi koji su na deredži šerijatskih sudija, ili pak većoj od njihove deredže, i to su ljudi koji imaju pravo govoriti o ovim pitanjima. To su ljudi koji na osnovu svog znanja, i iskustva, imaju pravo utvrđivati da li je neka osoba ili grupa ljudi ispunila određene uslove za izricanje suda tekfira nad njima ili ne!123

123 Pogledaj: El-Durer el-Senijjeh, 1/467-469.

Šejh Salih b. Fevzan el-Fevzan, hfz., kaže:

"Čovjek mora biti oprezan i spreman kada su ove stvari u pitanju, jer se vrlo često dešava da osoba koja je neznalica (džahil), izriče sud tekfira nad osobom koja je isto tako neznalica poput njega. Često puta, osoba kojoj se sudi, biva nevinom, jer nije zaslužna kazne koja joj se od strane nekoga određuje, jer ne zna šta je počinila! Dakle, moramo biti oprezni kada je sud tekfira u pitanju, i moramo se vraćati ulemi, i pitati ih u vezi datih pojava i ljudi. Nemaju pravo baviti se tekfirom muslimana početnici na putu stjecanja znanja, ili pak osobe koje se bave učenjem Kur'ana napamet, i sl.! Nemaju pravo tekfiriti ljude, i izvoditi ih iz Allahove, dž.š., vjere, a ne poznaju djela i postupke koji čovjeka izvode iz vjere! Stvar je veoma

108

Što se tiče opšteg muslimanskog puka, ili poletne omladine, pune hamasa i želje za ovom vjerom ili početnika u stjecanju šerijatskog znanja – oni nikako ne polažu pravo na bavljenje propisom tekfira muslimana! Zbog čega kažem da navedene skupine ljudi nemaju pravo baviti se ovim propisom?

Zbog toga što postoji jedna velika smetnja pri njima koja ih ometa od pravilnog i ispravnog bavljenja ovim propisom. Ta smetnja se zove - neznanje ili slabo i površno znanje kao i neuračunljivost ili veoma slaba uračunljivost!

ozbiljna i delikatna, i na svakoj osobi, koja se nespremna upustila u ove teme, je da se iskreno pokaje Allahu, dž.š., zbog toga, i da svoj jezik dobro čuva od neispravna tekfira muslimana, i da se dobro poduči znanju prije nego li se upusti u priču o nečemu, i da se konsultuje sa ulemom i učenim ljudima, i da se dobro osvrne na stanje čovjeka o kojem je riječ – da li ima opravdanja za svoje postupke ili ne!? Pogledaj: El-Tekfir ve Davabituhu, str. 106..

Dr. 'Ali Muhammed Muhammed el-Sallabi, u knjizi Tebsirul-Mu'minin bi

Fikhil-Nasri vel-Temkin fil-Kur'anil-Kerim, na str.255., kaže: "Svima nama je poznat stepen uleme kod Allaha, dž.š., ali često puta znamo zaboraviti, i s uma smetnuti njihovu poziciju, i obaveznost našeg vraćanja njima u svim pitanjima života, pa ćemo se nakratko posjetiti o nekim detaljima vezanim za njih:

Ulema su poznavaoci Allahovog šeri'ata; oni su ti koji na najbolji način razumjevaju Njegovu vjeru, i koji postupaju po onome što znaju, hodajući stazama upute i ispravnog razumjevanja stvari!

Ulema su ljudi kojima je Allah, dželle ša'nuhu, podario hikmet i mudrost. Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "On daruje mudrost i znanje onome kome On hoće, a onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni." (el-Bekara: 269.)

Ulema su ljudi koje je Allah, dželle ša'nuhu, odredio za glavne izvore Njegove vjere, naredivši ljudima da im se vraćaju u svim stvarima vjere bilo ovosvjetske ili onosvjetske naravi! Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 3/327..

Ulema su pravnici ove vjere (fukaha), i osobe s čijih jezika se smiju primati fetve i rješenja, jer su samo oni ti koji smiju derivirati propise iz Allahove, dželle ša'nuhu, Knjige, i Sunneta Njegova Poslanika, s.a.w.s., zbog toga što najbolje poznaju pravila halala i harama!

Ulema su imami i vođe ove vjere, koji postigoše stepen, na kojem su, uz mukotrpni trud i zalaganje, uz sabur i čvrsto ubjeđenje. Allah, dž.š., kaže: "Između njih smo Mi vođe određivali, i oni su ti koji su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili, i u dokaze Naše su čvrsto vjerovali." (el-Sedžde: 24.)

Ulema su nasljednici Božijih poslanika, koji od njih naslijediše 'ilm i znanje, kojeg u prsima svojim nose, a koji se reflektira na njihovim jezicima, rukama i nogama!

Ulema su skupina ljudi koja se u datoj situaciji oslobađa obaveze džihada radi studiranja i učenja ove vjere, kako bi obavezu da'aveta i opominjanja svijeta što revnije izvršavali. Allah, dž.š., kaže:

109

Obije ove osobine predstavljaju veliku smetnju pri osobama koje se žele baviti sudstvom, a pogotovo izricanjem suda tekfira nad jednim muslimanom, ili pak nad većim brojem njih!124

Zbog svega navedenog, učene osobe i ostali muslimani vraćaju propis tekfira dvjema prethodno spomenutim skupinama: šerijatskim kadijama, a u slučaju nepostojanja šerijatskih kadija muslimani će se u ovim pitanjima obratiti ulemi, poznatoj po šerijatskom znanju, širokim obzorjima i dugom iskustvu!125

"Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih, iz svake zajednice njihove, potrudi da se upuste u vjerske nauke, i neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi se Allah pobojali." (el-Tevba: 122.)

Ulema su upućivači svijeta, i svako mjesto i vrijeme će ih imati, sve dok Allahova, dž.š., odredba ne dođe. Oni su glava i mozak uspješne i potpomognute skupine do Sudnjega Dana, o kojoj nam Poslanik, s.a.w.s., kaže slijedeće: "U mom ummetu će postojati jedna skupina ljudi, kojima neće štetu nanijeti oni koji ih budu vrijeđali i ponižavali, ili oni koji im budu kontrirali. Sve dok Allahova odredba ne dođe, oni će biti gornji u odnosu na ostali svijet!" Pogledaj: Sahihul-Buhari, Kitabul-I'itisam, 8/189., br. 7311..

KAKO ĆEMO ZNATI KO JE 'ULEMA?

Ulemu ćemo poznati po slijedećim stvarima:

1. Putovanje radi stjecanja znanja pred ulemom. 2. Ogromno stječeno znanje izravno od uleme. 3. Čvrstina i stabilnost u svim pitanjima života. 4. Učestvovanje u odbrani muslimana, džihadu i da'avi. 5. Jačina ahlaka, ibadeta i straha od Allaha dž. š.. 6. Tezkija i preporuka koju nose od ostale uleme. 7. Brojna napisana djela koja ostavljaju za sobom. 8. Kvalitet šejhova pred kojim su učili, kao i kvalitet učenika koje za

sobom ostavljaju. (Ibnu Kajjim, rhm, kao učenik šejhul-islama Ibnu Tejmijje, rhm, nam direktno ukazuje na veličinu i kvalitet šejhul-islama Ibnu Tejmijje, kao alima!)

Imam Malik, Allah mu se smilovao, kaže: "Ružno je da se čovjek upusti u neke stvari, a da se prethodno ne konsultuje sa ljudima koji su pametniji od njega. Nisam počeo davati fetve ljudima sve dok nisam zatražio dozvolu za to od Rebi'e i Jahje b. Se'ida – koji mi narediše da se tog posla prihvatim, a da su mi to zabranili – ne bih se ovog posla nikada prihvatio!" Pogledaj: Sifetul-Fetva vel-Mustefti, od Ibnu Hamdana, str. 7..

124 Šejh Salih b. Fevzan el-Fevzan, rhm., kaže:

"Musliman se mora podučiti tome koja su to djela koja čovjeka mogu izvesti iz vjere; čovjek se mora podučiti tim stvarima, prije nego li se upusti u govor o tim temama, jer će na taj način govoriti o Allahu, dželle ša'nuhu, bez znanja. U suprotnom, smatraće da je svaka osoba koja nije na onome na čemu je i on – nevjernik, i pored toga što se dobro zna da se nevjernikom ne smije proglasiti niko drugi do osoba po pitanju koje imamo čvrst dokaz iz Kur'ana, Sunneta ili Idžma'a! Znanje o Kur'anu, Sunnetu i Idžma'u – odakle se uzima? Da li će se ono uzimati izravno iz knjiga? Da li će se ono uzimati iz čitaona raznih biblioteka, ili bukvalnim pamćenjem određenih tekstova napamet? Ne! 'Ilm i znanje se ne stiče ni na koji

110

Pitanje tekfira je propis uz kojeg su usko vezani mnogi propisi naše vjere, koji, često puta, ne mogu ni pasti na pamet osobi koja se olahko potpiše na presudu u ime Allaha, dž.š., Gospodara svih svjetova, da je određena osoba, ili grupa ljudi, osuđena na vječni boravak u džehennemu!

Ove dvije skupine ljudi - kadije i ulema – su osobe sa kojima ide i propis "Ikametul-Hudždže" – uspostavljanja dokaza protivu ljudi koji su počinili ili čine neka od djela kufra!

"Ikametul-Hudždže" - uspostavljanje dokaza protivu nekog čovjeka se razlikuje od "bejanul-hudždže" – uopštenog pojašnjavanja nekog propisa. "Ikametul-Hudždže" – je validno i ispravno samo od strane kadija ili visoko rangirane uleme, jer su samo oni intelektualno-šerijatski stručni po datom pitanju, dok se "bejanul-hudždže" – sušto pojašnjavanje propisa, dozvoljava i početnicima u stjecanju šerijatskog znanja, kao što smo mi inša'allah, i ostali muslimani!

Dakle, nismo mi ti koji su intelektualno-šerijatski stručni kada je "ikametul-hudždže" u pitanju već šerijatske kadije ili visoko rangirana ulema.126

drugi način osim izravno od učenjaka i uleme; dobro učene uleme, koji su duboko pronikli u spoznaji ciljeva ove vjere. Znanje se ne uzima direktno iz knjiga, čitanjem, ili pak pamćenjem određenih tekstova! Nije svaka osoba koja je naučila Kur'an napamet, ili je naučila dosta hadisa napamet – alim! Time se ne postaje 'alim! Znanje je oličeno u pravilnom razumjevanju vjere (fikh). Znanje je ispravno shvatanje principa Allahove, dželle ša'nuhu, vjere, i ono se ne stiče, i ne može se znati, osim uz učenje i preuzimanje znanja izravno od učenjaka (fukaha), i ostale uleme koji će nam lijepo pojasniti značenja određenih tekstova – tekstova koje smo pročitali, ili smo ih naučili napamet! Neko može razumjevati određene tekstove na način koji je veoma dalek, i koji nema nikakve veze s Allahovom, dželle ša'nuhu, Knjigom, ili sa Sunnetom Allahova Poslanika, s.a.w.s.. Da se dotična osoba povratila ulemi i učenjacima, kako bi mu pojasnili značenja određenih tekstova – uvidjela bi netačnost svojih konotacija i proizvoljnih zaključaka! Pogledaj: El-Tekfir ve Davabituhu, str. 103..

125 Uslovi na koje se mora paziti, prije nego li se pristupi izdavanju fetvi:

1. Ne govoriti bez znanja. 2. Zadržavati se na mešhur i poznatim mišljenjima jednog mezheba. 3. Ne ići za olakšicama, niti za poteškoćama. 4. Kloniti se čudnih mišljenja (ševazz). 5. Ne stidjeti se reći: Ne znam. 6. Ne prihvatati se izdavanja fetvi bez prethodne dozvole od strane uleme. 7. Birati najjača mišljenja iz određenog mezheba. 8. Ne žuriti sa odgovorom, niti se libiti od traženja pojašnjenja datog pitanja. 9. Ne upuštati se u raspravu prije dobre pripreme za nju. 10. Ne igrati se s tekstovima radi poriva svoje duše i strasti.

Pogledaj: Fikhul-I'itilaf, 353-361., autor: Mahmud Muhammed el-Hazendar.

126 Ovako šejh Ali el-Šibl, Allah ga sačuvao, govori za sebe, a gdje smo onda mi u odnosu na njega! (op.prev.)

111

Od "Ikametul-Hudždže" (validnog uspostavljanja dokaza nad nekom osobom), ovisi ohalaljivanje nečije časti, imetka ili života – što su sve pravne posljedice tekfira, poput: nenaslijeđivanja, gubljenja pravo na vilajet (upravljanje), itd., ali, kada je u pitanju "bejanul-hudždže" (uopšteno pojašnjavanje dokaza nekoj osobi), od njega ne ovisi ohalaljivanje nečije časti, imetka ili života, i najviše što se nakon njega može reći jeste - tadlil tj. smatranje određene osobe zalutalom, ili zabludjelom - ali nikako nevjernom!

Zbog toga su šerijatske sudije osobe koje imaju pravo pozvati određenog krivca na pokajanje (istitabeh), kako bi anulirali sva moguća opravdanja datoj osobi sjutra pred Allahom dž.š..

Pokajanje će se, od određene osobe, nekoliko puta tražiti, kako bi bila maksimalno razoružana, i ostavljena bez ikakvog aduta - sjutra na generalnom suđenju pred Allahom dž.š.. Osoba kojoj je Allah, dželle ša'nuhu, podario malo znanja i mudrosti polaže pravo na upoznavanje svijeta sa ovom vjerom i njenim propisima (bejanul-hudždže), ali ne smije sebi dati za pravo uspostavljanje dokaza protivu muslimana (ikametul-hudždže), bez detaljnog osvrta na ispunjenje neophodnih uvjeta, ili postojanje određenih smetnji, i bez osvrta na osnovna fikhska pravila, i eventualni nastanak veće štete od postojeće štete, ili nestanak postojeće koristi - koja se trenutno uživa – što sve može nastati kao neočekivana posljedica pogrešnog pristupa mes'eli tekfira! 127

127 Šejh Mahmud Muhammed el-Hazendar, hfz., u svom prekrasnom djelu Fikhul-I'itilaf, na str. 356., a pod naslovom: Ne prihvatati se izdavanja fetvi bez prethodne dozvole od strane uleme, kaže slijedeće:

"Može se desiti da početnik, na putu stjecanja šerijatskog znanja, preskoči određene stepenike, koje je neizostavno morao preći, i da se nađe na stepenici za koju još nije ni psihički ni fizički spreman, brzajući i ne imajući strpljenja hodati prirodnim i normalnim koracima ka zacrtanom cilju.

U takvim slučajevima – osoba može biti iskušenje i fitna sama sebi, sudarajući se sa ulemom i učenima, i raspravljajući se sa ljudima većim od sebe!? Takav će se naći u situaciji da guta svoje greške, i da griješnim proglašava ljude koji su na većem stepenu od njega.

Put prijašnjih generacija (menhedž selefus-saliha), jeste postepenost na putu stjecanja znanja, gdje se učenik, prije svega, uči lijepom ponašanju i ahlaku, kojeg će stjecati od učenjaka i uleme, a potom će učiti šerijatske znanosti!

Imam Ibnu 'Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, kaže:

"Stjecanje šerijatskog znanja i učenje ostalih nauka ide postepeno, i svojim dobro utvrđenim tokom kojeg niko ne treba remetiti, niti preskakati. Ko bude preskakao te stepenice stjecanja znanja promašio je put selefa (prijašnjih dobrih generacija). Ko njihov put namjerno promaši – zalutao je, a ko njihov put nenamjerno pogriješi – pokleko je!" Pogledaj: Džami'u bejanil-'ilmi ve fadlihi, 2/1129..

Što je osoba učenija – sve se više ustručava od izdavanja fetvi, ali, kada je džahil u pitanju, kao i osoba puna predrasuda i šubhi – kad god

112

Dakle, početnici na putu stjecanja znanja, nemaju prava upuštati se u vode konkretnog tekfira muslimana. Na njima je obaveza pojašnjavanja propisa i stavova naše vjere po određenim pitanjima, kao i maksimalno pripremanje terena za buduću uspostavu šerijatskih propisa i zakona.128

Pogotovu se ne smijemo služiti propisom tekfira onda ako između nas i određene osobe dođe do nesuglasja, svađe ili razdora! U takvom slučaju mi moramo biti razlogom njegove upute i hidajeta, razlogom njegovog prelaska iz tame na svjetlo, a ne razlogom njegovog što daljeg udaljavanja i ostavljanja u tami!

im sine kakva ideja, žure izdavanju svojih mišljenja i fetvi o tome, a ponekada to čine i prije nego li se od njih to i zatraži, bez osvrta na to da li u dotičnom mjestu postoji osoba koja je možda pametnija od njega, ili pak da se potrudi pa da sažme sva postojeća mišljenja po određenom pitanju – kako bi odgovor bio što precizniji!

Šejh Muhammed Muhtar el-Šenkiti, hfz., ima običaj, često puta, na svojim predavanjima, ponoviti, to da osoba, koja želi govoriti o Allahu dželle ša'nuhu, ili želi izdati fetvu o nekom pitanju, da prvo zamisli sebe kako stoji između dženneta i džehennema, pa onda neka progovori o Allahovoj dž.š., vjeri! (op.prev.)

Abdurrahman b. Ebi Lejla, Allah mu se smilovao, kaže:

"Susreo sam se sa 120 poslanikovih, sallallahu 'alejhi ve sellem, ashaba - iz grupe ensarija – koji god od njih je bio upitan za nešto poželio je da neko drugi, mimo njega, na to pitanje da odgovor!" Pogledaj: Nuzhetul-Fudala',382., Sijeru E'alamil-Nubela', 4/262, biografija Abdurahman b. Ebi Lejle.

Sahnun, Allah mu se smilovao, je znao reći: "Najbrže se laćaju izdavanja fetvi oni koji su najmanjeg znanja!" Pogledaj: Nuzhetul-Fudala', 871., Sijeru E'alamil-Nubela', 12/63-69., biografija Sahnuna rhm..

Imam Malik, Allah mu se smilovao, je rekao:

"Ne smije svaka osoba kojoj se dopadne prenošenje hadisa, ili izdavanje fetvi, sjesti u mesdžid i upustiti se u taj posao, sve dok se ne konsultuje sa ljudima poznatim po hajru, i ljudima zaduženim za taj mesdžid. Ako oni primjete da je spreman za takvo što – sješće i baviće se rivajetom hadisa, i izdavanjem fetvi.

Što se tiče mene, nisam se počeo baviti time sve dok mi sedamdeset alima nije posvjedočilo da sam spreman za takvo nešto!" Pogledaj: Dibadž, Ibnu Ferhun, str. 21., Nuzhetul-Fudala, 621., Sijeru E'alamil-Nubela', 8/48-135., biografija imama Malika rhm..

'Imaduddin Ibrahim b. Abdul-Vahid b. Ali el-Makdisi, Allah mu se smilovao, je jedan od učenjaka šestog hidžretskog stoljeća, i brat je hafiza Abdul-Ganijja rhm.; i pored sveg znanja kojeg je posjedovao – kada je davao fetvu po određenom pitanju - strogo se pazio šta će reći!" Pogledaj: Nuzhetul-Fudala, 1533., Sijeru E'alamil-Nubela', 22/47-52., biografija Imaduddina rhm..

Zato, dobro uporedi i promotri kako su se alimi ustručavali od izdavanja fetvi, i pored ogromnog znanja kojeg su posjedovali, i kako se pojedinci među nama lahko upuštaju u izdavanje fetvi i pored džehla i neznanja kojeg pri sebi imaju!

113

Šta kaže Poslanik, s.a.w.s., Aliji, r.a., onda kada ga šalje za Hajber: "Tako mi Allaha, da Allah, tvojim sebebom, uputi jednog čovjeka – bolje bi ti bilo nego li da dobiješ krdo crvenih deva!"129 Nije mu rečeno: "Ti njima samo isporuči i dostavi vjeru, kako bi svoj hak odužio", ili "kako bi bio miran na Sudnjeme danu", već mu je rečeno: "Maksimalno nastoj na tome da se ljudi prihvate upute!"

Ovo je obilježje mu'mina! Danas veoma slabo nailazimo na ljude poput Alije, Allah bio zadovoljan njime; ljude kojima je stalo da

Imam Ibnu Redžeb el-Hanbeli, Allah mu se smilovao, upozorava na pojavu prekomjernog upuštanja pojedinih osoba u razglabanje šerijatskih pitanja, bez prethodne pripreme za takvo što, pa kaže:

"...a potom opade vjera kod ljudi i čuvanje, i pojavi se veliki broj onih koji o ovoj vjeri počeše govoriti bez neophodna znanja, stavljajući sebe na položaj kojeg u osnovi ne zaslužuju. Ako se ovako nastavi tj. ako svaka osoba počne izdavati fetve, i o ovoj vjeri počne govoriti onako kako ona misli da je jedino ispravno – sistem ove vjere će, bez sumnje, pući, i halal će postati haramom, a haram halalom!?" Pogledaj: El-Reddu 'ala menit-tebe'a gajrel-mezahibil-erbe'a, str. 27..

Imam Ibnu Redžeb el-Hanbeli, rhm., kaže:

"...pa će neko prizivati sebi poziciju"imama svih imama", dok će drugi sebe opisivati"upućivačem ummeta", i da je samo on taj kojemu se svi ostali moraju vraćati, i nikome drugom mimo njega!?" Pogledaj: El-Reddu 'ala menit-tebe'a gajrel-mezahibil-erbe'a, str. 29..

Imam Ibnu Redžeb el-Hanbeli, rhm., kaže:

"Zbog svega ovoga je imam Ahmed, rhm., bio veoma žestok kada je izdavanje fetvi bilo u pitanju. Osobama koje pamte 100.000 ili 200.000 hadisa, nije dozvoljavao baviti se izdavanjem fetvi!" Pogledaj: El-Reddu 'ala menit-tebe'a gajrel-mezahibil-erbe'a, str. 37..

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani, rhm., kaže:

"Ako neka osoba pristupi sudstvu ili izdavanju fetvi, bez prethodno stjecanog znanja – biće griješan...

Ibnul-Munzir, rhm., kaže:

"Osoba će imati nagradu za svoj idžtihad onda kada pogriješi – ako bude učena, pa kao takva pristupi idžtihadu, a ako je idžtihad činila osoba koja nije učena – biće griješna i neće imati nagradu za svoj idžtihad!"

El-Hitabi, rhm., u Me'alimul-Sunenu, izjavljuje slijedeće:

"Biće nagrađen onaj mudžtehid pri kojem se nađu sve neophodne alatke idžtihada, i samo takvoj osobi se opravdava počinjena greška, za razliku od onoga koji se u vode idžtihada samoinicijativno upustio – za takvoga se je bojati!" Pogledaj: Fethul-Bari, 13/393-394., Kitabul-I'itisam, bab: 21., komentar na hadis br. 7352..

128 Poznati alim Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, šejhul-islam imam Ebu Abdullah el-Zehebi, rhm., u djelu Sijeru E'alamil-Nubela', 18/191-192, kaže slijedeće:

114

uputa dođe do srca ljudi, već se samo usredsređuju na to da ljudima samo odrežu i zbruse (i odu)!

10. Uzimati u obzir neznanje (džehl), kao i pogrešno rezonovanje i razumjevanje tekstova (te'vil), je također jedna od normi i principa propisa tekfira!

Može se desiti da određeni musliman nije svjestan toga tj. ne zna da je određeni potupak kojeg čini djelo koje ga izvodi iz vjere, i vodi ga riddetu!

Na drugoj strani, možemo naići na muslimana koji pogrešno rezonuje ili shvaća određeni ajet ili hadis, ne bivši u stanju drugačije ga shvaćati tj. ispravno, pa je zato smetnja te'vila jedna od najviše

"...ko dostigne stepen idžtihada, i to mu posvjedoči dobar broj alima, takvoj osobi nije dozvoljeno činiti taklid, isto kao što - početniku u bavljenju fikhom, ili običnom muslimanu koji je naučio nešto od Kur'ana napamet, ili dobar dio njega - nikako nije dozvoljeno samostalno se baviti idžtihadom! Kako će se - on - baviti idžtihadom?! Šta on ima kome reći! Na osnovu čega će on zasnivati svoje stavove? Kako misli letjeti, a još mu perje nije izraslo!?

Treća vrsta: Dobro učena osoba (el-fekih el-muntehel-jekiz el-fehim el-muhaddis), koji je dobro savladao neko od djela fikha, kao i neko od djela iz usulul-fikha (kava'idul-usul), i koji je dobro savladao arapsku gramatiku, učestvujući u ostalim fadiletima poput učenja Kur'ana napamet, i bavljenja njegovim tefsirom, i izlaganjem istog ostalima – ko sve ovo pređe dolazi do stepena ograničenog vršenja idžtihada (el-idžtihad el-mukajjed), i spreman je upuštati se u razmatranje dokaza imama ove vjere! U kom god pitanju mu se ukaže istina, i bude potkrijepljena čvrstim i ispravnim tekstom (ajet-hadis), i neko od poznatih imena ove vjere (el-e'imme el-e'alam), poput Ebu Hanife, Malika, Sevrija, Evza'ije, Šafije, Ebu Ubejde, Ahmeda, Ishaka... bude postupao na taj način – neka slijedi istinu (hakk), i nemoj da se povodi za olakšicama, i neka se dobro čuva i pazi (el-vere'), jer nakon toga nema prava na taklid. Ako primjeti da će tim postupkom izazvati pobunu ostalih učenjaka protivu sebe, neka ne iznosi javno taj svoj stav, i neka ga ne radi javno – jer ga može ponijeti takav postupak na umišljenost, i na želju za isticanjem – zbog čega može biti kažnjen! Takva osoba može samu sebe upropastiti, jer koliko je ljudi koji rekoše istinu, ili naređivahu na dobro, ali im Allah, dželle ša'nuhu, posla ljude koji će ih poniziti, zbog lošeg nijjeta i namjere koju su imali pri sebi, ili zbog želje za vjerskom vlašću i vođstvom (el-ri'aseh el-dinijjeh)!

Ovo je skriveni virus koji kruži dušama učenjaka (fukaha), isto kao što se može naći u dušama bogatih dobrotvora, ili ostavljača vakufa. Ovo je skriveni virus koji se može naći u dušama vojnika – emira i mudžahida. Sudariće se s neprijateljem, i dvije skupine će se u koštac uhvatiti, a u dušama mudžahida će biti skrivenih tajni, i namjere umišljenosti, i pokazivanja hrabrosti – kako bi se kasnije o njemu pričalo, i uobraženosti i oholosti – oblačeći pozlaćena vojna odjela bez 'pancira', ili ukrašenih kaciga – sve na oholim dušama i konjima!

Svemu navedenom se može pridodati i slabo pridavanje pažnje namazu, činjenje nasilja prema ostalom svijetu, kao i eventualno konzumiranje alkohola – pa gdje da pomognuti budu!!! I kako da poniženi ne osvanu!? Allahu, pomogni vjeru Tvoju, i pomogni robove Tvoje!"

129 Pogledaj: Sahihul-Buhari, Kitabul-Džihad,br.2942., Feda'ilul-Sahabe, br.2406..

115

prihvaćenijih smetnji međ' ulemom Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, onda kada je propis tekfira u pitanju.

Dakle, opravdavanje muslimana džehlom ili te'vilom, pri sprovedbi propisa tekfira, je najzastupljeniji dio smetnji i prepreka kod uleme Ehli-Sunneta vel-Džema'ata.

Islamska ulema dijeli propise islama na dvije grupe:

1. Propisi u čijem slučaju se neznanje ili te'vil ne prihvata kao opravdanje, poput negiranja Božijeg postojanja što je glavna odlika ateista i komunista (džuhud). Date osobe nemaju prava pravdati se neznanjem ili te'vilom u ovom slučaju!

U ovu oblast spada pobijanje i ne prihvatanje Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, za Božijeg Poslanika (tekzib), kao i odbijanje onoga s čime je došao, što je glavna karakteristika mušrika, jevreja i hrišćana! Oni su ti koji nisu povjerovali, niti prihvatili ono s čime je došao posljednji Božiji poslanik - Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa s toga i ne polažu pravo na opravdanje neznanjem, niti te'vilom, u ovim stvarima!

2. Propisi u čijem slučaju se neznanje ili te'vil prihvata kao opravdanje, poput negiranja nekog od propisa s kojim je došao Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, prethodno prihvatajući Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao Poslanika u osnovi!

11. Osoba koja umre na određenom djelu, koje je u osnovi nevjerstvo (kufr), i za koje znamo da čovjeka vodi riddetu – za takvu osobu ne smijemo tvrditi da je jedna od stanovnika džehennema.130

Na primjer: Organizacija za naređivanje na dobro i odvraćanje od zla (el-Hisbeh), uhapsi čovjeka zbog psovanja Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ili ismijavanja s Njima!? Ta osoba biva dovedena pred šerijatski javni sud. Njegov slučaj uzima u razmatranje sudska komisija sastavljena od trojice kadija. Komisija utvrđuje da je data osoba kriva, i osuđuju je na kaznu riddeta. Slučaj prelazi dalje na kasacioni sud (mahkemetul-temjiiz). Petorica kadija kasacionog suda nanovo obrađuje slučaj. Od njih slučaj ide vrhovnom sudu (medžlisul-kada' el-e'ala), gdje slučaj obrađuju još šestorica kadija! Za svo to vrijeme, optuženik i dalje čvrsto stoji na prethodno-izrečenim stavovima, i ne želi se pokajati zbog psovanja Allaha, dželle ša'nuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ili pak zbog ismijavanju s Njima! Generalna odluka suda biva da je čovjek osuđen na smrtnu kaznu zbog otpadništva od vjere! Nad osobom se izvršava šerijatska kazna, i biva pogubljena zbog nepokajanja od djela nevjerstva!


116

Da li će se, nakon svega, reći da je kažnjena osoba, Fulan b. Fulan, jedna od stanovnika Džehennema? Ne, neće se to reći.

Zbog čega? Zbog toga što Sufjan el-Sevri, Allah mu se smilovao, kaže: "Po nama, ljudi se dijele na mu'mine i kafire – kada su dunjalučki propisi u pitanju, a što se tiče ljudske nutrine - to samo Allah, dželle ša'nuhu, zna!"

Jedan od postulata Ehli-Sunneta vel-Džema'ata je i ono što spominje imam Tahavija, rhm.:

"Nadamo se da će Allah, dobrim vjernicima, grijehe oprostiti, i da će ih uvesti u džennet - iz milosti Svoje, ali ne garantujemo tvrdo za njih, niti tvrdimo da će ući u džennet, a oprosta tražimo za griješnike među njima, i bojimo se za njih, ali ih ne šaljemo očaju!"131

12. Kada je u pitanju suživot sa ostalim svijetom, naređeno nam je da se s njima ophodimo na osnovu njihove vanjštine, što je veoma bitan princip, ne samo kada je tekfir u pitanju, nego i kada je u pitanju i propis tefsika ili tebdi'a!

Ako se susretneš sa čovjekom koji upražnjava neku od novotarija ili se susretneš sa nekom od zabludjelih skupina ili dođeš u dodir sa nekim od pripadnika drugih religija – kako ćeš se postaviti prema njima?

Prema njima ćeš se ponašati shodno onome čime te je Allah, dželle ša'nuhu, obavezao, a što se tiče srca – u to mi ne možemo da zadiremo, pa makar to i htjeli, jer nas Allah, dž.š., ne obavezuje shodno onome što je u srcima ljudi, već shodno onome što im je na jeziku i na rukama. Srca je Allah, dželle ša'nuhu, ostavio Sebi!

131 Pogledaj: Šerhul-Akide el-Tahavijjeh. Ibnu Ebil-'Izz el-Hanefi, Allah mu se smilovao, u komentaru navedenih riječi, na str.313-325., kaže:

"Ne tvrdimo poimenično, za nikog od pripadnika kible, da je stanovnik Dženneta ili Džehennema, izuzev onih o kojima nas je izravno obavijestio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, da su stanovnici Dženneta ili Džehennema, poput desetorice kojima je obećan Džennet, radijallahu 'anhum. I ako kažemo da će od velikih griješnika ući u vatru onaj kome Allah, dželle ša'nuhu, odredi da bude kažnjen vatrom, a da potom izađe iz nje uz posredstvo šefa'ata nekog od šefa'adžija – zastaćemo kada je konkretni pojedinac u pitanju, i nećemo tvrditi da je džennetlija ili džehennemlija, izuzev ako imamo jako znanje i dokaze, jer je dotična stvar – stvar nutrine, i niko mimo Allaha, dželle ša'nuhu, ne može znati na čemu je određena osoba umrla. Zato, nadati se je hajru kada su dobročinitelji u pitanju, a bojati se je kada su loše osobe u pitanju!"

117

Dakle, prema svakoj osobi ćemo se odnositi onako kako data osoba zaslužuje; ako je osoba dobra – prema njoj moramo biti dobri, a ako je osoba loša – prema njoj se postavljamo loše!

Najljepši primjer navedenom je kakvoća Poslanikovog, sallallahu 'alejhi ve sellem, postupanja s munaficima u Medini. Da li se odnosio prema njima shodno njihovoj – nevjerničkoj – nutrini, ili shodno njihovoj – vjerničkoj – vanjštini?

S njima je postupao shodno njihovoj – vjerničkoj – vanjštini!

Kada se Poslanik, s.a.w.s., vratio s pohoda na Tebuk, prihvatio je opravdanja velikog broja lokalnih munafika i beduina, njih oko osamdeset, zbog kojih, navodno, nisu mogli poći s njime u pohod na Tebuk!? Prihvatio je njihovu vanjštinu, a srca njihova je prepustio Allahu dž.š.! I ako znamo da će munafici biti na najnižem katu džehennema, na nama je obaveza da se prema njima odnosimo kao prema muslimanima! Ako se pokažu muslimanima – prema njima ćemo se odnositi onako kako Islam traži da se prema muslimanima odnosimo, a ako se pokažu nemuslimanima – prema njima ćemo se odnositi onako kako Islam nalaže da se prema nemuslimanima odnosimo!

Ovo bi bili jedni od glavnijih postulata i principa mes'ele tekfira. I ako su se neki od propisa ponavljali više puta, dok su drugi u međusobnoj sprezi, morali smo ih opetovati zbog velike štete koja može proizaći zbog nepridavanja pažnje svakoj tački ponaosob, što se vrlo često zna desiti osobama koje bivaju brzopletim prilikom bavljenja ovim propisom, ili pak budu skučena rezonovanja ne uzimajući u obzir mjesto i vrijeme u kojem se nalaze! Ovo je veoma kompleksno, teško i bitno pitanje naše vjere,132 i jedan je od njenih glavnih postulata, pa se, samim time, i ne dozvoljava svakoj osobi bavljenje njime!133

132 Ko želi da zna na kojem je stepenu pitanje tekfira u Islamu, neka se osvrne na sve knjige fikha (šerijatskog prava), i neka pogleda na kojem mjestu ulema stavlja pitanje riddeta, i šerijatskih kazni. U većini slučajeva se mes'ele šerijatskih kazni nalaze na kraju fikhskih djela, iz čega svaka, razumom obdarena, osoba može shvatiti slijedeće: "Prvo dobro pređi mes'ele ibadeta (tahareta, posta, zekata i hadždža), kako bi svoju vjeru dobro utvrdio i očuvao; potom pređi na proučavanje pitanja ejmana, nuzura, at'imeh, ešribeh, libasa, nikaha, talaka, džihada, buju'a, mevarisa, pa potom pređi na mes'ele hududa i riddeta – da nas Allah, dželle ša'nuhu, sve pomogne u tome!" (op.prev.)

133 Neće se vjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana imana (npr. neće se vjernikom nazvati svaka osoba koja ukloni određenu prepreku sa puta), ali se isto tako neće nevjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra! Poslanik, s.a.w.s., kaže: "Dva kufr-postupka, će se zadržati u mom ummetu nakon mene: diranje u tuđe porijeklo i lozu, kao i naricanje za umrlim." (Muslim, br.67.) Ova dva postupka su opisana riječju kufr, ali je, u ovom slučaju, u pitanju"kufr dune kufr" tj. djelo koje ne izvodi čovjeka iz Islama (sve dok ga ne ohalali). Ko ovu podjelu bude dobro razumio, shvatiće vrijednost

118

Osnovni postulati i specifike menhedža Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba pri tekfiru.

prof. Ahmed el-Rudejman hfz.

1. Osnovni postulati menhedža Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba, rhm., pri tekfiru.

Pod pojmom "osnovni postulati" podrazumjevamo i mislimo na osnove i temelje na kojima je šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., izgrađivao mes'ele i pitanja tekfira.

Nakon pomnijeg studiranja njegovog intelektualnog naslijeđa, može se zaključiti da se menhedž imama Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., zasniva na veoma bitnim i važnim principima i pravilima, koja ćemo, u slijedećim redovima, potanko objasniti.

1.Zasnivanje propisa tekfira na potpuno tačnim i jasnim šerijatskim dokazima!

Tekfir je samo Allahovo dž.š., pravo, i nije dozvoljeno posezati za njim osim uz dozvolu Allaha dž.š., i dokaz tj. uz jasan i očit tekst iz Allahove dž.š., knjige, ili Sunneta Njegova Poslanika s.a.w.s. – koji je kategoričan u svom značenju i jasan, i kojem se ne može naći ikakvo drugo značenje! Allah dž.š., kaže: "Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." (el-Isra': 36.)

Allah dž.š., govor o Njemu bez znanja, spominje zajedno sa širkom, pa kaže: "Reci: "Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate. & Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti, a ni ubrzati." (el-E'araf: 33-34.)

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., kaže:

"A što se tiče drugih pitanja tj. da islam nekog čovjeka neće biti potpun sve dok dobro ne shvati značenja "La Ilahe Illallah", i da ta značenja pojašnjavam svakoj osobi koja mi dođe, i da nevjernikom

fikha selefa, dubinu njihova rezonovanja, i neopterećivanje pojedinim stvarima. Zbog toga, Ibnu Mes'ud, r.a., izjavljuje: "Ko se želi za nekim povesti, neka se povede za ashabima Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Oni su ljudi najčistijih srca ovog ummeta, najdubljeg znanja, i najmanje su bili opterećeni nekim stvarima. To su ljudi koje je Allah dž.š., odabrao za društvo Njegovom Poslaniku s.a.w.s., zato im znajte cijenu; oni su hodili pravim putem!" Pogledaj: Usul fil-tekfir, Abdul-latif Alu šejh, str. 46..

119

smatram osobu koja želi zavjet učiniti nekome drugom mimo Allaha dž.š., ili onu koja prihvata zavjet zbog toga, i da je prinošenje žrtve nekom drugom mimo Allaha dž.š. – kufr, a samo meso haram za jesti – sve navedeno je istina, i ja je zagovaram!

Za ovakvo postupanje imam dokaz u riječima Allaha dž.š., u riječima Njegova Poslanika s.a.w.s., u riječima uleme kao što su četiri imama mezheba, a ako Allah dž.š., olakša, ova pitanja ću pojasniti u zasebnoj knjizi."134

Kada je šejh Muhammed b. Abdul-Vehhabu rhm., bilo rečeno da šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., ne smatra nevjernikom osobu koja čini širk Allahu dž.š., a nakon uspostave dokaza protivu nje – pojasnio je da je to laž, i da se to nigdje ne bilježi od šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., pa reče:

"Ono u šta smo ubjeđeni i čime vjeru Allahu dž.š., ispovijedamo, i na čemu želimo da nas učvrsti, jeste to da i ako bi pogriješio on ili neko još vrijedniji od njega, po ovom pitanju tj. da musliman koji učini širk, nakon uspostave dokaza protivu njega (ba'ade bulugil-hudždže),135 ili musliman koji daje prednost širku nad vjernicima, ili bude tvrdio da je on na istini, ili ostale vrste jasnog nevjerstva, kojeg nam Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., pojasni, a što nam je i ulema, nakon njega, još detaljnije obrazložila – a mi vjerujemo u ono što nam je objavljeno od Allaha dž.š., i od Njegova Poslanika s.a.w.s., kada je tekfir u pitanju – pa pogriješio ko pogriješio! Ali, ono što je istina, hvala Allahu na tome, jeste to da nam nije poznato da je iko od uleme rekao suprotno ovom!"136

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., uvjek nastoji spomenuti dokaz, kada govori o pitanjima tekfira, pa kaže:

"Ko bude mrzio nešto od onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., pa makar ga radio i praktikovao, takva osoba je uznevjerovala po osnovu konsenzusa svih učenjaka! Allah dž.š., kaže: "A onima koji ne vjeruju – propast njima nagovijesti! On neće djela njihova prihvatiti & zato što ne vole ono što Allah objavljuje; On će djela njihova poništiti." (Muhammed: 8-9.)

2. Imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., tekfiri čovjeka samo u pitanjima oko kojih je islamska ulema složna, dok to

134 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., peti dio: El-Resa'il el-Šahsijjeh, str.12..

135 Dobro obrati pažnju na ovu rečenicu! (op.prev.)

136 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., prvi dio: El-'Akida, str.290..

120

ne radi upitanjima oko kojih postoji razilaženje međ' islamskom ulemom!

Ovo pravilo nam ukazuje na opreznost šejh Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., i čuvanje kada je tekfir u pitanju, kako nam to potvrđuje šejh Abdul-Latif b. Abdurrahman Alu šejh, koji kaže:

"Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm., je bio jedan od onih koji su se najviše ustezali od uopštenog tekfira ljudi, toliko da nije tekfirio džahila koji se moli na grobovima i sličnim mjestima, ako ga nije imao ko upozoriti na takav postupak!"137


"Ja lično sam, a oni koji se druže sa mnom to vrlo dobro znaju, oduvjek bio žestoki protivnik toga da se određena osoba ili grupa, iz sveopćeg muslimanskog korpusa, osudi na nevjerstvo (kufr), ili grijeh (fisk), ili ma’asijet, izuzev u slučaju da se zna da je protivu takve osobe uspostavljen dokaz u poslaničkom stilu (el-hudždže el-risalijje), nakon kojeg osoba neće imati ikakva opravdanja za svoja nedjela, i tada će njeno protuslovljenje biti razlogom osude na nevjerstvo (kufr), ili pak grijeh (fisk)."138

Imam Ševkani rhm., kaže:

"Brojni su dokazi koji nam ukazuju na obaveznost čuvanja časti jednog muslimana, kao i njegova poštivanja, nikako mu ne dirajući u vjeru, pa šta tek da kažemo za njegovo izvođenje iz milleta islama u millet kufra? Nema većeg nasilja od ovog i nema gore brzopletosti od ove!"139

Osoba koja bude pomno studirala stavove šejh Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., vezane za pitanja tekfira, primjetiće da on tekfir temelji samo na pitanjima oko kojih je sva ulema složna, dok tekfir ne zasniva na pitanjima koja su sporna međ' islamskom ulemom! Ovo pitanje ćemo bolje spoznati kroz slijedeće:

Nije tekfirio ljude izuzev u pitanjima oko kojih je sva islamska ulema složna! Kao dokaz navedenome, spomenućemo riječi samog imama Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm., koji kaže slijedeće:

137 Pogledaj: Minhadžul-Te'sis, str.98..

138 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 3/229..

139 Pogledaj: El-Sejl el-džerrar, 4/58..

121

"Pet su ruknova islama; prvi od njih je šehadet, a potom na red dolaze ostala četiri rukna islama. Što se njih tiče – ako osoba njihovu obaveznost potvrdi, ali ih iz nemara ostavi – mi, i ako bi se borili protivu njega, zbog toga, nećemo ga tekfiriti zato što ih ne obavlja, jer se ulema razilazi po pitanju osobe koja ta četri rukna islama ostavi iz nemara i lijenosti, bez negiranja njihove obaveznosti svojim srcem. Ljude ne tekfirimo – izuzev u pitanjima oko kojih je sva islamska ulema složna, a to je šehadet, i to nakon što bude čovjek bude upoznat, pa nakon što spozna – odbije!"140


"Poznato je da su izmišljene stvari od kojih je najgori širk prema Allahu dž.š., te oslanjanje na mrtve ljude, traženje pomoći od njih, traženje ispunjenja određenih potreba, kao i odagnavanja izvjesnih nesreća i teškoća – koje nije u stanju otkloniti niko drugi do Gospodar Zemlje i Nebesa, a isto tako činjenje zavjeta nekome drugom mimo Njega, te klanje kurbana i prinošenje žrtvi nekome drugom mimo Njega, te traženje pomoći, u otklanjanju muka i poteškoća ili stjecanju koristi, od nekog drugog mimo Njega – kao i sve druge vrste ibadeta koje ne smiju biti upravljene nikom drugo mimo Allaha dž.š.! Upravljanje jedne vrste ibadeta nekom drugom mimo Allaha je isto kao da je čovjek sav ibadet uputio nekom drugom mimo Allaha dž.š..

Allahu dž.š., ne treba širk, i neće primiti djelo koje nije iskreno urađeno u ime Njega, kao što Allah dž.š., kaže: "Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! & Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu - iskreno Mu

140 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., treći dio: Fetava ve Mesa'il, str.9..


"Muslimani su složni na tome da je osoba, koja svojim jezikom ne izgovori šehadet, nevjernik, a što se tiče ostala četiri rukna islama – ulema se razilazi po pitanju tekfira osobe koja ih ne obavlja. Kada kažemo: Ehlu-Sunnet je složan na tome da se čovjek neće proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini – time mislimo na velike grijehe poput bluda, pijenja alkohola, itd., ali, što se tiče ovih propisa – poznato je razilaženje uleme po pitanju onih koji ih ne obavljaju.

Sam imam Ahmed rhm., ima nekoliko stavova po ovom pitanju. Jedan od tih stavova je da tekfiri osobu koja namjerno ostavi makar jedan od četri rukna islama. Ovo mišljenje je prihvatio Ebu Bekr rhm., kao i jedan dio sljedbenika imama Malika rhm., poput Ibnu Habiba. Drugi rivajet od imama Ahmeda rhm., je da tekfiri samo osobu koja ostavi namaz i zekat. Treći rivajet od imama Ahmeda rhm., je taj da nevjernikom smatra samo onog ko ostavi namaz, kao i onog koji ne dadne zekat onda kada imam silom ustane na njega da uzme zekat. Četvrti rivajet od imama Ahmeda rhm., je taj da nevjernikom smatra samo osobu koja ostavi namaz. Peti rivajet od imama Ahmeda rhm., je taj da ne smatra nevjernikom osobu koja ostavi bilo koji od četiri rukna islama. Sva ova mišljenja se bilježe i od ostalih učenjaka selefa." Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 7/302..

122

ispovijedajući vjeru! & Iskreno ispovjedanje vjere - dug je prema Allahu, a onima, koji pored Njega sebi uzimaju zaštitnike: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi u onome u čemu su se razilazili. Allah nikako neće ukazati na pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik." (el-Zumer: 1-3.)

...islamska ulema se ne razilazi ni sa jednom od spomenutih tačaka, već je sav selef - ashabi, tabi'ini, imami mezheba, i oni koji se za njima povode – složan na ovome što smo sada rekli!"141

3. Slaganje sa mišljenjima četiri pravne škole kada je mes'ela tekfira u pitanju.

Imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., je decidan kada je tekfir u pitanju, govoreći da taj propis zasniva na dokazima, oko kojih nema razilaženja kod pripadnika sva četri mezheba, i iste te dokaze lično oni koriste, pa kaže:

"Sa svakim insanom ću razgovarati putem dokaza njegova mezheba; ako bude šafija – iznijeću mu stavove šafija; ako bude malikijja – iznijeću mu stavove malikija; ako bude hanbelija ili hanefija – također. Kada im pošaljem nešto slično – nisu u stanju odgovoriti suprotno, jer dobro znaju da sam na hakku, a oni na batilu. Od prihvatanja istine ih spriječava samo oholjenje i inat kojeg imaju prema stanovnicima Nedžda, a Allah dž.š., kaže:

"...u srcima njihovim je sama oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi." (Gafir: 56.)"142

Na drugom mjestu, šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., kaže:

"Sada ću i navesti dokaze na kojima zasnivam svoj stav, a to su riječi i stavovi uleme, svih skupina – Allah dž.š., neka se smiluje svakom onom ko o njima srcem svojim razmisli, a potom pomogne Allaha i Njegova Poslanika, Njegovu Knjigu i vjeru, ne plašeći se ničijeg ukora na tome putu.

Što se hanbelija tiče, šejh Tekijjuddin Ibnu Tejmijje rhm., govoreći o haridžijama, kaže:

141 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., peti dio: El-Resa'il el-Šahsijjeh, str.111-113..


123

Dakle, ako će u vremenu Poslanika s.a.w.s., i njegovih halifa, biti ljudi koji se pripisuju islamu – ali će iz njega ispadati, i pored jakog ibadeta kojeg imaju, isto tako će i ostali ljudi, koji se pripisuju islamu i sunnetu, ispadati iz vjere, i to iz različitih razloga: zbog pretjerivanja u vjeri kojeg je Allah dž.š., pokudio, kao što je fanatizam i pretjerivanje onda kada su ljudi u pitanju, poput šejh 'Adijja, ili kao što je pretjerivanje po pitanju Alije b. Ebi Taliba r.a., ili kao što kršćani pretjeruju po pitanju 'Isa'a.

Dakle, svaka osoba koja pretjera u štovanju određene ličnosti, bilo da je poslanik ili dobri čovjek u pitanju, i podari mu božije atribute, moleći mu se mimo Allaha dž.š., riječima: O ti i ti – pomozi mi, ili: spasi me, ili: ti si mi dovoljan... sve navedeno je širk i zabluda, i od osobe koja to radi će se tražiti pokajanje, i ako se ne pokaje od toga – biće ubijena!

Allah dž.š., je slao poslanike, kako bi bio samo On obožavan, a ne neko mimo Njega, a oni koji neka druga božanstva mimo Njega imaju, poput meleka, ili 'Isa'a, ili 'Uzejra, ili dobrih ljudi – nisu vjerovali u to da oni stvaraju, ili opskrbu daju, već su im se molili, kao što Allah dž.š., kaže: "...i govore: "Ovo su naši zagovornici kod Allaha!" (Junus: 18.)

Allah dž.š., je slao poslanike kako bi zabranjivali ljudima da obožavaju druge mimo Njega - niti da im se mole, niti da pomoći od njih traže!"143

U djelu "el-Ikna'a", na početku poglavlja o murteddima, stoji slijedeće: "Ko uzme posrednika između Allah dž.š., i njega – moleći mu se – ta osoba je nevjernik, halal krvi i imetka. U njemu se tkđ. spominje i slučaj ši'ije koji psuje i grdi ashabe – imam Ahmed rhm., se nije izjasnio po pitanju tekfira ove osobe, ali u slučaju da se ta osoba počne moliti Aliji r.a., u muci i slasti, nema sumnje da je takva osoba uznevjerovala!"144

Što se hanefija tiče, šejh Kasim rhm., u šerhu "Durerul-Bihar", govoreći o zavjetu kojeg velik broj ljudi čini, dolazeći do groba nekog od pobožnjaka, izgovarajući: O ti i ti, ako mi se vrati to i to, ili: ako mi se izliječi taj i taj, ili: ako mi se ispuni to i to – dobićeš zlata ili hrane ili svijeća toliko i toliko – takav zavjet je neispravan po osnovu konsenzusa, i zbog toga što činjenje zavjeta stvorenju nikako nije dozvoljeno, i što se umišlja to da mrtvac može nešto činiti – a imanje ovakvog ubjeđenja je kufr!"

Što se šafija tiče, imam, muhaddisul-Šam, Ebu Šameh rhm.,145

u djelu "El-Ba'is 'ala inkaril-bide'i vel-havadis", kaže: 143 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 3/338..

144 Pogledaj: el-Ikna'a, 4/285..

124

"Ali, pojasnićemo ovdje ono što radi dobar dio neznalica običnog svijeta, koji kontriraju šeri'atu islama, a što je i praksa određenih grupa, koje se pripisuju fakirima, mada je suština svega toga: fakr i siromaštvo po pitanju imana, kao i druženje sa ženama koje im nisu u srodstvu, pogrešna ubjeđenja po pitanju njihovih šejhova... dok nije rekao:

Na ovaj se način razvija kufr idolopoklonstva i ostalog, i ova je fitna sve obuhvatila, a šejtan je ljudima uljepšao, poput zidanja nečega, ili izmišljanja određenih mjesta u gradovima, gdje će pričati neko da je na tome mjestu usnio nekog dobrog čovjeka – nakon čega dolazi do srčanog veličanja tog mjesta, što izaziva narod da tu dolazi radi liječenja bolesnih, ili radi nekih svojih potreba – čineći im zavjet, i sve to obično biva na nekim izvorima, drvećima ili zidovima!

U Damasku, Allah ga od ovih stvari sačuvao, postoje brojna mjesta sa ovim stvarima... nakon svega, spomenu hadis koji govori o tome kada neki od ashaba r.a., zatražiše od Poslanika s.a.w.s., da im odredi jedno drvo (Zatu Envat), kako bi o njega vješali svoje sablje, na šta im je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Allahu Ekber! Tako mi Onoga, u čijoj je ruci Muhammedova duša, rekli ste isto onako kako su rekli jevreji Musa'u a.s.: "Napravi i nama boga, kao što i oni imaju boga!"146

Što se malikija tiče, šejh Ebu Bekr el-Tartuši rhm., u knjizi "El-Havadis vel-Bide'a", prilikom spomena drveta "Zatu Envat", reče:

"Zato dobro promotrite, Allah vam se smilovao, gdje god nađete kakvo drvo koje svijet posjećuje, veliča, iščekujući dobro i lijek bolesnim od njega – to drvo je "Zatu Envat", i odsjecite ga!

Od 'Irbada b. Sarije r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao:147 "Ko od vas poživi primjetiće mnoga razilaženja, zato se strogo držite moga sunneta, kao i sunneta pravilno napućenih halifa; kutnjacima se za to držite! Čuvajte se izmišljenih stvari jer je svaka izmišljena stvar novotarija!"148

145 Abdurrahman b. Isma'il el-Makdisi Ebu Šameh, muhaddis, hafiz, historičar, mufessir, fekih. Rođen je: 599.h.g., a umro: 665.h.g., Tezkiretul-Huffaz, 4/1460..

146 Pogledaj: El-Ba'is 'ala inkaril-bide'i vel-havadis, str.100-101..

147 Hadis bilježi imam Tirmizi, br. 2676., Ibnu Madždžeh, br.42., a šejh Albani rhm., ga ocjenjuje sahihom.

148 Pogledaj: El-Havadis vel-Bide'a, str.22-23..

125

...učena osoba koja na ove riječi naiđe, neka zna da se ovaj govor zasniva na dvjema stvarima:

1. Allah dž.š., je poslao Muhammeda s.a.w.s., radi iskrenog ispovijedanja vjere samo Njemu, i da mu se niko ne pridružuje u ibadetu i obožavanju – niti melek, niti poslanik, niti grob, niti kamen, niti drvo, niti išta drugo! Osoba koja širkom veliča pobožnjake i dobre ljude – takav sliči kršćanima, a dobro znamo da je 'Isa a.s., čist od onoga što mu se pripisuje!

2. Obaveznost slijeđenja sunneta Poslanika a.s., uz klonjenje novotarija, pa makar i bile proširene među običnim svijetom, i neka zna da je obični svijet u potrebi za riječima uleme, kada je navedeno u pitanju.

Neka se Allah dž.š., smiluje čovjeku koji Ga pomogne, kao i Njegova Poslanika s.a.w.s., i Njegovu vjeru!"149

3. Izazivanje neistomišljenika na to da mu spomenu propis u kojem je prekršio konsenzus učenjaka (idžma').


"...pa ako tvrdite da ovo što sam rekao nije obožavanje kipova poput obožavanja kipova spomenuto u Kur'anu – onda je za čuditi se, jer mi nije poznato da se iko od učenjaka izjasnio suprotno... sve dok nije rekao:

„Pozivam svakog onog ko smatra drugačije - četiri stvarima: Allahovoj knjizi, Sunnetu Poslanika s.a.w.s., konsenzusu učenjaka, a ako bude tvrdoglav: međusobnom proklinjanju..."150

4. Pravljenje razlike između opšteg propisa tekfira (el-tekfir el-mutlak), i proglašavanja određenog muslimana nevjernikom (el-tekfir el-mu'ajjen).

Imam Muhammed b. Abdul-vehhab rhm., eksplicitno pravi razliku između uopštenog propisa tekfira (tj. ko učini to i to postao je kafirom), i između konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom (tj. ta i ta osoba je kafir zbog toga i toga), pa kaže: "Pitanje proglašavanja određene osobe nevjernikom je opštepoznata stvar: Ako određena osoba izgovori nešto što su riječi kufra - reći će se: "Ko tako nešto izgovori taj je nevjernik (kafir), ali, što se tiče konkretnog pojedinca koji tako nešto izgovori, neće biti proglašen



126

nevjernikom sve dok se protivu takve osobe ne uspostavi dokaz - kojeg ako odbije postaje nevjernikom."151

Šejh Abdurrahman b. Hasen rhm., kaže:

"...kao što je to bio slučaj sa šejh Muhammed b. Abdul-Vehhabom rhm., na početku da'aveta. Kada bi čuo ljude kako dozivaju Zejd b. el-Hattaba, rekao bi: Allah je bolji od Zejda - kako bi ih pripremio za buduću opštu anulaciju širka, uz blag govor, uzimajući u obzir interes da'aveta, i ne odbijanja svijeta od sebe."152


"Niko nema pravo muslimana proglasiti nevjernikom – pa makar pogriješio ili bio u zabludi – sve dok se protivu njega ne uspostavi dokaz, i dok mu se ne pojasni pravi put! Čiji islam se uspostavi uz ubjeđenje (jekin), ne može mu se otkloniti uz sumnju (šekk). Naprotiv, islam date osobe neće nestati sve dok se ne uspostavi dokaz protivu nje, i dok joj se postojeća šubha ne otkloni...153

Pa nastavlja: ...razlog ovog sporenja jeste i međusobna suprostavljenost dokaza, jer oni prvo gledaju u dokaze koji iziskuju sprovedbu propisa nevjerstva (ahkamul-kufr), nad nekim, ali, kada se osvrnu na pojedince koji zastupaju određene stavove vide pri njima neke od odlika imana koje su nespojive sa kufrom – tako da dolazi do međusobna suprostavljanja dokaza – ali je činjenica da takvi shvaćaju općenite stavove islamskih učenjaka isto kao što su to radile prve generacije onih koji su pogrešno razumjevali općenite šeri'atske tekstove. Kad god se čuje fraza: "Ko kaže to i to – postao je nevjernikom" - osoba koja to sluša odmah stječe dojam da ta fraza obuhvata svaku osobu koja tako nešto izgovori, ali ne razmišljaju o tome da tekfir ima svoje uvjete i prepreke, koje određena osoba možda ne ispunjava! Uopšteni tekfir (el-tekfir el-mutlak), ne iziskuje i konkretni tekfir određene osobe (el-tekfir el-mu'ajjen), izuzev onda kada dođe do ispunjena traženih uvjeta, ili nepostojanja nikakve smetnje za donošenje takvog suda.

Ovo nam bliže pojašnjava i praksa imama Ahmeda rhm., kao i brojnih drugih učenjaka, koji su izjavljivali uopštene osude po pitanju određenih djela – većinu onih koji su te "kufr-stavove" zastupali nisu proglašavali nevjernicima!"154

151 Pogledaj: El-Durer el-senijjeh fil-edžvibeh el-nedždijjeh, 8/244..

152 Pogledaj: El-Durer el-senijjeh fil-edžvibeh el-nedždijjeh, 2/211..

153 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava: 12/466..

154 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/485-490..

127

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., citira riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., koji kaže:

"Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi "istigasa", i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi "isti'aza", i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali, zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-'ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!

Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama! Jedan od velikih šejhova, 'arifa međ' nama, je rekao:

"Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije" – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!"155

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., na drugom mjestu, citira riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., koji kaže:

"Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobra ili loša djela, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i

155 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh el-imam Muhammed b. 'Abdul-Vehhab rhm.: Mulhakul-musannefat, Mesa'il mulehhasa min kelami Ibni Tejmijje rhm., str.99.; El-Reddu 'alel-Bekri, 2/731..

Ibnu Madždže (1853.), imam el-Bejheki (7/292), i imam Ahmed (4/381.), bilježe predaju od Abdullaha b. Ebi Evfa, r.a., koji kaže: "Kada je Mu'az r.a., došao iz Šama (Sirije), dođe do Poslanika s.a.w.s., i učine mu sedždu?! Poslanik s.a.w.s., reče: Šta bi to, Mu'aze? Reče: Kad sam otišao u Šam, zatekoh tamošnje stanovnike kako sedždu čine svojim monasima i popovima, pa odlučih da tako postupim s tobom!? Poslanik s.a.w.s., reče: Nemoj više to činiti! Ako bih ikome naredio da čini sedždu nekome, naredio bih ženi da čini sedždu svome mužu! Tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedova duša, žena se neće odužiti svome Gospodaru, sve dok ne izmiri hakk prema svome mužu!"

Šejh el-Albani, rhm., ovaj hadis smatra hasenom, Irva'ul-Galil, 7/56..

Imam Ševkani, Allah mu se smilovao, u komentaru ovog hadisa, kaže: "Iz ovog hadisa se može zaključiti to da čovjek, koji iz neznanja obavi sedždu, nekom drugom mimo Allaha, dželle ša'nuhu, neće biti proglašen nevjernikom!" Pogledaj: Nejlul-Evtar, komentar na hadis br. 2819..

128

ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu, ili ostaviti u kompletu“, kaže:

„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka'idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo pri upravljanju i vladanju“, kao i o tome da je glavna zadaća i cilj šeri'ata potpuno ostvarenje koristi i interesa, ili pak njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri'at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg, i da će se otklanjati veća šteta činjenjem manje, pa kažemo:

Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe. Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri'at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika.

Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine. Allah dž.š., je sve navedeno/naredbe povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita'ah, širinom/vus'ah, energijom/takat, pa kaže:

„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)

„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)

„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (el-Talak: 7.)

Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa sa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka.

„Zato se ti bori na Allahovu putu, a za druge nisi obavezan; a podstiči i vjernike!“ (el-Nisa': 84.)

„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)

„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa': 28.)

129

„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi - haredž!“ (el-Ma'ideh: 6.)

„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)

„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)

„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)

„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu 'Imran: 97.)

„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)

Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada... postoji niz predaja slične sadržine. Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji!” (el-En'am: 119.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)

„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)

„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)

„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)

„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: "Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih - još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:

130

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi." (el-Bekarah: 219.)

„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)

„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa': 101.)

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)

„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa': 102.)

„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim - Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)

Kažemo:

Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između:

131

1. dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i

2. između dva zla između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti

3. između dobra i zla - između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije:

a.) ili dobru uz činjenje zla, b.) ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra,

...tako da će se u tom slučaju dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla, poput:

1. Vadžiba i mustehabba ili farzi-'ajna i farzi-kifaje, poput: obaveze vraćanja traženog duga, nad dobrovoljnim dijeljenjem imetka.

2. Davanje prednosti finansiranju familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi 'ajn, ili pak finansiranja roditelja, kao što stoji u sahih hadisu: „Koje djelo je najvrijednije? Namaz obavljen u svoje vrijeme – reče. A potom koje? Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje? Borba/džihad na Allahovom dž.š., putu!“ (Muslim); ili, davanje prednosti učestvovanju u džihadu nad obavljanjem hadždža, kao što stoji u Kur'anu i Sunnetu – što je obaveza onom kome je obaveza, a lijepo onome što mu nije obaveza; ili kad je u pitanju davanje prednosti učenju Kur'ana nad zikrom kada se izjednače u srcu, i na jeziku, ili davati prednost namazu nad njima ako su na istom stepenu u srcu. U suprotnom, daje se prednost zikru propraćenim dobrim razmišljanjem nad učenjem Kur'ana koji nekome ne seže do srca tj. ne prelazi ključnu kost. Ovo je široka oblast.

3. Davanje prednosti od strane žene-muhadžirke putovanju bez mahrema nad ostankom u darul-harbu, kako je to učinila Ummu Kulsum, zbog koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita:„O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kada im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a

132

neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama, a Allah sve zna i mudar je!“ (el-Mumtehina, 10)

U razumu ljudi se ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum)!

Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad bezvlašćem, što su i riječi mudraca: "Šesdeset godina nepravedne vlasti su bolje od jedne noći bezvlašća!"

Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu kojeg čine, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:

Ako osoba koja je preuzela opštu vlast, ili neki od njenih ogranaka, poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada', i tome slično – ako ne bude mogla izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogla izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima za namjeru ispraviti, dok drugi namjerno to čine, i u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati na ovome svijetu, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguranja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će biti obavezno (vadžib).

Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri'atsko pravilo koje glasi:

"Sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba je vadžib ili mustehabb!"

Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba.

Čak, i ako bi vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer, osoba koja ga praktikuje, sprovodi nasilje sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će se činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz ovakav nijjet, i njegovo činjenje loših

133

djela - koje čini sa namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije - će se smatrati dobrom!

Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određen imetak, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!

U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna činjenjem harama i nečinjenjem vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje.

Uprava/vilajet, iako je sama po sebi:

1. dozvoljena/dža'iz, 2. lijepa/mustehabb, ili 3. obavezna/vadžib,

...za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!

U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze "upravljanja riznicama/finansijama" zemlje kralja Egipta; čak je u pitanju i upućen zahtjev i molba Jusufa a.s., kralju da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici/kafiri, jer Allah dž.š., kaže:

"Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!" (Gafir: 34.)

"O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli - vi i preci vaši - Allah o njima nikakav dokaz nije objavio..." (Jusuf: 39-40.)

Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra, imali i ustaljen propis i običaj ubiranja imetka, kao i njegova dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i

134

na kraljevim podanicima, i taj propis ubiranja i trošenja imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika i njihovoj pravdi.

Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio.

Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: "Allaha se bojte koliko možete!" (el-Tegabun: 16.)

Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba!

Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće štetiti!

U ovom slučaju, reći će se slijedeće: "Ostavio je vadžib iz opravdanog razloga“, ili: „počinio je haram radi koristi koja je bila veća od njegove štete, ili radi nužde, ili radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!"

Oblast međusobne suprostavljenosti propisa i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova, i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim situacijama! Što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja! Ovo zna biti fitna i iskušenje po ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi do zabune.

Neki ljudi - vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki - vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju, pa makar u sebi nosio ogromno dobro.

Oni koji su umjereni – koji gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može ukazati određena korist ili određena šteta, ili uvide u čemu je korist i u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju dobra i ostavljanju zla – jer su se strasti

135

pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom: "Allah dž.š., voli oštro oko onda kada dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!" (Pogledaj: Kitabul-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu'ajm)...

Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu, ili zabranu, ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.

Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (te'arud), daće se prednost onome što je prioritetnije – kao što je to prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!

Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zuluma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!

Isto tako će i učenjak (alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te'hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za njih... Allah dž.š., kaže: "Mi nijedan narod nismo kaznili - sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:

1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.2. Mogućnost rada i postupanja po onome što se zna.

Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati!

Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od nje izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer.

136

Ovakve situacije se obično događaju u periodu "feterata". Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri, ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo!

Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu raditi, a šeri'at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže:

"Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!"

Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati, i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri'atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu izvrši!?

Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke stvari sve do momenta dok im nije došlo vrijeme.

Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta, zato dobro promisli o navedenom pravilu, korisno je!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – kojim dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega!

Nemogućnost - obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!“156

156 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. 'Abdul-Vehhab rhm., Mulhakul-musannefat, Mesa'il mulehhasa min kelami Ibni Tejmijje rhm., str.143.; Minhadžul-Sunneh el-Nebevijje, 5/113-126., Medžmu'ul-Fetava, 19/217-219..

137

2. Specifike menhedža Muhammeda b. 'Abdul-Vehhaba, rhm., pri tekfiru.157

Pod pojmom specifike mislimo na određene karakteristike i principe po kojima se poznavao način bavljenja propisom tekfira od strane šejh Muhammed b. Abdul-Vehhaba rhm. (tj. menhedž). Neki od tih principa bi bili slijedeći:

1. Neizostavno pravljenje razlike između uspostavljanja dokaza protivu neke osobe (kijamul-hudždže), i između razumjevanja samog dokaza (fehmul-hudždže).


"Isto tako će i učenjak (alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje (te'hirul-bejani vel-belag), zbog nekih, opravdanih, razloga, i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta, i pojašnjenje određenih propisa sve do momenta dok se Poslanik s.a.w.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za njih... Allah dž.š., kaže: "Mi nijedan narod nismo kaznili - sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi se uspostavlja uz dva uvjeta:

1. Poznavanje onoga što je Allah dž.š., objavio.2. Mogućnost rada i postupanja po tom znanju.

Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati, neki propisi! Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od nje izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili ne može sprovoditi vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe. Ovakve situacije se obično događaju u periodu "feterata".158

Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri, ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime

157 Pogledaj: Menhedžul-imam Muhammed b. Abdul-Vehhab fi mes'eletil-tekfir, autor: Ahmed b. Muhammed el-Rudejman, str. 67-82..

158 Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Pokornost Poslaniku s.a.w.s., je moguća samo uz poznavanje onoga s čime je on došao, te i uz mogućnost rada po tom znanju. Ako dođe do slabljenja znanja, ili se zapadne u stanje nemoći – taj period se naziva "fetrom", i postaje vremenom da'aveta i nubuvveta. Dobro obrati pažnju na ovo, jer je veoma korisno, a Allah najbolje zna! Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 19/71..

138

je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo!

Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati, i po njemu raditi, a šeri'at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže: "Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!"

Osoba koja se trudi u vjeri, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti izuzev ono što se može znati, i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri'atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu izvrši!?

Ista je situacija sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili raditi – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.

Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta, zato dobro promisli o navedenom pravilu, korisno je!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja pitanja, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – kojim dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega! Nemogućnost - obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!159

Hafiz Ibnu Kajjim rhm., kaže:

"Treće pravilo: Uspostava dokaza se razlikuje od mjeste do mjesta, od vremena do vremena, i od osobe do osobe.

Allahov dž.š., dokaz će biti uspostavljen nad kafirima u nekom vremenu, dok u drugom to neće biti, ili u nekom mjestu za razliku od drugog mjesta; isti je slučaj i sa ljudima, nad nekim čovjekom će dokaz biti uspostavljen, dok to neće biti slučaj sa drugom osobom,


139

jer je dotična osoba nerazumna poput djeteta ili luđaka, ili ne razumije određenu stvar poput osobe koja ne razumije nečije riječi i obraćanje, a nema prevodioca koji bi mu preveo govor.

Ovakva osoba je poput nijeme osobe koja ništa ne čuje, niti je u stanju nešto razumjeti, i ona je jedna od četri vrste ljudi koji će se žaliti Allahu dž.š., na Sudnjemu danu, kako to stoji zabilježenim u hadisu Esveda i Ebu Hurejre r.a.."160

Šejh Muhammed b. 'Abdul-Vehhab rhm., kaže:

"Poznato je da uspostavljanje dokaza protivu nekoga (kijamul-hudždže), ne znači to da se Allahove dž.š., riječi, ili riječi Njegova Poslanika s.a.w.s., moraju razumijeti onako kako ih je razumio Ebu Bekr r.a.. Kome budu dostavljene Allahove dž.š., riječi, ili riječi Njegova Poslanika s.a.w.s., i pri njemu se ne nađe neko opravdanje ('uzr), - i ne prihvati ih - takva osoba je nevjernik!161

Kada kažemo da je imam Muhammed b. 'Abdul-Vehhab rhm., pravio razliku između uspostavljanja dokaza protivu neke osobe (kijamul-hudždže), i između razumjevanja samog dokaza od strane nje (fehmul-hudždže) – ne mislimo na to da imam Muhammed rhm., apsolutno ne podrazumjeva razumjevanje samih stavova kojima se poziva.

Ono što on uslovljava jeste to da razumjevanje tekstova ne mora biti na način kako ih je razumjevao Ebu Bekr r.a., a što se tiče same uspostave dokaza (kijamul-hudždže), ono zahtijeva određenu dozu spoznaje i uvida, i razumjevanja značenja dokaza, pa makar i ne došlo do same upute.

2. Oprez i stroga provjera informacija, je također jedna od vrlina menhedža imama Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba rhm., pri izricanju suda tekfira. Bio je oprezan u svim životnim pitanjima, a pogotovo u pitanjima tekfira!

Šejh Husejn b. Gannam rhm., u svom Tarihu, kaže:

"Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., je osoba vrlo umjerenih stavova, i njegov jezik nije brzao onda kada je bio u pitanju tekfir ljudi - ljudi čija su se srca pojila grijesima, kao i onih koji su radili izvjesne širkijjate (el-kaba'ih el-širkijja)."162

160 Pogledaj: Tarikul-Hidžretejn, str.414..

161 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., peti dio: El-Resa'il el-Šahsijjeh, str.244.; Medžmu'ul-Fetava, , 7/619..

162 Pogledaj: Revdatu Ibni Gannam, 1/33-36..

140


"Prva faza tvoje borbe protivu zla se mora ogledati u tome da dobro naučiš i saznaš šta je sve to u suprotnosti sa Božijim emerom... dok nije rekao: U svakom slučaju, upozori ih na dvije stvari: 1. Neishitrenost, i da se nikako ne upuštaju u govor o nečemu izuzev nakon podrobnog ispitivanja problema (tahkik), jer su laži i varanja (tezvir), uveliko prisutni. 2. Poslanik s.a.w.s., je poimenično znao sve munafike, ali je prihvatao njihovu vanjštinu, ostavljajući njihovu nutrinu Allahu dž.š.. Ako iz njih proisteče nešto što bi iziskivalo borbu protivu njih – bori se protivu njih!163

Imam Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm, kaže:

"...a što se tiče čovjeka koji radi djela širka iz nemara i neznanja (bi-džehaleh), a nema ga ko nasavjetovati i podučiti, i nije stjecao znanje koje je Allah dž.š., objavio Svome Poslaniku s.a.w.s., zbog povođenja za dunjalukom i strastima – ne znam hal tog čovjeka."164

Na drugom mjestu, imam Muhammed rhm., kaže:

"A što se tiče riječi Allahova Poslanika s.a.w.s.: "Tjeskoba i nesreća (el-šu'um), se mogu naći u tri stvari: konju, ženi i kući."165 – značenje ovog hadisa nije bilo dovoljno jasno ni generacijama prije mene; čak ga je i Ajša r.a., porekla, rekavši: "Ovo su riječi džahila" – mada je hadis sahih seneda, i ulema ga ja komentarisala, ali njegovo značenje meni još nije jasno. Allah dž.š., najbolje zna šta je Poslanik s.a.w.s., njime htio reći!"166

Ako se šejh Muhammed b. 'Abdul-Vehhab rhm., čuvao i pazio toga da pogrešno ne prokomentariše jedan jedini hadis, šta tek da kažemo kada je u pitanju tekfir muslimana, koji za sobom povlači sve propise riddeta!!!?

3. Šejh Muhammed b. 'Abdul-Vehhaba rhm., je veoma umjerena osoba - kada je tekfir u pitanju, i ne pretjeruje po tom pitanju, niti u lijevo (el-džefa'), niti u desno (el-guluw).

Imam Muhammed rhm., zadržava središnji pravac kada je tekfir u pitanju, ne odnoseći se olahko prema njemu – što je specifika


164 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., treći dio, Fetava ve Mesa'il, str.37..

165 Hadis bilježi imam Buhari rhm., br.2703.; imam Muslim, br.2226.; i imam Nesa'i rhm., br.3568, 3569, 3570..

166 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., treći dio, Fetava ve Mesa'il, str.38..

141

murdžija, niti pretjeruje po tom pitanju – što je glavna karakteristika haridžija, koji nevjernikom proglasiše osobu koja čini velike grijehe!?

Poznato je da su oba pravca veoma opasni i štetni, kako mezheb murdžija, tako i mezheb haridžija, i vuku za sobom negativne posljedice. Haridžije su opasnost po živote, imetak, čast i jedinstvo muslimana, dok su murdžije opasne po vjeru jednog čovjeka, i pridržavanje vjerskih propisa.167

Umjerenost, na kojoj je šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., bio, je, zapravo, 'akida Ehli-Sunneta vel-Džema'ata, koju je u srcu nosio, i kojoj je pozivao.


"Uspješna skupina (el-firka el-nadžija/ehlu-sunnet vel-džema'at): kada su djela i postupci u pitanju - oni su sredina između kaderijja i džebrijja; kada su Allahove prijetnje u pitanju – oni su sredina između murdžija i ve'idijja; kada je iman u pitanju – oni su sredina između harurijja i mu'utezila, na jednoj strani, i murdžija i džehmijja, na drugoj strani."168

Od Fudajla b. Bešara se prenosi da je Ebu Dž'afer Muhammed b. 'Ali, upitan o značenju riječi Allahova Poslanika s.a.w.s.: "Blud neće činiti osoba, kada ga bude činila, a da bude vjernik..."169 – pa reče:

"Ovo je islam – i nacrta veliki krug, a ovo vam je iman – pa nacrta mali krug u sredini. Kada čovjek učini blud, ili ukrade nešto, izlazi iz kruga imana u krug islama, a iz kruga islama će ga izvesti samo kufr i nevjerstvo u Allaha dž.š.!"170

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., kaže slijedeće:

"Da riječi "La Ilahe Illallah" sadržavaju svu vjeru i da će iz vatre izaći osoba koja ih bude izgovorila, ako joj se u srcu nađe makar jedna praška imana – oko toga nema nikakvog spora! Suština svega leži u tome što se iman i vjera - parča i dijeli, i ne mora značiti da ako jedan dio imana ode, da je otišao sav iman – što je stav haridžija. Osoba koja kaže: djela su iman – istinu je rekao, i ko kaže: iz vatre će izaći osoba koja izgovori "La Ilahe Illallah", a u svome

167 Pogledaj: Menhedž Ibnu Tejmijje fil-Tekfir, 1/4..

168 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., peti dio, el-Resa'il el-Šahsijje, str.8..

169 Muttefekun 'alejh. Buhari, br.5578., Muslim, br.200..

170 Pogledaj: El-Durer el-Senijjeh, 1/202-203..

142

srcu bude imala koliko trun imana – istinu je rekao! Razlog svemu ovome je ono što smo malo prije ustvrdili tj. da se iman čovjeka, i njegova vjera parča i dijeli. Ne uzimanje ove činjenice u obzir je navelo Ebu Hanifu rhm., i njegove učenike da pogriješe po ovom pitanju, i da kažu da: Djela nisu sastavni dio imana."171

Govoreći o značenjima prva tri ajeta sure el-Fatiha, šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., kaže:

"Ova tri ajeta su i odgovor na pogrešnost ubjeđenja tri skupine ljudi, koji svoje vjerovanje zasnovaše na samo jednom od spomenutih značenja, ne uzimajući u obzir ostale ajete, pa kaže:

1. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova - oni koji Allahu dž.š., robuju samo putem ljubavi.

2. Milostivom, samilosnom - oni koji Allahu dž.š., robuju samo kroz nadu i optimizam (murdžije).

3. Vladaru Sudnjega dana - oni koji Allahu dž.š., robuju samo putem straha i pesimizma (haridžije).172


"Ova dva stava tj. stav haridžija koji nevjernicima proglašavaju muslimane zbog činjenja grijeha, smatrajući da će vječno ostati u vatri, i da im Allah dž.š., nikako neće oprostiti grijehe – izuzev ako se od njih pokaju, i koji smatraju da takvi nemaju nimalo imana pri sebi – ovakve stavove nije zastupao ni jedan od imama ove vjere, bilo da su fakihi ili muhaddisi u pitanju. Ovo su riječi i stavovi novotara. Isto tako je i sa onima koji se ne izjašnjavaju po pitanju velikih griješnika poput murdžijskih fanatika (gulatul-murdži'eh), koji kažu: niko od njih neće ući u vatru – i ovo su izmišljeni novotarski stavovi.

Učenjaci selefa i imami su složni na tome da će se obistiniti predaje koje su do nas stigle "tevaturom", a koje govore o tome da će griješnici, pripadnici kible, biti kažnjavani džehennemom, nakon čega će biti izvedeni iz džehennema (u džennet). Što se tiče toga da niko od sljedbenika kible neće ući u džehennem – ovakvo što je prava nepoznanica!"173

171 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., peti dio, el-Resa'il el-Šahsijje, str.96..

172 Pogledaj: Mu'ellefatuš-šejh imam Muhammed b. Abdul-Vehhab rhm., prvi dio, el-'Akida, Medžmu'atur-Resa'il fil-tevhid vel-iman, str.383..

173 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 7/501..

143

Opasnost poistovjećivanja sa haridžijama174

Pr.dr. Abdullah b. Abdul-Aziz el-Džibrin

Hvala pripada Allahu, dželle ša'nuhu, Jednom, Jedinom, koji, u svojoj plemenitoj knjizi, kaže: "...zato, pitajte učene ljude, ako nešto ne budete znali!"175

Neka je salevat i selam na Poslanika, koji kaže: "Učenjaci su naslijednici Božijih poslanika! Poslanici u naslijeđe nisu

174 Pogledaj: Dirasat fil-Ehva'i vel-Firek vel-Bide'a, 2/9-115., od dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akla; Davabitu Tekfiril-Mu'ajjen, str. 57., od dr. Abdullah b. Abdul-Aziz el-Džibrina; dio članka objavljenog u časopisu el-Da'ava, br. 1943., 1 rebi'ul-evvel /1425. h. g., str. 77.

Imam Šehristani, rhm., kaže: "Haridžija je ona osoba koja ustane protivu legalno izabranog imama kojeg većina muslimana prihvata, ne bitno desio se taj ustanak u vremenu ashaba, radijallahu 'anhu, nad pravovjernim halifama, ili pak nad legalno odabranim vladarima koji se povedoše u dobru za prvima, i ne bitno u kojem vremenu se nalazili!" Pogledaj: El-Milel vel-Nihal, 1/114..

Ibnul-Hazm kaže: "Ime haridžija se daje svakom onom ko se poistovjeti sa ustanicima protivu Alije, r.a., ili se pak podudari s nekim od njihovih mišljenja, ne bitno o kom vremenu se radilo." Pogledaj:el-Fisal, 2/113.. (op.prev.)

175 Pogledaj: Sura el-Nahl, ajet, 43..

144

ostavili niti dinare, niti dirheme, već je znanje ono što su iza sebe ostavili, pa ko znanje stekne – veliko bogatstvo je stekao!"176

Imam Buhari i Muslim bilježe predaju od Alije r.a., da je čuo Poslanika, s.a.w.s., kako kaže: "Pred kraj svijeta će se pojaviti ljudi, mlađih godina, nesuvislih snova; služiće se riječima koje je izgovarao najbolji čovjek čovječanstva. Učiće Kur'an, ali grla njihova neće prelaziti.177 Misliće da je Kur'an na njihovoj strani, ali će Kur'an biti protivu njih! Izlaziće iz vjere kao što strijela izlazi iz luka! Ako ih gdje susretnete - ubijajte ih, jer je za njihovo ubijanje predviđena nagrada na Sudnjemu Danu!178

Poslanik, s.a.w.s., je u ovom hadisu naveo neke od svojstava i osobina sljedbenika haridžijskog pravca, a u drugim predajama se može naići na još neke njihove karakteristike i specifike.

Haridžijski pravac se, u svom pravom svjetlu, pojavljuje pred kraj perioda pravovjernog halifata, odnosno za vrijeme vladavine vođe pravovjernih, Ali b. Ebi Taliba, r.a., onda kada su vojno ustali protivu njega, ali je Allah, dželle ša'nuhu, dao da budu poraženi od strane Alije, radijallahu 'anhu, u bitki kod Nehrevana. Na kraju, Alija, radijallahu 'anhu, ipak gine od njihove ruke, i to, na podmukli način, od strane Abdurrahmana b. Muldžema. 179

Najpoznatije tačke haridžijskog pravca:

1. Pretjerivanje u proglašavanju muslimana nevjernicima (el-guluw fil-tekfir).


"Od najopasnijih grešaka koje su se kod ljudi mogle pojaviti jeste davanje sebi za pravo proglašavati učene ljude (tj. ulemu) – nevjernicima, pogotovo da takvim budu proglašeni od strane onih koji nisu učeni (džuhhal)! Osnova ovakvog postupanja se nalazi u haridžijama i šijama, koji imame muslimana proglasiše nevjernicima, na osnovu toga što su umislili da dotični imami, u nekim stvarima ove vjere, griješe!?"180

176 Pogledaj: Sunen Ebi Davud, br. 3641., Ibnu Madždže, br. 223., Musned imam Ahmed, 5/196., Darimi, 1/110., Ibnu Hibban, 1/150.)

177 Odnosno neće im do srca sezati, i neće ga razumjevati (imam el-Nevevi rh.).

178 Pogledaj: Sahihul-Buhari, br. 6935.. 179 'Alejhi minallahi ma jestehikk! (op. prev.)


145

2. Ko god im se suprostavi u mišljenju ili stavu, smatraju da je pogriješio, a da su oni u pravu, i pored toga što dobro znaju da znanja nemaju! Sve ashabe, i sve alime iz generacije tabi'ina, kao i sve alime kasnijih generacije, proglasiše griješnicima! Zbog toga su ih svi ashabi, kao i sva ulema nakon njih, proglasili zabludjelima!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., prilikom navođenja karakteristika specifičnih za haridžije, kaže:

"Glavna osnova i temelj njihovih zabluda jeste krivovjerje, i ubjeđenje da su imami upute, i džema'at muslimana, prešli svaku granicu zuluma, da su postali nepravedni, i da su skrenuli s pravoga puta...!? Potom nabrajaše djela koja su za njih predstavljala nevjerstvo i kufr, da bi na osnovu "datog nevjerstva" navezli ostale propise koje sami izmisliše!"181

Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., navodeći neke stavove Haridžija, kaže:

"Osman i Alija, radijallahu 'anhu, kao i oni koji ih u vlasti pomogahu, nisu bili vjernici, jer su sudili po onome što Allah, dželle ša'nuhu, nije objavio!?"182

3. Neprestani ustanci protivu vođa muslimana.

Začetnici prvih haridžija su ustanici protivu Alije, radijallahu 'anhu, kao što je to većini i poznato. Njihovi nasljednici su, kasnije, nastavili s praksom svojih prethodnika, ustajući protivu halifa iz loze Benu Umejje - Emevija, što je za sobom vuklo prolijevanje nedužne muslimanske krvi, kao i mnoge druge štetne posljedice: nered i nestanak bezbjednosti u društvu, nastanak opšte anarhije i bezvlašća u velikom broju muslimanskih oblasti...

U našem vremenu također dolazi do javljanja djelomičnih ili potpunih ideja haridžizma! Ovo bi bile neke specifike njihovih nosioca:

1. Brzo izdavanje osude na nevjerstvo (el-teserru' fil-tekfir), bavljenje samo tim propisom, kao i pretjerivanje u tome, maksimalno sužavajući krug prepreka izdavanja suda tekfira (el-tadjik fil-mevani'), i pored toga što se zna da je proglašavanje muslimana nevjernikom veoma opasno djelo, i propis kojim se smije baviti samo ulema na rangu idžtihada, i niko drugi mimo njih!

181 Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, , 28/497.


146

U dva Sahiha se prenosi da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Neće čovjek drugog čovjeka optužiti za grijeh (fisk), niti će ga optužiti za nevjerstvo (kufr), a da se ta osuda neće vratiti prvome, u slučaju da je pogriješio!"

2. Podsmjehivanje sa ulemom, i pozivanje svijeta na neprihvatanje njihovih mišljenja i stavova! Neki od njih će ulemu optuživati za sve i svašta, zbog toga što se ulema ne slaže sa njime, ili zato što ga ne slušaju ili ga ne slijede u nekom od njegovih stavova ili mišljenja. Zbog toga su u stanju stopostotno biti ubjeđeni da su samo oni ti koji su na istini, a da je rangirana ulema ta koja je na laži i neistini!?

Ako je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao da je jedan od razloga lutanja ljudi - smrt uleme i učenih ljudi - kao što to stoji u hadisu kojeg bilježi imam Buhari, i imam Muslim, Allah mu se smilovao, od Abdullaha b. 'Amra, radijallahu 'anhu, koji kaže da je čuo Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako izjavljuje:

"Allah, dželle ša'nuhu, neće znanje oteti od ljudi, već će znanje nestajati smrću uleme i učenjaka, tako da će, kada ne bude imalo učenih osoba, ljudi, sebi za vođe, uzimati neznalice i neuke ljude, koji će biti pitani o stvarima vjere, i koji će davati fetve i riješenja ljudima - bez prethodno stjecanog znanja - odvodeći i sebe i njih u zabludu!"183

Kako li je onda stanje sa onima koji ne prihvataju mišljenja i stavove uleme, smatrajući da je hakk i istina kod nekih mimo njih - kod ljudi slabog znanja i iskustva, koji još nisu dosegli stepen šerijatsko-validnog činjenja idžtihada!184


184 Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to zabilježenim stoji u djelu Medžmu'ul-Fetava, 19/71., kaže:

"Prva novotarija koja se pojavila u Islamu, koja je u isto vrijeme najviše kuđena Sunnetom i eserima jeste novotarija"Harurijjetul-Marika". Njihov prvi predstavnik je ljutito u lice rekao Poslaniku s.a.w.s.: "Budi pravedan Muhammede, jer nisi dijelio pravedno!?" Poslanik s.a.w.s., je naredio da se takvi ubijaju, i da se protivu njih vodi rat, što su ashabi r.a., kasnije i praktično sprovodili, pod vođstvom emirul-mu'minina Alije b. Ebi Taliba r.a.. Hadisi Poslanika s.a.w.s., koji govore o haridžijama, opisujući ih svim lošim karakteristikama, i neophodnošću borbi protivu njih, spadaju u skupinu "mustefid" hadisa. Ahmed b. Hanbel rhm., kaže: "Hadisi koji govore o haridžijama su sahih i to na preko deset načina!"

Poslanik s.a.w.s., kaže: "Neko od vas će smatrati ništavnim svoj namaz u odnosu na njihov, kao i svoj post u odnosu na njihov, kao i svoje učenje Kur'ana u odnosu na njihovo učenje Kur'ana! Kur'an će čitati – ali im neće vratove prelaziti! Ispadaće iz islama kao što strijela probada svoju metu. Gdje god ih sretnete – ubijajte ih, jer će za ubijanje takvih dobiti nagradu od Allaha dž.š., oni koji ih budu ubili!" (Sahihul-Buhari, br. 3138, 3344, 5057-58., 6930; Sahihu Muslim, br. 1063-64-66.)

147

Haridžije se odlikuju dvjema osobinama kojima su se odvojili od džema'ata muslimana, i njihovih imama, i to:

1. Odlikuju se napuštanjem poslanikovog s.a.w.s., sunneta, smatrajući lošim i netačnim ono što u suštini nije bilo tako, te smatrajući dobrim i tačnim ono što u suštini nije bilo tako! Ovo je ono što su ispoljili u lice Poslaniku s.a.w.s., onda kada mu je Zul-Huvejsireh el-Temimi rekao: "Budi pravedan, jer nisi pravedno podijelio imetak!" Poslanik s.a.w.s., mu reče: "Teško tebi, ko će to onda biti pravedan, ako ja ne budem pravedan! Jedan sam od propalih ako ne budem bio pravedan!"

Riječi Zul-Huvejsireh: "Jer nisi pravedno podijelio" – su direktno proglašavanje Poslanika s.a.w.s., maloumnom i nepravednom osobom.

Riječi Zul-Huvejsireh: "Budi pravedan" – su direktna naredba Poslaniku s.a.w.s., da postupa onako kako Zul-Huvejsireh smatra da se postupati treba, i da je samo takvo postupanje jedino ispravno, za razliku od trenutne poslanikove s.a.w.s., raspodjele, koju je smatrao neispravnom!

Opis kojeg smo prije naveli je zajednički opis za sve novotarije koje će kasnije nastati tj. novotar mora potvrditi nešto što Sunnet negira, ili zanegirati nešto što Sunnet potvrđuje; novotar mora smatrati lijepim nešto što je Sunnet proglasio ružnim, i ružnim nešto što je Sunnet proglasio lijepim – u suprotnom dati postupci ne bi bili novotarijama!

Ovako nešto zna proizaći i od strane nekih učenjaka ali će se, u njihovom slučaju, to smatrati greškom u određenom pitanju, dok su novotari oni koji namjerno kontriraju jasnom i poznatom Sunnetu!

Haridžije su, svojim postupkom, učinili dozvoljenim Poslaniku s.a.w.s., da nasilje čini nad drugima, i da luta u svojim postupcima, a pokornost njemu, i slijeđenje njega, nisu smatrali svojom obavezom. Povjerovali su mu u stvarima koje im dostavi putem Kur'ana, ali se na njegov Sunnet ne osvrnuše, jer je on, po njihovoj tvrdnji, bio u suprotnosti sa vanjskim značenjem kur'anskih ajeta!?

Većina sljedbenika haridžizma se povode u ovoj tački za prvim haridžijama tj. da je Poslanik s.a.w.s., rekao nešto - što je suprotno njihovom stavu - ne bi ga slijedili u tome, kako se to bilježi u hadisu 'Amra b. 'Ubejda.

Dokaze, koji govore protivu njih, odbijaju neprihvatanjem seneda i lanca datih predaja, ili ih shvaćaju i tumače na drugi način (te'evil). Nekada neispravnim smatraju određene ravije seneda predaje, a nekada neispravnim smatraju sami tekst predaje. Ne slijede, niti se povode za Sunnetom, s kojim je došao Poslanik s.a.w.s., a, u suštini svega, ne povode se ni za Kur'anom!

148

2. Druga karakteristika, specifična za haridžije i ostale novotare jeste ta da proglašavaju ljude nevjernicima zbog grijeha i loših postupaka koji iz njih proizađu, gdje na taj tekfir nadovezuju ohalaljivanje muslimanske krvi, i njihovih imetaka, te da su muslimanske zemlje (darul-islam) – nevjerničke zemlje (darul-harb), a da su samo njihove zemlje – islamske zemlje (darul-iman)!?

Istog su stava većina rafidija (šija), većina mu'utezila i džehmijja, kao i određen broj fanatika koji se pripisuju"Ehlul-Hadisu i Fikhu", kao i jedan broj njihovih mutekellima! Ovo je osnova svih novotarija, i to po osnovu slova Sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s.! Idžma' selefa ovoga ummeta je zasnovan na tome da je takvo postupanje bid'at tj. smatranje oprosta - grijehom, te smatranje grijeha – kufrom!

Musliman se mora upozoravati na ove dvije novotarske odvratne osnove, kao i na sve ono što iz njih proizilazi poput mržnje prema muslimanima, njihovo kuđenje i proklinjanje, i na kraju ohalaljivanje njihovih života i imetaka! Ova dva novotarska pravila su glavne tačke razilaženja novotara sa postulatima Ehli-Sunneta vel-Džema'ata! Ko se suprostavi Sunnetu u onome što Sunnet potvrđuje ili ga propisuje – ta osoba je novotar, koja je izašla iz okvira Sunneta!

Ko tekfiri muslimane na osnovu onoga što on smatra grijehom, ne bitno bio din u pitanju ili nešto drugo, i prema njima bude postupao onako kako se postupa sa nevjernicima – takva osoba je ustala protivu džema'ata muslimana (mufarikul-džema'ah)! Većina postojećih novotarija nastaje iz ove dvije osnove!

Analogija (kijas), lično mišljenje (re'ej), doživljaj (zevk) – su glavni izvori grešaka mutekellima, mutesavvifa i jednog dijela mutefekkiha!

Pogrešno razumjevanje sahih ili da'if tekstova (te'evil), je glavni izvor grešaka jednog dijela mutekellima, muhaddisa, mukallida, mutesavvifa i mutefekkiha!

Što se tiče tekfira muslimana zbog činjenja izvjesnih grijeha, ili imanja sunnijskih ubjeđenja – to je mezheb haridžija, dok je tekfir muslimana koji nose sunnijska ubjeđenja i akidu – mezheb rafidija, mu'utezila, i ostalih, a što se tiče tekfira muslimana zbog imanja određenih novotarskih ubjeđenja, tu tačku sam podrobnije obrađivao na drugim mjestima.

Mimo problematike tekfira, sve navedeno zna, među muslimanima, izazvati i mržnju, kuđenje, ili zlostavljanje oličeno u neprijateljstvu, ili pak da dođe do nestanka ljubavi među njima, upućivanja dovi, ili činjenja dobročinstva – što su sve neželjene posljedice pretjerivanja u nekim te'evilima, i pogrešnim rezonima!

Proizvod svega navedenog je zulum i nasilje prema Allahu dž.š., ili prema nekom od Njegovih stvorenja, što sam detaljnije pojašnjavao na drugim mjestima! Zbog svega navedenog, imam Ahmed b. Hanbel rhm., je često puta znao, svojim

149

Izvadak iz djela:

Dirasat fil-Ehva'i vel-Fireki vel-Bide'i ve Mevkifus-Selefi Minha

Autor:

pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl

Teme:

1. GLAVNE OSOBINE, KARAKTERISTIKE I SPECIFIKE MODERNOG HARIDŽIZMA.

2. DANAS SE HARIDŽIJSKE SKUPINE MOGU PODIJELITI NA DVIJE SKUPINE.

3. OPŠTI UZROCI I RAZLOZI NASTANKA HARIDŽIJSKIH PRAVACA SVAKOG DOBA.

4. UZROCI I RAZLOZI NASTANKA SAVREMENIH HARIDŽIJSKIH PRAVACA.

5. NAJPOZNATIJE HARIDŽIJSKE SKUPINE SAVREMENOG DOBA:

1. Džema'atul-Tekfir vel-Hidžre2. Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun

6. UPOZORENJA, SAVJETI I UPUTE.

učenicima, reći slijedeće:

"Ljudi najviše u greške zapadaju zbog pogrešna razumjevanja tekstova (te'evila), kao i zbog pogrešne analogije (kijasa)!"

150

GLAVNE OSOBINE, KARAKTERISTIKE,I SPECIFIKE MODERNOG HARIDŽIZMA185

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nas obaviještava, a njegova obavijest je sama istina, da će se pred kraj vremena (ahiruz-zeman), pojavljivati haridžijske skupine, opisujući ih slijedećim riječima: "Pred kraj svijeta će se pojaviti ljudi, mlađih godina, i nesuvislih snova; koristiće se govorom najboljeg stvorenja na Zemlji. Vjera njihova im neće grla prelaziti. Ispadaće iz vjere kao što strijela probada svoj cilj. Gdje god ih sretnete – ubijajte ih, jer se u njihovom ubojstvu nalazi nagrada na Sudnjeme danu!"186

Nakon detaljne obrade osnova prvih haridžija, kao i njihovih ostataka poput Ibadija, i nakon obrade njihovih metoda rada, obilježja, osnova i vjerskih ubjeđenja, kao i stava Selefa prema njima, vidio sam za shodno upotpuniti datu materiju onim što joj sliči, a susrećemo se s time u svakodnevnom životu tj. karakteristike savremenih pokreta haridžizma, stremljenja, sklonosti i tendencije, kako na grupnim osnovama, tako i na pojedinačnim.

Nemam za cilj ulaziti u detalje događaja koji su se ranije dešavali, niti u stavove ili riječi određenih pojedinaca. Ono što želim jeste samo upozorenje i opomena - stavljanjem znakova na opasnim krivinama - kako bi na trenutak usporili, i pouku uzeli!

Uz Božiju pomoć, pojasniću neke od tih osobina, stremljenja i specifika, koje svojim određenim dijelom, sliče prvim haridžijama i njihovim stavovima, ili se u potpunosti s njima poistovjećuju.

Ove osobine i karakteristike – na žalost – se javljaju u određenim omladinskim krugovima, među muslimanskom djecom, u raznoraznim oblicima, na grupnoj ili pojedinačnoj razini, oličenim u raznoraznim pokretima, pravcima, sloganima, metodama, sredstvima, stavovima, postupcima, strijemljenjima – organizovanim ili neorganizovanim. Sve to može odvesti jednom novom nastajanju haridžijskih stavova i ubjeđenja, ideologije i ponašanja karakterističnog samo za njih!

Ono što stvar čini težom jeste i to da se začeci ove ideologije počinju javljati u mladim redovima savremenog islamskog buđenja i da'ave, poput: "Džema'atul-Tekfir vel-Hidžreh", i "Džema'atul-

185 Pogledaj: Dirasat fil-Ehva'i vel-Fireki vel-Bide', 2/93-121., dr. Nasir el-'Akl.

186 Pogledaj: Sahihul-Buhari, br. 3138, 3344, 5057-58., 6930; Sahihu Muslim, br. 1063-64-66..

151

Tevekkuf vel-Tebejjun", i njima sličnih, što joj može, ako se ne bude na vrijeme reagovalo, uveliko škoditi.

Ulema, i studenti islamskih nauka, moraju stručno prići navedenoj bolesti, i početi je liječiti, prije nego li se proširi po čitavom tijelu, što mogu iskoristiti oni koji iz naših fitni i iskušenja samo profitiraju.

Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi..." (el-Enfal, 25.)

Molim Allaha, dželle ša'nuhu, da nas sačuva zla fitni i iskušenja, vidnih i skrivenih, a nema snage, niti moći osim u Allaha; Allah nam je dovoljan, i divan li je On oslonac!

DANAS SE HARIDŽIJSKI PRAVCIMOGU PODIJELITI NA DVIJE SKUPINE

Dotične skupine i pojedinci bi se mogli podijeliti na dvije grupe:

152

1. Grupacije onih koji se u potpunosti poistovjetiše sa prvim Haridžijama, nanovo oživljavajući njihove principe i pravila, poput, svima poznate, skupine Džema'atul-Tekfir vel-Hidžre, poznatiji pod imenom Džema'atul-Muslimin...

2. Grupacije onih koji se djelomično poistovjetiše sa prvim Haridžijama, podudarajući se s njima u nekim njihovim principima ili pravilima bilo akidetske, pravne ili metodološke provijencije. Osoba koja se bavi njihovim proučavanjem ih ne može svrstati u prave haridžije, ali ono što je fakat jeste da određenim postupcima ili razmišljanjima streme njima!

Ova vrsta je brojnija, i više je zastupljenija, kako među pojedincima, tako i među grupama. Njihovi stavovi još nisu iskristalizirani. Ako im se na vrijeme ne priđe s pravilnim podukom, mogu prerasti u prave haridžijske pravce, kao što se to desilo sa džema'atima tekfira, hidžre i tebejjuna.

Ovakve ideje i razmišljanja se, u globalu, javljaju među dvjema skupinama ljudi:

1. Među omladinom, slabijeg znanja i iskustva.

2. Među ovosvjetski-obrazovanim 'daijama', koji svoju ljubomoru prema vjeri pomješaše sa slabim poznavanjem šerijatskih propisa i njegovih normi; obično, svršenici društveno-prirodnih ili socijalnih fakulteta i odsjeka, u svakom slučaju neislamskih odnosno nešerijatskih fakulteta! Potrudio sam se da što jasnije ukažem na navedenu problematiku, kako bi obavezu davanja savjeta, kojom nas Allah, dželle ša'nuhu, duži, skinuo sa svojih pleća.

S ovom temom, prije svega, želim upoznati sljedeću skupinu ljudi: Ehlul-Hill vel-'Akd - čelne ljude ove vjere i da'ave, a to su:

1. Ulema, šejhovi i studenti – daije u pravom smislu te riječi – koje Allah, dželle ša'nuhu, odlikova poznavanjem šerijatskog znanja, radom po njemu, kao i razumjevanjem ove vjere i pozivanjem njoj, kako bi pristupili liječenju ovih bolesti uz maksimalnu upotrebu znanja, mudrosti, pravilnog razumjevanja, i ostalih metoda selefa.

2. Ostale aktiviste, koji se bave da'vetom i misionarstvom, kako bi upoznavanje s ovim bolestima bilo glavnim razlogom da ih se kasnije klone i čuvaju, prije nego li bude kasno, i prije nego li njihovom liječenju pristupe nesposobni 'ljekari', koji će bolest još više povećati i proširiti, kako se to znalo dešavati u nekim islamskim

153

zemljama, gdje su se takve bolesti počele liječiti policijskim 'aspirinima', jer se bilo bez ikakva znanja i mudrosti, što postojeći problem samo uveća.

Zato... prije nego li se upustimo u detaljan govor o navedenim pojavama, obradićemo uzroke, razloge i pojave koje na njih utiču, i koje izazivaju njihovo nastajanje.

OPŠTI UZROCI I RAZLOZI NASTANKA HARIDŽIJSKIH PRAVACA SVAKOG DOBA

Prije nego li se upustimo u razrađivanje faktora i razloga koji direktno prouzrokuju nastanak savremenih haridžijskih pravaca, spomenućemo neke od povijesnih razloga koji su vidno uticali na nastanak bivših haridžijskih pravaca.

154

Po meni, ti povodi bi bili slijedeći:

1. Slabo razumjevanje vjere tj. slabost poznavanja šerijatskog znanja, ili njegovo stjecanje na neprirodni način.

2. Fanatizam u vjeri, strogoća i cjepidlačenje.

3. Neuravnotežena ljubomora spram vjere (emocije bez mudrosti i znanja).

4. Udaljavanje od uleme i učenjaka, neučenje pred njima, nestjecanje znanja izravno od njih, i ne slijeđenje istih.

5. Samoobmana, samoproglašavanje učenjakom i alimom, te uzdizanje nad učenim ljudima i ulemom.

6. Mladost, i slabo iskustvo.

7. Širenje zla i nasilja u društvu, i zapostavljanje institucije "Naređivanja na dobro, i odvraćanje od zla".

8. Nesnalaženje u stvarnosti.

9. Neimanje strpljenja, i neimanje mudrosti u da'avetu.

10. Uzimanje 'znanja' od onih koji ga nisu dostojni, ili od onih koji ga ne nose u svojim prsima, ili su pak nestručni po datom pitanju, ili su ga stjecali putem neispravnih metoda!

Kada se navedeni razlozi, ili pak veći dio njih, pokupe na jednome mjestu – teren je spreman za nastajanje pravog haridžizma, ili pak nekih njegovih specifika i svojstava, bilo koje mjesto, ili vrijeme, ili narod da je u pitanju!

Stvar će postati gorom ako se vlasti ne obazru na anuliranje onoga što prve izaziva, i onda ako se ulema, studenti, daije i misionarski aktivisti predaju nemaru i neradu – zapostavljajući liječenje spomenutih bolesti.

UZROCI I RAZLOZI NASTANKA AKTUELNIH HARIDŽIJSKIH PRAVACA

Što se tiče razloga i povoda nastajanja savremenih haridžijskih pravaca, oni su brojni, i međusobno isprepletani, i, po meni, bi se ogledali u slijedećim stvarima:

155

1. Negativan odnos, većine muslimana, prema svojoj vjeri, bilo da su u pitanju propisi vjerovanja i ibadeta, halala i harama, ili pak morala (ahlaka). Takav negativan odnos prema svojoj vjeri muslimani nikada u svojoj povijesti nisu zabilježili.

Takvo postupanje biva razlogom tuge i nesreće koja danas pogađa islamski ummet, kako nam to potvrđuje sljedeći kur'anski ajet: "A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti." (Taha: 124.)

Negativan odnos muslimana prema Islamu se očituje na nekoliko nivoa: na nivou pojedinca, na nivou naroda i država, na nivou 'islamskih' institucija, organizacija i zajednica...

Negativne pojave među muslimanima, koje neposredno utiču na nastanak haridžizma, bi bile sljedeće:

Veliki broj novotarija i krivovjerja, a proizvod svega toga jeste raskol međ' muslimanima, nastajanje raznoraznih grupacija i sekti, međusobno raspravljanje i svađa...

Nepoznavanje i neprihvatanje puta i prakse prvih generacija ovoga ummeta: ashaba, tabi'ina i tebe'i tabi'ina (selefus-salih).

Zavođenje sekularističke diktature u većini islamskih zemalja, što prouzrokova napuštanje Allahovog zakona (šeri'ata), i suđenje po nečemu što Allah, dželle ša'nuhu, nije rekao da se po tome sudi, te nastajanje otpadništva i zindikluka, zabludjelih pravaca i partija, i mržnje prema vjeri i moralu!

Širenje nereda i poroka, grijeha i zla, na sve strane, i ulaganje državnog napora na očuvanju istog!?

Vezivanje za neke uništavajuće principe i obilježja koja često puta znaju biti uvezena sa strane.

Zapadanje velikog broja muslimana u negativan odnos prema Allahu, dželle ša'nuhu, kao i činjenje velikog broja grijeha i zla, te slabljenje i nestajanje bogobojaznosti, takvaluka i strahopoštovanja u svakodnevnom životu jednog muslimana!

Potpuno zapostavljanje ili slabljenje institucije naređivanja dobra i odvraćanja od zla u velikom broju muslimanskih mjesta!

Sve navedene pojave izazivaju ljubomoru savremene islamske omladine, koja, ne bivši spremnom ništa od navedenog zla promijeniti - zbog toga što ne posjeduje dovoljno znanja, niti poznaje načine i puteve mijenjanja

156

određenog zla - počinje tražiti krivicu u drugima, a ne u sebi, optužujući ih za sve loše što se u okolini zbiva, zapadajući polako u mutne vode haridžizma!

2. Rasprostranjenost opšteg zuluma i nasilja u svim oblicima i kombinacijama. Nasilje pojedinaca, nasilje naroda i nacija, nasilje vladara, te nasilje ljudi jednih prema drugima, je ono što se kosi s najvećim ciljem kojeg islamski šeri'at forsira i hoće, a kojeg je Allah, dželle ša'nuhu, svima nama naredio - uspostava pravde i maksimalno anuliranje nepravde!

3. Upravljanje i kontrola opštim muslimanskim interesima od strane svih vrsta nevjernika (jevreja, hrišćana, ateista i politeista), miješanje u nutarnje, među-muslimanske, poslove i stvari, kolonizacija i okupacija muslimanskih naroda i zemalja, idejno-ekonomsko-propagandni rat, a sve pod parolom 'zajedničkih interesa', ili 'internacionalnih organizacija'... kao i sve ostale kombinacije okupljanja nevjernika oko muslimana poput gladnih izjelica oko sofre. Muslimani su danas poput kolača međ' spletkarima, pohlepnim ljudima i zavidnicima. Raznorazni oblici izrabljivanja muslimana, ili udaranja embarga i sankcija po njima su jedni od razloga što se veliki broj omladine i intelektualaca osjeća poniženim i porobljenim u svemu tome!

4. Opšta borba protivu praktikovanja i slijeđenja propisa ove vjere, kao i rada po Sunnetu Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, te vršenje raznoraznih pritisaka nad pobožnim ljudima, kao i onima koji se pridržavaju Sunneta Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i pritisaka nad ulemom i učenjacima, koji naređuju ljudima činjenje dobra, a odvraćaju ih od činjenja zla. Da bi stvar bila još gora, raznorazne vrste griješnika i nevjernika uživaju svaku vrstu pomoći, što još više razdražuje ljubomoru ovih ljudi!

5. Nepoznavanje šerijatskog znanja i slabo razumjevanje vjere (killetul-fikhi fid-din).

Ko malo bolje promisli o stanju onih koji predvode raznorazne pokrete koji su, ili pak naginju, haridžijskim stavovima, primjetiće da su neznanje, slabo razumjevanje ciljeva ove vjere (mekasiduš-šeri'ah), i plitko poznavanje šerijatskih znanosti, njihove glavne karakteristike. Kada se oni, tako nespremni, uhvate u koštac sa tako teškim i krupnim stvarima, i opštim ljudskim interesima, počinju naveliko griješiti, pojmove mješati, donositi brze odluke, i zauzimati oštre i grčevite stavove!

6. Razdor i razlaz između uleme i omladine! U većini islamskih zemalja se može primjetiti razdor i nesloga između uleme na jednoj strani, sa svim svojim znanjem, fikhom i mudrošću, i

157

omladine, na drugoj strani, sa svim svojim poletom, ambicioznošću i aktivnošću, gdje često puta iznose laži i neistine jedni na druge!

Razlog svemu navedenom je loše postavljen pedagoški plan kod velikog broja džema'ata i skupina, kao i uticaj medija koji ima za cilj razdvojiti mu'mine, i razbiti ih. Ovo su neki od razloga koji su učinili da se jedni prema drugima loše ponesu, onako kako u osnovi ne dolikuje jednom muslimanu!

7. Greške u planovima i metodama savremenih misionarskih udruženja. Većina takvih udruženja odgaja svoje sljedbenike na emocionalnim stvarima, ili dunjalučkim ciljevima, bilo političkim ili ekonomskim...

Tim ljudima se glave pune idejama i stavovima koje nemaju nikakve podloge u šeri'atu, koje će ih kasnije voditi sudaru s onima koji ne razmišljaju na takav način.

U istom trenutku se s uma smeću najvažniji ciljevi misionarstva i da'ave, poput usađivanja ispravnog islamskog vjerovanja (akide), ispravnog poimanja i razumjevanja vjere (fikha), kao i napuštanje svih vrsta i oblika fanatizma, pristrasnosti ili novotarstva!

8. Tjeskoba prsa, kratkoća vida, nestrpljivost i nemudrost, su neke od crta koje se mogu naći kod dobrog djela mladeži. Kada se ovakvim osobinama dodaju prethodno spomenute situacije sveukupnog lošeg stanja, nemorala, nereda, neprihvatanja Allahove vjere, nasilja i zuluma, borbe protivu praktikovanja vjere – sve skupa vodiće fanatizmu i ekstremizmu u raznoraznim stavovima, što biva glavnom osobinom haridžizma!

9. Stupanje, na čelnu poziciju daveta, ljudi mladih po godinama, nasuvislih misli i snova, i njima sličnih ljudi slabog znanja, i razumjevanja propisa i suštine ove vjere.

Neki od omladinaca uzeše sebi za vođe neznalice, i počeše izdavati fetve bez ikakva šerijatskog znanja ili podloge, i počeše iznositi lični sud o opštim stvarima bez ikakva fikhskog prilaza! Uhvatiše se u koštac s veoma krupnim stvarima neimajući iskustva, niti izgrađena stava, niti konsultacije s učenim i pametnim ljudima – ljudima punim iskustva i izgrađenih stavova. Veliki broj njih potcjenjuje rad uleme i šejhova, i ne drži do njihovih stavova. Kada neko od alima izda fetvu koja se ne poklapa s njegovom strašću, ili s njegovim mezhebom, smatra ih slabim, neukim, plašljivim, ulizičarski nastrojenim, naivnim ili glupim!?

Sve navedeno vodi cijepanju saffa, raskolu i velikom neredu, te usađuje mržnju i nepoštovanje prema ulemi i učenim ljudima,

158

umanjujući im vrijednost u očima ljudi, od čega će samo muslimani imati sveopštu štetu, kako na ovome, tako i na onom svijetu!

10. Samoobmanjivanje i samoproglašavanje učenjakom i alimom!? Pod ovim tačkom mislim na savremene samoproglašene učenjake i alime, koje kada bi propitali o osnovnim stvarima i propisima ove vjere možda ne bi znali dati odgovora, ili, na one kod kojih se može naći nešto od znanja - ali stjecanog bez osnova, pravila, ispravnog razumjevanja ili pravilnog tumačenja!

Takvi obično umisle sebi da sa tako malo znanja, i sa tako puno nerazumjevanja, postigoše mertebe i stepene prvih i potonjih generacija, što ih povede tome da napuste ulemu i učene ljude, da napuste put učenja i stjecanja znanja, vodeći sebe i druge ljude propasti! Na isti način su i prve haridžije prizivali sebi znanje, 'ilm i idžtihad, oholeći se nad učenim ljudima (nad ashabima), bivajući u osnovi najvećim neznalicama!

11. Strogoća i cjepidlačenje u pridržavanju vjere, i skretanje sa normale i pravoga puta, onog kojim je hodio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem! Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nas je upozorio na takvo postupanje hadisom kojeg prenosi Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime: "Ova vjera je lahkota! Niko se neće s njome hrvati, a da ga ne savlada!"187

Strogoća u vjeri često puta nastaje kao proizvod neznanja i nerazumjevanja vjerskih propisa! Ovo je također jedno od obilježja haridžija tj. strogoća i cjepidlačenje u vjeri, sa malo ili bez ikakvog razumjevanja datog propisa! Većina onih koji streme haridžizmu danas se odlikuju ovim dvjema osobinama!

12. Jaka ljubomora, i izražena emocionalnost, kod velikog broja mladeži, a i jednog djela obrazovanih ljudi, u sprezi sa neznanjem (džehl), nerazumjevanjem, i neimanjem mudrosti, i pored toga što znamo da je ljubomora spram Allahovih dž.š., propisa, i Njegove vjere, vjerom pohvaljeno djelo, ali, isto tako moramo znati da je sve to uslovljeno mudrošću, razumjevanjem, razboritošću, oštroumnošću i opreznošću, računajući uvjek na koristi koje se moraju ostvariti, kao i na štete i mefsede koje se moraju anulirati, ili umanjiti! Ako se prethodno spomenuti uslovi ne ostvare zapašće se u pretjerivanje i fanatizam, strogoću i cjepidlačenje, nasilje i mržnju - smatrajući ih 'jedinstvenim ljekovima' u popravljanju opšteg stanja – što je jedna od izraženijih osobina haridžija. Ovakvo postupanje ne vodi popravljanju stanja muslimana, bilo da su u pitanju interesi vjere (din), bilo da su u pitanju interesi ovoga svijeta (dunjaluk)!

13. Pokvarenost sredstava informisanja!

187 Pogledaj: Sahihul-Buhari, Kitabul-Iman, Bab: El-Dinu jusr; Fethul-Bari, 1/93..

159

Sredstva javnog informisanja su postala glavnim šejtanovim oružjem vođenju ljudi svakoj zabludi, novotariji i ogavnosti. Većina sredstava javnog informisanja, širom islamskih zemalja, se koristi na šejtanovom putu, tako da ona predstavljaju konjicu i vojsku na putu pozivanja u zabludu, nevjerstvo i novotarije!

Glavni distributer nemorala, kao i glavni razarač morala bivaju sredstva javnog informisanja! Muslimani, su ovo sredstvo u potpunosti zapostavili, i nisu ga iskoristili na putu dostavljanja istine ljudima!

Sredstva javnog informisanja su glavni podstrekač vjerničke ljubomore, pa ako se sve to spoji sa neznanjem, strogoćom, nestrpljenjem ili ahamklukom sa druge strane, i sa neimanjem osobe koja bi nas pravom putu usmjerila – to neizbježno vodi grmljavini (bez kiše), strogoći u pridržavanju propisa, strogoći u komunikaciji sa drugima, pesimizmu ili očaju...188

Dakle, sve spomenute bolesti će biti izliječene samo odlučujućom i osmišljenom borbom protivu onoga što ih izaziva, zato je na muslimanu da hodi stazom iskrenih prethodnika, stazom Ehli Sunneta vel-Džema'ata, i da opominje ostale na opasnost poistovjećivanja sa haridžijama, kao i na opasnost poistovjećivanja sa bilo kojom novotarskom skupinom, po bilo kom osnovu ili mišljenju, kako bi išli pravim putem, i kako bi se, što bolje, sačuvali klizavica i posrnuća!

Molim Allaha, dželle ša'nuhu, da muslimane sačuva zla svih šubuhata i šehevata; ve sallallahu 'ala sejjidina Muhammed, ve 'ala alihi ve sahbihi ve sellem!

188 Šejh pr.dr. Galib b. 'Ali 'Avvadži, u djelu el-Firek el-Mu'asara, 1/238., kaže:

"Uzroci nastanka haridžizma bi bili slijedeći:

a.)sporenje oko hilafeta i vlasti; b.)pitanje arbitraže između 'Alije i Mu'avije, Allah bio zadovoljan njime;c.)nasilje i zulum od strane vladara; d.)širenje grijeha i fesada; e.)nacionalizam i plemenska pristrasnost; f.)ekonomski razlozi, vjerski polet i zanos...

160

NAJPOZNATIJE SAVREMENE HARIDŽIJSKE SKUPINE:

1. Džema'atul-Tekfir vel-Hidžre

Ovaj džema'at se smatra jedinstvenim primjerom nastanka haridžija u savremenom periodu. Džema'at nastaje u Egiptu, i to od strane studenta poljoprivrednog fakulteta sa univerziteta Asjut, Šukri Mustafe. Od njega su proizišle savremene ideje haridžizma, i to nakon njegova hapšenja, 1385. g.. Većinu svojih stavova je izgradio tokom boravka u zatvoru, sve do 1391. g..

Džema'at, od tada, sve više dobija na broju, kada počinje strijemiti fanatizmu, sve do smrti njihova osnivača Šukri Mustafe, koji nestaje sa scene nakon atentata kojeg njegova skupina izvršava nad šejhom, dr. Muhammed Husejn el-Zehebijem Allah mu se smilovao...

U ovom radu, nas prvenstveno interesuju temelji, pravila i principi na kojima počiva ovaj džema'at, i zbog čega su to proglašeni

161

haridžijama od strane uleme, ne osvrćući se na historijske etape kroz koje ovaj džema'at prolazi.

Glavne karakteristike spomenute skupine su slijedeće:

A. Pravilo: Tekfir je osnova vjere, i ono bi se ogledalo u slijedećem:

1. Proglašavanje nevjernikom počinioca velikog grijeha, te imanje ubjeđenja da ga taj postupak izvodi iz vjere, te da će zbog toga vječno gorjeti u vatri, što je bilo vjerovanje prvih haridžija.

2. Proglašavanje nevjernikom svakog muslimana koji im se suprostavi u mišljenju, ne bitno da li se radi o učenom ili neučenom čovjeku, kao i tekfir muslimana u konkretnom smislu.

3. Proglašavanje nevjernikom svakog onog ko bi napustio njihov džema'at, ili bi postupio suprotno njihovim principima.

4. Proglašavanje muslimanskih zajednica i muslimanskih naroda i društava nevjerničkim, kao i smatranje istih džahilijetskim društvima (tj. mušričkim zajednicama).

5. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji sudi po onome što Allah, dželle ša'nuhu, nije objavio, bez pravljenja ikakva izuzetka po tom pitanju.

6. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nije učinio hidžru k njima, kao i onog koji nije učinio hidžru iz svojeg društva, I njegovih institucija.

7. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nevjernikom ne proglašava onog koga su oni nevjernikom proglasili.

B. Pravilo: Hidžra (tj. napuštanje), i 'uzleh (tj. izolacija), koja bi se ogledala u slijedećem:

1. Napuštanje džamija, i neobavljanje namaza u njima, kao i neobavljanje džuma-namaza.

2. Napuštanje muslimanskih zajednica i društava u globalu.

3. Napuštanje poduke i učenja, kao i zabranjivanje pohađanja škola i univerziteta.

4. Napuštanje svih državnih institucija, kao i poslova cjelokupne javne administracije, te smatranje zabranjenim i haramom svaki posao koji je u uskoj sprezi s džahilijetskim društvom (tj. mušricima) - a takvo je svako društvo mimo njihovog društva!?

162

C. Pravilo: Borba protivu školstva i pozivanje nepismenosti je jedan od glavnijih temelja i principa!? Ovo mišljenje potkrijepljuju time da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i veliki broj njegovih ashaba, bio nepismen, te da je gotovo nemoguće spojiti između studiranja ovosvjetskih znanosti i robovanja Allahu, dželle ša'nuhu, putem namaza, posta, zekata, hadždža, dove, zikra, tilaveta Kur'ana, džihada i da'ave. Musliman može i sam steći neophodno znanje, bez toga da se podučava čitanju, pisanju i ostalim 'dokonštinama'!?

D. Pravilo: El-Tevekkuf vel-Tebejjun tj. ovom tezom imaju za cilj isto ono što su imale i prve haridžije - tevekkuf tj. musliman kojeg ne poznaju lično, i nije od njihova džema'ata, za takvog ne kažu da je nevjernik, niti da je musliman, osim uz jak dokaz tj. samo ako je pripadao našem džema'atu, ili ako je dao prisegu na vjernost našem imamu. Ko nam se odazvao, to je musliman, a ko nam se nije odazvao ta osoba je kafir.

E. Pravilo: Šukri Mustafa je proglašen za očekivanog Mehdiju koji će se pojaviti pred kraj svijeta, putem kojeg će Allah, dž.š., uzdići ovu vjeru nad svim ostalim vjerama!?

F. Smatrali su svoju skupinu jedinim muslimanima na svijetu, i da je to skupina muslimana koja će dočekati Sudnji dan, koja će se boriti protivu dedždžala, jer se pojava dedždžala, kao i silazak Isa'a a. s., već približila!?

G. Pravilo: Međusobna suprostavljenost obaveza (farzova) tj. dozvoljeno je ispuštati i neizvršavati neke od farzova ili vadžiba onda ako se ne može izvršiti nešto što je preče od njih, pa zbog toga neobavljaju džumu-namaz jer smatraju da se trenutno nalaze u potlačenoj fazi (mekanski period, op. prev.), a uslov džume-namaza je, po njima, snaga, jačina i islamska država (medinski period, op. prev.)!? Ohalaljuju brijanje brade jer im smeta na putu širenja vjere, i izlaže ih opasnosti!?

H. Postepenost u zakonodavnom sistemu i propisima: "Muslimani se danas nalaze u mekkanskom periodu objave, te zbog toga ne moraju klanjati džumu i bajram-namaze", a uz to mogu činiti i neke prijestupe poput ženjenja nevjerkinja, brijanja brade, jela mesa kojeg kolju nevjernici…

I. Izmišljanje novih usulskih pravila, ne prihvatanje Idžma'a, zabranjivanje oponašanja i slijeđenje imama u vjeri (taklid), te primoravanje svih muslimana na idžtihad i lično promišljanje u vjeri!?

163

J. Ne uzimanje u obzir mišljenja ashaba, imama, i ostale 'uleme po pitanju Kur'ana i Sunneta.

K. Islamski hilafet priznaju samo do četvrtog hidžretskog stoljeća, a sva kasnija stoljeća islamske vladavine smatraju nevjerničkim!?

L. Oštrina i žestina u kontaktu s ostalim ljudima.

M. Oholost, samoobmanjivanje, uzdizanje nad drugima, te osjećaj posebnosti u odnosu na druge muslimane.

N. Ohalaljivanje ljudskih života, i atentata na sve one iz njihovih redova koji im se u mišljenju suprostave, i koje nazvahu murteddima, kao i ubistva ostalih muslimana po potrebi.

O. Brzina nastajanja razjedanja i razdora, te međusobnih svađa i prepirki, u svojim redovima.

2. Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun

Ideje "Tevekkufa i Tebejjuna" su temelji velikog broja haridžijskih skupina i pravaca, kroz sva vremena! Pod 'tevekkufom' imaju za cilj zastajanje, ili neiskazivanje nikakvog suda po pitanju muslimana koji ne pripadaju njihovoj zajednici, ne bitno bili u pitanju pojedinci, džemati ili organizacije.

Pod iskazivanjem suda se misli na iman i kufr tj. takve ne smatraju ni muslimanima, niti kafirima, niti ih vole, niti ih mrze, sve dok ne se ne dođe do faze 'tebejjuna' – faze provjere i ispitivanja, ili pak uspostavljanja dokaza protivu nekog (ikametul-hudždže).

U pojam 'tevekkufa' spada i neučestvovanje sa njima u glavnim obilježjima vjere poput zajedničkog obavljanja namaza ili pak za njima, te neprisustvovanje džematu i džuma-namazu, bojkotovanje nečijeg imameta u namazu ili ratu, ili neučestvovanje u pitanjima naređivanja na dobro, ili odvraćanja od zla, ili pitanjima braka i razvoda, ili pitanjima nekonzumiranja mesa kojeg ostali muslimani kolju i sl..

Dakle njihova glavna osobina je neimanje islamskog odnosa prema ostalim muslimanima, već zasnivanje svakog odnosa prema njima na osnovama kufra i riddeta!?

Njihova vjerovanja su produžena ruka prethodnih haridžijskih sekti i grupa – pa makar i neimali, lično, za cilj slijeđenje nekih od tih

164

grupacija i sekti! Oni su plod skupine "el-Tekfir vel-Hidžra", gledajući na njihove ideološke korijene, bilo da su praktičnog ili teoretskog tipa.

Dosta pripadnika skupine Tevekkufa i Tebejjuna su bili bivši članovi džema'ata el-Tekfir vel-Hidžre, kojeg kasnije napustiše iz raznoraznih razloga, dok su neki od njih napušteni od strane džema'atul-tekfira!Ne smatram da su pripadnici ideje el-Tevekkufa vel-Tebejjuna organizovani u jednoj skupini, na istim osnovama i metodama, ili da ih okuplja ista organizacija ili vođstvo...

To su relativno iste specifike i stavovi. Nekada dođe do njihova spontanog organizovanja u manjim skupinama ili pravcima ili školama, na različitim mjestima, a ponajviše u Egiptu, kao i među arapima u Afganistanu i Pakistanu (Pešavar).

Kao što sam to podrobnije obradio u poglavlju o 'Ibadijama, "el-tevekkuf" je njihovo glavno pravilo, i ono je temeljna osnova džema'ata el-Tekfir vel-Hidžreh.

Ostali nisu praktično sprovodili dato - izmišljeno - pravilo; ono se ogledalo u nekim krnjavim potezima, pokušajima, opusima i sl., i sve se završavalo na ličnim idžtihadima, proizvoljnim mišljenjima, zauzimanju pojedinačnih ili grupnih stavova – intelektualno dosta skučenih, niskih i ograničenih.

Sve u svemu, ne pristupi li se blagovremenom liječenju spomenutih bolesti, sve navedeno može uroditi nastajanjem jednog ili više haridžijskih pravaca ili skupina, a Allah najbolje zna.

165

Glavne karakteristike skupineEhlul-Tevekkuf vel-Tebejjun

1. Strogoća i cjepidlačenje po pitanju vjerskih propisa.

2. Stremljanje korišćenju propisa tekfira, kao i tekfiru onih koji ne tekfire one koga oni proglase nevjernikom! Iz ovoga je proizišla teza proglašavanja nevjernim cijelih naroda i nacija, ili opisa istih džahilijetskim društvima, kao i teza da je osnova današnjih muslimana – otpadništvo od vjere (kufr i riddet), dok većina njih pretjeruje u korištenju teza Sejjida Kutba, rhm., o džahilijetskoj fazi islamskih društava danas, te obaveznosti relevantnog napuštanja svih njegovih institucija, i koncentrisanje na ono što oni nazivaju terminom "Tevhidul-Hakimijjeh" (tevhid sudstva), kao i pretjerivanje po datom pitanju, te zasnivanju ljubavi i mržnje po osnovu ispunjenja navodnog "nevjerstva u taguta"!?

3. Prizivanje sebi moći činjenja idžtihada, i pored toga što se ne spadaju u redove uleme i učenjaka sposobnih za takvo nešto. Smatraju da su u svemu samo oni u pravu, kao i oni koji se sa njima po tim pitanjima slože! Žestoki su protivnici slijeđenja imama mezheba, što ih je odvelo tome da napuste učenje pred ulemom, kao i sticanje znanja od njih, te apsolutno ne konsultovanje sa njima, i gubljenjem opšteg pouzdanja u njih!?

4. Među njima se nalaze skupine onih koji se nemarno odnose prema propisima Tevhidul-Esma’i vel-Sifat, smatrajući bezvrijednim govor o prvonastalim sektama Mu’utezila, Džehmijja, ili Eš’arija, pod parolom da ti pravci danas više ne postoje tj. Džehmijje i Mu’utezile, ili da su svi muslimani danas Eš’arije…? Sve je ovo odraz neznanja i pomućenosti u pojmovima!

5. Većina njih se, prema ostalim muslimanima, odnosi kao prema nevjernicima, i libe se da ih smatraju muslimanima zbog toga što ne podržavaju njihove stavove, te zato ne obavljaju

166

namaz za njima, niti im nazivaju selam, niti im odgovaraju na selam, niti im klanjaju dženazu…

6. Propitivanje muslimana u stvarima akide, tako da ne smatraju muslimanom osobu sve dok je dobro ne ispitaju kakvog je ubjeđenja i stavova, ili dok ne 'uspostave' dokaz protivu nje!?

7. Ne učestvuju s ostalim muslimanima u uspostavljanju javnih obilježja vjere (še’airud-din), pa zato i ne učestvuju u vođenju rata s njima, u obavezi naređivanja dobra, i odvraćanja od zla, osim ako to bude u skladu s njihovim osnovama, ili pod njihovom kontrolom!?

8. Među njima se nalaze i oni koji olahko ohalaljuju ono što je haram, poput brijanja brade, krađe tuđega imetka, činjenja zinaluka, nedavanja zekata - pod parolom da su u fazi nemoći i slabosti, ili da se nalaze u mekkanskom periodu objave, ili da se zekat daje samo onda kada postoji imam (halifa)…!?

9. Pretjeruju kada je u pitanju ljubav ili mržnja u ime Allaha, do te mjere da prelaze u fazu fanatizma i cjepidlačenja prema onima koji to ne zaslužuju!

10.Veliki broj njih se koristi tukjom i pretvaranjem, jer im se vjerovanja i ubjeđenja kose s onim na čemu je meritorna ulema, i na čemu su ostali muslimani!

11.Većina ljudi se može zbuniti po pitanju njih, zato što su bučni kada je u pitanju sprovođenje sunneta i pridržavanje džema’ata, ili kada je u pitanju slijeđenje šejhova poput šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, imama Šatibije, i nekih imama da’aveta Nedžda.

12.Od njihovih najjasnijih karakteristika je i zastupanje teze da se neznanje (džehl), nikako ne može uzeti kao opravdanje (‘uzr), smatrajući da je dokaz protivu neznanja uspostavljen prvim ugovorom između Allaha, dželle ša'nuhu, i stvorenja (misak-ugovor), ili ljudskom prirodom (fitra), ili zdravom logikom i razumom (‘akl)…

13.Pokazuju veliko interesovanje za pravilima usul-fikha i to samo onda kada im ta pravila služe za dokazivanje svojim mišljenjima i stavovima, ne poznavajući ono šta ta pravila u osnovi iziskuju i traže.

Na kraju, moramo napomenuti da se sva navedena svojstva ne moraju naći u jednoj skupini, ili u jednoj osobi, i u jednom te istom vremenu, ali se često puta, spomenute osobine, u većini, mogu naći kod nekog pojedinca, ili skupine.

167

Ovaj pravac, i pored svega navedenog, zahtijeva još dublji i studiozniji pristup, i još veću brigu i pažnju.

UPOZORENJA, SAVJETI, UPUTE...

Zahvaljujem se Allahu, dželle ša'nuhu, Onome koji nam omogući da kraju privedemo govor o ovoj problematici.

Na kraju mi ne preostaje ništa drugo – nakon zahvale Allahu, dželle ša'nuhu, osim da uputim iskreni savjet cijelom muslimanskom puku, njihovoj omladini, a posebno omladini ove blagoslovljene zemlje,189 koja je još, hvala Allahu, dželle ša'nuhu, zdravija u odnosu na ostale.

Muslimani, na svakom kraju zemaljske kugle, proživljavaju danas neku vrstu uspona, buđenja, i islamskog preporoda, koje je više primjetno na njihovoj omladini, nego li na ostalima. Ovo buđenje i preporod nosi sa sobom puno pozitivnih karakteristika, i u globalu oživljava nadu u bolje sjutra među muslimanima.

Opšti islamski preporod je privredio i ostvario – i ostvarivaće, inša'Allah – velike interese i koristi po Islam i muslimane, uz Božiju pomoć i dozvolu! I pored svega navedenog, opšti islamski preporod nije pošteđen određenih grešaka i mahana, jer su ljudi skloni nemoći, greškama i mahanama, što je prirodna stvar, i to se javlja svakom historijskom događaju.

Najbolji dokaz navedenoj tvrdnji su događaji koji su se odigrali pred kraj perioda ashaba, Allah bio sa svima njima zadovoljan.

Osvajanje Iraka, Šama i Egipta, od strane ashaba, je uticalo na to da islam prihvate brojni narodi i plemena, koji su i dalje bili u uskoj vezi sa bivšim džahilijetom i nevjerstvom, bilo da su u pitanju arapi, ili persijanci, ili rimljani, ili kopti...

Taj islamski polet i osvajanja su pratile raznorazne vrste strasti, novotarija i krupnih događaja, poput fitne koja je pogodila pravovjernog halifu Osmana, radijallahu 'anhu, i svega ostalog što je za tim uslijedilo.

Tada dolazi do javljanja slijedećih sekti i skupina:

189 Tj. Saudijska Arabija, sa svojom okolinom.

168

1. Haridžije. 2. Šije el-sebe'ijjeh. 3. Sljedbenici asketizma. 4. Kaderijje.

Ashabi, radijallahu 'anhum, tabi'ini, imami upute, i vladari, su se nosili sa svim tim pravcima i frakcijama, koristeći se mudrošću (hikmet), pravilnim razumjevanjem vjere (fikh), znanjem ('ilm), blagošću (hilm), odlučnošću (hazm), i snagom (kuvvet) – shodno potrebama date situacije. Navedeni pravci i ideje, i sve navedene novotarske skupine, nisu mogle čovječanstvo poštedjeti od nadolazećeg hajra. I pored svega toga dolazi do javljanja najimpozantnije civilizacije u povijesti čovječanstva, koja se temeljila na znanju i džihadu.

Slično se dešava i sa savremenim islamskim preporodom i buđenjem! Javljanje određene ekstravagancije i nastranosti u njenim redovima ne znači da sada moramo gubiti nadu i pasti u očaj - već baš suprotno. Ne mora značiti da svo to buđenje neće dati nikakva ploda! Plodovi sveopšteg muslimanskog preporoda su počeli nicati na svakom kraju zemlje, ali im nedostaju ljudi koji će se o njima starati i brinuti. Mnogi džema'ati i skupine su se odjednom našli daleko od direktnog uticaja i savjetovanja sa ulemom, što je prouzrokovalo to da svoje djetinjstvo provedu u teškim okolnostima, ali se, i pored svega, potpuno oslanjamo na Allaha, dželle ša'nuhu, nadajući se tome da će iz perioda djetinjstva preći u period razuma, punoljetstva i ozbiljnosti. Allah je u stanju sve učiniti, ali većina ljudi ne zna!

Dakle, obaveza je na ulemi, i studentima šeri'atskih znanosti, da ummet savjetuju i upućuju svakom hajru, i da prionu liječenju grešaka koje se znaju tu i tamo javljati, što je bilo i praksa ashaba, tabi'ina i tebe'i-tabi'ina. Polazeći od ove osnove, spomenuću neke od grešaka koje sam primjetio da se dešavaju, kako od strane pojedinaca, tako i od strane skupina; kako od strane džema'ata, tako i od strane nekih pokreta. Isto tako, ovdje ću spomenuti i neke navike i osobine koje se moraju staviti pod lupu, dobro sagledati i ispraviti, i zbog njih neke savjete uputiti.

Ne mora značiti to da našim osvrtom na date greške udaramo na pojedince kod kojih se te greške nađu, ili da te ljude tretiramo novotarima ili sličnim! Allahu se utječem od toga da nekoga želim optužiti za nešto, ali ono što je hakk jeste da su navedene pojave, svojstva ili osobine, 'razbacane', i da se teško mogu sve naći, na jednome mjestu, u jednom vremenu, kod neke osobe, ili pak kod većeg broja njih.

169

Bojim se i toga da - ako ne dođe do pravilna liječenja datih devijacija, i ako se njihovim nosiocima blagovremeno ne upute iskreni savjeti - da će doći do jačeg ukorjenjivanja date bolesti, kao i njenog povećanja, koje kasnije može postati jakom osnovom za nastanak i razvoj strasti i novotarija – ne dao Allah nešto slično.

Nije dobro, i nije mudro da se jednom muslimanu govori da je bezbjedan ili da je siguran od datih grešaka i novotarija, jer je Poslanik, s.a.w.s., često puta znao učiti slijedeću dovu: "O, Ti, koji srca i vid okrećeš – učvrsti srce moje na vjeri Tvojoj!"190

Ako je stvar ovakva, ko to sebi smije prizvati bezgriješnost - la havle ve la kuvvete illa billah; ve hasbunallahu ve ni'imel-vekil. Allahumme ja mukallibel-kulubi vel-ebsar sebbit kulubena 'ala dinik!

Ono što ja, nakon dužeg proučavanja i studiranja ove problematike, smatram da je pogrešno, i da je nužno-potrebno na te pojave, novotarije i strasti, upozoravati i opominjati, iz straha i bojazni da ostali muslimani u njih ne zapadnu, bi bilo slijedeće:

1. Zauzimanje čelne pozicije misionarstva (da'aveta), kao i institucije naređivanja dobra i odvraćanja od zla – od strane ljudi mlađih po godinama, nesuvislih snova i razmišljanja; osoba bez znanja, bez pravilna razumjevanja, i bez duga iskustva; osoba koje se ne konsultuju s učenim ljudima, niti s pravnim stručnjacima (ehlul-fikh), niti sa ljudima dugog iskustva u da'avetskom radu!

2. Ovladavanje ideja ustanka i revolucije (hurudž), glavama nekih ljudi, i neprestano brbljanje i uopšten govor o tim pitanjima, ne bivši jednim od onih koji imaju prava o tim stvarima razgovarati (ehlul-hilli vel-'akd), i ne bivši jednim od rangiranih učenjaka, koji su šeri'atom zaduženi određenom tematikom se baviti.

3. Raširenost pogrešne upotrebe tekfira i tebdi'a – te upotreba istih bez ikakvih principa i normi, i bez ikakva razumjevanja, i bez provjere informacija vezanih za te stvari.

U ovo spada zauzimanje određenih stavova, ili pogrešan govor o konkretnim osobama, džematima, organizacijama, sistemima i sl..

4. Brzopletost pri izdavanju određenih propisa ili osuda, ili pri zauzimanju određenih stavova, samo zbog širenja određenih informacija, ili indicija, ili pretpostavki... Najviše problema, djeca ovog ummeta, preživljavaju zbog ovih stvari i pojava!190 Hadis bilježi imam Ahmed, Allah mu se smilovao, 4/182,418.; imam Tirmizi, Allah mu se smilovao, Kitabul-Kader, hadis br. 2140., i smatra ga hasenom; imam Ibnu Madždžeh, Allah mu se smilovao, br. 3834., dok ga šejh Albani, Allah mu se smilovao, smatra sahihom. Pogledaj: Sahihul-Džami' el-Sagir, br. 4677..

170

5. Odricanje od neistomišljenika po pitanju nekih idžtihada, koji sami po sebi podnose određenu dozu razilaženja, ili ako osoba, koja čini određen idžtihad, ima validno opravdanje za takav svoj idžtihad. Većina tekućih problema između određenih muslimanskih skupina, i njihovih da'avetskih predstavnika, od Ehli-Sunneta, je plod ovakve vrste razilaženja!

6. Govor o tuđim srcima, optuživanje tuđih namjera i nijjeta, praćenje i brojanje tuđih grešaka, nedavanje neistomišljenicima prava koja zaslužuju, ili pak osporavanje istine koja je sa njima!

7. Brojne svađe, prepiranje, raspravljanje, kao i pretvaranje u pitanjima vjere, koje, često puta, prati nikakav broj pozitivnih ili plodonosnih djela, uz umišljanje sebi da se pametno, uz određenu dozu oholjenja i uzdizanja, samoobmanjenosti, i uz potcjenjivanje ostalih ljudi, ne bitno bila ulema u pitanju, ili ostali!

8. Griješenje i neznanje kada je u pitanju menhedž i metoda upotrebe dokaza. U navedeno spada zloupotreba tekstova (ajet, hadis, komentar uleme, op. prev.), sa zagovaranjem onoga na što dati tekstovi nikako ne ukazuju, ili upotreba istih bez obzira na opšta šeri'atska pravila i norme, kao i sprovedba tekstova tamo gdje im nije mjesto ili vrijeme.

U pitanju je tkđ. i nepoznavanje razumjevanja i shvaćanja datih tekstova od strane selefa, kao i nepridavanje pažnje opštim pravilima fikhskog dokazivanja, poput: uopštenosti propisa ('umum), specifičnosti propisa (husus), njegove sveobuhvatnosti (itlak), ili uslovljenosti (takjid), derogiranosti (nesh), i sl., i, kao zadnja stavka, u svemu ovome, jeste: "Opšte nepridavanje pažnje generalnim pravilima šeri'ata: Pravilima ostvarivanja interesa, i pravilu otklanjanja šteta (Kava'idul-mesalih vel-mefasid)".

9. Nepoznavanje šerijatskih znanosti, i slabost u razumjevanju propisa ove vjere, kao i ne pridavanje pažnje učenju, ili studiranju šerijatskih znanosti.

10. Stjecanje šerijatskog znanja putem šerijatski nepriznatih metoda, i bez pravilnih koraka na tom putu.

11. Uzimanje znanja od ljudi koji nisu učeni ('ulema), ili pak stjecanje znanja od početnika, ili ljudi-mislioca, onih koji malo bolje poznaju opštu kulturnu naobrazbu od drugih, ali, koji, i pored svega toga, spadaju u red opšteg muslimanskog puka ('avam), kada je u pitanju šerijatsko znanje!

171

12. Nametanje svoga stava ili mišljenja ostalima, ili pak suprostavljanje mišljenju suprotnom našem, uz vođenje rata protivu njega na svaki način, sve dok nas takvo postupanje ne povede posezanju za sredstvima koje šeri'at nikako nedozvoljava – a sve to samo radi suprostavljanja suprotnom mišljenju, i pored toga što znamo da je idžtihad razlog većine razilaženja koja se dešavaju među pripadnicima Ehli-Sunneta, a ne nešto drugo! U ovu skupinu spadaju i oni koji nikako ne podnose različito i drugačije mišljenje, pa makar bilo od one vrste pitanja u kojima je razilaženje dozvoljeno.

13. Loše ophođenje s učenim ljudima - ulema, šejhovi i šerijatski studenti, koje se često puta ogleda u ruganju, potcjenjivanju i njihovom omalovažavanju, ili u širenju, međ' ostalim ljudima, nečeg lošeg u vezi s njima, ili obaranje njihova ugleda pred ostalima, ili u punjenju srca ljudi, kako omladine tako i ostalih, mržnjom prema njima, ili u diranju njihove časti, i njihovim diskreditiranjem u javnosti!

14. Loše ponašanje – iz vjerskih razloga!? – prema onima za koje nam islam naređuje da se prema njima lijepo ophodimo, i da ih cijenimo i poštujemo, poput roditelja, braće, starijih osoba, učitelja i profesora, komšija, prijatelja, kao i ljudi zaduženih za poslove od opšteg interesa poput pretpostavljenih osoba, ili ljudi koji vode određene organizacije, ili pak odgovorni ljudi za određene funkcije i poslove!

15. Brzina učestvovanja u problemima i fitnama, uz nesuvisle poteze i okupljanja, odazivajući se na svaki poziv i krik, bez prethodne konsultacije sa ulemom, i ljudima od iskustva, mudrosti i pravilnog razumjevanja i shvaćanja. U ovakvim situacijama, pojedinci se konsultuju – ali samo sa onima koji njihovim strastima odgovaraju!!!

16. Korištenje izmišljotinama, i sumnjivim sredstvima na putu ostvarenja svoga cilja.

17. Zasnivanje ljubavi ili mržnje, prema ostalima, na osnovu svojih strasti i stavova, i onoga što je u skladu sa njihovim stavovima, bez obzira na dokaze i Sunnet Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem.

18. Upuštanje u govor o krupnim i opasnim pitanjima i stvarima, i u govor o opštim interesima ovoga ummeta – dakle, u stvarima o kojima ima pravo govoriti samo meritorna i dobro učena ulema, kao i "Ehlul-Hilli vel-'Akd" ovog ummeta, a pogotovo onda kada je u pitanju proglašavanje nevjernikom određene osobe ili organizacije, ili je u pitanju davanje prisege na

172

vjernost određenoj osobi, ili pak dizanje ustanka protivu nekoga, i tome sl.!

19. Sijanje zavisti, i punjenje srca ostalog svijeta mržnjom prema svom neistomišljeniku. U ovo spada i punjenje mržnjom srca i glava mlađih osoba, žena, i običnog svijeta – onih koji nikako ne polažu pravo na "Hill i 'Akd" – prema određenim ljudima, što prouzrokuje kvarenje čovjeka, i što kasnije otvara vrata nesuvislim potezima, fitnama i problemima koji veoma loše utiču na samu vjeru, ništeći svaki plod i urod!

20. Neobraćanje pažnje na davanje i uputu savjeta našim pretpostavljenim, odvraćanje ljudi od toga, te smatranje griješnim onih koji to čine!

21. Davanje prednosti priči, raspravljanju i čavrljanju, o onome od čega narod nikakve koristi ne može izvući, poput tema politike, žalbi i nasilja, ili pak ljudi koji se nalaze na raznoraznim pozicijama i funkcijama – dakle, sve ono za što nam Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, naređuje da moramo trpiti i na tome saburati, jer se te stvari ne mogu promijeniti nikako drugačije osim uz pomoć uticajnih ljudi, i "Ehlul-Hilla vel-'Akda" – uleme, vojnih predstavnika, ljudi od mišljenja i konsultacije!

22. Dozvoljavanje gibeta i ogovaranja ljudi pod parolom interesa i koristi d'ave i misionarstva, ili naređivanja na dobro i odvraćanja od zla. Najteže od svega jeste ogovaranje uleme, političkih predstavnika muslimana, ili pak svojih neistomišljenika – sve ljudi od hajra i istine!

23. Praćenje grešaka uleme, studenata šerijatskih nauka, i ostalih pobožnjaka i iznošenje u javnost svega toga uz obavezno ne obraćanje pažnje na postupke nemoralnih ljudi i griješnika, pokvarenjaka i zindika, bivši u pravom gafletu po pitanju njih!

24. Uskogrudnost, nestrpljenje i 'ubrzanje procesa proizvodnje' – u d'avetu i islamskom misionarstvu, i ostalom, što izaziva osjećaj očaja, pesimizma, i grčevitog ponašanja.

25. Slaba mudrost, i slabo iskustvo što prouzrokuje ponavljanje i opetovanje grešaka u koje su drugi upadali, neizvlačeći nikakvu pouku i korist iz svega toga, i pored toga što znamo da je srećan onaj koji se uči na tuđim greškama!

26. Upotreba grubosti, nasilja, snage i žestine, bivši sklonim upotrebi sredstava koje šeri'at nikako ne dozvoljava, a sve radi osvete i ispoljavanja gnjeva prema neistomišljeniku, poput: klevećenja, huškanja, potvore i bojkota,

173

dok će se neki poslužiti pesničenjem, i nanošenjem direktnih šteta (neistomišljeniku)!?

27. Napuštanje organizovanog učenja kroz škole, institute i univerzitete, i proglašavanje istih zabranjenim i haram, kao i zabranjivanje rada u državnim i službenim aparatima!?

28. Zabranjivanje određenih dozvoljenih stvari, i strogoća po datim pitanjima, u što spada i zastajanje na putu saradnje sa ostalim muslimanima.

29. Pogrešno shvatanje institucije naređivanja na dobro, i odvraćanja od zla, i njegovih metoda, te slijeđenje mu'utezilskih, haridžijskih ili novotarskih stopa u svemu tome!

Sve u svemu, spomenute pojave se nalaze kod enormno malog broja pripadnika ovog ummeta, i ne nalaze se sve u jednom mjestu, ili u jednoj skupini. Negdje ih ima više, a negdje manje.

Neke od navedenih osobina se mogu naći među skupinama koje sebi prizivaju "selefizam", ili kod skupina koje sebe nazivaju imenom "Ehli-Sunnet vel-Džema'at", ili pak kod trećih koji su od propalih skupina poput Rafidija, Haridžija, Mu'utezila, Sufija, apologetičara..., ili pak kod četvrtih koji se pripisuju raznoraznim skupinama, partijama, strankama ili izmišljenim sloganima.

Molim od Allaha, dž.š., kako sebi tako i ostalim muslimanima: imamima i običnim muslimanima, i njihovoj omladini – uputu, pravi put i razboritost, te da olakša našim pretpostavljenim, ulemi i omladini sve ono u čemu je dobro i napredak, kako dina tako i dunjaluka, i da nas sve poštedi fitni i iskušenja, vidljivih i nevidljivih, i da svim muslimanima olakša slijeđenje Sunneta, da ih pravome putu naputi, i da im riječ ujedini na istini.

Hasbunallahu ve ni'imel-vekil, ve la havle, ve la kuvvete illa billahil 'alijjil-'azim, ve sallallahu ve bareke 'ala nebijjina

Muhammedin, ve 'ala alihi, ve sahbihi edžmei'in!

174

Opsta Pravila, Principi i Norme Tekfira sejh Dzibrin

Documents

Transcript of Opsta Pravila, Principi i Norme Tekfira sejh Dzibrin