Opera

OPERA I NAJZNAČAJNIJI OPERNI KOMPOZITORI

OPERA

1

Opera je nastala u Italiji, gdje je doživjela prvo razdoblje svog razvoja. Opera je, u prvom redu, djelo u kojem se ton i riječ na pozornici udružuju s glumom i dekorom. Međutim, ne bi bilo ispravno smatrati operu umjetničkim djelom koje se naglo pojavilo.U Italiji su već u XIV st. popularna sveta prikazivanja (misteriji), kao i maggi (majske predstave) iz okoline Firence, udruživala ton i riječ, da na taj način intenzivnije ostvare doživljavanje određene scenske radnje. Teško je govoriti o muzici u misterijama jer se nije sačuvala. Vjerovatno je riječ o melodijama polaganog i jednoličnog tempa koje su bile često uokvirene pravilnošću kitica od po četiri stiha. Instrumentalne pratnje nije bilo, ili je povjerena violini i basu. No, misteriji su sadržavali dva elementa koji će u kasnijem razvoju opere imati važnu ulogu: plesne tačke, koje su ispunjavale međučinove i upotreba strojeva (ingegni teatrali, machine), koji su ostvarivali najraznovrsnije scenske efekte.Šesnaesto stoljeće daje život i pastorali, sentimentalnoj kazališnoj idili pomoću koje su feudalni krugovi potiskivali u pozadinu i odveć opasne slobodne komedije. Poznate su bile pastorale A.Beccarija (Sacrificio 1554), T.Tassa (Aminta 1573) i B.Guarinija (Pastor fido 1590). Mitološka građa, lirizam naglašenih osjećajnih ugođaja i sudbinski obojena dramatika donosili su sve elemente specifične operne sadržajnosti. Ovdje treba još navesti i tzv. Školske drame (komedije), koje su se izvodile u školama što su ih organizovali najčešće redovnici. U takvim je dramama bilo muzičkih tačaka, osobito horskim. Izvodile su se od XIV do XVIII st. te su, što se njihove muzičke komponente tiče, i same kasnije došle pod uticaj opere.

FIRENTINSKA KAMERATA

U Cameratama su se okupljale osobe raznih zvanja da rapravljaju o različitim područjima znanosti i umjetnosti. Naziv camerata prvi spominje G.Caccini, u predgovoru-posveti svoje opere Euridice G.Bardiju. Ko je prvi predložio naziv nije poznato, ali je u italijanskom riječniku postojao kao oznaka za skup ljudi koji „žive zajedno i razgovaraju, raspravljaju“.Prva se Camerata sastajala u kući uglednog firentinskog plemića i mecena Giovannija Bardi-Vernija.Giovanni Bardi (1534 – 1614 ili 1615) bio je član „Akademije degli alterati“ od 1574. u govoru što ga je jedan član akademije održao u Bardijevu čast navodi se kako se Bardi ozbiljno bavi muzikom te je s toliko vještine u toj umjetnosti stekao da bi se mogao uspješno natjecati s mnogim profesionalnim muzičarima. Od Bardijevih kompozicija objavljena su samo tri djela: dva madrigala i ulomak iz intremedija za vjenčanje vojvode Ferdinanda i Kristine Lorenske (1589).Obično se kao početna godina Cameratine djelatnosti navodi 1576. Sastanci su se održavali u toku osamdesetih godina, vjerovatno do Bardijeva odlaska u Rim 1592. Bardi je iz političkih razloga morao napustiti Firencu. Kardinal Ferdinando dei Medici naslijedio je u Firenci 1587. svog brata Francesca koji je Bardija zagovarao i štitio. No, Ferdinando je bio Bardijev nepomirljivi politički protivnik i to je izazvalo Bardijev odlazak. Razdoblje Cameratine djelatnosti može se smjestiti u razdoblje između

2

otprilike 1570 i 1592. Najživlja i najznačajnija djelatnost vodila se između 1577. i 1582. godine. Od članova Camerate poznata su nam imena V.Galileja, G.Caccinija, Pietro Strozzi, Alessandro Striggio, Cristoforo Malvezzi, Emilio de' Cavalieri, Francesko Cini. Jacopo Peri nije se mogao pojaviti prije otprilike 1579, zbog mladosti.Obično se tvrdi da je Camerata željela oživjeti starogrčku tragediju i da je opera plod tih nastojanja. Redoviti i ugledni član Bardijevih sastanaka bio je Vincenzo Galilei, otac poznatog naučnika Galilea. Bavio se komponovanjem (dvije knjige četveroglasnih i petoglasnih madrigala) i proučavanjem starogrčke muzike. On cijeni madrigal, ali smatra da ga treba obnoviti u duhu monodijskih nastojanja. Njegovo je uvjerenje da za svaku misao, rečenicu poetskog predloška mora postojati samo jedan tonski niz, samo jedna melodija koja tu pjesničku zamisao može potpuno muzički izraziti. Stoga kad više glasova pjeva nekoliko različitih melodija i riječi, u različitom ritmu i registru, ne može se ostvariti usklađivanje teksta i muzike.

Druga je Camerata počela rad još u posljednjim godinama Bardijeva boravka u Firenci, ali ne u njegovoj kući ni pod njegovim vodstvom. Sastanci se od oko 1590. održavaju u kući jednog firentinskog aristokrate Jacopa Corsija (umro 1604). On je također bio član „Akademije degli alterati“, te se bavio književnošću i muzikom (komponovao je dvije posljednje tačke za Perijevu operu Dafne na čijoj je praizvedbi izvodio dionicu continua na čembalu). Među sigurnim članovima Corsijeve Camerate bili pjevač Torquato Tasso, Jacopo Peri i E. de' Cavalieri te pjesnik i libretist prvih talijanskih opera O.Rinuccini. Članovi te Camerate zastupaju mišljenje da su stari Grci i Rimljanei na svojim pozornicama pjevali čitave tregedije, te smatraju da će pozornica biti idealno mjeto na kojem će pojedinac moći izraziti svoje osjećaje i čežnje, u primijenjenoj monodiji.Kompozitor i pjevač Jacopo Peri (1561-1633) na tekst književnika Ottavija Rinuccinija piše pastoralu Dafne, koja se 1597. ili 1598. izvodi u Corsijevoj kući i pobuđuje toliko zanimanje da se i dalje godinama izvodila, uz naknadno usavršavanje i dotjerivanje pojedinih ulomaka. Zamišljena i ostvarena kao prvo posve pjevano muzičko-scensko djelo, Dafne je upravo prva opera, ali joj muzika, izuzevši dva fragmenta nije sačuvana.1600. godine Peri je na Riniccinijev tekst napisao operu Euridice, koja je doživjela veliki uspjeh u povodu njene izvedbe prilikom vjenčanje francuskog vladara Henrika IV i Marije Medici u Firenci.Posebnih naziva ta prva djela nisu imala. Njihova je partitura bila veoma jednostavna i sastojala se od dva sistema, od kojih je jedan bio određen za vokalne dionice a drugi za numerirani bas, koji je realizovalo nekoliko instrumenata (čembalo, kitarone, velika lira, velika lutnja) i to iza pozornice. Predigre nije bilo. Fanfara trubalja objavljivala je da djelo počinje. Zatim bi, po uzoru na antičko i srednjevjekovno kazalište, jedno lice – prolog – na ravnomjernoj i jednostavnoj melodičkoj liniji otpjevalo sadržaj dramske radnje. U toku muzičke radnje kontrastna osvježenja donosili su povremeni nastupi hora.Uskoro nakon tih prvih pokušaja opera je dobila prvog genijalnog opernog kompozitora Claudia Monteverdija.

3

Claudio Monteverdi

Rođen je u Kremoni 1567. ali je čitav svoj život proveo u tada poznatim sredinama Italije Mantovi i Veneciji, gdje je boravio do svoje smrti 1643. I u prvom središtu, gdje je stajao u službi mantovanskog vojvode, ako i u drugom, gdje je obavaljao dužnost horovođe u crkvi sv.Marka, Monteverdi je mnogo radio očitujući veliku plodnost i invenciju koja ga nije napuštala do kraja njegovog života; svoju posljednju operu Krunidba Popeje napisao je godinu dana prije svoje smrti, u 76.godini života.Na žalost, ne može se ocijeniti sva veličina Monteverdijeva doprinosa razvoju opere stoga što se sva njegova operna djela nisu sačuvala. Posjedujemo tak ona koja su nastala pri početku i pri završetku njegove operne djelatnosti. To su: Orfej, Arijanda, Bogorodična tužaljka, Odisejev povratak, Krunidba Popeje.U monteverdijevim operama ogleda se u cijelosti razvoj tog umjetničkog roda kroz prvu polovinu XVIIst. Dok neke od opera, osobito prve, zadržavaju mitološke motive kao pokretače radnje, druge već iskorištavaju povijesne događaje i likove karakteristične za venecijansku operu. No bez obzira na izbor libreta, Monteverdijeve opere očituju glavni cilj njihova autora: prikazivanje života i životne istine, do koje je dopirao proučavajući prirodu. On je sve više produbljivao ulogu muzike, udaljujući se od firentinske koncepcije, koja je zahtijevala da ton bude podređen riječi. Monteverdi je posebnu pažnju pridavao i ulozi instrumenata. On je težio za tim da u iznošenju tople, dramatske melodije ne sudjeluju samo glasovi već i instrumenti.Monteverdi je proveo značajne promjene, pojednostavivši instrumentarij, odbacivši starinske instrumente i zamijenivši viole violinama, koje su od tada, udružene sa čembalom, postale osnovom nove instrumentacije. Taj umjetnik uspješno je u svojim partiturama primjenjivao tremolo i pizzikato, dva efekta koji su onda bili sasvim novi. Veliki slikar života i emocija, Monteverdi je osobito zapažene rezultate postizao genijalnom upotrebom disonance i dramatskom dinamikom koja ih prožima. On slobodno upotrebljava četverozvuke i petozvuke, te se s mnogo ukusa služi smanjenim septimama i povećanim kvintama. Njegove su modulacije često nagle i izvanredno smione, pune nepredviđenih efekata.

4

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Claudio_Monteverdi.jpg

OPERA U RIMU

U razvoju opere u prvoj polovini XVII stoljeća Rim je imao najistaknutiju ulogu.Domenico Mazzochi (1592-1665) je kompozitor koji je uočio jednoličnost firentinskog recitativa, pa je nastojao da u opernu radnju ubaci ulomke sa izrazitijom melodičkom linijom i nazvao ih arije.Međutim, drugo je jedno ime obilježilo djelatnost rimskog opernog kazališta. Bili su to prinčevi Barberini, nećaci pape Urbana VIII. Ta trojica istaknutim rimskih feudalaca i mecena, od kojih su dvojica bili kardinali, sagradila su u svojoj palači veliku kazališnu dvoranu. Njihovo se kazalište otvorilo 1632. prikazivanjem „duhovne opere“ Sveti Aleksej Steffana Landija. Libreto je napisao kardinal Giullio Rospigliosi, kasnije papa Klement IX. U operi Sveti Aleksej nastupa i balet. U Svetom Alekseju prvi puta susrećemo i mušku ulogu povjerenu kastratu, sopranistu.Komični elementi u Landijevim operama dali su poticaj za nastajanje prvih muzičkih komedija, među koje pripadaju „Tko trpi, neka se nada“ Virgilia Mazzochia (1597-1646), brat Domenica i utemeljitelj jedne škole za pjevače i kompozitore i „Zlo rađa dobrim“ Marca Marazzolija (1619-1662) za koje je libre to napisao kardinal Rospigliosi. U prvoj operi ocrtan je život sajmišta i njegova šarenila.U teatru Barberinijevih razvijala se i opera u kojoj je posebna pažnja bila posvećena dekorativnim efektima, uz pomoć raznih strojeva i scenskih efekata. U red takvih opera ide Erminija u Jordanu Michelangelo Rossija (1600-1670). U Erminiji se javlja postupak koji će otada biti neobično omiljen, a sastoji se u tome da glavni junak dugo vremena ostaje nepoznat jer nastupa različito preobučen, a to izaziva nove zapletaje (osobito će se žene preoblačiti u muškarce).Jedan od najistaknutijih umjetnika koji su radili za kazalište Barberinijevih bio je Loreto Vittori (1604-1670), poznati pjevač, pjesnik i kompozitor, autor komedija i opere La Galatea (1639), jedne od najuspjelijih iz tog doba.U službi Barberinijevih stajao je i Luigi Rossi (1598-1653), najveći kompozitor u završnom razdoblju rimske opere. Nakon odlaska Barberinijevih u Francusku on je sa skupinom pjevača otišao s njima i pripomogao afirmaciji opere u Parizu. Njegovo najznačajnije scensko djelo je opera Orfeo koja je izvedena u Parizu 1647. godine.Rimska opera, posmatrana u cjelini, dala je razvoju opere još jedan važan konstruktivni element: sve jasniju podjelu solističkih vokalnih tačaka na dva odvojena dijela, recitativ i ariju. To se naročito primjećuje u komičnim operama rimskih kompozitora, u kojima je recitativ često nalik ubrzanom nizanju kraćih notnih vrijednosti, s mnogo ponovljenih nota, bez određenih muzičkih obrisa. Sve što ima razvijene melodijske osobine nalazi se u ariji.Prinčevi Barberini otišli su u Francusku, nakon što je papu Urbana VIII naslijedio Inocent X, neprijatelj obitelji Barberini. Da bi izbjegli neugodnosti i progone pobjegli su u Francusku. Papa je nakon toga zatvorio kazalište.

5

OPERA U VENECIJI

Razvoj opernog stvaralaštva u Veneciji, tada gradu oko 40.000 stanovnika, osobito je značajan. Prvo kazalište otvara se 1637. godine „Teatro di S.Casiano“, operom L'Andromeda, što ju je komponovao Francesko Manelli. Opera u Veneciji prestaje biti dobro jednog posvlaštenog staleža i ona postaje dostupna i šrim građanskim slojevima. Operna publika se u Veneciji sastojala od aristokrata, koji su unajmljivali lože, od venecijanskih imućnih trgovaca i od sitnog građanstva. Veliko zanimanje publike ubrzo je povećalo broj kazališta tako da ih je ponekad djelovalo i do osam u isto vrijeme (do 1700. u Veneciji je otvoreno 16 opernih pozornica).U želji da ugode općinstvu i što više privuku njegove simpatije, operna su kazališta posegla za vanjskim efektima dekoracije i scene, ali su i upadali u krajnosti koje su u mnogočemu pridonosile kvarenju ukusa. Orkestar je bio sveden na četveroglasni duvački sastav sa povremenim dodavanjem duvačkih instrumenata. Horu nakon 1642. nema više traga na pozornicama u Veneciji, ali su zato pjevači-solisti bili više zaposleni. Znatne su promjene nastupile i u sadržaju opera. Općinstvo nije pokazalo mnogo sklonosti za hladnu simboliku antičke mitologije. Libretisti su to razumjeli i počeli su sve više iskorištavati povijesne motive, a kasnije i fantastične, s obilnom primjenom nadnaravnih elemenata. U glavnim motivima tadašnjih venecijanskih opera – to su redovito ubistva, otmice, preodijevanje, zamjene djece, trke za mirazom, za nasljedstvom, krunom – pobjeđuje nasilje i lukavština. Oko polovine stoljeća razvija se sve većom snagom i uspjehom upotreba strojeva za specijalne efekte čime scenograf postaje izvanredno cijenjen. u venecijanskim operama česti su lakrdijaški likovi, budale i mucavci koji unose živost i svježinu u radnju.U muzici venecijanskih opera česti su ritmovi i napjevi u duhu varoškog folklora. Poneke arije nisu ništa drugo nego popijevke u popularnom stilu, bliskom svakom kazališnom posjetitelju.S gledišta stilističkog razvitka venecijanska je opera prošla kroz nekoliko uzastopnih faza. U prvoj (1637-1660) pojačava se izraz recitativa, elementi arioznosti bivaju sve očitiji i razvijeniji, operne predigre (sinfonie) većinom su akordičkog homofonog tipa. U drugoj fazi (1660-1680) razrađuje se dvodijelna i trodijelna arija u organskoj povezanosti s prethodnim recitativom, predigre su fugirane. U trećoj fazi (1680-1700) fugirani stil je još češći, a dramski efekt je potisnut za volju izrazito muzičkih faktora.Uz Monteverdija, najznačajniji predstavnik mletačke opere je Francesco Cavalli (1602-1676), pjevač, orguljaš i horovođa sv.Marka. U trideset godina on je napisao oko četrdeset opera od kojih se sačuvalo njih dvadesetosam. Prva od njih, Svadba Tetide i Peleja 1639. vjerovatno je i prvo muzičko-scensko djelo koje se u programu naziva operom.

6

Iskorištavajući većinom mitološke motive Cavalli je pisao muziku čistih linija, jasnu, s naglašenom ritmičkom osnovom.Drugi poznatiji kompozitori mletačke opere su Antonio Sartorio (1620-1681), Giovanni Legrenzi (1626-1690), Carlo Pallavicino (1630-1688) i Antonio Caldara (1670-1736).

NAPULJSKA OPERA

Napuljski kraljevski aragonski dvor imao je u svojoj službi pjevače i svirače, ali ih je upotrebljavao isključivo za prigodne svečanosti, za priredbe mješovitog značaja, sa baletnim i horskim tačkama. Tek 1651. dolaze u Napulj venecijanski pjevači i donose prve operne izvedbe (Monteverdijeva Krunidba Pompeje).U razvoju napuljske opere, u kojoj će opera seria doživjeti svoj vrhunac, razlikuje se nekoliko škola, odnosno generacija muzičara, među kojima ima i istaknutih stranaca. U novije doba grupiraju se napuljski operni kompozitori u tri skupine pa se prema tome i govori o tri „napuljske operne škole“. U ovom poglavlju dotaknut ćemo se samo prve, jer djelatnost ostalih spada sasvim u XVIII stoljeće.U prvu školu ubrajamo F.Provenzale, P.A.Ziani, A.Scarlatti. U drugu N.Porpora, L.Vinci, F.Feo, L.Leo, N.Logroscino, G.B.Pergolesi, a od stranaca G.F.Handel i J.A.Hassea. U treću napuljsku školu idu N.Piccini, A.Sacchini, G.Tritto, G.Sarti, G.Paisiello, D.Cimarosa, a od stranaca u njenu duhu je pisao J.Ch.Bach. Svi navedeni kompozitori su komponovali operu seria.Napuljska je opera počinjala predigrom posebnog tipa, tzv. Talijanskom uvertirom.Talijanska uvertira je imala shemu: brzi, polifoni stavak - polagani stavak - brzi polifonični stavak ili često plesni stavak. Za razliku od talijanske francuska uvertira je imala shemu: polagani stavak - brzi, polifonični stavak - kratki polagani stavak.Predigra gotovo da nije imala veze sa muzičkom građom opere. Operne uvertire će se kasnije često izvoditi kao samostalne orkestralne tačke na koncertnim priredbama. Osnovni formalni element napuljske opere seria je diptih recitativ + arija. Recitativ je često tipa „secco“ praćen samim „suhim“ akordima čembala. U takvim recitativima iznosila su se zbivanja u dramskoj radnji, odnosno recitativ je omogućavao da se radnja razvija dalje. „Recitativ accompagnato“ (praćen gudačkim sastavom ili cijelim orkestrom) imao je specifičan zadatak da pripremi ugođaj arije koja je za njim slijedila. Sama arija, tipa da capo, jezgro je opere seria. Ona se potpuno razvila iz skromnijih opernih napjeva i arija venecijanske opere te je prihvatila trodijelnost (ABA) za svoj formalni okvir. Među kontrastnim dijelovima arije da capo nalazili su se orkestralni ritornelli (pripjevi). U njenom drugom dijelu B kontrast se ostvarivao novim tonalitetom, novom mjerom i ritmičkim okvirom, kao i novom melodijskom strukturom. Kod reprize dijela A pjevač je mogao , improvizirajući, unositi ukrasne dopune, nastojeći prikazati publici svoju pjevačku, odnosno virtuoznu vještinu. U

7

operi je bilo obično 16 – 18 arija. Solisti pjevači su se samo u finalima udruživali u duetima. Većih horskih nastupa gotovo da nije ni bilo. Dramska radnja je bila skučena, a nedostatke radnje pokušavalo se prikriti raskošnim kostimima i scenskim efektima. U napuljskoj operi seria arazvija se visoka pjevačka kultura bel canta koju nose glasovite primadone i osobito kastrati. Zahvaljujući čaru njihova načina interpretiranja, napuljska opera će se nametnuti Evropi i svijetu.Francesco Provenzale (1627-1704) je bio nastavnik u jednom od napuljskih konzervatorija. Ostavio je duhovna djela, kantate i opere. U njegovim operama (Osvećena Stellidaura, Rob svoje žene) ima dubine i uzbudljivosti.Pietro Andrea Ziani (1620-1684) je živio u Veneciji, Beču i Napulju, te je u tim sredinama pridonosio razvoju talijanske opere u XVII st. ostavio je više od 20 opera, sedam oratorija, madrigala i više crkvenih djela.Alessandro Scarlatti (1660-1725) je najznačajniji predstavnik napuljske opere. Nakon što je neko vrijeme proveo u Rimu kao zborovođa bivše švedske kraljice Kristine preselio se 1683. u Napulj, gdje je postao zborovođa kraljevske kapele. Komponovao je oko 114 opera, 800 kantata, 16 misa, oko 35 oratorija, moteta i instrumentalnih djela. Bio je jedan od najboljih čembalista, orguljaša, dirigenata i učitelja svog vremena. U najvrijednija djela spadaju opere Statira, Pir i Dimitrije, Mitridate, Tigrane, Griselda i komična opera Pobjeda časti.

OPERA U FRANCUSKOJ

Pod uticajem talijanskih pastoralnih igara iz renesansnog doba izvedena je 1659. „prva francuska muzička komedija prikazana u Francuskoj“: Pastorala. Tekst u tom djelu napisao je Pierre Perrin, a muziku Robert Cambert. 1669. Perrinu je bilo dozvoljeno osnivati „operne akademije ili muzičke predstave u francuskim stihovima u Parizu i drugim kraljevskim gradovima, za razdoblje od dvanaest godina“. Nova je ustanova počela raditi 1671. prikazavši Perron-Cambertovu pastoralnu igru Pomone. Djelo je doživjelo 146 predstava.Godina 1672. predstavlja nov, nadasve značajan preokret u razvoju francuske opere. Zbog finansijskih teškoća Perrin je dospio u zatvor. Da se riješi zatvora i vjerovnika prodao je te godine svoju koncesiju J.B.Lullyju. zahvaljujući svojim čvrstim vezama sa kraljem i njegovom okolinom Lully je uspio ishoditi još povoljniju koncesiju, koja mu je davala pravo na doživotno upravljanje Akadeijom.

Jean-Baptiste Lully

8

Rođen je u Firenci 1632. Kao 12-godišnji dječak došao je u Pariz, kamo ga je doveo neki francuski plemić da posluži gđici de Montpensier za vježbanje u talijanskom jeziku. Nakon nekoliko godina, u toku kojih se bavio muzikom i postao izvrstan violinist, Lully se počeo isticati i kao plesač u izvedbama dvorskih baleta te je privukao pažnju mladog Ljudevita XIV. Ovaj mu je povjerio sastav jednog novog instrumentalnog sastava od 16 svirača. Stekavši uz pomoć nekolicine istaknutih orguljaša potrebno teoretsko znanje, Lully je počeo i komponovati, najprije balete i muzičke tačke za kazališne komade u kojima je i sam nastupao. Godine 1672, kada je otkupio koncesiju za prikazivanje muzičko-dramskih djela, počinje Lully pisati opere. Godinu za godinom nizao je svoja operna djela stičući sve veći ugled. Na vrhuncu slave i časti, kojima ga je obasipao Ljudevit XIV, Lully je izgubio život pukom nesmotrenošću; u zanosu dirigovanja udario se dirigentskim štapom u nogu i ozlijedio je. Rana nije zacijelila, već je postepeno prešla u rak, od kojeg je 1687. umro. Njegove najuspjelije opere su Alceste,Tezej, Perzej, Roland, Armida i Renaud.Sadržajna je tematika Lullyjevih opera gotovo prožeta grčkim i rimskim mitološkim motivima. Lullyjeve opere počinju uvertirom posebnog tipa, tzv. Francuskom uvertirom. Ona započinje polaganim stavkom u kojem dominiraju punktirani ritmovi. Zatim slijedi drugi odsjek uvertire; to je brzi, često fugirani stavak; uvertira završava polaganim stavkom nejednake dužine, koji više puta obuhvaća svega nekoliko taktova, a muzički sadržaj je povezan sa prvim odsjekom. Nakon uvertire se izvodio alegorijski prolog u koejm su se slavile kraljeve pobjede, te blagodeti mira što ih pribavlja svom narodu. Sama radnja, redovito u pet činova, iznosila je ponajviše sukobe dužnosti i osjećaja, između heroizma i ljubavi. Monumentalnost Lullyjeve opere pojačavali su raskošni scenski efekti. Lully je često odlazio u kazalište, slušao glumce i moduliranje njihova glasa prilikom recitiranja te je spoznao da bi baš recitativ bio najprikladniji put ka ostvarenju nacionalnog dramsko-muzičkog jezika. Lully nije podnosio da pjevač samovoljno unosi bilo kakve izmjene.

OPERA U NJEMAČKOJ I AUSTRIJI

Talijanska opera brzo prodire u Njemačku i Austriju. Već 1614. godine izvodi se u Salzburgu – po prvi put na prostoru njemačkog jezika – jedno operno djela (vjerovatno Monteverdijev Orfej). Nekoliko godina kasnije pojavila se opera na carskom dvoru u Beču. Bila su to djela iz

9

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Jean-Baptiste_Lully.jpeg

venecijanskog repertoara. Godine 1627. piše veliki majstor oratorija Heinrich Schutz svoju operu Dafne, koja je izvedena na dvoru u Torgau. Njezina se muzika nije sačuvala. Najstarije sačuvano njemačko muzičko-scensko djelo jest alegorička igra Seelewig (1644), kompozitora Sigmunda Theophila Stadena „na talijanski način“. Nijemci su prihvatili talijansku operu nimalo ne težeći k nacionalnoj kulturno-umjetničkoj samostalnosti. Mnogi italijanski kompozitori zadržavaju se u Njemačkoj i Austriji, gdje razvijaju talijansku opernu umjetnost i vrše uticaj na stvaranje tamošnjih muzičara. Među njima posebnu pažnju zaslužuje Antonio Draghi (1635-1700), autor oko 170 opera (Diogenova svjetiljka). Pod njegovom upravom je carska opera u Beču postala uzorom mnogih dvorskih kazališta. Opere su se izvodile i pjevale na talijanskom jeziku.Među domaćim kompozitorima isticali su se Johann Kaspar Kerll (1627-1693), Johann Josef Fux (1660-1741) i Johann Heinrich Schmelzer (1623-1680).

Hamburško operno kazalište djelovalo je prilično dugo (1678-1738). Hamburg je bio bogat trgovački grad, pošteđen od pustošenja tridesetogodišnjeg rata. Operno kazalište je otvoreno 1678. operom Adam i Eva kompozitora Johanna Theilea. U kazalištu je prikazano oko 250 domaćih opera. U redovima kompozitora tog opernog kazališta, za koje je jedno vrijeme i Handel pisao svoje opere, osobito su se istakli Nicolaus Adam Strungk (1640-1700), Johann Wolfgang Franck (1644-1710) i Sigismund Kusser (1660-1727), Reinchard Keiser (1674-1739) i Georg Philipp Telemann (1681-1767).

George Philipp Telemann

Telemann je rođen u Magdeburgu u Njemačkoj. Studirao je na Sveučilištu u Leipzigu. Utemeljio je Collegium musicum i pisao opere za tamošnje pozorište, te 1721. godine postao muzički voditelj za pet crkava u

10

Hamburgu, gdje je uz povremena putovanja u Pariz i Berlin, ostao do kraja života. Godine 1772. je odbio pounudu za mjesto kantora u crkvi Sv.Tome u Leipzigu prepustivši tako mjesto J.S.Bachu.

Uz komponovanje i ostale poslove Telemann je napisao tri autobiografije. Bio je buntovnik svog vremena, otvoren za nove zamisli iz Italije, Francuske ili bilo koje druge zemlje. Veliki broj njegovih kantata je objavljen za njegova života, što govori da je bio veoma cijenjen i popularan u svoje vrijeme.

OPERA U ENGLESKOJ

Kada se u Italiji pojavila opera, u Engleskoj su se muzika i pozornica već odavno udružile. U XVI stoljeću običaj je da se među činove dramskih djela umeću muzički intermezzi. A i u toku činova bilo je često prilike za izvođenje muzičkih tačaka. U to doba postojao je i posebni muzičko-scenski oblik u kojem je muzika imala veoma važnu ulogu. To su tzv. Masques (mask), maskerade koje su u Englesku najvjerovatnije došle iz Italije.. u tim priredbama, koje se prvi put spominju 1512. bilo je mitoloških i alegorijskih elemenata, ali i satiričkih aluzija na aktualne događaje, plesova, pjesama, instrumentalnih ulomaka i efekata izazvanih pomoću strojeva.Nicolac Lanier, porijeklom Francuz, prvi je u maskerade uveo elemente talijanskog recitativnog stila. Međutim, događaji koji se zbivaju u sredini stoljeća zaustavljaju razvoj muzike u Engleskoj. Revolucije, građanski ratovi, vjerska netrepeljivost uticali su nepovoljno na razvoj muzike. Povratak Stuarta 1660. obilježava novu etapu u razovju engleskog muzičkog kazališta. Ugledajući se na francuski dvor, Karlo II utemeljuje dvorski orkestar i poziva strane, osobito francuske umjetnike, da svojim djelovanjem uveličaju i uljepšaju svakodnevnicu dvorskog života. Istovremeno se pojavljuju u Engleskoj prve operne družine iz Italije koje upoznaju Londonce sa talijanskim operama. Međutim, orginalna muzička djela, ukoliko nastaju u Engleskoj, ne pišu Englezi, nego stranci – Handel, Haydn i drugi.Veliki doprinos razvoju muzike dali su Matthew Locke (1630-1677), John Blow (1649-1708) i Henry Purcell (1658-1695).

Henry Purcell

11

Najpoznatiji je skladatelj baroknog doba i jedno od najpoznatijih imena engleske glazbe uopće. Svojim djelom otvorio je novo razdoblje u engleskoj glazbi, stvorivši novi, specifično engleski stil, slavljen kao "Orpheus Britanicus". Dao je pečat engleskoj vokalnoj, dramskoj, instrumentalnoj i crkvenoj glazbi.Djelovao je kao kompozitor i dirigent dvorskog orkestra. Purcell je većinu svog života proveo u „Chapel Royal“ kao kompozitor, a kasnije postaje orguljaš i pjevač Westminsterske Opatije.Njegov ukupan opus broji više od dvadeset tvrdoukoričenih svezaka, a najvažniji dio Purcellova čistog instrumentalnog stvaralaštva posvećen je gudačkim instrumentima.Osobitost njegova opusa očituje se u suprotnostima osamljeničkog i dramatičnog ilirskog izraza, katkad svečanog, a katkad duhovito zajedljivog svrstanog u savršenu i strogu formu. Od njegovih djela treba istaknuti opere Dioklecijan, Kralj artur, Vilinska kraljica, San ljetnje noći, Indijska kraljica i Oluja.Neposredno prije smrti skladao je grandiozni "Te Deum", najveličanstvenije djelo engleske crkvene glazbe.

12

OPERNA UMJETNOST XVIII STOLJEĆA U ITALIJI

Od muzičke drame, u kojoj je muzika imala biti samo sredstvo u službi dramske radnje, opera je u Italiji, i u svim zemljama koje su potpale pod prevlast talijanske opere, postala mjestom koje je imalo služiti najviše za to da pjevači uzmognu pokazati svu svoju vještinu. Svjedočanstva savremenika, oštre kritike i satire, koje su jedva ostavljale traga, opisuju prilično bijednu sliku ondašnjeg muzičkog kazališta. Zabava je uvijek cilj za kojim žude pjesnici i muzičari. Mnogo se važnosti pridavalo scenskim obratima, čudesnim strojevima i raznovrsnosti. Da bi nju postigli, nisu su se ustručavali miješati ozbiljnost sa trivijalnošću, svetost sa najbanalnijim karikaturama. Libreto XVIII st. gotovo je uvijek kaotična zbirka svakojakih strasti: ljubavi, mržnje, prevare. Libreto je niz prizora, bez ikakva obzira na njihovu povezanost. Na povijesnu se vjerodostojnost rijetko pazilo. Kostimi pjevača, koji su mogli dočarati povijesni kolorit, samo su potvrđivali neozbiljnost i površnost općeg ukusa. Često se dešavalo da su Rimljani bili obučeni kao Perzijanci, da je Medeja bila počešljana po posljednjoj modi. Ništa nije bilo na svom mjestu. Vladar opere bio je pjevač, osobito kastrat. Njegovim hirovima se svako pokoravao od libretiste do kompozitora i dirigenta. Pjevači su se miješali i u sadržaj opere. Često nisu htjeli da njihova uloga završi smrću, pa se morao napraviti drugi tekst. Primadona je dolazila na pozornici u pratnji svog paža koji nije ispuštao iz ruke skute njene suknje ni u najtragičnijim trenucima.Kada bi pjevač završio svoju poznatu ariju i oduševio slušatelje, on bi nerijetko ostajao na pozornici jedući naranče i pijući šampanjac, ne obazirući se na ono što su radili njegovi suigrači. Publika je pak igrala karte i jela sladoled, obraćajući pozornost na pozornicu samo pri izvođenju poznatih, omiljenih tačaka ili za pjevanja kakvog poznatog pjevača. Razumljivo je da u takvu društvu nije muzičko kazalište moglo vršiti svoju pravu funkciju, tako da je vrijednost opere kao muzičkog djela ostajao posve nizak.Najpoznatiji i najugledniji libretist u XVIII st. ozbiljne opere bio je Pietro Metastasio. Njegovih 57 libreta kružilo je pola stoljeća od jednog do drugog kompozitora. Njegovi najpoznatiji tekstovi su: Artasersa, Olimpiade, Attilio Regolo, Adriano in Siria, Demetrio i drugi.Daleko od dvorske sredine, od formalne ukočenosti i neozbiljnosti koja je vladala tzv. Operom seria, komična je opera nastala kao odraz umjetničkih potreba širokih građanskih slojeva. Gotovo istodobno u Napulju i Veneciji pojavljuje se u početku XVIII st. elementi scenskog humora u muzičkim komedijama i tzv. Intermedijima, koji su se umetali među pojedine činove ozbiljne opere. U toku vremena ti intermediji su se otcijepili i sada je intermedij predstavljao zasebno djelo u dva čina, a ne kao međučinovi u operi seria. Ovakva nova opera nazvana je buffo opera ili komična opera. „Buffo“ na italijanskom znači lakrdijaški smiješan. Opera buffo donosila je prizore iz svakidašnjice građanskog staleža.S obzirom na dva glavna operna žarišta – Napulj i Veneciju – mogu se operni kompozitori toga doba svrstati u dvije skupine: napuljsku i venecijansku.U napuljskoj skupini istaknuto mjesto zauzima Giovanni Batista Pergolesi.

13

Giovanni Battista Pergolesi

(Jesi, 4.januara 1710. - Pazzuoli pokraj Napulja, 17.marta 1736.), talijanski kompozitor iz barkoknog perioda

Samo deset godina proteklo je od Pergolesijeva ulaska na Kraljevski konzervatorij do smrti od tuberkoloze. To kratko vrijeme nije mu dozvolilo da mnogo šta postigne. Napustivši Konzervatorij, gdje se istakao kao daroviti violinist, postao je maestro di capella princa Stigliana, konjušnika napuljskog kralja. Za njega je napisao veći dio svoje instrumentalne muzike, iako je autentičnost melidioznih concertina što mu se pripisuje diskutabilna.

Jedan je od glavnih predstavnika napuljske škole, a bio je prvenstveno operni skladatelj. Komičnom operom "Služavka gospodarica", stvorio je remek-djelo talijansko buffo stila. Njezina izvedba 1752. u Parizu izazvala je dugotrajni sukob između pristaša talijanske opere, tzv. buffonista i antibuffonista i utjecala na razvoj francuske opere comique. Opera govori o služavci koja želi da se uda za svog starog gospodara, što na kraju lukavim poduhvatima i uspijeva.

U skupini tzv. venecijanske škole nema puno kompozitora. Najpoznatiji su Baldassare Galuppi i Antonio Lotti. Galuppi je komponovao sve komične librete Goldonijeve i gotovo sve ozbiljne Metastasijeve, ostavivši 112 opera.

FRANCUSKA OPERA U XVIII STOLJEĆU

U razvoju francuske opere tog doba susrećemo sliku sličnu onoj koju smo upoznali u Italiji. S jedne strane, ozbiljna feudalna opera, mitološkog i

14

http://hr.wikipedia.org/wiki/Pariz

http://hr.wikipedia.org/wiki/1752


http://hr.wikipedia.org/wiki/Napulj


http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Giovanni_Battista_Pergolesi.JPG

legendarnog sadržaja s glavnim predstavnikom Rameauom, proživljuje još za života tog umjetnika tešku krizu, uvjetovanu društveno-ekonomskim i političkim stanjem u zemlji, koje će dovesti do potpune propsti. S druge strane, to isto stanje, u postupnom i postojanom pripremanju pobjede građanskog staleža nad feudalizmom, privodi u život francusku komičnu operu (opera comique), koja se snažno suprostavlja ozbiljnoj operi, zabacuje mitološku tematiku, daje prednost zbivanjima iz svakodnevnog života. Treba naglasiti da se Rameauova opera razvija u prvoj polovini XVIII stoljeća, a opera comique u drugoj polovini XVIII stoljeća.

Jean-Philippe Rameau

Jean-Philippe Rameau (Žan-Filip Ramo) (Dijon, 25.9. 1683. – Pariz, 12.9. 1764.) je jedan od najzačajnih predstavnika francuskih kompozitora baroka. Zamjenio je Jean-Baptiste Lullya , kao dominantna ličnost francuske opere.Ramoov otac je bio orguljaš katedrale u Dijonu i svog sina učio sviranju klavijatura (čembalo) od najranije dobi. Pohađao je jezuitsku školu. Međutim pre nego što je Rameau zaključio da je muzika njegovo polje rada, prvobitno se interesovao za učenje prava. Mnogo mladih dana proveo je u Italiji gdje je učio muziku i u Parizu, i za neko vrijeme poslije oca bio je orguljaš katedrale u Clermontu počevši od 1702. Godine 1706. bio je orguljaš jezuitske škole. 1709 vratio se u Dijon kao orguljaš u Notre Dame, orguljašku karijeru nastavio je u Lyonu 1713, a 1715. vratio se u Clermont. 1722. bio je u Parizu da objavi Traité de l'harmonie, čija objava mu je donijela veliku pozornost. Dotada bio je kao kompozitor poznat samo po skladbama za čembalo i kantatama, iako je pisao i crkvenu muziku.Posle smrti François Couperina 1733 , bio je vodeći francuski kompozitor. Od tad prvenstveno se posvetio skladanju opera, od kojih je prva bila Hippolyte et Aricie (Hipolit i Aricija), čime se stavio slavom u nasljedništvo Lully-a. Potom je napisao operu-balet Les Indes galantes (Galantna Indija)Rameau je imao razne pokrovitelje, posebno finansijera La Pouplinière. Kretao se intelektualnim krugovima. 1745. postavljen je za kraljevskog orkestralnog kompozitora, stoga sljedeća neka djela su mu imala

15

premijeru u kraljevskom teatru. Potom su slijediila djela La princesse de Navarre (Kneginja od Navare) i komedija Platée (Plateja). Rameau se mnogo upuštao u teoriju muzike i tu se ‘’trošio’’.Kad je preminuo 1764, bio je naširoko poštovan i cijenjen, iako je glasio za ‘’povučenu’’ osobu.

Razvoj francuske komične opere tijesno je povezan s razvitkom narodnog kazališta, sa žestokom kritikom dvorske ozbiljne opere, s postupnim rađanjem jedne nove operne estetike koju izgrađuju napredni književnici i umjetnici ondašnje Francuske.

U sredini XVIII stoljeća razvija se komična opera kao samostalan umjetnički rod. Ali njegovi izvori se rađaju pola stoljeća prije, u redovima širokih slojeva na pozornicama pariških vašarskih kazališta. U mnogim od tih kazališnih komada bilo je muzičkih tačaka. Ponajviše su se pjevale popularne gradske pjesme tzv.vaudevilles tj. glasovi grada. Službena, povlaštena pariška kazališta (Comedie francaise i Opera) prijekim okom su gledala kako raste popularnost vašarskih kazališta. Pojavile su se tada zabrane nastupanja glumcima vašarskih kazališta a često se zabranjivalo i izvođenje pjevnih tačaka. Glumci su se borili protiv takvih odredaba lukavstvom. Kada bi im zabranili dijaloge, na pozornici bi se pojavio samo jedan glumac, dok bi drugi iza kulisa neviđen govorio dok bi prvi šutio, tako da se dijalog prividno pretvarao u monolog ili bi jedan glumac govorio glasno a drugi iz džepova izvlačio na papiru zapisanu njegov tekst velikim slovima i pokazivao ga publici. Napokon su vlasti 1714. bile prisiljene dopustiti slobono prikazivanje veselih komada s muzikom vlasniku kazališta na sajmištu St.Laurent.

U razvitku vašarskih kazališta važnu je ulogu imao poznati francuski književnik Rene Lesage, pisac popularnih romana Gil Blas i Hromi đavo, u kojima je podvrgao duhovitoj i oštroj kritici prilike ondašnjeg života u Parizu. Pišući za vašarska kazališta, Lesage je kazališne predstave podigao na mnogo viši stupanj, unijevši u njih elemente literarne odredbe.

Dalji razvitak vašarske komedije do prave komične komedije povezan je uz prepirku bufonista i antibufonista, koja se u Parizu razmahala u povodu Pergolesijeve komične opere La serva padrona (Služavka gospodarica), koju je Bambinijeva talijanska kazališna trupa izvela 1752. uz određen broj drugih komičnih opera talijanskih autora. Kada se pojavila ova opera enciklopedisti i njihove pristaše ugledali su u tom svježem djelu sjajan primjer onog vraćanja k prirodnosti i jednostavnosti koju su zagovarali. Atmosfera je bila prilično ispunjena napetošću, jer je te godine 1752. nadareni književnik i kritičar Melchoir Geimm javno napao Destouchesovu operu Omphale i dvorsku operu uopće, s njenom neprirodnom mitološkom i alegorijskom tematikom. No nakon pojave Pergolesijeve opere borba se razmahala svom žestinom, pogotovo kada su protivnici bufonista prebacili raspravljanje i na politčko-nacionalno tlo, tvrdeći da onaj koji pretjerano uzdiže i veliča talijansku operu buffo, na štetu francuske opere, zapravo čini izdaju domovinskih osjećaja. „Čitav se Pariz – piše Rousseau – podijelio u dva tabora. Jedan od njih, moćniji i brojniji, predstavljaju velikaši,

16

bogataši i žene; oni su branili francusku muziku; drugi tabor, življi, ponosniji, zaneseniji, sastavljali su pravi poznavaoci muzike i inteligencije“. Godine 1754. talijanska je kazališna družina kraljevskom odredbom bila protjerana iz Pariza, ali s tim nije prestala prepirka, nego se povremeno održavala na životu povremenim publikacijama knjiga i brošura. Jean Jacques Rousseau je u svom Pismu o francuskoj muzici oštro kritizirao stanje tadašnje ozbiljne opere, glumu i način pjevanja. Osvrćući se na balet u francuskoj operi Ruso kaže: „Način na koji se balet uvodi jednostavan je: ako je knez veseo, sudjeluje se u njegovu veselju i pleše se; ako je žalostan, treba ga razveseliti plesom. Ali ima i drugih povoda plesu; najozbiljnija se djela u životu vrše plešući. Svećenici plešu, bogovi plešu, vragovi plešu; pleše se i oko pogreba. Svako pleše zbog svačega“.

Postepeno francuska komična opera napušta vašarske daske i ulazi 1762. u pariško kazalište. Nekada vašarska lakrdija sada se pretvara u novi kazališni rod, operu sa dijalozima, pri čemu dijalozi, govorne točke predstavljaju nit koja ih povezuje sa nekadašnjim predstavama. Po tim dijalozima se francuska komična opera razlikuje od talijanske buffo opere.

Glavni predstavnici francuske komične opere su: Egidio Romualdo Duni, Francois Andre Danican Philidor, Pierre Alexandre Monsigny. Međutim, najznačajnija ličnost je svakako Belgijanac Andre Gretry (1741-1813), za čijeg je djelovanja komična opera produbila još više svoju izražajnost i obogatila je. Rođen je u Liegeu, a muzički studij završio je u Italiji. Godine 1767. preselio se u Pariz, gdje je i ostao. Najistaknutije opere ovog umjetnika su: Lucile, Slika koja govori, Dva škrca, Karavana iz Kaira, Vilim Tell, Rikard Lavljeg srca.

OPERA U NJEMAČKOJ. SINGSPIEL

U XVIII stoljeću mijenja se stanje na području njemačke opere. Doduše, broj onih koji se povode za talijanskom opernom umjetnošću prilično je velik, ali baš na tom području javljaju se daroviti umjetnici, koji, poput Hassea, i osobito Mozarta i te kako premašuju prosjek italijanske opere. Uz to, stvaranje u području Singspila budi nove domaće stvaralačke energije, koje muzičkom koloritu nastoje udariti pečat nacionalnog kolorita.

Johann Adolf Hasse (1699-1783) je jedan od najznačajnijih njemačkih majstora na području opere. Neobično popularan i u Italiji imao je u toj zemlji nadimak „dragi Saksonac“. Po stilskim značajkama njegovih djela smatrajau ga predstavnikom tzv. Druge napuljske škole. Hasse je bio ljubimac Fridriha Velikog i ponos drezdenske opere, koju je doveo do vrhunaca njezina sjaja. Za boravka u Italiji upoznao je poznatu pjevačicu Faustinu Bordoni, koja je nadarenim inpretiranjem najvažnijih uloga u njegovim operama mnogo doprinijela njegovoj slavi. Uz priličan broj crkvenih radova, Hasse je ostavio više od stotinu opera, od kojih je oko 80 sačuvano. Komponovao je skoro sve Metastasijeve librete. U svojim najuspjelijim djelima, kojima pripadaju Alessandro nell'Indie (1731), Arminio (1753), Didone i Solimano (1753), očituje Hasse veliku snagu u

17

izgrađivanju arije kojoj daje mnogo dramatske snage i uspješne karakterizacije.

Muzičkim životom posebno se isticao Berlin i to zahvaljujući istaknutoj ulozi Fridriha Velikog. Fridrih je izvrsno svirao na flauti, a bavio se i komponovanjem i pisanjem libreta. U dvorcu Sans-Souci (Postdam) priređivao je vladar česte koncerte na flauti, izvodeći po nekoliko od onih 300 koncerata, koje je za njega napisao njegov dvorski kompozitor i učitelj, virtuoz na flauti, Jos. Joachim Quantz (1697-1773). Fridrih je mnogo učinio za organizaciju muzičkih priredbi u Berlinu. Kada je stupio na prijestolje dao je sagraditi jednu od najvećih kazališnih zgrada onog doba, dozvao pjevače, svirače, kompozitore i dirigente i organizirao stalno prikazivanje opera. Među kompozitorima koje je Fridrih Veliki doveo u Berlin nalazili su se, Ph.E.Bach, Česi braća Benda i teoretičar Nichelmann. Najpoznatiji od svih je bio Karl Heinrich Braun (1704-1759), majstor berlinske opere, za koju je napisao 27 opernih djela (Montezuma, 1755).

Procvat Singspila kao muzičke komedije pada u drugu polovinu XVIII stoljeća. No njegovi počeci javljaju se u sredini stoljeća, osobito kad je u Njemačkoj izveden Vrag na slobodi 1743., prevedeno scensko djelo engleskog autora J.Coffeya. U razvoju Singspila primjećuje se uticaj francuske komične opere, jer se i u njemu nižu muzičke i govorne tačke. Prvi istaknuti majstori Singspila su Christian Felix Weisse (1726-1804), književnik i libretist i Johann Adam Hiller (1728-1804), kompozitor. Poslije Hillera veoma su zaslužni za razvoj Singspila Jirži (Georg) Benda (1722-1795), Čeh porijeklom i Christina Gottlob Neefe (1748-1798), učitelj mladog Beethovena i Johann Andre (1741-1799).

Cristoph Wilibald Gluck

Cristoph Wilibald Gluck (Erasbach, kraj Neumarkta 1714 – Beč 1787)

Potiče iz narodnih slojeva. Rodio se 1714. u Erasbachu u obitelji šumara. Mladost je u glavnom proveo u Češkoj gdje je u isusovačkoj gimnaziji gradića Chomutov dobio prvu poduku iz muzike. Posvadivši se sa ocem koji mu nije dopuštao da se intenzivnije bavi muzikom, prešao je u Prag

18

gdje se 1731. upisao na Filozofski fakultet. Godine 1735. nalazi se u Beču i tu je upoznao kneza Melzija, koji ga je poveo u Italiju, u Milano gdje je učio muziku kod G.B.Sammartinija, značajnog predstavnika tadašnje talijanske instrumentalne muzike. Dok je boravio u Italiji Gluck postiže prve uspjehe u muzičkom kazalištu. Godine 1741. izvedena je njegova prva opera Artaserse, za kojom je slijedio veći broj drugih Demetrio, Sofonisba itd. Sva su ta djela pisana uglavnom u stilu ondašnje talijanske vokalne opere, uz uočičajene koncesije pjevačima i publici. Godine 1745. odlazi u London. Na proputovanju u Parizu sluša Rameauova djela, au Engleskoj Handelove oratorije. Čini se da je zatim bio dirigent u putujućoj opernoj družini jednog od braće Mingotti. U to doba i dalje piše talijanske opere i baletnu muziku. Godine 1752. nastanio se u Beču.Gluck je 1754. dobio pravo da smije za bečki dvor komponovati kazališnu i koncertnu muziku i ravnati njenim izvedbama. Za taj dvor pisao je Gluck katkad talijanske opere, ali se, prije svega, bavio francuskim komičnim operama. Za ta djela, kojima među ostalim pripadaju Začarano stablo, Prevareni kadija, Nepredviđeni susret, nastojao je Gluck s uspjehom pisati onakvu muziku kakvu je taj kazališni rod tražio: jednostavnu, često s prizvukom narodnih napjeva i naglašenim ritmom.

Pjevnost talijanske opere, francuska deklamacija, prirodnost komične opere, herojsko dostojanstvo Handelovih oratorija, talijanska i njemačka instrumentalna muzika, njemački Lied (solo-pjesma), baletne forme, sve su to elementi iz kojih će proisteći osebujnost Gluckovog muzičkog govora. U Beču je, naposljetku Gluck upoznao književnika Rainiera Dei Calzabigi (1714-1795)., čovjeka s kojim je blisko povezana njegova reforma. Calzabigi je napisao librete za opere Orfej, Alcesta, Paris i Helena.

Gluck je već u Orfeju napustio svaki suvišni viruozitet: pjev služi drami i uzdiže se do moćne snage samo onda kada to zatraži logika dramske radnje i pojačana intenzivnost unutarnjeg života. Hor, koji je iz italijanske opere gotovo nestao poprima u Gluckovim operama veliko značenje. Gluck potpuno zabacuje recitativo secco koji je naglom promjenom u instrumentalnoj pratnji (mjesto orkestra se pojavljivao samo čembalo s nekoliko akorda) previše oštro naglašavao jaz između arije i recitativa, on posvuda primjenjuje recitativo accompagnato, povjeravajući pratnju najčešće gudačkim instrumentima. Pomoću orkestra Gluck stvara zgodne ugođaje (Orfejevu liru predstavlja harfa) i ispisuje partituru u detalje. Posebnu je pažnju obraćao Gluck glumi i izvedbi.

Alcesta, prikazana 1767, znači korak dalje na putu potpunog prekida s tradicijama talijanske ozbiljne opere. Sva radnja upravljena je isticanju temeljne ideje opere: požrtvovanosti bračnog druga, što Alcesti daje pečat etičke snage i moralne veličine. Alcesta nije značajna po svojim umjetničkim kvalitetama. Objavivši je štampom, Gluck je dodao predgovor u kojem je izložio svoje poglede na ozbiljnu operu i potrebu za njezinu reformu.

„Odlučivši skladati operu Alceste, nakanio sam je lišiti svih onih zloupotreba koje, udomaćene zbog lošeg shvaćenog častoljublja pjevača ili

19

zbog pretjerane uslužnosti skladatelja, već davno izobličuju talijansku operu i to najsjajnije i najljepše kazališno djelo pretvaraju u najsmješnije i najdosadnije. Nastojao sam svesti muziku na njezinu pravu ulogu: ona mora služiti poeziji zbog izrazitosti i situacija u fabuli, ali ne smije prekidati ranju, niti joj oslabiti intenzitet uzaludnim i suvišnim ukrasima. Držim da muzika mora vršiti ono isto što na ispravnu i dobro sastavljenu crtežu vrši živahnost boja, uz dobro izabrane oprečnosti između svjetla i sjene; oni oživljuju likove ali im ne izobličuju karaktere. Nisam dakle, htio zaustaviti glumca na najtoplijem mjestu u dijalogu zato da odam poštovanje kakvom dosadnom pripjevu, niti ga zadržati usred riječi na podesnu vokalu zato da bi u duljem prijelazu iskazao gipkost svog lijepog glasa ili da mu orkestar dade vremena za hvatanje daha zbog kadence. Nisam smatrao da moram brzo prijeći drugi dio arije, makar bio i strastveniji i važniji, samo zato da bi stigao redovito ponoviti četiri puta riječi prvog dijels, niti sam završio ariju tamo gdje smisao ne završava zato da bi pjevaču omogućio da pokaže kako može po miloj volji varirati izvjesni prijelaz. Htio sam, drugim riječima, izagnati sve one zloupotrebe protiv kojih već dugo ustaju dobar ukus i razum. Smatrao sam da predigra mora uputiti gledaoce u radnju koja će se prikazivati i, tako reći, odrediti sadržaj; suradnja instrumenata mora se odvijati u razmjeru sa stupnjem zanimanja i strasti; ona ne smije dopustiti da nastane oštar jaz između arije i recitativa, niti smije besmisleno okrnjiti period ili u nezgodan čas prekinuti snagu i toplinu radnje. Držao sam da najveći trud moram uložiti u traganje za lijepom jednostavnošću, pa sam izbjegao tašto i isprazno gomilanje poteškoća na štetu jasnoće. Nisam odbacivao otkriće kakve novosti ukoliko je prirodno proisticala iz pojedine situacije i izraza, te nema pravila koje ne bih bio žrtvovao u korist efekta. To su moja načela. Srećom je mojim planovima divno odgovarao libreto, u kojem je slavni pisac Calzabigi, zamislio novu dramatsku osnovu i zamijenio kićene opise, suvišne usporedbe i hladne poruke, bogate sentencijama, jezikom srca, jakim strastima, zanimljivim situacijama i neprekidnom raznovrsnošću prizora. Uspjeh je opravdao moje smjernice, a opće priznanje (...) jasno je pokazalo da su jednostavnost, istina i prirodnost veliki temelji ljepote u svim plodovima umjetnosti“.

Nakon što je komponovao i treću reformiranu operu (Parid ed Elena 1770), Gluck je opazio da okolina u kojoj živi nije prikladna za puno primanje i razumijevanje njegovih djela. 1774. doputovao je u Pariz, gdje su uz pomoć markiza Le Blanc du Roullet i Marie Antoinette, njegove nekadašnje učenice na bečkom dvoru, stvoreni uslovi za prikazivanje njegove opere Ifigenija. Ifigenija u Aulidi imala je u Parizu mnogo uspjeha. Međutim , odmah nakon toga počeli su se sve jasnije primjećivati obrisi dvaju protivničkih tabora u koje su se dijelili pristaše i protivnici Gluckove opere. U borbu se postupno umiješala i povrijeđena nacionalna čast i suparništvo žena: dok je poslanik napuljskog kralja u Parizu markiz Caracciolo, snovao kako da obnovi ugled italijanske opere, Madame Dubarry, kraljeva milosnica, htjela se na vidljiv način suprostaviti kraljici Mariji Antoinetti, koja je štitila svog nekadašnjeg učitelja. Obje težnje dovele su do odluke: trebalo je dovesti u Pariz jednog od najpoznatijih talijanskih opernih kompozitora Piccinija koji će odmjeriti snage sa Gluckom. Krajem 1776. Piccini je stigao u Pariz. Za pičiniste drama je bila samo sredstvo da se

20

napiše muzika, radije sentimentalnih nego dramatskih obilježja, dok je za glukiste muzika bila sredstvo kojim treba izraziti dramu. Prvima je bila cilj pjevna, dopadljiva muzika, dok su drugi smatrali da treba uz pomoć orkestra izdići dramu u prvi plan, potencirati njezine elemente, strasti i sukobe. 1779. je izvedena Gluckova opera Ifigenija na Tauridi. Isti libreto je izabrao i Piccini, pa je njegova obrada imala dati pun omjer njegovih stvaralačkih sila. Ali dok je Gluckova opera doživjela značajan uspjeh i uvjerila većinu protivnika u beskoristan otpor, Piccinijeva opera je doživjela poraz.

Posljednje godine života proveo je Gluck u Beču gdje je i umro 1787.godine.

Gluckova se reforma svodi na dva temeljna zahtjeva: prvi se odnosi na preobrazbu libreta i njegove strukture, na uklanjanje zamršenih, beznačajnih zapleta i suvišne plačljive sentimentalnosti; drugi zahtjev traži obogaćivanje izražajnih sredstava (izbjegavanje virtuoznosti, primjena zbora, recitativo accompagnato, predigra).

OPERA U FRANCUSKOJ U PRVOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA

Nakon decenija francuske revolucije, kada se razvijala „opera spasa“, novu etapu francuske opere obilježavaju godine vladavine Napoleona (1799-1814). To je doba kada su u suprotnosti, ali se i uporedno razvijaju, mlade romantičke težnje i klasicističke tendencije koje favorizira dvor i njegova potreba za monumentalno-hladnim akademskim prikazivanjem slavnih djela i bitaka imperatorovih. Napoleonova diktatura ukinula je velike javne svečanosti i praznike iz doba republike, a u novim javnim svečanostima koje su se zapravo pretvarale u vojne parade, narod više nije učestvovao. Pjesme koje vojska pjeva, ne nose na sebi herojskih crta kakve je posjedovala „Marseljeza“ već su blizu tipu romanse, umjetničke vrste koja se u prvoj polovini stoljeća mnogo gajila u salonima imućnijih građana.

Opera se na pozornici uglavnom razvija u dva smjera: ona je ili velika historijska opera s naglašenim herojskim obilježjima ili komična opera, u kojoj su često težište na prevagi lirskih elemenata i sentimentalnosti. Opere historijskog i mitskog karaktera, uključujući i balete izvodile su se u dvorskom opernom kazalištu tzv. Carskoj akademiji, dok je lirsko-sentimentalna komična opera pripadala nastojanjima romantičara. Među predstavnicima romantične komične opere Napoleonovih vremena ističu

21

se Nicolas Dalayrac (1753-1809), poznate opere Nina ili luda iz ljubavi, Kuća na prodaju, te Niccolo Isouard (1775-1818), koji je sa Malte došao u Pariz 1799. Veliku popularnost je stekao pričom Pepeljuga. Značaj doprinos dao je i Etienne Nicolas Mehul (1763-1817) sa svojih više od četrdeset opera, među kojima je najznačajnije djelo Josip u Egiptu izvedeno 1807.

Međutim, punu karakterizaciju napoleonovske epohe daju velika historijsko-herojska djela. Teme za svoje opere libretisti su tražili u povijesti starih istočnih naroda, e veličini rimske imperije, u neustrašivosti srednjovjekovnih vitezova. Na pozornici se u glavnim ulogama javljaju poznati vojskovođe i ratnici, na njoj se biju bitke i opsjedaju gradovi. Stotine statista, konji i slonovi doprinose dojmu blještavosti i ostvaruju moćne dekorativne efekte. Taj tip opere, čiji najpoznatiji predstavnik nije Francuz, nego Talijan Spontini s proslavljenim djelima Vestalka i Ferdinand Kortez ili Osvajanje Meksika, izazvao je i zaoštrio krizu u operi, koju će savladati dalje tekovine mlade građanske operne umjetnosti. U razdoblju restauracije (1814-1830) historijska-herojska opera izgubila je značenje koje je imala u doba Napoleona. Zanimanje za nju oživjet će tek u danima pred revoluciju 1830. Naprotiv, romantičarsko-komična opera doživljuje doba cvjetanja. U to doba najznačajniji predstavnik francuske opere je Francois Adrien Boildieu (1775-1834). Ovaj umjetnik svoje prve upsjehe dugovao je romancama, među kojima se ističu Bagdadski kalif. Njegove najpoznatije opere su Prevrnuta kola, Jean de Paris, Crvenkapica i konačno njegovo najpoznatije scensko djelo Bijela gospođa. Prema motivima iz romana Waltera Scotta, omiljenog autora romantičara, libreto je napisao književnik Eugene Scribe. U središtu radnje je stari škotski dvorac po kojemu luta bijela prikaza, zapravo preobučena vlasnikova štićenica. Ona uspijeva spriječiti da dvorac pređe na dražbi u ruke bivšeg vlasnikovog sluge koji se u međuvremenu obogatio. Jedan od najplodnijih opernih kompozitora Francuske bio je Daniel Francois Auber (1782-1871). Za svog života napisao je pedeset opera, u kojima se ogledaju zbivanja u socijalnom i političkom životu Francuske. Nijema iz Porticija je njegovo najznačajnije djelo. Ova opera predstavlja tip tzv.“velike opere“. Libreto Scribea donosi epizodu iz ustanka napuljskih Talijana protiv stranog vladara, španskog kneza-namjesnika. Glavna uloga povjerena je pjevačici: junakinja, nijema djevojka iz puka Fenella, koju je knez obeščastio, služi se pri svojim nastupima samo mimikom i pokretima. Nevolja koja ju je zadesila postaje ishodištem bune koju podiže njen brat Masaniello. Ova opere nosi u sebi tragove dana, za kojima će doći julska revolucija 1830.

„Velika opera“ doživjela je doba svoga procvata djelatnošću Meyerbeera. Jakob Liebmann Beer, sin bogatog bankara, rođen u Berlinu 1791., proširio je svoje ime u Meyerbeer, jer je to bio uvjet po kojim je naslijedio veliku ostavštinu jednog od svojih rođaka, nekog Meyera. On je brzo stekao temeljito muzičko obrazovanje radeći sa istaknutim pedagozima kao što su Clementi, Zelter i Abbe Vogler. Već nakon nekoliko pokušaja Meyerbeer je osjetio da je herojska opera pravo polje njegova rada. Godine 1816. odlazi preko Pariza u Italiju gdje ga osim Rosinijevih komičnih opera privlače njegove opere serie. Nakon osmogodišnjeg boravka u Italiji vraća se u

22

Berlin gdje nailazi na poteškoće pri prikazivanju svojih djela. 1826. odlazi u Pariz gdje će provesti najveći dio svog života. 1831. opera Robert đavo pribavila mu je veliki ugled. „Velika opera“ redovito posjeduje pet činova. U prvom susrećemo romancu (balada) koja priprema zaplet; u finalu prvog čina rađa se obično prvi sukob. Drugi čin uvijek donosi dvopjev glavnih osoba. Treći čin je određen za velike prizore sa mnogo statista, horske nastupe, balete, povorke. Dramatska napetost dostiže vrhunac u četvrtom činu (značajni dvopjev protagonista). U petom činu sukobljavaju se suprotne sile: zaplet se rješava i iznosi se poučna strana djela. 1836. pojavljuje se njegova druga opera, Hugenoti, njegovo najbolje operno djelo. Uzimajući dramsko zbivanje iz jednog veoma značajnog razdoblja francuske povijesti, on je u toj operi osvijetlio ideju o vjerskoj nesnošljivosti kao izvoru teških socijalnih nedaća. U prilično dugom vremenskom razdoblju između nastanka Hugenota i Proroka 1849. Meyerbeer je neko vrijeme proveo u Berlinu gdje je naslijedio Spontinija na mjestu dvorskog kompozitora. Poznate njegove opere su i komična opera Dinorah (1859), Afrikanka (1865). Umro je 1864. godine. Smrću Meyerbeera završava se razdoblje o usponu i cvatu „velike opere“. Francuska opera postepeno napušta historijski heroizam i sve više iznosi zbivanja obilježena lirskom intimnošću.

OPERA U ITALIJI U PRVOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA

Na književno-umjetničko stvaranje Italije XIX stoljeća znatno su uticala politička dešavanja u prvoj polovini stoljeća. To je vrijeme kad se sve jasnije čuju glasovi o potrebi da se Italija ujedini, da konačno prestane biti mozaik manjih i većih političkih jedinica i da strese sa sebe jaram stranih okupatora koji su vladali većinom zemlje. Talijanske mase su sve više zadojene revolucionarnim duhom koji se ogleda u nizu ustanaka. Početkom dvadesetih godina XIX st. udruženje „karbonara“ podiže ustanak za oslobađanje od francuske i austrijske vlasti nad pojedinim dijelovima Italije i uništenju feudalno-apsolutističkog poretka. Tridesetih godina XIX stoljeća novi val protesta podiže revolucionarna organizacija „Mlada Italija“, a četrdesetih godina počinje konačno oslobodilački pokret „risorgimento“, koji će, zahvaljujući velikanima tadašnje italijanske političke misli i djela kakvi su bili Mazzini i Garibaldi, dovesti do ujedinjenja Italijana i do stvaranja jedne italijanske države.

Uzburkana politička kretanja iz prve polovine XIX st. odrazila su se na svoj način u talijanskoj književnosti. Talijanska se muzika nešto sporije uključivala u ta dešavanja i nastojanja. U središtu zanimanja muzičara i ljubitelja muzike bila je opera, muzički oblik koji je bio kao stvoren da se u njemu odraze pokušaji rodoljubivih pokreta. Oni će i izraziti u operi ali sporijim tempom. Prve revolucionarne, herojske, opere pišu Cherubini i Spontini.

Luigi Cherubini

Rodio se u Firenci 1760, gdje je muziku učio sa ocem, koncertnim meštrom opernog kazališta. Godine 1784-86. boravi u Londonu kao dvorski

23

kompozitor, a zatim se 1788. godine, poznat već i ugledan, nastanjuje u Parizu, gdje uz kraći prekid živi do smrti 1842. Tu razvija široku stvaralačku djelatnost u „operi serie“, a djelimično i komičnoj operi. Usto sudjeluje u radu konzervatorija, najprije kao nastavnik, a zatim i kao ravnatelj. Dok je prva pariška opera Cherubinijeva – Demofont – pisana u stilu Gluckovih tragedija, s obilnom primjenom kontrapunktskih elemenata, koji su njen muzički jezik učinili prilično zamršenim, Lodoiska (1791) već pripada novom tipu „opere spasa“. Cherubini otdada pridonosi izgradnji revolucionarnog kazališta kojemu posvećuje nekoliko svojih kasnijih opernih djela. Lodoiska, romantična povijest dvoje zaljubljenih, kojih sreću hoće da uništi ljubomorni i moćni neprijatelj, ali biva sam uništen, značajno je djelo za ovaj stil. Cherubinijeva Eliza ili brdo sv. Bernarda (1794) također je opera spasa, ali u njoj borba protiv tiranije iščezava i ustupa mjesto samilosti, težnji ka uklanjanju nesporazuma putem žrtve. Junak te opere je romantičar koji bi u očaju htio prekinuti sa životom. Godine 1880. izvodi se njegovo najuspješnije djelo opera Dva dana. U ovom slučaju Cherubini suprostavlja aristokratski par grofa Armanda i njegove žene okolini malih ljudi iz naroda. Grofa i ženu mu progoni policija kardinala Mazarina, a priprosti vodonoša daje im utočište i pokušava ih izbaviti, sjećajući se grofova dobročinstva kad mu je jednom spasio sina. Tako dolazi do izražaja suosjećanja prema nesretnima i potrebnima, pokazuju se one osobine humanosti koju su revolucionarna imena isticala.

Cherubini je uživao veliki ugled među muzičarima svog doba. Beethoven mu je u pismu izjavio:“Među mojim savremenicima Vi ćete uvijek ostati onaj kojeg najviše cijenim“. A Schumann je pisao:“On je najveći harmoničar našeg vremena; među Italijanima je najprofinjeniji, najzanimljiviji te ima najviše znanja. Po strogosti koncentracije i snazi karaktera mogao bi ga usporediti sa Danteom“. Na drugom mjestu Schumann govori:“Među skladateljima on je drugi poslije Beethovena, ali prvi nakon Beethovenove smrti“.

Gaspare Spontini

Rođen je 1774. u mjestu maiolati kod Ancone, gdje je i umro 1851. Spontini je muzičko obrazovanje stekao u napuljskom konzervatoriju. Dovršivši nauke, počinje pisati opere, kojih se veliki broj u toku nekoliko godina prikazivao u kazalištima u Rimu, Napulju, Mlecima, Firenci i Palermu. Godine 1803. Spontini se nastanjuje u Parizu, gdje postaje dvorski kompozitor carice Jozefine. Tu je prigosnim kompozicijama, kao kantatom u čast Napoleonove pobjede kod Austrelitza, privukao pažnju vladara i visokih krugova. Ali pravu slavu je stekao tek nakon izvedbe opere Vestfalka 1807. Veliki uspjeh napravio je i operom Ferdinard Cortez 1809. godine. Slabije je primljena opera Olimpija 1819., ali je u Njemačkoj izazvala veliko zanimanje. Godine 1820 Spontini prihvata poziv pruskog kralja Fridrika Vilima III i odlazi na njegov dvor kao glavni muzički ravnatelj. U Berlinu je morao izdržati teške borbe sa raznim protivnicima koji su mu ili zavidjeli ili se suprostavljali njegovim reakcionarnim političkim osjećanjima kojima je Napoleon još uvijek bio ideal. Po dolasku Fridrika Vilima IV na prijestolle, Spontini je uvidio neodrživost svoga

24

položaja te je 1843. otputovao u Pariz. No, ni tu mu više nije bilo mjesta zbog uspjeha Rossinija i Meyerbeera. Oslabljena zdravlja, povukao se 1850. u domovinu.

Gioacchino Rossini

Rodio se 1792. u jadranskom gradiću Pesaro, u obitelji siromašna muzičara, svirača roga i trublje, i operne pjevačice. S roditeljima je već kao dijete obilazio talijanska provincijalna kazališta upoznavajući već veoma rano dobre i loše strane kazališnog svijeta. Godine 1807. počinje sistematsko Rossinijevo muzičko obrazovanje. On odlazi na konzervatorij u Bolonji gdje radi tri godine pod vodstvom dobrih nastavnika, među kojima se nalazio i poznati teoretičar Padre Stanislao Mattei. No Rossini radi mnogo i sam, proučavajući partiture klasika, proučavajući partiture klasika, pa su mu simpatije za bečke majstore klasičnog razdoblja pribavile u konzervatoriju nadimak „Njemčić“. Povremeno neslaganje sa učiteljem, čežnja za samostalnošću i slobodom stvaranja, oskudno materijalno stanje, nagnale su Rossinija da istupi 1810. iz škole. Iste godine, nestrpljiv da što prije započne karijeru opernog kompozitora, on daje svoja prva djela i nalazi načina da mu djelo Bračna mjenica, bude izvedena. Stvarajući nekoliko godina na polju komične opere, Rossini stiče glas nadarena kompozitora. Djela mu se pojavljuju u velikim talijanskim kazalištima u Veneciji i Milanu. No on želi da se okuša i u ozbiljnoj operi. Godine 1813. izvodi se u MlecimaTancredi. Ta opera doživljava veliki uspjeh i njezina pojava u Beču označava početak Rossinijevih trijumfa po Evropi. On s mnogo uživljavanja i iskrenosti tumači nježne ljubavne osjećaje te obogaćuje ulogu orkestra toliko da to izaziva prosvjede protiv nepotrebna „nijemčenja“. Opera Tancredi uzbuđivala je i rodoljublje neujedinjenih Italijana svojim sadržajem o istoimenom vitezu koji brani Italiju od najezde Saracena. Iste godine doživljuje veliki uspjeh i Rossinijeva opera Talijanka u Alžiru. Do 1816. nastaje niz novih opera, među kojima treba istaknuti Elizabetu, englesku kraljicu. U toj operi Rossini je prvi put tačno zabilježio sve ukrase u vokalnim dionicama ne prepuštajući ništa pjevačevoj samovolji. Tako je u izvođačkoj praksi nastupio znatan preokret u korist jedino mogućeg odnosa između izvođača i kompozitora. Godine 1816. piše Rossini za rimsko kazalište, u nevjerovatnom roku od tri sedmice, svoje remek-djelo, komičnu operu Seviljski brijač, vrhunac talijanske opere buffo. Stari liječnik Bartolo htio bi se vjenčati sa svojom štićenicom Rosinom da se domogne njenog miraza. Ali Rosinu voli grof Almaviva, kome ona uzvraća osjećaje. Zaplet se svodi na to da Bartolo biva izigran u prvom redu posredovanjem i lukavstvom brijača Figara. Nakon Seviljskog brijača Rossini traži druge puteve. Pepeljuga (1817) je operna priča sa izvjesnim romantičnim elementima; Kradljiva svraka (1817) donosi radnju iz realne svakidašnjice; 1816. nastaje Otelo, zatim Mojsije u Egiptu 1818., Žena s jezera 1819., Muhamed II 1820. Godine 1822. Rossini se nalazi u Beču, gdje doživljava veliki uspjeh, što izaziva prosvjede Beethovenovih obožavalaca. Nakon kraćeg boravka u Italiji, zbog izvedbe Semiramida 1823, odlazi u London, a odatle na svoj prvi duži boravak u Pariz. U Parizu se ističe među najistaknutijim ličnostima, posebno kao upravitelj italijanskog opernog kazališta. Za

25

pariško općinstvo Rossini nije napisao mnogo djela, uglavnom je priređivao svoje prijašnje radove. Sasvim nov je bio samo Vilim Tel izveden 1829. godine. Tada na vrhuncu slave i stvaralačke moći, nastaje u Rossinijevu životu veliki preokret. On potpuno napušta pisanje opera. Živjeće još četrdeset godina, ali operno kazalište od njega više neće dobiti nijedno novo djelo. Umro je 1868. u Parizu.

Rossini je bio umjetnik i na području opere seria i opere buffo i uvjetovao je dalju etapu njihova razvoja. Njegova neposredna melodijska invencija, sugestivna snaga ritmike i značajna upotreba orkestra, unijele su u italijansku operu svježinu, dinamiku i polet kakav do tada nije poznavala. On je vrlo rano uklonio iz svojih opera „recitativo secco“ i nadomjestio ga recitativom koji prate ne samo gudački instrumenti, već često i cijeli orkestar, čime je uspostavio puni kontinuitet uloge orkestra. Snagom svoje satire umio je podvrći oštroj kritici određene nezdrave društvene pojave egoizma, licemjerja i gramzivisti i u tom pravcu ispunio jedan od najvećih zadataka umjetničkog djelovanja.

Vincenzo Bellini

Rođen je 1801. Iz Katanije na Siciliji, učio je muziku u Napulju. Rano se dao na stvaranje opera, a ubrzo su stigli i prvi uspjesi. Preselivši se u Milano, postao je uskoro središtem pozornosti umjetničkom svijetu, a posebno i žena, koje je trajno privlačila neobično ugodan izgled mladog kompozitora. No intenzivan osjećajni život, romantična preosjetljivost, neurednost i nesređenost svakidašnjice, uzrokovali su da se Bellinijev organizam prerano iscrpio. Poput tolikih umjetnika iz doba romantizma, i Bellini je umro ne doživjevši zrelih godina 1835. godine. Bellini je ostavio priličan broj scenskih radova među kojima treba istaći Gusar 1827., Capuleti i Montecchi 1830., Mjesečarka 1831., Norma 1831., Puritanci 1835. Posljednje je djelo nastalo i izvedeno u Parizu. No radujući se uspjehu svog posljednjeg djela, nije ni slutio da će ga iste godine zateći smrt u francuskoj prijestolnici.

Gaetano Donizetti

Rođen je 1797. u Bergamu. Bio je učenik poznatog njemačkog pjevača Simona Mayra. U Bolonji je s njim radio Padre Stanislao Mattei, Rossinijev učitelj. Stekavši ubrzo glas nadarena opernog kompozitora, Donizzeti je provodio život po različitim talijanskim gradovima, u Napulju, Milanu i Rimu. U posljednjem razdoblju života i on je boravio u Parizu i tamo stvarao operna djela za pariška kazališta. Godine 1844. pojavljuju se kod Donizettija znakovi teške duševne bolesti koja je dokrajčila njegovo umjetničko stvaranje, a 1848. i njegov život. Umro je u svom rodnom gradu. Od njegove 73 opere najpoznatije su Lucia di Lammermoor (prema Walteru Scotu), Ljubavni napitak (1832) i Don Pasquale (1843). Dok je Lucija romantična tragedija, u kojoj je umjetnik moćnim uživljavanjem u cijelosti osvijetlio lik glavne junakinje, bogat odrazima unutrašnjeg života, od nježnosti i tople zaljubljenosti do uzavrele strastvenosti, očaja i ludila – Ljubavni napitak i Don Paquale su duhovite komične opere. U prvoj od njih

26

oslikao je raznolikost u karakterima protagonista, napose nadriliječnika Dulcamaru, koji iskorištava seosku lakovjernost i naivnost. Don Pasquale je sjajna slika tvrdoglavog nemoćnog starca koji bi htio vjenčati mladu ženu.

Antonio Salieri (1750-1825)

Na razmeđi dva stoljeća, on je najveći dio života proveo u Beču (od 1766), gdje je i umro. U austrijskoj prijestolnici je razvio bogatu djelatnost: bio je dvorski skladatelj i dvorski dirigent kao i dirigent udruženja muzičara, te suosnivač i ravnatelj konzervatorija Društva prijatelja muzike. Među njegovim su učenicima bili Beethoven, Liszt, Meyerbeer, Schubert, Mocheles i drugi. Salieri je autor instrumentalnih i vokalnih radova ali je najpoznatiji po svojim operama Trofonijeva špilja 1785., Les Danaides 1784., i Tarare 1787., obje prikazane u Parizu. Salieri je jedan od posljednjih predstavnika napuljskih opernih tradicija, bio je muzičar velikog i sigurnog znanja pa se to odrazilo i u njegovim opernim partiturama koje ozbiljnošću nadvisuju prosjek ondašnjeg talijanskog opernog repertoara.

RICHARD WAGNER I REFORMA OPERE

U razvoju evropske muzike u drugoj polovini XIX stoljeća Richard Wagner je središnja umjetnička pojava. Wagner se rodio 1813. u Leipzigu, u obitelji redarstvenoga činovnika, strastvena glumca-diletanta, koji je ljubav za kazalište prenio i na sovju djecu. Mnogi smatraju da je njegov pravi otac pjesnik, glumac i slikar Ludwig Gayer, za koga se Wagnerova mati preudala nakon smrti svog muža, koji je umro kad je Richardu bilo svega nekoliko mjeseci. Greyer je svoju obitelj preselio u drezden, gdje je 1821. naglo umro. U Drezdenu je Wagner doživio i prve susrete s opernom muzikom, naročito sa Weberovim Strijelcom vilenjakom koji mu se izuzetno svidio. Godine 1827. Wagnerova se obitelj vraća u Leipzig. Wagner redovno posjećuje Gewandhauskonzerte i zanosi se Beethovenovom muzikom. On pokušava komponovati ali ubrzo shvata da

27

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:RichardWagner.jpg

je potrebno temeljito savladati muzičku teoriju. Za kratko vrijeme pod vodstvom Thomas kantora Weinliga izučava kontrapunkt. Prva njegova djela su posvećena klaviru (sonata, fantazija) i orkestru (Simfonija u C-duru). No već 1833. piše svoju prvu operu Vile, prema Gozzijevu kazališnu djelu. Od te godine počinje njegov nomadski život koji ga je tjerao od jednog evropskog grada do drugog. U Wurzburgu postaje zborovođa, a zatim dirigent kazališta u Magdeburgu, gdje 1836. s lošim uspjehom izvodi svoju drugu operu Zabrana ljubavi. Iste godine uzima za ženu Minnu Planer, glumicu magdeburške kazališne trupe. Godinu dana kasnije djeluje kao dirigent u Rigi. Tu piše libreto i veći dio partiture za Rienzija. Godine 1839. maknut spletkama sa svog položaja i pritisnut vjerovnicima odluči otići u Pariz. Putovanje od Rige do Boulognea proteklo je pod romantičnim okolnostima. Dok je brod plovio Sjevernim morem zateklo ga je užasno nevrijeme. Mornari su pripovijedali priču o ukletom Holandezu koja se Wagneru duboko usjekla u sjećanje. U Francuskoj se susreo sa Meyerbeerom koji mu je dao priličan broj preporuka. Na nesreću, nijedna mu nije donijela koristi i on se sa ženom našao u Parizu prepušten crnoj bijedi. Da bi savladao zimu i glad, morao je izrađivati klavirske izvatke tuđih scenskih djela, popravljati tuđe partiture i pisati članke za francuske časopise. No boravak u Parizu pribavio mu je mnoga iskustva. On je uočio naličje umjetničkog života, nemilosrdnu egoističku borbu za slavu i materijalni uspjeh, nastojanje da se ugodi publici i njenom simpatiji vanjskim efektima. Wagner je u Parizu spoznao potrebu za reformom opere. U Francuskoj je komponovao uvertiru Faust, dovršio je Rienzija te napisao libreto i muziku za Ukletog Holandeza. Godine 1842. prisiljen je prodati pariškoj operi libreto te opere. S dobivenim novcem napustio je Pariz i otišao u Drezden gdje je uskoro sa uspjehom izveden njegov Rienzi. Naprotiv, za Ukletog Holandeza izvedenog 1843 općinstvo nije pokazalo razumijevanje. Wagner je u Drezdenu boravio sedam godina. Tu je razvio opsežnu djelatnost kao dirigent, istakavši se izvedbama Beethovenove Devete simfonije i Gluckove opere Ifigenija u Aulidi. On je neobično proširio svoju opću naobrazbu čitajući grčke klasike, Šekspira i predstavnike španskog kazališta, a proučavao je i skandinavske i njemačke legende. U Drezdenu je zamislio skoro sva svoja djela, od Tannhausera do Parsifala. U tom gradu je sklopio poznanstvo sa Lisztom, koji će mu kasnije postati odanim pomagačem.

Konačno je u Drezdenu, gdje su nakon izvedbe Tannhausera 1845. započele borbe za Wagnerovu umjetnost i protiv nje, izvršio temeljitu reviziju svojih socijalno-političkih smjernica. Započevši najprije s reformom opere, on je postupno osjetio potrebu i društvene reforme. Sarađivao je u tjedniku „Volksblatter“što ga je izdavao fanatik August Rockel. Za taj list, koji će kasnije i uređivati napisao je članke Revolucija i Čovjek i postojeće društvo.. Upoznavši Bakunjina i njegove ideje toliko se oduševio da je iste godine aktivno sudjelovao u drezdenskom ustanku, raspačavajući plakate kojima su se pruske kontrarevolucionarne čete pozivale da se udruže sa drezdenskim revolucionarima. Nakon propasti ustanka, morao je pobjeći iz Drezdena. Liszt mu je nabavio lažnu putovnicu i uspio je pobjeći u Zurich, gdje će proživjeti nekoliko godina. Osim značajnih rasprava Umjetnost i revolucija (1849) te Umjetničko djelo budućnosti (1850), napisao je

28

Wagner u Zurichu i opsežno djelo Opera i drama (1851), u kojem su iscrpno izložena načela njegove operne reforme. Wagner u Zurichu radi na Prstenu Nibelunga, upoznaje Schopemhauerovu filozofiju pesimizma koja izaziva, odnosno dokrajčuje preokret u njegovu gledanju na svijet i život, tamo proživljuje i ljubav sa Matildom Wesendonk, ženom imućnog ziriškog trgovca. Ljubomora Wagnerove žene dokrajčila je tu vezu. 1858. Wagner odlazi u Veneciju, gdje je nalazio utjehu u radu na Tristanovoj partituri.

Godine 1861. Wagner je bio amnestiran te je mogao živjeti u svim njemačkim državama. No on i prije i poslije toga provodi skitnički život. Do 1884. Wagner posjećuje Austriju, Francusku, Mađarsku kao i Rusiju.

Težak udarac Wagneru zadaje pad Tannhausera u Parizu. Predstavu te opere dugo su spremali, napravljeno je čak 164 pokusa. Ali Wagner nije želio voditi kazališnu politiku kao Meyerbeer, nije htio izaći aristokratiji u susret koja je uvijek dolazila kasno u pozorište i tražila da se balet izvodi u drugom činu kako bi ga mogla vidjeti. Wagner nije mislio da pozove kritičare na pokuse niti je htio da se posavjetuje sa ljudima koji su upućeni u običaje pariškog kazališta. U zajednici sa brojnim muzičarima, koje je predvodio Meyerbeer, bio je tada organiziran jedan od najvećih skandala u povijesti kazališta. Sve tri izvedbe Tannhausera (mart 1861) su bile u tolikoj mjeri ometene da je Wagner morao povući djelo i odustati od daljeg prikazivanja.

To su godine kada Wagner ponovo upoznaje bijedu. Njegovi su prihodi visoki, ali on nerazumno troši, ne misleći na budućnost. Pred vjerovnicima bježi u Švicarsku, odakle se vraća u gorim prilikama nego ikad. Sada pomišlja i na samoubistvo. No odjednom kada mu se činilo da niotkud nema više izlaza, posjećuje ga 1864. u Štutgartu tajnik mladog bavarskog kralja Ludviga II i predaje mu poziv vladara. Ludwig II je bio spreman da pruži Wagneru u Munchenu sva sredstva za ostvarivanje njegovih umjetničkih planova. Wagner, sav sretan, izvodi tada u Munchenu Ukletog Holandeza, Tannhausera, Tristana i Izoldu. No on i previše iskorištava kraljevu naklonost i izaiva jaku opoziciju u dvorskoj okolini, koja je nerado gledala kako nekadašnji politički buntovnik uživa neograničeno vladarevo povjerenje i bez obzira opterećuje kraljevu blagajnu troškovima što su ih iziskivala prikazivanja njegovih djela. Da nevolja bude veća Wagner je u Munchenu započeo i ljubavni odnos sa Lisztovom kćerkom Cosimom, udatom za dirigenta Hansa von Bulowa. Wagnerovi su neprijatelji sve te okolnosti iskoristili i uskoro dokrajčili njegov boravak u bavarskoj prijestolnici. On napušta Munchen krajem 1865. godine. Skupa sa Cosimom odlazi u Švicarsku gdje se nastanjuje u vili Treibschen kod Luzerna, gdje je 1866-1872. proveo najljepše godine svog života. Tu je mirno radio i završio Majstore pjevače, a gotovo i Prsten Nibelunga. Često je boravio u društvu filozofa Ničea. Koji je tada bio profesor u Baselu (kasnije će Niče postati veliki Wagnerov protivnik). Godine 1870. poslije razvoda braka sa Bulowom, Cosima se vjenčala sa Wagnerom. Wagner je s njom ima sinove Siegfrida, Wielanda i Wolfganga.

29

U posljednjem razdoblju njegova života sazrijevala je u njemu sve više misao o reorganizaciji kazališne zgrade. Njegova reforma opere tražila je i reformu pozornice i gledališta. Nakon mnogo nastojanja, Wagner je u Bavarskoj, u gradiću Bayreuthu, našao povoljno mjesto za izgradnju kazališta, u kojem bi se prikazivale sve njegove opere, a posebno Prsten Nibelunga. Gradska općina mu je ustupila zemljište. Goleme troškove za izgradnju zgrade pokušao je podmiriti javnom supskripcijom apelirajući na njemačko rodoljublje. U tom su smislu morala djelovati i tzv. „Wagnerova društva“, koja je osnivao po svim većim gradovima. Godine 1872. bio je postavljen temeljni kamen bayreuthskog kazališta a četiri godine kasnije, uz pomoć bavarskog kralja, došlo je i svečano otvaranje. Kazališna zgrada mogla je primiti do 2000 gledalaca. U njoj nema loža ni balkona, sjedišta su postavljena amfiteatralno i završavaju galerijom. Orkestar je pokriven. Wagnerovo je kazalište u početku svoje djelatnosti privuklo veliki broj posjetilaca, ali su rashodi ipak premašili prihode i prikazivanje Wagnerovih opera se moralo obustaviti. Kazalište se ponovo otvorilo 1882. izvedbom Parsifala, posljednjeg njegovog djela.

Posljednje godine života proveo je u svojoj vili Wahnfried, koju je sagradio nedaleko od kazališta. Krajem 1882. javljaju mu se srčane tegobe i liječnici su mu savjetovali da ide u Italiju. Odlazi u Veneciju i u tom gradu nakon nekoliko mjeseci, u februaru 1883. umire od srčane kapi.

Svoje nazore o potrebi i pojedinostima operne reforme Wagner je najpotpunije izložio u opsežnom djelu Opera i drama. On je jasno vidio da ondašnja opera zastranjuje svojom lažnom namještenošću i površnošću i posebno dominacijom muzike koja je potiskivala važnost dramske radnje u operi i previše privlačila i pjevače i kompozitore, što je izazvalo jednostranost koja je živo podjećala na srodne pojave u operi XVIII stoljeća i Gluckovih vremena. Na nedostatke opere iz prve polovine XIX stoljeća Wagner je upozorio rečenicom:“Zabluda opere je u tome što je u njoj sredstvo izraza (muzika) postalo ciljem, a cilj izraza (drama) postao sredstvom“.

Evropska opera se u to vrijeme sastojala od niza uklopljenih tačaka tzv.brojeva koji su se zvali arija, recitativ, cavatina, duet, finale itd. Takve su tačke redovito predstavljale zaokružene odvojene cjeline koje su završavale potpunom kadencom. Kada bi jedna tačka završila, u muzičkom je toku nastajao zastoj. Takav sistem rascjepkanosti je sputavao umjetnika u slobodnom radu i stvaranju. Wagner se tome protivio. On je polazio od stajališta da je za formu odlučan jedino tok dramske radnje, broj osoba koje sudjeluju u pojedinim prizorima, situacije u kojima se nalaze, rješavanje tih situacija i stvaranje novih. To su izvori za kriterije koji će upravljati formom, a ne unaprijed utvrđeni, tradicionalni postupci, prema kojima se zna kada će doći veliki ljubavni dvopjev protagonista, kad će se pojaviti balet itd. Neprikladnu podjelu na brojeve zamijenio je Wagner definitivom podjelom na prizore koji umjetniku pružaju punu slobodu. Drugi važan konstruktivni princip u strukturi Wagnerove opere je sistem lajtmotiva. Wagner ne koristi praksu prema kojoj se muzičko tkivo opere izgrađuje neprekidno od nove melodijske građe, u kojoj nema nikakve

30

veze među tačkama. Umjesto toga tog muzičkog zbivanja počivat će pretežno na određenom broju karakterističnih tema (lajtmotiva), od kojih će svaka predstavljati poneku od glavnih osoba u drami ili čak pokoju njezinu osobinu kao i kakav značajan predmet ili ideju. Kad se takve osobe pojave na pozornici ili kad se o njima bude govorilo, čut će se u orkestru i njihov lajtmotiv (leiten=voditi), koji vodi slušatelja kroz scensko-muzičko zbivanje i olakšava mu snalaženje. Uvođenje lajtmoriva kao osnovnih uporišta u melodijskoj građi opere neobično je važno.

Orkestar u Wagnerovim operama također ima veoma značajnu ulogu. Povezujući pojedine prizore orkestar ostvaruje ono što je Wagner nazvao „beskonačnom melodijom“. Orkestru je Wagner povjerio i zadaću da u široko razrađenim uvertirama uvede slušatelja u jezgru dramske radnje i nagovijesti sukobe koji će se pokazati u toku predstave. U orkestru je Wagner povećao broj limenih instrumenata, gudačke instrumente je često dijelio u skupine da bi postigao posebne zvučne efekte, uveo je engleski rog i bas klarinet u orkestar. Wagner je zahtijevao da orkestar bude sakriven, kako bi muzika, prividno bez veze s izvorima tonova, djelovala još neposrednije i do kraja ostvarila iluziju.

Wagnerove prve opere Vile i Zabrana ljubavi nisu bile osobito muzički značajna djela. Treća opera Rienzi 1838., još se sasvim drži majerberskih uzora. Dok ga je komponovao, Wagner je mislio kako će njime preko pariske pozornice otvoriti put svojoj karijeri. Otuda u Rienziju svi rekviziti velike opere, mase statista na pozornici, baleti, opsežne arije i dueti.

Sasvim drugačiji je Ukleti holandez (1841). Sadržaj Ukletog holandeza je vezan za staru mornarsku legendu, za koju je Wagner saznao čitajući je u Heinovoj obradi. Sadržaj tog djela iznosi legendu o Holandezu koji je osuđen da bez odmora luta morima jer se obratio đavolu za pomoć. No on će se spasiti ako nađe ženu koja će mu do smrti ostati vjerna. To mu ne uspijeva: uprkos zakletvi, žene ga redovito prevare. Međutim, Senta, kći nekog norveškog pomorca, nije takva. Premda već zaručena, on je spremna postati Holandezovom ženom i sačuvati mu vjernost. No kad je Holandez zatekne u društvu bivšeg zaručnika, on je uvjeren da ni Senta nije bolja od drugih i zato ponovo odlazi na brod i kreće u neizvjesnost lutanja. Senta se tada u očaju baca u more da tako posvjedoči svoju ljubav i vjernost. Holandezova lađa tone u dubinu, a on otkupljen, nalazi u smrti mir i spas. Ukleti Holandez je nazvan „poemom oceana“.

U Tannhauseru (1843) dramatizirao je Wagner legendu o istoimenom Minnesangeru, za kojeg je poznato da je živio u XIII stoljeću. Tu je legendu spojio sa pjevačkim takmičenjem u Wartburgu, dodaviši joj novo lice Elizabetu, glavnu žensku ulogu. Prema Wagnerovoj obradi, Tannhauser otvoreno veliča zemaljsku ljubav kao izvor radosti i ljepote te poziva sve prisutne na Venerino brdo gdje je i on dotad neko vrijeme podavajući se opojnim užicima boginje. Svi su zbog tog poziva ogorčeni na Tannhausera. Njega zaštićuje Elizabeta, njećakinja vartburškog landgrofa koja je u njega zaljubljena. On mora sa hodočasnicima u Rim da od pape dobije oprost grijeha. Ali njemu će grijesi biti oprošteni istom onda kad procvjeta papin

31

štap. Bez nade u odrešenje Tannhauser se sprema da produži prijašnji život u Venerinom zagrljaju. No u tmurnoj noći prolazi pored njega pogrebna povorka sa Elizabetinim tijelom koja je nebu ponudila svoj život za spas čovjeka kojeg voli. Njena je ponuda uslišena: iz Rima stižu hodočasnici s procvalim štapom – Tannhauser umire spašen.

Lohengrin (1845) je prvi usavršeni primjerak reformirane Wagnerove opere. Lohengrina, sina Parsifalova, vodi labud u pomoć Elzi Brabantskoj koje zemlju hoće da prisvoji surovi vazal Telramund. U dvoboju Lohengrin savlada Telramunda i Elza će postati Lohengrinovom ženom. Ali on ne smije odati ni ime ni porijeklo. Telramund i njegova opaka žena Ortruda snuju kako će upropastiti Elzu. Oni joj se rugaju što ne zna ni tko joj je budući muž. Ne mogući odoljeti znatiželji, Elza nakon vjenčanja pita Lohengrina za ime. On udovoljuje njezinoj ženi, ali istog trenutka se pojavljuje čun koji ga odvodi otkuda je i došao. U prenesenom značenju Lohengrin predstavlja tragediju genija. Osamljen i nemoćan usred ondašnjeg društva, koje ga ne shvata, Umjetnik trpi od osamljenosti. On traži da se o njemu ne raspravlja i hoće da ga ljudi vole, a da ga usto ne pitaju odakle dolazi, što hoće i kako se zove. On se obraća osjetljivosti srca, a ne umu. Njega razum ne može shvatiti. Voljeti i ljubiti ne tražeći spoznavanja, to znači otkriti tajnu sreće. Ali Umjetnika ne vole i on se razočaran vraća u samoću.

Pod zajedničkim nazivom Nibelunške tetralogije nalaze se četiri muzičke drame: Rajnino zlato, Walkura, Siegfried i Sumrak bogova. Tetralogija je završena 1874. Prvi dio, Rajnino zlato, prikazuje borbu bogova za moć i ljubav. Wotan, kralj genija svjetlosti, vlada svijetom. Njemu nije dovoljno što posjeduje znanje i moć, nego hoće i ljubav. On voli Freiu, boginju mladosti, ali ona pripada divovima, braći Fafneru i Fasoltu kao nagrada za neosvojeni grad što su ga sazidali bogovima. Da bi otkupio Freiu, Wotan lukavstvom prevari Albericha, jednog od patuljaka Nibelunga i otme mu čarobni prsten i Rajnino zlato koje je ovaj oteo Rajninim kćerima. Wotan daje divovima prsten i zlato u zamjenu za Freiu. Ali Alberich proklinje prsten: tko ga se dotakne biće nesretan. Proklestvo smjesta djeluje: Fafner ubija Fasolta da bi prisvojio njegovu polovinu blaga. Wotan se zatvara sa bogovima u svoj grad. Walkura prenosi radnju sa nadzemaljskih bića na ljude, na pripadnike Wotanova plemena Walsung, od kojih Wotan očekuje da će ga čuvati i izbaviti od Alberichova proklestva. Siegmunda i Sieglindu progoni surovi Sieglindin muž Hunding. Brunhilda, jedna od Walkira (Wotanovih kćeri), želi pomoći Siegmundu, premda joj je Wotan, na nagovor svoje žene, boginje Fricke, zabranio da to učini. Siegmund bude dostignut i ubijen, a Brunhilda spasava Sieglindu koja već u sebi nosi plod svoje ljubavi sa Siegmundom, iako joj je on bio brat (obojici je otac Wotan). Siegmund nije oklijevao pred grešnim odnosom, samo da ne bi izumrlo njegovo pleme. Brunnhilda mora biti kažnjena zato št se oduprla Wotanovoj volji. Ona će biti otjerana iz Walhalle i postaće smrtna. Wotan je baca u dubok san i okružuje ognjenim lancem. Oslobodiće je jedino cjelov junaka koji se ničega ne boji. U Siegfridu se pojavljuje njen oslobodilac, junak Siegmund, sin Siegfrida i Sieglinde, čovjek koji ne zna za ograde, običaje i tradicije; on ne poznaje i

32

ne priznaje i ugovore koji bi mogli sputavati njegovu volju. On je predstavnik čovječanstva, preporođenog, o kojem je Wagner tada maštao. Nakon niza junačkih djela koja Siegfriedu pribavljaju čarobni prsten, dolazi on pred pećinu, u kojoj spava Brunnhilda, prelazi ognjeni krug i budi uspavanu Walkuru. U posljednjem dijelu tetralogije, Alberichovo proklestvo traži nove žrtve. Siegfried ljubi Brunnhildu, a i ona njega, ali neustrašivi vitez, željan novih pobjeda i junaštava, odlazi ostavljajući Brunnhildi čarobni prsten kao zalog svoje ljubavi. Hagen, Alberichov sin, mrzi sve što potiče od Wotana i pruža Siegfridu napitak zaborava. Siegfried začas zaboravlja svoju ljubav prema Brunnhildi, otima joj prsten i zaljubljuje se u drugu ženu. Ne znajući da je to posljedica napitka, Brunnhilda hoće da mu se osveti i odaje Hagenu ranjivo mjesto u Siegfriedovim leđima. Novim napitkom Hagen vraća Siegfriedu sjećanje a zatim ga udarcem koplja ubija. Brunhildi uspjeva da se domogne prstena i ona bakljom zapaljuje lomaču na kojoj leži Siegfriedovo mrtvo tijelo i baca se sa konjem u plamen. Valovi Rajne se prelijevaju preko obale, zahvaćaju lomaču i odvlače prsten u rijeku, natrag k Rajninim kćerima. Plamen raste sve više i dalje, dopire do Walhalle i uništava je zajedno s bogovima.

Tristan i Izolda (1857) je muzička drama o staroj srednjovjekovnoj legendi. Kornvalski kralj Marke poslao je svog nećaka Tristana u Irsku po Izoldu svoju vjerenicu. Izolda nije Tristanu nepoznata. On joj je svojevremeno ubio u dvoboju prijašnjeg zaručnika. Na brodu koji je protvi njezine volje vodi budućem mužu, ostarjelom kralju, Izolda je uvrijeđena hladnim Tristanovim držanjem. Ona bi mu se htjela osvetiti; razočarana i očajna, odlučuje da će tada ispiti otrov koji će je lišiti muka. No da bi prije smrti doživjela osveta, prije toga nudi Tristanu polovinu otrovnog napitka. Ne sluteći ništa Tristan on ga ispija, uvjeren da to čini u znak izmirenja sa Izoldom. Međutim, umjesto otrova, Izoldina sluškinja je ulila u kalež ljubavni napitak što ga je Izoldina majka pripremila za kralja Markea. Čar brzo djeluje. Tristan i Izolda osjećaju da u njima silno raste međusobna ljubav. Stigavši na kopno, oni se potpuno predaju svojoj ljubavi. U ljubavnom zanosu zatekne ih kralj Marke. Tristan zna da kao prekršitelj zadane riječi ne može duže živjeti te se baca na mač izdajniočkog prijatelja Melota. Prenesen u dvorac svojih predaka, očekuje dolazak ljubljene da u njenu naručju umre. Izolda stiže, prisustvuje posljednjim Tristanovim uzdasima i umire za njim.

U djelo Majstori pjevači (1861) Wagner prikazuje kako konzervativni muzičari ne umiju shvatiti nužan, ali zdrav napredak umjetnosti, te misle da čuvaju tradiciju ako pedantno poštuju i najsitnije pravilo. Odnos Walthera Stolzinga, pobornika nove muzike, u kojoj struji život i mladost, i zavidnog i osjetljivog Siksta Beckmessera, koji u njoj vidi samo pogreške i marljivo i bilježi, zapravo je odnos između Wagnerove muzike i njezinih kritičara. Ishodište je radnje pjevačko takmičenje u Nurnbergu, koje dobitniku daje kao nagradu Evinu ruku, kćerke zlatara Pognera. Mladi vitez-pjessnik Walter Stolzing voli Evu i takmiči se za nju, ali njegovu umjetnost ne shvaćaju i odbijaju ga. No uz pomoć Hansa Sachsa, poznatog

33

cipelara-pjesnika, koji je smjesta uvidio Waltherovu darovitost, ovaj ipak pobjeđuje.

U Parsifalu (1877-82) se sukobljavaju dva svijeta: kraljevstvo Graala u kojem izabrani vitezovi Kristove vojske brane pravdu, zaštićuju slabe i održavaju kult krvi Kristove, te zlobna moć čarobnjaka Klingsorova, koji proklevši ljubav, posvuda širi grijeh, patnju i smrt. Klingsorova je moć velika tako da je i sam kralj Graala Amfortas pao u okove grešnih želja. Klingsor ga je tada ranio Graalovim kopljem i nesretni kralj, simbol ispaćena čovječanstva, živi u neizrecivim mukama, prizivajući smrt koja ne dolazi, jer je on po zakonu Graala besmrtan. Amfortasa će spasiti samo jednostavno, priprosto biće, čista srca, koje ne pozna svijeta i ne nosi u sebi nečistih želja. Takve su upravo osobine Parsifala. On prodire u Klingsorov dvor, odolijeva iskušenjima zamamno lijepe zavodnice Kundry, otima Klingsoru koplje i u Graalovu hramu dodiruje njime Amfortasovu ranu, koja zacjeljuje.

TALIJANSKA I FRANCUSKA OPERA DO PRELAZA U XX STOLJEĆE

Dok se u prvoj polovini XIX stoljeća razvoj italijanske i francuske opere osebujno prepliće zbog dužeg ili kraćeg boravka talijanskih opernih kompozitora u Parizu, u drugoj polovini stoljeća talijanska opera kreće vlastitim putovima. Svi značajniji događaji iz njenog razvoja u tom razdoblju dešavaju se u Italiji.

Giuseppe Verdi

34

Verdi je rođen u selu Le Roncole, Parma, 10.oktobra 1813. godine. Otac mu je bio gostioničar i trgovac mješovitom robom. Bila je to seljačka obitelj skromnih sredstava. Otac ga je poslao da živi kod postolarove obitelji u obližnji Busseto, gdje je učio svirati orgulje kod orguljaša katedrale i radio sa gradskim orkestrom. Velikodušnost jednog lokalnog trgovca, čiju je kćer kasnije oženio, omogućila mu je nastavak studija u Milanu i to privatno kod jednog člana ansambla Scale, budući da nije bio primljen na Konzervatorij.

Prva mu je opera, Oberto, izvedena 1839. u Scali , kada mu je bilo dvadeset i šest godina. Opera je postigla dovoljan uspjeh da mu bude ponuđen ugovor za još tri opere. Prva od njih bila je komična opera Un giorno di regno (Kralj za jedan dan), izvedena 1840. godine, koju je publika izviždala. Bilo je to traumatično iskustvo za kompozitora koji je već bio potresen jer je nedugo prije toga izgubio suprugu i dvoje djece. 1842.godine biblijski Nabucco doživio je uspjeh. Sljedeće dvije opere Lombardijci i Ernani proširile su mu slavu.

Napisavši u sljedećih petnaest mjeseci čak četiri opere, ukomponovao je 1847. Macbetha. Početkom 1850-tih godina izvedena su mu tri romantična djela Rigoletto, značajan zbog većeg konzinuiteta, brojnih ansambala i karakterizacije likova; Trubadur, divlja melodrama puna strahota čije se pretjeranosti u uzbudljivosti same muzike mogu zaboraviti, i lirska Travijata u kojoj nova istančana orkestracija naglašava patos. Uslijedila je Sicilijanske večernje u za Pariz, napisana u pet činova s baletom, Simone Boccanegra kojeg je u početku pratio neuspjeh i bogato orkestriran Krabuljni ples. Poput nekoliko drugih Verdijevih opera i ova je došla na udar cenzure koja je sasvim neprikladno premjestila radnju u Boston (u orginalu se opisuje ubistvo švedskog kralja Gustava III).

Verdijevi patriotski osjećaji često su nalazili odjeka u njegovoj muzici, i talijanska publika pod stegom austrijske vladavine brzo je prihvaćala odlomke poput Hora Jevreja u Nabuccu, antimonarhističke osjećaje u Rigolettu i Krabuljnom plesu i otvorenu nacionalističku propagandu opere Bitka kod Legnana.

35

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Verdi.jpg

Poslije trijumfalnih političkih preokreta, Cavour je 1860. nagovorio Verdija da postane poslanik u novom Parlamentu što je ovaj pet godina i bio. To nije bio jedini razlog sve većem razmaku između pojavljivanja njegovih opera. One su, naime, postajale sve kompleksnije i senzibilnije.Moć sudbine napisana je za Petrograd, opsežni Don Carlos za Pariz, a Aida, veliko spektakularno djelo, za Kairo.

1874. godine nastalo je jedno od rijetkih Verdijevih djela, Rekvijem, za pisca Manzonija kojeg je duboko poštovao. Uz podršku i saradnju Boita, genijalnog libretista, i više nego vrsnog kompozitora, 1887. godine je izveden Otello, a kasnije i Falstaff, jedina njegova komedija u više od pola stoljeća. Posljednje su mu horske kompozicije Četiri sakralna komada.

Verdijevu smrt 17.januara 1901. godine nije oplakivala samo cijela Italija, već i cijeli svijet. Osim opere bavio se i politikom pa je, kao gorljivi rodoljub, zastupao (i doživio) ujedinjenje Italije. Nakon njegove smrti , talijanski senat je održao izvanrednu sjednicu, a na ulice Milana izašle su hiljade ljudi.

Rigoletto (1851) je opera napisana prema V.Hugoovoj drami Kralj se zabavlja i iznosi dirljivu povijest rastrgana očinskog srca. U jednom od svojih najistaknutijih, najuvjerljivijih likova, prikazao je Verdi tešku sudbinu grbavca koji je primoran da igra dvostruku igru: igru čovjeka koji mora zabavljati svog visokog gospodara, a ujedno i oca, koji želi očuvati kćerku od njegovih požuda. Rigoletto se prikazivao pod naslovima Proklestvo, Lakrdijaš, Clara iz Pertha, LIonello. Jednom je radnja morala biti prenesena u Boston, a od vojvode iz Mantove je postao Englez i to sve da bi se izbjegla cenzura.

Praizvedba Traviate bila je 1853. u Veneciji pretvorila se u bučan neuspjeh. Napisana je prema Dumasovoj drami Dama sa kamelijama. U središnju radnje nalazi se propala žena u kojoj se javlja čista ljubav. No njezine se čežnje ne ostvaruju jer socijalni jaz između nje i voljenog bića ruši sve njene snove, a s njima i prije oštećeno zdravlje. Spremna na najvišu žrtvu, Violetta umire u trenutku kada se već činilo da će se ipak približiti svom cilju.

Trubadur (1853) je djelo herojske patetike, neutažive žudnje za osvetom, prekrcano romantičarskim efektima (ciganske čerge, lomača, tamnica, samoubistvo otrovom), s mnogo raskidanim a ponekad i nelogičnim tekstom. Ipak se u toj operi bogatoj neposrednošću djelovanja ritma, očituje sva sintetička moć Verdijeve muzike, koja ostvaruje organsku povezanost i podaje zajednički stilski okvir heterogenosti nanizanih slika.

Aida je prvi put izvedena 1871. u Kairu u čast otvaranja Sueckog kanala. Opera opisuje ljubav etioske robinje (ustvari kraljevne) prema Radamesu, egipatskom vojskovođi, borbu između njenih ljubavnih osjećaja i poslušnosti ocu, koji je nagoni da Radames učini izdajnikom vlastite domovine, odlučnost da umre živa zakopana s onim koga voli i koga zbog veleizdaje osuđuju na smrt.

36

TALIJANSKA OPERA POSLIJE VERDIJA

Pri kraju Verdijeva života poprimilo je protuwagnersko raspoloženje talijanskih opernih kompozitora nov oblik. Pojavio se tzv. Veristički pravac. Oslanjajući se na tendencije naturalističkih smjerova u književnosti i umjetnosti, veristi ističu dubok jaz koji ih dijeli od Wagnera time što obrađuju sadržajne motive iz svakidašnjeg života. Njih ne zanimaju problemi filozofske simbolike i etike kao ni legendarna građa. Veristi (tal.istinito, stvarno) traže prvenstveno radnju u kojoj će se moći razviti jaki sukobi strasti i nagona. Oni žele probuditi u prvom redu emocije. Njima treba kakav događaj iz života, naročito narodnih slojeva, u kojima su strasti sirove, elementarne, zbivanja na koje srce čovjeka iz naroda najbrže i najsilnije reagira.Ugledajući se na Bizetovu Carmen i pojedine prizore iz Verdijevih djela veristi se, gledajući s muzičke obrade, služe naglim nizanjem prizora koji stalnim porastom scenske i tonske dinamike moraju pripremiti sve bližu katakstrofu. Veristi su skloni primjeni širokih pjevnih melodija popularnog tipa, u kojima ponekad oponašaju narodne napjeve. Iako najuspjelija djela verističkog smjera znače obogaćenje talijanskog muzičkog kazališta, u cjelini uzet, verizam nije ispunio osobito značajnu etapu u razvoju evropske opere, niti je postao putokazom za budućnost.

Pietro Mascagni(1863 – 1945)Njegovo najznačajnije djelo je opera Cavalleria rusticana. Opera je u jednom činu i priča je o sicilijanskoj seljačkoj tragediji kojoj je za osnovu poslužila istoimena realistička novela G.Verge. Sažeta dramska radnja u kojoj prevareni muž ubija ljubavnika svoje žene, muzički je donesena u širokoj gradaciji s uspješnim naglašavanjem obilježja pojedinih karaktera.

Ruggiero Leoncavallo

(1858 – 1919)Svjetsku slavu je postigao jednim jedinim djelom I pagliacci, u kojem je na temelju istinita događaja iz života putujuće glumačke družine, ocrtao krvavo prepletanje komedije na daskama i tragedije u stvarnosti. Nevjera izaziva ljubomoru, osvetu i ubistvo, a prevareni muž ubija i ženu i njena ljubavnika.

Giacomo Puccini

37

(1858-1924)Puccini je rođen 23. decembra 1858. u Lucci u Italiji, kao sin horovođe i orguljaša te kao unuk i praunuk muzičara koji nikada nisu napustiti Luccu. Godine 1880. djedov je brat pomogao poslati ga na Milanski konzervatorij.

Njegova prva opera bila je Le Villi. Izvedena u Milanu 1884. i prihvaćena u La Scali. La Scala je potom naručila drugu operu, Edgar, koja nije postigla uspjeh, djelimično zbog slabog libreta. Tri godine kasnije napisao je operu Manon Lescaut, a najveći uspjeh je doživio operom La Boheme, izvedenom 1896.

La Boheme govori o siromašnom mladom umjetniku koji tridesetih godina XIXst. živi na pariškoj lijevoj obali. Njegova opera Tosca govori o brutalnom rimskom šefu policije, mučenju i pokušaju silovanja, a radnja je smještena u 1800. godinu. Madame Butterfly govori o Japanki koja se 1900. godine zaljubi i uda za američkog mornaričkog časnika.Preminuo je u Briselu tijekom liječenja raka grla 29.novembra 1925. godine

FRANCUSKA OPERA U DRUGOJ POLOVINI XIX STOLJEĆA

Pretežni dio druge polovine XIX stoljeća u Francuskoj odvijao se pod vladavinom Napoleona III, od 1848. predsjednika Republike, a zatim cara. Bio je to čovjek koji nije Francuskoj donio mnogo dobra. Za njegova upravljanja mnogi su njegovi avanturistički ratovi ugrozili ekonomsko stanje zemlje u kojoj se razmahala korupcija. Vanjski sjaj, brojne svečanosti i proslave viših slojeva samo su prividno prikrivali bijedu građanskog i seljačkog staleža. No prilike za zabavljanje i zaboravljanje nisu nedostajale. U Parizu je 1867. bilo 45 kazališta.U ovom razdoblju nestaju potpuno iz francuskog stvaralaštva izraziti prizvuci romantizma te ustupaju mjesto realističkim pa i naturalističkim smjernicama. Uz pojave koje su uticale na razvoj francuskog muzičkog kazališta pripada i uloga gradskog folklora, popijevaka u kojima je bilo i plesnih ugođaja, ali u kojima se odražavao život masa, njihove želje, s često revolucionarnim gledištima. Karakteristične su u tom smislu tzv.

38

Goguettes, vedre popijevke, što su nastajale zajedničkim naporima pjesnika i darovitih radnika-amatera u kafanama. Pjevala su ih amaterska pjevačka društva kojih je u Francuskoj sedamdesetih godina bilo preko tri hiljade. Na području opere postepeno iščezava „velika opera“ majerberskog tipa i ustupa mjesto tipu lirske opere.

Charles Gounod

Jedan je od najznačajnijih predstavnika francuske opere u drugoj polovini XIX stoljeća. Dobitnik je „Rimske nagrade“. Uz određen broj popijevki i oratorija njegovu muzičku ostavštinu predstavlja niz opera među kojima se ističe Faust. Ljubav ispunjava najljepše Faustove strane i određuje vrijednost tog remek-djela.

Georges Bizet

Bizet, sin učitelja pjevanja, u devetoj je godini primljen na Pariški konzervatorij gdje je devet godina učio klavir, orgunje i kompoziciju. Bio je dobar učenik, 1851. je osvojio drugu nagradu za klavir, 1852. prvu nagradu, 1854. i prvu i drugu nagradu za fugu, te 1855. prvu nagradu za orgulje. U natjecanju za cijenjenu Nagradu Rima 1856. je bio drugi, a te je godine osvojio nagradu za operetu, a Nagradu Rima je osvojio sljedeće godine, u svojoj osamnaestoj godini života.Nakon što je tri sretne godine proveo u Italiji, vratio se u Pariz gdje je ostao do kraja života.

Kada se ponovo nastanio u Parizu, život mu je donio prve poteškoće. Majka mu je umrla dok je putovao kući, a morao je i zarađivati za život. Želio je komponovati prvu operu, ali je bio prisiljen većinu vremena obavljati posao neprimjeren njegovoj darovitosti, orkestrirati plesnu muziku., prerađivati orkestarska djela i prihvaćati svaki posao vezan za muziku.

39

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Georges_bizet.jpg

Prva opera koju je dovršio bila je Biserari, radnja joj je smještena na Cejlon, a praizvedena je 1863. u Parizu. Reakcije su bile mlake, a neki su ga optuživali za oponašanje Wagnera.Tri godine kasnije ponovo se okušao u operi, ovaj puta sa Ljepoticom iz Pertha, utemeljenoj na romanu sir Waltera Scotta, ali i ta opera nije naišla na dobar prijem kod publike.Ono što stručnjaci nazivaju „Velikim Bizetom“ došlo je do izražaja tek kada je dobio narudžu da napiše scensku muziku za dramu Alphonsea Daudeta pod naslovom Arležanka. Drama je praizvedena 1872. i jedva se održala nekoliko godina.

Ako mladić od sedamnaest godina Bizet je napisao četverostavačnu Simfoniju u C-duru, mnogo kasnije prerađenu za balet. Bizet je napisao i nekoliko djelo za klavir, a među njima je klavirski duet (Dječije igre), a djelo se sastoji od dvanaest kompozicija povezanih u suitu.

Njegovo najznačajnije djelo je svakako opera Carmen. Radnja opere Carmen je smještena u Španiju. Opera je prvom praizvedbom u Parizu podigla prašinu, ali nije bilo sporno špansko okruženje, već radnja i likovi. Francuskim ljubiteljima opere nije se u početku svidjela jer je bila odvažnija i strastvenija nego što su bili navikli. Opera-Comique bila je obiteljsko kazalište, a publiku su činili većinom bračni parovi. Opera je stalno ometana teškoćama oko postavke, užasnutim primjedbama direkcije Opere na nemoral glavne junakinje i posebno njeno ubistvo na sceni, te lošom saradnjom orkestra i hora koji su izjavljivali da je pojedine dijelove nemoguće izvesti.Konačna presuda, više od stotinu godina nakon praizvedbe: opera Carmen je jedna od najvećih tvorevina muzičke umjetnosti. Najpoznatije arije ove opere su Habanera, Ciganski ples, Ciganska pjesma, Pjesma toreadora.

Bizeta je neuspjeh praizvedbe opere silno deprimirao i počele su ga opsijedati misli o smrti: umro je od upale grla tri mjeseca nakon praizvedbe Carmen 1875. i ne sluteći da će ona postati jedno od najomiljenijih djela opernog repertoara i da će se izvoditi širom svijeta.

Camille Saint-Saens

Camille Saint-Saëns (Pariz 1835 – Alžir 1921)Francuski kompozitor

Kao sin vladinog službenika, Camille Saimt-Saëns rođen je u Parizu. Kao dječak je izazivao divljenje svojom darovitošću. U trinaestoj godini je primljen na Pariški konzervatorij, osvajao je nagrade za orgulje i komponovanje, postao orguljaš u maloj pariškoj crkvi te je u dvadeset i sedmoj godini života postavljen za orguljaša crkve Madeleine u Parizu. Ondje je ostao više od dvadeset godina, u Institut je izabran u četrdeset i šestoj, nakon čega je još mnoge godine sticao počasne naslove, uživao ugled, naklonost i divljenje. Osim muzike proučavao je astronomiju i fiziku, pisao je poeziju i drame, strastveno je čitao i govorio nekoliko jezika.

40

Od koncerata najčešće se izvode Drugi koncert u g-molu za klavir i Koncert za čelo u a-molu. Od trinaest opera širu je popularnost stekla samo Samson i Dalila, izvedena 1877. godine.Njegova najpoznatija djela programske muzike su Mrtvački ples i Karneval životinja. Osnovna melodija Mrtvačkog plesa je morbidna koračnica, u kojoj kosturi u ponoć izlaze iz svojih grobova i klepećući kostima plešu sve do jutra. Karneval životinja je napisan za dva klavira i orkestar i govori o raznim životinjama.

Kao utemeljitelj Državnog muzičkog društva u Parizu, ali i kao ugledni kompozitor, odigrao je važnu ulogu u oživljavanju francuske orkestarske muzike nakon Francusko-pruskog rata 1870. godine.

Jacques Offenbach

Jacques Offenbach (Köln, 20.juna 1819. - Pariz, 5.oktobra 1880.), njemački kompozitor

Svojim velikim, parodističkim operetama, prožetim neodoljivo privlačnom melodikom i poletnom ritmikom kankana, galopa, kadrile i valcera, izgradio je prototip francuske operete. Skladao je sto i dva scenska djela, ističu se operete "Orfej u podzemlju", "Lijepa Helena" i "Pariški život", te romantička fantastična opera "Hoffmannove priče".

41

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Opereta&action=edit


http://hr.wikipedia.org/wiki/5._listopada

http://hr.wikipedia.org/wiki/Pariz


http://hr.wikipedia.org/wiki/20._lipnja

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=K%C3%B6ln&action=edit

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:JacquesOffenbach.jpg

Opera

Documents

Transcript of Opera