Okrutnost demokracije

„The man who laughs has simply not yet heard the bad news.“ (Bertold Brecht, To Those Born Later)

Biti tolerantan je krajnji izraz liberalne demokracije.1 Najljepši biser u niski predivnih izraza volje za jednakošću. Ne djelovati protiv onoga s čime se ne slažemo nego dopustiti da to postoji. No, što znači tolerirati npr. neki način ponašanja ili djelovanja? To, prema nekim mjerilima, znači: (a) ne slagati se s nekim načinom djelovanja, štoviše osuđivati neki način djelovanja, (b) biti sposoban spriječiti taj način djelovanja i (c) de facto ne sprječavati takav način djelovanja.

No, u (c) se krije zamka. Tolerirati i zahtijevati da se bude toleriran su u asimetričnom odnosu moći. Kako piše M. Walzer u knjizi On Toleration – „Tolerirati nekoga čin je moći, a biti toleriran čin je slabosti.“ (Walzer, 1997:52) Oni koji zahtijevaju da ih se tolerira koriste moć demokratskog prava, a oni koji toleriraju koriste pravdu demokratsku – ne djelovati protiv onoga s čime se ne slažu. Ipak stvar je puno gora jer prvi prije ili kasnije zlorabe svoja demokratska prava samim time što ih pretvaraju u moć činiti kako im drago daleko preko granica izvornog svojstva s obzirom na koje su željeli biti tolerirani. Oni se ne zadovoljavaju svojim stvarnim činom koji se svodi na moljakanje prava. Oni žele da se njih moli. Jednakost im nije dovoljna. Žele biti jednakiji. Stvaraju i rabe moć koja je izvorno ne-demokratska. I to nas dovodi do tiranije mnogih manjina koje na koncu zaguše demokratski život samim time što uguše većinski način ili oblik života, ili Lebensform (ovdje nije potrebno nabrajati prigovore iz preopterećenosti ili gušenja demokratskog sustava).

Drugi, s druge strane, tolerirajući ne pokazuju samo moć jer zaista je potrebna moć da bi se bilo što toleriralo, oni pokazuju nadmoć koja je izvorno ne-demokratska. Samo nadmoćna osoba može si dopustiti tolerirati drugačije djelovanje od onoga koje sama izvodi i prihvaća. Posljedično, tolerirano djelovanje je nemoćno. Svu svoju moć crpi iz ne-uporabe moći osobe koja tolerira to djelovanje. No, tolerirani žele svoju izvornu moć, a ne onu koja će se odrediti isključivo u terminima moći koje su se nadmoćni odrekli jer im naprosto ne treba. Darovana moć toleriranima nije dovoljna. Prelazeći tu granicu, oni koji su tolerirani postaju izvorni ne-demokrati kao i oni koji ih toleriraju. I zato je tolerancija pomalo paradoksalna.

No, to nije najgore u svezi s tolerancijom. Najgore je što osoba koja tolerira mora zauzeti „pogled niotkuda“, mjesto „nepristranog objektivnog motritelja“ ili u potpunosti napustiti svoju kulturnu pozadinu i kontekst. Mora postupati REALNO. Iznijeti stvar u pitanju na vidjelo dana, staviti na stol GOLE ČINJENICE i od njih započeti koliko god to bolno bilo. No, iako je to nužno istovremeno to nije sasvim izvedivo. Nemoguće je napustiti barem neki minimalni etnocentristički stav i način djelovanja (etnocentrizam ovdje razumijem kao shvaćanje određene kulture kao „vlastite“ kao dio sebe). Moguće je „glumiti“ da se to čini, ali čim se otvori kakvo „egzistencijalno“ pitanje jasno se pokazuje vrlo snažan etnocentrizam i sve pada u vodu.

No, licemjerju ovdje nije kraj. Osoba koja tolerira treba biti ravnodušna prema onome što tolerira, npr. neki način djelovanja. Istinska ravnodušnost je u svojoj srži lišenost važnosti ili vrijednosti. Ponašati se kao da ono što toleriramo naprosto ne postoji. To je okrutnost najgore vrste. I neoprostiva je iz nekoliko razloga. Ravnodušnost je stanje u kojem se nečemu ne samo ne pripisuje važnost ili vrijednost nego se štoviše odbacuje i sama mogućnost ili

1 Ponukan nekim trenutnim pojavama prelistavao sam što sam napisao o toleranciji još od 1999. godine, te zaključno u knjizi „Početak demokracije, Razlozi za odbacivanje demokratske političke teorije“ 2008. godine. I na str. 128 piše: „... ako bi zaista svi sve tolerirali, onda bi to zahtijevalo našu posvemašnju svestranost, ali i ravnodušje“. Mislim, da ovdje tu misao tj. prigovor toleranciji treba dovesti do kraja kao još jedan razlog za odbacivanje demokracije barem kao teorije.

sposobnost te stvari da jest ili postane važna ili vrijedna. I u tome je krajnja okrutnost demokracije kao u srži ravnodušnosti koja je srž tolerancije koja je dakle srž demokracije.

No, demokracija samo preslikava moguć međuljudski odnos. Kao što se u odnosu na zaluđenost bilo čime pouzdana predanost može činiti slabom, čak neljudskom, tako se i takva predanost u odnosu na realno shvaćanje stvari u pitanju može činiti okrutnom. Ali ne trebamo se zavaravati jer okrutnost razumiju samo oni koji su dospjeli do indiferencije, do potpune ravnodušnosti. Ravnodušnost kao indiferencija je po definiciji ne-odnos, naprosto kao da nečega nema. Naprosto smo s obzirom na stvar u pitanju ne-određeni, bez-stava, bez-određenja, bez-djelovanja. Povrh toga to je bitno samo-obmanjujući stav i propuštanje djelovanja. Čisto preseravanje i licemjerje. Nećemo djelovati protiv djelovanja s kojim se ne slažemo samo zato jer nas ne ugrožava. Ali kad nas počne ugrožavati, onda ćemo djelovati. U obranu čega? Demokracije? Ne. Naših privatnih idiosinkrazija? Ne. Neke jednako lažne iskrenosti i otvorenosti? Ne. Nasuprot tome nema nikakve naivne iskrenosti, otvorenosti i potpunosti. Nasuprot tome stoji kultura, dobar ukus i stil života. To je ono što ta okrutnost kao srž tolerancije uništava.

No, tolerancija nije ne-djelovanje, ona je propuštanje-djelovanja-protiv čega ili u prilog-čemu. I tada tu stvar (pojavu, događaj, proces, pa čak i ljudsko biće) možemo tolerirati da jest, da postoji, kako već postoji, jer tada je tolerancija u potpunosti iscrpljena u ravnodušnosti. Ipak, ne-odnositi se nema u sebi ničeg aktivnog kao neko „izbjegavanje“ stvari (problema, poteškoće, ili kako se pomodno kaže „izazova“).2 Ne-odnositi se je potpuna pasivnost. I to je srž snošljivosti ili tolerancije – biti u toliko nadmoćnoj poziciji da si možemo dopustiti biti uz nešto kao da toga nema.

Kao što je to slučaj u međuljudskim odnosima slično je i u demokratskim odnosima. Naime, ako ih se ne njeguje oni će sami sebe uništiti. Vrijeme liječi rane. No, ne treba zaboraviti da vrijeme ostavlja ožiljke kao posljedice zaliječenih rana. I na koncu ubija vlasnike tih ožiljaka. Demokracija kao proces u sebi samoj rađa, njeguje i odgaja vlastitog neprijatelja, njezino vlastito dijete kao što ljudi u svojim međusobnim odnosima njeguju sebe same kao vlastite neprijatelje koje na koncu vrlo rijetko mogu prestati tolerirati i zbog toga postanu prirodno okrutni prema drugima. Kao što ne želimo da naši međuljudski odnosi dospiju do ravnodušnosti kao vrhunaravne okrutnosti jer tada prestaju biti bilo kakvi odnosi tj. postaju ne-odnosi, a takvi postaju ako ih se ne njeguje i ne održava samom inercijom međuljudskog odnosa, tako ne želimo niti društvo koje će se temeljiti na ravnodušnosti kao okrutnosti koja je u srži tolerancije.

No, ako je tolerancija u srži ne samo naših privatnih međuljudskih odnosa nego i u srži naših javnih društvenih odnosa kao demokratskih odnosa, onda su ti odnosi kako privatni tako i javni na koncu osuđeni na to da prestanu biti to što jesu. Naime, ravnodušnost kao krajnja okrutnost vreba u samoj srži svakog međuljudskog odnosa, privatnog ili javnog. Ona je hladna i neljudska. Tako onaj tko u privatnom ili javnom, međuljudskom ili društvenom odnosu ne čini ništa, ne poduzima ništa, vjerujući da će se stvari riješiti same od sebe, taj u stvari čini protiv tog istog odnosa, protiv osoba, protiv društva. A ako je inteligentan onda i protiv sebe. Onaj tko u demokraciji ne djeluje, taj ju uništava jer ne-djelujući u stvari dopušta da se po prirodi stvari obrati u vlastitu suprotnost. S jedne strane to nikako ne želimo. I zbog toga se ipak ponekad odlučujemo djelovati, utjecati. I tu se otvara bezdan regresa.

No, na koncu treba djelovati sve više i više. I tako se odnos ili sustav zaguši vlastitim zahtjevima na koje ne može odgovoriti. Demokratski građanin zbog izvorne demokratske volje, volje za slobodom, svoj suverenitet koristi za toleranciju, no tolerancija na koncu kroz 2 Sjećam se kako sam jednom prilikom u razgovoru s jednim američkim profesorom i poslovnim stručnjakom s obzirom na jednu temu tvrdio da smo dospjeli do „problema“, dok je dotični insistirao da smo dospjeli do „izazova“. Nakon podosta natezanja naprosto sam poludio i zaključio „OK, I can see the irony of my situation if I am a bit linguistically problematic person trying to explain this very fact to you as conceptually severely challenged person.“.

ravnodušnost dovodi do okrutnosti i uništava samu demokraciju. To je paradoks ne samo osobne situacije svakog pojedinog čovjeka (izvorni blues), ne samo demokracije kao osobito auto-destruktivnog političkog ustroja, nego paradoks postojanja bilo čega uopće. Stvara nastaju, traju i nestanu. Takav je svijet i tome nema lijeka kako je lijepo pisao Samuel Beckett.

Kristijan Krkač