Naslov izvornika ~ MAURICE

MESSEGUlS DES HOMMES ET DES

PLANTES

Editions Robert Laffont, Paris

Oprema KAREL

HROVATIN

i

MAURICE MESSEGUE

0 LJUDIMA

1 TRAVAMA

S francuskog preveo

IVO BAKOTIC

OTOKAR KERŠOVANI - - RIJEKA

т e, шм ̂5~Pi

*7^

© Copyright 1970 by Орега Mundi © Copyright

za Jugoslaviju: »Otokar Keršovani — Rijeka«

1

STRUCNJAK ZA BILJE

U našem se kraju kaže da rijeka ostaje nepoznata sve dok joj se ne otkrije izvor.

Meni je izvor otac. Izvor dragocjen poput onoga u zavičaju gdje je voda rijetka. Bistar je to, svjež i raspjevan izvor, okru-žen divljim biljem, oporim i nježnim. Njemu dugujem sve: ljubav prema životu, svoje znanje i uspjeh. On je obilježio čitav moj život koji postaje shvatljiv jedino ako se shvati moja ljubav prema ocu.

Rodio sam se u nedjelju, 14. decembra 1921. u 16 sati i 30 minuta, i to u znaku Strijelca, a sasvim slučajno u Colavrac--Saint-Cirqu, u okrugu Lot-et-Garonne. Toj zabuni prirode brzo su doskočili moji roditelji jer su se, kad mi je bilo tek tri dana, vratili u Gavarret, u kuću moga djeda. Zato me usko-grudo domoljublje uvijek navodi da kažem kako sam se rodio u Gavarretu u Gersu, pri čemu osobito istaknem onaj glas s. Istina, naglasak mi je užasan, no upravo sam zbog njega i za-volio one stihove Miguela Zamacoisa.

»Akcenat je divna stvar. Pričaš nekom što je raj, V vodiš ga u rodni kraj.«

Svaki put kada za radio ili televiziju snime neki razgovor sa mnom pa ga zatim slušam, osjetim se neobično sretnim. Tada zatvorim oči i u duhu ugledam svoje selo, poznate staze i divlje kuniće, noge mi kroče tvrdim kamenjarom a miris trava raspali moj'u maštu ...

5

Od pamtivijeka seljaci, Messegueovi su na istoj zemlji više od četiri stotkie i pedeset godina i svi su jednako poznavali bilje. Bio sam sasvim malen kada su ga iskušali i na meni. Imao sam nepune četiri godine kada sam se uslijed nesanice nemirno okretao pod svojom jedinom plahtom, presavijenom nadvoje, a bila je od tako grubog platna da mi je naprosto izgrebla noge i natjerala me da plačem.

Sutradan je moj otac primijetio: »Mališan je izgubio san, trebat će mu lipova kupka.« Još iste večeri majka uze veliki bakreni kotao a otac mi reče.

»Mili... (uvijek mi se tako obraćao), pogledaj ga, od ba-kra je i ljepši od zlata. Zato što je služio kao ogledalo suncu i vatri, sasvim je crven i ti ćeš se u njemu okupati.«

Tada majka uspe u kotao pun zagrijane vode neku zlaćanu tekućinu i uroni me do vrata. Opirao sam se i strašno derao sve dok konačno nisam u njoj zaspao, a onda me otac odnio u krevet.

Tako sam i ne znajući dobio svoju prvu pouku. U ono se vrijeme još nije znalo za izazivanje sna pomoću

supozitorija. Brao se lipov cvat nabijen suncem i pun pčela te ga se u hladovini sušilo na platnima.

— Tajna je u tome — govorio je moj otac — što se ne smije dopustiti da biljke uginu i pretvore se u prašinu; valja koristiti njihovu djelotvornu moć dok je još imaju.

Kad bi se lipovi cvatovi dovoljno osušili, ali prije nego bi postali lomni, stavljali su ih u kotlove za kuhanje rublja i pu-stili da se neko vrijeme namaču u vodi. U toj se otopini moglo pet-šest puta okupati nervozno dijete. Na taj mi je način otac često povratio san, a i ja svojoj djeci.

Kad se u mislima vratim u djetinjstvo, odmah mi pred oči iskrsnu grede u našoj izbi na kojima se, uporedo s divljači, suše obješeni strukovi bilja. Divno je bilo vidjeti kitice ljutića, rasopasa i makova uz riđe zečeve koji su za nas isto što i ču-vene crvene jarebice o kojima se tako gurmanski izražava Marcel Pagnol.

Kao da ponovo vidim svoju majku — živahnu, nježnu i lijepu ženicu koja je obožavala svoga Kamila — kako iz or-mara vadi jednu od naših jedinih dviju plahta, punu stručaka lavande koju joj je otac naramcima donosio. Presvlačeći ne-djeljom krevet, uvijek bi nježno pomilovala plahtu svojom

6

preplanulom, za svakakav posao spretnom rukom te rekla stidljivo a pomalo i sanjalački:

— Večeras će ti se otac zaista ugodno osjećati... Bila je dostojna poštovanja jer otac mi se uvelike razliko-

vao od drugih seljaka, a možda ga je baš zato toliko voljela — zemlje nije posjedovao, bili smo prava sirotinja, a da smo je i imali, ne bi je obrađivao.

Zemlju je volio na svoj način. Umjesto da je obrađuje, on ju je promatrao. Za njega je ona bila knjiga iz koje je crpio znanje u dobru i u zlu. Provodio je duge sate u takvu nauku i ništa drugo nije radio. Mome djedu po majci bilo je to krivo i često mu je prigovarao, no možda ga je na to navodila i baka. Naime, oba moja djeda malo bi imali što reći, ta i oni su bili čudaci kao i moj otac. Vrijeme su provodili u prepirkama: je-dan je bio republikanac, a drugi bonapartist. Sjedili bi suče-lice jedan drugomu i satima gorljivo branili svaki svoje omi-ljelo društveno uređenje. Seljaci su dolazili da ih slušaju, bila je to svojevrsna predstava.

Moj djed Eduard — zvali su ga Afrikanac — služio je voj-sku u Alžiru. U ono se vrijeme novačenje još obavljalo koc-kom, a novaca nije imao da plati nekoga tko bi pošao umjesto njega. U selu je slovio kao momčina koji je odslužio rok u Sidi-bel-Abbesu, blizu Orana, a to je bilo izuzetno značajno. Nizao je priče o crncima, Arapima i o apokaliptičkoj životinji: devi, pa su ljudi dolazili na sijelo da ga slušaju.

Morate znati da potječem iz zaista maloga sela; sada je cesta asfaltirana, ali u ono vrijeme zimi je bila kaljava, a ljeti prekrivena debelim slojem prašine. Svi smo obuvali nanule, rasvjeta je bila petrolejska, a svjetiljke nije bilo baš u svim prostorijama. Navečer bi se »svijeća« odnij'ela u sobu i to se držalo luksuzom. Grijalo se pomoću drva a mnogi su, kao i mi, kuhali juhu na ognjištu; peć i štednjak bili su prava ri-jetkost.

U obitelji je »lijenčina« bilo podosta. Jedan je prapradjed oko 1850. bio učitelj. Kad se bolje promisli, to bi se moralo smatrati svojevrsnim promaknućem, no svima se činilo neoz-biljnim. Izvan zemlje i bavljenja posjedom sve se držalo tlap-njom. Neki drugi predak bio je, na sramotu obitelji, kockar: izgubio je veliku svotu! Da netko ne zarađuje novac, to se još

7

može i shvatiti, ali da ga gubi... to ne! Inače je vrijeme provodio u lovu. Gotovo su svi imali veliku sklonost ka »raz-mišljanju«, što se u obitelji držalo ljagom, pa se pred djecom krilo postojanje takvih neradnika. župnik je na satu vjero-nauka uporno gledao u mene kad je propovijedao kako je lijenost grijeh, a nerad majka svih poroka.

A taj nas porok prati od davnina. U svima nama, nema sumnje, teče i ponešto maurske krvi.

Ja sam ličim na bandita. Uvjeren sam, i to uvijek ističem kao obiteljsku čast, da je neku našu daleku prababu morao silo-vati, a milije bi mi bilo da se dobrovoljno podala, kakav mrko-puti ratnik kada smo poslije bitke kod Poitiersa potpali pod Maure.

Specijalist za očne bolesti kojemu sam se jednog dana obratio za pomoć — a i ja od stručnjaka tražim ponekad sa-vjet — rekao mi je: »U vašim bjeloočnicama ima nečeg poseb-nog što se inače susreće samo u Maura.« Zaboravio sam o čemu se zapravo radi jer je njegovo objašnjenje bilo odviše stručno i komplicirano.

činjenica je međutim da mi i tijelo i dušu uzbuđuje špa-nija, Jug, sunce. Kad otputujem u Švedsku ili Norvešku, jedva čekam da se vratim, no čim se nađem u Španiji, Portugalu ili Maroku, poželim da zauvijek ostanem ondje. Kad izdaleka ugledam džamije u Granadi, učini mi se kao da ih poznajem oduvijek... i tada povjerujem da sam s Maurima već živio kad ih tako dobro shvaćam: njihovu strastvenost, ponos i... bezbrižnost.

Moj otac je provodio život u promatranju, istraživanju, razmišljanju, zato su ga držali dangubom, a sada, nakon pedeset godina, ja u njemu vidim mudraca. Naprosto ga nisu shvaćali, čak ni moja majka. Kako je uvijek bila bez novaca, teško se mirila s činjenicom da on gotovo ništa ne radi, a njega je to boljelo jer je bio preosjetljiv, kao i svi Mauri. Obožavao je muziku. Imali smo vrlo stari gramofon, sam Bog zna kako je k nama stigao, i otac je njime rukovao s najvećom pažnjom. Kao da i sad gledam kako svojim nježnim i vještim rukama oprezno podiže membranu s iglom i blago je spušta na staru i jedinu ploču, blistavu od sunca. »Poslušaj, dragi«, običavao mi je reći, »to je marš Villarsovih draguna«, a ja

8

sam se svaki put nanovo uzbuđivao kao pod dojmom neke magične sile.

Poput Maura i on je obožavao ruže i uzbuđivao se mirisa-vim biljem. »Pogledaj kako su lijepe, mališane, i uz to i ljeko-vite«, često mi je ponavljao. Uvijek je mirisao na lavandu, nikad na znoj, duhan ili vino. Mnogo je pio kave i, što je zaista neobično, čaj od metvice. U velikim ćupovima od pješčenjaka držao je zalihe metvice i čaja te sam pripremao prikladnu mješavinu. Ni sam ne znam odakle mu takve navike, možda od djeda »Afrikanca«, no činjenica je da ga nikad nisam vidio pijana ili sa čašom vina u ruci. Držali su ga budalom i prezrivo govorili: »Kamilo pije samo vodu.«

U Gavarretu je odskakao kao patka zalutala među kokoše. Onako malen i nježne građe razlikovao se od ostalih, pogo-tovo je svojim odijevanjem ostavljao utisak engleskog den-dija. Odijelo mu je bilo karirano, s ponešto izduženim reve-rima, kakve danas pravi Cardin. Nikad nije bio bez kravate, brijao se svaki dan, brkovi su mu bili tanki i brižljivo pot-kresani... a za stolom se uvijek služio ubrusom. Imao je samo jedne cipele, ali ih je često obuvao, kao pravi gospodin.

Pa i ruke su mu bile neobične: male, nježne i s kratkim prstima, bijele kao u djeteta, a nokti uvijek podrezani i čisti.

Možete zamisliti kakvim su okom gledali seljaci toga čo-

vjeka njegovanih ruku kad bi ga, s motikom preko ramena i

natovareni poput stoke, sreli u prolazu.

Da stvar bude gora, u tom republikanskom, za ono vrijeme

izrazito crvenom selu — kakvim su tada smatrali radikalso-

cijaliste, moj je otac, iako puki siromah, bio izraziti desničar,

dapače rojalist, i glasao je za Cassagnaca. Prosto je nevjero-

jatno da se u jednom zabitom i siromašnom selu Gersa, bez

novina i telegrafa, moglo naići i na seljaka rojalistu.

Ja vjerujem da se kod njega nije radilo ni o kakvu poli-tičkom uvjerenju, nego o estetskim pobudama. Oduševljavao se historijom, pa su mu se kraljevi, njihova svita, raskošne palače, vrtovi, pa čak i ratovi činili lj'epšim od crvenih kapa revolucionara i kiselkasta zadaha vina po pučkim veselicama.

Zbog svega toga mora da su ga mrzili. U nekom drugom selu, gdje su ljudi kruti, sigurno bi ga bili izbjegavali i na-

9

prosto onemogućili, no u nas čeljad nije zločesta. Jednostavno su ga držali osobenjakom i govorili da je smiješan.

A znao je zapanjiti i kakvim neobičnim činom: volio je ostrige. Istina, jeo ih je samo jednom, no čitavo je selo došlo da to gleda. Bio ih je donio na povratku sa sajma u Auchu, otvorio je jednu prekrasnu i svježu i rekao mi: »Udahni dobro, zar ne osjećaš miris mora ...«

Mnogo kasnije, dok sam jednom ručao s Leon-Paul Far-gueom, i ovaj je oduševljeno primijetio: »Kad jedem ostrige, čini mi se da ljubim more u usta.«

Iz našeg sela, koje broji točno šezdeset i pet stanovnika, nitko nikada nije bio na moru. Ah, da, u Gavarretu je živjela jedna gospođa, zvala se Marija, i ona ga je vidjela. Ta je žena doselila k nama iz Vandeje, a bila je neudata. Govorilo se da je imala ljubavnika, nekog otmjenog gospodina s kočijom i konjem, i da joj je on ostavio nešto posjeda i mršavu rentu, zato se bavila vezenjem po kućama. Dolazila je na sijela sa svojim vezom, maštovitim crtarijama na finom platnu, pa bi, marljivo radeći svoj posao, znala zvonkim glasom pričati go-tovo nevjerojatne stvari.

— More vam je kao žitno polje sasvim ravno i prostire se unedogled na sve strane a spaja se s nebom koje je i samo poput vode u vječnom gibanju.

E, sada sve to predočite sebi ako umijete. — A kakva mu je boja? — Stalno se mijenja. čas je plavo, čas zeleno s bijelim

valovima.

Ali, to još nije bilo ono najznačajnije. Svi su očekivali na-stavak, navaljivali s pitanjima.

— I ljudi se kupaju u vodi? — O, da! žene i muškarci zajedno, i to u naročitim kosti-

mima...

Potanko je opisivala prugaste kostime muškaraca i one ženske s volanima.

— Vide li im se noge?

— Da, sve do koljena.

Vide se koljena! Muškarci bi stali snatriti o tim lijepim, svakome otkrivenim koljenima, a žene su se osjećale sasvim zbunjene.

10

Dugo sam bio naprosto opsjednut morem. U svojoj osam-naestoj godini krenuo sam s jednom momčadi ragbvja u Arcachon. Išao sam da vidim more i jedem ostrige... i to prve, i drhtao od uzbuđenja.

Kad sam tamo stigao, dočekala me oseka, a luka u Arca-chonu zatvara vidik. Pa i ostrige su bile male, plosnate i mrtvo žućkaste.

Dugo sam nakon toga vjerovao da je vezilja vješto vezla i svoje priče.

-• j!^f

11

2

ŽIVOTINJE DOBRO POZNAJU UEKOVITO BILJE

Moj otac je u selu slovio kao svojevrsni kuriozum, a ipak su ga na određeni način poštivali. Nadimak »lovac« prišili su mu zbog povremene zvjerokrađe, no to mu nisu ozbiljnije zamjerali. A bavio se on i pronalaženjem izvora te najzad lije-čenjem. Ovu posljednju njegovu djelatnost spominjem tek uzgred zato što su se u našoj obitelji svi njome bavili, moji djedovi i bake, a pred dvadeset i pet godina čak mi je i majka bila sudski kažnjena u Valenci (departman Drome) zato što je liječila bolesnike.

Jadna se žena zaposlila u tom gradu kako bi bila što bliže Nici gdje sam ja živio. Tamošnji su ljudi nemilosrdni pa su u njoj gledali bajalicu, gotovo vješticu. Svakome tko bi j'e za to zamolio davala je upute za pripremanje ljekovitog bilja; stanari su to razglasili, a jedan je liječnik podnio tužbu zbog nedopuštenog bavljenja medicinom. Smiješna stvar, ali je za tu siromašnu seljakinju iz Gersa povlačenje po sudovima predstavljalo teško iskušenje i sramotu. Ona još i sada o tome govori. Baš kao i njezin Kamilo, nikako ne može da shvati zašto su ljudi zlonamjerni i nepošteni.

Još mi je i sada u sjećanju onaj dan kad je otac, pošto je na sajmu u Auchu prodao zečeve, donio kući četiri prekrasna špila karata, a na svakom je omotu odozgo bio herčev kralj. On se nikada nije kartao i namjeravao ih je pokloniti.

— Pogledaj, dragi, kako su lijepe ... Sada ćemo ih zajedno razgledati, a nisam ih platio skupo, dobio sam ih u pola cijene.

A i to je bilo preskupo jer kad ih je razastro pred nas na stol od orahovine, ugledali smo pedeset i dva herčeva kra-

12

lja ... Bili su to odbačeni ostaci kompleta koje su ulični pro-davači na sajmovima prodavali lakovjernim seljacima.

Bio je toliko prostodušan i nevin te mu je mnogo trebalo da prizna kako su ga svjesno okrali i s tugom je ponavljao:

— Karte su neupotrebljive, a ipak su mi ih prodali. Više je zbog toga bio žalostan nego ljut. Svaka prevara bila

je prosto neshvatljiva tom poštenom i velikodušnom čo-vjeku. Kad bi nekome pronašao vodu ili ga izliječio od neke bolesti, moja ga je majka nagovarala da to naplati, no on bi tada odgovorio: »Ni meni nitko ne naplaćuje bilje i vodu, nije me stajalo bogzna kakva truda da ih pronađem.«

Po oca su dolazili iz sela udaljenih i deset kilometara. Tragajući za vodom služio se ljeskovim rašljama jer se u našem kraju nije znalo za upotrebu viska. Naučio je i mene da ih držim u rukama dok sam bio još sasvim malen. Kad su mi se prvi put stale pokretati, od straha sam ih ispu-stio. Držao sam nemogućim da se mrtva grana može micati sama od sebe, no kasnije sam bio ponosan. Naknadno sam saznao da devet ljudi od deset mogu primati radiomagnetske valove pa s pomoću viska sasvim lako mogu otkriti podzemnu

vodu.

Profesionalci, dakako, vele: »Mi imamo poseban dar.« Ne-osporno je da su oni osjetljiviji, no ima dobrih i loših rašljara, sve ovisi o iskustvu. A postoje i vanjski znaci koji upućuju na blizinu vode: geološka konfiguracija zemljišta, zatim biljke. Preslica, neke koprive i žabnjače siguran su putokaz i u tome nema ničeg nadnaravog, a to je tvrdio i moj otac.

Užasavale su ga učene, knjiške riječi. »Oni koji su izmislili te nazive«, znao bi reći, »posjeduju nauku, ali ne i znanje.«

Mnogo kasnije, kad sam došao u sukob s Liječničkom komorom, često sam razmišljao o razlici što ju je Kamilo pravio između knjiške učenosti i pravoga znanja, i to mi je mnogo koristilo.

Već u ranom djetinjstvu viđao sam ga kako se kući vraća s naručjem procvala bilja i nalazio da je to vrlo lijepo. Uosta-lom, sve što je moj otac radio bilo je lijepo, upravo majstor-ski lijepo, ali nikako nisam mogao dokučiti što će nam to bilje u kući. Kasnije sam i ja odlazio s njim i on mi je pokazivao trave i raslinje.

13

— Pogledaj, mališane, ovu »dlakavu i neljubaznu bodlji-

kavu travu« (bila je to kopriva), no ako je pri branju obuhva-

tiš oko podanka, neće te opeći. Kad se skuha, ublažava boli

u želucu i trbuhu.

Za njega je rosopas bila »lastavičja trava«, za koju se sto-ljećima

govorilo: »Bolesnik kojemu više nema spasa, od nje će zaplakati, a

ako zapjeva, znači da će sigurno ozdraviti.«

Ne možeš se nikako zabuniti jer ako je prelomiš, proplakat će

krupnim narančastim suzama, a korisna je za sve. Nju naj-više volim.

Istina, najljepša je ruža, ali rosopas je najkoris-nija.

Zato ju je metao u sve svoje Ijekarije.

Govorio mi je i o stolisniku i nazivao ga »travom tesara«. »Znaš,

od njega brzo zarastu posjekotine.«

Ti pučki nazivi za bilje bili su mi dragi i lako sam ih pamtio.

Koristio ih je četrdesetak vrsta, ali najčešće su to bili: glog, list

artičoka, ljutić, rosopas, zubača, grbać, mak, žutilovka, lavanda,

metvica, kopriva, peršun, maslačak, trputac, ruža, kupine, kadulja,

crvena djetelina, ljubičica — oko polovine, dakle. Za njima su po

važnosti slijedili: stolisnik, češnjak, ša-pika, rusomača, vrijesak,

kupus, zlatinjak, kukuruzova brada, sljez, luk, gorska suručica i na

kraju: oman, boražina, čičak, divlja ruža, imela, plod borovice,

bedrenika i preslica.

Uveče bi s kućnog praga promatrao nebo a ja sam po nje-govim

riječima: »Mlađ je već jako malen«, znao da ćemo slije-deći dan poći

sabirati bilje.

— Zapamti, mili moj, nikada se to ne smije činiti za puna

mjeseca jer on biljkama oduzima svu snagu. Da bi bile ljeko-

vite, potrebno im je mnogo sunca, a malo mjesečine. Eto,

kadulja je na primjer najbolja ako se ubere u zoru na Ivanj-

dan.

Odlazili smo rano jutrom i koraci su nam veselo odzva-njali

cestom. Oko deset sati prekidali smo s poslom jer je u to vrijeme

sunce već dobrano žeglo. Tada bi moj otac izvadio iz lovačke torbe

kruh, češnjak a ponekad i komadić kozjeg sira pa smo, kako i

dolikuje »muškarcima«, jeli polako. Takva je, uostalom, navika

seljaka kojima je svaki zalogaj važan. Oko četiri sata po podne

nastavljali smo s branjem i tako sve doveče.

14

!

Nježno i s pokretima punim Ijubavi otac bi prelomio ne-koliko stabljičica, odvajao listove ili trgao korijene.

— Vidi, mili, nije u svake biljke snaga na istom mjestu. Ponekad je u glavi (cvijet), sad opet u tijelu (stabljika), a kod nekih u nogama (korijenje).

Tako sam naučio da su od borovice upotrebljive samo bo-bice, da su od bokvice ljekoviti jedino listovi, da se od ruža koriste samo latice a od kukuruza isključivo brada...

Veliku je važnost imalo godišnje doba. U proljeće i ljeti odlazili smo gotovo svaki dan.

— Mali moj, sada su biljke pune ljubavi i bogate, a zimi im je hladno i pospane su.

Tako su prolazila godišnja doba a s njima i godine. Nikad mi život neće ispuniti tako velika sreća da bi po-

tisnula u zaborav dane koje sam proveo uza svoga oca. Prvi čovjek kojemu j'e otac u mome prisustvu pružio po-

moć bio je jedan naš susjed. Dobro sam ga poznavao jer je jutrom i večerom svaki dan prolazio pored naše kuće. Jednog ponedjeljka ušao je k nama u sobu, presavijen u pasu, i rekao pokazujući na desnu stranu svoga tijela, ispod najdonjih re-bara:

— Kamilo, nešto me ovdje probada. Imaš li možda za mene kakvu travu?

— To je od jetre. — Misliš? Ali ja se dobro osjećam. — Ti da, ali jetra ne i zato te upozorava. — Ne volim to njeno upozorenje. Otac je uvijek znao nasmijati one koji su mu se obraćali.

Tvrdio je da im to koristi, da im tako odvraća misao od boli koja ih muči pa postaju prijemljiviji za blagotvorno djelo-vanje bilja.

— Kamilo, liječi me u svojoj kući, ne želim da to vidi moja žena.

Moj otac skine s kamina neke bočice s različitom tekući-nom, ulije iz svake pomalo u jednu zdjelicu, umoči u nju ko-madić učetvoro složene flanelske krpe i položi je susjedu na gore spomenuto mjesto. Pola sata zatim nije se više tužio na bolove, a s licaf su mu nestali i grčevi. Gledao sam ga držeći se čvrsto za rub stola. Dogodilo se pravo čudo.

— To si izveo ti, oče!

— Ne ja, već onaj koji i biljkama daje život!

Kao priprost čovjek, bio je po tome čuven u krugu od jedva petnaest kilometara, a svega pet-šest ljudi tromjesečno obraćalo mu se za pomoć. Kasnije sam primijetio da za njega znaju i mnogo dalje, no prijeći dvadesetak kilometara značilo je u ono vrijeme pravo putovanje.

Ponajčešće je liječilo jetru jer su ljudi mnogo pili i jeli tešku hranu, no obraćali su mu se i zbog upale bubrega. Tak-vima je davao trave što pospješuju mokrenje.

Bilo je i takvih koji su dolazili tužeći se na »bolove«. — Kamilo, boli me ... evo, ovdje. I opipavali bi sebi krsta, noge, ruke. Poneki se znao potužiti: — Kamilo, ne mogu disati. Uspješno je liječio astmu kojoj je etiologija u ono vrijeme

bila mnogo prostija. Alergije su bolesti civilizacije i progresa. Zrak, voda, hrana — sve je zagađeno kemijskim proizvodima, sve to udišemo i gutamo.

Moj otac je liječio i kupkama noge. U tri-četiri litre vode ulio bi malo svojih otopina a bolesnici su u tome određeno vrijeme morali namakati noge. To je naučio od moga djeda, ovaj od svoga oca i tako od pamtivijeka. Na selu mnogo više poštuju roditelje i predaju nego u gradu.

Otac je u liječenju postupao kao i moj djed, no možda su pradjedovu »učenost« cijenili još i više, zato što je bio stariji. A bio je to neobičan starac, pravi kolos. Dolazili su mu »na pregled« čak iz grada. Time se neobično ponosio i s užitkom pričao o takvim vizitama. No već odavna, kad mu se netko obrati za pomoć, odgovara: »Pođi Kamilu, i on zna da liječi. Njemu sam predao sve ljekarije.«

A predao mu je i obiteljsku »bibliju bilja«. Nije to bila knjiga, čak ni bilježnica, tek nekoliko listova na kojima je neki daleki, jedva pismeni predak crtežom prikazao sve biljke što ih je upotrebljavao navodeći i njihova ljekovita svojstva. Kada god je moj otac bio u nedoumici, izvlačio ih je iz ladice kredenca i proučavao.

Ako su se ljudi radije obraćali mome ocu nego liječniku, činili su to najviše zato što su vjerovali u moć bilja, a onda se njihovo povjerenje prenosilo i na čovjeka koji bilje po-znaje. Naši se seljaci još uvijek boje gotovih lijekova. Potak-

16

nuti zdravim razumom, oni kažu: »Neozbiljno je svakome davati isti lijek.« Od onoga tko ih liječi očekuju da za njihov poseban slučaj pronađe i odgovarajući recept. Svatko sebe drži posebnim slučajem, a u tome ima i pravo.

Vjera koju ljudi imaju u bilje potječe iz davnina. Navikli da sve izvlače iz zemlje, drže opravdanim i to da im ona omo-gući i liječenje. U svakoj su se obitelji prenosili već iskušani »dobri recepti« i smatralo se normalnim da pojedinci o tome mogu znati i više od iskusne stare domaćice. Za njih je moj otac bio »gospodar bilja«, a kako je znao za lijek, mislili su da mora poznavati i bolesti, zato su mu se i obraćali. On bi bo-lesniku prislonio na grudi svoje uho i rekao. »Sat vam ide dobro!« (to je značilo srce) ... Ш »sat vam je u kvaru...« Svakome su bile shvatljive te jednostavne riječi.

Ljudi su znali da postoje i ljekarnici. Čuli su i za to da se u određenim dućanima u gradu obavlja liječenje gotovim lije-kovima, no njima se to činilo nekako tajanstvenim i neizvjes-nim. Ponajprije, nisu imali novaca da tamo krenu, a uz to su se i bojali. Otići k liječniku značilo je samo po sebi zaputiti se hodnikom koji može da odvede i u smrt, a ljekarnik je u tom smislu već predstavljao njeno predvorje. Kada je netko kupio lijek, znalo se da je teško bolestan.

Svjesni svega toga, naši liječnici nisu propisivali ništa od-ređeno nego su na receptu samo nizali formule. Uvijek ću se sjećati našeg seoskog liječnika koji je to ispisivao na latin-skom vrlo lijepim rukopisom, jer nema još ni pedeset godina otkako su liječnici počeli pisati nečitljivo. Te su se formule odnosile na vrlo jednostavne sastojke među kojima se gotovo uvijek nalazila »aqua simplex«. Bolesnicima je ulijevala povje-renje i predstavljala tajanstveni dodatak univerzalnom lijeku što su ga šarlatani na javnim mjestima kovali u zvijezde: »On će vam izliječiti zubobolju i žuljeve na stopalima!«

Liječnik je bio izuzetno važna osoba i rijetko ga se viđalo. Zato su se ljudi veoma začudili kad su doznali da je iz daleka kraja došao k mome ocu doktor Salis s namjerom da se pod-vrgne liječenju.

Bila je to čitava priča. Da nitko ne bi doznao, čekao je sve do mraka a kočiju ostavio dosta daleko. Stigao je šuljajući se uza zidove, sav crven od stida.

Kad je ušao k nama, moj se otac jako iznenadio.

2 O ljudima 1 travama 17

>

— Kamilo, imam poteškoće s vodom. — Ne razumijem, doktore. — Pa eto, moje tijelo zadržava vodu. Imaš li neke trave što

pospješuje mokrenje? — Ah! Ako je samo to, lako ću vam pomoći... Za tren oka sve se u kući stavilo u pokret. Dok je majka

pristavljala k vatri veliki lonac s vodom, otac mi je viknuo: »Skokni po metvicu i koprive, a ne zaboravi da doneseš i ro-sopas, kukuruznu bradu i kadulju!«

Dok sam ja tražio bilje, »doktor« se svlačio i ostao u dugim gaćama sljezove boje... Nikada dotad nisam vidio gaće u boji! Skinuo je odjeću ali je zadržao i svoj monokl i dosto-janstvo. Tada se doktor Salis pred svima nama podvrgao kupki na sjedećke koju mu je od svojih trava pripremio moj otac.

Taj put se nije držao onako naduto. Bio je običan čovjek pred tim Kamilom kojega je inače uvijek gledao s visoka. Naime, kada ljudi obole, drukčije gledaju na stvari, a bolesni se liječnik osjeća još bolesnijim od drugih: prestaje da vjeruje u svoju vlastitu medicinu.

Budući da mu je bilje mog oca pomoglo, kad god bi došao u naše selo da obiđe bolesnike — a to se događalo jedva jed-nom mjesečno — svratio bi k nama te, onako s nogu, popio čašu vina koju bi mu ponudila moja majka. I tako, Kamilo se prihvaćao liječenja, ali za njega je to bilo samo djelo milosrđa u teološkom smislu riječi »caritas«. Ne vjerujem da je posjedovao neke »natprirodne sposob-nosti« ni da se služio hipnozom. Istina, bavio se okultizmom, ali samo zato da bi kao nesavršeno ljudsko biće crpio i na drugom izvoru dobročinačke snage. Pa ipak, meni se onako malom činilo da je ranije živio negdje drugdje i da je došao iz nekog nepoznatog kraja. Iz njega je izbijala neka neobična snaga i kao da nije bio stvoren da živi u svom vremenu.

Moj je otac bio pravi gospodin. Ni ruke mu nisu bile se-ljačke. Padala je u oči njegova Ijepota, a iz pogleda mu je zračila vidovitost. čitavo je njegovo biće neodoljivo privlačilo te vam i tijelo i dušu naprosto plavilo ljubavlju. Uvijek sam vjerovao da je tu svoju ljubav prenosio i na bilje pa je od toga postajalo još djelotvornije.

18

U nečemu sam ipak sasvim siguran: postoje naime i druge sile, uz one poznate i priznate. Kao dokaz navest ću jedno-stavnu psihičku pojavu koju slikovito objašnjava poslovica: »Svašta možeš proturiti kroz grlo ako se za vrijeme jela smiješ«. I zaista, s drugovima u koležu možete pojesti ogrom-ne količine graha sa slaninom bez ikakvih posljedica, ali s dosadnim ljudima za stolom nećete moći probaviti ni običan list salate. Sve ovisi o okolini, o onoj čudnoj moći što izbija iz naših bližnjih, pa smjerala ona na dobro ili na zlo.

Ovdašnje je Ijude najviše čudio način na koji je Kamilo provodio dane. Govorili su: »Еу a leu tens!« što po prilici znači: briga njega za vrijeme!

Kao da ga i sada vidim potrbuške zavaljenog na livadi, uz rub šume, kako satima promatra kuniće i zečeve koji ga se uopće nisu bojali. U takvim mi je trenucima znao reći:

— Mali moj, da bi čovjek upoznao život, ne mora bezglavo juriti uokolo ni odlaziti daleko. Dovoljno je promatrati živo-tinje, a one bolje od nas znaj'u kojim se biljkama valja hraniti, kojima liječiti...

Imao j'e pravo. Divlje životinje, živeći u slobodi, vrše izbor i nikada se neće otrovati. čim ih pripitomimo te više ne mo-raju tragati za hranom, a kad obole, pozivamo im veterinara, gube dragocjeni instinkt. Kunić u kavezu ne nazire opasnost od mišjakinje, pojede je i ugine, a domaća mačka jede đurđice koje su za nju vrlo opasne.

Domaće su životinje bastardi, lišeni instinkta i fine osjet-ljivosti. Njihovi srodnici u prirodi umiju odabirati, a civiliza-cija ih uništava. životinja koja živi u prirodi nepogrešivo pronalazi Ijekovitu travu i pojede je kad je bolesna. Pa i psi vučjaci i ovčari, još uvijek bliski svom divljem porijeklu, raz-likuju dvije vrste trave: onu s dlačicama ~!a rubovima koriste kao sredstvo za povraćanje, a za čišćenje jedu zubaču. Spome-nimo ovdje i nedavni slučaj s jednom pirinejskom divokozom koja je svoje ranjeno stegno obložila sažvakanim travama pomiješanim s ilovačom, a poznato je i da se lasica, prije nego se upusti u borbu sa zmijama otrovnicama, zavalja u trputac kojega je lišće vrlo djelotvorno protiv uboda pčela i zmijskog otrova.

To poznavanje životinja moj otac duguje svome djedu kojemu je uspjelo odgojiti lisice uz jarebice, te kuniće pored

lasica. Po našoj se kući neprestano vrzao i jedan savršeno pripitomljeni jazavac.

Za mene je to sve bilo vrlo jednostavno. Trideset godina kasnije shvatio sam da se iza te jednostavnosti krije mudrost stečena dugim iskustvom.

U težnji da upozna i shvati čovjeka, nauka danas sve više proučava životinje, njihovo ponašanje i potrebe. Kao nadareni empiričar, sve je to moj otac znao i prenio na mene.

Upravo sam iz Ijubavi prema životinjama svoje imanje pretvorio u svojevrsni rezervat: porušio sam golubarnike i sada mi se po travnjaku pod prozorom motaju vjeverice.

A kupio sam i šumu u kojoj je moj otac sakupljao bilje; ranije je pripadala grofu de Larvju. Uradio sam to da se odu-žim ocu, ali i radi bilja. Za mene je to bio značajan pothvat i uspješni revanš.

S pravom se kaže: »Samo je u Parizu dobar govor«, a za mene je dobro jedino ono bilje što raste u mome rodnom Gersu, i to je najvažnije. Budem li jednog dana u tom pogledu iznevjerio samoga sebe, mislim da ću smjesta prestati liječiti bolesnike; prividno bi to bile iste biljke, no ipak bi se sve izmijenilo. Ja više ne bih bio pošten, ne bih više mogao vje-rovati samom sebi.

Liječenjem se bavim gotovo trideset godina. I kad sada pogledam unatrag, vidim da ni jedan jedini put nisam obma-nuo bolesnike. A to znači vrlo mnogo. Oni osjećaju da ću ih ja izliječiti, to mi otvoreno i kažu i ja ne sumnjam. Zašto? Zato što sam iskren. Tomu me naučio moj otac.

20

3

ZAVRŠETAK JEDNOG SRETNOG ŽIVOTA

Moja je budućnost zabrinjavala oca. Vidio je da nisam baš snažan ni stvoren da obrađujem zemlju, i to ga je mučilo. Nije li onim svojim urođenim poznavanjem Ijudi i stvari slu-tio da će uskoro otići s ovoga svijeta? Tko to može znati? No kako u nas kažu, »ja sam mu zadavao glavobolju« ...

Bio je sretan i sasvim zadovoljan životom, a mučio se jedino ovakvim pitanjima: »Ja obožavam selo, no da li će ga voljeti i moj sin? Ja živim za svoje biljke, ali hoće li se on njima zadovoljiti?« Znao je i to da osim Gavarreta i Aucha postoje i drugi krajevi, a možda je za njima i čeznuo. Sigurno mi je tada u mislima »zavidio« što ću ih jednoga dana upoz-nati. Bio je svjestan činjenice da njegova lijenost ne priliči svakome, da se njome ne dolazi do novaca, a bez njih je čovjek zaista kukavan.

Jedno je pouzdano znao: biljke nisu nikakva budućnost niti je liječenje s pomoću njih zanimanje. U tome nema ni-čega ozbiljnog.

Htio je pošto-poto da postanem službenik. To je po nje-govu mišljenju bio dobro odjeven i poštovan čovjek s velikim brojem znanaca, s praznicima, i što je najvažnije, s mirovi-nom. Ali ne bilo kakav službenik nego... šofer u upravi policije.

Ta mu misao nije slučajno pala na pamet, draškala ga je sve od moga rođenja, pa je upornošću prepredenog seljaka pripremao moju budućnost zajedno s Paulom Jansuom.

Taj je Jansou bio neki dobričina kojemu je uspjelo doko-pati se Pariza. Sada svatko tamo odlazi bez poteškoća, ali u

ono vrijeme bilo je to nešto izuzetno značajno. Na deset milja uokolo spominjalo se njegovo ime i s podignutim prstom go-vorilo: »To je onaj što je uspio!« Postao je najčuvenija osoba u cijelom kraju a bio je ... šofer u upravi policije.

Slušali su ga gotovo s pobožnošću pa nije čudo što je svima postao sudac. Međusobno se nisu parničili, nego su čekali da njihov Paul siđe s vlaka i odmah ga salijetali: »Su-sjedova je krava zašla na moj pašnjak, on mi mora naknaditi štetu«, ili »Непгуји sam posudio plug, ali mi ga nije vratio.« A Paul bi tada posredovao i na kraju donosio presudu dajući pravo sad ovom, sad onom. Pokoravali su mu se jer u nas nitko ne voli da se povlači po sudovima.

Mora da se moj pokojni otac sada svaki put preokrene u grobu kada neki advokat podnese protiv mene tužbu. Moje mnogobrojne parnice sigurno su poremetile njegov vječni mir.

A u ono se vrijeme nastojao dodvoriti Jansouu vjerujući da će mi time osigurati budućnost. Svake godine, kad bi ovaj došao da svoj jednomjesečni dopust provede u našoj zabiti, donosio mu je najsvježije vrganje i jarebice što bi ih toga jutra nastrijelio. Sve je to brižljivo slagao na lišće vinove loze, u košari prekrivenoj bijelim uškrobljenim ubrusom.

Dakako, nije zaboravljao reći: »Kasnije, ako budeš mogao preporučiti maloga da dobije ...« Jansou još nije umro i, evo, nakon pedeset godina još uvijek skidaju pred njim šešir.

Kako bi me pripremio za tu unosnu službu, Kamilo mi se uvijek obraćao na francuskom: »Dragi moj, dijalekat je jezik tvoga kraja, s njim je i srastao, a francuski je jezik tvoje do-movine, velikih gradova i školovanih ljudi koji ,znaju'« ...

Bio je toliko skroman i čedan da mu nikada nije palo na um kako on »zna« i više od njih.

Kao da ga i sada vidim kako navečer za stolom, pod svjet-lom zadimljene petrolejke, čita časopis »Prancuski lovac«. U njemu je bilo mnogo zanimljivih priča o životinjama koje bi mi zatim pričao tihim i odmjerenim glasom, pažljivo bira-jući riječi. Najprije bi razmislio, a tek onda počeo da govori. Nikada nisam čuo da j'e povisio glas. Poštivao je riječi i pra-vilno ih upotrebljavao. Ovdje svi započinju rečenicu sa: »Sto mu bogova« ili nekom drugom psovkom. Pri tom možda ne

22

misle ništa zlo, ali moj je otac vjerovao u ono što kaže i zato se trudio da to čestito i izreče.

I upravo s pomoću »Francuskog lovca« otac me naučio čitati. Pokazivao mi je u njemu životinje, ptice i biljke, navo-dio njihova imena, izrezivao slova pa ih stavljao uporedo, a ja sam onda sricao. Početnice nisam imao, pa nisam naučio čitati onako kako to drugi rade, a pogotovo nisam naučio živjeti poput drugih. Možda sam upravo zato sretan čovjek.

U nas su Kamila svi držali »nikogovićem«, no danas bi u njemu vidjeli mudraca. Istina se mijenja, nije vječna. Ničega se toliko ne bojim koliko ljudi koji vjeruju da posjeduju istinu. Da smo pred trideset godina rekli našim roditeljima kako ćemo uskoro stupiti na Mjesec, bili bi nas smjesta po-slali na promatranje, a naša će se djeca i unuci kasnije smi-jati ovome kako sada mi živimo. Istina je nešto što se stalno kreće, a ponekad i takvom brzinom da se ne može baš uvijek lako slijediti.

Čim sam naučio čitati i pisati, pošao sam u općinsku školu u Gavarret, koja mi je ostala u bolnoj uspomeni. Učitelj mi je bio star, zvao se Drancourt, a u školu je dolazio na konju. Jednoga je dana obolio pa ga je zamijenila jedna vrlo lijepa učiteljica. Tada sam doživio svoje prvo razočaranje u ljubavi. Poštar se bio zadržao da joj udvara. Gospođica je na nastavu dolazila biciklom i to u suknji koja je po mome mišljenju bila odviše kratka, a možda i nije, no svakako su joj noge u finim čarapama izgledale prekrasno.

Strašno sam bio ljubomoran na poštara koji je imao jako lijepe brkove, ali po mome mišljenju i mračne namjere. Tada sam majci ukrao pletaće igle i poštaru probušio gume na više od stotinu mjesta ... Što ćete, uvijek sam sve radio strastveno.

Bile su to prve i jedine batine što sam ih izvukao od oca, ali sam porastao u svojim vlastitim očima zato što sam ih podnio zbog Ijubavi.

Sa navršenih deset godina nisam imao više šta naučiti u svojoj maloj školi pa su me poslali u gimnaziju u Auch, grad s ulicama bez nasada i drveća. Našao sam se u učionicama velikim kao cijela naša kuća, među drugovima koji nisu svi bili seljački sinovi, a to je za mene bio neobičan doživljaj.

Godina je brzo prošla i navršio sam jedanaestu kada mi je otac nesretnim slučajem poginuo u lovu. Dok je preskakao

23

jedan jarak, puška mu je opalila sama od sebe. Kad sam na-večer stigao kući, zatekao sam žene u crnini kako tužno ša-puću molitve prebirući čislo, a muškarci su, ostavljajući svoje cokule pred vratima, ulazili udvoje-utroje, skidali šešir i zasta-jali nepomično i nijemo, zbunjeni vlastitom važnošću i gru-bom stvarnosti. Istisnuli bi nekoliko riječi saučešća mojoj majci i tetki a zatim odlazili. One sam večeri shvatio da je »nikogović« u stvari bio omiljen.

Rekli su mi da je moj otac umro, da leži na krevetu u svo-joj sobi sada posljednji put, a ja sam odbio da ga vidim.

I pravo sam učinio. U sjećanju mi je ostao ne kao pokoj-nik na odru, već kao živ čovjek koji mi veli: »Mili moj...« Gušio sam se od boli, ali nisam znao da time za dugi niz go-dina odlazi sreća iz moga života.

Očeva je smrt bila nešto najstrašnije što mi se ikada desilo. Bilo je u mom životu dosta tuge, pred nekoliko godina pogi-nula mi je žena u saobraćajnoj nesreći, no gubitak oca raz-dirao mi je dušu. Bio je to čovjek kojemu sam se bezgranično divio i naprosto ga obožavao, neobičan u svakom pogledu. Za mene je bio mudar, učen, lijep, otmjen i resile su ga sve vrline.

24

4

OSVETA SIVE BLUZE

Bilo mi je dvanaest godina kada me ujak uzeo za ruku i poveo u Lactoure. Kao stipendista ulazio sam u internat ko-leža Marechal-Lannes.

Sunce je toga dana dobrano grijalo — kod nas su u Gersu jeseni tople kao drugdje ljeta — no kad sam se našao u dvo-rištu opasanom visokim zidovima, osjetio sam neku hladnoću. Postalo mi je odmah jasno da će tu uvijek biti sumorno zbog oskudne svjetlosti.

Posmatrao sam ona tri prašnjava napaćena stabla, utam-ničena poput mene. Od stalnih udaraca kora im je bila ogu-ljena i doimala su se kao olinjali stari psi na lancu. Sve je nekako podsjećalo na zatvorsko dvorište i tuga mi se uvlačila u dušu. Utabano od neprestanog gaženja učenika, tlo je bilo tvrdo kao kamen. Nigdje ni jedne biljke!

Bit ću dakle prisiljen da živim bez njih, a to je nemoguće. Na moju veliku sreću, u pukotini jednog zida opazih blijedu i kržljavu stabljičicu rosopasa, kukavnu kao i ona tri stabla. Ne mari ništa, ipak je to rosopas, biljka čarobnica moga oca.

Nitko je nije tako uspj'ešno koristio kao on, a sada i ja. Njen sok liječi očne upale a odstranjuj'e i bradavice, škrofu-lozne tumore te odvratne skorbutske i atonijske čireve. Ja je mećem u sve svoje preparate. Otac mi je pričao kako je jedno Ijekovito svojstvo te biljke otkrio promatrajući lastavičje gnijezdo pod našim krovom.

— Znaš, primijetio sam kako ženka unosi u gnijezdo vlat rosopasa, a sigurno njime nije namjeravala nahraniti mlade, pa sam se upitao zašto.

25

Strpljivim promatranjem otkrio je da njime uporno trlja glavu uvijek istom golišavcu, onome što su mu oči stalno bile zatvocene. Kad su se najzad otvorile, lastavica više nije dono-sila rosopas. Naknadno sam saznao da joj ime dolazi od grčke riječi klelidon,1 što znači lastavica. I prije se znalo za to ljeko-vito svojstvo, a moj ga je otac kao nadareni empiričar opet otkrio.

Još uvijek mi u ušima zvuči očev glas: »Vidiš, u rosopasi je sve upotrebljivo: list, cvijet, stabljika i korijen, a dobra je za sve.« I zaista, utvrdio sam da, pomiješana s drugim bilj-kama, povećava njihovu ljekovitu moć.

A donosi mi i sreću. I te kako mi je ustrebala čim sam stigao u Lectoure, u kolež. Došao sam tamo samouvjeren i na lovorikama: šesti razred osnovne škole u Auchu završio sam s odličnim ocjenama, čak u gimnastici i pjevanju. Odonda sam se znatno promijenio i sada pjevam s velikim greškama, valjda je to znak da mi je savjest čista... Bilo je dovoljno samo nekoliko dana pa da shvatim kako je moja odlična svje-dodžba bezvrijedni komadić papira do kojega nitko ništa ne drži.

Sa siromašnim dječakom postupaju vrlo strogo, pogotovo ako mu je otac umro pa nema tko da ga zaštiti. Djeca su i inače zlobna i okrutna. U internatu su svi držali u ormarima kutije s hranom (zavodska je vrlo mršava), a ja sam bez nje dogurao i do mature. Stalno su preda mnom žvakali paštetu, meso zaliveno u masti i domaće slatkiše. Posebno mi je ostao u sjećanju jedan koji se danas izdaje za moga prijatelja. Taj mi je znao prošetati kobasicom pod nos i onda reći: »Pomi-riši je, lakše ćeš gutati kruh.« A on mi je od toga dobijao okus gorčine.

Zbijali su sa mnom neslane šale. Imao sam samo jednu plahtu. Jedne su je večeri, dok sam se nalazio u toaleti, bacili u umivaonik, a zatim onako mokrom opet brižljivo prekrili moj krevet. Noć sam proveo na podu cvokoćući od hladnoće.

Svake mi je zime bilo nevjerojatno hladno. Sakupljao sam sve novine do kojih sam mogao doći i njima se pokrivao. Ne-što kasnije, kad sam u trećem razredu postao član ekipe rag-

1 rosopas je na francuskom: cheliđoine.

byja, položaj mi se nešto popravio. Rukovodioci su mi dali još jednu

plahtu i posudili pokrivač.

Ali mom ponosu malog »Maura« najbolnije je udarce za-davala

nesretna bluza. Nosio sam je tri godine. U prvom je razredu bila

duga, u trećem kratka i već potpuno siva, zato su me i prozvali »siva

bluza«. Glupo, ako hoćete, no mene je to mučilo pa sam se zbog toga

s njima očajnički tukao.

Nitko prema meni nije imao obzira. Upravitelj je bio lju-bazan,

ali ne i profesori. Na najmanji šum ili prigušeni smijeh za vrijeme

nastave rekli bi i ne okrećući se: »Messćgue, smje-sta izađite iz

razreda!« Ponekad sam to i zaslužio. Bio sam bučan, vjerojatno zato

što su me gurkali i zadirkivali, pa sam

— da bih se oslobodio potištenosti i skrenuo na sebe pažnju

— izigravao lakrdijaša.

A zašto bi me i štedjeli? Znalo se da nemam roditelja koji će

subotom doći direktoru da se požale. Direktori koleža bili su vam

pomalo i diplomati, pogotovo kad bi roditelji učenika došli s

prijetnjom: »šta? Tako su mu ocjene niske. Pa to nije normalno...

Premjestit ću ga preko puta!« I zaista, preko puta se nalazila privatna

škola opata Tourniera.

Moja majka ne bi imala odvažnosti da se dođe potužiti. Našla je

zaposlenje u blizini, kao kućna pomoćnica bankara Bastidea. Da bude

što bliže svome dječaku, posluživala je i u koležu. Meni je to teško

padalo, a njoj još teže jer su joj se prostački izrugivali. Bilo je na njen

račun toliko neslanih šala da je ubrzo otkazala. Kad je prestala

dolaziti, prozvali su me »služavkinim sinom«. To me nije pogađalo

kako su oni mislili. Majku sam neizmerno volio i bio prepošteno

odgajan da bi me to moglo poniziti, ali sam patio zbog nje.

Teško je i zamisliti koliko toga mora prepatiti jedan siro-mašan

dječak okružen sinovima imućnih zemljoposjednika. K njima su

dolazili u posjete četvrtkom i petkom, kada je u Lectoureu sajam, i

često ih izvodili. Subotom poslije podne odlazili su svojim kućama, a

ja sam ostajao usamljen i ku-kavan kao ona tri stabla u dvorištu.

Nedjeljom bih s jednim prefektom malo prošetao gradom, no to ga je

očito gnjavilo. Sigurno je imao pametnijeg posla.

Okolicu Lactourea poznajem izvrsno jer sam je razgledao pješke i

po svakom vremenu. Te su šetnje bile prefektu mučne, ali meni su

vraćale život. Dok sam trčao, cokule su mi

odzvanjale a pelerina se vijorila na vjetru. I što je najvažnije, brao sam bilje iako je mome pratiocu bilo mučno i ponižava-juće prolaziti gradom sa smiješnim, loše odjevenim dječakom ciganskog izgleda, kojemu još vire iz džepova čitave pregršti trava. JPrije nego bismo se vratili u Lectoure, znao me upitati:

— Što radiš s tim travama? Da ih možda ne jedeš? — Ne, gospodine, one mi služe za zabavu. — E, onda budi tako dobar pa ih sve pobacaj prije nego

uđemo u grad. Odgovarao sam: »Hoću, gospodine«, no uvijek mi je po-

nešto ostajalo u džepovima. Navečer sam pod plahtom udisao njihov miris, a zatim odmoren zaspao, licem uz stručak ka-dulje, divlje cikorije ili maka.

Tek kasnije usudio sam se reći prefektu: »Njima je moj otac liječio.«

Nekim je profesorima bilo poznato da sam ja sin Messe-guea, »onoga što liječi s pomoću bilja«, no bio sam još pre-mlad da bi me o tome potanje ispitivali.

Stipendista, zna se, mora biti najbolji učenik u razredu, ali ja to nisam bio. Da bih zaslužio nešto novaca, izrađivao sam dragovima zadatke. Za latinski prijevod davali su mi pet do deset novčića, tako sam konačno uspio kupiti kaljače.

Više nismo imali ni kuće, pa je majka stanovala kod dru-gih. Staratelj mi je bio jedan od ujaka, ali nikad nije dolazio da me posjeti, a k sebi me uzimao jedino preko ljetnih praz-nika. Obavljao sam mu najteže poslove: kosio, žeo, vezivao u snopove, a ipak se nisam osječao nesretnim. Nalazio sam se na selu, u prirodi, i to mi je bilo dovoljno. I danas još uvijek osjećam tako, udobnost i raskoš nisu me iskvarili. Drevni recept: komadić kruha, glavica luka i kutak pored vatre i sada predstavlja za mene vrhunac životne sreće.

Osim toga, kod ujaka sam se mogao baviti liječenjem, receptima »čiče Kamila« nitko se nije podsmijevao, a ja sam mu bio sin i sigurno sam ih poznavao.

U našem su kraju poljoprivredni strojevi bili rijetkost i radovi su se ponajviše obavljali ručno: srpovima, kosama, sjekirama. Često su se događale nezgode, a kako su higijenske prilike bile loše, rane su se lako inficirale. Sjećam se kako je moj otac takvom bolesniku običavao reći: »Skokni do Chi-cabouta — bio je to trgovac mješovitom robom — i kupi rok-

28

fora.« Tako sam radio i ja. čim bih u nekoga ugledao sum-njivu ranu, upućivao sam ga Chicaboutu i ljudi su me slušali.

Nikad se ne bih usudio preporučiti rokfor svojim drugo-vima, a još manje profesorima, da su mi se kojim slučajem obratili za savjet.

Dok sam bio malen, to mi se činilo čudesnim, no u koležu me bilo stid, iako sam poznavao njegovu djelotvornost. Pre-poručiti nekome da na ranu metne sir, izgledalo mi je ne-ozbiljno. Danas to više nije tajna. Svatko zna za penicilin, a njega ima među gljivicama plijesni u rokforu.

Ugled što ga je uživao moj otac polako se prenosio i na mene, ali ne samo dok sam boravio kod strica. Imao sam druga koji se zvao Georges Dutout. Jednom dvomjesečno vo-dio me sa sobom u Fleurance gdj'e sam u njegovom domu ostajao dan-dva, a ponekad i duže — za vrijeme »malih praz-nika«. Za mene je to bila prava svetkovina. Njegovi su me roditelji lijepo primali i kuhali nam izvrsna jela. Tamo sam konačno opet postajao »mali Messegue« ... sin onoga Kamila što tako dobro poznaje bilj'ke.

A one su ostale moja jedina veza s ocem i sa zemljom ... I dalje sam ih brao, nastojao sačuvati i sušio ih u svom pre-tincu u spavaonici u koji ništa drugo i nisam imao da stavim. Biljkama sam punio i svoju školsku klupu i zbog njih gurao u stranu knjige i bilježnice.

Imao sam vrlo malo prijatelja pa mi je ostajalo dosta vremena da gledam oko sebe i da promatram druge. Samo sam čekao da nekom pozli, a već po njihovu hodu, sjaju u očima i neznatnom bljedilu znao sam što im je. U tome sam se neobično izoštrio i govorio u sebi: ovaj ima smetnje s je-trom, onoga boli želudac ... Radi provjere, pitao sam ih kako se osječaju. Mora da ih je to jako čudilo, no ipak su odgo-varali a ja sam sebi davao ocjene. U takvoj vrsti zadataka često sam dobijao četvorku. Nikada se nisam ocjenjivao pe-ticom, već sam tada bio oprezan. Kad sam bio načistu s bo-lešću, pitao sam se što bi u tom slučaju poduzeo moj otac. Takvo sam pitanje i kasnije u životu ponajčešće sebi postav-ljao. U mislima sam ponavljao sve njegove recepte jer ih ni-sam htio zaboraviti, a biU su mi zapisani samo u pamćenju.

Na smetlištu, blizu kuhinje, pronašao sam boce i punio ih svojim ljekarijama. Pazio sam na upotrebljivost tih tekućina,

29

а one se nisu mogle sačuvati dugo, zato što nisam mogao prokuhavati vodu. Uostalom, to i nije bilo važno, moje mje-šavine nisu ničemu služile. Kad bi postale neupotrebljive, ja sam ih prolijevao, a taj mi se čin činio svetogrđem.

Meni je čuvanje očeva znanja bilo važnije od svega čemu su me u školi poučavali. Osjećao sam da ne smijem zaboraviti Kamilove pouke.

Kad god bih se osjetio nesretnim, podizao sam gornji dio klupe i tako zaštićen, zatvorenih očiju, udisao opojni miris bilja sve dok mi se ne bi počelo vrtjeti u glavi. U takvim tre-nucima iščezavao je preda mnom cijeli razred, a ja sam se nalazio na »svom polju«, u »svojoj šumi«, pored svoga oca.

Jednoga poslijepodneva trgne me povik. — Messegue!

Bio je to glas našeg direktora, gospodina Allemana, no ja ga nisam čuo.

— Messegue, je li ovo vaše?

Jedan me drug upozori udarcem u nogu, ja spustih pult i opazih direktora kako prstom pokazuje na pod.

Jedan žuti puž, s crnim prugama kao u zebre, dostojan-stveno je milio po sivom podu a za njim još nekoliko, kao brodovlje Argonauta po Egejskom moru... Bilo je glupo poricati jer je njihov blistavi balavi trag vodio ravno u moju klupu. Uostalom, ja nikada ne lažem, to me užasava.

— Pokupite ih!... A sada, otvorite klupu i izbacite svu tu prljavštinu. Da ste to nakupili radi herbarija, hajde de. Vaša će vas strast upropastiti. čistite se iz razreda, Messegue!

Toga dana gospodin direktor nije mogao ni slutiti da će mi tridesetak godina kasnije, i to 1964, uputiti pismo slijede-ćeg sadržaja:

Dragi moj Messegue!

Sada, kada ste zahvaljujući svojim osobnim zaslugama postali čuveni i u inozemstvu, dopustite mi da Vas podsjetim na vrijeme što ste ga kao učenik proveli u Lectouru, u koležu kojemu sam ja bio direktor. Nisu Vam tada cvjetale ruže, gotovo da ste gladovali, a ipak ste ispoljavali divna svojstva.

Sačuvali ste dobrotu i osjećajnost, i na tome vam čestitam. Danas su zaista rijetki Ijudi koji ne naplaćuju г djelo milo-srđa...

30

Post-scriptum me posebno dirnuo.

Umalo da ne zaboravih kako ste u pretincu Ijubomorno skrivali biljke koje će kasnije postati Vaša specijalnost. često sam Vas morao kažnjavati jer ste, po mome mišljenju, zbog njih zanemarivali učenje, a Vi ste već onda dokazali da se umijete odlučno boriti i pobjeđivati.

Zaista su me držali pomalo neobičnim dječakom, osobito profesori, a kako oni uvijek razborito zaključuju, s pravom su tvrdili: »Loše će on završiti. Bit će to nesposobnjaković i lijenčina!!!« Neospomo je da sam više vremena trošio na bavljenje mojim biljkama i izradu tuđih zadataka nego na učenje.

Moja zaliha »sijena«, kako su je nazivali školski drugovi, a isto tako i upornost, morali su najzad, makar i površno, zainteresirati moje profesore. Vjerojatno su pri tom mislili: »Mora da je nešto naučio od oca.« Zato su često od mene tražili »recepte«, ali se njima nisu koristili. Nikada oni ne bi otišli da beru bilje, a ja se nisam usuđivao da im ponudim svoje već spremljene ljekarije. Ipak su se ponekad udostojili da me upitaju: »što bi u ovakvom slučaju uradio tvoj otac?« a ja sam se morao osjetiti počašćenim i otkriti im svoje tajne. Dalje od toga nisu išli, nedostajalo im je povjerenje.

Najviše mi se s pitanjima obraćao profesor zemljopisa i povijesti. Pretjeravao je u jelu i piću pa je često imao napade artritisa. Poput svih takvih bolesnika i on je sanjao o nekom čudotvornom lijeku koji bi mu pomogao ne lišavajući ga ni-čega. Svašta bi bio prihvatio osim držanja dijete. Nama je to dolazilo kao naručeno. čim bismo vidjeli da u razred ulazi pognute glave, vukući nogu u krupnoj papuči, znali smo što to znači: opet će dobiti napad. Budemo li imali sreće, sutra-dan će biti prisiljen da ostane u krevetu.

Ja ga nisam volio. Jednog dana, ne mogavši se sjetiti moga prezimena, povikao je. »Hej ti tamo, siva bluzo!« Zacrvenio sam se, i nisam mu to zaboravio. Zato, kad mi je toga jutra, nakon predavanja, prišao i povjerljivo mi u četiri oka rekao: »Osjećam da ću dobiti jaki napadaj, a ti sigurno imaš neki očev lijek«, drsko sam mu odgovorio:

— Ne, gospodine. Na selu ne znaju za takvu bolest.

31

Zabezeknuo se i promrmljao: »Opaki lakrdijašu!«

Tako sam dobio još jedan nadimak, ali nisam mnogo mario jer se »siva bluza« konačno osvetila. U stvari, znao sam za jedan vrlo uspješan lijek na bazi mrazovca, čička i rimske kamilice i on bi mu sigurno bio pomogao.

I tako smo s prozora naših učionica pratili izmjenu go-dišnjih doba, vrijeme je jurilo i sa sobom odnosilo naše ne-stašluke, a ja sam se našao među odraslima. Svakog četvrtka poslije podne igrao sam nogomet, a nedjeljom u ekipi ragbvja spojku. Bila je to gradska, gotovo profesionalna momčad. Plaćali su mi dva i po franka i večeru u jednom malom resto-ranu u Lectoureu. Uprava ekipe isposlovala je za mene izlaz do devet sati navečer a u kolež su me vraćali posebnom ko-čijom.

Mnogi su mi zavidjeli. Po putovima i šumama nisam više sakupljao bilje. Nepre-

stano sam morao slušati: »Maurice, zar je bilo ozbiljno od tvog oca što je prčkao oko ,trava' umjesto da privređuje za tebe i tvoju majku?« Sa svih su strana — pa i od moje rod-bine — pljuštali prijekori te sam se pomalo počeo toga i sti-djeti. Uvukao sam se u sebe, više nisam govorio o biljkama, počeo sam čak vjerovati da je to mana. Bilo je to vrijeme kad sam zanijekao samoga sebe.

Osim toga, stao sam se ogledati i za djevojkama. U našem su se koležu školovali zajedno dječaci i djevojčice. Bili su to divni trenuci. Već sam se u drugom razredu bio zaljubio u jednu vršnjakinju, pravu ljepoticu, a zvala se Simone Barrois. Otac joj je bio bankar u Agenu. Kako sam imao tek trinaest godina, nikoga za to nije boljela glava, a ja sam ipak doživlja-vao ljubav duboko i strastveno.

U trećem sam razredu maštao kako ću postati liječnik, a sve radi Jeannine Cheminaud u koju sam bio smrtno za-ljubljen. Sada je ona službenik Akademije u Tuluzi, inače prekrasna Eurazijka. S vremena na vrijeme dopuštala je da je poljubim, a to mi je davalo krila. Recitirao sam joj stihove, slao pjesme, izrađivao njene zadatke. Bilo je to divno. Kad je htjela da mi ukaže naročitu počast, prala mi je dres u ko-jemu sam igrao ragby... U našim odnosima nismo išli pre-daleko. Djevičanstvo mi nije oduzela... a ipak je nisam zaboravio.

32

5

LJEKOVITE KUPKE ZA ADMIRALOVE RUKE

Prvi dio ispita zrelosti1 položio sam u svojoj sedamnaestoj godini i to zahvaljujući činjenici što sam u španjolskom dobio 19 a u francuskom 18, pa sam bio upućen na popravni iz ma-tematike. Drugi dio, filozofijsku grupu predmeta, položio sam već slijedeće godine. U toku te posljednje godine moga ško-lovanja morao sam odustati od nauma da studiram medicinu jer smo zaista bili odviše siromašni. Zato sam odlučio da se osposobim za nastavnički poziv i tako postanem uvaženi služ-benik, o čemu je moj otac toliko sanjao.

Kad je izbio rat, bilo mi je devetnaest godina. Iako sam pripadao 1941. godištu, kao dobar rodoljub i Gaskonac, dobro-voljno sam se javio u vojsku 1940. Potpisujući tada pred vlastima izjavu, nisam ni slutio da time stavljam točku na najljepše poglavlje života — mladost.

I tako sam se svim žarom svoga gaskonskog tempera-menta zaletio među »heroje«. No ubrzo je uslijedio poraz, a ja sam se našao bez uniforme, opet u »sivoj bluzi«, ali sada kao službenik poštanske kontrole u Montaubanu, pod zapo-vjedništvom komandanta Muklautza. Za taj povlašteni položaj imao sam da zahvalim ljubomornoj budnosti svoga ragby--kluba koji se služio svim mogućim smicalicama, samo da me zadrži u gradu.

Cenzura se nalazila na prvom katu pošte. Nas dvanaestak, što vojnika što mobiliziranih civila, otvarali smo pisma po-moću pare iz specijalnih posuda.

' U Francuskoj se ocjenjuje po bodovima ođ 0—20. Drugi đio ispita zrelosti, tzv. razred filozofije, obuhvaća psihologiju, etiku, Iogiku i metafiziku.

3 O ljuđima i travama 33

Тај me posao pnlicno iznenadio. Seljaci rijetko pišu. Za moga oca

prispijeće jednog pisma predstavljalo je važan do-gađaj^koji iziskuje

čitav obred: najprije se poštar počasti čašom vina, zatim se na

omotnici glasno pročita ime naslov-nika — jer uvijek je moguća

zabuna a tuđe se pismo ne otvara — i tek tada se oštricom noža

razreže koverat. A onda na-pokon slijedi polagano čitanje teksta.

A ja sam, eto, otvarao stotine pisama koja meni uopće nisu bila

upućena. Morao sam se prisiliti da pročitam ono prvo, a počinjalo je

sa »Ljubavi moja!« Bilo mi je kao da nekome zavirujem kroz

ključanicu i sav sam se zacrvenio.

I sada, nakon dvadeset i pet godina, još me uvijek vezuje

službena tajna, a ipak smijem reći da su nam kroz ruke prošla i

mnoga pisma umjetnika. Svi su oni odlazili na turneje u ne-okupirani

dio Francuske pa im je pošta stizala u hotel. Otva-rao sam pisma

slavnih glumica i tako doznao za njihove male tajne i duhovne

slabosti.

Citao sam ta pisma s nekom pohlepom koju sebi nisam umio

objasniti. Slutio sam da se onako između redaka tih znanih i neznanih

ljudi dade štošta naučiti. Ali što? Prožimala su ih vrlo složena

osjećanja, mučile ih najsuprotnije misli. Često su dolazili do izražaja

silovita ali kratkotrajna uz-buđenja, a tužili su se i na fizičke boljke.

Sve je to izazivalo u meni neku neobjašnjivu znatiželju. Pomislio

sam da i njihov rukopis mora imati nekakvo značenje.

Videći jednom drhtav i neujednačen rukopis, rekoh sebi kako je

pisac sigurno neki bolesni, istrošeni starac. Međutim, u pismu je

jedan dvadesetogodišnji mladić otkrivao svoju dušu: »Nisam

bolestan, ali više nemam volje za život...« A već nekoliko dana

zatim, taj isti mladić pisao je sigurnim i odlučnim pokretima: »Sve je

u redu. Dobio sam od nje vi-jesti, zaista sam bio lud ...«

Nije se prevario, to je zaista zakratko i bio.

Sve je to zapravo banalno, no kako nisam imao nikakva iskustva, predstavljalo je za mene pravo otkriće. Bio sam naivan i na sve gledao prilično uprošćeno: ovaj suviše jede ili pije, onaj je uvijek zlovoljan, gunđa, ujeda ... Nikako nisam mogao shvatiti da postoji i suprotnost: kad je duh smućen a srce ojađeno, i tijelo od toga pati.

Duhovno je stanje utjecalo i na zdravlje svih tih osoba. Za mene

je to saznanje bilo dragocjeno. U svojim sam se istraži-vanjima

uvijek oslanjao na iskustvo a sada se ono obogatilo i

eksperimentalnom provjerom. Ne zadovoljavam se pretpo-stavkama i

prije nego iznesem svoje mišljenje, tragam za dokazima. Držim,

naime, da u medicini ništa nije sigurno.

U ono sam vrijeme bio neznalica, a ipak se nisam istrča-vao.

Kada god sam u nekom pismu nailazio na očitovanja kao što su:

»Nisi mi pisala ... Ni sam ne znam što mi je ... Osje-ćam se jadno ...

Boli me glava ... S jetrom mi nešto nije u redu ...« pažljivo sam ga

čitao više puta i trudio se da upam-tim ime pošiljaoca kako bih

naknadno mogao provjeriti da li su mu tjelesne tegobe prestale ili su

se povećale, i u kolikoj ih je mjeri izazvalo bolesno tijeio, a u kolikoj

pak ojađena duša.

Pouzdano sam znao da prije svega treba bolesnika umiriti, pomoći

mu da se opusti, steći njegovo povjerenje pokazujući za njega

razumijevanje... Da li ćemo ja i moje bilje ikad imati takvu moć?

Izbjegavao sam da sebi postavljam to pitanje a navedene postupke

prihvatio sam kao životno načelo. Od 1940. do 1943. godine dolazilo

mi je da se zauvijek odreknem ambicije liječe-nja, no uprkos tome

bilježio sam svoja zapažanja, bogatio ih i neumorno provjeravao.

Siguran sam da će se mnogi nasmijati mome, tobože na-ivnom

geslu »liječiti bolesnika, a ne njegovu bolest«, no ono je zauvijek

postalo temelj moje terapije.

Uzevši u cjelini, držanje mi je bilo zaista paradoksalno: zanimao

sam se za ljude, a jedino što sam o njima znao bila su njihova pisma.

Liječenja sam se odrekao.

Pa ipak, za vrijeme šetnji u prirodi, sakupljao sam biljke, sušio ih

i pripremao lijekove za jetrene, bubrežne i reumatične bolesti. Da bih

nekako opravdao tu nedosljednost, govorio sam sebi kako ću ih na taj

način imati pri ruci ako jednog dana ustrebaju. A tko je mogao doći

da ih zatraži? Nitko.

Jedino je komandant Muklautz znao nešto o mome po-rijeklu.

Sigurno mu je kapetan ragby-ekipe nabajao kako Messegue postiže

čuda u liječenju travama, a to da je naučio od svoga oca...

Zahvaljujući vjerojatno jednoj takvoj pri-pomeni, bio sam pozvan da

liječim admirala Darlana.

Ovaj je u Montauban bio svratio službeno, za vrijeme

inspekcijskog putovanja, a bolovao je od periartritisa u ra-menu.

Bolovi su takvi da je protiv njih uobičajena medicinska terapija

gotovo bezuspješna. Potužio se komandantu Mukla-utzu, a on mu je

rekao: »Gospodine admirale, u našoj nad-zornoj službi radi momak

čiji je otac liječio s pomoću biljaka. Kako bi bilo da pokušate?

Admiral Frangois Darlan, bivši vrhovni zapovjednik mor-narice,

bio je u to vrijeme potpredsjednik ministarskog vi-jeća, po važnosti

druga osoba u okupiranoj Prancuskoj, a zvali su ga

prestolonasljednik. Iznenadio sam se i zbunio kad su mi saopćili da je

sastanak u osam sati. Već sam u šest stajao u repu na tržnici, a tek

sam u sedam uspio kupiti gla-vicu kupusa, struk grbaća i jedno jaje.

Zavio sam kupus i grbać u novinski papir, metnuo ga pod pazuho

pa s jajetom i bočicom lijeka u džepu, stigao Darlanu.

Malen ali čvrst, u svom omiljenom sivom odijelu, nervozno je

šetkao po sobi.

— Najzad si stigao, Messegue. Odakle si rodom?

— Iz Gavarreta u Gersu, gospodine.

Te dvije riječi bile su moja »plemićka povelja« i jedina

preporuka. Onda još nisam znao da će ubrzo postati i moje

vjerodajnice.

— Znači, zemljaci smo. Ja sam iz Neraca, to nije daleko

od tvoga mjesta.

Mirno sam ga promatrao i otkrio da je simpatičan. Kako o

mogućnicima ovoga svijeta nisam znao ništa, nije me im-presionirao.

Stajao sam spokojno i bezbrižno. Upozorili su me da ga oslovljavam

sa »gospodine admirale«, a j'a sam mu se stalno obraćao sa

»gospodine«. Za mene je on bio samo političar, a budući da još nisam

sagledao vezu između te kategorije ljudi i povijesti, nije u meni

pobudio ni udivljenje.

Nešto me ipak zbunjivalo — bio je to moj prvi bolesnik. Sve

onako razgovarajući, mislio sam u sebi: nervozan je, sangviničan,

nedovoljno se kreće. (Podsjetio me na jednog moga profesora koji je

naglo jeo, a zatim dobijao navalu krvi.) Oči su mu mladenački

živahne, ali kapci su mlohavi. Bila je to tek početna dijagnoza.

— Dakle, ti liječiš?

— Ne, gospodine, samo pokušavam ublažiti određene boli postupcima kojima me podučio moj otac.

— Bolje i to nego da obmanjuješ. A što prepisuješ? Kapi, čajeve?

— Ne! U vašem slučaju potrebni su oblozi. — E pa, počnimo. Bolove osjećam u desnom ramenu.

Skinuvši sa sebe sve osim majice, on sjede i reče. »Meći!« ... Videći njegove kosmate grudi, malo se zbunih. Do sada sam često izdavao recepte, ali još nikada nisam dodirnuo boles-nika.

— što čekaš? — Trebat će mi neka zdjelica i viljuška da utučem bjela-

njak. Učini mi se kao da se smjesta želi obući. — To je bapski lijek i bajanje, ali ipak, neka ti donesu

što tražiš. Samo, završi brzo jer mi se žuri... Ja sitno nasjecah najljepše listove kupusa, dakako bez

hrptova, zajedno s grbaćem i koprivom te s pomoću tvrdo istučenog bjelanjka tako dobivenu žitku masu položih na komad muslina. Dolih zatim i žličicu otopine od gorske su-ručice, rimske kamilice, žalfije i pirike.

Dok sam pripremao taj melem, Darlan me je salijetao pitanjima »zašto ovo, zašto ono«, a ja nisam znao što da mu odgovorim. U ono sam vrijeme bio još neiskusan pa sam se točno pridržavao onoga što je izvodio moj otac. Admiral se zanimao i za tekućinu u bočici.

— Služiš li se travama za koje drugi ne znaju? — Ne, gospodine. Radi se jedino o drukčijem postupku.

Ovako je i moj otac miješao trave, premda su jedne za tako-zvanu vanjsku upotrebu, a druge za unutrašnju.

Konačno mu stavih oblog na rame i napomenuh. — Morate ga držati svu noć. — Je li to sve? — Nije. Liječenje ćete morati dopuniti kupkama ruku. On se gotovo nasmije. — Prisilit ćeš me i da namačem ruke?

— Neophodno je, i to dvaput na dan: ujutro natašte i prije večere. Ostavit ću vam bočicu.

— I ti zaista u to vjeruješ?

— Da, gospodine.

Da mi je to pitanje postavio sat ranije, ne znam što bih mu bio

odgovorio. U svakom slučaju, u mom odgovoru ne bi bilo toliko

samouvjerenosti. I sam se začudih odlučnosti s kojom sam izrekao

ono »da«, no upravo je ona navela admi-rala da se pridržava uputa.

Shvatih tada da je moje samo-pouzdanje možda važnije od povjerenja

koje bolesnik može imati u mene.

Srećom, Darlan me nije pitao na koji način djeluju te kupke. To

ni ja nisam znao a propisivao sam ih samo zato što je tako radio i moj

otac. Možda mu je netko objasnio da su dlanovi i tabani vrlo

osjetljivi i propustljivi. Samo, tko? Vje-rojatno se radilo o davnašnjoj

usmenoj predaji u obitelji.

Tada još nisam znao da su se na taj način Rimljani kori-stili

termalnim, osobito plinovitim vodama i da se u nas, u Rovatu,

nedaleko od Clermont-Ferranda, preporučuju artriti-čarima kupelji

nogu. Odavna se već ne podsmjehuju liječe-njima koja se zasnivaju

na osmozi. Poznata je njihova vrijed-nost i djelovanje im je naučno

objašnjeno. Odavna to više nije šarlatanstvo.

Začudio sam se s kolikom je nadom i kako brzo admiral sve to

usvojio. Nisam naime znao da je bolesnik spreman prihvatiti čak i

ono što mu se čini tajanstvenim ako je pret-hodno zatajila medicinska

znanost. što više njoj okreće leđa, sve više postaje lakovjeran.

Tajnovitost ga ne zabrinjava nego naprotiv umiruje. Jedino se time

može objasniti uspjeh bez-brojnih šarlatana.

To poglavlje s Darlanom ni u čemu nije izmijenilo moj život.

Dani su mi prolazili u ugodnoj opuštenosti, jednolično i bez dosade.

Svake nedjelje igrao sam u gradskoj momčadi ragby a za otvaranje

tuđih pisama dobijao mjesečno 1500 franaka. Osjećao sam se

ugodno, ni djevojke me baš nisu izbjegavale; što sam više mogao

poželjeti?

Obuzeo me neki nemir kad je komandant Muklautz poslao po

mene i rekao mi:

— Messegue, sutra putujete u Vichy, traži vas admiral

Darlan. Veli da ste mu mnogo pomogli i hoće da vas ponovo

vidi. Ne zaboravite ponijeti i svoje »trave«.

To mi se nikako nije dopalo.

— Hoću li se dugo zadržati, gospodine pukovniče?

— U putnom nalogu piše tri dana.

1

Tutnuh u putni kovčeg potrebno bilje, ne zaboravljajući ni bočicu s antireumatičnim lijekom, i krenuh. Osjećao sam se polaskanim te sa znatiželjom i uzbuđenjem čekao da upo-znam novu prijestolnicu Francuske.

Od Montaubana do Vichvja put je bio strašno dug. Na stanici su me čekala službena kola s lepršavom zastavicom. šofer je bio marinac, moj vršnjak. U govoru je zanosio kao i ja pa nas je to zbližilo. Jednim pogledom oka prosudio je kako sam se »uspio probiti«.

— Poznaješ li Vichy? — Ne! Sad tamo idem prvi put. Tada mi je drugarski objasnio kako ondje ima više sta-

novnika na četvornom metru nego u najnapučenijem gradu. — Osobito se čuvaj nepouzdanih njuškala kojima su uši

osjetljivije od najsavršenijeg mikrofona. Ako im se tvoje lice ne dopadne, možeš za manje od dvadeset i četiri sata ostati bez posla. čuvaj se i vlastite sjene. Policajaca ima posvuda, u uniformi i civilu. A rade za svakoga: za općinu i državu, za Maršala1, za Darlana, za tajnu policiju, za obavještajnu službu, za Nijemce. Svak svakoga špijunira za svoj ili tuđi račun. Pretresat će ti čak i košaricu za papir. To su prave gnjide, denuncijacija im je maršalska palica, a kad ih slušaš, svi su neobično utjecajni. I najobičniji podvornik u nekom ministar- stvu, da bi od tebe nešto ušićario, reći će ti kako ti može pomoći jer mu je sekretar lični prijatelj a tipkačica doktora Menetrela2 prva rodica.

»Ne znam u kojem svojstvu odlaziš tamo, no svejedno se čuvaj!«

Mogao je biti miran. Ni on ni itko drugi ne bi to saznao. Još i prije nego sam se počeo baviti liječenjem, poštivao sam profesionalnu tajnu.

— Odsjest ćeš u Park-hotelu. Mora da si veliki protekcio- naš jer onamo upućuju samo glavešine.

Lijepo je mišljenje imao o meni. Pomalo ukočeno, u svom prazničkom odijelu — držao sam

da je veoma lijepo, a bilo je od celuloze i pucalo je na kolje-nima i laktovima — upao sam s kartonskim kovčegom u taj

1 Sef francuske države za hitlerovske okupacije bio je maršal Petain 2 Doktor Menetrel, lični maršalov lijeenik i pouzdanik.

hotel, bezazleno kao i svi dvadesetogodišnjaci. Moram reći da bi mnogi za sobičak u potkrovlju bili platili ogromnu svotu i još bi im se činilo da su uhvatili boga za bradu, a ja sam dobio sobu s kupaonicom. Pravo čudo! Još se i danas s uz-buđenjem sjećam koliko mi je ondje prijala topla kupelj, iako sam kasnije — i to u palači kralja Faruka u Egiptu — upo-znao i one uzbudljive iz »Hiljadu i jedne noći«.

To je bio moj prvi boravak u raskošnom hotelu. Na stolu za kojim sam sjedio u blagovaonici bilo je toliko srebrnog pribora da nisam ni znao što je čemu namijenjeno. čitava četa konobara, predvođena šefom sale, stala je posluživati »uzvanika admirala Darlana«. Mora da su se dobrano za-čudili kad sam im prethodno predao izreske za kruh sa svoje potrošačke karte, a onda polako stao uživati u jelima, druk-čijim od onih što su mi ih kao menu servirali u »Zlatnom fazanu«, u Montaubanu.

Darlan mi se u Vichyju učinio zabrinut, nervozniji i mrša-viji nego prvi put. Kad sam ušao u njegovu sobu, nije bio sam. Nisam znao koji su to ljudi s njim, no svi su se doimali kao sekretari.

— Gospodo — reče on — predstavljam vam svoga vrača. Mora da je ovaj mladić pomalo i vještac. Pune tri godine nisam mogao ni maknuti ramenom, a sada gotovo i ne osje- ćam smetnje.

On je na sve mislio: već su me čekali glavica kupusa, struk grbaća i jedno jaje. Nedostajao je još samo štapić pa da pred svim tim ljudima stadem izvoditi mađioničarsku predstavu na kraju koje bi, uz hokus-pokus, izletjela iz admiralova ra-mena bol u obliku golubice.

— Navrati k meni sutra, prije nego otputuješ, sigurno ću ti saopćiti jednu novost.

A bila je zaista neobična.

— Razgovarao sam o tebi s Maršalom. Složio se da i njega liječiš kad dođeš slijedeći put.

Darlan me u Montaubanu dugo ispitivao o biljkama koje »vraćaju mladost«. Htio je znati da li ih poznajem i vjerujem u njihovu moć, mogu li one povećati vitalnost stara ali zdrava čovjeka, poboljšati mu vid i sluh. Na kraju toga razgovora izrazio je uvjerenje da ću Petainu sigurno umanjiti gluhoću.

40

— Konačno si se probio, mladiću, samo pazi da ti uspjeh ne udari u glavu.

Suvišno upozorenje, ta bio sam putpuno neiskusan i be-zazlen.

Toga sam dana naučio da ljudi ne škrtare jedino kada je u pitanju onaj koji im je vratio zdravlje. Za njih je on uvijek najbolji i najdarovitiji.

Nakon povratka u Montauban nisam nikome govorio o Darlanu i Maršalu, kako ne bi pomislili da zbijam šalu. Bio sam nesposoban da iskoristim priliku: nedostajalo mi je isku-stvo, ali ne i zdrav razum. Nisam slijepo povjerovao u priču da ću liječiti maršala Petaina, a imao sam i pravo.

Kad sam se na Darlanov poziv vratio u Vichy, opazio sam da je nekako razocaran, gotovo ogorčen. I zaista, čim me ugledao, rekao je:

— Gle, evo moga malog čarobnjaka! — Ali riječi nisu zvu-čale uvjerljivo. Izuzetno me primio nasamo.

— Jesi li u Montaubanu zadovoljan? — O da, gospodine. Izrekao sam to tim odlucnije što sam se bojao da me ne

zadrži uza se. — Tim bolje. Lakše je tebi biti sretan nego meni. Ah, da!

Naredio sam da ti plaću povise na 2000 franaka. Ne zahvaljuj mi. Bio bih uradio i više, ali ono s Maršalom neće ići. Raz- govarao je o tome s Menetrelom, i on mu je zabranio. Maršal je samo slegnuo ramenima. Najzad, možda je tako i bolje. Poželjno je da Petain ne čuje što sve o njemu govore ... A ovo je za tvoj trud, uzmi.

Uručio mi je deset hiljada franaka — čitav imetak. Pro-tumačio sam tu gestu kao admiralovu ljubaznost prema zem-ljaku. Nisam mogao vjerovati da je to nagrada za liječenje. Nikada moj otac nije uzimao novac od bolesnika. Ovaj bi mu diskretno stavio na stol nekoliko jaja, grudu maslaca, patku, a i to ne uvijek.

— Sada me rame više ne boli, no ipak mi, za svaki slučaj, ostavi bočicu tvoga lijeka.

Predao sam mu je i otišao. Zadržao sam se taj put samo dvadeset i četiri sata. Time je

moja karijera »vrača iscjelitelja« vlade u Vichyju bila završena. Nikada više nisam vidio ni admirala Darlana. On je

41

bio moj prvi pravi bolesnik i njegova me nasilna smrt ро-tresla. Opet sam se vratio cenzuriranju pisama. Vrijeme je pro-

lazilo, stigla je i 1944. godina i ja sam bio uvršten u obavezne radne jedinice. Kako se jednog dana nisam javio na dužnost — svi su se udarci zadavali u zoru — došli su po mene po-licajci.

— Pokupi svoje stvari i podi s nama. Mene i nekoliko drugih proglasili su Nijemci »pokvarenja-

cima« koji drugima daju loš primjer šireći navodno glasine: »Ne idite u Njemačku da radite za te životinje, njihovi su dani odbrojani.«

Mora da je toga jutra Montauban vrvio takvim »pokvare-nim« mladićima. Mnogo nas se našlo na željezničkoj stanici, no bilo je očito da se ne radi o »oduševljenim dobrovoljcima« jer smo bili okruženi policijom i milicionerima. Nijemce ni-sam volio, a miliciju sam mrzio. Kad su nam naredili da se popnemo u vagone, poslušao sam, ali odmah na suprotnoj strani sišao i jednostavno odmaglio.

Bez mnogo razmišljanja otišao sam u partizane i pridružio se odredu Tarne-et-Garonne, gdje su mi o vrat objesili mali lorenski križ s brojem 145. Moja je jedinica operirala u obla-sti Dordogne. Uoči oslobođenja borio sam se u sektoru Grave, čuvenom »džepu Royan«, sjeveroistočno od Bordeauxa.

Nakon demobilizacije vratio sam se k majci, ali ne zadugo. Bile su mi dvadeset i četiri godine, krajnje vrijeme da za-počnem vlastiti život.

42

6

ТО ЈЕ JAČE OD MENE: POCINJEM LIJEČITI

U septembru 1945. uspjelo mi je da se u svojstvu prefekta--repetitora zaposlim u koležu »Fenelon« u Bergeracu (Dor-dogne). Kukavno namještenje, no bio sam dovoljno razborit da ga prihvatim. A što sam drugo i mogao?

Školska je godina tek bila počela. Iznajmio sam skromno namještenu sobu, pravu monašku ćeliju, no meni je bila po volji.

Nalakćen na prozor, promatrao sam krovove Bergeraca ... Dopali su mi se i pomalo me uzbudili. Njihovi okrugli crepovi blistali su na suncu kao pozlaćene naranče i vraćali mojoj duši vedrinu. A upravo mi je ona bila najpotrebnija. Tek sam se vratio iz koleža. Ni on ni njegov direktor, gospodin De-cotte, nisu obećavali ništa dobro. Bio je to zatvoren čovjek, hladna pogleda i mlohavih obraza. Odmah sam zaključio da mu sa želucom nešto nije u redu i da ga muči žgaravica. Hajdučka trava sa češnjakom i sljezom sigurno bi mu po-mogli. No takve je misli trebalo zauvijek otjerati. Na liječenje sam bio stavio križ ...

Dok sam razmišljao o svemu tome, osjetio sam izvjesnu gorčinu i tugu. Kako je bezmjerno nebo nad tim gradom, a kako sićušno ono što me očekuje!

Odrekao sam seambicije da steknem nastavničku di-plomu. Ništa nisam očekivao od života. On me naprosto pre-gazio, ništa mi više nije izgledalo dostupno.

Bio sam željan uspjeha, samo u čemu? Pravo govoreći, iz-laza nisam vidio. šteta, jer osjećao sam se zaista oran. Tako

43

је pri srcu putniku koji dugo čeka na vlak, a on mu pred nosom pobjegne. Hoće li i moj pobjeći?

Već za svoje prve jutarnje šetnje u okolici Bergeraca stao sam po jarcima, padinama i uz rubove polja brati ljutić, roso-pas, metvicu, koprivu i kadulju. Radio sam to ne samo iz na-vike nego i potrebe. Time sam uspostavljao vezu sa svojim ocem, nastavljao život i čuvao ga od zaborava.

Postepeno se moja soba punila biljem. Slagao sam ga i vješao posvuda. Namakalo se u lavora i ćupovima a po staroj navici nisam zaboravljao ni bočice. Punio sam ih ne samo lijekovima nego i vlastitim snovima. Bar sam tu imao mira, nitko mi nije mogao narediti da izbacim napolje svoje »trave«. Čim bih zakoračio u sobu, uzbudio bi me poznati ugodni miris i ja sam se osjećao sretnim.

U stvari, nisam ni bio nesretan nego nekako otromljen. Obeshrabrivala me budućnost jer se činilo da su mi svi pu-tovi zatvoreni, ali to nije priječilo da strastveno proživljavam »trenutke sadašnjosti«, kao da su oni zaista divni. A takvima su i postajali. Osjećaj sreće jest iznad svega duševno spokoj-stvo, a ja sam upravo rođen za takvu vrst sreće.

Meni ne trebaju velike stvari, dobro je ako ih imam, no zadovoljan sam i s malima. I za najtežih dana u životu, nježna stabljika proljetne travke znala mi je jutrom ispuniti srce tolikom radošću da sam bio spreman uskliknuti: »Hvala ti, dobri Bože!«

Nimalo mi nije neugodno priznati da sam religiozan, iako ne idem često na misu. Tamo je odviše ljudi. Ne volim ogromne starinske crkve, u njima se osjećam izgubljenim pored onolikih turista. A ove savremene su nekako hladne, nigdje ugodnog mračnog kutka prikladnog za iskrenu mo-litvu.

često me za vrij'eme šetnje slučaj dovede do neke poljske crkvice. Tada gurnem škripava vrata i nađem se licem u lice sa svojim Bogom, za kojega dragi ne znaju. Kleknem i razgo-varam s njim u miru, a on me sasluša isto kao i naš seoski župnik koji je poznavao i moje mane i vrline.

Bilo mi je osam godina kada mi je dao prvu i nezaboravnu pouku. Sanjao sam o savršenstvu i rekao mu:

— Gospodine župniče, svoj život želim posvetiti drugima i postati svetac. čime da počnem?

44

— То је vrlo jednostavno, Maurice. Vrati se kući, budi poslušan i

izvršavaj sve što ti roditelji narede.

— Da li svaki dan, gospodine župniče, ili samo nedjeljom?

— Mali moj, dobro se ne čini samo nedjeljom. Ono mora postati

naša svakodnevna briga.

Kasnije sam sebe uvjerio kako je i sa srećom tako: svaki se dan

moramo truditi da je zaslužimo.

Takav odnos prema sreći neobično je važan. Ima mnogo

bolesnika kojima nezgodna narav koči izlječenje. Kada god moram

liječiti nekog hipohondra, unaprijed znam da će lije-čenje biti dugo a

rezultat neizvjestan.

Vjerojatno je takav bio i naš direktor, gospodin Decotte. Nikada

se taj čovjek nije nasmiješio. Znao je samo za dužnost i obavljao je sa

zluradom radošću. Već sama riječ dužnost nevesela je i puna prisile,

no kad bi je izgovorio on, dobijala je prizvuk nesreće i podsjećala na

atmosferu rudarske jame iz Zolina »Germinala«. Na moju veliku

sreću, u svojstvu obič-nog repetitora rijetko sam s njim imao posla.

Profesori su me ignorirali, nisam bio njihova ranga. Na ono malo

prisnosti, toliko potrebne čovjeku, nailazio sam u momčadi ragbvja,

među igračima. Ako taj sport zauzima zna-čajno mjesto u mome

životu, onda to valja pripisati činjenici da su mi oni mladići pružali

upravo ono što su mi drugi pre-često uskraćivali.

Što se tiče učenika, odmah sam ih upozorio da se neću dati

zavitlavati, i zaista, nisu mi pravili neprilike. Bio sam s njima strog, a

ipak vjerujem da su me voljeli. To je i razumljivo: igrali smo zajedno

ragby a uz to sam ih i liječio. Bilo je to jače od mene.

Jednog ponedjeljka, za vrijeme popodnevnog učenja, opa-zih

kako se jedan mališan stisnutih usnica i blijed kao krpa, neprestano

previja.

— Nije ti dobro? — upitah.

— Nikako, gospodine. Boli me ovdje, — reče pokazujući na

svoju jetru.

U šest sati stavio sam mu oblog koji je zadržao cijele noći i već

sutradan bolovi su mu sasvim prestali. Učenici su u internatu slabo

hranjeni, pa kad subotom stignu kući, pre-tjerano jedu kolače,

paštetu, kobasice, kokoši s nadjevom — sve same đakonije, ali

premasne i teške. To im optereti jetru

45

ра im је ponedjeljkom uvijek zlo. Prvi su mi se za pomoć obraćali oni najneotporniji.

Da su to bile moje jedine »mušterije«, ni po muke. No čim se onaj dječak ponovo našao s roditeljima, sve im je ispričao.

»Prošlog sam ponedjeljka bio bolestan, pa me je naš repe-titor liječio. Mislio sam da je malo šenut kad mi je stavio oblog. Njemu za volju nisam ga skidao cijele noći, a sutradan, čudno, više me ništa nije boljelo.«

Već slijedeće subote dočekali su me u sobi za posjete njegov stric, djed i ujna — svatko s drukčijim tegobama. U početku to nitko nije primjećivao; mislilo se da su došli po-sjetiti svoje mališane, no kasnije su stali dolaziti i četvrtkom, pa u sajmene dane i konačno preko čitava tjedna.

Svršilo je tako da su me gotovo svakoga dana tražili ljudi koji s učenicima nisu bili ni u kakvoj rodbinskoj vezi. Primao sam ih na hodniku i diskretno im uručivao bočice s lijeko-vima, dakako uz nekoliko napomena. Uzalud sam ih požuri-vao. Dugo su se zadržavali i detaljno mi opisivali svoje bolje-tice, u strahu da ne propuste reći nešto važno. Naravno, nije mi bilo ni nakraj pameti da išta naplatim.

Nisam bio osobito poznat, ljudi su mi vjerovali i to je sve. No uskoro se glas počeo širiti kao mrlja od ulja pa sam sed-mično primao i po petnaest osoba. To me impresioniralo. Nikada ih moj otac nije vidio u tolikom broju ... a još manje gospodin direktor. Ukor će biti strog.

Toga ponedjeljka, oko devet i po sati, gospodin Decotte uđe u moj razred, neljubazno i osorno kao nikada. Bio sam navikao na njegovu nepojmljivu agresivnost, no sada je prosto kiptio od bijesa.

— Moram smjesta da razgovaram s vama, Messegue — reče i povede me u svoj kabinet.

— Što se desilo, gospodine direktore? — To što se događa u ovom zavodu zaista je teško, ali ono

što imam da vam saopćim još je teže.

I danas, poslije dvadeset godina, kao da opet vidim nje-govo smrknuto lice, stisnute usne i kao da čujem njegov suhi glas:

— Da, stvar je zaista mučna. Zbog vas sam... doživio poniženje. Javno sam bio ismijan. Jučer mi na misi gospodin okružni načelnik uopće nije otpozdravio. Dogodilo se to prvi

46

put, razumijete li. Zamolio sam svoju ženu da od načelnikove supruge

sazna razlog za takvu javnu uvredu i znate li što joj je odgovorila?

»Gospođo, uvažite činjenicu da se među vašim osobljem nalazi jedan

šarlatan — to ste vi, Messegue! — ko-jemu školske prostorije služe

za iskorištavanje učeničkih roditelja. On ih liječi u državnoj zgradi.

Pa to je skandalozno!«

— Što vi kažete na to?

— Ništa.

— Ako je tako, ili časno obećajte da se to više neće pono-viti, ili

odlazite.

A ja sam otišao.

Napustio sam mjesto jer mi je već bilo uvrh glave tih sitničavih

ljudi i njihove uskogrundosti. A to što u svome rodnom kraju nikada

nisam vlastima davao povoda da protiv mene poduzimaju zakonske

mjere, valja pripisati činjenici da sam uvijek strogo poštivao

zakonske odredbe: »Dura lex, sed

lex«.*

Ovo što mi se dogodilo bilo je i odviše nepravedno. Jedno-stavno sam pružio pomoć ljudima koji su me za nju došli zamoliti. Nisam za to naplatio ni novčića, a eto su me najurili. Po mome mišljenju, jedino je to bilo i skandalozno i nedo-pustivo.

U svom sam bijesu pomislio: »Ti su ljudi zli a isto tako i društvo.« Nisam bio ogorčen nego obeshrabren.

Kad sam se nakon toga našao u svojoj sobici pa se okupan i osvježen ugodnim mirisom bilja opružio na krevetu, sjetio sam se — ni sam ne znam zašto — jednog prizora iz dje-tinjstva.

Dogodilo se to jednog četvrtka u Lectoureu, za vrijeme šetnje. Mi gimnazijalci odjednom smo izašli iz redova i žago-reći okružili neku Ciganku koja je prodavala razne sitnice, pored ostaloga maramice i olovke. Oni sretniji među nama, koji su imali koji novčić u džepu, dali su se u kupovinu, a ja sam ih sa zavišću promatrao držeći se po strani. Bila je to moja prva godina u koležu i oni su se preda mnom pravili važni. Zato sam se prilično iznenadio kad mi je Ciganka prišla udaljivši se od ostalih.

— Pruži ruku, mali.

1 Zakon je zakon.

47

— Ali ja nemam novaca, gospođo. — Ništa ne moraš kupiti, želim da ti pogledam ruku! ... Svojim suhim prstima ona uze moju, tintom umazanu

i ponešto prljavu ručicu i reče: — Vidiš, mali! Sada neće ni da se igraju s tobom nego

ti okreću leđa. Ne mari, ti ćeš se baviti stvarima kojima oni neće biti dorasli, a tebe će obogatiti. No trebat će da veliki dio svoga bića podariš nesretnicima.

Nato ode, a ja postiđeno ostadoh s ispruženom rukom, uvjeren da mi se narugala.

Za čitave šetnje razmišljao sam o tom neobičnom susretu. Nisam shvaćao zašto je Ciganka odabrala baš mene da mi gata, a bio sam tako loše odjeven. Možda zato što sam bio tamnoput kao Maur? Upravo su Talijani bili napali Abesiniju pa su me drugovi prozvali »Negus«. Da nije povjerovala kako smo iste rase? Zašto nije gatala i onima u skupim odijelima i s ulaštenim cipelama? Neki su čak i sat imali na ruci. Lako im se moglo proreći da će postati bogati, već su to i bili. A možda sam naprosto u njoj probudio sažaljenje? Već od same pomisli na to prožeo me stid.

One sam večeri usnuo s mislima na djedov sat. Otac ga naime nije imao... Bio je velik i od suhog zlata. Svakih šezdeset minuta glasio se tiho ali jasno, a ja sam bio očaran kad god mi ga je djed prinosio uhu da čujem ono sitno tik-takanje.

U Bergeracu mi se učinilo kao da ga ponovo čujem... Nisu li Cigankine riječi i sat moga djeda obilježili i moju sudbinu?

48

7

BAVIT ĆU SE LIJECENJEM

Moj otac je znao reći: »Ponos je siromahovo plemenitaš-tvo.«

Nisam pošao da se izvinim Decotteu, nego odlučio da otputujem u Nicu. Odabrao sam taj grad jer sam jedino u njemu imao znanca: doktora Echerniera. Dok je živio u oko-lici Tuluze, predstavljao je »utjecajnu vezu« moga oca. Jed-nom ili dvaput godišnje dolazio je automobilom da obiđe Kamila.

Donosio nam je kobasice, kokoši, šunku i majka se tome veselila. Otac bi ga zadržao na ručku, a majka je stojeći po-služivala »muškarce«. Nikada nisam vidio da je sjela za stol s mužem i sinom. Jela je pored ognjišta kao sluškinja. Nikoga to nije sablažnjavalo, tamo je ženama oduvijek bilo mjesto.

Doktor Echernier čavrljao je s mojim ocem o svemu i sva-čemu. Po prirodi vrlo znatiželjan, raspitivao se za bilje: »Reci mi, Kamilo, u koju se svrhu po tvome mišljenju može koristiti kadulja. Mi je u medicini upotrebljavamo kao antisudant.«

Otac bi na to odmahnuo glavom, ne usuđujući se primi-jetiti kako mu je ta riječ nerazumljiva, i odvratio latinskom lukavošću:

— Ja nisam učen, gospodine doktore. Obično je preporu-čujem onima koji se tuže na želučane smetnje. No kadulje ima tri vrsti: ona koju nalazimo »oko ruševina«, a uspijeva i u vrtu. Neki vele da je treba brati na Ivanjdan u zoru, jer je tada najdjelotvornija. Izvrsna je za one kojima je potreban oporavak, ali je za svagdašnju upotrebu prejaka. U tu je svrhu preporučljivija ona »za sve«, što je nalazimo po puto-

i O Ijuđima i travama 49

vima uz rub polja. Blaga je, nikada ne razdražuje i može se uzimati

duže vrijeme. A »livadnu kadulju« ne volim. Ona vam je poput nekih

žena: više lijepa nego dobra. Brzo gubi miris a s njim i svu snagu.

—Znači, ti Kamilo držiš da je biljka neupotrebljiva kad više ne

miriše?

— Pa, da! čim je prekrije prašina, i sama se u nju pre-tvara.

U dublje se razgovore otac nije upuštao. Bojao se da pred učenim

doktorom Echernierom ne ispadne smiješan. Ponosno je čuvao svoje

dostojanstvo i tako i mene odgajao.

Oko četiri sata liječnik bi otišao. Njegova kola s bukom bi prošla

kroz Gavarret a zatim se sve vraćalo na staro. Značajni je dan prošao,

no o njemu se naknadno razgovaralo cijele go-dine. Kamilo se tim

posjetama ponosio, možda malo i previše.

Možda bih ja bio i zaboravio »gospodina doktora Echer-niera« da

u toku rata, nakon očeve smrti, moja majka nije od njega dobila

pismo, a glasilo je po prilici ovako: »Sada živim u Nici, a ovdje je s

hranom vrlo teško. Gotovo se ništa ne može dobiti. Dobro bi mi došla

makar i mala pošiljka jer bi mi pomogla da nekako preživim.«

Majka je i sama životarila radeći po tuđim kućama, no ipak mu je

poslala koliko je mogla.

Bila mi je poznata liječnikova adresa u Nici: Ulica Chauvin br. 3.

Imao sam dva valjana razloga da ga posjetim i upitam za savjet: kao

očeva prijatelja i kao liječnika. Iznenada mi postade jasno što hoću i

što treba da radim; bavit ću se lije-čenjem.

To je bez daljnjega radio i moj otac kada god se od njega

zatražilo, a liječio je svakoga. Pomalo je bio iznenađen moći koju su

mu davale njegove »trave«. »U njima je dobrota«, znao bi reći

zadovoljno i sanjarski. Da se od njih može i živjeti, to mu nikad ne bi

palo na pamet.

One sam večeri u Bergeracu razmišljao ovako: žao mi je što

nisam mogao studirati medicinu, no da li bih time o bilj-kama saznao

išta što već ne znam? Sigurno ne. Znanje Messe-gueovih počiva na

stoljećima provjeravanim iskustvima i meni ga je predao moj otac.

Do sada je uvijek davalo dobre rezultate i ja nemam razloga da

sumnjam u uspjehe koje je u liječenju postizao moj otac.

50

А i ја sam za sobom imao već dva uspjeha: bio sam tako reći još golobrad, izliječio sam admirala Darlana. Taj moćni čovjek primao me s uvažavanjem i pomogao mi da svladam svoju plašljivost. Zahvaljujući njemu, polako sam i ne primje-ćujući postajao svjestan svojih mogućnosti.

Pa i ovdje sam u Bergeracu imao uspjeha. Ljudi su mi dolazili, svaki tjedan u sve većem broju, jer sam im stvarno pomogao. O tome su pričali jedni drugima i tako je krenulo.

Nisam sanjao o bogatstvu, očekivao sam da ću. radom ne-kako vezivati kraj s krajem i to bi mi bilo dovoljno.

Razmišljao sam do kasno u noć: nemam ambicija koje nadilaze moje mogućnosti. Liječnicima ću prepustiti da po-stavljaju dijagnoze, a s njihovim dopuštenjem liječit ću svo-jim travama. Oni imaju nauku, a ja korisne lijekove, pa će naša suradnja morati biti moguća.

Kasnije sam, na žalost, uvidio da je to mišljenje naivno i utopističko, no toga dana učinilo mi se pravim otkrivenjem. Bilo je moja zvijezda Danica koja me odvela pravo u Nicu. I tako sam, nimalo ne oklijevajući, zatvorio u zoru vrata svoje sobe i otišao.

Oko šesnaest sati autobusom sam krenuo u Marmande, a oko devetnaest već sam se nalazio u vlaku. Toliko sam bio nestrpljiv da sam se noću, kad god bi se vlak zaustavio, budio i istrčavao na hodnik. Kao da i sad osjećam miris bakrenog zasuna za koji sam se hvatao i čujem jednolično kloparanje vagona. Ta se buka miješala sa šumom krvi u mojim žilama. Svjetla nad nepoznatim gradovima koji su preda mnom pro-micali, postala su zviježđa moje budućnosti. One sam noći imao utisak da sam gospodar vlastite sudbine. A to sam i bio.

Stigao sam u zoru. Nica me naprosto očarala. Sunce, cvi-jeće, palme — bio sam uvjeren da me u tom gradu očekuje sreća. Imao sam dvadeset i četiri godine a u lisnici pet briž-Ijivo savijenih hiljadarki. Bila je to sva moja ušteđevina.

S kovčegom u ruci, smjesta sam otišao u ulicu Chauvin, broj 3. Na bijeloj mramornoj ploči pročitao sam natpis: Kli-nika Massena — Sef dr Echernier. Divno li je, pomislih, vidjeti svoje ime gravirano u mramoru. Nisam znao da se to u Nici susreće na svakom koraku. Očekivao sam da ću u zgradi za-teći očeva prijatelja u luksuznom salonu. Kakvog li razoča-ranja! Našao sam ga u maloj, mračnoj i prljavoj kancelariji

51

zakrčenoj knjigama i kutijama s uzorcima lijekova. Učinio mi se umoran i star.

Nije me prepoznao, a i kako bi. Nije me vidio više od pet-naest godina. Predstavih se a on će: »Ah, ti si Kamilov sin ... Tako dakle ... A što bih ja mogao učiniti za tebe?«

Kako sam bio naivan! Odmah je shvatio da dolazim s ne-kom molbom, zato mu ispričah sve: moj život i događaje u Lectoureu, Montaubanu i Bergeracu. Nakon toga osjetih olakšanje; bilo je to prvi put kako nekome otvaram svoju dušu. Ta stariji je od moga oca, osim toga je i liječnik, morat će me razumjeti. Na kraju mu, bez okolišanja, priznah cilj svoje posjete.

— Eto, htio bih se baviti liječenjem, pa sam pomislio da biste mi vi mogli slati pacijente.

— Ti si poludio! Sin moga dragog Kamila je lud! Kako ćeš liječiti kad nisi liječnik?

— Nije bio ni moj otac, a ipak je liječio.

— Da, ali u Gavarretu. Tamo ga je svatko poznavao i cije-nio. Ne kažem da njegove kupelji ruku i nogu nisu pomagale, no sve je to sitnica. Sa svojim travama ti bi ovdje izazvao opći smijeh. Nica je grad s relativno najvećim brojem liječ-nika u Francuskoj. A ti bi im, i to bez diplome, htio konku-rirati? Svi ste vi sa sela preuzetni. Kako ti je ono ime?

— Maurice.

— E pa, slušaj, Maurice. Nisam baš bogat, no evo ti pede-set franaka. Još večeras vrati se kući vlakom i ispričaj se svome direktoru. To je najpametnije što možeš učiniti. Kas-nije ćeš mi biti zahvalan.

— Ne, doktore. Vidim, ne želite mi pomoći. No, ništa zato, već ću se nekako snaći.

— Pokajat ćeš se. Nica je džungla. Više nisam mogao natrag. Njegovi argumenti, ma kako bili

razumni, nisu me mogli pokolebati. Dovoljno sam se po-znavao a da bih izmijenio svoju odluku.

Čitav sam život bio dosljedan u svojim uvjerenjima. Pre-preke, borba, niski udarci i boli nikad me nisu naveli da skre-nem s puta koji mi je zacrtao otac. Upamtio sam njegove riječi: »Iz života izlazi kao pobjednik onaj koji čini korisna djela«. To je postalo i mojom filozofijom.

52

Doktor Echernier me razočarao, no probit ću se i bez njegove pomoći!

Nije mi bilo nakraj pameti da se medicinom bavim ile-galno. O Liječničkoj komori i sindikatima nisam znao ništa, no neće proći dugo i mi ćemo se međusobno upoznati.

Vrijeme je bilo lijepo a nebo bez i jednog oblačka. Pun nade, s hiljadama planova u glavi i parodirajući Rastignaca, kliknuh: »Nico, još ćeš ti čuti za mene!«

Prvo što je trebalo uraditi bilo je da nađem prikladan stan u kojem ću primati pacijente. Nikad neću zaboraviti kako sam s kovčegom pred nogama, sjedio na terasi Ruhla1 te pijući kavu čitao u Nice-Matinu oglase preko kojih se nude sobe. Orkestar je svirao, a oko mene elegantno odje-veni ljudi. Konačno i ja upoznajem raskoš! Novcem koji sam platio za samu kavu mogao sam u Bergeracu otmjeno ručati. Malo sam se istrčao, takvi lokali još nisu bili za moj džep. Ipak, s obzirom na značaj toga dana, nisam sebi mnogo pred-bacivao.

Sve u takvu raspoloženju, stigoh u Avenue Durante br. 5 gdje na osmom katu (bez lifta) razgledah namješten komfo-ran stan s kuhinjom. Osobito se obradovah činjenici da je moja buduća stanodavka iz Bergeraca. Jednaki naglasak u govoru odmah nas je zbližio i ja joj povjerih kako dolazim iz nj'enog mj'esta.

— O, pa vi ste službovali u koležu Fenelon. Kad je tako, možete odmah useliti. Nikakva preporuka nije potr ...!

Tada me pogleda od glave do pete, i to me je skupo stajalo. — A gdje vam je prtljag?

— Evo ga! — rekoh pokazujući na svoj kovčeg. Više nije oklijevala. — Znate, u Nici je običaj (što nije bila istina) da se plati

za šest mjeseci unaprijed. Uručih joj 1200 franaka. Nisam bio toliko naivan da ne

shvatim kako joj momak s kartonskim izudaranim kovčegom ne uliva baš povjerenje. A što bi bilo da je znala da se u njemu nalazi samo jedna majica, jedna košulja i jedno jedino odi-jelo? Možda sam imao i par čarapa i dvije-tri maramice, u što baš nisam siguran.

1 U ono vrijeme najotmjeniji hotel u Niei.

53

Kad u džepu osjetih hladni metalni ključ, srce mi zaigra od sreće. Stanić je bio skroman, no meni se učinio lijep i velik kao palača. Soba visoko gore s maiim balkonom na koji sli-jeću golubovi da mi jedu iz ruke... Kakve li sreće! Uz to, kuhinjica malo veća od ormara, ali s toplom i hladnom vo-dom ... Čitav komfor!

Ostalo mi je jedva 3800 franaka. Trebalo je uspjeti i to smjesta. Potražih jednog tiskara i dadoh štampati natpise: Maurice Messegue — Liječenje s pomoću bilja — Prima od 2 do 4. Prikačih jedan na ulazna vrata i odmaknuh se da vidim efekt. Divno! Razmišljao sam i o tome da naručim mje-denu pločicu, no odvratio me razbor.

Ostalo je još jedino da obavijestim pazikuću. Uračio sam mu svoju posjetnicu i rekao: »Kad me ljudi budu tražili, ob-jasnite im tačno gdje stanujem, kako ne bi nepotrebno lutali.«

— Zar će ih dolaziti mnogo? — Svakako! I po nekoliko dnevno. Pomislio je da sam lud i nije se prevario. Uljuljan u baršunastu zipku svojih snova, nisam se ni sje-tio

kako u hodniku na osmom katu nikad nema ni žive duše. A tko da mi napravi reklamu i uputi mi prvog bolesnika, kad nisam imao ni veza ni prijatelja.

Pa ipak, za mene je započeo divan život: svako jutro, čim bi granulo sunce (tako me navikao otac), pješice sam odlazio u okolicu da berem bilje. Iznad Cimieza i uz Mont Agel pro-nalazio sam izvrsnu majčinu dušicu, koja je po djelovanju jača i od one u našem kraju. U blizini Fabrona bilo je u izo-bilju kadulje i rosopasi, a znao sam se zapustiti i u Baumettes, na Lanterni. Stizao sam i do Loupa, gdje sam brao ljutiće i gorsku suručicu.

Po poljima u blizini Nice bilje je dobro, iako ne u tolikoj mjeri kao u Gersu, ali daleko bolje od onoga što sam ga kas-nije pokušavao udomaćiti u okolici Pariza.

Brao sam ga vrlo pažljivo i odabirao ono najbolje. Krž-ljavo i ocvalo sam bacao. Radio sam to s ljubavlju, kao da me još uvijek vodi očeva ruka premda je odonda prošlo više od četrnaest godina.

Posvuda sam za vrijeme šetnje nailazio na crvene ruže; spuštale su se niz zidove, provirivale iz svakog vrta. Onako na balkonima doimale su se kao sagovi izvješeni na vječnu slavu

54

Boga ... Upravo je takve ruže najviše volio moj otac. Divio se svemu

što je lijepo pa bi ga ovaj kraj okupan suncem, bojama i mirisima

naprosto oduševio.

Posjećujući svoje selo, nikada nisam propustio da se po-molim na

njegovu grobu i da na Svisvete položim na nj kitu crvenih ruža. A

kad nisam imao novaca da ih kupim, što mi se u dječaštvu često

događalo, tada bih na grob stavio jednu jedinu laticu koju sam ukrao

cvjećaru ili otrgnuo s tuđeg vijenca.

U trideset i šest godina svoga života nikad nisam navečer legao u

krevet a da prethodno ne ispitam savjest i ne rečem: »Evo što sam

uradio danas, oče.« Od toga su mi koljena hra-pava kao u kaluđera.

Kad bi otkucalo deset sati, sjeo bih pod neku maslinu i pojeo

komadić kraha, kobasice, kozjeg sira i česno bijelog luka. Pio sam

samo vodu i osječao se čudesno sretnim.

čitavo to vrijeme proveo sam u samoći pripremajući se za

liječenje. Mnogo sam toga tada naučio. Naišao sam na bilje koje mi je

ranije bilo nepoznato, kao što su: ruzmarin, čubar, komorač i divlja

mažurana. Kako su u meni pobudili znati-želju, kupio sam u jednoj

maloj knjižari, u blizini gimnazije, slijedeće knjige: Atlas Francuske,

s rasprostranjenošću ko-risnog, štetnog i ukrasnog bilja (autor: opat

Amadej Maiclef), Kratki pregled domaćeg ljekovitog bilja, s

potrebnim objaš-njenjima (drF. J. Cazin), Ljekovito bilje Francuske

(napisao: Emil Perrot), Novi pregled upotrebljivog bilja (autor: dr Jo-

seph Roques). Te knjige nisu izmijenile moja shvaćanja niti su mi

ičim proširile znanje, no zato su me učvrstile u mom uvjerenju. Sada

sam bio siguran da su već preci Messegueovih znali sve, ili gotovo

sve, o biljkama i njihovu korištenju.

Čitajući tako na svom balkonu, pažljivo sam osluškivao neće li

tko pokucati na moja vrata. I dalje sam naime vjero-vao kako će mi se

ljudi obraćati za pomoć. Razastirao sam bilje, vješao ga u kuhinji i na

balkonu, namakao ga u vodi, dozirao lijekove, punio njima bočice,

lijepio etikete. Moja je ljekarna bila spremna. Bilja sam imao

napretek, ali ni jednog jedinog bolesnika.

Vrijeme je prolazilo, a ušteđevine se tanjile. Da pravo ka-žem,

malo je toga i ostalo.

55

Tada odlučih da nosim kovčege. Nisam znao da su nosači sindikalno organizirani. U želji da izvidim teren, upuštao sam se na stanici u razgovore i saznao da je »Plavi vlak« onaj ko-jim stiže najviše elegantnih i bogatih putnika. Dakako, doče-kao sam baš njega i stao na ramenima prenositi prtljage do kola ili najbližih hotela. Položaj neorganiziranog nosača nije baš zavidan. Plaćali su mi kako je tko htio. Zarada je bila mala, ali za mene i prevelika. Oni s brojem na kapi, koje je štitio sindikat, bili su na mene kivni. Nazivali su me »crncem«, tvrdili kako svojom rabotom kradem kruh njihovim obite-ljima, a kako su na njihovoj strani bili propisi i zakon, najzad im je uspjelo da me otjeraju.

Za utjehu su mi rekli: »Pokušaj pred velikim hotelima, to je unosnije!« Pošao sam i odmah osjetio koliko to donosi. Svi su se na mene okomili: sluge, šoferi i vratari. čini se da sam im oduzimao napojnicu i kvario ugled hotela.

Portir hotela Negresco nazvao me čak izdajicom, goljom, prosjakom, podmuklicom i beskućnikom. Taj je gospodin imao bogat rječnik. Osim toga mi je dao rijeć da će me nogom u stražnjicu izbaciti ako opet stupim u »njegov« hotel.

Ne znam koji bi se od nas dvojice bio onoga dana više izne-nadio da nam je netko rekao kako ću se zaista vratiti... i to kao gost.

U međuvremenu, nisam imao ni toliko da se najedem kruha.

56

8

PLAĆAM SVOG PRVOG PACIJENTA

Dok sam, s neznatnom zaradom, obavljao posao nosača, često sam prolazio pokraj skitnice Schouma koji je prosjačio pod željezničkim mostom što povezuje Aveniju pobjede s Avenijom Massena. To je svojevrsni dugi tunel, mračan i usred ljeta kao spilja, a dok si njime prolazio, tresao si se od propuha, buke jurećih vlakova i gušio se od ljepljive nečisti koja je zaudarala na mokraću. Podsjećao je na pariški Dvor čuda i tu su se okupljali beskućnici, prosjaci i krijumčari, sve odvratne puzave babure. Među njima je Schoum odskakao i kao da nije prosjačio, nego čekao da dobije što mu pripada.

Bio je to mršav i prljav bradonj'a s velikim šeširom na glavi a mogao je imati nekih pedeset godina. Svatko ga je u gradu poznavao i neštedice mu udjeljivao mislostinju. U Nici je prosjačenje unosan zanat. Schoum se toliko obogatio da su ga pred pet-šest godina zaklali pod tim istim mostom gdje je, novčić po novčie, nakupio čitav imetak.

Stalno prolazeći pored njega, a i zato što se od ostalih razlikovao nekim dostojanstvom, počeo sam ga pozdravljati. Jednom sam ga čak upitao.

— Zašto vas nazivaju »Schoum«? — Zbog ove boce. Iz jednog mu je džepa virio litrenjak crnjaka, a iz drugog

boca »Schouma«. Ovaj' posljednji predstavljao je protuotrov. Kad bi od silnog pića obolio, liječio se »Schoumom«.

A bio je to iskusan čovjek i umio je da živi. U držanju je pokazivao sigurnost. Kad bi ustao i u vrijeme obroka izlazio iz tunela, znao je kamo da pođe. Ja to nisam znao.

57

Zato sam, nakon moralnog udarca što mi ga je zadao por-tir

hotela Negresco, potražio Schouma.

— Gospodine Schoum! (Oslovljavao sam ga tako zbog

njegovih odmaklih godina a i zato što mi je imponirao, mada

je bio prljav.) Eto, gospodine Schoum, danas nemam ni za

jelo.

On zabaci malo svoj zamazani šešir, počeše se po glavi, pogleda

me i reče: »Pođi sa mnom.«

I tako se nađoh za stolom, sučelice Schoumu, u jednoj

karitativnoj ustanovi gdje se besplatno dijelila juha. O njemu ništa

nisam doznao jer nikome nije otkrivao svoju prošlost. Jedino sam

primijetio da čak i uzrečicu »jest, drek!« izgovara dostojanstveno kao

plemić. Po rukama i licu bio je pun suhih egzema. Za vrijeme jela

stalno se češkao, kožica mu se ljuštila i padala uokolo. Od toga mi je

dolazilo na povraćanje, no ipak ga upitah.

— Hoćete li da vas liječim, gospodine Schoum?

On nastavi da se češka i da jede ne osvrćući se na mene.

— Gospodine Schoum — ponovih — biste li dopustili da

vas ja liječim?

U njegovu ponešto hladnom i odsutnom pogledu kao da pročitah:

»Što se u to prti ovaj kukavni nosač kovčega?«

— Slušaj, mali! Svake večeri odlazim na spavanje u hos-

picij. što sve nisu poduzimale milosrdne sestre: mazale su

me žutom, crvenom, ljubičastom masti... Od njihovih sam

ljekarija bio išaran kao indijanski ratnik, no egzemi su ostali.

Sa mnom će i u grob. A ti bi da me liječiš. Jesi li možda liječ-

nik? Nisi! Onda me ostavi na miru ...

Sutradan, ja opet stadoh navaljivati.

— Ne kakaj, mali!

— Gospodine Schoum, dopustite da vas liječim.

Trećeg mi dana nešto pade na pamet.

— Gospodine Schoum, biste li došli k meni kući na litru vina?

— Zašto?

— Da se podvrgnete lij'ečenju.

— Kako?

Kad je izbjegavao odgovor, običavao je ponavljati: kako?

— Kad god dođete, dobit ćete litru vina.

58

— Mogu pokušati. Zaintačio sam da liječim gospodina Schouma ne samo zato

što mi se gadio; na njegovu upornom egzemu htio sam pro-vjeriti svoje lijekove.

Toga novembarskog jutra 1945. ustao sam čim je svanulo. Tako sam navikao od djetinjstva, a već oko devet sati uveče počinjem zijevati i ne volim da izlazim iz kuće.

Za borbu protiv Schoumova egzema već su na stolu bile spremljene hrpice bilja. Pipkao sam ih da provjerim stupanj njihove suhoće i svježinu. Ruka mi je u tome osjetljivija od bilo kojeg higrometra. Tako se rosopas mora upotrijebiti polusvježa, jer to je presudno. Korijenje, kao što je zubača, mora pod noktom biti meko, stabljike nikada ne smiju biti lomne a cvjetovi moraju zadržati miris.

Gnječeći među dlanovima najsuše trave, povremeno sam svraćao u kuhinju da nadzirem posude u kojima se neko bilje namakalo još od sinoć.

U prolazu bih tu i tamo mijenjao dozu, sad dodajući sad oduzimajući količinu određenog biljnog sastava. A kako i ne bih. Radilo se o izuzetnom, Schoumovu egzemu i uspjeh je zavisio upravo od toga.

Prosto sam bio opsjedunt tim uspjehom i ne znajući za-pravo zašto. Danas to mogu lako objasniti: predosjećao sam da od njega zavisi čitava moja budućnost.

Mnogo sam razmišljao o tom slučaj'u i odlučio da istovre-meno djelujem na četiri vitalna čvorišta: na jetru i crijeva — kako bi se organizam pročistio, na bubrege — kako bi se izlučili toksini, na živce — kako bi se suzbio svrbež i najzad na kožu — napadajući direktno na ljuskave lišajeve.

U pogledu jetre, odlučio sam se za artičoku od koje ne koristim jestivi cvijet, već samo lijepe sive listove. U davno se vrijeme korijenjem artičoke liječila na selu žutica. To je moćan kolagog i ima izvanredna diuretička svojstva. Može znatno da smanji postotak mokraćevine u krvi, a kako djeluje i na neke kožne bolesti žučnoga porijekla, bit će za Schouma upravo čudotvorna. Pojačao sam joj djelovanje s pomoću sto-lisnikova cvijeta, kupusnog lišća i majčine dušice.

Za crijeva sam odabrao bijeli živični hladolež. Tako je neugledan, a izvrstan kao purgativ. Moj otac je mudro po-

59

stupao kad mi je kao djetetu zabranjivao da grickam njegovu stabljiku. Na to sam kasnije upozorio i ja svoju djecu.

Što se tiče živaca, odlučio sam se za lipov cvijet i bijeli glog, koji profesor L. Binet, u svojoj knjizi »Bilje i čovjekovo zdravlje«, naziva »valerijanom za srce«. Glogov je cvijet jedno od najboljih sredstava protiv grčeva i, suprotno kemijskim sredstvima za umirenje koja se danas prekomjerno upotreb-ljavaju, bez ikakva je toksičkog djelovanja.

Kao diuretik odabrao sam žuku, čuvenu još od 1701. po tome što se njenom pomoći maršal Saksonije riješio vodene bolesti protiv koje su bili nemoćni i najčuveniji liječnici onoga vremena. žuku sam kombinirao s cvijetom gorske suručice i korijenom zubače.

I na kraju, protiv samog egzema poslužio sam se cvijetom kadulje i listom čička — moj ga je otac nazivao »travom za šugavce« — od kojega inače koristim osobito korijenove. či-čak je specifičan lijek za lišajaste egzeme. Nisam zaboravio ni lišće koprive, izvrsno sredstvo za čišćenje krvi a time indi-rektno i za liječenje kože. Razumije se, nije izostala ni oba-vezna rosopas, istovremeno diuretik, purgativ, kolagog i nar-kotik.

Miješajuei to bilje, nisam otkrio ništa novo. Radio sam isto što i moj otac, no u Schoumovu slučaju ipak sam raz-mišljao o dozama. Dakako, u ono vrijeme ne bih još znao medicinski točno obrazložiti zašto sam odabrao koju biljku. To sam naučio dugogodišnjim iskustvom, stječući postepeno sigurnost i odlučnost. Upravo su parnice što ih je Liječnička komora vodila protiv mene učvrstile moje samopouzdanje. Da bih se na sudu branio, morao sam navoditi sva izlječenja, a njih je bilo više od pedeset hiljada. Ta brojka dala bi pravo i najvećem plašljivcu da govori o svom iskustvu, pa čak i da se uobrazi.

Dan je mogao početi, ja sam bio spreman. Schouma je na stolu čekalo čak i vino. U Nici, tom neobičnom gradu, morao sam eto platiti svoga prvog pacijenta.

Mislim da nikada nisam iščekivao bolesnika s tolikom ner-vozom i uznemirenosti kao tada, a istovremeno sa samopo-uzdanjem koje je graničilo sa bezbrižnošću.

U to osunčano jutro učinio sam se sam sebi kao mladi general

pred svoju prvu bitku od koje će zavisiti čitava nje-gova karijera.

Imao sam pravo. Moja pobjeda nad egzemom »gospodina

Schouma« odlučit će cijelim mojim životom. A umalo da mi ona nije

izmakla.

Još s vrata, moj je pacijent najprije bacio pogled na bocu crnjaka.

U ono vrijeme vino nije bilo skupo, a ipak sam, da bih ga kupio,

morao prati suđe u jednom kineskom restoranu što su ga držali Jevreji

a posjećivali Englezi.

Zahvaljujući kupkama nogu, na koje sam ga mjesec dana

prisiljavao dvaput dnevno, moj se bolesnik sasvim oslobodio egzema,

a ja svoga novca. Više nisam imao ni pare, no tješilo me što je

Schoumova koža bila sada glatka i čista kao u djeteta.

A on se zaista pokazao zahvalnim jer mi je na sam Bad-njak

rekao: »Smiješan si s tim tvojim travama, mali. Siro-mašniji si od

mene, ali pošten, zato te pozivam na večeru u Vojsku spasa. Nisam

sektaš. Kad te hrani dragi Bog, ne treba pitati na čijoj je on strani!«

— Gospodine Schoum, moj je otac običavao reći: »Daro-vanom

se konju zubi ne gledaju.«

— Mudar ti je bio otac.

Slasno sam jeo sardine i pečeno pile a Schoum mi se više nije

gadio. Naprotiv, gledao sam u njega za vrijeme jela kao sin u svoga

oca. Otkako sam ga izliječio, osjećao sam prema njemu izvjesnu

nježnost. Šta ćete, svatko je od nas pomalo gospodin Perrichon!

Znam da se u božićnoj noći događaju čuda, ali one večeri nisam ni

slutio da ću dvadeset i pet godina kasnije, zahvalju-jući toj skitnici, ja

siromah, na taj isti dan večerati s Edgarom Faureom i Davidom

Roekefellerom.

Nakon jednog predavanja što sam ga uoči Božića održao na

Guadalupi, poslije večere kod Deplanquea, prefekta na Martiniqueu,

kojoj je kao gost prisustvovao i predsjednik Edgar Faure, odlučili

smo da svi zajedno provedemo Badnjak u hotelu »Karavela«, u luci

Sainte-Anne. Servirala se obavezno guščja jetra, sigurno vrlo skupa,

ali za mene neukusna. Nema do one iz moga rodnog Gersa! To vam

je isto kao da burgund-ska vina veličate pred nekim tko je rodom iz

Bordeauxa...

Upravo sam objašnjavao Predsjedniku na koji se način u nas sprema guščja jetra, kad opazih kako mu iza naočala bljesnu pogled. »Maurice — reče on — evo Davida Rockefellera.« Milijardere sam već susretao, neke čak i liječio, no Rockefel-ler nije bio samo petrolejski magnat i brdo dolara nego i legendarna ličnost Amerike.

S ogromnom znatiželjom promatrao sam toga potomka izvjesnog Roquefeuillea iz Aveyrona. Jedan od njegovih pra-djedova bio je sigurno seljak kao i moj. Da su imali malo sreće, mogli su se i susresti... A ovaj je, eto, postao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu!

Visok oko sto i sedamdeset centimetara, star otprilike če-trdeset i pet godina, ličio j'e na malograđanina. Ljude takva izgleda viđao sam na svakom koraku.

Po načinu na koji je hodao, po nešto pognutom držanju i puti bez sjaja vidjelo se da se malo kreće. Ipak sam toga novčara lako mogao zamisliti kako u jeku poljskih poslova upravlja traktorom. čini mi se da Amerikanci pobuđuju do-jam kako su stvoreni za svaki posao, kako im je sve dostupno. U trenutku kad vam radi pozdrava pruže ruku, osjećaju se s vama na ravnoj nozi.

Mogu vaša gledišta biti sasvim suprotna od njihovih, ipak će o njima s vama razgovarati, postavljati vam pitanja kao da su čitav život sanjali da nešto takva saznaju. Sve pobuđuje njihovu znatiželju, ništa a priori ne odbacuju. Po tradiciji poštuju oficijelnu nauku, no ona ih ne zasljepljuje.

Gotovo istog trenutka David Rockefeller mi гебе: — Odavna želim da vas upoznam. Znam da liječite s po-

moću bilja, kao u dobra stara vremena. U današnje doba, kad je kemija doprla čak do naših tanjura i kupaonica te pomaže Ijudima da hodaju po Mjesecu, a može i da liječi i da ubija, vi joj se suprotstavljate travama. Držim da je to uzbudljivo a također i odvažno. Sutra ćete mi morati malo pobliže ob-jasniti. Doći ćete k meni u Saint-Martin1. Možda tako otkrijete nove biljke koje će nam donijeti imetak. Nadam se da će vrijeme biti lijepo i omogućiti vam da pristanete u moju luku. Snabdjeven sam svime što je potrebno, imam čak i protu-atomsko sklonište i dovoljno namirnica da izdržim dugu op-

1 Zajednički francusko-holandski pcsjeđ u Antilima, velik svega 100 km'.

62

sadu. Jedino nema ceste kojom bi se stiglo do moga posjeda. Zemljovlasnici su naime odbili da mi prodadu potrebno zem-ljište i to ovako obrazložili: »Nemoguće je da izgradite cestu, gospodine Rockefeller. Niste toliko bogati da sve nas kupite!« I tako sam se morao uvući kao gusar. Imam pristup samo s morske strane.

Rockefeller mi je postavljao sva moguća pitanja: na koji način provodim liječenje, koliko bolesnika primam godišnje, koliki je postotak izliječenih. Sve je odmah pretvarao u brojke.

Nije ga toliko začudila ljekovitost moga bilja koliko pri-mitivni način na koji ga sakupljam. Zamišljao je kako mi na raspolaganju stoje čitavi hektari obradivih površina, kako se uzgoj bilja, berba i proizvodnja ljekarija provodi na indu-strijski način. Neobično se iznenadio kad sam mu rekao:

— Imate pravo, no to je neizvedivo. Već osamnaest godina imam u svom kraju ljude koji za me traže i sakupljaju bilje. To dakako nije praktično. Da bi mi ga dostavili, moraj'u ga nositi do male željezničke stanice, daleko od Gavarreta. Ni- malo jednostavno i pretjerano skupo. Zato sam pokušao da ga uzgajam u blizini Pariza.

Biljke su se primale i odlično napredovale. Kako kemijska gnojiva nisu prikladna, dao sam dovoziti obogaćenu zemlju i stajsko đubrivo. Berbe su bile bogate, no bilje nije imalo nikakve ljekovite moći. Bio sam prisiljen da se opet vratim na stari i primitivni način sakupljanja.

— Šteta! — primijeti Rockefeller — Tako se ne zarađuje novac. A koja je poznatija ličnost bila vaš prvi pacijent?

— Jedna skitnica. Morao sam mu platiti kako bi pristao da ga liječim.

On prasne u grohotan smijeh. — Ah, ti Prancuzi! Sve izvrću u šalu. A kako da mu objasnim što je istinska sreća kad on sve

mjeri dolarom!

Dok se on smijao, ponovo se sjetih sirotinjske večere u Vojsci spasa, na Badnjak, i onoga što mi je kasnije ispričao Schoum: »Znaš, mali, sestra Marija, nadstojnica u hospiciju Cimiez, prosto se zapanjila kad je umjesto krasta na mom licu ugledala kožu rumenu kao u novorođenčeta. Na pitanje kako se to dogodilo, odgovorio sam joj da me je kupkama

63

nogu izliječio jedan golobradac koji sa mnom njupa u pučkoj kuhinji. A znaš, nikako da mi povjeruje. Tek kad sam joj pokazao i potpuno zdrave noge, uvjerila se da govorim istinu. Tada ona primijeti kako taj momak mora da je zaista jako sposoban i zatraži tvoju adresu. A jadnica, sva je reumatizi-rana. Evo ti prilike da nakon ubožnika izliječiš i ubožnicu. Obogatit se nećeš, svi smo mi puka sirotinja.«

I Schoum se tada od srca nasmijao razjapivši svoja crna krezuba usta.

64

9

SUSRET SA SREĆOM

Odmah po Božiću posjeti me časna majka Marija, pristala pedesetogodišnjakinja, živahna usprkos vidljivoj gojaznosti.

Bila je to prva žena koja mi se obratila za pomoć, te umalo da joj ne zahvalih na posjeti. Ostadoh zatečen kad ona meni izrazi zahvalnost što sam pristao da je primim. Onako uzbu-đen i nervozan, nisam znao kako da postupim. Do tada sam samo davao savjete, pravih pregleda nije ni bilo. Čime da počnem? Zaboravljao sam da svaki bolesnik izvrsno poznaje »svoj slučaj« i da će na vaše ozbiljno i razborito »slušam vas«, odmah iznijeti sve što ga muči.

Da bih nekako savladao svoju zbunjenost, uljudno je upi-tah:

— Kako ste, časna sestro?

Ona me spremno upozna sa svim svojim tegobama. Pade mi odmah u oči kako joj kičma mora nositi znatan teret pa mi se pitanje nametne samo od sebe:

— Sigurno vas boli noga?

Tada još nisam znao da se ta bolest zove išijas. — Tako je. Hodanje me stoji velikog napora. U očima joj pročitah poštovanje. Za tren oka shvatih kako

treba pustiti bolesnika da govori a zatim ga uvjeriti da znate što mu je.

Za višemjesečnog iščekivanja bilo je dovoljno vremena da se pripremim za svoj prvi pregled i predvidim kako ć"e mi ponestati samopouzdanja. Da bih se nekako pribrao i koncen-trirao, odlučih se poslužiti viskom čija mi je upotreba bila dobro poznata. Moje njihalo bilo je jednostavno i jeftino, od

5 O Ijuđlma i travama 65

onih kojima se služe na časovima crtanja. Zaključio sam da će mi dobro doći i nisam se prevario. Služim se njime više od dvadeset godina.

Dok sam stidljivo prelazio viskom po majci Mariji i tako provjeravao njena »bolna mjesta«, razmišljao sam čime da je liječim.

Moj je otac liječio »bolove« otopinom dobivenom od: Prvo — običnog, poput seljanke trbušastog kupusa, za koji je već Plinije Stariji tvrdio da je Rimljanima šest stoljeća ušte-đivao liječničku pomoć. Njegovi listovi, na brzinu zagrijani glačalom i položeni direktno na kožu, smjesta ublažuju reu-matične boli.

U Holandiji su, još do pred nekoliko godina, pravili od njega kašu pa je pomiješanu s glinom uspješno namazivali na bolna mjesta. Drugo — lavande, majčine dušice i kadulje — sve to pomije-šano s rimskom kamilicom. Ova posljednja poznata je kao lijek za želudac, no često se zanemaruju njena antispazma-tična svojstva prilikom reumatičnih napada.

Slučaj majke Marije bio je takav da je znatno morala iz-gubiti na težini. Zato sam upotrijebio veliku količinu diure-tičnog bilja, u prvom redu gorske suručice, kojom su liječnici dr H. Leclerc i dr P. Decaux postigli izvrsne rezultate u terapiji akutnog reumatizma zglobova, a profesor G. Parturier u brojnim slučajevima celulitisa. Treće — žuke, zubače i preslice koju je moj otac nazivao »lisičjim repom« a liječnici je, još od šesnaestog stoljeća, uspješno koriste protiv vodene bolesti. Dakako, obavezno je u sastav ušla i rosopas.

Kad je majka Marija otišla, izašao sam na balkon i s du-bokim pijetetom prošaptao: »Samo da se nisam prevario, oče.«

Bojazan je bila suvišna, a rezultat odličan. Bolesnica je u petnaest dana izgubila više od deset kilograma i ja joj rekoh: »Sada izgledate kao djevojčica.« Zaista je bilo tako a moj je komplimenat natjera da pod svojom bijelom povezačom malo pocrveni od čednosti.

Njene podređene sestre milosrdnice njegovale su po ku-ćama bolesnike, a kad bi kod nekoga od njih zatajila sva sredstva, običavale su reći: »Morali biste poći gospodinu

66

Messegueu. Otkako je njegovom pomoću naša nadstojnica smršavila, više se ne tuži na bolove.«

Od tada nisam imao samo jednog anđela čuvara, nego čitavu četu. Neprestano je netko kucao na moja vrata, a do-lazilo ih je tjedno i do petnaest. Schoumov ekcem izvršio je u mome životu pravi obrat. Mojoj radosti nije bilo kraja.

Ujutro sam brao bilje, poslije podne primao bolesnike, navečer pripremao lijekove.

Nagrađivali su me kako je tko htio, ustručavao sam se da išta zahtijevam ili da odredim neku cijenu. Događalo se da sam koji tjedan zaradio i do dvjesta franaka. Čitav imetak!

Jednog poslijepodneva posjetila me Hortense Davo, pu-načka prosjeda ženica, s ogrtačem prebačenim preko bijele bluze.

— Eto, gospodine... šalje me majka Marija. Pričala mi je kako ste joj bolove odnijeli kao rukom, a moji su, jao, teški kao križ i ljute me. Po zanimanju sam pralja, ruke su mi stalno u vodi ili drže vruće glačalo. Jednog će mi dana ono naprosto ispasti, a onda?! Ne biste li nešto mogli uraditi za mene. Bilo bi to djelo milosrđa. Ja živim od svojih ruku.

Propisah joj isto što i majci Mariji, ali izostavih preslicu i suručicu jer joj jači diuretici nisu bili potrebni. Od duga stajanja boljele su je noge, pa sam dodao koprve, stolisnika i bokvice koju je moj otac zvao »mišji rep«.

— Koliko vam dugujem, gospodine? — Ništa. Ona zavuče ruku u džep bluze u koji mora da je stavila

novčanik. Zamišljao sam da je od čvrste crne kože, kao u naših seljakinja u Gersu.

— Ali ja nisam bez novaca. — Znam, gospođo, no o tome ćemo kad vam uspijem po-

moći. Ne bih pristao da uzmem novac od te šezdesetogodišnje

starice koja je danima glačala rublje svojim starim rukama, izobličenim od reumatizma. Otišla je od mene sva sretna.

Poslovica veli da dobročinstvo nikada ne propada. ćestita gospođa Davo potvrdila je njenu istinitost.

Petnaest dana nakon svoje posjete uputila mi je novu bo-lesnicu. S takozvanim »boljim svijetom« nisam imao iskustva, no ta se žena razlikovala od dosadašnjih pacijentkinja. Odjeća

67

јој је nosila pečat one skupe jednostavnosti koju ću tek ka-snije naučiti cijeniti. Nikada prije nisam vidio dijamant, no znao sam da je onaj na njenoj lijevoj ruci pravi, a isto tako i da boluje od reumatizma; članci su joj na prstima bili malo čvorugavi a nokti uzdužno izbrazdani.

— Gospodine, ja sam supruga doktora Camareta. Muž mi je predsjednik Sindikata liječnika u Mentonu. Pričala sam mu o rezultatima što ste ih postigli liječeći gospođu Davo i upravo mi je on savjetovao da se obratim vama ...

Sve je to izrekla s takvom neusiljenošću kao da je sasvim prirodno da jedan liječnik zna za mene.

čini mi se da me na trenutak bila obuzela panika. Ponudio sam gospođi da sjedne i uzeo je promatrati. što da uradim? Smijem li se poslužiti viskom? Neće li joj se moja pitanja učiniti pomalo glupa? Pored muža liječnika sigurno je navikla na učene izraze. što li će o meni pomisliti? A onda mi pred oči iskrsne slika oca u trenutku kad je liječio doktora Salisa. Kamilo nije sumnjao u sebe, spokojno se prihvatio liječenja. Pri tom je bio pomalo i zajedljiv. Najzad, zašto bi moje riječi bile manje vrijedne od učenih?

Smireno stadoh prelaziti viskom preko lijepog kostima gospođe Camaret. Pažljivo pregledah njene ruke koje su, iako nešto manje deformirane, ličile na ruke gospođe Davo, a za-tim s velikim oprezom uzeh spremati lijek za reumatizam. Kad je bočica već bila na stolu, ispisah na listu papira slije-deće upute: svako jutro natašte, kupke ruku u trajanju od osam minuta, svako veče prije jela kupke nogu u trajanju od osam minuta. Kupke moraju biti što toplije. Posebno sam podvukao kako sadržaj bočice valja uliti u tri litre prokuhane vode pa otopinu skinuti s vatre prije nego počne vreti.

Isprativši konačno bolesnicu, vratih se za svoj pisaći stol, pouzdano se nadajući uspjehu. A on kao da je sada visio o koncu. Ne uspijem li izliječiti gospođu Camaret, sve će pasti u vodu ...

Od toga trenutka sve je krenulo. Stali su me pozivati na sve strane. Moja soba u Avenue Durante 5 postala je pre-malena.

Preko sekretara Sindikata u Mentonu, doktor Camaret je naredio da mi se na raspolaganje stavi jedna prazna, napu-

68

štena vila u podnožju brda, na samom izlazu iz grada. Tamo sam primao svaki drugi dan. Pacijenata je sada bilo i pre-više, a slali su ih doktor Camaret, njegova supruga i njihovi prijatelji koje sam uspio izliječiti.

U Menton sam stizao prvim jutarnjim autobusom. Grad je još spavao, ali su na stepeništu vile već čekali ljudi: netko sjedeći, netko stojeći. Nikoga nisam odbijao, ali ne radi za-rade. Dobra trećina nije plaćala, bili su odviše »sitni« da bih od njih uzimao novac. Bio sam doslovce žedan liječenja a isto tako i iskustva koje sam samo njihovom pomoću mogao steći. Pregledi su bili dugi, svakomu sam posvećivao najmanje pola sata. Dolazio sam u dodir s mnogim bolesnicima, aU i s bolestima. Nisam znao da ima i takvih pred kojima sam ne-moćan i mučio sam sebe sumnjama kao Montaigne. Oni koji su mi se obraćali za pomoć nisu ništa slutili, možda zato što sam — kakva li paradoksa — vjerovao u svoje bilje, pa prema tome i u sebe.

Vjerujem da je to bilo presudno za moju karijeru a do-brim dijelom odlučilo i o mome uspjehu. Bolesnici su osjećali da iz mene izbija sigurnost. Naslućivali su moju upornu i ozbiljnu seljačku narav i znali da ih neću obmanjivati. Uosta-lom, brzo sam stekao naviku da odlučno kažem »ne«, kada god je neki slučaj nadilazio moje mogućnosti.

Sabiranje bilja zadavalo mi je poteškoće. Kao ni samo liječenje, nitko to nije mogao obaviti umjesto mene. Po lijek su bolesnici često morali naknadno dolaziti jer su mi se zalihe brzo iscrpile.

Upravo kad sam bio najviše užurban i izmučen brigama, došlo je do mog susreta s doktorom Camaretom s kojim se još nisam bio upoznao. Svojevremeno sam njegovoj gospođi bojažljivo pripomenuo: »Bit ću presretan ako vaš muž nađe malo slobodnog vremena da mu se dođem zahvaliti.«

Po načinu na koji mi je s pristojnim smiješkom odgovo-rila: »Svakako, reći ću mu to«, zaključio sam da je još pre-uranjeno i osjetio se malo pogođen. Nisam mogao da se po-žalim, ta za sve sam imao zahvaliti njemu. A opet, toliko sam mu toga želio reći. čekao sam. Po prirodi sam odviše strast-ven da bih mogao biti strpljiv, i već su me počele nagrizati sumnje, kadli me gospođa Camaret pozva da ih posjetim.

69

Dva dana ranije, žureći na autobus, slučajno sam se po-gledao u jednom izlogu. Pobogu, u ovakvu odijelu ne mogu Camaretovima.

Siguran sam da se nikada nisam pogledao u ogledalu. OblaČio sam se jer je neuobičajeno da hodamo goli, a uz to bilo bi mi i hladno, osobito zimi. Mada nimalo nisam bio sklon cifranju, moj se loš ukus vidio izdaleka. Plavo, žuto, crveno, zeleno — što j"e više boja bilo na meni, tim sam se sretnijim osjećao. Nalazio sam da je to nekako veselo. Često su mi kaput i hlače bili drukčije boje, a ponajčešće sam nosio uvijek isti tip košulje — Lacoste.

Odmah sam se uputio u stari dio grada, gdje sam obično kupovao cipele. Tamo je obuća bila jeftinija nego u otmjenim četvrtima a bilo je čitavih uličica u kojima se ništa drugo nije ni prodavalo. Toga sam dana, nimalo ne oklijevajući, dao sašiti po mjeri kompletno odijelo ružičaste boj'e. Kad se toga sada sj'etim, podiđe me jeza, no onda mi se činilo neumjesnim otići u posjete gospodinu doktoru Camaretu u tamnom odi-jelu, kao da sam u koroti.

Slijedećeg dana, točno u devetnaest sati, pozvonio sam na njegova vrata i bio uveden u salon. Stao sam razmišljati kak-vim riječima da mu se zahvalim. Sve sam htio reći odjednom: kako sam dirnut njegovim povjerenjem, kako sve dugujem njemu, kako je njegova supruga bila prema meni neobično pažljiva, kako ...

Tada se pojavio on sam: prosjed čovjek od kojih pedese-tak godina, energičnih čeljusti, otvorena pogleda, a oko usta smiren osmijeh kao u apostola na nekoj svetačkoj slici.

— Doktore, ukazali ste mi toliko povjerenje da sam držao svojom dužnošću izraziti vam zahvalnost... I više od toga! Bez vaše bih pomoći...

Povjerih mu sve: i svoje sumnje, i obeshrabrenost, i strah od neuspjeha.

Tako sam se po drugi put ispovjedio jednom liječniku. No on nije bio poput starog doktora Echerniera. Nije mi savje-tovao da odem. Naprotiv! Slušao sam ga s udivljenjem.

— Izvršio sam samo svoju dužnost. Znam koliku važnost imaju u farmaciji biljke i od kakve koristi mogu biti liječniku. Često se zaboravlja da neke od njih, kao što su boldo, digita- lis, beladona, akonit, a i mnoge druge, nikada nisu bile brisane

70

iz našeg Zbornika lijekova. Vi znate ono što se u studiju me-dicine uči samo površno i zato ste, po mome mišljenju, speci-jalista. Uvjeren sam da nam vaša saradnja može biti veoma korisna.

Taj je liječnik, kao razborit čovjek, potvrdio zaključak do kojega sam, razmišljajući za svoga dugog samovanja, često dolazio. Mogu, dakle, da surađujem s nekim liječnikom.

O svakom sam bolesniku kojega mi je on uputio pravio bilješke i dostavljao mu ih radi provjere: vrstu i količinu upotrebljenog bilja, poboljšanje, odnosno ponovni povratak bolesti. Za mene je to bilo razdoblje samopouzdanja, radnog oduševljenja i učenja.

Nad mojim se životom, kao i nad Nicom za punog ljetnog solsticija, nadvilo plavetno nebo bez ijednog oblačka.

Bio sam tim vedriji što je uskoro trebalo da liječim prvu čuveniju osobu — Mistinguett.

71

10

MISTINGUETT — MOJA SRETNA ZVIJEZDA

Bolesnici koji su mi se obraćali za pomoć bili su iz raznih društvenih sredina. Najmanje su mi dolazili radnici, valjda me nisu držali dovoljno »kompetentnim«. Oni nadasve vje-ruju u nauku i u ono što sebi ne mogu da objasne. Najviše sam primao ljude slobodnih zanimanja i intelektualce. Ovi osjećaju potrebu za famoznim »povratkom prirodi« i ne dive se slijepo napretku. Zabrinjava ih pretjerana primjena nauke i često se pitaju: »Kamo sve to vodi? Što će s nama biti?« A tražili su me, dakako, i seljaci. U svojoj prostodušnosti ni-čim nisu opterećeni. Poznaju biljke, gledaju ih svaki dan, one su im dobri prijatelji.

Međutim, još nikada nisam liječio takozvane »popularne ličnosti«, one kojih se imena i fotografije pojavljuju na strani-cama novina. Do toga nisam mnogo ni držao, bio sam zado-voljan već postignutim uspjehom. Jedna skitnica mi je otvo-rila put k sreći, a nisam ni slutio da će Mistinguett učiniti da postanem slavan.

U to se vrijeme ona već počela opraštati s pozornicom. To mi je bilo poznato, iako o music-hallu nisam znao mnogo. Za mene je bila zvijeda nad zvijezdama i oličenje svijeta u koji nikada neću imati pristupa. Načuo sam i to kako se povukla u »mirovinu« i nastanila u Hotelu-des Anglais, u Mentonu. Navodno joj je njena nećakinja, gospođa Desboutin ponudila da do kraja života ondje besplatno živi. To je sve što sam znao. Ni po čemu se nije moglo predvidjeti da će stvari krenuti mnogo dalje.

72

Jednog dana, neki prijatelj moga dobročinitelja, doktora Camareta, reče mi.

— Ima netko kome bi vaša pomoć bila dragocjena. To je »Gospođica«.

— Šalite se! Nisam joj ja ni nakraj pameti. — Čini se da jeste, i te kako. Ne sprečavaju je godine da još

skakuće po pozornici, nego reumatizam. Od njega je go-tovo paralizirana. I što više mislim, sve više dolazim do za-ključka kako de to biti korisno za vas oboje. No ona je jako nepovjerljiva i htjet će da vas prethodno upozna. Za to joj je dovoljan i letimičan pogled, a pouzdaje se jedino u svoj vlastiti sud.

Kako se s njom imao naći već sutradan, on mi reče.

— Nazovite me telefonom u njenom stanu. Bude li dobre volje, predat ću joj slušalicu.

U ugovoreni sat okrenuh broj telefona, uvjeren da od toga neće biti ništa. S druge strane žice začuh glas:

— Dobro ste uradili što ste me nazvali. Upravo sam »Go- spođici« pričao o »vašim čudesima«. U umjetničkim krugo- vima pretjeruju u svemu, pa sam se i ja morao tako izraziti. Malo je muči reumatizam i željela bi da je posjetite. Evo vam je sada na telefon.

Do mojih ušiju dopre glas koji sam poznavao jedino s gramofonskih ploča, hrapavi glas pariškog puka.

— Dobar dan, gospodine. Čula sam da uspješno liječite pa se nadam da biste i za mene mogli nešto učiniti.

Bio sam toliko zatečen da sam se zapleto i stao mucati. — Gospođo! ... Kako možete u to sumnjati... Ja vam se

tako divim ... Oh, naprosto sam zbunjen ... Ja ...

Začuh njen nenadmašivo obijesni smijeh, predivni smijeh Mistinguette.

Skoknite onda do mene prekosutra u jedanaest sati. Ni-kako ne zaboravite ponijeti i svoje ljekarije jer će trebati i vama i meni.

Ja, čmanjak iz Gavarreta, »mađioničar« iz Lectourea, »pre-fekt-šarlatan« iz Bergeraca i skitničin subrat iz Nice, liječit ću, eto, čuvenu Mistinguett!...

Danas je zaista nemoguće shvatiti koliko je to u ono vri-jeme bilo značajno, jer j'oj je slava malo izblijedjela.

73

Već u pet sati čekao sam da se otvori cvjetna tržnica. Na-mjeravao sam joj odnijeti ruže. Vrijeme je bilo lijepo i tek je svitalo. U Ulici svetog Vinka Paulskog svjetla su pomalo bli-jedjela. Nasred kolnika dizala su se čitava brda karanfila a za njima su stajale prodavačice nazivajući jedna drugoj dobro jutro i prepričavajući novosti. Zaista veseli prizor. Ja volim južnjačku gužvu, nikad se tamo ne možete osjećati usam-ljenim.

Cijela je ulica bila ispunjena cvijećem, kao da je neki ve-liki blagdan. Zagledao sam se u svoje omiljene crvene ruže, no onda sam pomislio kaku ću glupo izgledati pojavim li se s njima u rukama. Tada još nisam znao da cvijeće valja po nekome poslati.

Možda bi bilo bolje da ponesem ljubice, no to mi se učinilo nekako neozbiljnim.

Imao sam na raspolaganju još punih šest sati. Ušao sam u autobus i odvezao se u okolicu Mentona, u šetnju. U pro-lazu sam — a to je jače od mene — ubrao skromnu ali krupnu crvenu ružu. Neću se valjda usuditi da je njoj poklonim! Još bi smješnije bilo da je zataknem u zapučak svoga ružičastog kaputa. Tako je najzad turih u džep. Ta mi je kretnja ostala još odonda dok sam kao dječak morao u Lectoureu sakrivati bilje.

Ulazeći u recepciju hotela, držao sam da sam psihički spre-man za sastanak s gospođicom Mistinguett. Hotelski je vrt ispunjao miris lavande i ruža a oko palmi ovijale su se ra-skošne bugenvile. Zatekao sam je u takvom dekoru, upravo kad je otvarala ostakljena vrata kroz koja se izlazi na jednu terasu. Našao sam se za tri stepenice niže od nje, i ona mi pristupi u kućnoj haljini s labuđe bijelim obrubom, hitro kao da izlazi na pozornicu u Casino de Paris. Šireći ruke, do-vikne mi:

— Priđite, mladiću!

Učini mi se ljepšom od neke osamnaestogodišnje djevojke. Bio sam toliko uzbuđen da nisam ni primijetio kako su joj oči grubo naličene, lice izborano, krupni zubi razmaknuti. Bila je to već stara gospođa od svojih šezdeset a možda i osamdeset godina, ne znam. Za mene ljepota ne poznaje go-dine. Dokle god jedna žena može da izazove požudu, ona je lijepa. A Mistinguett je možda žena koja me u tom pogledu

74

više uzbuđivala nego ikoja u životu. Muškarcima je raspalji-vala čula do nezamislivih granica. U tome je bila vješta kao prostitutka. Eh, kakva žena!

Pošao sam za njom u sobu, još uvijek nekako omamljen. — Pretpostavljam da se služite viskom ... Za tren oka skine sa sebe kućnu haljinu i potrbuške leže na

krevet. — Što čekate? Počnimo!

Bilo je to prvi put da neku bolesnicu pregledavam skoro golu. Kako se nisam bavio postavljanjem dijagnoza, nije bilo potrebno da se preda mnom svlače.

Naglom kretnjom izvukoh iz džepa visak, a ruža pade na krevet.

Ne znam da li se moj visak od četiri novčića tako pomah-nitalo njihao usljed bolesničinog magnetizma ili je tome bila kriva moja uzdrhtala ruka, no siguran sam da mu šetkanje po bokovima te milionerke nije bilo ravnodušno. A moram priznati, ni meni!

Ona je bila samo u čarapama i majušnom stezniku. Prava napast za oko. A tek njene noge! čini se da su bile osigurane na više milijuna, no s obzirom na njihovu nenadmašivu lje-potu, svaki bi iznos bio premalen.

Kad je okrenula glavu prema meni, ja pročitah u njenom poniznom i zabrinutom pogledu, isto onakvom kao u bolima izmučenog psa, ono vječno pitanje svih bolesnika: »Dakle?« ...

To me odmah vrati u stvarnost. — što ćete poduzeti? — Dat ću vam oblog koji ćete cijele noći držati oko bo-

kova, a ujutro ćete uzeti novi. Pripremit ću vam ga još ve-čeras. — Zar nemate već gotovih? — Ne, jer je doziranje za svakog pacijenta drukčije. — Tome se i ne čudim, izgledate mi ozbiljni, možda malo i

previše ... I ona ponovno prasne u smijeh. Upravo tada opazih na njenom krevetu onu svoju ružu. Ona

primijeti kako sam pružio ruku da je sklonim. — Jeste li je vi donijeli? — Ubrao sam je jutros u ... — Za mene?

75

— Da! — Divno! Ne bi mi bilo drago da ste je kupili. Ne volim

ljude koji rasipaju novac... Objasnit ću vam malo kasnije zašto. Takvih izvrsnih pouka dat će mi »Gospođica« još u izo-

bilju. — Jesu li lijepe biljke od kojih ćete mi napraviti oblog?

Ne morate žuriti s odgovorom, kazat ćete mi kad mi budu pomogle.

U njenom slučaju povećao sam dozu kupusa, ali sam mudro prešutio. činilo mi se da bi to ubilo poetičnost.

Hamletova dilema »biti ili ne biti« pretvorila se za mene u pitanje: »Hoću li uspjeti ili ne?«

Počekao sam četiri dana prije nego sam se usudio da je nazovem telefonom.

— Mnogo mi je bolje. Dođite opet!

Uputih se na taj drugi sastanak ništa manje uzbuđen nego prvi put.

Izuzev admirala Darlana, nikad nisam upoznao neku po-znatu ličnost koja je uspjela zahvaljujući isključivo svom radu i talentu. Uvijek sam mislio da je nemoguće uspjeti bez ičega. Oslanjajući se na blef i reklamu, možete se održati četiri-pet godina, ali ne do kraja života. Ta žena skromnog porijekla uspjela je zahvaljujući svome radu. A imala je i ljubavnika. Mnogi su se dostojanstveni ljudi i čuveni bogataši zbog nje upropastili. Mene, malog čovjeka iz Gersa, sve je to zanosilo i ona je u mojim očima bila velika dama.

Dočekala me sa smiješkom i odmah rekla: — Mali moj Messegue, više me ne bole noge. Pri tom je podigla suknju i više nego je bilo potrebno. Sve

do pola bedara. Takvi rutinirani pokreti donijeli su joj mili-june, ali toga jutra samo moje udivljenje. No zato je ono bilo golemo pa sam imao dojam da je zapjevala samo meni za Ijubav odlomak iz nekog kupleta:

Kažu da mi je nožica lijepa, Vidim i sama, nisam slijepa...

Oduševljavalo ju je da pokazuje noge, znala je koliko su lijepe i poželjne. Ah, te Mistinguettine duge i savršeno obliko-vane noge! Požudni san odjeven u svilu!

76

— Onda, Maurice?

Po načinu na koji je izgovorila moje ime shvatio sam da aludira na Mauricea Chevaliera, onoga sa slamnatim šeširom. U njega je istinski bila zaljubljena.

— Iz govora vam izbija sunčev žar. Kakav ste vi čovjek? — Običan seljak iz Gersa. — Bolje poznajem gradsku čeljad, no željela bih upoznati i

onu drugu ... Kako opasna mora da je bila ta žena!

— Da me niste izliječili biljkama, mogli ste to pokušati očima. Slobodno biste se mogli baviti hipnotizmom.

— I vi! Ali služeći se nogama. — Sviđate mi se, Maurice. Sjednite tamo da malo pro-

Čavrljamo. Izgledate mi neobično staloženi. — živim poput isposnika. — Zaista? Natjerala me da se zacrvenim. — Mislim reći, hranim se skromno i ne pijem. — Izvrsno za zdravlje. Onda vas ničim neću ponuditi. Saznavši tako sve što ju je zanimalo, »Gospođica« nastavi. — Maurice Chevalier i ja bili smo u inozemstvu svojevrsni

ambasadori Prancuske, mnogo duže od pravih ministara. Tamo sam štošta naučila i zauvijek upamtila. Moje iskustvo vrijedi čitav imetak.

Nisam pravo shvaćao na što cilja, ali ni sumnjao u ono što će reći.

— Eto, neka druga žena bi vam za vaše usluge poklonila zlatnu dozu za cigarete ili izdala ček na veliku svotu novaca, a onda vam jednostavno okrenula leđa. Međutim, ja ću vas poučiti, dati vam zlata vrijedne savjete koji će vam omogućiti da čitav život zarađujete. Spomenula sam Chevaliera jer je od mene imao velike koristi. U svakom slučaju veće nego što je sam mislio, a nikada htio priznati. No, dosta o tome. Sre- ćom, dovoljno sam bogata da mogu davati.

Te su riječi došle tako neočekivano. Još je nisam dobro upoznao, ali sam je робео razumijevati.

— Sada znate način na koji ću platiti liječenje i sigurna sam da ćete mi biti zahvalni. No prije recite što dalje treba da poduzmem.

— Kupelji nogu, gospođo.

77

— Već griješite, Maurice. Kad je netko dovoljno ugledan da bude sa mnom u društvu, mora me oslovljavati sa »Go- spođice«.

U intimnom razgovoru ta me je žena zbunjivala, no čim se radilo o liječenju, sigurnost mi se vraćala.

— Evo, što ćete uraditi, gospođice. Stadoh joj podrobno izlagati kako će sama nastaviti s lije-

čenjem. Sada smo bili na ravnoj nozi. Navraćao sam joj svaki dan. Za nju sam uvijek našao vre-

mena, iako mi se dnevno obraćalo i po trideset bolesnika. Mistinguett je za mene bila pojam. Nisam mogao zamisliti da ću joj ikada prići, a još manje da ću je liječiti. I tako je po mome savjetu stala uzimati kupelji nogu.

Jednoga mi dana reče: — Slušaj, mali. Uspješno si obavio posao, gotovo da više

i ne osjećam boli. Sutra ćeš sa mnom na večeru. Pojavih se u dogovoreno vrijeme a ona će: — Uvijek si točan. Sviđa mi se to. Uzet ćemo hotelski taxi

i odvesti se u Negresco. Bilo je na rivijeri dosta otmjenih lokala, zašto baš u vrlo

skupi Negresco? Kako sam bio siguran da ću morati platiti vožnju, pomislih: Možda nadzornik hotela opazi kako Mistin-guetti plaćam taxi i to će ga impresionirati. A moguće je da je na njegovo mj'esto došao netko drugi.

Izlazeći iz kola, ustanovih da nitko od osoblja nije smije-njen. Pa ipak, zahvaljujući mome novom odijelu, možda me neće ni prepoznati.

Na ulazu u hotel malo zastadoh. Prepao sam se. što ako onaj grubijan razglasi: »Onaj što ga vidite s gospođicom Mi-stinguett obavljao je bez dozvole posao nosača, pa sam ga najurio.«

Glupo, ali u tom sam se trenutku stidio što sam se bavio i takvim poslom. Sada se time ponosim.

Osvrtao sam se tražeći pogledom nadstojnika. Nisam znao da ti diplomati tačno znadu kada sebi smiju dopustiti da ne-koga prepoznaju.

Ta večera s »Gospođicom« omogućila mi je da po prvi put vidim luksuz. Malo sam se ustručavao. Za okolnim stolovima sjedili su mnogi Englezi, svi u smokingu. Učinilo mi se ne-

78

običnim što se toliki lj'udi tako svečano oblače, a sve radi obične večere. Nikada prije nisam vidio smoking i morao sam priznati da dj'eluje elegantno, ali i nekako ukrućeno. Osjećao sam se mnogo ugodnij'e u svojim plavim hlačama, zelenom kaputu i crvenim cipelama! Držao sam da je to posljednji krik mode a i ne znajući bio sam smiješan. Tek sam mnogo kasnije shvatio smisao Mistinguettine primjedbe kad me vid-jela tako odjevena.

— Izvrsno, Maurice, bar će vas ljudi tako lakše uočiti! Uostalom, da sam i ja poput ostalih bio u smokingu, si-

gurno nitko ne bi ni primijetio mlaca koji je te večeri bio u društvu čuvene Miss. Odviše su bili navikli da je viđaju okru-ženu »boys«-ima. Ali »papiga« što sjedi za stolom s jednom slavnom umjetnicom — e, to se ne zaboravlja!

Tada sam prvi put jeo kavijar. čuo sam već za njega, samo nisam znao je li to krvavica ili kobasa, riba ili neka vrst kajgane.

Jeo sam ga i ne pitajući se da li je dobar. A kako sam to i mogao znati? Sjetih se kako su seljaci dolazili k mome ocu i u čudu ga gledali dok je jeo ostrige. Mene nitko nije pro-matrao, jer su i za susjednim stolom jeli kavijar.

Zatim su poslužili i druga jela, više ih se i ne sjećam, a onda su slijedile palačinke Suzette, pa kava i šampanjac. Go-spođica drugo nije ni pila, a meni je rekla: »Uzmi crnog vina, ti ne voliš šampanjac...« Imala je pravo. Kakvim je čudom uspjela to pogoditi? A morao sam znati da se ne radi ni o kakvoj vidovitosti, već o velikom iskustvu. Njega je imala izobila. Za vrijeme večere stalno mi je davala savjete.

— Maurice, uvijek sam radije posjećivala hotele u kojima su mi davali popust. Odsjedajući u njima, pravila sam im bes- platno reklamu. Neki su bili još dalekovidniji pa su mi sve davali besplatno. No za to je potrebno imati sekretara koji vodi takve sitne poslove. Uskoro će jedan i vama ustrebati.

»Imaš još štošta da naučiš, ali se ne bojim za tebe. Brzo će to ići.«

»Cijelo će nam veče netko dosađivati. Imam nmogo pozna-nika, ali i takvih koji žele pokazati kako se poznajemo, a ni-kada ih nisam vidjela. Ovaj će doći da me pozdravi, onaj da zatraži autogram. Pažljivo me promatraj, uvijek ću uraditi točno ono što je potrebno.«

79

А imao sam se čemu i čuditi. Sve je brižljivo odmjeravala: osmijehe, kretnje, pa čak i visinu glasa kad je željela da ne-koga zaludi. Kad me s nekim upoznavala, i to je radila kao prava mondenka.

— Predstavljam vam doktora Messeguea, pravog čudo- tvorca. Začas me je oslobodio svih mojih tegoba.

Ponekad je to izvodila tobože ravnodušno: »Poznajete li mladog doktora?« nekada drsko: »Kako, vi ne poznajete dok-tora Messeguea?!« pa onda intimno: »Draga moja, to ti je iz-vanredan momak«, a vrlo često zaštitnički: »Uradit ćeš mi tu uslugu, zar ne, Maurice. Nećeš valjda odbiti gospođu X, go-spodina Y.«

Kao da izvodi tiradu nosova iz Сугапо de Bergeraca. Za-ista je blistala.

Te same večeri, onako bez reda, naučio svu silu stvari: da je za posluživanje potreban pomoćni stolić, da se predjela dovoze na posebnim kolicima, da se nožem za ribu rukuje ovako a prsti u vedarcetu peru onako, što treba uraditi kad želite svratiti nečiju pozornost, u kojim se granicama kreće otmjeno ponašanje...

— Shvaćaš li koliko za tebe činim? Sutra će cijela rivijera znati kako me je neki doktor Messegue izliječio.

— Ali će doznati i to da nisam liječnik. — Pa ja nikome nisam rekla da si liječnik. što mari ako sam

te nazvala doktorom, ta njih ima svih mogućih vrsti. Budi spokojan, sigurna sam da ćeš postati čuven, omiljen i vrlo bogat... Nikada se nisam prevarila. Nije mi nos uzalud u obliku trube, njime uvijek namirišem sreću!

A onda će, položivši mi na rame svoju ruku, otežalu od prstenja:

— Pozovi natkonobara, plaćanje večere prepuštam tebi. Pouzdano sam znao da nemam dovoljno novaca. Ustao sam

i pošao ravno direktoru, gospodinu Paul Andresu. Račun je bio zaista papren... S hotelom Negresco očito nisam imao sreće. Stao sam se izvlačiti:

— Gospodine, sada vam mogu platiti samo polovinu. Osta- tak ću donijeti u toku ovog tjedna.

On mi odgovori. — Kad netko nema dovoljno novaca, ne dolazi da jede u

ovakvom restoranu.

80

— Nisam znao da jedna jedina večera može toliko stajati. Osim toga, mislio sam da sam pozvan.

Moja ga je naivnost zabavljala. Dobro je poznavao svoju gošću.

— Lijepa isprika! Dopuštate da vas dame pozivaju. Inače, čime se bavite?

Ispričao sam mu, i već nekoliko dana kasnije postali su on i njegova žena moji klijenti.

I dalje sam često posjećivao Gospođicu, čemu se mnogo veselila. Pričala mi je o svom životu, svojim prvim nastupima a naročito o tome kako se razočarala u Mauriceu Chevalieru. Nazivala ga je velikim nezahvalnikom, no ja vjerujem da je on bio njena nezaboravna ljubav.

— Shvaćaš li, bio je nitko i ništa, kao i ja. Oboje smo često morali stezati kaiš... A ne možeš ni zamisliti koliko je bio lijep ... taj klipan. Dosta smo zajedno terevenčili!

Govorila je o njemu s mržnjom, a u stvari ga je obožavala. Mistinguett je bila ljupka, čak i dobra, pod uvjetom da je ne tjerate na novčane izdatke. Jednom mi je rekla:

— Liječiš me badava, slažem se, no koliku sam ti dobit već dosad donijela.

Novcem je bila naprosto opsjednuta i stalno ga u razgo-voru spominjala:

— Već i to što si mene liječio, bit će ti od velike koristi. O tome su pisale sve novine, pa si se preko noći pročuo.

Ne toliko koliko je ona mislila. Bio sam nesposoban da se okoristim učinjenom reklamom. Stručnost nije dovoljna, treba je razglasiti. Kakva korist od nje ako nitko za nju ne zna.

Usprkos svemu, bio sam sretan. Uspjeh me uzbuđivao, život mi se činio predivan. Gospođica me nagovarala da šte-dim i kupim zemlju. Kao dijete sa sela, dobro sam joj znao cijenu. Još i prije izdataka za toliko potrebnu odjeću, kupio sam nekoliko četvornih metara po tri-četiri franka.

Zapamtio sam njenu omiljenu izreku:

— Valja biti vrlo štedljiv. Nikada se ne možeš toliko po- uzdavati u uspjeh koliko u svoj račun u banci.

Poslala mi je nekoliko bolesnika, među ostalima i Clau-dinu Cereda, koja je kao glumica u Casino de Paris upravo

6 O ljudima i travama 81

tada postigla značajan uspjeh. Imao sam sreću da je od pro-muklosti izliječim jednim jedinim kupkama nogu.

Za mene je Mistinguett bila utjelovljena ljepota i vrlo dugo tip idealne žene. Imala je u sebi nečeg izazovnog, umjela je da raspali kao djevojčura. Osim toga, bila je razborita i dobra, i nadasve ženstvena. Zahvaljujući tome, ostala je tako dugo mlada.

11

МОЈА PRVA »CUDESA«

Od 1947. do 1949. proživio sam tri izvanredno bogate go-dine,

mislim najuzbudljivije u cijelom mome životu. Mistin-guett je bila

moja »velika premijera«, ona me uvela u svijet o kojemu nisam

mogao ni sanjati. No takve su se, sve značaj-nije »premijere« stale

nizati u mom poslu i u privatnom životu. Došlo je čak i do prvog

parničenja.

Više mi se nisu obraćali samo zbog reumatizma, žučnih napada,

probavnih smetnji ili poremećenog krvotoka. Mnogi su bolesnici

značili za mene pravi ispit savjesti.

Cesto sam sebi postavljao pitanje: što bi na mome mjestu uradio

otac. A Kamilo je sve teže pronalazio odgovor. Njegova su

poznanstva bila skučena a moje su neprilike postajale sve složenije.

Pa ipak, bio sam siguran da njegove biljke mogu mnogo. Za to ću

uskoro dobiti spektakularan dokaz.

Jednoga dana pozvali su me u Marseille, na kliniku doktora

Boucharda. Jedan je pacijent bio na samrti. Zvao se Varna a po

zanimanju je bio izvoznik.

Dakako, prije nego sam ga i pogledao, zatražio sam dopu-štenje

od liječnika koji su ga dotada liječili. Dali su mi ga vrlo rado jer kad

sam tamo stigao, jadnik je već dobijao posljed-nju pomast a na grudi

su mu položili raspelo. Bio je sav nadut i bijel. Pa što ću onda ja moći

da učinim?

Liječnici koje sam zatekao oko njega bili su osupnuti. Ne zbog

činjenice što se još jednom suočavaju sa smrću nego zato što vide

mene kako nepomično promatram umirućeg. Dočekali su me

riječima. »A, vi ste taj što čini čuda. E pa, što čekate? Učinite to

čudo!«

Jedan se od njih pokazao neobično velikodušnim. Poveo me u stranu i prešavši odmah na »ti« — jer bio sam tako mlad — bez okolišanja гекао:

— Slušaj! Oko ovoga nemaš što da prčkaš, ionako će za dva-tri sata umrijeti. Već dva dana ne mokri. Samo ćeš imati neprilika.

Varnino stanje bilo mi j*e poznato. O tome me obavijestila osoba koja je poslala po mene. Radilo se o kritičnom stadiju uremij'e. Postotak mokraćevine bio je smrtonosan, bubrezi potpuno blokirani, a ja ipak pristao da dođem. Jesam li po-ludio? Da ne držim sebe Kristom koji uskrisuje mrtvace?

Kako bih stigao što prije, unajmio sam kola i ponio lijek pripremljen od rosopasi, žuke i čkalja. Ovaj posljednji smatra se u farmakopeji specifičnim lijekom protiv uremije. Zovu ga još i stoglavi čkalj jer prvi snažniji jesenski vjetar otkida nje-gove mnogobrojne glavice i raznosi mu sjemenke na sve strane. često je moj otac znao reći dok je vjetar kovitlao rumenim lišćem: »Odlazi čkalj na daleki put. Sam Bog zna odakle je i kamo ide ...« Mnogi su zapazili ljekovitu moć nje-govih korjenova, a doktor H. Leclerc iznio je 1939. godine za-nimljiva zapažanja o njegovom djelovanju pri kroničnoj upali bubrega.

To je bilo sve čime sam raspolagao u borbi protiv smrti. Gledajući toga jadnika, neprestano sam se pitao zašto sam zapravo došao i neće li me Bog kazniti zbog moje preuzet-nosti.

Moja se savjest našla pred teškim ispitom. »Umrijet će«, ponavljao sam u sebi i osjećao kako me nešto

davi u grlu. Nikada prije nisam vidio mrtvaca. Pod zatvorenim kapcima oči su mu bile izbočene. Možda nikad neću susresti pogled toga čovjeka. Usne su mu bile upale u poluotvorena crna usta koja su toliko odskakala od mrtvač-kog bljedila njegova lica. Ukočene ruke bez krvi nemoćno su ležale preko plahte.

»Svaki čas može umrij'eti. Da mu pokušam pomoći, ili da odustanem? Ako sada odem, neću naškoditi svome ugledu. Ta nitko od mene ne očekuje da učinim čudo. Ako se prihva-tim liječenja, a on umre, ispast ću smiješan i naškodit ću sebi. Liječnici koji su u to upućeni daleko bolje od mene, već su ga otpisali. Zašto onda da se ja uplićem?«

84

Stajao sam tako zbunjen, kadli me trgne glas jednoga od njih.

— Vjerujete li da biste ga mogli navesti da mokri? — Da. — Onda ćete učiniti čudo. Mogao sam mu odgovoriti: »Za katolike čuda se zbivaju u

Lourdesu, za muslimane u Meki, za budiste na obali rijeke Gang, za Jevreje na Zidu plača, a ja sam samo čovjek i zato odlazim.« Umjesto toga, odvratih:

— Preuzimam odgovornost i pokušat ću sve što mogu. Nešto kao da je u meni govorilo: »Vidjet ćeš da ćeš ga

izliječiti. Ako ne pokušaš, znači da si kukavica i da lažeš sam sebi. Baviš se liječenjem, a nemaš u to povjerenja.«

Namočih pamuk svojom otopinom i položih mu ga na krsta. Ništa više nije osjećao. Noge i trbuh bili su mu naduti od vode. Stao sam da čekam.

Prošlo je trideset minuta, najdužih u mome životu. Pro-matrao sam kako mu se pod plahtom grudi jedva primjetno nadižu. Zaustavi li se srce, svemu je kraj. Svi su otišli, ostao sam sam uz gotovo mrtva neznanca. Pola sata kasnije, u njegovoj posudi za mokrenje bilo je pola čaše tekućine. Bolni-čarka koju sam odmah pozvao usklikne: »Pa to je pravo čudo!«

Nakon jednog sata, bolesnikovo je tijelo izlučilo čitavu čašu, a četiri sata poslije toga sedam-osam litara.

Prošle su otada dvadeset i tri godine, a on je još u životu. Naravno, čim se malo oporavio, sve su mu ispričali. Na parni-cama što ih protiv mene dižu više se ne pojavljuje kao moj svjedok, jer mu je sada osamdeset i pet godina.

Odsada se više neću mučiti ispitivanjem savjesti, nego ću sebi govoriti: »Ako ne pokušam, nema mu spasa.« Sve dok postoji i najneznatnija mogućnost, valja se boriti. Biljke mogu izliječiti, a nikada prouzrokovati smrt. I kad se sve izjalovi, kad medicinska znanost digne ruke, onda nastupam ja ...

Nema tome davno, odmah po mome povratku u Nicu, po-tražio me jedan inženjer, inače Parižanin, a zvao se gospodin Rameau. Disao je vrlo teško i kod svake rečenice uzimao dah.

— Gospodine — reče mi — u vama vidim svoj posljednji spas. Obišao sam već sve najčuvenije liječnike. Ni po odgoju ni po temperamentu nemam nimalo povjerenja u nadriliječ-

85

nike. Kako su liječnici digli od mene ruke, nije mi preostalo drugo nego da se obratim ljudima kao što ste vi. Odabrao sam lično vas, zato što se ne pozivate na neku svoju nadnaravnu moć, nego se oslanjate na bilje, a to može da ima i naučnu osnovu.

Usprkos bolesti koja ga je vidljivo iscrpljivala, iz toga je čovjeka još uvijek izbijala silna energija.

— U bitki kod Ypresa bio sam otrovan bojnim plinom. Već trideset godina bolujem od kronične astme. Napadi su tako žestoki da se odonda ničim ozbiljnijim nisam mogao baviti. Stalno se gušim i spavam sjedeći na stolici. Ima dana kad ne mogu niti na trotoar zakoračiti. Sve od mene iziskuje toliko odvažnosti i napora volje da sam često namjeravao oduzeti sebi život.

Ovo je tek dio muka toga čovjeka, a pričao mi je o njima čitav sat. Osjećao sam da je već na izmaku snaga, psihički i fizički.

Suvišno je bilo da se poslužim viskom. Uostalom, mogu i bez njega. On samo podstiče moju intuiciju i služi mi nekako kao šesto čulo. Intuicija je poseban dar, potreban i samim liječnicima, osobito uvaženim dijagnostičarima. često se do-gađa da njihovo iskustvo, teoretsko znanje i laboratorijske pretrage samo potvrde početnu dijagnozu, to jest ono što su na pacijentu zapazili čim je prekoračio prag ordinacije.

U slučaju gospodina Rameaua, visak mi je imao poslužiti samo za određivanje doza. Ta se metoda zove »sintonizacija«. Primjerke bilja držim u zatvorenim staklenim tubama. Osta-jući i dalje u dodiru s bolesnikom, prelazim viskom preko tih primjeraka pa prema veličini njihaja određujem potrebne količine ... Dakako, viskom ne prelazim nasumce. Najprije vršim određeni izbor koji zatim mijenjam. Ne služim se odavna tom metodom i nisam je još primijenio ni u jednom ozbiljnijem slučaju, kao što je bio ovaj asmatičarov.

Astma je bolest u mnogo čemu još nepoznata i često se

do uspjeha dolazi pipkajući u mraku. I— ~Kako su u ovom slučaju bili najvažniji antispazmatici,

odabrao sam običnu lasandu, jkadulju, rosopas i^ divlii mak, koji nije toliko opojan i lakše se podnosi. Njima sam dodao

\ majčinu^ dušicu (jer blagotvorno djeluje na dišne organe), '\ pomiješanu s peršunom, izvrsnim sredstvom za iskašljavanje.

{ 86

Na kraju, sve sam to pomiješao s podosta dobričave trave. " Mala je to biljka, skromna i lijepa, a zovu je i »remen svetog Ivana«. Od nje koristim samo korijenje. U XVII stoljeću mnogi su je liječnici smatrali lijekom protiv sušice, što uopće nije istina. Zato je 1876. godine doktor F. J. Cazin1, jedan od naših najboljih eksperimentatora, potvrdio da je isključivo s pomoću dobričave trave izliječio kronična plućna oboljenja. ^Nakon pola sata predadoh svom pacijentu ispisanu cedulju s uputama kako će uzimati kupelji nogu. On je pročita pa mi reče:

— Zar zbilja vjerujete, gospodine, da će mi ovo donijeti neko poboljšanje ... ili bar olakšanje?

Tu zastade pa ponizno nastavi. — Ništa drugo i ne tražim!... Tome se možete nadati. — Gospodine, držim da ste častan čovj'ek. Ne govorite

valjda u vjetar? — Ne, gospodine. Ja se zaista nadam. Pravo govoreći, malo sam se istrčao i odmah osjetio strah od

odgovornosti. Nekoliko tjedana zatim, gospodinu Rameauu bilo je znatno

bolje. Ni on ni ja nismo se usudili u to povjerovati. Kod astme su ponovni napadaji česti, osobito kad se započne s no-vim liječenjem. Njegov je slučaj bio drukčiji. Nakon tri mje-seca opet me posjetio.

— Sada i sam osjećam da mi se stanje znatno poboljšalo pa sam došao da vam se zahvalim. Budite uvjereni da se neću pokazati nezahvalnim.

Iako sam u struci bio »novopečen«, dobro sam znao koliko vrijede takva obećanja. Nikada se neće ispuniti.

Tek mnogo kasnije saznao sam da je moj prijatelj Rameau — a on je to zaista postao — uputio jednom vrlo čitanom pariskom tjedniku pismo slijedećeg sadržaja.

»Otrovan u prvom svjetskom ratu bojnim plinom, bolo-vao sam od tako jake astme da sam sve od 1920. godine bio prisiljen prekinuti s profesionalnom djelatnošću. Odnedavna mi se stanje toliko popravilo da su mi liječnici dopustili svaku aktivnost. Zdravlje mi je vratio gospodin Maurice Messegue

1 Rasprava o primjeni i objašnjenju ljekovitih pučkih biljaka.

87

služeći se u svojoj terapiji isključivo biljem. Sada se osjećam tako dobro da ću uskoro opet početi raditi.

Državni sam službenik i, prema tome, nepomirljiv protiv-nik svega što nije ispravno, no savjest mi nalaže da javnost upoznam s mojim izlječenjem. Tko ima pravo da ljude pre-pušta njihovim patnjama ako postoje realne mogućnosti da, kao što sam i ja, budu izliječeni?«

Otada se u štampi neprestano pojavljuju slična pisma. Ona su mi navukla i prvi sudski proces. Rameauova posjeta bila je i te kako važna. Odonda gotovo i nemam mira, ako se mirnim životom može nazvati moja bezglava jurnjava od Nice do Mentona i naporno sabiranje »trava«. Našao sam tek to-liko vremena da k sebi pozovem majku.

Kad sam već bio siguran da mogu računati sa deset paci-jenata na dan, uputio sam joj pismenu poruku: »Skini kecelju i smjesta kreni ovamo. Više nećeš morati služiti po tuđim kućama.«

Toliki broj pacijenata sebi sam jednostavno nametnuo kao obavezu. Kad je argatovala čitav život, neka najzad upo-zna i lagodni mir.

Došla je sva sretna, ali i nekako uplašena. Pred svim tim ljudima što su me čekali u Mentonu ili u Aveniji Durante osjećala je izvjesnu zabrinutost.

— Mali moj, je li taj posao zaista ozbiljan? A što ako ta čeljad navuče na tebe neko zlo?

Kao i sve majke, stalno je bila u strahu za mene. Vrijeme je provodila sa mnom, ali nije mogla stanovati u mome sta-niću. Našao sam joj jednu sobu i bila je sretna.

Znala bi mi reći: — živim kao dama. Oko mene sunce i mnogo cvijeća. Je

li to pametno?

život ju je toliko izmučio da je podsvjesno još uvijek pro-žima strah i zabrinutost. Zato od nje i krijem svoje mondene večere. Moj društveni uspjeh pomalo je i plaši. U duši je ostala skromna seljakinja iz Gavaretta, Kamilova žena.

Od posljednje posjete inženjera Rameaua prošlo je jedva nekoliko tjedana kad sam upoznao djevojku koja će potpuno poremetiti moj život. Bila je to Anne-Marie M.

Kad je u Mentonu ušla u moj kabinet, pomislih: nije mo-guće da mi dolazi zbog ovoga!

88

Bila je to lijepa i bucmasta crnka, zdrava i puna života kao mediteranska biljka, s baršunastim sjajem u očima kakve se susreću samo u ovim krajevima. Njihov čedni pogled obe-ćaje muškarcu pravi raj. No jedna joj je ruka bila zakržljala i svinuta, kao krilo u ranjene ptice. Zato je glavu držala malo nagnutu na jednu stranu.

— Eto, gospodine. Moj otac je poštanski činovnik i dočuo je da ste vi »nešto kao« iscjelitelj, pa sam, znate, mislila da biste možda ...

Tu se prekine i pokaže mi svoju ruku. Jadna mala ljepo-tica. Da čovjek zaplače od tuge!

— Zar ne da ćete nešto poduzeti? Nećete me ostaviti ovakvu. Tek mi je devetnaest godina.

— Jeste li se već obraćali liječnicima, gospođice? — I te kolikima! Odlazila sam čak do Liona. U početku su

govorili kako će se to ispraviti kad odrastem, a sada vele da treba čekati. što? Moje strpljenje je pri kraju, gospodine. Vje-rujete li da ću s ovim ikada naći mladića? ...

U očima joj se pojave suze. Izbjegavala je da spomene ruku. Nisam imao hrabrosti da joj kažem: »Gospođice, ništa za vas ne mogu učiniti. Moje su biljke isto tako krepke, skromne i lijepe kao vi, ali ne čine čuda!«

— Kada vam se dogodila ta ... ta nezgoda?

— Ne radi se o nesretnom slučaju. Takva sam od rođenja. Što da počnem liječiti? živce, naravno. A onda?

— Gospodine, i vi se predomišljate kao ostali. Recite, ne- ćete me valjda odbiti? Pokušat ćete, zar ne?

Jest, ima pravo. Sve moram poduzeti. — Boli li vas ta ruka? — Da, kad se vrijeme pogoršava. Nije, znači, potpuno neosjetljiva — pomislih. — Ali bolove osjećam jedino u kostima. Grebli su me po

koži, bockali iglicama, no reakcija nije bilo. Mozak mi je hitro radio. Reumatizam, bolovi: majčina du-

šica, kopriva, čičak i peršun kojega će diuretička svojstva pospiješiti izlučivanje. Za smirivanje živaca — kamilica. Bijeli glog i lipa omogućit će joj da se opusti i mirno spava, što je u njenom slučaju veoma važno. Atrofija je ionako neka vrst rahitičnosti, u obzir dakle dolazi preslica. (Kad neka životinja ne može da se drži na nogama, ili čak pada, uspješno joj daju

89

preslicu pomiješanu s kupusom i grbaćem, izvrsnim sred-stvom protiv anemije.) Odlučih da ih, zajedno s korijenom žutog gorčaca i s lukom, i ja upotrijebim.

Izbor tih biljaka davao je gotovo kliničku sliku bolesti. No da li će on biti dovoljan? Priroda je sama izobličila djevojčinu ruku. Protiv sile prirode, borim se opet prirodom. Hoću li u tome uspjeti?

Toga ni sam nisam znao. Preporučih joj obloge, te kupelji nogu i ruku. — Kada da opet dođem? — Nakon tri mjeseca (toliko je naime imalo trajati lije-

бепје), ukoliko već ranije ne utvrdite makar i neznatno po-boljšanje.

— Oh, hvala vam, gospodine. Ako do toga dođe, naprosto ću dotrčati. Da li dopuštate?

— Naravno! Nemojte se ustručavati. Malo je bilo nade da ću je tako skoro vidjeti. — Gospodine, vi ste mi povratili nadu. Bojao sam se da je to i jedino što sam joj stvarno dao. Zbog te male M ... podiđe me užasna sumnja. Nisam li ja

zapravo trgovac koji prodaje nadu? Utješih se na pomisao da je ne prodajem skupo, a ponekad je i poklanjam ... Ne, nije tako. Ipak sam mnoge izliječio, a nekima čak spasio i život.

Jadna djevojčica! Na njenom rođenju nije bilo dobre vile, no možda će se sada pojaviti u obliku mojih trava.

Toga istoga dana, oko petnaest sati, otvorih vrata da uve-dem novog bolesnika, kadli se neki visoki ali mršavi mladić" zaputi k izlazu.

— Kamo ćete, gospodine? — Odlazim. — Da li vam se žuri? — Ne! Jednostavno mi više niste potrebni. — Ipak biste mogli ući.

Drznici me užasavaju. Kao čistokrvni Gaskonac, uvijek imam utisak da mi bacaju rukavicu u lice.

— Znači, ozdravili ste? — Ne. Nisam ni bio bolestan. Došao sam da malo razvi-

dim.

— što?

— Vašu djelatnost.

— Ali, tko ste vi? — Henri Mari, novinar. Kad je onaj pariški tjednik primio pismo inženjera Ra-

meaua, shvatio je to ozbiljno pa je zatražio od svoga mjesnog dopisnika da me posjeti i sa mnom porazgovori.

— Pa zašto onda odlazite? — Jer sam kroz zatvorena vrata čuo kako onoj bolesnici

preporučujete čaj od lipe i narančinih cvjetova. Ovdje se njime ispomaže svaka valjana domaćica. Nije baš zgodno uzimati od ljudi novac za običan savjet, ne izdajući im čak ni recept.

— Ništa od nje nisam uzeo, kako vi kažete. Jednostavno, nisam u stanju da je liječim.

— I ne čudi me. To sam i očekivao. Vidio sam što sam želio i sada odlazim.

— Ništa vi niste vidjeli. Mogao sam se naljutiti i naprosto ga izbaciti. Ne znam

zašto, ali taj mi je mladić, sav ustreptao od čestitosti i praved-nog gnjeva, odjednom postao simpatičan.

— Sjednite tu kraj mene, tobože kao pomoćnik, pa će vam do kraja pregleda vjerojatno uspjeti da nešto i »vidite«.

Uvedoh zatim slijedećeg bolesnika. Kad znate da vas netko promatra i prosuđuje, nije lako

razgovarati s ljudima, pažljivo pratiti njihovo izlaganje i po-kazivati razumijevanje za ono što ih muči. A ja nikako da se koncentriram. Prelaziti preko nekoga viskom, pred budnim očima zlonamjerna stranca, zaista je neugodno. Kakav li me glupi ponos natjerao da tog momka ironična osmijeha posa-dim pokraj sebe? Osim toga, mora da smo istih godina, što mi nikako ne olakšava položaj.

— Eto, osjećam bolove u leđima, tu negdje u krstima. Svašta sam uzimao, ali uzalud. A osjećam kako me u žličici nešto žeže. Inače, desnom rukom ne mogu gotovo ni micati...

Taj je jadnik postajao smiješan, te pomislih kako ću pras-nuti u smijeh ako se još stade tužiti da ga bole noge. Možete zamisliti koliko sam bio ljut što mi tako nešto uopće pada na pamet, kad inače osjećam prema bolesnicima iskreno pošto-vanje.

želio sam samo jedno: da ga se što prije riješim. Uručih mu bočicu antireumatičnog lijeka pomiješavši ga s makom,

91

radi umirenja, i s metvicom da mu regulira probavu, te ga ispratih do

vrata.

Henri Mari me promatrao sa smiješkom. Bilo je očito: dokopao

mi se glave, i to bez borbe.

— Dakle, od čega boluje onaj bolesnik? Znate još manje

nego ja, ali, ako ozdravi, doći će da vam to j'avi. Zar je to

dokaz da ste nekoga izliječili?

Nisam imao vremena da mu odgovorim, a sve da sam nešto i

smislio u svoju obranu, ne bih se toga više sjetio. Naime, u sobu je

upravo ušla Anne-Marie.

— Gospodine, zar mi niste dali dopuštenje da dođem? Toga dana

događaji su me naprosto pregazili.

— Jesam, pa što?

— Došla sam da vam se pokažem — reče i pruži ruku. No

umjesto da se rakuje, ona je podigne uvis.

— Pogledajte! Sada mogu čak i...

Nato se nagne i dohvati sa stola jedan karton.

— Pa ... vi možete micati rukom.

— Da, gospodine. Oh, kako sam sretna! — reče i brizne u

plač kao dijete. — To je predivno ... Cijelo jutro skačem od

sreće.

Umalo da se i ja ne zaboravih i ne počeh klicati od radosti. Oči mi

se malo orosiše, pa se stadoh useknjivati, ponavljajući.

— Oh, draga djevojčice! ... Kako sam sretan! ... Pričajte!

Zaboravih na novinara i njegovu uvredljivu nevjericu. Bilo

mi je svejedno hoće li ostati ili otići.

— Mogu li i pred ovim gospodinom?

— I te kako.

Nije mu bilo ni nakraj pameti da ode, naprotiv, dobro je napeo

uši.

— Prvi mjesec nije bilo nikakve promjene, pa mi je otac rekao:

»Ah, opet jedan obmanjivač«. (To sam već bio dočuo!) Drugog mjeseca počela sam po cijeloj ruci osjećati neke mravce i težinu. Nikada se prije to nije događalo. A onda je krenulo, sve malo-pomalo. Najprije sam mogla micati jednim prstom, zatim dragim i tako redom. Vježbala sam svaki dan i šutjela. Htjela sam biti sigurna prije nego vas dođem oba-vijestiti.

— Vi tvrdite, gospođice, da ranije niste uopće mogli mak-nuti rukom? Da vas je gospodin liječio i da sada to možete?

— Jest, upravo je tako.

— Da li ste u to sigurni?

— I te kako... Odmah ćete se i vi uvjeriti. Pružite mi svoju ruku.

On posluša, a ona ga nekoliko puta, i to dosta zlobno, uštine.

— Osjećate li?

— Sasvim dobro, gospođice.

— I ja također, zahvaljujući gospodinu Messegueu. Učinio mi je

najljepši poklon u mome životu ... Danas sam navršila dvadesetu

godinu.

Sutradan, Henri Mari — koji mi je otada iskreni prijatelj — počeo

je svoju anketu. Djevojčini roditelji su mu rekli: »Taj je čovjek

svetac. Učinio je čudo. Spasio nam je dijete.« Bilo je to dirljivo, ali

kao dokaz još uvijek nedovoljno. Tada je posjetio liječnike koji su

davno prije pregledali djevojčicu. U izjavama su bili nedvojbeni a

jedan je rekao: »Kako sada stoje stvari, medicinska znanost ne ulijeva

nikakvu nadu da bi se atrofirani gornji udovi mogli opet pokrenuti,

odnosno izliječiti. Pod liječničkom kontrolom mogu se bez opasnosti

ipak pokušavati razne terapije, osobito zračenjem.« Jedan drugi je

izjavio: »Ništa se tu ne može. Liječnici su potpuno nemoćni kad se

radi o urođenim tjelesnim manama.«

A ono što je očevidno ne da se poricati: Anne-Marie se opet

mogla služiti svojom rukom.

Henri Mari je išao do kraja. Mogao sam djevojčine rodi-telje

potplatiti da meni pripišu izlječenje do kojega je došlo zaslugom

nekoga drugog. U četvrti u kojoj su stanovali po-tvrdili su mu da i

dalje žive vrlo skromno. I na policiji su mu rekli sve najbolje o

poštenju i ćudorednosti djevojke i njenih roditelja. Raspitao se i kod

njihovih prijatelja, nastavnika i poslodavaca. Svi su tvrdili isto.

Najzad je pitao za mišljenje jednog liječnika specijalistu koji mu je

dao ono »razumsko« objašnjenje koje je tražio.

— Moguće je da su izvanjski, fizikalni ili kemijski faktori,

zajedno s optimalnim psihičkim stanjem, zaista izmijenili

tkivo i djelovali na pokretljivost organa.

Nakon toga, Henri Mari dostavio je svome listu rezultate ankete dvadeset i pet na stroju otkucanih stranica i pokazao mi završni odlomak.

»Ni sada, kao ni ranije, ne vjerujem nadriliječnicima. Mau-rice Messegue sigurno nije učenjak niti je otkrio neku novu metodu liječenja. No jedno ipak valja priznati: on je mnogo pomogao bolesnicima pred kojima je medicinska zna-nost priznala svoju nemoć. Njegovo se djelovanje odvija izvan ustaljenih propisa i ne da se racionalno objasniti. Samo, činjenica je da on ljudima vraća zdravlje.« Da! Moje je liječenje pokazalo rezultate i učvrstilo moju sigurnost.

94

12

GOSPODIN PREDSJEDNIK

Mislim da se to dogodilo 26. jula 1948. Po ulicama su se na

svakom koraku mogli vidjeti plakati na kojima je pisalo da će se

kongres Radikalsocijalističke partije održati u Općin-skom klubu u

Nici.

Pomalo je taj kongres ličio na općenarodni praznik i to me

oraspoložilo. A kako i ne bi: bit će prisutni sve sami »asovi«. Prvi je

na listi bio predsjednik stranke i gradonačel-nik Liona, Edouard

Herriot kojemu j'e isticao mandat. Za njim su slijedili predsjednici

GJueuille i Daladier i na kraju takozvani »mladoturci«, u koje su svi

polagali nadu: Jacques Chaban-Delmas, Maurice Bourges Маипоигу

i Felix Gaillard. Pravi gala-program! Više od svih privlačio me

Edouard Herriot, pa sam odlučio da pođem čuti njegov govor. Ali ne

iz političkog uvjerenja. Nisam vezan ni za jednu stranku. Kao svakog

čestitog južnjaka i mene srce vuče malo više ulijevo, no to je sve.

Htio sam čuti predsjednika Herriota zato što je izvrstan govornik.

U Gersu ljudi strastveno vole dvije stvari: ragby i političke govore.

No u to se odlično razumiju, pa ako ih razočarate, smjesta će

zviždukom izraziti negodovanje.

Odavno je prošlo ono vrijeme kad se kao derle iz Montau-bana

nisam zanimao za političare. Oni me, naprotiv, neobično privlače.

Shvatio sam da oni stvaraju povijest, a među njima bio je po mome

mišljenju najveći Herriot. Držao sam ga pra-vim pučkim tribunom.

Bio je istoga soja kao Jaures, čije sam govore pročitao do

posljednjega, i njegova snažna riječ zvu-čala je uvjerljivo, duhovito,

mudro i poučno.

95

Još sam kao dijete slušao svoga djeda, onoga što su ga nazivali »crveni«, kako s fanatičnim oduševljenjem govori o »papi radikalizma«. Citirao je njegove govore, pričao o njemu anegdote, pa je predsjednik Herriot tako postao legendarna ličnost.

Kad se već zatekao tu, zašto bih se zadovoljio samo time da ga čujem? Zašto ne bih zatražio i da ga vidim? Jedini poli-tičar kojega sam upoznao, Darlan, izrazio je želju da vidi mene. Zato pomislih da ću se bez teškoća moći naći s Herrio-tom. Vrlo zadovoljan tom svojom odlukom, pristupih grupici ljudi koja je čuvala ulaz u kongresnu dvoranu.

— Dobar dan, gospodo. želim prisustvovati kongresu. — Odakle ste doputovali? — živim ovdje, inače sam iz Gersa. — A gdje vam je kokarda? Imate li člansku kartu? — Nemam ih. Pogledaše me sa čuđenjem. A istina je da svojim izgledom

nisam baš ulijevao povjerenje. Mršav poput crnog pijetla, s tamnocrvenom i ne baš novom džokejskom kapom na glavi, u zelenkastoplavim hlačama držao sam da sam vrlo elegan-tan. Čini se da to nije odgovaralo njihovoj predodžbi o pra-vom kongresistu pa me nisu pustili unutra. Otišao sam pri-lično nezadovoljan, s uvjerenjem da to baš nije republikanski ni demokratski.

Možda dva-tri dana nakon toga, netko mi neočekivano pozvoni na vrata. Kad otvorih, ugledah pred sobom nekog neznanca u crnini. Jedino mu se bijelio visoki kruti ovratnik od kojega ni glavom nije mogao micati.

— Jeste li vi gospodin Messegue? — Jesam.

Pri tom pomislih: sigurno je ovo neki sudski službenik. Nema tome davno kako sam dobio »povjerljivo« upozorenje da se moja »djelatnost« ne sviđa izvjesnim liječnicima.

— Dopustite da se predstavim — reče. — Ja sam Friol, šef kabineta predsjednika Herriota.

Više nisam znao što da mislim. — Molim, uđite.

Ukrutivši se nasred sobe, na mom otrcanom sagu — to sam tek tada primijetio — gospodin Friol baci podozriv po-gled na moj »kabinet« pa reče:

96

— Predsjednik Herriot želi da vas što prije vidi. Možemo li ugovoriti sastanak?

Predsjednik Herriot! Prosto se zapanjih. A gospodin Friol, hladno poput ceremonijara na otmjenom pogrebu, nastavi:

— Budući da je odmah nakon kongresa, na kojemu je ponovo izabran za predsjednika stranke, gospodin Herriot morao otputovati, najbolje bi bilo da ga pregledate u Parizu.

Po načinu na koji se, usprkos svojoj diplomatskoj suzdrž-ljivosti, stao ogledati oko sebe, vidjelo se da ništa laskavo ne misli o mome stanu. Sjedeći svaki na stolici drugog tipa, uljudno se zagledasmo jedan u drugoga.

— Dopustit ćete gospodine — rekoh — da malo pogledam u svoj podsjetnik. Znate, imam mnogo obaveza, osobito ovdje u Mentonu.

— U to ne sumnjam. No predsjednik ne može da putuje, a u njegovoj ćete ga kući moći temeljito pregledati. Poslat ću vam kartu za večernji vlak. Na kolodvoru Lion čekat će vas kola. A ...

On spusti pogled i zagleda se u moje noge. Bio sam obuven u platnene, zaprašene i otrcane cipele.

... a za troškove ne brinite. Dobio sam u tom smislu jasna naređenja.«

Pocrvenjeh od stida, i to svojom krivnjom. Dovoljno sam zarađivao da bih se pristojno mogao odijevati. Samo, eto, nisam na to mislio. Ako je istina da odijelo čini čovjeka, pri-znajem da nisam djelovao baš reprezentativno.

Zatvorivši za Friolom vrata, uzeh razmišljati. To mora da je zabuna. Tko sam ja da bih smio liječiti predsjednika Edou-arda Herriota? I od kakve bolesti?

Svakako, bilo bi mu potrebno da izgubi na težini. Bio ga je glas velikog izjelice. Moguće je, dakle, da boluje od jetre. A sva je prilika da ga muči i reumatizam... No, što ako se radi o nekoj drugoj bolesti?

Lako je ljekarniku, koji može da s police dohvati svaki lijek kada ustreba. Ja sam imao samo nekoliko osnovnih lje-karija, a i njih sam od slučaja do slučaja stalno mijenjao. Događalo se da sam ih gotovio svega dvadesetak sati prije upotrebe, kako bi još polužive biljke bile što djelotvornije.

Neću valjda po nepoznatom mi Parizu kupovati na poli-cama izležano bilje koje je već izgubilo dvije trećine ljekovite

7 O ljuđlma i travama 97

moći. Mogu se pouzdavati samo u ovo što mi je u kući. Uzeh zato kovčeg i do vrha ga napunih svojim »travama« i boči-cama. Dok sam se oblačio, neprestano sam ga gledao. Možda je u njemu i moja buduća sreća.

S biljkama u kovčegu i s torbom u kojoj su se nalazile moje lične stvari stigoh na stanicu puna dva sata prije po-laska vlaka. Seljaci iz Gersa uvijek dolaze prerano. Ništa mi nisu koristile Mistinguettine pouke, ostao sam i dalje zatu-cani seljak.

Vozio sam se u prvom razredu. Za mene je to bilo novo saznanje. Ljudi tu nisu srdačni i razgovorljivi kao u drugom razredu, niti itko drži na koljenima košaru s hranom.

Uznemireno sam bacao pogled na kovčeg, sve iz straha da mi ga netko noću zabunom ne odnese ili da naprosto ne ne-stane.

Još mi uvijek nije išlo u glavu da zaista odlazim Herriotu, a najviše me zabrinjavala činjenica da ne znam od čega bo-luje. Ovako ću morati nastupiti nepripremljen. Hoću li us-pjeti? što će o meni misliti ako se obrukam?

A onda, na koji je način Herriot dočuo za mene? Ne vje-rujem da čita »Pučki tjednik« u kojemu se o meni pisalo. Da me netko nije preporučio? Ali tko? U političkim krugovima nemam poznanstva. Sve me je to kopkalo, pa sam usnuo tek pošto je Lion ostao za nama.

Mora da sam spavao koja tri sata. U Laroche-Migennesu prodavali su na peronu topli zajutrak u malim kartonskim zdjelicama. I te kako bi mi bio dobro došao, no nisam se usuđivao sići, iz straha da mi vlak ne pobjegne.

Čim sam izašao iz kolodvora i ugledao Pariz, osjetio sam kako me zbunjuje svojom veličinom. Dok su me službena kola s trikolorom vozila njegovim širokim ulicama, osj'ećao sam da taj grad zaista ima svoju dušu, ali su moje uši i srce ostali za njega zatvoreni. Prolazili smo duž kejova, prešli Seinu koja mi se učinila priiično sumornom i najzad se za-ustavili pred palačom Lassay, vrlo ljupkim zdanjem iz XVIII stoljeća. Tek će kasnije ona zaokupiti moju pažnju.

Toga dana zapravo ništa nisam vidio. Osjedao sam da sam prljav i izgužvan, što nikako nije prednost. U vlaku sam se nešto malo bio dotjerao, no to nije mnogo pomoglo. šofer je imao naređenje da me odmah odvede predsjedniku. Zastao

98

sam pred vratima ne znajući kamo ću s kovčegom. Neću valjda ući s njime u ruci.

— Odložite to onamo — naredi mi energično jedna mršava i oniska crnka od svojih šezdeset godina.

Odmah pogodih da je to Herriotova gazdarica Cesarina, za koju sam znao iz novina. Uz nju se predsjednik zaista ni-čega nije imao bojati. Upiljila se u me pogledom kojemu ništa nije moglo izmaći.

— Hajde, pođite za mnom. Po tome kako j'e izgovorila ono »hajde«, vidjelo se da ih tu

dnevno prodefilira sva sila. Kad se nađoh u predsjedniko-voj sobi, ostadoh gotovo bez daha. Ta velika prostorija bila je prepuna starinskog pokućstva, ladice su stajale otvorene, po-svuda su se vidjele razbacane novine, knjige i odjeća. Bio sam prilično zatečen. Očekivao sam da ću doživotnog gradona-čelnika Liona, nezamjenjivog predsjednika Narodne skup-štine, velikana Treće Republike koji je neposredno nakon oslobođenja odbio da postane šef države, ugledati u sasvim drukčijem dekoru. A taj izvrsni govornik, učenjak i književ-nik, biograf Beethovena, gospođe Recamier i pijanista Alfreda Cortota, ležao je šćućuren na krevetu, u kratkoj otrcanoj spa-vaćici iz koje su mu virila bedra moćna kao Gargantuin smijeh.

Malo zaklonjena gustim crnim obrvama, upiljiše se u mene njegova dva živa vragolasta oka, a ja se zagledah u njegov potkresani brk i odlučna ali dobroćudna usta, te bikovsko izbrazdano čelo preko kojega mu se prosula bujna čekinjava kosa. Sve je na njemu bilo nekako prenaglašeno, a ipak je djelovalo umirujuće.

Oko njega su stajali neki ljudi ozbiljna, gotovo stroga izgleda. Očito liječnici i poslanici, a prepoznao sam i pred-sjednika Queillea.

Ja uzeh čekati, ni sam ne znam što. — Predstavljam vam iscjelitelja kojega mi je uputio Ca-

maret.

čuvši to ime, odmah osjetih olakšanje i moja zabrinutost prestade.

Kasnije sam saznao da se za vrijeme kongresa radikala u Nici Herriot, onako uz put, potužio Camaretu na reuma-tične bolove i da mu je ovaj rekao:

— Моја ih se žena oslobodila. Naveo sam je da se pod-vrgne liječenju.

— Je li to obavio netko od vaših kolega? — Ne, nego j'edan travar. — Šarlatan! — Nije, kad ju je izliječio. — A kako se zove taj vaš mađioničar? — Messegue. Toga jutra, kod predsjednika, još nisam znao za tu zgodu. — Priđite, Messegue. Kako je samo mlad, životinja. Po-

zdravite ovu gospodu. Oni već godinama podmazuju moj reumatizam. Dobro ih pogledajte. Strašniju čeljad ne mogu ni zamisliti, Gori su i od samih komunista u Skupštini.

U njihovim hladnim i prezrivim očima kao da pročitah: »šarlatan! Predsjednik očito počinje starjeti kad se, eto, obraća ovakvima.«

Oni dostojanstveno izađoše i ja ostadoh nasamo s Edouar-dom Herriotom. Mozgom mi sine jedna misao: ovo će u pri-ličnoj mjeri utjecati na moju budućnost, zato se ne smijem prevariti. A dijagnozu nije bilo teško postaviti. Gledajući svoga čuvenog pacijenta, sjetih se otrcanih vašarskih krila-tica: Tko na život svoj polaže, taj se vrlo često važe! Gojaz-nost je vaš neprijatelj!

— Gospodine predsjedniče — rekoh — provjeravate li često svoju težinu?

— Nikada, mali moj. Bojim se da bi me to ojadilo. Prelazeći obazrivo viskom preko njegova tijela, osjetih

kako mi se vraća mir i samopouzdanje te ga uzeh ispitivati: — što jedete za doručkom? — Dobru bijelu kavu i poneku kiflu. Za broj ga nisam htio pitati. — Uzimate li aperitive? — Ne baš pretjerano. — A što obično ručate? — Pa... znate. Rodom sam iz Trovesa, na samoj međi

šampanje, ali se osjećam Lioncem. To me prisiljava i na iz- vjesne »žrtve« koje inače prihvaćam sa zadovoljstvom. Mo- žete li zamisliti gradonačelnika Liona a da uopće ne voli valjuške od štuke, tovljenu pečenu kokicu, slasne kobasice, guščja jetra što se rastapaju u ustima i vatreni burgundac

100

kojim se sve to obilato zalijeva, a da o drugim đakonijama i ne

govorim? Smjesta bi me najurili kad bih se toga odrekao.

— Koliko sati radite na dan?

— Eh, mali moj, nemam naviku da išta brojim.

— Ni žene?

— Ni njih, kao ni vrijeme ni novac.

— Bolove osjećate ovdje, zar ne?

Ja uzeh neštedice pritiskati bolna mjesta na njegovu tijelu, a on

hrabro sve otrpi. Ipak sam mu u očima pročitao strah koji pokazuju

svi bolesnici.

— što ćete moći uraditi za mene?

— Najprije ću vam ublažiti bolove a nakon nekoliko dana moći

ćete hodati i bez štapa i voditi sasvim normalan život. Dvaput

dnevno, ujutro i navečer, uzimat ćete kupelji nogu i ruku, a sutra ću

vam donijeti bočicu otopine koju ćete uliti u vodu.

— Nakon tih kupka više neću osjećati bolove?

— S pomoću njih moj je otac postizao izvrsne rezultate.

Bio je to odgovor kakav daje jedan Normandijac, a ne

Gaskonjac kao ja.

— A zašto mi odmah sada ne biste dali svoj čudotvorni lijek?

— Gospodine predsjedniče, moram ga za vas posebno pri-

premiti.

— Zar on nije isti za sve reumatičare?

— Ne. Dok sam vas pregledao viskom, prelazio sam njime i

preko ovih bočica i utvrdio koje vam biljke najviše odgo-varaju.

— A gdje ćete ih kupiti?

Kad je čuo da sa sobom vučem čitav kovčeg trava, prasnuo je

tako u smijeh da mu se treslo čitavo tijelo.

— Počinjete mi ulijevati povjerenje jer ste iskreni.

Ta njegova izjava satima će kasnije zaokupljati moju svi-jest.

Otvorih, dakle, svoj kovčeg s travama razmišljajući kako da ih

doziram, no to mi nije polazilo za rukom. Lagao sam predsjedniku.

Kupelji neće biti dovoljne, morat će se pridr-žavati i dijete, ali kako

da mu to saopćim. Bojao sam se da me ne otpusti i odjednom sam

postao svjestan važne činje-nice. Ta ja ne liječim običnog bolesnika,

nego predsjednika Edouarda Herriota, dakle nekoga tko me može

»progurati«

101

i učiniti mi reklamu. Od toga se nekako zastidjeh, još taih se mogao i umisliti.

Bolesniku ću vjerojatno pomoći i tako možda doći na glas, no zašto tai moja zasluga bila veća ako izliječim slavnog, a ne običnog čovjeka. Takve se taštine moram već danas zauvijek osloboditi.

Opet stadoh razmišljati o lijeku. U Herriotovu slučaju suzbijanje bolova bila je sporedna stvar. Svu moju pažnju zaokupiše diuretici: preslica, peteljke trešanja, kukuruzna brada, te biljke koje istovremeno imaju diuretsko i antireu-matično djelovanje, kao što su čičak, crveni luk, gorska suru-čica i korijen zubače.

Ponekad je vrlo teško odrediti koji će diuretik najviše odgovarati bolesniku. Izvjesne biljke imaju mnogostruko dje-lovanje pa u nečemu mogu pomoći, a u nečemu izazvati neže-ljene posljedice. Tako je i s lukom. On služi kao sredstvo za jačanje, rastvaranje, iskašljavanje, pospješuje mokrenje, sprečava sepsu i skorbut, liječi reumatizam. A kad se k tome doda da izvrsno pomaže pri začepljenosti i crijevnih fermen-tacija, ozeblina, rana te prišta na prstu, spremni smo povje-rovati kako je zaista univerzalan i bezopasan lijek. Ipak nije tako. Doktor F. J. Cazin ne preporučuje ga sangviničnim i žučljivim osobama ni onima koji lako krvare ili boluju od kožnih lišajeva, a ne podnose ga ni izvjesne osobe s bolesnom jetrom. Iz relativno novijih stručnih radova doznajemo da ako luk i pomaže pri reumatičnih bolestima zahvaljujući svom velikom sastojku sumpora, on može postati opasan ako je osoba osjetljivih jetara alergična na sumpor.

Te sam se večeri kolebao da li da upotrijebim luk. Kao diuretik pokazao se izvrstan i s njegovom pomoći često su proradili butarezi osobama oboljelim od uremije. Ako bi Her-riotu uspio njime i suzbiti reumatične boli, njegovo bi se stanje moglo opasno pogoršati ako mu jetra ne podnosi luk. Istina, visak je pokazao da se toga ne treba bojati, ali kako tom instrumentu nisam pridavao magičnu moć niti mu slijepo vjerovao, luk sam radije izostavio.

Na pomisao da ću se slijedećeg dana morati s predsjed-nikom natezati uvjeravajući ga kako mu je dijeta neophodna, provedoh u svojoj lijepoj sobi s mekim tepihom i gustim zavjesama još jednu nemirnu noć.

102

Sutradan, Cesarina me dočeka mnogo ljubaznije i reče: — što ste naumili nametnuti predsjedniku? — Dijetu. — Ako je tako, jadni moj gospodine, možete se smjesta

pakovati. Nikada on neće na to pristati. — Tim gore, moja je odluka neopoziva. Predsjednika sam zatekao zavaljenog na jastucima. Bilo

je očito da se ne osjeća dobro. — Brzo mi dajte tu svoju bočicu — reče i dohvati je svo-jim

kratkim ali snažnim prstima. — Ima li u njoj ičega što mi dragi već nisu dali? — Ne znam — odvratih ja — Mnogi se lijekovi dobijaju iz

bilja, no u nečemu sam sasvim siguran: u ovome nećete naći ni najmanji trag nekog kemijskog proizvoda. Moje su »trave« odrasle u slobodi, na mjestu koje im je sama priroda odredila. Razvijale su se ničim neometane i sretne, a to je najvažnije. Sve je dobro što odraste u sreći...

— Nije glupo to što kažete, a i lijepo je rečeno. Dakle, izliječit ćete me?

— Ne, gospodine predsjedniče, samo ću poboljšati vaše stanje.

— Može li vam koristiti objašnjenje da moj reumatizam nije kroničan ni infektivnog porijekla?

— Vrlo malo, jer ja nisam liječnik. Uostalom, namjeravam liječiti vas, gospodine predsjedniče, a ne reumatizam od ko-jega bolujete.

— Što time mislite? — Da radije liječim bolesnika nego bolest. Vaš je reuma-

tizam posljedica odviše kalorične i pretjerano obilne hrane. Gojaznost vas truje, tijelo izlaže ogromnim naporima i pri-siljava vas na nepokretnost. Ništa neće pomoći budete li i dalje tamanili sva ona opasna jela o kojima ste mi govorili. I ja volim guščja jetra, u mom se kraju možda najbolje pri-premaju, ali ih ne jedem svaki dan. Odreknite se jednog obroka, osobito večere, i nadomjestite je juhom od poriluka, nezačinjenom zelenom salatom i čašom vode.

— Ne budite opaki. Pa to je ubojstvo, i još tražite da sam u njemu učestvujem!

Cesarina je imala pravo, stvar neće uspjeti. Ovime će moja karijera, bar što se tiče liječenja političara, završiti. A što

103

mogu! Mora da sam izgledao prilično utučen jer mi Herriot reče, ljubazno me tapšući po ruci:

— A što pravite takvo lice kad sam već odlučio da vam se pokorim. Koliko li će se tek obradovati Cesarina koja mi već odavno para uši onim svojim: »Počnite držati dijetu!«

Nakon dvomjesečnog i strogo nadziranog liječenja Herriot je smršavio deset kilograma i uspio da hoda bez štapa.

Liječeći njega, nisam napustio ni jednog svog pacijenta, nego sam se neprestano vozikao sad u Nicu, sad opet u Lion i Pariz. Bilo je to naporno a počeo sam gubiti i hrabrost jer sam vidio kako se naočigled opet deblja. Moja je pobjeda bila kratka vijeka i već nakon dva mjeseca sve je trebalo započeti iznova. Predsjednik je naime opet navukao onih deset izgub-Ijenih kilograma.

— Da li stvarno držite dijetu, gospodine predsjedniče?

— Kako uopće možete u to sumnjati, mali moj Messegue? Odgovorio je to lukavo kao Gnafron, kad poziva Guignola

na čašicu vina. — Uostalom, možete pitati Cesarinu ... To i nije bilo potrebno jer mi se ona sama potužila: — Jadni moj gospodine, nikakve koristi od toga što mu

kuham juhu od povrća. On je, mršteći se, ipak pojede, ali nas oboje vuče za nos. Ja imam lak san pa sam sinoć začula u kuhinji neku buku. To mi je bilo sumnjivo i oprezno sam se prišuljala. Možete zamisliti koliko sam se iznenadila kad sam za stolom ugledala našeg predsjednika kako jede velike kriške kruha obilato premazane paštetom, i kraj njega bocu bur- gunca...

O Herriotovoj »raspuštenosti« nije me izvijestila samo Cesarina. To isto, samo na diplomatski način, učinio je i go-spodin Friol:

— Znate li, dragi moj, zašto predsjednik, kada mora u Lion, najradije putuje vlakom? Zato da bi uz put svratio u Cote d'Or, ka Dumainu, gdje ga uvijek dočekuju s gurman- skim specijalitetima.

Znao sam što to znači. Herriota sam, na kongresu radikal-socijalista u Tuluzi, vidio vlastitim očima kako tamani pa-štetu, zatim tri tanjura graha s mesom, pa komadinu rokfora, pitu od šljiva, zalijevajući sve to bordoom. Na kraju je popio crnu kavu, dvije čašice konjaka i popušio debelu cigaru.

104

Uostalom, ubrzo sam se uvjerio da Friol ne laže. Jedne subote,

prolazeći kroz Saulieu, opazih na parkiralištu svratišta Cote d'Or

predsjednikova kola te uđoh da ga pozdravim. Za-tekao sam ga za

stolom upravo u trenutku kad je poluzatvo-renih očiju blaženo udisao

miris na tanjuru serviranog pečenog pileta. čim me opazio, s

nevjerojatnom je spretnošću položio tanjur na susjedni stol za kojim

je jedan engleski bračni par polako jeo francusku salatu, i hitro ga

zamijenio s njihovim tanjurom.

Naravno, pravio sam se kao da ništa nisam vidio.

— Ništa nije tako dobro za zdravlje, mali moj Messegue,

kao jaja na salatu — reče mi.

— Imate pravo, gospodine predsjedniče — odvratih ja.

Predvečer, kad je trebalo nastaviti put, Herriot dade po-

zvati šefa sale i reče mu: »Ako ga je nešto ostalo, rado bih

čalabrknuo malo pasulja s mesom!«

Takav izvrsni apetit imao je u svemu.

Jednoga dana zatekao sam se u njegovoj pratnji, za vri-jeme

zadržavanja vlaka u Saulieu. Baš kad je trebalo krenuti dalje, on je

nestao. Posvuda smo ga tražili. Popeli smo se u njegovu sobu

pretpostavljajući da je otišao malo odspavati, no tamo ga nije bilo.

Kako je te večeri jeo pretjerano mnogo, pošli smo u toaletu bojeći se

da mu nije pozlilo. Ni tamo ga nismo zatekli. Najzad smo istrčali na

ulicu i stali ga dozivati.

Friol je problijedio i već stao govoriti kako će alarmirati

žandarmeriju.

— Moglo se dogoditi da ga je uhvatila nesvjestica i da

je negdje pao. Kako da ga sada pronađemo?

A pronašao ga je šofer, i to u nekom podrumu. Zatekao ga je s

jednom snažnom i mladom djevojkom. Valjan posao u njegovoj

sedamdesetoj godini. Još se i smijao kako nas je nasamario.

— Messegue — reče mi — nećete mi valjda i to zabraniti!

Zaista mu se ništa nije moglo zabraniti te se još i sada

pitam kako mi je uopće palo na pamet da mu nametnem dijetu.

Bio je naprosto čudo prirode. Sve je u njegovoj ličnosti bilo golemo: njegov smijeh, glas, tijelo, inteligencija, na-obrazba pa čak i dobrota... Nitko se od nas nije mogao s njim mjeriti.

105

Protiv njega nisam mogao ništa. Na sve moje prijekore odgovarao je smijehom, jedino je u trave imao povjerenje.

— Jedino one pružaju pomoć ne tražeći ništa zauzvrat. Prevarili ste se samo u tome, mali moj Messegue, što ste vje- rovali da ću njima moći puniti i svoj želudac.

Na trenutke, nešto je potresno izbijalo iz toga snažnog čovjeka koji se opirao starenju, opadanju snaga a time i gub-ljenju životne radosti. Cesto mi je znao reći: »Ne uskraćujte mi zadovoljstva i pustite da se osjećam sretnim. U mojim godinama čovjek je i te kako svjestan činjenice da se odrica-nja više ne isplate.« što sam tada mogao nego da mu po-pustim. Često sam razmišljao o tome kako, iz slabosti prema njima, uvijek nešto ranije sahranjujemo one koje volimo.

Moju odanost predsjedniku lako je razumjeti kad se uzme u obzir njegova velika dobrota i osjećajnost. Ja sam ga na-zivao svojim »snabdjevačem mušterija br. 1« a kako i ne bih kad se, zahvaljujući njemu, dogodilo da odjednom liječim sedamdeset i pet narodnih poslanika. Tada mi je u šali rekao:

— Dragi moj Messegue, kad u Skupštini budete imali ve- ćinu, nemojte me zaboraviti!

Taj čovjek, koji se doimao kao snažan bik, bio je tanko-ćutan prijatelj i stidljiv poput mladog župnika. čavrljajući sa mnom, često je znao zastati i glasno izraziti misao:

— Morat ću obavijestiti jednog svoga prijatelja koji bo- luje od ... da biste mu možda vi pomogli...

Nikada ništa nije zaboravljao ni samouvjereno tvrdio, a rečenicu je uvijek započinjao sa »Ja sam od onih koji misle da ...« Samo mi je jednom na svoj način »zapovjedio«:

— Mali moj Maurice, jedan moj prijatelj je bolestan i ja bih želio da ga primite u nedjelju.

— Zar je tako hitno?

— Nije, ali tokom tjedna uvijek je spriječen poslom.

Očekivao sam jednog bolesnika, a došlo ih je šest: otac, majka i četvero djece. Najmlađi je imao sitno kovrdžavu kosu i lijepe crne oči. Sve sam ih pregledao, a ni na kome ništa nisam otkrio: malo preosjetljiva jetra, sklonost bubuljiča-vosti i ono što bih danas nazvao »delikatnom psihikom«. Praktički govoreći, mirne sam duše svima mogao pripisati isti lijek, a to sam i učinio.

106

Mora da je liječenje jako zabrinulo majku — očito gospo-daricu u kući — jer me ona upita:

— Zar će trebati više bočica? — Ne brinite, gospođo — odvratih ja — dajem vam ih

besplatno. — Oh, nismo mi takva čeljad, gospodine. Znam da se

starate za jedno sirotište, zato primite od mene jedan poklon. Ona otvori svoju torbicu i pruži mi pedeset franaka. Bili su to vrlo poznati pariški krznari, mnogostruki mili-

junaši. Kad sam slučaj ispričao Herriotu, on se — po svojoj omiljenoj navici — pljesnuo po bedrima i prasnuo u smijeh:

— Ha, ha, ha! Sad mi je jasno zašto su ti ljudi bogati! Često sam radi pregleda odlazio k njemu ujutro, dok je

još bio u krevetu. Tada bi mi pričao o svemu i svačemu, a najviše o ženama. One su mu posebice bile prirasle srcu.

— Možete li zamisliti svijet bez žena? Oh, kako bi bio jadan i ružan ... Ljubav je ukras života!

Naročito ga je zabavljalo moje nepoznavanje politike. — Budući da ste u tome prava neznalica — rekao mi je

jednom — sigurno biste kao političar uspjeli. Neznanje na tom području osigurava izvrstan, a možda i najbolji položaj.

Jedanput mi je govorio o Francuskoj iznenađujuće nježno, kao o voljenoj ženi ili majci... Više to i nije bila politika, i u takvom nevezanom razgovoru teško bi itko mogao prepoznati tribuna čiji su vatreni govori znali podići na noge cijeli par-lament.

Pričao mi je o našim velikanima, obazrivo kao o vlastitim roditeljima, nastojeći svakoga razumjeti i oprostiti mu po-greške. Tom prilikom znao bi reći: »Ovaj je uspio, onaj za-stranio, treći pak stvara brojne neprilike.« Na Daladiera je gledao kao na brata koji je skrenuo s pravog puta, Blum je u njegovim očima bio uvaženi ali ponešto daleki rođak, a de Gaulle zanimljiva ličnost koja se vrlo teško kreće u okvi-rima naše sadašnje politike. Inače ga je držao poštenim čo-vjekom i iskrenim rodoljubom. Zamjerao mu je jedino to što je Petaina izveo na optuženičku klupu.

— čini mi se da bih na generalovu mjestu bio drukčije postupio. Petaina nisam volio jer je bio prilično ograničen starac, ali ne i izdajica. Mislim da se de Gaulle morao s njim izmiriti kako bi se među Francuzima opet uspostavila sloga.

107

No najduže smo razgovore vodili o religiji. — Recite, Messegue, Lourdes mora da je blizu vašeg za-

vičaja a kažu da se u njemu zbivaju čuda. Budući da ih i sami u izvjesnom smislu činite, htio bih čuti što vi o tome mislite.

— Gospodine predsjedniče, mogu vam bez ustručavanja reći da volim Blaženu Djevicu. Možda i više nego dragog Boga. Ona je žena, majka i svakome prašta. Svi smo mi po-malo njeni sinovi...

To moje obj'ašnjenje učini se Herriotu jako zabavnim i on se nasmije.

— Ja često idem u Lourdes — nastavih — ali nikada u doba hodočašća. To je vrijeme kolektivne vj'erske histerije koju bestidno iskorištavaju ljudi što žive od tuđih boli te pretvaraju hram božji u obično trgovište. Sve se u meni buni protiv takvih ljudi. U tome se s vama slažem, gospodine pred-sjedniče, i zbog svega toga vjera i svećenici nisu za me jedno te isto. Ali, u Lourdesu se mnogima vraća zdravlje i to je ne-pobitna činjenica. Da li do izlječenja dolazi vjerskim čudom, ne znam, no i na drugim mjestima ljudi često ozdravljaj'u na način koji nije ništa manje čudesan. Nedavno su mi doveli potpuno nijemu četverogodišnju djevojčicu, a sada već može da izgovori više od stotinu riječi. Vjerujete li, gospodine pred-sjedniče da su je izliječile isključivo moje trave?

— A što vi mislite?

— Ne znam, ali sam dugo i vrlo pažljivo proučavao debele dosjee o lurdskim čudesima i mogu vam reći da sam iz njih štošta naučio. Najznačajnijim mi se učinilo to što očito ne-izlječivi bolesnik, ponekad čak i na smrtnoj postelji, može ozdraviti i bez intervencije službene medicine. Nije se uvijek lako kretati izvan utrtih putova, pogotovo kad vas ne štiti liječnička diploma. Tada vas muče sumnje... Međutim, mnogo me je umirilo saznanje da su one koji su u Lourdesu čudom ozdravili prethodno liječili izvrsni liječnici, ali ni je-dan koji bi bio prožet vjerskim osjećajem. Ja duboko vjeru-jem u moć vjere, bez obzira na njen izvor, oblik i uzrok, a nadasve držim neophodnim da podjednako nadahnjuje i bo-lesnika i onoga koji ga liječi. Zar i glasoviti liječnici, koji dobro znaju da i medicinska znanost ima svoje granice, ne postižu čuda upravo zato što vjeruju?

108

— Ali na koji način, po vašem mišljenju, u svemu tome učestvuje

Bog?

— Cuveni kirurg Ambroise Pare izrazio se o tome po pri-lici

ovako: »Ja bolesnike previjam, a liječi ih Bog.«

S vremenom sam iz razgovora s predsjednikom, kada god sam k

njemu navratio radi pregleda, otkrio da ga sve više za-okuplja misao

na Boga.

— Mali moj Maurice — znao bi mi tada reći — ja sam ti

od onih koji ne vjeruju u Boga, no ipak ne osuđujem vjernike.

Svatko u tome uživa potpunu slobodu. Jedino mi se ne sviđa

kad se poglavar neke crkve upliće u politiku svoje zemlje. Zar

Bog nije iznad tih stvari?

Utvrdio sam da Herriot nimalo ne gubi živahnost duha ni oštrinu

zapažanja, ali da mu se duša u bolesnom tijelu sve više koleba. Ono

što mu Ijudi nisu mogli dati, tražio je u ne-kim višim sferama

nesigurno tapkajući. Opirao se ideji o po-stojanju Boga, ali joj se nije

mogao oteti. Imam utisak da je ona postajala za njega sve važnija.

— Vidite, Messegue, sve mi se čini da ću poput čestitog

La Fontainea umrijeti kao vjernik premda čitav život nisam

trpio svećenike.

Pred smrt se, malo-pomalo, sasvim odrekao ateizma. U što da

bolesnik vjeruje kad izgubi vjeru u medicinsku zna-nost? Očito je iz

toga razloga, na klinici Saint-Genis-Laval, 16. marta 1957. primio

posjet kardinala Gerliera, primasa Galije.

Ja sam seljak, čvrsto vezan uz ovozemaljske stvari, i mogu reći da

je daleko teže umrijeti kao ateist nego kao vjernik.

109

13

PRVI PUT NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI

Kada bih imao da odaberem neko životno geslo, moje bi

sigurno glasilo: »Ja volim!«

Volim život, ljude, sunce, drveće, cvijeće, žene — a volim i svoj poziv. Meni je on od svih najljepši. Pružio mi je najveća zadovoljstva, ali zadao i grdne muke. Upravo to dokazuje moju ljubav prema njemu.

Razmišljao sam o tome onog dalekog februara 1949, dok sam u okolici Sospela hodao planinom. Tek je bilo svanulo, a za dva sata već sam se morao naći u svom kabinetu u Men-tonu zaboravivši i tu planinu i nebo i opojne mirise uzbud-ljive mediteranske prirode. Preda mnom će se redati jedino bolesnici koji me u posljednje vrijeme sve češće navode da ispitam svoju savjest.

život mi se u posljednjih osamnaest mjeseci znatno iz-mijenio. Morao sam riješiti mnoge probleme i vrlo često obavljati poslove na brzinu. Putovanja k predsjedniku oduzi-mala su mi dosta vremena, pa ako sam se kod njega morao zadržati dva-tri dana, osjećao sam se u izvj'esnoj mjeri krivim pred svim onim lj'udima koji su me iščekivali.

Pa i sabiranje bilja zadavalo mi je brige. Broj bolesnika koji su mi se obraćali za pomoć neprestano je rastao, a ja više nisam bio u stanju da sam obnavljam zalihe trava. Po-kušao sam preko nekih mještana, no za taj im posao nedo-staje i ozbiljnost i znanje kakvo imaju seljaci u Gersu. Osim toga, moram otvoreno reći da imam povjerenje jedino u bilje koje sam ubrao lično ja ili netko iz moga sela.

110

Zato sam krenuo u Gavarret, u potragu za postarijim lju-dima koji

se pažljivo odnose prema biljkama i dobro poznaju prirodu jer su s

njom u neprestanom dodiru.

Upravo sam tom prilikom uveo cijelu jednu tehniku branja i

sušenja. Kasnije sam je usavršio, ali je nikada nisam iz-mijenio. To

nije bilo jednostavno i morao sam više puta na-vraćati u selo.

Moje se biljke ne beru sve na isti način ni u isto vrijeme. Za svaku

je određen mjesec i sat. Ako su ubrane u pogrešno doba, na

nepovoljnom mjestu, ako su k tome nestručno su-šene ili ležale

previše dugo, izgubile su sva ljekovita svojstva.

Osnovno je pravilo da se ne smiju brati po padinama uz glavne

ceste jer su na tim mjestima zatrovane ispušnim pli-novima motornih

vozila, a isto tako ni u blizini žitnih polja, vinograda i voćnjaka jer su

poprskane kemijskim proizvo-dima u vidu gnojiva ili insekticida, pa

mogu postati škodljive. Valja ih dakle brati što dalje od obrađenih

površina.

Ja dajem sabirati one divlje jer su, kao proizvod prirodne

selekcije, otpornije i djelotvornije. Same su odabrale naj-podesnije

tlo. Kod svake valja poštivati određena pravila, a ona se mijenjaju

već prema tome da li se beru cvjetovi, listovi, stabljika ili korijen.

Stabljike su bogate sokom osobito ujutro, a korjenovi na-večer.

To je zato, govorio je moj otac, što u biljci, isto kao i u našem tijelu,

kola krv.

Cvjetove, stabljike i lišće treba brati čim ishlapi rosa, a glogov

cvijet, na primjer, ne smije biti odviše rastvoren. Tako i cvjetovi

žutilovke, inače izvrsni diuretik, mogu izazvati želu-čane smetnje ako

su ubrani u vrijeme kad su se počeli pre-tvarati u mahunu.

Najprikladnije doba za većinu je biljaka ljetni solsticij, nekako o

Ivanjdanu. To su dobro znali naši očevi. Zrak ne smije biti ni odviše

vlažan, ni odviše suh.

Najvažnije je ipak sušenje jer od njega zavisi hoće li biljke

sačuvati svu svoju djelotvornost. Radi se o jednom trenutku. Ne

smiju se presušiti, ali ni zadržati previše vlage. Prvo se sušenje ne

smije nikada obavljati na suncu, nego uvijek u hladu i to na mjestu

gdje ima dovoljno zraka, ali ne i pro-puha. Valja ih prostrijeti na

platno, čuvati od insekata i često okretati a zatim ih »dovršiti«.

Najuspješnije se to radi na

111

pleterima jer zrak posvuda struji ravnomjerno, no ja ih radije vezujem u male svežnjeve i vješam glavom nadolje, na po-desnom mjestu u kući.

Već odavna sam u Gavarretu kupio nenastanjenu kuću u kojoj posvuda visi moje bilje. Zaposlio sam i jednog čuvara koji po lijepu vremenu otvara prozore, zatvara ih kad udari kiša i svake je večeri zaključava. Već dvadeset i pet godina bdi on nad mojim travama.

Korijene najprije treba očistiti od zemlje, zatim ih na brzinu oprati i očetkati prije nego ih se stavi sušiti.

Već osušene trave valja čuvati na mračnom mjestu kako ne bi izgubile boju, a time i dobar dio svoje djelotvorne moći. Poznato je da sušenjem biljke blijede a onda počinju dobijati crnkastu boju, no uvjerio sam se da ostaju aktivne ako im boje zadrže sjaj.

Velike sam muke imao i oko njihova pakovanja i otpreme. U početku su mi ponekad stizale sasvim neupotrebljive po-šiljke: ili su bile upakovane odviše svježe, pa su se zato uplje-snivile, ili pretjerano suhe — a tada su se pretvarale u prašinu.

Osim moga razočaranja izazivalo je to i mučne posljedice. Bolesnicima nisam mogao reći: »Ponestalo mi je bilja, na-vratite za osam ... ili petnaest dana.« Kako objasniti ljudima koji se previjaju od bolova da ću im pomoć pružiti.. kasnije?

Jedva se moje životno nebo bilo počelo vedriti, a već se na horizontu pojavio novi prijeteći oblak. Previše je ljudi kucalo na moja vrata, i to je izazivalo zavist. Osobe čija su osjećanja prema meni bila prilično sumnjiva, davno su me obavijestile da sam »pod nadzorom«. Zaista neugodan izraz. Ta nadziru se ološ i zločinci. Nije mi bilo jasno kakvo sam zlo mogao uraditi time što liječim bolesnike, a vrlo često i bes-platno.

Svojevremeno mi je drCamaret, predsjednik liječničke komore u Mentonu bio rekao:

— čuvajte se, predobro vam ide. Odviše se govori o vama. Nisu svi moji kolege kao ja. U Mentonu ima dvadeset i šest liječnika, i nijedan se ne može pohvaliti da ima toliko pacije-nata kao vi.

Na opasnost me upozorio i drEchernier, kojega sam u međuvremenu opet sretao, čak ga i liječio od reumatizma:

112

— Maurice, ovdje nisi omiljen, već sam ti rekao da budeš oprezan. Azurna je obala džungla. Ljudi se ovamo jate jer vjeruju da zato što ima sunca, mora biti i zlata. Kad uvide da je i ovdje život težak, možda i teži nego drugdje, već je pre- kasno. Tada počnu bosti i ujedati, samo kako bi preživjeli. Liječnici nisu bolji ni milosrdniji od drugih... — a zatim doda — Ne bih želio da jednoga dana budem primoran svje- dočiti pred sudom u tvoju korist.

Ja mu odgovorih:

— Zašto bi me netko tužio? Ljudi su u vašim očima gori nego što stvarno jesu. Ja nikome ne škodim, a to je naj- važnije.

Narav mi je takva da imam povjerenja u ljude, pa kada se razočaram, teško mi je pri srcu. Sve se u meni buni protiv nepravde, ali ja se ne mijenjam i brzo zaboravljam.

Razumije se da su me sve te »pažnje« prilično uzrujavale. Ničega nije bilo što bi mi mogli predbaciti. Državi sam kao radioestezist1 uredno plaćao porez na obrt, a i s ljekarnicima sam živio u miru jer sam svoje bočice lijekova davao bes-platno. Nikad mi nije palo na pamet da prodajem bilje koje je dragi Bog stvorio. Pa i u odnosu na liječnike savjest mi je bila čista, jer nikada nisam počeo liječiti bolesnika a da prethodno nisam poduzeo opravdane mjere predostrožnosti.

Imao sam tada samo dvadeset i devet godina, ali, kao ni danas, nimalo nisam bio uobražen. Ni tada nisam nikada po-stavljao dijagnozu a bolesnika sam prihvaćao tek onda kad bi mi je donio od liječnika.

Moram priznati da imam razvijenu intuiciju. Ona je moje šesto čulo i mnogo mi koristi u pretragama, ali ipak joj se nikada slijepo ne predajem.

Uvijek sam mislio da liječnici možda malo znadu o bole-snicima, ali zato vrlo mnogo o bolestima pa nikada nisam došao u iskušenje da izjavim kako ovaj boluje od »ovoga« ili »onoga« a još manje da pobijam liječnikovu dijagnozu i po-stavljam svoju.

Ponekad se ipak dogodi da, prilikom pripremanja lijeka, već samim izborom bilja izmijenim ili dopunim tu dijagnozu.

1 Radioestezist je osoba koja ima sposobnost da prima i otkriva elektromagnetska zračenja.

8 O ljudima i travama 113

То proizlazi odatle što ja liječim uzrok, a ne posljedicu. Među-tim, to bolesnik ne zna. Uvijek sam bio u neprilici kad bi mi netko izjavio: »Ah, gospodine, ne znam više što da poduzmem! Doktor X mi je rekao da imam čir na dvanaesniku, kirurg У tvrdi da moram operirati slijepo crijevo, a profesor Z kaže da bolujem od mjehura. Kojemu od njih da vjerujem?«

Kad bolesnik izgubi povjerenje u znanje ljudi kojima se obratio za pomoć", smanjuje se i njegova vjera u ozdravljenje a time i liječenje gubi na uspješnosti.

Isto tako, odbijao sam da liječim bolesti protiv kojih je medicinska znanost, posebice kirurgija, bolje opremljena i moćnij'a. Nisam pozvan da liječim tifus ni druge zarazne bo-lesti, a još manje tuberkulozu ili rak.

Nikada bolesnikov život nisam izvrgao opasnosti. Strašno sam se bojao da se ne prevarim i da mi nešto važno ne pro-makne kada god mi se neki pacijent obratio s riječima: »Ni-sam dao obaviti nikakve pretrage, vama to i nije potrebno.« Takvoga sam smjesta upućivao jednom od trojice čuvenih liječnika u Nici, koji su rado sa mnom surađivali, da ga rend-genski pregleda i izvrši potrebne pretrage. Ja, naime, držim da je u medicini glavno ne naškoditi bolesniku, ako mu se već ne može pomoći.

Tako sam postupao ne iz straha pred nekom vlasti, nego zato što mi savjest nikada ne bi oprostila ni najmanji propust.

Dok sam, vraćajući se u Menton, silazio niz planinu, raz-mišljao sam o svemu tome i ništa me nije navodilo na zabri-nutost. Usprkos upozorenjima mojih prijatelja i drugih osoba, bio sam zatečen onime što mi se dogodilo. Naprosto nisam mogao vjerovati.

Još se i danas živo sjećam onog februarskog dana 1949, jednog od najtežih u mome životu. Namjerno ne kažem da je bio najteži, jer vas uvijek može snaći i veće zlo. Možete za-misliti koliko sam se uzrujao kada su mi uručili žutu omot-nicu i u njoj plavkasti list papira.

U njemu je jasno stajalo da se imam javiti sucu za pre-kršaje u Nici zbog nedopuštenog bavljenja medicinom, što je u suprotnosti sa članom 376, Zakona o narodnom zdravlju. Poziv da je zasnovan na zakonskoj odredbi od 27. septem-bra 1945, koja izričito kaže tko smije obavljati liječničku

114

praksu. Predviđena kazna jest globa od 500 do 50001 franaka i zatvor od dva mjeseca do dvije godine.

Bio sam zaprepašten. Cijeli sam dan svejedno primao pacijente, u svakome od njih vidio drago biće koje ću uskoro morati napustiti. Među njima je bilo i novih pa sam prilikom pregleda razmišljao: »Ovoga ću, na svu sreću, brzo izliječiti. Kroz koji dan više mu neću biti potreban« ili »Kako će ovaj bez mene? Liječenje će trajati mjesecima.«

Kako sam se svega prihvaćao s oduševljenjem, a vidio da ću morati prekinuti s poslom, zazeblo me oko srca. Sjećam se kako mi je onoga dana jedna žena rekla:

— Da nema vas, gospodine Messegue, što bi bilo s jadni- cima od kojih su, kao i od mene, liječnici digli ruke?

Čini mi se da sam je, protivno svojoj navici, malo gurnuo, toliko je u tom trenutku pogađala moje misli.

Bio sam tim više ojađen što je u onom prokletom pozivu pisalo da se postupak pokreće na zahtjev dr Camareta, pred-sjednika Liječničke komore u Mentonu.

Dok sam se autobusom vozio u Nicu, dušu su mi burkala najsuprotnija osjećanja: bijes, gađenje, želja za borbom, a zatim obeshrabrenost i odluka da sve napustim. Najzad, uvi-jek ću se negdje opet moći zaposliti kao odgojitelj. Gušio sam se od nemoćnog bijesa, uvjeren da mi se čini nepravda.

Te sam večeri ponovo sreo Suzanu Jaffeux koja mi je ubrzo zatim postala supruga. Nekoliko mjeseci ranije obratila mi se za pomoć i upitala:

— Hoćete li me moći izliječiti, gospodine?

Već u trenutku kad je preda mnom sjela, zaljubio sam se u nju. Kasnije se nisam usuđivao da joj to kažem. Jednom zauvijek prisilio sam sebe da u ženama koje su mi dolazile radi liječenja vidim samo bolesnice. Kod svakog novog pre-gleda mislio sam: slijedeći put, kad bude sasvim ozdravila, pozvat ću je na večeru. No liječenje se oteglo i ja sam se sa zabrinutošću pitao nije li moje bilje bezvrijedno. Kako sam mogao znati da me ona obmanjuje samo da mi i dalje može dolaziti i da pri tome misli: »Kad ozdravim, više neću imati nikakve izlike.«

1 Starih franaka.

115

Те smo večeri ugovorili sastanak i sve sam joj priznao. čini mi se da sam govorio dugo, jako dugo, što inače nije moj običaj. Kao i svi južnjaci, brzo sklapam poznanstva, ali sam vrlo suzdržljiv. Moj sugovornik misli da sam mu otkrio svoju dušu, a prešutio sam ono što istinski osjećam.

U jednom trenutku Suzana me upita: — Jesi li telefonirao Camaretu? — Zašto, kad me upravo on napada. — Dobro znaš da to nije moguće. Moraš ga posjetiti a onda

naći advokata i braniti se. Ne smiješ napustiti svoje bolesnike, nego i njih pozvati da ti pruže podršku.

Zaista je bila u pravu. Slijedeći dan posjetio sam čestitog doktora Camareta. — Pokušavao sam vas obavijestiti — reče mi — ali niste

bili kod kuće. Stvar se nikako nije dala izbjeći: od dvadeset i pet liječnika, dvadeset i jedan je zahtijevao da podnesem tužbu, no to me neće spriječiti da stanem na vašu stranu. Uostalom, tako ću vam biti još korisniji.

Ona četvorica koji nisu potpisali tužbu teško da su mogli postupiti drukčije: liječio sam njihove žene.

Utješno su djelovale Camaretove riječi, no bilo mi je jasno da ću, s obzirom na zakonske propise, uvijek morati kriomice obavljati svoj posao. Nikada mi za nj neće izdati službenu dozvolu. Neprestano će pojedinci, poput onog direktora ko-leža u Bergeracu, moći narediti da prekinem s liječenjem. život će mi postati trajno paradoksalan. Na jednoj strani ljudi poput Edouarda Herriota i nekih svjesnih liječnika pri-znavat će moje sposobnosti i pravo da liječim, a na drugoj će stajati oni koji će mi to braniti i progoniti me.

I kakvi su samo ti progoni! Komesar P... mi je uputio bolesnike-doušnike koji su imali svjedočiti da se ilegalno bavim medicinom. Po mome mišljenju, sasvim nepotrebno jer to nisam ni skrivao.

Kad me taj komesar počeo saslušavati, odgovorio sam na sva njegova bezbrojna pitanja. Na jedno mu, sve da ga je i postavio, ne bih bio odgovorio jer me veže profesionalna tajna. Nije me, naime, pitao da li se kod mene liječi njegova majka.

Kako mi se ona obratila za pomoć mnogo ranije nego što se njen sin umiješao u moj život, nikada nisam doznao da li

116

је to uradila po njegovu savjetu ili svojom voljom. Bila je to čestita,

ne baš bogata žena — imala je malu prodavaonicu krojačkog pribora

— pa sam je liječio besplatno. Da mi se nekako oduži, poklonila mi

je čarape, bez sumnje iste kakve je davala svome sinu.

Po prirodi sam prilično borben i spremio sam se za okršaj, ali kad

sam 28. aprila 1949. prekoračio prag sudnice u Nici, sasvim sam se

obeshrabrio i odlučio da nakon rasprave pre-kinem s liječenjem. Moj

branitelj, gospodin Pierre Pasquini, tada mi reče: »Uvjeravam vas da

će se ova tužba okrenuti protiv njih. Naravno, bit ćete osuđeni jer će

predsjednik mo-rati primijeniti zakon, no siguran sam da ćete iz

svega ovoga izaći kao pobjednik.«

A mene je kopkalo samo jedno: nalazim se na optuženič-koj

klupi. Da mi je otac živ, razbolio bi se od tuge. Za Mes-sequeove je

to sramota.

Gospodin Pasquini pozvao je na raspravu 288 svjedoka, no sud je

odlučio da sasluša samo pedesetak. Svi su oni jedno-stavnim riječima

malih ljudi pričali o svojim tegobama i to-liko me potresli da me u

grlu prosto davilo. I ne samo mene.

Nije se bez uzbuđenja moglo slušati onu sitnu sedam-

desetogodišnju staricu koja je na raspravu došla brižljivo odjevena.

Opirala se o štap i u hodu skakutala poput malog miša. Oboje smo

znali da je taj njezin oprezni ali hitri hod pravo čudo.

— želite li svjedočiti sjedećke, gospođo? — upita je

predsj'ednik.

— O, ne! — odvrati ona. — Sad me noge opet služe.

A zatim nastavi:

— Eto, dvije godine nikako nisam mogla hodati. Bila sam

stalno u krevetu i sasvim sama. Djeca su mi daleko, u kolo-

nijama, ali nisam htjela poći k njima. Mladima je, gospodine

predsjedniče, nemoćna starica samo na teret. Moje bijedne

uštedevine brzo su se iscrple, a od djece ništa nisam htjela

tražiti jer imaju i vlastitih briga. Dolazili su mi dobri liječnici,

slali me na rendgenske preglede, liječili me injekcijama, ma-

sažom, strujom i u dobroj namjeri prodavali mi nadu...

A kako su i mogli znati da živim samo o kruhu i kavi kako bih

njima mogla plaćati honorare. Jedanaesti po redu najzad mi

reče: »Gotovo je, morate biti hrabri...« Pomislila sam da

117

kaže kako ću uskoro umrijeti te mu odvratih: »Ništa zato, doktore, ionako mi je već svega dosta.« Međutim, za mene su još strašnije bile njegove riječi: »Gospođo, vi nikada nećete moći hodati.«

A onda je k meni došao — ona upre prstom u mene — taj gospodin. Prvu kupelj nogu sam mi je obavio i odbio da primi honorar. Nastavio je s liječenjem i vidjeli ste kako sada dobro hodam. Ovdje su i dokazi, sačuvala sam sve liječnicke nalaze (ona drhtavim rukama stade nespretno preturati po svojoj crnoj torbici).

Gospodine predsjedniče — nastavi — za sve nas od kojih su liječnici digli ruke taj je čovjek dobri Bog... Ne učinite mu ništa nažao. Svi bismo pomrli da nema njega ...

Gospodin Pevrot je doputovao iz švicarske da bi pred su-dom dao sasvim kratku izjavu:

— Gospodine predsjedniče, konsultirao sam dvanaest francuskih i švicarskih liječnika, sve same kompetentne praktičare. Nitko mi od njih nije uspio pomoći, danju i noću gušio sam se u napadima astme. Maurice Messegue izliječio me je u pet dana.

Kad se pojavila Anne-Marie M ..., moja mala paralitičarka, pa u svjetlu sunca stala mahati svojom ispruženom rukom, predsjedniku se spontano ote: »Pa to je pravo čudo!«

U dvorani se čulo kako se žene useknjuju. A onda je došla na red majka malog R. de Chateaunef-de-

Gravea i ispričala svoje jade: — Moj je mališan, gospodine predsjedniče, na izvjestan

način bio živi mrtvac. Mogao je hodati i trčati, kao i svi dje- čaci, a ipak je nekako bio odvojen od života. Niti je što čuo niti mogao izgovoriti ma i jednu riječ. Razumijevala sam ga samo ja, njegova majka. Već sam po mumljanju znala da li je veseo ili žalostan. Naučila sam da čitam iz njegovih krupnih očiju u koje kao da se sleglo čitavo njegovo biće. Možda zato što su mu one nadomještale oba izgubljena osjetila.

Ništa, dakle, nisam imala da izgubim kad sam dočula za »doktora čudotvorca« i odvela ga k njemu na pregled. Kad mi je predložio kupelji nogu i ruku, pomislila sam da se šali. Bila sam bijesna, ali i previše ojađena da bih ga izgrdila i na-zvala šarlatanom. A moj mu je sin s povjerenjem pružio obje ruke. Tada sam pomislila kako ti nevini mališani naslućuju

118

i ono što je nama odraslima nedostupno, pa sam ipak počela s kupkama. I, eto vidite gospodine predsjedniče, moj sinčić sada govori, a tako reći jučer ...

Tu se gospođa R ... zagrcne od plača. — Oprostite — reče — to je od radosti. Potresna su bila ta svjedočanstva, ali su i mene i sud upravo

zapanjile izjave doktora Camareta, Echerniera i Le-гоуја koji su pobijali optužbe svojih kolega. Nikada se još nije čulo da liječnici ustaju u obranu jednog nadriliječnika.

— Možete početi, doktore, mi vas slušamo — javi se pred- sjednik.

I doktor Camaret odlučno izjavi: — Maurice Messegue liječi s uspjehom. Prvi pacijent

kojega sam mu uputio bila je moja žena. Pomogao joj je da se zauvijek oslobodi reumatizma koji ju je mučio dvadeset godina, a nikome od nas nije uspijevalo ni da ga ublaži. Na- kon toga slao sam mu bolesnike, po našem mišljenju ne- izlječive; svima se stanje vidljivo popravilo ili su bili sasvim izliječeni... Ti se rezultati nikako ne mogu poreći.

Doktor Leroy podvuče: — Ne samo da je njegovo liječenje s pomoću bilja uspje-

šno nego je za bolesnika i sasvim bezopasno, budući da se radi o lijekovima za vanjsku upotrebu.

Doktor Echernier uputio je svoju izjavu pismenim putem: — Potvrđujem da sam, primjenjujući kupelji nogu po

uputama gospodina Messeguea, gotovo na čudesan način iz- liječio reumatizam star više godina, i to nakon potpuno bez- uspješnih terapija.

Poslije izjave dvadeset i osmog svjedoka, stranka tužite-ljica je izjavila da ona ne pobija uspješnost liječenja. Tada je saslušavanje svjedoka prekinuto.

Po mišljenju gospodina Pasquinija time smo odnijeli po-bjedu, u što baš nisam bio siguran, a kad sam vidio kako ustaje gospodin Montel, odvjetnik Liječničke komore u čije je ime podnio tužbu, znao sam da će parnica krenuti sasvim drugim tokom.

— Kao advokat, ja sam protiv njega, ali kao čovjek, rado bih izliječio svoju nesanicu kupeljima koje svakome propisuje. Mi ne poričemo da Messegue uspješno liječi i nastojimo do- kazati samo to da se on nezakonito bavi medicinom. Boles-

119

nike liječi, ali nema diplome koja mu na to daje pravo, zato tražimo da bude kažnjen.

I zaista, morao sam vijeću Komore platiti odštetu od 10 0001 franaka, a Sindikatu liječnika grada Mentona 300 0001.

Na izlazu iz sudnice toga starog grada u kojemu sam tako često iskusio bijedu, dočeka me pred stubištem mnoštvo ljudi, a gospodin Pierre Pasquini mi reče:

— Messegue, sada ste slavni. Na tu primjedbu ostadoh potpuno ravnodušan. Slava po-

vezana sa skandalom bila mi je nezanimljiva, dapače mrska. — Hajde, Messegue, što ste se natmurili. Iznijeli ste naj-

ljepšu pobjedu. U očima svih tih ljudi vi ste u neku ruku žrtva sudske zablude. Oni sami već su vas davno oslobodili svake krivice.

Nema sumnje, bio je u pravu, no ja sam već donio odluku: više se neću baviti liječenjem.

Gomila se već penjala stepenicama, pružala prema meni ruke, dodirivala me i naprosto se o mene vješala.

U tom metežu do uha mi dopru odlomci rečenica: — Mi smo uz vas ... Bravo ... Sin mi je bolestan ... Tako

sam očajna ... Sjetite se mene ... Doći ću sutra ... Kada ćete me moći primiti? ...

Uporno sam odmahivao glavom: — Ne, ne ... ne mogu ... — Liječnik mi je dao pismeno ovlaštenje. — Svejedno. Ne smijem. Bio sam uvjeren da je svemu kraj. Stalno mi je odzvanjala u

ušima ona rečenica: »Nema pravo da se bavi liječenjem jer nema liječničke diplome.« Ne, za mene to nije bila pobjeda, već poraz. živio sam u iluzijama. Znao sam da će me i dalje progoniti i da mi nikada neće izdati dozvolu.

Ne znam da li sam te noći spavao. U svakom slučaju jako malo. Jutro sam dočekao s glavoboljom, gorčinom u ustima i s bradom kao da se tri dana nisam brijao.

Iako je još bilo rano, već sam na vratima začuo kucanje. Bila je to pazikuća.

— Gospodine, već su tu, hoće da vas vide.

— Tko?

1 Starlh franaka.

120

— Bolesnici. Ima ih više od stotine.

— Ne primam nikoga.

— Ta nije moguće. Među nj'ima su starci, žene, djeca... Izgubih

strpljenje i povikah:

— Nemam na to pravo! ... Razumijete li? Nemam pravo! Pored

pazikuće stajala je jedna žena, a za njenim leđima

nazirao sam i mnoštvo drugih.

Priprosta žena u bluzi pogleda me i reče:

— Gospodine, to ne možete učiniti. Drugi nas mogu odbiti, ali ne

vi...

— I neću. Uđite, gospođo!

Imala je pravo, nikoga ne mogu odbiti.

121

14

NAUKOVANJE KOD JEDNOG LIJEĆNIKA

često kažem kako se bavim najljepšim zanatom na svijetu, a to bi isto rekao i neki fini stolar govoreći o svome staležu. Inače, čovjek gubi vjeru i nelagodno se osjeća u vlastitoj koži. Nema nesretnijeg ni malodušnijeg čovjeka od onoga koji svoj poziv obavlja bez srca i duše. Kad god mi se netko obrati za pomoć, najprije ga upitam da li voli svoj posao. To znatno podiže moral i pospješuje ozdravljenje.

Kad bi me sutra spriječili da se bavim liječenjem, ne bih se više osjećao sretnim. Ono je smisao moga postojanja. Da nema te vjere i da me je vodio samo materijalni interes, odavna bih ga se bio odrekao.

Uoči sudskog procesa primao sam dnevno trideset boles-nika i to sam držao velikim uspjehom. Već slijedećeg dana bilo ih je više od stotine. Dnevno sam dobivao oko petsto molba za pregled. Takav ishod vijeće Komore sigurno nije priželjkivalo.

Nekoliko dana kasnije, u mome hodniku na osmom katu ljudi više nisu imali gdje da stanu. Pisma su stizala na vreće, a mali raznosači donosili su mi telegrame pregrštima. Uveče se velik broj bolesnika vraćao kući neobavljena posla jer ih nisam mogao sve pregledati.

Među njima je bilo djece, staraca a i takvih koji su hodali sa štapom ili na štakama. Mnogi su me preklinjali: »Prevalio sam trista, pesto kilometara, jedva se držim na nogama.« ... »Dijete mi je umorno« ... »Nemojte da ponovo dolazim« ... U 22 sata bio sam iscrpljen, ništa nisam jeo, a pred vratima

122

još uvijek toliko ljudi. čuo sam ih како stružu nogama ili kašlju ... Govorili su malo i nisu se tužili.

Strpljivost bolesnika nema granica... Prekidao sam rad mrtav umoran, nesposoban da nastavim. Slušao sam kako od-laze sa svojim jadima, ali puni nade da će slijedeći dan doći na red.

Za takvih večeri podilazio me strah. Odlazio sam na svoj mali balkon da odahnem i mislio gledajući u noć: ovo je pre-više. što treba da uradim kako bih bio dostojan njihova po-vjerenja? Ja sam samo čovjek, mogu se i prevariti. Hoće li baš uvijek biti dovoljna iskustvom stečena znanja Messegue-ovih?

Osmog dana — mislim — priđe mi moja supruga (u među-vremenu, oženio sam se Suzanom) i reče:

— Maurice, ovako dalje ne ide. Kad se osjećam nesretnim, a u tom sam trenutku zaista bio,

postajem naprasit. Povikao sam: — Neću ih napustiti! — To nisam ni mislila, nego ... moraš organizirati posao.

Treba naći podesan stan, uzeti tajnicu a možda i pomoćnika, nekoga tko bi se starao za mjerenje doza i stavljanje lijekova u bočice. Ako potraje ovakva navala, ponestat će ti bilja.

Imala je pravo, ovo sada bila je prava ludnica. — Nemaš vremena da sve to obavljaš sam. Svoje misli

i snage moraš posvetiti isključivo bolesnicima. Ako hoćeš, ja ću urediti te pojedinosti.

Za svega nekoliko dana pronašla je šesterosobni stan u »Majesticu« u Cimiezu. Taj raskošni hotel, namijenjen Engle-zima viktorijanskog doba, odnedavna je preuređen za iznaj-mljivanje. Mjesto mi se dopalo jer dominira gradom. Za Nicu je ta mirna četvrt isto što i Neuilh/ za Pariz i savršeno mi je odgovarala.

Moja je žena neobično mnogo utjecala na moju karijeru. Bio sam i ostao neuredan čovjek, a ona je imala izuzetni smi-sao za organizaciju. Zaposlila je tajnice jer sam više nisam mogao voditi kartoteku, odgovarati na pisma, ugovarati sa-stanke i, što je za mene najvažnije, oslobodila me brige oko naplaćivanja honorara.

Mučno mi je bilo pružati ruku zato da uzmem novac. Ta nelagodnost ostala mi je još od vremena kad sam obavljao

123

posao nosača. Iako je ovo bilo nešto drugo, nikako se nisam mogao naviknuti.

Kad sam prvi put odgovorio pacijentu neka to uredi s mojom sekretaricom, imao sam utisak da sam najzad slobo-dan čovjek.

Izbjegavao sam također izražavanje zahvalnosti onih koje sam liječio besplatno. To mi je bilo vrlo neugodno. Događalo se da starice preda mnom kleknu pokušavajući mi poljubiti ruku. Zaista grozna stvar, jer držim da nijedan čovjek to ne zaslužuje.

Gotovo trećinu bolesnika i dalje liječim besplatno. Ne moraju mi zahvaljivati jer ne znaju da ću odbiti honorar. čim osjetim da su štedjeli svaki novčić kako bi došli do mene i da su se svega odricali, na njihov karton ne bilježim nikakav iznos. Kad na kraju zapitaju moju tajnicu koliko su dužni, ona im odgovori: »Ništa!«

Iskorištavanje bolesnika uvijek je u meni izazivalo bijes i ogorčenje. Bio sam uvjeren da sam osigurao sve što je po-trebno kako do njega ne bi došlo i u mojoj najbližoj okolici. A ipak nisam uspio.

čuvar »Majestica« bio je zadužen da bolesnicima izdaje brojeve. Otkrio je da se oni mogu i prodavati. Iznenadio me način na koji je to izvodio. Ponekad se znalo dogoditi da se na tajničin poziv odazove pet bolesnika s istim brojem. Kako ni ja ni moja žena nismo imali vremena da se bavimo takvim pojedinostima, on se tom sitnom trgovinom dovoljno oboga-tio da kupi dućan mješovite robe.

Bilo mi je žao svih tih Ijudi koji su čekali da dođu na red; izbjegavao sam čak da se pojavim na prozoru. Neki od njih ostajali su i preko noći kako bi bili sigurni da ću ih ujutro primiti. Bio sam prisiljen zamoliti policiju da održava red pred mojim vratima. Ta me navala zbunjivala i izazivala nove poteškoće.

Jednog popodneva ušla je k meni gospođa B ... Krhka ali lijepa i živahna ženica. Na rukama je imala rukavice koje su joj sezale sve do lakata, pa pomislih da je to nova moda. Sjela je tako da sam je mogao vidjeti samo iz profila, a onda je, ne okrećući glavu, počela umornim glasom:

— Znam, gospodine, da od bolesnika zahtijevate pismeno odobrenje njegova liječnika, ili nekog specijaliste, zato sam

124

donijela pismo u kojemu vam profesor R ... opisuje moj slučaj.

Vjerujem da će vam sve biti jasno.

Lijepo rečeno, nema šta. Iz pisma sam saznao da se bolest

gospođe M... zove »vitiligo s upornom ahromijom i hiper-hromijom«

i da je medicinska znanost nije uspjela izliječiti. Ni pojma nisam

imao što znače te riječi i ljutito sam odložio pismo. Bolesnici ipak

nisam mogao priznati kako ništa ne razumijem.

— Ispričajte mi na koji ste način otkrili prve smetnje.

— Promatrajući se u ogledalu. Evo pogledajte, vama mogu

pokazati i svoje lice i ruke ...

Primijetih bijele, nekako bezbojne mrlje okružene smeđim

površinama.

— Još imam i sreće. Zahvaćen mi je samo lijevi obraz,

premda polako počinje prelaziti i na desni. To je užasno, ali

ne kažem iz koketerije. Naime, zaposlena sam kao prodava-

čica u modnom butiku i više ne smijem dolaziti u dodir s

kupcima, koji toliko drže do ljepote.

Dva mjeseca kasnije bila je potpuno izliječena i onaj isti profesor

R... utvrdio je da su mrlje nestale. Međutim, da je ta bolest, meni

potpuno tuđeg naziva, bila unutrašnja, ne znam da li bih je mogao

izliječiti.

Toga istog dana uđe u moj kabinet muškarac od nekih šezdeset

godina. Oslanjao se o štap i bilo je očito da mu ho-danje zadaje bol. I

on mi pruži pismo jednog specijaliste i čitavu hrpu rendgenskih

snimaka.

— Eto, gospodine. Svi ti snimci i cedulje pune medicin-

skih izraza meni ne kazuju ništa, ali vi ih razumijete i moći

ćete mi reći je li bolest ozbiljna i da li ćete me moći izliječiti.

Pismo i rendgenski nalazi vrvjeli su stručnim izrazima:

LUMBALNA MIJELOGRAFIJA

Hernija se ne vidi

Mala protruzija između L 4 i L 5

Znatno suženje kanala zbog ispupčenosti stražnje stijenke

Između L4 i L5 (sloj od 16 cm, serija s pomoću hipoci-kloida).

Između L 3 i L 4 (sloj od 15 % cm, serija s pomoću hipoci-kloida).

125

CEREBROSPINALNI LIKVOR Šeeer: 0,50 Albumini: 1 g Kloridi: 7,20 g B.-W.: negativan Eritrociti: 204 u cms Leukociti: 1 u cm3 Bakteriološki nalaz: negativan Kultura: negativna

što se krilo iza tih zagonetnih riječi? Možda tuberkuloza kostiju, bolest koju sam odbijao da liječim. Da li da ga od-bijem? Na svu sreću, iz kraćeg sam razgovora saznao da bo-luje od lumbaga i išijasa u desnoj nozi. Moje kupke nogu moraju mu pomoći.

Nikad se ranije nisam našao u takvoj neprilici. Do tada sam surađivao s liječnicima koji su me poznavali i trudili se da budu razumljiviji. Objašnjavali su mi nalaze jednostav-nim, pučkim riječima i završavali pismo otprilike ovako: »Mi-slim da ćete nešto moći uraditi za toga pacijenta.« Ponekad je njihova poruka bila i drukčija: »Neee biti zgorega da ovom slučaju pristupite s izvjesnim oprezom.«

Međutim, sada su mi bolesnici počeli dolaziti iz sve daljih mjesta: Marseillesa, Valencea, Liona, Pariza, Lillea, Strasbour-ga ... a nerijetko i stranci: iz Belgije, Švicarske, Holandije ... A ja sam se svaki dan sukobljavao s riječima koje je moj otac iz poštovanja nazivao »učenima«. Donosili su mi sveudilj' ne-razumljive cedulje koje sam mirne duše mogao i naopačke uzeti u ruke. Pa ako sam pred pacijentom i izigravao svezna-dara, nisam to činio iz taštine, nego iz straha da se on ne za-brine i ne pomisli kako znam manje od njega.

Zašto da tajim? U brojnim slučajevima za uspjeh u liječe-nju imam djelomično zahvaliti povjerenju koje bolesnici imaju u mene. Nepoznavanje medicine teško mi je padalo, zato odlučih da svoje neznanje ublažim. Neki će liječnik mo-rati pomoći i pristati da me pouči u onome što j'e neophodno da znam.

Otiđoh dakle doktoru Echernieru i povjerih mu svoje jade napominjući:

— Prekasno je da pođem studirati, što onda da uradim?

126

— Kad si se zaputio k meni, sigurno si znao što hoćeš. — Jesam. Vi ste učeni, uz to i šef klinike. Biste li pristali da

mi dajete lekcije? On me prostrijeli svojim plavim, ponešto hladnim očima i

reče: — A zašto ne? Pošten si mladić", to dokazuje i ova tvoja

posjeta. Znam da već sada mnogo zarađuješ, ali nisi gramziv i uspjeh ti nije udario u glavu. Tvoje mi se držanje sviđa, zato pristajem. Kada želiš da počnemo?

— Odmah. — Nimalo se nisi promijenio. Pa dobro, prihvatimo se

posla. Počet ćemo s onim što je lakše a istovremeno i ne-ophodno. Pokazat ću ti kako je čovjek građen, kako mu radi mašinerija, a zatim ćemo vidjeti zašto se i na koji način ona kvari.

Radio sam s njim četiri do pet sati dnevno. Ni sam ne znam kako sam pored onolikog posla mogao naći toliko vre-mena. Suzani sam vjerovao kad god bi rekla da više nema bolesnika i da mogu izaći. Pa ako sam i viđao ljude koji su, čini se, čekali da ih primim, nisam se zaustavljao. Ona ih je umjela odbiti, ja ne.

Osteologija i miologija1 su me oduševile. O anatomiji sam znao samo ono što sam naučio u gimnaziji, dakle, gotovo ništa. Doktor mi je objasnio što je to poliartritis, neuritis, artroza, radikularna bol itd. Za mene je, isto kao i za mog oca, riječ: bol bila sinonim za svaku bolest.

I tako sam u medicini stekao i nešto više znanja. Te su mi lekcije pomogle da shvatim razvoj i pogoršanje bolesti, kao i simptome koj'i ih prate, ali su u meni izazvale i veliko ne-povjerenje i, rekao bih, strah od medicinske znanosti. Pod-vlačim: nepovjerenje u medicinu, a ne u liječnike. Otkrio sam da ona može biti i vrlo opasna. Kad vidim da djecu liječe od egzema s pomoću kortizona, ne ustručavam se reći da je to kriminalno, a kad netko jednogodišnjoj bebi daje barbiturate, jedva se svladavam da ne viknem: »U ludnicu s njim!«

što sam više učio, sve je jače raslo moje uvjerenje kako u medicini čovjek mora biti skroman te priznati da »ono što najbolje zna, jest spoznaja da ništa ne zna«.

1 Discipline anatomije koje proučavaju kosti i mišiće.

127

Koliko li se puta dogodilo da mi se za pomoć obrati bo-lesnik kojega su prethodno pregledala tri-četiri sposobna i savjesna liječnika, a svaki je od njih postavio drukčiju dijag-nozu. Zato velim da je medicina vještina, a ne egzaktna nauka.

život mi je odjednom stao teći prebrzo, kao da me nosi vihor.

Iz Pariza su mi pisali: »Vi ste predaleko, a put je jako skup«, »Posao mi, na žalost ne dopušta da skoknem do vas«, »Otvorite ordinaciju ovdje« ... Poslušao sam i, zahvaljujući gospodinu Rameauu, prvom uglednijem bolesniku kojega sam izliječio, uspio sam iznajmiti stan na trgu Porte de Champer-ret br. 5.

A onda sam to isto morao uraditi i u Lionu. Naime, sta-novnici toga grada držali su da im moram izaći u susret jer sam liječio i njihova načelnika.

Pomalo sam i zavolio tu ludu užurbanost. Kako su me po-zivali na sve strane, počeo sam vjerovati da sam zaista kori-stan, a iskreno govoreći, malo mi je i laskalo.

Kasnije sam uvidio da mi je takav način života naškodio. Kad je rad prekomjeran, on postaje svojevrsna droga. Zatro-vao me u tolikoj mjeri da se zapravo i ne znam odmarati, premda se u toku godine povremeno zavučem negdje na pet-šest dana kao isposnik. Ako ništa ne radim, imam utisak da činim nešto nedopušteno. Malo pocrvenim od stida kad po-mislim kako je moj otac Kamilo provodio dane proučavajući prirodu da bih ja mogao postati ono što jesam.

Gotovo tri mjeseca unaprijed bio sam vezan ugovorenim pregledima a u mome podsjetniku nalazila su se podjednako imena slavnih ličnosti kao i običnih, malih ljudi. To što nisam postao »iscjelitelj gospode« imam zahvaliti jedino činjenici da u svojoj ordinaciji nisam pravio razliku između onih koji su mi došli pješice i onih koji su se dovezli rolls-roiceom. U bolesti, svi su ljudi jednaki.

Jednog lijepog jesenskog popodneva, kad je drveće na-polju bilo osuto zlatom, uđe u moj kabinet barunica Hauser, šezdesetogodišnja ali njegovana i otmjeno odjevena žena. I dosad su mi se obraćale bolesnice njenog ranga, no ona mi upade u oči zbog ogrlice od tako krupnih bisera da pomislih kako moraju vrijediti milijune ako su pravi.

128

Nisam se prevario, muž joj je bio bankar. U njihovoj ot-mjenoj palači, u pariškoj Avenue Gabriel, vrzlo se ništa manje nego dvadeset i sedam slugu, a lovište im se u Španiji pro-tezalo na sedamdeset kilometara... Dakako, sve sam to do-znao kasnije.

Učini mi se da se barunica drži ponešto rezervirano i ugla-đeno ironično:

— Prilično ste poznati, gospodine, pa sam pomislila da biste mi možda mogli pomoći.

— Da li vam je vaš liječnik, gospođo, dopustio da me po-sjetite ili vam je to savjetovao?

— Dopustio, gospodine... no razlika je zaista mala. — Za mene je neobično važna jer ako vam je samo do-

pustio, sigurno mi dolazite s pomisli: »Najzad, zašto da ne pokušam?« Međutim, ako vam je savjetovao, onda vjerujete da ću vas i izliječiti.

Ona se nasmije i reče: — Jest, imate pravo. — Od čega bolujete? — Ovo će vam objasniti bolje nego ja — odvrati pruža-jući

mi rendgenski nalaz i snimak.

Srećom, sada sam se prilično razumijevao u te stvari. Ra-

dilo se o artrozi u desnom ramenu, ali se već počela širiti i na

potiljak. U sebi sam svim srcem zahvaljivao doktoru Echer-

nieru.

Grofica nastavi: — Bolovi su nesnosni i često provodim besane noći.

Mnogo izlazim, a primam i goste. Ne smijem se pojavljivati u dekoltiranim večernjim haljinama jer se kasnije strašno mučim, i to traje satima, gospodine.

Naravno, nije zaboravila napomenuti, kao i toliki dragi, kako se već obraćala specijalistima i pokušavala sve mo-guće...

Preporačih joj, gotovo isto kao i admiralu Darlanu, obloge i kupelji nogu i to se pokazalo podjednako djelotvornim. Za nju sam, uz poznate sastojke, dodao i malo gloga jer izvrsno otklanja smetnje u cirkulaciji, osobito u žena, te nešto kadulje koja vrlo uspješno suzbija grčeve.

— Koliko ću puta morati navraćati?

9 O Ijuđima i travama 129

— Jedan jedini, gospođo, i to da mi, po prestanku bolova, zahvalite.

Odmah sam shvatio da mi se barunica obratila zato što sam bio u modi, pa je pomislila da ću, znajući koliko je bo-gata (varala se, jer nisam ni znao tko je ona) produžavati liječenje unedogled.

Već sam barunicu Hauser bio i zaboravio, kadli primih njen poziv da zajedno provedemo vikend u lovu, na njenom imanju nedaleko od Madrida.

Do pred dvije godine bio sam gotovo prosjak, te se u svo-joj dvadeset i devetoj godini, još neizliječen sasvim od taštine, osjetih polaskan. Osim toga, voće ne pada daleko od stabla: i ja sam kao i moj otac volio prirodu.

Tako sam po prvi put ušao u visoko društvo. Obučen u lijepo svijetlo odijelo, popeh se u privatni avion baruna Hau-sera. Budući da se radilo o lovu, u kovčegu sam nosio udobno staro sportsko odijelo i par uščuvanih čizama. Divio sam se svojoj dalekovidnosti. Bilo je to moje prvo putovanje avio-nom i s uzbuđenjem sam promatrao kako se, nakon uzlijeta-nja, zemlja pod nama postepeno pretvara u geografsku kartu.

Za nepuna dva sata već sam bio u gostinjskoj sobi u špa-niji. Sobar je upravo pripremao toplu kupelj, a na krevetu me dočekao elegantan smoking, kao da je po meni krojen.

Nikada prij'e nisam bio u lovu, a uza me se nalazio jedan španjolski grande koji je imao upravo ono što je meni nedo-stajalo: lovačko iskustvo i dolično odijelo.

Kako je svaki moj hitac bio i promašaj, on mi reče:

— Nadam se da ste spretniji u liječenju nego u lovu, inače bih morao požaliti vaše pacijente.

Odgovorih mu ponešto uvrijeđeno:

— Ne bih želio da to lično provjerite.

On se nasmije, otkrivajući svoje plavkastobijele zube, a takve su mu bile i bjeloočnice. Doktor Echernier mi je svoje-vremeno objasnio da je to znak nježnih, lako lomljivih ko-stiju. Ja nastavih:

— Mora da vas muči reumatizam, i to kao posljedica j"ednog prijeloma.

— Vi ste vještac, to prelazi okvire medicinske dijagno-stike.

130

— Ne čudim se vašem zaključku, travare su uvijek tako krstili.

Nekoliko dana zatim došao je k meni u Pariz i ja sam mu propisao obloge i kupke nogu.

— Messegue — reče mi — vi izvrsno govorite naš jezik. Morali biste doći u španiju, tamo biste zaradili čitav imetak.

Kasnije, naviknut da tu frazu često čujem, uvijek bih od-govorio: »Hvala, već sam dovoljno bogat.« Razmetao sam se, dakako, ali zato što me to ljutilo. Novac mi je ugodan pratilac uspjeha, ali ne i njegovo mjerilo.

Svi su ti događaji bili pomalo uzbudljivi i uspjeh mi je lako mogao udariti u glavu da nisam imao i mnogo dubljih zadovoljstava.

Jednog jutra nazove me telefonom tajnik doktora Claouea i reče:

— Gospodin Claouea će biti presretan, bude li se mogao naći s vama. Prepušta vam da sami odredite dan i sat sa- stanka.

Za Claouea sam znao, ta on je proslavio čitav Gers. Speci-jalnost mu je bila estetska kirurgija i u njoj se nadaleko pročuo. Oduvijek su me privlačili Ijudi koji su na ovaj ili onaj način majstori ljepote. Obično, kad se spomene estetska ki-rurgija, svatko pomisli na žene koje se hoće podmladiti. Pri tom se često zaboravljaju ranjenici kojima je lice unakaženo ili čeljust razbijena, a i svi oni koji uslijed tjelesnih deformi-teta pate od kompleksa manje vrijednosti. Takva sam covjeka oduvijek želio upoznati.

Lako je zamisliti s kakvom sam nestrpljivošću ocekivao naš susret. Malo sam se iznenadio kada sam ga ugledao: lijepo zavodničko lice, dva sjajna crna oka, prosijeda kosa, visoko inteligentno čelo, strastvena usta — a sve to na tijelu visokom 157 centimetara. Ruke su mu bile čudesno fine i snažne, s prstima kao u umjetnika. Svjestan toga, znao je u šali reći: »Ja imam vilinske ruke, zato se i bavim šivanjem.«

— Ah, konačno si stigao! I ti si dakle iz Gersa? Namjerno mi je govorio ti. — Pričaj mi o sebi. Ulijevao mi je priličan strah. Poštivao sam njegovo znanje i

ugled. Ispričah mu kako sam počeo, a ne zaboravih napo-menuti ni svoju nedavnu nevolju: sudski proces.

131

— Ne ispričavaj se, znam da si iskren. Iz razgovora saznah da mi je, bez moga znanja, upućivao

bolesnike. — Bio si prema nj'ima uljudan i korektan, a što je najvaž-

nije, nisi ni pokušao da ih iskoristiš odugovlačeći s liječenjem. Provjeravao me i dalje te me preporučio osobi koja je

bolovala od multiple skleroze, pred kojom je i medicina ne-moćna. Poboljšanja znaju biti dugotrajna, no ishod je uvijek fatalan; zato sam odbijao da liječim takvu bolest. Dobro se sjećam te mlade i vrlo lijepe bolesnice, njena me smrt duboko potresla.

— Znači, vi ste je uputili k meni? — Jest. A znam i to da si joj pošteno priznao svoju nemoć i

odbio da se prihvatiš liječenja. Ipak si je često posjećivao i hrabrio sve dok nije umrla. Za mene si ti istinski iscjelitelj, dostojan toga lijepog imena. Imam s tobom važnih planova, no o njima ćemo kasnije.

Te sam se večeri vratio kući pješice, ponosno dižući glavu. Priznanje glasovitog liječnika, kakav je bio doktor Claoue, značilo je za mene pravi uspjeh.

132

15

GOSPODIN LORD

Nakon položenog vozačkog ispita kupio sam »drndalicu«. U

mojim su očima bila to jako lijepa kola, valjda zato što su mi postala

neophodna. Skupa smo kao pomahnitali jurili uli-cama. U suludoj

vožnji otkrio sam nov užitak, a svoju savjest umirivao potrebom da

što brže stignem do bolesnika.

Jedne noći, tek što sam se po obavljenim pregledima bio vratio iz

Liona, žena me dočeka s riječima:

— Moraš hitno nazvati M. R.-a ... u Marseilleu, zabilježila sam ti

broj njegova telefona.

— Bolesti koje ja liječim mogu čekati do sutra.

— Ipak mu telefoniraj, da ne brine.

M. R. jedva dočeka moj poziv i požuri se da reče:

— Konačno ste stigli, gospodine Messegue. Mojoj je kćer-

kici jako zlo... Liječnici su se složili da vas pozovemo. Ne

gubite ni časa, molim vas ...

Muškarcu koji mi je to saopćio toliko je glas podrhtavao da sam

ga jedva razumio.

— O kakvoj se bolesti radi?

— Još se ne zna, gospodine...

— Ali...

— Imate li vi djece, gospodine Messegue?

— Još ne.

— Pokušajte me shvatiti. Moja žena teško će izdržati još jednu

noć, naprosto je slomljena, a kćerka...

— U redu, dolazim.

Izađoh u toplu noć. Od straha da ne zaspim za vrijeme vožnje,

spustih na prozorčiću staklo. Iz šuma koje su davno

133

zasadili Mauri, izvijali su se opojni mirisi provansalskog rasli-nja i

prodirali u moja kola. Bio sam prenapet od umora i in-tenzivnog

mirisa bilja i cvijeća, od čega mi se mašta razigrala, te se svakojake

misli stale rojiti u mojoj glavi. Osjećao sam se »moćnim i

usamljenim«. Sad mi se činilo da ću spasiti tu djevojčicu, sad opet da

je gledam kako tone u mrak smrti, ovijena mirisom tamjana ...

Ne znam koliko mi je vremena trebalo da stignem u Mar-seille,

no sigurno je da sam vozio ludo.

Otac me dočekao u halu svoje lijepe kuće. Očito su to bili vrlo

imućni ljudi, među najbogatijima u gradu.

— Uz moju kćerkicu je naš kućni liječnik, dođite.

— Samo časak, gospodine. Najprije mi recite od čega bo-luje.

— Nitko to ne zna. Pred petnaestak dana vratila se sa skijanja

tužeći se da je boli grlo. Naš je liječnik rekao da ima anginu, ali

temperatura od 40,5° već tri dana nikako da padne. Sve smo pokušali,

izvršili potrebne pretrage, no vrućica je i dalje uporna.

— A drugi simptomi?

— Nema ih.

Moje samopouzdanje počne kolebati.

— Povedite me.

Pored bolesnice zatekoh doktora M..., mogu reći svoga prijatelja,

jer mi je u nekoliko navrata slao svoje pacijente. Iskreno se

obradovao mome dolasku. Na krevetu ugledah lijepu

sedamnaestogodišnju djevojku, malo umornu, ali ni-pošto skršenu.

Njena majka je, naprotiv, pobuđivala saža-ljenje.

Doktor M ... me povuče u stranu.

— Ništa više ne razumijem. Osim mene, pregledala su je

još tri liječnika i jedan sveučilišni profesor. čak se ni po

čudnoj temperaturi, koja niti raste niti pada, ne da ništa po-

uzdano zaključiti. Puls joj, s obzirom na tako jaku vrućicu,

nije znatnije ubrzan, no iz toga ne proizlazi da se radi o tifusu.

Neposredne opasnosti zasad nema, ali bolesnica neće još dugo

moći izdržati takvu groznicu. U ovakvim slučajevima smrt

može da nastupi iznenada. Slušaj, protiv tako visoke tempera-

ture tvoje je bilje nemoćno. Možeš odbiti da se prihvatiš lije-

čenja.

134

Konačno ostadoh s bolesnicom nasamo. Dok sam viskom prelazio preko njenog tijela, sve je govorilo da je zdrava kao dren.

— Vi niste liječnik? — upita me. — Ne. Ali recite mi... zar nemate baš nikakve želje? — O, da. Tako sam gladna. Odredili su mi dijetu, a ja bih

pojela pečenog vuka — reče i pri tom joj oči bljesnu na buc-mastom, ponešto blijedom licu.

Opipah joj ruku. Bila je vlažna. Ta djevojka nikako nije mogla imati temperaturu od 40.5°. Pucala je od zdravlja.

— Dakle, šta mi je?

— Uopće niste bolesni. Pomislih da će skočiti iz kreveta. — Pa vi ste divni! S tim se nije složio i dr M... Sav se izmijenio u licu. Po-stao

je zatvoren, agresivan, gotovo opasan. — Vjerovao sam da si čestit ćovjek. Podlo je to što radiš:

roditelje vučeš za nos a nas liječnike držiš glupacima. Ako se i može pogriješiti u dijagnozi, termometar ne laže. Pogledasmo se. Ta njegova primjedba obojici nam otvori oči. A što ako je termometar neispravan? On doda:

— U dvadeset i pet godina moje prakse nijednom mi se to nije dogodilo. Pa ipak, sve je moguće...

A ja se nisam ni osvrtao na termometar. Neopterećen me-dicinskim pretpostavkama, bio sam siguran da djevojci nije ništa.

Deset minuta zatim, otac se vratio iz ljekarne s novim termometrom. Za svaki slučaj kupio je dva. U četiri sata ujutro spremih se za povratak, a bolesnica je ostala slasno jedući pečeno pile. Temperatura joj je iznosila 36.4°.

Rijetki prolaznici koji su me vidjeli dok sam kolima pro-lazio kroz Marseille, sigurno su pomislili da sam poludio, tako sam se smijao za volanom. Pri tom sam mislio kako se u me-dicini lako može prevariti, usprkos tako pouzdanom instru-mentu kao što je termometar. U ovom se slučaju radilo o djetinjski smiješnoj zgodi, no ima nesumnjivo i takvih za-bluda kojih su posljedice dramatične. To se, eto, događa i liječnicima, iako iz predostrožnosti vrše sve moguće pretrage i međusobno se savjetuju. A što je tek s nadriliječmcima i

135

šarlatanima? Postade mi jasno kakvu bi korist tek oni izvukli da im se pružila ovakva prilika i shvatih kako je teško raz-likovati sposobnog travara od neznalice i obmanjivača. U na-šem će staležu trebati zavesti red, a zainteresirati i liječnike. Zašto o tome ne bih razgovarao s doktorom Claoueom?

Moje se misli stadu stapati s jednoličnim brujanjem mo-tora. Na obzorju se mrak već počeo razgoniti a svježi po-vjetarac nije više donosio mirise. I oni kao da su se ukočili i čekali da ih, kao i mene, razbudi sunce. Osjetih kako jurim nekakvim zmijolikim, vatom ispunjenim bunarom što se preda mnom isteže kao cesta ...

San mi prekinu jedan zid u blizini Frejusa. Od udarca mi se pred očima stadoše odvijati slike kao u usporenom filmu. Motor zamukne i ja počeh tonuti u tišinu mraka. Ništa me nije boljelo, samo sam želio da spavam. A onda začuh viku i ugledah plamen. Htjedoh otvoriti vrata, no žestoka mi bol ukoči rame te opet stadoh padati u bunovan san. Oko mene su se čuli povici: »Treba ga izvući odande!« ... »Izgorjet će!« ... »Pripazite na rezervoar!« Neke me ruke nimalo nježno izvuku iz automobila. Bio sam spašen. Svijest mi se poče vraćati. Usprkos bolovima opazih kako moja nova kola gore u plamenu ... život dugujem vojnicima Frejusa koji su eg-zercir obavljali na cesti. Da nije bilo njih, ostao bih u kolima karboniziran.

Za iščašeno rame i dva slomljena rebra imam zahvaliti jednom običnom, neispravnom termometru ... Konačno, i to spada u rizik zanata a njemu se još i danas izlažem.

Od odluke da javno branim svoju profesiju nisam odu-stajao. Potražih doktora Claouea a on mi, ohrabrivši me na njemu svojstven način, obeća pomoć.

— Previše se o tebi govori — reče mi. — Tvoji uspjesi i brojna klijentela postali su trn u oku Liječničkoj komori. šutio ti ili davao izjave, neće te ostaviti na miru, zato objavi ono što ti je na srcu. Počni s predavanjima i na njima iznesi što misliš o svojoj djelatnosti i na koji je način namjeravaš braniti. No čuvaj se i nikoga zasad ne napadaj. Najprije od-voji zdravo žito od kukolja. Priskočit ću ti u pomoć kada god prosudim da je to korisno.

— Ali ja sam loš govornik.

136

— Ne budali, ti si južnjak. Kod nas djeca govore već u majčinoj utrobi.

Ja prihvatih tu sugestiju, ali uz izvjesne ograde. Nikada se nisam nametao, nego čekao da me pozovu. Osim toga, strogo sam sebi zabranio da bilo koga liječim u gradu koji me po-zvao da održim predavanje. Nikome nisam htio dati povoda za optužbu kako time želim privući pacijente praveći sam sebi reklamu.

Razumije se, prvo sam predavanje održao u Nici, u dvo-rani Brea. Imao sam užasnu tremu. Osjećao sam se sićušnim kao nikada. Prestrašio sam se svoje vlastite smjelosti i u sebi rekao: »Lijepo li ćeš izgledati kad se nađeš pred stolom i onom čašom vode na njemu!« U stvari, nije bilo razloga za zabrinutost. Sve što sam želio reći bilo mi je savršeno jasno.

Odmah u početku netko povika: »Glasnije!« i to mi dade poleta. Na kraju, osjetih čak i zadovoljstvo, ne toliko zbog pljeska, koliko zbog činjenice da sam izrekao sve što mi je nakon sudskog procesa srce ispunjalo gorčinom. Posebice me radovalo što sam rekao i ovo:

— Mi travari želimo liječiti u miru, ali nam Vijeće Liječ- ničke komore to zabranjuje. Ako nam u poslu pomogne neki liječnik, i on je izložen progonima. Tražimo ovlaštenje da možemo liječiti bolesnike kojima medicinska znanost nije kadra pomoći i spremno prihvaćamo nadzor nad našom dje- latnosti. Dapače, izričito ga zahtijevamo. Dokle god postoji i jedan posto vjerojatnoće da bolesnika izliječimo, zašto nam uskraćivati tu mogućnost i, što je još gore, sudski nas kažnja- vati. Nitko nema pravo sprečavati bolesnika da posljednji put ne pokuša sreću. Otvoreno postavljam pitanje: Ako mu liječ- nici uskraćuju tu mogućnost, jesu li sigurni da zaista djeluju u skladu s Hipokratovom zakletvom?

Uspjeh j'e bio izvanredan. Za svega nekoliko mjeseci obišao sam više od dvadeset gradova: od Antibesa do Pariza, od Rouena do Bordeauxa, od Tuluza do Liona. U Alžiru sam, u jednom kinematografu, održao predavanje riskantno poput partije pokera. Bio sam upozoren da će među slušaocima biti i liječnika, ali ih se nisam bojao. Ionako su sve češće dolazili na moja predavanja i rijetko su mi postavljali zlonamjerna pitanja.

137

Toga sam dana, u početku, osjetio nekakvu uznemirenost. Nije to bio strah, već predosjećaj da će se nešto dogoditi. Dvorana je bila krcata, pa su mnogi pratili predavanje s tro-toara na ulici. Ljudi su u toj zemlji strastveni i zapaljivi. Nisu me prekidali, ali je žagor svjedočio da komentiraju moja iz-laganja. Kad se, nakon predavanja, poveo razgovor, jedan muškarac ustane i reče mi:

— Gospodine Messegue, ja sam liječnik, a njih baš niste štedjeli. Zidar svoje umijeće može dokazati samo na djelu, a tako isto i ljekar. Ja već dugo bezuspješno liječim jednu mladu ženu. Izliječite je, i javno ću vam, na ovom istom mje- stu, odati priznanje.

Taj je izazov mogao značiti i klopku, no ja bez razmišlja-nja odgovorih:

— Ako ta osoba ne boluje od raka ili tuberkuloze, pri-hvaćam. Samo, ovdje nemam pri ruci potrebno bilje, a hoću da se liječenje obavlja pod mojim nadzorom. Predlažem vam da bolesnicu povedem sa sobom u Nicu. Liječit ću je bes-platno a platit ću joj i put i troškove boravka. Nakon mjesec dana dovest ću vam je natrag pa ćete onda moći prosuditi.

— Ta je bolesnica moja vlastita kći — reče neznanac. — Prihvaćam vašu ponudu, ali ću sve troškove, osim liječenja, snositi sam.

Bilo je to nečuveno. Ljudi su vikali i pljeskali.

Mlada se žena zvala Jolanda B ... a bila je udana za jednog trgovca rubljem u Bab-el-Duedu. Njen otac, dr Timsit, objasni mi kako ona već od svoje treće godine boluje od slezene, a nitko još nije otkrio uzrok njene bolesti.

Najprije sam joj ublažio bolove od kojih se povremeno presavijala u pasu. Na slezenu sam joj odozgo stavljao obloge od sljeza i kadulje, i odmah joj je bilo lakše. Zatim sam, ku-peljima nogu, poboljšavao njeno opće stanje. Trpjela je od jedne vrste atonije za koju je stolisnik, pomrješan s peršu-nom, izvrsno sredstvo. Za živce sam joj davao glog i mak, a apetit joj povratio korjenovima gorčaca.

Tri tjedna kasnije, temperatura joj je pala na normalu a dobila je i na težini čitavih pet kilograma. Liječnici koji su je u Parizu pregledali utvrdili su da joj je slezena sasvim zdrava i da funkcionira normalno.

138

Kad sam se zajedno s njom vratio u Alžir, i njen muž i otac rekli

su da sam učinio čudo. Jedva sam drTimsita od-vratio od namjere da

mi, kako je bio obećao, u onom istom kinematografu oda javno

priznanje.

Bio je to prvi liječnik koji mi je povjerio svoju kći, ali ne i jedini.

U toku svoje dugogodišnje karijere uvijek sam s liječ-nicima

održavao najbolje odnose. Na moje veliko zadovolj-stvo, neki su me

od njih oslovljavali sa »dragi kolega«, kao na primjer dr R. A ... iz

Coulommiersa, od kojega sam pri-mio pismo slijedećeg sadržaja:

»Dragi kolega!

Nedavno sam posjetio našu prijateljicu, gospođu H... i zatekao je

u izvrsnom zdravlju i odličnom raspoloženju. Pret-postavljajući da

sve zasluge za njeno izlječenje pripisujete nama, njenim službenim

liječnicima, moram priznati da smo svi mi tapkali u mraku, a i ja joj

nisam pružio ništa više od običnog, mada dragocjenog ohrabrenja.

Zahvaljujem vam na vašoj dragocjenoj pomoći.«

Međutim, svoju naklonost prema meni nisu izražavali je-dino u

obliku učtivih pisama. Mnogi su me molili da liječim njih ili članove

njihove obitelji, kao dr L. F. C ... iz Dijona koji mi je mnogo kasnije

pisao:

»Još vam jednom moram odati priznanje. Nakon tolikih

bezuspješnih pokušaja svih mogućih liječnika, vi ste mojoj ženi

povratili dragocjeno zdravlje izliječivši je od funkcio-nalnih smetnji

od kojih je godinama trpjela. Pa i sada, nakon godinu dana, još uvijek

držim da je ozdravila isključivo va-šom zaslugom i zato vam se još

jeđnom najljepše zahvalju-jem.«

Ne mogu poreći da su mi priznanja nekih liječmka godila, бак

budila u meni izvjesnu, lako shvatljivu taštinu.

Gospodin Ch. F ..., doktor medicine, biologije i bakteoro-logij'e,

inače poznati kancerolog, nije se ustručavao da mi u svom pismu

poruči: »Za Messegueovo će se ime uskoro čuti i u naučnoj

literaturi.«

A evo sadržaja pisma što mi ga je nedavno uputio dr A. S ...,

pomoćnik upravitelja bolnice u Lilleu:

139

»S najvećom vam radosti izražavam svoju duboku zahval-nost za srdačnost i toplinu kojom ste dočekali mene i boles-nicu koju sam vam bio doveo. Vaše je držanje u skladu s uz-višenim tradicijama milosrđa koje se u medicini, na žalost, sve više gubi. Mogu samo poželjeti da vaši napori ne pro-padnu, a vjerujem da ćete uspjeti ondje gdje smo se svi mi pokazali nemoćnima.

Inače, neću propustiti da vas obavijestim o rezultatima i živo želim da uspije eksperiment kojemu je jedini cilj bolesni-kovo ozdravljenje.

U ovakvim slučajevima, kada potpuno zataje najsavreme-nije znanstvene metode — a njih se nisam pridržavao samo ja jer je bolesnica u dva navrata bezuspješno provela po mjesec dana na dermatološkom odjelu primarijusa dr N ... u Lilleu — vaše liječenje biljem i postignuti rezultati postaju za nas izvor dragocjenih saznanja i poticaj za daljna istraživanja. Upravo sam vam zato i doveo onu bolesnicu.

Još vam jednom zahvaljujem, dragi gospodine, i molim da primite izraz moga iskrenog poštovanja.«

Često su mi liječnici — a ja se nikada ne bih usudio na-zvati ih kolegama — upućivali bolesnike s molbom da utvr-dim od čega boluju.

Ipak sam najznačajniju podršku i dokaz povjerenja — što je u najvećoj mjeri utjecalo na moju karijeru — dobio onoga dana kada mi je dr Claoue rekao:

»Maurice, želio bih da upravo ti liječiš moje prijatelje, lorda X i njegovu suprugu.«

Lord X, per Ujedinjenog Kraljevstva, bio je jedan od mag-nata engleske štampe. Liječiti njega, značilo je već zakoračiti stepenicama koje vode u kraljevski dvor. Podrugujući se sa-mom sebi, u duhu sam zamišljao kako mali Messegue, crn kao šljiva, gazi po raskošnom tepihu na čijem ga kraju do-čekuje ... kraljica. Oduševio sam se tom naivnom slikom.

Umalo da ne propustih tu laskavu mogućnost jer u hotel »Negresco«, gdje me očekivao lord X, stigoh s jednom minu-tom i trideset sekundi zakašnjenja.

Usred salona, ukočeno me dočeka, s karanfilom u zapučku, sedamdesetogodišnji gospodin blistavo sijede kose, visok me-tar i devedeset te, namjestivši oholo monokl, reče:

140

— Zapamtite, gospodine, da jedan X nije navikao da čeka. To zna i sama kraljica.

Bio je to loš početak, a kad vidjeh kako ulazi lady X, na-pusti me i ono malo samopouzdanja što sam ga još imao. Bila je samo šest centimetara niža od svoga muža, mršava i vrlo elegantna. Između njih izgledao sam kao patuljak. On me promatrao kroz svoj monokl, a ona kroz lornjon. Imao sam utisak da u meni vide kukca neke nepoznate vrsti. Iz te neugodne situacije izvuče me, kao i uvijek, sam posao jer čim počnem s pregledom, oslobađam se straha podjenako pred kraljicom kao i pred praljom.

Lord X je jako vukao nogu, uslijed prilično uznapredovale artroze kuka. Znao sam koliko mu stajanje mora biti mučno i divio se kako ni najmanjim trzajem lica ne odaje bol.

— I ne pitam vas kako se osjećate, jer jedan X ne smije sebi dopustiti da pokazuje svoju bol...

Kao i svakog Engleza, ta ga duhovitost oraspoloži. — Pa, recimo onda kako bih želio postati malo hitriji. — U tome ćete sigurno uspjeti. — Zar s pomoću te vaše napravice? — upita pokazujući na

moj visak. — Ne. Ona mi služi samo za provjeru. Zar vam gospodin

Claoue nije rekao da liječim običnim travama? — Rekao mi je samo to da ste vi čovjek kakav meni naj-

više treba, i ja sam mu povjerovao. Nekoliko časaka zatim, lord X me ponudi viskijem, od

kojega se i inače užasavam, te uljudno odbih. Pošto mu dadoh nekoliko savjeta u pogledu ishrane, on primijeti:

— Moram li zaključiti da mi i njega zabranjujete? — Na vašem bih mjestu dao prednost jednom drugom

engleskom piću: čaju. Uskoro se oboje počeše sa mnom ophoditi kao s istinskim

prijateljem. Lady X bila je neobično inteligentna, ali ponešto hladna i kruta, osobito kad je u pitanju ono što Englezi na-zivaju »society«. Inače, prema meni se uvijek odnosila s naj-većom pažnjom.

Claoueova su se predviđanja na žalost obistinila. Godinu dana kasnije, po drugi sam se put našao na optuženičkoj klupi. Ali ne i posljednji! To se ponavljalo gotovo svake od

141

slijedećih dvadeset godina. Zašto? Stvar je vrlo prosta, sve se odvija uvijek na isti način. Neki liječnik, često i takav koji stanuje u istoj zgradi u kojoj i ja, obavijesti Komoru da po-stoji netko tko se ilegalno bavi liječenjem. Ova, u dogovoru sa sindikatom, podnosi tužbu javnom tužiocu i primorava ga da pokrene parnicu. Dakako, tužilac može nakon saslušanja i odbiti tužbu, no to se u mome slučaju nikada nije dogodilo.

Ovaj me put nisu toliko mrcvarili, ali sam se pošteno uz-rujavao. Nikada se nisam mogao pomiriti s tim procesima, u mojim su očima ostali oličenje ograničenosti i sljepoće za-kona koji se jednakom strogošeu obara na zločinca i nevina čovjeka.

Na tom me procesu branio advokat, gospodin Pasquini, budući potpredsjednik Narodne skupštine. Upoznali smo se u Nici i odmah mi se dopao zbog svoje izuzetne nadarenosti. Iz toga lijepog mladića izbijala je neka čudna snaga i privla-čila kao magnet. Već sam njegov osmijeh primoravao vas je da se osjećate sretnim. Ljutit što moram pred sud, stadoh mu se jadati:

— Najzad, shvatio bih kad bi mi pristupili i rekli: »Optu- žujemo vas zato što ste četiri-pet mjeseci liječili bolesnika, a sada je u takvom stanju da mu ni čitava medicinska znanost ne može pomoći.« U tom bi slučaju imali pravo. Međutim, u toku rasprave bolesnici se uopće ne spominju, oni nikoga ne zanimaju. Ne istražuje se jesam li nekoga izliječio ili mu upropastio zdravlje, predbacuju mi samo to što se bavim liječenjem. Za bolesnike se ne bi ni znalo da ih ja ne pozivam kao svjedoke.

Osim toga, Komora u sve to upliće i krupne nepodopštine. Predbacuju mi velike zarade, a ne tiče ih se što više od trećine svojih pacijenata liječim besplatno. Kad sam im, dokaza radi, predočio pisma u kojima mi se zbog toga izražava zahvalnost, odgovorili su: »Nemate prava ni da liječite besplatno.«

— Jadni moj, Maurice — prekine me odvjetnik — naivan si preko mjere. Izliječio si na stotine bolesnika, ali, da ti je kojim slučajem umro samo jedan, optužili bi te za ubojstvo iz nehata pa bi ne samo platio globu nego bi se možda našao i u zatvoru.

Upadoh mu u riječ, sav kipteći od bijesa:

142

— То su luđaci, zločinački tipovi! Kada ustaju protiv mene, ne čine to u interesu narodnog zdravlja, naprotiv, nji- hove mjere pogađaju same bolesnike, i to ću im reći. U tome me ni ti nećeš moći spriječiti.

što sam više vikao, sve se glasnije gospodin Pasquini smi-jao. Ipak je bio malo zabrinut jer je znao — kao uostalom i svi moji prijatelji — da u opravdanom gnjevu nemam dlake na jeziku i da mi je sasvim svejedno kakve će biti posljedice.

Istraga se u mom drugom procesu vodila vrlo brižljivo i zaista temeljito. Da sam bio gori i od poznatog zločinca Lan-dryja, ne bi bila tako stroga. Uloženi trud bio je toliko nesraz-mjeran mojoj krivici da je sve postajalo komično. Jednoga jutra, baš o izlazu sunca — jer zakonski propis ne dopušta ranije — dva se policajca pojaviše na mojim vratima pa će:

— Imamo naređenje suca istražitelja da u vašem stanu utvrdimo prisutnost pacijenata, a samim time i krivično djelo.

Rekavši to, jedan priđe k prozoru i uze promatrati ulicu, a drugi ostade pred vratima.

Kako ni do kraja jutra nijedan pacijent nije pozvonio na moja vrata, a policajci su vrlo dobro znali da ih primam mnogo, jedan od njih reče sumnjičavo i mrzovoljno:

— A, tako! Danas nema još nikoga. Znači, netko vas je obavijestio pa ste otkazali sve vizite.

Nije se prevario. Zaista sam otkazao sve sastanke osim jednoga, no mogao sam to uraditi, suprotno njihovim pret-postavkama, i radi sigurnosti osobe koju sam očekivao.

On nastavi sve neugodnijim tonom:

— čekat ćemo makar i do sudnjeg dana, ali pojavit će se već ti vaši klijenti.

I u tome je imao pravo. Deset minuta kasnije mogao je s prozora vidjeti kako se pred mojom kućom zaustavio rolls-roice britanske ambasade. Iz njega izađe lord X i protoko-larno se pokloni pred jednom lijepom mladom ženom u skupocjenom krznu od vizona. Bila je to moja nova pacijen-tica, a vizitu je ugovorio lično lord X. Baš se spremih da im otvorim vrata, kadli stražar skoči da to sam učini. Od iznena-đenja mu se prekide dah. U ženi koja je ušla u moj kabinet prepozna on jednu visoku članicu kraljevske obitelji. Toga jutra, njena se fotografija nalazila u svim pariškim novinama.

143

Dva policajca promrljaju nešto kao izvinjenje i odmah se izgube. Lord X je uvijek vjerovao da sam ih ja namjerno po-zvao radi princezine sigurnosti.

Kada kasnije obavijestih lady X o parnici koja se protiv mene vodi, ona se zagleda u me svojim plavim očima i reče:

— Zaista je odvratno što je pravda u vašoj zemlji tako slijepa. Uredite, molim vas, potrebne formalnosti kako bih lično mogla reći tim sucima ono što se mora reći.

U dvorani br. 16. Suda za prekršaje bilo je toga julskog dana 1950. neobično sparno. Proces je započeo u atmosferi opće mlitavosti, a baš se to nije dopalo gospodinu Pasquiniju. Za ishod jedne parnice ništa nije tako štetno kao ravnoduš-nost. Publika koja u dvorani dremucka spremna je da prihvati i najnepravedniju osudu. Prisutni novinari jedva da su poka-zali zanimanje kad je gospodin Pasquini položio na predsjed-nikov stol hrpu pisama i rekao:

— Tu su, gospodine predsjedniče, svjedočanstva bolesnika koji lično nisu mogli doći na raspravu. Uostalom, svi ne bi mogli ni stati u ovoj dvorani jer ih je više od dvije hiljade.

Od pedeset i osam svjedoka, koliko ih je dovela obrana, tek ih je petnaest uspjelo dati izjavu. Sud je, naime, odobrio samo šezdeset minuta za njihovo saslušavanje. Više nismo bili u Nici gdje se sve pretvara u teatarsku predstavu. Ovdje u Parizu ne događaju se čuda niti dolazi do senzacionalnih pre-okreta. Strogo se primjenjuje zakon, te pučki liječnik ne može ispasti doli šarlatan. Od bijesa bih sebi bio izgrizao sve nokte na rukama.

Neki su svjedoci ipak malo zagrijali publiku, osobito kada je gospodin Glenna, južnjački temperamentno, stao pričati:

— Stopostotni sam invalid, a imam i apsces na plućima: tek što se jedan zatvori, već se dragi otvori. Odavna su Пјеб- nici digli od mene ruke, a posljednja dvojica kojima sam se obratio rekli su da mi više nema spasa, te je moja žena već" bila pripremila žalobni veo. Sasvim slučajno saznala je od svoje sestre, koja živi u Nici, da gospodin Maurice svojim travama čini prava čuda; a ja vjerujem u njihovu moć. Počeo sam stavljati obloge, uzimati kupelji ruku i nogu tako da je moj liječnik u Mentonu bio prisiljen priznati kako sam najzad potpuno ozdravio.

144

А, evo što mi je, gospodine predsjedniče, tom prilikom rekao:

»U izvjesnim slučajevima, travarima uspijeva i ono što se nama

čini nemogućim.« Zatim je otišao gospodinu Mauriceu i priznao mu

kako u njega nema baš mnogo povjerenja, ali da je onoga nesretnika

zbilja spasio.

Taj sam nesretnik bio ja lično. Liječnici su čudna čeljad, uvijek

hoće da imaju pravo. Kad bolesnik umre, kažu: »Rekao sam da će se

to dogoditi«, a ako ozdravi »Ja se nikada ne varam.«

U sudnici nastade žagor, začu se i bučan pljesak te pred-sjednik

zaprijeti da će odstraniti publiku.

Sva ta skromna svjedočanstva, kao ni izjave nepristrasnih

liječnika, nisu nimalo ublažili nesklonost sudaca prema meni.

Prosto poskočih kad je predsjednik izjavio:

— Dosta smo vremena izgubili ni za što. Pozovite posljed-

njeg svjedoka.

Bila je to lady X.

Njen ulazak u dvoranu nije prošao nezapažen.

S mekim, do lakata dugim rukavicama od ševroa, u ras-košnoj

muslinskoj haljini i s mekim šeširom široka oboda na glavi, ta se

visoka dama iz viktorijanskoga doba doimala tako neusiljeno kao da

ulazi u park svoga dvora, a ne u praš-njavu dvoranu suda za

prekršaje. Nehajnim pokretom ruke otvori ona svoj lornjon i zagleda

se u predsjednika. Za njom s poštovanjem uđe njen advokat, tipičan

Englez u prugastim sivim hlačama i crnom sakou, držeći u jednoj ruci

rukavice i polucilindar, a u drugoj aktovku od marokena. Dvoje doš-

ljaka začas izmijene atmosferu u sudnici.

Na predsjednikov znak, podvornik hitro primakne lady X stolicu

— takva se počast u francuskim sudovima ukazuje jedino ministrima

— i ona dostojanstveno sjedne kao da se nalazi u vlastitom salonu.

— Izvolite skinuti rukavice, gospođo — zamoli je pred-

sjednik uljudno.

Njen advokat promrmlja joj nešto u uho, i ona ih s očitom zlovoljom uze

polako skidati. Taj gest očara čitavu dvoranu.

— A sada — nastavi predsjednik — podignite desnu ruku

i prisegnite da ćete govoriti istinu. Morate reći: »Kunem se.«

10 O Ijudizna i travama 145

Dama i ne pomakne ruku, nego suho odsiječe: — Jedna lady X uvijek govori istinu, gospodine! A onda, na opće čuđenje, nastavi istim tonom: — Suvišno je da mi postavljate pitanja, reći ću samo ono

što treba. U našoj zemlji nepristojno je kad se netko jada zbog stvari koje remete njegov privatni život, a u to spada i zdravlje. To znači da sam ovamo došla ne zato da govorim o sebi, nego da branim čovjeka kojega neobično cijenimo.

Već godinama bolujem od onoga što vi ovdje nazivate migrenom. Pošto su bez uspjeha pokušali sve moguće, naši su liječnici postepeno gubili za me interes. Gospodin Messegue me je izliječio. Nije on šarlatan, kako vi tvrdite, već pošten i sposoban čovjek. Jako volim Francusku i vrijeđa me što vidim da upravo njeni suci proglašavaju Mauricea Messeguea krivim, a samo zato što drugima vraća zdravlje.

Drugo nemam što da kažem. S jednakim mirom ona ponovo stade navlačiti rukavice,

zatim ustane, vrlo hladno pozdravi suce i izađe. Ne znam da li mi je njen istup pomogao, no stvar se dobro

završila. Bio sam osuđen na globu od 8000 franaka.1

Usprkos mome protivljenju, bolesnici me iz sudnice iz-niješe na ramenima.

Starih franaka.

146

.--. 16 •..:

WINSTON CHURCHILL

Već prvi proces protiv mene jako je ražalostio moju majku.

Neprestano mi je ponavljala:

— Nije dobro kad se čovjek popne previsoko. Uvijek je tvoj otac

govorio kako je krupno živinče lakše dograbiti nego ono malo. Uzmi

za primjer mene. U Valenceu sam bila nitko i ništa, a opet se našlo

ljudi koji su se trudili da mi naškode. A ti se, mali moj, svuda

pokazuješ, saobraćaš s ljudima na visokom položaju, zato misli malo

na sve one nevolje koje te mogu snaći... Liječnici su moćni, oni će te

upropastiti, mili moj. A može se dogoditi i da završiš u zatvoru.

Jadna je žena živjela u stalnom strahu.

Da ne bude prisiljena učestvovati u mome nemirnom ži-votu i da

ipak ima osjećaj sigurnosti, kupio sam joj u Cap-d'Ailu kućicu. U ono

vrijeme još nisu bile skupe. Dok nisam odselio u Pariz, živio sam u

njoj sa svojom suprugom i sinom Didierom koji se rodio 7. oktobra

1950.

Njegovu sam se rođenju silno veselio, no čini se da baš nisam bio

svjestan i odgovornosti koju je ono donijelo. Prvi sam put to osjetio

kad sam za dlaku izbjegao sudar jureći suludo kolima. Tada sam se

sjetio sina i zauvijek se odrekao riskantne vožnje, shvativši da

očinstvo nameće i obaveze.

Sjećam se i one besane noći kad je bio teško bolestan. Tada sam

se zavj'etovao da ću, ako ozdravi, petnaest godina prekinuti s

pušenjem. I nisam prekršio zavjet. Sada imam tri sina i oni mnogo

znače u mome životu.

Dok sam bio u Cap-d'Ailu, često sam viđao lorda X. Bili smo

susjedi. Sasvim u blizini živio je još jedan magnat en-

147

gleske štampe, lord Beaverbrook. Stanovao je u vili »Capo-cina«,

pravoj palači iz viktorijanskoga doba, i u njoj je često odsjedao

Winston Churchill. Jedne večeri reče mi lord X:

— Treba da vas upoznam s jednim vašim susjedom. Vje-

rujem da ćete se jedan drugome dopasti i obostrano se jako

uvažavati.

Zahvalih mu, nimalo začuđen tim riječima. Svoju englesku

klijentelu dugovao sam njemu i njegovoj supruzi, a gotovo sve

njihove veze bile su jednom nogom na dvoru ili među džentrijom.

Već sam bio i zaboravio njegove riječi, kadli jedno jutro zazvoni

moj telefon. Ja podigoh slušalicu i začuh dubok grlen glas, s napadno

engleskim akcentom. Bio sam sasvim siguran da sam taj glas već

negdje čuo.

— Je li tamo gospodin Maurice Messegue?

— On glavom.

— Ovdje Winston Churchill. Znam da liječite supružnike X.

želio bih vas vidjeti, ali ne radi liječenja — jer ja nikada nisam

bolestan — nego zato da s vama malo pročavrljam o tome što treba, a

još više, što ne treba činiti da čovjek dočeka duboku starost.

Vjerujem da sada mogu početi i na to mi-sliti...

Već je odavna bio prešao sedamdesetu.

— Stojim vam na raspolaganju, gospodine predsjedniče.

Otkako sam upoznao Herriota, svi su veliki državnici bili

za mene »predsjednici«. Vrlo praktično, jer tako nisam riski-rao da ih

pogrešno oslovim. Osim toga, to je nešto malo go-dilo i mome

demokratskom uvjerenju.

Tek sam bio spustio slušalicu, a već se moja mašta stala

razigravati. Da je nekako obuzdam, zaputih se pješice u dugu šetnju.

Ovdje priroda nije tako lijepa kao u mome rodnom kraju, djeluje

nekako izvještačeno, poput žene koja svoju Ijepotu ističe upadnim

dotjerivanjem. Svim tim crvenim sti-jenama, tamnom plavetnilu

mora, drveću koje se više doima crno nego zeleno, pa i odviše

dekorativnom cvijeću, nedostaje ona ljupka jednostavnost, svježina i

prirodnost kojom se u Gersu odlikuje šume i brežuljci. Ovdje sve

opija oko, ali ne i dušu.

148

Sjedoh na jednu hridinu i uzeh trgati lišće s grančice mirte koju sam u prolazu ubrao. čudan li je moj životni put. Naj-prije Herriot, a sada evo i Churchill. Opija me i sama pomisao kako suci koji su me osudili nisu mogli ni sanjati da će me jednoga dana pozvati nitko manje nego Winston Churchill. Njegovo mi je ime stalno odzvanjalo u ušima i činilo mi se naprosto nevjerojatnim da ću se s njim sastati. Sjetih se »bitke za Englesku« i pokušah sebi dočarati lik »starog lava« s crnim šeširom na glavi, ili sa šljemom kad je obilazio borce na ratištima. Kao da ga i sada vidim kako sa štapom u ruci i s cigarom u ustima neustrašivo gazi po ruševinama Londona hrabreći svoje sunarodnjake. Sjetih se i sastanka u Teheranu i Jalti, a posebno one napetosti s kojom smo potajno slušajući radio, čekali da spiker BBC-a javi: »Ovdje London!«

Taj me čovjek podsjeća na Georgesa Clemenceaua, samo što je bio neobuzdaniji. I jedan i drugi znali su se svima na-metnuti: onaj je bio tigar, a ovaj lav. Sjećam se glasovitih Churchillovih komunikeja koji su doslovno ušli u povijest, a ona me uvijek oduševljavala. Liječeći kojeg državnika, nikad nisam propuštao priliku da zadovoljim svoju znatiželju upu-ćujući mu brojna pitanja, a s kolikim sam tek uzbuđenjem čekao da se sastanem s ovim, daleko najčuvenijim.

Sutradan me u vili »Capocina«, dočeka nekakav major-dom i reče:

— Izvolite za mnom, sir Winston Churchill vas očekuje. U jednom kutku parka, pod borovima uz samo more,

ugledah poznatu Churchillovu siluetu. Sjedio je pred stalkom i kričavim bojama slikao hridine i more koje sam sinoć tako dugo promatrao misleći na njega. Na sebi je imao izblijedjeli haljetak uprljan bojom, a glavu je zaštitio bijelim šeširom široka oboda. Dakako, u ustima mu je bila i čuvena cigara. Čim me ugleda — a vidio je nadaleko — pozdravi me po-digavši prste u obliku slova V1. Imao sam utisak da toga trenutka i ja sam nekako ulazim u povijest.

Kad mu priđoh, boje na njegovu platnu učine mi se još kričavije.

— Sviđa li vam se? — upita.

1 V je kratica za victory, što znači pobjeda (pobjedit ćemo). Tako je Churchill pozdravljao u ratu.

149

Slika mi se nije dopala, no kako ne umijem ni laskati ni lagati, a

nikoga ne želim povrijediti, ja zbunjeno zastadoh ne odgovorivši na

njegovo pitanje.

— Vidim — reče Churchill i pri tom mu se oči ironično

nasmiješe — ne usuđujete se reći da je ovo obična mazarija,

ali ne brinite, vrijednost će joj dati moj potpis. Slikanje je za

mene veliki odmor jer neuporedivo manje zamara gledati u

jedan sasvim mali djelić svijeta, nego u geografske karte na

kojima je prikazan čitav.

Već sam vam rekao da se osjećam poput zdrava djeteta ... Zar

niste primijetili da sve bebe liče na mene? A znate li zašto izgledam

ovako svjež? Zato što sam u stanju zaspati na sva-kom mjestu i u bilo

koje vrijeme.

Pozvao sam vas da malo porazgovorimo o budućnosti. Uvjeren

sam da čovjek zapravo počinje živjeti tek pošto na-vrši osamdesetu.

Kako mi je sada istom sedamdeset i devet, od siijedeće ću godine

morati postepeno unositi malo više reda u svoj život. Lord X mi je

rekao da ako vaše biljke i jesu stare i suhe, zato su vam misli nove i

svježe. Možda ćemo se moći sporazumjeti?

Eto, što biste mi odgovorili ako vam kažem da mnogo kašljem?

— reče i, zatvarajući malo oči, nastavi da slika kao da ga moj

odgovor uopće ne zanima.

— Razumijete li se u biljke, gospodine predsjedniče?

, — Samo u one koje se pojavljuju u mome tanjuru. Nisam baš

siguran da sam promatrao i druge. U Downing streetu 10 ne raste ih

baš mnogo.

— U borbi protiv kašlja fitoterapeuti se služe onim istim

biljkama koje su i vama dobre kao jelo: češnjak, kupus,

grbać, luk, majčina dušica, divlja mažurana i metvica, a ko-

risne su i one što ih stavljate u vazu: mak, sljez i ljubičica.

Neke od njih rastu i na poljima: boražina, lan i divizma.

On okrene k meni glavu i reče uvlačeći dim iz cigare koja mu se

gotovo bila ugasila:

— Niste mi rekli da moram prestati pušiti, prepredeniji ste od

liječnika. A kašalj ćete mi suzbiti svim tim biljkama?

— Ne. Napitak će biti vrlo jednostavan. Najviše držim do sijeza,

a prednost mu je i u tome što raste cijeie godine. Kad prestane

cvjetati, upotrebljava se lišće, a kad i ono otpadne, upotrijebi se

korijenje. Sjetite se da ga često daju i bebama,

како bi im ublažili kašalj. Ako vas zanima povijest bilja, go-spodine

predsjedniče, onda znajte da su Rimljani jeli mlade sljezove izdanke,

kuhane ali i sirove kao salatu. O tome u svo-jim pismima govori

Ciceron, a Horacije u svojim odama veliča masline, cikoriju i sljez.

— Ne vjerujte vi u to, Rimljani su se hranili sočnim me-

som, a ne travama.

-т^А-za vas ću u čaj staviti i^malo ljubičica.

Churchill prasne u smijeh:

— Taj cvijet potpuno odgovara mojoj skromnosti.

— Ne smijte se, gospodine predsjedniče, bit će on i te kako dobar

za vaš kašalj.

Odmah sam zavolio Winstona Churchilla, tu izuzetno snažnu

ličnost. Oduševila me njegova jednostavnost i nepo-srednost, a

nadasve smisao za humor, jer je i o najozbiljnijim stvarima

razgovarao s izvjesnom podrugljivošću. Ubrzo smo postali vrlo prisni

pa sam ga, kako i priliči susjedima, pozvao k sebi na večeru.

— Nadam se — reče mi odmah s praga — da ćete me po-

gostiti sve samim travama korisnim po zdravlje.

Jeli smo vrganje sa češnjakom, domaći guščji paprikaš, jetrenu

paštetu iz Gersa i tuluške kobasice, a zatim rokfor i pitu od trešanja.

Ni vinu nije moglo biti zamjerke.

Na kraju iznesoh i armanjak, u nas cijenjenu vrst konjaka.

— Kušajte ga, gospodine predsjedniče, miriše na ljubice.

— Zato će i koristiti mome zdravlju.

Oči su mu se krijesile od gurmanskog užitka a obrazi za-

rumenjeli kao dvije jabuke. Nos mu se gotovo nije ni vidio, tako se

široko osmjehivao.

— Messegue — reče mi — mnogo su vas ogovarali. Ona

šaljivčina lord X nabajao mi je kako ste vrlo krut momak,

kako propisujete strogu dijetu i tako bolesniku ubijate moral.

S lordom je zaista teško izaći na kraj, no možda ste i vi dvo-

lični kao liječnici: pacijentima dajete savjete kojih se sami

nikada ne pridržavate.

A sir Winston Churchill nije baš volio liječnike. Jedina engleska poslovica koju sam — njemu zahvaljujući — zapam-tio, glasi: »An

apple a day keeps the doctor away.« »Uzmi jabuku svaki dan, pa doktor neće u tvoj stan«. On je i nju

151

preokrenuo u šalu dodavši: »... pogotovo ako ga njome ne promašiš.«

Govoreći mi o svome ličnom liječniku, lordu Moranu, reče:

— Divan je to čovjek. Strogo naučno truje mi život kako bi mi ga spasio. Zahvaljujući njemu, sa sigurnošću znam od čega ću umrij'eti: od dosade.

Churchillov je humor često bio okrutan, pa nije ni čudo da se lord Moran, u memoarima što ih je objavio nakon smrti svoga pacijenta, izražava o njemu s izvjesnom bezobzirnosti.

Svejedno sam mu držao prodike. Kada god je bio dobre volje, što nije bila rijetkost, iskoristio sam priliku i govorio mu:

— Ugledajte se u mene, gospodine predsjedniče. Ne pijem,

ne pušim, jedem umjereno i mnogo hodam, zato se i osjećam

izvrsno.

— O ispravnosti takvog načina života moći ću se uvjeriti tek kada dođete u moje godine, a ako do tada budem još živ, priznajte da je moj način ispravniji od vašega. Ja pijem, pu-šim, nikada ne vježbam, a osjećam se isto tako dobro kao i vi. A znate li zašto? Kad spavam, mikrobi u meni omlitave, dim moje cigare ih guši, a viski onda ubij'a.

Rekavši to, zagonetno se nasmiješi pa nastavi:

— Nije baš sve tako, Messegue. čestit ste mladić i vama mogu priznati: postao sam vrlo umjeren. Pušim jako malo, i to mi teško pada. I dalje me obilato nude cigarama, onim istim kojima me Davidoff opskrbljuje već pola stoljeća. Eh, kad bih mogao još toliko živjeti da ih sve popušim! ... Na- metnuo sam sebi mnogobrojna ograničenja, ali o tome je bolje šutjeti. Lav može starjeti, no još uvijek mora biti kadar da naočigled svoga čopora razdere gazelu, inače će mu reći da je izgubio zube.

U javnosti sam uvijek kao na pozornici, zato mi je čaša stalno nadohvat ruke a cigara u ustima. Pred fotografima, koji me dočekuju na svakom aerodromu, služim se vrlo uspje-lim trikom: čim avion sleti, izvadim iz džepića nedopušenu havanu i zapalim je. Inače, za vrijeme leta stalno grickam bombone. Zbog vas ću odsada morati birati samo one ljubi-časte boje. Novinarima to ne mogu reći, oni me uvijek žele vidjeti s cigarom.

152

U nas imaju običaj reći: tko voli taj i kara. Nema sumnje,

Churchill je volio novinare, zato ih je i izlagao neprijatno-stima.

— Oni su, kao što je Ezop rekao za jezik, najbolji i najgori

dio našega tijela.

Jednog popodneva, neki mladi novinar kojemu je Chur-chill

dopustio da ga intervjuira u Cap-d'Ailu, hoteći mu po-laskati, reče u

mojoj prisutnosti:

— Nadam se, sir, da ću vas na vaš stoti rođendan opet

moći intervjuirati.

Churchill izvadi iz usta cigaru i kao da se obraća nebu, odgovori:

— Ne vidim zašto to ne biste mogli uraditi, izgledate mi

dosta mladi i dovoljno zdravi da bi vas išta moglo spriječiti.

Volio je da podsjeti kako se i sam bavio novinarstvom.

— Bio sam ratni dopisnik na Kubi (španjolsko-američki

rat). Iako je plaća bila vrlo mala, ponio sam odande divne

uspomene. Havane su se mogle kupiti u bescjenje ...

Churchilla sam liječio od 1950. do 1957. Bolje bi bilo reći da sam

tih sedam godina s njim u stvari čavrljao jer liječenje nikada nije

uzimao ozbiljno. Pa ipak, mojim travama nije po-ricao moć.

Uostalom, bio je u načelu povjerljiv. Kad bi se suočio s nečim

neobičnim, znao mi je reći: »Ono što ne možeš sebi objasniti, ne

smiješ zbog toga odbacivati.«

Za vrijeme jednog boravka u Marakežu dopustio je da ga neki

Vallier, inače nadriliječnik, hipnotizira.

— Vidite — reče mi — ne bih znao objasniti zašto, ali pod

njegovim utj'ecajem osjećao sam kako mi se cijelom tijelu

vraća snaga.

Ali najdivnija Churchillova odlika bila je njegova postoja-nost u

prijateljstvu. Nikada on nije navratio u Cap-d'Ail, a da me ne nazove

telefonom. A što sam ja bio u poređenju s njim? Obična sitna bubica.

Dvije je stvari u mene osobito cijenio: nisam mu do-sađivao i bio

sam borben. Osobito mu se dopalo moje držanje na sudskim

procesima. Prezirao je ljude koji tvrde da na uvrede valja odvraćati

prezirom.

— Glupo je to, Messegue. Na uvredu treba odgovoriti

uvredom, a po potrebi ćuškom ili šakom. Svoj ponos ne mo-

žeš braniti tako da na njega sjedneš.

153

Godilo mu je što se za njega pričalo da ne mjeri svoje riječi, tako je uvijek mogao otvoreno kazati što misli.

Jednoga dana, na službenoj večeri kojoj sam i ja prisust-vovao, netko u razgovoru spomenu kako je u Francuskoj na-kon oslobođenja bilo i izvjesnih razračunavanja. Grickajući svoju cigaru, namjerno odsutna pogleda, Churchill primijeti:

— Mi u Engleskoj nismo imali takvih problema. — A da ste vi bili na mjestu de Gaullea, kako biste po-

stupili? — Bio bih uzeo pod ruku maršala Petaina i zajedno s njim

učestvovao u vojnoj paradi na Champs-Elvses — reče i doda: — No ovdje sam samo vaš uzvanik i nemam pravo da iz-nosim svoje mišljenje.

Začudilo me tada kako dva toliko različita čovjeka, kakvi su bili predsjednik Herriot i Winston Churchill, imaju gotovo identično mišljenje o odnosima između Petaina i de Gaullea.

Churchill je jako volio Roosevelta i izvrsno se s njim sla-gao. često mi je o njemu znao reči: »To je bio dalekovidan i neobično dobar čovjek, ali se već na Jalti vidjelo da ga je teška bolest sasvim izmijenila. Kad se netko bori sa svojim vlastitim tijelom, nema toliko snage da se nosi s protivnicima. Mučno je bilo suočavati se sa Staljinom i njegovim očima kao u luđaka.

Naime, u razgovoru je hladno i okrutno buljio u sugovor-nika. Lice kao da mu je bilo odrezano nadvoje: pod gotovo očinskim brkovima smiješile su se usne, a odozgo vam je u dušu prodirao bešćutan i nepomičan pogled. Samo, njegova hipnotizerska moć nije na mene nimalo djelovala. Snagu mu je davala odsutnost bilo kakvih osjećaja, a upravo je ta beš-ćutnost pomalo plašila Roosevelta.«

Za mene je Winston Churchill bio divan čovjek. Koliko god mu je hod bio težak i spor, duh mu je bio hitar i pronic-ljiv. Uvijek je nalazio vremena za razgovor. cinilo se kao da sve odviše pojednostavnjuje, ali to je iz njega progovarao silan razbor i nastojanje da nikada ne izgubi čvrsto tlo pod nogama.

Pravio se da ima ćud buldoga, a bio je neobično osjetljiv i nježan. Nije ga bilo teško povrijediti. Imao je i jednu sla-bost, neobičnu za moćnog predsjednika vlade i jednog od naj-popularnijih ljudi na svijetu: pred ženama se osjećao razo-

154

ružan. Nikada nisam vidio tako bojažljivog muškarca. Upravo se zato

bezgranično divio Onassisu.

Jednoga smo dana, u luci Monaco, primijetili kako se pred

Onassisovom jahtom zaustavila limuzina, puna prekrasnih djevojaka,

plavuša i crnki. Upravo kao u američkim revijama u boji. Ništa nije

nedostajalo: sunce, jahta, dekor... samo, umjesto mladog plejboja,

milijarder Onassis. S udivljenjem kakvim bi se gimnazijalac zabuljio

u Casanovu, Churchill se zagleda u to šareno društvo pa mi reče:

— Pogledajte ga! Vraškog li uspjeha sa ženama! Kako mu

to polazi za rukom?

0 fizičkim dražima Onassisa nije, dakako, imao visoko

mišljenje.

— Tajna je u tome — primijetih ja — što se on usuđuje ...

Pred svojom ženom, taj otresiti, borbeni a ponekad i agre-

sivni čovjek bio je začudo jako stidljiv. O njoj mi je znao pričati

satima.

— Lady Clementine, Messegue, bila vam je u Engleskoj

čuvena ljepotica, a pogledajte, zar i sada nije najljepša od

svih »old charming ladies«?

1 zaista, nikada nisam vidio tako lijepe stare gospođe:

grćki profil, dva živa plava oka, svježa kao cvjetovi potočnice

u zoru, pa sijeda i poput svile glatka kosa te osmijeh nježan

kao u djeteta.

Pedeset su godina živjeli u sretnom braku i osjećali se duboko

nesretni kada god su bili prisiljeni da se razdvoje.

Churchill nije volio da ga se prekida dok priča neku zgodu, a bio

je vrlo glagoljiv. Jednoga dana, zatekao sam se s njim u kotarskoj

upravi u Strasbourgu. Dok je on pričao jednu anegdotu, njegova je

žena glasno razgovarala. On zastade i dobaci joj: »Ušuti, molim te!«

no odmah zatim ustane, po-ljubi joj ruku i reče: »Oprosti, draga, jako

mi je žao.«

— Jedina svađa koju sam imao s Clementinom — reče mi

dok smo jednom razgovarali o braku — dogodila se zbog

mojih starih kola. Bio je to dotrajali »austin« žute boje i

mnogo sam ga volio. Sve mi se čini da ga se ona zapravo stid-

jela, zato ga je jednog dana prodala za četrdeset funti. Bio

sam bijesan kad sam to saznao i smjesta otišao u garažu da

ga otkupim. Upitao sam koliko stoji ona »krntija« misleći da

ću mu tako umanjiti vrijednost.

155

— Stotinu funti, sir. — Ali to je više nego dvostruko od onoga što ste vi platili. — Vrijedi sada i dvije stotine, ta pripadao je predsjedniku

vlade. Nije bilo druge, morao sam da platim. To me navelo na

zaključak kako sam pametno uradio što se nisam posvetio trgovini.

Smrt Winstona Churchilla duboko me potresla. Prvi i po-sljednji put u životu odstupio sam od crvenih ruža i njemu u sprovod poslao same ljubičice.

Dok sam na televiziji pratio dugu žalobnu povorku koja je sve Engleze ispunjala dubokom tugom, u svojoj sam južnjač-koj mašti vidio Churchilla kako mi pokazujući na buket, vragolasto kaže:

— Jeste li baš sigurni, Messegue, da će mi od vaših ljubica glas biti kristalno čist kad zajedno s anđelima budem pjevao u koru?

156

17

ROBERT SCHUMAN I KONRAD ADENAUER

Ljudi su, ро mome mišljenju, kao i biljke. U sebi nose i dobro i zlo. Čak i najbolja od mojih »trava dobročiniteljki« može postati opasna i nekome naškoditi. Tako i rimska ka-milica, univerzalni lijek u svakoj porodici, koja inače pospje-šuje probavu i umiruje živce, može izazvati na povraćanje ako se uzme u većoj količini. Lipica, to prokušano sredstvo za miran san, izaziva nesanicu ako je doza prejaka. Pa i sama rosopas, koje ljekovita svojstva neobično cijenim, u prejakom je rastvoru tako toksična da može čak prouzrokovati smrt.

I upravo zato što su ljudi umnogome slični prirodi, ja za njih pokazujem isto zanimanje i jednako ih volim kao i biljke. Ta mi ljubav omogućuje da ih uspješnije liječim.

Kad se netko obratio mome ocu radi pomoći, on ga je do-čekao s riječima:

— Opusti se malo i najprije mi reci što nije u redu u tvo- joj kući...

Strpljivošću koja nije imala granica puštao je bolesnika da dugo govori o prilikama u kojima živi i o tegobama što ih osjeća.

— Vidiš, dragi — znao bi mi reći — čovjekovo življenje i njegovo tijelo idu zajedno. želiš li liječiti jedno, moraš po- znavati i drugo.

Tako su postupali naši seoski liječnici: bolesniku su liječili jetru pomažući mu istovremeno da se oslobodi briga.

Kad kažem da su ljudi i svijet oko nas dobri, rugaju mi se i vele da sam naivan. Varaju se, nije to naivnost. Dobro znam da nisu svi dobri, ali ni svi opaki, a zloću držim samo slučaj-

157

nom izopačenosti. Tvrde i to da o svemu sudim uprošćeno. Možda,

no meni se zdrav razum, što ga nazovi-umnici preziru zbog njegove

tobožnje ograničenosti, čini najpouzdanijim čovjekovim osloncem i

zato vrlo korisnom osobinom. Da od oca nisam naslijedio razboritost,

još sam se mogao i umisliti. Za nepune četiri godine iz bijede sam

uskočio u blagostanje. Još jučer, tako reći, prijetio mi se hotelski

vratar nogom u stražnjicu, a danas me svečano dočekuju i takvi ljudi

za koje se ni u snu nisam mogao nadati da ću im ikada prići. To bi i

najtrezvenijemu zavrtjelo glavom. Pa i same prilike često su me

dovodile u iskušenje da se držim važnom osobom. Takva je bila i

ova. Nakon jednog predavanja koje sam održao u Marakežu, dva

nepoznata mladića dođoše za mnom u hotel »Mamounia« gdje sam

bio odsjeo. Obojica su bila Marokanci, ali odjeveni po posljednjoj

evropskoj modl. U njihovu nena-metljivom ponašanju sretno se

stapala arapska uglađenost s evropskim odgojem. Odmah prijeđoše

na stvar:

— Gospodine, prisustvovali smo vašem predavanju i že-ljeli

bismo da dođete pregledati našeg oca.

— Jako mi je žao, gospodo — odvratih — ali ne mogu. Nikada

ne primam bolesnike u gradu u koji sam pozvan da održim

predavanje.

Poznajući običaje u njihovoj zemlji, ponudih ih kavom. S mnogo

obazrivosti dadoše mi na znanje kako su voljni pla-titi čitav milijun

ako prihvatim.

— Ne, ne mogu nikako. Radi se o principu i siguran sam

da ćete to shvatiti.

Oni ustanu, pozdrave me i odu.

Slijedećeg dana nazove me telefonistkinja hotela i reče mi:

— Ovdje je gospodin general X ..., komandant mjesta, i

želi s vama razgovarati.

Nisam znao što od mene hoće, no odvratih da ga čekam u svojoj

sobi.

Ubrzo zatim uđe general i pozdravi me po vojničku lup-nuvši

petama.

Već je i to bilo smiješno što jedan stari general pozdravlja mene

mlaca, k tome običnog rezervistu bez čina, no još se više iznenadih

kad mi reče:

— Jučer ste odbili, gospodine, sinove njegove ekselencije

El Glaouija, paše od Marakeža, i rekli im kako ne možete pre-

158

gledati njihova oca. El Glaoui je telefonirao u Predsjedništvo odakle

upravo dolazim s molbom da njegovoj ekselenciji iza-đete u susret.

Zaista nečuveno. Jedan general moli me u ime vlade da se bavim

medicinom, a u Francuskoj sam upravo zato bio go-njen i osuđen.

Vjerujem da sam jedan od rijetkih Evropejaca kojima je bilo

dopušteno da uđu k El Glaouiju. U raskošnoj odaji kao iz »Hiljadu i

jedne noći« dočeka me visok i mršav starac, dostojanstven poput

kalifa. On je vjerovao u moć mojega bilja i ja mu ga stavih na

raspolaganje.

Te večeri, pod južnim nebom kojim se nijedno drugo ne može

mjeriti, na kojemu i zvijezde izgledaju bliže i još sjaj-nije zbog

tamnog plavetnila beskraja, načas me obuze osjećaj silne taštine.

Teško je kad se preko noći izdigneš iz siroma-štva. Kako da ne

osjetiš opojnost uspjeha? Na svu sreću, takvo me raspoloženje nikada

nije držalo dugo i uvijek mi se vraćala dragocjena duhovna ravnoteža.

Na jednoj svečanoj večeri kovali su me u zvijezde zbog postignutog

uspjeha, no kad sam se u zoru vratio kući, rekao sam sam sebi: »Ipak

si ti samo seljak, sin onoga Kamila.« To me je brzo vraćalo zbilji.

A iskušenja je bilo i previše. Privlačno je bilo pobjeći od

svakodnevnih pregleda tolikog broja običnih maiih Ijudi i odazvati se

laskavim ponudama iz inozemstva koje su uvijek donosile vrlo

visoke honorare. Možda mi se neće vjerovati, ali, uz te bogate i

glasovite bolesnike osjećao sam grižnju sa-vjesti. Nekako mi se činilo

da prikraćujem one prave, pa da bi im se odužio i tako se iskupio u

svojim vlastitim očima, primao sam ih od osam naveče do ponoći.

Snagu mi je davalo i to što sam imao sreću da među onim

glasovitim ličnostima koje sam liječio, upoznam ljude izuzet-nih

vrlina. Njihova mi je skromnost služila kao dragocjen primjer i u tom

je smislu možda najviše utjecao na mene Robert Schuman.

Dok sam jedno jutro čavrljao s Herriotom u njegovoj sobi, on mi

iznenada reče:

— Maurice, upoznat ću vas s jednim od svojih najboljih prijatelja.

Shvaćanja nam nisu baš uvijek ista, pogotovu ne

159

u pitanju vašeg dragog Boga, no za mene je taj čovjek svetac. Radi se o Robertu Schumanu.

I on ugovori vrijeme pregleda. Idući u Rue du Bac, gdje je Schuman živio u malom tro-

sobnom stanu, nisam mnogo razbijao glavu. Sjećam se kako čak nisam bio ni osobito znatiželjan. Poznavao sam ga po-vršno, na temelju nekoliko karikatura i fotografija objavlje-nih u novinama, a na njima — koliko se sjećam — nije bio baš lijep.

Kad me njegova gazdarica uvede u stan, pomislih da sam se zabunio u katu. Prije bi se reklo da tu stanuje nekakav crkvenjak skromnih prihoda nego poznati političar.

U njegovoj radnoj sobi ugledah rasklimano klecalo, izli-zano od duge upotrebe. Na zidu je visilo raspelo a pod njim škropionica od šimširovine, sa blagoslovljenom grančicom masline. Jedini udobniji komad pokućstva bio je naslonjač kakav vidimo u seoskih župnika, presvučen zelenim baršu-nom i ukrašen čipkom pletenom na kukicu, ali nisam baš siguran da je ministar ikada u nj sjeo.

Preda mnom je, ravan kao svijeća, stajao Robert Schuman u odijelu od grube sive tkanine i obuven u crne staromodne cipele. Punih četrnaest godina drukčijih nisam ni vidio na njegovim nogama. A bio je začuđujuće ružan: sitna ćelava giava s ušima kao u slona, vrat ispružen kao u žirafe a sve to nasađeno na nezgrapno tijelo za koje bi moj otac rekao da je dugo kao dan bez kruha.

— Kako vam se dopada moj momački stan?

Moja ga je zbunjenost zabavljala te me stade ispitivati svojim živim očima u kojima ni stakla naočala nisu mogla sakriti izvjesnu podrugljivost.

— Nazivam ga tako jer u njemu provodim dane starog neženje, gospodine Messegue. Sigurno ćete za vrijeme pre- gleda opaziti da nosim duge gaće.

Njegov tvrdi alzaški naglasak parao je moje gaskonske uši, navikle na pjevuckavu otegnutost krajnjih slogova. Uzeh ga dakle pregledati, uz uobičajena rutinska pitanja.

Olovna boja puti, beskrvne usnice, suhonjave ruke s blije-dim noktima — sve je ukazivalo na to da trapi svoje tijelo i napreže duh. Mogao je dakle bolovati samo od želuca.

160

Тај naizgled turobni čovjek, za koga bi se zbog njegova strogog držanja moglo pomisliti da je hladan i neprijazan, smiješio se vragolasto i dobroćudno. Nikada nisam čuo da o nekome loše govori.

Pobuđivao je u meni radoznalost. Kako se tako povučena i nenametljiva ličnost mogla posvetiti politici u kojoj više uspijevaju brbljavi bukači nego isposnici? Kad smo se do-voljno sprijateljili, do čega je ubrzo i došlo, odmah sam o tome poveo razgovor.

— Isto tako me često pitaju zašto se nisam oženio. Od- govorit ću vam, gospodine Messegue, istovremeno na oba pitanja. Kada sam 1919. po prvi put bio izabran za narodnog poslanika, oženio sam se politikom. Za mene je ona postala zbiljska supruga, pretjerana u zahtjevima a često i neposto- jana, no zato sam ja bio vjeran koliko dvoje zajedno. Ima muškaraca koji se istovremeno mogu posvetiti i ženi i svome pozivu, a ja eto ne mogu. Uvijek bih živio u strahu da jedno od njih zanemarujem. Zašto sam se opredijelio za politiku? Iz taštine. Mislio sam, naime, da ću tako biti korisniji, a kad se već nisam vezao uz neko voljeno biće, nečim sam ipak morao ispuniti svoj život.

Postalo mi je jasno: u politiku je ušao kao u neki redov-nički red. Poznajući dobro sebe, bio je svjestan činjenice da bi mu neizbježne obaveze prema ženi uvelike komplicirale život, a grozio se i od same pomisli da bi zbog njega netko mogao trpjeti.

Vraćajući se jednom sa sjednice u Narodnoj skupštini, a bila su već tri sata ujutro, Schuman pred samim vratima svoga stana ustanovi da je zaboravio ponijeti ključeve.

— Što sam mogao da uradim, gospodine Messegue? Da pozvonim i probudim Mariju? A kako bih to smio učiniti kad je jadnica radila čitav dan, te se morala naspavati. Sjeo sam na stepenice i pozvonio tek u sedam sati.

U duhu sam ga vidio kako dršćući poput ptice sjedi i čeka da se Marija probudi. Pravi Schuman! Ni jednog trenutka nije pomislio kako je njegov san važniji od služavkinog. Ni slutio nije kakvu mi je lekciju iz poniznosti dao toga dana.

Nikada nisam imao tako poslušnog bolesnika. Najsavjes-nije se pridržavao svih mojih uputa, a ipak sam s liječenjem imao velike muke. Lako sam zgotovio lijek na bazi sljeza, ali

11 O ljudima 1 travama 161

kakvu dijetu da nametnem umjerenom čovjeku koji se redo-vito hrani kuhanim krumpirom, kosanim odreskom, pije vodu i rijetko kada čaj od metvice, a praznike provodi u samostanu Liguge?

Njegov privatni život bio je bez i najmanje sjenke a po-štenje i savjesnost prema državi upravo začuđujući.

Jedno jutro zatekoh se na peronu baš u trenutku kad je on krišom silazio iz vagona prvog razreda, nakon službenog puta u inozemstvo.

— Mora da ste jako umomi — primijetih. — Kako to da niste uzeli spavaća kola?

— Ima Prancuska i prečih izdataka nego što su ova. Spa-vati se može sasvim dobro i sjedeći.

A imao je — to dobro znam — vrlo težak san.

Državne je poslove vodio kao da su njegovi vlastiti, a bio je toliko štedljiv da je naveče posljednji izlazio iz ministarstva gaseći za svojim suradnicima svjetlo.

Jednom mi zgodom reče:

— Pomalo ličim na Georgesa Clemenceaua: i on je uvijek dolazio na posao prvi, a odlazio posljednji. Jeste li čuli za onu anegdotu koja je vrlo vjerojatno istinita? Tek što je bio ime- novan za predsjednika vlade, zaputi se oko podneva u obila- zak zgrade, praćen najbližim suradnicima. U prvom uredu ne zatekne nikoga, a tako isto ni u drugom, trećem, četvrtom. U petom, najzad, ugleda jednog pisara kako spokojno spava za stolom položivši glavu na ruke. Jedan revnosni tajnik jurne da ga probudi, ali ga »Tigar« zaustavi i reče: »Ne budite ga, inače će i on otići.«

Alzas sam zavolio zahvaljujući jedino Schumanu. Uvijek sam govorio kako čovjek ima zapravo dvije domovine: svoje rodno selo i državu. Odskora međutim kažem: svoje selo i Alzas. Neobično volim Alzašane; to su ozbiljni i radini ljudi, a opet, veseli i osjećajni.

Svatko zna da je Schuman pobornik evropskog jedinstva, ali ga bez potpunog učešća Njemačke nije mogao ni zamisliti. Satima smo znali hodati jedan pored drugoga, gazeći sporim i teškim korakom seljaka bogatu i plodnu alzašku zemlju, a Schuman mi je za tih šetnja mirno i promišljeno dočaravao sliku jednog novog svijeta.

162

— Gospodine Messegue — uvijek me tako oslovljavao, ali je u njegovim ustima to zvučalo kao »dragi prijatelju« — naj- prije moramo onemogućiti rat u nađmetanju, zato treba ostvariti konfederaciju evropskih država. Mi smo kao lješnjak među kliještima za drobljenje oraha, a ručke su im USA i SSSR. No u to novu Evropu mora ući i Zapadna Nje- mačka, i to ne čekajući ujedinjenje obiju njemačkih država, do čega prije ili kasnije mora doći.

To je velik narod: ozbiljan i radin u miru, krut i opasan u ratu, pa je najbolje biti mu prijatelj. Nijemci znaju koliko je truda potrebno da se čestito zabije samo jedan čavao, uzida jedna jedina cigla. Bez njih Evropa ne može.

Realiste koji vide dalje od drugih uvijek krste utopistima, no ja se na to ne osvrćem i borit ću se za svoju ideju dokle god bude potrebno — završi Schuman.

Daleki me Alzas toliko privlačio da sam u Marckolsheimu iznajmio lovište. Nakon one prve hajke u Španjolskoj nekako sam zavolio lovački sport, a od oca sam naslijedio i izvjesnu spretnost. Zbog toga sam često odlazio sa Schumanom kad je u Strasbourgu imao držati predavanja o Evropi. Bio je loš govornik, pa je predavanja čitao, no to je obavljao još gore.

Jedne večeri, u Domu armije u Strasbourgu, ustade neka djevojka u prvom redu. Ta plavuša lijepa kao boginja, s ko-som počešljanom u obliku konjskog repa koji je tek bio ušao u modu, izazovno povika:

— Umukni, rogonjo!

Za onoga tko je poznavao Schumana ta je grubost bila još teža.

Međutim, on sabrano skine naočale, pogleda djevojku i odvrati:

— Ah, gospođice, kakve li ružne riječi u tako lijepim ustima!

To je bilo dovoljno. Studenti koji su se ondje bili okupili u namjeri da ga ometu vikom, saslušali su ga pažljivo do kraja, a zatim nagradili oduševljenim pljeskom. Čim bi mu uspjelo da pobudi interes, taj je skromni i povučeni čovjek svakoga pridobijao svojom čestitosti i istinskim uvjerenjem.

Jednoga dana, dok smo se nalazili na mome lovištu u Marckolsheimu, on mi reče:

163

— želio bih da se upoznate s jednim mojim kolegom 1 dobrim prijateljem. I on umije da liječi s pomoću bilja.

Pomislih da se radi o nekom njemačkom rivalu, a kako Schuman iz nekog posebnog razloga ništa podrobnije nije htio reći, ja ravnodušno odvratih:

— Bit će mi jako drago. Dođite sutra s tim vašim prija-teljem, upravo spremam hajku.

— Ali ni ja ni on nismo lovci. — Voli li bar pješačiti? — Još više nego ja. — Izvrsno. Hoćete li da mi poslužite kao hajkači? — Prijedlog vam je zanimljiviji no što i mislite. Do viđenja

sutra! Po načinu kako su Schumanu iza naočala bljesnule oči,

trebalo je da budem na oprezu i posumnjam kako mi sprema neko izuzetno iznenađenje. A bilo je zaista veliko.

Jutro je najavljivalo lijep kasnojesenski dan. Probijajući maglu, sunčevi su se zraci rasipali kroz krošnje jelki kao svilenkaste kose mladih Alzašanki. Psi su od nestrpljenja za-tezali uzice, a lovci na polazištu zagrijavali sebi tabane veselo tapkajući u mjestu.

Čekao sam da stigne Schuman pa da dadem znak za po-kret, kadli na priličnoj udaljenosti primijetih kako se za-ustavio jedan »mercedes«. Zbog izmaglice nisam jasno raza-birao Uce, ali sam dobro vidio tirolski pusteni šešir sa kitom, zelenu pelerinu od lodena, pumperice, debele vunene čarape i teške lovačke cipele — dakle tipičnu siluetu Nijemca. Lice mi se učini ravno, nekako zgnječeno. Odmah ga prepoznah: bio je to kancelar Konrad Adenauer, najstariji državnik Evrope, a uz Churchilla i de Gaullea i jedan od najčuvenijih.

To zaista nisam očekivao a moji se gosti iznenadiše još više nego ja.

Iz očiju mu je izbijala neka nadmoćna hladnoća kad mi se, mučno sričući riječi, obratio na francuskom svojim hrapavim grlenim izgovorom.

— Mi smo, gospodine Messegue, u stvari »kolege« jer nas obojicu prožima isto vjerovanje, a ono zbližuje ljude i na- rode — reče pogledajući u Schumana. — Na žalost, kao s pacijentom sa mnom nećete imati sreće jer s pomoću trava liječim sam sebe, iako federalna vlada Zapadne Njemačke

164

velikodušno stavlja na raspolaganje svom kancelaru tri služ-bena liječnika. Kako vidite, uživam solidnu zdravstvenu za-štitu.

A onda će s vragolastim smiješkom u očima: — Uostalom, oni ne bi ni dopustili da se vrzmate u mojoj

blizini, valjda iz straha da ne postanete »francuski Raspu-tin« ... No o tome ćemo kasnije. Došli smo radi lova, e pa krenimo!

Citav taj dan — a jasno ga se i danas sjećam — protekao je u znaku prirode. S gotovo senzualnim užitkom gazili su Adenauer i Schuman po mekoj mahovini i riđim iglicama jelki što su poput saga prekrivali zemlju, te s veselim povicima lupali po grmovima ne bi li iz loga istjerali kojeg zeca ili fazana. Očito je da sam ja jedini lovac u Evropi kojemu je kancelar služio kao pogonič u lovu.

Činjenicu što nisam prekinuo lov još i prije nego je za-počeo ne treba tumačiti kao moje nepoštovanje kancelara. Na-protiv, živo sam želio da se u prirodi opusti kako bih ga mogao promatrati i stvoriti o njemu određeni sud; zato mi toga dana lov nikako nije polazio za rukom.

Taj je čovjek pobuđivao moju znatiželju. Bavarska na-rodna nošnja odavala je njegovu jednostavnost, isto kao i Schumanovo skromno sivo odijelo. Međutim, iz pogleda mu nije zračila nježnost. Nedostajala mu je Herriotova podrug-ljiva dobroćudnost kao i humor kojim je svakoga privlačio Churchill.

Sasvim mu je odgovarao nadimak »stari lisac«. Pred Ade-nauerom sam se nekako ustručavao, a da bih bio neposredan, dušu mi moraju zagrijati simpatija i prijateljstvo. Ličim na šafranove cvjetove koji uporno ostaju zatvoreni ako ih ne miluje sunce. Zato sam se zatvorio u sebe i čekao pitajući se što li se u tom čovjeku krije iza onog spljoštenog lica punog ožiljaka, kao posljedica automobilskog udesa još 1917. godine.

Sunce se lagano probijalo kroz krošnje jela i cijela šuma zračila je nekom svečanom ali hladnom ljepotom, kao da ste se našli u katedrali. Nešto prije podneva odustao sam sasvim od lova i stao uporedo koračati sa svoja dva uvažena gosta.

Adenauer je štapom obazrivo razgrtao zemlju ne bi li otkrio sitnu paprenjaču ili koju poznatu rijetku travu, i upravo nas je to stalo zbližavati. Ja, tridesetogodišnji seoski

165

momak iz Gersa i on, sedamdeset i petogodišnji kancelar Njemačke, bili smo u svakom pogledu dva različita svijeta ... On pažljivo dodirne jedan stručak na zemlji i reče:

— Preiselbeere! — Brusnice! — prevede Schuman. — Koju bolest liječite s pomoću njih, gospodine Mes-

segue? — Nijednu, gospodine predsjedniče. Kod nas u Gersu nema

brusnica, a ja se koristim jedino domaćim biljem čija je ljekovita moć stoljećima provjeravana u mojoj obitelji.

— Razumijem. A onda će pokazujući mi borovnice s crnim bobicama: — I ove imaju isto djelovanje, samo što su one crvene

nešto više kisele i zatvaraju pa ih osjetljivi želuci teže podnose. Razgovor smo vodili dosta teško, miješajući francuski i

njemački, pa nam je Schuman služio kao tumač. — Znate, ja vam mnogo vjerujem u bilje. Brusnice su dobre

protiv dizenterije, a njihovo lišće znatno smanjuje po-stotak šećera u krvi. Pokazale su se vrlo korisnima i pri upali mokraćnih putova, a liječe i grlobolju ... Kojim se biljkama borite protiv pomenutih bolesti?

— Protiv dizenterije listićima kupine, a protiv upale mo-kraćovoda vrijeskom.

— Vama su potrebne dvije biljke, a nama samo jedna. No nisam još svršio: brusnice obiluju šećerom, vitaminima A i B te mineralima. U obliku tinkture suzbijaju afte, upalu usne šupljine, anginu pa čak i egzeme.

On zastade i zagleda se u mene. Nisam se usudio primijetiti kako mi u Francuskoj znamo za

brusnice premda se njima ne koristimo. Imao sam utisak kao da se nalazim na ispitu, te se sa zabrinutošću zapitah što li ću još doživjeti do kraja dana.

— A upotrebljavate li hren? — Ne, gospodine predsjedniče, no znate li da ga u nas na-

zivaju »njemačkim senfom«. Po prvi put opazih kako se nasmiješio, zato nastavih: — Mogu vam reći i to da je hren moćno sredstvo protiv

skorbuta, pospješuje mokrenje i iskašliavanje_a daje se i za j'ačanje prilikom oporavka. Preporučuju ga za liječenje škro- fuloze, bljedila, slabokrvnosti, malaksalosti i rahitičnosti. Na-

166

domjestio sam hren, kojega nema u mome kraju, grbaćem, zato što ima potpuno ista svojstva, a zauzvrat, mnogo je blaži i lakše ga podnose osobe s osjetljivim želucem.

— Vidim da ste učeni, gospodine Messegue — primijeti Adenauer. — Poznajete li onaj izvrsni švedski recept za lije-čenje reumatizma i svih oblika vodene bolesti? Izribate korje-nove hrena, razmekšate ih u vodi kojoj ste dodali malo octa, a zatim sve to prelijete uzavrelim mlijekom. Kad se ovo po-sljednje ukiseli, oberete surutku i svaki dan popijete čašicu--dvije. Ja radije pomiješam izribani hren s maslacem pa njime premazujem kriške kruha. Tako spajam korisno s ugod-nim...

— Sve se to može postići i s pomoću grbaća. — Pokušat ću. Slažem se s vama Francuzima kada kažete

da je bolje spriječiti nego liječiti. A onda će obraćajući se Schumanu:

— Naš specifični poziv izlaže nas velikom živčanom na-prezanju, zar ne? Upravo zato ja već šezdeset godina svako jutro jedem kašu od zobnih pahuljica. Ona sprečava pojavu želučanog čira a uspješno ga i liječi. Francuzi se prilično olako odnose prema svome zdravlju te za doručkom gutaju bijelu kavu, a to je pravi otrov. čim ustanu, onako natašte, raz-dražuju sebi želudac i opterećuju jetru. Što vi o tome mislite?

— Potpuno se s vama slažem, gospodine predsjedniče, ali kod nas na selu ljudi su pametniji. Većina naših seljaka jede za doručak krepku juhu.

U međuvremenu sustigosmo i ostale moje uzvanike te na brzinu nešto založismo kako obilnim jelom ne bismo ubili živahnost i dobro raspoloženje. Adenauer je izbjegavao alko-holna pića, ali j'e za vrijeme jela rado uzimao čašicu izvrsnog rajnskog vina, pa su mu ga — isto kao i Churchillu cigare — slali u velikim količinama. Nakon zakuske netko od prisutnih upita:

— Smeta li vam dim, herr Kanzler1?

— Ne znam. U mojoj prisutnosti nitko nije nikada pušio. Duhovitost njegova odgovora neobično mi se dopade. Uvi-

jek sam se divio ljudima koji imaju dovoljno hrabrosti da javno kažu što misle, a kancelaru otvorenost nije nedostajala.

1 Gospodine pređsjedniče.

167

— Gospodine Messegue" — obrati se tada meni — umijete li kuglati?

Pitanje me prilično iznenadi. Tu je igru upoznao za vrijeme jednog svoga boravka na jugu Francuske i odonda su mu kugle stalno u kolima. Odigrasmo jednu partiju u kojoj je po-kazao priličnu vještinu, premda je bolje valjao nego gađao.

Taj mi je čovjek postajao sve simpatičnijim a jednom me je temom sasvim osvojio:

— Volite li ruže? — Obožavam ih. Bez njih ne mogu zamisliti život i svaki

put osjetim bol kad jednu moram ubrati. Milije su mi crvene jer su simbol čežnje. Legenda veli da je ruža nekad bila bijela. Na gozbi bogova Kupidon je, oblijećući oko Venere, krilom prevrnuo amforu s vinom pa su od njega ruže pocrvenjele. Drugi tvrde da se ubo na trn, te je njegova krv obojila ružu, koju je zatim poklonio Veneri...

— Ah, ti Francuzi, nikad nisu ozbiljni! Svaka im tema daje povod da povedu razgovor o ljubavi! ...

— A Gaskonci su još neozbiljniji, gospodine predsjedniče. Ja lično držim da su crvene ruže bolje od ostalih i da im je ljekovitost veća.

— Na temelju čega to zaključujete? — Crvena ruža iz Provinsa jedina je koja se koristi i za

liječenje, otkako ju je iz križarskih ratova navodno donio Thibaud de Champagne. Ona je djelotvornija i bogatija tani-nom.

— Možda, ali blijede i žute ruže imaju laksativna svojstva kojih vaša nema. No ipak ću vam učiniti jedan ustupak. U Njemačkoj se, u XVIII stoljeću, dr Kruger izliječio od tuber-kuloze i to s pomoću »konzerve« od crvenih ruža. Napomi-njem da je liječenje dopunio čajevima od ječma. A što vi lije-čite svojim ružama.

— Crijevne bolesti, krvarenja, migrene izazvane očnim bolestima, a naročito sve oblike kašlja. One su izvrstan eks-pektorans.

— Ja prednost dajem žutim ružama. Olakšavaju mi iskaš-ljavanje a blaže su od crvenih.

Naknadno mi je Schuman saopćio: — Nešto vam je kancelar prešutio. Naime, na svom po-

sjedu u Rhoendorfu ima jedan prekrasan ružičnjak. Znajući

168

koliko on voli žute ruže, vrtlari su uzgojili jednu posebnu, vrlo lijepu, žutu poput sumpora, i nazvali je njegovim imenom »Konrad Adenauer«.

Bio bih uobražen kad bih samo i pomislio da išta mogu sugerirati kancelaru. Pa ipak, on se živo zanimao za moje me-tode prikupljanja bilja, pogotovo zato jer se koristim samo onim što raste u divljem stanju i uporno odbijam da ga sam uzgajam.

često je znao reći: — Pametno postupate. To je izvrsno. A onda me pitao da li se služim ječmom i žitom. — Cesto ih bolesnicima preporučujem, no sve zavisi od

zemljišta i načina uzgoja tih biljaka. Držim da je to presudno. — Odatle i sve veće nevolje s našom ishranom, gospodine

Messegue. Namirnice nisu više dovoljno prirodne. Odobravao mi je, ali i priznao svoju nemoć. — Slažem se s vama, ali kao šef Savezne Republike Nje-

mačke moram iz ekonomskih razloga braniti njenu kemijsku industriju. Ponekad žalim što do njene ekspanzije dolazi i u neželjenim oblicima, no tada me utješi saznanje da je i aspirin kemijski proizvod.

Međusobno nismo izmjenjivali »recepte«, ali smo dugo raz-govarali o tome kako svaki od nas priprema lijekove s po-moću bilja.

On ih je ponajviše koristio u obliku čajeva, osobito ječam koji je držao gotovo čudotvornim. Trošio je i velike količine kukuruzne brade, kadulje i sljeza, a svojstva im je poznavao do u tančine i praktički ih dugo provjeravao.

— Nikad naveče ne liježem u krevet a da prethodno ne popijem čaj — reče mi.

Naš je susret protekao kao među »profesionalcima«. Obe-ćao je da će iskušati neke od mojih metoda, no nisam siguran da je to i učinio. Uostalom, i ne vidim razloga, ta bio je zdrav kao dren.

Schuman je za njega rekao da je čvrst kao »most u Kehlu«, a imao je i pravo.

Sunce je već bilo na zapadu kad mi se kancelar ponovo obratio:

— Pogledajte me, gospodine Messegue. Za sve imam da zahvalim biljkama i prirodi. Kad mi je bilo osamnaest godina,

169

proglasili su me nesposobnim za vojnu službu zbog plućne bolesti. U mojoj četrdesetoj, jedno osiguravajuće društvo od-bilo je da mi izda policu jer je bilo uvjereno da neću dočekati kraj godine. A evo, trideset i sedam godina nakon toga ja dnevno provodim deset sati u uredu, putujem, prisustvujem svečanim otvaranjima, vršim obilaske, prevaljujem bezbrojne kilometre, a kad se vratim kući, naprosto pretrčim one pe-deset i četiri stepenice do svoje vile. Svi me muževi u Njemač-koj mrze jer se više ne usuđuju pred svojim ženama reći kako više ne mogu od umora. One im odmah prigovore: »A kako može kancelar, i to u njegovim godinama?«

Više to nije bio onaj isti čovjek što je toga jutra izašao iz kola s nepovjerenjem i hladnoćom u očima. Sada je s odušev-Ijenjem nastavljao započetu temu:

— I zašto ljudi uvijek spominju »godine«, molim vas? čim je netko deset godina stariji od vas, odmah u njemu vidite starca. Onda je svijet prepun staraca!

Zatim mi neočekivanom otvorenošću uze objašnjavati na koji se način održava muškost.

— Ako čovjek želi uvijek ostati mlad, mora održavati svoju snagu tako da stalno masira kičmu pomadom od ku-pina, gloginja i metvice. A kakav je za tu svrhu vaš recept?

— štitac, rosopas, metvica i žutilovka. Adenauer je sa zanimanjem pratio moje izlaganje, no bilo je

očito da jedan drugoga nismo uvjerili. Ostali smo, kako je uobičajeno reći za francusko-njemačke odnose, svaki kod svojih stavova.

170

18

IMPOTENCIJA I FRIGIDNOST

Seksualne tegobe ne znaju za godine i često izbijaju iz-nenada.

Ali Khan me zamolio da ga posjetim ne navodeći pobliže od čega boluje. Po načinu na koji mi je preko telefona rekao: »O tome ćemo razgovarati kao muškarac s muškarcem«, po-mislih da se radi o pravoj intimnoj tragediji.

U sebe sam bio prilično siguran jer od takvih tegoba uspje-šno oslobađam i preko osamdeset posto bolesnika.

Ali Khanov apartman u Avenue de Madrid u Neuillvju bio je zaista raskošan. Stilsko pokućstvo iz XVII stoljeća skla-dno se stapalo s orijentalnim intarzijama, a naročito su se dobro slagale tamnocrvena i blago ljubičasta boja kao u hla-doleža. Kipovi, vaze i bareljefi bili su dostojni Louvrea.

Gazeći po skupocjenim sagovima, imao sam utisak da se nalazim u carstvu vila. Ne znam zašto mi je u tom trenutku iskrsla pred oči slika naše kuhinje u Gavarretu, popločana istrošenim crvenim opekama, no lisam se ni najmanje bojao. Posjećujući tolike bolesnike, navikao sam na svakojaki dekor i podjednako se ugodno osjećam uz siromaha kao i pored princa ili milijardera. Ništa me više ne može zabliještiti niti potresti.

Taj unutrašnji mir dobro mi je došao kad me sobar poveo u prinčeve lične odaje.

Ugledao sam ga u naslonjaču, okružena lijepim tajnicama ili možda sobaricama, a jedna mu je manikirka upravo do-tjerivala nokte.

171

— Ah, vi ste taj delija s travama! Smiješno, ali zbog toga što svakome propisujete kupelji nogu, zamišljao sam vas kao zamazanog starkelju, a ne kao pristala mladića.

Izražavao se pretjerano prosto, ali s takvom superiornosti da se nisam mogao uvrijediti.

Uzeh ga promatrati. Sjaj njegove kose, svježina puti, boja noktiju — sve je na njemu odavalo savršeno zdrava čovjeka.

Nemarnim pokretom ruke on otpusti manikirku, no stalno mu prilažahu lijepe djevojke: ova da ga za nešto upita, ona da mu uruči nekakvu ceduljicu ili mu u uho šapne ime osobe koja je upravo nazvala telefonom. Nije mi išlo u glavu da se nalazim dva koraka od Place de l'Etoile, a ne u nekoj orijen-talnoj palači.

Izvadih iz džepa visak i stadoh njime prelaziti preko prin-čeva tijela.

— Zar vi vjerujete u te blezgarije? Znate, meni ne treba nikakav hokus-pokus!

Dok me gledao, oči su mu se cinično smiješile, a opet, iz-bijala je iz njih takva vatra da je nužno morala zavrtjeti gla-vom svakoj ženi.

— Dakle, što je sa mnom, Messegue?

— Savršeno ste zdravi.

— Kako i ne bih! Pijem, pušim, ničega se ne odricem. U svemu pretjerujem, a ništa me ne zamara. Samo, ipak po-stoji jedno »ali« ... Poznato mi je da se mnogo bavite seksual-nim pitanjima, da vas pozivaju čak u Kuwait i neke druge arapske zemlje gdje su mnogi s razlogom zabrinuti za svoju muškost. Rekli su mi da postižete izvrsne rezultate i da se nakon vaše intervencije žene više ne mogu požaliti na svoje čikice. Zato sam vas i dao pozvati. Recimo da u ljubavi ne-mam teka.

Jednostavnim riječima i vrlo otvoreno princ mi objasni kako u završnici nikada ne zataji, kako može čak i da produži igru, ali mu sam akt ne donosi nikakvo zadovoljstvo i predaje mu se ponajviše iz higijenskih razloga, kako bi zadržao kon-diciju.

— Shvatit ćete da me to uzrujava. Nije li moja ravnoduš- nost prema ljepoticama koje me okružuju znak preranog sta- renja? Možete li mi na neki način pomoći?

172

— Mogu! Ali najprije mi recite koliko puta sedmično vo-dite

igru?

— Redovito tri puta na dan.

— I uvijek uspješno i bez teškoća?

— Svakako.

— Ako je tako, prinče, bit će bolje da zamijenimo uloge te da vi

meni pružite pomoć.

Od srca se nasmijao i nakon toga se više nismo sastajali.

Vratio sam se kući smijući se po prvi put jednom seksu-alnom

problemu, inače im prilazim s velikom ozbiljnošću. Teškoće takve

vrsti znaju ponekad doseći dramatske razmjere i odlučivati o životu

muškarca i žene.

Od seksualnog slaganja zavise sklad i sreća u braku. Nitko to ne

zna bolje od mene jer mi je od petnaest hiljada takvih bolesnika,

koliko sam ih do danas liječio, preko dvanaest hiljada zahvalno za

potpuno izlječenje.

Usprkos valu erotizma i bučnim izjavama o seksualnim

slobodama, ljudi se još uvijek nećkaju i nerado govore o svo-jim

tegobama. U tome su Francuzi još zatvoreniji iako u svi-jetu slove

kao narod velikih sladostrasnika.

Rijetko se događa da me netko posjeti i otvoreno prizna kako mu

seksualni akt ne uspijeva ili u njemu ne nalazi ni-kakva užitka. Muku

mučim dok nekoga ne natjeram da se oslobodi straha i zamršenih

kompleksa. Ne uživam u tome da mi Ijudi iznose pojedinosti iz svog

intimnog života, ali oni i ne slute u kolikoj su mj'eri nervni

poremećaji, čir na želucu ili smetnje u jetri posljedica upravo

poremećenog seksualnog života.

Ljudi šute iz taštine i samoljublja. Muškarac se ustručava priznati

nedostatak svoje muškosti, a žene još više sputava urođeni stid i

zatucanost u odgoju. Prečesto im majke govore kako seks u braku

nije važan, a morale bi im upravo o njemu davati solidne pouke.

Umjesto toga, uče ih da je seksualni akt »bračna dužnost«, dovoljno

da im u tijelu unaprijed zalede svaki užitak.

Za šutljivce sam uveo prokušanu metodu.

Kad bolesnik prvi put uđe u moj kabinet, pažljivo ga osmo-trim i

već nakon nekoliko trenutaka mnogo toga znam o njemu. Dovoljno

jasno govori njegova krupna ili vitka pojava, otežao ili hitar hod,

apatičnost ili agresivnost na licu. Osobito

173

veliku važnost pridajem očima. U njima pročitam da li je netko tužan, zabrinut, oprezan, povjerljiv, optimist ili pesi-mist. Sve je važno: oblik lica otkriva mi njegova karakterna svojstva, po boji i elastičnosti kože vidim da li netko ima čir na dvanaesniku ili boluje od jetre, da li je punokrvan ili sek-sualno poremećen.

Po pokretima i izgledu ruku zaključuj'em da li je netko radnik ili intelektualac. Osobito su značaj'ne pojedinosti: ako gricka nokte, nije samo nervozan ili podložan kompleksima, takav čovjek može imati i seksualne smetnje, biti čak i per-verzan. Nikada nisam vidio da snažan i uravnotežen muškarac gricka nokte.

Mnogo toga otkriva i način odijevanj'a: odmah uočim da li je netko snebivljiv, kukavan, plašljiv. Pretjerano nervozni i zabrinuti muškarci drukčije se oblače nego oni mirni i spo-kojni.

Kad se radi o ženama, ta su zapažanja još značajnija. Već na prvi pogled znam je li žena prikraćena ili trajno zadovolja-vana. Hod seksualno usrećene žene nekako je mazan i spor, pokreti su joj skladni, malo se u bokovima njiše. Nezado-voljena se žena trza, nervozna je, pokreti su joj odsječeni kao u lutka na uzici, ukratko, nikada ne djeluje smireno.

A odaje je i način odijevanja. Seksualno prikraćena žena, kao što je i shvatljivo, nastoji nadoknaditi oduzeta joj zado-voljstva neprestanim mijenjanjem haljina i dotjerivanjem svoje vanjštine. Ona želi da djeluje uzbudljivo i zavodnički kako bi prikrila duboki unutrašnji nemir.

Ništa se od svega toga ne da naučiti iz knjiga, jedini je učitelj iskustvo. čim bolesnik uđe k meni, već znam hoću li mu moći pomoći ili ne, pa prema tome i da li бе ozdraviti.

Nije to moje lično otkriće. Svaki bolji liječnik praktičar uvijek je i psiholog i ima razvijenu intuiciju. Titularni profe-sor medicinskog fakulteta može se pokazati osrednjim liječ-nikom, a neki nepoznati seoski liječnik može u praksi po-stizati prava čuda.

Ne volim uopćavati, pogotovo ne u medicini, a još manje kad se radi o seksualnim tegobama od kojih je svaka poseban lični slučaj. Ipak se takvi bolesnici dadu svrstati u dvije velike grupe: na jednoj su strani oni s organskim, na drugoj strani oni sa psihičkim smetnjama.

174

Onim prvima, dakle s urođenim ili stečenim manama, ja dakako ne mogu pomoći.

Međutim, kada god se radi o funkcionalnim smetnjama psihičkog porijekla, ili kada su one nastale zbog upale mo-kraćnih putova, šećerne bolesti, a posebno gojaznosti — takve smetnje vrlo uspješno liječim s pomoću bilja.

Kad se radi o seksualnim poremećajima, ne zadovoljavam se samo time da bolesniku objasnim kako će upotrijebiti moj lijek nego mu, često i na dvije stranice, ispišem kako se mora hraniti, koja jela i pića mora izbjegavati. Ponekad moje upute nemaju naizgled nikakve veze s medicinom, ali su zato vrlo korisne.

Tako izvjesnim mlađim ženama (svejedno da li su neudate, razvedene ili udovice), kad se tuže na potištenost i nervozu — a očito im nedostaje muškarac — savjetujem da otputuju u Italiju, i to posve same. Ako se neka usprotivi napominjući kako ionako teško podnosi samoću, ja spremno odgovorim: »Ništa ne brinite! Kad stignete onamo, ne zatvarajte se u ho-telsku sobu. Hranite se u krčmama s domaćim specijalite-tima, izlazite na kavu tamo gdje po baštama sviraju orkestri i plešite što više. Vjerujte mi, vratit ćete se preporođeni.«

Ne mislim da su Talijani nešto posebno u poređenju s dru-gima, ali oni uvijek — osobito na jugu — nađu vremena da ga posvete ženi. Za njih je važan ugođaj jer su im i krajolici takvi da navode na sanjarenje, dok muzika i pjesma samo raspaljuju osjetila. A žena je često hladna baš zato što joj se uskraćuju i vrijeme i sredstva potrebna da se čulnost u njoj razbudi.

žena je iznad svega sentimentalna, i da bi se spremila za spolni akt, potrebna joj je obazrivost i nježnost. Iskonski od-g°j još je drži u uvjerenju da je ljubavni čin sramotan, a ako je prvo iskustvo značilo promašaj ili proteklo s bolovima, to izopačeno mišljenje samo se u njoj učvrsti.

Muškarci bi se uvijek morali povoditi za primjerom muž-jaka rajske ptice. Prije nego će dovesti svoju odabranicu, on na zemlji podigne skrovište, pravu bračnu ložnicu. Dobro po-ravna tlo i odstrani sve što bi njegovoj miljenici moglo ozlije-diti noge, zatim cvijećem okiti krov i zidove, a razaspe ga i po podu. Tek tada pođe da potraži ženku. Sav u blistavim bo-jama, kao neki istočnjački princ, napne gušu, nagne malo

175

glavu kako bi mu bolje treperila perjanica a onda počne samo za nju izvoditi ljubavni ples.

Koja bi žena mogla odoljeti tolikoj uslužnosti i ljepoti? Nijedna.

Vrlo su rijetki bračni parovi sa sređenim seksualnim ži-votom. Ponekad je dovoljno vrlo malo pa da žena postane frigidna. Toliko je naime osjetljiv mehanizam njene seksual-nosti. No isto tako, suprotno onom što prečesto misle žene, ni muškarac nije grubo i bešćutno biće. Uzroci izvjesnih ob-lika njegove spolne nemoći, premda su drukčiji nego u žena, mogu isto tako biti vrlo suptilni.

Usprkos tome smijem ustvrditi (prema mojim vlastitim statistikama) da su u devedeset i pet posto slučajeva krivi muškarci ako žene nisu seksualno zadovoljene.

Kod muškaraca sam najčešće nailazio na tri slijedeće funkcionalne smetnje: impotencija, ili postojanje požude ali bez mogućnosti zadovoljenja; anafrodizija ili odsustvo spolne požude; prerano izbacivanje sjemena ili nemogućnost samo-svladavanja.

Mrzim te odviše tehničke medicinske izraze koji ljubavi oduzimaju svaku poetičnost i nikada se njima ne služim. Pri-mijetio sam, naime, da se naučnim raspravljanjem ljubav svodi na mehanizam spolnih organa kojim sa sigurnošću mo-žemo upravljati. Bolno je za muškarca kad njime više ne može da gospodari, a još teže za ženu koja u spolni akt svje-sno unosi prefinjenu osjećajnost.

Vjerujem da svoj uspjeh u liječenju impotencije dobrim dijelom dugujem činjenici što nikada ne zaboravljam pouke koje nam daju biljke i životinje, a njihov spolni akt nikada nije popraćen surovošću.

Upravo sam se u vezi s tom fiziološkom stranom ljubavi naslušao vrlo bolnih intimnih ispovijedi.

Neka mlada, vrlo živahna i zamamna žena povjeri mi se jednoga dana:

— Gospodine, meni su dvadeset i četiri godine a mome mužu dvadeset i tri. Vjenčali smo se pred šest mjeseci, ali do prve bračne noći nikada nije ni došlo. Nevolja je u tome što pouzdano znam da me on voli. Prije braka imala sam mladića i s njim doživjela slasti kojih se više ne mogu odreći. Ne že-

176

lim varati svoga muža, što dakle da uradim? Imam nemiran san,

nervozna sam i razdražljiva. Svjesna sam da postajem nemoguća.

Svake noći osjećam toplinu njegova tijela, milu-jem njegovu nježnu

put, a ujutro sam — i protiv svoje volje — na njega ljuta. Jučer se,

gospodine, nisam mogla savladati i dobacila sam mu da je

impotentan. Rasplakao se kao dijete i bilo mi ga je žao.

Završivši svoju priču i sama brizne u plač.

— Objasnite mi, gospođo, kako se stvari odvijaju.

— Najprije me dugo ljubi, u tome mnogo uživa. Dok smo bili

zaračnici, često sam pomišljala kako nas očekuju divni trenuci bude li

za tim milovanjima slijedilo i ono drugo. U noći nakon svadbe — a

ranije me iz moralnih obzira nije htio ni dodirnuti — poljubio me,

zatim malo milovao a onda se okrenuo od mene i rekao: »Ludo te

volim, ali ovo je jače od mene, predugo sam čekao na ovaj

trenutak...« Povjero-vala sam, ali ni slijedeće noći ni onih koje su za

njima dolazile ništa se nije izmijenilo.

— Možda vam nije poznato da je nekim muškarcima po-treban

ženin poticaj.

— O, ne, gospodine! Ljubav se mora voditi udvoje. Uosta-lom,

on ne dopušta da i ja sudjelujem, od toga pobijesni.

— Je li vam objasnio zašto?

— Rekao mi je: »Prepusti to prostitutkama, zar me baš moraš

podsjećati da ti nisam prvi.«

Sve mi je bilo jasno. Propisah joj sredstva za umirenje i zamolih da mi

pošalje svoga muža. On mi odmah prizna:

— Uvijek mi padne na um kako je s drugim spavala prije mene, a

onda nikako da izvršim obljubu.

— A da li volite svoju ženu?

— Do ludila.

Iz razgovora doznah da ga je zarana obudovjela majka odgajala u

strogo vjerskom duhu i da se protivila njegovoj ženidbi.

On nastavi:

— Osim toga, gospodine, moja majka nije ni znala da mi je žena ranije imala momka, inače bi sigurno bila spriječila moj brak.

12 O Ijudima i travama 177

Како nije imao većih seksualnih prohtjeva, nije ni osjećao potrebu za Ijubavnicom. Zadovoljavao se povremeno kratko-trajnim odnosima s prostitutkama o kojima se izrazio ovako:

— Uvijek sam se nakon toga izjedao. Ima nečeg ogavnog u milovanju tih žena, nikad jednu od njih ne bih poljubio.

— A s njima niste bili impotentni?

— Ne. To se zaista nije moglo dogoditi.

Njegova spolna nemoć bila je očito psihičkog porijekla. Odnosi što ih je imao s prostitutkama toliko su u njegovim očima uprljali tjelesnu ljubav da nije mogao ni zamisliti kako u njoj sudjeluje voljena žena. Osim toga, uporno ga je pro-gonila misao da mu je supruga već pripadala drugome.

Bili su potrebni dugi razgovori dok ga konačno nisam oslo-bodio svih njegovih tabua. Ostalo su obavile moje biljke ras-pirujući postepeno njegovu ljubavnu želju.

No bilo je i mnogo težih slučajeva.

Jednoga dana uđe k meni gospođa W..., prekrasna blon-dinka, njegovana i vrlo ukusno odjevena. Odmah prijeđe na stvar, kao da je svoju ispovijed naučila napamet:

— U mojoj trideset i drugoj godini ispunio mi se konačno san i postala sam supruga lijepa, bogata i vrlo pažljiva muža. Usprkos razlici u godinama — on je prevalio pedesetu — bila sam uvjerena da sam našla sreću. I zaista, prema meni je dobar, nimalo sebičan i neobično obazriv. Međutim, u ljubavi kao da je sasvim drugi čovjek. Otkako smo se vjenčali, ni jedan jedini put nije me usrećio. Mislim da nije normalan.

— čekajte, gospođo. Jeste li prije stupanja u brak upo-znali seksualni užitak?

— Naravno. Imala sam ljubavnika s kojim sam se izvrsno slagala.

— Da niste uz njega stekli određene navike u ljubavnoj igri koje su vašem mužu nepoznate ili možda mrske?

— Ne vjerujem. Hans je u svakom pogledu bio normalan.

— U to ne sumnjam. Ali leptir dugo miluje cvjetni vjenčić prije no što pelud klizne u pestić. Možda i vi osjećate potrebu za takvim sitnim užicima?

Ona pocrveni tako neočekivano da pomislih kako je krivica zaista na mužu, te reče:

— O, ne, gospodine.

178

Моје pitanje је bilo umjesno jer se žene između tridesete i

četrdesete godine teško odriču u djevojaštvu stečenih na-vika,

pogotovo ako su — kao u anglosaksonskim zemljama — mnogo

prakticirale oblik ljubavi »sve, samo ne ono«. Ako to i zadovoljava

licemjerstvo, u seksualnom pogledu često do-vodi do teških

organskih poremećaja.

— Ne gospodine, nimalo ja nisam kriva, a vjerujte mi,

voljela bih da jesam.

Zatim nastavi:

— Između mene i moga muža sve se odvija uvijek na isti

način. On iznenada upadne u moju sobu, baš kad se pred

spavanje raščešljavam, i priđe mi sav ustreptao od požude.

Ne uspijem se pravo ni namjestiti u krevetu, a on je već go-

tov, mada me nije ni dotakao. Zvuči nevjerojatno, ali... još

ga nikad nisam osjetila u sebi.

Kad se to dogodilo prvi put, njegovu sam nemoć protu-mačila

nezadrživom provalom strasti, no kasnije sam mu pri-znala koliko

sam razočarana. Vidjela sam da je zbog toga utucen i pobojala se za

naš brak. Tada se počeh pretvarati kako zajedno s njim doživljavam

orgazam, i bio je sretan. Nikada nije ni pomislio da je to stvarno

nemoguće. Jednoga dana bilo mi je dosta te mučne komedije pa sam

od bijesa stala kričati. On je povjerovao da je to od užitka. Odonda,

moji krici postaju sve jači, a on i ne sluti da to viče moje iz-mučeno i

prevareno tijelo. Osjećam kako postepeno ludim, mrzim ga zbog toga

a počinjem prezirati i sebe.

— Prije svega, gospođo, bit će potrebno da razgovaram

s vašim mužem.

Imala je pravo. Sutradan stupi preda me lijep, šarmantan i vrlo

snažan muškarac. Ispriča mi kako je prvi put doživio orgazam kad mu

je bilo petnaest godina. Zatekao se u loži jedne plesačice, u trenutku

kad se češljala pred ogledalom.

— Stajao sam pozadi nje i promatrao je. U loži se osjećao zadah

znoja, parfema i kozmetičkih preparata — mješavina teških i

razbludnih mirisa. Podilazila me vrućina, a ruke su mi bile ledene. U

jednom trenutku ugledah njena obrijana pazuha, orošena kapima

znoja, i nešto kao da u meni prsnu. Pomislih da ću se onesvijestiti, no

ubrzo zatim osjetih neko predivno olakšanje.

— Bili ste zaljubljeni u tu plesačicu?

179

— Како se samo u tim godinama može biti. Ludovao sam za njom.

— A sa ženom u koju niste zaljublj'eni, kako vam ide s njom?

— Ne znam. S takvom nikada nisam imao spolnih odnosa. Uz kratki tečaj o seksualnom odgoju, stadoh liječiti njegov

živčani sustav. Uspjeh nije izostao, no trebalo je zaista mnogo vremena.

Dvije godine kasnije primih od gospođe W... pismo iz kojega saznah da je dobila kćerkicu, a zanimljiva je bila i na-pomena: »Beba nije na svijet došla iz epruvete!«

Kumovao sam velikom broju djece, što nije ni čudo uz tolike žene koje sam liječio od neplodnosti. Za mene su užitak i začeće neodvojivi, pa često o tome razgovaram s muževima. Naravno, pomoći mogu samo onda kad je neplodnost psihič-kog porijekla, a takva je u osamdeset i pet posto slučajeva. Događa se i to da se maternica grči i odbacuje sjeme, ali takve su pojave rijetke.

Po držanju supružnika u mome kabinetu, mnogo toga mogu da zaključim. Svakome od njih dadem četvrt sata vre-mena da izloži svoje mišljenje i onda čekam.

Ako muž prvi uzme riječ, odmah znam da je sebičnjak. U tom slučaju, malo ima nade da će se u krevetu izmijeniti i postati susretljiv ljubavnik. Pustim ga da govori još neko vrijeme, a zatim se obratim njegovoj supruzi:

— Izvolite, gospođo.

Općenito, muževi takva kova svaki čas prekidaju ženino izlaganje nastojeći me uvjeriti kako ona ništa pametno ne može da doda.

Takvi su muškarci u pravilu sangvinici i često imaju bi-kovsku šiju. Uvjereni su u svoju muškost zato što se brzo raspaljuju, ali znamo da isto tako brzo i klonu. Nikad mi se oni ne obraćaju prvi, pomoč uvijek traže njihove žene.

Pa ipak, nije tako bilo s Lilianom S ... i njenim mužem. Sastanak je zatražio on — visok, snažan pedesetogodiš-

njak, prosijede i kao četka oštre podšišane kose. Njegove kratke ali široke šake odavaie su rvača i čovjeka kao stvorena da se probija kroz gomilu. Ona je bila sitna i mršava, a uz njega je izgledala još manja. Diskretno namirisana i vrlo

180

ukusno odjevena, doimala se mladenački, ali bore oko usta i strogost u očima svjedočili su da je umorna i ogorčena. Odmah je prešao na stvar:

— Moja žena i nije htjela da dođe. Veli da je to sada su- višno kad je već zatražila rastavu braka. Međutim, ja sam joj stvorio ugodan dom, omogućio da živi mondeno, ima nakita i krzna, dakle sve što jedna žena može poželjeti.

Ona ustane sa sjedala i dobaci mu u lice: — Sve osim zadovoljenja. Gospodine, udala sam se za im-

potentna čovjeka. On pocrveni i žile mu na vratu nabreknu od uzbuđenja. — Sasvim je luda. Imamo petero djece, gospodine. A zatim će okrenuvši se k njoj: — Zar ti je toliku djecu mogao pokloniti impotentan muž?

Prava ženska logika! — Jest — dobaci mu ona s ledenom ironijom — imamo

petero djece, ali si ih napravio u pet sekunda! Svuda u svijetu ljudi vode ljubav, no ima krajeva u kojima

za nju ostaje više vremena. U seksualnom pogledu najugroženiji je gradski čovjek, bez

obzira na njegovo zanimanje, jer stalno živi u strahu. živce mu truju telefoni, rokovnici, stiska s vremenom. Nekada su ljudi živjeli sporije i skladnije, ostajalo im je čak vremena da sjednu uz prozor i promatraju kako napolju bruji život. Takav se ritam još i danas osjeća na selu. Kad se zateknem u Gersu, seljaci mi se obraćaju zbog svih mogućih bolesti, ali rijetko se tuže na spolnu nemoć.

I zaista, čim mi netko napomene kako je u aktu važna cere-bralnost, zaključim da je impotentan ili da će to uskoro po-stati.

Nedavno sam imao vrlo potresan slučaj koji je razorio pet-naest godina sretan brak. Obratila mi se prekrasna žena od svojih četrdeset godina, puti kao u breskve, nježnih sivkasto-plavih očiju, dotjerana i neobično dražesna. U njenom mlade-načkom glasu osjećao se prizvuk gorčine:

— Ne podnosim više svoga muža, gospodine. Već dvije godine živimo u odvojenim spavaonicama. Sve do sada sam se hrabro držala, ni samoj sebi nisam htjela priznati da stvarno patim. Nikad se nisam upitala je li moj Lucien dobro građen i lijep, Apoloni mi ne mogu zavrtjeti glavom. Moje su

181

mi prijateljice zavidjele, govorile o njemu kao ljepotanu, no meni je bilo važno jedino to da ga volim i da se u njegovu za-grljaju osjećam sretnom.

Najprije je utvrdio da sam u ljubavnoj igri malo odviše bezazlena i nazvao me »svojom slatkom malograđankom«. Rado bih s njim bila imala dijete, no on se tome usprotivio. Već ih je iz prvog braka imao dvoje pa nije htio da ih time povrijedi.

U početku su naši spolni odnosi bili dosta česti, no kako su godine prolazile, postajali su sve rjeđi. Sve bi to bilo shvat-ljivo da nisam saznala kako prema meni škrtari, a ima ljubav-nice. To me je zaboljelo i otvoreno sam mu rekla. Odgovorio mi je da za njih ništa ne osjeća, ali mu u ljubavi trebaju iz-vjesna uzbuđenja koja mu ja nisam kadra pružiti.

Dakako, bila sam spremna na sve. Objasnio mi je kako je osjećajima vezan uza me, ali da u aktu postoje zanimljiviji oblici uživanja koji uz moj odgoj i predrasude ne mogu doći do izražaja. Napomenuo je kako istančanija erotika udvostru-čuje u nama užitak, primjerice ako se za vrijeme igre pro-matramo u ogledalu.

Pristala sam na ogledala ne videći u tome naročitu sabla-zan. Tada je postao preuzetniji i zahtijevao da se sastanemo s drugim parovima, do čega je ubrzo i došlo u jednom pari-škom hotelu. Zaista smo bili smiješni. Svi su izigravali ne-stašnu deriščad, a bore su odavale pedesetogodišnjake. Naj-prije sam osjetila nelagodnost, a zatim mi se smučilo. Pro-matrajući svoga muža (on vjeruje kako ima vrlo lijepo tijelo) s jednom drugom ženom, opazila sam da na krupnom trbuhu ima mlohavi nabor, da su mu dlakave noge poput štaka i da mu se salo treska. Tijelo mu je bilo istrošeno i starije nego što se po godinama moglo zaključiti. Zaslijepljena ljubavlju, toga ranije nisam ni primjećivala.

Sve je to bilo odurno. Ako je ljubav takva svinjarija — po-mislih — onda mi više i ne treba. Slijedeći dan zaključala sam se u svoju sobu i poslala ga da spava gdje hoće. Samo, od-onda osjećam kako mi nešto nedostaje i nesretna sam. Naj-zad, kad supružnici više ne nalaze radosti u ljubavi, njihov brak kao da i ne postoji.

182

Како је ta žena imala pravo! Neku osobitu pomoć zaista joj nisam mogao pružiti. Zar sredstva za umirenje mogu po-vratiti izgubljenu ljubav?

Pozvao sam njenog muža i primijetio da je istinski nesre-tan zbog toga što se supruga od njega otuđila.

— Pokušajte shvatiti i mene, gospodine — uze mi objaš- njavati — potrebna su mi posebna uzbuđenja, inače bih po- stao impotentan.

Napola je to već i bio. — Zašto ste naveli svoju ženu da prisustvuje grupnom

seksu? Znali ste da će joj se to zgaditi. — Baš zato što je volim, vjerovao sam da će mi u pri-sustvu

drugih užitak s njom biti još veći. Sažaljevao sam toga čovjeka, a istovremeno bio na njega

bijesan. Volio je suprugu, ali ne dovoljno da joj pokloni dijete i da lične užitke podredi svojoj bračnoj sreći.

Takvim osobama ništa ne pomaže ni moje bilje, ni pozna-vanje ljudi, ni zdrav razum. Uzevši u cjelini, rijetko mi se do-godilo da u liječenju raznih oblika impotencije doživim ne-uspjeh, no beznadni su slučajevi među njima češći nego kod drugih bolesti.

Tako mi se jednom obratila i gospođa Colette D ..., pri-stala i punačka žena, jedna od onih za koje muškarci kažu kako mora da je »izvrsna u krevetu«. Po svemu sudeći, ona je to i bila, samo, krevet njoj nije više pričinjao nikakvo za-dovoljstvo.

Priprostim rječnikom neškolovane žene stala mi se jadati: — Mucno je to, gospodine, ali čim mi se muž približi, i

nehotice odmah ustuknem. Još ga uvijek jako volim, ali ni- kakva užitka više ne nalazim u njegovu zagrljaju.

U početku, prepuštala sam se s oduševljenjem; ta znate kako se u tim trenucima ni na što ne misli. Vjerovala sam mu kad mi je govorio da ne brinem jer on navodno poduzima sve mjere opreznosti. Udala sam se vrlo mlada i neiskusna. Imala sam tek osamnaest godina, a prije njega nikakva dodira s bilo kojim muškarcem.

Nakon prvog neželjenog začeća ispričao mi se i obećao da se takva nezgoda neće ponoviti. Međutim, za nepunih sedam godina, pet sam puta bila prisiljena prekidati trudnoću. Mo-rate znati da smo već imali dvoje djece i da ih više nismo

183

htjeli. Moj muž salamunski kaže kako je lako praviti djecu, ali ih je teško podići na noge.

Kad sam se izjadala svojim prijateljicama, rekle su mi da je on za sve kriv i da me, s malo dobre volje i opreza, uvijek može toga poštedjeti.

Shvatila sam da mu je lični užitak najpreči i da u svojoj sebičnosti ne misli na posljedice koje su za mene uvijek bolne. Otada sam za vrijeme snošaja stalno u napetosti pa ga svaki put odgurnem kad nastupi vrhunac. Njemu to ne smeta, nje-govo je zadovoljenje uvijek potpuno, no ja ostajem prikra-ćena i nemoćno se trzam od prenapetosti.

Osim toga, ne dopušta da uzimam pilule, no sad je ionako svejedno. Ljubav je po mom uvjerenju svinjarija, užitak samo za muškarce. Sada u krevetu više ništa ne osjećam, postala sam potpuno hladna.

Frigidnost iz straha pred začećem sve je češća pojava. Pri-silno prekidanje snošaja oduzima ženi neophodno zadovolje-nje i postepeno izaziva njenu ravnodušnost. Da bi joj se nekako otela, ona ponekad nalazi bezopasan izlaz u raznim oblicima samozadovoljenja, a kad se jednom na njih navikne, postane nesposobna za normalnu ljubav.

Iznenađuje ponekad kako se i vrlo mlade žene u tom po-gledu ponašaju zaista čudno. Jedna od njih mi je povjerila da je njena frigidnost potpuna i konačna. Sreću je našla u kre-vetu svoje prijateljice, ali je odmah dodala:

— Svjesna sam da to i nije pravi užitak, jer njega može pružiti samo muškarac.

Za seksualnu nastranost nije htjela ni da čuje, radije je vjerovala da je zaista frigidna.

A evo što je izjavila jedna druga, svakako razboritija: — Dolazila sam u iskušenje da za ljubavnika uzmem mu-

škarca od četrdeset godina jer su me mnoge prijateljice uvje- ravale kako s mladićima, našim vršnjacima, nije moguće do- živjeti nikakav užitak. Međutim, zapitala sam se što će biti ako se s njim naviknem na zadovoljenja kakva mi kasnije u braku neće moći pružiti neiskusan i mlad muž. To me smj'esta otrijeznilo pa sam sebi rekla kako ništa nespretniji nećemo biti od drugih te ćemo zajedno pronalaziti uvijek nove i dublje užitke. Uostalom, ako ih i ne upoznam, neću se osjećati pri- kraćenom, j'er za drukčije neću ni znati.

184

Nemam pretenzija da dajem pouke o seksualnom ponaša-nju. Nije moguće spremati neodoljive ljubavnike ni dragane koje zaluđuje pamet, kao što se treningom mogu pripremati sportisti za olimpijske igre. Moji savjeti imaju za cilj da onima koji u mene imaju povjerenja pomognu povratiti iz-gubljeni mir i radost življenja.

Metode su jednostavne. Prije svega, zabranjujem afrodizi-jake koji se prodaju potajno. Ta sredstva što raspaljuju u toku jedne jedine noći vrlo su opasna. Pokuša li netko njiho-vom dužom upotrebom pojačavati svoju seksualnu snagu, lako može postati potpuno impotentan.

Moje liječenje s pomoću kupelji nogu i vaginalnih tuševa mora biti popraćeno masiranjem krsta u području najdonjih kralježaka, i to vrlo djelotvornom kremom na bazi bilja. I muškarci i žene često su me telefonom obavještavali kako su se, neposredno nakon upotrebe, i sami iznenadili brzom i snažnom djelovanju.

Navodim tri takve biljke što vraćaju sreću: rosopas, šapiku i čubar.

Rosopas mora biti svježa, nikako starija od petnaest do osamnaest dana. Baš zato ja nikada ne liječim impotentne u januaru i februaru, nego krajem marta kad proljetni sokovi prožimaju sve i svakoga, a tada i bilje ima gotovo čudesnu moć.

šapiku — a moj ju je otac nazivao »medvjeđom šapom« — preporučuje kao prirodni afrodizijak bez nuzgrednih djelo-vanja osobito doktor H. Leclerc koji je njome postigao ohra-brujuće rezultate u liječenju generativne astenije.

Upotreba čubra povezana je s legendom. U nekim starim zapisima stoji da ime te biljke (na francuskom jeziku »sa-riette«) potječe od mitskog bića »satir«. Ti su bradati rogonje — upola ljudi, upola jarci — tratili vrijeme svirajući na fruli i neumorno vodili ljubav s nježnim nimfama. Priroda ih je obdarila tolikom spolnom snagom da je svaki od njih u toku jednog jedinog dana bio u stanju desecima djevojaka oduzeti nevinost. Ako se čubrom i nisu služili bogovi, ako mu je i ime sporno, rezultati njime postignuti dobro su poznati. Njegovo stimulativno djelovanje, podjednako na tijelo i duh, potvrđuje i doktor J. Valent u svojoj knjizi »Aromatnerapie« (Pariz, Ma-loine, 1964).

185

U izvjesnim slučajevima ja mu dodajem metvice i trpuca. Da bi moje »čudesne trave« što prije pomogle bolesniku,

savjetujem mu da svom tijelu nametne određenu disciplinu i da se u ishrani dosljedno pridržava uputa.

U ljubavi se ne smije pretjeravati jer zalihe naše spolne snage nisu neiscrpljive. Svaka zloupotreba u tom smislu može da dovede do impotencije. Isto tako i pretjerani tjelesni na-pori, koji za vrijeme treninga ili takmičenja iscijede iz sporta-ševa tijela sve zalihe mišične i živčane energije, izazivaju pri-vremenu, a ponekad i trajniju spolnu nemoć.

Svakome preporučujem pješačenje po šumi i livadama, po-sebno uz obalu mora zbog stimulativnog djelovanja joda. To nam omogućuje da se opustimo, a ne oduzima želju da svome tijelu pružimo i drukčije ugodne djelatnosti.

Od alkoholnih pića dopušteno je samo vino, a i to u umje-renim količinama. Svi su pijanci impotentni i nesposobni da završe započeti snošaj.

Podjednako je škodljivo i pretjerano pušenje kao i sva sredstva za uzbuđivanje koja mogu da rastroje živce. Naročito valja izbjegavati droge s pomoću kojih prisiljavamo svoje tijelo da ostane budno baš onda kad vapi za snom. One nam doduše pomažu da trenutačno zaboravimo životne teškoće з brige, duhovnu i tjelesnu premorenost, ali nas prije ili kasnije dovedu do živčanog sloma i spolne nemoći.

Kada nakon prisilno budnog stanja poželite san, odmah posižete za sredstvima za spavanje i dakako, iz dana u dan povećavate doze. To neprirodno izmjenjivanje sna i jave znatno skraćuje vaš radni dan, čak i onda kad on traje do u kasnu večer. Uostalom, na to više i ne mislite. A kad se u prisustvu voljene žene sjetite seksa — želja vas ionako rijetko podilazi — odjednom otkrijete da za to više niste sposobni.

Okanite se dakle svih nadražujućih sredstava, a jedite mnogo morsku ribu, rakove i školjke bogate fosforom, te mozak. Posfor vam je potreban zato što ga svaki dan nemilice trošite svojom tjelesnom, umnom i seksualnom djelatnošću.

186

19

FARUK — PRIVLAČNO ČUDOVIŠTE

I u ljubavi je sitost također uzrok nedostatku teka. Ako vas za stolom poslužuju sve samim prezačinjenim je-

lima, na kraju ručka nećete ni znati kakav su okus imala pojedince. Ako vas svaki dan goste najfinijim jelima, ubrzo ćete poželjeti zdjelu obična graha. A ako vam za svakim obro-kom obilato iznose vaša najmilija jela, za samih nekoliko da-na potpuno ćete izgubiti tek. Isto to vrijedi i za trpezu lj'ubavi.

Upoznao sam jednog od najrazmaženijih ljudi na svijetu

— kralja Paruka. Dovoljno je bilo da makne rukom ili ispusti maramicu pa da dotrče i ispune mu svaku želju.

Nikakve veličine nije bilo u njemu, doli gojaznosti koja ga je samo činila agresivnijim.

U ono doba još sam živio u Nici i bolesnike primao u »Ma-jesticu«. Jednog popodneva, tek što sam se kolima umoran vratio iz Liona, tajnica me obavijesti:

— Njegovo veličanstvo kralj Faruk traži da ga posjetite. Već je dvaput nazivao telefonom.

To mi je polaskalo i stalno sam se pitao tko mu je mogao pričati o meni.

Još sam pregledavao jednu čestitu prodavačicu riba kod koje sam na tržnici u Nici često kupovao, kadli moja tajnica

— što nije bio njen običaj — otvori vrata i vikne: — Gospodine, došli su zbog kralj'a! Prodavačica se uzvrpolji i reče: — Zaboga, ne dopustite da čekaju... Joj, danas baš imam

sreće. Ne nailaze kraljevi svaki dan... Idem ja, primit ćete me kasnije!

187

čovjek koji mi se obratio govorio je napadno talijanskim akcentom. Kasnije sam doznao da se zove Gino i da je kra-ljeva desna ruka:

— Njegovo veličanstvo kralj Faruk želi da ga posjetite. Nikad nisam imao smisla za protokolarne formalnosti, a

u ono vrijeme — priznajem — i gotovo nikakva iskustva. Jednostavno sam odgovorio:

— Jako sam počašćen. Vjerujući da sam time udovoljio pravilima ceremonijala,

dodah: — U koji dan i u koje vrijeme?

— Njegovu bi veličanstvu bilo drago kad biste krenuli odmah.

Na trenutak padoh u iskušenje da odgovorim kako još imam obaviti jedan važan pregled, no Faruk je ipak kralj te u meni prevlada oholost. Mora da sam čak i pocrvenio.

— Kamo da krenem?

— Veličanstvo privremeno boravi u Monte-Carlu i već smo vam rezervirali apartman u hotelu »Pariz«, no ako volite imati i pratnju, odmah ćemo izdati naređenje. Kralj će vam staviti na raspolaganje sve što želite.

Odgovorih pomalo blazirano: — Ne. Ići će nekako i tako.

— Možemo li smjesta poslati po vas »rolls«? — Imam vlastita kola. — Njegovo veličanstvo želi da se vozite »rollsom« kako bi

vam bilo udobnije.

Moju blaziranost potisne sada seljački bijes, onaj isti što je 1789. na barikadama vikao: »Smrt tiranima!« Moja kola vrijede koiiko i kraljeva i vozit ću se kako me bude volja. U d'Artagnanovoj domaji znaju što je ponos.

Suho odgovorih:

— Imam vlastita kola, ličnog šofera a uživam i u tome da vozim sam.

šofera nisam imao, ali sekretar, očito impresioniran, nije navaljivao. Zatvorih za njim vrata i ponovo uvedoh prodava-čicu ribe.

— Recite, gospodine — ne izdrža čestita žena — ono s kraljem nije bila šala. Zaista se radi o njemu?

188

Mora da se te večeri pričalo od luke pa sve do korza Sal-cedo

kako sam pozvan k jednom kralju a vijest se sigurno širila i dalje.

Bilo mi je drago što sam nastavio s pregledima, a ne od-mah

odjurio zato što me pozvao Faruk. Ionako sam znao da će me navečer

mučiti savjest što sam nekim bolesnicima morao reći da dođu

slijedeći dan.

U devetnaest sati stigoh pred hotel »Pariz«. Nisam pravo još ni

otvorio vrata svojih kola, a već prema meni potrčaše lakeji,

uniformirani portir i neki tamnoputi mladić s fesom na giavi. Onaj

»mali« Messegue u meni pomisli koliko bi iz-nosile napojnice za svu

tu čeljad, a onaj »veliki« samodo-padno reče:

— Odvedite me u moj apartman.

Domar se spremi da me otprati kadli ga onaj mladić s fesom, treći

sekretar njegova veličanstva, zaustavi:

— Nije potrebno. Gospodina Messeguea već očekuju u nje-

govu apartmanu i ja ću ga lično odvesti...

Prošavši kroz prva dva salona, stigoh napokon u treći, toliko

pretrpan cvijećem da je više ličio na cvjećarnicu. Tamo me dočeka

prvi kraljev tajnik i uslužno prihvati moju praznu aktovku koju sam

ponio samo zato da bih izgledao važnije.

Pozdravi me i reče:

— Poziv sam vam uputio ja.

Nastade tajac. Pomislih kako će me odmah povesti kralju, no on

otvori vrata jedne nove odaje i doda:

— Tu je vaša spavaonica i možete malo prileći.

— Ali ja nisam umoran, radije me odmah najavite kralju.

— Njegovo je veličanstvo jako zauzeto i moglo bi se do-goditi

da dugo čekate. Poručite što god želite. Ne napuštajte apartman, doći

ću po vas čim kralj to zatraži.

Kad ostadoh sam, pomislih kako bi ona skromna pro-davačica

ribe, da me sada vidi u ovom raskošju, sigurno rekla: »Jadnik!

Zbunjen je kao pas kad zaluta u crkvu.« A tako je i bilo. Psihički

nisam bio spreman na ovo »zatočeništvo« premda mi je »ćelija« bila

kao iz bajke: niski, vrlo široki krevet presvučen crnim satenom,

debeli žućkastosmeđi sagovi meki kao engleski travnjak, niski

opalnoružičasti i zeleni sto-lovi te dva blijedoplava telefona.

Kupaonica, velika kao trpe-zarija za mnogočlanu obitelj, bila je od

mramora i sva u

189

crnom i zlatnom mozaiku. Unutrašnje stijenke kade blistale su tirkiznim plavetnilom. S prozora se otvarao divan pogled, kao na razglednici u bojama: gotovo ljubičasto more i bijele hridine s palačom kneza od Monaka na kojoj se vijori crveno--bijela zastava, kao zlatom okupana u sunčevu zalazu.

Ljutila me spoznaja da se moram podvrgavati volji toga nevidljivog kralja, ali proveo sam tako naporan dan da je umor ugušio u meni svaki otpor. Skinuh dakle svoj najnoviji lijepi kaput i prebacih ga preko stalka od mahagonija a za-tim se, razvezavši kravatu, opružih u krevetu. Oči mi se ubrzo sklope od sna.

Probudi me diskretna zvonjava telefona pa podigoh slu-šalicu.

— Njegovo veličanstvo primit će vas za koji trenutak, odmah dolazim po vas.

Pogledah na sat: točno 4h i 30'. Navlačeći ponovo kaput, nesvjesno opipah džepove i otkrih

da sam zaboravio ponijeti visak. U tako kasno doba noći ne-moguće j'e bilo u kneževini nabaviti drugi.

Uzica za razmicanje zavjesa imala je na donjem kraju mjedenu kuglicu i ja je odmah skinuh. Sobarica će mi lako nabaviti malo špage, i eto začas savršenog viska, nimalo goreg od onoga zaboravljenog kod kuće. U duhu sam se već smijao kraljevu iznenađenju kad bude opazio tu neobičnu napravu.

Deset minuta kasnije ponovo uđe Gino. — Izvolite poći za mnom. Zaredaše hodnici, liftovi, pa ponovo hodnici i opet jedan

lift. Pitao sam se da li možda ne sanjam. — Kamo to idemo? — Ovaj lift vodi u podzemni kat. — Pa što ćemo tamo? — U odaje njegova veličanstva.

Sada sam bio siguran da ne sanjam. Nikada dotad nisam obavio pregled u sličnim okolnostima. Gino mi objasni:

— Njegovo veličanstvo ima u Casinu posebne salone pa kada završi s kockanjem, vraća se u hotel »Pariz« podzemnim hodnikom.

Nekoliko trenutaka zatim uđosmo u jedan salon žućkasto-zlatne boje.

190

Za jednim kartaškim stolom spazih široki Farukov vrat a zatim svilenu košulju s ružičastim prugama i lagano ljetno odijelo boje pijeska. Rekoše mi da je njegovo veličanstvo upravo završilo svoju dvadeset i devetu noćnu partiju. Nado-hvat ruke stajale su mu dvije boce šampanjca u vedrici s le-dom, velika kutija tek načetog kavijara i čitavo brdo pečenih pilećih bataka.

U jarkom svjetlu isticale su se na zelenoj čohi ruke igrača a s vremena na vrijeme njihova su se od umora upala lica naginjala naprijed. Oko Faruka sjedila su četiri muškarca i dvije pedesetogodišnje žene.

Za sve njih igra je očito bila afrodizijak. Mračni krevet putenog užitka zamijenio je kartaški stol. Gubitak se poisto-vjećivao s razočaranjem u aktu, dobitak s orgazmom. A upravo su na njega čekali svu noć. Od strasti im se lice grčilo, ruke podrhtavale dok je krupje gurao prema njima karte ili ih od njih sakupljao. Od stola su ustajali tjelesno i duhovno prazni, a ponekad i materijalno upropašteni.

Stadoh promatrati svoga »bolesnika«. Na fotografijama sam ga često viđao s bujnom crnom kosom, a sada mu je bila svjetlosmeđa i sasvim rijetka. On me opazi i zagleda se u me svojim neobičnim modrikastim očima. Učinilo mi se da iz njih zrači inteligencija. Lice mu je bilo svježe, probdjevena ga noć nije obilježila. Među onim mrtvačkim licima suigrača, njegovo mi je izgledalo neobično živahno.

Ipak me u prisustvu toga čovjeka spopala neka nelagod-nost. Osjećao sam da u njemu ima nečeg monstruoznog. Na-smiješio mi se otkrivajući svoje krasne bijele mesožderske zube te odmah shvatih čime taj gojazni, ali još uvijek ljupki tiranin umije čarati.

— Ah, to ste vi, gospodine Messegue! Hoćete li mi do-pustiti da završim ovu partiju?

Bilo je to pristojno izvinjenje, ali ja nisam imao šta da odgovorim. Kartao je kao pravi kralj: podjednako ga je za-bavljao i gubitak i dobitak. Naknadno sam saznao da je te noći na jednu jedinu kartu stavio četiri stotine i dvadeset hiljada franaka i... izgubio.

O njemu kao igraču malo sam znao, no i to mi je bilo do-voljno. Jedne večeri neki mu je suigrač predbacio kako je

191

pokazao samo tri kralja, a rekao da ima četiri. Faruk mu je odvratio:

— Zar sa mnom, kraljem Egipta, nisu četiri?

Jednom drugom zgodom, u San Remu, igrao je poker s nekim krupnim milanskim industrijalcem, komendatoreom P ... B ..., i na njegov relans podigao ulog na tri milijuna lira.

— Plaćam, ali tek toliko da vidim što imate — odvrati industrijalac.

Njegovo veličanstvo izjavi kako ima sekvencu te baci karte u talon napominjući: »U riječi jednog kralja možete imati povj'erenj'e.« Nikada se nije saznalo da li je zaista imao sekven-cu, a B ... je dakako izgubio tu igru.

Inače sam o njemu dočuo da za doručkom pojede tuce jaja i osamdeset dekagrama mesa prženog na roštilju. Jednog je dana u nekom restoranu u Rimu navodno poručio dvadeset kotleta. Pojeo ih je samo devetnaest, a dvadeseti ostavio šefu sale s napomenom: »Prepuštam ga vama, pomozite se njime kako znate!«

Eto kakav je čovjek on bio. Više nisam osjećao ni nelagod-nost ni strah. Za koji ću ga čas početi pregledavati i on će, kao i ona priprosta prodavačica riba, vrebati na izraz mojih očiju da po njemu zaključi hoću li ga moći izliječiti.

O nekoj ozbiljnijoj bolesti nije moglo biti ni govora, ta iz njega je izbijala izvanredna snaga. Neće biti lako nametnuti mu dijetu, no ona je zaista neophodna.

— Zaboga, priđite gospodine Messegue!

On nehajno baci preko leđa batak što ga je jedva bio za-grizao a zatim ruku obriše o hlače. Na jedan njegov znak konobar se zaleti i pruži mi čašu šampanjca koju ja odbih.

— Možda više volite viski?

Odbih i njega, kao i pileći batak, kolače i havanu koju mi je njegovo veličanstvo lično pružilo.

U očima mu pročitah čuđenje i srdžbu. — Zaista ste teški, gospodine Messegue. A da li će vam

prijati ovo?

On pucne prstima i uza me se začas stvori prekrasna mlada plavuša, kao dresirani pas kojemu su naredili da pruži go-spodinu šapu. Umilno se stade maziti, spremna da mi pruži i najsmjelija zadovoljenja.

Kako ostadoh mrtav hladan, Faruk reče:

192

— U redu, ostavit ćemo je za kasnije. A onda će smijući se prilično zlobno: — Sada ćete vidjeti kako jedan čovjek gubi u igri po za-

povijedi, samo zato što sam ja kralj. Radi se o mome mini- stru.

Prstom mi pokaže muškarca od nekih pedeset godina. Bio je dosta snažan, tamnoput kao i ja, ali s otežalim i gotovo crnim očnim kapcima. Trudio se da izgleda miran i ravno-dušan.

Ostali su se igrači diskretno povukli, a i ona moja plavojka ode da se pridruži drugim ljepoticama koje su već bile rezer-virane za goste.

Preko stola uhvatih letimičan pogled onog čovjeka, a bio je kao u zvjerke izbezumljene od straha. Gino mi došapnu: »Da se niste usudili progovoriti, zaboga.« Pomalo mi je već svega bilo dosta, nikako ne trpim takve situacije.

— Podijelite karte! — zapovjedi Faruk. Krupje izvrši naređenje. — Počnite gubiti — naredi kralj — i ne varajte u igri. Kao u krupnom planu na ekranu, primijetih graške znoja

na ministrovu čelu. Faruk otkrije karte. Bile su jake. S vidljivim izrazom olak-

šanja na licu, ministar položi na stol svoje. Srećom, njegove bijahu slabije, a Faruk izjavi:

— Nisu mu čak potrebne ni smicalice da bi po zapovijedi izgubio igru. Kako ono vi u Francuskoj krstite ovakve ljude? Posranci...! Eto, što je on ... a takvi su svi.

Ponavljao je tu prostačku riječ s odvratnim užitkom i ja poželih da se što prije vratim kući.

Jednim pokretom ruke dozove onu plavušu, posjedne je sebi u krilo i stade je svojom ručetinom punom prstenja milovati po bedrima.

— Ničega nema pod lijepom haljinom, čak ni savjesti — reče.

Ubrzo mu i ona dosadi te ih otpravi sve. Predstava je bila završena.

— A sada ćemo, gospodine Messegue, porazgovoriti o meni. Objasnit ću vam zašto sam vas dao pozvati.

Bio je to moj prvi pregled u prostorijama jedne igračnice, no ja isto tako savjesno, kao da sam u vlastitom kabinetu,

13 O ljudlma i travama 193

uzeh prelaziti viskom preko Farukova tijela. Nakon toga, pre-poračih mu kupelji nogu i ruku.

Nikada ne navodim bolesti zbog kojih sam k nekome po-zvan, osim ako su one opće poznate — kao primjerice Her-riotov reumatizam ili Churchillov kašalj — zato neću spomi-njati biljke koje su mi bile potrebne za liječenje njegova veli-čanstva. Reći ću samo to da je uspjeh bio popriličan i da sam po istom poslu bio naknadno pozvan k njemu u Koubbah, nedaleko od Kaira.

Njegova je palača veličanstvena, ali hladna. Nigdje odaje ni kuta za koje bi se moglo reći da ih je namještala brižljiva ruka. Nikada nisam vidio na okupu toliko lijepih stvari raspo-ređenih bez duha i ukusa: san »Hiljadu i jedne noći«, pomije-šan sa sivilom svakidašnjice. Sve sam mramor, bronca i zlato, te glomazni kristalni lusteri koji bi teško pristajali i u pari-škoj Operi.

Od našeg susreta u Monte Carlu bila je prošla nepuna go-dina. Faraka sam zatekao potpuno izmijenjenog. Ispalo mu je i ono malo kose što ju je još imao, a znatno je i odebljao. Oči su mu utonule u salo i iz njih je trajno izbijala neka pre-zriva okratnost.

Pražio mi je ruku neočekivano srdačno. — Dobro došli u moj dom!

Oko njega su stajali njegovi ministri, dostojanstvenici na-čičkani odličjima, dvorjanici i sekretari, a gorostasni mišičavi sluge te mekoputni efebi s prekrasnim istočnj'ačkim očima stalno su se motali nečujno poput sjena.

A onda će obraćajući se svim tim moćnicima: — Gospodo, predstavljam vam gospodina Messeguea. Na-

ređujem da se svi podvrgnete njegovu liječenju i da mu bo- ravak učinite što ugodnijim. A sada možete otići.

Nakon toga predloži mi da zajedno razgledamo neke nje-gove predmete. Posjedovao je čitave zbirke skupocjenih glaz-benih automata i mehaničkih figura kojima se neobično po-nosio.

— Pogledajte ih, zar ne liče na moje ministre? I jedni i drugi izvode uvijek iste pokrete koji su im nametnuti.

Više stotina tih starinskih čudovišta, izrađenih od čista zlata i dragog kamenja, vrijedila su i u ono vrijeme stotine milijuna.

194

Gino koji nas je s poštovanjem slijedio došapne mi u jed-nom trenutku:

— Rijetkima kralj ukazuje tako veliku čast. Radije bih bez Farukova prisustva bio razgledao mnoge

zaista predivne stvari. Svojim zajedljivim primjedbama sa-svim mi je pokvario užitak:

— Volim te predmete zato što su pripadali ljudima koji su bili uvjereni da nikada neće doći u tuđe ruke. A eto, za smiješno nisku svotu pripali su meni. Ovo je toaletni pribor generala Klebera, ono termometar ruskog cara. Ukrašen je zlatom i dijamantima, kao da mjesto u koje ga je sebi gurao smrdi manje nego u drugih ljudi. Pogledajte palicu što ju je Hitler poklonio maršalu von Brauchitschu: orao je od zlata a križ od hematita. A ono je burmutica Fridrika II koju po- sebice volim zbog ugraviranog napisa: »Pripadala sam Fri- driku II. On me poklonio svome sinu i ja moram ostati u obitelji.« Zabavno, zar ne?

U njegovoj radnoj sobi ugledah na zidu portret vrlo lijepa i vitka mladića, nježna, gotovo djetinjeg pogleda. Prikazivao je kralja Faruka kad mu je bilo šesnaest godina.

— Pa da, to sam ja. Više ne nalazite sličnosti. Napravljen je 1936. kada sam stupio na prijesto. Odonda sam se izmijenio, što ne?

Tko da u portretu prepozna ovu tridesetogodišnju gojaznu ljudinu ćelave glave?

Na njegovu pisaćem stolu s intarzijama ležala je jedna pesnica izrađena od bronce.

— Mora da ste za nju čuli — reče mi. — E, moj Messegue, s pomoću šake dobijam sve što zaželim. Učini mi se još odurnijim nego u Monte Carlu te pomislih kako monarhija u Egiptu neće biti baš duga vijeka. Nakon kraće stanke on nastavi:

— Vi, gospodine Messegue, čitate ljudima tijelo, a ja misli. Zaista sam vidovit. Mogu vam reći da će se samo pet kraljeva održati u svijetu: tref, herc, karo, pik i... engleski kralj. No ostavimo to. Iskoristite što potpunije svoj boravak u Koub- bahu i još večeras upoznajte slasti orijentalnih noći.

čim je sunce zašlo, odvedoše me u moju sobu. Svila, sa-govi, predmeti od zlata, prigušena svjetla, miomirisi, skrivena glazba — sve kao u istočnjačkoj priči. Dočekaše me i dvije

195

ljepotice, očito sestre blizanke, s očima kao u gazele a tijela kao u grčkih božica. Iz svake njihove kretnje, iz glasa i ple-sova što su ih preda mnom izvodile, izbijala je neodoljiva i sve pomamnija pohota. Ljubav je za njih bila obred koji su do u tančine vršile s nekim svetačkim žarom. Egipat je u doba faraona poznavao takve svećenice.

Vrlo prostran krevet prekriven jastucima stajao je na jed-nom povišenom mjestu, a u produženju odaja koje su mi bile dodijeljene nalazio se bazen od ružičasta mramora, s plav-kastom kristalno čistom vodom. Grlile su me i milovale, a zatim se kupale i jedna drugu diskretno prskale parfemom. Takve opojnosti nikada ranije nisam doživio. Dakako, dono-sile su mi razno voće, kolačiće s medom i orasima, pistaće, bademe te slatko od ruža s hašišom.

Oko ponoći, savršeno građene gole crnkinje dođoše da istrljaju i mirisnim uljima namažu tijela dviju djevojaka. Isto tako uradiše i sa mnom, a pod njihovim vještim prstima začas nesta iz mene sav umor. Osjetih se lak, čil i kao preporođen. Dva crnca natoče mi kupu slatka vina, boje svijetlog jantara, s jakim okusom cimeta.

Sve je to bilo do u tančine proračunato i najpažljivije iz-vedeno. Mislio sam da se takve stvari još događaju samo u romanima ili u velikim holivudskim spektaklima, a ipak, tu sam noć proživio, a ne sanj'ao.

Da razbude u meni strast ili ugase moju ponovnu žeđ, dvije su gazele, s očima sjajnim poput baršuna, bile spremne da izvrše sve što od njih zatražim. Da sam bio sadist, na jedan moj mig već bi dotrčali eunusi s kožnim remenovima o po-jasu. Sve je bilo predviđeno, u svemu su mi se morale po-koriti.

Moji su nagoni zdravi pa blizankama nije bilo teško da udovolje mojim skromnim zahtjevima. Ipak ću reći da sam iskoristio tu jedinstvenu noć". Ne bih povjerovao normalnom muškarcu koji bi tvrdio da se može oduprijeti takvoj poplavi naslade.

Kad se ujutro probudih, sunce je već davno bilo odskočilo nad Egiptom. Mogao sam pomisliti da sam sve to samo sa-njao. Zatekoh se posve sam. U sobi svaka je stvar bila na svome mjestu, a mlaz vodoskoka rasipao se na svjetlu u hiljade dijamanata. Oko mene duboka tišina.

196

Sinoć sam zaboravio obaviti uobičajeni ispit savjesti, no zato sam to učinio ujutro. Shvatio sam da kad čovjek ima sve te stvari, i k tome svake noći, brzo poželi nešto drugo i lako se premetne u Faruka. Zato osjetih zahvalnost prema svome ocu koji me učinio onim što jesam, a zahvalih i dragom Bogu što nije dopustio da takva oca zaboravim.

Dvadeset i četiri sata kasnije napustio sam palaču. Iz aviona sam još vidio poput kukaca sitne crne felahe kako kopkaju vječnu zemlju faraona.

Faruka više nikada nisam sreo. Više mi nijednom nije uputio poziv da dođem u Egipat, a meni je to bilo i drago jer ne znam da li bih smogao dovoljno snage da se oduprem dražima nježnih gazela iz palače u Koubbahu.

197

20

UTRILLOVA RUKA I COCTEAUOVO SRCE

Ne volim mnogo statistike. One su u naše vrijeme postale prava manija od koje sam, srećom, ostao pošteđen. Smeta mi i način na koji se provode kad je riječ o bolesnicima. Kad se statistički podaci svedu na same brojčane pokazatelje, imam utisak da postaju sastavni dio narodnoga gospodarstva i da se o zdravlju počinje govoriti na isti način kao o tržištu ili proizvodnji petroleja.

Nikad mi nije palo na um da sastavim statistiku o rezulta-tima svojih liječenja, no to je umjesto mene učinio jedan moj suradnik. On je proveo čitave večeri, a vjerujem i noći, pro-učavajući bolesničke kartone u koje uvijek unosim primjedbu: izlječenje, poboljšanje, povratak bolesti, neuspjeh ili pak ne-izvjesnost, što znači da se bolesnik više nije javio ni saopćio nam rezultat liječenja.

Usprkos odbojnosti koju osjećam prema brojkama, sada ih i ja iznosim sa zadovoljstvom, i to prvi put:

Naziv bolesti izlječenje u °/» poboljšanje u %> neuspjeh u °/o

Angina pectoris i infarkt 50 40 10 Arteritis 15 70 15 Artritis 30 60 10 Astma 60 30 10 Kronični bronhitis 10 80 10 Srce 50 40 10 Poremećaji živca simpati-

kusa 85 10 5 Egzem 98 — 2

Emfizem 10 70 20

198

Naziv bolesti izlječenje u %> poboljšanje u °/o neuspjeh u °/o

zeludac Suvišak holesterina Jetra Hemoroidi Nesanice Migrene Kronični reumatizam Išijas Krvni tlak Smetnje u cirkulaciji živčane smetnje Probavni trakt čir na duodenumu Varikozni ulkusi Povišenje ureje

80 15 5 60 20 20 80 15 5 50 20 30 80 10 10 80 10 10 30 65 5 60 30 10 60 30 10 30 30 40 80 15 5 50 30 20 90 5 5 30 30 40 50 30 20

Iako su za mene laskavi, ti mi brojčani podaci ne govore baš mnogo. Međutim, kad se sjetim imena nekog bolesnika, uvijek u duhu proživljavam mučne trenutke borbe što sam je zajedno s njim vodio protiv njegove bolesti. Meni je, kao i li-ječniku, potrebno bolesnikovo povjerenje jer je ono neopho-dno ako želi ozdraviti. Ponekad je dovoljno da samo spome-nem neku bolest pa da u meni stanu navirati sjećanja. Tako me riječ astma odmah podsjeti na Maroko i moj smjeli pot-hvat u vezi s Narcoseom Murcianom.

U Casablanku sam bio pozvan da održim četiri predavanja s diskusijom. Publika je bila zagrijana kako samo u južnjač-kim zemljama zna biti. Među posjetiocima nalazio se i znatan broj onih koji su i ranije prisustvovali mojim predavanjima pa su ona za njih bila kao film u nastavcima.

Za svoj uspjeh imam djelomično zahvaliti četvorici liječ-nika koji su svako veče dolazili da mi protuslove braneći kla-sičnu medicinu. U ono sam vrijeme još bio sklon da Liječ-ničku komoru poistovjećujem s liječnicima, pa sam iz samo-obrane često prelazio u napad. Moja vatrena, ali uljudna pre-pirka oduševljavala je publiku. Pred izlazom iz dvorane, po trgovinama i na terasama kavana svuda se moglo čuti kako se »messeguisti« i »antimessdguisti« bučno prepiru.

Cetvrte, dakle posljednje večeri, rasprava je bila tako žučljiva da je jedan liječnik — mislim da je to bio primarijus dr Corcos — ustao i dobacio mi:

199

— Gospodine Messeguć, ja ne sumnjam u vašu dobro- namjernost i poštenje, nego jedino u uspješnost vaših liječe- nja. Ja sam vam kao i sveti Toma, vjerujem samo u ono što vidim.

Ponesen svojom urođenom žestinom, spremno mu od-govorih:

— Imam jedan prijedlog: odaberite sami bolesnika a ja ću s njim otputovati avionom. Liječit ću ga kod sebe dva-tri mjeseca, platiti mu troškove boravka a k tome još i plaću koju dobiva u Maroku. Postavljam jedan jedini uvjet: da ga isti liječnici pregledaju u polasku i na povratku.

— Prihvaćam, gospodine — spremno će moj protivnik — ali i ja imam jedan uvjet: bolesnika ćemo odrediti mi.

— Slažem se. Tražim pravo jedino u izboru bolesti.

— Izvolite.

— Neka to bude astma.

Dvoranom se prolome povici oduševljenja.

Dogodilo se, eto, po drugi put da u toku predavanja po sjevernoj Africi stavljam sličan prijedlog. Mora da mi je žarko sunce u tom kraju dobrano udarilo u glavu kad sam se upustio u takav rizik. U tom se času sjetih očevih riječi: »Tko sa đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju«, no prijedlog je bio prihvaćen i ja ga nisam mogao ni htio povući.

čim u dvorani nasta tišina, primijetih kako ustaje neki gospodin. Bio je to Мах Hvmans, generalni direktor Air--Francea.

— Gospodine — poviče on — Air-France će bolesniku osi- gurati besplatan prijevoz u polasku i povratku.

Sutradan upoznah svoga bolesnika, a zvao se Narcose Mar-ciano. Taj skromni brijač, inače otac petoro djece, bolovao je od tako teške kronične astme da je bio nesposoban za bilo kakav rad. U posljednje vrijeme jedva je preživio jedan opa-san napad i njegov se slučaj držao beznadnim.

Gotov sam — pomislih kad sam ga ugledao. — Pa to nije bolesnik, nego živi mrtvac; još će mi umrijeti na rukama. Moje je pravo da odustanem, ta ni liječnici ne mogu učiniti čudo, a kako bih ja. Zatražit ću da mi dadu drugog bolesnika.

Razmišljajući o svemu tome, uzeh ga kriomice promatrati. Koža mu je bila bez sjaja i sasvim mlohava.

200

Ona četvorica liječnika došla su na ispraćaj. Jedan od njih dade mi znak da priđem i pošteno izjavi:

— U posljednje ga vrijeme nismo viđali pa ni znali da se nalazi u tako teškom stanju. Još je vreme da se časno povučete.

Umalo da to i ne učinih kadli mi bolesnik, gušeći se od zaduhe, reče:

— Povedite me, gospodine. Vi ste mi posljednja nada. Kako će moja djeca bez mene?

Zagledao se u me svojim krasnim crnim očima u kojim& se zrcalio užas. Bio je to pogled čovjeka kojega je smrt već uzela za ruku i ja prihvatih njen izazov.

Putovanje je bilo mučno. štedeći ono malo životne snage što mu je još preostalo, jadnik je zatvorio oči i gotovo se nije ni micao. Pred tako divljom voljom za životom, stadoh i ja hrabriti samoga sebe: neću biti sam, imat ću njegovu podršku.

Dva mjeseca kasnije bio je potpuno izliječen i zajedno smo se vratili u Casablanku. Još je i sada živ i nikada mu se napadi astme nisu povratili.

Priznajem, bio sam uzbuđen zbog te svoje značajne po-bjede. Nakon toga marokanski su mi liječnici upućivali sve astmatičare kojima medicinska znanost nije više uspijevala pomoći.

No najveći postotak mojih izlječenja, i to 98 %, otpada na ekcem. Toj činjenici imam zahvaliti i svoje poznanstvo s Mauriceom Utrillom.

U ono doba još sam lično ugovarao vrijeme pregleda. Sada više to ne činim, ali ne zbog umišljenosti već iz opreza. Go-tovo sam uvijek zaboravljao izvijestiti svoju tajnicu o pre-uzetim obavezama pa se znalo dogoditi da mi se istovremeno pojave i po dva-tri bolesnika.

Za 16h i 30' rokovnikom je bio utvrđen prijem Lucije Va-lore, ali mojom je krivnjom dva sata morala čekati sa svojim mužem. Ni pojma nisam imao tko je ta bogata žena s nizo-vima krupnih bisera i teškim zlatnim narukvicama, nemarno ogrnuta dugim šalom na kojemu bi joj danas i hipiji mogli pozavidjeti. Do nje se vrpoljio mršav nervozan starčić kojega sam u svojoj naivnosti držao gospodinom Valorom. Na nje-govu potresno oronulom tijelu odijelo kričavo modre boje na-prosto je visilo. Ubrzo saznah da je to Maurice Utrillo.

201

Lucie Valore uđe u kabinet i zaplovi prema meni dosto-janstveno poput galije natovarene zaostavštinom Asteka.

— Možete sjesti — reče mi — a sjedni i ti Maurice i paž- ljivo slušaj gospodinova pitanja. Došla sam se s vama posa- vjetovati u vezi s njegovim ekcemom koji je, otvoreno kažem, posljedica pretjeranog pića. Pokaži svoju nogu i obadvije ruke, Maurice!

On mi poslušno pruži ruke, drhtave kao dvije usplahirene ptice. čak i onako unižene bile su izvanredno lijepe te su, za-hvaljujući dugim i snažnim palcima, mogle isto tako uspješno i vajati.

— Znate, oboje smo čuveni sUkari — nastavi ona. — Ne-volja je u tome što Maurice jedva može držati kist, a teško mu je čak i potpisati sliku. A njegov se potpis plaća zlatom. Možete li mu na neki način pomoći?

— Najprije ga moram pregledati i postaviti mu nekoliko pitanja.

— Onda bi bolje bilo da dođete k nama u Vesinet. Ovdje se Maurice ne osjeća ugodno. Vašem domu nedostaje ljepota, a on je navikao na moje umjetnine i bez njih ne može da živi. Vidjet ćete naše slike, a i pregled ćete obaviti u prijatnijoj atmosferi.

Spremno prihvatih poziv, goreći od želje da što prije vidim njihov neobičan dom.

Otvorivši sa strahopoštovanjem teška željezna vrata u Cortotovoj ulici, neugodno se iznenadih. Volim prirodu u nje-nom djevičanskom stanju, a vrt u koji sam ušao, bio je njoj sušta suprotnost. Posvuda po zemlji vidjeli su se neukusni rokoko kipići a zavojite aleje dizale se i spuštale poput staza mini-golfa. U dnu parka ugledah neskladno zdanje (danas »Muzej Utrillo«) s izblijedjelo ružičastim zidovima i s man-sardom na gornjem katu.

Na samom ulazu u vrt podignuta je kapela koja i oblikom i veličinom podsjeća na one što ih viđamo na grobljima.

Kuća me se dojmila kao pravi muzej. Odmah s ulaza pri-mijetih na desnoj strani salu »Valadon«1 koja je služila kao blagovaonica. Na zidovima su visila dvadeset i tri portreta Utrillove majke, sve sama remek-djela. Nešto kasnije pružila

1 Suzana Valađon bila je Utrillova majka, također čuvena slikarica.

202

mi se prilika da ih u miru pažljivije razgleđam. Na lijevoj je strani bila »sala Utrillo«. Toliko je u njoj bilo majstorovih platna da od njih nisam mogao razabrati kakve su boje zidovi. Uspio sam pročitati i transparent ispisan Utrillovom rukom: »Kad je Bog stvorio Luciju, učinio je to da bi usrećio mene.« Najveća odaja u kući mogla se nazvati »Utrillo-Valore«. U njoj su se većinom nalazila Valorina platna, majstorovih je bilo malo. Supružnicima je ta prostorija služila za dnevni boravak a u njoj me Lucija i primila. Zatekao sam je kako sjedi u naslonjaču i svojim mesnatim prstima, punim dija-mantnog prstenja, gladi svog najmilijeg od pet pekineza, dok su ostala četiri obigravala oko nje lajući od ljubomore.

— Predstavljam vam svoje blago — reče mi. — Zovu se Choudi, Chouchou, Utrillette, Valorette i Marquise, a trpe samo osobe koje ih vole.

Gotovo nismo ni čuli što jedno drugome govorimo. U sobi je bila velika krletka s tridesetak papigica koje su parale uši svojim reskim kreštanjem.

U uglu je stajao Utrillo u prašnjavom odijelu i nijemo me promatrao premještajući u ustima zaboravljen opušak. U nje-govim, poput izblijedjele potočnice plavim očima zrcalila se ganutljiva tuga.

Pod zapovjedničkim i uvijek budnim pogledom žene koju je Maurice za rijetkih dana poslušnosti nazivao »dobra moja Lucija«, uzeh pregledati toga velikog slikara što se doimao kao napušteno dijete.

Postavljajući mu u toku pregleda razna pitanja, iznenada se sjetih stare skitnice Schouma. I Utrillov je ekcem, kao i njegov, bio posljedica pretjeravanja u piću, zato se odlučih za iste trave. No slikarevi su živci bili načeti u daleko većoj mjeri, pa otopini dodah još i ljutića, divlje ruže i metvice.

O nekoj dijeti nije moglo biti ni govora te mu propisah samo kupelji nogu i ruku. Nakon izvjesnog vremena ekcem mu se znatno smanjio.

Kad sam s pregledom završio, Lucija me stade upućivati u svoje slikarstvo.

— Pogledajte dobro ovaj portret Rite Hayworth. Po na- rudžbi Ali Kana, trebalo je da ga, kao prinčev svadbeni po- klon, izradi Maurice, no on je to ođbio ispričavajući se princu slijedećim riječima: »Mogu vam naslikati kuću ili neku ulicu,

203

ali ne portret vaše žene. Jedina žena koju slikam jest moja dobra Lucija.« Da bih nekako naknadila štetu, portret sam izradila ja, ali ga Ali Kan nije htio uzeti. Bila sam ogorčena tim više što sam se slikajući strašno namučila. Posao mi uspi-jeva samo onda kad iz modela zrači Ijepota duše i inteligen-cija, čega u toj djevojci uopće nema. Lice joj je dotjerana holivudska maska.

Lucijino mi se djelo učini jako ružnim: obična smjesa najkričavijih boja i u tako debelim namazima te je umalo ne upitah da li se u radu služila zidarskom žlicom.

Utrillo se dosađivao pa je sjeo za harmonij i na djetinji način stao iz njega izvlačiti neke otegnute i unjkave tonove. Koliko mi je lajanje pasa i kreštanje papiga to dopuštalo, slušao sam ga dok je pjevušio neku crkvenu pjesmu.

— Znate, vrlo je pobožan i pravi mistik, — objasni Lucija. A onda će Mauriceu: — Predstavi gospodinu Messegueu svoje prijatelje koji se

nalaze na harmonijumu. Uz mali gipsani kip svetog Pavla, ugledah fotografije Sache

Guitrvja i Mauricea Chevaliera. Ovaj posljedni napisao je i posvetu: »Od jednog Mauricea drugomu.«

Kad se spremih na odlazak, Lucija mi, svisoka kao kra-ljica, reče:

— Neću vas ispraćati. Prije nego izađete, ako vas zanimaju slike, možete razgledati obadvije sale.

U Utrillovu misticizmu bilo je nečeg potresnog. Često sam ga, navraćajući k njima, zatjecao kako kleči u kapeli i skru-šeno se moli pred jednim neukusnim kipom Bogorodice. Kako su mu se ruke tresle, zrna na njegovoj krunici udarala su o kameni pod i pri tome zveckala. Njegova izmučena duša osje-ćala je potrebu za stalnom prisutnosti Boga.

Ta je kapelica priča za sebe. Maurice je preklinjao Luciju sve dok mu je nije dala sagraditi, a zatim je zahtijevao i da je blagoslove. Jednog jutra došao je iz Pecqa župnik sa svoja dva ministranta te i to obavio. Odonda mu se, izgleda, povratio njegov duševni mir, no zato se morao pokazati »jako dobrim i poslušnim«. Lucija je naime zahtijevala da zauzvrat izradi određeni broj slika.

Često sam se pitao kakvu je milost trebalo da izmoli od Boga. Možda mir? Nikada nisam prisustvovao užasnijim sce-

204

nama od onih što mu ih je pravila Lucija. Uostalom, uzvraćao joj je istim prostačkim rječnikom kojim se inače služi samo ološ. U njihovim prepirkama najblaži su izrazi bili »pizdonjo« i »droljo«. Za vrijeme onih nekoliko posjeta čuo sam više ogavnih pogrda nego za petnaest godina od svih svojih boles-nika zajedno, uključivši i kralja Faruka.

Maurice, kojega ni češći boravci u bolnici nisu mogli iz-liječiti od njegova poroka, znao je iznenada povikati:

— Daj mi vina, droljo!

U tim trenucima prestajala je da postoji njegova »dobra Lucija«.

— Idi se je ...! — Kakam se ja na tebe!

— Donijet ću ti ga ako gospodinu Messegueu rečeš da sam bolja slikarica nego tvoja majka.

— I dat ćeš mi vina? Cijelu litru? Nećeš ga razvodniti?

— Neću, obećajem ti. Najzad, pogledajte Messegue ovu sliku — reče pokazujući mi svoje najnovije djelo. — Na njoj se osjeća lepršavost, nesputan duh!... A ona jadna Suzana Valadon kao da je svojim grubim potezima namazivala na platno drek. Priznaj da je tako, Maurice. Nećeš to da kažeš jer ti je ona majka... Lud je bio za njom, taj seronja!...

— A gdje je vino što si ga obećala?

— Dobit ćeš ga, ali tek pošto dadeš izjavu.

— Neću. Prije donesi bocu. — Evo je! Pogledaj!

S vatrom u očima, Maurice stade pružati ruke i mucati drhtavim glasom:

— Ti imaš talenta, Lucija ... mnogo talenta.

— Reci... »više nego moja majka«. — Idi u govna ti i tvoja litra!...

Potom jadnik brizne u plač, no sve mi se čini da je ipak bio sretan što nije izdao svoju majku. Iscrpivši tako tu temu, Lucija mu reče:

— Petrides1 traži da mu naslikaš pezaž pod snijegom, dragi. Udovolji mu kad baš hoće. Takve ti slike najbolje uspi- jevaju, a vrijede milijune.

1 Paul Pćtrides bio je jedini ovlašteni prodavač Utrillovih slika.

205

— Neću. Rado ću mu izraditi »proljeće«, a snijega mi je već navrh glave. Na platnu želim vidjeti zeleno i ružičasto, od bijele boje odmah počinjem cvokotati.

Takvi su se prizori odvijali većinom gore na spratu, u za-dimljenom Mauriceovu ateljeu. Posvuda su se po podu mogli vidjeti izgaženi opušci.

— Naslikaj snijeg i dobit ćeš dvostruku količinu vina. — Dvije litre? On najzad popusti i pođe ka stalku, a zatim objema ru-kama

stade iz tuba istiskivati boje na prazno platno. Utrillo je već kopirao sama sebe, ništa nova više nije imao da kaže. Ne razumijem se mnogo u slikarstvo, no jasno sam vidio raz-liku između onoga što je sada izlazilo pod njegovim rukama i slika koje su se nalazile u »sali Utrillo«, a najstarija je prav-ljena 1912. godine.

Kako se moj bolesnik bio najzad potpuno privikao na mene, jednog mi dana reče s pogledom punim zanosa, kakav inače susrećemo u djece:

— Znaš, zaista si mi drag, ali zašto do vraga natapaš svoje biljke u vodi? Nju nikako ne volim.

— A zašto vam to smeta kad je ionako ne pijete. On se tužno nasmije. Ponekad, kad bi Lucija načas izašla, znao bi mi reći upiru-ći

prstom u sebe: — Vidi na što ličim. Eto što je od mene učinila, običnog

buržuja. Zato i pijem ne bih li nekako zaboravio. A imao je štošta da zaboravi: djetinjstvo, bij'edu, majčinu

smrt. što je Utrillo bivao povjerljiviji, to je Lucija postajala sve sumnjičavija, a najveću sam grešku učinio onda kad sam neštedice izvrgao kritici njeno posljednje »djelo«.

— Iskreno mi recite, Messegue, što o njemu mislite. Ništa se ne ustručavajte jer me to ne može dovesti u sumnju. Ja znam koliko ono vrijedi.

A vrijedilo je teške pare, jer je kupac mogao doći do ne-kog Utrillovog platna samo tako da kupi i jedno njezino. Da-kako, zaračunavala ga je jako skupo i ja ostadoh gotovo bez riječi.

— Hajde recite već jednom. Ovo vam platno ipak nešto kazuje.

Kazivalo mi je nešto što je bilo pametnije da prešutim.

206

— No, dakle, što prikazuje ova slika? — Klipove kukuruza. — Zar ne vidite lice? Prepoznajete li ga? — Ne. — Pa to je Daniele Delorme. Na platno je prenesena čitava

njena duša, kao leptir iglicom zaboden na zid. Išla mi je na živce a kuhalo je u meni i zbog toga što je

mrcvarila Utrilla, pa se naprosto zaboravih: — Možda to i jest Daniele Delorme, kako kažete, ali samo

za vas. Za normalne ljude kakav sam i ja, to je obična ma- zarija.

Pomislih kako ću se kući vratiti unakažena lica. Opazih kako bijes u njoj raste i kako je svu preplavljuje. Gotovo lijep prizor.

— Vi ste glupi zatucani seljak, neodgojena prostačina kakvu do danas još nisam srela.

Prema meni je počela osjećati veliku odbojnost već nakon drugog pregleda, kad je svratila u moju ordinaciju da pita koliko mi duguje.

čini mi se da sam u ono vrijeme naplaćivao za pregled i lijek ukupno pet hiljada franaka i tako joj i rekao.

— Maurice će vam — požuri se ona — napraviti jedan crtež.

Kad sam s bojicama svoga sina i s listom papira došao k Utrillu, on mi je zaista nacrtao jedan od onih poznatih »Mou-lin de la Galette«.

— Eto — reče mi Lucija — crtež vrijedi mnogo više od pet hiljada franaka, ali ostatak možete zadržati.

Nakon toga naši su susreti postajali sve rjeđi, ali »neote-sani seljak« ipak Luciji nije ostao u lošoj uspomeni.

1955. uputila mi je toplo pisamce javljajući mi Utrillovu smrt. Na listu sam opazio ugraviranu carsku krunu i nju je posvuda metala otkako ju je nekoliko slikara jedne večeri okrunilo za »caricu Montmartrea«.

Još sam je jednom vidio na večeri u Fouquet'su kamo nas je oboje bio pozvao moj advokat, gospodin Floriot. Ona je iz-nenada stala pogledom kružiti po sali a zatim rekla mome prijatelju advokatu:

— Sada kad su vas vidjeli u mome društvu, postat ćete poznati u cijelom Parizu.

207

Utrilla nisam zaboravio i često mi pred oči iskrsne slika kako kleči u svojoj kapeli, s rukama sklopljenim na molitvu. Onako tužan i mršav ličio je i sam na Krista i u molitvu pre-takao svoje doživotno tjeskobno pitanje: »O majko, zašto si me napustila?«

Najteži oblik čira na dvanaesniku što sam ga ikada liječio imao je Pierre Loutrel, poznatiji po nadimku »ludi Pierrot«. Taj opasni gangster bio je proglašen državnim neprijateljem br. 1, a kad se 1950. pojavlo u mojoj čekaonici, nisam ni slutio da za njim već tragaju sve moguće policije.

Uvodeći ga u kabinet, nisam mnogo razmišljao o tome kakvo bi mu moglo biti zanimanje. Zbog njegova niskog rasta, oštrih crta lica, tamnih crnih očiju i kose koju je razdjeljkom češljao točno po sredini glave, učinilo mi se da je prodavač kola kojemu poslovi dobro idu. Imao je na sebi tamno odijelo od kvalitetne tkanine, ali ne i prikladnu kravatu. Odmah sam zaključio da ima čir na dvanaesniku.

— Eto, doktore (za njega sam i ja to bio), pokušao sam sa svim mogućim lijekovima, ali bolovi nikako da prestanu. Osobito me noću probada evo ovdje — reče pokazujući na svoj želudac — i to je da poludiš... šta mislite, hoćete li mi moći pomoći?

Mogao sam mu mirne duše odgovoriti da hoću jer je od te bolesti ozdravilo preko osamdeset posto bolesnika koji su mi se obratili za pomoć.

Dok sam mu objašnjavao na koji način mora pripremati obloge, pažljivo je slušao i netremice me gledao svojim crnim očima. Svako sam mu pitanje morao ponoviti.

— Hoćete li moći držati dijetu? — To neće biti baš lako. — Kakva je priroda posla kojim se bavite? — Mnogo putujem. — Kolima? — Događa se i to. — Vodite li dinamičan život? — Upotrijebili ste pravi izraz. — I često se nervirate? — Tome ne mogu izbjeći... A onda će, neodređeno odmahujući rukom:

208

— Та znate како је, poslovi... — Dok bude trajalo liječenje, nastojte izbjegavati sve što

može da izazove prejaka uzbuđenja. U ovakvim bolestima od-lučujuću ulogu imaju živci.

On se zagonetno nasmiješi: — Oh, kako bih rado živio u miru, samo... drugi mi to

ne dopuštaju. Te iste noći probudi me telefon: — Ja sam. — Tko? — Onaj sa čirom. U velikoj sam neprilici. Oblog sam pri-

premio, ali se ne bih htio prevariti u broju kapljica. Niste li rekli osamdeset? A što ako mi pobjegne koja više?

— Ništa vam se zbog toga neće dogoditi. Laku noć! Nikada nisam imao bolesnika koji bi se tako savjesno i

točno pridržavao mojih uputa. Petnaest dana kasnije opet ga primijetih u svojoj čekao-nici,

a sastanak nije bio ugovoren. Kasnije se sjetih kako »ludi Pierrot«, zbog vlastite sigurnosti, nije ni smio unaprijed na-javljivati svoj dolazak. Dugo je morao čekati na red, ali se zbog toga nije nimalo uzrujavao. U kabinetu mu zato pola-skah, a on mi odgovori:

— Znate, u mom se poslu čovjek mora naviknuti na če- kanje. Izvana ne pokazujem nestrpljenje, ali se u sebi izjedam.

Zatim nastavi: — Došao sam vam reći da mi vaše trave jako pomažu.

Trebala bi mi još jedna bočica lijeka a što se tiče dijete, o tome vodi brigu jedna moja burazerka.

Taj mi izraz malo zapara uši i navede me da posumnjam u njegov identitet.

Kad moja tajnica ustade da ga isprati, on joj na stol po-loži novčanicu od pet hiljada franaka i reče:

— Kupite ovim kakvu sitnicu. Osam dana kasnije ponovo dođe k meni: — Zadali su mi težak udarac, i opet sam imao napad. šteta,

a više nisam osj'ećao nikakvih smetnji. Da me bolovi nisu spriječili, sve bi ih bio udesio.

— Ne znam kakvim se poslovima bavite, no teško ćete, čak i s povećanim dozama lij'eka, moći ozdraviti ako se za ozdravljenje i sami ne budete borili.

14 O Ijudlma i travama 209

— Zar je moguće da me niste prepoznali? Neki moji ро- uzdani drugovi rekli su mi da vam se bez straha mogu po- vjeriti. E, pa... ja sam Loutrel, »ludi Pierrot«, ako vam to nešto kazuje.

Svakako da sam čuo za sve njegove »podvige« i bandu koju je predvodio. Teško je i nabrojati sve njihove zločine.

— I te kako bih rado bio poslušao vaš savjet da nađem sebi neko mirnije zanimanje, no zar je lako negdje se skrasiti, kad ste u odsutnosti osuđeni na smrt i kad su vam pajkani stalno za petama. Vi ćete mi ipak moći pomoći. Momci koji su me na vas uputili rekli su mi da činite čuda. Izvedite ga nekako i sa mnom, a kad ozdravim, lako ću zauvijek ispariti.

Moje su se tajnice hvalile kako je uglađen i prema njima neobično pažljiv. Svaki se put pojavljivao u drugim kolima, uvijek američke marke, pa su držale da je jako bogat. A nisu se varale: bio je francuski Al Capone.

Te im je večeri ostavio na pisaćem stolu desethiljadarku. Zbog Loutrela me nije grizla savjest niti sam dolazio u

iskušenje da ga potkažem policiji. Ne izdaje se čovjek koji vam se obraća za pomoć. Dobro znam da bi i moj otac jed-nako tako postupio, a profesionalnu tajnu umijem čuvati iako nisam položio zakletvu.

Jednom sam se ipak jako prestrašio. Otvarajući vrata da uvedem slijedećeg bolesnika, spazih Loutrela kako, rame uz rame, sjedi do pomoćnika upravnika policije. U čovjeku koji je pored njega spokojno čitao novine ovaj nije prepoznao osobu čija je slika bila izvješena u svim komesarijatima Fran-cuske. Vjerojatno nije mogao ni zamisliti da bi ga mogao za-teći u mojoj kući.

Loutrela sam praktički već bio izliječio od čira, kadli do-znah da se nehotice ubio zatičući pištolj za pojas. Kugla mu je probila crijeva, nakon jedne provale u draguljarnicu, u Boissiereovoj ulici.

Providnost je htjela da od infarkta liječim Jeana Coc-teaua, čovjeka koji me naprosto očarao i kojemu sam se u životu možda najviše divio. Do našeg je poznanstva došlo na zaista neobičan način.

Držim da ima stvari koje se neminovno moraju dogoditi. Susret dvaju bića ne može biti puki slučaj. Do njega dolazi

210

promišljenom odlukom nama nepoznatih sila. A kako nas sve ono što umom ne možemo objasniti čini nespokojnima, una-prijed poričemo postojanje bilo kakvih natprirodnih pojava. Ja lično vjerujem u predestinaciju. Dobro znam kako će netko pomisliti da sam lud, no time sebi ne razbijam mnogo glavu. Skloniji sam nekako vjerovati da su drugi ludi, a ne ja... Zaista su veoma tašti oni koji misle da sve znaju.

Jednom je zgodom gospodin Pasquini pričao o meni Coc-teauu i bilo je dogovoreno da će do sedam dana doći k meni na pregled. Do njegove posjete, međutim, nije došlo i gotovo sam na to bio zaboravio.

A onda sam se, ni sam ne znam kako, jednoga dana za-tekao u šumi Fontainebleau.

Je li me onamo odveo umor, živčana iscrpljenost ili po-treba za što tješnjim dodirom s prirodom? Pomalo sve, rekao bih. Bilo kako bilo, pješačenje mi je neobično prijalo i ja se odjednom nađoh pred Milly-la-Foretom. Na ulazu u selo za-stadoh pred dvorcem i zagledah se u crvenu vodu njegovih jaraka po kojoj su se lelujali dugi buseni trave. Kuća je, a da toga nisam ni znao, pripadala Jeanu Cocteauu.

Toga dana sve mi se činilo prekrasnim, možda zato što sam se primicao istinskom čarobnjaku. šetnja me dovede do jedne kapelice, okružene vrtom punim ljekovitih trava. Vri-jeme je bilo divno i čestice prašine u zraku veselo su poigra-vale na suncu. Srce mi zaigra kad ugledah svoje drage biljke kako sretne i u slobodi dišu na čistom zraku, a onda odlučih da uđem u kapelu. To je ono pravo mjesto na kojemu se istin-ski mogu obratiti Bogu.

Unutra zatekoh Jeana Cocteaua. Na sebi je imao haljetak od jelenje kože, boje uvela lišća. Na njegovu sijedu i poput mahovine meku kosu sunce je tako bacalo svoje zrake te se činilo da oko glave ima aureolu. Stajao je na malim skelama, meni okrenut leđima, i slikarijama ukrašavao zidove. Pod njegovom kičicom upravo je procvao cvijet ljutića, dakle one iste biljke kojom ću ga uskoro liječiti. čudno kako se taj zna-men pojavio u trenutku kad sam tamo ušao.

Kako da ne vjerujem i u nevidljive stvari, kad postoje to-liki znaci koji ih predskazuju?

S Cocteauom nije bilo teško zapodjenuti razgovor. On se okrenuo a ja rekoh:

211

— Ја sam Maurice Messegue. — Očekivao sam vas. — Ali... ja nisam ni znao da ću doći ovamo. — Ni ja — odvrati on sa smiješkom. — Upravo sada slikate cvjetove s pomoću kojih vas na-

mjeravam liječiti. — Kako to znate? — često se u poslu njima koristim i predosjetio sam da će

vam pomoći. Ni sa kim drugim ne bih mogao razgovarati tako prisno.

Cocteau je imao moć da vas odmah pridobije. On siđe sa skela i zagleda se u mene. Pod haljetkom je imao

vuneni pulover, žut poput ljutića.

— Eaduje me što se vaša poezija pridružuje mojoj. — Oh, ja sam običan seljak.

— Načinjeni ste od ilovače i krvi. Kroz život nosite teško breme čovječnosti, baš kao i moj prijatelj Pablo Picasso.

Onako zanesen i nježan, podsjeti me na pticu koja se na-čas spustila na zemlju.

— Zar to niju čudesno, Maurice Messegue, što ste slijedeći neki unutrašnji poziv ušli ovamo i zatekli me kako slikam vaše blagotvorne biljke koje ćete mi uskoro propisati? Možda me neka viša sila navela da ih prikažem na ovim zidovima. Ja ih uopće ne poznajem, samo ih volim. Dođite i pričajte mi malo o njima.

Stadoh nabrajati sva moguća imena koja im je davao moj otac: prosjačka trava, vještičja trava, trava s hiljadu rupa ...

— No poslušajte i cijelu litaniju:

Travo protiv padova

Travo protiv posjekotina Travo protiv groznice Izliječite nas! Vještičja travo Mačja travo čuvajte nas! Travo dobitka Travo sreće Okrenite se k nama! Sveta travo

212

Travo djevice Pritecite nam u pomoć! Kruno svetog Ivana Travo sa stotinu okusa Zavolite nas!

— želio bih da tu poemu na dan moje smrti pjevaju u ovoj kapeli.

— Onda je zabilježite.

— Ne. Zapisana je na ovim svodovima. Pjevat će mi je oni i jedini ću ja to čuti.

Jednog trenutka zastade s uzdignutim rukama i reče:

— Ne bojim se umrijeti. Plaši me jedino onaj trenutak prijelaza, no sigurno ću biti obaviješten kada će on da na- stupi... Smrt je moja prijateljica i toliko sam je puta dovodio na pozornicu da mi neće biti teško sastati se s njom i s onu stranu životnih kulisa.

A sada pođimo k meni kući. Znate li da smo ja i Eiffelov toranj istih godina, a i zdravlje nam je čelično. Malo zastade pa će sa smiješkom:

— Recite mi da sam mlad. To mi godi, a i istina je. Mla- dost je »trik« koji sam otkrio još pred pedeset godina, a sa- stoji se u tome da uvijek nastupam kao početnik. Cijelog života nisam drugo ni radio. Evo što je Andre Maurois rekao na dan moga primanja u Francusku akademiju: »Ako jednoga dalekog dana pristanete, Jean Cocteau, da budete stari, ne bojim se ni za vas ni za nas. Značit će to da ste u modu uveli starost, što će biti vrlo ugodno.« Odgovorio sam mu da će ipak trebati malo pričekati do uvođenja te mode. Zbog Aka- demije sam imao i neugodnosti. Nekim mojim prijateljima nije bilo drago što sam pristao da postanem njen član. S ogor- čenjem su mi predbacili da sam ih se odrekao, izdao ih... Jednostavno nisu razumjeli. Oduvijek se od mene očekuju neobični postupci, a kako je i moj ulazak u Akademiju ne- običan, zašto mi na tome predbacuju? Akademija je moj naj- noviji skandal!

Inače, kako vam se sviđa ova kuća?

— Zaustavio sam se malo u prolazu da gledam trave u jarcima.

213

— Volim ih jer me podsj'ećaju na Ofelijinu kosu i zabranio sam da ih čupaju.

Taj vizionar nije predvidio da će nekoliko mjeseci kasnije njegova perzijska mačka Xaviere zbog njih zaglaviti. Vrzma-jući se oko vode, zaplela se u travu i utopila.

Koliko god mi je vrt Lucije Valore bio mrzak, toliko me ovaj Cocteauov oduševljavao.

Cvijeće se slobodno ovijalo oko statua i davalo im izgled razigranih nimfa. U ovakvim vrtovima biljke, životinje, a možda i ljudi, rade što im se prohtije.

Uđosmo najzad u kuću i ja ga pregledah. Tijelo mu je bilo mršavo kao u dječaka i on mi objasni:

— Starim kao pustinjak, sav se pretvaram u duh ...

Uz njega sam se osjećao kao nabrekla seljačina, a ipak, lako smo pronalazili zajednički rječnik. Iz mene je tada pro-govarao Kamilov sin. Iz Cocteaua je izbijala neka plemenita čistoća, baš kao iz mog oca, i upravo sam ga zato zavolio.

Godinama sam, sve dok nije umro, dvaput tjedno odlazio Cocteauu u Milly, odnosno u njegov stan u Parizu, da uživam u magiji njegovih riječi. U pjesnikovu pariškom apartmanu, u Montpensierovoj ulici, suvereno je vladala gazdarica, go-spođa Racine. Njezino ga je prezime naročito uzbuđivalo. Kad joj se netko nije dopao, znala ga je energično otpraviti s na-pomenom: »Gospodin još spava.«

U Cocteauovu susjedstvu živjela je i čuvena Colette, pa sam joj s njim otišao jednom u posjete. Dok smo prolazili kroz salon, Jean mi skrene pozornost na jednu kolekciju kri-stalnih kugla i reče: »U njima se ogleda čarobnica Colette i otkriva tajne svijeta.«

Iako više nije napuštala krevet, čuvena je romansijerka svojim zgrčenim rukama još uvijek nastojala pisati. Kad nas je ugledala, odgurnula je u stranu hrpu ispisanih listova. I sada je imala bujnu, ali već sasvim sijedu kosu. Zahvalju-jući lijepim, s pomoću ličila malo izduženim očima, lice joj je zadržalo ljupki izgled mačkice, ali nos i brada napadno su joj se utanjili. Odmjeri me svojim pronicljivim pogledom i reče:

— Dobro došli u moj dom. Jean mi je rekao da umijete pripitomiti bilje, isto kao ja životinje.

214

Glas joj je bio ponešto iznemogao, ali je, kao i svaki Bur-gunđanin, otegnuto izgovarala suglasnik »r«. Iznenada me upita:

— Tko ste vi, Messegue?

— Seljak.

— Izjavljujete to s ponosom, baš kao i ja. A onda će obraćajući se Cocteauu:

— Dobro si uradio što si mi ga doveo.

žao mi je što se nismo bolje upoznali jer bih joj sigurno bio pomogao da lakše podnosi boli. Na žalost, umrla je već nakon nekoliko mjeseci.

U mojim kasnijim susretima s Cocteauom uvijek kao da je bilo nečeg nestvarnog. On je u prijateljstvo unosio žar ljubavnika. Nikada nije propuštao da me izvijesti o svakom zanimljivijem događaju iz svoga života i uvijek sam u njego-vim pismima nalazio riječi bodrenja ili utjehe.

Kako se u vrijeme moga najnovijeg sudskog procesa za-tekao u Cap-d'Antibesu, odmah mi je uputio pisamce, pravi melem za moj'u ojađenu dušu:

»Najmiliji moj učeniče!

Prije odlaska u Cap, posjetio sam Souliea1 pa se u razgovoru spomenulo i vaše ime. On mi j'e sa smiješkom rekao: ,Mes-segueu se jedino iz profesionalnog opreza mogu poricati spo-sobnosti, no vi se u svemu pridržavajte njegovih uputa'.«

Pismo je završio riječima:

»Naša su razočaranja slična. I ja zahtijevam da mi vje-ruju, a ne da mi se dive.«

Cocteauu je moje liječenje s pomoću ljutića u tolikoj mjeri pomoglo da mi je jednoga dana s oduševljenjem izjavio: »Za-hvaljujući vašoj čudotvornoj vodici, sada preskačem prepone, što mnogim mladićima ne bi pošlo za rukom!«

Taj krhki zanesenjak bio je fanatično točan. Užasavala ga je i sama pomisao da bi na neki sastanak mogao zakasniti. U tome je bio sličan meni. Kad smo zajedno odlazili u kaza-lište, što se često događalo, obojica smo stizali kad i vratarke i garderobijerke. čak smo na trotoaru čekali da se otvore vrata. Jednom prilikom Jean mi je rekao:

1 Soulie' je bio profesor kardiologije na Medicinskom fakultetu u Parizu.

215

»Maurice, moj strah od zakašnjenja prava je bolest i vje-rujem da će mi naprosto skratiti život. Još će mi se dogoditi da i na sastanak sa smrću dođem prerano ...«

ll.oktobra 1963. njegovo duboko osjećanje prijateljstva pokazalo se kobnim. Smrt Edithe Piaf bila je prejak udarac za njegovo uvijek mlado, ali istrošeno srce.

Na samih nekoliko metara od kapele Saint-Blaise-des Sim-ples počiva sada poeta Jean kao veliki krilati kukac. Duša mu je odletjela k zvijezdama, onim istim koje tako blistavo tre-pere u njegovim pjesmama i crtežima.

216

21

CELULITIS — MOJ VELIKI USPJEH

Svoju najzapaženiju pobjedu izvojevao sam u borbi protiv celulitisa. Ta je bolest postala za žene prava napast jer od stotine pogađa njih devedeset i pet, a od muškaraca samo dva. Pa ipak, izliječio sam 98 % onih koji su mi se obratili za pomoć.

Moram reći da bi bez žena i cvijeća svijet bio jako ružan, a tvrdim i to da rijetko koja žena nije lijepa. Naravno, ja ne govorim o onim izuzetnim ljepoticama za kojima se na ulici okrenemo. One su užitak samo za oko, kao lijepa slika ili kip, ali nas ne obuzima želja da se s njima milujemo. Podsj'ećaju me na ruže iz moga vrta u Feucherollesu koje svojim raskošjem zasjenjuju one sirotice što rastu po plotovima, ali nas ne mogu uzbuditi, jer su bez mirisa. Držim da je slično i sa savršeno lijepim ženama, jer njima često nedostaje duh. Ono što na ženi najviše privlači muškarca jest upravo neki sitni nedostatak po kojemu se razlikuje od drugih žena, pa se čovjek sav raznježi i živo je poželi.

Na žalost, ružni potkožni čvorići koji ukazuju na celulitis ne bude želju za draganjem niti pridonose buktanju strasti.

Kad vidim žene podnadule na tako lijepim mjestima kao što su vrat, bedra, struk, bokovi i koljena — tuga me podiđe zato što ih volim gledati, a i zbog njih samih jer kad žena više ne vjeruje u sebe, ona gubi svoju moć i osjeća se nesretnom.

Uvijek sam nastojao pomoći ženama, podjednako da sa-čuvaju svoju ljepotu i da postanu još ljepše. Taj mi je posao isto toliko drag i lijep kao i gaj'enje ruža u mome vrtu.

217

U odlučnoj borbi protiv celulitisa mnogim sam ženama pomogao

da smršave, no pri tom još nisam bio dokučio uzrok bolesti. Kupelji

nogu na bazi rosopasi, zubače, preslice, žuti-Iovke, ljutića, dobričave

trave i sličnog bilja pokazale su se vrlo uspješnim diuretikom te sam

povjerovao da ću s pomoću njih moći izliječiti svaku vrst edema i

gojaznosti. Zadovolja-vajući se postignutim uspjesima, ništa drugo

nisam poduzi-mao. Na tome bih možda bio i ostao, da mi se jednog

dana nije obratila za pomoć Paulette L ..., oniska, mlada i punačka

plavuša koja me sjajem svojih svijetlih očiju podsjetila na Michel

Morgan.

Čim je ušla, upitala me:

— Je li baš neophodno da se svučem?

— Nije, gospođo.

— Tim bolje, jer držim da bih se teško na to odlučila. Upitah se

što li bi na njoj moglo biti tako strašno da to

želi sakriti. Ona

nastavi:

— Gospodine, moram pošto-poto smršaviti. Nemojte reći da mi

to nije potrebno. Uvjerili biste se čim biste ugledali moja užasna

bedra. Dok sam ovako u haljini, ništa se ne pri-mjećuje, ali u

kupaćem kostimu upravo sam smiješna.

— Da malo ne pretjerujete?

— Ne. Uvjerit ćete se čim vidite kako izgledam na ovoj

fotografiji. Snimio me muž za vrijeme ljetnih praznika.

Imala je pravo. U te prekrasne, skladno građene žene vitka struka

i lijepo vajanih nogu bedra su bila kao u matrone. Sva je sreća da se u

ono vrijeme još nisu nosile mini-suknje. Sve mi se čini da je njen

muž bio ili seksualno nastran ili zloban kad ju je snimio u kupaćem

kostimu.

— Zbog te smo fotografije — stade mi se jadati — sada pred

razvodom. Kad sam se prije pet godina udala, sve je na meni bilo

skladno. Oboje volimo plivanje, zato praznike od-uvijek provodimo

na moru. Kako bi ih što bolje iskoristio, muž mi je pred tri godine

kupio čamac pa smo čitav mjesec provodili u njemu i na vodi.

Upravo otada počela sam se debljati.

— čekajte, ali plivanje je za vas upravo idealan sport — primijetih.

218

— I ја sam tako mislila. U početku sam vjerovala da mi se butine debljaju zato što postaju mišičave, a kad sam jed-nog dana malo uštinula kožu, osjetila sam pod prstima da je nekako zrnasta. Užasnula sam se i odmah se dosjetila da je to celulitis. Slijedeće godine spuštali smo se kajakom niz brzace, a tada je moja ružnoća postala još uočljivija. Baš tada me muž fotografirao, samo kako bi me postidio. Otada ne idem više s njim na plivanje. On se kupa u bazenu a kad odlazi da vesla po Seini i Marni, vodi sa sobom jednu našu zajedničku prijateljicu ... Možete li shvatiti, gospodine, kako mi je pri duši?

— Da, sasvim. Međutim, nije mi jasan uzrok vašeg celu-litisa. Da li vam bubrezi rade normalno?

— Ne mogu se potužiti. — A jetra? — Ponekad imam smetnje. — A kako je sa probavom? — Prilično loše... Znate, posljednje tri godine praznike smo

praktički provodili na brodu i hranili se isključivo kon-zervama. Svježe je bilo jedino voće, a ni ono se nije moglo nabaviti svaki dan. Vozili smo se dosta pustim krajevima, a noćivali po uvalicama, daleko od naseljenih mjesta. Bilo je zaista divno.

— Da, ali ne i za vaše zdravlje. Vi ste se zatrovali, gospođo. Gomilanje vode u tijelu i oboljenje jetre posljedica su savre-menog načina života i sve su češća pojava. Celulitis i nije drugo doli akutna ili kronična promjena tkiva, uzrokovaua ponajčešće funkcionalnim smetnjama u bubrezima, jetri i, obavezno, crijevima.

— Uzimala sam diuretike i samo trenutačno izgubila na težini.

— Drukčije i nije moglo biti. Suzbijati tu bolest s pomoću diuretika naprosto je kriminalno. U početku uspjeh je znatan. Neke osobe još istoga dana izgube dva-tri kilograma, a odmah zatim još i teže izlučuju mokraću. Nakon prisilno pojačanog rada bubrezi se zalijene, pa se izgubljena težina brzo vrati.

Ni jetra ne ostaje pošteđena. Diuretici, vrlo često proizve-deni na bazi žive i sulfamida, znaju izazvati žestoke reakcije jetre, pa bolesniku još i truju organizam, umjesto da mu po-jačavanjem mokrenja olakšaj'u izlučivanje toksina.

219

Polettin slučaj nije bio ni zanimljiviji ni dirljiviji od tolikih drugih, a ipak sam još dugo nakon njenog odlaska osjećao zabrinutost. Ponesen svojim vatrenim temperamentom i sa-žalijevajući je zbog patnja koje je proživljavala, nepromiš-ljeno joj rekoh:

— Obećajem da ću vašim bedrima vratiti ljepotu u tolikoj mjeri da će ih vaš muž naprosto gutati očima.

Sada je trebalo da to obećanje i održim. Dogovorili smo se da će ponovo doći na pregled do tri tjedna i ja se sa zabrinu-tošću upitah što da joj preporučim ako nakon kupelji nogu ne bude dovoljno izgubila na težini, a ako se one pokažu uspješnima, kako spriječiti da opet ne navuče izgubljene kilo-grame.

Ja nisam znanstvenik, moje se sposobnosti temelje jedino na promatranju i iskustvu. U suđenju polazim od jednostav-nih spoznaja, zato mi protivnici često predbacuju da stvari odviše uprošćujem. Može biti da je tako, ali su mi izlaganja uvijek jasna a konačna saznanja upotrebljiva. Uostalom, zar nije i profesor Charcot tvrdio kako je iskustvo predvorje nauke.

Došao sam dakle do zaključka da je celulitis kronično otrovanje, prouzrokovano oslabljenim radom bubrega, jetre i crijeva. Zato i najpreči zadatak mora biti u tome da se oni dovedu u normalno stanje a to će moje prokušano bilje si-gurno omogućiti.

Osim toga, učinilo mi se da drugi uzrok toj bolesti svakako mora biti i u pogrešnom načinu ishrane. Obmanjivao bih sa-mog sebe da sam i na trenutak povjerovao kako ću strogom dijetom, u prvom redu zabranom jela od brašna te masnoća i alkoholnih pića, prisiliti bolesnikovo tijelo da živi od svojih zaliha. Takva metoda, iako često daje dobre rezultate, prilično obeshrabruje gojazne osobe a one su gotovo uvijek velike izjelice. Ograničenjima u ishrani još bi se jednom liječila posljedica, a ne uzrok bolesti.

Imao sam dakle tri tjedna da proučim to pitanje. Kao i uvijek kad se nešto počne istraživati, valja poći od nepoznatog kako bi ga se kao mogući uzrok moglo kasnije i odbaciti. U tom su smislu dvije stvari privukle moju pažnju: kalorije i vitamini.

220

Već 1899. godine otkrio je Marcelin Berthelot da toplotna energija koju naše tijelo razvije preradom pojedine hrane odgovara količini topline koju bi ta ista hrana proizvela sa-gorijevanjem izvan našeg tijela. To ga je navelo na zaključak da čovjeku svaki dan treba toliko kalorija koliko ih utroši obavljajući svoj specifični posao.

Kako sam navikao da sve pojednostavljujem, odmah sam kalorije predočio sebi kao ugljen koji ubacujemo u peć da bi se mogla proizvesti određena energija. Ta mi se usporedba učinila posve logičnom. Međutim, različite vrsti ugljena ne sagorijevaju na isti način. Jedan izgori brzo i ne ostavlja otpa-daka, ali smo zato primorani da peć često punimo. Drugi je mastan pa traje duže i čađavi kotao. Treći opet gori dugo i zagrijava snažno, ali ostavlja mnogo troske. No nije sve ni u vrsti ugljena, daleko je važnija njegova kvaliteta. A što da se tek kaže o briketima i sintetskim gorivima?

Pitanju količine i kakvoće namirnica stao sam pridavati najveću važnost. Dakako, pomogle su mi i neke naučne spo-znaje, na primjer da se pothranjenost može izbjeći uzima-njem hrane vrlo raznolikih sastojaka, od kojih su najvažniji tzv. energetski:

Proteini — sadržani u jajima, sirevima, mahunarkama, ribama i raznim vrstama mesa.

Glikozidi — sadržani u šećeru, žitaricama i voću.

Lipoidi — sadržani u uljima, voću, uljaricama, mesu i u mlječnim proizvodima.

Ali i tzv. neenergetski, koji su za život ipak neophodni, a to su prvenstveno mineralne soli:

Kalcij: u mlijeku, sirevima i povrću.

Fosfor: u mesu, ribama i jajima.

željezo: u mesu, povrću, ostrigama, žumanjku jajeta i ri-bama.

Preostajalo mi je da još razmotrim djelovanje vitamina. Poznato je da su oni vrlo važni za svaki živi organizam, a znanstvenici su otkrili da ih najviše ima u sirovim namirni-cama. Nazvali su ih po alfabetskim slovima A, B, C, D, E itd, ali držim da o njima još uvijek ne znamo dovoljno.

Vitamin A presudan je za razvitak. Nalazimo ga u špinatu, u korijenju povrća, limunu, naranči, banani, kupusu, glji-

221

vama, salati, artičoku, bijelom grahu, bundevi, rajčici, jetri, mozgu, srcu, mlijeku u prahu, maslacu, biljnom i ribljem ulju, vrhnju, masnom siru, žumanjku jajeta, kruhu od neprosija-nog brašna i u mekinjama.

Vitamin B neophodan je za normalan rad živaca, a ima ga u pivskom kvascu, klicama žitarica, leći, kelju, mrkvi, špinatu, jabukama, grahu, rajčici, gljivama, kestenju, limunu, naranči, orasima, žumanjku jajeta, mozgu, jetri, mlijeku u prahu i pivskom sladu.

Vitamin C sprečava skorbut i služi za regulaciju krvi. Na-lazi se u svježem mlijeku, surutki, iscjetku od mesa, ostri-gama, naranči, limunu, banani, grožđu, jabukama, kupusu i cvjetači, rajčici, luku, salati, maslačku, grašku, špinatu, cikli, mrkvi, mahunama, krumpirima i repi.

Vitamin D sprečava rahitičnost. Ima ga u bakalarovu ulju, ali i onom od drugih riba, zatim u gljivama, zelenom povrću, mlijeku i kvascu.

Vitamin E sprečava sterilnost. Najvažniji su mu izvor mast, maslac, margarin, listovi salate, zob, klice žitarica, soja, pšenica i riža.

Vitamin K služi kod zgrušavanja krvi, a ima ga u špinatu i sojinu ulju.

Sve je to vrlo zanimljivo, čak i izvanredno važno, a ipak mi nije bilo ni na kraj pameti da jedino zbog tih saznanja namećem bolesnicima dijetu. Sve je to učvrstilo moje uvje-renje da je za održavanje zdravlja potrebna samo raznolika i uravnotežena ishrana, a da naglo mršavljenje lako može izazvati teške avitaminoze i gubitak našem tijelu neophodnih tvari.

Zahvaljujući svom iskustvu i provjeravanjima, zaključio sam da se celulitis ne može izliječiti strogom dijetom koja dovodi do naglog gubljenja tjelesne težine i da uzrok bolesti mora biti u nečemu drugom. Svojstva namirnica mora da su u tome presudna, ali koja su to svojstva i na koji način djeluju?

Dva su me događaja, naoko bez ikakve veze s ovim pi-tanjem, naprosto zapanjila.

Jednoga dana nazove me iz Marckolsheima telefonom moj čuvar lovišta i saopći mi:

222

— Gospodine, vaši fazani naglo ugibaju. — Da ih netko ne truje? — Ne, nego jedu krumpirovu zlaticu. — Zar je ona za njih smrtonosna? Zašto? — Sama po sebi nije, ali fazani ugibaju zato što je krum-

pirište zaprašivano insekticidom u kojemu ima bakarnog sulfata.

Kad sam se telefonski potužio gradonačelniku, odgovorio mi je da ako taj sulfat i jest otrovan za ptice, ljudima je potpuno neškodljiv. Nadodao je i ovo:

— Budite spokojni, gospodine Messegue, krumpiri ne mogu biti zatrovani, jer su pod zemljom.

— Ne biste li mogli pretpostaviti — odvratih ja — da listovi i stabljike upijaju kišom otopljeni sulfat te on prodire i u krumpire?

— Oh, znate, oni se peru, gule, kuhaju... — A tko vam jamči da i u njima nema sulfata? Jeste li baš

sigurni da se kuhanjem poništava njegova otrovnost? U nečemu sam bio potpuno siguran: krumpiri izloženi

kemijskom djelovanju mogu postati vrlo opasni. Jednom drugom zgodom liječio sam od vrlo mučnog

egzema jednog svog prijatelja, predsjednika Udruženja vo-ćara za područje Rone. Prskajući svoje jabučnjake protiv rđe, zaboravio je da za taj posao treba navlačiti rukavice.

— Za moje ruke više-manje — pojada mi se on — ali uginuli su mi praščići svi do jednoga.

— Zar ste i njih prskali? — Ne! Vama je do šale. Malo prije berbe prašcići su zbog

neopreza moje žene izašli iz svinjca i najeli se jabuka otpalih sa stabla. Pola sata zatim, od njih trideset ni jedan više nije bio živ.

— Kako to objašnjavate? — Vrlo jednostavno. Voćnjak sam prskao sedam dana

ranije, a u međuvremenu nije pala ni kap kiše. Da je ona isprala plodove, zlo se ne bi bilo dogodilo.

— Koliko puta godišnje obavljate prskanje? — Deset do dvanaest. Kad je tako, držim neophodnim da se prije jela voće oguli.

To je zaista šteta jer se u kori, osobito jabuka, nalaze vitamini a njih u plodovima nema, ili bar ne u tolikoj količini.

223

Sasvim je sigurno da se od onih predivnih zlaćanih kana-đanki što ih vidite u izlozima boljih voćarnica nećete otrovati, ali one u svakom slučaju neće biti toliko djelotvorne koliko mala smežurana i neugledna jabuka iz vašeg obiteljskog voćnjaka, ako ga kojom srećom imate.

Zrak koji u našim gradovima udišemo također je zagaden. Voda u kojoj se kupamo postaje pitka zahvaljujući dodacima klora i svakojakih kemikalija za uništavanje mikroba, a što je najopasnije, nju često piju i sasvim mala djeca.

Razna sredstva za čišćenje, osobito deterdženti kojima peremo čak i kuhinjsko posuđe, odreda su naftini derivati, pa prema tome i kancerogeni.

Voće i povrće toliko su potrebni našem zdravlju, a zapravo ga iz mnogobrojnih razloga ugrožavaju. Oni se gaje na zemljištu kojemu se plodnost povećava kemijskim gnojivima i herbicidima. Ako su ta sredstva bezopasna, zašto se uvijek preporuča da ih držimo što dalje od djece i domaćih životinja, te da nakon obavljena posla dobro operemo ruke? Međutim, zanemaruje se činjenica da se iz korijena prenose sokom u stabljiku i tako truju biljku. Voće i povrće zaštićuje se od nametnika s pomoću pesticida koji vrlo često sadrže D. D. T.

Godinama su kemičari tvrdili kako je D. D. T. sasvim bezo-pasno sredstvo, pa su se njime obilato zaprašivali i priroda i životinje i ljudi. Sada se zna da ga čovjekovo tijelo izlučuje samo djelomično te se on u njemu gomila izazivajući kasnije teške poremećaje. Kako da se ne uplašimo kad znamo da dnevni obrok hrane prosječnog Amerikanca sadrži stotinu i osamdeset miligrama D. D. T.-ja. Ni oceani nisu pošteđeni. Još 1964. godine direktor Službe za narodno zdravlje objavio je podatak da je u ulju i masnoćama riba ulovljenih u velikim dubinama otkriven taj otrov u znatnim količinama.

Porazno je saznanje da je u Francuskoj svaki peti smrtni slučaj posljedica raka (od 1937. do 1967. smrtnost od raka popela se od 42.000 na 72.965 godišnje) i da se lijepa žuta boja maslaca dobija upotrebom dimetilaminoazobenzena i anilinskog žutila.

Ti su dodaci zakonom dopušteni, a isto tako upotreba svijetlozelene i crvene boje u prehrambenoj industriji i pro-izvodnji nekih lijekova. A i to su kancerogene tvari, iako sadržane u vrlo malim količinama. Stoka se hrani repom i

224

sij'enom što rastu na zatrovanom zemljištu. Ni pašnj'aci, osim onih

planinskih, nisu pošteđeni. I njih zaprašuju i prskaju kemijskim

proizvodima, a zimi hrane stoku pogačicama od kemijski dobivenih i

vitaminiziranih sastojaka.

U posljednje vrijeme izmišljene su upravo kriminalne tehnike s

pomoću kojih se ubrzava rast stoke i tako povećava rentabilnost

uzgoja, a nerijetko se to postiže injekcijama hor-mona i antibiotika,

podjednako kad se radi o peradi i krupnoj stoki.

U Francuskoj su neki stočari pospješili rast teladi tako da su im

blizu tiroidne žlijezde ubrizgavali radioaktivne tvari i na taj način

ostvarivali ogromne zarade. 1965. godine, pred-sjednik Evropskog

poljoprivrednog saveza gospodin Travera, podnoseći skupštini

izvještaj o radu, iznio je dokaze da je meso tako uzgajanih goveda

bilo u Villetti javno prodavano u mesarnicama.

Ni morsko dno nije zaštićeno od teških zagađivanja, pa zato i ribe

mogu postati opasna hrana. To posebno vrijedi za haringe dimljene

katraniranim drvetom u kojemu dakle ima i kancerogenih tvari.

Saznanja do kojih sam na taj način dolazio sve više su mi davala

povoda da se istinski zabrinem. Već je oko 1900. pro-fesor Paul

Brouardel, jedan od začetnika moderne higijene napisao u jednoj

svojoj raspravi slijedeće: »Kako hoćete da čovjek j'oš uvijek ima

želudac ako je prethodno dvadeset go-dina doručkovao mlijeko

konzervirano s pomoću aldehida, za ručkom uzimao krišku šunke

uščuvanu s pomoću boraksa, jeo špinat koji je zadržao zelenu boju

zahvaljujući bakrenom sulfatu te pio vino čiju rujnu boju valja

pripisati nitrobenzi-nom oksidiranom anilinu?«

A što bi tek danas rekao taj učenjak? Bez sumnje isto što i

profesor W. Heupke iz Prankfurta na Majni koji je izvršio popis svih

kemijskih proizvoda što se upotrebljavaju u poljo-privredi, navodeći

za svaki posebno njegovu opasnost po čovjekov organizam. Vino od

grožđa, ako je prerađeno s pomoću sulfatnih smjesa, ubrzava cirozu

jetre. Voće konzer-virano takvim postupkom dovodi do upala jetre, a

ako je zaprašivano preparatima na bazi olova ili žive, uz jetrene

smetnje izaziva još i bubrežne i živčane. Daleko opasniji jesu

15 O ljuđima 1 travama 225

derivati talijuma jer mogu imati za posljedicu otpadanje kose, gubitak vida i različite vrsti paralize ...

Nitko od nas nije zaštićen od ove spore i podmukle kemij-ske invazije. Iako znam da se naše tijelo, zahvaljujući svom savršenom ustrojstvu, uspješno suprotstavlja vanjskim napa-dačima s pomoću antitijela koja samo stvara, ipak me obuzeo silan strah kad sam shvatio u kolikoj smo mjeri manje-više svi zatrovani. Pogotovo mi je postalo jasno da to mora biti prava drama za one koji zbog funkcionalnih smetnji ne izlu-čuju dovoljno. Njihova je zatrovanost permanentna i savršeno pogoduje razvoju celulitisa, a ta bolest ne nagrđuje samo ljepotu tijela nego prijeti rakom i infarktom miokarda.

Sa čežnjom sam se počeo sjećati voća i povrća što sam ih jeo u djetinjstvu i pale su mi na pamet riječi staraca koji su se s gorčinom tužili: »U naše vrijeme nije bilo svih tih ogavnih patvorina. Plodovi su imali drukčiji okus a i kruh je bio bolji...« Zaista se nisu varali, i zato sam zaključio da je za dijetnu ishranu najvažnije odstraniti iz jelovnika sve što može biti kemijska preradevina, a propisivati bolesniku namirnice u što prirodnijem stanju.

Kad je Paulette L... ponovo došla na pregled, učinilo mi se da je prilično zadovoljna nastalom promjenom.

— Izgubila sam četiri kilograma i to isključivo s pomoću vaših kupelji. Držim da je to značajan uspjeh, zar ne?

— Samo djelomično, gospođo — odvratih joj otvoreno —. Ne budete li pazili na ishranu, lako ih možete opet navući.

— Zar ćete mi propisati dijetu?

— Ne. Mrska mi je i sama ta riječ jer svakoga obeshrab-ruje. Radi se jednostavno o tome da se hranite drukčije.

Ukratko joj objasnih štetno djelovanje kemikalija s po-moću kojih se danas konzerviraju namirnice. Ona me pogleda sa zaprepaštenjem i reče:

— Ako je tako, više ništa ne bismo smjeli ni jesti...

— Ne pretjerujte. Ima mnogo toga što ćete moći uzimati. Dakako, dijetu vam propisujem isključivo zbog celulitisa. Za vašu gojaznost u velikoj je mjeri kriva kemija a ona samo povećava opasnost koju ionako već izaziva pet neprijatelja: sol, šećer, kruh, masnoće i alkoholna pića.

226

Nekoliko mjeseci morat ćete se sasvim odreći soli, a nakon toga

trošit ćete je vrlo umjereno, i to isključivo morsku sol. Posebno se

čuvajte šećera; dnevni obrok smije iznositi najviše dvije kockice, a

mora biti onaj smeđi, što se dobiva iz trske. Privlačna bijela boja

postiže se u tvornici rafini-ranjem gotovo uvijek s pomoću

kemikalija, a one mu oduzi-maju sastojke koji su neophodni za vaše

zdravlje.

Kad god vam je to moguće, zamijenite ga žlicom planinskog

meda. U visinskim krajevima rijetko se zemljište obogaćuje

kemijskim gnojivima pa je i cvjetni pelud čist. Zato pčele ne donose s

medom i toksičke tvari. Dijastaza koja se nalazi u medu pospješuje

probavu, a njegova kiselina i mi-neralne soli daju mu i dezinfekcijska

svojstva.

Ako su pčele bile hranjene šećerom ili zašećerenim tva-rima, na

staklenki će pisati: šećerni med. Takav proizvod nije preporučljiv.

Kad određenog dana uzrnete obrok meda, morat ćete se odreći

džema, a i njega morate sami gotoviti i to sa nepročišćenim, smeđim

šećerom.

Na kolače iz slastičarnica ne smijete ni pomisliti, a i one što ih

sami pravite uzimajte vrlo obazrivo, isključivo u sve-čanim

prilikama. To me navodi da vam kažem koju riječ o kruhu i brašnu,

vašim najopasnijim neprijateljima.

Prije nego žitarice stignu u naše mlinove, urod im pove-ćavaju

upotrebom ogromnih količina kemijskog gnojiva. Tada ih melju

čeličnim valjcima i tako dugo prosijavaju dok ih sasvim ne očiste od

mekinja, aleurona, glutena i klica. Na taj se način one pretvaraju u

svojevrsnu škrobnu masu, do-duše vrlo hranjivu, samo što su iz nje

sasvim nestali i vita-mini, ulje, fosfor, željezo, magnezij i amino-

kiseline.

Brašno se obrađuje kemijski, s pomoću plina na bazi klora ili

benzola, kako bi postalo što bjelje. Ti plinovi u stvari ubijaju

fermente zvane dijastaze a kad naša hrana ostane bez njih, lako

možemo oboljeti od tuberkuloze ili raka.

I kruh »obogaćuju« kemijskim kvascima u kojima ima amonijeva

persulfata, kalijeva bromata, magnezijumova kar-bonata, sadre te

kalcijevih sulfata i fosfata. I on prolazi kroz nekoliko faza obrade od

kojih je najopasnija pečenje u pe-ćima na mazut a ovaj je, kako

znamo, naftin derivat.

Ne samo da se od takva kruha debljate nego je on i opasan. Zato

se zadovoljite dvjema-trima kriškama kruha od

227

neprosijanog, po mogućnosti raženog brašna, koje ima izvje-sno laksativno djelovanje Od njega arterije postaju gipkije a pospješuje i optok krvi. U Rusiji i Poljskoj, gdje se gotovo isključivo jede raženi kruh, praktički se i ne zna za arterio-sklerozu ni bilo koju bolest krvnih sudova ili zgušnjavanja krvi.

Ako poznajete neko seosko domaćinstvo, moći ćete uzi-mati i malo svježeg maslaca, ali nipošto kuhanog, jer se kuhanjem mijenja njegov kemijski sastav pa postaje opasan za jetru, želudac i crijeva. Da bi što duže zadržao svježinu i boju, maslac se danas prerađuje na kojekakve načine koji su odreda štetni. Industrijski je proizvod i margarin jer se na bilj'nim uljima od kojih se pravi mogu nakon prerade zapaziti iste promjene. U Provansi su seljaci sve donedavna i o ara-šidovu ulju govorili s prezirom, tvrdeći da je dobro »za svijeću uljanicu«, a imali su i pravo jer od maslinova nema boljega. Trošite ga u vrlo malim količinama i to onoga što ispliva nakon prvog gnječenja plodova, a kako sadrži samo 0,5 % kiseline, jetra ga savršeno podnose.

Za vas je otrov i alkohol. Zapamtite da u običnoj rakiji ima danas preko 50 % industrijske žeste. I u takozvanim stolnim vinima ima etilne kiseline, monobromacetilne kiseline i natrijeva fluorata. Ovaj posljednji škodljiv je i u količini jedne kavene žličice.

Dakako, nisu sva vina i žestoka pića patvorena. Zahtije-vajte izričito prirodno skupo vino a kako u vašem slučaju ne smijete premašiti količinu od dvije čaše dnevno, to neće biti neki veliki izdatak. Likere i druga alkoholna pića morate svakako izbjegavati.

Isto tako oprezno trošite i suhomesnate proizvode. Ne samo da u njima ima mnogo životinjskih masti nego vrlo često i vrlo škodljivih kemijskih sastojaka (polifosfati). Ku-pujte takve namirnice isključivo kod trgovca za kojega ste sigurni da ih on sam pravi. Zadovoljite se šunkom i krtom salamom, a izbjegavajte paštete, nadjeve, u masti pečeno svinjsko meso i tome slično. Isto tako morate se odreći neobranog mlijeka, vrhnja i masnih sireva.

što sam više ja nabrajao, sve se više jadna Pauletta L... mijenjala u licu. Prestala se čak i smiješti.

— Za konzerve mi ništa niste rekli?

228

— Bolje će biti da ih se za izvjesno vrijeme odreknete. Po mome mišljenju one su krive za vaš celulitis. Međutim, ako se naviknete da pažljivo pročitate što na njima piše, kupovat ćete samo one u koj'ima nema kemijskih sastojaka, škroba ni umjetne boje, te ih bez straha možete jesti. Sve su dubo- kosmrznute namirnice izvrsne jer takvim postupkom zadr- žavaju svoja prirodna svojstva.

Sto se tiče začina, svi su vam dopušteni, čak i prepo-ručljivi crni luk, češnjak, vlasac, peršin, krosuljica, majčina dušica, ružmarin, kadulja, kozalac, komorač, kumin, papar itd., a i sve mirodije.

— Nakon svega što ste mi ispričali, bojat ću se da bilo što pojedem.

— Zašto? — Pa eto, iz straha da se ne udebljam ili pak otrujem. Time mi je Pauletta L... dala dobra lekciju. Ponesen

svojim žarom, zaboravio sam na psihičke reakcije bolesnika. Tada sam završio onim čime je zapravo trebalo započeti.

— Možete jesti govedinu i ovčetinu na žaru. Bijelo meso nije toliko hranjivo, a teletine se pomalo bojim i zbog anti- biotika kojima teladi pospješuju rast. Dobra je i perad hra- njena žitaricama, a takva u dućanu ima izričitu pismenu napomenu. Nadalje, dopuštena je morska riba na žaru, osim skuša i lososa, a i sve školjke i rakovi. Smijete piti kavu, čaj te sokove od voća i povrća.

Sto ste se pokunjili? Evo, sastavit ću za vas poseban jelovnik. U podne:

— sjeckano sirovo povrće sa žlicom maslinova ulja i limu-novim sokom

— janjeći kotlet sa začinom od aromatičnog bilja

— svježi kravlji sir

— jagode s jogurtom umjesto vrhnja

Navečer:

— juha od povrća

— na žaru pečena riba s komoračem

— zelena salata

— jogurt i voće

Za svakim obrokom kriška raženog kruha.

229

Mislite li da ćete stalno osjećati glad i zato biti neras-položeni?

— Ne, u to sam potpuno uvjerena.

— Onda pokušajte i navratite za dva tjedna. Posjetila me tek nakon dva mjeseca i stala pričati:

— Divota! Još uvijek mršavim, a prestale su i one male glavobolje i umor nakon jela. Nisam vam o tome govorila jer sam držala da su to sitnice, no vidim da sam pogriješila. Sada moj muž nije za stolom više zlovoljan ni razdražljiv a slijedeće nedjelje opet ćemo zajedno na Marnu da se provo- zamo kanuom.

Pauletta je, a da toga i nije bila svjesna, postala za mene izvor dragocjenih iskustava. Navraćala je svakih petnaest dana i u skladu s postigutim rezultatima stalno sam joj mi-jenjao način ishrane. Više sam s njom naučio u tri mjeseca nego s hiljadama bolesnica u toku dugih godina.

Razumljivo je da sam svoju novu teoriju počeo primj'enji-vati na sve one koje su mi se obraćale zbog celulitisa. Među-tim, dobijeni rezultati nisu bili uvijek isti. Jedne su mršavile začuđujuće brzo, druge znatno sporije a treće gotovo nikako. Ništa nije pomoglo što sam, propisujući im kupelji, vodio računa o faktorima važnim za svaku ženu: o živcima, neredo-vitoj Ш nedovoljnjoj menstruaciji te hormonalnim poreme-ćajima. Iako je uspjeh bio značajan, nisam mogao biti potpuno zadovoljan. Trebalo je da svoje pretpostavke provje-rim na većem broju žena koje će stalno biti pod mojim nadzorom i da brižljivo zapisujem njihove reakcije, promjene u težini i mjerama tijela. Jedino sam tako mogao odrediti sasvim pouzdanu metodu za liječenje celulitisa. Htio sam da mi na raspolaganju bude dvanaest žena, kao pokusni kunići. Prvenstveno, morale su biti iz različitih zemalja, u kojima su i klima i način ishrane drukčiji. Njihova životna dob imala se kretati od trideset godina, kada se općenito celulitis po-činje pojavljivati, do šezdesete, kada već sasvim uzme maha. Predviđao sam da liječenje traje tačno osamnaest dana.

Trebalo je da prođe nekoliko godina prije nego sam uspio izvršiti taj pokus kojim sam se strastveno zanosio.

Najzad mi je uspjelo okupiti »moje pokusne kuniće«: po dvije Njemice, španjolke, Francuskinje, Holanđanke, Tali-

230

janke i švicarkinje. Onoga jutra kad su imale stići bio sam vrlo

nervozan. Znao sam da me neće štedjeti ako uspjeh ne bude potpun, a

od mene se upravo on očekivao. Predbacivao sam sebi zbog taštine i

uobraženosti. Najzad, mogao sam svoj pokus obaviti a da o njemu ne

govorim nikome. Pa ipak, kao uvijek u takvim slučajevima, osjećao

sam u dnu svoga bića ogromno samopouzdanje.

Za uspješni završetak te bitke imao sam sada na raspola-ganju

moćno i pouzdano oružje: trave koje pospješuju urini-ranje, poseban

način ishrane i... svoje »tajno oružje« — kremu protiv celulitisa.1

Proizvodim je tek odnedavna i mnogo od nje očekujem, jer su

prijašnja ispitivanja dala izvrsne rezultate.

Ta krema ima svojstvo da bezbolno rastvara čvoriće celu-litisa, a

to je vrlo važno, jer je masaža otvrdlog potkožnog tkiva za žene prava

muka pa mnoge odustaju od takve metode. Duboko sam uvjeren da

bol umanjuje uspješnost liječenja. Boreći se protiv nje, mišići se grče

i sprečavaju neophodnu i dragocjenu opuštenost tijela. Osim toga, kad

se čvorići gnječe prstima, lako može doći do neželjenih upala tkiva.

Zato sam odlučio da masažu primijenim jedino radi smirivanja živaca

i pospješivanja cirkulacije a time i svojoj kremi omogućim da

osmozom prodre duboko pod kožu.

Dakako, krema djeluje mnogo sporije nego kupelji, no prednost

joj je u tome što ona napada sama žarišta celulitisa. Već sam se

uvjerio da koži vraća gipkost i sjaj, a umornim listovima i

gležnjevima oblinu i vitkost.

Razumljivo je da sve te dame nisu smjele napuštati moje imanje u

Mouginsu. Tako sam ih stalno mogao nadzirati i biti siguran da

kupelji obavljaju točno u određeno vrijeme, ne propuštajući ni jednu

jedinu, da bez moga izričitog dopu-štenja ne jedu drugo osim onoga

što je strogo utvrđeno te da se kremom mažu točno po uputama.

Još istoga dana, odmah nakon dolaska, sve su pod lij'ečnič-kom

kontrolom bile izvagane a izmjeren im je i opseg gle-žnjeva, listova,

bedara, struka, ramena i mišica. To se isto imalo ponoviti nakon osam

dana i još jednom prije odlaska.

1 Laboratorij ljekovitog bilja, u Caumartinovoj ulici br. 22.

231

Rado bih u svom životu bio preskočio tih osamnaest dana, toliko mi se žurilo da saznam rezultate.

Naime, svako liječenje može da dovede do neugodnih iznenađenja.

Inače, život se u kući odvijao po strogo utvrđenom redu.

U osam sati: ustajanje i osamminutna kupelj nogu u oto-pini od ljekovitog bilja.

U devet i trideset: doručak — kava, čaj s limunom ili spe-cijalni kakao iz kojega je izvađena masnoća, kriška raženog kruha i po izboru jedna jabuka, kraška ili breskva iz moga voćnjaka. Nakon toga odmor i čitanje. U deset sati: lagana dubinska masaža s pomoću moje kreme. Pridržavajući se točno mojih uputa, specijalno osposobljena medicinska ma-serka osobitu je pažnju posvećivala bokovima, bedrima i vrhu ramena gdje zna nastati tzv. »bivolska grba«.

U jedanaest sati: odmor i tuširanje, odnosno kupanje u kadi, već prema navici svake pojedine pacijentice.

U dvanaest i trideset: ručak pripravijen od prirodnih namirnica — sjeckano sirovo povrće, začinjeno čistim masli-novim uljem i limunom; goveđi ili janjeći odrezak na žaru, oko 150 grama, bez soli ali s aromatičnim provansalskim travama; svježe povrće po volji, s peršunom, krosuljicom, kozalcom, češnjakom, crnim lukom i naprskom maslaca; tri-deset grama nefermentiranog sira, kriška raženog kruha te kava ili čaj bez šećera.

U četrnaest i trideset: odmor, čitanje, razgovor u počivalj-kama. Takav ležeći položaj odmara bubrege i pospješuje dje-lovanje trava s diuretskim svojstvima.

U šesnaest sati: trljanje tijela kremom i oblaganje lica maskom od bilja kako bi se spriječilo da zbog mršavljenja ne omlohavi na njemu koža.

U sedamnaest sati: ponovo dubinska masaža s upotrebom kreme protiv celulitisa.

U osamnaest sati: šetnja.

U devetnaest i trideset: osamminutna kupelj ruku.

U dvadeset sati: večera — juha od povrća, kriška raženog kruha, svježe povrće bez soli, tvrdo kuhano jaje od kokoši hranjene žitaricama, ili riba na žaru s komoračem, ili neslana šunka, zatim jogurt i voće (samo jedan plod).

232

U dvadeset i dva sata: spavanje i maska na bazi kreme za pomlađivanje1.

Svaka pacijentica je u toku dana morala popiti litru teku-ćine: laku mineralnu vodu, prirodni voćni sok (u maloj količini, zato što sadrži šećer), ili nezašećerenu limunadu, ako je želudac podnosi.

Naravno, alkoholna su pića bila sasvim zabranjena a isto tako suhomesnati proizvodi, kolači i bomboni.

To ubrzano liječenje dalo je iznenađujuće rezultate. Na kraju kure, uzevši sve žene zajedno, izgubile su na te-

žini stotinu kilograma, u struku prosječno osam centimetara a u opsegu bokova i grudi do deset centimetara.

»Maravilloso!« govorile su Spanjolke. »Bellissimo!« oduševljavale su se Talijanke, premda je

svaka od njih smršavila samo pet kilograma. »Prima!« izjavljivale su Njemice promatrajući se u ogle-

dalu, a imale su za to i razloga jer je gospođa L... svojih 87 kilograma svela na 76.

Najznačajniju promjenu doživjele su ipak dvije Francus-kinje.

Gospođa D ... iz St. Claudea, u departmanu Jura, težila je, kad je došla, 72 kg, a visoka je samo 152 cm. Valja reći i to da je stara 57 godina.

— Kad sam se udala, gospodine — uze mi pričati — težila sam jedva pedeset i pet kilograma, ali to mome mužu nije smetalo. Oboje smo bili sladokusci, a uz to su nam i prihodi bili veliki, pa ipak se moja težina nije mijenjala ni za jedan gram. Bila sam sretna. Međutim, muž mi je iznenada umro, i ja sam od tuge izgubila četiri kilograma. Ništa me više nije moglo razveseliti.

Kako u životu više nije imala nikakva zadovoljstva, od-jednom je naknadu za sve našla u jelu, kao što se netko odaje piću. Za svega nekoliko mjeseci udebljala se sedam-naest kilograma. Dijeta, lijekovi, duge šetnje — ništa nije moglo da joj vrati normalnu težinu. Sada, nakon liječenja od osamnaest dana, težila je šezdeset i tri kilograma, što znači da ih je izgubila devet. Naprosto se nije mogla prepoznati.

1 Dok traje kura za mršavljenje, neobično je važno svaki đan stavljati Masku na pomlađivanje »70«.

233

— Kad sam se vidjela u ogledalu — nastavi ona — po- mislila sam da to nisam ja a pravo je čudo da je sve proteklo bez napora i nelagodnosti. Bojala sam se da će mi se lice naborati i koža omlohaviti, no zahvaljujući vašim masažama i kremama, čak sam se i pomladila.

Još je teži bio slučaj gospođe G ... A ... iz Limogesa, stare šezdeset i jednu godinu. Visina joj je iznosila 162 cm a težila je ravno osamdeset kilograma.

Dok sam je pregledavao u svome kabinetu, iznosila mi je dirljive pojedinosti iz svoga života:

— Zamislite, gospodine, 1928. godine bila sam izabrana za kraljicu Pariza. U Moulin-Rougeu zamjenjivala sam čuvenu Mistinguett, a sa svom odjećom težila sam svega pedeset i jedan kilogram. Pogledajte kako sada izgledam. žene se teško rješavaju briga. Udala sam se 1934. a razvela 1947, kad mi je bilo četrdeset godina, dakle u dobi zaista nepovoljnoj za ženu. Jako sam se dosađivala, prečesto samovala, a onda počela pretjerano jesti i postepeno se debljati.

U struku je imala stotinu i četiri centimetra, oko bokova i grudi sto i šesnaest. Tlak joj je bio povišen, srce opterećeno i utonulo u salo, pa joj je stalno prijetio infarkt. Trpjela je od nesanice i toliko bila utučena da je za svaku sitnicu znala briznuti u plač, a teško je i disala.

Na kraju liječenja izgubila je osam i po kilograma, tlak joj je postao normalan, opseg grudi smanjio se za osam cen-timetara, struka za dvanaest a bokova za čitavih trideset. Sada je mogla spavati punih osam sati ne uzimajući nikakve tablete.

Ozarena radošću, izjavila mi je:

— Pomladila sam se za deset godina i sada hodam kao da me krila nose. Učinili ste čudo, gospodine, a već sam bila izgubila svaku nadu.

Taj mi je eksperiment uvelike koristio. On je ne samo dokazao da je moj sistem dobar nego i omogućio da pravilnije ocijenim utjecaj psihičkih faktora na mršavljenje.

Jedna od dviju Holanđanki mi reče:

— Vaša se kura pokazala izvrsnom, ali nikada ne biste postigli takav uspjeh u nekom sumornom kraju gdje često kiši. čovjeku je lako odreći se užitka što ga pruža jelo, kad mu

234

srce igra od radosti što posvuda oko sebe vidi cvijeće i sve se kupa u

suncu. Najveći uzročnik debljanja jest dosada. Njemica se s time

složi i doda:

— Da sam takvih osamnaest dana provela kod kuće, bio

bi to pr&vi pakao. Ovdje, naprotiv, činilo mi se da sam u raju.

Upravo mi je to objasnilo zašto su Talijanke smršavile upola

manje od drugih. Dolaskom u moj kraj nisu doživjele nikakvu

promjenu, on je za njih bio samo produžetak Italije.

No ako je to točno, zašto su onda španjolke izgubile na težini isto

koliko i žene sa sjevera i istoka? Razumio sam to tek onda kad mi je

jedna od njih objasnila:

— Naša je zemlja možda i ljepša od ove, ali se u njoj ne

osjećamo tako slobodne kao ovdje. Suvremeni život nije nam

donio nekih znatnijih promjena. I dalje, najveći dio vremena

provodimo kod kuće. Naši muževi ne vole da izlazimo radi

razonode, a ovdje je to sasvim prirodno. Kako da se žena

ne udeblja kad se dvostruko osjeća zatvorenom: u kući i u

vlastitoj duši?

Najveća mi je nagrada bila u tome što se s izgubljenim

kilogramima vratila radost u njihova srca, pa su otputovale sretne.

Ljepota je ženi potrebna kao biljkama kiša, ali je samo

materinstvo može učiniti potpuno sretnom.

Uvijek sam istinski bio potresen kad bi me žene nerotkinje

sklopljenih ruku preklinjale u mome kabinetu da učinim za njih čudo,

kao da sam ja svemogući Bog. Srce mi se paralo kad god sam morao

slušati njihove povjerljive ispovijesti pune očajanja.

Moram reći da sam i u tome postizao vrlo dobre rezultate ako

neplodnost nije bila posljedica organskih poremećaja. Kad bi kasnije

navratile da mi saopće radosnu vijest i molile za daljnju pomoć, ja

sam te buduće majke upućivao kako da se hrane.

Razumije se da su bile pod stalnim nadzorom liječnika ginekologa

a od mene su htjele saznati što treba da urade da bi im se dijete rodilo

lijepo i snažno. Budući da su mi pripi-sivale moći kojih nikada nisam

imao, bio sam prisiljen da se pozabavim i pitanjem zdravlja trudnica,

koje su mi se, izuzevši ove sasvim posebne slučajeve, rijetko obraćale

za pomoć.

235

Trudnici je potreban dvostruki oprez jer mora da bdi nad dvama, usko vezanim životima. Ona nadasve mora paziti da u djetetovo tijelo još prije rođenja ne dospije preko njene hrane nikakav kemijski proizvod, čak ni u beskrajno malim količinama. Prisjetimo se samo tragedije izazvane thalido-midom.

Upravo je porazno s kakvom se lakomislenosti upotreblja-vaju neki kemijski proizvodi. Od 1961. naovamo na šume i zasijane površine Južnog Vijetnama bilo je bačeno pedeset hiljada tona američkog defolijanta »2-4-5 L«, a posljedica se pokazala ovih posljednjih godina, kada su mnoge žene doni-jele na svijet prava čudovišta, a da se ne govori o porastu deformiteta u novorođenčadi. Sva bi se ta djeca bila rodila sasvim normalna da već u majčinoj utrobi nisu bila za-trovana.

Bojim se da čovjek nije više samo đavolov šegrt nego da ee u zlu nadmašiti i samoga majstora.

Trudnice često osjećaju mučninu, ali joj se moraju odrvati hrabrošću i strpljivošću, umjesto da se kljukaju tabletama za umirenje i spavanje. U slučaju da obole od lake gripe, angine ili reumatizma, pretjerane količine sulfamida, penicilina i barbiturata mogu im postati opasne.

U tome idem tako daleko da im savjetujem neka se klone бак i krema za uljepšavanje ako u njima ima kemijskih sasto-jaka, a preporučujem im da navuku rukavice kada im rake dolaze u dodir s deterdžentima i kemijskim proizvodima za održavanje čistoće u stanu. Ako, naime, sastojci mojih trava prodiru osmozom u tijelo, na isti će način tamo dospjeti i toksičke tvari.

Briga o budućoj majci ujedno je i zaštita još nerođenog djeteta. Kad samo pomislim s kakvom lakomislenosti tako često liječe tradnice a da uopće ne vode računa o životu koji one nose u sebi, uvijek kažem da se djeca rađaju zdrava samo čudom božjim.

Takvo dijete, manje-više zaraženo već u majčinoj utrobi, odmah po rođenju dolazi posredno ili neposredno u dodir s mnogim proizvodima štetnim po njegovo zdravlje. Priličan broj egzema i kožnih upala, osobito na djetetovoj stražnjici, posljedica su kemikalija u sredstvima za pranje njegova rabija i posteljine.

236

Premda u sićušnim količinama, novorođenče stalno upija, čak i

majčinim mlijekom, kemijske tvari, i to preko kože, sluznica, usta i

dišnih organa. Sredstva kojima prskaju sobu da bi dijete zaštitili od

insekata i mikroba opasnija su od njih samih. Na raspršivaču izričito

piše da prije upotrebe valja skloniti voće i druge namirnice, a ukućani

zaboravljaju da će tek rođeno dijete udisati otrovne pare. Ako želite

pročistiti zrak, prokuhajte s nekoliko kapljica mentola euka-liptusovo

lišće i pustite neka para ispuni sobu. To je za djete-tova pluća upravo

spasonosno.

Djeca često dolaze na svijet s jetrom odrasle osobe, trpe od

crijevnih smetnji i akutnog reumatizma u zglobovima, a sve zbog

toga što su majke, liječeći sebe, zaboravljale na njih. Da stvar bude

još gora, kasnije ih radi jačanja kljukaju vita-miniziranim

proizvodima u kojima gotovo i nema prirodnih sastojaka.

Naši su se djedovi umjeli uspješnije suprostavljati ma-njim

tjelesnim tegobama. Da bi prekinuli grlobolju, nije im trebao

penicilin. Svakome je na noćnom ormariću stajao čajni lončić pod

kojim je tinjala uljanica, a do nje su bili čaša, šećer i staklenka s

narančinim cvjetovima. Kakve li mudrosti!

Osobito bi se pedijatri morali više koristiti biljem jer lije-čenje s

pomoću njega nikada ne izaziva u organizmu onaj nesretni »šok« koji

često zna biti opasniji i od same bolesti. Upravo se kod djece bilje

pokazuje najdjelotvornijim. Ozdrav-ljenje se ne može pripisati

autosugestiji jer sasvim malo dijete plače dok mu obavljate kupelji

nogu, a ako mu u dobi od tri do četiri godine metnete vrući oblog,

tada se počne derati. Lakše ga je navesti da guta svakojake pilule na

koje se postepeno navikne. Sa deset-dvanaest godina toliko je već

prožeto pseudonaučnim vjerovanjima da liječenje travama drži

smiješnim bajanjem, ostatkom srednjovjekovnog mrač-njaštva.

Suvišno je i spominjati kako se ništa ne poduzima da djeca vjeruju u

ljekovitu moć bilja, a ono baš njima donosi brzu i sigurnu pomoć.

Biljem sam liječio svu svoju djecu. Kad bi se potužili na tvrdu stolicu,

davao sam im žlicu ma-slinova ulja i kupao ih u otopini sljeza i

hladoleža.

Kad bih zapazio da imaju male teškoće s jetrom, stavljao sam im

vrući oblog od rosopasi, koprive i artičokova lišća.

237

Nervozu sam im liječio glogom, lipovim cvijetom i crve-nom djetelinom.

Za grlobolju davao sam im ljubice i mak, a kada bi ih ubola pčela, osa ili neki drugi kukac, trljao sam ubodeno mjesto lišćem bokvice.

To me nije sprečavalo da u težim slučajevima, ili kad se radilo o zaraznim bolestima, zatražim pomoć liječnika. Ni-kada mi nije ni padalo na pamet da svojim travama liječim ospice ili šarlah. Kad se radilo o zdravlju moje djece, službena medicina i moje liječenje s pomoću bilja izvrsno su se slagali i nadopunjavali.

Uostalom, budući da u najranijem djetinjstvu nisu bili liječeni kemijskim proizvodima, sada im takvi lijekovi po-mažu vrlo brzo i u neznatnoj količini, a to je po mome mišljenju zanimljivo i poučno. Držim da kemiji treba posta-viti granice; njeno je djelovanje kao dvosjekli mač: može da spasi, ali i ubije.

238

22

МОЈА POBJEDA U BICIKLISTIČKOJ UTRCI

»TOUR DE FRANCE«

Uvijek se govori o živcima žena i njihovom osjetljivom psihičkom ustrojstvu, a rijetko se to isto kaže za sportaše. To je očiti propust. Ti usamljenici koji grozničavo iščekuju da im ona odlučujuća pobjeda na ringu, atletskoj stazi ili u biciklističkoj utrci preko noći donese slavu i bogatstvo tako-đer su trajno uznemireni i živčano napeti ljudi. Da je zbilja tako, potvrđuju izjave menadžera, odnosno trenera. Ako nji-hov štićenik pobijedi, kažu: »Moral mu je bio na visini«; u protivnom: »Klonuo je duhom.«

Posljedice pogrešne ishrane zapažao sam ne samo na ženama i bolesnicima nego i na sportašima.

Njih bi, kao i čistokrvne konje, trebalo hraniti sa strogom dosljednošću i poznavanjem stvari. Najneznatnija pogreška u ishrani može za njih imati kobne posljedice. Tko prati »Tour de Prance«, može svake godine zapaziti kako se uz cestu poneki takmičar savija od bolova i tuži se na grčeve u trbuhu. Koliko smo puta u takvim slučajevima čuli riječ: trovanje.

O njemu se zaista i radi, dakako ne u doslovnom smislu. Nikakva zločinačka ruka nije natjecatelju usula otrov u čašu ili tanjur, kako se to događa u lošim kriminalističkim roma-nima. Pa ipak, on je taj otrov progutao s pićem ili hranom i od njega su mu se noge kao odsjekle. Svi smo mi toliko za-trovani u ovo naše doba da više i ne mislimo kako da se zaštitimo od kemijskih proizvoda koji nas neprimjetno po-lako ubijaju.

239

Poznato j'e da strastveno volim sport. Doduše, u njemu sam se ponajviše natjecao kao član momčadi, no ipak vrlo dobro znam što je sve potrebno pojedincu, primjerice jednom biciklističkom prvaku, u toku čitave pripreme. Savršeno mi je jasno da njemu treba bogata, ne preteška hrana koja obnavlja snagu mišića, ubrzava rad srca ne izazivajući pre-tjerano lupanje a živcima pomaže da u odsudnim trenucima ne popuste. Osim toga, ona mora biti dovoljno raznolika, visokokalorična i što je moguće manjeg volumena.

Kako me ta tema živo zanimala, stao sam je izučavati iz vlastitog zadovoljstva. Naravno, nisam pri tome mislio kako se od mene očekuje da izradim odgovarajuće obrasce za ishranu sportaša. Kad već spominjem obrasce, valja reći da je njihovo korištenje uvijek kratkotrajno i skopčano prisi-lom. Dijetalna se ishrana uvodi mjesec dana prije olimpijskih igara, uoči biciklističkih utrka na duge staze ili za vrijeme treninga, i svi članovi nacionalne momčadi bivaju hranjeni gotovo na isti način. Ponekad se vodi računa o specifič-nostima pojedinih sportskih disciplina, ali nikada o naravi natjecatelja i njegovim stvarnim potrebama. Vrijeme tre-ninga doživljava sportaš kao privremeno povlačenje u sa-moću. On zna da mu se ishrana može i ne dopasti, ali je unaprijed prihvaća jer zna da je za njegovo dobro.

Kad natjecanja završe, on će cijele godine jesti ono što se njemu sviđa, a to je rijetko u skladu s potrebom da trajno ostane u formi.

Ja bih želio da se sportista može čitavu godinu hraniti tako da u jelu uživa a da mu ono istovremeno i koristi. Ne vjerujem da je dovoljna priprema od petnaestak dana pa da netko postane šampion u boksu, biciklizmu ili lakoj atletici. Može biti dopingovan, ali mu se za tako kratko vrijeme ne mogu razviti mišići i tetive niti ojačati živci.

O svemu tome postavljao sam pitanja sebi i sportskim stručnjacima. Posebice me zanimalo kakvu hranu određuju treneri svojim pulenima i kako je ovi primaju. Svi su mi rekli isto: »Vrlo su svojeglavi. Dok traje trening, možete ih natje-rati da jedu što god želite, ali kod kuće se ponašaju sasvim drukčije. Dovoljno je da na vrlo kratko vrijeme prestanu boksati ili trčati, i već im silom morate skidati suvišne kilo-

240

grame. Osaljeni mišići zadaju nam u poslu najviše po-teškoća.«

Takav mi se postupak učinio više štetan nego koristan. Sportaševo se tijelo izlaže tako dvama uzastopnim udarima: najprije mršavljenju, a zatim pojačanom treningu. Ponekad zatim nadođe i treća nevolja — doping.

Uvijek polazeći od iskustva, zapitao sam se što bi iz nji-hova jelovnika trebalo izostaviti. Odmah mi je postalo jasno da su to krumpiri.

Nisam od onih što pretjeranu važnost pridaju kalorijama, a ne volim ni to da se svakome bez razlike određuje vrst i količina namirnica koje ima uzimati. Zbog njihove kompara-tivne vrijednosti korisnijima mi se čine neke tabiice što sam ih ja sastavio, a osobito je poučna ona iz koje se vidi hranjiva vrijednost krumpira.

Jedan skuhani krumpir daje 86 kalorija, pržen 400 a u obliku »chipsa« vrijednost mu se penje na 544. Odakle mu taj ogromni prirast? Očito iz masti ili ulja od kojih za vrijeme prženja upija 8—10 %. Suvišno je isticati kako je na taj način pripremljen krumpir škodljiv. Kome bi moglo pasti na um da s pomoću masnoća za prženje postane mišićav, pogotovo kad je poznato da se one, već ionako manje-više kemijski obrađene u toku proizvodnj'e, pod utjecajem visokih tempe-ratura razlažu u praktički neprobavljive kiseline? Dodajmo i to da se već upotrebljena mast svakim novim prženjem znatno kvari pa ćemo shvatiti u kolikoj mjeri postaje opasna.

Dakako, iz istih razloga odbijam sve namirnice koje sa-drže mnogo životinjske i biljne masti, sve vrsti ulja, maslac i margarin. Njihove kiseline škode jetri i želucu.

Tako je i sa iznutricama, u kojima se vrlo lako razvijaju svakojake bakterije i toksini a kalorična im je vrijednost inače neznatna: 100 grama janjećih bubrega 87 kalorija, tripa 94 a goveđe jetre 116.

Ni životinjske masnoće ne ohrabruju baš mnogo: govedina 771 kaloriju, slanina 670, svinjska mast 850. Ako im kalorična vrijednost i jest velika, nikakve praktične koristi od njih nema, a mišiće opasno ovijaju salom.

Odbacujem i svaku teško probavljivu hranu zato što op-terećuje jetru. To osobito vrijedi za sjeckano, u masti prženo

16 O Ijudima i travama 241

svinjsko i guščje meso. U mome ga kraju uvelike jedu j'er je izvrsnog okusa, ali nije za svačiji želudac.

Sada, kad sam već odbacio tolike namirnice, preostaje da izvršim izbor onih najprikladnijih.

Da bi sačuvao svoju fizičku kondiciju, sportaš treba dnevno 3000—4000 kalorija, proteina 100 do 110, lipida 95, glukoze 850—1000, kalcija 1400—1600, fosfora 2000—2400, željeza 30—45, vitamina C 130—150.

No samim time još ništa nismo rekli. Naime, navedene se količine dadu unijeti u tijelo bilo kakvim namirnicama, a po mome mišljenju važna je njihova kvaliteta. Zašto se inače ne bismo kljukali »chipsom«? Sa samih 100 grama riže već dobijamo 300 kalorija, no takva računica postaje besmi-slena ako uvažimo činjenicu da oljuštena riža gubi vitamine i najvažnije mineralne soli. Onako pročišćena i bijela, ovila se smjesom glukoze, talka i magnezijeva oksida koji su ne samo beskorisni nego i škodljivi za zdravlje. Zato je računica s kalorijama pogrešna, ona samo zamagljuje činjenice.

»Moj« bi sportaš morao jesti zdravu i prirodnu hranu. Da bi se u ishrani postigao gotovo idealan sklad, izabrao sam šest vrsta namirnica koje po njihovoj važnosti iznosim slije-dećim redom: žitarice, šećer, meso, povrće, voće i određeni mlječni proizvodi.

Od žitarica na prvo mjesto stavljam pšenicu, i to u zrnu, a nikako brašno. Svi je dijetetičari drže gotovo jedinim izvorom mišićne energije. Više je to hrana sportista i teških fizičkih radnika nego osoba koje se malo kreću.

Male poredbene tablice koje ovdje iznosim, dovoljno jasno objašnjavaju moju misao. Sasvim j'e razumljivo da se u njima navode namirnice u prirodnom stanju, a ne one u koje su preradom dospj'eli kojekakvi kemijski sastojci.

Kal

ori

je

Vo

da

Pro

tein

i

Lip

oid

i

Gli

kozi

d

i

100 g pšenice 332 13,5 10,5 1,5 69 + mineralne soli

100 g kukuruza 354 13,5 9,5 4,4 69 + mineralne soli 100 g ječma 330 13 11 2 67 + mineralne soli 100 g riže 350 12 8 1Д 77 + mineralne soli 100 g raži 335 13 11 1,8 69 + mineralne soli

242

Svaka od navedenih žitarica ima i svoja posebna svojstva. Kukuruz regulira rad štitnjače. Ispečemo li u pećnici klip tek

ubranog kukuruza, dobili smo krepku i lako probavljivu hranu bogatu vitaminima.

U zobi ima vitamina D. Ona je izvrstan diuretik i blagi purgativ.

Ječam je neobično koristan živčanim stanicama a sadrži i kalcij toliko potreban kostima.

Heljda je bogata vitaminom P te utječe na ravnomjemu ishranu živaca i njihov skladan rad.

Raž se osobito preporučuje za otklanjanje svih smetnja u krvotoku.

Smeđi šećer, ali samo onaj što se dobiva iz trske, bogat je i u maloj količini glikozidima. Za mene je ipak daleko vredniji med koji, zajedno sa pšenicom, tvori najkrepkiju hranu. Osim toga, uopće ga ne treba »prerađivati« jer ga od kvarenja unaprijed osiguravaju pčele, time što u saće odla-žu po kapljicu prirodne mravlje kiseline.

Izvrsna su hrana i džemovi pravljeni s nerafiniranim še-ćerom od trske te zdravih plodova, osobito onih crvenih: jagoda, ribiza i malina. Valja se kloniti želea zato što u njima ima pektina, salicilne kiseline, groždanog šećera bogatog glukozom, u kojoj je jedna trećina dekstrin — dakle sastojci svi štetni za zdravlje.

Ako meso i nije tako »kompletna« hrana kao što su žita-rice, u njemu ipak ima sastojaka koji su tijelu neobično potrebni. Zašto prednost dajem upravo govedini, pokazat će slijedeća tablica:

Kalorije Voda Proteini Lipoidi Glikoziđi

100 g govedine 266 59 17 22 0

100

g bravetine 225 63 18 18 0

100

g teletine 175 69 19 11 0

U potpuno istoj količini, govedina ima prednost u kalori-jama, sadrži gotovo jednako proteina, a lipoida čak i više. Osim toga, probavljivija je od bravetine a rjeđe sadrži štetne sastojke koji prodiru u teleće meso zbog industrijske ishrane teladi.

243

U povrću i voću, pored važnih mineralnih soli, ima još i svih vitamina neophodnih za život.

Dok su morima još plovili jedrenjaci, skorbut i razne avitaminoze znale su desetkovati čitave posade, i to jedino zbog nedostatka svježeg voća i povrća.

Osobitu važnost pridajem grbaću zato što sadrži mnogo vitamina C, sumpora, bakra, mangana i joda, zatim peršunu, ne samo zbog njegovih diuretskih svojstava nego i stoga što u njemu ima više od 100 mg željeza, te mrkvi koja je bogata vitaminima, prirodnim šećerom i mineralnim solima.

Posebno moram istaći i rajčicu zato što u njoj ima fos-fora, željeza, silicija i vitamina.

Ipak ne valja prekomjerno jesti sirovo povrće, pogotovo ne kao kompletni obrok. Osobe osjetljivog želuca teško ga probavljaju.

Što se tiče voća, prednost dajem limunu. Veiikim postot-kom vitamina C on znatno pospješuje izmjenu tvari u stani-cama, ali ga je bolje ne uzimati sa šećerom jer tada postaje kiseo i oduzima organizmu mineralne soli.

Odmah zatim preporučujem grožđe zbog njegove velike hranjive vrijednosti. Ono je bogato šećerom, pektinom, or-ganskim kiselinama, mineralnim solima (željezo, mangan, kalij, fosfor, kalcij), vitaminima B i C te, što je vrlo rijetko, vodom s radioaktivnim svojstvima.

Razumije se da ovaj izbor ne isključuje drugo povrće i voće, nego ističe potrebu da u našu svagdašnju ishranu oba-vezno uđu limun, grbać, peršun te naizmjence mrkva i raj-čica, a dakako i grožđe čim mu počne sezona.

Originalnost moga liječenja bila je upravo u tome što sam unaprijed znao što želim postići izborom određenih vrsti voća i povrća. Svjesno sam zanemarivao kalorije, proteine, lipoide, glikozide, mineralne soli i vitamine u njima, a pazio sam na njihova ljekovita svojstva.

S mlječnim proizvodima bio sam dosta oprezan. Da bi se što duže sačuvali, prerađuju ih na sve moguće načine pa ih mnoge odrasle osobe teško podnose.

Sterilizacijom ubijamo u mlijeku sve mikrobe, no tim po-stupkom uništavamo u njemu i sve vitamine. Ono doduše ne može biti škodljivo, ali kao hrana nema više nikakve vri-jednosti.

244

Obrano mlijeko, ali ne na industrijski način, zdravo je i lako probavljivo, no kalorična mu je vrijednost vrlo mala.

Kalorije Voda Proteini Lipoidi Glikozidi

100 g neobranog mlijeka 68 87,5 3,9 4,6 0

100 g obranog mlijeka 36 90 3,5 0,1 4,6

Kiselo mlijeko i bijeli sirevi izvrsni su pod uvjetom da su pravljeni kod kuće i od nepatvorenog mlijeka. Prednost da-jem grojeru i suhom kozjem siru. Ovaj posljednji, čini mi se, ima najpovoljniji sastav.

Kalorije Voda Proteini Lipoidi Glikozidi

100 g grojera 391 100 g kozjeg sira 280/380

34 40/60

29 16/33

30 15/25

1,5 16

Ovome treba pribrojiti fosfor i kalcij u omjeru 500—700. Za sve one kojima neposredno predstoji fizički napor ni-čeg

korisnijeg nema od šačice suhog voća: badema, oraha, lješnika, groždica i smokava. U njima, naime, ima fosfora i kalcija.

često mi je zimi otac znao reći: — Hajde mališa, uzmi šaku »prosjaka« i cijelog će ti dana

biti toplo. O njima mi je raspreo čitavu priču: — Dobro ih promotri, odjeveni su kao redovnici prosjaci.

Smokva je u sumornoj franjevačkoj halji, badem je navukao nebijeljenu mantiju dominikanca, lješnik smeđu karmelićan- sku a grožđe je u tamnoj augustinskoj čohi.

Kako su razboriti bili naši stari kad su za zimu uvijek spremali takvu zalihu kalorija!

Razumljivo je da sam zabranio alkoholna pića i pivo, od kojega odjednom »otežaju noge«, a preporučio mnogo soka od voća i povrća, običnu vodu, kavu i čaj.

Kava se s pravom drži izvrsnim tonikumom, no treba je uzimati u vrlo malim količinama, inače razdražuje živce i može ozbiljno opteretiti srce. Zato je bolje uzimati lagani čaj koji uz to pospješuje izlučivanje.

Svi ti različiti činioci bili su, po mome mišljenju, temelj idealne ishrane svakog sportaša, a moje kupelji ruku i nogu

245

imale su poslužiti istovremeno kao sredstvo za smirivanje i jačanje. Osim u sasvim izuzetnim slučajevima, za kupelji sam namjeravao upotrebiti mješavinu gloga, kadulje, rosopasi, ljutića, metvice, lavande, čkalja i gorčaca.

Predviđao sam također i masažu s osvježujućom kremom na bazi bilja.

Sve je, dakle, bilo spremno, trebalo je samo naći spor-taša koji će mi poslužiti kao pokusni kunić.

Stalno me u životu pratila sreća i uvijek sam u odlučnom trenutku nalazio ono što mi je bilo potrebno. Zato sam s po-uzdanjem čekao da se takav sportaš pojavi. Slučaj je htio da to bude biciklistički as Raphael Geminiani.

Jednom me u Clermont-Ferrandu, kamo sam bio otputo-vao poslom, zaustavi na ulici prijatelj i upita:

— Da li još uvijek voliš sport? — Čudnog li pitanja!

— A poznaješ li Gema? — Samo po imenu. — Priča se kako više nije u formi, a ti bi mu mogao pomoći

da je povrati.

S Geminijanijem sam se sastao još istog popodneva i odmah ga upitao:

— Vjerujete li u ljekovitost bilja?

— Svakako više nego u ljekarije kojima me kljukaju. Tek mi je dvadeset i devet godina, a noge su me sasvim izdale. Možete li me na neki način ojačati?

— Reći ću vam kad završimo razgovor. što obično jedete?

— Da li svakoga dana ili samo dok traju utrke? — Zar to nije isto?

— Razumije se da nije. Kad se ne takmičim, jedem po-malo svašta: tjesteninu, meso, jaja...

— A povrće, voće, zelenu salatu, žitarice? — Samo zgodimice, ali ne vjerujem da se mišići mogu

ojačati zelenjem. Više volim krutu, krepku hranu. Nisam znao hoće li mi se Gem u svemu pokoravati, no bio sam uvjeren da me očekuje velik posao. Робео sam ovakvom primjedbom:

— Mislim da griješite što pazite na ishranu samo tokom nekoliko mjeseci a ne cijele godine. Forma se ne postiže

246

isključivo treningom, ona zavisi od hrane koju jedete svih trista

šezdeset i pet dana.

Primjera radi spomenuh mu prženi krumpir.

Gemov je slučaj bio sasvim jednostavan. Taj izuzetno vrsni

sportaš nije uopće pazio na ishranu.

činilo se da je malo razočaran.

— Mislio sam — reče on — da za brzi uspjeh neće biti po-trebno

ništa drugo osim vaših trava.

— Nisu one baš svemoćne, a vama su ionako potrebne samo u

neznatnoj mjeri. Međutim, ako se budete dosljedno hranili onako

kako ću vam sada propisati, jamčim vam da ćete iduće godine opet

svuda biti među prvima.

Bilo je očito da u to sumnja i njegova me nevjerica ljutila.

— Možda toga i niste svjesni — uzeh mu objašnjavati —

no vi ste stvarno zatrovani, a kako živite od svojih mišića,

položaj vam je gotovo dramatičan.

On se ljupko nasmiješi i reče:

— Prestanite se ljutiti. Obećajem vam da ću odsad pasti kao

krava.

— To nikako nemojte, inače ćete više preživati kemijska gnojiva

nego vitamine.

Preporučih mu celer i stadoh nabrajati njegova svojstva:

— U stabljici ima kalcija, natrija, kalija, fosfora i željeza. Pola

šalice na kockice izrezanog celera sadrži više mineralnih soli i

vitamina nego ista količina sirove mrkve. Celer je izvr-stan za živce.

U lišću su mu vitamini A, B C, kalij i natrij, a ako budete pili njegov

sok, štitit će vas od artritisa i suzbijati povremene žgaravice. Osim

toga, za alkohol je moćni protu-otrov. Na jednu stvar ipak dobro

pripazite: celer mora biti svjež, a listovi nikako bijeli nego jako

zeleni.

— A osim celera?

— Bijele repe, zbog vitamina A, B, C, paprike, jer u njima ima

vitamina P, mahune, zato što su izvrsne za bubrege, srce i protiv

reumatizma, špinat, zbog velikog postotka željeza. Sjetite se samo

Popaja, junaka iz crtanih filmova, no ako vam je jetra osjetljiva,

radije se špinata odrecite. Za crijeva su neobično dobri patlidžani, i to

sa sjemenkama i korom. Kra-stavac je jako bogat vitaminom C i

pospješuje izlučivanje vode iz staničnog tkiva. On najsnažnije

rastvara mokraćnu

247

kiselinu, no jedite ga neoguljenog, bez soli, a popijte i njegov sok. Jesam li vas konačno uvjerio?

Ipak sam bio zabrinut. Učinilo mi se da su sva moja objašnjenja uzaludna. Po prvi put otkako se bavim liječe-njem, počeo sam s teorij'om. I ljudi od nauke mogu se prevariti, pa zar nije moguće da se i moja skromna mišljenja i sasvim lično tumačenje statističkih podataka što su ih izni-jeli specijalisti, pokažu pogrešni kad ih budem primijenio u praksi?

Na moju veliku sreću, čim sam Gemu робео objašnjavati na koji se način mora hraniti, zbilo se pravo čudo: sve je odjednom postalo jasno. Svaka je namirnica dobila sasvim određenu ulogu u vraćanju njegove kondicije.

Deset mjeseci nakon toga, u 1953. godini, Geminiani se ponovo pročuo i bio među prvima u utrkama za prvenstvo Francuske.

Za mene je to bio značajan uspjeh. Svojim geslom »Pri-rodna hrana, tjelesna obrana« u tolikoj sam mjeri zaokupio Gema da je kasnije otvorio prodavaonicu dijetalnih namir-nica i »preporučio me« mnogim svojim prijateljima.

Nije potrebno posebno isticati kako nikad nisam obavljao jedno liječenje s tolikim uzbuđenjem.

Pierre Barbotin, u biciklističkim krugovima nazvan Pi-errot, bio je onizak momak za kojega se govorilo da posjeduje svojstva pravog šampiona, ali da nema sreće. Takve su izjave sumnjive vrijednosti i rijetko im tko nasjeda. Gem me unaprijed upozorio: »Ako tvojom pomoći opet ojača, uvrstit ću ga u svoju ekipu, inače se bojim da će sasvim propasti.«

— A što s njime nije u redu? — štošta. Fizički je oslabio a izgubio je i samopouzdanje.

Još se preklani s pravom govorilo kako je on nada francuskog biciklizma. Kad je završio Tour de France bio je u ukupnom poretku peti, a u dionici Paris—Roubaix pokazao je izvan-rednu snagu, izdržljivost i borbenost. Svi smo bili uvjereni da će 1952. postati novi prvak, a zapravo je to bila godina njegova pada. Spremao se da sudjeluje u Tour d'Algerie, ali je iznenada obolio i još se do danas nije oporavio. Jadni Pierrot, baš ne zaslužuje takvu sudbinu. Ima Ijupku suprugu Jacquelinu i kćerkicu Mirelu. U početku mu je dobro išlo pa je u Port-la-Blancheu, nedaleko od Nantesa, kupio vilu. Sve

248

to mora sada izdržavati a Biciklistički savez Francuske odo-brava mu

sudjelovanje samo u takmičenjima drugog reda ... Bude li prisiljen

prodati kuću, bit će to udarac od kojega se nikada neće oporaviti...

Riječi nimalo ohrabrujuće, a kad je Barbotin najzad ušao u moj

kabinet, izgubio sam i ono malo optimizma.

Dok je onako pogrbljen i spuštenin ramena sjedio na rubu stolice,

učinio mi se pokunjen kao lovački pas kojega prekoravaju što više ne

donosi divljač.

U tom trenutku pomislih kako će biti teško povratiti mu

samopouzdanje kad je, eto, uvjeren da je s njim svršeno.

Zagledao se u me izgubljeno, sav upao u licu, i rekao:

— Dolazim k vama po Gemovoj volji. On je naime obećao da će

me 1956. uvrstiti u svoju ekipu. Velikodušan je to mo-mak i obećanje

je dao iz sažaljenja, no ja sam iznuren, go-spodine, i već davno

otpisan.

— Vidi se jedino da ste izgubili samopouzdanje.

— E kad bi bilo samo to. Noge mi više nisu ni za što, a bez njih

je biciklist...

U njegovu ugaslu pogledu bljesne tračak nade.

— Gem mi je pričao da je i on bio u sličnom stanju, pa ste ga

ipak izvukli. Eto, sada sam i ja tu. Znate li što mi se dogodilo?

— Ne sasvim. Ispričajte.

— U redu, ako baš hoćete. Počeo sam pobolijevati 1953. Jedva

sam se držao na nogama i osjećao strašan umor. Po-savjetovao sam se

sa svim mogućim liječnicima i svi su tvrdili da se radi o crijevnoj

infekciji. Pipkali su me, slali na pretrage iz jednog laboratorija u drugi

i najzad mi operirali slijepo crijevo. Sve to nij'e pomoglo, nitko nije

znao šta mi je. Tako je počeo moj pad... Sada sudjelujem u

drugorazred-nim utrkama, a i to s velikom mukom.

On umorno odmahne rukom i stisne zube. Bilo je očito da mi sve

to nerado priča. Na kraju reče:

— Od nečega ipak moram živjeti, ali... ubrzo više neće

htjeti ni da čuju za mene ... a tada ...

Uzeh ga pregledati služeći se svojim viskom, ali ni po čemu ne

mogoh zaključiti da mu je bilo koji organ bolestan. Pa ipak, sve se u

njegovu tijelu odvijalo sporije, kao u radio-aparatu čije su se baterije

istrošile.

249

— Trenirate li još uvij'ek? — Naravno! Ne dam se. Znate, tvrdoglavi smo mi Bre-

tonci, hrabrosti imam napretek. Svako jutro izlazim s biciklom i vozim. Prvih pedeset kilometara još nekako ide, a onda mi noge odjednom omlitave te drugih pedeset vozim kao u magli. Imam utisak kao da se pedali okreću uprazno ... Oh, na kronometar ne trebam ni gledati, uvijek nakon pedesetog kilometra naprosto klonem. Čovjek bi pomislio da me netko urekao ...

Objasnih mu kako više neće biti sam i da će sve krenuti nabolje. Zajedno ćemo se boriti da nestane umor i da mu se izgubljena kondicija povrati.

— Jeste li u tome sigurni?

— Jesam. šest punih mjeseci nazivao sam ga telefonom makar je-

danput tjedno da saznam kako na njega djeluju kupelji nogu i ruku, a osobito novi način ishrane. Kako je živio na moru, savjetovao sam mu da jede mnogo svježe ribe, a bu-dući da u njoj nema glikozida a lipoida vrlo malo, preporučio sam žitarice bogate upravo glikozidima. Osim toga, naprosto je tamanio sve vrsti školjaka, naročito dagnje i kućice, jer su bogate izuzetno korisnim sastojcima kojih u riba nema.

Zahvaljujući činjenici da su jaja dosta hranjiva i ne opte-rećuju mnogo želudac, a on ih je dobro podnosio, naveo sam ga da i njih jede što više pazeći samo da potječu od kokoši koje nisu hranjene ribljim brašnom niti im se rast ubrzavan hormonskim preparatima.

Racionalna ishrana zahtijeva i raznolikost. S pravom se kaže da jednoličnost rađa dosadu, a ako se sportaš za stolom dosađuje, već mu to ubija moral.

Nakon tri mjeseca Pierrot me nazove telefonom i reče:

— Uspjelo je. Sada bez poteškoća prevalim i sto deset

kilometara.

Zvučat će možda sentimentalno, ali Pierrot me tim saop-ćenjem toliko uzbudio da su mi oči zasuzile.

šest mjeseci kasnije sudjelovao je u trkama na stazi Pariz—Nica. Izvrsno se osjećao i znao sam da će izdržati, a kako bih mu pružio podršku, odlučio sam da ga pratim. Vo-zila se poluetapa na kronometar i sve je dotad bilo u redu.

250

Odmah na izlazu iz Apta, on pojuri kao strijela a sportisti oko mene primijetiše: »Pierrot je poludio. Neće dugo moći izdržati takvu brzinu!« Pa i pratioci vozača odmahivali su glavom i proricali kako će mu iznenada ponestati daha. Ja sam znao da će izdržati, a ipak sam se bojao. Desi li se neka nezgoda ili mu se jednostavno probuši guma, on će opet ku-kati kako nema sreće, i to će biti kraj. Bio sam uvjeren da ga nakon toga više ne bih uspio podići jer bi sasvim izgubio vjeru u sebe. Ta etapa bila je, dakle, njegova posljednja prilika.

Međutim, sve se odvijalo u najboljem redu i on je vozio kao podmazan. Držao se opušteno, nije stiskao vilice niti se grčevito hvatao upravljača. Pokazivao je sve odlike samo-uvjerenog šampiona. Okretno i hitro pretekne i Bernarda Gauthiera koji nije mogao da vjeruje vlastitim očima. Sve nas spopadne neko oduševljenje, a Robert Chapatte, tadašnji TV izvjestitelj, dovikne mu u prolazu:

— Drži se, Pierrot, imaš čitavu minutu prednosti pred Fornarom!

Podižući se na pedalima, jurio je gledajući pravo naprijed a ja nikad nisam prisustovao uzbudljivijim utrkama. Ubrzo sustigne i Debruyera i među njima se razvije ogorčena borba. Svatko je u tom trenutku pomislio: »Samo da izdrži.« Za mene lično bilo bi dovoljno da bez nezgoda sretno stigne na cilj jer bi mu to pomoglo da se zauvijek oslobodi straha od nekih viših sila, koje su po njegovu mišljenju uvijek krive za poraz. No on je težio za pobjedom. Hoće li u tome uspjeti?

Kad je u Manosqueu prešao liniju cilja, slavio je dvostruku pobjedu: u etapi i nad samim sobom. Držao se kao pravi muškarac, ali su mu oči blistale djetinjom radošću. U ko-načnom poretku zauzeo je drugo mjesto i time je najzad počeo njegov ponovni uspon.

Iskustvo s tim dvama sportašima samo je potvrdilo moje uvjerenje o potrebi smišljene ishrane. Shvatio sam naime koliko hrana pomaže da se izdrže određeni napori, i zato su mi se stali obraćati mnogi biciklisti. Toliko ih je bilo da sam od njih mogao sastaviti i vrlo jaku ekipu: Mahe, Darrigade, Moncheaud i Grakzvc. Ovaj posljednji toliko se oduševio za moje bilje da ga je za me stao skupljati po poljima Веггуја i slati mi ga sanducima ... Ne mogu reći da je bilo loše, nego

251

nekako bez sjaja i, naravno, manje ljekovito od onoga u Provansi ili Gersu.

Dva tjedna prije utrke Tours de France posjeti me Hassenforder i reče:

— Jako sam zabrinut. Poznato mi je da svi oko mene govorkaju kako neću izdržati ni pet etapa... a sve mi se čini da imaju pravo. Ne samo da je izdržao nego je u četirima i pobijedio. Nekoliko tjedana zatim pregledao sam i Martinoa, speci-jalistu za takmičenje na pisti. Bio je sasvim utučen.

— Sada su mi četrdeset i dvije godine — reče — i znam da za mene nećete moć"i bogzna što učiniti.

Nisu protekla ni dva mjeseca, a on je na međunarodnom prvenstvu Italije pobijedio sa dvanaest krugova prednosti pred drugoplasiranim.

Neuspjeh sam doživio jedino s »campionissimom«, Fa-ustom Coppijem, a sve je među nama bilo dobro počelo. K meni j'e došao poput tolikih drugih tužeći se kako nije u formi. Zapravo, bio je izgubio samopouzdanje a time i fizičku kondiciju. Deset minuta zatim natjerao sam ga da se od srca nasmije ispričavši mu dosjetke Apostolskog nuncija u Fran-cuskoj, kardinala Angela Giuseppea Roncallija, budućeg pape Ivana XXIII.

— Kako ste se s njim upoznali? — upita me Fausto Coppi. — O, vrlo j'ednostavno. čuo sam ga kako izvikuje vaše ime.

Jednog julskog dana 1949. godine bio sam pozvan da provedem vikend nedaleko od Rambouilleta, na imanju Georgela, službenog frizera u Elizejskoj palači. Počasni gost bio je i sam predsjednik Republike, Vincent Auriol. Malo je tko tada obraćao pažnju na jednog debeljuškastog kardinala s vragolastim smiješkom u očima. Mene je privukao njegov dobroćudni snažni glas, umekšan talijanskim akcentom, i cijelo sam ga vrijeme promatrao sa simpatijom. Vjerovatno mi se dopao njegov izgled snažnog i mirnog seljaka, što je porijeklom zaista i bio. Odjednom sam primijetio kako se odvojio od društvanceta s kojim je do tada ćaskao te, pogle-davši na sat, pojurio prema radio-aparatu. »Dopustite mi«, izvini se prisutnima, »sada je prijenos s biciklističke utrke Tour de France.« Nagnut nad prijemnikom, neko je vrijeme pažljivo slušao a onda odjednom stao lupkati nogom skandi-

252

rajući: »Cop-pi! Cop-pi!« Vi ste upravo tada pobjedonosno ulazili u cilj.

Coppi je bio oduševljen. Kao i mnogi Talijani osjećao se privrženim katoličkom kleru.

— Jeste li s njim razgovarali? — O, da! Proveli smo zajedno čitav dan. Kad ste mu jednom

prišli, više se niste mogli odvojiti. Sjećam se i riječi kojima sam uspostavio dodir:

»Imam na duši grijeh, vaša eminencijo. Bavim se lije-oenjem, a to liječnici drže svetogrđem.«

»Kakve li zablude! — odvrati on. — Ta i mi svećenici uporno radimo to isto. Nije li i naš spasitelj Isus Krist bio najveći među svim iscjeliteljima, a baš su ga zbog toga raspeli...«

Coppi je bio presretan. — Kakav je utisak učinio na vas? — Izvanredan! Resila ga je ona divna jednostavnost istin-ski

superiornih ljudi. Kao da ga i sad vidim kako iz visoke kristalne čaše udiše miris te s iskrenom skromnošću izjav-ljuje za stolom: »Prekrasne li stvari! Bog je stvorio vino zato da ga pijemo.« Zatim se obratio dami koja je sjedila pored njega i rekao: »A lijepe je žene stvorio zato da ih gledamo.« Odonda, moram vam priznati, kada god pijem vino ili pro-matram nešto što je izuzetno lijepo, osjećam kao da me prati apostolski blagosiov. Inače, kardinal je imao istančano nepce, iako je u jelu bio umjeren. »Možda ćete se iznenaditi, gospo-dine Messegue — reče mi te večeri odlažući čašu — ali istina je da sada mnogo jedem kako bih nadoknadio izgubljeno. Naime, dok sam bio dijete, morao sam prije polaska u školu dijeliti sa svojim bratom Saveriom jedno jedino jaje. On bi pojeo žumanjak, a meni je ostajalo bjelance. Taj sirotinjski osjećaj gladi ostao mi je za čitav život, i eto zašto toliko cije-nim bogato prostrt stol.«

Za te je zgode Coppi pokazao živo zanimanje i tražio da mu ih sve ispričam.

— A jeste li se nakon toga još koji put s njim sastali? — Kako ne. čak sam ga i liječio. One večeri rekao mi je na

rastanku: »Svakako me morate posjetiti. Bojim se da će mi vaše sposobnosti i te kako trebati.« Zatim mi je, skrstivši svoje njegovane, a ipak seljačke ruke sa snažnim člancima na

253

prstima, poluglasno i nekako stidljivo pripomenuo: »Sono troppo grosso.«1

Kada nakon dva dana stigoh u Nuncijaturu, u Avenue du President Wilson, on me dočeka s latinskim pozdravom: »Ave, Mauritius!« Budući da je sastanak bio utvrđen za šest sati ujutro, ne mogoh se suzdržati a da ga ne upitam kako mu uspijeva ustajati tako rano. »Uvijek ustajem u pet — objasni mi on — i nije mi potreban budilnik. Navečer jednostavno zamolim svoga anđela čuvara da me probudi.« Najviše me ipak dirnula njegova ljubav prema ljudima. Držao sam da s obzirom na njegov položaj to ne mora uvijek biti lako pa ga upitah kako mu uspijeva sa svakim živjeti u slozi. »O, bar je to lako — odvrati mi sa smiješkom — jer se dobro slažem sa samim sobom. Zato je dovoljno imati zdrav želudac i jetru, a dakako i čistu savjest.« Divnog li odgovora, zar ne?

— Od čega ste ga zapravo liječili? — Ne vjerujete valjda da ću vam to reći. U ono vrijeme

nisam mogao znati da će postati papa, a ni on sam nije to znao. Za jednog od naših posljednjih susreta rekao mi je i ovo: »Ne bih želio biti papa, gospodine Messegue, jer kako vidite volim jesti u draštvu. Vatikanski protokol, međutim, propisuje da papa mora za stolom biti sam; štaviše, za leđima mu uvijek stoji neki dostojanstvenik i čuva ga. Od toga bih dakako izgubio tek i bio kadar pozvati vrtlara da sa mnom jede. Možete zamisliti kakav bi skandal to izazvalo!« Zatim je prasnuo u smijeh ne sluteći da će devet godina kasnije postati papa Ivan XXIII.

Moji srdačni odnosi s Faustom Coppijem prerasli su kasnije u pravo prijateljstvo, pa ipak su sva nastojanja da mu pomognem završila potpunim neuspjehom.

Ne znam da li je možda zanemarivao liječenje, ili je bio otporan na moje trave, kao što su neki na penicilin i druge lijekove, činjenica je međutim da kod svakog slijedećeg pregleda nisam mogao utvrditi nikakvo poboljšanje.

On mi je neprestano ponavljao: — Uvjeravam vas da redovito obavljam kupelji nogu i

namačem ruke u zelenoj otopini od vaših trava, ali stanje mi je uvijek isto. Ni za što ne marim, nikakva mi zadovoljstva

1 Odviše sam debeo.

254

ne pruža ono što radim. Ipak imam utisak da mi nešto ne-dostaje. Samo što?

Nekoliko mjeseci kasnije našao je ono što mu je nedosta-jalo. U moj je kabinet ušao ozaren radošću i sav preobražen.

— Konačno je uspjelo, Messegue. Našao sam što mi je bilo potrebno.

Nisam vjerovao da su takav preobražaj izazvale moje trave, a imao sam i pravo: Fausto Coppi našao je odabranicu svoga srca.

Tko zna po koji put, utvrdio sam kako je često dovoljno da se čovjek osjeća sretnim pa da bude zdrav ili čak povrati izgubljeno zdravlje.

255

23

RAK

Slava liječnika bez diplome isto je tako nepostojana као i šampionska titula. Ako je pogrešku učinio pravi liječnik, svatko se odmah složi s poslovicom: Errare humanum est1, i to je sasvim prirodno. Međutim, od onih što liječe bez di-plome zahtijeva se sigurno izlječenje, pa ako im u toku godine postotak izliječenih makar i neznatno opadne, doju-čerašnji se »čudotvorac« odmah proglašava šarlatanom.

Zahvaljujući zdravom razumu i poštenju, a ta sam svojstva naslijedio od svog oca, izbjegao sam mnoge nepromišljenosti.

1957. godine bio sam pozvan k Sachi Guitryju. Za mene je to ime oličavalo cijelu jednu epohu. Kao sinu seljaka, njene su mi radosti ostale nedostupne, ali ona je i pored toga blistala i iskrila se kao šampanjac u kristalnoj čaši. Znao sam za sve tadašnje filmove, pročitao i »Roman jedne varalice«, a pamtio sam i sve dosjetke, primjerice onu: »Kad bi moji ogovarači znali što ja mislim o njima, ogovarali bi me još više.« Prosto mi je žao što nije potekla od mene, toliko je naime odražavala moje lično raspoloženje. Ne mari, bar sam je Često u životu citirao.

živio je u maloj luksuznoj kući na uglu Avenue Elvsee-Reclus i Emile-Pouvillon. Na ulazu u izduženi vrtić stajalo je, kao na pramcu broda, poprsje njegova oca Luciena Guitrvja.

Iz ponešto hladnog hola vodile su na prvi kat skladno zavojite kamene stepenice s ogradom od kovanog željeza. Na zidovima je bilo mnogo vrijednih slika i svaka bi zavrije-

1 Covjekovoj je prirođi svojstveno đa grijeSi.

256

dila pažljivije razgledanje, ali nisam navikao da bolesnik na me čeka, u ovom slučaju Sacha Guitrv.

Lice toga čovjeka kojega su žene obožavale, a toliki muškarci mrzili, duboko me potreslo. Bilo je olovnosivo, još izrazitije zbog brade koju je podrezivao kao Pasteur, podsje-ćajući time i na svoj stalež i na već izmaklu epohu. Oko vrata je stalno nosio istočnjačke brojanice od riđeg jantara i obično ih prebirao svojim finim rukama kojima se tako ponosio. Sada su mu bile već toliko slabe da ni to više nije mogao. Njegovo pretjerano mršavo tijelo naprosto se gubilo u nabo-rima svilenog kućnog kaputa sljezove boje.

Prvi i posljednji put začuh ono njegovo čuveno »Aaah« kojim je počinjao svaku svoju izreku.

— Aaah... gospodine, kakvu li bi čudesnu moć morale imati vaše trave da me izvuku iz ovog beznadnog stanja! Jesu li vam rekli da volim ljubice, one parmske?

Njegov nos, zbog kojega je tako uvjerljivo tumačio ulogu Louisa XV, nazvanog »le Bien-Aime«, sada se žalosno spustio nad usta oko kojih su bile usječene dvije duboke bore. Na tom licu što ga je smrt već počela oblikovati bilo je još uvijek otmjenosti, ali oči su već nazirale i ono što zdravim ljudima nije vidljivo.

Moj pregled ne potraja dugo. Bolesnik je bio umoran, a ja nemoćan. Lana Marconi, njegova druga žena, povede me u njegovu radnu sobu. S uzbuđenjem stadoh razgledati zbirku rariteta koju je neobično volio: Moliereovu tintarnicu, štapić Toulouse-Lautreca, Joffreovu pukovsku zastavicu iz bitke na Marni, odljevke ruku čuvenih ličnosti, Jeana Cocteaua, Colet-te, pa i njegovih vlastitih.

Njegova me žena upita:

— Dakle, što možete učiniti za njega?

Odgovorih jedino što sam i mogao reći:

— Baš ništa, gospođo. Saopćili ste mi da boluje od raka,

a ja rak ne liječim.

Svoj stav prema toj užasnoj bolesti nikada nisam izmi-jenio. Bila bi luda i zločinačka i sama moja pomisao da mogu izliječiti rak, premda s tugom gledam kako ta pošast naše civilizacije nesmiljeno hara. Nekad je to bila rijetka, gotovo nepoznata bolest. Zbog naglog razvoja industrije u našim

17 Oljuđima i travama 257

gradovima te kemijskih dodataka u hrani, zatim prekomjer-nog

pušenja, zagađenosti zraka, krčenja velikih šuma, a time i stvaranja

ogoljenih površina, rak je u zabrinjavajućem porastu.

Svakog mi se dana obrati i do šest osoba oboljelih od te bolesti.

Za mene je prava muka kada tim osudenicima moram pogledati u oči

i otvoreno im reći kako za njih ništa ne mogu učiniti. Oh, kako bih

rado upoznao travu kojom se i rak može izliječiti. Na žalost, za takvu

još ne znam, no uvjeren sam da nije daleko dan kada će

znanstvenicima uspjeti da izoliraju virus raka. U međuvremenu,

preostaje nam da se protiv njega borimo na dva načina: kobalt-

bombom i kirurškim zahvatom.

Pa ipak, pred rakom nisam baš sasvim nemoćan. Mogu sa

sigurnošću reći da, ako i odbijam da ga liječim, mnogi mi bolesnici

imaju zahvaliti što su od njega ozdravili. Ne samo da im savjetujem

neka se podvrgnu operaciji nego ih na to i prisiljavam. Naime, takvi

jadnici vide u meni svoju posljed-nju nadu, a kad ih odlučno odbijem,

postaju svjesni činjenice da ih jedino operacija i zračenje mogu

spasiti.

Da su se kojim slučajem obratili nekome tko bi ih uvjerio kako ih

može izliječiti, sasvim je sigurno da se ne bi podvrgli operaciji, a time

bi izgubili i posljednju mogućnost da se spase. Nikada nije suvišno

naglasiti kako je u početnom sta-diju rak izlječiv. Eto, u kakvom sam

smislu takvim bolesni-cima bio koristan, a to je za mene i te kako

važno.

Nedavno mi se obratila jedna mlada Berlinka, zaposlena na

televiziji. Ta nasmijana modrooka plavuša, lijepa kako to Njemice

znaju biti, mogla je svojom blistavo svježom puti po-služiti kao slika

mladosti i zdravlja. Pa ipak, ta je ljepota krila u sebi strašnu istinu, jer

mi je djevojka izjavila:

— Imam rak na dojci.

Odmah joj savjetovah da se podvrgne operaciji. Njene se oči

smrknu kao more pred oluju, grč joj iskrivi prekrasna usta i ona

promuklo vikne:

— Radije ću se ubiti!

čitav sat protekao je u mome nagovaranju i njenom opi-ranju.

— Ali, gospodine, time ću unakaziti svoje lijepo tijelo. Ni-

kada se neću pomiriti s mišlju da budem osakaćena.

Njeni se razlozi zaista nisu mogli pobijati.

258

Uzalud joj uzeh dokazivati kako će se najzad ipak operi-rati, samo

što će joj zbog zakašnjenja morati odrezati cijelu dojku. Uporno je

ostajala kod svoje odluke. Na odlasku mi reče:

— Draže bi mi bilo, gospodine, da ste me nečasno ob-manuli

tobožnjom mogućnošću liječenja, sada bih od vas otišla sretna.

— Ali ne zadugo, gospođice!

Kao prava Njemica, odvrati mi dostojanstveno mirno:

— Šta se može! Sreća je uvijek kratkotrajna. Ipak sam

vam zahvalna. Jedino vas molim da ne obavijestite moje rodi-

telje. Majka taj udarac ne bi podnijela. Obećajte da ćete jedno-

stavno zaboraviti ovaj posjet.

Nije mi preostalo drugo nego da joj to obećam, ali me cijele

večeri progonio njen ljupki lik. Ne, ne smijem ostati po strani, nešto

valja poduzeti. Gotovo je sasvim sigurno da joj se život može spasiti.

Statistike uvjerljivo pokazuju da smrt-nost iznosi samo 10 % ako je

promjer rakom zahvaćenog tkiva na dojci jedan centimetar, ali čim

dosegne četiri centi-metra, smrtnost se već penje na 90 %. Po svemu

sudeći, ta je djevojka mogla dočekati i duboku starost. Mirne duše,

dakle, prekrših dato obećanje i pismeno izvijestih njene roditelje.

Ubrzo zatim primih dva pisma: u jednom mi oni izraža-vahu

svoju zahvalnost, a u drugom djevojka svoju ogorčenost zbog toga

što sam prekršio zadanu riječ.

Otada je prošlo već nekoliko godina i sada je s njom sve u redu.

Znam to jer smo u međuvremenu postali dobri pri-jatelji.

Danas od te bolesti umire u svijetu godišnje dva i po mili-juna

ljudi, od kojih je samo Francuza stotinu hiljada. Računa se da na

svakih sto hiljada stanovnika oboli godišnje njih tri-sta. Samo u

Francuskoj otkriveno je u toku 1969. godine sto i sedamdeset hiljada

oboljelih. Rak, dakle, ubija svaku petu osobu.

Iste statistike dokazuju da i broj izliječenih iznosi oko 50 %, ali ta

brojka može i da zavara. Vidjeli smo, naime, da svaki oblik raka nije

podjednako izlječiv. Dok se rak kože uspješno liječi u 95 %

slučajeva, od leukemije rijetko tko ostane živ.

259

Моја gaskonska mašta dočarava mi ga kao kukca šteto-činu koji je stalno u pokretu, te neprestano pustoši tijelo iz-vana i iznutra. Pritaji se negdje, pa kao opaki nevidljivi pauk vreba svaku priliku da nas zaskoči i uništi. Ta slikovita uspo-redba nije baš tako naivna: mi rak neprestano udišemo, na razne ga načine unosimo u svoje tijelo, on u nama živi.

Za rak dišnih organa presudna su dva uzroka: zagađenost zraka, kao posljedica nepotpunog sagorijevanja ugljena i naftinih derivata. Na tu je opasnost već odavna upozorio prof. Leon Binet. Određeni industrijalizirani gradski centri prava su rasadišta raka. Drugi je uzrok duhan.

Samo su u Francuskoj 1967. godine umrla od raka dušnica i pluća 3573 pušača, a dakako i grkljana i ždrijela. Gotovo trećina umrlih od raka žrtve su pušenja.

Iz ankete u kojoj je nedavno sudjelovalo 92 000 odraslih Kanađana proizlazi da se pušač cigareta izlaže prosječno če-trnaest puta većoj opasnosti da umre od raka pluća nego onaj koji ne puši.

Zašto baš cigareta? Zato što je taj oblik pušenja daleko najškodljiviji, i to zbog papira pri čijem se sagorijevanju oslo-bađaju kancerogene smolaste tvari. Lula i cigare nisu toliko opasne. Ako ste nepušač, ima devedeset i devet posto vjero-vatnosti da nećete umrijeti od raka na plućima. Pušite li dnevno četrdeset cigareta, postoji 10 % mogućnosti da od njega obolite, a ako pri tome uvlačite dim, onda 20 %. To isto vrijedi i za rak grkljana i mjehura. Inače, na stvaranje raka u usnoj šupljini, ždrijelu i jednjaku podjednako utječe puše-nje cigareta, cigara i lule.

Primijećeno je i to da od raka češće obole oni koji puše slatkasti duhan, kakav je u engleskim i američkim cigare-tama. Crni je duhan, navodno, manje opasan.

Još nam jasnija postaje opasnost koja u današnje vrijeme vreba na čovjeka kad se zna da su kancerogene tvari otkri-vene i u katranu, žutilu maslaca, anilinu, bojama na bazi azot-nih spojeva, benzenskim hidrokarburatima, a njima treba do-dati i aflatoksin kojega ima u prženim kikirikijima, od kojih se pravi arašidovo ulje, pa ovo može prouzrokovati rak na jetri. Broj supstancija za koje se drži da mogu izazvati kan-cerozne tumore penje se na više stotina.

260

Bolan j'e osjećaj naše nemoći pred već uznapredovalim rakom. Upravo nam se zato, više nego u odnosu na svaku drugu bolest, otkriva istinitost one mudre poslovice: Bolje je spriječiti nego liječiti. Ja mislim da se zdravom ishranom može utjecati na promjenu kanceroznih stanja i na okolnosti koje raku pogoduju. Jedan moj prijatelj, koji je u velikoj prigradskoj bolnici operirao od raka vrlo mnogo bolesnika, primijetio je da se bolest nije povratila kod onih koji su se strogo pridržavali utvrđenog higijenskog načina ishrane. Me-đutim, do recidive je došlo nakon tri do pet godina kod svih onih koji nisu pazili što jedu. To su dokazala njegova šesnae-stogodišnja iskustva.

Uostalom, nisam samo ja uočio utjecaj ishrane na razvoj raka.

Dok sam jednom u Dakru držao o toj temi predavanje, ustao je jedan profesor medicinskog fakulteta i javno izjavio:

— Crnci koji su kod nas zaposleni, pa se hrane kao i mi, umiru od raka u istom postotku kao i Evropejci. Naprotiv, oni koji žive po šikarama, u krugu od pedeset do šezdeset kilometara oko Dakra, izloženi su svakojakim bolestima, ali ih rijetko napada rak. Gotovo i ne znaju za rak kože jer ih njihovi prirodni pigmenti štite od ultraljubičastih zraka koje ga tako često izazivaju. Upozorujem, zato, sve one lijepe dje- vojke i mladiće da se pretjerano ne izlažu suncu jer tu ne- smotrenost mogu skupo platiti.

Moj prijatelj dr Renon, koji je u svojstvu kirurga radio na jugu Maroka, ispričao mi je slijedeće:

— Cetrdeset punih godina operirao sam gotovo isključivo Beduine, a samo se u dva slučaja radilo o raku. Međutim, čim su brodovima stale stizati velike količine hrane proizvedene u Evropi, pa se i oni na nju navikli, operacije raka postale su sve češće. Nikakva zaključka iz toga ne izvodim, ja samo kon- statiram.

Takva su me svjedočanstva primorala da se duboko za-mislim. Poznato mi je da i vrlo čuveni kancerolozi dugo nisu pridavali ishrani osobitu važnost, a meni bi bilo drago da mi netko objasni zašto smrtnost od raka raste u zemljama u kojima se razvila industrijska proizvodnja hrane. Ne tvrdim da je ona jedini uzrok zla, ali me ta činjenica prilično uzne-miruje. U Norveškoj, švedskoj i Holandiji, gdje se više troše

261

neprerađene namirnice, smrtnost od raka mnogo je manja. Do sličnih se zapažanja došlo i u zemljama u kojima se, kao u Italiji, jede mnogo tjestenine i povrća.

Ishrana mora biti raznolika. Ne namećite sebi svojevoljno ograničenja jer ona mogu uroditi pothranjenošću i nedostat-kom proteina, što vrlo često uzrokuje izvjesne oblike raka.

Isto tako, radi svoje bolje zaštite, potpuno se odrecite bije-log kruha, snježnobijelog šećera, pasteriziranog maslaca lijepe žute boje, te margarina, biljnih ulja, octa i naročito alkohola.

Ne upotrebljavajte ni rafiniranu sol, a budite oprezni i sa suhomesnatim proizvodima, umacima i konzervama kojima ne znate sastav. Posebno ih se čuvajte kada na njima piše da su im boja, miris i okus rezultat umj'etnih dodataka jer upravo se u njima kriju vaši smrtni neprijatelji.

Raskrstite i s bombonima, aromatiziranim jogurtima i ga-ziranim voćnim sokovima, posebno s onima u prahu.

Čuvajte se proizvoda dimljenih na industrijski način, te namirnica s dodacima škroba. Ove posljednje lako ćete pre-poznati jer im to piše na naljepnici.

Najsigurnije i najlakše ćete se zaštititi ako pri kupovini na-mirnica budete odabirali samo one za koje izričito piše da su »prirodne« i »čiste«. Još uvijek je to sasvim pouzdan način jer je nadzor vrlo efikasan. Ako država i tolerira da se, radi nji-hova duljeg konzerviranja i ljepšeg izgleda, namirnicama do-daju kemijski sastojci, olako proglašeni neškodljivima, ona izričito zabranjuje da se deklariraju kao prirodne i nepa-tvorene.

Prestanite uzimati aperitive, žestoka pića, bijelo i crno vino, premda je ovo posljednje rjeđe patvoreno. Ipak ih umje-reno možete piti ako pouzdano znate da su proizvedeni u do-maćem podrumu i bez vještačke dorade.

Kupujte domaći neprerađeni maslac i maslinovo ulje u kojemu nema više od 0,5 % kiseline, a umjesto octom, zači-njajte jelo limunom.

Jedite mnogo voća, dobro opranog sirovog povrća, meda, ribe, školjaka i žitarica kojima meljavom i finim prosijava-njem nisu odstranjeni dragocjeni sastojci.

Umjerenije jedite meso, svježe i kiselo mlijeko, meki bijeli sir i jaja, a perad samo onda kada pouzdano znate da je hra-njena zrnjem.

262

Što manje pijte i pivo, a jabukovaču samo domaću. I kavu kupujte radije u zrnu. Na kraju, svakome savjetujem da jede mnogo češnjaka.

Poznato je njegovo antiseptičko i baktericidno djelovanje, a i to da snizuje vrućicu i povišeni krvni tlak, pospješuje iskaš-ljavanje, služi kao sredstvo protiv glista, a u vanjskoj upotrebi djeluje i kao dobro rastvorno sredstvo. To je vrlo korisna biljka, a tvrdi se da ima i antikancerozna svojstva. Tako je češnjak došao na glas, a suvremeni liječnici fitoterapeuti nisu mu ga opovrgli, vjerojatno zato što, zahvaljujući njegovu ne-pobitno blagotvornom djelovanju na organizam, svi oni koji ga redovito jedu mnogo lakše odolijevaju bolestima, osobito ako su izazvane bakterijama.

Nekoć su liječnici, posjećujući kugom zaražene bolesnike, nosili na licu masku s tamponom namočenim u otopinu od češnjaka.

U mome rodnom Gersu mnogo se jede češnjak i seljaci tvrde da ih on čuva od raka. To, doduše, nije dokazano, ali statistike nekako potvrđuju da je u zemljama u kojima se on mnogo troši smrtnost od raka znatno manja. Tako na Korzici ima sela u kojima je ta bolest potpuno nepoznata. Nepobitna je činjenica da seljaci ondje žive gotovo odvojeni od svijeta i da se hrane isključivo onim što sami proizvedu: kukuruzom, medom, kozjim sirom, a za kemijska gnojiva i ne znaju.

Dakako, ja ne tvrdim da nikada nećete oboljeti od te strašne bolesti ako budete jeli zdravu i prirodnu hranu, ali sam uvjeren da se sto puta više izlažete opasnosti ako pušite i uopće ne pazite na ishranu.

Ćesto su mi predbacivali da pažljivo odabirem bolesti koje ću liječiti, samo kako bih se mogao pohvaliti uspjehom. To nije istina. Ja nikada ne kljukam praznim nadama bolesnike kojima samo liječnici mogu donijeti ozdravljenje i spas. Dobro poznaj*em granice svojih mogućnosti i stvarnu upotreb-ljivost mojega bilja. Zato, pored raka, odbijam da liječim i leukemiju, sklerozu multiplu, tuberkulozu i sve bolesti kod kojih pomažu samo antibiotici i kirurški zahvati. Kada god postoji siguran lijek ili potreba hitne intervencije, zločinački bi bilo da ih iz taštine pokušavam nadomjestiti svojim tra-vama.

263

Ако se nekom bolesniku može spasiti život samo operaci-jom, ludo bi bilo da mu rečem kako će njegova hernija nestati s pomoću kupelji nogu.

Na žalost, ima bolesti kod kojih nikakva terapija ne po-maže. Jednoga sam dana primio iz Pariza pismo doktora Th. L ... kojim mi je javljao slijedeće:

»Upućujem vam dva bolesnika koja kreću na tako dalek put samo zato što polažu nadu u vas. Molim vas da mi saop-ćite broj vašeg telefona. Isto tako, j'avite mi, ako slučajno kojom prilikom navratite u Pariz, da li biste me mogli po-sjetiti. Dan i sat odredit ćete kako vam bude odgovaralo.

Sigurno ste naime saznali od naših prijatelj'a D... da se već odavna ne osjećam dobro jer dugo bolujem od Parkinso-nove bolesti, a u posljednje tri godine stanje mi se toliko pogoršalo da sam bio prisiljen napustiti liječničku praksu. Možda biste mi vi na neki način mogli pomoći? Telefonirajte mi jednog od slijedećih dana da znam hoćete li moći navratiti do mene, kad već ja ne mogu doputovati k vama.«

Razumljivo, bio sam prisiljen da mu se zahvalim na povje-renju a pismo završim slijedećim riječima:

»Ne raspolažem, na žalost, nikakvim lijekom kojim bih vam mogao pomoći. Budite uvjereni da je i meni teško pri duši što vam to moram saopćiti.«

Na jednom od brojnih procesa koji su se protiv mene vodili, ondašnj'i državni tužilac u Amiensu, gospodin Remy, svjedočio je na sudu u moju korist i doslovce rekao ovo: »Obratio sam se za pomoć gospodinu Messegueu s nadom da ću nekako odgoditi operaciju koju mi je savjetovao moj liječ-nik. Međutim, ne samo da me nagovorio neka se smjesta da-dem operirati nego me uputio jednom vrlo čuvenom kirurgu. čak je svome šoferu naredio da me k njemu odveze. Ta pravo-vremena intervencija spasila mi je život, a upravo me gospo-din Messegue uvjerio da je ona neophodna.«

264

24

МОЈА BORBA PROTIV ŠARLATANA

Ako sam svoj službeni naziv »pučki liječnik« zamijenio izrazom »fitoterapeut«, nisam to uradio iz snobizma ni zato da nekome imponiram, a još manje da pred bolesnicima izi-gravam učena čovjeka. Odbacio sam tu titulu zato da se ogra-dim od svih onih koji se usuđuju da sebe tako nazivaju, a zavređuju jedino naziv šarlatana.

Svoju najžešću borbu, koja je osim toga završila mojim potpunim porazom, nisam imao da vodim s javnosti ni sa liječnicima, pa čak ni s Vijećem Liječničke komore, mojim bivšim ogorčenim neprijateljem, nego s pučkim liječnicima, dakle onima koje sam u svojoj naivnosti držao kolegama.

Moj prijatelj drClaoue bio je plemenit čovjek a ja sam s njim i s advokatom Pasquinijem tvorio divan trio zanesenih utopista. Jedne večeri, kad smo svi bili na okupu, Claoue mi reče:

— Smatraš li se ti, Maurice, pučkim liječnikom? — Naravno. Zatim će obraćajući se gospodinu Pasquiniju: — Nije ni potrebno da vas to pitam, vi Mauricea držite

poštenjačinom. Možete li mi onda reći po čemu se on pred sudom razlikuje od drugih pučkih liječnika?

— Po tome što on bolesnike ne samo liječi nego i izlječuje. Sada se opet obrati meni: — Vjeruješ li ti, Maurice, da ima i drugih kojima to uspi-

jeva? — O tome ne može biti sumnje. — Ali ne poričeš da ima i šarlatana?

265

— Ima i takvih. — Jesi ii razmišljao kako da njih odstraniš iz vašeg sta-

leža? — Kad god mi se ukaže prilika, ja ih javno žigošem. — Kojim pravom? Dopusti, ništa te na to ne ovlašćuje.

Uvijek će poštene ljude, kao što si ti, trpati s njima u istu vreću. Gospodin Pasquini i ja zagledasmo se u njega ne znajući na

što zapravo smjera. — Moramo službeno izboriti odobrenje za nesmetan rad

pučkih ljekara. Suviše je i da napominjem koliko me ta revolucionarna

misao oduševila. Najprije smo zajednički izradili čitav jedan pravilnik. Go-

spodin Pasquini, koji je tada bio poslanik, podnijet će Narod-noj skupštini prijedlog zakona pošto nam ga prethodno redi-giraju pravnici. Kako bismo dobili podršku i vlasti i javnosti, ja ću osnovati radnu grupu koja će na neki način izvršiti među nama izbor. Liječenje će biti dopušteno samo onima koji to zavređuju, a protiv šarlatana povest će se oštra borba. Predavanja koja ćemo o tome održati dr Claoue i ja pomoći će da društvo prihvati sposobne pučke ljekare, a onemogući šarlatane.

Više se ne sjećam kada smo se te noći razišli, ali je sigurno da zora nije bila daleko. U glavi sam stvarao hiljade planova i toliko se uzbuđivao da sam na povratku kući dugo morao šetati.

U duhu sam već vidio procvat pučke medicine i našu usku suradnju s liječnicima. Unaprijed sam se veselio radnim sa-stancima na kojima ću s kolegama izmjenjivati iskustva i vo-diti borbu mišljenja. Bio je to divan osjećaj! Don Kihot u meni unaprijed se uspješno razračunao s onim dijelom jav-nosti koja će iz neupućenosti i predrasuda pružati otpor, ali i sa svim varalicama koji zločinački iskorištavaju povjerenje bolesnika a nisu sposobni da im vrate zdravlje.

Divni su za mene bili ti trenuci zanosa, a mogu reći i jedini što sam ih u toku čitave te borbe proživio. Tada još nisam znao da te moje zamisli liče pomalo na one zbog kojih su u srednjem vijeku mnogi napredni ljudi riskirali da budu spa-ljeni na lomači.

266

Borba je započela još istoga dana. Reakcije su bile mnogo-brojne, a rezultat slijedeći: javnost prihvaća, vlasti su nepo-vjerljive a moja subraća pučki liječnici energično odbijaju prijedlog.

Napisati statut toga budućeg udruženja nije bilo teško jer je sadržavao samo pet članova:

1. — Pod izrazom pučka medicina podrazumijeva se svaka

djelatnost čiji je cilj liječenje bolesti s pomoću sred-stava koja još nisu predviđena nomenklaturom medi-cinske znanosti. Pučki ljekar ima zakonsko pravo da prihvati neizlječivog ili napuštenog bolesnika.

2. — Svaki građanin koji se bavi pučkom medicinom smije

davati svoje ljekarije samo onim bolesnicima kojima nisu pomogli postojeći lijekovi, i to jedino po odobrenju liječnika i uz njegovu dijagnozu. Kirurški zahvati i pro-pisivanje lijekova s toksičkim svojstvima dopušteni su samo diplomiranim liječnicima i izuzimaju se od ovog ovlaštenja.

3. — Svakog svoga bolesnika kojemu bolest sve više pokazuje

znakove kroničnosti pučki ljekar mora povremeno upu-ćivati diplomiranom liječniku na pregled. To je njegova izričita obaveza.

4. — Svaki pučki liječnik dužan je potpisati izjavu u kojoj je

točno određeno kojih se medicinskih propisa mora pri-državati.

5. — Svako kršenje odredbi ovog statuta može uroditi optuž-

bom za nedozvoljeno bavljenje medicinom.

Doktor Claoue zatražio je podršku i od svojih prijatelja poslanika: Cachata, Galmejana, Drouot-L'Herminea i Lecocqa. Isposlovao je čak i jednu informativnu televizijsku emisiju u toku koje je gledaocima bilo upućeno ovakvo pitanje: »Da vam neka draga osoba teško oboli a medicinska se znanost pokaže nemoćnom, biste li se za pomoć obratili nekom pu-čkom ljekaru?«

Za samih nekoliko sati stiglo je 1325 pozitivnih i 187 ne-gativnih odgovora.

267

Slijepo odan našoj stvari i riješen da okupim znatan broj

sposobnih i poštenih praktičara, ja osnovah »Nacionalno udruženje

pučkih liječnika«.

S jednakim oduševljenjem pristupismo izradi vrlo strogog

pravilnika koji su, po mojoj zamisli, imali prihvatiti svi čla-novi. On

je na neki način bio naša Hipokratova zakletva a za-snivao se na

principu »Primum non nocere« (Ponajprije, ne naškoditi bolesniku).

Evo i njegovih najvažnijih odredaba:

»U vršenju ovoga poziva koristit ću se svojim znanjem i

sposobnostima s dužnim dostojanstvom. Iz tuđe bolesti, tuge i

nevolje nikad neću pokušati izvući neku korist.

»Bit ću nepodmitljiv i ispravan. Na mene neće utjecati imovinsko

stanje, vjera, rasa, spol i lični život onoga tko mi se obrati za pomoć.

»Kad budem liječio siromaha, jedina će mi nagrada biti svijest da

sam učinio dobro djelo.

»Pomoć ću pružati samo neizlječivim i kroničnim bolesni-cima,

onima čiju su dijagnozu postavili doktori medicine, a znanost u

njihovu slucaju priznala svoju nemoć.

»Nikada neću prekidati liječenje što ga je započeo diplo-mirani

liječnik niti ću bolesnika nagovarati da odgađa kirur-šku intervenciju

ako mu je ona hitno potrebna.

»Odbit ću da pružam svoju pomoć bolesniku koji ne pri-stane da

povremeno odlazi na liječnički pregled.

»Prekršim li zakletvu ili ne udovoljim makar i jednoj jedi-noj

obavezi, prestat ću s radom i čekati da donesu odluku oni koje sam u

tu svrhu izabrao. Na to se kunem svojom čašću.«

Čim se saznalo za udruženje, počele su stizati molbe za prijem u

članstvo, a mene su s oduševljenjem izabrali za pred-sjednika. Nisam

pravo još ni preuzeo dužnost, a već sam pri-mijetio da će se moje

udruženje, silom prilika, pretvoriti u oruđe za borbu protiv šarlatana.

Obraniti smo ga mogli jedino napadom, i to tako da naš stalež

očistimo od hulja kojih je u njemu bilo neuporedivo više nego

savjesnih ljudi.

Osim toga, počeo sam primati neobična pisma u kojima su mi

pojedinci naivno izlagali svoje »planove«. Jedan od njih mi je pisao

kako je upravo izašao iz zatvora, a gospodar neće da ga opet primi na

posao. Bezuspješno je pokušao na više mje-sta i najzad dočuo kako je

liječenje travama vrlo unosno. Odlučio je dakle da se time počne

baviti, a budući da sam i ja

bio osuđivan zbog te rabote, mogao bih mu slati mušterije. Drugi pak, po zanimanju pekarski pomoćnik, htio je na isti način povećati svoje niske mjesečne prihode.

Takvoj zatucanosti i nesavjesnosti čovjek se mogao i na-smijati, ali jedan me svojim pismom naprosto ogorčio. Pro-čitao je, veli, izvještaj o svim parnicama koje su se vodile protiv mene, pa kako ja ne liječim ni rak ni tuberkulozu, mogao bih mu, dakako uz dogovorenu nagradu, upućivati sve takve bolesnike.

Stizali su mi i oglasi ovakva sadržaja: »M. D ... Homeopatija — Radioestezija — Proročanstva. Liječim silikozu, lepru i druge bolesti: tuberkulozu, rak,

poliomielitis, sifilis, reumatizam, ispadanje kose, opekotine i škrofule, iščašenje udova itd. Pismene upute šaljem poštom, a dolazim i na poziv u bilo koje mjesto Francuske. Ono što nisu kadri liječniei, možemo mi iscjelitelji, jer imamo nad-naravnu moć i ne možemo se prevariti. Povjerite svoje liječe-nje nama, istinskim iscjeliteljima!«

Meni je bilo jasno jedino to da su svi oni pokvarenjaci i varalice.

Ima novina koje su se specijalizirale u ljubavnom posre-dovanju i objavljivanju ovakvih kriminalnih oglasa preko ko-jih vam se nudi brzo ozdravljenje od svih mogućih bolesti. Među ostalima pročitao sam i ovakve: »Vraćamo muškost s pomoću elektroničkog pojasa«, »Posljednja priHka za sve one koji boluju od raka i leukemije!«

Sjećam se kako sam nakon jednog predavanja pozvao taksi. šofer me najprije saletio običnim blebetanjima a onda mi, nimalo se ne skanjujući, napomenuo da, ako ja ili bilo tko od mojih od nečega bolujemo, on zna za jednu ženu koja ima nadnaravnu moć. Pukim slučajem, eto, imao je njezinu po-sjetnicu i diskretno mi je tutnuo u ruku. Tekst je bio štur, ali dovoljno rječit: »Vi koji trpite dođite k meni, izliječit će vas moje ruke.«

Iste večeri, u baru hotela u kojemu sam bio odsjeo, neki mi neznanac objasni kako uspješno liječi rak hipnotizirajućim pokretima i dodirom ruku. Ne mogavši odoljeti svojoj znati-želji, upitah ga:

— A što je po vašem mišljenju zapravo rak?

— Ра bar to je jasno: mikrob koji vam se u tijelu počne

razmnožavati čim se malo udarite. Nego, budući da se vi time

ne bavite, mogli biste takve bolesnike upućivati k meni.

Počeo sam shvaćati da naš stalež, ako mu želimo ozakoniti rad,

treba prethodno temeljito pročistiti. Moglo se činiti para-doksalnim

da ja, i sam pučki liječnik, preuzimam na sebe to čišćenje, ali najzad,

zar ga je itko mogao provesti bolje od mene?

Saznao sam da od četrdeset hiljada pučkih liječnika u Francuskoj,

jedva ih pet stotina ima vlastitu kuću i plaćaju porez. Za poreske

organe i mi, kao i diplomirani liječnici, pri-padamo među slobodna

zanimanja. Ako za Liječničku komoru i jesmo ilegalci, nismo to i za

državnu blagajnu. Država nam snagom zakona oduzima jedan dio

prihoda od djelatnosti koju proglašava nezakonitom.

Za mene su ubrzo uslijedila razočarenja. Ako informativna

predavanja što smo ih širom Francuske održavali drClaoue i ja i jesu

postigla kod publike veliki uspjeh, sasvim su ih drukčije primali

pučki liječnici.

Kad sam udarao po šarlatanima, bučno su mi pljeskali svi prisutni

liječnici i javno mi čestitali, ali moji drugovi po za-nimanju, koji su

na predavanja dolazili u sve većem broju, oštro su prosvjedovali.

Jedan se od njih, mislim da je to bilo u Poitiersu, bez oklijevanja

popeo na govornicu i rekao:

— Ako gospodin Messegue napada istinske iscjelitelje,

čini to zato što sam i nije jedan od njih. On se usuđuje reći

kako je rak neizlječiv jer ga on sam nije kadar izliječiti. Ja

otvoreno kažem pred svima vama da taj čovjek nema one ta-

janstvene sposobnosti i da nas sve obmanjuje.

Toliko je pretjerao u svojoj neotesanosti da se čak nisam ni

naljutio. Mirno mu odvratih:

— Pravo kažete, ja zaista nemam nikakvu nadnaravnu

sposobnost. Zapravo sam zbog toga sretan jer me ta spoznaja čuva od

slijepe samouvjerenosti. Zato ne uobražavam sebi kako sam sposoban

da izliječim rak i, što je najvažnije, ne zavaravam time bolesnike

oduzimajući im još i novac.

— Eto vidite! — poviče moj protivnik — on to i priznaje. Nije

sposoban učiniti čudo. — Zaista nisam — upadoh mu u riječ — ali je nepobitno da su

mnogi moji bolesnici ozdravili na način koji graniči s

pravim čudom. Međutim, čak sam i u tim slucajevima uvijek

ponavljao riječi čuvenog kirurga Ambroisea Parea: »Ja ih samo

previjam, Bog se brine da oni i ozdrave.«

Takvi ispadi bili su mi zapravo smiješni. I dalje sam bio uvjeren

kako će, uz pomoć moje radne grupe, i zakona o puč-koj medicini

koji će biti ipak donesen, naša zajednička stvar pobijediti. Podršku

sam dobijao čak i od glasovitih liječnika. Profesor Portmann,

potpredsjednik Senata i dekan Medicin-skog fakulteta u Bordeauxu,

izjavio je u toku emisije Radio--Evrope 1:

»Svoj stav prema pučkim ljekarima nedvosmisleno sam iznio

kada sam sa govornice Senata izjavio kako njih valja jasno

razlikovati od šarlatana koji narodnom zdravlju nanose velike štete.

Poznato nam je da u ovom trenutku djeluje naj-manje hiljadu i petsto

takvih šarlatana. Lično poznajem jed-nog bolesnika koji se ustezao da

se za pomoć obrati kirurgu, a ja držim da je onaj koji ga je od toga

odvraćao ubojica, i javno sam u Senatu iznio njegovo ime. Te

šarlatane treba kažnjavati, ali ne tako da se sudski gone zbog

nezakonitog bavljenja medicinom. Upravo to oni i žele. Njih, naime,

treba optuživati za ubojstvo iz nehata.

S druge strane, sasvim je sigurno da neki ljudi imaju spo-sobnost

direktnog saobraćanja, mozak im šalje i prima im-pulse, no te su

pojave još neispitane. Upravo na tom podračju pučki ljekari mogu u

izvjesnom smislu utjecati na određene tipove bolesnika, a i to samo

na psihičnom planu.«

Što sam bolje upoznavao pravo stanje stvari, sve mi je jasnije

postajalo da je broj poštenih pučkih liječnika vrlo malen, pa je i moj

ton na sastancima bivao sve oštriji. Sjećam se da sam jedan od njih

otvorio slijedećim riječima:

»Svake godine šarlatani ubijaju na hiljade bolesnika. Poznajem

jednog u pariškoj oblasti koji se ,specijalizirao' za liječenje raka.

Dakako, budući da je u tome potpuno nemo-ćan, za bolesnika je već

prekasno kada se najzad odluči da se obrati diplomiranom liječniku.

Ja otvoreno izjavljujem da su takvi ljudi zločinci i da njihovu rabotu

sudovi moraju okvali-ficirati jedino kao ubojstvo.«

Potkraj sastanka, jedan profesor medicinskog fakulteta, koji je na

moje predavanje bio doveo i studente s namjerom da me zbune i

ponize, priđe mi i reče:

»Došao sam ovamo, gospodine, jedino zato da javno razob-ličim vaše smicalice, no vi ste dobronamjeran čovjek i pri-znajem da sam se prevario. Potpuno se s vama slažem. Kad se sva znanstvena sredstva pokažu nemoćnima, bolesnik ima pravo da pribjegne svemu što može da mu pomogne. Dakako, prethodno moramo mi pokušati sve, jer posao kojim se bavite može uroditi opasnim posljedicama. Jednom sam liječio teškog dijabetičara kojemu sam, da bi se uopće održao na životu, triput dnevno davao injekcije insulina. Tada se obratio nekom nadriliječniku koji se drznuo reći: ,Dijabetes? Sitnica! Liječim ga svaki dan. Mojim rukama struji više insulina nego što ga ima u svim tim vašim ampulama zajedno. Bacite sve to i pouzdajte se u mene. Za tri tjedna prestat će sve vaše muke.' Nije se prevario. Već nakon petnaest dana onaj bolesnik je umro.«

Kako da se zbog takvih slučajeva ne složim sa svima onima koji progone nadriliječnike? Bjesnio sam dok sam čitao pismo što ga je iz Nice uputio jedan takav šarlatan nekom jadniku oboljelom od raka. U njemu je doslovce stajalo i ovo: »Nije potrebno da dolazim k vama, pregled je sasvim suvišan. Pit ćete samo čaj koji ću vam ja propisati, i rak će izmetima izaći iz vašega tijela ...« Cijena liječenja iznosila je 200 000 franaka.

Na svakom su me sastanku nadriliječnici iz čitavog okruga napadali i predbacivali mi da sam izdajnik. To mi je bilo drago. Kada god bi se koji od njih tako otkrio, ja sam naivno likovao kako je u našem stadu sada jedna šugava ovca manje.

Bio sam uvjeren da svojim djelovanjem pomažem čišćenju naših redova i s pouzdanjem sam očekivao sjednicu našega društva. Učlanilo ih se jedva stotinjak, no ja sam držao da su to oni probrani i da će dostojno zastupati naš stalež. Još ni sada ne mogu zaboraviti onaj trenutak kada smo se svi našli na okupu. Nije mi mnogo trebalo da shvatim kako se gotovo nitko ne slaže s mojim mišljenjem.

Ta su gospoda imala visoko mišljenje o svojim sposobno-stima i razmetali se uspjesima u liječenju. Pričali su i viceve na račun svojih mušterija. Jedan od njih išao je tako daleko da je predložio izdavanje svojevrsnog priručnika u kojemu bi svi pučki ljekari bili svrstani po specijalnostima.

— Tako bi — veli on — slovom »R« trebalo označiti rak i zatim navesti imena onih koji ga uspješno liječe. Dakako,

272

kad se radi o ovako teškoj bolesti, a takva je i tuberkuloza, naši kriteriji moraju biti vrlo strogi. Prije nego se navede ime terapeuta, taj bi morao dokazati svoje sposobnosti brojnim izlječenjima.

I tako su bez trunka savjesnosti stali preda mnom iz-nositi svoje planove.

Ja brzo gubim strpljenje, pa sam surovo lupnuo šakom po stolu i, nastojeći da kako-tako sačuvam dostojanstvo, po-vikao: — Vi ste ubojice!

Iskoristih grobnu tišinu koja je tada uslijedila i nastavih svoju misao:

— Vi ste najobičniji šarlatani i obmanjivači bolesnika... Potpuno se slažem s liječnicima koji vas progone. Vama nije mjesto u ordinaciji, nego na optuženičkoj klupi.

Uzvratiše mi jednakom žestinom. Za samih nekoliko tre-nutaka naslušao sam se više pogrda i uvreda nego u toku čitavoga svog života.

— Lupežu! Prodao si se liječnicima! Izdajniče! Huljo! Ti si Juda i nesposobni truli kapitalist!...

Čovjek bi pomislio da se u tom trenutku nalazi na nekom političkom zboru, u punom jeku predizborne kampanje. Si-tuacija je pomalo postajala komična.

Većina njih, premda su se učlanili u naše udruženje, uopće nisu potpisali svečanu izjavu. Ja bijesno povikah: »Potpisat ćete obavezu i jamčiti svojom časti, ili ćete biti isključeni iz udruženja!«

Kako su se gotovo jednoglasno izjasnili protiv takvog pot-pisivanja, ja podnesoh ostavku. Tek tada shvatih u kakvoj smo silnoj zabludi bili dr Claoue i ja. Jezgro istinskih pučkih ljekara postajalo je iz dana u dan sve manje. Tko da se usudi podnositi molbu za ozakonjenje djelatnosti i takvih ljudi koji sami sebe svrstavaju u kategoriju šarlatana?

Da je to točno, najbolje sam se uvjerio kad sam im na-mjestio klopku, uputivši svakome ponaosob pismo slijedećeg sadržaja:

»Poštovani gospodine!

Čula sam za čudesne rezultate koje postižete u lij'ečenju i zato sam odlučila da vam se obratim za pomoć.

Bolujem od tumora na maternici, a biopsijom je utvrđeno da je i zloćudan. Liječnici mi savjetuju da se podvrgnem ope-

18 O ljudima i travama 273

raciji. što vi mislite o tome? Držite li da biste me i bez nje mogli izliječiti? Spremna sam da platim sve troškove.

S poštovanjem ...«

Rezultat je bio porazan a moje razočaranje golemo. Od osam stotina naslovnika, njih sedamsto i sedamnaest odvra-ćali su od operacije i unaprijed jamčili izlječenje a za svoj honorar tražili od deset hiljada do milijun i po franaka. Ot-krio sam da je među njima i znatan broj članova moga bivšeg udruženja.

Samo su jedanaestorica pošteno odgovorili da u tom slu-čaju može pomoći samo sposoban kirurg.

Osjetio sam se istinski obeshrabren pred takvim sastavom našega staleža.

Sa svih strana stizale su mi pismene pritužbe, a pojedinci su dolazili da me i usmeno izvijeste o svojim, često prebol-nim iskustvima sa zdravstvenim šarlatanima. Ove sam dijelio u nekoliko grupa: one koji se prihvaćaju liječenja iz koristo-Ijublja, zatim poluvidovnjake, uvjerene u svoju »majstoriju« i najzad vidovnjake, ćaknute ili sasvim lude osobe, sigurne u svoju spasilačku misiju. Ovakvi, uostalom, liječe sve i sva, a najradije se ipak prihvaćaju neizlječivih bolesti. To su mani-jaci koji vjeruju u čuda. Kadri su nekome i ruku odsjeći, jer su uvjereni da će mu zahvaljujući njihovoj nadnaravnoj moći opet izrasti. Međutim, svi su oni podjednako opasni.

Kad se sjetim nekih slučajeva, sve se u meni pobuni protiv tih beskrupuloznih Ijudi koje su pohlepa za novcem ili obična zatucanost učinile zločincima.

Za vrijeme ljeta 1958. godine, sedamnaestogodišnja dje-vojka Coletta M... stade odjednom propadati tužeći se na silan umor. Nitko se u njenoj okolini nije zbog toga zabrinja-vao, svi su govorili da naglo raste i da se nepotrebno preopte-rećuje. Kad vidješe da se njeno stanje pogoršava, roditelji je radi potrebnih pretraga odvedu na nekoliko dana u parišku bolnicu Enfants-Malades. Dijagnoza je bila porazna, isto što i osuda na smrt. Otkrilo se da Coletta boluje od leukemije i da joj preostaje jedva nekoliko mjeseci života. Još na po-četku ljeta djevojka se na fotografijama smiješila, crne su joj oči blistale a riđa kosa plamtjela poput vatre. Sada je to bila samo uspomena: oči su joj izgubile sjaj, a kosa potamnjela.

274

Očajavajući zbog nemoći medicinske znanosti, Colettin otac doziva u sjećanje čudotvorce, one kojih tajanstveno umi-jeće vuče korijenje još iz srednjega vijeka kada su svakojaka čudesa još bila moguća. Obraća se zaredom četvorici nadri-liječnika. Prvi, za deset hiljada franaka, daje djevojci obloge od magnetizirane ilovače. Za istu svotu drugi joj propisuje supozitorije, a posljednja su se dvojica predstavila kao »spe-cijalisti« za liječenje na daljinu, držeći pred sobom samo dje-vojčinu fotografiju. Gospodin M ..., inače mali obrtnik, ispla-tio je svakome od njih pedeset hiljada, a bio bi dao i više samo da spasi kćerku. Na žalost, ona je umrla 25. marta 1959.

A evo i pisma što mi ga je iz Liona uputila gospođa G...:

»Cijenjeni gospodine!

Kako bih vam pomogla u vašoj borbi protiv šarlatana, ovlašćujem vas da na vašim predavanjima pročitate i ovo moje pismo.

Nakon povratka iz alžirskog rata, moj se muž jednoga jutra stao tužiti na nepodnošljivu glavobolju. Najprije je uzi-mao razna umirujuća sredstva, ali to ništa nije pomoglo. Tada se obratio liječniku i ovaj mu je objasnio kako su mu se vratni kralješci malo pomakli, te će biti dovoljno da ih se vrati na mjesto pa da bolovi odmah prestanu. Ne znam zašto, ali moj muž nije u to povjerovao, nego mi je rekao: »On skriva od mene istinu, jedan pomaknuti kralježak ne može izazvati tako žestoke boli.« Stalno je ponavljao: »To je da poludiš.« Najzad je pošao jednom nadriliječniku koji živi u okolici. Vratio se ne rekavši mi ni riječi, poljubio mene i djecu a onda se zatvorio u svoju sobu. Odmah zatim ustrijelio se revolver-skim hicem u glavu.

Naknadno sam saznala da mu je onaj zločinac objasnio kako ima na mozgu tumor. Uvjeravao ga je da on ima za to čudotvorni lijek i da će ga za svega nekoliko dana sasvim iz-liječiti.

Nesreća je u tome što je moj muž povjerovao u njegovu dijagnozu, a ne u mogućnost izlječenja. Taj ga je šarlatan ubio.«

Sve to kao da nije ništa u poređenju s odgovornošću koju je na sebe natovario neki Naessens, kojega smatram nečas-nim čovjekom i opasnim zlikovcem.

275

Pred skoro petnaest godina došao je k meni i rekao:

— Došao sam da porazgovorim s vama kao profesor Me-dicinskog fakulteta u ... (naveo je ime nekog belgijskog grada kojega se više ne sjećam). Moja je specijalnost rak i u svojim istraživanjima već sam daleko odmakao. Bavite li se i vi tom bolešću?

— Ne! — odvratih ja. — Bilo bi to od mene bezumno.

— Pa što onda radite kad vam se obrati takav bolesnik?

— Upućujem ga njegovu liječniku, a ako ga nema, savjetu-jem mu da se obrati kirurgu.

— Ako je tako — požuri on — mogli bismo nas dvojica surađivati. Vi mi šaljite te bolesnike, a honorare ćemo, razu-mije se, dijeliti. Uostalom, i ja bih vama mogao isto tako upućivati pacijente koji spadaju u vašu specijalnost.

Taj mi je čovjek bio odvratan. Kad smo se pozdravljali, ruka mu je bila mekana i vlažna. Podsjećala me na ljigavog crva, a i lice mu je bilo kao u trakavice. Odmah sam osjetio da je šarlatan najgore vrsti, a ako još nije došao u sukob sa zakonom, to će se uskoro morati dogoditi.

Bio sam uvjeren da je taj nesavjesni čovjek spreman pra-viti poslove na račun teških bolesnika, onih koje nada u ozdravljenje prisiljava da prihvate svaku cijenu. Naime, sa-svim je razumljivo da će čovjek, ako ga počnete uvjeravati kako svoju prehladu može sigurno izliječiti jedino u Argen-tini, ostati sasvim spokojno kod kuće. Jednostavno će skok-nuti do prve ljekarne i kupiti dva aspirina. Međutim, ako boluje od raka ili leukemije, ponesen nadom, on će krenuti na tako dalek put, pa morao troškove i doživotno otplaćivati.

Naessensu odgovorih da u odnosu na rak nemam nekog posebnog mišljenja i da se iznad svega pouzdajem u kirurgiju i u suvremene metode liječenja.

Zadržao se samo desetak minuta i vidjelo se da mu više nisam zanimljiv.

Bio bih na njega i zaboravio da u decembru 1963, poput tolikih drugih, nisam u novinama pročitao kako se nastanio na Korzici, u Pruneteu kod Bastije, te da s pomoću a n a b 1 a -s t a, seruma što ga je sam proizveo, liječi rak, a osobito leukemiju.

276

U tom mi trenutku iskrsne pred oči njegov ljigavi šarla-tanski lik. Za mene nije moglo biti sumnje da je taj čovjek opasan zlikovac.

U novinskim člancima nije se navodilo da je studij medi-cine završio na jednom belgijskom fakultetu, nego se prikazi-vao kao genijalni samouk. I kako to već biva kada se radi o pronalazačima kojima struka nije medicina, upoređivali su ga s Pasteurom. Bio bih se tome nasmijao da nisam shvatio kakvim opasnim posljedicama može uroditi to šarlatanstvo. Strah od raka i leukemije toliko je velik da i inteligentni ljudi postaju nekritični i nevjerojatno lakovjerni čim se radi o ne-kom senzacionalnom otkriću. Toliko se svi nadamo da ćemo jednoga dana konačno pobijediti tu bolest te smo spremni u sve povjerovati. Naessens je računao s tim grozničavim išče-kivanjima i znao se njima okoristiti.

Bio sam sasvim siguran da je on opasni pokvarenjak te odlučih da ga javno optužim. U januaru otputovah na Korziku da izvidim kako stoje stvari i da održim predavanje u skladu s mojim uvjerenjima.

To što sam ondje vidio potreslo me do dna duše i navelo da duboko zamrzim toga čovjeka. Naprosto neshvatljivo! Sa-nitetski, pa čak i transportni avioni iz svih krajeva svijeta slijetali su u blizini Bastije a ambulantna kola i taksiji pri-hvaćali su djecu oboljelu od leukemije i odvozili ih njihovu »spasitelju«. Užasno je bilo gledati blijeda ispijena lica mali-šana i njihove razrogačene oči, a isto tako i roditelje od kojih su se mnogi materijalno upropastili samo da svom djetetu spase život.

Stizali su iz najrazličitijih zemalja, a između četrnaest malih Engleza naročito su me, ne znam ni sam zašto, dirnula dvojica: Edouard Burke iz Blackpoola, kojega je državna po-licija prebacila helikopterom, i sedmogodišnji Вагпау Shen-ton čiji mi se pogled zauvijek urezao u dušu.

Iz Argentine je također jedan posebno iznajmljen avion dovezao pedeset malih bolesnika. Kakve li ludosti! Naessens nije propuštao da svakome tko je to želio pokaže šesnaesto-godišnjeg dječaka Bernarda Ferranda, napominjući onako uz-gred: »To je moje malo čudo.«

Bernarda spominjem samo zato što on više nije bio malo dijete kojemu se može svašta nabajati, pa se u potpunosti mo-

277

žemo uživjeti u njegov teški položaj. Ogavno je bilo služiti se njime kao sredstvom za obmanjivanje. Inače, na Korzici su toga nitkova Naessensa držali pravim genijem, spasiteljem čovječanstva. Ne bih želio da budem ni zloban ni neprave-dan, no ipak je u tom divljenju bilo i proračunatosti. Za Pru-nete i okolicu nastalo je njegovim dolaskom zlatno doba. Hoteli su bili prepuni, svaki se sobičak iznajmljivao za dolare. Ništa za to što su bolesni mališani propadali, glavno je da su mještanima cvali poslovi.

Svoje predavanje o šarlatanima održao sam u Ajacciu i nisam se ustručavao reći što mislim o Naessensu. Reakcija je bila takva da sam pomislio kako će me linčovati. Korzikanci su vatreni. Naessens je, kao i Napoleon, bio za njih narodna svojina pa se svaki napad na njega držao uvredom nanesenom cijeloj Korzici.

Dvoranu sam napustio pod zaštitom policije, ispraćen zviž-ducima neprijateljski raspoložene gomile. U avion sam ušao bez putnog kovčega jer na povratak u hotel nisam smio ni pomisliti.

Međutim, zahvaljujući svojim prijateljima na Korzici, koji su me redovito obavještavali o ponašanju tobožnjeg biologa, ostao sam i dalje u toku događaja.

Svega nekoliko dana kasnije, profesor Denoix, specijalni izaslanik Ministarstva narodnog zdravlja, doputovao je u Pru-nete i s Naessensom poveo dug razgovor. Nije se dao zavarati njegovom nadutom samouvjerenosti.

čini se da je svatko već zaboravio kako je taj šarlatan još 1956. godine bio osuđen zbog nedopuštenog bavljenja medici-nom. Njegov j'e serum postojao već šest godina. Proizvodio se u švicarskoj pod nazivom G. N. 24, ali je ubrzo bio povučen iz prodaje.

Profesor Denoix je zahtijevao da Naessens prekine s pri-manjem novih bolesnika, a da zadrži one kojih je liječenje bilo u toku, sve dok se ne objave rezultati istrage.

Napetost je počela rasti. Oni koji su već doputovali nisu se htjeli vratiti neobavljena posla. Cijene su vrtoglavo rasle. Svi ti jadnici htjeli su pošto-poto da ih Naessens primi i nudili mu čitav imetak. Uostalom, bio bi ga on i uzeo da je za to imao vremena, ali je profesor Denoix već bio uputio ministru Marcellinu svoj izvještaj u kojemu je neopozivo

278

tvrdio: »Naessens se prevario, a n a b l a s t nema nikakve vri-

jednosti.«

Prijatelji su mi pisali da su na Korzici održavane manife-stacije u

prilog Naessensu. Više od četiri hiljade ljudi bijesno je ustalo protiv

medicinske znanosti podržavajući jednog šar-latana.

Pa ipak, to nimalo nije izmijenilo Naessensov položaj, jer je on 3.

februara 1964. bio optužen za nedopušteno bavljenje medicinom i

farmacijom. Pravda je i mene često znala izne-naditi bezrazložnim

kaznama gotovo iz istih razloga, ali sam se u ovom slučaju radovao

zbog njene opravdane intervenci.je.

Devetog februara Bastijom je bolno odjeknula vijest o smrti

Bernarda Ferrana. Mnogo je trebalo dok su svi oni koji su vjerovali u

Naessensa konačno shvatili kako je to čudovište hladnokrvno

prodavalo ljudima varave nade. Njegove su žrtve, da bi mogle

nastaviti s liječenjem, spremno kupovale ampule a n a b l a s t a na

crnoj burzi, ne pitajući za cijenu.

Britanski konzul na Korzici izvršio je repatrijaciju i po-sljednjih

engleskih bolesnika, a Naessens je bez ikakvih za-preka otputovao u

Kanadu i uspio se nastaniti kod bračnog para Guvnemer, kojima je

trogodišnji sinčić bolovao od leu-kemije. U izvjesnim slučajevima i

nada postaje neizlječiva bolest. Možda je tako i bolje!

Nakon tih događaja, Naessensov slučaj ostao mi je u sje-ćanju

samo zbog kobnih datuma: u maju 1964. umro je onaj mali Englez

Edouard Burke, u julu Kanađanin, a Вагпеу Shenton u augustu.

Nepunu godinu nakon Naessensove ugasle slave, na životu nije

ostao nitko od onih što ih je on liječio od leukemije. Umrlo je više od

četrnaestoro djece.

U maju 1965. sudac za prekršaje osudio je Naessensa na globu od

18 000 franaka. Zaista ništavna kazna za smrt tolike nevine djece!

1964. godina bila je za mene vrlo mučna, osobito zbog borbe što

sam je vodio protiv tobožnjih stručnjaka za rak. Naessensova se afera

još nije bila ni stišala, a već su me pri-jatelji izvijestili kako se u

Barrenacu, u Correzi, nadriliječnica Andree Delmas bavi nekom

čudnom djelatnosti. Ne mogu reći

279

da mi je ta gospođica bila sasvim nepoznata. U novinama sam pročitao, mislim još 1955, da je u okolici Brivea neka nadrili-ječnica otvorila u svom selu kliniku »Esperance« koju je na njenu molbu lično blagoslovio župnik gospodin Mage. U toj je klinici namj'eravala liječiti bolesnike isključivo hipnozom. Vijest je zaista bila nesvakidašnja. Pučki liječnici obično ne-maju mogućnosti da bolesnike primaju pod svoj krov, a to zapravo uopće nije ni potrebno.

Već sam bio i zaboravio da postoji gospođica Delmas, kadli me u aprilu 1964. moj prijatelj Pasquini upozori kako je po-slanik za okrug Seine-et-Oise, gospodin Dronot-L'Hermine, in-terpelirao ministra pravosuđa zato što su tri osobe podnijele tužbu protiv pomenute nadriliječnice. U njegovoj pismenoj predstavki jedna je rečenica posebno privukla moju pažnju: »Kako se moglo dogoditi da praktički nepismena osoba otvori kliniku za liječenje raka i da je vodi gotovo deset godina?« Još mu je čudnije i gotovo nevjerojatno izgledalo to što se ni-kako ne pokreće parnica, premda su dva tužitelja izgubila u toj klinici ženu, a treći majku. Mene je zanimalo čime oni zapravo terete gospođicu Delmas. Bio je to dovoljan razlog da stupim u akciju i povedem istragu za svoj račun.

Saznao sam da je obitelj gospodina Jouilliea, kojemu je žena umrla u klinici »Esperance« 15.februara 1963, najviše stradala. Naime, gospođica Delmas »liječila« je tamo i njegova dva rođaka, i obadva su od toga umrla. Nikako nisam mogao shvatiti zašto su ti ljudi tako dugo ukazivali povjerenje jednoj nadriliječnici.

Doduše, zabrinut teškim stanjem svoje supruge, gospodin

Taillefer je bio oprezniji te ju je htio povući iz klinike i od-vesti

nekom liječniku. Priznao mi je da ga je gospođica Delmas stala

vrijeđati i živo se tome usprotivila tvrdeći kako može biti zla,

bude li prisiljena prekinuti lječenje. A zlo se i dogodilo, jer je

odmah nakon izlaska gospođa Taillefer umrla od metastaza

raka.

U trećem slučaju bio je pogođen gospodin Besse. Njegova je majka imala rak na dojci, a kako se bojala operacije, po-vjerio je liječenje gospođici Delmas. Ova je odmah izjavila: »Dopustite li kirurgu da je samo dotakne bisturijem, rak će

280

se proširiti po cijelom tijelu.« Nakon nekoliko uzastopnih boravaka u

klinici, otišla je na drugi svijet i gospođa Besse.

Podnesene tužbe bile su toliko potkrijepljene skandaloz-nim

događajima da odlučih smjesta otputovati u Brive. Po-vedoh sa

sobom i savjesnog pučkog ljekara gospodina Bes-sona, kojemu je

čišćenje naših redova isto toliko ležalo na srcu kao i meni.

Ono što smo vidjeli u Barrenacu ne bi mogla dočarati ni

najbujnija mašta. Po izjavama čitavog tamošnjeg pučanstva

gospođica Delmas, koju su nazivali »dobrim anđelom«, bila je

bogodani iscjelitelj i dobrotvor cijeloga kraja. Zahvaljujući njoj, i

najmanji hotel u okolici donosio je dobre prihode. Od svakoga ste

mogli čuti »neobičnu« priču o njenom životu.

Početak je donekle bio i zanimljiv. Andree Delmas bila je obična

seljančica koju su roditelji slali da na paši čuva stado. Kad joj je bilo

jedanaest godina, čula je neke glasove koji su joj javili da je

predodredena za liječenje svojih bližnjih. Bili su to glasovi neke

hipnotizerke iz Bussieres-Galanta i misi-onara, oca Bourdeaua,

specijaliste za parapsihologiju. Oba ta glasa navodno su joj rekla:

»Tvoje ruke imaju čudesnu moć, idi i lječi.« I nisu se prevarili, jer

Andree Delmas je tu svoju moć tako pametno iskoristla da je u

četrdeset i petoj godini života raspolagala popriličnim imetkom.

Sistem joj je bio sasvim jednostavan: tek što bi svoje čudotvorne ruke

primakla bolesniku, već je znala od čega boluje. Kasnije, od tih istih

ruku imalo mu je doći i zdravlje. Dakako, ona je uvijek otkrivala

samo teške bolesti: rak, tuberkulozu, multiplu sklerozu i sve moguće

zloćudne tumore koji iziskuju dugo-trajno liječenje. Sve je to

bolesnicima iscrpljivalo strpljenje, a još više njihove novčarke. Da se

zadovoljila samo davanjem pogrešnih dijagnoza, odgovarala bi jedino

za prevare i ne bi postala zločinka. Na nesreću onih čije je povjerenje

zloupo-trijebila, prihvatila se i liječenja opake bolesti raka.

Moj prijatelj Besson i ja odmah shvatismo kako će biti vrlo teško

maknuti Andree Delmasovu s njenih jasala.

Svoj je naum izvela upravo majstorski. Kliniku je prijavila kao

običan hotel koji može primiti pedesetak »turista«. Kako je bila

neobično prepredena, pažljivo je proučila zakonske odredbe koje

govore o nedopuštenom bavljenju medicinom i vješto ih zaobišla,

zaštitivši se statusom obične ugostiteljke.

281

Međutim, u svakoj je sobi bio izvješen »Kućni red« vrlo neobičnog sadržaja a od njegovih odredbi zapamtio sam slijedeće:

U sobi za preglede počekat ćeš

u kostimu Adamovu, odnosno Evinu. Opružen na stolu, bit ćeš izložen dodirima ruku.

Odmah ćeš osjetiti veliko poboljšanje Ustat ćeš lak kao ptica I pun zahvalnosti, hitro ćeš se obući...

A sve se odvijalo po brižljivo utvrđenom redu. Svakog je gosta dočekivala u bijelom mantilu i odmah na njega polagala ruke. Seansa od svega nekoliko sekunda stajala je hiljadu franaka, a da bi se bolesnik mogao nadati nekom značajnijem rezultatu, bilo je potrebno u toku dana ponoviti polaganje tri do četiri puta. Razumije se da je o ukupnom broju seansa odlučivao »dobri anđeo«.

Više nismo imali što da istražujemo. Bilo je sasvim jasno da je gospođica Delmas najobičniji šarlatan. Upravo sam zato u hotelu »Bordeaux« u Briveu upriličio 20. maja 1964. sasta-nak s novinarima i tko zna po koji put naglasio kako svaki pošteni pripadnik našega staleža usko mora surađivati s liječničkim zborom, i svoju djelatnost ne smije obavljati sam. Moja je vjera u kirurgiju i liječnike velika i žalim samo to što među njima nema još više onih koji bi nam ukazali povjere-nje. Istakao sam kako se nisam s njima sastao da napadam Liječničku komoru, nego, naprotiv, da izrazim nadu kako ću se jednoga dana zajedno s njom dokraja boriti protiv varaUca koji se izdaju za pučke liječnike a nemaju znanja ni savjesti.

Ne bih mogao tvrditi da je taj moj istup imao nekog naročitog odjeka, ali je možda došao u pravi čas.

Prisustvovao sam sudskoj raspravi u Briveu i saznao da je Delmasova već dvaput (1952. i 1953.) bila osuđivana zbog nedopuštenog bavljenja medicinom. Tamo sam upoznao dva lica te zaista čudovišne žene koja je mnoge bolesnike od raka otpremila na drugi svijet time što im je onemogućila da na vrijeme dobiju pomoć liječnika specijaliste.

282

Vidio sam u kolikoj mjeri može da se nametne svojom pojavom. Visoka, snažna, svijetloriđe i lijepo počešljane kose, u kostimu izrađenom u najskupljem modnom salonu, doimala se otmjeno, te je u bolesnika sigurno pobuđivala divljenje i osjećaj sigurnosti. Dok se smiješila i govorila tiho, njena je privlačnost jasno dolazila do izražaja. No čim bi joj netko rekao nešto neugodno, zjenice njenih blistavoplavih očiju odjednom bi se stisle, pogled postajao hladan a glas odrešit i odbojan. U tom je trenutku iščezavala sva njena ženstvenost pa se kao istinita mogla prihvatiti glasina da je kadra izbaciti napolje starca kojemu je nedostajalo samo dvjesta franaka da plati seansu koja mu je navodno imala spasiti život.

Na njoj su bile lijepe jedino skladne i vrlo njegovane ruke. Ne znam da li je njima uspijevala i hipnotizirati, ali su privla-čile pogled i prisiljavale ga da se na njima zadrži. Nema sumnje, upravo su zato tolike ljude stajale života.

Kad se sjetim tih dviju afera, ne mogu se dovoljno naču-diti zašto se pravda istom strogosti okomljuje na ljude kao što su Naessens i Delmasova, i na čovjeka moga kova.

283

25

DURA LEX, SED LEX*

Dvadeset i jedan put moje je ime bilo izgovoreno u sud-skoj dvorani: deset sam puta uložio priziv, a ostalih trinaest stajao pred sucem za prekršaje, dostojanstveno uspravan i u svom najboljem odijelu. Poznavao sam ritual suđenja isto tako dobro kao svećenik svoju misu. Pa ipak, nikada se na njega nisam mogao priviknuti. Već osam dana prije svake rasprave postajao sam nervozan i šetkao po sobi kao uhva-ćena zvijer. Sudnica mi se činila kao kavez a drvene šipke kojima je ograđen prostor oko optuženičke klupe značile su u mojoj svijesti zakonske propise koje su na mene primjenji-vali s manjom ili većom strogosti, ali uvijek dokraja.

Uzalud sam sebe tješio kako se svaka takva parnica pret-vara u moju pobjedu. Takva mi slava nije godila i kad god bih se tamo zatekao, uvijek sam se sjetio svoga oca i zavidio mu. Njegova skromnost u životu izgledala mi je kao nedosti-žan uzor.

Iako su u takvim prilikama moji osjećaji bili uvijek isti, svaki se moj proces razlikovao od prethodnoga po nekoj po-sebnoj činjenici.

Prvi sam put odgovarao pred sudom 1949. u Nici, drugi put 1950. u Parizu, a zatim 1951. u Lionu. Dakle, tri godine uzastopce. Liječnička je komora valjda pomislila da će me ta učestalost slomiti, no slabo su me poznavali. Na mene su ti procesi djelovali kao crvena pelerina na bika. Uz pomoć moga

1 Zakon je nesmiljen.

284

prijatelja Pasquinija, član Francuske akademije gospodin Maurice Gargon pristao je da preuzme moju obranu. Među-tim, do njegova je pristanka došlo na temelju jednog nespo-razuma.

Naime, saznavši da sam ja pučki liječnik, odmah je po-mislio kako imam neku tajanstvenu moć, a nije ni slutio da je ona isključivo u mojim travama. Bilo je to odviše jedno-stavno za toga ljubitelja okultnih sila. Jednom mi je u svojoj ladanjskoj kućici u Poitouu pokazao čitavu hrpu dokumenata o crnoj magiji, a i vrlo cijenjena djela što ih je o tome sam napisao, te me upitao:

— Kakvoj sili pripisujete svoju moć?

— Onoj što ju je dragi Bog dao biljkama — odgovorih.

Odmah sam osjetio koliko je razočaran, ali me ipak branio pametno i uporno. Sanjao je kako će u Lionu, gradu crnih misa, moja ličnost stvoriti na procesu srednjovjekovnu atmo-sferu, a sudilo se sasvim običnom čovjeku. Kao i ranije, nitko nije poricao uspjehe koje sam postizao u liječenju, nego su mi predbacivali da za to nisam imao ovlaštenje. Još je po ne-čemu ta rasprava bila neobična. Rijetko se, naime, dogodi da državni tužilac dođe svjedočiti u korist optuženoga, a baš je do toga došlo.

Kada je gospodin Alexis Thomas uzeo riječ, zavladala je grobna tišina.

— Ma kako to izgledalo neobično, odbio sam da vodim optužbu protiv Mauricea Messeguea jer on je izliječio moju bolesnu jetru onda kada sva medicinska znanost nije više bila kadra da mi pomogne.

U analima sudstva bila je to prava rijetkost i dokaz velike hrabrosti.

Usprkos svjedočenju tako značajne osobe, ipak sam, kako se moglo i očekivati, bio osuđen. Međutim, sutradan je jedan veliki pariški dnevnik preko cijele naslovne strane objavio: »Osuda Mauricea Messeguea znači pobjedu pučkih ljekara!«

U obrazloženju osude sud je priznao uspješnost moga lije-čenja i istakao kako se ni u kojem slučaju ne može o meni govoriti kao o šarlatanu. žali, međutim, što pučki liječnici još nisu uspjeli naći put koji vodi sporazumu sa službenom me-dicinom.

285

Око mene svi su bili veseli, no meni je sve to bila slaba utjeha. Veselila bi me samo dozvola za nesmetani rad.

Gotovo dvije godine nisam dolazio u sukob s pravdom, no zato je 1953. već" obećavala nove procese. Prvi se vodio u Col-maru a drugi u Parizu. Možda zato što sam predosjećao da mi se opet piše zlo, poželio sam da upoznam gospodina Flo-riota.

Za mene je on bio odvjetnik o kojemu sanja svaki optuže-nik, zato sam i otišao na sud da slušam njegovu obranu. Ipak su moji osjećaji prema njemu bili nekako podijeljeni. Znao sam da je čuven, ali sam se u svojoj seljačkoj nepovjerljivosti pitao nije li sve to obična razmetljivost i blef na pariški način.

Prvi utisak bio je vrlo nepovoljan. Videći ga onako ne-marno nalakćenog na ogradu, pomislio sam da spava. U sva-kom slučaju, siguran sam da se strašno dosađivao.

Publika je bila nekako probrana. Okružavale su me lijepe, otmjeno odjevene žene koje su se držale tako kao da se nalaze na kazališnoj premijeri, a ne u sudskoj dvorani. Moje divlje-nje prema gospodinu Floriotu počelo je odjednom jenjavati.

Optuženik je bio neki kukavni lopov koji je ostavljao do-jam da je i sam ravnodušan na sve što se oko njega događa. A onda, gospodin Floriot ustade, lijeno poput mačke koja se proteže, i izgovori jednu jedinu, ali zaista ubojitu rečenicu. Citirao je naime onaj član Zakonika prema kojemu je pred-sjedniku suda zabranjeno da okrivljeniku postavi upravo ono pitanje koje mu je on uputio. Time je dobio parnicu. Tom je rečenicom, u stvari, skrenuo tok istrage i potjerao vodu na svoj mlin.

Bio sam oduševljen i navraćao više puta da ga slušam, ali sam se ustručavao zamoliti ga da se pozabavi mojim sluča-jem. Međutim, znao sam da će mi biti potrebna njegova po-moć. Jednoga dana, ushićen njegovim izuzetnim darom, pri-đoh mu na izlazu iz sudnice. Sve mi se činilo da ga je moja iskrenost i naivnost dirnula jer je pristao da me već sutradan primi.

Pitanja što mi ih je u svojoj kancelariji postavljao bila su još neugodnija od onih koje su mi upućivali suci. Pažljivo je slušao moje odgovore i pravio kratke bilješke. Na kraju, iz-nese mi svoje mišljenje, po strogosti ravno osudi. Ja pomislih kako se nipošto neće htjeti prihvatiti moje obrane.

286

— Koristite se biljkama — reče. — Znači, protiv sebe imate liječnike, apotekare i pedeset posto siromašnih klije- nata, a dakako i zakon.

Namještajući rutinskim pokretom naočale koje su mu bile kliznule, on se zagleda u mene.

Mora da se on vara ili mi se naprosto izruguje — pomislih ljutito — pa mu rekoh:

— To je nemoguće. Obični, mali ljudi me vole jer ih lije-čim besplatno. Za njih uvijek nađem vremena. Oni su mi du-boko odani, dolaze i na sud da svjedoče u moju korist. Da nije njih, odavno bih se prestao baviti liječenjem.

— Nisam rekao da su vam protivnici oni svi, nego samo njih pedeset posto. Govorim o onima koji troškove naplaćuju od Socijalnog osiguranja i koji se daju liječiti samo zato što takva ustanova postoji. Druga nepovoljna okolnost jest i to što ćete uvijek biti osuđivani, ma kako sposoban bio vaš bra-nitelj. Sve kad bi i htio, nikad vas ni jedan sudac neće smjeti osloboditi od optužbe. Sada kada to znate, želite li i dalje da vas ja branim?

— Da, doktore.

— E pa, kad već ne možemo izboriti potpuno oslobođenje, moramo se hvatati za olakšavajuće okolnosti. Pri donošenju presude, one su za suce važnije i od nje same. One su meso i krv Pravde, a presuda je samo kostur.

Gospodin Ploriot opet uzme u ruku naliv-pero i nastavi:

— Evo činjenica koje će sud prihvatiti kao znatno olakotne okolnosti:

a) vi ne liječite nijednog bolesnika bez pristanka njegova liječnika

b) sami nikada ne postavljate dijagnozu

c) nikada ne izdajete recepte.

Sve to dokazuje da svoje »ilegalno bavljenje« medicinom obavljate poštujući legalnu medicinu.

Toga sam dana saznao jednu veliku pravnu istinu: za op-tuženika često nije presudno ono što je učinio, nego ono što je izbjegao da učini.

Odvjetnika sam dotad poznavao samo kao izvrsnog struč-njaka. Već kod slijedećeg susreta otkrio sam da se iza njegova osornog nastupa krije neobično osjećajan čovjek.

287

— Vašu obranu ne preuzimam ni iz jednog razloga koje sam vam naveo. Na to me navodi jedino vjera u vaše bilje. Godinama sam gledao kako mi majku muči reumatizam. Pri najmanjem pokretu stenjala je od bola, čak se ni obući nije mogla. Liječnici su je prosto kljukali lijekovima, ali joj ni- malo nisu pomogli. Tada je po nečijem savjetu stala metati obloge od jasenova lišća i već nakon tri dana bolovi su sasvim prestali.

Nije mi trebalo dugo da upoznam onoga pravog Ploriota. Otkrio sam da se zdušno brine za svoje ostarjele lovačke pse i da je u svom parku uredio pravu vašarsku šatru pa gađa glinene lule, umjesto da ide u lov. Primijetio sam kako često odbija poziv na večeru nekog vrlo bogatog klijenta i odlazi s prijateljima u krčmicu da s njima proćaska i nešto založi.

Floriot se pravi ciničnim. Takav je na riječima, ali mu iz očiju zrači dobrota koju ne mogu sakriti ni stakla njegovih naočala. Shvatio sam u kolikoj' je mj'eri osjećajan kad su mu preda mnom uručili telegram kojim su mu saopćili da mu j'e majka umrla. Sav se izmijenio u licu, a pogled mu je bio kao u izgubljena djeteta.

U Colmaru 1953. suci su prema meni bili strogi. Morao sam platiti globu od 200 000 franaka, najveću koju sam ikada platio. Nisu pokazali nimalo obzira i strogo su se držali za-kona.

Pa ipak se rasprava odvijala u gotovo prijateljskoj atmo-sferi. Za to imam zahvaliti istražnom sucu, gospodinu Dollu, koji j'e vrlo savjesno izvršio pripreme. Naredio je da se sa-sluša sedamdesetak osoba koje sam u posljednje vrijeme li-ječio. Njih šezdeset i dvije izjavile su da su potpuno ozdravile, četirima se stanje poboljšalo a ostali nisu naveli ništa. Sudac je sva ta svjedočanstva pošteno priložio mome dosjeu.

U Colmaru sam dobio zaista naj'potpuniju zadovoljštinu. Neposredno nakon rasprave potražio me, na moje veliko iz-nenađenje, predsjednik suda Nettre i bez okolišanja rekao:

— Osudio sam vas, gospodine Messegue, jer sam dužan primjenjivati zakon, i nitko mi to ne može zamjeriti. Među- tim, dirnule su me izjave iskrene zahvalnosti vaših pacijenata i nepobitni dokazi o vašoj sposobnosti. Možda će vam se učiniti paradoksalno ovo što ću vam sada reći. Već dugo bo- lujem od poliartritisa u lijevom ramenu, a nijednom liječniku

288

nije uspjelo da mi imalo pomogne. Pristajete li da vi pokušate s liječenjem?

— Bez daljnjega, gospodine predsjedniče — odgovorih spremno — i budite uvjereni da ćete se uskoro osjećati mnogo bolje.

Sasvim je ozdravio. Iste te godine, 16. sud za okrug Seine bio je mnogo blaži i

osudio me na globu od samih 25 000 franaka. Novine su za-tim pisale kako je ta svota isto što i oslobođenje od optužbe. Obradovalo bi me da je to bila istina, ali takvu radost sigurno nikad neću doživjeti.

Prošle su pune tri godine dok nije došlo do nove ofanzive. U toku 1956. godine odvjetnik Ploriot branio me u dvjema značajnim parnicama: jedna se vodila u aprilu, u Toursu a druga u junu, u Corbeilu.

Na procesu u Toursu, po prvi se put Liječnička komora i Udruženje apotekara nisu pojavili kao tužitelji. Simbolička globa od 10 000 franaka bila je u novinama nazvana »moral-nim oslobođenjem« a ja držim da je to točno.

Kad je državni tužilac ustao, bio sam uvjeren da ću po tko zna koji put slušati uobičajeni tekst optužnice. Međutim, po-što je pročitao 272. član Krivičnog zakonika, on kratko izjavi:

— Ne može se ovdje raditi o nekom suprotstavljanju škola, oprečnih metoda liječenja, niti se mogu uvažavati do- kazi o uspjesima. Treba utvrditi jedino to da li se optuženi bavi liječenjem i ima li za to zakonom propisanu diplomu.

Gospodin Floriot ustane i reče: — Moj je štićenik pred zakonom kriv, no dužnost mi je

da upozorim sud kako pred njim danas stoji izuzetan čovjek. Izjavivši kako je namjerno pozvao mali broj svjedoka, on

nastavi: — Od stotina pisama u kojima mr bolesnici izražavaju

svoju zahvalnost, pročitat ću vam samo četiri, i to ona što su mu ih uputili suci i liječnici.

Jedan sudac je pored ostalog naveo: »Još od 1939. trpio sam od neizdrživih grčeva koji su me

spopadali redovito poslije svakog obroka. Stalno sam mršavio i bio toliko iscrpljen da su se moji ukućani ozbiljno zabrinja-vali. Kad sam se vama obratio za pomoć, bio sam i fizički i psihički gotovo dotučen.

19 O ljudima i travama 289

Ро vašem savjetu dva sam mjeseca stavljao obloge, a već nakon prvih dana osjetio sam znatno poboljšanje ... ... Sada sam potpuno zdrav.«

Drugo pismo uputio je jedan predsjednik apelacionog suda. Prethodno sam se ja njemu obratio slijedećim pisam-cetom:

»Prije tri godine osudili ste me jer drukčije niste ni mogli. Nakon toga, zamolili ste me da vas liječim, što sam ja i pri-hvatio. Uskoro ću morati pred sud kojemu je sjedište izvan vašega mjesta. Biste li pristali da dođete svjedočiti u moju korist?«

Taj čestiti čovjek naknadno mi je odgovorio. Najprije se ispričao što nije došao na raspravu, a zatim dodao:

»Još od 1942. bolovao sam od poliartritisa i nikakvi mi li-jekovi nisu pomagali. Bolove sam osjećao u desnom laktu, potiljku, leđima i u jednoj nozi, a zglavci na rukama bili su mi gotovo ukočeni.

Priznajem, i vaše sam liječenje primio s priličnom skep-som, no već nakon tri tjedna osjetio sam očito poboljšanje. Posebno ističem kako ste mi odmah u početku bili naglasili da me nećete moći sasvim izliječiti, ali da se nadate prestanku bolova i većoj pokretljivosti zglobova... To vam je i uspjelo u nepuna dva mjeseca. Sve bih ovo rado bio potvrdio pred Sudom za prekršaje u Toursu.«

Svojim odlučnim i jasnim glasom gospodin Ploriot uze zatim čitati svjedočanstva liječnika. Evo, kakvim se riječima izrazio jedan šef oto-rino-laringološkog odjela:

»Osjećam svojom dužnosti da vam izrazim zahvalnost. Moja je supruga godinama trpjela od funkcionalnih smetnja koje ničim nismo mogli izliječiti, a ozdravila je isključivo va-šom zaslugom.«

Drugi je u svom pismu priznao kako je iz opreza došao k meni s jednom djevojkom koja je bolovala od angine pectoris i gotovo se nije odvajala od kreveta. Istakao je kako su je bezuspješno liječili najbolji specijalisti a da se mojim biljem naprosto preporodila. Na kraju je priznao kako je bio ne-vjerni Toma sve dok se lično nije uvjerio u moje izuzetne sposobnosti.

290

Vještina gospodina Floriota sastojala se u tome da ne za-mara sud čitanjem dugih pisama, nego da brižljivo odabra-nim primjerima dokaže kako mnogi suci i liječnici priznaju da sam im vratio zdravlje i zato mi izražavaju svoju zahval-nost. Preko svjedočanstava takvih ljudi nije moguće šutke prelaziti.

Evo nekoliko takvih pisama:

Doktor G.T...

Pariz VIII 28. maja 1951.

Cijenjeni gospodine,

Moja pacijentkinja, gospođa B... boluje od akutnog reu-matizma i tuži se na sve jače bolove. želio bih da čujem vaše mišljenje i nadam se da ćete je primiti.

Unaprijed vam najljepše zahvaljujem... S poštovanjem...

Doktor G.S... Medicinski fakultet u Strasbourgu 10. decembra 1953.

Dragi prijatelju,

Upućujem vam majora G..., težak, da ne kažem beznadan slučaj. Proveo je sedamnaest godina u kolonijama i lično će vam opisati svoje tegobe. činjenica je da je njegova radna sposobnost znatno smanjena, a uobičajena medicinska srea-stva ništa nisu pomogla.

Biste li mu vi na neki način mogli pomoći?

Unaprijed vam zahvaljujem. Srdačan pozdrav...

Doktor M.E... profesor Homeopatske škole

u Parizu

Dragi gospodine i prijatelju,

Učinit ćete mi veliku uslugu ako primite sina čuvara našeg obiteljskog imanja u Anjeuu. Njegova nam je obitelj vrlo odana i neobično je volimo.

291

Poznavao sam ga dok je još bio dijete, ali ga odavna nisam vidio. Posao mi, naime, vrlo rijetko dopušta da odem onamo. Izgleda da neprestano dobija napade astme.

Znajući kakve uspjehe postižete upravo na tom području, sjetio sam se da biste ga baš vi mogli izliječiti ili barem po-boljšati njegovo stanje.

U Pariz treba da stigne slijedećeg tjedna i odmah će s vama stupiti u vezu. To je mladić od svojih dvadesetak godina a zove se M.Q ...

Bit ću vam jako zahvalan za sve što budete za njega ura-dili i molim vas da primite izraz moga dubokog poštovanja.

Doktor C... šef oto-rino odjela

Bolničkog centra u... 14. marta 1956.

Dragi gospodine,

Osjećam potrebu da vam još jednom izrazim svoju zahval-nost. Godinama je moja supruga bolovala od funkcionalnih smetnja pred kojima smo bili sasvim nemoćni. Bezuspješni su bili mnogobrojni pokušaji svih mogućih liječnika i jedino je vama uspjelo da je izliječite. Iako je otada prošlo više od godinu dana, ja vam se još jednom zahvaljujem i molim da primite izraze moga iskrenog divljenja.

Odvjetnik je moju obranu završio zaista neobičnim rije-čima:

— Molim sud da u svojoj presudi izrazi žaljenje što je prisiljen da osudi gospodina Messeguea.

To je on stvarno učinio slijedećom napomenom: »Spor je takve prirode da se moraju uvažiti vrlo značajne olakšavajuće okolnosti i optuženik zaslužuje da sud prema njemu bude izuzetno blag.«

Za mene će proces u Corbeilu zauvijek ostati obilježen slučajem gospođe Germaine Houlier iz Angervillea i stano-vištem koje su tom prilikom zauzeli stručnjaci.

Onoga dana kad je došla k meni, mnogi su bolesnici strp-ljivo čekali da dođu na red. Ne znam zašto sam bio nervozan,

292

ali glava me boljela i kao da sam predosjećao neku neugod-nost.

često sam pogledavao na sat, što inače nije moj običaj, i mislio kako

će me pregledi dugo zadržati. Da sam uvažavao i svoju potrebu za

odmorom, bio bih sve otpustio i pošao u dugu šetnju u okolici Pariza.

I baš u takvom neugodnom raspoloženju iznenadi me svo-jom

posjetom gospodin Houilier. Upravo sam bio uveo novog bolesnika

kad mi se telefonom javi tajnica:

— Tu je neki gospodin koji nije ugovorio pregled, a

uporno traži da ga primite. Kaže da je stvar hitna, da se radi

o životu.

— Ako je tako, recite mu da se obrati nekom liječniku.

Nekoliko trenutaka zatim, usprkos izričitim uputama, taj-

nica mi opet pokuca na vrata.

— što želite?

— Gospodin neće da ode. Dolazi iz bolnice i sav je očajan.

Njegova supruga čeka u kolima pred vašom kućom.

Ja se naljutih. Prvi put se, eto, dogodilo da me netko ometa dok

pregledavam bolesnika. Ovaj se zvao Marais (Mare) i bio je trgovac

na veliko. On s razumijevanjem pri-stane da ustupi red došljaku

navodeći kako ga je vidio za-plakanog u čekaonici.

Još to pravo nije ni izgovorio, a ja sam već bio u pred-soblju.

Preda mnom je stajao onizak, mršav i sijed čovjek od šez-desetak

godina i molećivo me promatrao. U ruci je držao ma-ramicu, ali više

nije ni pokušavao da briše suze koje su mu obilato tekle niz lice.

— Prevalio sam sedamdeset kilometara, gospodine — reče s

uzbuđenjem — samo da se mogu posavjetovati s vama. Sutra

namjeravaju mojoj ženi odsjeći nogu, a to svakako moramo spriječiti.

— Može li hodati? — upitah.

— Da, još uvijek.

— Za desetak minuta dođite s njom u moj kabinet.

Kad primijetih kako gospođa Houlier ulazi k meni teško se

oslanjajući o svoga muža, odmah shvatih da ću proživjeti nekoliko

vrlo mučnih trenutaka. Potresla me sudbina to dvoje postarijih ljudi,

naviklih da u životu dijele i radost i tugu. I ne

293

znajući još od čega zapravo boluje, zamolih u sebi Boga neka mi omogući da je izliječim.

Vrlo oprezno i nježno gospodin Houlier skine povoj s noge svoje žene i oblog od plastične mase koji je bio pod njim.

Ona se uze izvinjavati:

— Gnoji mi se rana pa ga moram stavljati.

I zaista, noga joj je bila sva naduta i modra, a iz mnogo-brojnih pukotina izbijao je gnoj.

— Kako je do toga došlo? — upitah.

— Evo kako, gospodine. Nedaleko od Angervillea imamo kućicu i nešto zemlje, pa ja uzgajam kokoši i kuniće. Jednoga dana, na povratku s livade kamo sam bila pošla da pokosim travu, potužila sam se mužu kako me ubo neki kukac i po-kazala mu malu oteklinu na nozi.

Nakon nekoliko dana ubodeno je mjesto stalo crnjeti a i oteklina se stala širiti, pa mi je na kraju zahvatila i list i bedro. Pogledajte, na stopalu su mi čak i nokti ispali. Podu-zeli smo sve moguće i na liječenje utrošili gotovo dva mili-juna. Dobila sam svu silu antibiotika. U početku su mi po-magali, ali kasnije više nisu djelovali. Naš liječnik u Anger-villeu rekao nam je da se boji gangrene i uputio nas je u Rothschildovu fundaciju, k jednom profesoru. Ovaj je jedva i pogledao moju nogu, i smjesta me s jednim pisamcetom vratio mome liječniku.

Ona mi pokaže to pismo i ja pročitah njegov kratki sa-držaj: »Ta uznapredovala piodermija sa sekundarnom elefan-tijazom ne može se više zaustaviti nikakvom terapijom. Izlaz vidim jedino u amputaciji.«

S tugom pogledah u jadnicu a ona nastavi:

— Profesorov asistent nam je rekao i to da će, ukoliko se u roku od osam dana ne odlučimo, morati i poviše koljena...

Nije se usudila izgovoriti riječ amputacija.

— Smršavila sam petnaest kilograma i svaki dan isteče mi iz noge, zajedno s gnojem, dobra litra vode... Više to ne mogu izdržati, gospodine. Najradije bih umrla.

Vraćajući joj pismo, rekoh sam sebi kako zaista ništa ne mogu za nju učiniti. Osam je dana i suviše kratak rok. Ne amputiraju li joj odmah nogu, a ona u međuvremenu umre, sva će krivica pasti na mene. Svakako je moram odbiti.

294

Stadoh ih promatrati. Njene su oči bile smeđe, a njegove plave, ali se u njima podjednako ogledao strah i napeto išče-kivanje.

— Ne mogu preuzeti odgovornost — rekoh. — Vaše je stanje vrlo teško ...

— Ta nije moguće. Poduzmite bilo što, samo nemojte od-biti moju ženu — uznemireno će suprug.

— Gospodine! — prekine ga ona. — Ja u vas vjerajem kao u Boga. Zamisao je bila moja kad sam rekla mužu da se obra-timo vama, kad već prolazimo blizu Peucherollesa gdje vi stanujete.

— Pa... neka bude — odvratih tronuto. — Stavljat ćete obloge, ali ne duže od osam dana. Ako do tada ne zapazite ni-kakva poboljšanja, morat ćete u bolnicu.

— Osam je dana premalo — primijeti ona.

— A produžiti... bilo bi opasno i ludo — završih ja. Pripremih joj otopinu od rimske kamilice, češnjaka, la-

vande, crnog luka, crvene ruže, kadulje, majčine dušice, bije-log sljeza, pirike i dodah gloga kao sredstvo za umirenje. što je bilo dalje, došla mi je ispričati ona sama:

— Vremena nije bilo baš napretek, pa sam one iste večeri робе1а s kupeljima ruku. Već sutradan koža mi više nije bila onako napeta, a i curenje se smanjilo. Moj muž je svaku pro- mjenu brižljivo zapisivao u ovu bilježnicu, sve dok nisam pot- puno ozdravila.

čitajući njegove zabilješke, zastao sam u čudu. Moje biljke još su jednom nadmašile sva moja očekivanja.

— Osmoga dana — nastavi ona — svratio je k nama, onako u prolazu, naš liječnik i začudio se što me zatekao kod kuće. Bio je, naime, uvjeren da se nalazim u bolnici. Videći moju izliječenu nogu, htio je da sazna kako je do ozdravljenja došlo, a moj muž stade da mu se ispričava: »Nemojte nam zamjeriti, doktore, ali kako više nije bilo spasa, otišli smo jednom pučkom ljekaru. On joj je dao nekakvu tekućinu od prokuhanih trava.«

»I ona je to pila?« — zanimao se liječnik. »Ne, samo je u njoj namakala ruke.« »Zaista čudno« — zaključio je liječnik. Eto, gospodine, bilo je to sve što je rekao.

295

Моја se bolesnica varala, njen liječnik bio je vrlo pošten čovjek. Osam mjeseci kasnije, kad se uvjerio da je njegova bivša pacijentkinja potpuno ozdravila, uputio mi je pismeno priznanje navodeći kako je od 14. augusta 1957. liječio go-spođu Houlier od egzema i elefantijaze na desnoj nozi s upal-nim gnojenjem. Naveo je kako hidrokortizon i penicilin nisu bolesnici pomogli, a kamoli je izliječili. Spomenuo je i pismo kojim je profesor savjetovao amputaciju i na kraju rekao da je nakon moje intervencije konstatirao potpuno ozdravljenje. Potpisao se punim imenom i prezimenom: drMaurice Bou-caut.

Nakon potresnog svjedočenja gospođe Houlier i čitanja pismene izjave liječnika, sud je, na molbu mog odvjetnika Floriota, pristao na liječničku ekspertizu. Taj je ustupak po prvi put bio učinjen jednom nadriliječniku.

Rezultat ekspertize, objavljen nakon godinu dana, nije me začudio: izlječenje se sa sigurnošću nije moglo pripisati meni jer su bolesnicu prije toga liječili pravi liječnici.

Sa sucima sam ponekad dolazio u dodir zaista neočeki-vano. Jurio sam tako kolima prema Aix-en-Provenceu gdje se protiv mene imala voditi rasprava. Bojeći se da ne zakasnim, a vozila je na cesti bilo malo, stalno sam povećavao brzinu. Na jednom raskršću odjednom sa sporednog puta nepropisno izbije na cestu jedan 2 CV. Sudbina mi je toga dana očito bila sklona pa do sudara nije došlo, no ipak sam se razbjesnio. Izađoh iz kola da onom nesmotrenjaku održim lekciju. Preda mnom je stajao pravi Pagnolov junak, s cvikerom i bijelim šeširićem na glavi. Ukrućen u svom tijesnom kaputu, gledao me sa strahom što ga je upravo doživio. Toliko sam bio ljut da mu nisam dao doći do riječi. Ne birajući baš izraze, rekao sam mu što o njemu mislim. Nadmeno sam završio:

— A sada odlazim. Ne mogu gubiti vrijeme s glupanima kao što ste vi. Zapravo bi trebalo da zabilježim broj vašeg automobila i da vas prijavim najbližoj žandarmerijskoj sta-nici. Vi ugrožavate javni saobraćaj i da sam ja vlast, na licu mjesta bih vam oduzeo vozačku dozvolu.

Dok sam se udaljavao, primijetio sam kako zbunjeno briše stakla svojih naočala velikom maramom.

Kad sam ušao u sudnicu, rasprava još nije bila započela. Floriot mi reče:

296

— Zakasnio si. Imaš sreću što još nije stigao predsjednik. Deset minuta kasnije stadoše ulaziti suci i ja među njima

prepoznah onoga gospodina sa ceste. Da stvar bude ljepša, upravo je on bio predsjednik. Toga sam se dana uvjerio u potpunu nepristranost sudaca.

Olakotne okolnosti pretvorile su se u Nancvju u pravo nabrajanje mojih uspjeha:

»Budući da su svi svjedoci izjavili kako su se, izgubivši potpuno nadu u klasična medicinska sredstva koja su sva za-tajila, obratili gospodinu Messegueu ne vjerujući u početku ni sami u neki veći uspjeh,

»Budući da je utvrđeno kako izvjesni liječnici odobravaju njegove metode liječenja te mu čak upućuju i svoje bolesnike,

»Budući da velik broj uvaženih političara, umjetnika, prav-nika i književnika na nedvosmislen način potvrđuje kako ih je on izliječio, što mu samo podiže ugled i pouzdanost,

»Budući da je Messegue svojim lijekovima postigao ne-sumnjiv uspjeh i u slučajevima u kojima je klasična medicina pokazala svoju nemoć,

»Budući da su brojni svjedoci koje je sud preslušavao po-tvrdili da su Messegueovom zaslugom ozdravili, a dotada su ih bezuspješno godinama liječili poznati specijalisti,

»Budući da su i mnogi liječnici koje je Messegue pozvao za svjedoke priznali da je izliječio njih lično ili članove nji-hovih obitelji, a prethodno im nikakva medicinska sredstva nisu pomogla ...

... sud je odlučio da prema optuženom primijeni najbiaže zakonske mjere i da ga kazni samo simbolički.«

Kad sam se 1962. ponovo našao na optuženičkoj klupi 7. suda za prekršaje u oblasti Seine, njegov je predsjednik morao uvažiti i pismo gospodina Bessona, javnog tužioca vr-hovnog suda, a ono je samo po sebi rječito govorilo u moju obranu. Evo njegova sadržaja:

Gospodine predsjedniče!

Osjećam svojom dušnošću da vas izvijestim kako je Mau-rice Messegue, protiv kojega se pred vašim sudom vodi po-stupak zbog nedopuštenog bavljenja medicinom, izliječio

297

тоји suprugu od kronične bolesti, i to nakon dugogodišnjih uzaludnih nastojanja mnogobrojnih liječnika.

Posebno ističem da je Messegue izvanredno pošten i sa-vjestan čovjek, te njegovo držanje može svakome poslužiti kao uzor.

Jer, dok novinstvo čitave stupce ustupa šarlatanima koji tvrde da uspješno liječe rak, Maurice Messeguš upravo protiv njih vodi ogorčenu borbu, u interesu zdravstvenog prosvjeći-vanja naroda.

Ovim svojim pismom želim jedino izraziti poštovanje prema Messeguću i duboku noklonost koju za njega osjećam,

Zamjenik javnog tužioca, na raspravi koja se protiv mene vodila u Versaillesu 2. aprila 1963, završio je optužnicu slije-dećim riječima:

»Zahtijevam primjenu zakona, ali otvoreno izjavljujem da je gospodin Messegue savršeno pošten čovjek.«

Već sam se nekako navikao na takve fraze. Još su jednom bili prema meni pravedni, ali ni govora o tome da me proglase nevinim.

298

26

МОЈ POSLJEDNJI PROCES

Kukavna mi je utjeha bilo to što sam nakon svakog pro-cesa izlazio iz sudske dvorane obasut cvijećem, jer niti mi je od toga bivalo lakše niti sam imao kakve koristi. Može se činiti da nemam pravo, jer bez toga nikada ne bih izašao na glas. Moguće je i to, no ipak su ta izvanjska priznanja kriva što je moje djelovanje zadržalo karakter ilegalnosti, a s time se nikako nisam mogao pomiriti.

Nema sumnje, onaj posljednji proces na kojemu sam se 6.

maja 1968. pojavio u Grasseu, bio je presudan i za mene i za

stvar slobodne medicine. Ništa na njemu nije nedostajalo:

priznanja sudaca, dvjesta i dvadeset izjava liječnika i dvade-set

hiljada bolesnika, često potresna svjedočanstva, pa čak i lično

istupanje jednog sveučilišnog profesora. Po prvi put ličnost

Mauricea Messeguća bila je potisnuta da bi se riječ povela o

jednom općedruštvenom pitanju.

Optužnica nije bila podignuta na zahtjev Liječničke ko-more ni Udruženja apotekara, nego na temelju jedne stare okružnice koju je ministarstvo uputilo prefektima a nalagala je okružnim vlastima da otkrivaju i krivično gone nadrili-ječnike.

Tako se dogodilo da su zdravstvene vlasti podnijele protiv

mene tužbu.

Već 1965. godine, vješto sakriveni žandari i policija budno

su pazili na svakoga tko je ulazio u moju kuću u Mouginsu, te

teleobjektivom fotografirali i kola i ljude.

299

Ispostavilo se naknadno da su me posjetila i dva ministra od kojih je i danas jedan na vlasti. Dakako, od toga se nije pravilo pitanje, no drugi su bili pozivani na saslušanje. Istra-žni sudac htio je da zna koliki j'e postotak onih koje sam uspio izliječiti.

Od četrnaest ispitanika, dvanaest ih je odgovorilo kako im se stanje toliko poboljšalo da se mogu smatrati izlije-čenima.

Kakvog li razočaranja za žandare koji su tako zdušno obavili svoj posao!

Bio sam već i zaboravio na te neugodnosti kad sam dobio poziv na spomenutu raspravu u Grasse.

Na putu do suda sve me snažnije spopadala želja da zauvij'ek raskrstim s liječenjem, ma kako proces završio. Od neprestanih briga bio sam već potpuno iscrpljen pa sam oneraspoložen čekao u dvorani sve dok najzad nije ušao predsjednik Preau. Dopao mi se taj inteligentni čovjek pro-dorna i otvorena pogleda, njegov mirni i uvijek pristojni ton. Vidjelo se da je to sudac kojega više zanima prestupnik nego sam prestup.

Rasprava je počela izlaganjem jednog profesora medicine, sedamdesetogodišnjaka, od onoga soja Ijudi koji nedostatak duha nadoknađuju zajedljivošću.

— U optuženikovu stanu pronašli smo kante s raznim tekućinama koje kao lijek daje svojim pacijentima. Utvrdili smo da su one bez ikakva djelovanja, a neke mogu biti čak i škodljive.

Jedva sam se savladao da ga ne upitam kako mogu postati škodljive ako nemaju nikakva djelovanja.

— Tekućinu, navodno kadru da liječi jetru, provjerili smo na dvama psima. Prvi se prestrašio i odupro, drugi je izdržao pokus, ali mu se stanje nimalo nije poboljšalo.

To mi se činilo pretjeranim pa mu dobacih: — Ali ja nisam veterinar!

U dvorani se začuje smijeh pa predsjednik zamoli tišinu. Ja nastavih: — Nikada nisam pokušao liječiti pse kupeljima njihovih

šapa. Uostalom, neka mi gospodin profesor dopusti tu pri- mjedbu, ali psi imaju osjetljivije tabane nego Ijudi i zato ne mogu da izdrže takvu vrst liječenja. Za njih bi posebno tre-

300

balo utvrditi dozu, i... konačno, nijedan se moj lijek ne uzima u obliku pića.

Začu se upadica jednog novinara: — Onda, što su zapravo šape? Treba li ih smatrati nogama

ili rukama?

Sudnicom odjekne bučan smijeh, a ja produžih:

— Ne bi vam bilo oduzelo mnogo vremena, gospodine profesore, da ste od mene zatražili neka objašnjenja, dopustili da vas upoznam sa svojim iskustvima, kao što je to uradilo dvije hiljade liječnika koji su mi upućivali i neke svoje paci- jente. A zašto na ljudima niste provjerili nijedan moj lijek?

Položivši na ogradu prostora za svjedoke svoje mršave ruke, slične ptičjim čaporcima, profesor jedva primjetno slegne ramenima a na mene i ne pogleda.

Nepristrasnom i poštenom sucu Preauu to nije bilo do-voljno uvjerljivo, te reče:

— Možda se sa znanstvenog stanovišta, gospodine profe-sore, i ne mogu pružiti dokazi da Maurice Messegue izlječuje, ali valja priznati da se mnogi bolesnici, pošto ih je on liječio, osjećaju sasvim zdravima. Čemu onda pripisujete takve uspjehe?

— Kako, zaboga, da ne ozdrave bolesnici koji se točno pridržavaju uputa svojih liječnika, a uz to ukazuju povje-renje i gospodinu Messegueu?

Među publikom ponovo se začuje smijeh. Nema šta, na mom se procesu svatko ugodno zabavljao, no kako sam go-dinama stjecao takvu nimalo laskavu popularnost, i moj se smisao za humor sve više gubio.

— Stvar je sasvim jasna, gospodine predsjedniče — na- stavi profesor. — Moguća su tri slučaja:

a) Pacijent uopće nije bolestan, a misli da jest. Možda je njegov liječnik (Errare humanum est) povjerovao da od ne-čega boluje. Messegue preuzme liječenje i navodna bolest nestane. U tom su slučaju bezvrijedna i bolesnikova i liječni-kova svjedočanstva jer je Messegue izliječio zdrava čovjeka.

b) Zaista bolestan čovjek liječi se već dugo pod nadzorom svoga liječnika, ali ne vidi nikakva poboljšanja. Odlazi gospo-dinu Messegueu koji mu propisuje kupelji nogu, i to upravo u vrijeme kada počinju djelovati lijekovi što ih bolesnik

301

odavna uzima. Naravno, zasluga za izlječenje pripada Messe-gueu, a ja tvrdim da je taj pacijent već bio ozdravio.

c) Bolesnik je psihopatska ličnost. Takvim se osobama običava dati pilula od malo zgnječene sredine kruha, pa već sutradan izjave kako se osjećaju mnogo bolje. I kupelji nogu i ruku imaju isto takvo djelovanje. I ne znajući, gospodin Messegue izliječio je bolesnika koji je potencijalno već bio zdrav.

— Takvim su se argumentima služili i na procesu Djevici Orleanskoj! — vikne netko u sudnici upola šaljivo, upola oziojeđeno.

Predsjednik Preau, očito nezadovoljan, reče: — Zahvaljujem vam, gospodine profesore. Biste li nam

sada rekli kako vi tumačite činjenicu da su ozdravili i takvi bolesnici koje je liječio isključivo Messegue, i to s ovlašte- njem, ili čak po savjetu njihova liječnika?

Profesor nemoćno odmahne rukom: — što da vam kažem, gospodine predsjedniče? I u Lour-

desu se događaju čuda. — Kako to da niste pokušali razgovarati s nekim bolesni-

cima koji tvrde da su ozdravili? žao mi je što ih i lično niste pregledali.

— Za to nije bilo vremena, gospodine predsjedniče. Njih je jako mnogo.

— Mogli ste bar stupiti u dodir s Messegueom, postavljati mu pitanja, zbuniti ga...

Profesor se trgne: — Zar zbilja vjerujete da ima smisla proučavati pučka

iskustva gospodina Messeguea u vrijeme kada je nauka gotovo potpuno ovladala hormonima, riješila pitanje alergija, otkrila elektronski mikroskop i antibiotike, postigla ogromne uspjehe u reanimaciji i anesteziju dovela do savršenstva? ...

Nikakva me sila u tom trenutku nije mogla spriječiti. Ja poskočih i viknuh:

— Moja pučka iskustva, gospodine profesore, pomogla su da se spasi život i takvim bolesnicima koji su, usprkos stalnom usponu medicinske znanosti, pomišljali čak na to da svoje muke dokrajče samoubojstvom.

Na tu moju primjedbu profesor se i ne osvrnu, sa mnom nije imao što da raspravlja. Moglo se, dakle, prijeći na saslu-

302

šavanje svjedoka. U korist optužnice nije se javio nitko, osim što je jedan policajac izjavio: »Na zahtjev suda izvršio sam u optuženikovu stanu premetačinu i pronašao kantice od plastične mase, visoke dvanaest, široke petnaest centimetara.«

Došli su, dakle, na red moji svjedoci. Mislim da u tom pogledu nikada nisam bio u povoljnijem položaju. Prije nego je počelo njihovo saslušavanje, odvjetnik Pasquini, kako bi istakao važnost toga akta, pročita nekoliko pisama, od kojih je posebnu pažnju privuklo ono što ga je uputila gospođa БаШу, upraviteljica jedne od najbolje opskrbljenih pariških ljekarna:

Nakon tri г po godine bezuspješnih pokušaja svih mogu-ćih liječnika, obratila sam se gospodinu Messegueu. Bolovala sam od kroničnog bronhitisa, a i jedan pomaknuti pršljen na kičmi, kao posljedica omršavljenja, zadavao mi je ponekad nepodnošljive boli, pogotovo zato što su mi noge uslijed celu-litisa bile sasvim deformirane. Ubrzo zatim stanje mi se znatno popravilo, nestalo je umora i sada vodim sasvim nor-malan život.

Bezgranično sam zahvalna gospodinu Messegueu što me svojim biljem naprosto preporodio i povratio mi volju za život.

Zaredala su zatim uzbudljiva svjedočanstva liječnika, a posebno je bilo zapaženo pismo dr S. Gućroulta, pomoćnika upravitelja jedne velike pariške bolnice.

»Doznao sam — veli on — da se protiv gospodina Messe-guea vodi parnica. Dvije moje kćerke bile su njegove paci-jentkinje. Najprije je nakon jednomjesečnog liječenja u martu 1961. potpuno ozdravila jedanaestogodišnja Alix, i odonda joj se bolest više nikada nije povratila. Sada s uspje-hom završava treći razred gimnazije.

Ohrabren ozdravljenjem te djevojčice koja je uvijek bila slabašna, odveo sam Messegueu, u decembru 1961, i svoju drugu kćerku. I ona je također bila vrlo nježnog zdravlj'a i često izostajala iz škole, a sada, nakon četiri godine, izvrsno se osjeća i odlična je učenica. Kod svakog pregleda i uputa za korištenje propisanog bilja, bio je neobično susretljiv i nalazio riječi ohrabrenja.«

Ipak je najjači utisak izazvao svojim pismom predsjednik vlade Antoine Pinay:

303

Maurice Messegue, kojega mi je preporučila jedna visoka ličnost iz okruga Seine, spasio je, može se reći, jednu moju rođakinju. Godinama ju je mučio vrlo bolni artritis, a nijed-nom liječniku nije uspjelo da joj pomogne; čak joj пг olak-šanje nitko nije mogao obećati.

Tako je postupio izuzetno pošten čovjek, ne pitajući se da li mu njegov visoki položaj dopušta takvu gestu i neće li mu zbog toga biti upućene kritike. Prosudio je, naime, da je to njegova dužnost. Preča mu je bila mirna savjest nego se-bični lični interesi.

Dok je moj odvjetnik čitao to svjedočanstvo, u duhu sam obnavljao svoj prvi susret s Antoineom Pinavom. Bio je oli-čenje tipičnog Francuza: srednjega rasta, odjeven u skromno, ponešto usko odijelo s jedva vidljivim trakom u zapučku, znakom vojničkog odlikovanja. Njegov pomalo staromodni šešir odavao je čovjeka koji zna što je red i ne troši više negoli zaradi.

Nosio je široke i brižljivo ulaštene cipele od boksa, te objema nogama čvrsto stajao na zemlji. Nije sebe držao ni Djevicom Orleanskom ni Napoleonom. Već sam na prvi po-gled zaključio da je savršeno iskren, točan, pouzdan i bez trunka taštine. Prišao mi je prvi, bez obzira na svoje ime i visoki položaj. A i sam način kako je stigao do mene bio je neobičan. Zbog kvara na motoru morao je svoja kola gurati pred sobom dobrih trista metara, i nije to smatrao poniže-njem. On staloženi Overnjanin, a ja naprasiti momak, odmah smo jedan u drugome otkrili seljačko porijeklo, tu istinsku snagu naše zemlje, i odmah se sprijateljili.

Sasvim mu je pristajao njegov mali stan na Bulevardu Suchet, s namještajem u stilu ampir ah bez suvišnih bronca-nih ukrasa. Kad prvi put dođoh k njemu na večeru, još s vrata mi reče:

— Slobodno svucite kaput, Messegue!

Taj poziv da se raskomotim unio je prisnost u naše odnose. Način kako je završio rečenicu... »inače ću biti pri-siljen da i ja svoj obučem«, bio je sasvim u skladu s njegovim urođenim taktom i ljubaznošću.

često sam mu odlazio u posjete. Ako ste ga kojim sluča-jem zatekli kako upravo ulazi u kuću, dobrano ste se morali

304

zadihati penjući se za njim jer je grabio sve po dvije stepe-nice. Uz Edouarda Herriota, Churchilla i Roberta Schumana,

Antoine Pinay je bio čovjek od kojega sam najviše naučio. Njihove su se pouke znatno razlikovale, ali su mi sve zajedno bile upravo dragocjene. Prava je sreća kad se nekome pruži prilika da saobraća s tako značajnim ljudima.

— Otkrit ću vam, u povjerenju, što sačinjava moju snagu — rekao mi je Pinay. — Nemam nikakvih potreba, ne privlači me raskoš ni svečanosti.

Ja primijetih: — A ako se jednoga dana nađete u Elizejskoj palači, go-

spodine predsjedniče? — Tamo nikako ne bih htio boraviti. Nitko me ne bi mogao

spriječiti da se navečer vraćam svojoj kući. Zdrav i ozbiljan čovjek mora upravljati državom s istom jednostav-nošću kojom obavlja i svoje obiteljske poslove. Vidite, Messe-gue, i u najzamršenijim situacijama čovjek može ostati jednostavan i trezven, samo ako to zaista hoće. Svaki je avanturizam nečastan, jedino je zakonitost duga vijeka.

Sve je to govorio jednostavnim riječima, mirnim i malne bezbojnim glasom, a na licu mu se odražavala nepokoleblji-vost. Uporno izbjegavanje bilo kakve retoričnosti davalo je njegovu govoru izvanrednu uvjerljivost i, premda je on to poricao, upravo opčinjavajuću moć.

Dok sam ga slušao, osjećao sam kako mi se u dušu vraća spokojstvo, izgubljeno u stalnom dodiru sa zabrinutim bole-snicima i užurbanim gradskim ljudima. Pored njega zaista je sve postajalo jednostavno i umirujuće, ništa nije bilo nerje-šivo. Naprosto je zračio vedrinom, a siguran sam da bi umio stišati i bijes demona u paklu. Istom je pretjeranom pom-njom upravljao francuskim financijama kao i svojim sitnim prihodima dok je bio vlasnik kožarnice u Saint-Chamondu.

Uvjerio sam se da je David Rockefeller držao Pinaya velikim financijskim stručnjakom, iako je u toj grani bio i sam nenadmašiv.

Prilikom našeg susreta na Antilima rekao mi je: — U očima nas Amerikanaca vi ste čudan narod. Stalno

imate monetarnih neprilika, a pred nosom vam je financijski strateg Antoine Pinay. Zašto se češće ne koristite njegovim

20 O ljuđima i travama 305

sposobnostima? Mnogo se pozivate na logiku, ali postupate nelogično.

Pinavova vitalnost bila je začuđujuća. U svojoj sedamdese-toj godini mogao je da prođe za pedesetogodišnjaka, pa sam ga jednog dana zamolio da mi objasni tu tajnu.

Tapšući me prijateljski po ramenu, on odvrati: — Nikakve tajne u tome nema. Jednostavno sam ostao

ono što sam uvijek bio. Sve što sam mogao učiniti kad mi je bilo četrdeset i pet godina, mogu to i danas.

Zatim će nakon kraće stanke: — A mogu sve što zamislim. — Ako već nema nikakve tajne, postoji određeni način

života — rekoh. — Ponajviše red. Svaki dan pojedem tri četvrtine kilo-grama

voća, i to je moj lijek ... Dakako, time ne želim poreći da mi pomažu i vaše trave.

Gledajući me pravo u oči, reče kao da nešto predosjeća: — Budete li jednog dana imali neprilika, Messegue, samo

me nazovite. Doći ću da svjedočim u vašu korist. Na žalost, poslovi su ga spriječili da dođe, ali je uputio

svoje pismo. Bilo je i prilično neočekivanih iskaza. Jedan proizvođač vrlo

poznatih analgetika zahvaljivao mi je što sam ga izliječio. Na predsjednikovo pitanje od čega je bolovao, odvratio je:

»Od kronične glavobolje.«

Vlasnica jedne urarske radnje, gospođa Lip, doputovala je iz Švicarske samo zato da meni pomogne. Izjavila je kako je godinama osjećala takav umor da se ujutro teško budila. Sada je, zahvaljujući mome bilju, točna kao sat.

Sudac Raymond de Balazv, koji je u pokretu otpora osno-vao mrežu »Marco Polo«, iznio je kako je dugo trpio od žesto-kih napada astme.

— Upitao sam — reče on — svoga liječnika, profesora B ... ne bi li bilo korisno obratiti se i kakvom pučkom liječ- niku travaru, a kad je čuo da mislim na Mauricea Messeguea, bez daljnjega je pristao. Danas sam potpuno zdrav.

Nakon njega svjedočio je princ L. de P. i duhovito izjavio: — Očekivao sam da ću ugledati nekog vrača, okruženog

fetišima i amajlijama, a dočekao me ozbiljan i neobično spo- soban čovjek koji me je dokraja izliječio.

306

Takvim su riječima završavali iskazi gotovo svih svjedoka. Bio je

to svojevrsni »Deo gratias« u beskrajnim litanijama bolesti.

Na klupi za svjedoke zaredaše zatim tri liječnika, moji bivši

pacijenti. Prva uze riječ doktorica A. P.-C:

»Nauka je divna stvar, ali ima svoje granice. Moju kćerku nisam

izliječila od astme ni ja ni moja diploma, nego gospo-din Messegue.«

Ono što je zatim iznio profesor Vignoli nije pobudilo ni-kakav

poseban interes. Uvijek sam s velikim uzbuđenjem pratio svaki svoj

proces, no ovaj je u meni izazivao pravu zebnju, zato što sam

predosjećao da će za mene biti presudan.

Treći po redu liječnik, kirurg Krebs, inače profesor na Sveučilištu

u Balu, otišao je u svojim izjavama najdalje:

— Kao predstavnik klasične medicine otvoreno prizna-

jem, a pomalo i sa zavišću, da Maurice Messegue uspijeva sa

svojim liječenjem i na području u kojemu nam današnji stu-

panj razvitka nauke ne omogućuje postizanje nekih značajni-

jih rezultata.

Poštujući zakonske propise, liječnici u vašoj zemlji drže da

Mauricea Messeguea moraju progoniti. Možda to i jest njihova

dužnost, ali se pravda ne smije vršiti polovično. Moja je dužnost —

reče pokazujući prstom na mene — da vas iz-vij'estim kako je taj

čovjek izliječio moju ženu od kronične astme protiv koje smo svi mi

nemoćni, a mučila ju je dugi niz godina.

— To vam priznanje služi na čast, gospodine profesore — uplete

se predsjednik Preau.

— Zahvaljujem vam, gospodine predsjedniče, i nemojte misliti

da nisam svjestan važnosti ovih mojih izjava. Znam da diplomirani

liječnik stvara opasan presedan time što svje-doči u korist

nadriliječnika, koji se služi pučkim, nenaučnim sredstvima. Od dana

kada je izliječio moju ženu, ja gospodina Messeguea smatram jednim

od naših. On pripada armiji ljudi koja ublažuje muke, otkriva i

uništava bolest. Meni uopće nije važno da li on ima odgovarajuću

uniformu ili ne: bitno je to da je izvrstan borac!

Pred klupu za svjedoke stupi poslanik Pierre Clostermann, ljudina

širokih ramena, kratko podšišane kose, bistra pogleda i suncem

opaljena lica. Po zanimanju pilot-lovac, autor knjige

307

»Veliki cirkus«, ponovi ono ... »kunem se da ću« ... jasno i glasno, kao čovjek koji zna težinu svake izgovorene riječi.

— Uvijek sam jako zauzet — reče — ali kad se radi o Mauriceu Messegueu, doletio bih i sa Sjevernog pola.

Moja se žena godinama tužila na bolove u kičmi koje brojni specijalisti reumatolozi nisu uspjeli ublažiti. Poslije novogodišnjih praznika 1964. godine, jedne večeri iznenada osjeti snažno probadanje u desnom oku, a već sutradan ujutro pariški oftalmolog, profesor dr Ganem bio je prisiljen da iz-vrši hitnu operaciju kako bi joj ga spasio. Da stvar bude gora, bolovala je i od akutne upale jetre. Kad se ova nekako smi-rila, trebalo je pronaći uzročnika bolesti. Zaredali su bez-brojni pregledi kod okulista, ortopeda, neurologa, ginekologa, a da se i ne govori o dugotrajnom liječenju zuba. čitavih šest mjeseci najčuveniji specijalisti na Fakultetu vršili su sve mo-guće pretrage i napravili mnoštvo rendgenskih snimaka, a svi su nalazi bili negativni. Međutim, svi su se složili u jednom: radi se o nekom virusu koji prodire u kičmu. Takav je slučaj navodno čest, i medicina je tu nemoćna. Kao jedini mogući lijek dolazio je u obzir kortizon, ali, na žalost, moja žena bila je na njega alergična. Očajavali smo tim prije što joj je vid svakim danom sve više slabio. Dotjerala je bila već dotle da se po stanu mogla kretati samo pipkajući rukama poput slijepaca...

— Što ste onda poduzeli? — upita predsj'ednik s vidljivim uzbuđenjem.

— Zatražio sam audijenciju kod generala de Gaullea i za-molio ga da me preporuči profesoru koji joj je operirao mrenu. Nakon pregleda u bolnici »Rothschild«, on reče mojoj ženi kako se, na žalost, više ništa ne da učiniti. Na moju pri-mjedbu da to nije moguće i da ću se obratiti nekome drugom, poduzeti bilo što, on nemoćno slegne ramenima. To je značilo osudu s kojom se ja nisam mogao pomiriti.

Kad sam se sutradan našao s prijateljima u Skupštini, oni mi savjetovaše da se obratim Mauriceu Messegueu. Neugodno se trgoh jer ja imam povjerenja samo u nauku. Kad čovjek upravlja avionom na raketni pogon, zna da mu u slučaju kvara neće pomoći nikakva nadnaravna sila.

Pođoh opet u bolnicu »Rothschild« da čujem profesorovo mišljenje i izrazih mu svoj'u bojazan kako pučka medicina

308

može donijeti bolesniku jedino psihičko olakšanje. Izbjega-vajući

direktan odgovor, on mi reče da bi i takva moralna podrška mojoj

ženi dobro došla i da u tome ne vidi nikakvo zlo.

Moram napomenuti da joj se krvna slika stalno pogorša-vala i da

je sve nagovještalo novu krizu.

Tada smo pošli gospodinu Mauriceu Messegueu. Kad je mojoj

ženi propisao kupelji nogu i ruku, pomislio sam da se vraćamo u

srednji vijek. Ugodno me iznenadio njegov zahtjev da i dalje redovito

kontroliramo krvnu sliku. A ona se, na veliko čuđenje liječnika

specijalista, odmah stala poboljšavati da bi nakon tri mjeseca postala

sasvim normalna. Razumije se da smo prekinuli sa svim dotadašnjim

lijekovima. Naglo su prestali i reumatični bolovi koji su moju ženu

spopadali osobito noću te se od njih nije mogla ni pomaknuti.

Jednom riječju, bio je to veliki uspjeh.

Zanimljiva je činjenica da su joj se u decembru 1964, na-kon

jednog putovanja po Australiji i Novoj Zelandiji, kada je bila

prekinula s kupeljima, opet povratili bolovi a i sedi-mentacija se

povećala. Bilo je dovoljno da samo petnaest dana obnovi

Messegueovu terapiju pa da joj se stanje sasvim normalizira. A takvo

je još i danas.

Napominjem još i to, gospodine predsjedniče, da Messe-gue,

usprkos mojim upornim molbama, nikada nije htio da primi ni

najmanju nagradu, a besplatno je liječio i dvije-tri siromašne osobe

koje sam mu ja uputio.

— čemu, po vašem mišljenju, treba pripisati njegove ve-like

uspjehe? — upita predsjednik.

— Ja sam, gospodine predsjedniče, aeronautički inženjer te u

hidromehanici i čvrstoći materijala za mene nema tajni, ali priznajem

da sam u medicinskim pitanjima potpuna ne-znalica i u tome se

uvijek oslanjam na sud diplomiranih liječ-nika.

U slučaju moje žene oni su priznali svoju nemoć, zato i ovo moje

svjedočenje morate shvatiti kao skromno priznanje čovjeku koji ju je

hrabrio i vratio joj dragocjeno zdravlje.

Posljednje riječi Clostermann već izgovori glasom promu-klim od

uzbuđenja. Tišinu koja nastade u dvorani prekine predsjedatelj

obraćajući se svjedoku:

309

— Sud vam zahvaljuje na iskrenosti i plemenitim pobu- dama.

Iako sam poznavao sve te ljuđe i unaprijed znao što će tko reći, izgledalo mi je kao da ih toga dana prvi put vidim. Još sam bio pod dojmom Clostermannova svjedočenja, kadli pred braniteljsku klupu stupi pedesetogodišji Albert Mason, direktor Okružnog centra za teško prilagodljivu djecu u Alpes-Maritimes. Bio sam uvjeren da će njegovim istupanjem doći na mome procesu do odlučnog preokreta j'er se radilo o slučaju koji j'e neminovno nametao pitanje: ima li itko pravo da u obrani zakonskih propisa oduzme bolesniku priliku za ozdravljenj'e, a možda i životni spas?

— Pokušajte se uživjeti, gospodine predsjedniče — za- počne on — u položaj oca koji ima zaostalog sina, a ja se ne ustručavam reći: idiota. Za tu svoju nesreću imam da za- hvalim teškoj pogrešci liječnika akušera.

Da ne duljim, to je dijete doraslo do sedamnaestogodiš-njeg momčića, a nikako da živi kao njegovi vršnjaci. Postajao je zao i agresivan, čak i prema meni koji sam uspio zadobiti njegovo povjerenje. Sa svakim je bio u zavadi, odbijao i da jede. Primijetio sam kako sve više poprima životinjsku ćud. Susjedi su se bojali i pitali me zašto ga ne pošaljem u neki zavod, a i liječnik s kojim sam se posavj'etovao rekao j'e da ga ne smijem držati kod kuće jer će za svakoga biti opasan.

Znate li, gospodine, što preostaje ocu koji stalno mora slu-šati da mu je sin opasna životinja? E pa, što drugo nego da njemu i sebi oduzme život.

Tada sam nekako dočuo za Mauricea Messeguea i po sa-vjetu našega liječnika kojega sam pitao za mišljenje, otišao k njemu.

Znao sam da odbij'a izuzetno nezgodne i beznadne sluča-jeve, a ipak sam mu priznao da na mladića ne djeluju više ni sredstva za umirenje ni tablete za spavanje. Danju i noću živci su mu napeti i mišiei mu neprestano podrhtavaju. Kad mi je rekao da će pokušati nekako poboljšati njegovo stanje, po-mislio sam da nij'e razumio o čemu se zapravo radi i povikao sam da mi je sin lud i zreo za lance. »Znam«, odgovorio mi je, »svej'edno neka obavlja kupelji nogu i ruku u otopini koju ću vam sada za njega pripremiti.«

310

U početku sam morao dozvati u pomoć nekoliko prijatelja jer

nam je svu tekućinu sasuo u lice. Kasnije se navikao i umirio, a već

poslije nekoliko tjedana napadi su mu prestali. Malo-pomalo postao

je sasvim ugodan i mio. Bio sam sretan zbog njega samog jer veće

sreće od tog unutrašnjeg mira nije mogao upoznati.

U proljeće prošle godine gospodin Messegue mi je saopćio da će

biti prisiljen prekinuti s liječenjem jer je slučaj moga sina odviše

težak, a da ionako već ima okapanja sa sudom.

Gospodin Mason ušuti, a u dvorani nastane tajac. Pogleda zatim

predsjednika Preaua ravno u oči i zdvojno poviče:

— što ću sada bez trava gospodina Messeguea? Sve će

početi iznova, i morat ću ga dati zatvoriti. Zaista, što da ra-

dim, gospodine predsjedniče, ako se jedinom čovjeku koji

može da ga uspješno liječi to zabranjuje?

U dvorani žene nisu mogle zadržati suze a muškarci su se

nakašljavali. I po očima sudaca se vidjelo da su malo dirnuti

tjeskobom jednoga oca koji je uzbudio svačiju savjest.

Kad je javni tužilac ustao, u sudskoj je dvorani još uvijek lebdio

lik toga duševno poremećenog dječaka. Optužnicu je završio bez žara

jer je i sam bio drukčijeg mišljenja:

— ... Stvarno je moguće da je Messegue mnogim bolesni-

cima pomogao, pa čak ih i sasvim izliječio ... Međutim, činje-

nica je, a on to i priznaje, da se liječenjem bavio bez liječničke

diplome. Budući da ne postoji ništa po čemu bi se moglo za-

ključiti da je njegova djelatnost štetna tražim za njega blagu

kaznu.

Kad je predsjednik dao riječ obrani, gospodin Pasquini ustade.

Izbjegavajući izvanjske efekte i lažnu sentimentalnost, iskreno

potresen izlaganjem nesretnog Masona, on u raspravu unese ono što

je po ozbiljnosti posljedica najviše i priličilo:

— Reći ćete, gospodine predsjedniče, kako nije u vašoj

nadležnosti da donosite zakone, nego da se brinete za njihovu

primjenu. Odgovorit ću vam da je Pravda — i to joj služi na

čast — ponekad sugerirala donošenje određenih zakona.

Možda u ovom trenutku budućnost slobodne medicine, a re-

kao bih i medicine uopće, leži u vašim rukama, u presudi koju

ćete sada izreći.

Po ustaljenom običaju, predsjednik Preau odgodi donoše-nje presude. Na taj načn sudska vlast pokazuje svoju praved-

311

nost a istovremeno na vješt način uzima vrijeme za razmišlja-nje. Uostalom, izvjesne osude, izrečene odmah po završetku rasprave i pred slušateljstvom prenapetih živaca, mogle bi izazvati ogorčene prosvjede.

Znao sam i osjećao da se taj proces pretvorio u svojevrsni sudski vatromet meni u čast, i to mi je moglo polaskati. U toku jednog jedinog ročišta obnovio sam u duhu svoj dru-štveni uspon, česta ispitivanja savjesti i realne granice mojih sposobnosti. Trebalo j'e da se osjećam sretnim, ali mi nije uspij'evalo. Drugi bi na mome mjestu sve to proslavili šam-panjcem, a mene je obuzeo silan umor. čitavu sam noć кога-čao poljima udišući opojni miris trava dok je tišinu naruša-valo jedino resko cvrčanje cvrčka. Sve je to izazvalo u mojoj duši onaj nemoćni krik oca koji je molio milost za svoga debilnog sina, a znao sam da ću mu pomoć moći pružati samo skrivećke i uvijek protuzakonito.

Pa ipak, toga sam se dana izmirio s Liječničkom komorom i ona je prestala da me progoni. Liječnici su drugarski pružili ruku priprostom seljaku iz Gavarreta koji im se toliko divio. Bilo je sigurno da sam najzad zadobio njihovo povjerenje.

Na žalost, među nama će se uvijek isprečivati ograda koju podiže zakon, i nju nikada neću moći preskočiti.

Sutradan su sve novine pisale o mojoj pobjedi a pažnju su privukla osobito dva naslova:

»Proces u Grasseu, prvi korak prema slobodnoj medicini!« i »Budući da taj nadriliječnik vraća ljudima zdravlje, oslobo-dite ga krivice!«

Sud, dakako, nije otišao tako daleko, ali je u svojoj pre-sudi, objavljenoj 6. maja, uz ostala obrazloženja naveo i slije-deće: »Iako nije zadatak suda da ocjenjuje znanstvenu vri-jednost pojedinih metoda liječenja, ipak se uvjerio da je u mnogobrojnim slučajevima Messegue postigao upravo izne-nađujuće uspjehe.«

Bio sam kažnjen globom od 1000 franaka, dakle niti polo-vicom od najmanje novčane kazne predviđene zakonom, jer ona iznosi 2400 franaka. Prava sitnica, ali još uvijek osuda.

Jedini proces na kojemu sam bio oslobođen nije se vodio u Prancuskoj, nego u Njemačkoj. Optužnica nije bila podig-nuta zbog nedopuštenog bavljenja medicinom, no ipak je imala veze s liječenjem.

312

Da se moj otac mogao tada stvoriti uza me, sigurno bi mi bio rekao: »Sine moj, tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbiju. Bio si tašt, i sad si dobio što si tražio.« Vjerujem da bih mu morao dati za pravo.

A opet, zar sam mogao odbiti televizijske izvjestitelje koji su mi nakon predavanja što sam ga održao u Munchenu iz-javili:

— Gospodine Messegue, vaše je izlaganje bilo neobično zanimljivo i rado bismo vam posvetili jednu emisiju. Liječite tolike Nijemce i sigurni smo da bi naša javnost bila sretna da sazna nešto o vama i vašem životu.

Instinkt mi je govorio da tu ponudu odbijem, ali priznanje da je moj rad cijenjen a Messegueovo ime poznato udarilo mi je u glavu i ja pristadoh.

Citav su me mjesec ovlašteni reporteri i tehničari pozivali na snimanje pojedinih sekvenca, a kako su, po njihovu tvrđe-nju, željeli da što uvjerljivije dočaraju raskošni dekor Azurne obale, upravo onako kako ga zamišljaju Nijemci, snimali su me na imanjima svojih prijatelja: kako jašem na konju, ju-rim luksuznim kolima, plivam u bazenu, ćaskam s lijepim djevojkama. Moram priznati da mi je zaista bilo ugodno.

Kad god sam im predbacio da sve to nema veze sa fito-terapijom, odgovarali su mi kako je potrebno vrlo mnogo snimljenog materijala da bi se mogao izvršiti izbor onoga što je za prikazivanje. Uvjeravali su me da će ti snimci za Fran-cusku biti izvrsna turistička propaganda.

31. jula 1967. emisija je najzad krenula, i to pod naslovom »Panorama zdravlja«. Trajala je četrdeset minuta, a za mene je značila najtežu optužbu kojoj sam ikada bio izložen. Ka-mere su me nametljivo prikazivale u bogatim i raskošno na-mještenim kućama, a komentar je naprosto bio ubitačan: »Po-gledajte u kakvom razmetljivom luksuzu živi ovaj prekonoć uspjeli izlječitelj. Platio ga je novcem bolesnika, iskorištava-jući patnje svojih bližnjih.«

Ali to nije bilo sve. Prikazan sam kao bešćutni orijentalni satrap, okružen ljepoticama spremnim da ispune svaku moju želju. Ukratko, nespojivo s imenom čovjeka koji časno obav-lja svoj plemeniti poziv. Potkraj emisije bila je s leđa pri-kazana jedna žena koja je izjavila kako sam za basnoslovni

313

honorar liječio njenog muža od raka, a da je na kraju ipak umro. Komentator se nije ustručavao da izrekne i tako tešku optužbu.

Spopao me opravdan gnjev. Nikako da dokučim razlog tih podlih i bjesomučnih napada. S Nijemcima sam oduvijek bio u izvrsnim odnosima pa su mi takvi postupci bili potpuno nerazumljivi.

Po savjetu svoga prijatelja Pasquinija tužio sam urednika emisije zbog klevete.

Rasprava se održala mjeseca septembra 1967. u Berlinu. Bio je to prvi put da pred njemačkim sudom jedan francuski odvjetnik brani svoga štićenika na materinskom jeziku. Pred-sjedavajući je započeo s neuobičajenim zahtjevom da sud naj-prije vidi film za koji tužitelj tvrdi da je njime oklevetan.

Nije bilo druge, morali smo se kolima svi prebaciti u stu-dije njemačke televizije.

Priznajem, u tehničkom je pogledu film bio izvrstan, a upravo zato dvostruko opasan. Dok sam ga u prisustvu svih tih ljudi gledao, nisam mogao prikriti stid i ogorčenje. Imao sam čudan osjećaj da sam kriv, a i bio sam, kad sam se tako glupo dao nasamariti. U tom mi trenutku padne na pamet La Fontaineova basna »Gavran i lisica«. Kako se nisam sjetio da je čitav taj luksuz nespojiv s mojom osobom, pogotovo ne sa skromnošću posla koji obavljam. Za sve je kriva moja na-ivna vjera u Ijude.

Pomoćnik gospodina Floriota bio je čuveni advokat dr Friedrich-Karl, pošten i savršeno nepristran čovjek. I njega je ogorčio taj film, a još više nedoličnost postupka.

Takvog je mišljenja bio i sud jer je u oktobru 1967. donio presudu kojom se zabranjuje emitiranje sedamnaest klevet-ničkih sekvenca pomenutog filma.

No taj mi je uspjeh, kao i toliki drugi u vezi sa sudom, ostavio u duši samo tragove gorčine. Boljela me spoznaja da se ni u Njemačkoj ni u Francuskoj nitko ne bi usudio na-bacivati na mene blatom da kojim slučajem imam časnu titulu doktora medicine.

Nezahvalno je proricati budućnost, no ipak vjerujem da je onaj proces koji se protiv mene vodio u Grasseu ujedno i po-sljednji. Nakon tolikih povlačenja po svim mogućim sudo-vima, držim da sam konačno zaslužio mir.

314

Uvjeren sam da je i sucima, od kojih su mi mnogi već po-stali

prijatelji, dosadilo da me stalno gone i osuđuju kao nad-riliječnika

kad moje liječenje vraća ljudima zdravlje. Nikada neću zaboraviti

onog predsjednika suda koji se odmah na početku rasprave obratio

zastupniku Liječničke komore s prilično ljutitim pitanjem:

— Onda, doktore, da ne gubimo vrijeme... koliku globu

zahtijevate za optuženoga?

Odonda su se moji odnosi s liječničkom organizacijom sa-svim

izmijenili i postali više nego prijateljski. Gotovo se dva-deset godina

ona nabacivala na me blatom, a sada njen od-vjetnik gospodin

Mouquin sudjeluje zajedno sa mnom u televizijskim debatama. U

aprilu 1969. godine, Međunarodni centar za kulturne veze organizirao

je raspravu u kojoj sam se suprotstavio Mouquinovim stanovištima, a

to direktno su-čeljavanje s jednim predstavnikom Liječničke komore

sasvim je drukčije kad do njega ne dolazi na sudu. Komoru toga dana

nisam napao ja, nego njen član drChercheve koji je pored ostalog

rekao:

— Eto vidite, čim neko skrene s utrtih staza, postaje nad-

riliječnik, a njegovo djelovanje nezakonito i sumnjivo. Sjetite

se da je na taj način bio onemogućen i sam Laennec, da Claude

Bernard nikada nije mogao postati član Medicinske akade-

mije te da je i Pasteur imao vrlo velikih neugodnosti... Da-

nas bi i Freuda, da se pojavi medu nama, proglasili nadriliječ-

nikom i običnim šarlatanom.

Dopustite mi da citiram ono što je jednom prilikom izjavio

akademik Louis Armand: »U današnje vrijeme razvitak nauke je tako

brz na svim područjima da kad po završetku studija netko postane

inženjer ili liječnik, on u stvari ne zna apso-lutno ništa. U istom je

položaju kao i vodoinstalaterski šegrt kojemu su u ruke dali čekić i

engleska kliješta s pomoću kojih tek ima da nauči zanat.«

Osobito je to istina kad je riječ o medicini. Svi počinjemo sa

skromnim znanjem, a onda se neki razviju u izvrsne liječ-nike. Tako

je i s pučkim Ijekarima. Gospodin Messegue j'e rekao da medicina

nije znanost nego umijeće i ja se potpuno slažem s njegovim

mišljenjem.

Predbacuje im se da ništa od onoga što oni primjenjuju nema

naučne osnove, a zar čitava medicina u početku nije bila

315

takva? Kad su po prvi put srčanom bolesniku dali digitalis, ni najmanje nisu znali hoće li mu time pomoći ili ga otpremiti na drugi svijet. Ista je stvar bila i s prvom vakcinom.

Nakon svih tih događaja, ako u svome djelovanju i ne uži-vam zakonsku zaštitu, osjećam da sam osigurao onu moralnu. Teško mogu zamisliti da će odvjetnik Liječničke komore, koji je javno priznao da sam pošten, ustati ikada više protiv mene.

Uostalom, čitav je moj život pun paradoksa. Liječnička me komora povlačila po sudovima, a pojedini njeni članovi slali su mi na liječenje svoje bolesnike, i još me molili da ih pri-mim. U mojim odnosima s lij'ečnicima uvijek je bilo prisnosti i bratskog razumijevanja. U trenucima kada sam bio izložen najžešćim napadima, oni su me hrabrili, ukazivali mi povjere-nje i upućivali mi bolesnike. Postupaju tako i sada jer znaju da sam razborit i oprezan.

Nikada ne kažem bolesniku da ću ga izliječiti, nego samo to da ću mu pokušati pomoći. Pa ipak, nepobitna je činjenica da sam imao velikih uspjeha.

Dakako, nisam izliječio baš svakoga, bilo je i neuspjelih pokušaja, ali nisam skrivio ničiju smrt, a to je, mislim, naj-važnije. Sa zadovoljstvom mogu reći i to da se nijednom mome bolesniku zdravstveno stanje nije pogoršalo. Znam da u izvjesnim liječničkim krugovima otvoreno kažu: »Oh, lukav je taj Messegue, on preuzima samo bezopasne slučajeve.« Ja ne mislim da je tako. Krvotočne i probavne smetnje, reuma-tizam, neuritis, egzem, astma, gojaznost možda i ne ugroža-vaju direktno život, ali ga u svakom slučaju trajno zagorča-vaju. Svakoga dana liječnici se požrtvovno bore da ovom ili onom bolesniku spase život i vrlo često u tome uspijevaju. Možda upravo zbog velike odgovornosti i težine zadataka ne-maju dovoljno vremena da se bave i »sitnicama«. Zar nije onda korisno da baš one postanu moja svagdašnja briga? Mnogo mi je milije uspješno liječiti takve male boljetice nego šarlatanski obmanjivati teške bolesnike kojima nisam sposo-ban vratiti izgubljeno zdravlje.

316

27

О GRADOVIMA I NJIHOVIM STANOVNICIMA

Kad sam iz Gavarreta prvi put pošao u Auch, srce mi je igralo od

uzbuđenja. Otkrivao sam čari putovanja i svemu se divio. Upoznao

sam zatim Lectoure i Montauban, Bergerac i Nicu, i svaki novi

francuski grad u koji sam stizao bio je za mene poseban doživljaj.

Sada, kada sam proputovao gotovo čitav svijet, osjećam da me

najviše uzbuđuje povratak u rodno selo i zvonik koji ugledam još

izdaleka. Tek tamo postajem svjestan veličine prijeđenog puta.

Putovanja su me oduvijek privlačila jer me sve zanima, a najviše

ljudi. Zbog njih sam vrlo često i letio avionom, a za upoznavanje

njihovih zemalja malo je ostajalo vremena. Tamo sam održavao

predavanja, ali sam uporno odbijao da bilo koga liječim. To sam

radio jedino kod kuće, u svom kabinetu. Pa ipak, nisam mogao

spriječiti da me bolesnici ne salijeću kao muhe.

Cesto sam se pitao ima li uopće zdravih ljudi i gdje ih mogu naći.

Naime, kad stignem u neko mjesto, svejedno da li u Francuskoj ili

inozemstvu, uvijek mi se netko ili lično ili preko telefona obrati s

molbom da ga primim i pregledam. Ni za stol ne mogu sjesti a da mi

susjed ne stane nabrajati čitavo rodoslovlje svojih bolesti, a kad mi u

nekom salonu za vrijeme primanja predstave nekog gospodina, ovaj

odmah počne opisivati svoje tegobe i hoće da zna što ja o njima mi-

slim.

Prava je blagodat moći nekoga lij'ečiti, ali i velika odgovor-nost.

često me na tim mojim putovanjima znao spopasti i iznenadni strah.

317

Mislim da je najveći bio onaj što sam ga doživio u Brazilu, kamo sam otišao na poziv svoga prijatelja Victora Civita, vlasnika čitavog niza novina. Moj je dolazak bučno bio na-javljen u štampi. Brazilijanci su vrlo strastveni i u svemu pretjeruju, a kako ih riječi mnogo ne stoje, novinari nisu oklijevali da me nazovu »homem milagre«, to jest čovjekom čudotvorcem.

I tako, kad sam stigao u Rio i odsjeo u hotelu Copacabana, gomila od nekoliko stotina ljudi stade opsjedati zgradu a vra-tara bi bili naprosto pregazili da se na vrijeme nije sklonio i došao me obavijestiti. Bio sam užasnut i potresen. Do mene su dopirali povici: »Moja noga, segnor, spasite mi nogu!« ... »Radi se o životu moga sina... majke... supruge!« ... Vratite mu vid, segnor!... Smilujte se, umrijet će mi otac!«

Spopala me tuga slušajući sve te jadikovke koje ni zidovi moje sobe nisu mogli prigušiti. Kao da je čitav lazaret na-hrupio na moja vrata, a ja ništa ne mogu da učinim. Dopustiti im da uđu, bila bi prava ludost. Njihova fanatična vjera ispu-njala me istovremeno i tugom i strahom. Policija je bila pri-siljena da stražari pred ulazom i umiruje jadnike koji su mi remetili san. Po uglovima hodnika uporno su čekali oni »bolje odjeveni«. Tamo su proveli čitavu noć. Kad sam ujutro ušao u kupaonicu, zatekao sam tročlanu obitelj kako sjedi na kadi. Ušli su kroz otvor na krovu.

Kako zbog toga uopće nisam mogao da razgledam Rio, odletio sam s Victorom u Braziliju. Na aerodromu me opet dočekaše stotine ljudi skandirajući: »Čudotvorac! čudotvo-rac!« Pružali su prema meni bolesnu djecu kao da imam moć liječenja na daljinu. Nikada nisam toliko zdvajao zbog vlastite nemoći ni tako očajnički žudio za samoćom. Rekao sam pri-jatelju da to više ne mogu izdržati i zapitao ga ne zna li za kakav pusti otok gdje bih mogao zaboraviti sve te jade i od-moriti se dva-tri dana.

— Mislim da znam što vam treba — odvrati Victor. — Na Malim Antilima nalazi se otok Tobago, pravi raj, ali je odavde udaljen četiri hiljade kilometara. Za svoga trećeg putovanja na njemu se iskrcao Kristofor Kolumbo. Sada je, dakako, na-pučeniji no budite bez brige, tamo ćete uživati potpuni mir.

Nakon kraćeg zadržavanja u glavnom gradu Trinidadu, iste sam večeri potajno odletio malim avionom koji se u To-

318

bagu spustio na jednu livadicu, tamošnji aerodrom. Na prvi pogled prava pustinja jer se i hotel doimao kao otočić utonuo u pejzaž.

Slijedeći dan probudio sam se pod nasmijanim nebom, plavim kao i okolno more, okružen nasadima kakaovca pro-šaranim tu i tamo crvenim mrljama. Jesu li to ptice ili cvje-tovi? Nisam imao vremena da to utvrdim jer baš u tom trenutku sleti jedan avion tako reći pravo pred moj prozor. Iz njega izađe dvanaest muškaraca u bijelim odijelima, uspio sam ih onako na brzinu čak i pobrojati tješeći se da se takav promet ne odvija valjda svaki dan. Zaputiše se pravo k mome mirnom boravištu kao vojnici razvijeni u strijelce. Gotovo je s mojim odmorom — pomislih. Bili su to članovi vlade Trini-dada, a predvodio ih je lično ministar predsjednik. Svi su došli s molbom da ih liječim. Bio sam potpuno utučen.

S usiljenim smiješkom uzeh im objašnjavati: — Ne mogu vas ovdje liječiti, nisam sa sobom ponio po-

trebno bilje. Morat ćete doći k meni u Francusku. — I hoću, budite u to uvjereni — odvrati mi predsjednik

vlade. — No zašto ste zapravo došli ovamo? — Da se odmorim i naužijem mira.

— Mislio sam da su vas privukle školjke, naš specijalitet. Budući da zaista volim školjke, upitah ga: — Zar u njima ima nečeg neobičnog? — Imaju afrodizijačku moć.

Stade mi objašnjavati kako jedna posebna vrst školjkica uz obalu Tobaga izvanredno pojačava seksualni nagon i reče:

— Nemojte misliti da pretjerujem, gospodine Messegue. Nedavno je ovamo stigao autobus pun američkih turista, od- reda neoženjenih ljudi. Kako je svaki od njih smazao i po nekoliko tuceta tih školjaka, svu su noć obijali tuđe pragove preklinjući žene da im se smiluju.

Prije nego sam iskustvom to provjerio, vjerovao sam da mentalitet ljudi određuje isključivo priroda njihove zemlje. Tako sam zaključio da su latinski narodi vatreniji od nordij-skih, što nije točno. Jednom sam u Berlinu držao predavanje pred prepunom dvoranom, a još je preko hiljadu osoba htjelo na silu ući. Vikali su, doduše ne tako jako kao u Brazilu, ali ih je policija ipak morala rastjerivati.

319

Uostalom, najviše me iznenadio baš prosječan Nijemac. Svi stižu na predavanje čitav sat ranije i neprestano nešto za-pisuju u bilježnice, što mora da je prilično teško jer im se obraćam na francuskom, i to s izrazitim južnjačkim akcen-tom. Pa ipak, ništa im značajnijeg ne promakne, upućuju mi čak i pitanja o tome kako liječim srce, jetru, bubrege. Stalo-ženi su i nadasve praktični, zanimaju ih samo konkretne po-jedinosti o doziranju lijekova ili pripremanju obloga. Kad im počnem govoriti o vidarima šarlatanima, ne zadovoljavaju se uopćenim sudovima, nego zahtij'evaju da im činjenicama i s pomoću istinskih događaja obj'asnim kako će ih prepoznati i od njih se zaštititi.

Nisu mi u naručju donosili svoju bolesnu djecu, ali su me u hotelu i oni nazivali telefonom i dolazili mi, kao i drugi, s preporukama. Ni njima nije bilo drago ako sam ih odbio, i tada sam im u očima mogao pročitati prijekor.

Bili bolesnici u dronjcima ili besprijekorno odjeveni, po-

gled im je svima isti: zabrinut i molećiv, pa vas svaki od njih

gane i razoruža. I onda kad sam prisiljen da ih odbijem, dugo se

s njima zadržim i svakome nastojim pomoći.

U Kanadi, kamo sam bio pozvan da sudjelujem u dvjema televizijskim emisijama, poslužio sam se jednim vrlo praktič-nim oblikom suradnje. Naime, u ta dva dana redakciji je, što telefonski što preko pisama, bilo upućeno toliko pitanja u vezi s mojim metodama liječenja da sam svoj boravak morao pro-dužiti za punih petnaest dana. Svake sam večeri preko mikro-fona četvrt sata odgovarao na postavljena pitanja. Kanada je zemlja u kojoj je fitoterapija pobudila možda najveće zani-manje, vjerojatno zato što su njeni stanovnici duboko u duši ostali seljaci. Nijemce silno zanima kako da se neka bolest što uspješnije napadne i suzbije, a ovdje su prije svega željeli upo-znati svojstva biljaka kojima su se služili još moji pradjedovi.

Kada u Francuskoj, ili bilo gdje u svijetu, stignem u neko novo mjesto, odmah u antikvarnicama ili po sajmištima sta-nem tragati za predmetima u kojima se ogleda njegova pro-šlost. čim ugledam neki komad starinskog pokućstva, odmah mi pred oči iskrsne lik majstora koji ga je s tolikom Ijubavi i pažnjom izrađivao služeći se samo rukama i strugom.

320

Koliko je to ljepše od onoga što se serijski proizvodi stroje-vima. I stvari imaju svoj govor, samo ga treba razumjeti, zato se i ja pitam s onim pjesnikom:

O, bešivotni predmeti, zar i vi imate dušu Koja prianja иг naše srce I sili ga da voli?

I ja osjećam potrebu da budem okružen predmetima koji imaju dušu. Kod kuće imam brončanog konja koji prosto kipti od života. Ponekad ga zamišljam živim i u duhu gledam kako, slobodan i ponosan, stresajući grivom juri uz močvare Camar-gue dok mu u oku blista ničim nepomućena radost.

Iz urođene potrebe za što neposrednijim ljudskim dodi-rima, čim stignem u neki nepoznati grad, odmah krenem u šetnju njegovim ulicama i pomiješam se s mještanima. Gomila je bilo svakoga grada. Nigdje se ne osjeća opuštenost kao među Latinima. žene se drže ležerno čak i kad odlaze na po-sao, a muškarci zastajkuju i okreću se za njima. To je po mome mišljenju vrlo važno. Zemlja u kojoj Ijudi pronalaze vremena da promatraju ono što ih okražuje još uvijek nije izgubila sposobnost da voli i da se raduje životu.

Najužurbaniji su stanovnici velikih američkih gradova, a posebno New Yorka. Meni je on lijep samo dok ga gledam iz-daleka ili odozgo iz aviona, a kad se nađem u njemu, naprosto se gušim. Moram stalno dizati glavu ako želim ugledati ko-madić neba, a i on kao da je uklesan u kamen. Ondje svatko juri i u trku uskače u vozilo koje je već krenulo. Od toga me hvata panika, pogotovu kad se sjetim da Amerika predvodi svijet, a nigdje kao u njoj nema toliko ljudi koji boluju od živaca i čira na želucu.

Kod nas u Gersu ljudi se na ulici zaustavljaju da malo porazgovore, a u kavanicama znaju dugo sjediti i raspravljati o svim mogućim pitanjima. Oni vrijednost vremena prosuđuju po ugodnosti koju im donosi.

Za vrijeme šetnje ne privlače me lijepe avenije ni otmjene gradske četvrti, nego predgrađa u kojima živi puk. Posebno uživam kada naiđem na djecu. često su ona druge rase, ne

21 O Ijudlma i travama 321

razumijem njihov govor, ali znadu izraziti pogledom mnogo više nego nespretnim riječima.

Za vrijeme jednog boravka u Dakru, kamo sam bio pošao da održim predavanje, odsjeo sam u hotelu N'GOR. U njemu obično borave milioneri kad su na odmoru. A bilo ih je upravo tada mnogo, pa kao i svuda, uvijek su pronalazili izgovor da sa mnom porazgovore, ne ostavljajući me na miru ni na plaži ni u sobi. I bijelci i crnci slabo su marili za moj odmor.

Konačno sam, šezdesetak kilometara podalje, otkrio jednu lijepu i sasvim pustu plažu, pravu savanu po kojoj su se na-ganjali majmuni i cvrkutale ptice. Tamo sam znao ostati čitav dan. Bilo je zaista predivno, ali moj'a samoća ne potraja dugo. U obližnjem selu nalazila se škola, pa su djeca odmah poslije nastave dotrčala na plažu i stala se vrzati oko mojih kola. Razumije se da sam s njima stupio u razgovor. Imali su pre-krasne oči i glasno se smijali. Nitko od njih nije pružio ruku da mu nešto udijelim. Svakoga bi dana dojurili i posjedali u krugu oko mene, a ja sam im onda pričao o životu u mome dalekom kraju i rodnome selu. S osobitom su pažnjom slušali ono čemu me poučavao moj otac Kamilo i, začudo, sve razu-mijevali. Mudrost kojoj nas uči zemlja posvuda je ista.

Jednoga dana desi se nešto što me istinski potreslo. Djeca su se u tom selu dobro hranila, jer je ribe bilo napretek, ali južnog voda gotovo nikako. Bilo ga je samo u gradu, a i tamo za skup novac. Ja sam pred njima slučajno otvorio prtljažnik automobila u kojemu se nalazila hrpa zaboravljenih, napola sasušenih naranača, a kad su ih ugledali, stali su od radosti vikati i pljeskati. U zao čas im rekoh neka ih uzmu jer su na njih navalili kao pomahnitali i prosto gazili jedno drugo. Pro-budio se u njima gotovo životinjski nagon uslijed trajnog nedostatka vitamina C.

Slijedećeg dana donio sam punu košaru, ali sam mališane morao svrstati u red kako bi svatko dobio svoj dio.

A onda odjednom kao da su nestali. Od odlaska su me di-jelila još samo dva dana pa više nisam mogao svraćati na plažu, ali bojazan da im se nešto nije dogodilo ipak me onamo odvukla. Međutim, oni su me čekali.

— Zašto j'učer niste došli? — upitah. — Zbog naranača — odgovori mi najstariji. — Zar ih više ne volite?

322

— О, da! I previše. Samo, nismo htjeli da pomislite kako dolazimo jedino radi njih pa smo odlučili da jedan dan izo- stanemo.

Pogleda mi ravno u oči, kao odrastao muškarac i vođa, a onda će s djetinjim osmijehom:

— Nije nam bilo baš lako, gospodine. Ne susrećem uvijek prijateljstvo u očima ljudi, osobito ne

kod onih koji se i sami bave liječenjem. Držao ja predavanja u Libanonu ili Švicarskoj, u Velikoj Britaniji ili na Antilima, uvijek u njima napadam šarlatane koji obmanjuju i iskori-štavaju bolesnike. Ne treba se onda čuditi što se toliki boje moga dolaska, a jednom umalo nisam platio glavom.

Zatekao sam se u Sainte-Anni na Martiniku i pred novina-rima nisam skrivao kako namjeravam raskrinkati određene vrače za čiju sam prljavu rabotu dobro znao. Predavanje sam imao održati sutradan.

Kad god se nađem u nekoj stranoj zemlji, želim da upo-znam njena nacionalna jela. Na taj način bolje upoznajem ljude jer na mentalitet jednog naroda u znatnoj mjeri utječe način ishrane. Zapitah dakle jednog ribara, koji se cijelog toga jtitra zadržavao na plaži, gdje bih mogao uživati u martini-kanskoj kuhinji, a naročito u ribljim specijalitetima.

Nije se osobito iznenadio, čak mi se učinilo da dobro zna tko sam, a u to sam se malo prekasno uvjerio po onome što sam doživio ondje kamo me on uputio.

Taj je restoran bio na suprotnoj strani mjesta. Čim s pri-jateljima sjedoh za stol, pojavi se prekrasna i vrlo uslužna domorotkinja i mi poručismo »plantažere«. Nisam ljubitelj alkohola, ali da ne kvarim društvu raspoloženje, odlučih da i ja kušam taj čuveni aperitiv. Vrlo je jak i prijatan a poslužuju ga s kriškom limuna na rubu čaše. Naknadno sam doznao da je to ostatak jedne davne mjere opreznosti. Naime, u toj zem-lji ni danas nisu rijetka namjerna trovanja, a limun vam omo-gućava da takav pokušaj otkrijete. Protrljate li njime rub čaše, boja pića će se promijeniti jer kiselina navodno rastvara specifičan domaći otrov. Na svoju nesreću, malo sam pre-kasno utvrdio da je meni bilo servirano drukčije piće. Već nakon prvog gutljaja zamagli mi se pred očima i ja klonuh.

Čitav mi je dan bilo zlo. Ne vjerujem da su me baš htjeli usmrtiti nego samo spriječiti da održim predavanje. Ljepotica

323

која је sa smiješkom položila preda me čašu bila je u dosluhu s čuvenim mjesnim vračem čije sam šarlatanstvo htio razot-kriti slijedeći dan u svome predavanju, a to sam, usprkos svemu, i učinio.

Taj se čovjek nije ustručavao da za nagradu od petsto do pet hiljada franaka »oživljuje« mrtvace. Naravno, uvijek se radilo o nekom domorocu kojemu se trag izgubio u Parizu ili nekom drugom gradu Francuske, a »vidovnjak« je pouz-dano znao da je dotični umro, samo eto, on ga može vratiti u život. Ako se nestali kojim slučajem iznenada pojavi, čudo je zaista izvršeno, u protivnom, više sile nisu to dopustile. Lak i bezopasan način da se zarađuje kruh! Međutim, mene je daleko više ozlojedilo to što je on na isti način liječio i rak, a time onemogućavao liječnicima da pravovremeno bolesniku pruže pomoć.

Uz ostala čuda, njemu i jaja koje baci uvis ostanu čitava pošto padnu na zemlju. Javno sam mu poručio neka to izvede s jajima koja ću mu ja predati, i to u prisustvu svjedoka. Iza-zov je spremno prihvatio, no kad je došao dan da to i dokaže, odjednom se nekamo izgubio.

Pođoh njegovoj kući da ga dovedem, ali se on očito za-vukao negdje u šumu. Pred vratima zatekoh jednog mršavog mladića, bijelca, koji me upita:

— I vi ga tražite?

— Jest. Znate li kada će se vratiti?

— Ne, ali ću ga ipak čekati. Ovdje sam još od pet sati ujutro. Mora mi pomoći jer već nekoliko dana uzastopce iz-vlačim prazne mreže ...

Bio je to mladi ribar, Bretonac, koji se u očajanju obraćao eto i vraču. Da bih ga se nekako riješio, rekoh mu trudeći se da izgledam ozbiljno:

— Vratite se kući i obećajte Bogorodici svijeću, a zatim pođite baciti svoje mreže. Siguran sam da ćete imati čudesan ulov.

I zaista, sutradan je nahvatao ribe više no ikada ranije, a meni je ugled naglo porastao kod svih, osim kod vračeva.

Nakon ovakvih predavanja rasprava zna biti vrlo žučljiva, a ponekad se izrodi i u otvoren izazov. To mi se dogodilo u Pointe-a-Pitreu.

324

Na Antilima prodaju u ljekarnama čudotvorni prašak za vraćanje nevjernih muževa, zatim »crni i bijeli talog« za po-mirenje zavađenih ljudi i stotine sličnih čuda. Dakako, oštro sam osudio tu pojavu. Nato je ustao jedan ljekarnik i grubo me prekinuo:

— Vaši su navodi, gospodine, sramotno uvredljivi. Takve neukusne šale pričajte kad se vratite u svoju Gaskonju, a obična je kleveta da mi u ljekarnama prodajemo slične praške. Rekavši to, demonstrativno izađe iz dvorane. Navečer me i prorektor gospodin Lebecque, kod kojega sam bio pozvan na večeru, ukori:

— Znate, malo ste pretjerali u svojim izjavama i izazvali mučan utisak. Svi smo ovdje i previše ozbiljni ljudi, a sada, nakon tih vaših priča o bapskim lijekovima, naprosto smo ispali budale.

— Ako u to ne vjerujete, gospodine rektore — primijetih ja — lako se možete osvjedočiti. Vaša je sobarica domorot-kinja. Zamolite je neka pođe kupiti taj lijek, jer sasvim je sigurno da ga nama bijelcima neće htjeti prodati.

On pristade i sobarica se ubrzo vrati s kesicama »idimido-đimi praška«, a za svaku je platila ništa manje nego pet sto-tina franaka. Na omotnici je bilo odštampano ime onog istog apotekara koji je izazvao skandal na mome predavanju.

Neobično volim putovanja, ali najsretniji sam kad se na-đem u svome malom Gersu. Duge šetnje po poljima i šumama djeluju na mene kao transfuzija krvi. Od toga kao da čitavo moje biće postaje snažnije i plemenitije te zahvaljujem Bogu što mi je usadio u dušu toliku ljubav prema rodnom kraju. Upravo me ona sačuvala od mnogih pogrešaka. Očito ni ja nisam svetac pa je sasvim razumljivo da se i za me lijepila taština. Uspjeh svakoga dovodi u velika iskušenja, ali moja duboka povezanost sa selom zauvijek je ograničila i moje am-bicije. Uvijek sam se u mislima vraćao k njemu i kad sada pokušavam objasniti tajnu svoga uspona i slave, dolazim do zaključka da za sve imam zahvaliti malo sreći, nešto više in-tuiciji a najviše upornosti.

Intuicijom sam vrlo često pronalazio onaj pravi put kojim je trebalo krenuti, a s njega onda više nisam silazio. Kad mi se na nekoj raskrsnici učinilo da se otvara i jedan drugi, koji

325

lakše i brže vodi k uspjehu, bio sam na oprezu i radije išao onim težim ali sigurnijim.

Nikada nisam ni pomislio da se do uspjeha lako dolazi i uvijek sam se iskreno divio Ijudima koji su uspjeli nešto steći vlastitim radom. »Tatini sinovi«, koji rođenjem sve dobiju gotovo, uopće me nisu zanimali. Od njih nisam imao šta na-učiti niti se u bilo čemu u njih ugledati. Privlačili su me oni koji su sami sebi krčili put, kao predsjednik Herriot i seljački sin Roncalli koji je postao papa.

I mene su, premda na drugi način, pratile teškoće kao i njih. Moj j'e otac običavao reći kako je lakše naučiti hodati po tepihu nego po razrovanom putu. Padovi su rjeđi i nikada tako bolni. Jednom sam, šepireći se kao paun, pred njim iz-javio kako ću, kad odrastem, postati slavan liječnik pa će me gospoda pozivati u svoje dvorce. Brzo mi je potkresao krila svojim upozorenjem:

— Mališa, lakše je sjesti za stol s bogatašem nego s dragim Bogom, ali, podijeliš li svoj kruh sa siromahom, bit ćeš Bogu bliži...

Nisam zaboravio te njegove riječi i uvijek sam širom otva-rao vrata svima onima koji nisu imali novaca da mi plate za liječenje.

Dugo sam u duhu zamišljao kako mi na vratima blista mjedena ploča s natpisom: Maurice Messegue, doktor medi-cine. Ta potajna nada grijala mi je dušu i sapirala s mene sva poniženja kojima sam kao nadriliječnik neprestano bio izlo-žen. Diploma je imala jamčiti slobodu moga djelovanja i dugo sam je držao neophodnom da bih se mogao osjećati sretnim. Tada sam shvatio, ma što drugi o tome mislili, da sam izabrao onaj teži put: ostati ilegalac, voditi borbu s Ijudima i njihovim zakonima sve dok ih ne prisilim da mi priznaju pravo na lije-čenje mojih bližnjih.

Tko zna, možda kao liječnik i ne bih pokazao naročite sposobnosti? Možda bih izdao dugu tradiciju Messegueovih i njihove trave zamijenio razvikanim proizvodima moderne farmakopeje, a kako se ni od koga ne bih imao braniti do-kazujući ispravnost svojih metoda, sasvim je sigurno da bi izostao i poticaj za daljnja istraživanja u ovoj oblasti. No, to se nije dogodilo i ja sam sretan što nastupam poslije liječ-nika, onda kada bolesniku oni više ne uspijevaju pomoći.

326

Mislim da s pravom mogu reći kako sam jedan od pionira fitoterapije, u čiju budućnost čvrsto vjerujem. Siguran sam da će ona biti sastavni dio nauke sutrašnjice i da će je istra-živači znatno unaprijediti. Možda će se jednog dana i moje ime naći uz ono doktora Poucheta koji je 1897. ponovo upu-tio liječnike da se koriste biljem. Upravo je on dotadašnjoj »raboti vračara« dao znanstveno ime fitoterapija, što znači liječenje s pomoću bilja.

Uvjeren sam da još mnogo toga ima da se otkrije i nadam se da će doći dan kad se pučki liječnici neće a priori odbaci-vati, nego će im se davati prilika da iznesu svoja otkrića. Medicina će tada postati svojina svih dobronamjernih ljudi.

Moj je otac često znao reći: »Kad potok postane rijeka, više se ne može zaustaviti, pa treba misliti na to kako da se što bolje iskoristi.«

Pouzdano znam da je on bio čovjek koji je jasno nazirao budućnost.

327

Prilog I

OSNOVNI SASTOJCI MOJIH LIJEKOVA ZA NAJVAŽNIJE KRONIČNE BOLESTI

1. OPĆE NAPOMENE I NAČIN PRIPREMANJA

Sve navedene biljke moraju se uzgajati na zemljištu koje nije obo-gaćivano kemijskim gnojivima, a od branja do upotrebe ne smije proćl više od tri mjeseca. To je vrlo važno.

Osušeno bilje: cvijet, pupoljak, čahuru, stabljiku, list — treba pret-hodno pažljivo smrviti.

Suho korijenje mora se istucati, a ono koje se upotrijebi napola svježe, valja izribati.

Biljke koje su najkorisnije u svj'ežem ili polusvježem stanju, kao što su trputac, rosopas, kopriva, grbać, kupus, blitva — moraju se isjeckati.

češnjak treba prethodno zgnječiti.

Upozorenje: ako bolujete od bilo kakve dermatoze, češnjak može izazvati još veće neprilike, zato ga morate izostaviti.

Crni luk valja uvijek izribati.

Upozorenje: kod upotrebe rosopasi, divljeg maka, ljutića i rimske kamilice valja se strogo pridržavati propisane doze, inače te biljke mogu imati sasvim suprotno djelovanj'e. Tako na primjer, rimska kamilica, koja je dobra za probavu, može izazvati na povraćanje ako se doza pre-korači.

Napomena: Ođ artičoka smiju se upotrij'ebiti samo listovi sa sta-bljike, a ne one jestive Ijuske sa cvijeta.

Doziranje: na svaku litru vode za namakanje meće se jedan prstovet bilja.

Gotovljenje: prokuhavajte litru vode pet minuta, a onda je skinite s vatre. Kad je postala jedva mlačna, prelijte je po mo-gućnosti u neku emajliranu posudu, ili od plastike, i uspite mješavinu smrvljenog, odnosno isjeckanog bilja. Posudu zaštitite ođ prašine i pustite neka se bilje na-mače četiri do pet sati, a zatim ekstrat prelijte u sasvim čistu bocu.

329

Napomena: nikada ekstrat ne držite u metalnim posudama, a mo-žete ga koristiti, već prema potrebi, za kupelji nogu i ruku, vaginalne tuševe, sjedaće kupelji, za kataplazme, obloge i grgljanje.

KUPELJI NOGU I RUKU:

1) Prokuhajte dvije litre vode i ostavite da se hladi pet minuta.

2) Uspite u te dvije litre vode četvrt litre biljnog ekstrakta. Spremite tu otopinu jer ćete j'e moei koristiti osam dana. Kod svake

upotrebe samo je smlačite, a nikako je ne smijete zakuhavati niti do-lijevati vodu.

3) Kupelji nogu, u trajanju od osam minuta, moraju biti što toplije a obavljaju se ujutro natašte.

Kupelji ruku, u trajanju od osam minuta, moraju također biti što toplije a obavljaju se navečer prije jela.

SJEDAĆE KUPELJI:

Razumljivo je da će vam za njih biti potrebne tri do četiri litre ekstrakta. Postupak i doziranje isti su kao i kod kupelji ruku i nogu.

VAGINALNI TUŠEVI:

Isti postupak kao i kod kupelji ruku i nogu.

KATAPLAZME:

Kad se kataplazma pravi od kupusa, grbaća i blitve, postupak je slijedeći:

1) Isj'ecka se struk grbaća, a ako njega nema, 8—10 listova blitve ili kupusa koj'emu se prethodno izreže hrbat.

Cvrsto se istuče snijeg od dva bjelanca i pomiješa s isjeckanim grbaćem, blitvom ili kupusom.

Ta se masa umota u platnenu krpu, najbolje od gusto tkanog eta-mina.

2) Kataplazma se zatim prelije likerskom čašicom biljnog ekstrakta, a on je za svaku bolest drakčiji. Pri tom je važno da kataplazma dobro prilegne na kožu.

OBLOZI:

Komad učetvero presavijenog flanela ili obične vate natopi se od-govarajućim ekstraktom i položi na kožu.

GRGLJANJA:

U pola litre prokuhane vode ulije se likerska čašica biljnog ek-strakta.

2. ALPABETSKI POPIS BOLESTI I ODGOVARAJUĆI

»RECEPTI«

Ni u kojem slučaju ne smije se prekiđati s onim što je propisao liječnik. Bolesnik se i pored ovoga u svemu mora pridržavati njegovin uputa.

330

AKNE: želučanog, žučnog, crijevnog, živčanog porijekla (vidi DERMA-TOZA — Bolesti kože).

AEROFAGIJA: (vidi 2ELUDAC).

ALBUMINURIJA:

Žuka (cvjetovi i izdanci) dvije šačice jedna velika izribana glavica

Obavezne su kupelji nogu i ruku. Primjedba: Kod ove bolesti treba se strogo

pridržavati liječnikovih uputa.

ALERGIJE:

češnjak Bijeli glog (cvjetovi) Rosopas (listovi i stabljike po

mogućnosti polusvježi) Pirevina (korijeni) žuka (cvjetovi) Kadulja (listovi) Lipa (cvjetovi)

Kupelji nogu i ruku, te oblozi na krstima.

Napomena: Budući da su uzroci alergija mnogobrojni, može se jedino utjecati na opće smanjenje osjetljivosti.

AMENOREJA: (vidi MENSTRUACIJA)

AMYGDALITIS: (vidi GRLO)

ANGINA PECTORIS: (vidi SRCE)

ARTERIOSKLEROZA:

Cešnjak Bijeli glog (cvjetovi) Rosopas (cvjetovi i stabljike, po mogućnosti polusvježi) žuka (cvjetovi i izdanci)

Kupelji nogu i ruku.

Napomena: U ovoj bolesti valja se pridržavati odgovarajuće dijete.

ARTRITIS:

Cešnjak Artičok (listovi) Bijeli glog (cvjetovi) Kadulja (cvjetovi i listovi) Majčina dušica (listovi i cvjetovi)

Kupelji nogu i ruku.

Napomena: Budući da su uzroci artritisa mnogotarojni, može se raču-nati samo s poboljšanjem, a ne i s potpunim ozdravljenjem.

331

Luk

jedna zgnječena glavica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

dvije krupne zgnječene glavice jedna šačica

jedna šačica jedna šačica

j'edna krupna zgnječena glavica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

jedna šačica

ARTRITIZAM:

Cešnjak Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) Kopriva (listovi i stabljike, po

mogućnosti polusvježi) Maslačak (čitava biljka, po

mogućnosti polusvježa) Gorska suručica (cvjetovi) Ljutić (cvjetovi i listovi)

jedna krupna zgnječena glavica

jedna šačica

dvij'e šačice

jedna šačica jedna šačica jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

Napomena: Iako nije potrebna dijeta, valja izbj'egavati određena jela, odnosno pića.

ASTMA:

češnjak Divlji mak (cvjetovi i čahure) Lavanda (cvjetovi) Dobričica (listovi) Peršun (lišće) Kadulja (cvjetovi) Majčina dušica (cvjetovi)

Kupelji nogu i ruku.

Napomena: Kako su uzroci astme mnogobrojni, lij'ečenj'e treba utvrditi za svaki slučaj posebno. Ovim se receptom bolesniku mogu samo ublažiti napadi, ali ne i liječiti bolest.

BIJELI CVIJET (PRANJE): vidi ŽENSKE BOLESTI

'BRONHI (upala): Upotrijebiti

samo ekstrakt.

Cešnjak

Boražina (cvjetovi i listovi)

Kupus (svježi listovi) ili

Divlji mak (cvjetovi i čahure) Grbać (svježi listovi) Kadulja (cvjetovi) Ljubice (cvjetovi)

Kupelji nogu i ruku.

BRONHITIS KRONICNI:

Divlji mak (cvjetovi i čahure) Lavanda (cvjetovi) Dobričica (listovi) Bijeli sljez (cvjetovi) Luk Kadulja (cvjetovi i listovi)

Kupelji nogu i ruku.

332

jedna krupna zgnječena glavica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

jedna velika zgnječena glavica jedna šačica jedna šačica

jedna šačica jedan struk jedna šačica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna oveća glavica (izribana) jedna šačica

BUBREŽNA LITIJAZA (kamenac):

Napomena: Za ovu bolest potrebna

Čičak (cvjetovi i listovi) Boražina (cvjetovi) Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) Pirevina (izribani korijeni) Sipak (plodovi, latice, pupovi) 2uka (cvjetovi) Kukuruz (brada)

Oblozi u području bubrega.

Kupelji nogu i ruku.

BUBREŽNE KOLIKE:

Ljutić (cvjetovi i listovi) Pirevina (korijeni) Kukuruz (brada) Bijeli sljez (cvjetovi)

je dijetna ishrana.

jedna šačica jedna šačica

jeđna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

Sjedaće kupelji.

Napomena: Bubrežne su kolike bolna popratna pojava bubrežne liti-jaze. Ovaj lijek može samo ublažiti bolove, a za liječenje uzroka vidi: BUBRE2NA LITIJAZA.

CELULITIS:

Vrijes (cvjetovi) Trešnje (peteljke) Rosopas (stabljike i po moguć-

nosti polusvježi listovi) Pirevina (korijeni) 2uka (cvjetovi i izdanci) Kukuruz (brada) Luk Preslica (listovi) Gorska suručica (cvjetovi)

CIROZA JETRE: (vidi JETRA)

jedna šačica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna oveća glavica (izribana) jedna šačica jedna šačica

CISTITIS: (vidi MOKRAĆNI MJEHUR)

CRIJEVA (funkcionalne smetnje):

Napomena: Za vrijeme ovih bolesti potrebno je držati dijetu.

ZAČEPLJENOST — NADIMANJA — VJETROVI

Artičok (listovi) Rimska kamilica Cikorija (listovi i korijeni) Kupus (listovi) Hladolež (cvjetovi i listovi)

jedna šačica desetak zgnječenih glavica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

333

Bijeli sljez (cvj'etovi) Luk Majčina dušica (cvjetovi) Ljubica (cvjetovi)

Kupelji nogu i ruku.

jedna šačica jedna krupna glavica (izribana) jedna šačica jedna šačica

ENTERITIS I DIZENTERIJA

Bijeli sljez (cvjetovi i korijeni) jedna šačica Kopriva (cvjetovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica Truskovac (čitava biljka) jedna šačica Preslica (stabljike i izdanci) jedna šačica

DEBMATOZE:

Napomena: Budući da akne mogu biti žučnog, crijevnog, želučanog, a i klimakterijskog porijekla, moji lijekovi mogu samo po-boljšati opće stanje bolesnika, ali ne i izliječiti bolest. Za trajanja svih kožnih bolesti valja se pridržavati odgovara-juće dijete.

AKNE NEUTVRĐENOG PORIJEKLA

čičak (cvj'etovi i list) Crni sljez (korijen izrezan na

komade) Bijeli sljez (cvjetovi) Kadulja (cvjetovi i listovi) Luk

jedna šačica

j'edna šačica jedna šačica jedna šačica jedna krupna glavica (izribana)

Na oboljelo mjesto stavljati tople obloge, a uz to obavljati kupelji nogu i ruku.

Napomena: Jedino ovaj lijek može se direktno stavljati na akne. Za one kojima je liječnik tačno utvrdio porijeklo, preporučujem slijedeći postupak.

AKNE ŽUČNOG PORIJEKLA

Upotrijebiti samo ekstrakt.

Artičok (listovi) jedna šačica Cičak (listovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica Bijeli sljez (cvjetovi i korijeni) jedna šačica Kadulja (cvjetovi) jedna šačica

Kataplazma od kupusa i luka prelije se likerskom čašicom ekstrakta i položi na tijelo u području jetre.

Kupelji nogu i ruku obavljaju se samo u nerazrijeđenom lijeku (ekstraktu).

334

AKNE ŽELUČANOG PORIJEKLA

Cešnjak Ćičak (listovi) Bimska kamilica Eosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) Metvica (listovi) Kopriva (listovi, po moguć-

nosti svježi) Majčina dušica (listovi)

jedna krupna zgnječena glavica jedna šačica desetak zdrobljenih glavica

jedna šačica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica

Kataplazma od kupusa i grbaća prelije se likerskom čašicom ekstrakta i položi na želudac.

Kupelji nogu i ruku obavljaju se isključivo u nerazrijeđenom lijeku (ekstraktu).

AKNE CRIJEVNOG PORIJEKLA

češnjak Cičak (cvjetovi i listovi) Rimska kamilica Rosopas (listovi i cvjetovi, po

mogućnosti polusvježi) Hladolež (cvjetovi) Bijeli sljez (cvjetovi)

jedna krupna zgnječena glavica jedna šačica desetak zđrobljenih glavica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica

Kataplazma od kupusa (svježi listovi) i koprive (po mogućnosti svježi listovi) prelije se likerskom čašicom ekstrakta i položi na trbuh.

Kupelji nogu i ruku obavljaju se obavezno u nerazrijeđenom lijeku (ekstraktu).

AKNE NA ŽIVČANOJ BAZI

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i čahure) jedna šacica šipak (cvjetne latice i pupoljci) jedna šačica Kopriva (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica Lipa (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji ruku i nogu.

LIŠAJI — EGZEM — ERIZIPEL

Iako su uzroci tim bolestima različiti, sve se one mogu uspješno liječiti na slijedeći način:

Artičok (listovi) jedna šačica Oman (cvjetovi i listovi) jedna šačica Cičak (listovi) jedna šačica Ljutić (cvjetovi i listovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) jedna šačica

335

Cikorija (korijeni i gornji dio) jedna šačica žuka (cvjetovi) jedna šačica Lavanda (cvjetovi) jedna šačica Kopriva (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

Oman (cvjetovi) Čičak (cvjetovi i listovi) Crni sljez (korijen izrezan

u komade) Maslačak (izribani korijen) Trputac (Iistovi, po moguć-

nosti svježi) Crvena ruža (latice)

SVRBEŽ

jedna šačica

jedna šačica jedna šačica

Kupelji ruku i nogu, ali se otopinom može direktno kvasiti koža na onom mjestu gdje se osjeća svrbež. Ako su potrebne sjedaće kupelji, otopini valja dodati šačicu škroba.

FURUNKULOZA

Liječi se isto kao i akne jer im je porijeklo jednako. Napomena: Sastojcima navedenim kod akne žučnog porijekla doda se

krupna glavica izribanog luka, šačica svježih listova trpuca, šačica narezanog korijena crnog sljeza, a doza bijelog sljeza mora se udvo-stručiti.

Oblozi na čireve.

Kupke nogu i ruku.

HERPES

Boražina (cvjetovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) pola šačice Crni sljez (korijeni izrezani

u komade) jedna šačica Bijeli sljez (cvjetovi i korijeni) jedna šačica

Po potrebi sjedaće kupelji.

Vaginalni tuševi.

Pažnja! Ova se otopina ne smije koristiti za ispiranje usta.

IMPETIGO

jeđna šačica Cičak (listovi i cvjetovi) Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) Trputac (listovi i cvjetovi) Kadulja (cvjetovi i listovi)

Blago nakvasiti oboljelo mjesto. Kupelji

nogu i ruku.

336

jedna šačica jedna šačica jedna šačica

URTIKABIJA

Rosopas (listovi i po mogućno- sti svježe stabljike) jedna šačica

Divlji mak (cvjetovi i zdrob- ljene čahure) .jedna šačica

Bijeli sljez (cvjetovi i listovi) jedna šačica Kopriva (listovi, po mogućno-

sti svježi) jedna šačica Kadulja (cvjetovi i listovi) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Nakvasiti oboljelo mjesto, ali bez trljanja.

Kupelji nogu i ruku.

ZONA

Ljutić (cvjetovi i listovi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) jedna šačica Gorska suručica (cvjetovi) jedna šačica Lipa (cvjetovi) jedna šačica

Oblozi na oboljela mjesta.

Kupelji nogu i ruku.

Ako se osip proširi, treba okupati cijelo tijelo. Na svaku litru vode, mora se uzeti 500 grama ekstrakta. Djelovanje se može pojačati šačicom divljega maka, ali po potrebi i ublažiti dvjema šačicama bijelog sljeza (cvjetovi ili korijeni) i trima šačicama škroba.

DIZMENOREJA (vidi MENSTRUACIJA)

DISPEPSIJA (vidi ŽELUDAC) EGZEM (vidi

DERMATOZE)

EMFIZEM

češnjak Bijeli glog (cvjetovi) Dobričica (listovi) Kadulja (cvjetovi i listovi) Majčina dušica (listovi)

Kupelji nogu i ruku.

ENTERITIS (vidi CRIJEVA) ERIZIPEL (vidi

DERMATOZE) PARINGITIS (vidi GRLO)

PRIGIDNOST (vidi 2ENSKE BOLESTI)

FURUNKULOZA (vidi DERMATOZE)

GASTRALGIJE (vidi ŽELUDAC) GASTRITIS

(vidi ŽELUDAC) GRČEVI 2ELUČANI (vidi

2ELUDAC)

22 O ljudima i travama 337

jedna krupna glavica (zgnječena) jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

GRLO

Napomena: Buđući da bolesti grla mogu biti različitog porijekla: iz-rasline, krajnici, razne infekcije, ovim se receptom liječi grlobolja još neutvrđene etiologije i može se smatrati samo prvom pomoći.

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

Ijene čahure) jedna šačica Bijeli sljez (izribani korijeni) jedna šačica Kupina (listovi) jedna šačica Crvena ruža (latice) jedna šačica Preslica (stabljike) jedna šačica Ljubica (cvijet) jedna šačica

Otopina га grgljanje: u četvrt litre prokuhane vode uspe se likerska čašica ekstrakta.

ANGINA

Kopriva (listovi, po moguć- nosti svježi) jeđna šačica

Trputac (listovi) jedna šačica Kupina (listovi) jeđna šačica Crvena ruža (latice) jedna šačica

Otopina za grgljanje: u četvrt litre prokuhane vode uspe se likerska čašica ekstrakta.

UPALA KBAJNIKA

Kopriva (listovi, po moguć- nosti svj'eži) jedna šačica

Trputac (listovi) jedna šačica Kupina (listovi) jedna šačica Crvena ruža (latice) jedna šačica Kadulja (cvjetovi) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Otopina га grgljanje: u četvrt litre prokuhane vode uspe se likerska čašica ekstrakta.

FARINGITIS

Bijeli glog (cvjetovi) Bijeli sljez (cvjetovi) Kupina (listovi) Ljubica (cvjetovi)

PROMUKLOSTI:

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

LARINGITIS

Kupus (listovi) Lavanda (cvjetovi) Bijeli sljez (cvjetovi) Trputac (listovi) Ljubica (cvjetovi)

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

Otopina za grgljanje: u četvrt litre prokuhane vode uspe se likerska čašica ekstrakta.

338

TRAHEITIS

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica i_ijuuiua V^VJ^IIVJ«*/ jedna sacica

Otopina га grgljanje: u četvrt litre prokuhane vode

uspe se likerska čašica ekstrakta.

Napomena: Ova je otopina blagotvorna za sve pušače.

HEMOROIDI

Napomena: Da bi ovo liječenje bilo što uspješnije, potrebna je dijetna ishrana.

Stolisnik (cvjetovi) jedna šačica Blaženi čkalj (korijeni i listovi) jedna šačica Pirevina (izribani korijeni) jedna šačica Lavanda (cvjetovi) jedna šačica Preslica (cijela biljka) jedna šačica Troskot (dvornik) izribani

korijeni jedna šačica

Sjedaće kupelji.

HERPES (vidi DERMATOZE)

HIDROPIZIJA (vodena bolest)

Rosopas (listovi, po moguć-nosti polusvježi)

Grbać 2uka (cvjetovi) Luk Peršun (svježi listovi) ili Preslica

(stabljike i izdanci) ili Gorska suručica (cvjetovi)

jedna šačica jedan struk jedna šačica jedna krupna glavica (izribana) jedna šačica jedna šačica jedna šačica

HIPERACIDITET (vidi ŽELUDAC)

HIPERTONIJA (visoki tlak)

Napomena: Preporučljivo je pridržavati se dijete koju je propisao li-ječnik.

češnjak Bijeli glog (cvjetovi) Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) 2uka (cvjetovi)

Kupelji nogu i ruku.

jedna krupna zgnječena glavica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica

339

Oman (cvjetovi) Pirevina (korijeni) Kupus (listovi) Divlji mak (cvjetovi) Bijeli sljez (cvjetovi) Ljubica (cvjetovi)

HIPOTONIJA (niski tlak)

Napomena: Preporučljivo je pridržavati se dijete koju je propisao li-ječnik.

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica šapika (korijeni i listovi) jedna šačica Blaženi čkalj (korijeni i listovi) jedna šačica Kukuruz (brada) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku. HOLECISTITIS (vidi

LITIJAZA 2UČNA) HOLESTERIN (vidi JETRA)

IKTERUS (2UTICA) (vidi JETRA) IMPETIGO

(vidi DERMATOZE)

IMPOTENCIJA:

šapika (korijeni, listovi, sjeme) Ljutić (cvjetovi i listovi) Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) 2utilovka (zdrobljene sjemenke) čubar (listovi) Metvica (listovi)

četiri prstoveta jedna šačica

jedna šadica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

INPARKT I ANGINA PECTORIS (vidi SRCE)

INKONTINENCIJA (vidi MOKRAĆNI MJEHUR)

IŠIJAS:

Ljutić (listovi i cvjetovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica Kupus (listovi) jedna šačica Metvica (cvjetovi i listovi) jedna šačica Majčina dušica (cvjetovi) jedna šačica

Sjedaće kupelji.

Kupelji nogu i ruku.

JETRA

Napomena: Budući da su taolesti jetre i funkcionalni poremećaji naj-različitijeg porijekla (jetra i žučni mjelur), ovim se lijekom ne liječe uzroci nego posljedice: bolni napadi, probavne smetnje, mučnine. Izvrsno бе dakle poslužiti kao početno liječenje i kao sredstvo za trajno održavanje što povolj-nijeg bolesnikovog stanja.

Svako oboljenje jetre zahtijeva i posebnu dijetnu ishranu.

340

Stolisnik (cvjetovi) Cešnjak Rosopas (listovi i stabljike, po

mogućnosti svježe) Divlja cikorija (izribani

korijeni) Pirevina (izribani korijeni) Hladolež (cvjetovi i listovi) Kadulja (listovi)

jedna šačica jedna zgnječena glavica

jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

Kataplazma od kupusa i blitve prelije se likerskom čašicom ekstrakta i položi na bolno mjesto.

Kupelj'i nogu i ruku obavljaju se isključivo u nerazrijeđenom lijeku (ekstraktu).

IKTERUS — KRONICNA ŽUTICA

Artičok (listovi) Rosopas (listovi i stabljike) Cikorija (listovi) Maslačak (čitava biljka) Pirevina (izribani korijeni)

Kupelji nogu i ruku.

jedna šačica jedna šačica

zajedno jedna šačica

jedna šačica

INSUFICIJENCIJA JETRE jedna

šačica Artičok (listovi) Rosopas (listovi i stabljike, po

mogućnosti polusvježi) Cikorija (listovi) Maslačak (čitava biljka) Hladolež (cvjetovi i listovi)

Kupelji nogu i ruku.

W HOLESTERIN (suvišak)

Artičok (listovi) jedna šačica Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Blaženi čkalj (korijeni i listovi) jedna šačica Rosopas (cvjetovi i stabljike) jedna šačica Pirevina (listovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

CIROZA JETRE

Artičok (listovi) jedna šačica Rosopas (cvjetovi i stabljike) jedna šačica Kupus (listovi) jedna šačica

Oblog na bolno mjesto u području jetre. Kupelji nogu i ruku.

341

jedna šačica zajedno

jedna šačica jedna

šačica

ZUČNA LITIJAZA I KOLIKE

Napomena: Ako je potreban kirurški zahvat, ovaj ga lijek neće moći nadomjestiti. On samo olakšava prolaz nataloženim tva-rima.

Artičok (listovi) Cikorija (listovi i korijeni) Maslačak Pirevina (izribani korijeni) Divlji mak (latice i čahure) jedna šačica

Topli oblozi u području žučnog mjehura.

Kupelji nogu i ruku.

KAŠALJ:

Boražina (listovi i stabljike) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) jedna šačica Dobričica (stabljike i listovi) jedna šačica Bijeli sljez (izribani korijeni) jedna šačica Metvica (cvjetovi i listovi) jedna šačica Peršun (svježe isjeckan) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

KATAR BRONHA I PLUĆA (vidi BRONHI)

Lijek je isti kao za bronhe, samo se doza bijelog sljeza ili Ijubica po-većava još za jednu šačicu.

KOČENJE VRATA (TORTICOLIS):

Luk Ruzmarin (listovi) Majčina dušica (cvjetovi)

Oblozi na bolno mj'esto.

KOLIBACILOZA:

Ljutić (cvjetovi i listovi) Vrijes (cvj'etovi) Bijeli sljez (cvjetovi) Trputac (listovi) Kadulja (cvj'etovi i listovi)

Sjedaće kupelji.

Napomena: Pripaziti na ishranu, a nekih se jela i pića posebno

kloniti.

KRAJNICI (vidi GRLO)

KOŽNE BOLESTI (vidi DERMATOZE)

LIŠAJI (vidi DERMATOZE)

LUMBAGO (vidi NEURALGIJE)

342

jedna šačica zajedno

jedna šačica jedna

ša6ica

j'edna krupna izribana glavica jedna šačica jedna šačica

jedna šačiea jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

MENOPAUZA (vidi ZENSKE BOLESTI)

MENSTRUACIJA (vidi ŽENSKE BOLESTI)

METRITIS (vidi ZENSKE BOLESTI)

MIGRENE:

Napomena: Budući da migrene mogu biti najrazličitijeg porijekla, ovaj lijek može bolesniku samo donijeti poboljšanje, ali ne od-straniti i uzrok bolesti.

MIGRENA NEVTVRĐENOG PORIJEKLA

Rimska kamilica pet zgnječenih glavica Lavanda (cvjetovi) jedna šačica Matičnjak (cvjetovi) jedna šačica Jaglac (Iistovi i cvjetovi, a po

mogućnosti i korijeni) jedna šačica

Za jakih napada stavljati na čelo hladne obloge, табе samo kupelji nogu i ruku.

ŽENSKA MIGRENA

Rosopas (polusvježi listovi) jedna šačica Matičnjak (listovi) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jedna šačica Peršun (svježi listovi) jedna šačica

Za jakih napada stavljati na čelo hladne obloge.

Kupelji nogu i ruku.

Budući da je ova migrena popratna pojava određene ženske bolesti, treba istovremeno liječiti i tu bolest kako je navedeno u ovoj knjizi.

MIGRENA ŽUCNOG PORIJEKLA

Artičok (listovi, po moguć- nosti svježi) jedna šačica

Rosopas (polusvježi listovi) jedna šačica Matičnjak (listovi) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jedna šačica

Za jakih napada stavljati na čelo hladne obloge i liječiti odgovarajuću bolest jetre.

MIGRENA CRIJEVNOG PORIJEKLA

Rimska kamilica desetak zdrobljenih glavica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) jedna šačica Hladolež (cvjetovi i listovi) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jedna šačica Matičnjak (listovi) jedna šačica

Kod jakih napada stavljati na čelo hladne obloge.

Kupelji nogu i ruku obavljaju se u istoj otopini kao i kod začeplje-nosti (vidi CRIJEVA).

343

MIGRENA NA ŽIVCANOJ BAZI

Bijeli glog (cvjetovi i pupovi) Rimska kamilica Metvica (listovi i cvjetovi) Jaglac (cvjetovi i listovi, a po

mogućnosti i korijeni) Ljubica (cvjetovi)

Za jakih napada stavljati na čelo hlađne

obloge.

Kupelji nogu i ruku obavljaju se po receptu za živce.

MIGRENA OČNOG PORIJEKLA

Rimska kamilica desetak zdrobljenih glavica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) jedna šačica Bijeli sljez (izribani korijeni) jedna šačica Trputac (listovi) jedna šačica Crvena ruža (latice) jeđna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Na oči se stavljaju oblozi, ali nikad od već upotrebljene tekućine. Svježi se prave tako da se u četvrt litre prokuhane vode uspe likerska čašica ekstrakta.

MOKRACNI MJEHUR (bolesti):

CISTITIS

Vrijes (cvjetovi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) jedna šačica Kukuruz (brada) jedna šačica Bijeli sljez (izribani korijeni) jedna šačica Trputac (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica

Sjedaće kupelji i vaginalni tuševi.

Napomena: Pripaziti na ishranu, a nekih se jela i pića potpuno odreći.

INKONTINENCIJA fteško zadržavanje mokraće)

Cešnjak Bijeli glog (cvjetovi) Ljutić (listovi i cvjetovi)

Sjedaće kupelji.

PROSTATA

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Volujak (cvjetovi) jedna šačica Vrijes (cvjetovi) pola šačice Rosopas (listovi, po moguć-

nosti svježi) jedna šačica

Bijeli sljez (izribani korijeni) jedna šačica

Sjedaće kupelji.

344

jedna šačica desetak zdrobljenih glavica jedna šačica

jedna šafiica jedna šačica

jeđna krupna glavica (zgnječena) jedna šačica jedna šačica

NERVOZA:

Napomena: Kako nervoza može biti vrlo različitog porijekla, lijek koji navodim samo će je ublažiti, ali ne i otkloniti njezin uzrok.

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jedna šačica Kadulja (listovi i cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

NEURALGIJE:

Rimska kamilica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) Gorska suručica (cvjetovi)

desetak zdrobljenih glavica

jedna šačica jedna šačica

Napomena: Ako su neuralgije izuzetno jake, mješavini trava dodajte i šačicu Ijutića.

Kupelji nogu i ruku.

LUMBAGO

Bijeli glog (cvjetovi) Čičak (cvjetovi i listovi) Ljutić (listovi i cvjetovi) Luk Kopriva (listovi, po moguć-

nosti svj'eži)

Oblozi na krsta.

Kupelji ruku i nogu.

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna krupna glavica (izribana)

jedna šačica

NEURALGIJE LICA

Ljutić (listovi i cvjetovi) jedna šačica Rosopas (listovi, po moguć-

nosti polusvježi) jedna šačica Kupus (listovi) jedna šačica Majčina dušica (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

NESANICE:

Napomena: Lipove kupelji cijeloga tijela daju izvrsne rezultate. Na jednu litru vode dolazi 500 g lipova cvijeta. Nikakva sred-stva za spavanje i smirivanje nisu potrebna. Ovaj je lijek osobito preporučljiv za dojenčad i malu djecu. Osobe koje su navikle na lipov бај moraju paziti da ne bude prejak jer tada i on izaziva nesanicu.

345

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) jedna šačica Metvica (listovi) jedna šačica Lipa (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

PROBAVNE SMETNJE (vidi 2ELUDAC)

PROMUKLOST (vidi GRLO) PROSTATA (vidi

MOKRAĆNI MJEHUR)

REUMATIZAM:

Napomena: U slučaju iznenadnih napada, bolove naglo možete pre-kinuti otopinom od šest šačica ljutića (cvjetovi i listovi) na jednu litru vode. Dakako, poboljšanje će biti kratkotrajno, a za temeljito liječenje reumatizma najbolja je slijedeća mješavina:

čičak (listovi) jedna šačica Vrijes (cvjetovi) jedna šačica Rimska kamilica desetak zdrobljenih glavica Rosopas (listovi i stabljike, po

mogućnosti polusvježe) jedna šačica Pirevina (izribani korijeni) jedna šačica žuka (cvjetovi) jedna šačica Lavanda (cvjetovi) jedna šačica Luk jedna krupna glavica (isjeckana)

Kataplazmama se služimo jedino za jakih napada. Isjeckani kupus i grbać, odnosno blitva, preliju se likerskom čašicom ekstrakta od gore navedenog bilja i polože direktno na bolno mjesto. Pravi lijek, dakako, ostaju i dalje kupelji nogu i ruku.

SRCE: ANGINA PECTORIS I INFABKT

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Ljutić (stabljike i listovi) jedna šačica Rosopas (stabljike i listovi po

mogućnosti polusvježi) jedna šačica žuka (cvjetovi i izdanci) jedna sačica

Za vrijeme napada: Oblog u području srca; treba ga držati svu noć. Kad napad

prode: Kupelji nogu i ruku.

KARDIJALNI EDEM

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Rosopas (listovi i stabljike po

mogućnosti svježi) jedna šačica

346

2uka (cvjetovi i izdanci) Luk Gorska suručica (cvjetovi)

Krize: Oblozi na srce.

Liječenje: Kupelji ruku.

LUPANJE SRCA

Bijeli glog (cvjetovi) Ljutić (cvjetovi i listovi) šipak (latice i zdrobljeni

pupoljci) Metvica (listovi) Kadulja (listovi)

Krize: Oblozi na srce.

Liječenje: Kupelji nogu i ruku.

jedna šačica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica

TAHIKARDIJA

Bijeli glog (cvjetovi i pupovi) jeđna šačica Ljutić (cvjetovi i listovi) jedna šačica Blaženi čkalj (korijeni i listovi) jedna šačica šipak (latice i pupovi) jedna šačica

Krize: Oblog na srce.

Liječenje: Kupelji nogu i ruku.

Napomena: Neke od ovih bolesti zahtijevaju da se iz ishrane odstrane sva jela koja mogu djelovati nađražujuće.

STERILNOST (vidi ŽENSKE BOLESTI)

SVRBE2 (vidi DERMATOZE)

TRAHEITIS (vidi GRLO)

ULKUSNA BOLEST (vidi 2ELUDAC)

ULOZI (GIHT):

Napomena: U ovoj bolesti valja se strogo pridržavati dijetne ishrane.

čičak (stabljike i listovi) Rimska kamilica Pirevina (izribani korijeni) Mrazovac (kao lijek đobar je

i sam) Zlatinjak (izribani korijeni) Žuka (cvjetovi) Lavanda (cvjetovi) Kadulja (cvjetovi i listovi)

Kupelji nogu i ruku.

jedna šačica desetak zdrobljenih glavica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

347

jedna šačica dvije krupne izribane glavice jedna šačica

UREMIJA:

Napomena: Za ovu je bolest potrebna dijetna ishrana.

Rosopas (listovi i stabljike, po mogućnosti polusvježi) jedna šačica

žuka (cvjetovi) jedna šačica Gorska suručica (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

URTIKARIJA (vidi DERMATOZE)

UZBUDLJIVOST (vidi ŽIVCI) VAGINITIS

(vidi ŽENSKE BOLESTI)

VARIKOZNI ČIREVI:

Cičak (korijeni i listovi) jedna šačica Blaženi čkalj (listovi) jedna šačica Bršljan (listovi) jedna šačica Trputac ili crvena ruža (listovi) jedna šačica Kupina (listovi) jedna šačica Kadulja (cvjetovi i Iistovi) jedna šačica

Kupelji ruku.

Napomena: Kod varikoznih čireva ne smiju se obavljati kupelji nogu.

VENE (proširene):

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Stolisnik (cvjetovi) jedna šačica Žuka (cvjetovi) jedna šačica Trputac (listovi, po moguc'-

nosti svježi) jedna šačica Crvena ruža (latice) jedna šačica

Kupelj'i ruku.

Napomena: Kupelji nogu ne dolaze u obzir, one bi naprotiv mogle biti opasne.

VRTOGLAVICE:

Bijeli glog (cvjetovi) Rimska kamilica Lavanda (cvj'etovi) Metvica (cvjetovi i Iistovi) Kadulja (cvjetovi i listovi)

Kupelji nogu i ruku.

jedna šačica desetak zdrobljenih glavica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

ZAČEPLJENOST — NADIMANJE — VJETROVI (vidi CRIJEVA) ZUJANJE

U UŠIMA:

Bijeli glog (cvjetovi) Ljutić (cvjetovi i listovi)

jedna šaćica jedna šačica

348

Maslačak (čitava biljka, po mogućnosti polusvježa) jedna šačica

Kadulja (cvjetovi i listovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

2ENSKE BOLESTI:

AMENOREJA

Stolisnik (cvjetovi) jedna šačica Oman (cvjetovi) jedna šačica Peršun (po mogućnosti svjež) jedna šačica Preslica (listovi) dvije šačice Kadulja (cvjetovi i listovi) jedna šačica

Vaginalni tuševi.

DIZMENOREJA

Stolisnik (cvjetovi) jeđna šačica Metvica (svježi listovi) jedna šačica Peršun (po mogućnosti svjež) jedna šačica Kadulja (cvjetovi i listovi) jedna šačica

Vaginalni tuševi.

FRIGIDNOST

šapika (korijen) jedna šačica Rosopas (listovi i stabljike, po

mogućnosti polusvježi) jedna šačica žutilovka (zđrobljene sjemenke) 15 grama Metvica (listovi) jedna šačica Trputac (isjeckani listovi, po

mogućnosti svježi) jedna šačica Cubar (listovi) jedna šačica

Vaginalni tuševi.

BIJELI CVIJET (PRANJE)

Oman (listovi) jedna šačica Ljutić (listovi i cvjetovi) jedna šačica Troskot (dvornik) (smrvljeni

korijeni) jedna šačica Kupina (listovi) jedna šačica Crvena ruža (latice) jedna šačica Kadulja (listovi) jedna šačica

Vaginalni tuševi.

MENOPAUZA (smetnje)

Bijeli glog (cvjetovi) Imela (Iistovi i stabljike). Mora

se ubrati prije nego se počnu stvarati bobice.

Kadulja (listovi)

Vaginalni tuševi.

Kupelji ruku.

jedna šačica

jedna šačica jedna šačica

METRITIS

češnjak Bijeli glog (smrvljeni cvjetovi) Rosopas (listovi i stabljike, po

mogućnosti polusvježi) Bijeli sljez (cvjetovi) Kupina (listovi) Kadulja (cvjetovi i listovi)

Vaginalni tuševi.

Kupelji ruku i nogu.

jedna zgnječena glavica jedna šačica

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

BOLNE MENSTRUACIJE

Stolisnik (cvjetovi) Bijeli glog (cvjetovi) Rusomača (čitava biljka) Kopriva (listovi) Peršun (svježi listovi) Kadulja (listovi)

Vaginalni tuševi.

Kupelji nogu i ruku.

jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

STERILNOST

Rosopas (listovi i cvjetovi po mogućnosti polusvježi) jedna šačica

Kukuruz (brada) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jedna šačica Pljuskavica (listovi) jedna šačica Kadulja (cvjetovi i listovi) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Vaginalni tuševi.

Kupelji ruku.

VAGINITIS

Pirevina (izribani korijeni) iedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zđrob-

ljene čahure) jedna šačica Bijeli sljez (izribani korijeni) jedna šačica Trputac (po mogućnosti

svježi listovi) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Vaginalni tuševi.

ŽELUDAC (bolesti):

Napomena: Budući da izvjesni funkcionalni poremećaji u probavnom traktu mogu biti različitog porijekla (bolesna jetra, ali i psihosomatski faktori), lijekovi koje iznosim mogu biti djelotvorni tek pošto liječnik utvrdi uzrok. Za svaku bolest želuca postoji i odgovarajuća dijeta.

350

AEROFAGIJA

Stolisnik (cvjetovi) jedna šačlca Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Oman (cvjetovi) jedna šačica Ljutić (cvjetovi i listovi) jedna šačica Metvica (listovi) jedna šačica Kupina (listovi) jedna šačica Kadulja (listovi i cvjetovi) jedna šačica

Topli oblozi na želudac, najbolje odmah nakon obroka.

Kupelji ruku.

PROBAVNE SMETNJE

Češnjak Rimska kamilica Metvica (listovi) Majčina dušica (listovi)

jedna zgnječena glavica desetak smrvljenih glavica jedna šačica jedna šačica

Kataplazme od koprive (po mogućnosti svježi listovi) i grbaća (jedan isjeckani stručak) preliju se likerskom čašicom ekstrakta i stavljaju tople na želudac ili trbuh odmah nakon obroka.

Kupelji ruku obavljaju se isključivo u ekstraktu.

DISPEPSIJA

Stolisnik (cvjetovi) Cešnjak šapika (korijen, listovi,

sjemenke) Rimska kamilica ili Metvica (listovi) Linčura (korijen) Bijeli sljez (listovi i cvjetovi) Majčina dušica (listovi)

jedna šačica

jedna krupna zgnječena glavica

jedna šačica mješavine desetak smrvljenih glavica jedna šačica obilat prstovet jedna šačica jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

GASTRALGIJE

Stolisnik (cvjetovi) Cešnjak Bijeli glog (cvjetovi) Divlji mak (cvjetovi i čahure) Bijeli sljez (cvjetovi i listovi) Kupina (listovi)

Vrući oblozi na želudac.

Kupelji ruku.

jedna šačica jedna zgnječena glavica jedna šačica jedna šačica jedna šačica jedna šačica

Rimska kamilica Rosopas (listovi i stabljike, po

mogućnosti polusvježe) Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure)

desetak smrvljenih

glavica jedna šačica jedna

šačica

351

GASTRITIS

Bijeli sljez (cvjetovi i stabljike) jedna šačica Kopriva (po mogućnosti svježi listovi) jedna šačica

Topli oblozi na želudac.

Kupelji ruku.

HIPERACIDITET

Bijeli glog (cvj'etovi) jedna šačica šipak (zdrobljene sjemenke) jedna šačica Lavanda (cvjetovi) jedna šačica Bijeli sljez (cvjetovi i listovi) jedna šačica Metvica (listovi) jedna šačica

ŽELUČANI GRČEVI

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica šipak (zdrobljene sjemenke) jedna šačica Eimska kamilica (cvjetovi) desetak smrvljenih glavica Rosopas (listovi i stablj'ike, po

mogućnosti svježi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i zdrob-

ljene čahure) jedna šačica Lavanda (cvjetovi) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jedna šačica

Topli oblozi na želudac.

Kupelji ruku.

ULKUSNA BOLEST (ČIR NA ŽELUCU I DUODENUMU)

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Rosopas (cvjetovi i stabljike,

po mogucnosti svježi) jedna šačica Pirevina (listovi) jedna šačica Divlji mak (cvj'etovi i čahure) jedna šačica Kupina (listovi) jedna šačica Kadulja (listovi i cvj'etovi) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Kataplazma se pravi od svježih listova kupusa, jednog struka grbaća i po mogućnosti svježih listova koprive.

Za jakih bolova prelije se likerskom čašicom ekstrakta i vruća položi na želudac.

Kupelji nogu i ruku obavljati u nerazrijeđenoj otopini, dakle od samog ekstrakta.

2IVCI:

Ekstrakt za jačanje i sprečavanje pogoršanja.

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica šipak (latice i pupoljci) jedna šačica Metvica (listovi i cvjetovi) jeđna šačica Kadulja (listovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

352

Napomena: Za umirenje živaca najbolje je okupati cijelo tijelo u oto-pini od lipe. Na svaku litru vode potrebno je petsto grama cvijeta.

TJESKOBA — STRAH

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Divlji mak (cvjetovi i čahure) jedna šačica šipak (latice i pupoljci) jedna šačica Gorska suručica (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

NERVNA DEPRESIJA

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Kadulja (listovi i cvjetovi) jedna šačica Ljubica (cvjetovi) jedna šačica

Kupelji nogu i ruku.

UZBUDLJIVOST

Bijeli glog (cvjetovi) jedna šačica Blaženi čkalj (listovi) jedna šačica Gorska suručica (cvjetovi) jedna šačica Lipa (cvjetovi) pola šačice

Kupelji nogu i ruku.

POREMEĆAJI SIMPATIKUSA

Ekstraktu za jačanje živaca dodati šačicu divljeg maka (cvjetove i zdrobljene čahure) i isto toliko ljutića (listove i cvjetove).

Kupelji nogu i ruku.

23 O ljuđima i travama 353

Prilog II

VAŠ VRT —IZVOR VAŠEG ZDRAVLJA

•

Moje Ijekovito bilje raste po poljima i šumama, ali vama nije baš sve nadohvat ruke. Doduše, ima krajeva u kojima ćete ga naći, tako reći, pred vratima svoje kuće, ali, bez obzira na to, već u proljeće možete ga početi spremati za zimu (ako se njime namjeravate liječiti cijele godine) jer ono koje ne uspijeva u vašem kraju možete sami uzgajati. Premda se bilje iz vašega vrta ne može mjeriti s onim koje divlje raste u prirodi, njegova Ijekovita moć još uvijek je dovoljno velika.

Ako vam se, dakle, posrećilo pa raspolažete komadićem vrta, nami-jenite u njemu koji kutak i za ljekovite biljke jer one su, općenito uzevši, i vrlo lijepe.

Ne savjetujem vam da se u svemu slijepo povođite za mnom jer korištenje nekih biljaka iziskuje poseban oprez. Ako se moje otopine i ekstrakti i ne piju, to ne znači da su neškodljivi. Oni osmozom svejedno dospijevaju u tijelo te mogu kao i svi lijekovi postati opasni.

Evo biljaka za koje vam preporučujem da ih sami uzgajate: — Stolisnik — žuka — češnjak — Crni sljez — Artičok — Lavanda — Bijeli glog — Bijeli sljez —■ Oman — Metvica — čičak — Luk — Boražina — Peršun — Vrijes — Maslačak — Rimska kamilica — Gorska suručica — Cikorija — Crvena ruša

— Kupus — Kadulja Zemljište koje ste brižljivo pripremili za sjetvu ne smije se nikako

obogaćivati industrijski proizvedenim gnojivima jer biljke upijaju kemijske sastojke i postaju opasne po zdravlje. Iz istih razloga ne smiju se koristiti insekticidi ni pesticiđi.

23*

355

Dzvlp mak _ Majčim dušica

%f™ . , — Ljubica

Zlatmjak

BILJKE ĆETE UZGAJATI:

Legenda: O na suncu (Џ na suncu i u hladu # samo u hiađu

O STOLISNIK (višegođišnja biljka)

Nikakvo mu posebno mj'esto u povrtnj'aku nije potrebno. Posijte ga zajedno s travom i u početku ga češće potkresujte zaj'edno s njom. Kad, negdje u julu, cvjetanje završi, poberite cvjetove i opet potkrešite biljku. Postarajte se da stolisnik raste na mjestu do kojega obilato dopire sunce.

U jesen pustite neka se čitava biljka osuši, ali je ne čupajte, nego je ostavite u zemlji.

O ČEŠNJAK (jeđnogodišnja biljka)

Ako nemate povrtnjak, posadite bilo gdje lukovice u oktobra ili novembru 3cm duboko i u razmacima od 12 cm. Dva-tri tjeđna prije iskapanja ponovo ih utapkajte. češnjak ne trpi svježi gnoj', zato gnojidbu treba obaviti šest mjeseci ranije.

Ubrane glavice očistite od zemlje i sušite ih obješene.

O ARTIČOK (višegodišnja biljka)

Ako i nemate povrtnj'ak, nekoliko stopa zemlj'e ipak ćete pronaći. Uostalom, listovi su mu tako lijepi da su i svakom vrtu ukras.

Artičoku prija svjež zrak, ali ne podnosi vlagu. Najviše mu ođgovara kravlji gnoj.

Nabavite biljke kođ nekog vrtlara i zasadite ih dosta duboko, a u jesen ih ogradite humcima kako biste ih zaštitili od hladnoće. QH?rza-vaju se na deset stupanja ispod nule. Listove berite i sušite preko cijeloga Ijeta.

O BIJELI GLOG (višegodišnji grm)

Uspij'eva posvuda i gotovo na svakom zemlj'ištu, ali nigdj'e tako kao u Normanđiji. Cvjeta u maju, a vrlo je lijep i kao živica i kao izdvo-j'eno stabalce.

Kao i drugi grmovi, ni glog ne iziskuje neku posebnu njegu. S malo dobre volje možete potkraj' jeseni ukopati njegove čitave

plodove, no kako rastu vrlo sporo, morat ćete počekati više od godinu dana".

Veću Ijekovitu moć imaju bijeli nego ružičasti cvjetovi, a berite ih i sušite dok su još u pupoljcima.

(f OMAN (višegodišnj'a biljka)

Voli svj'eže, duboko i rahlo tlo, zato ga omekšajte s pomoću vrij'e-skove, a još bolje tresetne zemlje.

Najpovoljnije vrijeme za sjetvu jest početak marta, ali pod staklenikom, a krajem marta na otvorenom zemljištu. Petnaest dana

356

nakon izbijanja klica, prorijeđite ih i presadite u razmacima od 50 cm. Okopavajte i zalijevajte ako je ljeto sušno.

Svake treće godine iščupajte čitavu biljku i sušite j'e najradije na suncu.

O ČICAK (višegodišnja biljka)

Ne zahtijeva neku posebnu njegu a najviše voli dobro pognojena i rahla zemljišta. Sjeme ćete teško nabaviti u dućanima, ali ga zato ima izobila po poljima. Sakupite ga sami i po 4 do 5 sjemenki zaj'edno zakopajte u rupe duboke 4cm, na udaljenosti od 20 cm, u septembru ili početkom proljeća. Okopavanje i polijevanje obavlja se na uobi-čajeni način.

Napomena: čičak se brzo širi, kao i kopriva, pa još prije dozrij'eva-nj'a treba stabljikama rezati vrhove.

Korijen i listove valja brati u prolj'eće druge godine. Nakon tri godine čičak postaje drvenast i prilično gubi djelotvornost.

(Џ BORAŽINA (jednogodišnja biljka)

Ima je po čitavoj Francuskoj, a ipak je u sjevernim krajevima rjeđa nego na jugu. Skromna je i svemu se prilagodi. Sije se u aprilu za-mahom iz ruke i na rahlom zemljištu. Otprilike petnaest dana nakon klijanja, biljke treba prorijediti kako bi razmak među njima bio oko 30 cm. Neposredno prije cvjetanja biljka se bere čitava i suši.

O 3 VRIJES (višegodišnja biljka)

Može ga se naći u divljem stanj'u u sjevernoj, sređišnj'oj i j'ugoza-padnoj Francuskoj. Potrebno mu je lagano tlo (mješavina pijeska i humusa), a ne raste na teškom zemljištu. Voli hridine i zračna mjesta.

Sjeme posijte u proljeće, ali nipošto pregusto. Još бе brže ići ako zajedno s grudom zemlje iščupate divlje podanke i presadite ih, ali u što većem broju jer se neće baš svaki primiti.

Cvjetovi se beru čim počne cvatnja.

O RIMSKA KAMILICA (višegodišnja biljka)

Najviše uspijeva u zapađnim krajevima Francuske. Voli rahlu zemlju bez ilovače i zahtijeva obilatu gnojidbu, a pogoduje joj' i umjereno plijevljenje. U ranu jesen otrgnite komadiće divljih poda-naka i presadite ih.

Cvjetove, i to čitave glavice, berite krajem jula, ali još prije nego se sasvim rastvore.

O 3 DIVLJA CIKORIJA (višegodišnja biljka)

Uspijeva posvuda, a najviše voli rahlo i odmoreno zemljište. Sij'e se početkom proljeća u ravnoj liniji, a treba j'e prorjeđivati svakih pet-naest dana kako bi razmak među biljkama bio 15—20 cm. Potrebno je i češće plijevljenje.

357

Berba se obavlja tri puta:'prva po završetku cvjetanja, đruga u junu a treća na početku jeseni. Korijene treba iščupati i staviti ih da se suše.

3 KUPUS (jednogođišnja biljka)

To osnovno jelo svakog seljačkog doma ima ujedno i izvanređnu Ijekovitu moć. Ako u svome povrtnjaku nemate kupusa, a onaj s tržnice je prečesto uzgajan s pomoću kemijskih gnojiva i zato opasan, posijte ga sami krajem augusta u stakleniku. Nakon. klijanja dobro ga prori-jedite a kad poraste, odaberite najrazvijenije primjerke i presadite ih dosta duboko u rahlu zemlju. Okopavajte ga dvaput, sređinom marta i aprila, a zatim uberite.

2elite li da ga cijele godine imate u dovoljnoj količini, odaberite sortu koja se sama od sebe obnavlja.

O DIVLJI MAK (jeđnogođišnja biljka)

Meni divlji mak liči na snažnu i veselu seljanku u crvenoj' haljini. Uspijeva posvuđa, ali pod uvjetom da raste na prisoju i da nij'e okru-žen pitomim trajnicama u čijoj blizini brzo uvene. Najlj'epši je na obrađenim poljima, što znači da mu prija zemlja koja se često preko-pava. Sijte ga u jesen i u proljeće, zamahom iz ruke, onako kako bi mu i vjetar u prirodi raznosio sjemenke. Prorijeđite ga da mu čahure buđu što ljepše.

Berba se obavlja u dva navrata. Odmah početkom maj'a oberite Iatice i stavite ih da se suše u hladu, na nekom suhom mjestu, a češće ih okrećite da ne bi pocrnj'ele. čahure ćete pobrati kasnij'e, kad su sasvim zrele i praktički već suhe, a izabrat ćete dakako one naj-krupnije.

O ŠIPAK (višegođišnja biljka)

šipak je u stvari divlja ruža naših polj'a, a ima ga dvadesetak vrsta. Dakako, vi ćete koristiti pnaj koji raste u vašem kraju. Zimi iskopajte mlade izdanke sa što više korjenčića a potom ih presađite, kao i svaku drugu vrst ruža. Cijepite ih na jedno ili dva oka i prorij'edite im kori-jene vrtlarskim škarama, a zatim obložite pognojenom zemljom. Mo-žete ih zasađiti u bilo kakvo zemljište, a morat ćete ih i lagano op-kapati. Potkresujte ih kađ i druge ruže.

Berba se obavlja u dva navrata. U proljeće se skidaj'u cvj'etovi dok su još u pupoljcima, a nakon prvih j'esenskih mrazeva plodovi, koje seoska đjeca nazivaj'u »svrbiguzima«.

3 • ZLATINJAK (višegodišnja biljka)

Ovoj biljci, koja oblikom svojih listova podsjeća na biskupsku palicu, najviše odgovara posno i vlažno tlo okrenuto sjeveru, zato prije sađenja pomiješajte zemlju s pijeskom. Vrlo j'e otporna i ne zahtijeva nikakvu posebnu njegu. Uzgojit ćete je na isti način kao i šipak, to jest presađivanjem podanaka starih biljaka.

Podanke vadite zimi i ostavite ih da se suše.

358

О 2UKA (višegodišnja biljka)

Raste na svakom, osim vapnenastom tlu. Sijte je u julu, zamahom iz ruke, na dobro pročišćenom i rahlom zemljištu. Čim biljke pood-rastu, presadite ih na najljepšim površinama kojima raspolažete. Dalje se za njih uopće ne morate starati.

čim se grančice stanu osipati cvjetovima, uzberite ih i stavite đa se suše u hladu.

O CRNI SLJEZ (višegodišnja biljka)

Najbolje uspijeva u Loreni i Centralnom masivu, ali ga nalazimo i posvuda gđje je zemlja bogata, svježa i laka.

Sijte ga u proljeće a kad malo poraste, prorijedite ga i presadite. Ipak je daleko jednostavnije iskopati u jesen korijene divljeg sljeza i izrezati one dijelove iz kojih su već počeli izbijati izdanci. Njih zako-pajte preko zime u pijesak pa ih krajem marta posadite.

Svake godine otkidaju se sa starog korijena izdanci, ali već nakon treće godine on postaje drvenast i gubi Ijekovitu moć.

O LAVANDA (višegodišnja biljka)

Kažu da uspijeva jedino na jugu Francuske, što nije tačno jer je možete posvuda uzgajati. Dođuše, neće biti tako dobra ni izdašna, ali će i te kako koristiti. Prija joj vapnenasto i suho tlo.

Nabavite kod nekog vrtlara u vašem kraju nekoliko već udoma-ćenih biljaka i posadite ih. Nikakva im posebna njega nije potrebna. Odmah poslije cvjetanja potkresujte ih brižljivo u obliku svođa.

Cvjetovi se beru u junu čim se počnu otvarati i lako ih je osušiti.

O BIJELI SLJEZ (višegodišnja biljka)

Pogoduje mu svako tlo, a osobito ono koje je bogato nitratima. U proljeće sijte ga u rupice, ali procvast će vam tek slijedeće godine. Ako ne možete čekati tako dugo, presadite u proljeće ili u jesen korijene divljeg sljeza pa ćete ga imati još iste godine.

Listove uberite pred samu cvatnju, a cvjetove postepeno od juna do augusta, samo ih morate brzo osušiti na nekom suhom i hladovitom mjestu kako ne bi istruli.

Zimi ćete iščupati i korijene te i njih osušiti.

O METVICA (višegodišnja biljka)

Voli plodnu, rahlu zemlju i umjerenu vlagu, a najbolje se razvija u hladu i na svježim mjestima.

Na proljeće ili u jesen zasadite izdanke, najrađije one što ćete ih otrgnuti od korijena divlje metvice ili pak one kupljene kod nekog vrtlara koji ih drži u lončićima. Dobro ih zalijevajte sve dok se ne prime, a onđa se za njih više ne morate starati, jer se ta biljka brzo širi.

Najbolje je listove ubrati pređ samu cvatnju a njihovo sušenje ne zadaje nikakve poteškoće.

359

О LTJK (jednogođišnja biljka)

Najviše mu odgovara meko i zđravo tlo a uspijeva u svakom kraju. Za sjetvu vam preporučujem crvenu sortu, jer je mnogo ljekovitija, ali j'e bolje saditi lukovice kao i kod češnjaka. Uzgajaju se na potpuno isti način.

O PERSUN (jednogodišnja i višegođišnja biljka)

Pogoduje mu zemljište bogato humusom. Sijte ga od februara đo augusta zamahom iz ruke a sjeme pokrijte rastresitom zemljom i drvenom piljevinom. Ako nije duboko ukopan, izrast će već nakon dva i po mjeseca. Berite samo najrazvijenije listove. Ne dopustite da vam procvate, pa će vam potrajati tri đo četiri godine.

Listove možete brati sve do prvih mrazeva, a korijen u jesen.

O O • MASLAČAK (višegodišnja biljka)

Potrebno je đa mu zemlja preko Ijeta buđe svježa, inače je otporan i na sve se navikne.

Zasijte njime jednu ili dvije gredice i često ga plijevite. U zemlji ga ostavite dvije-tri godine kako biste mogli pobirati što j'ače korijene. Vadite ih u augustu i septembru.

3 • GORSKA SURUČICA (višegodišnja biljka)

Uspijeva na svakom zemljištu, pod uvjetom da j'e ono dosta vlažno. U jesen nabavite izdanke starih biljki ili čitave mladice i presadite ih u

svome vrtu. Cvjetove berite čim se počnu otvarati i sušite ih na tavanu, obješene

glavom nađolje. Podjednako su Ijekoviti listovi, stabljike i korijeni.

O CRVENA RUŽA (višegodišnja biljka)

Preporučio bih vam đa odaberete moju omiljenu sortu, ružu iz Provinsa. Pogoduje joj vapnenasto tlo a može se uzgajati kao živičnjak i uza zid kuće poduprta letvicama. Lijepa je i u obliku gajića.

Sadi se kao i svaka druga ruža na prekopanom i ođmorenom zemljištu. Prethodno joj korijene treba prorijediti vrtlarskim škarama a zatim je cijepiti na j'edno Ш dva oka.

Prij'e zasađivanja korijene valja obložiti pognojenom zemljom. Cvjetove valja brati dok su još u pupoljcima a kad se ovi osuše, pažljivo

odvojite latice i spremite ih do upotrebe.

O KADULJA (višegodišnja biljka)

Najljekovitija je u južnim krajevima a što sjevernije leži zemlja u kojoj se gaji, Ijekovitost joj postaje sve manja. Voli suho i lako tlo, vapnenasto i krševito. Vlagu nikako ne podnosi. Sadite je s malo staj-skog gnoja i često okopavajte, a mlade sadnice u zemljanim lončićima

360

nabavite kod nekog vrtlara. Prve zime zaštitite je slamom jer bi je onako mladu led

uništio. Cvjetovi i listovi beru se o Ivanjdanu i lako se suše.

O MAJČINA DUSICA (višegodišnja biljka)

Kao i kadulja, i majčina dušica, gubi Ijekovita svojstva što se više udaljuje od svoga rodnog tla. U svemu postupite kao s kaduljom, ali je ne morate zaštićivati od mraza.

(jj) # LJUBICA (višegodišnja biljka)

U proljeće iščupajte s korij'enj'em divlje ljubice i presadite ih u svoj vrt. One vole laku i svježu zemlju a da biste im nekako nadokna-dili njihovu prirođnu, šumsku okolinu, obogatite je humusom. Razmno-žava se sama ođ sebe grebeničanjem. Skromna je to biljka i brzo se širi.

Pred samo proljeće cvjetove berite ujutro prije izlaska sunca i stavite ih da se suše. Listovi se mogu brati sve do prvih Ijetnih dana, a korijeni se vade u jesen.

Da biste svoju zalihu Ijekovitih trava upotpunili, načupajte u svom vrtu i takvih biljaka koje se na tom mjestu smatraju neuglednim korovom. To su:

RUSOMACA

PIREVINA

TRPUTAC

Uz vašu kuću rastu još:

ROSOPAS KOPRIVA

a za vrijeme šetnje naići ćete i na: ŠAPIKU

LJUTIĆ DOBRIČICU PRESLICU

TRUSKOVAC

Gajite ljekovito bilje. Ubrali ga u svom vrtu ili nakupili po poljima, ono vam je od neprocjenjive koristi kad je u pitanju održavanje vašega zdravlja.

Osim toga, budete li pazili na zdravu ishranu, ne samo da ćete sa-čuvati zdravlje nego ćete se zaštititi od mnogih bolesti, kao što su dijabetes, albuminurija, celulitis, artritis i druge.

361

ZA ONE KOJI BOLUJU OD JETRE (* samo

ako bolesnik podnosi to jelo)

PREPORUČLJIVO ZABRANJENO

SIROVE SALATE

češnjak, mrkva, rajči-ce, artičoci, crne masline

crveni kupus, zelene masline, rotkvice, krastavci

JUHE od povrća masne juhe, juhe s vrhnjem i one s mes-nom ili ribljom sitneži

JAJA * meko kuhana pržena

SUHOMESNATI PROIZVODI

krta šunka svi ostali

MESO govedina, teletina, ja-njetina, piletina

goveđi gulaš, pačje meso, svinjetina, divljač

IZNUTRICE teleća jetra sve ostale

RIBE pastrva i sve morske pržene na žaru

losos, tunj, haringa, lokarda

RAKOVI I ŠKOLJKE

* rakovica, jastog, skampi

POVRCE salate, mrkve, grbać, bijela гера, turovet, maslačak, artičoci kiseli kupus, špinat,

kiseljak, kupus, karfiol, briselski kupusić

ŠKROBNO POVRĆE

kuhani krumpir sve vrste suhoh graha i prženi krumpir

2ITARICE ječam, crni kruh, neglazirana riža

MLJEČNI PROIZVODI

* jogurt, kiselo mlijeko, obrano mlijeko

slatko i kiselo vrhnje, topljeni masni sirevi, rokfor

362

PREPORUČLJIVO ZABRANJENO

VOĆE limun, grožđe, grejpfrut, naranče

dinje, banane, kajsije, šljive

KOMPOTI I DŽEMOVI

svi

MEDUJELA * uštipci

KOLAĆI I SLASTICE

* kreme s maslacem, čokolada

MASNOĆE maslinovo ulje sa 0,5°/» kiseline, svježi maslac u maloj količini

sve ostale masnoće; ni-kađa ne miješajte ulje s rastopljenim maslom

ZAČINI

PIĆA lagani čaj, бај od metvice, cikorija, slad

kava, bijela vina, žestoka pića, pivo, šampanjac, gazirana pića

Napomena: Jedan moj prijatelj, inače liječnik, običavao je reći: »Koliko oboljelih od jetre, toliko i vrsti te bolesti.« Prema tome, ove savjete treba uzeti više kao putokaz i neka ih svatko prilagodi svome posebnom slučaju.

ZA ŽELUČANE BOLESTI (* samo

ako bolesnik podnosi to jelo)

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

SIROVE SALATE

sve, ali nakon glavnog cikla, rotkvice, jela* krastavci, crveni

kupus, rajčice

JUHE juhe i kašice od samog masne juhe, juhe s povrća vrhnjem i one s

mesom ili ribljom sitneži

JAJA meko kuhana przena

363

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

SUHOMESNATI PROIZVODI

posna dijetna šunka svi ostali

MESO * govedina i janjetina, pileća prsa

masna mesa, divljač, рабје meso

RIBE sve vrsti bijele ribe losos, tunj, haringa, lokarđa

IZNUTRICE mozak sve ostale

RAKOVII SKOUKE

* rakovica, jastog, skampi

POVRĆE mrkve, špinat, kuhane salate, grbać

repa, turovet, kupus, kiseljak, karfiol, kiseli kupus

SKROBNO POVRCE

kuhani krumpir, pire od krumpira

prženi krumpir, sve vrsti suhog graha i sočiva

2ITARICE zobne panuljice kao pređjelo, riža

MLJEČNI sir ođ kuhanog mli- svi fermentirani sirevi, PROIZVODI jeka, kiselo mlijeko, vrhnje

jogurt, topljeni sir, svježi kravlji sir

VOĆE grožđe, naranča, crni grejpfrut, đinje, ribiz, *nezaslađeni kajsije, šljive Iimunov sok

KOMPOTI I od jabuka, krušaka, ođ kajsija, rabarbare, DŽEMOVI suhih šljiva, jagoda, ribiza izbjegavati sva

trešanja, *ukuhano kiselkasta voća voće

MEĐUJELA kolači od jaja i maslaca

uštipci

KOLACI I

SLASTICE

*suhi rolat, kuhane kreme

svi ostali kolači i čokolada

MASNOCE svježi maslac i ulje sa 0,5% kiseline

sve ostale masnoće

ZACINI svi začini

PREPORUČLJIVO ZABRANJENO

PICA lagani čaj od metvice, nepatvoreno crno vino, sok od crnog ribiza

pivo, bijela vina, žestoka pića, čaj, kava, gazirana pića šampanjac

Napomena: Cuo sam od jednog prijatelja Iiječnika da je za osjetljive želuce neobično važno kojim redom ulaze u njega jela. Upravo zato, najbolje je početi s nekim povrćem, ali ga radi lakše probave dobro isjeckajte. Izbjegavajte slastice, osobito žele od kiselog voća, i radije ih zamijenite medom.

ZA LIJENE ŽELTJCE (* samo ako

bolesnik podnosi to jelo)

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

SIROVE SALATE

sve vrsti, ali samo za ručkom, * kupus

cikla, rotkvice

JUHE od povrća masne juhe i juhe od mesne i riblje sitneži

JAJA meko kuhana pržena

SUHOMESNATI PROIZVODI

posna dijetna šunka svi ostali

MESO crveno, u maloj koli- divljač čini i samo za ručak, inače sve vrsti bijelog mesa

IZNUTRICE sve vrsti

RIBE sve vrsti

RAKOVII ŠKOLJKE

sve vrsti školjaka, * rakovi

POVRCE posni kiseli kupus, špinat, kuhana salata, blitva, *kupus

karfiol, briselsM kupusić, repa

SKROBNO POVRCE

kuhani krumpir prženi krumpir i sve vrsti suhog graha i sočiva

365

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

ŽITARICE raž, ječam sve ostale

MLJECNI PROIZVODI

sirevi od kuhanog mlijeka, kiselo mlijeko, jogurt, svježi kravlji sir

svi fermentirani sirevi, vrhnje

VOCE sve vrsti, ali dozrelo i u manjim količinama, osobito crni ribiz, breskve i grožđe

dunje

KOMPOTI I DŽEMOVI

sve vrsti kompota, osobito od suhih šljiva

džemovi

MEĐUJELA * uštipci

KOLACI I SLASTICE

* čokolada

MASNOĆE maslinovo i parafinsko ulje za salate, svježi maslac

sve životinjske masti

ZACINI svi

PICA čaj od metvice, * kava, bijelo vino, žestoka *pivo, jabučni sok, pića, šampanjac i crno nepatvoreno druga gazirana pića vino, cikorija, slad, sok od grožđa

Napomena: Izbjegavajte sve što nadima, usporava probavu i prido-nosi stvaranju plinova. Obično se za uspješniji rad crijeva užima sedam suhih šljiva. Jedite raženi kruh.

ZA REUMATICARE (* ako

bolesnik podnosi to jelo)

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

SIROVE SALATE

sve vrsti, osobito od celera, kupusa, špina-ta, peršuna, češnjaka i luka

rajčice

JUHE sve juhe od povrća, osobito od grbaća

juha od kiseljaka

366

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

JAJA pripremljena na bilo koji način, samo ne pržena

pržena

SUHOMESNATI PROIZVODI

krta šunka svi ostali

MESO govedina, teletina, janjetina

perad i divljač

IZNUTRICE mozak, teleća jetra sve ostale

RIBE sve, osobito , slatkovodne

RAKOVII ŠKOLJKE

sve školjke, i u većim količinama, rakovi*

POVRĆE gotovo sve, osobito pečeni luk, mrkve, kupus i grbać

repa, špinat, kiseljak

ŠKROBNO POVRĆE

sve prženi krumpir

ŽITARICE sve

MLJEČNI PROIZVODI

svi

VOĆE sve vrsti, osobito crni limun, grejpfrut, ribiz, jabuke, jagode, rabarbara, suhe suho voće, orasi, kajsije Iješnjaci, bademi

KOMPOTI I DŽEMOVI

gotovo svi od rabarbare, kajsija, šljiva

MEĐUJELA sva ona koja su pravljena s jajima i umjereno zašećerena

uštipci

KOLACI I SLASTICE

*svi

MASNOCE svježi maslac, maslinovo ulje sa 0,5 °/o kiseline

sve ostale

ZACINI svi, pogotovo ocat

367

PREPOEUČLJIVO ZABRANJENO

РКЗА crno nepatvoreno vino, bijelo vino, žestoka lagani čaj s medom, pića, kava, pivo, čaj ođ metvice, sok od jabučni sok, gazirana crnog ribiza pića, šampanjac

Napomena: Izbjegavajte odviše kisela jela jer tijelu oduzimaju kalij. Voda koju pijete mora biti savršeno čista i sadržavati što manje minerala.

PROTIV ALBUMINURIJA (* samo

ako bolesnik pođnosi to jelo)

PREPORUCLJIVO ZABBANJENO

SIROVE SALATE

sve, naročito od Iuka i češnjaka

JUHE sve

JAJA umjereno pržena

SUHOMESNATI PROIZVODI

šunka bez soli svi ostali

MESO što manje sva divljač

IZNUTRICE sve

RIBE sve

RAKOVI I SKOIJKE

* rakovi školjke

POVRĆE peeeni luk, grbać, blitva, špinat, poriluk, mrkva, osobito kelj

karfiol, briselski kupusić

ŠKROBNO POVRCE

krumpiri i sve vrsti tjestenine

suho povrće i sve visti suhog graha i sočiva

ŽITARICE sve

MLJECNI PROIZVODI

svi osim sireva svi sirevi

VOCE sve

KOMPOTI I DŽEMOVI

svi

368

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

MEĐUJELA sva

KOLACI I svi, ali bez soli

SLASTICE

MASNOCE vrlo malo maslinova sve ostale ulja sa 0,5% kiseline, svježi maslac

ZAČINI svi, osobito sol

PIČA *pivo, mineralna voda bijelo vino, žestoka bez soli, crno nepatvo- pića, jabučni sok, reno vino, slad, šampanjac cikorija, čaj, * kava

Napomena: Naročito valja izbjegavati konzerve i sva jela koja se ostavljaju da neko vrijeme odleže, kao meso fazana, zeca i slično. Jesti samo dijetni kruh bez soli.

ZA DIJABETIČARE

(* samo ako bolesnik podnosi to jelo)

PREPORUCLJIVO ZABRANJENO

SIROVE SALATE

rajčice, crveni kupus cikla, mrkva, paprika, rotkvice

JUHE ođ povrća

mesne bez masnoće

juhe s rezancima (osim glutena) i s tapiokom

JAJA primpremljena na bilo koji način samo ne pržena

pržena

SUHOMESNATI PROIZVODI

posna dijetna šunka bez soli

svi ostali

MESO govedina, janjetina, svinjetina

teletina, perad, đivljač

IZNUTRICE mozak sve ostale, pogotovo teleća jetra

RIBE sve

RAKOVII SKOLJKE

sve školjke, * rakovi

24 O Ijuđima 1 travama 369

PREPORUČUIVO ZABRANJENO

POVRCE * gotovo sve, naročito artičoci

mrkva, grašak, bundeve

ŠKROBNO POVRĆE

sve

2ITARICE zob sve ostale

MLJECNI PROIZVODI

kiselo mlijeko, jogurt obrano mlijeko, gotovo svi sirevi

kozji sir, vrhnje

VOĆE naranča, grejpfrut, banane, dinje, suho mandarina, a jagode i grožđe, suhe šljive, sve grožđe vrlo malo sušeno voće, bademi,

orasi, lješnjaci itd.

KOMPOTI I DŽEMOVI

svi nezašećereni kompoti

svi džemovi

MEDUJELA sva

KOLACI I SLASTICE

sve

MASNOĆE vrlo malo svježeg maslaca i maslinova ulja sa 0,5°/o kiseline

sve ostale

ZACINI *

PICA malo crnog vina, neza- bijelo vino, šampanjac, šećeren čaj i kava, mi- jabučni sok, aperitivi, neralna voda žestoka pića, gazirana

pića, voćni sokovi

Napomena: Treba se čuvati svih jela koja sadrže šećer, škrob i tvari koje se u organizmu mogu pretvoriti u šećer. Dnevna količina glikozida ne smije biti veća od 150 do 180 g.

Budući da su bili tješnje povezani s prirodom, naši su djeđovi jeli hranu koju su donosila godišnja doba. U njihovo vrijeme nisu usred zime stizale jagode iz Capetowna ni zrele crvene rajčice iz holandskih staklenika. Sasvim je sigurno da od godišnjih doba zavisi i način naše ishrane. Našem tijelu nije potreban uvijek isti broj kalorija ni jednaka količina vitamina. Kod svake vanjske promjene ono bezuslovno zahti-jeva hranu koja mu j'e tada upravo neophodna, pa mu je zato moramo i dati.

370

Na proljeće, pomoći ćete svome tijelu da se oslobodi svih štetnih tvari koje su se u njemu nakupile tokom zime, a to znači veću po-trošnju ranoga povrća i raznih salata. Umjesto s umacima, meso ćete jesti sa roštilja, a prednost treba dati janjetini, žitom hranjenim ko-kama i riječnim ribama. Dakako, okoristit ćete se i još oskudnim voćem što ga donosi to najljepše doba.

Dan treba započeti sokom od povrća ili svježeg voća: salate, celera, jabuka, a za doručak pojesti jogurt i komad raženog kruha. Ma koliko voljeli bijelu kavu, savjetovao bih vam da je do jeseni zamijenite čajem. Time ćete omogućiti svojoj jetri da se oporavi i odmori od teške zimske hrane.

Umjesto mrkvom ili repom, ručak počnite mladim artičokom, rot-lcvicom, grančicom celera, a nastavite s mesom sa roštilja i na pari kuhanim povrćem, koje jedino tako sačuva vitamine i mineralne soli. Najbolja je glavičasta salata i ona od maslačka, a kako je u to vrijeme voća još malo, udarite po mliječnim proizvodima.

Navečer treba jesti lagane juhe od povrća, ribu, meko kuhana jaja 1 kompote od ranog voća koje se ne smije dugo kuhati.

Uostalom, dugo kuhanje jela i na tihoj vatri nepovoljno se odražava ва vašu liniju i zdravlje.

Peršun, mladi luk, sirevi, crne masline, a tu i tamo šačica suhog voća, omogućit če vam da se uspješno zaštitite od iznenadnih zahla-■đenja i sačuvate j'oš uvijek potrebnu zalihu energije.

Eto, konačno, i ljeta pa ćete svakako posizati za hladnim jelima i salatama, a prekomjerno ćete i piti. Međutim, ne pretjerujte s limu-nom ni rajčicama jer je poznato da tijelu oduzimaju mineralne tvari, a opasnost je još veća ako se dugo sunčate i bavite sportom. Manjak će vam nadoknaditi svježi celer i sir kamamber. Uzimajte lakšu hranu nego zimi, pijte obilato, ali sasvim se odrecite gaziranih i odviše hladnih pića ma kako vam ona prijala.

Lj"etno je sunce izvanredno obogatilo povrće i voće, zato ih trošite što možete više, ali ne ograničujte se isključivo na sirovu hranu. Pre-velika količina celuloze mogla bi izazvati teške želučane i crijevne po-remećaje. Nikada ne zaboravite đa je svaka nagla i dugotrajna pro-тпјепа u ishrani opasna, zato ujutro uzimajte sokove od voća ili svježeg povrća: krastavaca, celera, kajsija, grejpfruta, a vitamini će vas zaštititi od sunčanih opekotina. Raženi kruh zamijenite crnim pšeničnim i jedite jogurt.

Zadržite li se predugo na plaži, založite nešto lagano, ali nipošto ne ostajte natašte. Dobro će vam doći na žaru pečena ribica ili koma-dić hladnog mesa, pa ć*ete smoći snage da plivate, trčite, skačete i ■dočarate sebi život »urođenika«. S komadićem sira i malo voća nepri-mjetno ćete dočekati i večer. Ne zaboravite da su jagode, ukoliko ih podnosite, dobre za sve, da trešnje pomažu u obnavljanju mineralnih tvari i čišćenju organizma, da se kajsija preporuča anemičnim oso-bama, da su kruške izvrstan diuretik a breskve blagi purgativ.

Kad žega prestane, bez ikakva se ustručavanja čestito okrijepite biftekom ili tunjevinom na žaru, a može i pečenim piletom. Hladna jela, ali ne direktno iz frižidera, jedite za ručak, a tople obroke uzimajte navečer. Razumije se da ćete iz jelovnika izbaciti meso u umaku i razne paprikaše. Ako živite na moru, pruža vam se prilika da školj-kama i rakovima unesete u svoje tijelo sve ono što mu nedostaje. Ne bojte se luka i češnjaka. Uveče, dajte prednost blago zašećerenom i na

371

brzinu skuhanom voću jer ono tako zadržava sve djelotvorne sastojke a ne opterećuje ni jetru ni crijeva. Protivno ustaljenoj navici, dinju radij'e jedite za večerom, i to nikada prehladnu. Kad smo na godišnjem odmoru, liježemo kasno jer poslije večere šetamo i plešemo pa lakše i probavljamo, pogotovo ako se osjećamo sretnima.

Za velikih vrućma skloni smo da pijemo bilo što, samo neka je hladno i u velikoj količini. To zaista i smijemo, pogotovo između obroka, ali nikada odmah nakon voća i povrća, jer tada osjećamo neugodno nadimanje. Isto tako treba se kloniti alkoholnih pića, osobito aniseta koji navodno utažuj'e žeđ i pitkog vina ružice koja »silno prija« kad je sparina. To su stvarno neprijatelji i vaše linije i vaše j'etre.

Radije ih zamij'enite napicima pravljenim od svježe metvice jer, pored izvanredno prijatnog okusa, imaju i mnoga Ijekovita svojstvar pospješuju probavu, umiruju živce, izvrstan su diuretik.

Već u jesen, dalekovidne životinje, kao što su j'eževi, puhovi i vje-verice, spremaju zalihe za zimu. Postupajte kao i one, te postepeno povećavajte dnevnu količinu kalorija, kalcija i fosfata. Osim toga, praža vam se idealna prilika da kurom s pomoću grožđa pripremite svoj organizam i za najneugodnija zimska iznenađenja.

Odmah ujutro pijte sok od grožda, a kriške crnog kruha počnite premazivati maslacem. Povećajte i svagdašnji obrok zdravog planin-skog meda.

Zajedno s nadolazećim maglama i ručak će vam morati postati nešto bogatiji pa će sirove salate djelomično zamij'eniti riža, a svježl orasi i kockice grojera bit će j'oš slasniji sa sočnom jabukom.

Kunići i uhranj'ena perad vraški će prijati i sa roštilja i iz pećnice, a ako vas zagolica divljač, pripazite da ne bude u umaku niti iz paca. Neće biti naodmet ni đuveč od patlidžana, rajčica i tikvica dobrano začinj'en maslinovim uljem i opojnim aromatičnim biljem sunčane Pro-vanse. što se sireva tiče, preporučio bih vam one što ih proizvođe brđani, pogotovo ako i sami živite u takvu kraju, a neka grožđe i dalje bude vaš omiljeni desert.

Veceru, osobito potkraj jeseni, počnite krepkom juhom od povrća, kakvu Talijani zovu »minestrone«, a nastavite s ribom i jajima. Ne zaboravite ni gljive j'er ih u to doba ima u izobilju. Ako i nisu baš tako hranjive kao biftek, što mnogi tvrde, gotovo da su mu ravne. Iznesite na stol i prve kestene kuhane u mlijeku, neobično su hranjivi, a završite s grozdom grožđa.

Zimi ćete se hraniti onako kako to iziskuju klimatske prilike u va-šem kraju. što god je u njemu hladnije, bit će vam potrebno više kalorija a, dakako, i vitamina. U nekim zemljama, primjerice Rusiji, uvelike se osjeća oskudica južnog voća pa ljudi obolijevaju od teških avitaminoza.

Neka sok od naranče, bogat vitaminima, upravo u to vrijeme poveća otpornost vašeg tijela protiv nadolazećih hladnoća i gripe.

Već doručak vam mora biti izdašniji: komad sira, jedno jaje, kriška raženog kruha premazana maslacem. Raženi kruh ima blago laksativno djelovanje te ce pripomoći da se lakše izluče toksini koji u tijelo dospijevaju obilnijom i težom hranom. šećer, kao i uvijek, radije za-mijenite medom.

Ručak počnite izribanim mrkvama i crvenim Ш zelenim kupusom, dakako sirovim, a ako za to imate prilike, jedite što više školjaka jer će vas obilnim sadržajem joda štititi od zimskih nepogoda. S vre-

372

mena na vrijeme, zamijenite biftek na žaru i pečenu janjetinu govedi-nom ili debeljuškastom kokom, ali ih kuhajte s mnogo raznog povrća, onako kako to čine naši seljaci. Ne zaboravite ni bakalar u kojemu ima mnogo kalcija a navodno sprečava da ne obolimo od raka. Jedite što više grbaća i, ako vam to želudac podnosi, polukuhanog kelja.

Zima je uz to j'edino godišnje doba kad sebi možete dopustiti i malo slanine, j'etrene paštete i svinjetine.

Za večeru jedite krepke seljačke juhe i pečenja, a što manje graha i sočiva. Salate ne zanemarujte, vitamini su vam i te kako potrebni. Kompotom i džemom, pogotovo ako ste ih sami pravili, odlično ćete završiti obrok.

Povećanu potrebu za kalcijem uspj'ešno ćete zadovoljiti raznim sirevima, a fosfora dovoljno dobiti jedući mozak i ribe. Jabuke su izvor zdravlja i energije, a kad je rij'eč o narančama, neće biti naodmet prisjetiti se jedne stare izreke: »Naranča je ujutro zlato, u podne srebro, a navečer olovo.« što se tiče pića, ne pretjerujte sa čajem ni kavom, a umjesto groga, pijte kuhano vino. čašica nepatvorenog vina za vrijeme jela pomoći će vam da se uspješno odrvate zimskim hlad-noćama.

Tako zaštićeni najprikladnijom hranom, spokojno ćete moći dočekati proljeće a s njim i još jednu obnovu vašeg organizma.

SADRŽAJ

STRUCNJAK ZA BILJE .......................................................... 2IVOTINJE DOBRO POZNAJU LJEKOVITO BILJE ZAVRŠETAK JEDNOG

SRETNOG ŽIVOTA

OSVETA SIVE BLUZE ................................................................................... 25

LJEKOVITE KUPKE ZA ADMIRALOVE RUKE .............................................. 33

TO JE JACE OD MENE: POČINJEM LIJECITI ................................................. 43

BAVIT ĆU SE LIJECENJEM .................................................. " .......................... 49

PLACAM SVOG PRVOG PACIJENTA .............................................................. 57

SUSRET SA SRECOM ......................................................................................... 65

MISTINGUETT — MOJA SRETNA ZVIJEZDA ................................................ 72

MOJA PRVA »CUDESA« ................................................................................... 83

GOSPODIN PREDSJEDNIK ................................................................................ 95

PRVI PUT NA OPTUŽENICKOJ KLUPI............................................................ 110

NAUKOVANJE KOD JEDNOG LIJECNIKA ..................................................... 122

GOSPODIN LORD ............................................................................................... 133

WINSTON CHURCHILL ..................................................................................... 147

ROBERT SCHUMAN I KONRAD ADENAUER ................................................ 157

IMPOTENCIJA I FRIGIDNOST .......................................................................... 171

FARUK — PRIVLACNO CUDOVISTE .............................................................. 187

UTRILLOVA RUKA I COCTEAUOVO SRCE ................................................... 198

CELULITIS — MOJ VELIKI USPJEH ............................................................... 217

5

12