Neverbalna komunikacija – treći dio

Historijski tokovi proučavanja neverbalne komunikacije

Psiholozi koji su se krajem XIX i početkom XX vijeka intenzivno bavili

proučavanjem facijalne ekspresije emocija ispitivali su prije svega tačnost ocjene

emocija na osnovu izraza lica i na uslove od kojih zavisi tačnost ocjena na osnovu

ekspresivnih znakova. To je bila glavna tema ispitivanja i velikog broja drugih

istraživača sve do tridesetih godina prošloga vijeka. Među prvim pisanim djelima koja

se bave tematikom neverbalne komunikacije nalazi se knjiga Charlesa Darwina,

Ekspresija emocija kod čovjeka i životinja (1982), a odnosi se na prvo sistematsko

proučavanje i komparaciju izražavanja emocija između ljudi i životinja.

Kako se vidi, razmatraju se ekspresivni znaci kao sredstva komunikacije, ali se sama

pojava neverbalne komunikacije ograničava samo na navedeni problem, odnosno na

ispitivanje tačnosti ocjena emocija na osnovu facijalne ekspresije. Čak se ni djelo,

Ličnost: psihološke interpretacije, koje je 1937 godine objavio Gordon Allport, a koje

obuhvata veoma dobro obrazloženo ukazivanje na važnost raznovrsnih ekspresivnih

znakova za upoznavanje ličnosti, ne bavi razmatranjem neverbalne komunikacije kao

socijalnog procesa i kao jednog od osnovnih sredstava interakcije. Na ulogu

ekspresivnih znakova kao sredstava komunikacije ukazao je još početkom dvadesetog

vijeka W.Wundt, koji prvu knjigu u svom desetotomnom djelu Psihologije naroda

posvećuje govoru, između ostalog i putem neverbalnih komunikacionih znakova.

Međutim, njegova razmatranja ne postaju podsticaj za sistematsko izučavanje

neverbalne komunikacije (Rot, 2004).

Od pedesetih godina 20. vijeka razvija se postepeno i sistematsko izučavanje

neverbalne komunikacije i to u raznim naučnim disciplinama. Etnolozi koji su već

odavno registrovali razne forme ponašanja, ali prije svega kao običaje pojedinih

etničkih grupa, počinju da ih proučavaju kao sredstva neverbalne komunikacije. Među

ostalim, američki socijalni antropolog E.T. Hall, krajem pedesetih godina prošloga

vijeka pokazuje kako razlike u „nijemom“ jeziku pripadnika različitih kultura mogu

dovesti do nesporazuma među njima. Još je važnija jedna njegova studija o

prostornim karakteristikama u interakciji osoba i njihovoj komunikacionoj vrijednosti.

Od njega potiće, za ovu vrstu komunikacionih znakova, naziv proksemički znakovi

(Morris, 1979).

Engleski antropolog Desmond Morris od pedesetih godina prošloga vijeka u svojim

publikacijama ističe sličnost u ponašanju čovjeka i životinja, a 1977 godine objavljuje

knjigu Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje u kojoj pokazuje veoma široko i

učestalo korištenje brojnih neverbalnih znakova za izražavanje različitih stanja,

osobina i želja čovjeka. I biolozi i etnolozi, prikazujući razne vrste ponašanja, sve

veću pažnju obraćaju komunikaciji kod životinja. Tako Karl Von Fish 1965 godine

objavljuje često navođenu studiju o orijentaciji pčela na osnovu „plesnog govora“.

Kada prelaze na proučavanje i razmatranje neverbalne komunikacije ljudi, kao što to

čini Eibl-Eibesfeldt, oni naglašavaju nasljedno porijeklo neverbalnih komunikacionih

znakova. I lingvisti sada počinju posvećivati veću pažnju raznim ekstralingvističkim

komunikacionim znakovima, a ne samo prozodijskim. Pri prikazivanju jezičkih

pojava, čime se lingvisti bave, važno je pratiti različite paralingvističke znakove, a

među njih se ubrajaju svi neverbalni komunikacioni znakovi koji prate jezičko

izražavanje (Canfield, 2002).

Ali, u posljednjim decenijama dvadesetog vijeka i početkom ovoga vijeka, izučavanju

neverbalne komunikacije najviše pažnje posvećuju psiholozi. Mehrabian (1968,

prema Hickson, Stacks i Morre, 2004) koji je proučavao kako se osjećaji prenose u

porukama, imao je velikog uticaja na kasnija proučavanja, kada je pronašao i izrekao

da je od čitave poruke čak 93 procenta sadržaja poruke preneseno neverbalnim putem.

Tačnije Mehrabian govori da je 38 procenata poruke emocionalnog značenja vokalno,

55 procenata se odnosi na facijalnu ekspresiju, a samo 7 procenata emocionalnog

značenja poruke se prenosi verbalno. Većina istraživaća koji proučavaju uticaj

neverbalne komunikacije, vjeruje da Mehrabijanovih 93 procenta može biti malo

previsok značaj koji se daje neverbalnim znakovima. Naime, mlađi istraživaći prije

prihvataju aproksimacije koje daju Birdwhistell i Philpott, a koje govore da

neverbalno jedni sa drugima komuniciramo oko 60 do 70 procenata (Hickson, Stacks

i Moore, 2004).

Prvenstveno su psihoterapeuti upozoravali na to koliko je značajno praćenje

neverbalnih komunikacionih znakova za razumijevanje psihičkih stanja čovjeka. Da

bismo saznali o osjećanjima i reagovanjima pacijenta u psihoterapeutskom tretmanu,

važno je, naglašavaju oni, pratiti javljanje i tok znakova neverbalne komunikacije.

Ekman, koji sam i sa saradnicima šezdesetih godina prošloga vijeka proučava

neverbalne znakove kako se javljaju i mijenjaju u toku psihoterapeutskog postupka,

intenzivno izučava izražavanje emocija putem facijalne ekspresije, Ekman i Friesen i

danas su jedni od vodećih stručnjaka u toj oblasti (Ekman, 1997).

Među prvim sistematskim psihološkim prikazima neverbalne komunikacije nalazi se

studija o kinezičkim pokretima koju 1952 godine objavljuje R. Birdwhistell. Termin

„kinezički“ on koristi i za označavanje paralingvističkih znakova i smatra neverbalno

izražavanje struktuiranim, organizovanim analogno verbalnom. Nastavljaju se dalje

brojni radovi i sistematski prikazi većeg broja autora. Među ostalim; Mehrabijana (A.

Mehrabian) koji pokušava da primjenom faktorske analize utvrdi opšte dimenzije

raznih vrsta neverbalnih komunikacionih sredstava i daje sistematski pregled procesa

neverbalne komunikacije. Veliki je broj i drugih psihologa koji izučavaju ovo

područje, a posebno treba istaći engleskog socijalnog psihologa Argajla (M. Argyle),

koji proučava mnoga pitanja neverbalne komunikacije, a naročito pažnju usmjerava

na komunikacioni znak i objavljuje iscrpnu monografiju o „tjelesnoj komunikaciji“ ili

„govoru tijela“ kako on naziva neverbalnu komunikaciju (Rot, 2004).

Svi su spomenuti naučnici koji, bilo da dolaze iz drugih naučnih disciplina ili su

predstavnici psihologije, napravili veliki uticaj na svukupno pročavanje neverbalne

komunikacije, a posebno su se u proučavanju služili određenim metodama o kojima

govorimo u nastavku.

Metode istraživanja u proučavanju neverbalne komunikacije

Još je krajem devetnaestog vijeka razvijena metodika proučavanja facijalne ekspresije

i pokreta tijela i njegovih dijelova kao indikatora emocionalnih stanja i osobina

ličnosti. Ali tek posljednjih decenija dvadesetog vijeka razvija se i pručavanje

facijalne ekspresije, položaja tijela, tjelesnih pokreta i drugih elemenata spoljnog

ponašanja kao znakova neverbalne komunikacije, pa time i metodologija njihovog

proučavanja. Danas se u izučavanju neverbalne komunikacije primjenjuju obje

osnovne metode proučavanja psihičkih pojava, neeksperimentalna i eksperimentalna.

A u okviru njih razni postupci i brojne tehnike podešene istraživanim problemima i

prirodi izučavanih pojava.

U proučavanju neverbalne komunikacije moguće je razlikovati dva glavna pristupa:

postupak kodiranja i postupak dekodiranja neverbalnih komunikacionih znakova.

Kada se radi o prvom postupku od ispitanika se zahtijeva da svojim spoljnjim

znakovima izraze neka vlastita subjektivna stanja npr. svoje emocije, stavove prema

osobi sa kojom su u interakciji ili svoj odnos prema sadržaju komunikacije. U svim

ovim se slučajevima prati spoljnim znakovima manifestirano stanje: paralingvistički,

kinezički i proksemički znakovi te njihove varijacije u različitim uvjetima. Moguće je

i namjerno mijenjati te uslove npr. subjekat koji manifestuje znakove, osobe kojima se

obraća, sadržaj koji se saopštava i situaciju u kojoj se to čini. Pri drugom postupku,

postupku dekodiranja, od ispitanika se zahtijeva da saopće i koje značenje pridaju

pojedinim neverbalno komunikacionim znakovima i njihovim kombinacijama.

Moguće je također namjerno birati ispitanike sa određenim svojstvima, kao i mijenjati

uvjete u kojima oni daju tumačenja uočenih neverbalnih komunikacionih znakova.

Često se u istom istraživanju povezuju oba navedena postupka, i postupak dekodiranja

i kodiranja. Također je važno reći da se obadva postupka primjenjuju bez obzira na to

da li je u pitanju neeksperimentalna ili eksperimentalna metoda, a također i pri

korištenju različitih tehnika istraživanja (Mahl, 1987).

Dosta često se prilikom ispitivanja neverbalne komunikacije organizuje sistematsko

neeksperimentalno istraživanje kako bi se obezbijedila prirodnost situacije i da bi se

umanjio uticaj samog ispitivanja na manifestovanje neverbalnih znakova. U takvim

se istraživanjima, između ostalog, registruju neverbalni znakovi i njihov tok kod

raznih vrsta subjekata i u raznim uvjetima. Tako se u jednom istraživanju, kojeg su

proveli Haggard i Isgacs 1966 godine, prate tok i odlike facijalne ekspresije u raznim

afektivnim stanjima.1 Spontano manifestovanje neverbalnih komunikacionih znakova

moguće je pratiti kod raznih kategorija subjekata. Moguće je to i kod pacijenata

psihijatrijskih ustanova, kao što su to činili Eckman i Friesen, veoma zaslužni

istraživaći za razvijanje izučavanja neverbalne komunikacije koji su koristeći

postupak dekodiranja, provjeravali u kojoj mjeri neverbalni znakovi otkrivaju

određena psihička stanja i promjene u tim stanjima.2

Veoma često se u istraživanjima koristi i eksperimentalna metoda istraživanja. Često

metoda terenskog eksperimenta, a još češće labaratorijskog. Postoje mnoga

pojedinačna eksperimentalna istraživanja iz područja neverbalne komunikacije, a

neka od tih su i četiri eksperimenta koja je organizovao Albert Mehrabian kako bi

ispitao može li se na osnovu određenih neverbalnih komunikacionih znakova

zaključiti o stavovima komunikatora prema osobi sa kojom je u interakciji (Rot,

2004).

Mehrabijan je u ovom eksperimentu provjeravao veći broj hipoteza. Između ostalog i

hipotezu da pozitivan stav komunikatora prema osobi kojoj se obraća prate

zauzimanje manje razdaljine, više kontakata očima, direktnija orijentacija prema

1 Prateći karakteristike i tok facijalne ekspresije, koristeći snimanje izraza filmskom kamerom, ova su

dva istaživača otkrila da postoji jedan kratkotrajan period u javljanju facijalnog izraza pri emocijama

koji nije u skladu niti sa facijalnom ekspresijom koja je predhodila ni sa onom koja slijedi, a niti sa

verbalnim sadržajem izjave subjekta. Traje oko 1/5 sekunde, a nazvali su je „mikromentalnom

facijalnom ekspresijom“. Najčešće i najizrazitije se javlja u situacijama kada se subjekat suzdržava da

odgovori na pitanje ili kada nešto poriče; uopće kada je verbalni odgovor blokiran. Predstavlja,

smatraju autori, vid ispoljavanja onih impulsa i afekata koje subjekat ne želi da prikaže ili se neusuđuje

da pokaže (http://nonverbal.ucsc.edu/).

2 U ovom je istraživanju ponašanje pacijenata jedne psihijatrijske ustanove snimano u toku osam

minuta prilikom prijemnog intervjua pri dolasku u bolnicu i potom opet prilikom intervjua kod

napuštanja bolnice poslije uspješnog liječenja. Grupe studenata procjenjivača su poslije ocjenjivali

psihičko stanje pacijenata na snimkama, bez ikakvog predhodnog znanja o njima. Procjenjivači su

dobili listu atributa koje su morali pridodati licima sa filma, a to su bili: uplašen, prijatan, napregnut,

socijalan, sumnjičav i mnogi drugi. Isti postupak ocjenjivanja su prošli i psihijatri. Zaključak je

eksperimenta bio da je sa velikom tačnošću moguće otkrivati psihička stanja pacijenata kao i promjene

u psihičkim stanjima kod pojedinih osoba, a na osnovu neverbalnih komunikacionih znakova,

http://nonverbal.ucsc.edu/).

osobi kojoj govori, veća opuštenost držanja, relativno odsustvo akimbo položaja3 pri

stajanju. U tri eksperimenta koristi se postupak dekodiranja: prezentuju se određeni

neverbalni znakovi i od ispitanika se zahtijevaju ocjene o stavu komunikatora. U

četvrtom se ogledu koristi postupak kodiranja. Ovdje se od ispitanika traži da zamisle

kako je vješalica koja se nalazi u prostoriji neka osoba. Zahtijeva se da ispitanici

zauzmu položaj, držanje i distancu koju bi zauzeli da su to stvarne osobe s kojima

komuniciraju. Postoji osam situacija koje predstvljaju kombinaciju tri obilježja: spola

zamišljene osobe, njenog društvenog statusa i naklonosti prema njoj. Te situacije

predstavljaju nezavisnu varijablu, a zavisnu čini i jedanaest vrsta neverbalnih

znakova: otvorenost ruku, otvorenost nogu, relaksiranost šaka, relaksiranost nogu,

kontakt očima, orijentacija glave, položaj ramena, frontalna distanca, lateralna

distanca, vertikalno pomijeranje glave i položaj ruku. Obrađeni kvantitativni podaci

između ostalog, pokazuju da: kada je komunikator muškarac, njegov pozitivan stav

prema osobi kojoj se obraća dolazi do izražaja prije svega u povećanom kontaktu

očima, zatim u manjoj razdaljini, te u odustnosti akimbo pozicije. Kod žena su

neverbalni znakovi pozitivnog stava prije svega odsustvo akimbo položaja, manja

distanca i otvorenost položaja ruku tj. ruke nisu prekrštene preko grudi (Rot, 2004).

U istraživanjima se prati koliko manifestovanje raznih vrsta neverbalnih znakova i

njihovih sklopova zavisi od činilaca kao što su: spol ( i komunikatora i osobe kojoj se

obraća), njihov društveni status, uzrast, trajanje pozanstva i iskustvo koje

komunikator i osoba kojoj se obraća imaju jedno o drugom, te osobine njihovih

ličnosti. Također, prilikom proučavanja neverbalne komunikacije se mora obratiti

pažnja na tri uslova: odnos među osobama koje komuniciraju, situacija u kojoj se

manifestiraju neverbalni znakovi i kultura kojoj pripadaju osobe u interakciji. Kultura

je naročito važna zato što neverbalni znakovi iz jedne kulture mogu nositi potpuno

drugačiju poruku u nekoj drugoj kulturi, a i neverbalna ponašanja mogu biti potpuno

različita (Mahl, 1987). Važno je pitanje kako pratiti i registrovati neverbalne

komunikacione znakove. Kako bi se to postiglo potrebno je pri istraživanju voditi

računa o varijacijama svakog pojedinog znaka unutar neke kategorije. Posebno pitanje

koje se postavlja pri svakom empirijskom istraživanju neverbalnih komunikacionih

znakova jeste utvrđivanje jedinica posmatranja. Neverbalni znakovi nisu statični. Oni

se u određenom trenutku pojavljuju i traju neko vrijeme. Treba odrediti koliko složen

3 Pojam akimbo ili ruke na bokovima, pojam se odnosi na stav tijela kada su nam ruke (šake) prilikom stajanja na bokovima.

znak ili koliko složen pokret i u kom trajanju predstavlja jedinicu posmatranja (Rot,

2004).

U literaturi se navode dva pristupa. Prvi, koji kao jedinicu uzima neki lako uočljivi

znak, ili pokret, a koji se može razlikovati od predhodnog i naknadnog. U tom slučaju

jedinica posmatranja traje od započinjanja pokreta nekim drugim dijelom tijela. Drugi

je pristup, a koji zagovara jedan od prvih istraživača kinezičkih oblika komuniciranja,

Birdwhistell, razbijanje pokreta na sitne elemente. Kao što se kod jedinica u

izučavanju verbalne komunikacije koriste fonemi i morfemi, slično treba postupati pri

izučavanju kinezičke neverbalne komunikacije. Birdwhistell razlikuje pojmove kine,

kinem i kinomorfem.4 Kine bi bio najmanje uočljiv pokret, analogan pojmu fonema.

Kinem bi trebalo da predstavlja najvažniju jedinicu i označavao bi najmanji pokret

koji ima samostalno značenje, bio bi analogan pojmu morfema. Kinemi se povezuju u

kinomorfeme, sastavljene od više pokreta određenog dijela tijela koji čine jedan

određeni akt ili poseban položaj, ono što pristalice drugačijeg pristupa, a čije je

mišljenje danas vladajuće, upravo označavaju jedinicom posmatranja.

Proučavanje neverbalne komunikacije u odnosu na nasljedne i okolinske faktore4 Birdwhistell, R.: Kinesics and Communication, prema: Explorations in Communication: An Anthology, Beacon Press, Boston, 1960.

Postoje tri vrste podataka na osnovu kojih ocjenjujemo da li su neverbalni

komunikacioni znakovi dati nasljeđem ili su stečeni individualnim iskustvom: rano

javljanje, univerzalnost i sličnost sa komunikacionim znakovima životinja. Veoma

rano, još u prvim danima života, javlja se fiksiranje predmeta koji se kreću. Na

osnovu toga zaključuje se da postoje urođene osnove fiksiranja kao znaka kojim se

spontano izražava zainteresovanost za nešto. Jedna važna istraživačka strategija

korištena u odgovoru na pitanje da li je neverbalno ponanašanje naučeno ili

nasljeđeno jeste potraga za dosljednostima u izražavanju emocija putem izraza lica

između različitih kultura. Ako se može pokazati da različite kulture i kodiraju i

dekodiraju izraze lica na sličan način, tada se može prihvatiti hipoteza o urođenosti,

koju je prvi predložio Charles Darwin. Valjanost takvih dokaza oslanja se na

uvjerenje da jedna kultura nije mogla naučiti takve izražaje kontaktom sa drugom

kulturom (Molnar i Segestrile, 1997).

Ekman i Friesen (1971, prema Ekman 1993) su proveli eksperiment u kojem je

ispitanicima ispričana jedna veoma tužna priča, a potom su im pokazane slike koje su

pokazivale razne izraze lica i oni su trebali odrediti emociju koja najblolje odgovara

toj priči. Ispitanici su bili pripadnici plemena iz Nove Gvineje i Amerikanci, tri su

fotografije pokazivale sreću, tugu, bijes, gađenje, iznenađenje i strah. Izračunati

postotak na kraju eksprerimenta pokazuje da je ukupno slaganje visoko i da se među

kulturama više slažu djeca nego odrasli.

Predhodno je istraživanje ispitivalo dekodiranje emocija, a drugo pokazuje sposobnost

kodiranja emocija između različitih kultura. Tako su Ekman i Friesen (1972, prema

Ekman 1997) proveli eksperiment u kojem se ispitivala međukulturalna dosljednost u

kodiranju emocija. U tom istraživanju je traženo od članova nekog plemena sa Nove

Gvineje da prikažu prikladan izraz lica s obzirom na emociju koja je u priči opisana.

Zatim su snimljene njihove fotografije i date su američkim studentima da prosude

koja je emocija iskazana. Slaganje među kulturama je bilo lošije kada su emocije koje

su dekodirali Amerikanci bile iznenađenje i strah.

Eibl-Eibesfeldt (1972) je tražio međukulturalne sličnosti u gestama i to posebno je

ispitivao gestu podizanja obrva prilikom pozdrava. On je otkrio da se ovaj gest kao

univerzalni znak pozdrava javlja u mnogim kulturama. Eibl-Eibesfeldt (1970) je

napravio i detaljna opažanja lica djece koja su rođena gluha i slijepa. Pretpostavlja se

da ta djeca nisu mogla to ponašanje naučiti gledajući svoju majku, a ipak njihova

facijalna ekspresija ima jednake izraze kada je u pitanju izražavanje osnovnih emocija

(prema Pennington, 1997).

O porijeklu neverbalnih komunikacionih znakova kod čovjeka susrećemo dva

ekstremna i potpuno suprotna shvatanja. Jedno koje ističe veliku sličnost neverbalne

komunikacije kod čovjeka i životinja i naglašava primarnu ulogu filogenetskog

nasljeđa. Ovo shavatanje prvenstveno nalazimo kod biologa i antropologa. Među

mnogim, etolog Eibl-Eeibsfeldt koji se bavi i proučavanjem neverbalne komunikacije

kod čovjeka, naglašava ne samo facijalnu sličnost pojedinih emocija nego dokazuje i

univerzalnost mnogih sistema ekspresivnog neverbalnog ponašanja i njihovu

filogenetsku osnovu. To se odnosi i na sindrom ponašanja pri gnjevu, pri

pozdravljanju, pri udvaranju, na izraz postiđenosti ili začuđenosti. I često kao

specifični ljudski atribut isticani smijeh, i glasni smijeh i suptilni, uz razne

intelektualne sadržaje vezan smiješak, rezultat je kontinuiranog filogenetskog razvoja.

Prvi ima izvor u ekspresiji primata koju oni pokazuju u igri u kojoj simuliraju agresiju

otvarajući pri tome široko usta, a pokrivajući zube. Ljudski smiješak ima porijeklo u

izrazu lica antropoidnih majmuna koji se manifestuje razvučenim usnama i

pokazivanjem oba reda zuba kada životinja time saopštava svoju spremnost na

potčinjavanje drugoj od nje jačoj životinji i pokazuje da nema neprijateljstva, već da

postoje prijateljstvo i vezanost. Sličnost između ponašanja čovjeka i njegovih

životinjskih predaka u cjelokupnom pa i neverbalnom ponašanju tolika je da se o

čovjeku može govoriti kao o „golom majmunu“, kako to kaže engleski antropolog

Morris D. (1967, prema Collier, 1985).

Istraživanja na mnogim životinjskim vrstama sugerišu da postoji snažna biološka

osnova sistema signalizacije. Ovaj pojam signalizacije razrađuje Wiener (1972, prema

Collier 1985) smatrajući da je životinjsko ponašanje prvenstveno signalizaciono, a ne

komunikativno.

Kod beskralježnjaka se „ples“ pčele ističe kao najrazrađeniji sistem za komunikaciju

smjera i udaljenosti bogatog izvora nektara, drugim pčelama. Tzv. „osmica“ u plesu

pčela komunicira smjer nektara tako što pčele plešu u određenom kutu u odnosu na

okomicu kojeg onda druge pčele trebaju prenijeti u odnosu na položaj sunca ispred

košnice. Udaljenost se komunicira živahnošću plesa, što je ples živahniji i nektar je

dalji (Pennington, 1997).

Ptice koriste pjevanje u komunikaciji između roditelja i potomaka, kada se žele pariti,

kada štite vlastiti teritorij i kada upozoravaju vlastitu i druge vrste da je u blizini

grabežljivac. Čini se da učenje igra važnu ulogu, a Marler (1970, prema Rot 1983) je

pretpostavio da postoje mnoge sličnosti između ljudskog govora i razvoja ptičjeg

pjeva. Prvobitno „cijukanje“ mladunčeta postepeno se pretvara u specifični pijev vrste

kako mladunče odrasta. Ako ne čuju druge ptice iste vrste, mladunčad ne može razviti

tako razrađeni sistem, a ovo je dobar primjer kako biološke predispozicije zahtijevaju

iskustvo i učenje da bi se mogle ostvariti.

Najizrazitiji primjer neverbalne komunikacije između vrsta prikazuje istraživanje

Exlinea (1972, prema Pennington, 1997). Utvrđeno je da se produženi kontakt očima

kod majmuna često tumači kao prijetnja i može izazvati agresivno ponašanje. Exlinea

je zanimalo otkriće da li je to slučaj i kada su ljudi naveli rezus majmune na kontakt

očima. Muški rezus majmuni stavljeni su u pojedinačne kaveze za posmatranje, a

eksperimentator je započeo kontakt očima tako što je majmunu buljio u oči ili je

sakretao pogled. Kod produženog kontakta se uvijek javila agresivnost i napad, a niti

jednom se nije isto ponovilo kod skretanja pogleda. Zaključak je bio da se kao i kod

ljudi, i kod životinja produženi kontakt očima smatra prijetnjom i agresivnim činom.

Danas već brojna istraživanja ponašanja životinja pokazuju učestalo korištenje raznih

vrsta znakova pri njihovom komuniciranju. Po pravilu, to su, kao što je rečeno,

spontano manifestovanje znakova na koje druge životinje reaguju na određeni način.

Nalazimo ih kao instrumente koji služe regulisanju raznih vrsta socijalnog ponašanja

životinja: seksualnog, podizanja i zaštite mladunčadi, afilijativnog i kooperativnog,

odbrambenog i napadačkog. Čula mirisa, ukusa i dodira važniji su kanali

komunikacije kod životinja nego što su to za čovjeka. Ali, čest komunikacioni kanal

je i vizuelni, preko kojeg se opažaju razne vrste pokreta, i auditivni, preko kojeg se

primaju glasovi i šumovi kao komunikacioni znakovi. Ovi komunikacioni kanali su

češći ukoliko je životinja na višem stepenu razvoja. Kod primata postoje mnoge od

vrsta znakova koje nalazimo u neverbalnoj komunikaciji među ljudima. Kod

antropoida postoji razvijena facijalna ekspresija. U stručnoj literaturi se navodi da je

kod šimpanze moguće razlikovati najmanje trinaest izraza lica koji se redovno javljaju

kao znak za određena stanja i za određene potrebe životinja. Među ostalim, u situaciji

socijalne igre javlja se tzv. „lice za igru“, otvorena usta sa pokrivenim zubima

(Molnar i Segestrile, 1997).

Mnogi pokreti tijela ne ostaju ni kod životinja samo instrumentalni akti nego postaju i

socijalni znakovi. Takvu ulogu stiče i određeno držanje tijela. Na primjer, na odsječno

mahanje šakom ili toptanje zadnjim udovima druga životinja reaguje kao na znakove

prijetnje. Dodirivanje šakama ili tijelom ili biskanje druge životinje izraz su

pomirljivosti i spremnosti na saradnju ili čak afilijativne potrebe životinje. I držanjem

tijela životinja manifestuje svoj status u skupini u kojoj živi. Posmatranja u prirodnim

uvjetima pokazuju da je opušteno držanje pri hodu i sjedenju, mirno kretanje sa široko

razmaknutim nogama i uzdignutim repom kod majmuna znak visokog statusa u

hijerarhijhi čopora. Istovremeno takvim držanjem ostalim životinjama se stavlja do

znanja spremnost da se brani svoj status i privilegije koje on osigurava. Životinje koje

su nesigurne i čiji je status nizak imaju drugačije držanje; one se kreću oprezno, tijelo

im je napregnuto, a sjede sa glavom uvučenom među ramenima.

Među stručnjacima se diskutuje u kojoj mjeri je opravdano komunikacione znakove

među životinjama smatrati namjerno manifestovanim, intencionalnim, te da li se

kombinovanjem pojedinih znakova obrazuju složeni znakovi i sa novim smislom.

Drugim riječima, da li postoje struktura i sintaksa i znakova koje koriste životinje, kao

što mi imamo pri upotrebi verbalnih znakova kod čovjeka (Molnar i Segestrile, 1997).

Druga suprotna teza upravo opisanoj jeste ona kojom se poriče ikakva bitnija sličnost

između funkcija neverbalnih komunikacionih znakova kod čovjeka i životinja.

Ljudska je neverbalna komunikacija prema engleskom antropologu Leachu uvijek

određena kulturom kojoj pojedinac pripada, a ne nasljeđem. Ona se od životinjske

bitno razlikuje i po tome što se znatan dio ne odnosi na konkretne sadržaje nego na

apstraktne i metafizičke ideje. Iako znakovi koje neverbalnim komuniciranjem čovjek

koristi počivaju na učenju i zavise od faktora kao što su dob, uzrast, status, spol,

obrazovanje, pa i osobine ličnosti, svi ti faktori djeluju opet u ovisnosti od kulture i

podkulture. Prije svega od kulture kojoj pojedinac pripada zavisi u kojem će stepenu

spoljnjim znakovima izraziti vlastito emocionalno stanje i onda kada se reaguje na

nasljeđu zasnovan način. U nekim se društvima reaguje otvorenije i intenzivnije, a u

drugim je manifestovanje svih ili nekih emocija kontrolisano i suzdržano.

Pored, u predhodnom tekstu, navedenih istraživanja koje je o postojanju univerzalnih

gesta među kulturama proveo Eibl-Eibelsfeldt, engleski antropolog Morris D. sa

suradnicima pravi mape za dvadeset izabranih gestova koji su i najmanju ruku

fascinantni. Osim toga, imaju i praktičnu vrijednost. Na primjer gest podignutog

palca, koriste autostoperi širom svijeta. Ako se putuje kroz Belgiju, Siciliju, Sardiniju,

Maltu ili Grčku, treba biti pažljiv jer se isti gest može protumačiti kao uvreda

seksualnog tipa. O istraživanjima gestova će više govora biti u nastavku teksta

(Morris, 1979).

Raznovrsnost istraživanja na temu neverbalne komunikacije

Kao što je u dosadašnjem izlaganju ovog rada navedeno, postoje mnoge varijacije u

području neverbalne komunikacije i njene manifestacije. Teme proučavanja i

polazište za istraživanja na ovu temu se protežu u velikom rasponu pojava, počevši od

proučavanja samih kanala neverbalne komunikacije, kojih kako smo vidjeli u uvodu

ima jako puno, do odnosa tih kanala u odnosu na dob, spol, kulturu i nasljeđe.

Istraživanja neverbalne komunikacije se pored navedenih područja tiču i mnogih

varijacija na temu svakodnevnog života ljudi, njihovog bračnog života, ljubavnog

života, društvenih odnosa u svakodnevnim susretima, odnosa sa prijateljima, te

odnosa na radnom mjestu i na poslovnim sastancima.

Poseban opus literature na temu neverbalne komunikacije bavi se i istraživanjima iz

područja menadžmenta, marketinga i prodaje, neverbalne komunikacije u pravnim

odnosima i u sudnici, nadalje tu imamo i širok spektar istraživanja neverbalne

komunikacije i njenih funkcija u edukaciji, potom u medicini, kliničkoj psihologiji, te

istraživanja psihijatrije kako normalnih tako i patoloških pojava.

Neka od osnovnih istraživanja smo već spomenuli, ali nam ostaje jedan ogroman opus

onih za čiju bi podrobnu prezentaciju bilo potrebno puno više izlaganja koje bi

premašilo okvire jedne diplomske radnje.

Zbog ovog cjelokupnog šarenila i obima podataka na datu temu, o ovom će se pitanju

na narednim stranicama govoriti u skraćenom obliku sa naglaskom stavljenim na

zaključke onih najznačajnijih područja istraživanja neverbalne komunikacije i

njihovih rezultata.