Albert Camus

Albert Camus (Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski

književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po

svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela.

Čitav njegov opus temelji se na idejiapsurda ljudske egzi stencije.

Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu

današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".

Iako je često vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao taj pridjev. No, u drugu ruku,

Camus u svom eseju Pobunjeni čovjek piše da se cijeli svoj život borio protiv

filozofije nihilizma. Njegova religioznost također je bila česta tema, a on je sam u jednoj od

svojih knjiga napisao:Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist.

Godine 1949. Camus je, prema knjizi Albert Camus, une vie Olivera Todda, unutar

Pokreta Revolucionarne unije osnovao Skupinu za međunarodne veze koja se

protivila ateističkim i komunističkim tendencijama Bretonovog nadrealizma. Kada mu

je 1957. uručena Nobelova nagrada, Camus je bio drugi najmlađi primatelj

(nakon Rudyarda Kiplinga), prvi primatelj rođen u Africi, a nakon njegove smrti postao

je Nobelovac koji je nakon dobivanja nagrade najkraće živio (samo 3 godine). Kada je

tijekom ceremonije dodjele u Stockholmu držao govor, izjavio je: Smatram da je

nagradu trebao dobiti Malraux. Kada je to čuo sam Malraux, odvratio je: Camusova

izjava služi nam obojici na čast.

Camus je preferirao da se na njega gledao kao na čovjeka i kao na mislioca, a ne kao na

pripadnika neke škole ili ideologije.

Albert Camus je rođen 7. studenog 1913. u alžirskom gradu Mondovi u francusko-

alžirskoj obitelji. Obitelj mu je bila vrlo siromašna i djelomično nepismena.

[3] Njegova majka je bila španjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo

mu je 1914. u prvoj bici za Marnu kao član pješadijske divizije tijekom Prvog

svjetskog rata. Camus je kao dijete živio u jako lošim uvjetima u Alžiru, u dijelu

grada zvanom Belcourt. Godine 1923., kao državni stipendist, upisuje gimnaziju

(Lycée), a kasnije i Sveučilište u Alžiru. Godine 1929. postao je vratar sveučilišnog

kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, što je uvjetovalo kraj njegove nogometne

karijere, te privremeno obustavljanje studija.

 Tijekom tog perioda obavljao je razne poslove, uključujući i posao privatnog

učitelja, prodavača automobilskih dijelova i meteorologa.

Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira čistu filozofiju na

Sveučilištu u Alžiru obranom diplomskog rada o kršćanskoj metafizici

i neoplatonizmu (Néo-Platonisme et Pensée Chrétienne). Iste godine osniva

kazališnu družinu Théâtre du Travail (Radničko kazalište) gdje piše i režira, ali čak i

glumi.

Godine 1936. je osnovana Alžirska komunistička partija, koja se zalagala za neovisnost

Alžira. Camus se uključio u aktivnosti Alžirske narodne stranke (Le Parti du Peuple

Algérien) što ga je dovelo u nevolje s njegovim komunističkim suradnicima. Kao

rezultat ovoga, 1937. je proglašen trockistom i izbačen iz KPF-a. Nakon toga, Camus

se više povezao s francuskimanarhističkim pokretom.

 Anarhist Andre Prudhommeaux prvi put ga je predstavio na sastanku Kruga

anarhističkih studenata (Cercle des Etudiants Anarchistes) 1948. kao simpatizera koji je

bio upoznat s anarhističkom filozofijom. Nakon ovog događaja, Camus je nastavio

pisati za neke anarhističke časopise kao što su Le Libertaire, La révolution

Proletarienne iSolidaridad Obrera. Camus je anarhiste podržao kada su izrazili svoju

podršku radnicima iz istočnonjemačkog ustanka 1953. godine. Isti potez napravio je

i 1956. godine kada su anarhisti podržali radničke proteste u Poznańu i mađarsku

revoluciju.

Godine 1934. oženio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo

raskinut kao rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Od 1937.  do  1939.

 piše za socijalistički list Alger-Républicain. Za taj list je napisao i članak o

seljacima iz grada  Kabile  gdje je jako detaljno opisao loše uvjete u kojima se oni

nalaze, no mnogi pretpostavljaju da ga je taj članak koštao posla.

Godine 1940. oženio se s Francine Faure, pijanisticom[8] i matematičarkom. Iako je

volio Francine, Camus se snažno protivio instituciji braka i smatrao ju je

neprirodnom. Čak i nakon što im je Francine 5. rujna 1945. rodila blizance,

Catherine i Jeana, Camus se i dalje šalio kako brak nije za njega.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Camus je bio član organizacije Combat (ogranak

pokreta otpora), koja je ilegalno tiskala istoimeni časopis. Organizacija je radila

protiv nacista, a dok je bio član, Camus se koristio pseudonimom Beauchard.

Camus je 1943. postao urednik novina, a1944. postaje glavni urednik.

Nakon oslobođenja Francuske 1944., Camus je napisao članak o posljednjim

danima borbe. No Camus je bio jedan od rijetkih francuskih urednika koji je javno

izrazio svoje protivljenje korištenju atomske bombe nakon događanja

u kolovozu 1945. Godine1947., kada časopis postaje komercijalan, napušta Combat.

Baš tada je Camus postao prijatelj Jean-Paula Sartrea.

Knjizevna karijera

Nakon rata, Camus je, zajedno sa Sartreom, postao stalni gost

u pariškom kafiću Café de Flore.

Tijekom ovog perioda Camus je proputovao iSAD kako bi održao predavanja o

francuskoj filozofiji. Iako je bio ljevičarski nastrojen, njegove oštre kritike

totalitarizma komunizma nisu mu pribavile simpatije među komunističkim

partijama, a 1951., nakon objavljivanja Pobunjenog čovjeka, dovele su i do raskida

prijateljstva sa Sartreom.

Godine 1949., vjerojatno nakon puta u Južnu Ameriku , vratila mu se tuberkuloza te

je sljedeće dvije godine proveo u osami. Godine 1951. izdaje filozofski

esej Pobunjeni čovjek u kojem analizira pobunu i revoluciju i iz kojeg se jasno

vidjelo njegovo odbijanje komunizma.

Ova knjiga uzrokovala je veliko nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, ali i mnogih

mislioca tog doba, te je uzrokovala konačni raskid prijateljstva sa Sartreom. U ovom

je očito da je Camus pacifizam i mir stavljao ispred ideala, dok se Sartre držao

svojih komunističkih i revolucionarnih ideala neovisno o tome koliko oni bili

represivni i totalitaristički.

 Ideja komunizma Sartreu je predstavljala savršenstvo ljudskog društva, neovisno o

tome kako je provođena, dok je Camusu ta ista ideja bila nada u savršeno društvo,

društvo jednakosti i pravednosti, no veliko razočaranje u tu ideologiju dovelo je do

konačnog i nužnog odbijanja komunizma koje je pak uzrokovalo Camusovo

odbijanje svih ostalih ideologija i sve veću težnju za mirom i pravednošću u svijetu,

te konstantna javna protivljenja bilo kakvom obliku, kako lijeve tako i desne,

represije od strane totalitarizma. Jako loše prihvaćanje djela od strane javnosti i

njegovih prijatelja bacilo je Camusa u depresiju te se u tom periodu posvetio

prevođenju drama.

Camusov prvi značajni doprinos filozofiji je njegova teorija apsurda koja govori da

ljudi teže ka jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od to dvoje, a obradio ju

je u svom eseju Mit o Sizifu, dok ju je ubacio i u druga djela kao što

su Stranac i Kuga. Unatoč odvajanju od Sartrea, mnogi i danas tvrde da je Camus

bio egzistencijalist.

No, on sam je odbio taj pridjev u svom eseju Enigma, ali to se može pročitati i u

mnogim drugim djelima. No, još i danas postoji određena konfuzija jer su mnoge

današnje primjene egzistencijalizma slične s mnogim

Camusovim "praktičnim" idejama. No ipak, njegovo osobno shvaćanje svijeta

(Stranac), i svaka vizija koju je imao o njegovom napretku (Pobunjeni čovjek),

odvaja ga od egzistencijalizma.

Od 1955. do 1956. pisao je za časopis L'Express. Godine 1957. Švedska

akademija dodijelila mu je Nobelovu nagradu za književnost zbog njegove važne

literarne produkcije, koja s jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti

naših vremena. 

Nagrada mu nije službeno uručena zbog romana Pad, nego, kako on sam kaže, zbog

njegovih esejaRazmišljanja o giljotini. Kada je držao govor studentima

na Stockholmskom Sveučilištu jasno je branio svoju prividnu neaktivnost po pitanju

rata u Alžiru i rekao je kako se bojao što bi se moglo dogoditi njegovoj majci koja je

tada još uvijek živjela u Alžiru. Ovaj govor doveo je do još jačeg ostracizma od

strane francuskih ljevičarskih intelektualaca.

Godine 1949., Camus je osnovao Skupinu za međunarodne veze unutar  Pokreta

Revolucionarne unije. Zajedno s Orwellom, Camus se protivio totalitarnim

režimima na Istoku i Zapadu.

Kao što je napisao u Pobunjenom čovjeku, bio je pobornik tradicije antičke

Grčke (la pensée solaire). On nije bio samo vođa ogranka Francuskog pokreta

otpora znanog kao "Combat", već je 1947/48. pomogao u osnivanju Pokreta

Revolucionarne unije, koji je uspostavljen 1949. PRU se može opisati kao pokret

trgovačkog društva u kontekstu revolucionarnog sindikalizma.

Mnogi pisci su pisali o apsurdu, neki o njihovom viđenju značenja apsurda, a neki o

samom smisli apsurda. Jean-Paul Sartre, na primjer, priznaje apsurdnost

individualne egzistencije, dok Søren Kierkegaard objašnjava da apsurdnost nekih

religijskih istina sprječava individualca da racionalno dopre do Boga. Sam Camus

nije bio osnivač apsurda, te time automatski nije volio kada bi ga nazivalo filozofom

apsurda. Camus je sve manji interes za apsurd pokazivao nakon što je objavio svoj

esej Mit o Sizifu. Kako bi razlikovali Camusov apsurd, od ostalih, mnogi, kada

govore o Camusovom apsurdu, govore o Paradoksu apsurda.

Mersault, glavni lik Stranca, dobiva smrtnu kaznu zbog ubojstva. Kaligula priznaje

da je njegova apsurdna logika loša i umire ka žrtva ubojstva koje je sam izazvao.

No, dok Camus možda sugerira da je Kaligulina logika pogrešna, dramin anti-junak

ima zadnju riječ u djelu, slično kao i Mersault u Strancu.

Camusovo shvaćanje apsurda povlači za sobom mnoge debate. Njegovi različiti

darovi potiču nas da mislimo o apsurdu i damo svoj vlastiti doprinos. Koncepti kao

suradnja, zajednički trud i solidarnost su Camusu od ključne važnosti.

Camus je dao znatan doprinos shvaćanju apsurda i uvijek je odbijao nihilizam kao

prihvatljiv odgovor.

Solidarnost u Strancu 

U Strancu, Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz

iskustva protagonista koji se jednostavno ne prilagođava sustavu. Njegova

svojstvena iskrenost remeti status quo. Mersaultova nesposobnost da laže ne

može ga integrirati u društvo i naizmjence prijeti jednostavnoj građi ljudskih

manirizama koji su očekivani od strane strukturalno složenog društva. Prema

tome, kazna za njegov zločin nije određena na bazi ubojstva, nego na

njegovoj ravnodušnosti prema nedavnoj smrti njegove majke. Čak i nakon

duhovno izazovnog razgovora sa svećenikom koji potiče Mersaulta da se

pokaje i izabere novi put, Mersault ne puca te ustraje u svojoj ravnodušnosti,

on osjeća da smrtnu kaznu donosi društvo prepuno laži, društvo koje ga

osuđuja ne shvaća, te time simbolizira svoj ultimatum u prihvaćanju "nježne

indiferentnosti svijeta", čina koji samo produbljuje njegovu solidarnost s

društvom nesposobnim da shvati njegovo naizgled bezosjećajno, hladno,

okrutno i mizantropsko ponašanje.

Camus je igrao kao vratar u juniorskoj momčadi kluba Racing Universitaire

Algerios (koji je osvojio i Sjevernoafrički kup prvaka i Sjevernoafrički kup) u

periodu od 1928. do 1930.

Osjećaj timskog duha, bratstva i zajedničkog cilja imao je velik utjecaj na Camusa.

 U izvještajima s utakmica, Camus je često hvaljen zbog igranja s osjećajem i

hrabrošću. Nade za nastavak karijere nestale su kada je imao 17 godina jer je

dobio tuberkulozu (tada neizlječivu), koja ga je na duže vrijeme vezala uz krevet.

Djela Romani 

Stranac (L'Étranger; 1942.)

Kuga (La Peste; 1947.)

Pad (La Chute; 1956.)

Sretna smrt (La Mort heureuse; posthumno)

Prvi čovjek (Le premier homme; 1994.) Novele 

Progonstvo i kraljevstvo (L'exil et le royaume; 1957.) Eseji 

Naličje i lice (L'envers et l'endroit; 1937.)

Pirovanje (Noces; 1938.)

Ljeto (L'Été; svojevrstan nastavak Pirovanja; 1954.)

Razmišljanja o giljotini (Réflexions sur la guillotine; 1957.)

Prometej u paklu (1947.)

Drame 

Kaligula (Caligula; 1938.)

Nesporazum (Le Malentendu; 1944.)

Opsadno stanje (L' Etat de Siege; 1948.)

Pravednici (Les Justes; 1949.)

Rekvijem za redovnicu (Requiem pour une nonne; adaptacija romana Williama Faulknera; 1956.)

Bjesovi (Les Possédés; adaptacija romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog; 1959.) Filozofska djela 

Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe; 1942.)

Pobunjeni čovjek (L'Homme révolté; 1951.)

Kronike I, 1944-48 (Actuelles I, Chroniques 1944-1948; 1950.)

Kronike II, 1948-53 (Actuelles II, Chroniques 1948-1953; 1953.)

Kronike III, 1939-58 (Chroniques algériennes, Actuelles III, 1939-1958; 1958.)

Albert Camus preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa,

u mjestu Villeblevin. U džepu njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak.

Zbog toga neki pretpostavljaju da je planirao ići vlakom, no odlučio se za

automobil.

Camus je preminuo u automobilu marke Facel Vega, kojeg je vozio Michel

Gallimard, njegov prijatelj i izdavač, koji je također preminuo u nesreći zajedno sa

svoje dvoje djece. Camus je pokopan u gradu Lourmarinu, a od obitelji, za sobom je

ostavio svoje blizance Catherine i Jeana, koji drže autorska prava na njegova djela.

Na dan njegove smrti, André Malraux, koji je tada bio ministar kulture, trebao je

objaviti ime pariškog kazališta koje je država Camusu dala na raspolaganje i koje je

namjeravao voditi. Malraux se silno radovao tom događaju.

Nakon njegove smrti, dva Camusova djela izdana su posthumno. Prvi od

njih, Sretna smrt, koji je izdan 1970., govori o liku koji se zove Meursault, slično

kao i Mersault iz Stranca, no pretpostavlja se da priče, kao i likovi, dvaju romana

nisu povezani. Drugi posthumno izdani roman, Prvi čovjek, koji je ostao nedovršen

zbog Camusove smrti, je više autobiografski nego filozofski. Govori o Camusovom

djetinjstvu u Alžiru, a izdan je 1995. od strane Camusove kćeri Catherine.

Hvala na pažnji

Nemanja Đurić26.04.2011.g.