Najljepši hrvatski mitovi i legende

Zbirka priča koju je za članove Svijeta knjige priredio pisac fantastičnih romana V S (Zagreb, 1963.) oživljava svijet drevnih slavenskih bogova u koje su vjerovali i stari Hrvati. Tragove tih vjerovanja nalazimo u mnogim narodnim običajima koji su i danas živo prisutni u hrvatskom narodu. Fantastične pripovijesti Vanje Spirina pokazuju da je svijet hrvatskih bogova jednako zamršen poput grčkog, rimskog ili nordijskog, a u njemu, osim bogova, obitavaju i mnoga smrtna i besmrtna bića.

• hrvatski mitovi i legende o nastanku svijeta• cjelokupna kozmologija i teogonija

• zanimljive i napete priče o borbi dobra i zla• razotkrivanje “vremena prekrivenih maglama

prošlosti” starijeg od onog iz Priča iz davnina Ivane Brlić-Mažuranić

• razotkrivanje “vremena prekrivenih maglama

ISBN 978-953-14-0559-1119,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Odabrao i priredio VANJA SPIRIN

Mitovi i legende.indd 1 29.5.2009 13:05:41

MITOVI I LEGENDE.indd 4 28.5.2009 8:48:16

Najljepši hrvatski

mitovi i legende


NAJLJEPŠI HRVATSKI MITOVI I LEGENDE

© za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Alen Bodor

Urednica Lidija Zozoli

Odabrao i priredio Vanja Spirin

Lektor Jakov Lovrić

Grafički urednik Marko Katičić

Tisak Denona d.o.o., Zagreb, lipanj 2009.

ISBN 978-953-14-0559-1

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i svučilišne knjižnice u Zagrebupod brojem 703001

Sva prava zadržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni u cjelini ni djelomično reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje ili prenositi u bilo kojem obliku ni na koji način bez pisanog dopuštenja autora i izdavača.


Odabrao i priredio

VANJA SPIRIN

NAJLJEPŠI HRVATSKI MITOVI I LEGENDE


5

1. Seoba Sunčeva naroda

U vremena sakrivena tminom prošlosti živio je narod snažnih, junačnih muževa i žena nada-leko znanih po svojoj ljepoti i otmjenosti. Bili

su oni nepobjedivi ratnici prokušani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevačima, tako i s protivnici-ma koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove žene, prem-da ljupke kao vile, očiju blistavih poput zmajskih dra-gulja, znale su katkad i same, u slučaju velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki mač ili bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vite-zovima. U ta davna vremena često se ratovalo i ljudski je život bio u opasnosti i od ljudi i od tada još divljih, neukroćenih prirodnih sila.

Voljeli su život ispunjen udobnostima i trudili se da im takav i bude, živeći svaki dan kao da im je posljednji, ravnajući se po staroj izreci: Svatko umire, ali rijetko tko odistinski živi. Uživali su u jelu, piću i ljubavi što su više mogli, jer, bivajući ratničkim narodom, nikad nisu znali hoće li iz neke od čestih bitaka izvući živu glavu. Žreci, njihovi svećenici, govorili su im da će živeći na taj način navući bijes bogova, ali ta su njihova upozo-renja rijetko imala stvarnog odjeka u dušama ratnika, jer, kao što se znalo, i njihovi su bogovi živjeli sličnim


6

Najljepši hrvatski mitovi i legende

životom i nitko u tome nije vidio neko zlo. Omiljena zabava bio im je lov, a najdraži ulov sočan vepar, uku-sna srna ili košuta pripravljena na stari način, začinje-na mirisnim travama i premazana smrekovim medom. Katkada bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su tada još nastanjivali područje njihove pradomovine, no rijetko, jer su i tada to bile rijetke životinje koje se po-sebno štovalo. U lov su često išle i žene i bile su poznate po vještu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu omiljeno oružje.

Lukovi naših starih bili su cijenjeno i vrlo vrijedno oružje, prava umjetnička djela izrađena od drva koje ni-kad nije trunulo – otrovnih tisovih grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu smatrano je smrtonosnim po samoj svojoj prirodi jer se u njemu nalazi moćna ča-rolija prokletih duša. Od drugog oružja koristili su još bojna i lovačka koplja, buzdovane i mačeve nadaleko znane po kvaliteti i ljepoti izrade. Tajna visoko vrijed-nog čelika, uzeta od bogova i čovuljaka, podzemnih patuljastih kovača, čuvana je bolje od blaga kraljevskih riznica. Štovanje čelika bilo je uobičajeno, a zakon je kazivao da će onaj tko tajnu oda nekom strancu biti pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo mu bačen u rijeku tako da mu duša, razasuta na sve strane, nikad ne užije dom drveta.

Narod toliko sklon udobnostima, posvećivao je puno truda i vremena i lijepom odijevanju. Ljeti su žene no-sile prozračne haljine satkane od tkanina dobavljenih iz dalekih zemalja, a muškarci udobne široke hlače i fino vezene košulje. Zimi bi obuvali visoke čizme i odijevali


Seoba Sunčeva naroda

7

kožne hlače i plašteve najčešće zemljane boje, satka-ne od plemenitih sukana ukrašenih bogatim vezenim obrubom. Budući da su bili strastveni lovci, gotovo svaki zimski odjevni predmet imao je neki dodatak ili ukras od krzna, a žene su znale nositi i neku vrstu zimske tunike bogato podstavljene krznom kunića ili vidre.

Obitavali su u udaljenim krajevima, prostranim rav-nicama podno visokog gorja prekrivenog gustim bjelo-goričnim šumama. Borili su se protiv napada stranih naroda, a kad nije bilo rata, uzgajali su stoku, obrađi-vali zemlju i živjeli mirno u opuštenoj udobnosti, pri-ređujući gozbe posvećene kako sjećanju na slavne do-gađaje iz davnih vremena, tako i moćnim bogovima i prirodnim mijenama uzrokovanim njihovim utjecajem. Vesele i vedre ćudi, Sunčev je narod često svetkovao, a medovina i rujno vino tekli bi potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa odjekivali prostranim šumama i lugovima dugo u noć.

Kao žrtve bogovima, žreci su prinosili stoku i usje-ve, a u slučaju teške nepogode ili rata, i ljude, najčešće razbojnike ili ratne zarobljenike.

Mnogi su bogovi bili predmet njihova štovanja, a najveći i najmoćniji od njih bio je Svarog, zvan još Svarun ili Stari Vid, prapočelo i tvorac neba i zemlje, oličenje časti i pravde. Njegova suprotnost i neprijatelj bio je Crnobog, zvan još i Črnbog, sila mraka, patnje i nedaće, utjelovljeno zlo, moćno toliko da je u davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od remećenja ravnoteže u prirodi i pada u doba mraka i patnje. Sva-


8


rog je, premda dobroćudne i blage prirode, znao Cr-nom stati na kraj, jer kad bi gospodar tame krenuo sa svojim zaplotnjačkim rabotama, on bi, otkako je svijeta i vijeka, snagom svog božanskog bijesa suzbijao njego-vo djelovanje.

Kao štovatelji sunca i sunčeva božanstva, najmlađeg Svarogova sina Svantevida, zvani su štićenici staroga boga Sunčevim ratnicima, imenom koje je kod drugih ratničkih naroda izazivalo strah i poštovanje, jer malo je bilo ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smio-nosti i vještini ratovanja.

Sunce koje je stvorio Svarog, a čije je božanstvo bio najmlađi i najmiliji njegov sin, imalo je zelena dvojni-ka, djelo Crnoboga koji ga je stvorio tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom nadom da će ratnici štovati i njegovo sunce i da će na taj način porasti nje-gov utjecaj na zemlji.

Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa svijetlim bo-žanstvima, a naročito njihovi žreci, zazirali su od zele-nog sunca jer su znali da se iza tog čudnog, zastrašuju-ćeg nebeskog tijela krije sam Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje zelenog sunca: naime, na nekim mjestima prožetim čarolijom, danas znanim tek najupućenijim poznavaocima, kada bi ljudska sjena nastala svjetlom zelenog sunca pala na tlo, stvorila bi u utrobi zemlje žive sjene, avetinjska bića velikih magičnih moći.

Ta stvorenja, sazdana od žive sjene, znala su ući u san čovjeka i bezmjerno ga mučiti, a ponekad ga, ako je čovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i samo su



9

se oni najmoćniji žreci znali boriti protiv naroda sjena te povremeno čak koju od tih gadnih spodoba za sva vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna naći neka od njih, ali ipak vrlo rijetko. Priča se da, kako u sva-kom zlu ima i nešto dobrog, među njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome će kasnije biti govora. Zbog pojave tih mračnih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove čudne i neprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, poklon gospodara tame, mrzili i prezirali.

Kako stara priča kazuje, vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo nijednog poštovatelja među ljudskim bićima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokušaja utje-caja na ljude, odluči srušiti sunce, tako da bude uzro-kom njihove propasti kad već nije postalo predmetom obožavanja.

Tu je odluku svojim nadzemaljskim čulima osjetila Svarogova službenica, vatrena ptica Alemperka, sta-novnica krošnje Drveta svijeta poznata po moći čita-nja misli, te obavijestila staroga Vida o podlom naumu vladara tamne strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih štićenika, hitro poslao vile sanjarice da obavije-ste njegove usnule miljenike o nadolazećoj opasnosti. Poručio im je preko tih divnih djevojaka, prozračnih kao jutarnja magla, da što je prije moguće uzmu ono najpotrebnije i u hitrom zbjegu se uklone pogibelji. U snove Sunčevih ratnika poslaše vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom novog dana.

Žreci su, probudivši se, uzbunili tada još ne naročito brojan narod Sunčevih ratnika i oni se pripremiše za odlazak, osjećajući prijetnju koja se poput tamnih krila


10


nadvila nad njima. Ratnici i družice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nužne stvari, odvezali sto-ku i, spremni za put, upitali žrece kamo im je krenuti.

Na to pitanje čak ni mudri svećenici nisu imali odgovora te zazvaše velikog Svaroga da ga upitaju za odredište svoga puta.

S neba se začu silna grmljavina i nebo zasja neviđe-nim plavim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okružen bljeskom munja siđe Stari Vid i prozbori:

– Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suđenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suđenica veli, to ni ljudsko ni božansko biće ne može promijeniti.

Okrene se stari bog prema štićenicima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su žreci i vladari mo-gli bez opasnosti duže gledati izravno u boga. Svarog nastavi:

– Nakon dugog i napornog puta i svakojakih doga-đaja punih misterija i junačkih čina, naići ćete na ze-mlju neviđene ljepote; iza sedam gora i sedam ravnica osma je ravnica, sočna i plodna, ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu podignite nase-lja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas voli, neka tamo i ostane.

Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjeno-vitim gustim šumama, ponegdje pravim prašumama, podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi život pre-pun divljači i ljekovitog bilja, osvježen bistrim potoci-



11

ma punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i duši.

Ako pak koji od vas krene još dalje i siđe s vilovitih gora, naići će na obalu mora kakve nema pod kroš-njom drveta svijeta. More je tamo plavo i bistro, bo-gato ribom, a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugodnih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, koji od vas dođe do mora, neka se tamo nastani i postane ribar i moreplovac.

Svarog mahne rukom i u iskričavu se sjaju pred rat-nicima ukazaše slike opisanih krajeva.

– Na dugom putu koji je pred vama čekat će vas sva-kojake nedaće, ali borba s njima i jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite!

To rekavši stari bog postavi na nebeski noćni plašt mirohrane dive malu vilu koja je blistala poput zvijez-de. Potom, uz grmljavinu s nebesa, ode k Navu i Svito-goru, stanu bogova.

Tako je narod dičnih muževa i prelijepih im družica krenuo slijedeći zvijezdu, uz budnu pažnju nebeskih bića i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka.

Kada je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce, Sunčeva naroda više nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu srušio je sunce na zemlju. Neviđen pomor uništi sve životinje i bilje, no ne naškodi ljudima koji su već dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena pustoš i zele-no sunce, koje je i dalje svijetlilo trujući zemlju svojim opakim zemnim plamenom.


12


I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoši, sve dok ga nisu pojeli troglava ala, koja je tako dobila moć vatre i velika trooka zmijolika neman, zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i dodirnuo dobre čovuljke-kovače, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u gadne i nakazne maljuge, izrazito naopake ćudi. Oni su kasnije ljudima činili neviđene pakosti, ali to je već druga priča.

Prije toga, pogledajmo sada kako je sve to počelo!


13

2. Stvaranje svijeta

U početku nije bilo ničega, tek beskrajna mračna praznina nad morem, koje je počivalo na zgu-snutoj sili tmine. More je bilo silno duboko i

usud je odredio da samo božansko biće može dosegnuti do njegova dna posuta čarobnim zlatnim prahom stva-ranja i iznijeti ga nad površinu.

Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sve-opću tminu, stapajući se s bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu počivao je Svarog, božanski tvorac, koji je okružen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod utjecajem životnih sila u trenu božanskog rođenja pojavi se na ljusci jajeta pukotina i iz nje sinu oslobođeno svjetlo koje je dotad blagotvor-no okruživalo usnulo božanstvo. Svjetlost udari o tmi-nu pokrenuvši u njoj silu stvaranja, zvanu božanskim Žibogom, božanstvom bez tvarna oblika, silu koja će voljom Svarogovom stvoriti tvar od koje će biti sazdan svijet. Oslobođena u trenu Svarogova rođenja, sila je pokrenula i život u Pratmini i iz nje stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio se Cr-nobog, sila nastala iz početne Tmine, bog koji bijaše potpuna suprotnost Starome Vidu.


14


Kako su u početku oba boga bili tek bezoblične sile, stvorili su dvojnike, božanska bića sazdana od tvari, od kojih je Volos, znan kao skotski bog, bio Svarogov dvojnik, divovskoga rasta i moćan.

Volos, ili kako ga još nazivaše Veles, bijaše bog ljud-skog obličja, guste brade i prekrit lakom dlakom sve od snažnih nogu pa do uznosite glave koju su krasili veliki rogovi. Premda zastrašujuća obličja i katkad divljačna ponašanja, Volos bijaše dobre ćudi, znan kao zaštitnik rogatih životinja, šuma i prirode.

Crnobog stvori Črta, crnu krilatu spodobu prekrive-nu čekinjavom dlakom, kravljeg repa i oštrozube vuč-je gubice. Rastom bijaše golem, a na ljudskim rukama sjajile su mu se pandže crne i oštre kao u kakve gra-bežljive zvijeri. Črt je otjelovljavao zlo, tminu, nedaću i gubitak. Njegova je moć bila božanska, a mogao je poprimiti svakojaka obličja, najčešće ono ogromnog ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog krlju-šti sjajnom poput dragulja. Dragulji, blago gospodara tame, ponajviše zbog opake Črtove moći nad podze-mnim dobrima, znaju donositi zlu kob i nesreću.

Sklon prerušavanju i svakojakim opačinama, ako mu je to zbog čega bilo potrebno, a katkada i samo zbog pakosne zabave, znao bi Črt poprimiti oblik naočita mladića pa unijeti prvo strast, pa onda nemir i tugu u nježno srce kakve naivne, mlade djevojke.

Čim se u Pratmini utjelovio Črt, Svarog mu naredi da zaroni do dna mora i donese zlatni prah od kojeg će stvoriti svijet. Črt, natjeran silom Staroga Vida, a jalan i prepreden već od iskona, želio je oponašati moć i bo-


Stvaranje svijeta

15

žanske vještine Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna mora, u gubici sačuvao nešto čarobnog praha stva-ranja. Uzevši od boga tmine prah, prospe ga Svarog po površini vode. Kako je davao imena stvarima, tako su one od praha i nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se stadoše širiti u daljinu, potaknute silom stvaranja i moći božanskog Žiboga. Na svoje čuđenje, Črt u tre-nu stvaranja osjeti kako mu u gubici počinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od toga praha nastaše bezvodne pustare, tmurne gudure, močvare i svakojaka gadna i naopaka mjesta.

Da bi biljni i životinjski život na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju živjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor života, a na plašt noćnog neba postavi mje-sec, tajanstvenog sunčeva brata, pokretača sila plime i plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi nastanila nebo, prvobitno prože-to jalovom prazninom.

Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlošću zvijezda i nebeskih tijela, u prvobitnom moru nasta-de Vodan, moćno božanstvo voda i vodenih stvorenja. Bijaše on stamene građe i dugih kosa, oboružan ma-gičnim trozubom kojim je mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih neprijatelja bi preživio udarac tim moćnim oružjem. Vodan je, na-stavši na sličan način kao Crnobog, zauvijek u svojoj ćudi zadržao neku mračnu i sumornu crtu.

Iz nebeskih visina, privučena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisuće komada. Od svakog komada pod pogledom Žiboga nastao je po


16


jedan div ili divka. Od najsitnijih komadića Prajajeta nastala su malena stvorenja, čovuljci, malčići, palčići i patuljci. Bijahu oni čuvari čarobnih tajni, obdareni duhovnim moćima. Patuljci su imali svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijaše sitni vladar Lakatbrade Peda-ljmuža, maleno biće velike moći i ugleda, kako u pod-zemlju, tako i na zemlji. Osim divova i patuljaka, na-stadoše i svakojaka druga stvorenja, što dobre, što loše naravi, a najprije od svih vile, koje, kao što je znano, ne možemo nazvati ni dobrim ni lošim stvorenjima jer su ljudski pogledi na dobro ili zlo njima strani.

Bijahu to prvi stanovnici svijeta. Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svi-

jeta, krošnjati jasen, koji je rastući odvojio nebo od ze-mlje i stvorio sadašnji red u svijetu. U njegovoj se kroš-nji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu korjenčići podrastaju mračno carstvo Crnoboga. Podno krošnje stabla iz tvrde kamene žile izvire vre-lo žive vode zvano Vrutak života iz kojeg istječe Potok radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labu-dovi, galebovi i ostale vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sreće i Otok spokoja.

Otok uspomena šumovit je i prožet mekim nezna-nim tajanstvom. Na njemu ne postoje obale, jer gusta šuma počinje od samog dodira kopna s vodom. U šu-mama Otoka uspomena, kroz magle koje se provija-ju između vlažnog raslinja, struji čudna sila koja tjera namjernika da, okružen silinom sočne živuće prirode, osjeti mir, sjedne uz kakav šumski potok i porazmisli o svom bivšem i sadašnjem životu. Govori se da šume


Stvaranje svijeta

17

Otoka uspomena čini drveće u kojem su prebivale mnoge generacije duša i na taj način je i drevno drveće zaslužilo svoj mir u Navu.

Otok sreće čudnovato je mjesto i svatko tko se vra-tio s njega drukčije bi ga opisivao, tako da zapravo nije odistinski znan njegov pravi izgled. Mudri žreci govo-rili su da samo bog ili čovjek visoke mudrosti može sa-gledati pravi izgled Otoka sreće, jer svi ostali na njemu vide sreću onako kako su je, dok bijahu živi, zamišljali. Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i sjenovitih lugova koje posjećuju mudraci i svakojaka navska bića, sita od zemaljskih i nebeskih radosti, u želji da nađu smirenje. Katkad je otok služio i bogovima za odmor od bučnih i napornih gozbi u dvorima boga vina i svet-kovanja, Rujimira.

Sve su to mjesta koja posjećuju bogovi, vile i junaci, ali i ognjeni zmaj koji se povremeno dovuče iz carstva Crnoboga, sve u želji da živi ugodno kao junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak završi kobno po njega i mračni stanovnik podzemlja bude sramno otjeran.

U prostranoj krošnji stabla svijeta živi Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomoćnik i glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri vile su-đenice, glasnice sudbine ljudi i bogova, koje pjevaju o prošlim, sadašnjim i budućim vremenima, vilinska stvorenja obdarena moćima određivanja sudbine. Sud-binu koju odrede vile pri rađanju bilo kojeg bića ne može promijeniti nitko, čak ni one same.

Svitogor je grad bogova, božica i njihovih junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor kćeri su i sinovi


18


Sunčeva naroda koji su učinili velika djela ili poginu-li junačkom smrću. Njima je na dnu Nava dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog, otac svih osta-lih bogova i čarobnih stvorova, stanovnika Nava i svi-togorskih dvora. Svitogorske dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle noći.

Vrhovno mjesto u Svitogoru pripada ocu bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora, koja se uzdiže do najviših nebesa u Navu. Tamo je i njegov dvor koji se uzdiže do sedmog neba, a u sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida.

Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su ju-tarnja vrata na istoku Svitogora, što se otvaraju bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na jutarnja vrata, čuvana od psoglavca Ogara, umiljatog žutog hrta da-njeg neba, izlaze božanski Svantevid i žena mu Zora, nosioci danjeg svijetla. Druga su večernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju prostor mraku noći, a njihov čuvar je Zagar, opak i mrk kao noć. Oba poboč-nika božanskog Svaroga su psoglavci, djeca nebeska kučke Zarame, božanski divovi i čuvari Svitogorskih dveri u Navu.

Na sedmom nebu, u krošnji Drveta svijeta nalazi se gnijezdo Svarogove pomoćnice, ptice Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom blještavom svje-tlošću, krošnja Drveta svijeta osvijetljena je i danju i noću, a sjene nastale letom nebeske ptice pričaju priče o zbivanjima nastalim u umovima okolnih bića.


Stvaranje svijeta

19

Taj čudesni stvor ima svojstvo da čuje misli iz svo-je okolice i, kako ne zna čuvati tajnu, odmah na sve strane razglasi sve što smatra posebno zanimljivim ili zbog nečega bitnim. Tako često odaje i mnoge božan-ske misli pa bi joj Svarog, za svaki slučaj, kad god bi se našla u njegovoj pratnji, prstenovao kljun kako ne bi gdje štogod neprimjereno izblebetala.

Svarogova se kula poput sure litice izdiže iznad oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po jed-na vrata za koja postoji po jedan ključ. Zato je Stari Vid katkad znan i kao Čuvar sedam ključeva.

Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vi-din i u njemu kameno prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istočnoj kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda raskoš Svitogorskih dvora i uživa u ljepoti svog božanskog djela.

Podno Vidove gore nalazi se izvor žive vode što se slijeva u jezero oko kojeg se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih klisura uzdižu se dvorovi božanskih stanovnika. Mno-gi nebeski zamci uronjeni su u guste šume, tako da im se vidi tek dio moćnih zidova, dok je ostatak skriven deblima i krošnjama stoljetnih stabala kakvih nema na ovome svijetu. Bile su to Šume misli sazdane od sve-tih stabala podno kojih su, u sjeni ogromnih krošnji, oplakujući oble kamene gromade prekrivene povijuša-ma, tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se šumom razlijegao pjev bezbroj-nih ptica. Bogovi su voljeli te šume i divili se njihovoj


20


divljoj snazi i ljepoti. Tik pored veličanstvenih dvora Svarogovih isticahu se strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore, prosijavahu taj čudesni kraj zrakama žive svjetlosti.

Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca svjetla, sina Svaroga i Vide, u Sunčeva naroda znana pod imenom Vid. On stolo-vaše na svitavskoj kuli u odaji obloženoj zlatom. U noj je i oštro plameno koplje i njegovo slavno oružje, ne-pobjedivi ognjeni mač iskovan u podzemnoj radionici čovuljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Trogla-va. Mač je ujutro žut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaša se kao živo biće koje sluša svaku zapovijed mladoga božanstva i uvijek se vraća Svantevidu u ruke, ma kako daleko bio od njega. Nji-me Svantevid siječe tamu i oslobađa svjetlo pobjeđuju-ći noć, vrijeme zlih vila, magičnih bića tame i samoga vladara mraka, Crnoboga.

Na vrletnim liticama uzdižu se nedostižni dvori gro-monosca Peruna i njegove divske žene Strijelke. Zidi-ne im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih zidina prostiru se zidine Zarova i ostalih Svitogorskih dvorova.

Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najveća i najsjajnija dvorana u Svitogoru. U sredini je sjajni prije-stol Svarogov, zdesna i slijeva su sjedala Peruna i Svan-tevida, a uokolo su smješteni božanska svita i božanski posvećena bića. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice, a nađe se i poneki smrtnik koji je mudrošću i znanjem pomogao svome


Stvaranje svijeta

21

narodu u napretku i boljem životu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju pod teretom najbolje pripremljene hrane i božanske okrepe, slasnim vinima i božanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromo-glasni pjev veselih i junačkih grla kao odjek pobjednič-kih pohoda koji su im donijeli slavu i vječnost. Želja je bila svakog čovjeka Sunčeva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti postane stanovnikom Doma junaka.


22

3. Bogovi, divovi i ljudi

Na suprotnom kraju Drveta svijeta nalazi se mračno carstvo Crnoboga, Trtar, mjesto koje sunce nikad nije dotaklo svojim zlaćanim zra-

kama. U maglenim dubinama Trtara nalazi se Temna-va, otok smrti na kojem se uzdiže mračna Lelej gora. Na samom vrhu gore je Tamnograd, čelični dvori u kojima stoluje Crnobog i njegova opaka svita. Onkraj duboka bezdana, uz samo korito Rijeke zaborava, na-lazi se ulaz u donji svijet. Preko njezinih mutnih voda dolazi se u svijet podzemlja i carstvo Crnoboga.

Mrki dvori sazdani su od čelika, a oko njih struji plava ognjena rijeka uništenja. U čeličnim dvorima stanuju pomoćnici Crnog: Mržnja, Zločin i Nesloga, puzave sluge koje se brinu za njegove dvore. Tu je i stan prelijepe Morane, donositeljice noćnih mora, odmet-nute božice, vladarice smrti, studeni i zime. Doba Mo-ranine moći je zima; tada je snažna i prijeteći se nadvija nad zemlju i njezine stanovnike. Pod okriljem noći zna se ušuljati u usnule domove i pojesti djecu ili mladiće, a njezin poljubac čini djevojke mahnitima i neobuzda-no pohotnima. Često mijenja oblik i među ljudima se prikazuje kao zla, ružna starica, Baba Jaga. U proljeće, kada se povlače snage Leđana i slabi njezina moć, mije-


Bogovi, divovi i ljudi

23

nja se i sama Morana. Kako joj opadaju snage, tako joj i zloća gubi na pogubnosti. Tada ona, u liku prelijepe djevojke dugih kosa bijelih kao snijeg, izlazi na zemlju i zavodi nesmotrene mladiće svojim putenim tijelom i umilnim govorom. Od njih traži iskrenu ljubav i pa-žnju, ali kako je kao vladaricu tame prati usud tuge i samoće, nikad ne dobiva ono što želi. Te mladiće ne ubija kao ostale, već ih, kad vidi da ne može u njima probuditi taj njoj neznani osjećaj, napušta ostavljajući u njihovim srcima beskrajnu tugu koja je odraz njezine i koja ih prati cijelog života.

Stanovnik Temnave je i mračna sila Bijes, a iz odno-sa Morane i Bijesa rodio se i opaki Bjesomor, mračna neman promjenjiva oblika, božanstvo mučke smrti i mahnita bijesa. Njegove su prijateljice zle vile Ljutice, vladarice kletvi, mučenja i bezumlja. Njihovoj opakosti nema kraja i koga one pohode, poželi da se nikad nije rodio.

Na izlazu iz podzemnog svijeta, uz samo mutno je-zero, nalazi se rođak trookog Jala, troglavi zmaj, od-vratna neman koja pazi da onaj tko dođe u carstvo Cr-noboga u pratnji Demonskog jahača nikad više iz njega ne izađe. Malo je tko uspio prijeći na tamnu stranu i iz nje izaći neozlijeđen i čista uma.

Vjerni pomoćnik Crnog koji često izlazi iz carstva tame na zemlju, među ljude, je i Ognjeni zmaj, jedan od oblika koje poprima Črt, bijesna neman prekrive-na krljušti, koja iz ralja baca plamen. Poznat je i po živinskoj žudnji za boginjom Zorom, koja uvijek uz pomoć neizmjerne sreće nekako uspijeva pobjeći nje-


24


govu gadnom zagrljaju. Od svih Črtovih oblika pojav-ljivanja najzlokobniji je Demonski jahač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena crnim lovačkim psom. U tom obliku Črt odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi koje u strahu lunjaju svijetom. Kada umre kakav zao čovjek, duša mu luta šumama i lugovima u želji za smirujućim domom kakvoga drveta, ali drveće ne prihvaća duše zlih i nečasnih ljudi i ubojica. Tako duše, bez mjesta gdje će se skrasiti, kao uklete oblijeću šume i gudure skrivajući se od Demonskog jahača koji ih lovi i odvodi na tamnu stranu, carstvo patnje i ledene hlad-noće. Stara legenda govori da je u davna vremena kada su se ljudi tek pojavili na zemlji, jedna prokleta duša došla do mladog tisova stabla i zamolila ga za utočište od gospodara tame i njegova psa. Tisa je u ta vremena drukčije izgledala i teško ju je bilo razlikovati od jele, osim po slatkim crvenim bobicama. Tisa sasluša us-paničenu ukletu dušu i osjeti nadolazak Demonskog jahača. Ipak se naivno drvo smiluje jadu i strahu ne-sretne duše i udomi nesretnicu. U tom trenu od utjecaja zle duše potamni tisi lišće, a svaki njezin dio postade otrovan. Siroto drvo tužno je molilo dušu da je napusti i vrati joj njezinu nevinost i svjetlost, ali duša ne htje-de izaći. Kad je Demonskom jahaču koji je stao pred drvetom i čekao da duša iziđe dosadilo čekanje, baci na stablo kletvu i ono od tog trena ostade otrovno, ta-mnozelene boje. Također, od njegova drva stadoše ljudi izrađivati predmete vezane uz patnju i smrt. Od tada tise više ne primaju nijednu dušu u strahu od novog prokletstva koje im mogu donijeti ljudi.



25

U početku je život na nebu i na zemlji tekao laganim tokom, bez značajnih događaja i uzbuđenja, jer su bo-govi bili zaposleni stvaranjem svojih carstava, a divovi živjeli raskalašenim životom ispunjenim pijankama i tučnjavom. Taj život, koji im je inače u potpunosti od-govarao ipak im je s vremenom dosadio i poželjeli su nova uzbuđenja. Ljubomorni na Svaroga koji je stvorio svijet, pristali su uz Crnoboga i uz njegovu moćnu pot-poru počeli snivati svakojake pakosti svijetlim stanov-nicima Nava.

Divovi su bića nastala pri stvaranju svijeta od donje ljuske Prajajeta Staroga Vida. Uz rijetke iznimke, bi-jahu oni gadne i naopake naravi, ljubomorni na moć i udoban život bogova tako da su im pakostili kad god bi im se za to pružila prilika. Premda ne baš pretjerano pametni, posjedovali su moći gotovo ravne božanski-ma, jer su poput sitnih bića, njihove prabraće, i oni bili magična stvorenja. Moć divova vidljiva je na mnogim mjestima, od planinskih sedla koja su im služila kao sjedala, do zelenih pašnjaka koji su im bili ležajevi. Katkad uz rub pašnjaka vidimo nakupinu kamenja, što je također djelo divova: znali bi oni, naime, počupati drveće i njime pomesti pašnjak od kamenja kako bi sebi učinili udoban ležaj. U mnogim krajevima još i danas postoje ogromne rupe u zemlji koje su otisci stopala i ruku divova. Njihova prebivališta bila su bregovi, mora, šume, podzemlje, pećine, snijeg i ledenjaci. Prema tome razlikuju se i brdski, vodeni, ognjeni i ledeni divovi.

Kako smo već imali priliku spoznati, divovi bijahu čudnovata bića, znana po neumjerenom i raskalašenom


26


životu i nedostatku svakog obzira prema ljudima koje najčešće nisu primjećivali, mada bi ih kadšto iz čiste obijesti znali uzeti i nositi u džepovima kao mezimce. Uobičajeni obrok sastojao im se od medvjeda, nekoliko srna, divljih svinja i bivola, a popiti su mogli vode u kojoj bi se puno ljudi moglo okupati.

U davno doba, u carstvu sumraka, plamena i leda vladali su divovi Ognjan, Svitogor i Leđan, svaki sa svojom svitom, ognjeni div Ognjan na jugu, a ledeni Leđan na sjeveru. Svitogor i njegova svita bili su divovi od soja koji nije mrzio bogove, već se s njima povezao krvnim bratstvom.

Svitogorova kći Strijelka bijaše divka nezemaljske ljupkosti na koju je zli Leđan bacio oko, ali Svitogor mu ne htjede dati ruku svoje kćeri, poznavajući nje-govu opaku ćud. To je toliko razbjesnilo Leđana da je Svitogora, prikravši mu se u mraku, mučki u snu ubio bojnom sjekirom zdrobivši mu glavu. Iz njegova tijela isteklo je more krvi, meso mu se pretvorilo u zemlju, a kosti u suri kamen, tako da je njegovo tijelo kao pla-nina ostalo stršiti u visine. Kasnije je planinu od tijela Svitogora Stari Vid odnio na nebo i na njoj izgradio svoje dvore nazvavši ih po nesretnom divu.

Svitu moćnog i okrutnog Leđana činili su Snježana i Snježnik, divovi koji nisu bili osobito zle prirode, ali su, u strahu od opakog silnika, ispunjavali sve njegove zahtjeve. Bila je tu i čudnovato lijepa Morana, božica koju je Črt oteo i otrovao napitkom spravljenim od ča-robnog mogranja, te je tako učinio svojom družicom, zlom nositeljicom nevolje i ljubavne tuge. Bila je znana



27

po ljepoti s kojom se mogla mjeriti rijetko koja djevoj-ka, divka pa čak i svijetla božica, ali i po nezajažlji-voj pohoti kojoj je mogao na kraj stati samo muževni Tatomir, bog mjeseca. Lukav, rječit i naočit, kakav je već bio, mogao je svakoj ženi zavrtjeti glavom, pa tako i božanskoj pakosnici. Tatomir je posjedovao moć na kojoj su mu zavidjeli i drugi bogovi, moćniji od njega. Naime, on je svakoj ženi znao ispričati priču ispredenu baš po njenoj mjeri, koja bi djevu bez iznimke natjerala da se zaljubi u njega.

Ljubomorna zbog Črtove neskrivene želje za Zo-rom, ljupkom Svantevidovom nevjestom, Morana ga je napustila i udružila se s okrutnim Leđanom, privuče-na njegovom veličinom, snagom i moćima ravnim bo-žanskima. Tiranin divova i neprijatelj bogova, Leđan se divio njezinoj ljepoti i laskao joj, nastojeći u svakoj prigodi da joj se što više umili. Uz pomoć Morane, Snježane, Snježnika i ostalih pokorenih divova, posta-de tako Leđan najmoćnijim divom na svijetu. Njegova premoć ispunila ga je tolikim samozadovoljstvom i na-busitošću da je učas okovao cijelo svoje carstvo debelim pojasom leda kako bi pokazao svoju moć. Nezasitan u želji za vlašću, nastanio se usred zemlje diva Ognjana, koji je pred njegovom silom morao ustuknuti, i naredio Mrazu da ohladi i smrzne zemlju i tako zatre sav život na njoj. Gdje god se prostirala moć Leđana i Morane sve je bilo pusto, ledeno, mrtvo i kruto. To doba u ko-jem su Leđan i Morana nametnuli svoju vlast drugim divovima zovemo doba oledbe. Od tih vremena smrto-


28


nosne pukotine u ledenjacima zovu se morenama, po zimskoj boginji.

Strijelka bijaše divka, kći dobrog Svitogora, koji je jadno zaglavio kada ga je Leđan mučki ubio na spava-nju. Bio je to još jedan od razloga zbog kojih prelijepa i živahna Strijelka, vlasnica gromove strijele, nije željela imati veze sa zlim i nepristojnim divovima i težila pre-ma čistoći nebeskih prostranstava. U vrijeme dok još bijaše mlada djevojka živjela je kao obična planinka u brdskim visovima. Odlikovala se iznimnom stasitošću i jedrinom, a kao prava brdska divka nosila je luk, to-bolac i gromove strijele. Jednom, gledajući kako Le-đan pakosno sapinje zemlju u ledene okove i pritom ukroćuje njezinu gromovitu snagu, u očajanju zazove Peruna:

– Perune, pomozi, silnik Leđan pomalo uništava ze-mlju koju je stvorio Svarog, a i moju ljubav – gromove snage.

Leđan je, svjestan da poslije Svitogorove smrti nikad neće moći osvojiti Strijelku, koristio svaku priliku da joj napakosti liječeći na taj način svoju ranjenu tašti-nu. Perun je slučajno bio u blizini i čuo vapaj prelijepe divke. Učini se da ne primjećuje kako Strijelka svoju ljubav poistovjećuje s gromom, a zna se tko je gospodar groma, i mirno joj odvrati:

– Ne brini, Strijelko, što se oni više trude, to su jad-niji. Podcjenjuju snage koje imaš i vrijednosti koje no-siš.

– Ali stalno su mi za petama, nikad od njih mira – plane Strijelka.



29

– Neka, neka. Kad ja postanem gospodar nebeskih visina – odvrati Perun – nećeš se trebati nikoga bojati, ali, da je meni još i tvoje munjevne ruke, Strijelko, nad-vladali bismo ne samo Leđana i njegove Mrazoviće već i samog Crnoboga.

To reče Perun, znan još i kao Porin, te ode uz grmlja-vinu svojih ognjenih kola.

Strijelka, premda za ljudske pojmove zastrašujuća i ogromna, bila je vrlo osjetljiva, kao svaka mlada dje-vojka. Ostavši sama, nesigurna u značenje Perunovih riječi, prvo se razljuti vjerujući da se Perun poigrava s njom, a zatim brizne u plač. Inače, nije ona često tako plakala, ali nešto ju je čudno smekšavalo kada je Perun bio u blizini. Svaki njegov pokret i čin našao bi odjeka u njenom biću. Pod njegovim pogledom zasjale bi joj oči kao dragulji, a u srce ušao ugodan nemir. Ako bi neka vila oblakinja malo dulje gledala u Peruna, Stri-jelka bi hitnula svoju gromovitu strijelu u oblak i teme-ljito prodrmala drznicu.

Tako je prolazio dan za danom, a čežnja mlade divke nikako nije dopirala do srca Perunova. Dugo je to tra-jalo sve dok jednog dana Strijelka, u trenu dok se ku-pala u zlatnom rumenilu sunca, onako jedra i rumena, nije u očaju zazvala Staroga Vida:

– Svarože, moćni i poštovani Prabože, usliši mi želju i zagrij srce svoga sina, moćnoga Peruna, zagrij mu srce i uputi njegove misli i želje prema meni!

Svarog ču te riječi i sa zanimanjem pogleda prelijepu divku koja je odisala jedrinom i vrelom strašću mlado-sti. Božanska Vida od tog pogleda osjeti ugriz ljubo-


30


more u svojem dobrom srcu i približi se Svarogu kako bi mu odvratila pažnju od divke koja je svojom nagom ljepotom mogla taknuti srce svakog muškarca, a ni stari bog, kako se činilo, nije bio otporan na njene draži. Uznemiri se kad vidje da Svarog ne skida pogleda s mlade ljepotice.

Zazove stari bog vilu sanjaricu i naloži joj neka priđe Perunu kad bude spavao i spomene mu riječi mlade div-ke, ali da pazi da ga ne probudi. Perun, iza sna, odluči da bi mogao prići prelijepoj gromovnici. Čak je i moćni gospodar groma imao svojih nedostataka. Naime, on je uza svu ratničku hrabrost i neustrašivost bio vrlo srame-žljiv i nespretan u razgovoru sa ženskim bićima, a to je skrivao muževnim, ponositim i oholim držanjem.

Strijelka je u međuvremenu sanjala kako joj prilazi moćni Perun i uzima je u naručje. Mislila je da je to san, ali nešto je polagano stade buditi. Prene se i vidje kako je Perun odistinski grli na oblaku u kojem su se kovitlale dugine boje, Svarogov poklon. Baš kad je Sta-ri Vid htio reći koju očinsku riječ, začu se brujanje i iz oblaka iziđe mlađi Perunov brat Svantenid i progovori:

– Evo, donio sam ukras, da okitimo nevjesticu. U rukama je nosio dugu koju mu uze Vida, kojoj

je laknulo u duši, i okiti Strijelku dok se Svarog samo zadovoljno smiješio. Pojavi se i božanski Tatomir i s udivljenjem pogleda predivnu divku, što odmah naljuti Peruna, jer je poznavao ćud svoga brata koji je slomio srce punoj nježnoj mladici.

Za Tatomira, zaštitnika lisica i vukova, pričalo se da, kao ni Morana, nije mogao naći mir u svome srcu. Vile



31

suđenice podarile su mu čudnu sudbinu: lijep i snažan, bio je vrstan ratnik, lukav posrednik i zanimljiv govor-nik. Njegova ljepota i tajanstvena mjesečava snaga bu-dila je želju u mladim djevojkama, ali Tatomir se nije mogao skrasiti ni s jednom. Ako bi mjesečev bog ostao dvije noći s jednom djevojkom, cijelog bi je života pra-tila mala lisica koja ju je štitila od opakih ljudi, vila i svakojakih zala.

Tren kad su Perun i Strijelka pružili ruke jedno dru-gom bio je početak kraja Leđanove vladavine. Njegova tiranija dodijala je pomalo i ostalim divovima i jedva su čekali čas kada će njegovoj stezi doći kraj. To zadovolj-stvo pružio im je Perun, krenuvši u odlučnu borbu pro-tiv gospodara leda i smrti. Prvi se pobunio div Snježnik koji je govorio:

– Ja snijegom prekrivam zemlju i štitim usjeve i bića od hladnoće, a Leđan i Morana sve okivaju u led i smrt. Drugi se okom ljuju na mene i govore da sam ja za to kriv, što mi smeta i takvo stanje je za mene po-nižavajuće i nepodnošljivo. Tako to dalje više neće ići, vrijeme je da se dignemo protiv tiranina i svrgnemo ga s njegova ledenog trona.

Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, Leđan je postajao sve nesnošljiviji i drskiji i stjecao sve više neprijatelja, tako da su se Snježniku pridružili i drugi divovi.

Prvi poraz, međutim, doživi Leđan od bogova: gro-movima ga napade Perun u pratnji Strijelke. Od siline njihova napada raspolutili su se ledeni dvori i oslobodili životne sile koje su dugo stenjale sputane ledenim oko-vima. Tom početnom udarcu pridružili su se i ostali


32


Svarožići. Svantevid je sunčanim sjajem topio led, Stri-bor raspuhivao snježne bedeme, a Tatomir djelovao tamo gdje sila ne može, ali može domišljatost i lukav-stvo. Pobunio je ostale divove, koji su, premda su mrzili bogove, ipak stali na njihovu stranu i pomogli rušenju Leđanove vlasti. Bježeći od sile bogova i divova, Leđan se povukao daleko na sjever, a tek poneki ostaci njegove vladavine još se vide po visokim gorama. Od velebnih ledenih dvora ne ostade ništa, jer su se otopili i prou-zrokovali potop o kojem se kasnije dugo pričalo. Mo-rana pak, prijetvorna i nevjerna kakva već jest, napusti Leđana, rekavši mu kako ne voli gubitnike i vrati se u carstvo mračnih vladara Črta i Crnoboga.

Snježana i Snježnik vratili su se u svoj grad Snježan i više nisu služili okrutnom divu. Ostaci Leđanove svite svake godine uzaludno pokušavaju ovladati zemljom, ali im to uspijeva samo djelomično, jer su sile nebeskih bogova jače.

Za uspomenu na veliku pobjedu Svarog pokloni Strijelki dvoprežna kola na kojima je poput munje po-nosno jurila oblacima, kao što se i dostoji pobjednici Leđana, ženi Perunovoj.

Ipak, od sviju dobrih divova, u vremena prije svih tih događaja, najviše se isticala Koleda, divka nezemalj-ske ljepote. Spazivši je jednom kako prolazi šumom, odjevena u halje satkane od magle koje su joj isprele vile, Svarog se zaljubio na prvi pogled. Tvorac svijeta i svih dobrih stvari potrudio se da joj stalno bude u blizini i zabavljao ju je veselim pričama, ugađajući joj predivnim poklonima i pažnjom kakvu nije posvećivao



33

nikom drugom. Kako je vrijeme prolazilo, tako se srce prelijepe divke počelo priklanjati Svarogu. Kad su se njihova srca posve zbližila, upita Svarog Koledu bi li mu htjela postati ženom i božanskom družicom. Polaskana božanskom pažnjom, Koleda je sa zadovoljstvom pri-stala i Svarog je odvede u Nav i učini je svojom ženom i boginjom. Otad su je svi zvali Božanskom Vidom.

Plodovi njihove ljubavi bijahu tri sina: Perun, moćni bog groma i oluje, Svantevid ili Vid, svijetli bog sunca i Tatomir, tajanstveni i nemirni bog mjeseca koji se još kao dijete u pelenama iskrao iz koljevke i ukrao Mo-rani čarobni biser. Morana ga je od bijesa rastrgala na četiri dijela, ali su ga njegovi božanski roditelji ponovo sastavili i oživili. Od tog doba se Tatomir pojavljuje u četiri različita oblika koja bi poprimao dok bi hodao zemljom. Četvrti sin Svarogov nastao je kada je bog sa zadovoljstvom uzdahnuo gledajući na zemlju, plod svoga stvaranja. Od njegova daha nastao je Stribog, nama znaniji kao Stribor, bog vjetra.

Božanska porodica nazvana je, po starom bogu, Sva-rožićima.

Čim bi Svarog stvorio štogod lijepo i dobro, zli bi Crnobog odmah odgovorio nečim ružnim i zlim. Kad bi svijetli bog stvorio kakvu lijepu životinju, Crni bi stvorio neku gadnu i opasnu neman; kad bi Svarog stvorio voćku, snažno drvo ili cvijet, Crni bi stvorio trnje, smrdljive žabokrečine ili kakvu privlačnu, ali otrovnu biljku. Tako su nastale lijepe i ružne stvari na zemlji.


34

4. Postanak ljudi

Kad je Svarog završio stvaranje svijeta, siđe on s nebeskih visina na zemlju u pratnji svoje oda-branice, Božene Vide kako bi pogledao svoje

djelo. Tu i tamo promijenio bi oblik kojeg brda, biljke, životinje ili bi pak uništio kakvu neman, proizvod Črta ili Crnoboga. Ipak, bio je zadovoljan, sve je tu bilo li-jepo stvoreno.

Svarog je zadovoljno uzdahnuo, u miru snatreći is-pod drveta. Divio se stari bog lijepoj prirodi koja je pred njim onako beskrajno divlje bujala u sočnim šumama i gajevima i u kojoj je sve bilo spremno i dato životu. Vida, umorna od duga puta s neba, kratko zadrijema pod obližnjim stablom. Usnuvši čudan san, vidjela je bića, predmete božanskog stvaranja kako žive rado-snim i punim životom. Trgne se iza sna, obriše snene prelijepe oči i reče Starome Vidu:

– Svijet je prekrasan, ali na njemu žive samo živo-tinje, divovi i čarobna stvorenja. Možda bi svijet imao više svrhe kada bi postojala i bića koja bi imala božanski izgled i, negdje u dubini svoje duše, božanski značaj?

Svarog, pomalo zatečen svojim propustom, u nelago-di pogleda prema božici i prozbori gromkim glasom:


Postanak ljudi

35

– Pa to sam ja, dok si ti snivala, baš i mislio. Pro-matram prirodu kako cvate, buja i raste i mislim da joj treba dodati još neku svrhu. Eto, stvorit ćemo stvorenja koja će upravljati svijetom, to će biti moj dar tebi, kao i uspomena na naš prvi zajednički boravak na zemlji.

– Eto, vidiš! Iz ovih dvaju stabala što ovdje bez svrhe i cilja rastu, neka nastanu ljudi i neka nam budu na sliku i priliku!

I tako, od stasita duba, kojem je Svarog udahnuo ljudski duh, nasta prvi muškarac, a od moćne lipe na-stade prva žena, pod božanskim utjecajem Vide. Od mirisa lipina cvijeta potječe i ženska sklonost k miri-sima, a od krošnjatog hrasta potječe muško štovanje snage i čvrstoće.

Od kore stabala bogovi dadoše ljudima prvo ruho: muškarcu od kore duba, ženi od lipova lika. Od toga doba su lipa i dub štovani od naših starih kao plemenita stabla, pod čijim su krošnjama održavali svoje sabore i vršili magične obrede, vezane uz rat ili štovanje božan-stava.

Kako su stabla tvar iz koje je nastao život, tako se ljudska duša nakon smrti vraća u stablo u kojem ostaje sve do prigode novog rođenja, a katkad i cijelu vječnost. Velika je nevolja posjeći drvo u kojem se nalazi ljudska duša, jer, ako duša nema u blizini neko drugo ljubazno drvo koje će joj postati novim domaćinom, beznadno umire zajedno sa stablom. Zato su Sunčevi ratnici ču-vali gajeve s duhovima predaka, a pristup su im ima-li samo žreci, proročice i junaci. U gajevima duhova moglo se naići na svakojaka vilinska bića, patuljke ili


36


malčiće koje je neodoljivo privlačila magična životna sila gajeva. To je katkad uzrokovalo čarke između žreca i vila koje su neprestano oblijetale oko gajeva. To, me-đutim, nisu bili kobni sukobi jer su žreci nevoljko napa-dali vile, zazirući od njihove kadšto naopake ćudi, dok su vile poštovale moći žreca koji su, premda ljudi, znali čarolije što su ih branile od magičnih bića. Kako vile, kao i sva nezemaljska stvorenja, ne vole kada se netko čudno ponaša ili oblači, zazirale su od svetih ljudi koji su uvijek nekako odudarali od normalnoga svijeta, a katkad su, na sveopći užas vila i patuljaka, znali odjeću obući naopačke, što bijaše pouzdan štit protiv djelova-nja neljudskih bića i sila. Ljudi su, premda su posljednji od svih bića došli na svijet, vrlo brzo našli svoje mjesto na Drvetu života, štujući bogove i uzimajući od prirode dobra koja im je namijenio božanski Svarog.


Zbirka priča koju je za članove Svijeta knjige priredio pisac fantastičnih romana V S (Zagreb, 1963.) oživljava svijet drevnih slavenskih bogova u koje su vjerovali i stari Hrvati. Tragove tih vjerovanja nalazimo u mnogim narodnim običajima koji su i danas živo prisutni u hrvatskom narodu. Fantastične pripovijesti Vanje Spirina pokazuju da je svijet hrvatskih bogova jednako zamršen poput grčkog, rimskog ili nordijskog, a u njemu, osim bogova, obitavaju i mnoga smrtna i besmrtna bića.

• hrvatski mitovi i legende o nastanku svijeta• cjelokupna kozmologija i teogonija

• zanimljive i napete priče o borbi dobra i zla• razotkrivanje “vremena prekrivenih maglama

prošlosti” starijeg od onog iz Priča iz davnina Ivane Brlić-Mažuranić

• razotkrivanje “vremena prekrivenih maglama

ISBN 978-953-14-0559-1119,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Odabrao i priredio VANJA SPIRIN

Mitovi i legende.indd 1 29.5.2009 13:05:41

Najljepši hrvatski mitovi i legende

Documents

Transcript of Najljepši hrvatski mitovi i legende