HERMANN HESSENajljepe pripovijetke I

2Sadraj

Vuk .........................................................................................3Iz djetinjstva ...........................................................................7Pod starim suncem ...............................................................27Latinski ak .........................................................................73Ilintak ............................................................................... 109Prva pustolovina ................................................................. 153Casanovino obraenje ........................................................ 159Biljeka o piscu .................................................................. 190

3Vuk

Nikada prije u francuskome gorju zima nije bila tako stra-no hladna i duga. Zrak je tjednima stajao bistar, krt i hla-dan. Danju su velika, kosa snjena polja zagasito bijela i be-skrajna leala pod blistavo modrim nebom, a nou je svijetao i malen nad njima plovio mjesec, ljutit ledeni mjesec utoga sjaja kojega se jarka svjetlost na snijegu pretvarala u priguenu modrinu i izgledala kao pravi pravcati mraz. Ljudi su izbjega-vali sve putove, a napose visine, sjedili tromi i ljutiti u seoskim kolibama kojih su crveni prozori nou na plaviastoj mjeseini izranjali zadimljeno mutni i brzo se gasili.Bilo je to teko vrijeme za ivotinje iz okolice. One manje smrzavale su se hrpimice, ak su i ptice ugibale od mraza, a mrava im trupla postajala plijenom jastrebovima i vucima. No i oni su trpjeli nemilu hladnou i glad. Tamo je ivjelo samo nekoliko opora vukova, a nevolja ih je primorala da se vre poveu. Danju su samostalno izlazili. Katkad bi pokoji tumarao snijegom, mrav, gladan i oprezan, neujan i plah kao sablast. Njegova je tanka sjena klizila uza nj povrinom snije-ga. iljatu je gubicu njuei pruao prema vjetru i s vremena na vrijeme ispustio otar, napaen urlik. No naveer su izlazili u punom broju i promuklo zavijajui natiskivali se oko sela. Tamo se briljivo uvala stoka i perad, a iza vrstih prozorskih kapaka leale su uperene puke. Tek

4rijetko bi im dopao neki manji plijen, moda pas, a dvoje iz opora ve je ustrijeljeno.Studen nije poputala. Vukovi su esto u tiini zamiljeno le-ali zajedno, grijui jedni druge, i tjeskobno oslukivali za-mrlu pusto, sve dok jedan, ispaen okrutnim mukama gladi, najednom ne skoi i ispusti jezovit krik. I svi su prema njemu okrenuli njuke, zadrhtali i stali uglas strano zavijati, prijetei i jadikujui.Na posljetku se manji dio opora odlui na odlazak. Ranom zorom napustili su jazbine i okupili se, uzbueno i uplaeno njuei ledeni zrak. Zatim su krenuli brzim i ravnomjernim korakom. Vukovi koji su ostali, slijedili su ih pogledom kru-pnih, staklastih oiju, potrali za njima desetke koraka, zastali neodluni i zbunjeni, pa se polako vratili u prazne jazbine.Vuci odmetnici u podne su se razili. Troje je krenulo na istok prema vicarskoj Juri, a ostali produie prema jugu. Ono troje bile su lijepe, jake ivotinje koje su strano smravjele. Njihov uvueni svijetli trbuh bio je uzak kao ramena, na prsima su im alosno ispala rebra, gubice su im bile suhe, a oi krupne i zdvojne. Utroje su zali duboko u planine Jure, drugoga su dana ulovili ovna, treega dana psa i drijebe, pa su ih sa svih strana stali proganjati bijesni seljaci. U kraju bogatom selima i gradovima zavladao je strah od neobinih uljeza. Potanske saonice dobile su naoruanje, a iz sela u selo nitko nije iao bez puke. U stranome kraju, tri su se vuka nakon tako dobra ulova osjeala u isti mah i plaho i ugodno; postali su hrabriji no ikada prije kod kue i u po bijeloga dana provalie u staju na nekom majuru. Rika krava, praskanje rasprsnutih drvenih pre-grada, topot kopita i vru, pohlepan dah ispunie usku, toplu prostoriju. No ovaj su se put umijeali ljudi. Za vukovima je

5bila raspisana nagrada, pa je to udvostruilo hrabrost seljaka. Tako su ubili dva vuka, jednomu je puano zrno prostrijelilo vrat, a drugoga su zatukli sjekirom. Trei im je uspio pobjei te je trao sve dok se polumrtav ne srui na snijeg. Bio je naj-mlai i najljepi meu vucima, gorda ivotinja silne snage i gipkih oblika. Dugo je leao i soptao. Pred oima su mu se vr-tjeli krvavo crveni krugovi, i s vremena na vrijeme ispustio bi piskutav, bolan jecaj. Baena sjekira bila ga je pogodila u lea. Ipak se oporavio i uspio se ponovno osoviti na noge. Tek sada je vidio koliko je daleko trao. Nigdje na vidiku nije bilo ljudi ni sela. Tik ispred njega stajala je snijegom zametena mona planina. Bio je to Chasseral. Odlui ga zaobii. Morila ga je e, pa je sa snjenoga pokrivaa odgrizao komadie smrznu-te kore. S druge strane planine odmah je naiao na selo. Padala je veer. ekao je u gustoj jelovoj umi. Zatim se oprezno stao uljati oko vrtnih ograda slijedei miris toplih staja. Ulica je bila pusta. Plaho i pohotno mirkajui prikradao se izmeu kua. Tada odjeknu hitac. On zabaci visoko glavu i zamah-nu prednjim nogama kadli ve prasnu i drugi. Taj ga pogodi. Bijeli mu je trbuh postrance bio poprskan krvlju to je kapala gustim, krupnim kapljama. Ipak je uspio pobjei inei viso-ke skokove i domoi se ume u planini. Tamo je na trenutak oslukujui zastao i s dviju strana uo glasove i korake. Prepla-eno je pogledao prema vrhu planine. Bila je strma, umovita i teko prohodna. Pa ipak, nije imao izbora. Zadihano se uspi-njao uza strmu liticu dok se dolje planinom razlijegao amor psovki, zapovijedi i svjetlo fenjera. Ranjeni se vuk drhturei penjao sumranom jelovom umom dok mu se s boka cijedila smea krv.Hladnoa je popustila. Na zapadu je nebo bilo tamno i inilo se da najavljuje snijeg. Iscrpljeni se vuk napokon popeo u visi-

6nu. Sada je stajao na laganoj strmini velikoga snjenoga polja blizu Mont Crosina, visoko iznad sela otkuda je pobjegao. Nije osjeao glad, ve neku tupu, upornu bol od rane. Tih, boleiv cvile otme mu se iz oputene gubice. Srce mu je tuklo teko i bolno i osjeao je da ga ruka smrti pritie kao neizrecivo teko breme. Jedna usamljena jela irokih grana mamila ga je; sjeo se pod nju i tugaljivo zurio u sivu snjenu no. Prolo je pola sata. Tada na snijeg padne zagasito crvena svjetlost, neobina i meka. Vuk se stenjui ustane i okrene lijepu glavu prema svjetlu. To je mjesec, gorostasan i krvavo crven, izlazio na jugoistoku polako rastui na tmurnom nebu. Ve tjednima nije bio tako crven i krupan. alosna pogleda ivotinja je na umoru gledala zagasit mjeseev krug, i ponovno u hropcu bol-no i neujno ispustila slabaan jecaj u no.Pristigla su i druga svjetla i koraci. Seljaci u debelim gunjevi-ma, lovci i mladii sa ubarama i u nezgrapnim gamaama pr-tili su snijeg. Netko ciknu. Nali su vuka gdje skapava; ispalili su na njega dva hitca, ali ga nijedan ne pogodi. Tada vidjee da je ve na umoru pa udri po njemu tapovima i palicama. Nije to vie osjeao.Slomljenih nogu odvukli su ga dolje u St. Immer. Smijali su se, hvastali, radovali se rakiji i kavi, pjevali, kleli. Nitko nije pri-mjeivao ljepotu snijegom okovane ume ni bljetavilo viso-ravni ni rumeni mjesec koji je visio nad Chasseralom dok mu se slabana svjetlost lomila na cijevima puaka, u kristalima snijega i ugaslim oima zatuenog vuka.(1903.)

7Iz djetinjstva

Daleka smea uma posljednjih se dana ivahno krijesi zelenim mladicama. Danas sam pored puta spazio prve napola procvjetale jaglace. Na vlanome vedrom nebu sni-vaju meki travanjski oblaci, a iroke, tek uzorane njive tako su blistavo smee i s toliko se udnje steru mlakomu zraku ususret kao da eznu da u se neto prime i potjeraju i svo-je nemute snage iskuaju, oute i daruju u tisuama zelenih klica i poniklih vlati. Sve eka, sve se priprema, sve sanjari i klija u nekoj laganoj, blago nestrpljivoj groznici nastanka klica prema suncu, oblak prema polju, mlada trava prema zranim strujama. Iz godine u godinu u ovo vrijeme s nestrpljenjem i enjom vrebam kao da e mi neki poseban trenutak objasniti to udo novoga roenja, kao da se mora dogoditi da jednom, na sat vremena, u cijelosti vidim i shvatim tu objavu snage i ljepote i doivim kako ivot razdragano nie iz zemlje i prema svjetlu otvara svoje mlade krupne oi. I svake godine to udo, mirisno i zvonko, prolazi pokraj mene voljeno i oboavano i neshvaeno; evo tu je, a nisam ga vidio kako dolazi, nisam vi-dio kako je prsnula opna klice i prvo njeno vrelo zatreperilo na svjetlu. Najednom sve procvjetalo, drvee blista svijetlim liem ili pjenasto bijelim cvatom, a ptice se, klikui, u li-jepim lukovima premeu u toplom plavetnilu. udo se zbilo, mada ga nisam vidio, ume se izvijaju u oble svodove, a daleki vrhovi zovu, i vrijeme je da pripremimo izme i torbu, tap za

8pecanje i vesla i da se svim ulima radujemo mladomu ljetu koje je svaki put ljepe nego ikada prije i kao da svaki put sve bri kroi. Kako je dugo, kako je neiscrpno dugo neko bilo proljee dok sam bio djeak!Kada mi vrijeme dopusti, a srce je voljno, ja zalegnem u mo-kru travu ili se uzverem na prvo jae stablo, njiem se u gra-nju, udiem miris pupoljaka i svjee smole, gledam iznad sebe zamren splet granja, zelenila i modrine i kao tihi gost to u snu hoda ja stupam u blaeni vrt svoga djeatva. Tako nam ri-jetko uspijeva, a tako je divno ponovno se tamo vinuti i udah-nuti svje jutarnji zrak rane mladosti i jo jednom, na trenutak vidjeti svijet onakvog kakav je izaao iz Bojih ruku i kakvog smo ga svi u djetinjstvu vidjeli jer se u nama samima raalo udo snage i ljepote.U ono vrijeme drvee je veselo i prkosno raslo u visine, narcis i zumbul tako su blistavo lijepi nicali u vrtu; a ljudi, koje smo jo jedva poznavali, bili su prema nama vrlo njeni i blagi jer su na glatkom nam elu jo osjeali boanski daak o kojemu mi nita nismo znali i kojega smo u tenji za odrastanjem ne-hotice i nesvjesno izgubili. Kako sam samo bio divlji i neobuz-dan djeak, koliko se od malena otac za mene brinuo, koliko je majka strahovala i uzdisala! - pa ipak, i na mom je elu bilo Bojega sjaja, i to sam vidio bilo je lijepo i ivo, a mojim su mislima i snovima, i kada nisu bili nimalo pobone naravi, bratski prolazili i aneli i uda i bajke.Iz doba mojega djetinjstva s mirisom svjee uzoranih polja i zazelenjelih uma povezana je jedna uspomena koja mi se sva-koga proljea vraa i tjera me da ponovno naas oivim ono napola zaboravljeno i neshvaeno vrijeme. I sada na nju mi-slim i pokuat u, uzmognem li, o njoj pripovijedati.

9U naoj spavaoj sobi prozorski su kapci bili zatvoreni, i leao sam u mraku napola budan, sluao mlaega brata kako pokraj mene otro i ravnomjerno die i ponovno sam se udio to sklopljenih oiju umjesto mrkloga mraka vidim sve samo a-renilo boja, ljubiaste i zagasito crvene krugove koji su se sve vie irili i rasplinjavali u tami i neprestano se iznutra naviru-i obnavljali, svaki od njih obrubljen tankom utom vrpcom. Oslukivao sam i vjetar to se u mlakim, nehajnim zapusima sputao s planina, blago se kovitlao u visokim topolama i gdje-kad svom teinom pritiskao krov koji je pod njim stenjao. Po-novno mi je bilo ao to djeca nou ne smiju ostati budna i izai, ili barem stajati uz prozor, i sjetio sam se jedne noi kada je majka zaboravila zatvoriti prozorske kapke.Tada sam se probudio usred noi, tiho se ustao i oklijevajui priao prozoru. Pod prozorom je bilo neobino svijetlo, uope nije bilo crno i kao u rogu mrano kako sam zamiljao. Sve je izgledalo magliasto i zamueno i tuno, krupni su oblaci stenjali preko cijeloga neba, a plaviasto-crne planine kao da su s njima plovile, kao da se svi boje i bjee ne bi li utekli pred nekom nadolazeom nesreom. Topole su usnule i izgledale posve klonulo kao neto mrtvo ili ugaslo, ali je zato na dvori-tu kao i uvijek stajala klupa i vjedro s bunara i mlado stablo kestena, no i oni pomalo umorni i nujni. Nisam znao jesam li kratko ili dugo gledao kroz prozor promatrajui taj blijedi pre-obraeni svijet, kadli u blizini stade zavijati ivotinja, plaljivo i plaho. Mogao je biti pas, pa i ovca ili tele koje se probudilo i u mraku osjetilo strah. On i mene obuze, pa pobjegoh natrag u sobu i u postelju nesiguran trebam li zaplakati ili ne. No, prije negoli sam ita odluio, zaspah.Sve je to sada opet zagonetno vrebalo vani, iza zatvorenih pro-zorskih kapaka, i bilo bi tako lijepo i opasno iznova proviri-

10

ti. Ponovno sam zamiljao tmurna stabla, slabano, treperavo svjetlo, utihnulo dvorite, planine to umiu zajedno oblacima, blijede pruge na nebu i bezbojnu seosku cestu to se nejasno gasila u sivkastoj daljini. Tamo se, zaogrnut u velik crn kaput, uljao lopov, ili ubojica, ili je pak netko zalutao i trao amo-tamo u strahu od noi, bjeei pred zvijerima. Moda je bio djeak moje dobi koji je zalutao ili pobjegao ili je otet ili bez roditelja, i mada je bio hrabar, ve ga je sljedei noni duh mogao ubiti ili ga vuk zgrabiti. Moda su ga razbojnici odveli u umu, pa je i sam postao razbojnik, dobio ma ili dvocijevni pitolj, velik eir i visoke jahake izme.Odavde je bio potreban samo jo jedan korak, bezvoljno pre-putanje, i naao bih se u zemlji snova i mogao oima vidjeti i rukama dotaknuti sve to je sada jo bilo sjeanje i misao i mata.No nisam zaspao jer je u tom trenutku, kroz kljuanicu sob-nih vrata, iz lonice mojih roditelja prema meni potekla tanka, crvena zraka svjetlosti, ispunila tamu slabanom, treperavom slutnjom svjetla i na vratima ormara, to su najednom prigu-eno zasvijetlila, naslikala utu, zupastu mrlju. Znao sam da sada otac ide lei. uo sam ga kako tiho gaca u arapama, a odmah potom zauh i njegov priguen dubok glas. Jo je krat-ko razgovarao s majkom.Spavaju li djeca? upitao je.Da, ve odavno, rekla je majka, a ja sam se posramio to sam jo budan. Zatim je na trenutak utihnulo, no svjetlo je i dalje gorjelo. Vrijeme mi se oduilo i san se ve htio spustiti na oi kadli majka ponovno zapoe.Jesi li pitao i za Brosija?Sm sam ga posjetio, rekao je otac. Naveer sam bio tamo.

11

Da se ovjek nad njim saali.Zar je tako loe?Vrlo loe. Vidjet e, kada doe proljee odnijet e ga. Smrt mu je ve na licu.to misli, rekla je majka, da poaljem jednom prilikom maloga? Moda bi dobro djelovalo.Kako god eli, odgovorio je otac, ali nije nuno. to tako malo dijete zna o tome?Onda laku no.Da, laku no.Svjetlo se ugasilo, zrak je prestao titrati, pod i vrata ormara ponovno su utonuli u tamu, a sklopivi oi opet sam vidio lju-biaste i tamnocrvene krugove sa utim rubom kako naviru i rastu.No dok su roditelji tonuli u san, a sve je utihnulo, moja je izne-nada uzbuena dua ustro radila duboko u no. Onaj napola shvaeni razgovor pao je u nju kao plod u neku mlaku, i nad njim se stadoe brzo i plaho iriti uurbani krugovi, i dua zadrhta od tjeskobne znatielje.Brosi o kojemu su govorili roditelji gotovo je bio nestao iz moga vidokruga, u najboljem sluaju bio je jo mutno, skoro ugaslo sjeanje. A sada, on kojemu sam jedva jo znao ime, polako se borei izbijao je na povrinu i ponovno bivao iva slika. Isprva sam znao tek da sam to ime neko mnogo puta uo i sam zazivao. Zatim sam se sjetio jesenjega dana kada mi je netko darovao jabuke. Sjetio sam se da je to bio Brosijev otac, a onda sam najednom ponovno znao sve.Vidio sam lijepoga djeaka po imenu Brosi, godinu dana sta-rijega, ali ne i viega od mene. Prije moda godinu dana nje-

12

gov je otac bio na susjed, a taj mi je djeak postao prijatelj; no moje sjeanje nikada nije do tamo sezalo. Ponovno sam ga jasno vidio: nosio je pletenu plavu vunenu kapu s dva udna roga, i uvijek je u torbi imao jabuke ili kriku kruha, i im bi postajalo dosadno, obino je ve imao spremnu neku zamisao, igru ili prijedlog. Na sebi je i radnim danom imao prsluk na kojemu sam mu veoma zavidio. Prije sam mislio da u njemu nema skoro nimalo snage, sve dok jednom u selu nije prebio kovaeva sina jer mu se rugao zbog rogate kape koju mu je majka isplela; tada sam ga se neko vrijeme bojao. Imao je pri-pitomljena gavrana koji je, pak, u jesen s hranom dobio previe mladoga krumpira te uginuo, a mi smo ga pokopali. Lijes mu je bila kutijica, no bila je premalena i poklopac se nije mogao nataknuti. Ja sam poput sveenika odrao nadgrobni govor, a kada je Brosi zaplakao, moj mlai brat prasnu u smijeh, Brosi ga udari, zatim i ja, i malian stade tuliti, a mi se razbjeasmo. Poslije je k nama dola Brosijeva majka i rekla da mu je jako ao, a ako bismo sutra popodne doli do nje, poastila bi nas kavom i kolaem od dizana tijesta koji je ve u penici. Za kavom nam je Brosi kazivao priu koja je u sredini uvijek po-injala ispoetka, i premda ju nikada nisam uspio zapamtiti, uvijek sam se pri pomisli na nju morao nasmijati.No to je bio tek poetak. Istodobno su mi na um padale tisue doivljaja, svi od ljeta i jeseni, kada mi je Brosi bio prijatelj, i u tih nekoliko mjeseci, otkako ga nije bilo, gotovo sam ih sve zaboravio. A sad su nahrupili sa svih strana, poput ptica kada im zimi baci zobi, svi najednom, jatimice.Ponovno sam se sjetio blistavoga jesenjeg dana kada se Da-chtelbauerova toranjska klikavka izvukla iz upe. Podrezano krilo bilo joj je izraslo, mjedeni je lani oko noge tarui pre-

13

kinula i izala iz uske mrane upe. Sada je suelice kui mir-no sjedila na stablu jabuke, a desetak je ljudi stajalo na ulici ispod drveta, gledalo uvis, govorilo i davalo prijedloge. Nama djeacima, Brosiju i meni, bilo je osobito tjeskobno u dui dok smo stajali tamo sa svima i promatrali pticu kako mirno sjedi na stablu i otro i smjelo gleda prema nama. Ta se vie nee vratiti, uzviknu netko. Nato sluga Gottlob ree: Da jo moe letjeti, ve bi odavno odmaglila. Klikavka je, ne isputajui granu iz kanda, iskuavala svoja velika krila; bili smo strano uzbueni i ni sam nisam znao to bi me vie obradovalo, da smo je uhvatili ili da je odletjela. Na posljetku je Gottlob pri-maknuo ljestve, Dachtelbauer se popeo i pruio ruku prema klikavki. Uto ptica ispusti granu i snano zalepee krilima. Nama djeacima srce je tako glasno tuklo da smo gotovo osta-li bez daha; opinjeno smo promatrali lijepu pticu to lepee krilima, a onda je doao trenutak kada je klikavka uinila ne-koliko velikih zamaha i vidjevi da jo moe letjeti stala se polako i gordo sve vie i vie u velikim krugovima dizati uvis sve dok nije postala sitna kao poljska eva i neujno se izgubila na svjetlucavu nebu. Kada su ljudi ve odavno otili, mi smo jo uvijek tamo stajali, dizali glave uvis i pogledom pretrai-vali nebo; tada Brosi najednom veselo poskoi visoko u zrak i doviknu ptici: Leti, samo leti, sada si opet slobodna.Morao sam se prisjetiti i susjedove ostave za kolica. U njoj smo skutreni jedan do drugoga uali dok je vani lijevala kia, slu-ali zvuk i huk pljuska i promatrali tlo u dvoritu u kojem su se stvarali potoci, struje i lokve, izlijevali se, kriali i mijenjali. A jednom, dok smo tako uali i oslukivali, zapoe Brosi: Vidi, dolazi potop, to emo sada? Sva su sela ve potopljena, voda ve nadire do ume. I tada smo sve zamiljali, izviali uokolo po dvoritu, oslukivali pljusak i u njemu prepoznavali um

14

dalekih valova i morskih struja. Rekao sam da bismo morali napraviti splav od etiri ili pet greda koja bi nas dvojicu mogla ponijeti. No Brosi me prekori: Tako dakle, a tvoji otac i maj-ka, a moj otac i moja majka, a maka i tvoj mlai brat? Njih ne bi poveo? Na to, dodue, u uzbuenju i pred opasnou nisam bio mislio, a da bih se opravdao, slagao sam: Da, ali mislio sam da su se ve svi utopili. No, on se zamislio i sneveselio jer je sve zorno vidio, pa ree: Promijenimo igru.U ono vrijeme, dok je njegov siroti gavran jo bio na ivotu i posvuda skakutao, odnijeli smo ga jednom zgodom u nau vrt-nu sjenicu i stavili na poprenu gredu, a on je po njoj trkarao tamo-amo jer nije mogao sii. Pruio sam mu kaiprst i u ali rekao: Hajde, Jakobe, ugrizi! Uto me on utinu za prst. Nije me jako zaboljelo, ali me naljutilo, pa sam zamahnuo da ga udarim i tako kaznim. No Brosi me vrsto zgrabio oko struka i nije putao sve dok ptica, koja je u strahu sletjela s grede, nije pobjegla van. Pusti me, vikao sam borei se s njim, ujeo me.Sam si mu rekao: Ugrizi, Jakobe! uzviknuo je Brosi i obja-snio mi da je ptica posve imala pravo. Ljutilo me njegovo po-povanje, pa sam mu rekao: Neka ti bude, no odluio sam iduom se prilikom osvetiti gavranu.Poslije, kada je Brosi ve izaao iz vrta i bio na pola puta kui, jo jednom me zovne i krene natrag. ekao sam ga. Prie mi i ree: Moe li mi vrsto obeati da Jakobu nee vie nau-diti? Kako nisam nita odgovorio, drei se prkosno, on mi obea dvije velike jabuke. Prihvatio sam i on poe kui.Netom poslije toga, u vrtu njegova oca dozrele su na stablu prve jabuke i on mi je dao obeane dvije, izabravi meu naj-ljepima i najveima. Sada me je bilo stid i nisam ih odmah

15

htio uzeti sve dok nije rekao: Ta uzmi ih, nije to zbog Jakoba, ionako bih ti ih dao, a i tvoj e braco dobiti jednu. Tada sam ih uzeo.Jednom smo pak cijeloga popodneva skakutali po livadi, a onda zali u umu u kojoj je ispod bunja rasla meka mahovi-na. Bili smo umorni, pa sjedosmo na tlo. Nekoliko je muica zujalo iznad neke gljive, a umom su letjele svakovrsne ptice; poznavali smo samo neke, ali veinu ne. uli smo i unu kako marljivo kucka, i osjeali smo se tako ugodno i veselo da smo skoro prestali razgovarati. Samo kada bi netko otkrio kakvu posebnost, na nju bi upozorio i pokazao ju drugom. U tom nad svodenom zelenom prostoru strujala je zelena blaga svjetlost, a umi se kraj gubio negdje u daljini u smeem sumraku ispu-njenom slutnjom. Ono to se tamo iza micalo, utanje lia i lepet ptijih krila, dolazilo je iz zaaranih bajkovitih dubina, odzvanjalo tajnovito udnim zvukom i moglo je svata znai-ti.Kako je Brosiju bilo pretopio od tranja, skinuo je jaknu, a zatim i prsluk i cijeli se ispruio u mahovinu. U jednom se trenutku okrenuo, koulja mu se na vrhu rastvorila, a ja sam se silno uplaio ugledavi iznad njegova bijelog ramena dugaak crven oiljak. Odmah sam ga htio ispitati odakle mu oiljak i ve sam se radovao prii o pravoj nesrei; ali tko e ga znati zato, najednom ipak nisam htio pitati, ve sam se pravio kako da nita nisam vidio. U isto vrijeme strano mi je bilo ao Brosija s njegovim velikim oiljkom koji je sigurno bio uasno krvario i bolio, i u tom trenutku moji su osjeaji prema njemu postali mnogo njeniji nego prije, ali nita nisam mogao rei. Poslije smo zajedno izali iz ume i vratili se kui; tada sam otiao u sobu i donio svoju najbolju puku, koju mi je svoje-

16

dobno napravio sluga od debela bazgova trupca, a zatim sam siao i darovao ju Brosiju. Isprva je mislio da se alim, zatim ju nije elio primiti i ak je ruke stavio na lea, pa sam mu ju morao gurnuti u torbu.Pria za priom, svih sam se ponovno sjetio. I one iz jelove ume s druge strane potoka kamo sam preao s prijateljem jer smo eljeli vidjeti srne. Stupili smo u taj iroki prostor, na glat-ko smee tlo izmeu ravnih stabala to su sezala nebu pod oblake, ali koliko god smo hodali, nismo naili ni na jednu jedinu srnu. No vidjeli smo mnotvo velikih kamenih groma-da izmeu gologa korijenja jela, a skoro sve kamenje imalo je mjesta na kojima je rastao uzak sveanj svijetle mahovine poput malih zelenih pjega. Htio sam sastrugati jednu od malih mahovina koja nije bila mnogo vea od dlana. Ali Brosi hitro ree: Nemoj, pusti ju! Upitao sam zato, a on mi objasni: Kada aneo hoda umom, to su mu tada stope; svugdje gdje stane odmah u kamenu izraste takva mahovina. Sada smo zaboravili srne i ekali hoe li moda ba sada naii aneo. Zastali smo napregnuvi ula; u cijeloj je umi vladala grobna tiina, a na smeem su tlu treperile svijetle suneve pjege, u daljini su se okomita stabla zbijala u neki visok crven zid od stupova, a u visini, iza gustih crnih kronja plavilo se nebo. S vremena na vrijeme neujno bi prostrujao lagan prohladan povjetarac. Tada bismo obojica postali tjeskobni i sveani jer je bilo tako tiho i samotno i jer e uskoro moda doi aneo, a malo poslije krenuli smo zajedno sasvim tiho i urno, proli pokraj mnogih stijena i stabala i izali iz ume. Naavi se po-novno na livadi i preavi potok, jo smo neko vrijeme gledali prijeko, a onda se trkom vratili kui.Poslije sam imao jo jednu svau s Brosijem, a onda smo se

17

opet pomirili. Bliila se ve zima i rekoe mi da je Brosi bo-lestan i elim li ga posjetiti. Otiao sam jednom ili dvaput i naao ga kako lei u postelji i gotovo nita ne govori, a to mi je bilo tjeskobno i dosadno premda mi je njegova majka daro-vala pola narane. Na tome je i ostalo; igrao sam se sa svojim bratom i Lohnersnikelom ili s djevojicama, i tako je prolazilo jedno dugo, dugo vrijeme. Pao je snijeg i okopnio, zatim po-novno pao; potok se zaledio, pa se odmrznuo i bio sme i bijel i napravio poplavu i iz gornje doline doplavio krmau to se utopila, i gomilu drva; izlegli su se pilii od kojih je troje ugi-nulo; moj se braco razbolio, pa ozdravio; u tagljevima se mla-tila slama, u kui se prelo, a i polja su ponovno uzorana, ali sve bez Brosija. Tako se on sve vie i vie udaljavao, na posljetku nestao, i bio sam ga zaboravio - sve do sada, do ove noi kada je crvena svjetlost potekla kroz kljuanicu i kada sam uo oca kako majci govori: Kada doe proljee odnijet e ga.Usnuo sam u kolopletu silnih uspomena i osjeaja, i moda bi ve iduega dana u arkoj elji za novim doivljajima tek pro-bueno sjeanje na iezloga druga ponovno potonulo i moda se nikada vie ne bi vratilo s onom istom, svjeom ljepotom i snagom. No ve za dorukom majka me upita: Sjeti li se ponekad Brosija koji se uvijek s vama igrao?Da, uzviknuh, a ona nastavi blagim glasom: Zna, na pro-ljee biste vas dvojica zajedno poli u kolu. Ali on je sada toliko bolestan da se to moda nee dogoditi. Bi li poao k njemu?Rekla je to vrlo ozbiljno, a ja sam se sjetio oevih rijei koje sam prole noi uo, i obuze me jeza, no u isti mah i neka plaha znatielja. Brosiju je, kazao je otac, smrt bila na licu, a to mi se inilo neizrecivo jezivim i udesnim.

18

Ponovno sam rekao da, a majka mi je izrijekom napomenula: Misli na to da je veoma bolestan! Ne moe se sada s njim igrati i ne smije galamiti.Sve sam obeao i ve sada sam se trudio biti vrlo tih i skro-man, te jo istoga jutra pooh k njemu. Zastao sam ispred kue koja je u prohladnom dopodnevnom svjetlu spokojno i pomalo sveano stajala iza svojih dvaju ogoljelih kestena. Malo sam priekao, osluhnuo zvukove iz hodnika i skoro poelio vratiti se kui. Ipak sam pribrao hrabrost, u hipu preskoio tri crve-ne kamene stube, proao kroz otvoreno krilo vrata, u hodu se osvrnuo te pokucao na sljedeim vratima. Brosijeva je majka bila siuna, okretna i blaga enica; pojavila se vani, podigla me i poljubila, a onda upitala: Htio si posjetiti Brosija?Nedugo zatim zastala je na gornjem katu ispred bijelih sob-nih vrata drei me za ruku. U toj njezinoj ruci, koja me tre-bala pribliiti onim mrano sluenim jezivim udima, nisam vidio nita drugo doli ruku anela ili arobnjaka. Srce mi je ustraeno i silovito tuklo kao da me eli upozoriti, i oklijevao sam svim snagama i kanio ustuknuti, pa me ena skoro morala uvui u sobu. Bila je to velika, svijetla i udobna soba; stajao sam zbunjen i uasnut na vratima i gledao prema svijetlom krevetu sve dok me ena nije do njeg odvela. Brosi se tada okrenu prema nama.Zagledao sam mu se u lice, usko i iljato, ali nisam u njemu vi-dio smrt, ve samo traak svjetlosti, a u oima neto neobino, dobroduno ozbiljno i strpljivo, i od tog pogleda obuzee me slini osjeaji kao za onog stajanja i oslukivanja sred utihle jelove ume kada sam u tjeskobnoj znatielji zaustavljao dah osjeajui kako tik do mene prolaze aneoski koraci.

19

Brosi kimnu i prui mi ruku, vruu i usahlu. Majka ga je po-gladila, kimnula mi i izala iz sobe. Stajao sam sm uz njegov mali visoki krevet i gledao ga, i neko vrijeme nismo izustili ni rije.No, jesi li to jo ti? ree zatim Brosi.Uzvratim mu: Da, a ti?A on e: Je li te tvoja mama poslala?Kimnuo sam.Bio je umoran, pa glavu ponovno spusti na jastuk. Nisam znao to bih rekao, samo sam grizao rojtu na kapi i netremice ga gledao sve dok se nije osmjehnuo i u ali sklopio oi.Tada se malo okrenuo na stranu i dok je to inio iznenada sam kroz prorez ispod dugmadi na koulji ugledao kako svjetluca neto crveno. Bio je to onaj veliki oiljak na ramenu, i ugle-davi ga, najednom briznem u pla.Ma, to ti je? upitao me odmah.Nisam mogao nita odgovoriti, nego sam i dalje plakao briui obraze grubom kapom sve dok me nije zaboljelo.Daj, reci. Zato plae?Samo zato jer si tako bolestan, rekao sam. No to nije bio pra-vi razlog. Bio je to samo nalet snane i suosjeajne njenosti kakvu sam svojedobno ve osjetio, i ona je u meni iznenada navrla ne mogavi se drukije osloboditi.Nije tako loe, rekao je Brosi.Hoe li uskoro ozdraviti?Da, moda.A kada?Ne znam. To dugo traje.

20

Nakon nekog vremena najednom primijetih da je zaspao. Pri-ekao sam jo trenutak, a zatim izaao, spustio se niza stube i vratio kui i bio sretan to me majka nije nita pitala. Vjero-jatno je vidjela da sam se promijenio i da sam neto doivio, pogladila me po kosi i kimnula ne rekavi ni rije.Usprkos tomu sasvim je mogue da sam onoga dana bio jo i vrlo nestaan, naprasit i grub, bilo da sam se posvaao s bra-tom ili iivcirao sluavku u kuhinji ili pak gacao po mokrom polju i vratio se kui sav zamazan. Neto tako sigurno se dogo-dilo, jer se dobro sjeam da me jo iste veeri majka vrlo nje-no i ozbiljno pogledala - valjda me je bez rijei htjela podsjetiti na dananje dopodne. Dobro sam ju razumio i osjetio grinju savjesti, a kada je to primijetila, uinila je neto osobito. Iz svoga stalka na prozoru dala mi je malen lonac za cvijee pun zemlje i u njega utaknula crnkast gomolj koji je ve potjerao nekoliko iljatih, svijetlozelenih sonih mladih listia. Bio je to zumbul. Pruila mi ga je govorei: Pazi, sada ti ga dajem. Poslije e od njega biti velik crven cvijet. Tamo u ga staviti, a ti na njega mora paziti, ne smije ga se doticati ni prenositi, a svakoga se dana mora dvaput zalijevati; zaboravi li, ve u te podsjetiti. Razvije li se u lijep cvijet, smije ga uzeti i odnijeti Brosiju neka se raduje. Moe li na to misliti?Stavila me u postelju, a ja sam s ponosom mislio na cvijet nje-govanje kojega mi se inilo asnom i vanom dunou, no ve iduega jutra zaboravio sam ga zaliti, pa me majka podsjetila. A to je s Brosijevom lonanicom? upitala je, a tih je dana to morala ne jednom ponoviti. Pa ipak, u ono vrijeme nita me nije toliko zaokupljalo i inilo sretnim kao moja lonanica. U sobi i u vrtu bilo je dovoljno i drugoga, veega i ljepega cvi-jea, a otac i majka esto su mi ga pokazivali. No sada sam po

21

prvi put i od srca takvu biljicu promatrao, elio, njegovao i o njoj skrbio.Nekoliko dana cvijet je izgledao otuno kao da pati od nekog nedostatka i ne nalazi dovoljno snage za rast. Kada sam zbog toga najprije postao potiten, a onda i nestrpljiv, majka mi ree: Vidi, s tom je lonanicom kao i s teko bolesnim Brosijem. Tu ovjek mora biti dvaput ljubazniji i paljiviji nego inae.Ta mi je usporedba bila razumljiva i ubrzo me navela na sa-svim novu pomisao koja me otad posvema zaokupila. Sada sam osjeao tajnu sponu izmeu malene biljke to je s mukom rasla i bolesnoga Brosija; i na posljetku sam vrsto vjerovao da, uspije li zumbul, i moj prijatelj mora ozdraviti. Ali ako se zumbul ne oporavi, i prijatelj e umrijeti, a ja u za to mo-da snositi dio odgovornosti jer sam zanemario biljku. Kada se to razmiljanje u meni uvrstilo, uvao sam lonac s cvijetom bojaljivo i ljubomorno kao neko blago u kojem su zatvorene posebne, samo meni znane i povjerene arobne moi.Tri ili etiri dana nakon moga prvog posjeta - biljka je izgle-dala jo prilino jadno - ponovno sam svratio u susjednu kuu. Brosi je morao leati posve mirno, a kako nisam imao to za rei, stajao sam uz postelju i promatrao uvis upravljeno lice bolesnika koje je njeno i toplo virilo iz bijelih plahta. Povre-meno bi otvorio, pa zatvorio oi, ali se nije pomicao, a neki mudriji i stariji promatra moda bi djelomice i osjetio da je Brosijeva dua ve bila nemirna i eljela razmiljati o povrat-ku. I upravo kada me obuzimao strah od tiine u sobi, ula je susjeda tiha koraka i ljubazno me odvela.Idui put doao sam mnogo vedrijeg srca jer je kod kue moja lonanica nekom novom radou i snagom tjerala iljato veselo lie. Toga je dana i bolesnik bio vrlo ivahan.

22

Sjea li se dok je jo gavran bio iv? upitao me.Sjeali smo se gavrana i o njemu razgovarali, oponaali one tri rijei koje je znao izgovoriti i sa udnjom i sjetom govorili o nekoj sivkasto crvenoj papigi koja je navodno svojedobno ovamo zalutala. Bio sam se raspriao, i dok je Brosija ubrzo ponovno svladavao umor, na trenutak sam posve zaboravio njegovu bolest. Priao sam u naoj kui ve legendarnu priu o odbjegloj papigi. Vrhunac prie bio je kada neki vremeni sluga ugleda lijepu pticu kako sjedi na krovu upe te primakne ljestve ne bi li je ulovio. Kada se pojavio na krovu i oprezno se pribliio papigi, ova mu ree: Dobar dan! Uto sluga skine kapu govorei: Oprostite molim vas, skoro sam pomislio da ste ptica.Ispriavi to, pomislio sam da e se Brosi sada morati groho-tom nasmijati. No kako to nije odmah uinio, zaueno sam ga pogledao. Vidio sam kako se lagano i srdano smijei, obraza malo rumenijih nego prije, ali nita nije govorio niti se glasno smijao.Tada mi se najednom uini kao da je mnogo godina stariji od mene. Moja se radost u trenutku ugasila, a umjesto nje obuze me zbunjenost i tjeskoba jer sam dobro osjeao da je izmeu nas izraslo neto novo, neka udna smetnja.U sobi je zujala velika zimska muha, pa sam upitao da li da je ulovim.Nemoj, pusti ju! ree Brosi.I to mi je zazvualo kao da je izgovorila odrasla osoba.Otiao sam zbunjen.Na povratku kui, po prvi put u ivotu osjetio sam djeli one slutnjom ispunjene, prikrivene ljepote ranoga proljea, to u

23

ga ponovno osjetiti tek godinama poslije, na samome kraju svoga djeatva.to je to bilo i kako je dolo, ne znam, ali se sjeam da je hu-jao vjetar, da su na rubu oranica strile vlane, tamne grude zemlje i prugasto se presijavale i da se u zraku osjeao osobit miris fena. Sjeam se i da sam htio pjevuiti neku melodiju, ali sam odmah prestao jer me neto titalo i stiavalo.Taj kratki put od susjedne kue prema mojoj, neobino mi se duboko urezao u pamenje. Jedva da se jo sjeam neke poje-dinosti; no katkada, uzmognem li sklopljenih se oiju vratiti u to vrijeme, ini mi se da jo jednom zemlju vidim oima djete-ta - kao dar i djelo Boje to, lagano tinjajui, sanjari u svojoj netaknutoj ljepoti kakvu mi stariji poznajemo inae samo iz djela umjetnika i pjesnika. Put moda nije bio dug ni cijelih dvjesto koraka, ali je na njemu i iznad njega i na njegovu rubu ivjelo i zbivalo se beskrajno vie negoli na mnogim mojim kasnijim putovanjima.Gola stabla voaka pruala su u zrak isprepletene i prijetee grane, a s tankih vrhova ogranaka crvenkasto smee smola-ste pupoljke. Iznad njih je strujao vjetar i rojili se hitri oblaci, ispod njih je izvirala gola zemlja u proljetnom vrenju. Izlila se jama puna kinice i preko ceste odaslala uzak mutan potok kojim je plovilo krukovo lie i smei iverci, a svaki je od njih bio brod, jurio i nasukao se, doivio radost i tugu i mijenu sudbine, a s njima sam ih i ja doivio.Iznenada mi u zraku pred oima zalepra mrana ptica, pre-vrne se i posrnuvi zalepee krilima, najednom ispusti dug glasan triler i u posljednjem odsjaju prhne u visine, a za njom poleti i moje zaueno srce.Prazna teretna kola s neupregnutim pomonim konjem stigla

24

su uza kripu, nastavila se kotrljati i prikovala mi pogled sve do iduega zavoja, doavi sa svojim snanim konjima iz ne-kog nepoznatog svijeta i u njemu ieznuvi, budei i sa sobom odnosei asovite lijepe slutnje.To je tek jedna lijepa uspomena, ili dvije, tri; no tko e pobro-jati sve one doivljaje, uzbuenja i radosti to ih u jednome satu djetetu prirede stijene, biljke, ptice, zrak, pa ih ono odmah potom zaboravi, da bi ih ipak prenijelo u sudbine i mijene bu-duih godina? Osobita nijansa zraka na obzorju, slabaan um u kui, u vrtu ili u umi, pogled na leptira ili uh nekog mirisa u meni esto naas pokrene itave oblake sjeanja na prola vremena. Ona nisu jasna i pojedinano prepoznatljiva, ali sva nose onaj isti negdanji zamamni miris kada je izmeu mene i svakog kamena i ptice i potoka postojao srdaan ivot i pove-zanost ije ostatke ljubomorno nastojim sauvati.Moja se lonanica u meuvremenu pridigla, pruila lie uvis i vidljivo ojaala. S njom mi je rasla i radost i vjera u ozdrav-ljenje moga prijatelja. Svanuo je i dan kada se izmeu debelih listova stao okretati i uspravljati okrugao crvenkast pupoljak cvijeta, i dan kada se pupoljak otvorio raskrivi tajnovito klup-ko ubavih crvenih latica s bjelkastim rubovima. No dan kada sam lonanicu s ponosom i radosnom obazrivou odnio u kuu naih susjeda i predao Brosiju, posve sam zaboravio.Onda je doao i jedan svijetao sunan dan; iz tamne oranice ve su strili tanki zeleni vrci, oblaci su imali rubove od zlata, a na mokrim cestama, na dvoritima i trijemovima zrcalilo se blago, isto nebo. Brosijev je mali krevet bio primaknut blie prozoru na kojem se blistao crveni zumbul; bolesnika su malo pridigli i podmetnuli mu jastuke. Razgovarao je sa mnom ne-to vie nego inae, po kratko mu je oianoj plavoj kosi veselo

25

i sjajno tekla topla svjetlost i crveno sjajila kroz ui. Bio sam odlino raspoloen i jasno vidio da e ubrzo sasvim ozdraviti. Njegova je majka takoer sjedila u sobi, i kada joj se inilo da je dovoljno, podarila mi je utu zimsku kruku i poslala me kui. Jo na stubama zagrizao sam kruku, bila je meka i med-na, a sok mi se cijedio niz bradu i ruku. Ogrizak sam usput u visokom luku hitnuo preko polja.Iduega je dana lijevalo kao iz kabla, morao sam ostati u kui i smio sam uredno opranim rukama do mile volje uivati u ilustriranoj Bibliji u kojoj sam ve imao mnoge miljenike, no najdrai mi je ipak bio rajski lav, Eliezerove deve i mali Mojsi-je u au. Ali kada je i drugoga dana nastavilo pljutati, postao sam mrzovoljan. Pola prijepodneva proveo sam zurei kroz prozor u kesten i dvorite u kojem je grgoljila kia, zatim su se izredale sve moje igre, a kada su i one bile gotove i padala je veer, jo sam se i s bratom posvaao. Stara pria: jedan drugoga smo zadirkivali sve dok mi malian nije rekao teku pogrdu, tad sam ga udario, a on je kroz sobu, hodnik, kuhinju, stubite i spavaonicu tulei otrao k majci i bacio joj se u krilo, dok je mene ona uzdiui otpravila. Kada se otac vratio kui, sve je sasluao, mene kaznio i s nunim opomenama strpao u krevet. Osjeao sam se beskrajno nesretno, no ubrzo sam zaspao obliven suzama.Kada sam ponovno, vjerojatno iduega jutra, stajao u Brosije-voj bolesnikoj sobi, njegova je majka neprestano drala prst na ustima i opominjui me gledala, a Brosi je leao sklopljenih oiju tiho stenjui. S tjeskobom sam mu pogledao lice, bilo je blijedo i od boli izoblieno. A kada je Brosijeva majka primila moju ruku i spustila ju na njegovu, otvorio je oi i na trenutak me blago pogledao. Oi su mu bile krupne i promijenjene, a

26

kada me pogledao, to je bio stran, udan pogled kao iz neke daleke tuine, kao da me uope ne pozna i da mi se udi, no da istodobno ima neke druge i mnogo vanije misli. Poslije kratkoga vremena na prstima sam se iskrao iz sobe.Toga poslijepodneva, dok mu je majka na njegovu molbu ka-zivala priu, utonuo je u drijem koji je trajao sve do veeri, a za to je vrijeme njegovo slabano bilo polako posustajalo i utihnulo.Kada sam poao na spavanje, majka je ve znala. Ipak, rekla mi je tek ujutro, poslije alice mlijeka. Potom sam cijeloga dana tumarao uokolo kao u snu, zamiljajui da je Brosi preao k anelima i postao jedan od njih. Nisam znao da njegovo malo mravo tijelo s oiljkom na ramenu jo lei prijeko u kui, a ni od pogreba nisam nita vidio ni uo.Moje su se misli time mnogo bavile, i trebalo je proi neko vrijeme dok mi pokojnik ne postane dalek i nevidljiv. A onda je, rano i iznenada, stiglo cijelo proljee, iznad brjegova je za-lepralo uto i zeleno, u vrtu je zamirisalo na mlado bilje, ke-stenovo je drvo iz raspuklih pupoljaka pipkalo uokolo svojim blago svijenim listovima, a pokraj svih jama na debelim su se stabljikama ozareno zlatili blistavi maslaci.(1903/1904.)

27

Pod starim suncem

S proljea ili ljeta, ak i u ranu jesen kada je dan blag, a ugodna, umjerena toplina boravak u prirodi ini pravim uitkom, pretjerano zakrivljena, polukruna krivina na Aupa-cherskom putu ispred posljednjih visoko smjetenih gradskih kua, predivno je mjestace. Na cesti to penjui se vijuga neprestano se skuplja ugodna sunana toplina, mjesto je do-bro zatieno od vjetra, nekoliko grbavih starih voaka prua malo hlada, a uz rub ceste priljubila se blago zaobljena iroka, meka, travnata rudina i mami ovjeka da na nju sjedne ili le-gne. Cestica se bjelasa na svjetlu lagano se penjui u brdo i za svakim seljakim kolima, dvopregom ili potanskom koijom odailje tanak oblak praine i preko kosoga niza tamnih kro-vova mjestimice isprekidanog kronjama prua pogled ravno u srce grada, na trg koji odavde izgleda mnogo manje pristalo, ostavljajui dojam tek neobino zakrenutog etverokuta s na-herenim kuama, istaknutim vanjskim stubama i podrumskim ulazima.Za takvih sunanih dana, na udobnoj se rudini uz onaj visin-ski zavoj brdske ceste uvijek odmara skupina mukaraca ija odvana i ogrubjela lica nisu posve u skladu s njihovim bla-gim i sporim pokretima, a najmlaemu meu njima barem je dobrih pedeset ljeta. Oni udobno sjede ili lee na suncu i ute, ili brundajui i gunajui meu sobom vode kratke razgovore,

28

pue crne korjenie iz lula i esto s dubokim prijezirom u odvanim lukovima pijuckaju niz brijeg. A egrte koji bauljaju tim putom, paljivo procjenjuju i ovisno o ishodu pozdravlja-ju dobronamjernim Servus, mome! i naklonom glave ili ih pak utke preziru.Stranac koji bi vidio starie kako sjede i u najblioj se uli-ci raspitao o neobinoj skupini sijedih danguba, mogao je od svakog djeteta uti da su to Sunana braa, i mnogi bi se tada jo jednom osvrnuo, vidio kako umorna druina lijeno mirka prema suncu i udio se otkuda su dobili tako sveano, zvuno i pjesniko ime. No zvijezda po kojoj su prozvana Sunana bra-a ve odavno nije sjala ni na kakvom nebu, ve je to bilo ime neke bijedne gostionice koja se ugasila jo prije mnogo godina, izgubivi i svoju plou s imenom i sjaj, jer je kua odnedavna pretvorena u gradsku ubonicu te je udomila i mnoge koji su svojedobno doivjeli suton onoga Sunca za ijim su ankom iskapili toliko aa da su stekli pravo na skrbnitvo i sadanji smjetaj.Ta kuica, pretposljednja u strmoj ulici i gradu, bila je najbli-a sunanoj rudini i onako nakrivljena izgledala kao da joj uspravno dranje priinja silne tegobe. Vie uope nije davala naslutiti koliko je samo doivjela radosti i zvonjave aa, ale i smijeha i ludih zabava do zore, a da o veselim tunjavama i sijevanju noeva i ne govorimo. Otkako je stara ruiasta buka na proelju posvema izblijedjela i u raspucanim koma-dima pootpadala, stara je podrtina svojim izgledom savreno odgovarala namjeni, to je u dananje vrijeme kod gradskih zgrada prava rijetkost. Poteno je i jasno davala do znanja da je utoite i prihvatilite za brodolomce i neuspjenike, otuni kraj malene slijepe ulice iz koje se vie nikakvi planovi ni za-pretane snage ne trse vratiti u ivot.

29

U krugu Sunane brae rijetko su se sretala takva melankoli-na razmiljanja. tovie, skoro svi su poput drugih ljudi ivjeli svoje pozne godine, kao da jo uvijek ni u em ne oskudijeva-ju, iz petnih su se ila trudili svoje razmirice i zabave i igrarije napuhivati kao vane dogaaje i trenutke, i nisu dodue jedni druge, ali je svatko sebe shvaao vrlo, vrlo ozbiljno. Dapae sada kad su se iz bunih ulica aktivnog ivota sklonili u stra-nu, vladali su se kao da tek sada poinje prava strka i graja, i svoje su sadanje beznaajne poslie obavljali takvim arom i upornou kakvu u svojim prijanjim djelatnostima naalost u pravilu nisu pokazivali. Premda je nadstojnik ubonice njima upravljao posvema despotskim nainom kao da su obesprav-ljeni pojedinci promaenih ivota, i oni su poput mnogih dru-gih malih naroda vjerovali da su malena republika u kojoj je svaki slobodni graanin tono pazio na tui rang i poloaj i briljivo skrbio da on sam nigdje ni za dlaku ne bude manje tovan negoli zasluuje.Sunanoj je brai s drugim ljudima bilo zajedniko i to da su veinu svojih sudbina, zadovoljstava, radosti i boli doivljava-li vie u mati nego u stvarnosti. Priprost bi ovjek openito smatrao da se razlika izmeu ivota tih odbaenih i zabludjelih ljudi i ivota djelatnih graana temelji zapravo samo na umi-ljaju, jer i jedni i drugi svoje poslove i djela obavljaju istom vanou, a napokon, bijedan stanovnik ubonice u Bojim oima moda nije nimalo loiji od mnoge prevane i asne gospode. Ali i ako ne odemo tako daleko, lako emo uoiti da smirenom promatrau ivot Sunane brae nije nedostojan predmet razmatranja.I to se vie blie vremena kada e narataj, koji sada stasa, zaboraviti ime negdanjega Sunca i Sunane brae i svoje si-

30

romahe i odbaene zbrinjavati u nekim drugim prostorima, utoliko bi bilo poeljnije imati povijest te stare kue i njezinih gostiju. Kao kroniarski prilog toj povijesti na ovim e strani-cama biti prikazano poneto iz ivota prve Sunane brae.U vrijeme kada je dananja zrela mlade Gerbersaua jo nosila kratke hlae ili suknjice, a iznad ulaznih vrata budue ubo-nice na ruiastom se proelju, strei prema ulici, ponosno koio natpis od kovana eljeza s limenim suncem, jednoga se dana u kasnu jesen u rodni grad vratio Karl Hurlin, sin dav-no pokojnoga bravara Hurlina iz Ulice senfa. Bio je preao etrdesetu i nitko ga vie nije poznao jer se svojedobno kao golobrad djearac otisnuo u svijet i vie nikada u gradu nije pojavio. Sada je nosio izvrsno i uredno odijelo, iljate brie i kratku kosu, srebrn lanac sa satom, krut eir i visoke ovrat-nike. Posjetio je nekoliko bivih poznanika i kolega i posvuda nastupao kao netko tko se otuio i postao otmjen i sada je bez oholosti svjestan svoje vrijednosti. Zatim je otiao u vijenicu, pokazao svoje papire i izjavio da se tu eli nastaniti. Gospodin je Hurlin tada razvio neku tajnovitu djelatnost i koresponden-ciju, esto odlazio na kraa putovanja, kupio zemljite na kraju doline i tamo na mjestu izgorjele uljare poeo zidati novu kuu od opeke, pokraj kue upu, a izmeu kue i upe ogroman dimnjak od opeke. Povremeno ga se vialo u gradu naveer za aom vina, i isprva se vladao tiho i otmjeno, no poslije samo nekoliko aa govorio je glasno i silovito i nije proputao rei da on, dodue, ima dovoljno novaca u depu da bi si mogao pri-utiti lijep gospodski ivot, ali neki su lijenine i tvrdoglavci, drugi su geniji i poslovni duhovi, a to se njega tie, on pripada ovoj drugoj vrsti i nema namjeru otii u mirovinu prije negoli iza brojke svoga imetka bude mogao staviti est nitica.

31

Poslovni ljudi povjerenje kojih je elio zadobiti raspitali su se o Hurlinovoj prolosti i saznali da do sada zapravo nigdje nije imao vaniju ulogu, ve je povremeno radio u radionicama i tvornicama, na kraju i kao nadzornik, ali je nedavno stekao pozamano nasljedstvo. Ostavili su ga na miru i prema nje-mu gajili odreenu mjeru potovanja. Neki su poduzetnici ak uloili i novac u njegov projekt, pa je uskoro u dolini nastala osrednje velika tvornica, a uz nju stambene kuice, u kojoj je Hurlin namjeravao proizvoditi nekakve valjke i strojne dije-love potrebne za tkaonice vunenih proizvoda. Narudbe nisu izostale, veliki se dimnjak puio danju i nou, i nekoliko go-dina cvjetali su i Hurlin i njegova tvornica da je bila milina, i uivali ugled i izdano povjerenje.Tako je on ostvario svoj ideal i ispunio svoj stari omiljeni san. Dodue, on se i u mlaim godinama esto pokuavao oboga-titi, ali mu je tek nasljedstvo to ga je gotovo neoekivano ste-kao dalo poleta i omoguilo da ostvari svoje stare smjele naka-ne. Uostalom, bogatstvo nije bila njegova jedina enja, ve je cijeloga ivota arko elio zauzeti neko prevano, zapovjedno mjesto. Kao indijanski poglavica ili ministar ili pak kao seoski policajac on bi isto tako bio u svom elementu, no ivot tvorni-ara inio mu se i udobnijim i neovisnijim. Stajati uz prozor ili sjediti za pisaim stolom s cigarom u kutu usana i zabrinutim, a znaajnim smijekom na licu, i izdavati svakojake zapovije-di, potpisivati ugovore, sluati prijedloge i molbe, s namrte-nim elom prezaposlene osobe spajati oputenu leernost, biti as odbojno strog, as dobroduno nadmen i pri svemu uvijek osjeati da je glavni i da mnogo na tom svijetu o njemu ovisi, to je bio njegov dar koji je tek kasno do kraja izbio na vidjelo. Sada je imao svega u izobilju, mogao je initi to mu je volja, ljude zapoljavati i otputati, ugodno uzdisati nad bogatstvom

32

bremenitim brigama i gledati kako mu mnogi zavide. U svemu tome uivao je i vjebao se znalaki i predano, ljuljukao se u srei i osjeao da ga je sudbina napokon stavila na primjereno mjesto.No u meuvremenu je neki konkurent stvorio nov izum nakon ijega je uvoenja vei broj prijanjih proizvoda postao dije-lom suvian, a dijelom pojeftinio, a kako Hurlin unato svojim uvjeravanjima ba i nije bio genij te je shvaao samo vanjtinu svoga posla, tako je isprva polako, a zatim sve bre tonuo iz svoje visine i na kraju nije mogao skriti da je propao. U oaju si je pokuao pomoi s jo nekoliko vratolomnih fi nancijskih trikova zbog kojih je sebe samoga, a sa sobom i itav niz za-jmodavaca na kraju doveo do neasnog bankrota. Pobjegao je, ali je uhvaen, osuen i zatvoren, a kada se nakon mnogo godina ponovno pojavio u gradu, bio je obezvrijeen i mlitav ovjek s kojim se vie nita nije dalo napraviti.Neko vrijeme povlaio se po beznaajnim namjetenjima; no ve u tjeskobnim vremenima, osjeajui da se blii slom, pro-metnuo se u prikrivena pijanca, i to je tada bilo u potaji i jedva primijeeno, sada je postalo javna stvar i sablazan. Kako je zbog nepouzdanosti otputen sa slabo plaenoga pisarskoga posla, postao je zastupnik nekog osiguravajueg drutva i kao takav se smucao po svim gostionicama toga kraja, pa je i tamo dobio otkaz i na posljetku, kada ni od torbarenja i prodaje ibi-ca i olovaka nije bilo nikakve zarade, pao je gradu na teret. Tih je godina brzo posve ostario i propao, ali je iz potonuloga sjaja uspio sauvati zalihu malih umijea i vjetina ophoenja koje su mu pomagale prebroditi najvee neugodnosti, a u manjim su gostionicama jo uvijek donekle ostavljale dojam. Sa sobom je u krme donio i neke ivahne raskone geste i mnoge zvune

33

fraze koje su odavno jo samo na povrini bile njegove, ali je zahvaljujui njima ipak jo uvijek uivao odreeno potovanje meu gradskim lupeima.U ono vrijeme Gerbersau jo nije imao ubonicu, pa je ta be-skorisna sirotinja povremeno dodjeljivana obiteljima kod ko-jih je, za neznatnu naknadu iz gradske blagajne, jela, dobivala najnunije stvari i prema mogunostima obavljala manje ku-anske poslove. No kako je u posljednje vrijeme od toga bilo svakakve tete, a propaloga tvorniara, koji je na sebe bio na-vukao mrnju itelja, ba nitko nije elio primiti, opina je morala osigurati posebnu kuu za ubonicu. A kako je upravo ona bijedna stara gostionica K suncu dola na bubanj, grad ju je otkupio i u njoj, osim nadstojnika, kao prvoga stanara smje-stio Hurlina za kojim su ubrzo slijedili i mnogi drugi. Prozvae ih Sunanom braom.Hurlin je ve odavno sa Suncem imao bliske odnose, jer ot-kako je propao, malo-pomalo je zalazio u sve skromnije i sve jadnije krme, a na posljetku najee u Sunce u kojem je bio svakodnevni gost i uz veernju rakijicu dijelio stol s mnogim pajdaima koji e mu se, kada i njima doe vrijeme, pridrui-ti u toj istoj kui kao stanovnici ubonice i prezrena gradska sirotinja. Radovalo ga je to je upravo tamo naao svoj novi dom, a u danima nakon drabe dok su tesar i stolar urno i skromno staru krmu privodili njezinoj novoj svrsi, stajao je tamo od jutra do mraka i prodavao zjake.Jednoga toploga sunanog jutra opet se tamo naao, stao pokraj ulaznih vrata i gledao unutra radnike u poslu. Promatrao je sa zanosom i veseljem i rado je preuo sve zajedljive primjedbe radnika, zabivi ruke duboko u depove prljavoga sakoa dok je tresui svojim poklonjenim, predugim i preirokim hlaama

34

pravio spiralne nabore u kojima su mu noge izgledale poput vadiepa. Skoro useljenje u novu kuu i nada u udobniji i ljepi ivot ispunjavali su starca sretnom znatieljom i nemirom.Dok je promatrao postavljanje novih stuba i utke odmjeravao tanke jelove daske, najednom osjeti da ga je netko gurnuo u stranu, i okrenuvi se prema ulici, ugleda bravarskoga pomo-nika s velikim dvostrukim ljestvama koje je s pomou brojnih podloenih daica tekom mukom pokuavao namjestiti na strmini ulice. Hurlin se premjestio na drugu stranu ceste, na-slonio na kameni kolobran i pozorno pratio bravarov rad. Bra-var je sada uspravio i uvrstio ljestve, popeo se i iznad ulaznih vrata stao strugati buku da bi skinuo staru plou s imenom gostionice. Njegova su nastojanja bivega tvorniara ispunila nekom napetou i tugom, jer se sjetio nebrojenih aa i aica to ih je iskapio pod tim znakom, ali i openito prolih vreme-na. Silno ga je radovalo to je nosea poluga od kovanoga e-ljeza bila tako vrsto uglavljena u zid i to se bravarski pomo-nik svojski morao namuiti da ju skine. Ta ispod toga jadnoga starog natpisa esto je bilo ludo veselo! Kada je bravar stao psovati, starac se ispod brka nasmije, a dok je ovaj nastavljao vui, svijati i trzati i oznojivi se skoro pao s ljestava, proma-tra osjeti nemalu zadovoljtinu. Bravarski pomonik tada ode i za etvrt se sata vrati s pilom za eljezo. Hurlinu je sada bilo posve jasno da je ukrasu doao kraj. Pila je zvonko zvidala u vrstomu eljezu i ve nakon nekoliko trenutaka eljezni se nosa alosno svio malo u stranu, a odmah zatim zveknuo o plonik.Tada Hurlin prijee na drugu stranu. uj, bravaru, zamoli ga ponizno, daj mi to! Ionako vie nit ne vrijedi.A zato bih? Tko si ti? otrese se mladi.

35

Iste smo vjere, preklinjao je Hurlin, moj stari je bio bravar, a i ja sam bio. Daj sad!Pomonik je u meuvremenu podignuo plou s natpisom i gle-dao.Dra je jo dobar, odluio je, svojedobno je netko dobro obavio posao. Ali ako eli ovaj komad lima, on vie nema vrijednosti.Strgnuo je zeleno obojeni limeni vijenac od lia, u kojem je visjelo zlatno sunce s bakrenim ulubljenim zrakama, i pruio mu ga. Starac se zahvalio i udaljio s plijenom da bi ga malo povie u bazgovu gustiu skrio od tue pohlepe i znatielje. Tako nakon izgubljenog boja palatin skriva vladarske insignije da bi ih spasio za bolje dane i novu slavu.Nekoliko dana poslije bez mnogo je buke i pompe slubeno otvorena oskudno ureena nova ubonica. Nabavljeno je ne-koliko kreveta, dok je preostali namjetaj potjecao jo iz vre-mena kada je gostionica prodana na drabi. Osim toga neki je dobrotvor za svaku od triju spavaonica darovao na ljepenki ispisanu biblijsku izreku uokvirenu vijencem od naslikanog cvijea. Za raspisano radno mjesto nadstojnika nije se prijavilo mnogo kandidata, pa je izbor odmah pao na gospodina Andre-asa Sauberlea, obudovjelog pletaa vunenih proizvoda koji je sa sobom donio i stolac za pletenje i nastavio svoj obrt, jer je od namjetenja jedva zaraivao dovoljno za ivot, a nije imao volje pod stare dane i sam postati Sunanim bratom.Kada je staromu Hurlinu dodijeljena soba, istoga ju je trena podvrgnuo podrobnom pregledu. Soba je imala prozor koji gleda na omanje dvorite, dvoja vrata, krevet, krinju, dva stol-ca, nonu posudu, metlu i krpu za prainu, zatim kutnu policu presvuenu votanim platnom na kojoj je stajala aa za vodu,

36

limeni lavor, etka za odjeu i Novi zavjet. Opipao je solidnu posteljinu, na eiru iskuao etku, au i lavor provjeravajui okretao prema dnevnom svjetlu, probe radi sjeo na oba stolca i utvrdio da je sve zadovoljavajue i u redu. Jedino se namrtio na onu pozamanu izreku na zidu uokvirenu cvijeem. Neko ju je vrijeme podrugljivo gledao, a zatim proitao: Djeice, volite jedni druge! i nezadovoljno stao vrtjeti raupanom glavom. Potom je izreku strgnuo sa zida, a na njezino mjesto vrlo paljivo objesio staro sunce s gostionike ploe to ga je u novi stan donio kao jedini vrijedan predmet.No upravo u tom trenutku vratio se nadstojnik i izgrdivi ga zapovjedio da izreku ponovno objesi na staro mjesto. Sunce je htio ponijeti sa sobom i baciti, no ljutiti Karl Hurlin grevito je drao sunce i zapomaui ustrajao na svom pravu vlasnitva, a zatim je psujui trofej skrio pod krevet.ivot koji je iduega dana krenuo svojim tijekom nije posvema odgovarao njegovim oekivanjima i isprva mu se nimalo nije svidio. Ujutro je morao ustajati u sedam i ii na kavu u pletae-vu sobu, zatim je morao namjestiti krevet, oprati lavor, oistiti izme i pospremiti sobu. U deset sati dobio bi komad crnoga kruha, a onda su poinjali grozni poslovi u ubonici. U dvo-ritu je bio dovezen velik tovar bukova drveta koje je trebalo ispiliti i nacijepati.Kako je zima bila jo daleko, Hurlin se i nije odve urio s drvima. Polako i oprezno poloio bi bukovu cjepanicu na ko-zlia, briljivo ju i pipavo namjestio, a onda bi neko vrijeme razmiljao gdje da prvo zaree, lijevo ili desno ili u sredini. Zatim bi paljivo prislonio pilu, pa ju jo jednom odmaknuo, pljunuo u dlanove i ponovno ju namjestio. Onda bi povukao tri, etiri poteza zarezavi otprilike prst duboko u drvo, ali je

37

odmah ponovno izvukao pilu i sitniavo ju promatrao, zatezao konop, pipkao list pile, malo ga ukosio, dugo ga mirkajui odmjeravao okom, onda duboko uzdahnuo, pa malo otpoi-nuo. Zatim bi iznova zapoeo i pilio do dubine pola cola, a onda bi mu postalo neizdrivo vrue i morao je skinuti sako. To je inio polako i paljivo, zatim malo podue traio isto i sigurno mjesto za odloiti sako. A kada je napokon i to obavio, ponovno bi stao piliti, ali ne zadugo jer je sada sunce odskoilo iznad krova i tuklo mu ravno u lice. Morao je, dakle, kozlia, cjepanicu i pilu, svaki komad posebno prenijeti na drugo mje-sto gdje je jo bilo hlada; od toga se oznojio, pa mu je trebao rupi da obrie elo. No rupia nije bilo ni u jednom depu i pade mu na pamet da ga ima u sakou, pa ode tamo gdje je leao sako, uredno ga rairi, potrai i nae areni rupi, obrie znoj i odmah ispue i nos, ponovno spremi rupi, paljivo sloi sako i osvjeen se vrati kozliu. Ali, tu mu se nekako uini da je maloprije list pile moda ipak namjestio previe koso, i zbog toga je sada ponovno po tom dugo prkao te na posljetku uz silno stenjanje napokon prepilio cjepanicu. Bilo je podne i zvonilo je s tornja, te on hitro navue sako, odloi pilu u stranu i poe u kuu na objed.Vrlo ste toni, mora vam se priznati, rekao je pleta. Dostav-ljaica je donijela juhu, potom kelj i kriku slanine, a Hurlin se marljivo primio jela. Poslije objeda je trebalo nastaviti s pilje-njem drva, ali se on odluno usprotivio.Nisam na to naviknuo, rekao je bijesno i ostao pri svome. Mrtav umoran sam i moram se odmoriti.Pleta je slegnuo ramenima i rekao: inite to vas je volja, ali tko ne bude radio, nee dobiti uinu. U etiri sata dobit ete vonoga vina i kruha ako ste pilili drva, u suprotnom nita do

38

veere.Vono vino i kruh, mislio je Hurlin predomiljajui se u te-kim dvojbama. ak je i siao i ponovno izvukao pilu, no tada se uasnu posla na podnevnoj ezi, ostavi drva, izae na ulicu, nae na ploniku opuak, pokupi ga i polako se uspne pedeset koraka do zavoja puta. Tu je odahnuvi zastao, sjeo uz cestu na ugodno zagrijanu rudinu, promatrao odozgo mnogobrojne krovove i trnicu, u podnoju doline vidio je i svoju nekada-nju tvornicu i tako je kao prvi od Sunane brae sveano otvo-rio ovo mjesto na kojem su otada sve do danas mnogi njegovi drugovi i nasljednici prosjedili svoja ljetna popodneva, a esto i prijepodneva i veeri.Spokojan ivot u starosti lien briga i nedaa, kakav je oeki-vao od boravka u ubonici, a koji mu se ujutro pri munom po-slu rasplinuo poput lijepa privida, ipak je postupno poinjao. S osjeajima umirovljenika doivotno zbrinutoga od nevolje, gladi i beskunitva lijeno je lekario u travi, na usahnuloj koi osjeao ugodnu toplinu sunca, gledao u daljini poprite svojih negdanjih pothvata, poslova i patnja i strpljivo ekao da naie netko od koga moe zamoliti vatru da pripali opuak. Prodoran zveket lima iz limarske radionice, daleka zvonjava nakovnja iz kovanice, tiha kripa udaljenih kola uzdizala se, pomijeana s malo praine s ceste i tankim dimom iz velikih i malih dimnjaka, ovamo gore u visinu i pokazivala da se tamo dolje u gradu zduno udaralo ekiima, turpijalo, radilo i zno-jilo dok je Karl Hurlin nad svim stolovao s otmjene distance.U etiri sata tiho je uao u nadstojnikovu sobu koji je ritmi-no amo-tamo pomicao polugu svoga malenoga pletaeg stro-ja. Malo je priekao nee li na posljetku moda ipak dobiti vonoga vina i kruha, no pleta gaje samo ismijao i otpravio.

39

Razoarano se vratio na svoje poivalite, potiho gunao, sat ili vie proveo u drijemu, a onda gledao kako na usku dolinu pada veer. Tamo gore bilo je toplo i ugodno kao i prije, no nje-govo dobro raspoloenje sve vie je poputalo, jer ga je unato tromosti uhvatila dosada, a i misli su mu se neprestano vraale na uinu to mu je izmakla. Pred sobom je vidio visoku kriglu punu utoga, sjajnoga vonog vina to mirie slatkom oporo-u. Zamiljao je kako bi u ruku uzeo hladnu oblu kriglu, pri-maknuo je ustima i najprije potegnuo dobar gutljaj, a zatim polako i tedljivo pijuckao. Svaki put bi bijesno uzdahnuo pre-nuvi se iz lijepoga sna i sva se njegova srdba usmjerila prema beutnomu nadstojniku, pletau, tom bijednom krcu, tvrdi-ci, gulikoi, trgovcu ljudskim duama i opakom idovu. Poto se ispuhao, poeo je sam sebe saalijevati te postade cendrav, no na kraju odlui da e sutra raditi.Nije vidio kako je dolina izblijedjela i ispunila se krhkim sje-nama, a oblaci postali ruiasti, niti je vidio veernju meku, njenu boju neba i potajno plavljenje udaljenijih planina; vidio je samo proputenu kriglu vonoga vina i posao koji ga je sutra neizbjeno ekao i svoju okrutnu sudbinu. Jer u takva je raz-miljanja zapadao svaki put kada cijeli jedan dan ne bi dobio nita za piti. A nije smio ni pomisliti kako bi bilo sada popiti rakijicu.Pogrbljen i mrzovoljan spustio se u vrijeme veere u kuu i zlovoljno sjeo za stol. Bilo je juhe, kruha i luka, a on je srdito jeo sve dok je jo bilo ega u zdjeli, no pia nije dobio. Poslije objeda je sjedio usamljeno ne znajui kamo da se djene. Ni pia, ni cigareta, ni razgovora! Naime, pleta je uz svjetiljku nastavio vrijedno raditi ne marei za Hurlina.On je, pak, pola sata prosjedio za praznim stolom, sluao klo-

40

potanje Sauberleova stroja, zurio u ut plamen visee svjetilj-ke i tonuo u ponore nezadovoljstva, samosaaljenja, zavisti, gnjeva i zlobe iz kojih nije nalazio izlaza niti ga je traio. Na posljetku ga svlada tih bijes i beznae. Visoko zamahnuvi tre-snuo je akom po stolu da je sve prasnulo i po vikao: Grom i pakao i svih mu avola!Oho, uzviknuo je pleta i priao, ta to je sad opet? Kod mene se, molim, ne psuje!Da, to da se k vragu ovdje radi?Ah, dosada? Moete u krevet.Da ne bi! U ovo se doba u krevet alje malu djecu, a ne mene.Onda u vam donijeti neki posli.Posao? Hvala na toj gnjavai, robovlasnie!Oho, samo bez uzrujavanja! Ali evo, itajte neto!Stavio je preda nj nekoliko svezaka iz oskudno popunjena zid-nog regala i vratio se svom poslu. Hurlin nije imao nimalo volje za itanje, ali je jednu od knjiga ipak uzeo u ruku i otvo-rio. Bio je to kalendar i on u njemu stade razgledati slike. Na prvom je listu kao glavni lik bila prikazana fantastino odjeve-na idealna enska ili djevojaka fi gura bosih nogu i otvorenih uvojaka. Hurlin se odmah sjetio komadia olovke koji je po-sjedovao. Izvadio ga je iz depa, ovlaio i djevojci na stezniku nacrtao dvije velike oble dojke te ih vlanom olovkom uvijek iznova toliko dugo podebljavao dok se papir nije razmekao i zamalo poderao. Okrenuo je list i sa zadovoljstvom vidio da se otisak crtea prozire kroz mnoge stranice. Idua slika na koju je naiao pripadala je bajci i prikazivala nekakvog vraika ili bjesomunika zlih oiju, s opasnim ratnikim brinama i

41

razjapljenom golemom gubicom. Starac je poudno usnama navlaio olovku, a onda krupnim, itkim slovima kraj nemani napisao: Ovo je pleta Sauberle, nadstojnik.Odluio je, uzmogne li, cijelu knjigu tako oslikati i zapackati. No idua ga je slika tako snano fascinirala da se nad njom zaboravio. Prikazivala je eksploziju neke tvornice i sastojala se gotovo samo od golema stupa dimne pare i vatre oko kojeg su zrakom fi jukala prepolovljena i cijela ljudska tijela, komadi zida, cigle, stolice, grede i letve. To ga je privuklo i natjeralo da osmisli cijelu priu, a napose da zamisli kako su se u tre-nutku eksplozije osjeali oni uvis katapultirani. U tome je bilo neke drai i zadovoljstva koji su ga dugo drali u napetosti.Kada je na uzbudljivoj slici iscrpio svoju matovitost, nastavio je listati i ubrzo naiao na sliicu koja ga je ponovno privukla, ali na sasvim drugaiji nain. Bio je to svijetao, vedar drvorez: lijepa sjenica na ijoj je najistaknutijoj grani visjela gostioni-ka zvijezda, a nad zvijezdom je napuhanog vrata i otvorena kljuna sjedila ptiica i pjevala. U sjenici, za vrtnim stolom, vidjelo se omanje drutvo mlaih mukaraca, studenata ili pu-tujuih djetia kako avrljaju i iz svijetlih staklenih boca piju dobro vino. Sa strane, uz rub, vidjela se ruevna utvrda s ve-likim ulaznim vratima kako svojim tornjevima stri u nebo, a u pozadini se u daljini gubio lijep krajolik, neto poput doline Rajne, s rijekom i brodovima i planinskim lancima. Veseljaci u krmi bili su listom mladi, zgodni ljudi, golobradi ili s mlada-lakim bradicama, ljubazni i vedri mladii koji su oito vinom slavili prijateljstvo i ljubav, drevnu Rajnu i Boje modro ljetno nebo.Isprva je taj drvorez podsjetio usamljenog i mrzovoljnog pro-matraa na bolja vremena, kada si je jo mogao priutiti vino,

42

i na mnoge ae i vreve dobroga pia to ih se u ono doba nauio. A onda bi mu se uinilo da tako zadovoljan, raspolo-en i od srca vedar kao ti mladi veseljaci zapravo nikada nije bio, ak ni neko davno u bezbrinim godinama naukovanja kada je putovao svijetom kao mlad bravarski djeti. Ta ljetna razdraganost u sjenici, ta svijetla, mila i vesela lica mladia ra-stuie ga i rasrdie; dvojio je nije li sve to tek slikarova izmi-ljotina, uljepana i lana, ili moda i u stvarnosti ima negdje takvih sjenica i tako lijepe, radosne i bezbrine mladei. Nji-hova ga je vedrina ispunjala zaviu i enjom, i to ih je due gledao, sve vie je imao osjeaj da kroz uzak prozori na tre-nutak gleda neki drugi svijet, neku ljepu zemlju i slobodnije i dobrodunije ljude no to ih je ikada sreo. Nije znao u kakvo to strano carstvo gleda niti je znao da su to isti osjeaji kao u ljudi koji itaju pjesme. No, on se nimalo nije znao sladiti tim osjeajima, pa knjiicu zaklopi, ljutito ju baci na stol, promr-mlja nevoljko laku no i poe prijeko u svoju sobicu u kojoj se iznad kreveta i poda i krinje razlila sumrana mjeseina i blago ljeskala u vodi umivaonika. Mrtva tiina u jo ranu veer, spokojna mjeseina i prazna soba, gotovo prevelika za obinu spavaonicu, u starome su grubijanu meka srca izazvale osjeaj nepodnoljive samoe od kojega se, tiho mumljajui i proklinjui, spasio tek kasno bijegom u zemlju sna.Smjenjivali su se dani kada je pilio drva i dobivao vono vino i kruh, s danima kada je ljenario ostajui bez uine. esto je sjedio gore na rudini uz cestu pun jada i pakosti, pljuvao dolje prema gradu gajei u srcu skrivenu mrnju i ogorenost. Izostao je onaj ueni osjeaj udobne ukotvljenosti u sigurnoj luci, a namjesto toga sam se sebi doimao prodanim i izdanim, s pletaem se estoko obraunavao ili pak utke u sebi gutao osjeaj zakinutosti i zlovolje i dosade.

43

U meuvremenu je jednom od gradskih siromaha istekao rok tijekom kojega je u privatnim kuama imao pravo na skrb, pa jednoga dana kao drugi stanovnik u Suncu osvanu bivi uarski majstor Lukas Heller.Ako je loe poslovanje od Hurlina stvorilo pijanca, kod He-llera je bilo suprotno. On nije kao onaj prvi, iz raskoi i bo-gatstva najednom pao na niske grane, ve se polako i ustrajno od skromna obrtnika pijanevanjem srozao do neskromnoga propalice, pa ga ni njegova vrijedna i energina ena nije mo-gla spasiti. tovie, ona, koja se doimala mnogo snanijom od njega, podlegla je uzaludnoj borbi i odavno umrla, dok je nje-zin beskorisni mu bio zdrav kao drijen. Dakako, bio je uvje-ren da je s tom enom, gotovo kao i s uarskim poslom, imao neshvatljivu nesreu i da je svojom darovitou i postignuima zavrijedio sasvim drukiju sudbinu.Dolazak toga ovjeka Hurlin je oekivao s eznutljivom na-petou, jer ga je samovanje postupno neizrecivo umorilo. No kada je Heller stigao, tvorniar je glumio otmjenost i jedva da se na njega obazirao. ak se i ljutio to su mu u sobu stavili Hellerov krevet, premda se potajice radovao.Budui da mu je drug bio tako tvrdoglavo utljiv, uar se posli-je veere latio knjige i stao itati. Hurlin mu je sjedio suelice i strijeljao ga sumnjiavim pogledima, a kada se ita nasmijao neem aljivom, Hurlin se silno razveseli da ga moe upitati o emu je rije. No kada je u tom trenutku Heller podignuo po-gled s knjige, oito u nakani da mu ispria alu, Hurlin istoga trena smrai lice i stade se pretvarati da se posve zadubio u promatranje muice koja je puzala po stolu.Tako su prosjedili cijelu veer. Jedan je itao i beskrajno e-ljan razgovora povremeno dizao pogled, drugi ga je netremice

44

promatrao, ali bi ponosno skrenuo pogled u stranu kad god bi ga ovaj pogledao. Nadstojnik kue sveudilj je pleo do kasno u no. Hurlinova je mimika postajala sve zagrienija mada je u dui zapravo bio sretan to vie ne mora sam leati u spavaoni-ci. Kada je na satu izbilo deset, nadstojnik ree: Sada moete poi i u krevet, vas dvojica. Obojica su se ustala i otila.Dok su se dva sirotana polako i ukoeno svlaila, Hurlinu se uini da je sada pravo vrijeme da zapodjene ispitivaki raz-govor i da si razjasni tko je taj dugo prieljkivani sustanar i supatnik.Sad smo, dakle, dvojica, zapone i baci sako na stolicu.Da, ree Heller.Ovo je umez, nastavi Hurlin.Zbilja? si siguran?Jesam li siguran! - Ali sada ovamo mora ui ivot, govorim ja, sada! Da.uj, upita Heller, skida li ti nou koulju ili ju ostavi na sebi?Ljeti ju skidam.Heller takoer skine koulju pa gol legne u krevet koji pod njegovom teinom zastenje. Poeo je duboko disati, no Hurlin je elio znati jo vie.Helleru, spava li ve?Ne.A nije ni urba. - Ti si uar, zar ne?Bio sam, da. Majstor sam bio.A sada?A sada odi k vragu kad postavlja glupa pitanja.

45

Isuse, to si vickast! Bedak, moda si i bio majstor, ali to i nije bogzna to. Ja sam bio tvorniar. Tvorniar, razumije li?Ne galami toliko, znam ve odavno. A poslije, to si poslije proizvodio?Kako to misli poslije?Jo i pita! Mislim, u zatvoru.Hurlin prasnu u smijeh.A ti si kao nevinace. Nekakav svetac?Ja? Samo mi jo to treba! Nevinace nisam, ali nisam bio ni u zatvoru.Ne bi se tamo ni uklopio. Tamo su veinom vrlo fi na gospo-da.O Isuse, tako fi na gospoda kao to si ti? Tamo bi mi stvarno bilo neugodno.Svatko pria to i koliko zna.To i ja kaem.Hajde, budi razuman! Zato si napustio uarski zanat?Daj, pusti me na miru! Uarski je zanat bio u redu, samo to je davao negdje drugdje uao. ena je bila kriva.ena? - Je li pila?Samo je jo to nedostajalo! Ne, ja sam pio, kao to bog zapo-vijeda, a ne ena. Ali ona je bila kriva.Je li? Pa to je napravila?Ne ispituj me toliko!Ima li djece?Sina. U Americi.On ima pravo. Bolje mu je nego nama.

46

Da, kad bi to barem bilo istina. Pie i trai novac, klipan! I oenio se. Kada je odlazio rekao sam mu: Frieder, sretno i u-vaj se; radi to ti je volja, ali kada se oeni, evo bijede. I sad ga je snalo. A ti, nisi imao enu?Ne. Vidi, i bez ene se moe nagrabusiti. to veli?Zavisi tko je kakav. Danas bih jo bio majstor, da nije bilo vraje babe.Pa, da!Neto si rekao?Hurlin je utio pravei se da spava. Slutnja ga je opominjala da uar nee znati zavriti kada jednom pone raspredati o svojoj eni.Samo ti spavaj, tvrdoglave! dovikne mu Heller. No vie se nije dao izazvati, ve je neko vrijeme neprirodno duboko disao dok nije doista zaspao.Uar, koji je sa svojih ezdeset godina ve imao krai san, idu-eg se jutra prvi probudio. Ostao je pola sata leati zurei u bijeli strop. A onda je, on koji se inae doimao trapavim i uko-enih ruku i nogu, ustao iz postelje tiho poput jutarnjega po-vjetarca, bos neujno odskakutao do Hurlinova kreveta i stao mu prevrtati po odjei to je prostrta leala na stolici. Oprezno ju je pretraio, no u njoj nije naao nita osim komadia olovke u depu sakoa, pa ju je uzeo i zadrao. Rupu u arapi svo-ga druga iz spavaonice obojim je palevima vidno proirio. A onda se polako vratio u toplu postelju i pomaknuo se tek kada se Hurlin ve bio probudio i ustao i kada ga je s nekoliko kapi vode poprskao po licu: tada je naglo skoio, navukao hlae i zaelio mu dobro jutro. S oblaenjem se nije urio, a kada ga je tvorniar stao pourivati, leerno uzviknu: Ta, poi samo,

47

ja u ve doi. Ovaj je otiao, a Heller s olakanjem odahne. Spretno je zgrabio lavor i istu vodu kroz prozor izlio u dvo-rite jer se duboko uasavao pranja. Izbjegavi tu mrsku mu radnju, u tren oka se obukao i pourio na kavu.Namjetanje kreveta, pospremanje sobe i ienje izama, sve se to obavljalo, no naravno bez urbe i uz izdane stanke za avrljanje. Tvorniaru se inilo da udvoje sve to ide nekako ugodnije i udobnije negoli prije samomu. ak mu je i onaj ne-izbjeni posao danas ulijevao neto manje straha nego inae, pa je nakon nadstojnikova upozorenja, premda oklijevajui, gotovo vesela izraza lica siao s uarom u dvorite.Usprkos pletaevim estokim izljevima bijesa i njegovoj ila-voj borbi s mrzovoljom svoga tienika, u proteklih je nekoliko tjedana na zalihama drva dolo do jedva zamjetne promjene. Hrpa se i dalje doimala jednako velikom i visokom kao i prije, a hrpica od niti dva tuceta ispiljenih cjepanica koja je leala u kutu, podsjeala je na radinu igrariju nekog djeteta koje ju je u jednom trenu zapoelo, a ve u drugom napustilo.Sad su se dva sijeda starca trebala udvoje latiti posla; valjalo je uskladiti se i slono raditi jer je postojao samo jedan kozli i samo jedna pila. Nakon nekoliko pripremnih pokreta, uzdaha i fraza uspjeli su prevladati i svoj unutarnji otpor i htjedoe se primiti posla. No naalost se pokazalo da su radosne nade Karla Hurlina bile pusti snovi jer je u nainu rada njih dvojice odmah na vidjelo izala duboka razlika njihovih naravi.Svaki od njih na svoj je poseban nain bivao aktivan. Naime, u objema duama, usprkos uroenoj neradinosti, neki ih je osta-tak savjesti srameljivo opominjao da budu marljivi; dodue, nijedan ni drugi nisu doista eljeli raditi, nego barem pred so-bom samima stei privid da su donekle korisni. No tomu su

48

teili na posve razliite naine, i u tim se potroenim i naizgled sudbinom zbratimljenim muevima oitovao neoekivan raz-dor njihovih prirodnih sposobnosti i sklonosti.Hurlinova je metoda bila da gotovo nita ne uradi, ali da ne-prestano bude vrlo zaposlen ili da ostavi takav dojam. Jedno-stavan zahvat rukom kod njega se pretvarao u krajnje zamren manevar jer se svaki, i najmanji pokret, odvijao u tedljivom, postojanom ritmu ritartanda. Povrh toga, neprestano je izme-u dvaju jednostavnih pokreta, primjerice izmeu hvatanja i prislanjanja pile, izmiljao i uvjebavao itave nizove bezvri-jednih i laganih meu aktivnosti i uvijek je bio do kraja zapo-slen pokuajem da beskorisnim dangubljenjem barem jo malo od sebe otkloni pravi posao. U tome je sliio osueniku koji izmilja i ovo i ono i uvijek jo neto to se mora dogoditi ili odrati i uiniti i obaviti, prije negoli se suoi s neizbjenom patnjom. Tako je doista i uspijevao propisane sate popunjavati neprekidnom zaposlenou, pa i orositi elo trakom pravoga znoja, a da ipak nije obavio nikakav spomena vrijedan posao.Nadao se da e taj osebujan, ali praktian sustav Heller ra-zumjeti i podrati, ali se gorko razoarao. Uar je, naime, u skladu s vlastitom osobnou, slijedio suprotnu metodu. U na-letima grevite odlunosti upadao je u stanje bjesomune srd-be te prezirui i smrtnu pogibelj bacao se na posao i bjesnio tako da je znoj curio, a iverje frcalo. No to bi potrajalo nekoli-ko minuta, a onda bi se iscrpio i, zadovoljivi vlastitu savjest, mlohavo i iznemoglo poivao nita ne radei sve dok nakon dueg vremena opet ne bi naiao val srdbe i ponovno bjesnio, pa se rasplinuo. Uinci tog naina rada nisu bili mnogo vei od tvorniarovih.U takvim okolnostima jedan su drugomu morali postati te-

49

ka smetnja i gnjavaa. Hellerov nasilni i nagli nain rada na mahove tvorniaru je bio duboko odbojan, dok je pak njegovo stalno lijeno raduckanje onom drugomu bilo jezivo. Kada bi uara uhvatio jedan od njegovih bjesomunih napadaja marlji-vosti, preplaeni bi Hurlin ustuknuo nekoliko koraka i prijezir-no promatrao dok se ovaj sav zapuhan muio obliven znojem, ali bi ipak sauvao ostatak daha kako bi Hurlinu mogao prigo-voriti zbog ljenarenja.Samo ti gledaj, vikao je na njega, samo gledaj, lijena mr-cino to Bogu krade dane! Je li, voli kada se drugi za tebe mrcvare? Pa naravno, gospodin je tvorniar! Mislim da bi ti bio u stanju etiri tjedna piliti po istoj cjepanici.Ni uvreda asti ni istinitost tih prigovora nisu Hurlina osobito uzrujavali, pa ipak nije uaru ostajao ni za jotu duan. im bi Heller onemoalo malo prisjeo, ovaj bi ga stao psovati. Go-vorio mu je da je tupoglavac, nitarija, koija, uarski buda-la, vjetrogonja, magarina, musavac, beznaajnik, zgubidan, lupe, stara ispiutura i izazovnim je pokretima izraavao namjeru da e ga tako dugo mlatiti po toj njegovoj tikvurini dok mu se ne uini da je svijet gnjecavi krumpir, a dvanaest apostola banda razbojnika. Takve se prijetnje, naravno, nikada nisu ostvarile, ve su bile puke govornike fi gure koje protiv-nik i nije drukije shvaao. U nekoliko navrata uzajamno su se tuakali kod nadstojnika, ali je Sauberle bio dovoljno pametan da to nipoto ne dopusti.Momci, rekao je ljutito, pa niste vie kolarci. U takva ro-varenja ne elim se uputati; dosta, toka!Usprkos tomu obojica su, svaki za se, ponovno dolazila tu-akati onoga drugoga. Tada za rukom tvorniar ne bi dobio meso, a kada bi se prkosno pobunio, pleta je odgovarao: Ne

50

uzbuujte se toliko, Hurlin. Morate biti kanjeni. Heller mi je ispriao to ste opet govorili. Uar je silno likovao zbog tako neoekivanog uspjeha. No naveer bi se stvar obrnula. Heller ne bi dobio juhu i tako su dva mudrijaa shvatila da su nadmu-drena. Otada vie nije bilo tuakanja.No meusobno se nisu putali na miru. Vrlo rijetko, kada bi je-dan do drugoga uali gore na rudini i za prolaznicima istezali svoje naborane vratove, meu njima bi se moda na sat vreme-na razvilo kratkotrajno duevno zajednitvo dok su raspredali o ivotu i svijetu, o pletau, njezi siromaha i slabanoj kavi u ubonici ili pak razmjenjivali svoja duhovna dobra koja su se kod uara sastojala od uvjerljive psihologije ena, a kod Hur-lina od uspomena na godine putovanja i fantastinih zamisli o fi nancijskim pekulacijama u velikom stilu.Vidi, kad se netko oeni... tako je svaki puta glasio Hellerov poetak. A Hurlin, kada je na njemu bio red, uvijek je poi-njao: Kada bi mi netko pozajmio tisuu maraka... ili: U to vrijeme kada sam bio u Solingenu... Prije mnogo godina radio je tamo tri mjeseca, ali je bilo zapanjujue to mu se sve upra-vo u Solingenu dogodilo i to je sve tamo vidio.Umorivi se od prianja, utke su prevakavali svoje najee hladne lule, sputali ruke na iljata koljena, pijuckali u nejed-nakim razmacima na cestu i pokraj grbavih stabala jabuka tupo zurili prema gradu kojega su bili otpadnici i krivili ga za svoju nesreu. Tada bi postali sjetni, uzdisali, obeshrabreno lamatali rukama i osjeali da su stari i uvenuli. To bi uvijek po-trajalo tek toliko dok se sjeta ne bi ponovno pretvorila u zlou za to je najee bilo dovoljno pola sata. Tada bi obino Lukas Heller zametnuo svau, poevi najprije nekom zadjevicom.Vidi tamo dolje! uzviknuo bi i pokazao u smjeru doline.

51

A to to? gunao je ovaj drugi.Jo mora i pitati! Ja znam to vidim.Dakle to, sto mu gromova?Vidim takozvanu tvornicu valjaka negdanjega Hurlina i slje-para, a sada Dalles & Co. Bogati su to ljudi, bogati!Mene moe sresti u Orlu! promrmljao je Hurlin.Ma nemoj? Hvala lijepo.Ti to mene zeza?Nema potrebe, ve si zeznut.Uarski lupeu!Robijau!Ispiuturo!Sam si to! Ne moe, a da ne vrijea potene ljude.Razbit u ti zube!Prebit u te ko maku, bankroteru umiljeni!Time je okraj bio otvoren. Nakon to su iscrpli sva u tom kra-ju uobiajena pogrdna imena i uvrede, mata dvojice lakrdija-a razmahivala se u osebujnim i vrlo zvunim novotvorinama dok i taj kapital ne bi potroili, a onda bi se dva borbena pjetli-a iscrpljena i ogorena jedan iza drugoga doklatila do kue.Svaki je elio onoga drugoga to vie obeshrabriti i osjetiti se nadmonim, no ako je Hurlin bio pametniji, Heller je bio luka-viji, a kako pleta nije stao ni na iju stranu, nijedan nije mo-gao odnijeti pobjedu. Obojica su arko eljela zauzeti ugledniji i bolji poloaj u ubonici, i toj su elji posveivali toliko razmi-ljanja i upornosti da bi svojedobno, da na tom nisu krtarili, svakomu od njih i upola manje bilo dovoljno da se ponovno osovi na noge umjesto da postane Sunani brat.

52

U meuvremenu se u dvoritu povelika hrpa drva polako sma-njivala. Preostali dio odloili su za poslije, privremeno se po-svetivi drugim poslovima. Heller je u odreene dane radio u vrtu naelnika opine, a Hurlin se pod nadstojnikovim nadzo-rom bavio mirnijim poslovima poput ienja salate, prebiranja lee, sjeckanja mahuna i tomu slino, pri emu se nije morao pretrgnuti, a ipak je mogao biti od kakve-takve koristi. ini-lo se da e se tako zalijeiti i neprijateljstvo dvojice ubonika jer vie nisu cijele dane provodili zajedno. Takoer si je svaki umiljao da mu je zbog njegovih posebnih vrlina bio dodijeljen upravo taj posao i tako mu priznata prednost pred onim dru-gim. Tako se ljeto sporo vuklo sve dok lie nije stalo utjeti.A onda se tvorniaru dogodilo, dok je jednoga poslijepodneva sam sjedio pred ulaznim vratima i pospano promatrao svijet, da je neki stranac, spustivi se niz brijeg, zastao ispred Sun-ca i upitao za put prema vijenici. Hurlin ga je otpratio dvi-je ulice dalje, odgovorio strancu na sva pitanja i za svoj trud dobio na dar dvije cigarete. Od prvoga koijaa kojega je sreo zamolio je vatre, pripalio cigaretu, vratio se u svoj hlad po-kraj ulaznih vrata i preplavljen osjeajima zadovoljstva predao se davno zaboravljenom uitku u dobroj cigari iji je zadnji ostatak na posljetku puio u maloj luli sve dok nije preostao jo samo pepeo i nekoliko smeih kapi. Naveer kada se uar vratio iz naelnikova vrta i po obiaju na dugako i na iroko prepriavao kako je za uinu dobio ukusan sok od kruaka i bijeli kruh i rotkvice i kako su prema njemu otmjeno postupali, Hurlin je izdanom rjeitou ispriao svoju pustolovinu i kod Hellera probudio stranu zavist.A gdje su ti sada te cigarete? upita ga ubrzo Heller s velikim zanimanjem.

53

Popuio sam ih, oholo se nasmije Hurlin.Obje?Nego to, stari moj, obje.Najednom?Ne, glupane, ve na dvaput, jednu za drugom.Ma je li istina?Zato ne bi bila istina?Tako, ree lukavo uar koji u to nije vjerovao, onda u ti neto rei. Ti si, naime, jedan telac, i to povelik.Je li? A zato?Zato to bi, da si jednu sauvao, imao neto i za sutra. A to sad ima od toga?Tu tvorniar nije odolio. Cerei se izvue i prednjeg depa pre-ostalu cigaru i gurne ju zavidnom uaru pod nos ne bi li ga do kraja rasrdio.Zna to? Ipak nisam tako beznadno glup kao to misli.Tako dakle. Ima jo jednu. Daj pokai!Samo kad bih morao!Kojeta, samo da vidim! Znam prepoznati je li dobra. Odmah ti ju vratim.Hurlin mu je tada pruio cigaru, a on ju u prstima prevrtao, primicao nosu, mirisao, a onda, nerado ju vrativi, saaljivo rekao: Evo, samo ju uzmi natrag. Takvih se dobije dvije za krajcar.Iz toga se razvila svaa oko kakvoe i cijene cigare koja je potrajala sve do poinka. Svlaei se, Hurlin svoje blago po-loi na jastuk bojaljivo ga uvajui. Heller se stade rugati:

54

Obvezno ju ponesi sa sobom u krevet! Moda dobije mlade. Tvorniar mu nita ne odgovori, a kada je onaj legao u krevet, on paljivo poloi cigaru na prozorsku dasku, a onda se i sam uvue u postelju. U njoj se ugodno opruio i prije nego ga je svladao san, jo jednom je prizvao u sjeanje onaj popodnevni uitak kada je s toliko ponosa i hvastavosti otpuhivao fi ni dim prema suncu, a s ugodnim se mirisom u njemu probudio osta-tak njegova negdanjeg sjaja i osjeaja veliine. Tada je usnuo i dok mu je san u punom bljetavilu prizivao sliku iezloga zlatnog doba, on u snu gurnu u zrak svoj pocrvenjeli nos pun prijezira prema vlastitim boljim vremenima.No usred noi, suprotno svim svojim navikama, iznenada se probudio i u polusvjetlu ugledao uara kako stoji kraj uzglavlja njegova kreveta i mravu ruku prua prema cigari to je leala na prozoru.Uz bijesan krik skoi iz kreveta i zaprijei zlikovcu odstup. Neko vrijeme nisu izustili ni rijei, ve su dva neprijatelja ne-pomino i ko od majke roeni stajali jedan nasuprot drugomu, odmjeravali se ubojitim pogledima ne znajui ni sami je li se zbog straha ili prevelika iznenaenja jo nisu pograbili.Ostavi cigaru! povie napokon Hurlin daui.Uar se nije micao.Ostavi ju! povie onaj drugi jo jednom, no kako Heller ni tada nije posluao, on zamahnu i zasigurno bi mu prilijepio sonu pljusku da se uar nije na vrijeme sagnuo. Ali tada ovom ispade cigara iz ruke, Hurlin ju htjede hitro podignuti, no u tom ju asu Heller petom nagazi i ona se tiho pucketajui razmrvi u komadie. Tvorniar sad Hellera udari u rebra i zapoe tunja-va. Bilo je to prvi put da su se njih dvojica potukli, no njihova je kukavtina prilino ublaila bijes, pa se to nije pretvorilo ni

55

u to ozbiljno. as bijedan od njih istupio korak naprijed, as drugi, i tako su se dva goliava starca vrtjela po sobi bez puno buke kao da vjebaju neki ples, i svaki je bio junak, i nijedan nije primao udarce. To je tako ilo sve dok se u pogodnom tre-nutku tvorniaru pod rukom nije naao prazan lavor i on njime bijesno zamahnu po zraku pa tresnu po glavi svog nenaorua-nog neprijatelja. Puni pogodak limenim lavorom odjeknuo je po cijeloj kui tako ratniki tretavim zvukom da su se odmah otvorila vrata, nadstojnik je u koulji uao u sobu te psujui i smijui se stao ispred dvojice neprijatelja.Pa vi ste dva prava klipana, povie otro, akate se tu po sobi goli golcati kao dva stara jarca! Kupite se u krevet, i da vas nisam uo!Krao je - povikao je Hurlin gotovo plaui od bijesa i po-vrijeenosti. No nadstojnik ga odmah prekinu i upozori da se smiri. Jarci se gunajui vratie u postelje, pleta je jo neko vrijeme prislukivao na vratima, a kada je otiao u sobi je i dalje bilo tiho. Kraj umivaonika su na podu leale krhotine cigare, kroz prozor je provirivala blijeda no kasnoga ljeta, a iznad dvaju smrtno gnjevnih danguba visjela je na zidu cvije-em ovjenana izreka: Djeice, volite jedni druge!Iz te je afere iduega dana Hurlin odnio barem jednu, malu pobjedu. Nepokolebljivo se usprotivio tomu da nastavi dijeli-ti spavaonicu s uarom, pa je nakon tvrdoglavog otpora ple-ta ipak morao popustiti i dodijeliti mu drugu sobu. Tako je tvorniar ponovno postao samotnjak, i koliko god da se rado rijeio uarova drutva, to ga je ipak inilo sjetnim i prvi put je jasno osjetio u kakvu ga je beznadno slijepu ulicu pod stare dane gurnula sudbina.

56

Bile su to nevesele predodbe. Prije je, kako god bilo, barem bio slobodan i u najbjednijim vremenima imao katkad jo i neto sitnia za gostionicu i mogao je, da je samo htio, svakoga dana ponovno poi na put. No sada je sjedio tu, obespravljen i pod tuim skrbnitvom, i nikada nije dobivao ni prebijene pare i u ivotu vie nije imao drugih ciljeva, ve da do kraja ostari i onemoa i kada mu doe vrijeme da legne.Poeo je, to inae nikada nije inio, sa svoga vidikovca na ru-dini uz cestu, gledajui preko grada motriti dolinu, pogledom mjeriti bijele ceste i eznutljivo gledati za pticama i oblacima u letu, kolima u prolazu i pjeacima koji su odlazili i dolazili. U veernjim je satima ak stekao naviku itanja, no itajui nabone pripovijesti iz kalendara i pobonih asopisa esto je odsutno i potiteno dizao pogled, prisjeao se svojih mladih godina, Solingena, svoje tvornice, zatvora, veeri u bivemu Suncu i neprestano razmiljao kako je sada sam, beznadno sam.Uar Heller sa strane ga je odmjeravao zlobnim pogledima, ali je ipak nakon nekog vremena ponovno pokuao popravi-ti njihove meusobne odnose. inio je to tako da bi, susrevi tvorniara vani na poivalitu, namjestio ljubazan izraz lica i doviknuo mu: Lijepo vrijeme, Hurlin! Bit e dobra jesen, to kae? Ali Hurlin bi ga samo pogledao i lijeno kimnuo ne pustivi ni glasa.Vjerojatno bi se usprkos tomu postupno ponovno isplela neka poveznica izmeu dvojice tvrdoglavaca, jer u svojoj zamilje-nosti i jadu Hurlin bi radije od svega posegnuo za prvim ljud-skim biem koje sretne ne bi li se barem naas rijeio emer-nog osjeaja samoe i praznine. Nadstojnik kojemu se tvorni-arovo tiho tugovanje nimalo nije svialo takoer je inio to

57

je mogao da ponovno zblii svoja dva tienika.Tijekom rujna u kratkom su se vremenu jedan za drugim dose-lila dva nova doljaka, k tomu vrlo razliita.Jedan od njih zvao se Louis Kellerhals, no nitko u gradu nije poznavao to ime, jer je Louis ve desetljeima nosio nadimak neobjanjiva podrijetla - Holdria. Kako je ve odavno pao na teret gradu, smjestili su ga kod nekog ljubaznog obrtnika u kojeg mu je bilo dobro i gdje je pripadao obitelji. No obrtnik je umro, a kako se tienika nije moglo ubrojiti u nasljednike, morala ga je sada preuzeti ubonica. Doselio se s pristojno napunjenom platnenom vreicom, ogromnim plavim kiobra-nom i zeleno obojenom drvenom krletkom u kojoj je sjedio ugojen vrabac ne uznemirujui se odve zbog selidbe. Holdria je doao nasmijeen, srdaan i ozaren, sa