Španjolske pripovijetke
description
Transcript of Španjolske pripovijetke
3
Sadržaj
Leopoldo Alas (Clarín) ADIÓS, CORDERA
José María de Pereda NOVAČENJE (La Leva)
I II III
Jacinto Octavio Picón PRIJETNJA (La amenaza)
Emilia Pardo - Bazán ZAVJET (El voto)
Vicente Blasco – Ibáñez ZID (La pared)
Alberto Insúa GRBAVKO (El Jorobadito)
Blanca de los Ríos UKROĆENJE (La Doma)
Juan Valera ZELENA PTICA (El pájaro verde)
I II III IV V VI VII
Miguel de Unamuno JEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTAŠ
(El sencillo don Rafael, cazador y tresillista) Napomene o piscima Copyright
4
Leopoldo Alas (Clarín)
ADIÓS, CORDERA
Bilo ih je troje, uvijek troje: Rosa, Pinin i Cordera.
Livada Somonte bijaše trokutni komad zelena baršuna, prostrt
niz brežuljak poput kakva saga. Jedan kraj livade, donji, presijecaše
željeznička pruga Oviedo-Gijón. Brzojavni stup, usađen u samu
livadu kao neka pobjednička zastava, sa svojim bijelim čašama i
usporednim žicama, s lijeve i desne, predstavljao je za Rosu i Pinina
širok nepoznat svijet, tajinstven, strašan, o kojem ne imađahu
nikakva pojma. Promatrajući dane i dane to drveno čudovište, taj
brzojavni stup, nakon mnogo razmišljanja, videći, da je miran, da se
ne miče s mjesta, da nije opasan; videći, gdje je voljan da se obikne
u selu i da se što je moguće više prikaže kao osušeno stablo — Pinin
mu pokaza svoje povjerenje, koje je išlo dotle, da ga je obujmio i
uspuzao se uza nj sve do samih žica. No ipak nikad nije dodirnuo
porculana, koji ga je podsjećao na čaše, što ih je vidio u župnom
dvoru općine Puao. Kad bi vidio, da je odveć blizu svetoj tajni,
obuzelo ga strahopoštovanje, i žurno se spuštao niza stup, tako da je
udarao tabanima o ledinu.
Rosa, manje smiona, no više zaljubljena u nepoznato,
zadovoljavala se da prisloni uho o brzojavni stup, pa je tako dugo
slušala brujanje, što ga je stvarao vjetar u dodiru sa žicama. U onom
zujanju, ponekad jakom kao treperenje ugađala, Rosa je čitala
pisma, koja su prolazila žicom, vijesti nedokučiva sadržaja: bijaše to
za nju nerazumljiv jezik nepoznata s nepoznatim. Nije je vuklo da
odgoneta, što to oni odanle, iz daljine, kazuju onima na drugom
kraju svijeta. Baš nimalo. Nju je zanimao zvuk radi zvuka, radi boje
i tajne.
Cordera, mnogo formalnija od svojih drugova i relativno zrelija
po dobi, čuvala se svakog dodira s civiliziranim svijetom,
promatrala je izdaleka brzojavni stup, iz svoje perspektive, kao stvar
mrtvu, beskorisnu, o koju bi se u najboljem slučaju mogla samo
očešati. Cordera bijaše krava, koja je mnogo živjela. Ležeći sate i
sate, stručnjak u pašama, znala je upotrijebiti vrijeme, razmišljala je
više nego što je jela, uživala je u radosti mirna života, pod sivim
nebom svoje zemlje, kao da hrani dušu, koju i životinje imaju. I kad
5
ne bi bila profanacija, moglo bi se reći, da su misli bake krave, pune
iskustva, sličile po svoj prilici najmirnijim i najučenijim odama
Horacijevim.
Kao prava baka bijaše u igri ovo dvoje malih pastira, kojima
bijaše povjerena na čuvanje. Da je mogla, nasmijala bi se pri
pomisli, da je Rozina i Pininova zadaća na livadi bila u tome, da
paze da ona, Cordera, ne prijeđe međe i granice, da se ne uputi
željezničkom prugom i ne ode susjedu u štetu. Zašto da ode susjedu
u štetu, zašto da se uputi prugom?
Pâsti kadikad, ne mnogo, svaki dan manje, ali pažljivo ne
gubeći vremena na to, da podiže glavu iz puke radoznalosti, izbirući
bez kolebanja najbolje zalogaje, a zatim leći da uživa u preživanju,
da bude sretna, što ne oskudijeva i što živi — to bijaše njezin posao,
a ludost sve ostalo. Ne bi se ni sjetila, kad bi je muha ubola.
Bik, ludo skakanje po livadama... sve je to prošlo!
Tišina se prekinula samo na dan svečanog otvorenja
željezničke pruge. Kad je prvi put ugledala vlak, Cordera kao da je
poludjela. Preskočila je ogradu na najvišem mjestu, pojurila tuđim
livadama. Strah je potrajao više dana i ponavljao se, jače ili slabije
svaki put, kad bi se vlak pojavio u susjednom prokopu. Malo-
pomalo navikavala se na neopasnu tresku. A kad se uvjerila, da je to
opasnost, koja prijeti a ne pokazuje se, smanjila je svoju opreznost.
Stojeći uzdignute glave gledala je ravno u to golemo čudovište.
Kasnije ga promatrala i ne dižući se, s antipatijom i s
nepovjerenjem. Konačno ga nije ni gledala.
Pinina i Rose ugodno se dojmila ta novost. U početku je to bilo
ludo veselje, pomiješano s nešto praznovjerna straha, sve je u njima
poigravalo, vikali su, mahali rukama, a kasnije bijaše to tiha i
ugodna zabava, što se ponavljala nekoliko puta na dan. Dugo je
potrajalo dok se iscrplo uzbuđenje pri promatranju vrtoglava leta,
popraćena vjetrom vrtoglava leta velike željezne zmije, što je pravila
toliku buku i u svojoj utrobi nosila toliko ljudi, nepoznatih, stranih.
*
Brzojav, željeznica, sve to bijaše samo običan događaj, koji je
nestajao u moru tišine, što je okruživala livadu Somonte. S livade se
nisu vidjela ljudska naselja, do nje nije dopirala buka svijeta, osim
kad bi vlak prolazio. U beskrajna jutra, ponekad pod zrakama sunca,
u zujanju kukaca, očekivahu krava i djeca podne, da se vrate kući.
6
Zatim vječne večeri, pune slatke tuge u onoj tišini, opet na livadi,
sve dok se ne spusti noć, s večernjom zvijezdom, kao nijemim
svjedokom na visini. Kružili su oblaci rasle sjene drveća i litica na
brežuljku i u klancu, ptice išle na počinak, počinjale svjetlucati
zvijezde na najtamnijem dijelu nebeskog plavetnila, a Pinin i Rosa,
blizanci, djeca Antona de Chinte, duše obuzete slatkom i
omamljivom vedrinom svečane i ozbiljne Prirode, šutjeli su sate i
sate, umorni poslije igara, nikad odveć bučnih, sjedeći uz Corderu,
koja bi svečanu tišinu od večeri do večeri popratila mekim zvukom
svoje klepke.
Usred te tišine, u tome nepomičnom miru, bilo je ljubavi.
Voljelo se ovo dvoje braće kao dvije polovice istoga zelenog voća,
vezani istim životom, s vrlo malo svijesti o onom, što ih je
razlikovalo. Voljeli su Pinin i Rosa Corderu, kravu-baku, veliku,
žućkastu, kojoj čelo bijaše poput zipke. Pjesnika bi Cordera
podsjetila na Zavalu iz Ramayane, svetu kravu. U širini svojih
oblika, u svečanoj mirnoći svojih odmjerenih i dostojanstvenih
pokreta činila se kao svrgnut idol, zadovoljna svojom sudbinom,
zadovoljnija što je prava krava negoli krivi bog. Može se reći, da je
Cordera, koliko se takve stvari mogu dokučiti, voljela blizance, koji
su je vodili na pašu i čuvali.
Malo se izražavala, ali strpljenje, s kojim je podnosila da im u
igri služi kao jastuk, kao zaklon, kao konj, na kojem su jahali, i kao
još mnogo šta u njihovoj mašti — pokazivalo je šutke ljubav mirne i
misaone životinje.
U teškim su vremenima Pinin i Rosa činili sve moguće brinući
se za Corderu i pazeći je. Anton de Chinta nije naime oduvijek imao
livadu Somonte To je relativno nova stvar. Prije dvije-tri godine
Cordera je morala izlaziti da pase kako najbolje zna, na sreću, po
puteljcima i prolazima, po golim i oskudnim općinskim poljanama,
koje istodobno bijahu i ispaša i općinski put. Pinin i Rosa u tim
danima oskudice vodili su je po najboljim uzvisinama, na najmirnija
i najmanje ogoljela mjesta, i oslobađali je tako pogrdnih riječi,
kojima su izložene siromašne životinje, što moraju tražiti hrane, na
koju putem naiđu.
U danima gladi, kad je u staji nestajalo sijena i kukuruzovine,
da bi se moglo izmusti toplo mlijeko iz krave, Cordera je imala da
Pininu i Rosi zahvali na tisuću malih umješnosti i dosjetljivosti, koje
su joj olakšale bijedu. A što tek da se kaže o junaštvu u doba telenja
7
i hranjenja teleta, kad se zametnula neizbježna borba između hrane i
dara nacije, s jedne, i interesa obitelji Chinta, s druge strane, borba
koja se sastojala u tome, što se iz vimena sirotice majke kralo sve
mlijeko, koje ne bijaše prijeko potrebno za održanje teleta! U tom
sukobu Rosa i Pinin bijahu uvijek na strani Cordere, pa kad bi se
pružila prilika, potajno su odvezivali tele, koje bi, slijepo i kao ludo,
pojurilo da potraži zaštite u majke, a ova bi ga gostila pod svojim
trbuhom, okrećući zahvalno glavu i govoreći na svoj način:
— Pustite k meni malene i telad.
Takve se uspomene i dokazi ljubavi lako ne zaboravljaju.
Dodajmo još k svemu, da je Cordera imala najbolju dušu od
svih siromašnih krava na svijetu. Kad bi se našla s nekom svojom
drúgom pod jarmom, Cordera bi znala podvrći svoju volju tuđoj, pa
bi sate i sate stajala spuštene šije, dok bi joj drúga spavala.
*
Anton de Chinta uvidio je, kako se rodio da bude siromah, kad
se našao nemoćan u svojoj namjeri da ostvari san o vlastitom krovu
nad glavom, s barem dva uprega. Došao je, zahvaljujući dugotrajnoj
štednji, koja bijaše pravi pakao muka od otkidanja od svojih usta,
došao je do prve krave, Cordere, i ni makac dalje. Prije nego što je
mogao kupiti drugu, bio je primoran, da bi vlasniku platio zaostatak
za unajmljeni majur, prodati komad svoje utrobe, dio svoga života,
Corderu, ljubav svoje djece. Antonova je žena umrla dvije godine
pošto je krava kupljena. Između staje i bračne postelje bio je zid,
ako se zidom može nazvati zastor ispleten od kestenova granja i
kukuruznih stabljika. Antonova žena, Muza gospodarstva u ovoj
bijednoj kući, umrla je gledajući kravu kroz otvor na tom zidu,
blagosiljajući je kao spas obitelji.
— Čuvajte je, ona vas hrani — kao da na samrti govorahu oči
bijednice, koja je umrla izmorena glađu i iscrpljena radom.
Djeca su zavoljela kravu. Ljubav, koje im otac nije mogao
nadomjestiti, djeca su našla u kravljim njedrima, u njezinoj toplini, u
staji i tamo na livadi Somonte.
Sve je to Anton razumijevao na svoj način, konfuzno. O
prodaji, koja se morala izvršiti, nije se djeci smjela ni riječ
spomenuti. Jedne subote mjeseca srpnja, kad je sunce izlazilo,
Anton, sav slomljen, pođe u Gijón, tjerajući pred sobom kravu, kojoj
je o vratu visjela klepetuša kao jedini nakit. Djeca su spavala. U
8
druge dane trebalo ih je šibom buditi. Ovaj put otac ih je ostavio na
miru. Kad se probudiše, nađoše se bez Cordere.
— Tata ju je zacijelo odveo biku.
Što drugo nije se moglo nagađati, Pinin i Rosa mišljahu, da
krava ide protiv volje; mišljahu, da ona više ne želi djece, jer ih je
svu brzo gubila, ne znajući ni kada ni kako.
Kad se smrklo, Anton i Cordera vratiše se tužni, umorni i
zaprašeni. Otac nije ništa govorio, ali su djeca shvatila pogibao.
Nije je prodao, jer nitko nije htio platiti cijene, koju je on sebi
utuvio u glavu. Cijena bijaše pretjerana: sofizam ljubavi. Tražio je
previše za kravu, da je nitko ne bi odveo. Oni, koji su se približavali
da pokušaju sreću, odmah su se udaljavali psujući čovjeka, koji je
zlovoljno i izazovno gledao svakoga, tko bi se usudio približiti
utvrđenoj cijeni, kojom se on ograđivao. Do posljednjeg časa pazara
bijaše Anton de Chinta u Humedalu, dajući vremena sudbini.
— Neće se reći — mišljaše — da izbjegavam prodaju; oni mi ne
plaćaju za Corderu, koliko vrijedi.
Konačno odahnu; iako ne zadovoljan, ipak nekako utješen, uputi
se cestom u Candás, kući, u zbrci i buci, između svinja, što roktahu,
i junadi, što mukahu, posred rike krava i volova, koje seljaci iz
različnih okolnih župa tjerahu s manje ili više muke, već prema
tome, da li veze između gospodara i životinja bijahu starijeg ili
novijeg datuma.
U Natahoyu, na prekrižju, bio je Anton de Chinta još uvijek
izložen opasnosti, da ostane bez Cordere; neki seljak iz općine
Carrió, koji ga je cio dan salijetao, nudeći mu nešto manje od
tražene svote, malo pripit, navali na nj i posljednji put. Nudio je sve
više i više, boreći se između škrtosti i svog hira da odvede kravu. A
Anton, kao stijena. Već su stisli ruke i zastali nasred puta... Škrtost
je pobijedila; razlika od pedeset reala otvorila je ponor među njima.
Ispustiše ruke i udariše svaki svojim putem. Anton krene puteljkom,
koji ga je između kozje krvi, što još nije procvjetala, i kupina u
cvatu odveo ravno kući.
Od tog se dana, kad su uvidjeli pogibelj, Pinin i Rosa nisu
umirili. Sredinom tjedna eto ti posjednikova upravitelja u Antonovu
dvorištu. Bijaše to također seljak, iz iste župe, prgav, neumoljiv i
okrutan spram zakupnika, koji su u zaostatku. Anton, koji nije
dopuštao prigovaranja, poblijedio je pred prijetnjama otkaza.
Vlasnik više nije htio čekati. Dobro, prodat ćemo kravu uz malu
9
cijenu, za bagatelu. Trebalo je platiti ili ostati na ulici.
Druge je subote pratio Pinin oca u Humedal. Dječak je s
užasom gledao one, što se pogađaju za meso, tirane na pazaru.
Cordera je po pravoj cijeni pripala nekom kupcu iz Kastilje.
Napraviše joj znak na koži i vratiše u staju, u Puao, prodanu, tuđu.
Iza nje, uz tužan zvon njezine klepke, koracahu bez riječi Anton de
Chinta i Pinin, s otežalim očima. Rosa, kad je saznala za prodaju,
bacila se Corderi među rogove, a ova je saginjala glavu milovanju
kao i jarmu.
— Ode stara! — pomisli Anton, zle volje, puste duše. — Ono,
zapravo, Cordera je životinja, ali moja djeca nemaju druge majke ni
bake.
Onih je dana na paši u zelenilu livade Somonte vladala grobna
tišina. Cordera, bez ikakva pojma o svojoj sudbini, odmarala se i
pasla kao i uvijek, sub specie aeternitatis, kao što bi počivala i jela
čas prije živinskoga i smrtonosnog udarca. Ali Rosa i Pinin bijahu
tužni i bespomoćno ležahu na travi, odsad beskorisnoj. S mržnjom
gledahu na vlakove, što su prolazili, i na brzojavne žice. Onaj
nepoznati svijet, tako dalek, odveo im Corderu.
U petak uvečer bio je rastanak. Došao je čovjek od
kastiljanskog kupca po goveče. Platio je. Popio je s Antunom gutljaj
i izveo Corderu iz staje. Anton je iskapio bocu. Bio je zanesen.
Težina novca u džepu također ga hrabrila. Htio se omamiti,
zaglušiti. Govorio je mnogo, hvalio vrline krave. Onaj drugi samo se
smješkao, jer Antonova hvaljenja bijahu nesklapnosti. Da je krava
davala toliko i toliko litara mlijeka? Da se lako uprezala, da je lako
vukla teret? Zašto? Čemu, kad, će se i onako za nekoliklo dana
pretvoriti u odreske i druge sočne zalogaje. Anton nije htio na to
pomišljati. On ju je zamišljao živu, kako radi, kako služi drugome,
zaboravljena od njega i njegove djece, ali živa i sretna. Pinin i Rosa,
sjedeći na gomili đubra i bilja, za njih sentimentalnoj uspomeni na
Corderu i vlastite muke, držeći se za ruke gledahu sa strahom u
neprijatelja. U zadnjem se času baciše na svoju prijateljicu. Bijaše
poljubaca, zagrljaja. Nisu se mogli od nje odvojiti. Anton, omamljen
vinom; kao da je odjednom sav klonuo, prekrižio je ruke i ušao
smrknut u dvorište.
Djeca su prevalila dobar komad puta između visokih plotova,
slijedeći tužnu skupinu: ravnodušna čovjeka i Corderu, koja je
nerado išla s nepoznatim u ovo doba. Konačno se moradoše rastati.
10
Anton je, neraspoložen, vikao iz kuće:
— Djeco, velim vam, dosta tih neozbiljnosti: Tako je vikao
izdaleka otac, plačnim glasom.
Spuštala se noć. Mračnim putem, s tamnim visokim plotovima
kao nekom grobnicom, gubila se Corderina spodoba, koja se
izdaleka činila crnom. Zatim se čuo odmjeren i tih zvon njezine
klepke i nestajao u daljini, u melankoličnom cvrčanju cvrčaka.
— Zbogom, Cordera! — vikala je Rosa briznuvši u plač. —
Zbogom, Cordera, dušo!
— Adiós, Cordera! — ponavljao je Pinin, sav slomljen.
— Zbogom! — odgovorilo je, na kraju, zvonce na svoj način, a
tužan mu se glas gubio u drugim glasovima srpanjske noći na selu...
*
Sutradan ranom zorom, u svoj uobičajeni sat, Pinin i Rosa
odoše na livadu Samonte. Ona im tišina nikad ne bijaše tužna. Toga
dana livada bez Cordere činila im se pustinjom.
Odjednom zapišta lokomotiva, pojavi se dim, a zatim i vlak. U
zatvorenu vagonu, iza uskih visokih prozora za zrak, nazirahu
blizanci kravlje glave, koje su, začuđeno gledale na otvore.
— Zbogom, Cordera! — jecala je Rosa, »videći« među njima
svoju prijateljicu, kravu-baku.
— Zbogom, Cordera! — vikao je Pinin, s istom vjerom, sa
šakama prema vlaku, koji je išao u Kastilju.
Više upućen u lupeštvo svijeta, ponavljao je dječak plačući:
— Vode je na klaonicu... da je pojedu gospoda, popovi,
bogataši...
— Zbogom, Cordera!
— Adiós, Cordera!
I Rosa i Pinin s bijesom gledahu na prugu, na brzojavne žice,
simbole onoga neprijateljskog svijeta, koji im je ugrabio njihovu
drugaricu u tolikim časovima, u tolikim tihim nježnostima, oteo im
je za svoj apetit, da je pretvori u jelo bogatih proždrljivaca...
— Zbogom, Cordera!
— Adiós, Cordera!
*
Prolazile godine. Pinin je postao mladić i otišao u vojsku.
Bjesnio je karlistički rat. Anton de Chinta bijaše zakupnik u nekoga
11
vlastelina na strani pobijeđenih; nije imao utjecaja da svu
beskorisnost ratovanja objasni Pininu, koji po naravi bijaše poput
hrasta.
I jedne tužne listopadske večeri Rosa je na livadi Somonte,
sama, očekivala da prođe vlak u Gijón, vlak, koji joj odnosi još
jedinu ljubav: njezina brata. Zapištao je izdaleka stroj, pojavio se
vlak u prokopu i prohuktao kao munja. Rosa, gotovo zahvaćena
kotačima, mogla je za časak, u vagonu trećeg razreda, vidjeti
mnoštvo glava siromašnih novaka, koji su vikali, mahali rukama
pozdravljajući drveće, zemlju, polja, svu užu domovinu, svoja sela,
koja ostavljahu, da pođu u smrt u bratoubilačkim borbama šire
domovine, u službi kralja, kojega nisu ni vidjeli, u službi ideja, koje
ne poznavahu...
Pinin, polovinom tijela nagnut preko prozora, pružio je ruke
prema sestri; gotovo se dodirnuše. I Rosa je između treske kotača i
regrutskih povika mogla razabrat bratov glas, koji je jecao vičući,
kao da je nadahnut uspomenom na dalek bol:
— Zbogom, Rosa...! Zbogom, Cordera...!
— Zbogom, Pinin, dušo...!
»Otišao je onamo kao i ona, krava-baka. Odveo ga svijet:
kravlje meso za žderonje, za bogataše; Pinina kao hranu topovima,
za ludosti svijeta, za tuđe ambicije.«
Ovako je razmišljala siromašna sestra, sva skrhana bolom,
gledajući kako se u daljini gubi vlak i tužno pišti, dok mu se zvižduk
odbija o kestene, ravnice i hridi...
Kako je ostala sama! Kako tek sada bijaše pusta livada
Somonte!
— Zbogom, Pinin! Zbogom, Cordera!
S kakvom je mržnjom Rosa gledala put uprljan izgorjelim
ugljenom, s kakvim bijesom brzojavne žice! O, dobro je činila
Cordera, što se nije približavala. Taj joj je nepoznati svijet sve uzeo.
I ne misleći, Rosa prisloni glavu o stup, usađen u podnožje livade
Somonte kao neka zastava. U utrobi osušene jele vjetar je pjevao
svoju zvonku metalnu pjesmu. Sad ju je Rosa shvaćala. Bijaše to
pjesma o suzama, o napuštenosti, o usamljenosti, o smrti.
U brzom treperenju, kao u bolnim uzdasima, kao da je čula
dalek glas, što jeca putem;
Adiós, Rosa! Adiós, Cordera!
— Zbogom, Rosa! Zbogom, Cordera!
12
José María de Pereda
NOVAČENJE
(La Leva)
I
Sučelice sobi, u kojoj pišem ove retke, nalazi se kućerak s
jadnim izgledom. Kućerak ima prizemlje, kat i potkrovlje. Donji se
boj razaznaje po uzanim otvorenim prozorima, što gledaju na ulicu.
Nikad nisam mogao upoznati ljude, što žive iza onih triju uzanih
prozora. Na katu je zapušten balkon, a proteže se duž cijelog
pročelja. U potkrovlju se izdižu dva međusobno odvojena prozora,
to jest dvoja staklena vrata s balkonom. Iza onih, što su meni na
desnu ruku, žive — bolje: življahu dojako muž i žena, oboje još
mladi, s nešto sitne djece. Muž bijaše razrok, malen, žut u licu, oštre
i neuredne kose; redovito, je nosio pokrpanu zelenu majicu i smeđe
hlače, ukrućene, neukrotive od silnih zakrpa i mnoge umašćenosti.
Zvahu ga nadimikom Razroki. Žena nije razroka kao muž, niti
crnomanjasta, ali joj je kao i njemu kosa četinjasta; lice joj je
rumenkaste boje, na prijelazu u tamnu; nema toga, tko bi joj odolio.
Nosi suknju od narančasta sukna, bluzu od tanke smeđe tkanine i
bijel rubac na glavi. Mališani nemaju nekoga svojstvena obličja, jer
kako se ne umivaju, vidim ih garava lica, budući da je čađ ona boja,
kojom su se ponajprije zamazali. Ništa određeno ne mogu kazati ni
u pogledu njihove odjeće, jer ljeti idu golišavi ili se natežu oko
jedne poderane košulje, koja svaki čas mijenja gospodara; zimi ih
podjednako urede ostacima očeve odjeće, majčinom donjom
suknjom ili pokrivačem s postelje.
Razroki je ribar, žena mu prodaje ribu, a djeca... žive od čuda
božjeg.
Za drugim tavanskim vratima stanuje sam neki mornar,
šezdesetgodišnjak, herkulski stasit, ponešto savijen pod teretom
godina i na moru proživljenih bura. Nosi na glavi crvenu kapu, a
odijelo mu je gotovo jednako odjeći u susjeda mu Razrokog. Sijeda
mu je čupava kosa, sijedi su mu zalisci, sijede obrve. Ne bih
13
pouzdano umio kazati, kakvo mu je lice, jer ga onaj čovjek rijetko
kada pokazuje, a ja ne imadoh prilike da ga zagledam, kako bih htio.
Ovome starini pravo je ime barba Mihovil, ali se on svima odaziva,
kad ga zovnu po nadimku Tremontorio, a to je iskrivljena riječ
promontorio, rt. Taj mu nadimak dadoše u mladosti zbog njegova
divovskog uzrasta i zbog snage, što je pokazivaše, kad je trebalo
zaveslati uza struju ili za nepogode. Već je dvaput služio kralja, to
jest zapala ga sreća da dvaput služi na ratnom brodu, u oba slučaja
po četiri godine. Posljednji je put služio na fregati Ferrolana; na
tom je brodu obigrao oko svijeta, a taj mu je put učvrstio ugled što
ga je među prijateljima uživao zbog svoga mnogoga pomorskog
znanja, zbog svoje hrabrosti, svoga dobrog srca i... svojih željeznih
šaka. Još je uvijek momak, jer mu između njegove barke, njegove
službe na ratnom brodu i njegovih mreža, koje vrlo spretno plete,
nije ostalo četvrt sata slobodnog vremena, da sebi potraži družicu.
U stanu na katu žive muž i žena, vršnjaci barba-Mihovilovi;
ako i nisu snažni poput Mihovila, supruzi su zato neuredniji od
njega, a podjednako sijedi, suncem opaljeni i smežurani. Iz ovog
braka rodio se Razroki, onaj s tavana, koji je pokraj oca naučio,
kako se upravlja veslom, kako se oprema brodica, riječju: naučio da
bude dobar ribar. Otac Razrokoga — nazvan stric Bolina ili Heravi,
jer je išao nahero, naginjajući se na desnu stranu — i dalje se,
usprkos svojim godinama, borio s morem, kao i barba Tremontorio;
išao je na more ne »iz ljubavi prema moru«, kako bi ozbiljno rekao
kakav pjesnik s kopna, iz srca Castille ili Manche, navikao da ravna
pokretima i da upravlja burama s neke pozornice ili na bari u kakvu
parku; išao je na more zato, što oni ljudi žive od ribolova, a love,
samo da bi živjeli, te po stotinu puta na godinu izlažu život
opasnosti na bijesnome Kantabrijskom moru, na krhkome čamcu
ribarskom.
*
Nakon ovih podrobnosti, ukoliko se čitatelj začudio, otkud
meni ove pojedinosti, dužan sam mu reći, da ja za njima nisam
tragao, a niti su opisane osobe došle da mi ih iznesu: same su se
prokrale kroz vrata na balkonu, i to vrlo jednostavno
Kućerak, o kojem govorim, i kuću, u kojoj pišem, razdvaja ne
baš široka ulica, a moji susjedi, i ljeti i zimi, izravnavaju svoje
račune i razglabaju i najteže svoje poslove — s balkona na balkon.
14
Na priliku:
Dan je prepolovio, pa se primiče vrijeme ručku. S tavanskih
vrata u Razrokog čuju se povici i udarci njegove žene te jecaji i
pravdanja mališana, koji dobivaju batine.
Prizor se, međutim, ne može vidjeti od silnog dima iz kuhinje,
što suklja na mali balkon, gdje mu je jedini odvod.
Žena strica Boline pribija hobotnice na zid svoga balkona, da
se prosuše. Snaha se pojavljuje na svome balkonu, neurednija nego
ikad s licem crvenim kao suha paprika, raščupane kose, posred gusta
oblaka od dima... zaista paklenska pojava. Polovinom se tijela
nagnula preko ograde te promuklim, nezgrapnim glasom viče
gledajući na kat pod sobom
— Strina...!
Valja napomenuti, da u narodu ovog kraja zet ovako zove
punicu i snaha svekrvu.
Starica s kata, ne prekidajući svoga posla, kad prepozna snahin
glas, prilično nevoljko odgovori:
— Što ti je?
— Imate li zrno soli, da ispržim koju skušu?
— Nemam soli.
— Zdravlja ne imali — promrsi žena Razrokog.
— A ti stida nemaš — zapišti stara, kad je ču. — I znaj, da
imam soli, ali ti je ne dam.
— Znam ja to, jer ste takvi uvijek bili.
— Zar sam te malo puta nahranila, a? Nezahvalnice,
bezdušnice!
— Što nahranila? Svaki me dan sramotite, blebetušo,
blebetava...! Da se ne bojim ogovaranja, već bih vas bacila niza
stepenice.
— Samo bi tebi sličilo, vucibatino! Tko ne voli svoje rođene
djece, ne može ni staro poštivati.
— Ja da ne volim svoje djece? Ja da ih ne volim? — grmi žena
iz potkrovlja, podbočujući se rukama i sipajući vatru iz očiju. — A
tko bi ih onda mogao voljeti?
— Ja! — sasvim mirno odgovara starica. — Ja, koja sam ih
toliko puta uzela u svoju kuću, jer ih ti ostavljaš golu i napuštenu na
ulici, kad se povlačiš no krčmama... pijanico!
— Lažitorbo...! Vještice...! — povika ražešćena i grozničava
žena Razrokoga, kad ču te riječi. — Ja pijanica? Kada ste me to
15
digli sa zemlje, klevetnice? Sve i da jest tako, nije na tuđi račun. A
što se koga tiče, što ja radim u svojoj kući.
— Tiče me se, tiče, jer vidim, koliko se mome sinu valja
znojiti, dok zaradi komad kruha, koji ti prodaješ za bocu rakije,
umjesto da ga djeci podijeliš! Zato jadni anđelci nemaju ni postelje,
gdje bi spavali, ni vatre, gdje bi se ogrijali, ni košulje, da je obuku...
Zato ti nemaš zrna soli, nego je u mene tražiš... Kupi je, grešnice...!
Ali si ti od zla roda, da bi što valjala.
— Moj je rod sa sve četiri strane bolji od vašega. Bijah u svojoj
kući. On je mene tražio.
— Kamo sreće da te nikad nije potražio... Dobro sam mu ja
govorila: »Pazi, ona je iz Visoke ulice1 i ne može biti dobra!«
— Svijetla su obraza ljudi iz Visoke ulice; mogu ga pokazati
cijelom svijetu... Bolji su negoli ovi odavde... lijenčine lijene! koji
su pustili da ih u natjecanju jedrilicama triput uzastopce pobijedi
Visoka ulica... To vas bode, a? Ma kolike molitve nizali u kapeli u
Mirandi i ma kolike svijeće pripaljivali Svetim Mučenicima, naš će
Sveti Petar sve natkriliti.
— Nikad Sveti Petar ne može u zaštitu uzimati bezdušnike, kao
što si ti. A što se izgubilo na regatama, bog zna, zašto to bijaše.
— Zašto? Zato, što nema šaka! Eto zato, znajte.
— Viči, samo viči, nek te čuje muž, koji se, eno, ozdo
pojavljuje, a ti onda gledaj, kamo ćeš se djeti.
— Ja govorim istinu, pa bilo to i pred svojim mužem —
uzvraća žena s tavana, gledajući iskosa na zaokret ulice i spuštajući
glas, čim ugleda Razrokog.
Starica s kata pribija posljednju hobotnicu pa se, ne gledajući
snahe, povlači s balkona cijedeći:
— Idi, idi, jelo mu pripravi, ispičuturo!
I snaha, bijesna, odlazi i nestaje iza gusta dima, što i dalje
suklja iz kuhinje; odlazi, pošto je svekrvi uputila ove laskave riječi:
— Vještice, vještičurino...! Idite da skujete izmišljotine, što
ćete ih kazivati mome mužu... blebetušo, klevetnice!
*
Prije nego što dalje pođemo, čitatelju valja znati, da među
pomorcima i ribarima iz Visoke ulice i onima iz Lučke ulice —
1 Calle Alta, nekoć glavna ulica u gornjem dijelu Santandera. — Prev.
16
dviju suprotnih četvrti u Santanderu — oduvijek vlada nezajažljiva
mržnja.
Svaka četvrt ima svoj ceh, pa im, čak ni nebeski zaštitnik nije
isti. Sveti Petar zaštitnik je Visoke ulice ili Gornjeg ceha, a Lučka
ulica ili Donji ceh nalazi se pod zaštitom svetih mučenika Emeterija
i Celedonija, čijim se slavnim glavama — za koje se priča da su
čudom došle u ovu luku u kamenoj barci — posvetila i na trošak
ceha sagradila lijepa kapela u predjelu Miranda, koji vlada dobrim
dijelom mora.
Kad ovo ima u vidu, čitatelj se neće začuditi, kako moje dvije
susjede, pošto su se riječima onako počastile i nadmetale, kako je
navedeno u prvom dijelu razgovora, mogu smatrati uvredom časti i
dostojanstva to, što je netko iz Visoke ulice, i obratno.
Da nastavimo.
Razroki stiže kući. (Imajmo na umu, da se dim razilazi te mi
više ne priječi da vidim prizor u svim pojedinostima.) Skida s glave
svoj sueste ili nepromočivi šešir; na stari kovčeg odlaže kabanicu od
čvrsta nepromočiva platna, kojom je ogrnuo ramena, te o klin vješa
košaru pokrivenu navoštenim platnom, a punu pribora za ribolov.
Njegova žena u škrbavu zdjelu sipa juhu od kupusa i graha, loše
skuhanu i još gore začinjenu; stavlja je na kovčeg zajedno s velikim
komadom loša kruha. Razroki ni bijele da probijeli, nego, pošto su
mu se djeca okupila oko zdjele, počinje juhu kusati kositrenom
žlicom. Prati ga žena s mališanima, po redu, drugom, drvenom
žlicom.
Pošto su posrkali juhu, Razroki očekuje nešto, što ne dolazi.
Gleda u zdjelu, zatim upravlja pogled u dno prazna lonca i, najzad,
upire oči u ženu. Ova blijedi.
— Gdje je meso? — najposlije će ribar promuklim glasom.
— Meso... — muca njegova žena — ...kako su mesnicu već
zatvorili, kad sam pošla po meso, nisam ga ni donijela.
— Laž...! Jučer sam ti u podne dao dva i po reala2, da ga kupiš,
a mesnica se ne zatvara u četiri sata. Gdje ti je novac?
— Novac...? novac... u džepu.
— Ništarijo! I danas si lokala... kožu ću ti odrti! — viče
ogorčen Razroki videći sve primjetniju zabunu u svoje žene. —
2 Real, četvrtina pesete (25 centima), ako je bakarni; srebrnih ima s različitom
vrijednosti. — Prev.
17
Novac na vidjelo! Velim ti, odmah!
Upitana dršće i vadi poneki cuarto3 iz džepa i ne otvarajući
potpuno šake, pokazuje mužu novac.
— To je svega osam... a ja sam ti ostavio dvadeset i jedan
cuarto... Gdje je drugo?
— Bit će da se izgubilo... još jutros sam imala dvadeset i
jedan...
— Ne može biti: dao sam ti dva reala u srebru.
— Ja sam ovaj... promijenila sam na trgu...
— Što je jutros mama radila? — brzo pita Razroki svoje
najstarije dijete, hvatajući ga za ruku.
Mališan se trese od straha, naizmjence gleda u oca i majku, i
šuti.
— Govori brzo! — veli mu otac.
— Izbit će me mama, ako kažem — uzvraća jadni mališan,
kriveći lice u plač.
— A ja ću ti, ne kažeš li, prilijepiti pljusku, da će ti se razletjeti
njuška.
I mališan, koji iz iskustva zna, da njegov otac ne prijeti
uprazno, i pored toga što mu mati daje znak da šuti, zatvara oči i,
kao da mu riječi pale usta, brzo izgovara:
— Mama je jutros donijela pô litre rakije, bocu je sakrila u
slamnjaču.
Razroki, čuvši ovu posljednju riječ, pljuskom obara
prestupnicu, trči postelji, pretura po slamnjači i odande izvlači bijelu
bocu s malim ostatkom prokazane kriomštine; vraća se sa
staklenkom ženi u času, kad se ova podiže, udari je njome u glavu i
tako je opet sruši, a djecu i nehotice poprska grešnom tekućinom.
Cvili ranjena nesretnica, plaču preplašena djeca, a razbješnjeni ribar
izlazi na balkon, proklinjući svoju hudu sreću i kuneći svoju ženu.
Barba Tremontorio, koji se s mora vratio s Bolinom i
Razrokim, na balkonu plete mreže (to mu je omiljeli posao, kad je
kod kuće); tu je za svojim poslom još od početka svađe u susjeda, te
kadikad zagriza u komad kruha i prijesna, osušena bakalara — jelo
od kojega se ponajviše sastoji njegova hrana. Premda je savršeno
upućen u ono što se zbilo, on se pred Razrokim čini kao da ništa ne
3 Cuarto, stari španjolski bakarni novac, kojemu vrijednost bijaše 4 maravedija.
— Prev.
18
zna, jer se ne voli mješati u ono što ga se ne tiče. Ali rasrđeni muž,
kojemu je potreban odušak za jed, što je u njemu još ostao, zove
susjeda, pa njih dvojica, s balkona na balkon, na sav glas zameću
ovaj razgovor:
— Barba Tremontorio, ja više ne mogu s ovom huljom pa ću
jednog dana počiniti kakvo zlo.
— Već sam ti rekao, da si od početka sam kriv, čim si vidio da
je malo zaplovila, morao si saviti jedra...
— Što sam morao činiti, kad je izgledala kao svetica?
— Što si morao činiti? Ono, bolan, što sam ti uvijek govorio:
»Pazi na vjetar s boka i dobro ravnaj; s jakim vjetrom u krmu,
naprijed!«
— Ali kad više nema kosti u tijelu, koje joj nisam izvrnuo i
namjestio!
— Već je drvo natrulo, bolan!
— Bože, kakve li ništarije! Što će biti od te djece, ako me
sudbina od kuće otrgne? Ni sâm đavô ne zna, kud bi s ovom ženom.
Prošlog sam joj tjedna dao dvadeset i četiri reala, da djecu odjene...
Vidio sam od njih, koliko i vi. Pijandura ih potrošila za rakiju. Na
smrt sam je premlatio, a nakon tri dana, ona dade ponjavu za oku
rakije. Jučer joj dadoh dvadeset i jedan cuarto za meso, a ona opet
zapila... I tako djeca gola, ja bez košulje... ni na blagdan ne smijem
ispiti čašu vina.
— Zašto je, bolan, ne odvedeš, da joj đavla istjeraju? Možda je
u nju ušao!
— I za tim sam lijekom posegao, barba Tremontorio. Vodio
sam je više od tri milje odavde, nekome svećeniku, za kojega kažu
da se time bavi; vodio sam je, da joj očita Evanđelje. I očitao je. Dao
mi je blagoslovljen zapis i malo rutvice, a ja sam to sašio u kesicu i
o vrat joj objesio. Taj me obred stajao napoleon po prilici... I ništa,
slijedećeg se dana naljoskala, da se nije mogla micati. Dao sam joj
rakije kuhane s prahom, za koji vele da pijanca odvraća od pića, all
mi se čini, da joj odonda rakija još više prija. Koliko sam potrošio
užižući svijeće Svetim Mučenicima, da bi je od zla odvratili, i
ništa... Više ne znam, što da radim, barba Tremontorio, osim da je
ubijem, jer je u nje golema opačina. Zamislite, pošto sam joj dao
rakije s onim prahom, spopalo je stezanje u crijevima, te sam mislio,
da će crknuti. Kako sam čuo, da je rakija dobra protiv bolova u
trbuhu i da ovi uminu, ako se stave oblozi njome dobro namočeni,
19
izlio sam je u tavu četvrt litre po prilici i stavio na vatru, a kad je
gotovo uzavrela, odnio sam je ništariji, koja se prevrtala na postelji.
Kažem joj, da časak pridrži tavu, dok ja u kovčegu potražim koju
krpu. Vratim se s krpama... i da vidite! Nećete vjerovati, kad vam
kažem: iskapila je svu rakiju iz tave, sve onako vrelu! To je,
čovječe, gore od prokletstva!
— U tom pogledu, prijatelju... što da ti kažem? Kad žena toliko
skrene kao tvoja, udri; ako ni onda pravo ne zaplovi, vrgni je na dno
u pogodan čas ili se objesi o jarbol.
— Kad ti velim, čovječe božji, da sam je svu isprebijao; od
silnih pljusaka lice joj je crnje od lignjeva crnila!
— Onda se objesi, a mene pusti na miru, da s božjom pomoći
vezujem ove očice na mreži, jer ja se nisam htio ženiti, da ne gubim
strpljenja, bolan ne bio!
— Da me hoće munja smjeriti! Dabogda ja bio hrana ribama na
prvi sjeverozapadnjak, što me na moru zadesio...! Ako se čovjek
zato rađa, bolje da se ni rodio nisam... Jadan ja, što je nisam stavio u
salamuru, prije nego što sam izgubio strpljenje i zdravlje za tu
prokletu ništariju!
I grizući usne od jeda Razroki se vraća u svoje potkrovlje i
zatvara vrata na balkonu.
Barba Tremontorio, ne dižući očiju sa svog posla, otpravlja ga
pjevušeći hrapavim glasom ovu kiticu:
Jer je lakoma i smjela,
na meku se riba lovi;
a ja kako lakom nisam,
u slobodi morem plovim.
*
A sada, čitatelju, zamisli, da je blagdan.
— Bolina...! Bolina...! — čuje se glas Tremontorijev.
— Šta je? — odaziva se Bolina izlazeći na balkon.
— Ne izlazi mi račun, nedostaje mi novaca... fali te fali, eto!
— Morski te psi izjeli! Ne shvaćam, čemu si toliko svijetom
obigravao, kad još ne znaš ni prste na ruci izbrojati! Šta ti opet fali?
— Fali mi, fali... ni sâm ne znam koliko, ali fali.
— Ako je samo to... Zar već nismo više od trideset puta
20
napravili račun? Zar nisi vidio, da ti ništa ne fali?
— Jest, vidio sam, ama sam kod kuće bolje smislio i sračunao,
i nema ga, tko bi mi izbio iz glave, da onih trideset reala...
— Eto ti ga opet s trideset reala! Zar tebe nije spadalo deset
dura4 za ribolov ovog tjedna?
— Jest.
— Zar nam nisu — tebi, mome sinu i meni — uzajmili bačvicu
sardela u krčmi Estrobo?
— Jesu.
— Je li bačvica stajala sedamdeset i dva reala?
— Jest.
— Otpada li na tebe dvadeset i četiri?
— Otpada.
— Jesi li osim toga u krčmi najprije dugovao trideset cuarta za
kavu i piće, a onda dva i pol reala, koliko si uzajmio?
— Jesam.
— Dobro: dvadeset četiri i šest, to je trideset. A koliko ti imaš?
— Imam, imam... dva i dva su četiri... četiri po devetnaest,
najprije...
— Dobro, stavi im pesetu.
— U redu.
— Onda ćeš imati četiri dura.
— Točno... A s druge strane imam u cuartima dvije pesete i
dva tarina.
— To je deset reala, što s onih osamdeset prijašnjih daje
devedeset.
— Devedeset. Sad mi ostaju četiri pesete po pet i... jedan, dva,
tri... i dva, pet... i jedan šest... šest forinti, a to je...
— To je, to je... prije smo imali devedeset reala i sad četiri
pesete po pet, to je... devedeset i dvadeset... Da je deset, bilo bi
stotinu; ovako je sto i deset... Pa onda šest forinti, to su tri...
— Sa sto i deset, to je sto trinaest... Do dvije stotine ostaje...
Vidiš li, bolan, kako fali? I ne brigaj ti, Bolina: kad ja nešto velim,
bolan ne bio...!
— Stani, tovare! Pusti me, da završim... Kad sve pobrkaš. Tko
4 1 duro = 5 peseta, 1 medio duro (forinta) = 2 i pol pesete, 1 peseta = 4 reala, 1
real = 25 centima, 1 cuarto = 4 maravedís, 34 maravedís = 1 real de vellón, 8 i pol
cuarta = 1 tarín. — Prev.
21
ti je rekao, da sto i deset reala i tri dura iznosi sto i trinaest reala?
— Na cijelom svijetu sto i deset i tri iznosi sto i trinaest, bolan
ne bio!
— Jest; ali ta tri nisu reali nego duri, a u tri dura ima šezdeset
reala; onih sto i deset i ovih šezdeset, to je sto i sedamdeset.
— A koliko je to dura?
— Pol unče5 isto je koliko i sto šezdeset reala, a mi imamo sto
sedamdeset; dakle pol unče i forinta... osam dura i pol.
— Isto kao i prije, vidiš li...? A da bude deset dura, fali... Kad
ja nešto velim!
— Grom te ubio! Ta zar ti nisam rekao, da treba odbiti trideset
reala, koliko si dugovao u krčmi?
— Jesi.
— Eh, upravo za tih trideset dali su ti manje, a baš ti toliko fali
do dvije stotine.
— To će reći, da mi s jedne strane daju trideset reala manje a s
druge ti mi isto toliko odbijaš u računu... bolan... Sad je još gora
muka: trideset ovamo, trideset onamo... Ne dam ja tako, bolan!
Odmah idem na pristanište...
— Idi, tovare, magarče...! Fali ti daska u glavi! Voda te
odnijela, vole božji...!
Sada zamislimo, da već cio tjedan kiša pada, a na moru je
velika oluja, jer je zapuhao sjevero-zapadnjak.
— Barba Tremontorio, jeste li vidjeli, kako sjever bije?
— Nekoliko će dana žestoko puhati... Jutros se u zoru na
sjeveroistoku malo razvedrilo, pa sam pomislio, da ćemo sutra na
more; ali je opet zapuhao silan vjetar i pokazao lice gore od tvoga.
— Zar nije bogu plakati, koliko nam ribe ode za ovo vrijeme!
A bilo bi barbuna, da bi nam već i dotužio...! Velim vam, ova će nas
studen skupo stajati.
— I kao dometak, jutros ono prepiranje na cehovskom
sastanku... Zašto li sve čovjeka ne zovu i iz kuće ga ne izvlače...! Da
sam se, bolan, poveo za svojom ćudi...! I meni se oni usuđuju kazati,
kako od svega onog, što je tokom godine kapnulo u blagajnu, ništa
nije ostalo za razdiobu, da čovjek proživi koji danak, na priliku, kad
ne može na more pa ne smogne niti za sleđić... Bolan! neka mi samo
još zatraže real, što je čovjeku potreban, da ne umre od gladi!
5 Onza de oro, zlatna unča, 80 peseta. — Prev.
22
— Teško je, barba Tremontorio. Što je pravo, pravo. A eto,
dogodilo se, da se kao po dogovoru pol ulice razboljelo: Tolete
obolio od kozica, barba Mocejón dobio sakagiju, što ga guši, Viruta
iščašio nogu, Mordaguero uzet na desnoj strani... i ne znam, koliko
ih još, što će poći na dno... S druge opet strane, liječnik nije htio
članovima pružati pomoć, ako mu se ne povise one dvije tisuće reala
plaće, te nije bilo druge nego mu udovoljiti; Puntalova barka ove
nam godine naprtila dosta duga na vrat; pa onda nova zastava za
kapelu... sam se đavo kanda protiv nas urotio... Daj za bolesne, što
im svaki dan pripada, plati liječniku, koliko je više zatražio, plati
zastavu, izgubi, koliko se izgubilo na prijevozu, pak...
— Okreni priču, bolan, jer ta mi je dobro znana... Ako je onaj
Patuca mudar, nisam opet ni ja budala. Vidio sam ja to, kako nam je
komadićem načrčkana papira htio usta začepiti. Jesi li vidio, kako ne
htjede načiniti računa s nama svima, kako je red, nego na svoju
ruku. Pismen je pa samo sipa: »Eto, ovdje stoji...« Ali neće, majčin
sin, meni podvaliti, jer nisam ni ja s kruške pao, makar ne znao ni
buhe u slovima, bolan ne bio!
— Ali su se računi ondje dobro pregledali. Vidjeli su ih ljudi,
koji se u njih razumiju.
— Love nas, bolan, kao girice, vjeruj ti meni... Velim ti, da
netko trbuh podmazuje onim, što ja i ti iznojimo; vidjet ćeš, ako nije
tako. Patuca jedva da ide na more; obučen je i dotjeran kao kakav
gospodin; u njegovoj se kući svaki drugi dan meso jede, a nikad nije
bez pol litre rioje6; ima udio u Castrejevoj lađici, a sav puca od
debljine. Đavô me odnio, ako još nedavno nije bio siromah kao i ja.
Odakle se toliko usjajio? Bolan, ne ću da govorim. A da u njegov
džep ne kapa iz cehovske blagajne, kao što kaplje dvije godine, ne bi
mu se koža onako sjajila.
— Zloba iz vas izbija, barba Tremontorio.
— Nema, bolan, u meni zlobe. Zašto nije htio da se novac
preda trgovcu s pristaništa, kako je drugi ceh uradio?
— Jer novcem možemo i sami upravljati bez ičije pomoći.
— Jer mu je tako zgodnije, magarče.
— Zlobni ste, barba Tremontorio.
— Hajde ća... Tako mu je lakše varati vas s nekoliko zgužvanih
papirića i loviti vas kao skuše... Ako hoćeš da mu ovo izbrbljaš, kad
6 Čuveno vino iz Rioje, u pokrajini Logroño. — Prev.
23
ga toliko uzimaš u obranu, idi, baš je mene briga.— Nisam ja baba
blebetuša niti od tog živim; ali kad se zlo govori o dobru čovjeku...
vidite, to mi se ne sviđa, barba Tremontorio. Mnogo ste svijeta
vidjeli, ama ponekad biste htjeli da i previše znate.
— Kad već toliko preklapaš, bolan, je li pravo, da natovaren
djecom i ženom, kakva je u tebe, koja ti i krv popije, je li pravo, da
ne primiš kakvu potporu u dane ove nepogode? Nisi li potrebit kao
nitko?
— Dobro mi je i mogu raditi...
— Raditi... a šta? Da valjaš bačve na pristaništu? Za ovo su
drugi prije tebe, a ti se imaš brinuti oko barke i svojih obveza.
— Ne velim, da mi kakva potpora ne bi dobro došla, no kada
mi je ne daju, čemu da okrivljujem onoga, tko nije kriv.
— A zašto od nas traže, umjesto da nam daju?
— E, to je druga priča... Uostalom, gdje ništa nema, ne može se
ništa ni uzeti.
— To će ti već pokazati.
— U svakom slučaju, barba Tremontorio, računi su se
podnijeli, pa se našlo, da su u redu. I koliko god se mi trudili...
— Vidjet ćemo, što ćeš jesti za koji dan, ako se ovaj vjetar ne
stiša
— Bog dao zdravlja, a ostalo ćemo vidjeti.
— Amen...! (Bolan, kakvih sve ljudi ima na svijetu! Sve je
njima dobro. I takvi nose hlače!)
*
Ako bi koje dijete, dok Razroki bijaše na moru, razbilo lonac ili
pojelo kruh, što se nalazio na kovčegu, ili pak počinilo kakvu
vragoliju svojstvenu njegovoj dobi, mati bi mu na balkonu prašila
tur, na balkonu bi ga vukla za uši i na balkonu ga pljuskala, da mu
licem krv poteče.
Kad bi na povratku s ribarnice, pošto bi prodala ribu, žena
polagala račun Razrokome, koji ga je strogo pregledao, pa se nešto u
računu ulovilo, na balkonu bi se čula prva od pljusaka, što ih je
nesretni muž dijelio svojoj božjoj polovici; s balkona bi zvao svoga
oca, majku, barba Tremontorija; s balkona bi im kazivao, što se
zbilo i srdit kleo svoju ženu; s balkona zazivaše pomoć božju... s
balkona na balkon razvezivao se nadasve živ razgovor, što bi po pol
sata zabavljao ljude na ulici.
24
Ako je vlasnik barke, na kojoj moji susjedi zajedno idu u lov,
ovima štogod dugovao, oni to sa svoga balkona kazivahu i na
balkonu raspravljahu, kako će to naplatiti.
Na balkonu barba Tremontorio dočekuje pitanja, kojima ga
salijeću, da bi im kazao, kakvo će biti vrijeme; s balkona on
odgovara, a balkon je i njegova zvjezdarnica.
Jednom riječju: balkon mojim susjedima služi kao kuća, jedino
što ondje ne spavaju i ne oblače se; ali ni u te dvije prilike baš
sasvim ne bježe ispred javnosti. Tremontorio i Bolina, poglavito,
presvlače košulju i navlače hlače posred sobe sa širom otvorenim
vratima... a skapčaju se i neizbježnim se kožnim remenom opasuju
na balkonu. Tako je to zimi, jer mi ljeti valja ili zatvoriti kapke na
prozoru ili pak gledati susjede do najmanjih pojedinosti u njihovu
intimnom žtvotu, koli dnevnom, toli noćnom... Da budem sudionik u
svim navadama i običajima svojih siromašnih susjeda, i mene u isto
vrijeme kad i njih, u tri izjutra ljeti, a u pet zimi, budi prodoran i
neprevodiv povik; apuyaaa!7 kojim ih neki pomorac, što je plaćen za
tu službu, zove da idu na more.
*
Iz svega se ovog, čitatelju, jasno vidi, da sam i bez svoje
sklonosti da opisujem običaje, bez ikakva truda sa svoje strane,
mogao doći do podataka, što sam ih iznio na prvim stranama ove
crtice, pa mi stoga nitko ne treba za ovo čast skazivati.
A sada, pošto si mi oprostio ovo udaljivanje od stvari, a uz
pretpostavku, da si upoznat s osobama, o kojima je govor, prijeći ću
na pravi predmet svog izlaganja.
II
Prije nekoliko dana počeo mi je pozornost svraćati izgled, što
ga davaše kućerak preko puta. Vrata Razrokoga jedva da su se
otvarala; niti se odande čuo smijeh, niti plač, niti oni redovni udarci.
Barba Tremontorio ponekad je pleo mreže na svome balkonu,
ali uvijek mučaljiv i tih, kakav već bijaše po svojoj ćudi, kad ga
susjedi ostavljaju, da u miru obavlja svoj posao.
7 Apuya u narječju santanderskom, arriba na jeziku kastiljanskom: ustajte! —
Prev.
25
Starac i starica s kata vrlo se izrijetka pokazivahu; kojiput
vidjeh gdje su u žene starca Boline otečeni oni njezini navorani i
suhi očni kapci.
Bez sumnje, nešto se tegotno zbivalo u mome susjedstvu.
Unekolike zaokupljen ovom mišlju, svu svoju pažnju upravih na
onaj kućerak, sa svrhom da saznam istinu.
Dimom ocrnjena vrata na balkonu u potkrovlju napokon se
poslije podneva otvoriše, pa prvo, što moje oči u unutrašnjosti
otkriše, bijaše čovjek meni leđima okrenut; ovaj na sebi imaše bijelu
maju sa širokim modrim ovratnikom, što se spuštao niz pleća, a na
glavi vunenu kapu, isto tako modru; zabavio se oko toga, da u velik
pamučni rubac, prostrt na kovčegu, koji već poznamo, poslaže neke
komade odjeće. Pošto je u čvorove svezao četiri roga na rupcu, u
kojem se nalazila oprema, čovjek se uspravio, okrenuo lice... i ja u
njemu prepoznah lice Razrokoga, ali smrknutije, snuždenije, kiselije
negoli ikad prije. Slikovito odijelo siromašnog ribara odmah mi je
objasnilo uzrok promjeni, što se zbila s mojim susjedima.
Pošto je bio gotov zavežljaj s odjećom, Razroki provuče lijevu
ruku ispod čvorova, pod kapu uvuče nekoliko pramenova kose, što
mu padahu na oči, iz džepa na hlačama izvuče umašćenu kožnatu
kesu, izvadi iz nje rezanog duhana, savije cigaretu i pripali je na
ugarku, što mu ga prinese žena, koja plakaše, premda istiha; zatim
pogleda djecu, što su se natisla oko njega, pa uz očit napor
progovori nesigurnim glasom:
— Hajmo ća! Kad se mora, onda što brže!
Čuvši muža, što kazuje, žena gorko zaplače, a za njom
podjednako i djeca
— Hoćete li ušutjeti, sto mu gromova! — uzviknu ribar vidno
uzbuđen. — A ti — nadoveza obraćajući se ženi — dobro znaš, šta
će se učiniti. Djeca sad odmah idu sa mnom; ostavit ću ih majci
usput, dok silazim. U nje će ostati, sve dok se ne vratim.
— Ne, ne, tako ti svih svetaca nebeskih! — povika žena, koja,
najzad, bijaše majka. — Kadra sam da se za njih brinem i ne želim,
da itko drugi moju djecu hrani.
— Znam ja dobro, što si ti kadra i što valjaš; ne želim da
jednoga lijepoga jutra anđelci osvanu na ulici obamrli od studeni. I
nadasve, ne odvodim ti ih na more: ostaju ti sasvim u blizini; cio dan
možeš dolje biti s njima... A već sam rekao materi: »Prije im nogu
prebij nego što ćeš ih gore pustiti...« I basta! Odluka je tu. Hajdemo
26
dolje... I pazi se, da nisi išla za mnom na pristaniše, jer ne želim
nikakvih prizora; što je čovjek više sâm, to bolje... Bilo kako mu
drago, ja tako hoću, jer ne budem li pazio na otvor palubni, duša će
mi van iz podbrođa, eto...! Hajdemo, djeco...
I nesretnik Razroki sagne se, da u naručje uzme najmanje
između svoje djece, koja ga plačući gledahu. A žena, popustivši
neodoljivoj pobudi srca, baci se mužu oko vrata i potokom svojih
suza najzad izazva suze — možda prve! — na mrkim očima onoga
surovog pomorca.
Međutim, to ne bijaše čovjek, koji je popuštao sličnim
slabostima; oslobodivši se ženina zagrljaja, uze u naručje najnejakije
čedo, a ostaloj djeci zapovjedi, da pođu za njim: ženu primora, da
ostane u kući, pa brzo iziđe i za sobom zatvori vrata na stubištu.
Za nekoliko časaka već bijaše na ulici, sa svežnjem o ruci, a u
pratnji starca Boline i barba Tremontorija. Sva trojica iđahu
pokunjena i šutljiva; koracahu protiv volje.
Gotovo u isto vrijeme, kad oni na ulici, pojaviše se na svojim
balkonima žena starca Boline, okružena svojom unučadi, i žena
siromaha Razrokog, sama, raščupane kose, vičući od žalosti. Djeca
joj i svekrva, ako i ne vikahu koliko ona, podjednako obilne suze
ronjahu.
Čuvši ovaj zbor, što srce kida, tri pomorca požuriše korak,
susjedi se na ulici načičkaše na balkonima, a ja odlučih da pratim
svoje znance, sve dok se do kraja ne razmrsi prizor, kojemu vidjeh
početak. Bol očarava kao i radost, a suze zavode poput osmijeha.
Uzeh dakle šešir i uputih se na pristanište.
Natisnulo se mnoštvo mještana, zgrnula se sila naroda; ljudi se
kretahu, vikahu, plakahu i preplavljivahu posljednju privoznu
kosinu, gdje na drugom kraju bijaše privezana barka. U barci se
nalazilo dvanaestak ljudi obučenih poput Razrokog; svaki je poput
ovog o ruci nosio malen zavežljaj odjeće. Neki su od ovih ljudi
sjedili i plakali, drugi su stajali, blijedi, nepokretni, sa strašnim
biljegom, što ga duboka bol utiskuje na jakome i muževnom
tjelesnom ustrojstvu; neki pak, čineći se mirnim, nastojahu usiljenim
osmijehom prikriti suzu, što im se na oku caklila. Svi su se oni već
oprostili sa svojim roditeljima, sa svojim ženama, sa svojom
djecom, što im s kopna, u suzama, upućivahu riječi ljubavi i nade.
Na obali opet, neki, što bijahu pogođeni istom nesrećom, jedva se
jedvice oslobađahu zagrljaja, kojima ih svojta i prijatelji htijahu još
27
koji časak na kopnu zadržati i zato riječ »oče«, »majko«, »sinko«,
»prijatelju«, bijahu jedine, što vladahu onim tužnim suglasjem
uzdaha i jecaja. Strašna mora da bijaše pečal8 i tuga, što je suzama
orosila one oči, koje su vikle da svakoga dana vedro gledaju smrti u
oči, nad ponorima razbješnjelog mora!
Gibanje i nemir u ljudi na obali ne prestade ni onda, kad i
posljednji mornari, što još tamo bijahu, malo-pomalo prijeđoše na
onu barku. Posljednji se ukrca Razroki, pošto je svoga oca i svoga
susjeda čvrsto stegao u zagrljaj.
Još samo srce osta zajedničko između onih, koji su se ukrcali, i
onih, što ostadoše na obali. Služba domovini bijaše prvima
gospodarom života i slobode kroz četiri godine, računajući od onog
časa; a pred tako uzvišenom dužnosti morahu se prekinuti obiteljske
i prijateljske veze.
Vesla već dodirnuše vodu, a barka još bijaše uz kosinu,
privezana o nju konopom, kojemu je kraj na obali u rukama držao
neki stari mornar, što začuđen promatraše prizor.
— Puštaj! — povikaše mu s barke više no jedamput, slabim i
drhtavim glasom.
Ali stari pomorac ili nije čuo opomena, ili se o njih oglušio, što
će prije biti, kako bi još koji časak ostao sa svojim drugovima.
— Puštaj! — još glasnije mu povikaše.
I ništa: starac, kao da je na obali u zemlju ukopan, ne pusti
konopa.
No Razroki, kojemu očev plač i pomisao na djecu srce
probadahu, bojeći se, da će najzad popustiti pod teretom boli, što se
na nj slegla i već mu oči zamutila, a videći, da u starca pomorca ne
nailažahu na odjek dosadašnji povici — odluči da mu sâm zavikne:
— Puštaj! — zagrmi grubim i strašnim glasnim, što je
nadvladao viku na obali, i svoj mrki pogled upre u starog mornara.
Ovaj odmah posluša; kraj konopa pade u vodu, zaškripnuše
vesla, začu se beskrajan, neopisiv »zbogom!« i barka kliznu put San
Martina, gdje se pušilo iz dimnjaka na brodu, što je čekao da primi
putnike s barke.
U ovaj toli uzvišen čas žene na obali još više zajecaše, zagrliše
svoju djecu, roditelje, braću i prijatelje, tako te se svi izmiješaše u
bujici suza.
8 pečal —nevolja, jad, bijeda
28
Ima časova, čitatelju i prijatelju, što su gotovo neopisivi, pa
nije svakom dano da ih naslika; a ovaj bijaše jedan od takvih. Da ga
osjetiš, dostaje dobro srce, kao što je tvoje i moje; da ga opišeš i
naslikaš u njegovoj pravoj boji, potrebna je jaka mašta pjesnička, a
takve u mene nema.
Sjećam se, kako je, prije dvije godine, moj prijatelj Eduardo
Bustillo9, nadahnuti pjesnik naše slave, pred prizorom istovjetnim s
ovim, što ga opisujem, na ovome istom mjestu, možda na istom
kamenu, gdje i ja... svojom dušom oplakao jade i nevolje ubogih
obitelji, što ih novačenje baca u ponor ljutih boli i muka...
spominjem se, kako je na usta žene, što je s djecom ostala sama i
bespomoćna, izrekao ove jednostavne, a nježne riječi, koje toliko
toga kažu:
Za nestalom, gle, ljubavi svojom,
Za ocem, dalek što svijet ga uze,
Gorke kći moja sad roni suze.
Šta bit će sada sa kćeri mojom?
Ta reci, Višnji, tko dat će hljeba,
Njojzi i braći, što sutra treba?
A bolu mome ravna i nije,
Vrh svega čemer velik me bije:
Pred oči eto već tuge moje.
I više nego što žalim muža,
Tužim za onim, tko kruh nam pruža,
Plačem za ocem djece ja svoje.
Nadomještaju ove lijepe kitice sve rečenice, što ih ja ne
nalazim da opišem tugu onog prizora. Plakalo se za ocem, za
mužem, za sinom, koji odlazi možda zauvijek, ali koji svojim
odlaskom odnosi kruh onima, što ostaju...
9 Eduardo Bustillo, španjolski pjesnik i dramski pisac (1886.— 1908.). — Prev.
29
III
Kad je barka pristala uz bok broda, mnoštvo koje je ostalo na
pristaništu, raspoznajući jedino malu crnu točku na površini vode,
pomalo se razilazilo, tako da je na koncu ostala jedna jedina
skupina, koju sačinjavaju obitelji odsutnih pomoraca. Ovaj skup,
jedinstven, zbijen, kao da u takvoj spojenosti svaki osjećaše vlastitu
nesreću manjom, poče se tužno kretati; ljudi su tješili žene, a ove
djecu.
Među spodobama u onoj tužnoj slici isticala se ramena i glava
barba Tremontorija, koji, ne imajući vlastite obitelji, uzimaše kao
svoju sve ostale. Čovjek, koji je plovio po svim morima i kojega je
vojska dvaput pogodila, jer su ga dvaput unovačili, kako je u
početku rečeno — bijaše utočište, kojemu hitahu oni ubogi ljudi, da
bi od njega štogod saznali o sudbini, što čeka predmet njihove
ljubavi
— Kažite, barba Tremontorio: je li istina da ih mnogo
kažnjavaju, da ih na brodu tuku? — pitaše ga jecajući neka
siromašna žena.
— Kakve izmišljotine! Što jecaš! Same izmišljotine! Tko će ih,
bona, tući? Još bi to trebalo! Nekoć i toga bijaše... Ja još nisam
iskusio uže; dakle, možeš misliti... Osim toga, tvoj je muž čovjek,
koji zna, šta je dužnost, pa će dobro proći.... A što se tiče života na
brodu, samo da ne bude kakva opaka nostroma10, nema bojazni. Ta
nađe li se koji od onih, što su nakrivo nasađeni te đavla traže, pa kad
takav čovjeka na zub uzme, bog me obranio... možeš uzeti, da si još
dobro prošao, kad te pošalje da očistiš jabuku na košnom nastavku
ili da se uspneš na najviši koš, bez ikakve potrebe, u olujnoj noći...
Ali, šta! Toga više nema... Sada je užitak služiti na kraljevskom
brodu.
— A kamo će sada s njima?
— Eh, najprije će u El Ferrol11. Tamo će nekoliko dana biti u
mornaričkom okrugu, a odande će koji na fregatu, koji na
brzoplovku, a neki opet na parobrod; malo-pomalo svi će mi se oni
ukrcati. Jedni će ostati za obalnu stražu, na ovim našim vodama, a
10 Nostromo, najstariji podoficir na brodu — Prev. 11 El Ferrol, šp. ratna luka, u pokrajini La Coruña. — Prev.
30
sve je to ništa, sve se svodi na bordižanje12, kako se veli, od jedne
luke do druge; tek što ih kadikad može zahvatiti pljusak praćen
vjetrom; no kako nas ove vode poznaju, nema mjesta bojazni. Drugi
će u svoje odredište na onu stranu. Tamo opet svašta ima; malo
rada, jake smrekovače, dobra duhana i kave; ali ti se valja znojiti na
svakom koraku... Usto, danas kolera, sutra žuta groznica... A kako,
bona, ove nevolje vrebaju na jadnog mornara! Koga one svojom
čakljom dohvate, ne puštaju ga, dok mu dušu ne izvuku. Ako te u
Manili13 zahvate, ni kruh u tebi ne ostaje; tijelo ti je u onoj zemlji
baš poput kakve vrše: punio ga ili ne punio, isto ti je; propušta vodu
kao star rasušen čamac; kad se iskrcaš, nema u tebi ni kapi. U
mjesec dana čovjek se na onome moru tako promijeni, da ga ne bi
poznala ni mati, koja ga je rodila... Sav, bona, usahne i požuti...! A
onda, sada nema ratova, što čovjeka tjeraju da svaki čas ispaljuje
topove... I kako smo mi, na Ferrolani, vidjeli sva mora, koliko ih je
Bog dao, i obišli vaskoliki svijet, što bi itko tumarao onuda, kuda mi
prođosmo? Bona, ne dao Bog...! jer danas se živ ispečeš od žege, a
sutra crkavaš od studeni; ovdje groznica, ondje svrab... Da, opaka li
podneblja! A ljudi! Bog te obranio! Kakvih li sve boja u njih nema!
Što se pak tiče današnjih bitaka, ne treba brinuti... Dakle... veselo!
Sve će, bona, dobro biti... Evo mene, pa šta mi je bilo? Nisam umro.
Sudbina mi je naudila, koliko i morski pas barci... I ništa više ne
velim.
Dobričina Tremontorio i dalje je tješio, na svoj način, one jadne
žene, sve dok skup — još uvijek zbijen i još brojniji, jer se uvećavao
povorkom djece, što mu se putem priključivahu — nije zaokrenuo
kod Konzulata pa ušao u grad. Ja, koji sam i nehotice išao za
Tremontorijem i slušao ga od samog pristaništa donde, izgubih ga
ondje iz vida i produžih prema obali, duboko dirnut prizorima, što ih
vidjeh one večeri.
*
Oko čega se kretahu moja razmišljanja, lako je pogoditi. Kakav
sam lijek zamislio, da bi se doskočilo velikome zlu, kao što je ono,
koje onda oplakivah — to ovdje ne mogu iz dva razloga iznijeti:
12 bordižanje – manevriranje u jedrenju. 13 Manila, glavni grad i luka na Filipinskom otočju (nekoć u šp. posjedu). —
Prev.
31
prvo, što se i uz najbolju volju mogu prevariti, a drugo, što moje
teorije, sve kad bih i pogodio, ne bi naišle na odziv na visokim
mjestima, gdje odlučuju o sudbini Cidovih potomaka14. Meni
siromašnu slikaru narodnog života i običaja, valja se držati svoga
posla; da iznosim narodni život i običaje, kako najbolje umijem, i da
ih u svoje srce urezujem.
I zato, izlažući ovu crticu na uvid ljudima, koji mogu — uz
pretpostavku, da će se udostojati na nju svratiti pogled — iz dna srca
usklikujem sa svojim dragim prijateljem Bustillom:
Zakon i strogost ljubav ne zovu,
Stoga svi jednom pamtimo ovu:
Ratom u bijedu čovjek se vraća,
Treba svi ljudi da budu braća.
14 Španjolci se rado nazivaju potomcima (unucima) Cidovima, po šp. narodnom
junaku Cidu (1049 — 1099), koji je tukao Arape u brojnim bitkama — Prev.
32
Jacinto Octavio Picón
PRIJETNJA
(La amenaza)
Odbilo je podne, a kroz vrata se malo zatim, u valovima
ljudske plime, natisnulo umorno i tiho mnoštvo, što ga sačinjava
osoblje u radionicama. Nitko nije govorio: niti se muškarac brinuo o
ženi, niti je djevojka tražila laskanja u momka, niti se dijete
zaustavljalo, da se poigra. Jaki pokazivahu iscrpljenost, mladi se
činjahu ostarjeli, stari bijahu napol mrtvi. Ljudi pod dvostrukim
jarmom: ugnjeteni vlastitim neznanjem i tuđom sebičnošću!
Mnoštvo se razilazilo, kao što se razilazi i nestaje oblak na
vjetru: najprije je išlo u gomili, zatim u skupinama, a potom u
parovima, što se tiho odvajahu bez oproštaja i bez pozdrava, te jedni
odlaze kući, a drugi ulaze u gostionice i krčme, raspršujući se i
gubeći se, miješajući se i nestajući u živoj vrevi predgrađa.
Među onima, što su posljednji izišli, nalazio se i Gaspar
Santiagós, s nadimkom Golemi ili Gasparón, jer bijaše strahovito
snažan, vrlo visok i veoma čvrst. Zbog svoga blagog izgleda, vedrog
čela i otvorenog pogleda uživaše opću naklonost; onako krupan,
činio se poput Herkula u bluzi.
Golemi pođe u sjeni nekog zida, prijeđe dvije-tri ulice i trg, pa
udari kroz prolaze i gradilišta, da skrati put; stiže na šetalište pod
ogromnim brijestovima, kojima su se grane ispreplele u svod s
debelom hladovinom. Ovdje ga, sjedeći na oborenu stablu, čekaše
mlada žena, čista i umilna; preda se stavila košaru, sa strane joj
bijaše pas, a u krilu dijete. Pas potrča prema gospodaru, mališan
ispruži ručice, i dok je čovjek vadio iz košare i lomio pšenični kruh,
žena je, ne prestajući da ga gleda, stavila salatu na jednu stranu,
izvukla bocu crnog vina, ubrus, drvene žlice, te na dubok tanjur od
bijele gline, s modrim obrubom, istresla lonac govedine s grahom,
što se žutio i pušio...
Kad je u daljini zazvonilo za povratak na rad, Gasparón, ispije
posljednji gutljaj, smota cigaretu, poljubi dijete, baci psu komad
kruha i onda, brzo stegnuvši ženu u zagrljaj, kao škrtac, što se dotiče
svoga blaga, udari put tvornice.
Prošao je glavna vrata, prešao preko dvorišta puna nagomilanih
33
željeznih šipki i ušao u dugi i široki odjel, osvijetljen prozorima,
kroz kojih se zamazana stakla nazirahu potamnjeli zidovi, gomile
ugljena, iskre s kovačkih ognjišta, i visoki dimnjaci, iz kojih u guste
oblake suklja težak i prašan dim od kamenog ugljena.
U visini, a svom dužinom tvorničkog odjela kretao se u
zamršenim pravcima nepregledan broj užarenih komada čelika,
usijana željeza, poluga, šipki i točkova spojenih remenjem... Sve se
dizalo, spuštalo, okretalo, unakrštavalo i tvrdoglavo obrtalo poput
ludih dijelova živa mehanizma, u kojem se ništa ne bi moglo
zaustaviti, a da se sve ne ukoči. Podignuti kat tresao se uz trepet i
dahtanje pare, što se čulo u blizini; iz ostalih radionica, nešto slabije
zbog buke i zbog udaljenosti, čuo se zvon željeza na nakovnju i
zujanje strojeva, pomiješano s pjesmom žena.
Na svršetku onog odjela nastavljao se drugi, ali ih je dijelilo
dvorište; oba odjela bijahu povezana uzanim drvenim mostićem,
pokraj kojega se na svojoj osovini okretao golem točak s ogromnim
zamašnjakom.
Kad se Gasparón našao nasred mostića, vidje kako je iz
suprotnog odjela u svoj naglosti pojurio neki naučnik, a koliko se
zatrčao, nije se mogao zaustaviti. Kako za uzmak nije bilo vremena,
a vidjevši, da obojica ne mogu ostati na uzanu prolazu, Gasparón se
utisnuo i maknuo ustranu: dječak dojuri kao munja, nespretno
zaobiđe, sudari se i padne ničice, ostavši gotovo izvan uzane debele
daske, viseći nad ponormn, bez mjesta, o koje bi se upro. Gasparón,
brižniji nad tuđom pogibelji negoli nad vlastitom, pruži mu ruku;
mališan je u slijepom strahu pograbi s takvom snagom i tako
pomamno, da je radnik izgubio ravnotežu. Osjetivši da je gubi,
radnik nagonski, da bi je uspostavio protutežom, nazad zabaci drugu
ruku, koju mu zahvati žbica zamašnjaka i otkinu mu kost poviše
šake. Dječak kasnije kaza, kako je unatoč strahu čuo prasak, kao kad
se rascijepi drvo pod udarcem sjekire. No onaj čovjek imade još
snage i sabranosti, da učini nekoliko koraka nazad: vukao je
mališana, i kad ga je živa i zdrava izvukao na čvrsto tlo na gornjem
katu zgrade, srušio se iscrpljen od strašne boli.
Podigoše ga drugovi, a kako, u tvornici ne bijaše bolničke
službe, staviše ga na stolac i odnesoše u obližnju bolnicu, gdje su
mu iste večeri morali odsjeći ruku u laktu.
Ozdravljanje dugo potraja: za to se vrijeme ponajprije potrošiše
34
uštede, zatim zajam uzet na nedjeljnu odjeću, na njegovu kabanicu i
njezin ogrtač, potom nešto ušteđevine drugova i susjeda i
naposljetku dar iz štrajkaškog fonda. Na novi se posao nije moglo ni
pomišljati, jer bijaše izgubljena desna ruka.
Četrdeset i nekoliko dana nakon nesreće, Gasparónova se žena
pojavi u tvorničkoj blagajni.
Bijaše to malena prostorija prepolavljena drvenom pregradom i
žičanom mrežom s oknima, kroz koje se vidjelo gdje star gospodin,
dobro odjeven, s čistom košuljom, sjedi pokraj čelične blagajne i
čita novine. U njegovoj blizini, pod njegovim okom, dva čovjeka
stajahu nadvijena nad visokim i nagnutim pisaonicima od borova
drveta, gdje pisahu u velike knjige.
— Što te vodi ovamo? — prozbori jedan od pisaca, kad se žena
približila.
— Kako je prošao Gasparón? — upita drugi.
— Kako bi i prošao! Ostao je sakat.
— A po što dolaziš?
— Da naplatim.
Jedan od ove dvojice dohvati neku bilježnicu i poče listati
mrmljajući:
— Gaspar... Gaspar...
— Santiagós, zgrada bušilica, odjel drugi — nadopuni žena.
— Točno: Gaspar Santiagós, evo ga.
— To je — nadoveza žena uzdišući.
Pisar uze ispisivati brojke na četvrt arka papira te ne dižući
pogleda upita:
— Je li prošlog tjedna isplaćeno?
— Da, gospodine.
— Onda je... treba da iznosi...
Sada gospodin u čistoj košulji odloži novine i ne gledajući žene
upita:
— Kojeg se dana ona zbilo?
— Dvadesetoga prošlog, u srijedu, u dva — tužno uzvrati žena.
— Onda — opet će gospodin — nema nikakve sumnje:
ponedjeljak, jedan; utorak, dva; srijeda... dva i pol dana, po četiri i
pol na dan... to je jedanaest peseta i dvadeset i pet centima.
To reče i okrenu leđa.
Namještenik izvadi iz blagajne poput košare pletenu škrabicu,
izbroji novac i predade ga ne govareći ništa više. Mlada žena iziđe
35
plačući. Još se nije izgubio odjek njezinih koraka, a gospodin u
čtstoj košulji strogo kaza;
— Ne zaboravite pribilježiti: stavka Gasparón skinuta.
Kad su radnici saznali, da su Gasparónu isplatili dva i pol dana,
nad njihovim je kolibama prošao vihor, nad njihovim se glavama
uzdigla bura. Nepravednost je izazvala gnjev.
Sastali se predstavnici pojedinih skupina, održao se jedne noći
sastanak u krčmi Francuz, i da se slučaj prikaže u cijelosti, pozvan
je i sam siromašni bogalj.
Gasparón je najprirodnije ispripòvjedio svoju nesreću, pokazao
batrljak pun ožiljaka, a zatim je za trajanja sastanka neprestano
salijetao prijatelje moleći ih, da mu savijaju cigarete, jer još nije
naučio da se služi jednom rukom.
Prljava svjetiljika, što je jedva svijetlila, uzalud je gorjela, jer
nije osvjetljivala prostorije. Gotovo se i nisu vidjele spodobe, likovi
ni obličja. Činilo se, da glasovi izlaze između sjena kao bezimeni
prosvjedi i prijetnje.
— Već sam pedeset i dvije godine po radionicama — kaza prvi
govornik — pa znam više od vas; prošao sam kroz mnoge tvornice,
počeo sam s dvanaest godina... Uvijek sam govorio, da bi najbolje
bilo prisiliti ih, da podupiru one, koji više ne mogu radili. Ako li ne,
eto vidite: žuljevi na rukama i prazan trbuh.
— Ja s manje godina — reče drugi — imam više iskustva:
moramo se složiti čuvati tajnu i kvariti im materijal, radnu snagu,
alat, sve, što se može; gubiti vrijeme, loše lijevati, gore tkati. Za
godinu dana neće biti tvornice s kreditom.
— Ni radnika s kruhom.
— Osam sati! — istodobno povikaše mnogi.
— Krasan savjet! Biti pas osam sati umjesto devet.
— Povišenje nadnica!
— A oni će odmah podići cijene odjeći, kruhu, stanovima... Da
mogu i zrak bi naplaćivali!
Tada se začu glas, što se još nije javljao, glas, što je odavao
malo tijelo, ali strahovitu volju.
— Nismo ovamo došli da raspravljamo, nego da se osvetimo.
Imate li hrabrosti? Da ili ne? Znam, gdje su tri vrećice dinamita,
svaki po dvije i pol kile; jedan za skladište modela, koje najviše
vrijedi; drugi za tvorničarevu kuću, sa stražnje strane, gdje mu je
36
obitelj... treći ostaje u pohrani, dok ustreba. Bacit ćemo kocku, pa
koga zapadne, taj će ga postaviti.
Duga šutnja zavlada nakon strašnog prijedloga. Jedni su se
plašili ideje pustošenja, drugi se bojahu strašne kazne; što se tiče
volje, gotovo svi bijahu sukrivci, ali nitko ne reče: »Ja se
usuđujem«.
Odjednom ustade Gasparón, povuče dva dima i smjestivši se
pod slabo svijetlo svjetiljke, da mu na licu pročitaju neslomljivu
odluku, ovako progovori:
— Sve je to beskorisno ili nečasno. Ni više zalagaonice, a ni
hranarine od njihova novca. Zar sanjate! Štrajk? Zašto? Da rujemo
zemlju, ako u kući nema kruha, da ostanemo zaduženi i vratimo se
na posao? Ono s dinamitom kukavno je divljaštvo. Za moj račun
neka se nitko ne ubija! Osvetu meni prepustite. Bit će dobra i duga...
Želji mu svi udovoljiše: jedni hučući od bijesa, a drugi s drage
volje; slabići od straha a zanesenjaci opet stoga, što u Gasparónovim
očima pročitaše nešto strašno i tajinstveno. I sastanak se odmah
razmetnu poput oluje, što nosi gromove, a ne udara ih u zemlju.
Sutradan se Gasparón postavi i uze prositi podno krasne kuće,
u kojoj življaše tvorničar. Uvijek je ondje pokraj rešetke sa zlatnim
vrhovima, blizu prozora, kroz kojih se stakla vide svileni zastori, što
se spuštaju u širokim naborima; tamo ga možete vidjeti od sunca do
sunca, kako pokazuje batrljak s ožiljcima, a dronjava mu se spodoba
ocrtava na mramornom pročelju; o vratu mu visi objava, na kojoj se
čitaju riječi: Onesposobljen u tvornici Don Martina Peñalva.
Ni molbe, ni prijetnje, ni ponude učinjene sa svrhom, da se
makne, što god se poduzelo, sve bijaše uzalud. On je tamo, kad
bogataš, novi vlastelin modernog feudalizma, izlazi na svoje
razonode i u svoje poslove; tamo je, kad se bogataševa žena vraća s
molitve i kad bogataševe kćeri u skupocjenu rublju idu na ples.
Onaj prosjak na vratima one palače živi je prijekor... A i
strašno proročanstvo.
Ruka, kojom prosi, čini se, da prijeti.
37
Emilia Pardo - Bazán
ZAVJET
(El voto)
Sebastijan je Becerro otišao iz svog sela, kad mu bijaše
sedamnaest godina. Zahvaljujući ušteđevini svoga strica svećenika,
opskrbio se velikim kišobranom, čvrstim ogrtačem, prijevoznom
kartom, putnom ispravom i lažnom svjedodžbom, da ne podleži
vojničkoj obvezi (ovu je, u skladu s propisima nabavio, gdje se već
izdaju takve isprave); ovako opskrbljen ukrcao se na brod i zaplovio
put Buenos Airesa.
Za plovidbe je našao prijateljâ i zaštitnikâ, a kad je stigao u
glavni grad republike Argentine, zapreke su pred njim nestajale, kao
da ih uklanja kakav tajinstveni talisman — možda amulet od
gagata15, što ga je još iz djetinjstva nosio o vratu. Primljen u neko
veliko trgovačko poduzeće, s najnižeg se mjesta uspeo na najviše,
postavši najprije čovjekom povjerenja, zatim ortakom i najposlije
vlasnikom. Tako brz uspon mogao bi se objasniti — premda se ne bi
i opravdao — Becerrovim osobinama: bijaše on radin poput mrava i
toliko sposoban, da bi izbio novčanicu i iz kamena odbojnika. Takva
jaka sklonost sticanju — spojena s pravičnošću robota i s radinošću,
što više priliči stroju negoli ljudskome biću — sama bi sobom bila
ključ i objašnjenje začudno sretnog udesa Becerrova, kad ne bismo
znali, da svaka biljka pogiba, nema li pogodna podneblja. Okolnosti
su pomogle Becerru, a i on je pomogao okolnostima.
Već od prvog dana provodio je život uz monaško odricanje, što
je svojstveno čovjeku, koji svoje snage usredotočuje i upravlja
jednoj bitnoj svrsi. Mlad i krepak, nije okretao glave, da čuje umilni
zov sirena na pličinama. Od odmjerena i kruta shvaćanja kao da su
mu usahla ćutila i osjećaji. Nije imao ni snova ni iluzija, ali je zato
imao nadu.
Kakvu? Ta tko je ne bi znao! Kao i svi ljudi njegove rase, i
Sebastijan je želio vratiti se u svoj rodni kraj, tamo se okućiti i tamo
položiti kosti na vječni počinak. U dvadeset i dvije godine izbivanja
i uporna rada, bjesomučna reda i života krtice u krtičnjaku, onaj,
15 crni jantar
38
koji je iz svog sela otišao siromašan, mlad i kose plave, kao što je
svila na kukuruzu, a svjež poput dragušca na močvarnu tlu, vraćao
se kao bogat čovjek, četrdesetgodišnjak, prosjede kose i provehla
lica.
Prijelaz preko mora na povratku, baš kao i na odlasku, bijaše
blag i lijep, pa uz šum valova na Atlantiku, Sebastijan, sada po prvi
put slobodan od svakodnevnog ropstva u radu, osjeti kako se u
njemu bude čudne čežnje, nove i žive težnje, u kojima i mašta ima
podjednak udio. I odjednom, osjetivši da je bogat, neostario, sam
sebi gospodar, primičući se kopnu neobično se zaplete i stade se
mučiti: pade mu u glavu, da se Providnost, nadnaravna sila, što
upravlja svijetom i što je dosad toliko štitila Sebastijana Becerra,
nekako zamorila štiteći ga i sustala, te da će niti na biču zamijeniti
samim željezom: utuvio je u glavu, da će brod zaglaviti pred samom
lukom, ili će se on, Sebastijan, utopiti podno mola, ili pak oboljeti
od pjegavca ili upale obaju plućnih krila. Spopao ga strah, kakav već
spopada one, što se primiču dugo očekivanoj sreći. I s
praznovjerjem poput onoga, što je tiranina sa Samosa natjeralo, da u
more baci skupocjeni smaragd sa svoga prstena, Sebastijan, u želji
da prinese umirnu žrtvu, pomisli da se sam žrtvuje; on odbaci
hirovita maštanja, što su ga zaokupila, kad je zaigrao svježi morski
povjetarac i kad su skladno zašumjeli valovi; iziđe iz nedoumice u
pogledu zavjeta (bi li Udesu, obećao, da će sagraditi crkvicu,
sklonište ili ludnicu), pa se odluči na najneobičniji zavjet, na
skrajnje odricanje: zavjetova se, da će se bez oklijevanja oženiti
najružnijom djevojkom u svome mjestu.
Svečano u sebi posvetivši ovaj zavjet, Sebastijan je opet našao
duševni mir te je bez zapreka završio svoj put.
Kad je prispio u selo, sunce je zapadalo na pozlaćenu nebu;
polja bijahu utonula u tišinu, osamljenost i slatku tugu; sve bijaše
tako, da bi se iskre poezije izbile i iz kore hrasta-plutnjaka, a ne
znam, da li se mogla koja izbiti iz duše Sebastijanove. Pouzdano je
to, da je na zavijutku staze kroz zelenilo naišao na studenac, gdje je
kao dijete tisuću puta gasio žeđ; na studencu vidje djevojku poput
cvijeta, visoku, bijelu, plavokosu, milovidnu. Putnik zatraži, da mu
dade vode, a djevojka podnese vrč pod cijev studenca, a zatim ga
biblijski ljupko pridrži na goloj i obloj ruci te ga naže
Sebastijanovim ustima, paleći mu grud gutljajima hladne vode,
divnim osmijehom te smjerno i umilno izgovorenim:
39
— Pijte, gospodine, i nek vam je nazdravlje.
Bogataš nastavi put, a nakon nekoliko koraka ote mu se uzdah
— možda prvi, koji ne bijaše od tjelesnog umora; no kad stiže u
mjesto, sjeti se obećanja te odluči da bez otezanja potraži svoju
rugobu od zaručnice i da se njome oženi, pa ma bila i sam bauk.
I, zaista, sutradan, u nedjelju, ode na veliku misu i obavi
smotru mještanki. Bijaše ih veoma tamnoputih i vrlo ružnih; nije
mnoga trebalo pa da pod šarenim okrajkom žuta rupca ugleda
najužasnije japansko lice, najrazrokije oči, najtubastiji nos,
najnakaznija usta, najgoru kožu i najstrašniju kosu, što se ikad
vidjela; a sve to popraćeno stopalima i šakama poput prakljačâ16 i
priličnom grbom.
Sebastijan nije ni za časak sumnjao, da je nakaza od mještanke
zacijelo neudata, sasvim slobodna djevojka — ne velim usidjelica,
jer skrajnja ružnoća, baš kao ni skrajnja ljepota, ne dopušta, da
sračunaš godine.
Kad mu rekoše, da je strašilo za udaju, nije se nimalo
iznenadio; zbilo se s njime protivno od onoga, što je osjetio Polikrat,
kad je našao svoj smaragd u ribljoj utrobi... Vidio je, kako mu
sudbina prašta, ali... uz kaznenu sankciju: da ispašta pokraj rugobe.
»Ova grdoba«, pomisli, »stvorena je upravo radi mene; ako je
ne uzmem, morat ću propasti ili umrijeti.«
I da zlo bude veće, bogataš na povratku s mise ugleda i onu
djevojku sa studenca; nije ni potrebno kazati, da li mu se u onom
nedjeljnom ruhu, s uskršnje lijepim licem i snagom opreke učinila
krasnom, slatkom, čarobnom, poglavito kad ga djevojka, spustivši
pogled, nježno i umilno upita:
— Ne biste li danas svježe vodice?
Ta kako je ne bi htio! Ali udes ili kob eto ga sili, da pije otrov;
Sebastijan se, naime, prometnuo u junaka: selu na čuđenje, a sebi na
užas propitao se za rugobu, zaprosio je rugobu, naručio za rugobu
svečano ruho, obavijestio župnika i izvršio sve pripreme za
svečanost ružnih zaruka...
Dogodilo se, da je Sebastijan uoči naznačenog dana, dok je
stajao na vratima svoje kuće, koju je kanio pretvoriti u raskošan
dvorac, ugledao djevojku sa studenca gdje prolazi bosonoga i s
16 plosnat komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere na potoku i
sl.
40
vjedrom na glavi. Zovnu je, a da ni sam nije znao zašto. Kako
djevojka uđe na dvorište, bogataš odjednom, videći takvu ljepojku
bez obrane — jer se žena, koja nosi čabar, ne može obraniti od
takvih ispada — uzme joj ruku i utisne na nju cjelov, kao što bi
uradio kakav vitez sa stare pozornice. Nasmijala se djevojka, zbunio
se bogataš; pomaže joj da spusti kabao, otpočeše naklapanje,
zaredaše pitanja, uzvici, spusti se noć i mjesec iziđe, a razgovor se
ne prekide... Sebastijanu se u duši činilo, da i nije mjesečina, nego
da podnevno sunce šalje valove žarkoga i sjajnog svijetla...
— Velečasni — reče Sebastijan župniku nakon malo sati — ne
mogu da se onom oženim, jer mi se noćas usnilo, da je zmaj i da me
proždire. Vjerujte, tako mi se usnilo.
— Ne čudim se tomu — spokojno uzvrati župnik.
— Ali je stvar u tome, što sam se zavjetovao. Što mislite? Da li
sam odriješen ako onom strašilu poklonim polovinu svoga blaga?
— Dostajala bi i četvrtina, ili petina...
Bez sumnje, župnik nije bio tako praznovjeran kao Becerro, jer
je ovaj, prije nego što se oženio ljepojkom, polovinu svojih dobara
poklonio ružnoj, koja je bila na dobitku, jer ni ona nije ostala bez
muža, i to veoma zgodnog i mladog. A evo se čini vjerojatnijim
negoli Sebastijanova darežljivost. Zaista, bijaše plod straha.
41
Vicente Blasco – Ibáñez
ZID
(La pared)
Kad god bi se unuci ujaka Rabose našli s djecom Casporrine
udovice, na stazama u polju ili na ulicama campanarskim, svi bi
stanovnici raspravljali o tom događaju. Što su se gledali...! Vrijeđali
se kretnjama...! Susret bi se zlo svršio, i mjestance bi, kad se
najmanje nadalo, doživjelo novu neugodnost.
Načelnik s najuglednijim mještanima propovijedaše mir
mladićima obiju neprijateljskih obitelji, a župnik, smiješan starac,
odlazaše iz jedne kuće u drugu, preporučujući im, da zaborave
uvrede.
Već trideset godina mržnja između porodice Rabosa i Casporra
uznemiruje Campanar. Gotovo na vratima Valencije, u ljupkome
mjestašcu, što s obale rijeke gleda na Valenciju s velikih prozora na
svome šiljastome zvoniku — tu, oni barbari, s afrikanskom
mržnjom, ponavljahu povijest borbi i nasilja znamenitih talijanskih
porodica iz srednjeg vijeka.
Nekoć življahu u velikom prijateljstvu; njihove su kuće,
premda smještene u različitim ulicama, graničile dvorištima, što
bijahu odijeljena samo niskim zidom.
Jedne noći, u svađi oko navodnjavanja, neki član obitelji
Casporra jednim hicem sravni sa zemljom starijeg sina ujaka
Rabose, a na to Rabosin maloljetni sin — da se ne rekne, kako u
obitelji više nema muške glave — uspije da ubojici, nakon mjesec
dana vrebanja, vrati milo za drago, sasuvši mu metak posred čela.
Odonda su ove dvije obitelji živjele samo zato, da jedna drugu
iskorijeni, misleći više na to, kako će iskoristiti susjedovu nepažnju,
negoli na to, kako će obrađivati zemlju. Bijaše puškaranja nasred
ulice, prosjevnuli bi meci iz kanala za navodnjavanje ili kroz trsku
ili pak niza strane, ispaljeni u prvi mrak, kad bi se omraženi
neprijatelj s polja vraćao; poneki bi put koji član obitelji Rabosa ili
Casporra otišao na onaj svijet s unčom olova ispod kože; žeđ za
osvetom nije prestajala, nego je, kanda, još više rasla dolaskom
novih pokoljenja; činilo se, da u tim dvjema kućama, kako se koje
dijete rodi, odmah pruža ruke za puškom, da ubija susjede.
42
Nakon trideset godina borbe, u kući porodice Casporra ostade
samo udovica i tri njezina sina, sva tri momci od oka, kô tri grada od
mišića. U drugoj ostao samo ujak Rabosa sa svojih osamdeset
godina, nepokretan u pletenom naslonjaču, uzet u nogama; ostao je
kao smežurani idol osvete, pred kojim se njegova dva unuka
zaklinjahu, da će braniti obiteljsku čast.
Međutim, bijahu druga vremena. Više se nije moglo puškarati
na trgu, po izlasku s velike mise. Policija ih nije puštala s vida;
susjedi ih nadzirahu, te bijaše dosta, da se jedan od njih koji časak
zadrži na nekoj stazi ili na kojem uglu, i već bi ga opkolili ljudi, što
ga svjetovahu, da ostane s mirom. Umorni od tolikog nadzora, što se
prometnuo u progonjenje i ispriječio se među njima kao nesavladiva
prepreka, članovi porodice Casporra i Rabosa više i nisu tražili jedni
druge, te su se gotovo jedni drugima uklanjali s puta, kad bi se
slučajno susreli.
Njihova želja, da se razdvoje i da se ne vide, bijaše tolika, te im
se učini malenom ograda, što je dijelila njihova dvorišta. Kokoši
jednih i drugih, penjući se na hrpe drveta, bratimile se navrh zida;
žene iz dviju kuća kretnjama s prozora pokazivahu svoju mržnju. To
se više nije moglo podnositi; bijaše, kao da žive u istoj obitelji; i
udovica Casporra nagovori sinove, da podignu zid za jedan aršin. I
susjedi požuriše, da svoju mržnju iskažu kamenom i žbukom, te još
podigoše zid za koji pedalj. I tako je, u tome uzajamnom i
ponavljanom iskazivanju imržnje, zid rastao, neprestano rastao. Već
se nisu vidjeli prozori, a malo zatim nisu se više vidjeli ni krovovi.
Živina na dvorištu drhtaše u žalosnoj sjeni one strahote od zida, što
joj skrivaše dio neba; kokodakanje joj zvučalo tužno i prigušeno
kroz onaj zid, spomenik mržnje, što se činio, kao da su u nj uzidane
kosti i krv žrtava.
I tako je prolazilo vrijeme dvjema obiteljima: nisu se više
međusobno napadale kao nekoć, ali se nisu ni približavale jedna
drugoj; ostajahu nepokretne i kristalizirane u svojoj mržnji.
Jednog poslijepodneva zazvoniše na uzbunu zvona u
mjestancu. Gorjela je kuća ujaka Rabose. Unuci bijahu u polju; žena
jednoga od njih otišla na rijeku rublje prati; kroz pukotine na
prozorima i na vratima izlazio gust dim zapaljene slame. Unutri, u
onome paklu, što je šumio tražeći oduška, bijaše djed, jadni ujak
Rabosa, nepomičan u svom naslonjaču. Unuka čupaše kosu na glavi,
govoreći, kako je svojom nepažnjom izazvala oganj; svijet se strkao
43
na ulicu, zaplašen snagom požara. Neki, hrabriji, otvoriše vrata, ali
ustuknuše pred sukljajima gusta dima, pomiješana s iskrama, što se
raširi ulicom.
— Djed! Jadni djed! — vikaše Rabosina unuka, uzalud kružeći
pogledom, ne bi li našla spasitelja.
Uplašene mještane obuzeo takav strah, kao da se zvonik na njih
pokrenuo.
Tri momka brzo utrčaše u zapaljenu kuću. Bijahu to momci iz
obitelji Casporra. Gledali su se i izmijenili jedan razborit pogled, pa
bez suvišnih riječi poput guštera pojurili u ogromnu lomaču.
Mnoštvo ih pljeskom pozdravi, kad se pojaviše noseći visoko, kao
sveca u nosilima, ujaka Rabosu u pletenom naslonjaču. Spustiše
starca i ne pogledavši ga, pa opet jurnuše u oganj.
— Ne! Ne! — povika mnoštvo.
A oni se nasmiješiše i jurnuše u kuću. Pođoše, da spasu štogod
od imovine svojih neprijatelja. Da su unuci ujaka Rabose bili ondje,
ne bi se momci ni makli iz svoje kuće. No radilo se samo o starcu,
koga su morali obraniti, kao ljudi, koji imaju srca. I ljudi s ulice
vidješe ih gdje izlaze i ulaze, sad iz kuće, sad u kuću, zaranjajući u
dim, otresajući sa sebe iskre kao uznemireni demoni, izvlačeći
namještaj i vreće, da opet uđu u oganj.
Krik se prolomi u gomili, kadno dva starija brata iznesoše
mlađega na rukama. Greda, što se otkinula, prebila mu nogu.
— Brzo, stolac!
Svijet, u brzini, diže starca iz njegova pletenog naslonjača, da u
nj polože ranjenika.
Mladić, opaljene kose i čađava lica, osmijehom prikrivaše jaku
bol, od koje mu se usta krivljahu. On osjeti kako ga neke drhtave
ruke, neravne, starački smežurane, primaju za ruke i stežu ih.
— Sinko moj, sinko moj! — drhtaše glas ujaka Rabose, koji se
privukao k njemu.
I prije nego što je jadni dječak mogao izmaknuti ruke, uzeti
starac svojim krezubim i dubokim ustima potraži ruke, koje je držao
u svojima, te na njih utisnu cjelov, poljubi ih bezbroj puta,
polijevajući ih suzama.
Kuća je do temelja izgorjela. Kad su zidari došli, da sagrade
novu, unuci im ujaka Rabose ne dadoše da započnu s čišćenjem crne
ruševine na zgarištu. Najprije im valjalo obaviti preči posao: srušiti
prokleti zid. I pograbivši pijuk, sami započeše prve udarce.
44
Alberto Insúa
GRBAVKO
(El Jorobadito)
Grbavko bijaše dječak od sedam godina, bogato dijete, koje su
uvijek u bijelo oblačili. Čovjek bi osjetio sažaljenje, kad bi vidio,
kako mu je anđeoska glava upala među ramena, kao da se naslanja
na grbu. Nikad nisam vidio tako tužnih modrih očiju ni takve
zlaćane kose kao u Grbavka. Još ne vidjeh čela tako široka, tako
plemenita, tako zamišljena, kao što je u Grbavka, nit ikada čuh
dječjeg glasa toliko blaga i tako puna neposrednog poimanja
života... Grbavkov izgled bijaše kao neki hir zlobna kipara, što je
glavu djeteta Isusa stavio na tijelo nakaze.
Za Grbavkove roditelje bijaše to strašna muka. Dok bi dijete
spavalo, majka bi, promatrajući ga, tiho plakala. Otac bi ga vodio u
šetnju. Dijete se ne mogaše šetati ni igrati s ostalom djecom. Dijeca
su, valja vam znati, okrutna i neumoljiva; rugala bi se Grbavku,
udarala ga po leđima, a on bi namrštio svoje misaono čelo, da
zaplače. Zato ga otac nije puštao sama iz kuće; izlazio bi samo s
ocem ili s majkom
Stanovahu na trgu, što bijaše pun bagrema, a po danu, i sunca.
Grbavko promatraše drugu djecu, okretnu, ravnih leđa, pa bi mu
tuga izbijala iz očiju. Mati bi ga pitala:
— Bi li s ocem sišao na trg?
— Ne! — odgovaraše dijete. — Hoću s ocem u Retiro, u
Moncloa17, tamo gdje nema djece.
I majka zapadaše u tešku tugu nalazeći se pred onim, čemu
nema lijeka.
Već sam rekao, da Grbavko bijaše veoma pametno dijete.
Bijaše jedno od one prerano zrele djece, što plaše, djece, po koju će
ubrzo smrt doći, djece, koja ne dolaze na svijet zato, da žive, nego
zato, da svijet promatraju tužnim očima, da tajnovito razmišljaju ne
znam o čem, i da brzo umru, s osmijehom.
Neki pjesnik reče, da to i nisu djeca, već duše: duše, što su u
njih možda prešle od nekog starca; to su duše stare, učene, što se
17 Retiro (Buen Retiro) i Moncloa — parkovi i šetališta u Madridu. — Prev.
45
utjelovljuju u cvijeću i u boležljivoj djeci, jer ne žele dužeg vijeka.
Ne znam, je li točno, što veli ovaj pjesnik; ali bi moglo biti, zar ne?
Ili je to možda istančana mašta tako ljupkog sentimentalizma...
Grbavko je izlazio s ocem u šetnju po pustim mjestima. Gledao
je sunce kroz krošnje drveća. Promatrao je mirnu, zelenu vodu u
ribnjacima, i kad bi se u njoj ogledao, obuzela bi ga neka
neodređena želja, da pođe tražiti blijedo dijete, što mu se sa dna
smiješi, dijete s istim leđima pod bijelim odijelom...
U proljeće one godine Grbavko htjede da sam malo vidi svijet.
Naruga se pažnji svojih roditelja i iziđe na ulicu. Osjetio je veliku
hladnoću svuda oko sebe. Ljudi ga sažalno gledahu. Grbavko pođe
sjenom bagrema i zađe u nepoznate ulice. Neka gospođa, vidjevši
ga, promrmlja:
— Šteta!
Zatim ga, iz neke veže, pozva neka stara i ružna žena:
— Hodi ovamo!
Dijete se drhteći zaustavi, a stara će opet:
— Hodi ovamo! Neću ti ništa... samo da te poljubim.
Dijete pođe. Kad dođe do stare, ova iz džepa izvuče papir, da
se njime dotakne Grbavkovih leđa. Dijete se začudi:
— Što ste mi to učinili?
— Ništa. Imam desetinu srećke, pa sam se njome dotakla tvojih
leđa. Zar ne znaš, da tvoja grba donosi sreću?
Grbavko, sav žalostan, dođe kući. Roditelji, koreći ga zbog
ovoga prvog pothvata i neposluha, ostadoše iznenađeni, kad ga
vidješe onako zamišljena.
— Što ti se dogodilo, sine?
— Ništa.
Majka ga opet upita:
— Hajde, kaži majci, što su ti načinili?
Grbavko odgovori:
— Neka mi je žena prešla papirom preko leđa govoreći: »Zar
ne znaš, da tvoja grba donosi sreću?« Nisam to znao, jer mi ni ti ni
otac nikad to ne kazaste.
Otac se i mati pogledaju. Zatim se mati sakrije, da plače.
Poslije nekoliko dana, u Retiru, Grbavko upita oca:
— Oče, što je to srećka?
Otac mu objasni, a onda ga upita:
— A zašto me to pitaš?
46
— Tako, ništa. Kad se izvlače srećke?
— Dvadesetog. Zar te zanima?
— Ne.
Bijaše mjesec svibanj. Petnaesti svibnja. Grbavko je mudrovao
do devetnaestog. Toga dana opet nestade iz kuće, s novcem. Na ulici
kupi desetinu srećke, a zatim, kad se zatvorio u svoju sobu, mučno
nekoliko puta prijeđe srećkom preko svojih leđa, govoreći: »Sreću
ocu... sreću majci...« Potom zaspa, s desetinom srećke u svojim
lomnim rukama...
Desetina je srećke izvukla dobitak, ali kako je Grbavko one iste
noći umro, otac i majka ne htjedoše desetine, već Grbavka s njome
pokopaše.
47
Blanca de los Ríos
UKROĆENJE
(La Doma)
Lomeći čkalj i šparge žuljevitim, žilavim stopalima, što su
provirila iz raspalih konopljanih postola, udarivši preko polja
stazama, što su ih zamijesile kiše, a ispeklo ih andaluzijsko sunce,
zaputio se u Dos Hermanas18, vukući ukočenom nogom bruku i
naviku okova, Curro zvani Zlohudi, čiji život od uboda nožem do
osude i od pomilovanja do uboda nožem bijaše dugo opravdanje
tužnog nadimka.
U kaznionici se zatrovala njegova mladost bez mladosti, u
kaznionici sagnjila njegova opaka zrelost poput biljke u močvari, a
da u njegovu zaglibjelu dušu nikad ne zasja zraka ljubavi ni tračak
nade. Smišljajući svoje prvo zlodjelo, oženio se bezazlenom
Amparillom19 potonjom gospom Amparom — bez sumnje samo
zato, kako bi uživao u tome, da nesretnica cijelog života nosi ljagu
kao žena robijaševa.
U kratkim vremenskim razmacima bijaše na slobodi a iz tog je
razdoblja njegovo dvoje djece, od kojih svijet bježaše kao od
otrovnih biljki, izraslih na stramputici, što vodi od zločina do
vješala.
Currovo starije dijete, sin, Zlohudić, izgledom pokazivaše, da
ga je rodila niska zloća njegova oca, koji je, kao od vlastite vidljive
18 mjesto južno od Sevilje — Prev. 19 Amparillo je deminutiv ženskog imena Amparo. Ženska imena u Španjolskoj
ponekad su veoma čudna: Amparo (doslovno prevedeno, zaštita), Dolores (žalost), Socorro (pomoć), Encarnación (blagovijest), itd. Sva ta imena, međutim, nisu ništa
drugo doli u Španjolskoj često i prečesto ime María. Kako je mnogo Marija u
kalendaru i u španjolskim svetištima, to se ženskoj djeci na krštenju uz ime María doda još i atribut, pa otud María del Amparo (Marila Zaštitnica), María de los
Dolores (Marija od Sedam Žalosti), María del Socorro (Marija Pomoćnica), María
de la Encarnación (Marija od Blagovijesti), itd. U običnoj upotrebi. nikad ne dolazi čitavo takvo ime, nego se ono skraćuje, pa se ovako krštena ženska čeljad naziva
samo atributom različitih Marija: Amparo, Dolores, Socorro, Encarnación itd. Stoga
nam se neka španjolska ženska imena — ako nemamo na umu, kako su nastala — čine čudnim, pogotovo, kada dođu u deminutiv, pa tako primjerice od Marije od
Sedam Žalosti (María de los Dolores) nastane Lola ili Lolita, a Marija Zaštitnica
prometne se u Amparillo. — Prev.
48
savjesti, bježao od vučića i mrzio ga od samog rođenja. Aniquita,
djevojčica, deset godina mlađa od Curra, bijaše vjeran izražaj
majčine umilnosti i ustrpljive čestitosti — negativne dobrote, tako
daleke od neba, koliko i od pakla, ali prožete ljubavlju i svakim
dobrom putem božanskog utjecaja materinstva, što i najprimitivniju
ženu oplemenjuje i preobražava.
Kad se Aniquita rodila, činilo se, da će se Zlohudi okaniti svoje
profesionalne djelatnosti od zločina do kaznionice, pa je čak gospi
Ampari najavio, kako djevojčicu neće obasipati kletve i psovke, od
kojih se čovjeku koža ježi, kao što obasipaju dječaka; no, tu se
zaustavila očinska nježnost Zlohudog, koji je, prije nego što je
Aniquita i prohodala, već zaradio drugih dvadeset godina okova,
pošto je nožem izbo nekoga jadnog, bezazlenog kočijaša, za čašu
više ili za uvredu manje, u krčmi Orijaš.
Ovog puta Zlohudi nije izašao iz kaznionice pomilovan, nego
kao kažnjenik, koji je odsjedio svoje i koji je, sudeći mu po
namrštenu čelu, naumio iskoristiti svoju slobodu poduhvaćajući se
još sjajnijih djela, jer — što je izgubio u mjestu? Rad ga zaista ne bi
vukao; njegovi ga mještani izbjegavahu, uvijek su ga mrzili, jer...
njega nitko nije mogao voljeti! A sad, šepajući od okova i s gotovo
sedamdeset godina povrhu... kamo bi pošao Zlohudi, odakle ga ne bi
izbacili kao šugava psa...? Kući? Zar ju je ikad imao? Sa svojima u
posljednjih dvadeset godina ne imaše nikakve druge veze doli, triju
ili četiriju pisama, što ih je napisao župnik ili učitelj i što su mu,
između nekoliko mučno i loše ispisanih slova, što bi mu ih mucavo
čitao neki drug supatnik, u njegovu jazbinu kažnjenika-zvijeri
donijela poneku lošu vijest — a to, naposljetku, bijaše njemu
svejedno.
»Što se toga tiče...«, razmišljaše Zlohudi, »kad bi netko i htio
da mu kažem, htio bi samo zato, da na me baci prijekor... robija...
sramota.. ili bi tražio, da radim i služim kao rob, ili bi se stidio moje
krvi... Eto, kad oni sa mnom... unaprijed velim... ogrest ću u krvi!
Tako, kad me opet ščepaju neka bude za nešto!«
Prevrćući iza dlakavih obrva tako pobožne nakane, Zlohudi
prijeđe slikovite prilaze svome mjestu u osvit jednoga vedrog dana u
mjesecu studenom, kad opkopi, puni crne drozge, i zelenkasto-bijeli
maslinici, puni mlade čeljadi, što se zaposlila pa pjeva, kazivahu
kažnjeniku, da se mjesto Dos Hermanas grozničavo predalo velikom
poslu na andaluskim poljima: branju — kako u Andaluziji zovu
49
berbu maslina.
Kloneći se instinktivno i po navadi svakoga nepoželjnog
susreta sa žandarima, financima i policajcima, ili pandurima,
Zlohudi zađe u krčmu u Kanonikovoj ulici, da iskapi koju čašu
crnog i da upita, ne zna li slučajno tupavi vinotoča štogod o ženi i
djeci, što su u svojoj okolici poznati pod nadimkom Zlohudići.
— Zlohudići? Da, da, samo su žene ostale. A oni... otac gnjije u
kaznionici u Cartageni... sin odmaglio. Već je deset godina, što od
zle čeljadi ni traga ne osta u mjestu Dos Hermanas. Što se tiče gospe
Ampare i Aniquite, koje bijahu čestite, one su bile u kuma na cesti,
što vodi u Alcalá, na Rodinu čestáku.
Bez daljeg raspravljanja, pridošli uze svoj jadni zavežljaj i
bjesneći unaprijed, da se izravna za ravnodužnost ili gađenje, s
kojim će ga, kako predviđa, dočekati žena i kći, iziđe iz mjesta,
prijeđe preko željezničke pruge, pa duž opkopa i malinika stiže do
Rodina čestáka.
Bijaše to plodan i dobro iskorišten komad tla, napol maslinik,
napol vrt; zemljište se zaista počelo pretvarati u vrt: nekoliko
crvenih ždralinjaka i ružinih grmova ispreplelo svoje grmlje u cvatu
između ispruganih. izrezuckanih listova čkalja, ili gizdavih,
nabranih ovratnika kupusa i grkulje.
Prema svinutim granama i metalnom, srebrnasto-zelenom lišću
suhih i prašnjavih maslina bijaše u oštroj opreci sočni, živahni i
bujni čestak vrta, što dahom bilja pomlađuje i osvježuje malo
imanje. Između bujnog lišća u malom vrtu i oslonaca u skupini
narančina i šipkova drveća izdizala se koliba s pocrnjelim slamnim
krovom; na krovu bijaše crna lanena roda — po ovoj je rodi imanje i
dobilo ime — a oko kolibe, sakrivena među drvećem, ovila se
tajinstvena aura ljubavi.
Kolibi na vratima pojavi se starica, gospa Amparo; vidjevši
Zlohudog kako prolazi lomeći zelen s kraja vrta, sva se skameni pa
pobježe u tamu kolibe, kao da je ugledala gdje iz zemlje izlazi sama
glava Meduzina.
»Gle, gle!« pomisli Zlohudi zaputivši se prema kolibi. »Ovdje
oni življahu u slasti i lasti kao posjednici i gospoda, imahu čak i vrt
s cvijećem, dok sam ja na robiji crkavao od studeni!«
Odjednom neki glas, što kazivaše nježne riječi završavajući ih
zvučnim poljupcima, svrati njegovu pozornost, te on promijeni
pravac i pođe onamo, odakle se čuo glas s poljupcima
50
Bijaše odmah kraj ograde; ondje je, sjedeći na korijenju
svinute, grbave masline, mlada žena, ružičastotamne puti, golih
grudi, naklonivši uživajući glavu, dojila malo dijete; curica imaše
kosu zlaćanu kao sunce, a bijaše gotovo gola; među grubim
pelenama i žutim vunenim krpama. Sa grana masline visio crven
rubac, što ga je sunčev sjaj pretvarao u kraljevski plašt, koji se sjao
u živom grimizu, obasjavajući, kao u plamenu ljubavi, onu nježnu
skupinu.
Zlohudi protare šakama oči, jer mu se činilo, kao da sanja:
vidio je samu Amparo kako doji Aniquitu...
»Ali... nuto! Sto mu gromova! Zar Aniquita majka! Onda je
kučka...«
Instinktivan skok dovrši pomisao, i robijaš naglo priđe
blagoslovljenoj skupini, što uvijek podsjeća na vječni skup
nazaretski.
Duša se u majke, kanda, prože iznenađenjem, strahom i dosad
nepoznatim još osjećajem, dubokim, nagonskim.
Zlohudi se sve više primicao, ne odmjeravajući svojih pokreta,
kao da ga nešto upravo nosi. Glava mu više, čini se, ne bijaše onako
puna prijetnji, kad se prikučio, da gleda rumeno lišce, okruženo
zlatnim uvojcima.
I najednom, nesvijesnim pokretom — ili... tko zna! — dijete
ispruži ručice, prema raščupanoj glavi, koja mu se nehotice krotko
predala; na mračnim ustima, koja su znala samo psovati,
posrebrujući smradni dim cigare zalijepljene o ljepljivu donju usnu,
što se ovjesila, brzo zasja jasna i blaga svjetlost, što ne bje sunčev
sjaj: sjala je s višeg. Crnu nutrinu Zlohudog, koju je mržnja
sasuštila, zapljusnu val, velik val, što je rastao i širio se, nadimljući
mu grudi hroptavim ključanjem bujice; val provali u jecaje, skoči u
suze, prve suze! Djevojčica zaroni svojim okruglim ručicama u
tvrdu kosu starog vuka, i zahvativši radosno objema šakama čupave
sjedine, povuče nemoćno, ali valjano, koliko je mogla, kličući u
svojoj pobjedničkoj radosti. Zaista je pobijedila.
Starac podiže voštano, bradato lice, što se blistalo od suza i od
unutarnjeg sjaja. Zlohudi bijaše ukroćen; volio je, plakao, postao
čovjekom.
51
Juan Valera
ZELENA PTICA
(El pájaro verde)
I
Bijaše nekoć, davno prije našeg vremena, moćan kralj, koji
uživaše veliku ljubav među svojim podanicima, i koji vladaše
veoma bogatom, prostranom i mnogoljudnom kraljevinom, tamo u
zemljama Istoka. Taj kralj imaše nebrojeno blago i priređivaše
sjajne svečanosti. Dolažahu na njegove dvore najplemenitije
gospođe i najumniji i najhrabriji vitezovi, što onda bijahu na svijetu.
Njegova vojska bijaše brojna i u vojevanju izučena, njegove lađe
plovljahu Oceanom kao u pobjedničkome slavlju, a lugovi, perivoji i
vrtovi, gdje običavaše loviti i zabavljati se, bijahu divni i
nenadmašni u veličini, u bujnom raslinstvu i u mnoštvu životinja i
ptica, što ondje življahu.
A što tek da kažemo o njegovim palačama i o svemu onome,
što u njima bijaše i što sjajem i krasotom sve nadvisivaše? Tamo
bijaše prekrasnog namještaja, prijestolja od zlata i srebra, posuda od
porculana (koji onda nije bio obična stvar, kao što je danas); ondje
bijaše patuljaka, lakrdijaša i ostalih nakaza za zabavu i razonodu
njegova veličanstva; bijaše kuhara i slastičara, vrsnih i odličnih, koji
se brinjahu za tjelesnu hranu kraljevu, i isto tako vrsnih i odličnih
filozofa, pjesnika i pravnika, kojima na brizi bijaše njegova
duševina hrana: ovi sačinjavahu kraljevo osobno vijeće, donošahu
odluke u najmučnijim pravnim pitanjima, izoštravahu i vježbahu
njegov duh slovčanim i drugim zagonetkama, te u veličanstvenim
epopejama pjevahu o slavnim djelima vladalačkog doma.
Podanici s pravom nazivahu svoga kralja Sretnim. Za njegove
vladavine sve je išlo s dobra na bolje. Cio njegov život bijaše
protkan srećom, na koju je kao jedina crna sjena pala prerana smrt
kraljice, osobe veoma pravedne i lijepe, koju je kralj, svim srcem
ljubio. Možeš zamisliti, čitatelju, koliko ju je oplakivao, tim više, što
sâm — iz čiste ljubavi, koju prema njoj osjećaše — bijaše nevinim
52
uzrokom njezine smrti.
Kazuje povijest one zemlje, kako je kralj već sedam godina
živio u braku ne dobivši nasljednika, premda ga je toliko želio, kad
susjedna zemlja zarati. Kralj pohita sa svojom vojskom, pošto se
najprije veoma srdačno oprostio s kraljicom. Ova, zagrlivši ga, reče
mu na uho:
— Nemoj nikome kazati, da mi se ne smiju, ako mi se nada
izjalovi, ali mi se čini da sam trudna.
Beskrajna bijaše kraljeva radost zbog ove vijesti, pa kako
onome, tko je zadovoljan, sve polazi za rukom, pobijedio je svoje
neprijatelje u ratu, vlastitom je rukom ubio tri-četiri kralja, što su mu
nanijela ne znam kakvu uvredu, sa zemljom je sravnio gradove,
uzeo zarobljenike te se krcat plijena i slave vratio u lijepu
prijestolnicu svoje kraljevine.
U tom je prošlo nekoliko mjeseci; i tako, dok je kralj u velikom
sjaju prolazio gradom, posred radosna klicanja i pljeska mnoštva i
uz brujanje zvona, kraljica se nalazila na porođajnoj postelji, pa je
unatoč buci i vrevi sretno i lako rodila, premda joj ovo bijaše prvi
porod.
Kolika je silna radost obuzela kralja, kad mu je na ulazu u
dvoranu vrhovni kraljevski liječnik za porođaje pokazao krasnu
kraljevnu, što se upravo rodila! Kralj je poljubio kćer i sav ustreptao
od radosti, ljubavi i zadovoljsitva uputio se u odaje kraljici, koja
ležaše na postelji rumena, svježa i lijepa kao proljetna ruža.
— Ženo moja! — uzviknu kralj i stegnu je u zagrljaj Ali kralj
bijaše tako jak, a izljev njegove ljubavi tako živ, da je, ni više ni
manje, nehotice ugušio kraljicu. Koliko je vikao, koliko li očajavao!
Sam je sebe nazivao zvijerju i svakojako iskazivao svoj bol. No time
nije uskrisio kraljice, koja, premda mrtva, bijaše poput kakve
boginje. Osmijeh neizreciva blaženstva, rekao bi, još joj lebdio na
usnama, na koje je, bez sumnje, izišla njezina duša obavijena
uzdahom ljubavi i ponosna, što je umjela udahnuti toliki ljubavni
zanos, da izazove onakav zagrljaj. Koja istinski zaljubljena žena ne
bi kraljici zavidjela na ovakvoj sudbini!
Kralj je posvjedočio ljubav, što ju je prema njoj osjećao, ne
samo za njezina života, nego i poslije njezine smrti. Zavjetovao se
na vječno udovištvo i čistoću, a znao je zavjet i održati; naredio je
pjesnicima, da u posmrtnu počast kraljici ispjevaju pjesmu, za koju i
sad vele da se smatra biserom i najvrednijim draguljem u
53
književnosti one zemlje; dvor je tri godine bio u žalosti, a spram
nadgrobnika, što se kraljici podigao, onaj kasniji sagrađen u Kariji20,
bijaše tek jadna patvorina.
No kako, štono veli narodna, nijedno zlo ne traje sto godina,
kralj se, nakon nekoliko godina, oteo sjeti i tuzi, pa se smatrao
jednako sretnim ili još i sretnijim negoli prije. Kraljica mu se
javljala u snu i govorila mu o svome blaženstvu, a mala je kraljevna
rasla i razvijala se, da bijaše prava milina.
Po navršenoj petnaestoj godini kraljevna je svojom ljepotom,
svojim duhom, i vladanjem izazivala udivljenje u sviju, koji je
gledahu, i čuđenje u sviju koji je slušahu. Kralj ju je zakleo kao
nasljednicu prijestolja, pa je stoga naumio, da je uda.
Više od pet stotina kraljevskih glasonoša, svaki na svojoj
poštanskoj zebri, istodobno krenu iz prijestolnice noseći glase u isto
toliki broj dvorova i poruke, kojima se svi carevići i kraljevići
pozivahu, da dođu u prošnju, a kraljevna će između njih izabrati
onoga, koji joj se najviše svidi.
Glas o začudnoj ljepoti kraljevne već se pronio po svem
svijetu, pa tek što glasnici stigoše na različite dvorove, ne bijaše
kraljevića, ma kako neznatan i malovrijedan bio, koji se ne odluči da
pođe u prijestolnicu Sretnog kralja, da se u borbama, turnirima i
vježbama duha takmiči i bori za ruku kraljevne. Svaki je u svoga
kraljevekog oca molio oružje, konje blagoslov i novac, te je s ovim,
na čelu sjajne pratnje, odlazio na put.
Valjalo je vidjeti, kako su sva ova blagorodna gospoda stizala
na dvore kraljevne, valjalo je vidjeti kakvih onda skupova i zabava
bijaše u kraljevskim palačama, valjalo je, najposlije, diviti se
zagonetkama, u kojima kraljevići pokazivahu oštrinu svoga duha,
diviti se stihovima, što ih pisahu, podoknicama što ih priređivahu...
trebalo je vidjeti takmičenje s lûkom, pestanje, pak borbe i utrke s
kolima i konjima, u čemu je svaki htio izići kao pobjednik nad
ostalima i zadobiti ljubav željene zaručnice.
A ova, koja i pokraj svoje čednosti i razboritosti bijaše po ćudi
svojeglava, mrzovoljna i ravnodušna, da se nije dalo pomoći,
poražavala je kraljeviće svojim prezirom, jer ni za jednog od njih
20 Karija, zemlja u Maloj Aziji, na obali Egejskog mora. Artemizija II, kraljica
ove zemlje, podigla je mužu svome Mauzoleju veličanstven nadgrobni spomenik u
Halikarnasu (godine 353. prije Krista). Taj se nadgrobni spomenik smatrao jednim od
sedam svjetskih čuda. Otud riječ mauzolej za krasne nadgrobnike. Prev.
54
nije marila. Njihovo oštroumlje bijaše joj prazno naklapanje, njihove
zagonetke činjahu joj se glupim, u njihovoj pokornosti gledaše
oholost, a u ljubavi, koju joj iskazivahu, gledaše njihovu taštinu ili
pohlepu za njezinim bogatstvom. Jedva da se udostojala pogledati
njihove viteške borbe ili poslušati njihove podoknice ili se pak
dobrostivo osmjehnuti na njihove ljubavne stihove. Sjajni darovi, što
joj ih je svaki donio iz svoje zemlje, ležahu po kutovima u nekoj
potkrovnoj prostoriji kraljevskoga dvorca.
Kraljevna pokazivaše ledenu hladnoću i ravnodušnost prema
svim pretendentima. Tek jedan jedini među njima, sin tatarskoga
kana, uspio je spasiti se njezine ravnodušnosti, da postane predmet
njezine mržnje. Ovaj kraljević bijaše strahovito ružan. Oči mu
bijahu koso položene, jarmenice na licu izbočene, brada isturena,
kosa kudrava i raskuštrena, tijelo zdepasto i maleno, premda
strahovito snažno, a ćud naprasita, podrugljiva i ohola. Ni najmirnije
osobe ne bijahu pošteđene od njegovih zajedljivosti, a glavna je
meta u tom pogledu bio ministar vanjskih poslova Sretnoga kralja;
ozbiljnost i važnost ovog ministra, njegova umišljenost i kratka
pamet, i oduran način, na koji se služio sanskrtom, diplomatskim
jezikom onog vremena — sve je to ovog ministra činilo predmetom
podsmijeha i poruge.
Eto tako su tekli poslovi, a svečanosti na dvorima bivahu
svakim danom sve sjajnije. Kraljevići međutim očajavali što ih
kraljevna ne voli. Sretni kralj sve više zapadao u bijes videći gdje
mu se kći još ne odlučuje, a ova i dalje bila uporna i ni za jednog
nije marila — ni za jednog, osim za tatarskog kraljevića, na kojemu
je, zajedljivim porugama i neprikrivenim prezirom, uz kamate
osvećivala čuvenoga očeva ministra.
II
Jednoga lijepog proljetnog jutra kraljevna bijaše u svojoj
rušnici. Dvorkinja ljubimica češljala joj zlatnu, dugu, meku kosu.
Vrata na balkonu, što je gledao u vrt, bijahu otvorena, kako bi ulazio
laki vjetrić, što nosi svježinu i miris cvijeća.
Kraljevna se činila sjetnom, bila zamišljena, ni riječi nije
kazala svojoj dvorkinji.
Ova već u rukama držaše vrpcu htijući njome svezati zlatnu
55
pletenicu svojoj gospodarici, kadli kroz vrata na balkonu
neočekivano uletje prekrasna ptica, s perjem poput smaragda;
dražesni joj let bijaše na čudo gospodarici i dvorkinji. Ptica se
strelimice ustremi na dvorkinju, zgrabi joj iz ruku onu vrpcu i izletje
iz sobe, kako je i uletjela.
Sve se tako brzo odvilo, te je kraljevna jedva imala vremena da
vidi pticu; no smjelost i ljepota u ptice neobično se dojmi kraljevne.
Nekoliko dana poslije ovog događaja, kraljevna, da se rastrese
od svoje turobnosti, upriliči ples sa svojim dvorkinjama, u
nazočnosti kraljevića. Svi se slegli u vrtove i gledali je zaneseni.
Najednom kraljevna osjeti, kako joj se odvezuje jedna podvezica, pa
se, prekinuvši ples, neprimjetno udalji u šumicu, što bijaše odmah u
blizini, da bi je opet svezala. Njezina visost bijaše otkrila lijepo
oblikovanu nogu i već zategnula bijelu svilenu čarapu, da je
podveže podvezicoon, što je u ruci držaše, kad začu lepet krila i
vidje, kako k njojzi doletje zelena ptica, koja joj bjelokosnim
kljunom istrgnu podvezicu i odmah iščeze. Kraljevni se ote krik, i
ona pade onesvještena.
Stigoše prosci i otac. Kraljevna dođe k sebi i prvo, što reče,
bijaše:
— Tražite zelenu pticu... živu mi je donesite... Neka se ne
ubije... živu hoću zelenu pticu!
No kraljevići su je uzalud tražili. Uzalud im bijaše i to, što su
— unatoč njezinoj zapovijedi, da se ptica ne smije ubiti — za
pticom u lov pustili sokolove, lunje i jastrebove, pa čak i
pripitomljene orlove, lovu priučene. Sve zaludu: zelene ptice nigdje
ni žive ni mrtve.
Neispunjena želja da se domogne zelene ptice, mučila je
kraljevnu i život joj zagorčavala.
One noći kraljevna nije mogla usnuti. Najbolje, što je mislila o
kraljevićima, bijaše to, da nisu ni za što.
Tek što se svanulo, skoči s postelje te u lakoj jutarnjoj haljini,
bez steznika i bez krinoline, ljepša i privlačnija u onoj lakoj odjeći,
blijeda i s podočnjacima, uputi se sa svojom dvorkinjom miljenicom
u najgušći dio gaja, što bijaše iza dvorca, a gdje se uzdizala grobnica
njezine majke. Ondje briznu u plač i udari oplakivati svoju sudinu.
Čemu mi sve moje blago — naricaše kraljevna — kad mi do
njega nije stalo; što će mi svi kraljevići ovog svijeta, kad ih ne
volim; čemu će mi kraljevstvo, kada tebe nemam, majko moja; na
56
što mi sve vrijednosti i dragocjenosti, kada nemam lijepe zelene
ptice?
To rekavši i kao da bi se htjela malo utješiti, odveza vrpcu na
haljini pa s grudi uze prekrasan medaljon u kojem je čuvala uvojak
majčine kose, te ga stade cjelivati. No tek što ga je počela cjelivati,
kadli brže nego ikad sleti zelena ptica, dotaknu se svojim
bjelokosnim kljunom princezinih usta te joj istrgnu medaljon, što je
tolike godine počivao na njezinim grudima i što se čuvao na tako
skrivenu i žuđenu mjestu. Ptica sa svojim plijenom nestaše istog
časa, odletje daleko i izgubi se u oblacima.
Ovog se puta kraljevna nije onesvijestila; naprotiv, sva se
zacrvenjela te dvorkinji rekla:
— Pogledaj! Pogledaj mi usne! Ona mi ih preuzetna ptica
izranila, jer me peku.
Dvorkinja pogleda, ali ne vidje nikakva uboda; no ptica je
zacijelo kanula na njih nešto otrovno, jer se, izdajnica, više nije
pojavila, a kraljevna je postupno slabila, dok se teško ne razbolje.
Izjédala je neobična groznica, te kraljevna gotovo i ne otvaraše usta,
osim da kaže:
— Neka je ne ubiju... nek mi je živu donesu... hoću da je imam.
Liječnici se složiše, da za kraljevnu nema drugog lijeka, doli joj
donijeti zelenu pticu živu. A gdje da je nađu?
Uzalud su je tražili najsposobniji lovci; uzalud se nudilo
golemo blago onome, tko je donese.
Sretni kralj pozvao na dogovor učenjake, eda bi oni — uz
prijetnju, da ih stigne njegova pravična srdžba — pronašli, tko je i
gdje boravi ta zelena ptica, na koju sjećanje muči njegovu kćer.
Četrdeset dana i četrdeset noći zborovahu učenjaci jednako
razmišljajući i raspravljajući, a prekidahu razmišljanje i
raspravljanje, samo da načas sklope oči i da malo založe. Izgovoriše
veoma učene i rječite govore, ali ništa ne otkriše.
— Gospodaru — rekoše naposljetku kralju, ponizno pavši
ničice preda nj i dodirujući prah svojim štovanja vrijednim čelima
— mi smo neznalice; naredi, da nas objese; naša je znanost pusta
laž: ne znamo, kakva je to ptica, tek se usuđujemo sumnjati, nije li
možda ptica Feniks iz Arabije.
— Ustajte — uzvrati kralj velikodušno; opraštam vam i
zahvaljujem vam na onom, što mi kazaste o ptici feniksu. Sedmorica
između vas odmah će krenuti s bogatim darovima kraljici od Sabe i
57
sa svim sredstvima, kojima raspolažem za hvatanje živih ptica.
Feniks zacijelo ima gnijezdo u zemlji sabejskoj, pa ćete mi ga
odande donijeti, ako ne želite, da vas stigne moja kraljevska srdžba,
makar pokušali umaknuti joj skrivajući se u utrobu zemljinu.
I zaista, pođe u Arabiju sedam učenjaka u jezikoslovlju
najvještijih, a među njima i ministar vanjskih poslova, kojemu se
toliko podsmijevao tatarski kraljević.
I ovaj je kraljević poslao pisma ocu, koji bijaše najčuveniji
čarobnjak svoga vremena; u pismima ga pitao o zelenoj ptici.
S kraljevnom, međutim, bivalo sve gore i gore; tolike je suze
ronila, da je svakog dana njima močila više od pedeset rupčića.
Pralje u kraljevskom dvorcu imahu dakle pune ruke posla, a
kako u ono doba ni najmoćnija osoba ne imaše toliko bijelog rublja,
koliko se danas upotrebljava, neprestano su išle na rijeku da peru.
III
Jedna između tih pralja, koja — da se poslužimo izričajem, što
je sada u modi — bijaše simpatična djevojka, jednom se, baš kad se
mračalo, vraćala s rijeke, gdje je prala suzama natopljene rupčiće
princezine.
Nasred puta, a još na dobranoj udaljenosti od gradskih vrata,
osjeti umor pa sjede podno nekog drveta. Izvuče iz džepa naranču i
htjede je oljuštiti, da je pojede, ali joj naranča ispade iz ruku i stade
se brzo kotrljati nizbrijeg. Djevojka potrča za narančom no što je
ona brže trčala, naranča se sve više udaljavala, nigdje ne stajući,
tako da je djevojka ne mogaše dostići, premda je s vida nije gubila.
Umorna od tolikog trčanja, a pomislivši, makar i neupućena u
stvari svijeta, da onolika brzina u one naranče neće biti baš sasvim
naravna, jadnica se kadikad zaustavljala i pomišljala da odustane od
daljne potjere za narančom; no i naranča bi se zaustavila u taj isti
čas, kao da je njezino kotrljanje prestalo i kao da gospodaricu
poziva, da je uzme. A kad bi djevojka prišla i htjela je rukom
primiti, naranča bi joj izmakla i opet se zakoturala.
Mladoj se pralji zavrtjela glava od toga nečuvenog trčanja;
naposljetku opazi, da je zašla u gustu šumu i da će je zateći noć,
mrkla poput vučjih ralja. Djevojku obuze strah; ojađena, briznu u
plač.
58
Tama se brzo hvatala, te djevojka više i ne mogaše vidjeti svoje
naranče; nije se znala snaći nit umjede pogoditi puta da se kući vrati.
I tako pođe nasreću, stade tumarati, tužna i žalosna, mrtva od
gladi i umora, kad odjednom ugleda gdje u nevelikoj daljini
svjetlucaju neka mala svijetla. Djevojka pomisli, da svjetlucaju iz
grada, te zahvali Bogu i pođe onamo. No kako se iznenadila i
začudila, kad se ubrzo a sveudilj u gustoj šumi, našla na vratima
veleljepna dvorca, što se činio, kao da je sav od žežena zlata, koliko
se blistao; prema ovom dvorcu, sjajni dvori Sretnog kralja bijahu tek
jadna koliba!
Ne bijaše straže ni vratara niti sluga, da zapriječe ulaz;
djevojka, koja ne bijaše tupa, a koju usto ponese radoznalost i želja
da počine i da glad utaži, prijeđe preko praga, uspe se širokim i
raskošnim stubama od ulaštena jaspisa, te stade prolaziti kroz
najraskošnije i najljepše dvorane, što se mogu zamisliti, ali nigdje ne
srete ni žive duše. A ipak dvorane bijahu sjajno rasvijetljene
tisućama zlatnih svjetiljaka, kojih mirisavo ulje ispunjaše dvorane
nadasve ugodnim miomirisom.
Prekrasni predmeti po dvoranama bijahu takvi, de bi svojom
raskoši i izvanrednim ukusom u izradbi zaplašili ne samo mladu
pralju, koja je malo od toga poznavala, već i samu kraljicu Viktoriju,
koja bi morala priznati, kako je prema ovom neznatna engleska
industrija, te bi podijelila povelje i medalje izumiteljima i
tvorničarima svih onih predmeta.
Pralja im se na svoj način divila, a diveći im se malo se pomalo
približavala mjestu, odakle se širio izvrstan miris jestiva, sočan i
slastan. I tako stiže u kuhinju; no u njoj ne bijaše ni natkuhara, ni
kuhara, ni kuharskih pomoćnika, ni sudopera: bijaše pusta, kao što i
sav dvorac bijaše pust. No ipak je gorjela vatra na ognjištu, u peći i
na žeravnicima, a na vatri nastavljeno mnoštvo lonaca, kotlića i
drugog posuđa.
Naša junakinja podiže poklopac s jednoga kotlića i u njemu
opazi ugore; otklopi drugi, a tamo veprova glava, raskošćena i
nadjevena fazanskim prsima i gljivama; sve u sve, pokazaše joj se
najodabranije jestvine, što se iznose na stol kraljeva, careva i papa;
vidje napokon i neka jela, kraj kojih bi čak i carska, papinska i
kraljevska bila tako jednostavna i obična, kao što je pokraj ovih naša
59
juha od graha ili pak kljukuša21.
Potaknueta onim, što je vidjela i mirisala, djevojka dohvati nož
i sjeckalicu te se odlučno okomi na veprovu glavu. No jedva što je
do nje došla, osjeti, kako je po prstima nešto udari, kao da ju je
udarila neka jaka i nevidljiva ruka, te začu glas iz takve blizine da je
osjetila zrak, što je zatreperio, i topao i živ dah izgovorenih riječi:
— Ne diraj... to je za kraljevića, moga gospodara!
Na to djevojika pođe prema pastrvama, misleći, evo jela, što
nije toliko kraljevsko, pa će je pustiti, da jede; ali nevidljiva ruka
opet kazni njezinu smjelost, a tajinstveni glas ponovi:
— Ne diraj... to je za kraljevića, moga gospodara!
Još dvaput-triput okuša, neće li kod drugih jela biti bolje sreće,
ali joj se uvijek događalo isto; najposlije, teška srca, morade postiti,
te srdita iziđe iz kuhinje.
Opet prođe kroz dvorane, gdje i dalje bijaše ista tajnovita tišina
i gdje se činilo, da je nastan najdubljem miru; uđe u prekrasnu
ložnicu, gdje svega dva-tri svijetla, prigušena u posudama od ubjela,
neodređeno osvjetljivahu prostoriju stvarajući ugodnu polutamu, što
poziva na san i počinak.
U prisoblju se nalazila tako prostrana i meka postelja, da se
naša pralja, onako umorna, nije mogla oduprijeti napasti, da se na
njoj ispruži i da počine. Pođe da svoj naum i ostvari, te već bijaše i
sjela u nakani da se ispruži, kadli na onome dijelu tijela, kojim se
dodirnula postelje, osjeti, kako je nešto oštro bocnu, kao da su je
uboli debelom pribadačom, te opet začu glas, što kazuje:
— Ne diraj... to je za kraljevića, moga gospodara!
Nije ni potrebno reći koliko se mlada pralja prepala i rastužila,
jer joj evo bje suđeno da ne spava; valjalo joj se odreći postelje, kao
što se morala i jela odreći. Da zavara glad i razbije san, uze
razgledati svekolike predmete u ložnici, te u svojoj radoznalosti
stade odmicati zastore i podizati sagove.
Iza jednog zastora naša junakinja otkrije lijepa tajna vratašca
od sandalova drveta, s intarzijama od sedefa. Djevojka ih polako
gurne, a kad se vrata otvoriše, ona se nađe na zavojitim stepenicama
od bijela mramora. Siđe niza stepenice ne zaustavljajući se, te stigne
kao u neki staklenik, gdje raste najmirisnije i najneobičnije bilje i
21 Gazpacho (č. gaspàčo), kljukuša, jelo, što ga u Andaluziji prave od komadića
kruha, dodajući ulja, octa, češnjaka i luka. — Prev.
60
cvijeće, a gdje u sredini bijaše ogromna kamenica, načinjena, čini
se, od jednoga jedinog svijetlog i prozirnog topaza. Posred kamenice
izdizao se velik vodoskok, kakav se sada nalazi na Puerta del Sol22, s
tom razlikom, što je voda u vodoskoku na Puerta del Sol prirodna,
obična, a ovdje mirisava; usto se svijetlila i prelijevala u svim
duginim bojama, a time se, kako će čitatelj pojmiti, oka nadasve
ugodno doimala. Čak i u svome romonu, padajući, ova voda bijaše
uhu ugodnija; romonila je nekako skladnije od druge vode, te bi
rekao, da onaj vodoskok romori koju od najumilnijih skladbi
Mozartovih ili Bellinijevih.
Zanijela se pralja gledajući one ljepote i uživajući u onome
skladu, kadli začu jaki štropot i vidje gdje se otvara prozor od
biljura.
Pralja se brzo sakri iza zelenja, da je nitko ne opazi, a da bi
sama mogla vidjeti ljude ili bića, što se, bez sumnje, približuju.
Bijahu to tri neobične, prekrasne ptice, a jedna među njima
zelena i sjajna poput smaragda. U njoj pralja, veoma zadovoljna,
otkri ono, što — po kazivanju sviju — bijaše uzrokom stalnoj
boljetici u kraljevne. Druge dvije ptice ni izdaleka ne bijahu onakve,
premda se isticahu neobičnom ljepotom.
Sve tri su veoma brzo letjele i sve tri sletjele na kamenicu od
topaza, te u nju zagnjurile.
Malo zatim vidje pralja kako iz prozirne vode izlaze tri mladića
tako lijepa, tako skladna i bijela da se činjahu kao tri prekrasna kipa,
što ih je isklesala majstorska ruka, u mramoru ružičasto obojenu.
Djevojka — o kojoj, istini za volju, moramo reći da nikad nije
vidjela naga čavjeka, i koja gledajući svog oca, braću i ostale,
odijevene i napol odjevene, nije mogla dokučiti, dokle može stići
muška ljepota — pomisli, da gleda tri besmrtna božanstva ili tri
anđela nebeska. I tako, ne crveneći se, i dalje zadivljena, gledaše,
kao da su sveti, nimalo grešni predmeti. No trojica mladića u taj čas
iziđoše iz vode i brzo se odjenuše u lijepo ruho.
Jedan između njih, najljepši od trojice, imaše na glavi krunu od
smaragda; ostala ga dvojica poštivahu kao svoga gospodara. Ako se
mladoj pralji nag činio lijep kao anđeo ili kao neko božanstvo,
onako je odjeven očara svojom veličanstvenošću, te joj se pričini
carom svijeta i najdivnijim kraljevićem na zemlji.
22 Puerta del Sol, glavni trg u Madridu. — Prev.
61
Ona se gospoda zatim uputiše u blagovaonicu i sjedoše za
krasan stol, što bijaše prostrt za trojicu. Kad uđoše, pozdravi ih tiha i
nevidljiva glazba, što je romonila godeći im uhu za vrijeme jela.
Sluge, i oni nevidljivi, nošahu jela i divno posluživahu za stolom.
Sve je to gledala i zamjećivala mlada pralja, koja je, da nitko ne
vidje i ne ču, slijedila onu gospodu i sakrila se u blagovaonici iza
nekog zastora.
Odande mogaše štogod čuti iz njihova razgovora i razabrati, da
je najljepši između trojice mladića kraljević, koji ima naslijediti
prijestolje velilkoga Kitajskog carstva; od dvojice pratilaca jedan mu
bijaše tajnik, a drugi njegov štitonoša miljenik. Sva trojica bijahu
začarana, te su se danju pretvarali u ptice, a samo su noću dobivali
svoj prirodni lik, pošlo bi se najprije okupali na studencu.
Radoznala pralja zamijeti i to, da kraljević sa smaragdima
jedva štogod uzima od jela, premda ga njegovi pratioci mole, da
jede, i da mu se, sjetnu i zanesenu, iz divnih grudi neprestano
otimaju duboki uzdasi.
IV
Kazuju ljetopisi iz kojih uzimamo izvode kako se kraljević sa
smaragdima, pošto se završila ona obilna a nevesela gozba, prenuo
kao iz nekog sna te povišenim glasom rekao:
— Donesi mi, tajniče, spremnicu moje zabave i utjehe.
Tajnik ustade od stola i malo se zatim vrati s najdragocjenijom
spremnicom, što su je ikad vidjele ljudske oči. Spremnica, u koju je
Aleksandar stavio Ilijadu, bijaše, kad se s ovom usporedi, prtljarija
gora i jadnija negoli kutija od badema, što se pravi u Jijoni23.
Kraljević uze spremnicu u ruke, otvori je te dugo i zaljubljeno
promatraše ono, što joj bijaše na dnu. Zatim stavi ruku u spremnicu i
odande izvuče vrpcu, koju strastveno cjelunu i nad kojom proli
nježne suze kazujući:
Vrpco divna, ah moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru.?
23 Jijona (č. Hihòna), mjesto u pokrajini Alicante, čuveno s proizvodnje
badema. — Prev.
62
Zatim opet stavi vrpcu u spremnicu, a izvuče vezenu i
netaknutu podvezicu. Poljubi je i pogladi te uzviknu cjelivajući je:
Podvezice, ah moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru?
Naposljetku izvadi dragocjen medaljon; koliko je god cjelivao
vrpcu i podvezicu, još je više ljubio i gladio medaljon, govoreći uz
tako tužan prizvuk, da bi čak i kamen prepukao, a nekmoli srce
proplakalo:
Medaljonu, ah moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru?
Potom se kraljević i njegova dva pratioca povukoše u svoje
ložnice, a mlada se pralja ne usudi poći za njima. Kad osta sama u
blagovaonici priđe stolu, gdje su ostala gotovo nedirnuta krasna jela,
slatkiši, voće, te krepka vina, što se divno iskre; no sjećanje na
tajinstveni glas i na nevidljivu ruku zadržavalo je i sililo, da se samo
gledanjem i mirisanjem zadovolji.
Da uživa u tome nepotpunom zadovoljstvu, djevojka se toliko
približi jelima, da se postavila između, stola i kraljevićeva stolca. A
tada osjeti, ne jednu, već dvije ruke, što joj se spustiše na ramena, te
je pritištu. Tajinstveni onaj glas sada prozbori:
— Sjedi i jedi.
I zaista sjede na isti stolac, na kojem je sjedio kraljević; kako je
sada od onog glasa imala dopuštenje, prihvati se jela s izvanrednim
tekom, što se još uvećao novošću i izvrsnoću onog jestiva, i tako pri
jelu zapade u dubok san.
Kad se probudila, dan već uvelike zabijelio. Otvori oči i nađe
se nasred polja, ispružena podno drveta, gdje je htjela pojesti
naranču. Ondje bijaše rublje, što ga je s rijeke donijela, pa čak bijaše
ondje i naranča, što se kotrljala.
»Zar je sve to bio samo san«? upita se mlada pralja. »Htjela bih
se vratiti u dvorac kitajskog kraljevića, da se uvjerim, jesu li one
divote istinite, ili su pusti san.«
Rekavši to, baci naranču na tlo, da vidi, hoće li joj opet put
kazivati; no naranča se malo zakotrlja, a onda se zaustavi u nekoj
jami ili zape o neku prepreku, ili je pak stala zato, što više nije
63
djelovala sila, koja ju je naprijed kretala. Riječju, naranča je činila
što već čine sve naranče u takvim prilikama: ništa na njoj ne bijaše
neobično ni čudnovato.
Ljutita, djevojka rastvori naranču i vidje, da je unutri, kao što
su i ostale naranče. Pojede je i uvidje, da je ista kao i sve naranče,
što ih je dosad jela.
Sad više i nije sumnjala, da sve bijaše samo pusti san.
»Nemam nikakva dokaza«, reče u sebi, »kojim bih samu sebe
uvjerila, da je istina, što sam vidjela. No poći ću kraljevni, pa ću joj
sve ispričati, bude li je zanimalo.«
V
Dok se zbivahu, u snu ili na javi, neobične zgode, o kojima
bijaše riječ, Sretna kraljevna, umorna od tolikog plača, mirno
spavaše; premda već bijaše osam izjutra — sat, u koji cio svijet
onog vremena bijaše na nogama, s doručkom već iza sebe —
kraljevna, i ne znajući za se, sveudilj spavaše.
Njezina dvorkinja miljenica zacijelo smatraše, da su nadasve
zanimljive novosti, što joj ih donosi, kad se usudila da je probudi.
Ušla je kraljevni u ložnicu, otvorila prozor i radosno uskliknula:
— Gospođo, gospođo! Ustajte i radujte se, jer vam evo nose
glase o zelenoj ptici.
Kraljevna se probudi, protare oči i onda, pošto je sjela na
postelji, upita:
— Zar se vratilo sedam mudraca, što su otišli u zemlju
sabejsku?
— Kakvi mudraci! — uzvrati dvorkinja. Glase vam donosi
jedna između mladih pralja, štono peru suzama natopljene rupčiće
vaše visosti.
— Neka odmah uđe!
Uđe mlada pralja, što je iza nekih vrata očekivala ovo
dopuštenje; uze točno redom kazivati, što se s njome zbilo.
Kad je čula, kako se pojavila zelena ptica, kraljevna uzviknu od
radosti, a slušajući, kako je iz vode izišla pretvorivši se u lijepog
kraljevića, zacrvenjela se kao mak; blaženi joj i pun ljubavi osmijeh
prijeđe preko usana, a oči joj se blago sklopiše, kao da se želi u sebi
sabrati i očima svoje duše ugledati kraljevića.
64
Najposlije kad saznade koliku joj čast i poštivanje kraljević
ukazuje i koliku ljubav prema njoj osjeća, te kako pažljivo i s koliko
ljubavi čuva tri ugrabljena zaloga u dragocjenoj spremnici svoje
razonode i utjehe, kraljevna se, i pokraj svoga razbora, nije mogla
zadržati, već zagrli i poljubi pralju i dvorkinju, zapadajući u druge
slične bezazlenosti i nježnosti.
— Sad se zaista mogu nazvati Sretnom kraljevnom. Uporna
želja, da se domognem zelene ptice, ne bijaše nikakav hir, već
ljubav. Bijaše i jest ljubav, što je tajnovito i neobično prodrla u moje
srce Ne vidjeh kraljevića, a posigurno znam, da je lijep. Nikad s
njime ne govorih, a znam, da je razborit. Ništa ne znam o njegovu
životu doli to, da je začaran i da me očarao; uvjerena sam, da je
hrabar, plemenit i od riječi.
— Gospođo — prozbori mlada pralja — mogu vašu visost
uvjeriti, da je kraljević, ukoliko ono, što vidjeh, ne bje pusti san,
poput dragocjena uresa; lice mu je tako dobro i blago, da ga je
milina pogledati. Ni tajnik nije loš momak; no mene najviše, ne
znam zašto, privlači štitonoša.
— Udat ćeš se za štitonošu! — uzvrati kraljevna. — Moja će
dvorkinja, ako joj je pravo, poći za tajnika, pa ćete obadvije biti
moje dvorske gospođe. Tvoj san ne bijaše san, već stvarnost. To mi
srce veli. Sad je najvažnije, da oslobodimo tri ptice, tri začarana
mladića.
— A kako ćemo sa njih skinuti čarbine? — upita dvorkinja
miljenica.
— Sama ću — kaza kraljevina — poći u dvorac, gdje žive, pa
ćemo ondje vidjeti. Ti ćeš me, praljo, tamo odvesti.
Pralja, koja još nije završila svoga kazivanja, sad ga dovrši i
objasni kako ne može biti vodičem. Kraljevna ju je veoma pažljivo
slušala, zatim je malo razmislila pa dvorkinji rekla:
— Otiđi u moju knjižnicu pa mi donesi knjigu Suvremeni
kraljevi i Astronomski kalendar.
Pošto je dobila ova dva sveska, kraljevna prolista knjigom
Suvremeni kraljevi i naglas pročita slijedeće retke:
»Onoga istog dana, kad je umro kitajski car, njegova je sina
jedinca, koji ga je imao naslijediti, nestalo s dvora i iz cijelog
carstva. Njegovi se podanici, misleći, da je mrtav, moradoše
podložiti kanu tatarskome.«
— Što iz toga zaključujete, gospođo? — upita dvorkinja.
65
— Što bih drugo zaključila — uzvrati Sretna kraljevna — doli
to, da je tatarski kan začarao moga kraljevića. Sad mi je sve jasno.
— Ali nije dosta, što je sve jasno — reče pralja — Valja zlu
doskočiti.
— Na to i mislim — kaza kraljevna. — U tu je svrhu potrebno,
da se odmah pošalju oružani i povjerljivi ljudi na sve putove i na sva
raskršća, kuda bi mogli proći glasnici, što ih je tatarski kraljević
poslao svome ocu, da ga pitaju o zelenoj ptici. Pisma, što ih teklići
nose, treba da im se oduzmu i da se meni predaju. Usprotive li se
glasnici, ubit ćemo ih; privole li, pritvorit ćemo ih i odvojiti od
svijeta, da nitko ne sazna, što se događa. Ni sam kralj, moj otac, ne
smije o tom ništa znati. Nas ćemo tri sve same pripremiti u najvećoj
tajnosti. Tu imate dovoljno novaca, da kupite šutnju, vjernost i
odlučnost ljudi, koji će provesti, što sam naumila.
I zaista, kraljevna, koja je već ustala i bila u kućnoj haljini i
papučama, izvuče iz ormara dvije kese pune zlata pa ih dade svojim
pouzdanicama. Ove bez oklijevanja pođoše, da provedu, što su
dogovorile, a Sretna kraljevna osta te uze temeljito proučavati
Astronomski kalendar.
VI
Pet je dana prošlo od časa, kad se odvio gore prikazani prizor.
Za sve ovo vrijeme kraljevna nije plakala, a tome se kralj, njezin
otac, začudio, koliko se i obradovao. Kraljevna se čak veselila i
šalila, a to je kraljeviće-prosce počelo ispunjati nadom, da će se
kraljevna najposlije za jednoga između njih odlučiti, jer se prosci
uvijek sreći nadaju.
Nitko nije ni slutio, što bi razlogom, te se kraljevna tako brzo
promijeni i neočekivano oživje.
Samo se tatarski kraljević, koji bijaše đavolski lukav,
pribojavao, iako posve neodređeno, da je kraljevna dobila kakav
glas o zelenoj ptici. Osim toga, tatarski je kraljević imao tajinstven
predosjećaj velike nesreće, te je, s pomoću crne magije, kojoj ga je
otac naučio, pronašao, da u zelenoj ptici mora gledati neprijatelja.
Sračunavši usto — kao čovjek, koji zna, koliki je put i koliko
vremena treba da se prijeđe — da bi onog dana imali stići glasnici,
što ih je ocu poslao, a u znatiželji, da vidi, što mu otac odgovara na
66
njegova pitanja, u zoru pojaha konja i sa četrdeset svojih ljudi,
dobro oboružanih, pođe ususret, spomenutim glasnicima.
No premda je tatarski kraljević pošao u najvećoj tajnosti,
Sretna kraljevna, koja imaše uhode i bijaše, štono riječ na oprezu,
odmah saznade, da je otišao, te na vijećanje pozva mladu pralju i
svoju dvorkinju.
Čim se ove pojaviše, ona im u velikoj tjeskobi priopći:
— Nalazim se u strašnu položaju. Triput sam uzalud kušala, da
zakoturam naranču pod onim drvetom, odakle se zakotrljala pralji;
no nije me htjela povesti mome dragom. Niti sam ga vidjela niti sam
mogla otkriti način, kako da ga oslobodim. Jedno sam samo saznala
iz Astronomskog kalendara: one noći, kad ga je pralja vidjela, bijaše
proljetni jednač dana i noći. Možda ga i ne možemo vidjeti prije
slijedećeg ekvinocija u isto doba, a dotle ga tatarski kraljević može i
ubiti. Ubit će ga, čim od oca primi pismo; već je otišao s četrdeset
svojih ljudi, da dočeka pismo.
— Nemojte jadovati, lijepa kraljevno — kaza dvorkinja
miljenica. — Tri odreda po sto ljudi čekaju na glasnike na različitim
mjestima, da im uzmu pismo i vama ga donesu. Te su tri stotine sve
hrabri momci naoružani najboljim oružjem, te ih neće pobijediti
tatarski kraljević kraj svega svog čarobnjaštva.
— Ja ipak mislim — priklopi pralja — da protiv tatarskoga
kraljevića treba poslati više ljudi. Premda on, istina, vodi sa sobom
svega četrdeset, svi oni, kako vele, imaju oklop i čarobne strijele,
tako te svaki vrijedi desetorice.
Razborit savjet praljin bude odmah prihvaćen. Kraljevna
potajno dozva k sabi najhrabrijeg i najsposobnijeg generala u svog
oca. Generalu ispripovjedi, što je i kako je, izjada mu se i zatraži u
njega pomoć. Ovaj joj to obeća te brzo sabere brojnu četu vojnika, s
kojima iziđe iz prijestolnice, odlučivši, da u pothvatu umre ili da
kraljevni donese pismo tatarskoga kana te kanova sina živa ili
mrtva.
Pošto je general otišao, kraljevna prosudi, da joj valja Sretnog
kralja obavijestiti o svemu, što se zbilo. Kralj bijaše izvan sebe.
Kaza, kako je sva priča o zelenoj ptici samo smiješan njezin i praljin
san, te požali, što je njegova kći, držeći se sna, poslala, toliko
ubojica na odlična kraljevića, kršeći tako zakone gostoprimstva,
gazeći ljudsika prava i sve moralne propise.
— Aj, aj, kćeri moja! — uzvikivaše kralj. — Krvlju si uprljala
67
moje časno ime, ako se tome ne doskoči.
I kraljevna se rastuži i pokaja za svoje djelo. I pokraj svoje
velike ljubavi prema kitajskom kraljeviću, već bi više voljela, da ga
ostavi vječno začarana, negoli da se njemu za ljubav prolije i jedna
kap krvi.
I tako poslaše generalu glas, da ne zameće bitke; no sve bijaše
uzalud. General je tako hitao, da ga ne mogahu dostići. U ono doba
ne bijaše brzojava, te se ne mogahu predavati brzojavke. Kad su
teklići stigli do generala, vidješe kako bježe kraljevi vojnici, pa i
sami za njima potekoše. Četrdeset ljudi od tatarske pratnje, četrdeset
nadnaravnih bića, što se prometnuše u strašna čudovišta, koja oganj
rigahu, nadalo se u potjeru za kraljevim vojnicima.
Samo je general, čija hrabrost, oštroumlje i sposobnost u oružju
bijaše gotovo nadnaravna, ostao neustrašiv posred onog više negoli
opravdanog straha.
General se uputi prema kraljeviću, jedinom neprijatelju, što ne
bijaše nadnaravan, s kojim bi mogao bojak biti, te s njime zametne
hrabar i neobičan dvoboj. No oružje tatarskog kraljevića bijaše
začarano, tako, da general ne mogaše kraljevića raniti. Videći tada,
da ne može s njime nakraj, ne posluži li se varkom, dobrano se
udalji od svog protivnika i brzo odmota dugi i jaki svileni pojas,
kojim bijaše opasan; neprimjetno od pojasa načini zamku, s kojom
nevjerojatno brzo priđe kraljeviću, namaknu mu je oko vrata, pa na
konju pojaha, što je mogao brže, tako da je kraljevića oborio s konja
i vukao ga za sobom.
I tako je general zagušio tatarskog kraljevića. Čim je ovaj
svijetom promijenio, nestade i divova, a vojnici se Sretnoga kralja
vratiše i sabraše oko svoga vođe. Ovaj s njima pričeka glasnike s
pismom od tatarskog kana, koji se ubrzo pojaviše.
Uvečer onoga istog dana general se vrati na dvore Sretnog
kralja, noseći u rukama pismo tatarskoga kana. Uz udvoran i
smjeran pozdrav predade ga kraljevni.
Kraljevna rastrgnu pečat i poče čitati, ali uzalud: nije razumjela
ni jedne riječi. Ni Sretni kralj ne razabra više. Pozvaše sve
prevoditelje i tumače, ali ni ovi ne odgonetnuše pisma. Odmah
dođoše članovi dvanaest kraljevskih akademija, ali ni oni ne bijahu
spretniji od ostalih.
Dođe i sedam mudraca, tako učenih u jezikoslovlju, koji su
upravo stigli bez ptice feniksa, i zato bili osuđeni na smrt; premda
68
im se obećala milost, ako pročitaju ono pismo, ne uspiješe ga
odgonetnuti niti mogoše kazati, na kojem je jeziku napisano.
Sretni kralj smatraše, da je najnesretniji među kraljevima; uze
jadati, što bijaše sukrivac u beskorisnu zločinu, te se poboja osvete
moćnoga tatarskog kana. One noći nije dugo mogao oka sklopiti.
Očajna ga bol obuze, kad se ujutro rano probudio i saznao, da
je kraljevna nestala, napisavši mu ove riječi:
»Oče, niti me traži niti nastoj doznati kamo idem, ne želiš li me
mrtvu vidjeti. Znaj toliko, da sam živa i zdrava premda me nećeš
vidjeti, dok ne odgonetnem tajinstveno kanovo pismo i ne skinem
čari sa svoga dragog kraljevića. Zbogom.«
VII
Sretna kraljevna bijaše sa svojim dvjema drúgama otišla pješke
na poklonstvo, na hodočašće nekome svetom pustinjaku, koji
življaše u osami u vrletima veoma visokih gora, što su se vidjele na
maloj udaljenosti od grada.
Premda je kraljevna sa svojim drúgama htjela ići jašući do
pustinjakova nastana, to ne bje moguće. Put bijaše prikladniji za
koze negoli za deve, slonove, konje, mazge i magarce, jer to, da
oprostite, bijahu četveronošci, na kojima se jahalo u onoj kraljevini.
S ovog razloga, a potaknuta još i pobožnošću, kraljevna pođe pješice
i bez druge pratnje doli svojih dviju pouzdanica.
Pustinjak, kojemu se zaputiše, bijaše muž, koji je vršio mnogu
pokoru, te ga smatrahu svecem. Narod je vjerovao, da je pustinjak
besmrtan, a nije manjkalo ni valjanih razloga tome vjerovanju. U
cijelome onom kraju nije bilo spomena o vremenu, u koje se
pustinjak nastanio u najskrivenijem dijelu one planine, gdje su ga
rijetko kad ugledale ljudske oči.
Kraljevna i njezine drúge, koje je privukao glas o pustinjakovoj
kreposti i njegovu znanju, sedam dana hodahu tragajući za njim po
onim vrletima i zabitima. Danju su ga tražile hodeći po strmenima i
po trnju, a noću se zaklanjahu po udubinama u hridima.
Nikoga ne bje, da ih vodi, bilo zbog tegotna puta, kojim ni koze
nisu prolazile, bilo zbog straha od prokletstva, što bi ga pustinjak
bacio na onoga, tko bi prodro u njegov nastan na ovome svijetu, ili
ga smetao u molitvi. Samo se po sebi razumije, da ovaj pustinjak,
69
što proklinje, bijaše poganin. Unatoč prirodnoj dobroti njegove
duše, njegova ga mračna i strašna vjera silila, da proklinje i da baca
anateme.
Tri drúge, sluteći, kao po nekom nadahnuću, da im samo
pustinjak može odgonetati ono pismo, odlučiše da se izlože
njegovim prokletstvima, te ga, kako rekosmo, tražiše sedam dana.
Noću sedmag dana tri poklonice pođoše da se zavuku u neku
pećinu, na počinak, kadli otkriše pustinjaka kako se muči u dnu te
iste pećine.
Jadno i tužno svijetlo neke svjetiljke osvjetljivaše ono
tajinstveno mjesto osame.
Tri drúge zadrhtaše od straha pred prokletstvom i gotovo se
pokajaše, što su dotle išle. No pustinjak, u koga brada bijaše bjelja
od snijega, koža naboranija negoli suho grožđe, a tijelo sama kost i
koža, uprije u njih prodoran pogled svojih upalih očiju, upalih ali
svijetlih poput dviju žeravica, te jasnim, radosnim i blagim glasom
reče:
— Hvala nebesima, što ste napokon ovdje! Stotinu je godina,
što vas čekam. Priželjkivah smrt, ali ne mogoh umrijeti, dok vam ne
ispunim ono, što mi je nametnuo kralj duhova. Ja sam jedini
mudrac, koji još govori i razumije nadasve bogati jezik, što se
govorio u Babilonu prije pometnje. Svaka riječ toga jezika moćna je
zakletva, što sili i pokreće paklene sile, da služe onome, tko je
izgovori. Riječi toga jezika imaju moć da vezuju i razvezuju sve
veze i zakone, što vezuju i upravljaju prirodnim stvarima. Kabala
nije drugo doli smiješno i jadno oponašanje ovoga nepriopćivog i
bogatog jezika. Neka siromašna i nedostatna narječja ovoga jezika
najljepši su i najsavršeniji jezici svijeta. Današnja je znanost laž i
opsjena, kad se usporedi sa znanošću, što se u samome onom jeziku
nalazi. Svaka imenica ovog jezika ima u svojim slovima bit
imenovane stvari i njezinu skrivenu moć. Sve stvari, kad čuju gdje
ih zovu njihovim pravim imenom, slušaju onoga, tko ih zove.
Takva bje moć ljudskog roda, kad je imao ovaj jezik, što se htio
i na nebo uspeti, a bio bi se zacijelo i uspeo, da nebo nije odredilo,
da se prvotni jezik zaboravi.
Samo trojici mudraca s časnim namjerama, od kojih su dvojica
već mrtva, bje dano da zadrže u pameti onaj jezik. Zadržaše ga isto
tako, po posebnoj povlastici đavoljoj, Nimrod i njegovi potomci.
Posljednji je njegov potomak umro prije tjedan dana, na tvoju
70
zapovijed, o Sretna kraljevno! I tako je sada na svijetu jedan jedini
čovjek, koji ti može pročitati pismo tatarskoga kana, a to sam ja; i da
bih ti u tome mogao poslužiti, kralj duhova držaše me vjekovima na
životu.
— Evo ti pisma, o mudrače časni i dubokoumni! — reče
kraljevna predajući pustinjaku na ruke tajinstveni rukopis.
— Odmah ću ti ga pročitati — kaza pustinjak.
Pustinjak namaknu naočale i primaknu se svjetiljci, da čita.
Više je od dva sata naglas čitao na jeziku, na kojem pismo
bijaše napisano.
Na svaku riječ, što bi je izgovorio, sav se svijet potresao;
zvijezde se prelijevale mrtvačkim blijedilom, mjesec se pokretao na
nebu, kao što mu se trese odraz na valovima oceana... Kraljevna i
njezine drúge moradoše sklopiti oči i začepiti uši, da ne vide
sablasti, što se pojavljivahu, i da ne čuju čudnih, strašnih i tužnih
glasova, koji se izdizahu iz utrobe zemlje, što se iz temelja potresala.
Pošto je pročitao pismo, pusitinjak skide naočale i mirnim
glasom reče:
— Nije pravo ni prikladno, a niti je moguće, o Sretna
kraljevno, da znaš sve, što se u ovome gnusnom pismu kazuje. Nije
pravo ni prikladno, jer u pismu ima strašnih i đavolskih tajni. Nije
moguće, jer se ove tajne ne mogu izreći, iskazati ni objasniti ni na
kojem od jezika, što se danas na zemlji govore. Ljudski će rod
svojim nesavršenim i slabašnim razumom neka nebitna zbivanja
spoznati, tek kad prođu tisuće i tisuće godina, ali nikad neće ući u
bit stvari, bit, koju ja znam, koju zna tatarski kan i koju su znali prvi
mudraci, koji su se, za svoje elukubracije, služili ovim
najsavršenijim jezikom, što se zbog naših grijeha ne može više u
nasljedstvo predati.
— Onda nam se izjaloviše nade! — priklopi mlada pralja. —
Pošto smo toliko prošle, da vas pronađemo, i kad smo našle jedinog
čovjeka, koji može prevesti to zakučasto pismo, vi nam sad velite,
da ga nećete prevesti.
— Niti hoću, niti smijem — uzvrati stari, stoljetni pustinjak. —
Ali ću vam reći ono iz pisma, što je vama važno. Reći ću vam to u
malo riječi, ne zaustavljajući se na pojedinostima, jer su odbrojani
časovi mog života, a smrt mi se bliži:
Kitajski je kraljević, zbog svojih vrlina, svoga uma i ljepote,
postao miljenikom kralja duhova; ovaj ga je tisuću puta izvukao iz
71
klopke, što mu ju je postavio tatarski kan u namjeri da ga sa životom
rastavi. Kad je kan vidio, da ga ne može ubiti odluči poslužiti se
čarolijom, da ga makne daleko od njegovih podanika i da sam
umjesto njega zavlada njegovim Nebeskim carstvom. Htio je kan, da
čarolija bude nerazrešiva i vječna, ali unatoč svome izvrsnom
poznavanju magije nije u tom uspio. Njegovoj se zloj želji
usprotivio kralj duhova, pa ako i nije mogao učiniti, da kanova
čaranja i zaklinjanja ostanu bez ikakva učinka, ipak mu je pošlo za
rukom, da sa njih skine dobar dio opačine.
Kraljević, makar pretvoren u pticu, mogaše noću uzimati svoj
pravi lik. Dobio je i dvorac, gdje je mogao živjeti i uživati u časti,
dostojanstvu i udobnosti, što pripada njegovu uzvišenom položaju.
Naposljetku, mogahu se s njega skinuti čari, ako se ispune ovi
uvjeti, za koje kan — bilo stoga, što zlo misli o ženama, bilo zbog
izopačenosti i poročnosti ljudskog roda uopće — mišljaše da se ne
mogu ispuniti:
Prvi uvjet, koji se već ispunio, bijaše u tom, da žena od
dvadeset godina, razborita, valjana i puna sućuti, a iz najnižeg
društvenog sloja, vidi trojicu začaranih mladića, koji su najljepši na
svem svijetu, kako nagi izlaze iz vode, a čvrstoća i neokaljanost
njezine duše da bude takva, da se ne pomuti i ne zamrači ni
najmanjom niskom pobudom. Ta se kušnja imala obaviti u proljetni
jednač dana i noći, kad sva priroda potiče na ljubav. Mlada je žena
morala osjetiti ljepotu i duboko joj se diviti, ali na duhovan i svet
način.
Drugi uvjet, također ispunjen, bijaše u tom, da kraljević,
mogavši se pojaviti samo tri puta, i to kao zelena ptica, probudi u
kraljevne sebi ravne toliko jaku i čistu ljubav, koliko i nesavladivu.
Treći uvjet, koji se upravo ispunio, zahtijevaše, da se kraljevna
domogne ovog pisma, a ja da ga protumačim.
Četvrti i posljednji uvjet, u ispunjenju kojega morate
sudjelovati sve tri djevojke, koje me slušate, traži, što ćete sada čuti:
Ostaju mi svega dvije minute života; no prije nego što umrem,
prenijet ću vas u kraljevićev dvorac, pokraj kamenice od topaza.
Onamo će doći ptice i zagnjuriti u vodu, te će se pretvoriti u tri
krasna mladića. Vi ćete ih vidjeti; ali, kad ih vidite, morate sačuvati
svu čisitoću svojih misli i svu neokaljanast svojih duša, a ipak da
svaka od vas voli jednoga od njih trajice, svetom i bezazlenom
ljubavi. Kraljevna već voli kitajskog kraljevića a mlada pralja
72
njegova štitonošu; obje ste pokazale bezazlenost svoje ljubavi. Sad
još treba da se dvorkinja ljubimica kraljevne isto tako zagleda u
tajnika. Kada tri začarana mladića pođu u blagovaonicu, krenite za
njima, ali tako, da vas ne vide; ondje ćete ostati, dok kraljević ne
zatraži, spremnicu svoje razonode i utjehe i ne kaže, cjelivajući
vrpcu:
Vrpco divna, oh moj razgovoru!
Gospo moja, u kom li si dvoru?
Nato ćete se i vi i kraljevna odmah pokazati, te će svaka od vas
predmetu svoje ljubavi dati nježan cjelov u lijevi obraz. Čarolija će
smjesta prestati, tatarski će kan iznenada umrijeti, a kitajski će
kraljević ne samo imati svoje Nebesko carstvo, nego i naslijediti sve
kanate, kraljevstva i pokrajine, kojima vlada onaj đavolski
čarobnjak.
Tek što je izgovorio ove riječi, pustinjaku se lice neobično
promijeni, on napol otvori usta, opruži noge i umrije.
Kraljevna se i njezine drúge odjednom nađoše iza mnoštva
zelenila, pokraj kamenice od topaza.
Sve se ispunilo, kako je pustinjak kazao.
Sve tri djevojke bijahu zaljubljene, sve tri čiste i bezazlene. Ni
u teškom času, kad je valjalo utisnuti nježan poljubac, ne osjetiše
drugo doli duboku ganutost, mističnu i čistu.
I tako se odmah s trojice mladića skinuše čarbine. Kitaj i
zemlja tatarska bijahu sretne pod žezlom kraljevićevim. Još sretnije
bijahu kraljevna i njezine drúge, udate za onako lijepe ljude. Sretni
se kralj odrekao prijestolja te je otišao da živi na dvorima svoga zeta
u Pekingu. General, koji je ubio tatarskoga kraljevića, dobi sva
kitajska odličja, naslov prvog mandarina te bogatu mirovinu za se i
za svoje nasljednike.
Pripovijeda se, naposljetku, kako Sretna kraljevna i kitajski car
dugo i sretno poživješe i imadoše pol tuceta djece, sve jedno ljepše
od drugaga. Mlada pralja i dvorkinja, svaka sa svojim mužem,
sveudilj uživahu milost njezina veličanstva i bijahu najuglednije
osobe u onoj zemlji.
73
Miguel de Unamuno
JEDNOSTAVNI DON RAFAEL, LOVAC I KARTAŠ
(El sencillo don Rafael, cazador y tresillista)
Osjećao je kako klize sati, prazni, bez sadržaja, kako plaze po
mrtvoj uspomeni na onu davnu ljubav. Veoma daleko, iza njega, dva
oka, već bez sjaja, u magli. I nejasan odjek zaboravljenih riječi, kao
mora odjek, što se gubi u planini. A tamo, pod srcem, šum
podzemnih voda. Život prazan, a on sam, sasvim sam. Sam sa
svojim životom
Da ga opravda, imao je samo lov i karte. I nije s ovog bio
tužan, jer se njegova junačka jednostavnost nije slagala s tugom.
Kad bi koji drug u igri, ne zadovoljivši se brojem karata, uzimao još
jednu jedinu, pak onda zaigrao, don Rafael bi prenavljao, kako ima
stvari, koje se ne smiju tražiti; dolaze i same. Vjerovao je u
Providnost, to jest u svemoć slučaja. Tek toliko, da u nešto vjeruje i
da mu duh ne bude prazan.
— Zašto se ne oženite? — ponekad bi ga, tek tako, upitala
žena, u koje stanovaše.
— A zašto da se oženim?
— Da slučajno ne biste skrenuli s puta.
— Ima stvari, señora Rogelia, kojih ne treba tražiti: dođu i
same.
— I kad se čovjek najmanje nada!
— Tako je u kartama. Ali, vidite, ima nešto, što me navodi, da
o tome mislim.
— Što?
— To, da mognem umrijeti miran ab intestato, bez brige u
pogledu oporuke.
— Gle razloga! — uzviknu gazdarica.
— Za mene je to jedini, koji vrijedi — odgovori čovjek, koji je
slutio, da ne valjaju razlozi po sebi, nego po vrijednosti, što im se
pridaje.
I jednog proljetnog jutra, izlazeći, pod izlikom lova, da gleda
izlaz sunca, opazi svežanj pred kućnim vratima. Saže se, da bolje
promotri, a unutri sasvim lak šum, kao u zaboravljenih stvari.
Zamotuljak se micao. On ga podiže; bijaše mlak. Razmota ga: bijaše
74
novarođenče od nekoliko sati. Osta gledajući, a srce mu kanda
osjeti, ne više šum, nego svježinu podzemnih voda.
»Kakvu li mi lovinu sudbina namijeni!« bijaše mu pomisao.
Vrati se sa zavežljajem u naručju, prevješenom puškom,
penjući se na prstima uza stube, da ne probudi djeteta, pa tiho zovnu
pred vratima.
— Evo vam nešto nosim — reče domarki.
— A što to?
— Čini se, da je dijete...
— Čini se?
— Ostavili ga na ulici, pred vratima.
— Što ćemo s njime?
— Što ćemo s njime? Jasno: odgajate ga!
— Tko?
— Nas dvoje.
— Ja? Ja ne!
— Potražit ćemo dojkinju.
— Ta jeste li pri zdravoj pameti, gospodine! Treba izvjestiti
suca, a što se ovog ovdje tiče, u sklonište s njime!
— Siromašak! To nikako!
— Uostalom, kako hoćete.
Neka majka iz susjedstva milostivo mališanu dade prvo
mlijeko, a uskoro, liječnik don Rafaelov nađe dobru dojkinju:
djevojku, koja je upravo rodila mrtvo dijete.
— Kao dojkinja, izvrsna — kaza mu liječnik — a što se tiče
žene, kako vidite, ovakva se stramputica može svakom dogoditi.
— Meni ne — uzvrati don Rafael u svojoj karakterističnoj
jednostavnosti.
— Najbolje bi bilo — reći će gazdarica — da ga ona odnese
svojoj kući, da ga kod sebe odgaja.
— Ne! — izusti don Rafael. — Bilo bi veoma pogibeljno.
Nemam povjerenja u djevojčinu majku. Ovdje, ovdje, pod mojim
nadzorom! A djevojka se ne smije uzrujavati, señora Rogelia, jer o
tome ovisi zdravlje djeteta. Ne bih htio, da zbog jedne neugodnosti,
pričinjene Emiliji, anđelka zaboli trbuščić.
Emilija, dojkinja, s dvadeset godina, bijaše visoka, nalik na
ciganku, s vječitim osmijehom u očima, kojima se crnina pojačavala
okvirom crne kose, što joj poput dvaju mekih crnih krila pokrivaše
sljepoočice; usne višnjeve boje, napol otvorene i ovlažene, a korak
75
kao u koke, oko koje pijetao oblijeće.
— A kako ćete ga krstiti, gospodine? — upita ga señora
Rogelia.
— Kao svog sina!
— Zar ste poludjeli?
— Pa šta!
— A ako se sutra, po tom medaljonu, što nosi, i po tim
znakovima, pojave pravi roditelji...?
— Nema tu drugih roditelja osim mene. Ja ne tražim djece, kao
što ne tražim ni određenih karata; ali kad dođu... slobodan sam. I
vjerujem, da je slučajno materinstvo najčišće i najslobodnije. Nije
moj grijeh, što se dijete rodilo, ali će njegov odgoj biti moja zasluga.
Valja vjerovati u Providnost, barem da se u nešto vjeruje, jer to daje
utjehu, a osim toga tako ću moći umrijetii miran ab intestato, bez
brige za oporuku, jer već imam određena nasljednika.
Señora Rogelia se ugrize za usnu, a kada je don Rafael odnio
dijete na krštenje i kroz knjige ga proveo kao svoje, pustio je, da se
susjedstvo smije, ali nije dao, da tkogod posumnja u kakvu himbu:
tako bijaše poznata i tako jasna njegova svagdašnja jednostavnost. A
domarka se, protiv volje, morade sporazumjeti i složiti s djevojkom.
Sad je don Rafael osim na lov i na karte imao još na nešto
misliti; sad mu dani bijahu ispunjeni. Kuća mu se ispuni novim
životom, svijetlim i jednostavnim. Čak se neke noći odrekao sna i
počinka noseći dijete i ljuljajući ga, da bi ga umirio.
— Lijepo je kao sunce, señora Rogelia. A nismo, čini mi se,
bili loše sreće ni s dojkinjom.
— Ako se ne vrati starim grijesima...
— Za to se ja brinem. Ne bi bilo pošteno, zbog djeteta. Ali ne,
ne; prevario ju je zaručnik, lijenčina i grdno strašilo, kojega ona
sada mrzi...
— Ne vjerujte... ne vjerujte...
— ... i kojemu ću platiti put u Ameriku. A ona je sirotica...
— Do prve prilike.
— Velim, da će ga izbjegavati!
— Ako htjedne...
— Što se toga tiče, sigurno je, jer treba da vam kažem istinu, a
istina je da...
— Već je zamišljam.
— No, prije svega, poštovanja prema mome sinu!
76
Emilija nije imala ništa nisko u sebi; bila je opsjenjena
junačkom jednostavnošću onoga polusnena samca. Posvetila se
otpočetka djetetu, baš kao da mu je mati. Tobožnji otac i naravna
dojkinja provodili su mnoge časove uz kolijevku, on s jedne, a ona s
druge strane, promatrajući kako se dijete u snu smiješi, dok se
činilo, kao da sisa.
— Što je čovjek! — govorio bi don Rafael.
A pogledi im se susretahu. I dok bi ona, Emilija, držala dijete u
naručju, on se, Rafael, saginjao, da ga poljubi, i cjelovom već
pripremljenim na ustima gotovo bi dodirivao njezino lice, a njezini
bi se crni uvojci pokazivali na očevu čelu. Poneki bi puta pogledao
jednu od dviju bijelih dojki blizanki, nabreklim životom, što ga
predaju djetetu, i na njoj, stisnutoj između djetinjih prstiju i majčina
srca, modre vijuge žila, što se spuštaju s golubinjeg vrata, koji se
nad njom savija. I onda bi mu dolazila želja, da ljubi sina, a dojka bi
zadrhtala na dodir njegova čela.
— Osjećam, morat ću te brzo ostaviti, sunašce — govorila bi
djetetu, pritiščući ga uz grudi, kao da je ono razumije.
Na to bi don Rafael utonuo u šutnju.
I dok bi djetetu, uzimajući ga u naručaj, pjevala onu staru
rajsku pjesmicu, štono je svaka majka, predajući je od srca srcu,
nanovo stvara, izmišlja vječno novu poeziju, a koja je uvijek ista,
jedina, kao sunce — pjesma bi, kao trag zaboravljena djetinjstva,
nosila don Rafaela u daljine sjećanja. Ljuljaše se zipka i s njome
srce slučajnog oca, i miješaše se onaj napjev
que viene el coco...
sa šumom voda ispod njegova srca...
a llevarse a los niños...
štono se također uspavljivaše...
que duermen poco...24
24 Que viene el coco [a llevarse a los niños] que duermen poco — Jer doći će
bauk [da odnese djecu] koja malo spavaju. — Prev.
77
u mekoj magli prošlosti...
nina-nana, nina-nana...
»Kako umije biti dobra mati!« mišljaše don Rafael.
Jednom, govoreći o slučajnosti, koja je učini dojkinjom, zapita
je don Rafael:
— Ali, djevojko, kako se to moglo dogoditi?
— Eto, vidite, don Rafael! — i lice joj se lako, sasvim lako
zažari.
— Da, imaš pravo, vidim.
A zatim dođe teška bolest, dani i noći strepnje. Dok je to
trajalo, don Rafael se pobrinuo, da Emilija spava s djetetom, u
njegovu stanu.
— Ali, gospodine — primijeti djevojka — kako bih ja mogla tu
spavati...!
— Pa veoma jednostavno — odgovori on sa svojom
uobičajenom jednostavnošću — jednostavno, da spavaš.
A za ovog čovjeka koji je bio puka jednostavnost, sve bijaše
jednostavno.
Liječnik naposljetku izjavi, da je dijete spašeno.
— Spašeno! — uzviknu don Rafael razigrana srca te pođe, da
zagrli Emiliju, koju bijahu oblile suze radosnice.
— Znaš li što — reče joj ne spuštajući ruke s njezina ramena i
gledajući dijete, koje se smiješilo u cvatu oporavljanja.
— Što? — upita ona, a srce joj zalupa.
— De se, kako smo oboje slobodni, bez obveza jer ne vjerujem,
da još misliš na onog klipana, za kojeg i ne znamo da li je stigao u
Tucumán ili nije, i kad smo već roditelji, ja otac, a ti mati istome
djetetu... da se, velim, vjenčamo, i gotov posao.
— Ali, don Rafaele! — i obli se crvenilom.
— Gledaj, djevojko, ovako ćemo moći još imati djece...
Argument bijaše ponešto neobičan ali je uvjerio Emiliju. I kako
življahu zajedno, a ne bijaše razloga da otežu za još koji prolazan
dan — pa šta! — one iste noći učiniše dijete naslijednikom, a malo
se zatim i vjenčaše.
I koliko je to ljudima dano — a nije im dano mnogo — bijahu
sretni i imadoše još desetero djece, pravi božji blagoslov, s kojim je
mogao umrijeti miran ab intestato, bez brige za oporuku, jer imade,
78
tko će ga zakonski naslijediti jednostavni don Rafael, koji se u dva
skoka iz lovca i kartaša prometnuo u oca obitelji. I bi, kako je on
obično kazivao kao zbir svoje praktične mudrosti: valja slučaju
prepustiti, što je njegovo!
79
NAPOMENE O PISCIMA
LEOPOLDO ALAS (CLARÍN)
Leopoldo Alas (1852.— 1901.), kritik i pripovjedač čuven pod
pseudonimom Clarín, bijaše profesor političke ekonomije na
sveučilištu u Zaragozi, a zatim profesor prava na sveučilištu u
Oviedu. Surađivao je u više književnih časopisa, objavio nekoliko
knjiga i vrlo aktivno sudjelovao u javnom životu Španjolske onoga
vremena. Zbog svoje oštre kritike Dvora morao se s teškom mukom
probijati kroz život.
Neslomljiv u kritici i satiri, zanosio se naprednim europskim
idejama. U njegovim spisima Španjolska po prvi put saznaje za
mnoga imena svjetskog glasa. Kao pripovjedač, u El gallo de
Sócrates, Pipa, Su único hijo, realistički prikazuje život španjolske
provincije.
U povijesti španjolskog realizma zauzima vidno mjesto romanom
La regenta (1884.), historijom asturske Madame Bovary. U njemu je
zahvaćena živopisna i ujedno smiješna i očajna monotonija i
ništavilo španjolske provincije. Alasova Španjolska sliči Rusiji
Gogoljevoj i portugalu Eça de Queiroza. U toj knjizi, neiscrpnoj,
punoj boje, nalazi se prava slika i zadnja satira lijena, dokona,
brbljava i ekstravagantna društva, što se kreće od arene do kasina.
JOSÉ MARIA DE PEREDA
José Maria de Pereda (1833.— 1905.), čija djela neki kritici
uzimaju kao početak modernoga španjolskog romana, izraziti je
regionalist. Posvetio se slikanju narodnog života i običaja, pa je dao
cio niz izvrsnih realističkih opisa ljudi i života svoga kraja
(Santander, obala Kantabrijska). Peredini su junaci lokalni u
pojedinostima, ali univerzalni u cjelini.
Napisao je nekoliko zbirki pripovijesti i više romana. Među
pripovijestima ističu se one u zbirci Escenas montañesas i u zbirci
80
Tipos y paisajes, a od romana najviše mu cijene Peñas arriba i
Sotileza. Ovaj posljednji smatra se kao najbolji realistički roman iz
života ribara, što ga je dala europska književnost XIX. vijeka.
Mnogi kritici zamjeraju Peredi, što previše pada u zanos i što, s
druge strane, odveć karikira. U svakom slučaju slažu se, da mu
pripada vidno mjesto među španjolskim realistima prošlog stoljeća.
JACINTO OCTAVIO PICÓN
Republikanac i borac za društvenu pravdu, Jacinto Octavio
Picón (1852. — 1923.), bijaše izraziti antiklerikalac, naprednjak i
kritičar duštvenih ustanova, prožetih klerikalizmom i monarhizmom.
Svoje je pero stavio u službu svojih političkih ideja — borbenog
republikanstva i društvene naprednosti, pa kad je imao ući u
Akademiju, uzdigla se čitava oluja prosvjeda: svi natražnjaci bijahu
ustali da jednoglasno pobijaju njegovu kanditaturu.
Njegovi romani Lazaro, El enemigo, La hijastra del amor,
Juan Vulgar, La honrada, Dulce y sabrosa, Juanita Tenorio,
Sacramento, manifestacija su borbene književnosti. Pod utjecajem
Balzacova realizma hrabro prilazi tegotnim temama, i u tom se bitno
razlikuje od španjolskih pisaca svoga vremena. Ističe se i suptilnom
psihologijom te brižno dotjeranom formom, koja njegovu stilu nije
oduzela tečnost i hitrost. La honrada, Dulce y sabrosa, Juanita
Tenorio i Sacramento mnogi kritici ubrajaju među najbolje
realističke romane u španjolskoj književnosti.
J. O. P. napisao je nekoliko svezaka priča i novela (Novelitas,
Cuentos de mi tiempo, Tres Mujeres, Cuentos, Mujeres), koje su
jednako obilježene kao i njegovi romani.
Neko se vrijeme bješe posvetio biografiji i i umjetničkoj kritici
pa je na tom području velik uspjeh postigao djelom Vida y obras de
Don Diego Velázquez. Kao kritik umjetnosti pokazao se i u brojnim
člancima, a poglavito u člancima sabranim pod natpisom Apuntes
para la historia de la caricatura. Glavno mu je djelo roman Dulce y
Sabrosa (1891.)
81
EMILIA PARDO BAZÁN
Najistaknutije mjesto među šp. spisateljicama XIX. stoljeća
zauzima bez sumnje Emilia Pardo Bazán (1851.— 1921.) Njezina
djelatnost bijaše zaista mnogostruka: pisala je pjesme i drame,
romane i pripovijesti, putopise i novinske članke, jezične i povijesne
rasprave, bavila se umjetničkom kritikom i politikom, predavala
neolatinske književnosti na madridskom sveučilištu te španjolsko
općinstvo upoznavala s ruskom književnošću...
Od njezinih romana važniji su: La Tribuna (hrabra studija
proleterskog života i običaja), Los pazos de Ulloa i La madre
Naturaleza (dva majstorska realistička djela), Insoloción i Morriña
(u kojima su divni realistički opisi narodnog života i običaja u
pokrajini Galiciji, na španjolskom sjeverozapadu), te La sirena
negra i La Quimera (dva romana tolstojevske inspiracije).
Napisala je mnoštvo izvrsnih pripovijesti, sabranih u nekoliko
zbirki: Cuentos de Marineda, Cuentos de amor, Cuentos de Navidad
y Reyes, Cuentos dramáticos, Cuentos de la Patria, Cuentos
sacroprofanos, itd.
Djela E.P.B., koja obuhvaćaju preko četrdeset svezaka
prevedena su na mnoge jezike.
VICENTE BLASCO-IBAÑEZ
Pučki tribun i socijalni borac, novinar i književnik, gorljivi
republikanac i osnivač borbenih listova, neumorni putnik i borac
protiv vjerskih i socijalnih predrasuda, Vicente Blasco- Ibáñez
(1867.— 1928.) svojim je romanima brzo osvojio sav svijet:
najpoznatiji je španjolski pisac našega vremena.
U prvim romanima bijaše pod Zolinim utjecajem, kao što u
novelama bijaše pod utjecajem Maupassanta, no u stilu i boji sasvim
je Španjolac. Brzo se oslobodio svakog utjecaja. Izvrstan je kolorist,
majstor u slikanju ljudi, krajolika i običaja svoga kraja (Valencia). Iz
svih mu djela izbija ljubav prema čovjeku, borbenost i optimizam.
Napisao je mnoštvo veoma različitih romana i nekoliko knjiga
novela.
Važnija su mu djela Cuentos valencianos, Arroz y tartana
82
(satira valencijanske buržoazije), Flor de Mayo (opis ribarskog
života u predgrađu Valencije), La barraca (revolucionarna apologija
ljubavi prema zemlji), Sónica la cortesana (opis drevnog Sagunta u
stilu Flaubertove Salambô), Entre naranjos, Cañas y barro
(majstorski prikaz bijednog ribarskog života), La catedral, (žestok
napadaj na katolički fanatizam), El intruso (napadaj na jezuite), La
horda (opis života bijednika u madridskim predgrađima), Sangre y
arena, La maja desnuda, Los argonautas, Mare nostrum, Los cuatro
Jinetes del Apocalípsis, itd.
ALBERTO INSÚA
Kubanac (rođen u Havani 1883.), ali sa španjolskim književnim
građanstvom, Alberto Insúa ima za sobom mnoštvo romana. Poslije
studija u Madridu najprije je novinario, a potom se sasvim posvetio
književnosti. Stil mu se odlikuje jasnoćom i jednostavnošću. Kad je
objavio roman El negro que tenía el alma blanca (Crnac, koji je
imao bijelu dušu), rekoše, da mu je to najbolje djelo, no kako mu je
koji roman dalje izlazio, to se i mišljenje mijenjalo u korist sve
novih i novih djela.
BLANCA DE LOS RÍOS
S nekoliko svezaka poezije, novela, romana, kazališnih djela,
književne kritike i književno- povijesnih istraživanja, Blanca de los
Ríos (rođena 1862.), postigla je još zarana svjetski glas. Rad samo
na jednome od tih područja bio bi dostatan da joj pribavi veliku
književnu reputaciju.
Važnija su joj djela: zbirke novela i pripovijesti La rondeña, El
Salvador, Madrid Goyesco, El Tesoro de Sorbas; romani La niña de
Sanabria, Melita Palma, Sangre Española; s područja književne
kritike: Del Siglo de Oro, De la Mística y de la Novela
contemporánea, El Teatro español en la obra de Menéndez y
Pelayo, Escritores contemporáneos, El don Juan de Tirso de
Molina, De Cervantes, itd.
83
JUAN VALERA
Kao pripovjedač, Juan Valera (1824. — 1905.) za španjolsku
književnost znači ono, što Flaubert za francusku; knjigu svoje
zemlje obogatio je djelima, kojima nema ravnih u španjolskom XIX.
stoljeću. Za svoga dugog boravka u Rusiji, Njemačkoj, Austriji,
Belgiji, Italiji, Portugalu, Braziliji i Sjedinjenim Državama imao je
prilike da proširi svoju i onako opsežnu kulturu i da u svojim
djelima ujedinjuje najrazličitije elemente, od akademizma u poeziji
do najšire životne složenosti u romanima.
Osim dvanaestak realističkih romana i nekoliko knjiga
pripovijesti, napisao je dva sveska poezije, nekoliko drama, te
mnoštvo kritičkih studija, ocjenjujući kroz pedeset godina, širokim i
oštroumnim kriterijem, sva važnija djela, što se pojavljivahu u
Španjolskoj. Kritika, osobito novija, cijeni mu pripovijesti, od kojih
su neke filozofske, na voltaireovsku, kao Asclepigenia (kritika
misticizma), Gopa (protiv pesimizma), itd.; druge su prave bajke (El
pájaro verde, El hechicero, La Muñequita), a neke su opet zabavne,
pa i pikareskne.
Od pretjerana čitanja Valera je izgubio vid pa je slijep proveo
nekoliko posljednjih godina svog života, ali je i poslije tako strašna
udarca za čovjeka od pera, morajući diktirati umjesto da piše,
stvorio krasne studije karaktera i običaja (Genio y Figura, De varios
colores, Morsamor).
Od Valerina književnog djela najvažniji su romani, a među
ovima Pepita Jiménez, Doña Luz (neka vrst kontrapunkta
psihološkoj studiji Pepita Jiménez, gdje se iznose slični problemi, ali
drukčijim rješavanjem), Las Ilusiones del Doctor Faustino (koji u
Španjolskoj ima značenje, što ga u Francuskoj ima Flaubertov
Education sentimentale), El Comendator Mendoza, Juanita la Larga
i drugi.
MIGUEL DE UNAMUNO
»Kad je Miguel de Unamuno na frankističkom sastanku u
Salamanki u listopadu 1936.«, piše Fedor Keljin (Literaturnaja
Gazeta, 21 VI 1947.), »izgovorio svoje znamenite riječi: „Možete
84
pobijediti, ali nećete uvjeriti“, tada je Francova desna ruka,
jednoruki i jednooki general Millán Astray Afrikanac pokušao
ustrijeliti slavnoga španjolskoga pisca.« Htijući ustrijeliti Unamuna,
htio je taj general ubiti savjest i riječ španjolskoga naroda, jer to
bijaše Unamuno kroz posljednih dvadeset godina svog života —
misao i glas svog naroda, duša Španjolske.
Bask porijeklom (rođen u Bilbau 1864.), ali Španjolac po
svemu, Unamuno je svojom mišlju — kao rektor sveučilišta u
Salamanki, kao pjesnik i pripovjedač, govornik i kritik, filolog i
filozof, komentator i esejist — vezivao sve pozitivne vrijednosti u
španjolskoj prošlosti s vjerom u budućnost svog naroda i napredak
svijeta.
Uvijek uspravan, nije popuštao ni za najžešće diktature Prima
de Rivere, koji ga je prognao na pusti otočić Fuerteventuru, niti se
savio pred Francom: posljednje dane svog života proveo je
sastavljajući znameniti manifest, u kojem Španjolce odvraća od
fašizma. Umro je prosincu 1936. — dva mjeseca nakon onog
sastanka u Salamanki«, piše Keljin, »i to pod prilično tajinstvenim
okolnostima (ima razloga sumnji, da su ga frankistl uklonili)«.
Unamunovo književno djelo, koje iznosi oko trideset svezaka,
kao da sa svake strane čitatelju kazuje: sve, što čovjek stvara, stvara
radi čovjeka.
Devet omašnih svezaka Unamunovih eseja kompendij su
ljudskog duha kroz stoljeća, pisan racionalnim i oratorskim stilom u
isti mah, sa žarom i zanosom čovjeka-borca i mistika akcije.
Najpoznatije mu je djelo Del sentimiento trágico de la vida (O
tragičnom osjećanju života), te Vida de Don Quijote y Sancho (Život
Don Quijota i Sancha), »sjajna knjiga«, kako veli Ilja Erenburg (u
članku Tragedija Španjolske, Novyj mir, prosinac 1947.), u kojoj je
prikazan čovjek vjere i akcije — Quijote — nasuprot čovjeku
racionalizma i kritike — Sanchu Panzi.
Josip Tabak, Zagreb, 1949
85
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremli:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
15/05/2013