Naše lisje

P S I H I J A T R I J S K A B O L N I C A ‘ ‘ S V E T I I V A N ’ ’

2

NAŠE LISJEKlub pacijenata ‘‘Zajedno’’

Literarna radionicaGodina V., Broj 8

Zagreb, 01. ožujak 2012.

3

Izbor iz literarnih radova članova Literarne radionice Kluba pacijenata “Zajedno”

Nakladnik: Psihijatrijska bolnica „Sveti Ivan”, Jankomir 11, 10090 Zagreb e-mail: pbsvi@pbsvi.hrUrednica: Kristina KristovićPomoćnice urednice: Vlatka Ročić-Petak, Maja ŠčukanecLektorica: Ivana T.Korektor: Ivana T. Kristina Kristović Mate MihanovićInformatička priprema: Slaven PečekCrteži i ilustracije: Jeronim Špoljar Martin Hanžek Ante Varga Arijana KrašovecTisak: PRODIGITAL, 1. Trnjanski zavoj 5, 10 000 ZagrebNaklada : 150 primjeraka Inačica u elektronskom obliku dostupna na: www.pbsvi.hr

4

S A D R Ž A J

5

Uvod

Pisati u osmom broju Našeg lisja je tražiti mišljenje na jednostavan način, svega što u misli dolazi i tjera nemire od sebe.A, kako se osjećamo? Često čujemo to pitanje, možda bi smo da nas se pita nešto drugo, ali odgovore je moguće naći ovdje, odgovore bliske svim našim osjećajima.Naći će se ovdje čitava paleta epopeja intimnih ispovijesti vješto isprepletnih u stihove i priče, za svakoga po nešto.

Ovdje je pozornica na kojoj poznata lica igraju uloge svoga života realizirane zajedništvom,s kritičke distance i pozivnicom za sudjelovanje. Jedna misao,a bogatstvo različitosti. Mnoštvo misli, bogatstvo solidarnosti.Stvaranje i maštanje za kišnog dana, noću, u zoru. Kao i sedam puta do sada ista lica ispričat će priče, a nastat će čuđenje.Tvorci, pisci, pjesnici poručuju vam da se ne treba bojati skinuti s lica maske jer svijet se više širi, a ne treba se bojati staviti maske ako svijet previše guši. Nije to svijet nama dalek i stran, u sebi ga nosimo…čitajte nas i tumačite između redova.

Za vas pišu Vlatka, Maya, Branka, Milva, Igor, Damir, Siniša, Jeronim, Zlatko, Rajko, Mihael, Jadranko, Toni, Martin, a pridružili su nam se Krešo i Branko.

Kako će te čitati po imenu ili stranici, nije važno, važno je kamo će vas osjećaji odnijeti.

UrednicaKristina Kristović

Pisati se može kao i disati...Miroslav Krleža

6

NEKE DAVNE DUŠE...

Neke davne dušejavljaju se u snovimaNedosanjanimI živješe ponosno svoj strahI patnju i jad ne uspješe sačuvatiOd smrti i zaboravaKukaju zazivajuć’ prokletstvoDa bi nam ga prepustiliU naslijeđu propastiKo’ u galebovima što živeDuše umrlih mornara...

Branko Koludrović

Jeronim Špoljar: Vrh

7

Dramski tekstovi

8

Igor Valjak

PLAN

‘’Može li me netko zaustaviti?’, pitao se Mladen. Može li ga netko ili nešto spriječiti da provede svoj plan? Zapravo je potajno priželjkivao da ga nešto omete. Među otuđenim jedinkama postoji izvjesna koncentriranost na sebe i svoje planove i eliminacija svega onoga što stoji na putu pojedinca i cilja. Mladen se toga zgrozio. Pa zar nitko ne misli na ono što je svima zajedničko? Bilo je to u trenutku u kojem je usred punog autobusa kretao na put do bolnice ‘’Sveti Ivan’’, gdje su se održavali programi Kluba pacijenata ‘’Zajedno’’. Plašio se samog sebe takvoga. Vozeći se tako, doveo se u pitanje! Što bi bilo da autobus ne može dalje zbog eventualne nesreće? Tada bi svi putnici morali napustiti autobus, a neki od njih, među kojima bi se tada našao i Mladen, jednostavno bi se ‘’prešaltali’’ izbjegavajući mjesto automobilske nesreće te krenuli natrag svojim putovima sa svojima možda ovaj put preuskim ciljevima. ‘’Nije loše imati planove’’, mislio je Mladen. ‘’Kao što je u redu da su ljudi umorni od posla i da ih, pogotovo žene, kod kuće očekuju djeca i pripremanje obroka.’’ Mladenu je sinulo da je upravo dio velegradske seobe stanovništva na posao i s posla kući. Ali da opet svatko živi isključivo u svojim svjetovima – to i nije baš dobro. Nije se dogodila nikakva nesreća. Autobus je i dalje klizio prema bolnici. Mladen je bolovao od shizofrenije i popratna paranoja djelomično ga je mogla osloboditi krivnje. Ali ipak? Čvrsto se držao za rukohvat, priljubljen uz prozor i činilo mu se kao da ga drugi uočavaju kao čudnog, bezobraznog ili kao bolesnika. Glava mu je bila prepuna upita kako da se ponaša u određenim situacijama. Bojao se stalno okretati prema ljudima i naprosto im promatrati lica, kao da su stvari. Bojao se za sebe, kao što je i prečesto živio zbog sebe, a u tome, znao je, nije bio jedini. Plašio se da ga pogled ne oda. I tako se plašio i plašio, dok se napokon nije okrenuo prema ljudima pomislivši: ‘’Čovjek je biće zajednice!’’ Aristotelova ga je definicija ponijela i stao se osjećati kao čovjek. Na grupi je sve dobro prošlo. Plan je ipak bio ostvaren, ali na ljudski način. Ipak, nad svime su se lagano vijorile stranice Camusova ‘’Stranca’’.

Nikad me nitko nije nazvao luđakom ili me na bilo koji način direktno stigmatizirao. Ja sam, doduše, doživljavao kako me u mom susjedstvu izbjegavaju ili sam pak čuo kako se zbog mene zatvaraju vrata ili prozori, ali ništa od toga, pokazalo se, nije bilo stvarno. Ipak, danas, nakon toliko hospitalizacija, gledajući se dok hodam ulicama svoga kvarta ustanovljujem da i izgledam kao psihički bolesnik i da mi ljudi dobacuju: ‘’Vidi se na njemu’’ ili: ‘’Zašto je takav izašao van?!’’ Ja samo idem i idem jer znam da su to halucinacije. Teško je tako živjeti. Nije uvijek tako, ali sve je to tu negdje. Kad sam sâm u tim situacijama, nerijetko mi se čini stvarno, ali i tada mogu razumjeti odrasle i djecu. Jedino što mi to malo pomalo diže tlak, ljutnja se akumulira i vodi k nekoj sceni u bližem susjedstvu, u mom stanu ili dvorištu. Prije mjesec dana napravio sam tri ispada uperena prema navodnim mučiteljima. Pale su riječi poput: ‘’Kukavice jedne kukavaste!’’ i ‘’Što me stalno kontroliraš, budalo jedna stara?’’ te: ‘’Ova klafrača prati i komentira svaki moj pokret!’’ Nitko od susjeda nije zvao Hitnu. Nakon trećeg ispada ispričao sam se mužu izvrijeđane susjede, a s ostalima znam razmijeniti nekoliko ljubaznih rečenica. To su redom ipak dobri ljudi. Ono što nas stigmatizira jest nedovoljno human tretman onih koji su se liječili u psihijatrijskim bolnicama. Bolesnik iz tog razloga i sam počinje drugačije gledati na sebe te u nekim slučajevima razmišljati o sebi kao o možebitnom monstrumu ili psihopatu kojega se treba plašiti. Ipak – životinja živi samo u okolini, a čovjek u svijetu.

ŽIG

9

Maja Šćukanec

Sve je počelo davne 1976. Bio je to trenutak mog rođenja. Sve je bilo divno, kao u bajci, djetinjstvo, život s roditeljima, do kobnog dana 15. siječnja 1992. U to vrijeme krenula sam u srednju školu, upoznala divne ljude, frendove i profesore. Toga kobnog dana majka je rekla: ‘’Maja, spremi se, idemo zajedno tati u posjet’’. Tata je bio u bolnici Jordanovac, umirao je od raka pluća. Naravno, majka je to tajila od mene. Bilo mi je samo 15 godina. I tako, toga kobnog dana došle smo tati u bolnicu. Svi zajedno popili smo kavu, a tata je pojeo i puding od čokolade, koji je jako volio. Legao je u krevet i odjednom se počeo gušiti. Stigli su doktori i sestre i rekli: ‘’Žao nam je, on je gotov, morate ga pustiti.’’ Tako je tata umirao pred mojim očima, a ja nisam mogla ništa učiniti. Umro je nakon nekoliko minuta, otišle smo kući slomljene od tuge. Došao je i pogreb, tada sam se oprostila od svog tate zauvijek. Iz dana u dan postajala sam sve depresivnija, autodestruktivnija, jednostavno sam tonula. Moj život bio je alkohol, noževi i žileti. Pomislila sam, nešto se čudno sa mnom događa. Bili su to prvi simptomi moje bolesti, koje tada nisam bila ni svjesna. Prolazile su godine mog života u agoniji. Godine 2001. rekla sam mami: ‘’Vodi me k psihijatru’’, tada sam imala 23 godine. Završila sam u PB Vrapče i dobila dijagnozu i ‘’žig’’ za cijeli život. Godine 2003. počelo je moje liječenje tada u PB Jankomir. Svoj ‘’žig’’ iskušala sam prvi put 2005., kada je trajalo moje liječenje na X. odjelu u PB Jankomir. Iznenada su mi se upalila jetra i iz Jankomira sam bila prebačena u zaraznu. Primili su me na Hitnu i sve je bilo OK dok nisu odlučili da moram ostati. Došla sam na V. odjel Zarazne bolnice u pratnji medicinske sestre iz Jankomira. Prvo što se dogodilo kad se pročulo da dolazim iz PB Jankomir, postavljeno je pitanje jesam li opasna za druge pacijente. Otad su počeli problemi tijekom mog života povezani s mojim ‘’žigom’’. Sljedećih godina zbog tog ‘’žiga’’ nalijetala sam na brojne probleme, naravno vezane za ljude koji su pod navodnicima normalni. Jednostavno me nisu razumjeli, zatvarali bi mi sva vrata pred nosom kao da imam gubu. Danas je već 2011. i ništa od toga povezanoga s mojim ‘’žigom’’ nije se promijenilo. Sada sam u sustavu i obilježena sam.

ŽIG

Damir Ivanović

ŽIGUšao sam u sobu. Gledali su me. Gospodin 1 – Bok, ja sam taj.Žig - Drago mi je, ja sam Žig.Gospodin 2 – Ja sam isto taj.Žig - Dobro, dobro, svi ste taj.Gospodin 3 – Pozdrav.Žig - Pozdrav.Gospodin 4 – Ako trebaš pljugu, imam.Žig - Hvala, trebam.Gospodin 5 – No, ti si novi?Žig - Jesam.Gospodin 6 – Bok, ako hoćeš kavu, častim.Žig - Hvala, trebam.Pomislim – Treba bih dobiti posjet, a što ako ne dođe, što ću onda? Moram misliti pozitivno. Sve je to za ljude. Uzmem kavu i cigaretu od novih kolega iz sobe. ‘’Hvala.’’ Bio sam na dopuštenom mjestu za pušenje. Godila mi je i kava. Kad upalih cigaretu, uvukoh dim duboko. Pitao sam se puši li cigareta mene ili ja nju. Popio sam srk kave. Gledao sam u daljinu. Tada mi se obrati jedan od njih:- Tako ti je uvijek prvi put kad si tu.- ‘Tako je? upitah.- Zna biti i bolje i gore.- ‘’Vjerujem ti’’ – dobacim pušeći. ‘’Zar se sve svodi na kavu i cigaretu’’?- I druženje – vidjet ćeš i doživjeti ono što ti je suđeno.- ‘’Razumijem’’ – odgovorih – ‘’što bude, bude. Sve je to za ljude. Ja sam ipak žig. ‘’

10

Jeronim Špoljar

Spajajući kraj s krajem, boreći se sa mislima od 10:00 do 10:00, kad bi dolazio gazda po naplatu podstanarstva i režija, sav shrvan ni spavao nisam, nego sam utjehu tražio u boci. Nije bilo bitno boci čega. Bitno je bilo da je alkohol. Danju lutajući ulicama grada, tražeći starine po vjetru, vrućini, hladnoći i kiši, vraćajući se kući umoran od monotonije života, uvijek sam legao u krevet i zatvorenih očiju razmišljao o idućem danu i tako unedogled. Subotom i nedjeljom odlazio bih na sajam nadajući se sreći, katkad sretan, katkad tužan vraćajući se kući. Proklinjao sam dane i noći utapajući svoje probleme u kapljici, koju sam smatrao božanstvom i klanjao joj se, sve dok je nisam pretvorio u kult koji me je svrstao u ljude bez problema. Maštajući, padao sam u trans nezainteresiranosti. Mašta, štetna, prepuna alkoholnih para, cijedila je iz mene i ono malo do čega mi je bilo stalo, a to je obitelj. Rano jutro je. Ustajem da bih shvatio koji je dan, laganim pokretima usana dozivam ženu, pitam je: ‘’Buca,’’ (tako je zovem od milja) ‘’koji je dan, koliko je sati, jesam li jučer na sajmu zaradio nešto i koliko sam popio?’’ Pokušavam spojiti misli, ali ne mogu, dok Buca sprema doručak. Očekujući jezikovu juhu, izbjegavajući odgovore koji me muče, tražim tišinu i samoću. A Buca šuti i šuti. Ta me šutnja peče i tjera na odlazak. Ponovno drama, isti dani, moja lutanja preko tjedna, a subotom i nedjeljom dernek. Sjedim u sobi za stolom, na stolu dvije boce vina, moja Buca šuti, a ja maštam i ispijam čašu za čašom i svi problemi za mene su bauk. Nikad nije dosta, dućan je blizu, a ja teturam i odlazim po spasitelja. Sjedim i pjevam, muzika grmi i meni je lijepo. Kao kroz maglu čujem zvuk zvona na vratima. Ne čujem ništa, samo glazbu. “Policija, otvorite vrata!’’ Buca otvara vrata, kroz maglu gledam, nešto plavo se miče i dolazi sve bliže i bliže. ‘’Gospodine, previše pijete, morate ići s nama!’’ Najgore od svega je to što Buca i dalje šuti. ‘’Ja s vama nejdem ni u ludilu!’’ Ovo je sigurno san, pomislih. Osjetim ruke, čvrstoću koja me nosi. Pitam se u sebi: kamo? Zatvoren prostor i još se kreće. ‘’Kamo ćemo?’’ upitam. U meni se mijenjaju boje, prvo je bila plava, sada je postala bijela. ‘’U bolnicu’’, čujem odgovor glasan i jasan. I tako ja bez problema završim u bolnici, okrivljujući druge, nisam vidio svoju pogrešku i to se ponavljalo više puta. Nedjelja je sveti dan za mene. Tko mi je ravan, ja sam sve. Idola (alkohola) mojih shvaćanja napretek. Sajam kao sajam. Sve prepuno ljudi. U mnoštvu tražio sam kutak za svoju verziju sreće. Dooobarrr daaan, gooospoodine, izvooolitee, kuppitee neeštoo i kraj. Njišući se kao lutka na koncu, ispijam piće i gle! Sve je ravno, nebo i zemlja. Prijatelj stari – ‘’Što ti je došlo, daj se digni i sjedni malo.’’ ‘’Što ti hoćeš od mene, popišam sve vas, daj odi po još pive, da nazdravimo, pa prodao si nešto!’’ Ostao sam u mislima sam. Sam sa sobom. ‘’Što je, susjed, šjor, ništa nisi prodao, a ja? Vidi pare!’’ Prilazi lijepo odjevena gospođa. ‘’Tako ste mladi, a pijete.’’ ‘’Ja? Svašta. Ni kapi nisam popio!’’ Čuje se glas do mene. ‘’Popio nisi, kad ne piješ kap, nego ločeš.’’ I tako sav ozarena, crvena lica dočekujem ženu, sretan što ima novca, ali nesretan što ne mogu odagnati Bucine misli i šutnju, što moram živjeti sam sa svojim mislima. Trajalo je dugo dok nisam shvatio da čovjekova moralnost ne zahtijeva novčana dobra, nego da ljubav i jaka pamet odagnaju šutnju. Razgovor s doktoricom i ženom vratio me je na stvaran kolosijek života.

ŽIG

11

Probudih se iz sna, sneno otvorih teške kapke kad ugledah svjetlost. Sve je bilo bijelo i žmirkajući ugledah – soba, kreveti neki, do mene ormarić za stvari. Pitam se je li to san ili zbilja. Bolnica, četvorka – znao sam odmah, jer bilo je dosta puta da sam tu. Mnogi prije mene u šali su to nazivali hotelom A kategorije. Dolazi tehničar i pita me – kako ste, zar opet vi? A ja nijemo pitam kad ću kući. Ustajem, odlazim zapaliti cigaretu u WC, kad tamo pušionica, sve puno onih poput mene. Svaki priča svoju priču, uzroci su isti, na žalost, ali bez navodnoga krivca. Dolazi jutarnja vizita, doktor primjećuje mene i prilazi – zar opet vi, što sam ja rekao prošli put – ne gine vam VI. odjel. ‘’Doktore, nemojte, pustite me kući, dobro sam.’’ I tako ja, iako sam, i po iskustvu i po pričama drugih, otišao na taj famozni VI. odjel – šesticu. Dolazim, jutro je, a ja prilazim staroj zgradi sav preplašen od drugih pričanja pojedinaca. Predajem sve svoje stvari tehničarima. Jedan me upita – jeste li nasilni? A ja u šali − ‘’Zar ja? Ja ni mrava ne bih zgazio.’’ Propušta me kroz vrata, koja se zatvaraju, veliki krug po kojem neprestano šeću nijemo ljudi raznih shvaćanja i karaktera. Prilaze mi i čudno me gledajući pitaju: ‘’Imaš cigaretu, imaš čik?’’ Sav zbunjen, otvaram kutiju i dijelim sve ne shvaćajući sebe kao kap u moru izgubljenim. I tako prolaze dani, dobio sam izlaznicu za krug dva puta na dan pa sav sretan šećem krugom bolnice i nešto čaram po papiru. Svako jutro druge aktivnosti, obvezna higijena. Smeta mi to što nemam nikakva mira. Kružim hodajući, brojeći krugove. Jutarnja kava, jedini mir dok drugi se sporo bude. Sjećanje ostaje na jutarnje vizite jer uvijek postoji nada za povratak kući. ‘’Doktorice, ja sam iskren, pa budite i vi, kad ću kući po prilici?’’ Prolazi mjesec dana, a odgovora nema. Dolazi četvrtak, vizita. ‘’Gospodine Špoljar, biste vi na vikend, samo mora doći vaša žena?’’ Boravak u bolnici svakom biću katkad je jako bolan pa kad dođe posjet, taj trenutak sreće neizrecivo brzo prođe, a onda isto. Katkad galama, vika, pelene što mijenja tehničar, kad dođe vrijeme i pogleda kroz prozor, a na prozoru rešetke. Na večer dođe vrijeme kad svakog svlada čežnja i posljednji atom snage pronalazi očekujući terapiju za počinak. Onda nastupaju oni, tehničari, koji predano s ljubavlju i velikom pažnjom obavljaju poslove bez kojih ne bi stvorili unutrašnji mir. Mijenjajući pelene i čisteći naga tijela, odišu sigurnošću. Katkad se stvori galama, kakva prepirka glasna među nama. Oni znaju rješenja, katkad, ako ne ide lijepo, upotrijebe silu da bi nas umirili i opet sve isto. Isti prostor, šetnje krugom i pogledi na rešetke što nekom stvaraju tugu, nostalgiju za slobodom, a nekom sigurnost u samoga sebe. Svaki petak terapijska zajednica, nova zaduženja, katkad zanimljivo u toj strci, svatko imalo pri pameti razmišlja o svojoj priči i tako svakoj priči dođe kraj. Dolazim s vikenda, a nekih koje sam poznavao nema – otpust posvuda, po domovima, starateljima, skrbnicima i obiteljima. Pitam se kakav je to život i dođem do zaključka da svaki svoje breme nosi i odgovara za sebe. Dolazi dan kad doktorica moja poziva ženu – posljednji vikend – pa kući. Nekako ne vjerujem jer sam se toliko stopio s okolinom, razmišljam da ću moći živjeti s osobnim obećanjem bez alkohola. Nakon toga još se sjećam dragih ljudi. Svoga Žiga i šestice.

ŽIG

Jeronim Špoljar

12

KRATKE PRIČE

13

Mihael Etlinger

DAMASKENA

5. kolovoza 2011.

Danas poslušaj i ti priču koja je toliko lijepa da ju je teško ispričati, a to je priča o najljepšoj ruži Damaskeni. I kažu, i to priča je o Damaskeni, najljepšoj ruži na svijetu, dok je bila još bila mala i pupoljak svjetloružičaste boje i dok je stasala u veliku ružu, oko nje je mnogo priča kružilo, a jedna je o mladiću i djevojci na moru koji su se zaljubili i ona je trebala postati njegova žena i za tu priliku on je trebao naći najljepšu ružu Damaskenu. I dugo je tražio dok nije naišao na svećenika i profesoricu glazbe i književnicu, koji su mu otkrili da ta ruža Damaskena raste upravo u njegovu vrtu, a taj je vrt u njemu.Najljepša ruža Damaskena u njemu je ,a to je bila ruža koju je ona očekivala, a on imao za nju. Ružu Damaskenu, najljepšu od svih ruža. Ona je najljepša ruža jer ružne ruže ne postoje, svaka je lijepa, a najljepša je ruža Damaskena.P. S. „Muški optimizam na nevidljivi način podupire žena ako voli svojom ljubavlju!“

ESEJ O RADIJU (KRATKA SKICA)

Radio, moram priznati, slušam od malih nogu, no ne i s većim ušima (magarećima ili takvima nekakvima sličnima). Moj tata Ivan popravljao je radioaparate ‘’na cijevi’’. Sam radio po sebi, kako kaže H. Hesse, rastresuje, a ima pravo, jer kada čovjek nije dobro, tada mu ni radio ne odgovara. No, s druge strane, radio je velika utjeha mnogima koji su osamljeni, možda mladima, koji sanjare uz šlagere i popularne melodije, ili starijima, koji se prisjećaju svoje ‘’nepovratno otišle’’ mladosti i na taj način možda im uspijeva još biti mladi unatoč svemu, pa čak i slušajući najnoviju glazbu, jer se takva najčešće vrti na radiju. (No ne zaboravimo ni ozbiljnu glazbu, koja se vrti na nekim radiostanicama.) Uz radio se, dakle, tješimo, plačemo, veselimo, upoznajemo, doručkujemo, on je pratilac partija i gotovo obvezno kulisa u kafićima (uz TV ekrane). Uz radio slikamo, pišemo, radimo, pijemo kavu, uz radio hodamo ulicom ili se vozimo u automobilu nakon radnog vremena te slušamo kroniku dana, vijesti ili servisne informacije o temperaturi zraka, atmosferskom tlaku, visini snijega ili druge korisne informacije. Slušamo obrazovne, zabavne emisije. Meni je radio mali blagoslov, osobito rano ujutro (po jutru se dan poznaje) ili na večer, kada je mir i kada se sprema na spavanje, ili noću, kada ga se pali s pitanjem ‘’Što ima na radiju?’’ Uz radio se moli, uz radio se voli, radio volim paliti, radio volim gasiti, kada mi smeta ili kada sam umoran od radnog, po kući, dana (nadam se, jednog dana i od ponovno pravog zaposlenja). Radio palim, radio gasim, radio slušam, radio guštam, radio nađem (stanicu) pa slušam, radio se pokvari pa ne ludim… radio radi, pst, slušaj radio, a na TV pazi!

14

Branka Bračun

PENZIONERSKA

Bio je posljednji u redu. Poslije njega nitko dugo nije otvorio vrata. Promatrao je ljude s leđa sa zadovoljstvom što nema nikoga iza njega- dugo nije čistio kaput u kemijskoj. Volio je započinjati dan obavljajući korisne poslove, a plaćanje računa je građanska dužnost. Nekako važnije nego čekanje u liječničkoj ordinaciji, iako nije zazirao ni od toplih čekaonica s uvijek ljubopitljivim pacijentima- vrijeme učas proleti. Ako ne nađe nekoga s kim dijeli bolesti, uvijek uskrsnu besplatne novine ili tisak koji površni čitači nemamo ostavljaju. Jučer je bio kod liječnika, smiješkom je dalje pratio lijepe misli: lijekove je odmah podigao a našlo se tu i korisnih savjeta od pametnih ljudi koje je krišom prisluškivao: nikad odjednom svu terapiju, lijekove treba dozirati postupno. Možda je njegova kriva navika uzrokovala mučnine i slabosti u zadnje vrijeme, uzme punu šaku tableta razvrstanih i pripremljenih dan ranije da ih zabunom ne preskoči i misli da je riješio problem. Morat će ipak pročitati što piše na deklaraciji lijekova, to ga nije nikad zanimalo, zna doktor i nema tu filozofije. Ipak, morao bi pojačati naočale, a to košta. Radije će pitati, ne, doktor ima i previše posla. U apoteci su uvijek ljubazni, njih će tražiti savjet, i oni su učeni. Ponovo se ozario kad se sjetio da sutra ima zakazan pregled kod reumatologa, možda mu i prepiše terapije. Bilo bi to dobro, sada više nije zima. Listao je varijante mogućih osjećaja koji ga očekuju danas (događaja više neće biti, za to se pametno pobrinuo, zna on svoju mjeru ). Veselio se što ne mora u dućan; onaj kruh što mu gaje preporučio susjed Martin je super-četvrti dan je još uvijek svjež. Neće doći u napast da si priušti nepotrebno; prostri koliko je skrojeno. Ne žali se on, drugi kopaju po kontejnerima tražeći boce, a on ipak dobro živi jer nije naučen na prenemaganje: toplo mu je, ne hrani se u pučkoj kuhinji, mirovina je redovita - ima pristojan život. Isplanirao je jedan miran dan uz objed čija priprema ne traži puno vremena; malo piletine, veselio se ^ ^ salati; našao ju je u ponedjeljak, ‘^» ponedjeljak je bio kod Drageca u staračkom domu (jadnik, ali što se može kad bolest pTeuzme čovjeka, a nema nikog svog, dobro da može plaćati. Još sam ja dečko, sve sam!) pl^utorak,... ma nije važno, glavno daje kristalka ftjv kupljena na akciji. Nisu loši ti marketi, šopingi, kako ih već zovu, samo često zaboravi po što je došao, robe i ljudi kao alve. Poslije ručka čaj (planinski je dobar za čišćenje, da nema problema sutra kad ide na pregled, dobro daje prekrižio kavu) malo televizijskog programa i puno odmaranja uz prozor. Volio je gledati žive ljude a ne u elektronskoj kutiji. Ionako, na radiju su vijesti opširnije i razgovjetnije. Možda pripremi juhicu za sutra, sigurno će doći kasno doma jer je njegov reumatolog jedan od najuglednijih u gradu. Baš je pogodio pravo ime kod upisa. Drugi pokreću veze i vezice. Ipak, ima on sreće. Red se kratio, njegov optimizam bio je na vrhuncu kad mu je jedna djevojka podigla račun koji mu je ispao. Dobri ljudi se uvijek nađu, nikad nije gunđao da je mladež pokvarena, istina, smetalo ga je što je često stajao iznad njihovih obojenih frizura u tramvaju. Ali, ni njima nije lako, današnje škole su teške. Još kojih deset minuta, računao je gledajući u službenice koje nisu dizale pogled s kompjutora upisujući brojeve. Kako mora da su umorne kad se vrate kući, a onda kuhanje, čišćenje, briga o djeci. Bio se snuždio kod zadnjih misli, ali po naručenom scenariju svoga dobra raspoloženja, blagoslivljao je svoj život nakon pošteno odrađenih 36 godina u istoj firmi. Nije to malo, i on se namučio. Kao da su ga te godine otežale, premjestio je štap u drugu ruku i glasno otpuhnuo zamor Svježinu otvorenih \^’dt|u!unijela je gospođa koja je iza njega stala u red. Iza uha mu je disao miris jakog parfema, nešto je petljala, a da bi pripremila račune, odloži torbu i vrećice na stolac uz zid i nastavi sređivati stvari kojima se natovarila. Stisnuo je leđa i uzdigao vrat, ali vidio je da mu to ne treba. Dama je bila previše zabavljena svojim problemom da bi zagledala njegov ovratnik. Ha, to je previše za jedan dan, mislio je zagledajući lakiranu torbu iz koje je razmještala račune i uplatnice u jednu ruku, a recepte i uputnice u drugu. Presjeklo gaje. Uputnica!- zaboravio je jučer, nema uputnicu za sutra. Preznojio se, tlo mu se izmaklo i morao je panično izaći iz reda grubo se proguravši s štapom i jedva došavši do daha našao se vani. Pokunjeno i očajno povlačio se prema stanu, nije primijetio da račune grči u ruci. S noge na nogu jedva se penjao, ovaj put nije brojio štapom stepenice do drugog kata, bio je onemoćao i slomljen. Umorno je zaključao vrata za sobom i stropoštao se s kaputom na ležaj. Krajem mjeseca poštar je punio njegov pretinac s opomenama za neplaćene račune.

15

Vlatka Ročić Petak

16.05.2011. PONEDJELJAK

Jadranka, moja prijateljica s psihoterapijske grupe, poslušala je snimku emisije ‘’Glas ludila u eteru’’. Dopalo joj se, ali začudilo ju je što sam u emisiji pričala o svom djetinjstvu, a Davora i Mateu, svoj sadašnji život nisam spomenula. Danas sam ponovno preslušala snimku. Tema nam je bila komunikacija, a Siniša je tako lijepo rekao da ponekad treba odvojiti vremena i komunicirati sam sa sobom. To je tako jezivo bolno. Na grupnoj psihoterapiji u Jankomiru iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, polagano upoznajem samu sebe. Spašavam svoj brod od potonuća. Mnoge životne komore, preplavila je voda, pa sam bježeći od bujice, te komore zapečatila vratima tvrđim od čelika. Tako sam bježala i bježala, zapečatila mnoga vrata. Ostalo je malo prostora za disanje. Sada znam. Ako hoću slobodno disati, nema više bježanja. Treba duboko udahnuti, zaroniti, rastrgati vrata, tvrđa od čelika. Svaki tjedan na grupi, iz mojih usta izlazi prljava bujica. Dušu sam raskopala, kao arheolog, koji iz zemlje iskapa drevne tajne. Htjela sam napisati nešto lijepo, ljubavno. Na literarnoj grupi, mnogima kao od šale, uspjeva sročiti stihove tako lanage, lepršave, tako ljubavne. Malo sam zavidna, moram priznati. Jučer je kod mene bila Maja. Maja i ja imamo mnogo toga zajedničkog. Dobile smo od svojih roditelja ljubavni tretman, koji nas je učinio osobama, kakve smo sada. Ovo što ću napisati, ispričala sam njoj. Znam da me je jako dobro razumjela. U narodu se kaže ‘’o mrtvima samo najljepše’’. Moji roditelji su mrtvi. Ja sam na njih jako bijesna. Rodili su me, odgojili, dali mi sve. I uzeli su mi sve. Njihova ljubav prema meni, bila je kredit s lihvarskim kamatama. Ja ti dam život, odjeću, hranu i krov nad glavom. Dok si pod mojim krovom, raditi ćeš onako kako ja kažem. Na svako tvoje pitanje ‘’zašto’’ odgovor je ‘’zato, jer ja tako kažem’’. Dok smo živi, misliti ćemo umjesto tebe, a ti ćeš nas bez pogovora slušati. A kada ostarimo, brinuti ćeš se o nama, kao što smo se mi brinuli o tebi. Mi smo tvoji roditelji u tvojem životu moramo biti na prvom mjestu. Muž i dijete, neka stanu u red, ali iza nas, a ti se Vlatka snađi u tom emocionalnom đumbusu, kako znaš. Mama i tata, hvala vam što ste umrli i skinuli mi se s grbače. Mući me samo jedno pitanje. Da li ste me voljeli? Jer ja sam danas gladna vaše ljubavi. Očekivala sam od vas više nego što ste mogli dati? Znači sama sam si kriva za ovu strašnu grižnju savjesti, koju osjećam prema vama.Maja je jedina moja prijateljica, koja za Davora kaže da je divna osoba. Kada je prvi put došla kod mene i upoznala Davora, on je izvadio svoju ‘’Svetu Bibliju’’( brdo lječničke dokumentacije, koje se sakupilo godinama liječenja u svim psihijatrijskim bolnicama Grada Zagreba, osim Jankomira). Te dokumente ne smije dirati nitko osim njega, niti jednoj mojoj prijateljici, osim Maje nije to pokazao. Na mom prvom lječenju u Jankomiru, kad smo se tek upoznale, Maja mi je rekla ‘’divim se vama, gospođo Vlatka, što ste sve to prošli s Davorom i ostali zajedno. A i njemu što se uspio izvuči iz tog pakla’’. Šest godina života s Davorom od 1995. do 2001. za mene su tabu tema. U Vinogradskoj mi je njegova psihijatrica rekla da ih pokušam prekrižiti i ne misliti na njih. Da shvatim da je Davor bolestan čovjek, koji se liječi, da mu ne predbacujem ništa što je bilo prije liječenja, da sad treba moju podršku, a ne prigovaranje. Otac mi je bio pijanac. Ali miran i tih. Kada bi došao doma, trebalo ga je pustiti na miru. Mama ga je toliko gnjavila svojim blebetanjem i prigovaranjem, da je na kraju i on poludio, pa su se derali na sav glas. Na kraju joj je rekao ‘’stara odi k vragu i pusti me na miru, idem spat’’. I ostavio je da blebeće sama sa sobom. Ta tehnika s Davorom, nije upalila. Tata mi je bio običan pijanac. Davor se vratio s ratišta nesvjestan da ima PTSP, pa si je s alkoholom ublaživao bolest. Ja nisam imala pojma o PTSP-u , pa sam u početku Davora tretirala po maminom receptu. Jedne noći je doveo doma svojeg prijatelja. Taj prijatelj je bio u srpskom logoru, a naši su ga proglasili mrtvim. Pa je na Zidu plača osvanula cigla s njegovim imenom i prezimenom. Čovjek se vratio iz logora, prijatelji su mu rekli za ciglu, uglavnom, mene ta priča nije zanimala i nisam bila sretna što ga vidim u stanu s Davorom. Matea je bila mala, trebala sam ujutro iči na posao i bila sam ljuta na Davora što je doveo u stan tog prijatelja. Smetalo mi je njihovo opijanje i glasan govor. Prijatelj je otišao, a Davor i ja smo se posvađali. Predbacio mi je da sam prema njemu i njegovom prijatelju bila drska i bezobrazna. Umorna i pospana, htjela sam otiči iz kuhinje. Ali Davor mi je imao još toga za reči. Samo sam se htjela maknuti da ga ne vidim, niti ne čujem. Ostala sam zaljepljena za kuhinjski stolac. Sa zubima grizući jezik. Nijema, bez riječi. Na stolu su bile poslagane ručne bombe. Davor mi je objasnio kako se aktiviraju. Jednu je držao u ruci. ‘’Jedan potez i bum! Hočeš? Jer, meni je svejedno, boli me k. za sve.’’ Pogledala sam ga u oči na kratko. Njegov prazan pogled s one strane pameti. Osjetila sam da misli ozbiljno. Šutnja spašava život. Sto posto sam i danas sigurna u to. Primjetila sam da u Jankomiru branitelje bolesne od PTSP-a liječe na drugačiji način, nego u ostalim bolnicama.

16

Jedan od njih na mom prvom liječenju rekao je ‘’mi PTSP-ovci se volimo sakriti iza svoje dijagnoze. Volimo kad nam idu niz dlaku, ali možemo podnjeti puno više, nego što pokazujemo’’. Na jednoj bolničkoj grupi, jedan stariji gospodin pričao je nešto, za što sam znala da će PTSP-ovcima dići tlak i dovesti ih do pucanja. Gospodin, potpuno nesvjestan do kakvih će posljedica doći, pričao je i pričao. Ja sam se grizla za jezik i u sebi ponavljala ‘’daj molim te prestani, daj zašuti’’. Tri stolice su se uz tresak srušile, a trojica pacijenata, gotovo istovremeno su izjurila van, zelenih lica. Između njih i onaj, koji mi je dao savjet. Znam da je Davorov prag tolerancije nizak. Naučila sam osjetiti opasnost u zraku. Kada je osjetim, znam da nije pravi trenutak za razgovor, koji bi ga mogao dodatno uzrujati. Što ne znači da se s Davorom ne može razgovarati i rješavati probleme. Treba uhvatiti trenutak kada nije nervozan. Ako je potrebno, pregristi jezik i reči sebi ‘’danas ga s tim neću gnjaviti, rješiti ćemo to u miru sutra ili prekosutra, svejedno’’. Tri godine psihoterapije, naučile su me da je jako važno voljeti sebe. Doktorica nam često govori da ćemo od drugih dobiti točno onoliko slobode, koliko si je mi sami sebi dopustimo. Davor je svoj unutarnji mir pronašao u radu na zemlji. Ima prekrasan vrt. Pomislio je da će i meni pomoći rad u vrtu, da ćemo zajedno saditi biljke i biti sretni. Da ga udobrovoljim, glumila sam, pravila se da me to zanima. Meni je trebalo više vremena da pronađem nešto što me stvarno zanima i opušta. To je pisanje, pa emisija na radiju i informatički tečaj, na koji sam nedavno krenula. ‘’Isuse, kak’ je to dosadno!’’ Davor gleda moje bilješke i vježbe, koje radim na kompu. A ja gladna znanja, žudno učim otvarati mape, datoteke, naredbe. ‘’Davore, ovo ti je moj vrt. Veselim se tečaju, kao ti kad zasadiš biljku’’. Davor mi gleda preko ramena ‘’ja to ne bi radio ni mrtav, ali dobro, ako te to veseli, samo naprijed, moja žena bu postala stručnjak za kompjutere’’. Kad smo prvi put na radiu čuli ‘’Ezoteriju’’ od ‘’Hladnog piva’’, Davoru se nije dopala. ‘’Koja glupa pjesma’’. Rekao je. Ja sam šutjela. Meni se pjesma jako dopala. Pa sam si ju izabrala, kao glazbenu želju na radiju. Sada, kad god zasvira ‘’Ezoterija’’ , Davor pojača radio ‘’evo opet sviraju tvoju pjesmu’’, a ja dođem, pa pjevam s ‘’Hladnim pivom’’. Davor vrti glavom, pa mi se nasmiješi. Ja ga zagrlim i poljubim. Ne kažem mu ‘’volim te’’. Niti on meni. Te trivijalne riječi pišu na čokoladi. Nije loše za dvoje luđaka, mislim si. Izašli smo iz pakla zajedno. Ja sam pomogla njemu, sada on pomaže meni. Interesi su nam potpuno oprečni. Ponosna sam na njegov vrt. A on i dalje prvi čita sve što je napišem. I glasno sluša pjesmu, koja mu se ne sviđa.

17

MIlva Matešin

Bila jednom jedna djevojčica koja se nikako nije zvala, jer dok ju je rodila, mama joj je zaboravila dati neko ime. Stoga, kad bije se i sjetila, zvali su je Bezimena. Jednog dana reče majka svojoj kćeri:„ Slušaj me , Bezimena ! Cijelu godinu sam ti kuhala, prala, peglala, čistila sobu, krpala čarape i zalijevala cvijeće. Ali sada je došlo ljeto i hoću se odmoriti! I mame imaju pravo na godišnji odmor! Ja idem baki na more, a ti ostani doma gledati televiziju !“Bezimena je ostala na kauču tužno gledajući za majkom kako se pakira i sprema kolače i tortu za baku u auto. Dani su prolazili, Bezimena je i dalje sjedila pred televizorom okrećući programe njihove nove satelitske antena što joj je mama kupila prije par mjeseci i čekala da se mama vrati. Ali od mame nije bilo ni glasa, a kamoli razglednice.„ Glupa baba ljuti se bezimena, uopće nije tako stara kao što izgleda, niti je srce toliko boli koliko s pretvara. Sve je to izmislila samo zato da ne treba sama raditi kolače !“A onda, najednom, usred pedeset i šeste reprize filma Morski vukodlaci pojavi se na ekranu spiker:„ Dragi gledatelji, prekidamo program važnom vijesti, upozoravamo sve kupače da se pojavio morski pas i da se ne udaljavaju od morske obale !“Bezimenina majka upravo se spremala na kupanje. Stavila je masku na glavu i šljapkala po suhom u perajama gurajući ispred sebe veliki, crni kamionski šlauf. Bacila je kolo u more i s vrha rive skočila na njega. Na površini mirne vode širila se masna mrlja ulja za sunčanje. Ali ubrzo je i ona izronila sa dna na kolutu i ne sluteći ništa otplutala prema pučini.Toga dana u blizini te uvale plivao je strašni morski pas. Bilo je skoro vrijeme ručka i baš je bio ogladnio. Plivao je tako gore- dolje kad odjednom u daljini spazi kako mu se približavaju dvije narančaste peraje na velikom crnom kolutu. Kako je bio jako gladan, a nepoznati predmet iz njegove perspektive učini mu se osobito zanimljiv, zamahne dva puta repom i izroni na površinu.„ Dobar dan, ja sam strašni morski pas, a zašto ti imaš tako glupu masku na glavi?“„ To je zato da mi ne ide sunce na oči“, odgovori mu mamaVrijeme je prolazilo jer i ne zna ništa bolje, a njihovo upoznavanje je trajalo dobrih sat i pol kad morski pas iznerviran skoči i proguta Bezimeninu mamu. Nigdje se ljudi brže ne skupe nego kad se radi o tuđoj nesreći. Vijest dana brzo se proširila i dospjela na televiziju prekinuvši tisuću petsto dvadeset i sedmi nastavak Morskih vukodlaka.,, Za sve koji se ne drže poslovice, hvali more drž se kraja kao upozorenje donosimo strašnu vijest: Morski pasje upravo progutao gospođu!“, trabunjao je spiker s televizije. Bezimena je sa zaprepaštenjem gledala kako morski pas čačka svoje oštre zube s nekakvom koščicom vjerojatno njene mame dok ga jedan od reportera pokušava inervjuirati za večernju reportažu.„ Nimalo pristojno! Čačkati zube, a snima ga TV..“, misli si u sebi, a onda se sjeti daje to ipak njezina mama. Znala je kako je u ovim vremenima teško naći dobru mamu koja će joj kuhati, prati i krpati čarape.Tog je dana zamolila vještice s kojima je sklopila primirje da joj posude svoj čarobni sag. Stavi indijansku perjanicu na glavu i poleti preko planina na more. Na obali ostavi svoje kofere kod bake koja je jaukala nad svojini proširenim venama i iznajmi dasku za jedrenje. Dojedri do morskog psa na pučini, lupi ga daskom po glavi, ugrize za rep i raspara mu trbuh. Izvuče mamu živu i čitavu, a morskog psa zaveže za dasku i dovuče do obale gdje ih je čekala baka.Morskog psa su skuhale na brodet za večeru i sad svi bijahu sretni i zadovoljni slijedećih nekoliko godina.

CRVENKAPICA

18

JEDNA INTIMNA

Više ništa ne osjećam, osim krivice. Seksualne potrebe sam riješio tako, da sam nezainteresiran. Libido na nuli. I ono malo što je preostalo, ni toga nema. Sad da i imam djevojku, sigurno bi me ostavila.Jedno vrijeme sam sanjao da letim. Bio sam mali. Inače sam sanjao da sam na neboderu i da padam.Godine malo po malo prolaze. I tako ih se napuni pedeset. Pogledaš iza sebe toliko uzaludnih godina. Bacio sam ih u vjetar. Na neki način mije drago daje tako. To su zrele godine. Nije ih puno još preostalo. Nisam žalostan zbog toga. Smrt nije neka prepreka, već više kao spas. Volio bi još jednom iskusiti ljubav iz mladosti. Prvi poljupci. Osjetiti da si mlad i da će sve biti u redu. Pun nade sam koračao kroz život. Mislio sam bit ću uskoro slobodan. Da je cijeli svijet preda mnom. Međutim, krenulo je po krivu. Pojavila se bolest, koja i danas traje. Psihoza. Prošle su tolike godine uzalud. Osjećaš se kao u klopci, u koju si upao i iz koje se ne možeš izvući. Pojavljuju se razni strahovi, i ništa se ne usudiš raditi niti započeti. Cijeli život te zastrašuje. Tisuće strahova. Kao oklop su oko tebe i ne usudiš se izaći iz toga oklopa. Kao kornjača.Kad sam bio mali volio sam ići u kino. Tu je bio pravi život. Filmovi puni optimizma. Sve je bilo moguće. Sam život mije bio dosada. Nikakvog spasenja.Ljeto se polako približava kraju. Počeli su kišoviti dani sa padom temperature i za petnaest celzija. Takvo mi vrijeme više odgovara.Možda bi mogao pomalo opet slikati. Već dosta dugo nisam. Osjećam potrebu i da se tako izrazim. Želio bi se izvući iz psihoze, iako je kronična. To znači nikad ne posustati. Misliš da ti je bolje, malo se zaboraviš i opet.Sjećam se svog prvog poljupca. Bio sam mlad, bolest je popustila. To je ta šuljajuća shizofrenija. Poljupci su bili tako slatki, a ja sam jurio, sto kilometara na sat. Mislio sam daje s tim gotova i bolest. Međutim, taj osjećaj sam skroz odcijepio od pamćenja. Vratio sam se na staro. Bolest je počela rano. Međutim, malo sam bio bolestan, pa opet dobro. To se izmjenjivalo. Sada izgleda da seje učvrstila. Nema nikakvih promjena, kao kad netko umre, a na aparatu je ravna crta. Kraj, bezizlazno. Međutim neki put se emocije pojave. Tada sam sretan. Izgleda da umjesto emocija postoji strah. Postoji i u nekim novim nepoznatim situacijama. S vremenom se upoznamo i postanemo opušteniji. Kada se povučem u sebe, onda sam prestravljen. Javlja se bolest, neizdrživi strah i nesigurnost. Tada pobjegnem u bolnicu. Sjetio sam se prvih astronauta što su išli u svemir. Trebao je poći samo jedan. Ušao je u raketu i čekao start. “Piša mi se”, rekao je bazi. Oni nisu znali što bi. Ako mu dopuste može doći do strujnog udara. Ipak su mu dopustili. Najbolji film na tu temu. Više puta sam ga gledao.Umoran sam od svega, lagana tupost u glavi. Osjećam se iscrpljeno. U ljubavnom životu ništa. Sve po starom Nikakvih potreba. Samo trajanje. Dani mi izgledaju dosadno, kao i vrijeme. Ni malo sunca. Bojim se da bi opet obolio, pa morao ići u bolnicu.Pitali su građane u Americi: “Kako znate da će biti oštra zima? Pa tako, jer smo vidjeli Indijance da spremaju puno drva.” A kad su upitali Indijance: “Kakva će biti zima, oni su odgovorili: “Gledamo vremensku prognozu na televiziji”.

Rajko Šupe

19

Igor Valjak

ŽENA

Obogatila me je. Bila je žena. Premda teško fizički i psihički bolesna, nije prestala tražiti ljubav.Bolesti su bile slabije od te njezine potrebe i traženja.Vrlo bi lako moglo biti da opet završi u kolicima, invalidskim kolicima, za one koji nisu imali sreće.‘’Tako sam žalosna’’, govorila je i zaplakala. No ubrzo je u njenim smeđim očima opet počeo tinjati životni žar i očekivanje boljega.Pogodila me je u srce. Pamtit ću je i po tom trenutku njene slabosti. ‘’Tako sam žalosna… tako sam žalosna.’’Ne smijem je kao prijatelj nikada više rastužiti.

20

MISLI

21

Branka Bračun

MISLI TOKA SVIJESTI

• SvitanjeS plavim cipelama raspojasalo se žuto cvijeće na nebu.

• OzdravljenjeUsusret životu pošao je čovjek kojeg su otpisali.

• LakoćaNaizust je naučio pjesmu. Tuđe je uvijek učio napamet.

• Kriva prosudbaNapustio je kuću ujutro. Uvečer se nije imao kamo vratiti.

• DijagnozaSaznao je da je bolestan. Bilo mu je svejedno. Predugo je trpio bol.

• MudrostSveznajući čovjek lako je dolazio do istine. Ona je bila kriva za njegovu obmanu.

• GolotinjaDarovao je sebe. Nikad mu nije ništa ostalo.

• GrijehDan za danom molio je Boga da mu usliša molitvu. Nije primijetio kad mu se to ispunilo.

• VojniciSaveznici u ratu, pokajnici u miru.

• SlabostDobivao je najteže borbe. Slomio se bez borbe.

• IluzijaLjubav je ideal kojem teže oni bez ideala.

• PrijevaraSačuvao je kutiju za nakit. Prsten je izgubio.

• Krivi smjerNije bio daleko od cilja. Samo nije hodao prema njemu.

• KućaSvjetlo u prozoru, mrak u njoj.

• PrepoznavanjeNašao je osmijeh na ulici. Brzo je skrenuo prema tužnom licu. Bilo mu je bliže.

• HerbarijSamoća se krije kao posušeni cvijet u prašnoj knjizi. Često ju je listao.

22

• StranciSvatko tko poželi društvo, naći će ga. Nitko ne želi biti sam. Ipak, ima onih koji stoje po strani i kad su pozvani.

• StrahStajao je na uglu. Kuća je bila lijepa. Ipak, nije ušao u nju.

• GubitakProgram za socijalizaciju skupo ju je stajao. Morala se odreći sebe.

• NeznanjeDa je znao da postoji, ne bi bio sam.

• ObmanaSunčano jutro otkrilo je da ljudi vole ljude. Predvečer ljubav je prestala.

• IstinaNe vole nesretne ljude. Oni su pijesak u vodi.

• KonačnoOdlanulo joj je kad ju je ostavio. Uništio joj je život.

• PreobrazbaBila je tužna. Vratio joj je osmijeh.

• HrabrostStražario je. Drugi su ga čuvali.

• NužnostStajao je u gomili s njom. Nitko ga nije primijetio. Morao je promijeniti djevojku.

• SamilostSusret s vrijednim ljudima odnosi težinu. Prekriva se bol onih koji su čekali da se dogodi.

• SkrivanjeDa se uzalud ne probudi, prekrio se dekom preko glave.

• VjernikSvećenik je propovijedao. Oltar je bio prazan, crkva puna.

• UzaludSastavio je pokidane šavove. Rana nije zacijelila jer nikad nije imao nježne ruke.

• Mrtav čovjekJedva je sastavljao kraj s krajem. Čekao je da kraj dođe.

• GodineUsusret novom danu krenuo je mladić. Uvečer je bio starac.

• OdgovorJesi li se zapitao zašto živiš? Ako nisi, znaš.

• NeznanjeLjubljeno biće negdje je nestalo. Znao je kamo, nije znao da je voli.

23

• ŠifraU bolnici na liječenju, psihijatrijski bolesnici imaju mnogo problema. Teže se pati kada problema nema.

• LjubavMajka je bila tu i onda kada nije to tražio.

• DrukčijiSvjetionik se oglasio zvukom. Čuli su ga oni koji su gledali svjetleći signal.

• NeskromnostSaznao je da je bogat. Oduševio se jer nije bio bogat duhom.

• OčiSljepilo donosi mrak. Mrak vide oni koji poput slijepca u njemu žive.

• JakostBio je snažan. Uništio joj je život.

24

Mihael Etlinger

LUTANJE

Lutao sam mnogo ili malo, to je zato što mi je do prave ljubavi stalo... Lutao sam, drukčije znao nisam, pa neka sam jer na kraju sam nisam... Lutao sam, to je sve što u lutanju nađem, al’ da me na pravi put odvelo, tomu se radujem. Lutanje je prestalo, cilj preda mnom, o, svi vi puti kojima sam prošao, recite da l’ sam vam bio dobrodošao. Lutanju je kraj, pravi put te čeka, znaj!

KRAJ I POČETAK JEDNE BILJEŽNICE

Na površini stola krije se početak i kraj jedne bilježnice koja riječima diše i u njoj i oko nje sve diše i grmi od onoga što o njoj piše, i ta bilježnica kao da diše od onog što piše... I tako i onaj što piše mora da diše jer tko piše, diše, jer ‘’pisati se može kao i disati’’ (M. Krleža).

TUGAU meni se rodi i nađe i ponešto tuge, ja i tuga se prepoznamo i onda je tuga radosna, a ja tugujem i tada s tugom drugujem, i tuga prođe, ostade nada samo i rupčić utopljen u suzama jedne tuge.

BLAGOSLOV

U neku tihu večer, gle, blagoslov s visina dolijeće i čuješ nekoga ‘’dobra večer!’’ u neku blagoslovom okupanu večer, kad blagoslov s izvora poteče i teče i teče, u blagoslovom okupanu večer. I teče kroz noć i svijetli kao luč i svijetli kroz dan hladan i osunčan i teče s lica i teče iz ruku (svatko nosi svoju životnu buku!). I teče i teče, a ptice noću miruju, moja kosa i brada rastu i ja znam da sam slobodan i spreman za borbu, ovaj put sa samim sobom.

SMIJEH JE LIJEK I BLAGOSLOV

Smijeh je lijek i dobar dan blagoslovu za lijek, što dolazi kroz neki vremena tijek i lijek za lijek i blagoslova kušanje uz nekog smijeha slušanje.

25

26

PJESME

27

Rajko šupe

Leti u visine plaveLakši od zraka Snježno bijele boje Sa jakim krilima Kao strijela odapeta od luka Obrušava se u moreTraži neko uporište Da se malo odmori A ribari mu bacaju hranu Kao bliskom prijatelju Rotirajući između jedara Sjedajući na pramac,Pa onda kriješti,Sav ushlapiren Zaklanjajući oči od sunca Da ga ne sprži,Teturajući i gegajući se po palubi Već ostario od silnih vjetrova Taj pratilac mornara Gospodar valova Poput lešinara grabeći ostatke.

GALEB

Ante Varga: Brodica

28

Maya Šćukanec

Moji prijatelji i jaNeshvaćeni smo,Kažu, borite se za ništa,Vidimo što ide krivo sa svijetom i onima koji ga vode,A mi osjećamo da ne možemo iznad i protiv,Zato čekamo,Čekamo da se svijet promijeni,Kada gledamo iz daljine,Ne možeš protiv sustava,Zato čekamo,Čekamo da se svijet promijeni,Da imamo moć dovesti susjede kući iz rata,Ne bismo više nikad propustili Božić,A kad vjeruješ vijestima,Dobiješ ono što već imaš,Jer oni posjeduju informacije,Mogu ih iskriviti kako hoće,Zato čekamo,Čekamo da se svijet promijeni,Nije da nam nije stalo,Ali borba nije pravedna,Zato čekamo,Čekamo da se svijet promijeni,Jednog dana naša će generacija pobijediti,Zato čekamo, čekamo da se svijet promijeni...

Kad voliš nekog tako osjećajno,Osjeća se vatra,Ostavljajući pepeo pod nogama,Budale bez duše nikad to neće znati,Na tako visoka mjesta dva srca kreću,Gdje vrijeme stoji iLjubav gori vječno,Nebo i zemlja dolaze i prolaze, aVatra prema tebi trajna je kao jutarnja zvijezda iUvijek će ostati u mome srcu,Dok rijeka traži nepregledno more,Voljet ću te osjećajno,Noćas dižemo čašu ljubavnicima,Držat ćemo se i nazdraviti životu iPostati jedno,Ljubav i vatra tu su da traju vječno iNikada ne izblijede...

Nedostajao mi je moj životDa, bila sam na dnuSada sam promijenjena jerKad se pogledam u ogledalo,Ne prepoznajem se,Imam srce pobjednika,Kao da sam sada netko drugi,To mi je bila posljednja prilika,Molim vas, oprostite mi akoSam griješila...

Dolazim kući,Kažem svima da dolazim kući,Neka kiša ispere svu bol prošlosti,Oslobodila sam se utega iGrijesi su mi oprošteni,Vratila sam se tamo gdje pripadam,Nikad se nisam osjećala snažnijom,Osjećam da nema toga što sada ne mogu učiniti,Konačno dižem ruke u nebo, sretna...

29

Željela sam da sam ta prava,Koja ti mogu pružiti ljubav,Voljela bih da ti mogu rećiDa ću uvijek biti uz tebe ,aliTo nisam ja,Treba ti netko tko će ti dati i srce i dušu,Voljela bih da sam ja ta, aliTo bi bila laž,Znam da bih te povrijedila, nadam se da ćeš jednog dana shvatiti,Da to činim zbog tebe...

Ne nedostaje mi više tvoj poljubac, akoMe pitaš kako sam, dobroSamo sam trebala malo vremena, akoPitaš da li te trebam,Možda se pitaš da li mi se svijet ruši,Ako me vidiš sad,Nećeš naći suze u mojim očima...

Jesi li ikad mislila na meneKao svog najboljeg prijatelja?Jesam li ja ikad mislila na tebeKao na neprijatelja?Nikad više neću osjećati,Niti pokušati dohvatiti tvoj raj... Makni me iz moje tuge,

Od sveg ovog ludila,Vodi me,Cijeli sam se život skrivala,Sad kad si ovdje,Kad sam te konačno vratila,Znam da si ti jedini koji će me spasiti...

Maya Šćukanec

30

Pomislim katkad da nemam budućnostMožda nije ovdje da potrajeŠto ti misliš?Želim početi ispočetkaMožda mi ti pokažeš kakoŠto ti misliš?Da pokušamo, što ti misliš? ...

Ti si bez duše,Nikad ne osjećam tvoju toplinu,Zato što si uvijek hladna,Moju ljubav gledaš kao neku drugu riječ,Umorna sam dajući ti ljubav koju ti ne zaslužuješ,Trudim se, a ti to gledaš besmislenoIstinu i poštovanje moraš zaslužiti,Tebe nikad nije briga,Zato mislim da je konačno red na mene...

Naučila sam iz prošlosti da ništa ne traje vječnoSve se mijenja,Razmišljam da za nečim žalim,Naučit ću zaboravljati iNastaviti ići dalje,Jer kad dio života nestane,Moraš biti jak,Vrijeme te može izliječiti,Izliječiti tvoje srce i dušu,Pokušavam se smijati, aliProšlost se stalno vraća,Znam da ću jednog dana ponovo osjećati...

Osjećam se čudno,Ne znam što je to, aliVolim tu promjenuKao da mi noge ne dotiču tlo,Kad osjećam da padam,Uvijek je netko tu da me podigne,Osjećam se tako živo iNe mogu se boriti protiv tog osjećaja,Jednom mi je netko rekao: “Imaš samo jednu šansu,Živi svoj život najbolje što možeš. Dani će proći i nećešIh moći vratiti. Zato živi svaku minutu kao da ti je posljednja.“I samo pleši, i reci nekomu da ga voliš,Barem jedanput na dan...

Maya Šćukanec

31

Govorila sam ti laži jerSam mislila da će te istina osloboditi,I to nije sve kao što izgleda,Ti si se probudila iz svojih snova,Moja se rijeka širi, a ti nisi ni na vidikuAli si mi blizu,Pustit ću te blizu tek kad budem sigurnaMožeš misliti da je to igra, ali nije...

Bila jedna buba-maraKoja nije imala paraPročita ona knjigu ‘’Imati ili biti’’Pa se odluči napiti!

Divno joj bješeU pijanom stanjuBolje nego prije,Kad je puna brigaSamo šetkala po granju

Ali zbije se nešto vrlo ružno –Zbog pićaIzgubi ona crne mrljePa počne sličiti na krpelje

Kako da budeOno što je bila prijeKad je znala vedro da se smije?

Srećom –Čim iz nje ishlapi pićePostade ona kao i prijeJedno lijepo crveno-crno biće!

BUBA-MARA

Igor Valjak

32

ČOVJEK I PAS

Prozro sam sama sebeI vidio načasDa od drugih osjećaje prosimPonizan kao pasNo nije li toUvreda za pseću vrstuJer je i IsusBio ponizan KristuPoniznost, naime, nije lošaKad je života stilOna je svojstvo kršćaninaA ne pseći dril!No i dalje imam pseće očiKo pas kojeg gazda tučeOd jutra do noćiTako će i bitiDok se ne usudimSa životom se suočitiGle, zar je tako teškoU nepoznato kročiti?!

ISUS KAO ČOVJEK

Teško je ući u tuđu sferuAko sve gledaš kroz svoju mjeru

Teško je ući u srce brata svogaAko voliš sebe jedinoga

I mudrost ostaje ti posve stranaAko svrgneš pogled s Isusovih rana

Onaj koje se boji smrtiBoji se i životaI bojeći se takoRastaje se od divota

Čovjek, Isus, nije se bojao smrtiPremda i on sav zadrhti

Kažu da znojio se znojem krvi.Žrtvujuć’ se za čovjekaKao i kršćani prvi

I trnovom krunom okruniše gaKo poslije GupcaEto ti, brate,Pravog čovjekoljupca!

Stoga ni jedna pozitivna misaoNe može zaobići KristaTog u žrtvi divnoga čovjeka čista!

Igor Valjak

Ante Varga: Pas

33

Jadranko Jurčev

SMRT

Daleko od svih srušenih zidovaDaleko od umornih ljubavnikaDaleko od puščanih rafalaRatovanja uime nečegaOnoj vjeri iza ponosa beznađaTe svih milijuna raskalašenih ženaTih milih ustrašenih ženaI kamo zapravoGdje je smisao svegaU čemu naći životno ispunjenjeU ljubavi, seksu, daleko od svihI čemu sva ta razigrana djecaI čemu sva nada ljubaviU nama bombom su poraženiLjubav će nas razdvojitiSumnjamSamo nas ljubav može oplemenitiI u tom neskladuIzmeđu vjere i nevjereNade ili beznađaČemu život?Čemu smisao?Ustrajati unatoč svemu.

Jeronim Špoljar: Cvijet na stolu

34

NEURAVNOTEŽENA LJUBAV

Prema nekim mojim spoznajama, ti si lijepaDovoljno si lijepa da me pokrenešDa mi daš poticaj za život, da se vadimIz ovog života tuge i samoćeStavljajući ljubav na vagu, pitam sePratiš li barem krajičkom oka moj sjaj u očimaKoji se pojavljuje kad te vidimJa te besprijekorno volim mada nisi mojaSvom silinom tijela, kako bih ja htio Neuravnotežena ljubav me ubijaTo je kao da vežeš moje srce sa svojimČije srce je tiše i veće i može pružati više ljubaviU onim količinama krvi,koje srce ispumpavaEvo, uzmi moju ruku u svojuI reci jesam li čovjek po tvojoj mjeri?Vagni me kao čovjeka, pogledaj me u dušuI, molim te, daj mi znakDa moje srce zna da vrijedilo je čekatiŽenu kao ti.

Siniša Senjić

DRHTAJ MOGA TIJELA

Čekajući ženu koja krenula je mojim putemBez pardona presjekla mi put patnjeI skrenula ga na put ljubavi i borbeBorbe za ljubav, jer ja vjerujem da se za ljubavVrijedi boriti. Boriti za ljubav i jednu dušuKoja slijedit će moju u krevetu posutom laticama ružeZa neka nova buđenja i rođenje jednog novog životaDa nam se tijela spoje, ti osjetila biDrhtaj moga tijela, koje osjećaKoje osjeća tvoje drhtaje i jecaje i poljupce nadeDa ljubit ćeš me i kad godine prođuKad budem bolestan i starI kad tijelo ostari i osuši se kožaI kad vidiš što ostalo je od onog čovjekaŠto strasno te je ljubioI kad čuješ vapaj, gotovo jePrisloni svoje tijelo uz mojeA ja ću reći hvala, ti žena si vrijednaAli život, to je bijeda.

35

Stojimo rame uz rame jedni drugimaI svi mi živimo jedan za drugogDobri smo si i u dobru i u zluAli ne za jedan dan ili samo večerNa pragu smo nečeg puno većeg Da postanemo prijatelji za cijeli životI zato, ženo, natoči nam runduI ne pitaj tko su ti ljudi i čime se baveSvi smo mi isti kad pijemo iz iste čašeI jedemo kad nas netko počastiI nitko ne pita za računVeć će netko platiti i jelo i pićeKad završe ti dani, moći ćemo rećiDa smo se naživjeli i jela i pićaI ostat ćemo jedni drugima dužni za cijeli životDužni za one dane kad nije se pitaloŠto se pije i jede jer život nam prođeI mrtvi ostadosmo dužniČovjeku što sjedio je pokraj mene.

KRVAVI CVIJET

Dok te gledam kako nanosiš mi bolI radije si ničija nego mojaNe znajući koliko patim za tobom i tvojom ljepotomI čeznem za tobom dok se žuriš dalekoPrema nekim novim susretimaŽelim ti puno sreće s nekim boljim iNovim sretnikom kakvog poželiš sebiJa htio sam mnogo više, ubrati cvijetI dok primih ružu za bodlje koje je braneS moga dlana poteče krvI padne na taj cvijet što cvate za tebeI tada sam shvatio da me ne želiš i mrzišMada ubrao sam krvavi cvijet iz zemljeI da bit će još teže prihvatiti spoznajuDa ne voliš me i ne želiš moje maneI da pristup je kriv što ti odlazišNegdje dalekoIz mog srcaKoje venezauvijek

PROLETERSKI ŽIVOT

Siniša Senjić

36

ONO ŠTO POKUŠAVAMO

Nadam se da vrijedi truda i voljeI grubih pogleda i pada na dnoS kojeg se vidi da plivamo u blatuI rođeni smo da pokušavamo biti istiBolji i ponosni na sebe i drugeI hvala ti, čovječe, na toplim riječimaOno što pokušavamo možda ne vrijedi mnogoAli ruka moja piše ono što srce osjećaPa nek’ se čuje glas nas patnikaI oprosti, prijatelju, na riječima preziraAli sjaj u očima tvojim dok skrivaš suzeGovori o samoći i istiniMnogi su to pokušavali od davninaAli ono što nam treba jest zajedništvo i slogaDa stane prijatelj do prijatelja i pogleda gaTe da ne ostane sve na pokušajuI reciDa, to smo mi.

OSJEĆAJ KRIVNJE

Taj me osjećaj prati još od djetinjstvaSvi su od mene očekivali da se ponašamPo nekim standardima ponašanjaMoj moto je da ako nekome ne možeš pomoćiNemoj mu ni odmoćiŽelim biti isti među jednakimaI preuzeti odgovornost za svoj životLjudi svaki dan umiru i rađaju seA ja i dalje imam taj osjećaj krivnjeKriv sam što sam prekršio pravilaKoja nameće društvoI tjera te da se boriš za sebe kao zvijerA u meni leži mali dječakKoji pamti mladost i ima osjećaj krivnjeZbog neodgovornosti prema životuKoji dobio sam na darOd nekih ljudiKoji se vole.

Siniša Senjić

37

ZID

Hodajući ulicama, osjećam prazninu u sebiNehotice gledajući prolaznike,Opažam da svi idu nekamo i svima se žuriNailazim na praznu ulicu okruženu zgradamaI na kraju ulice nalazi se veliki zidZid koji dijeli ljude na dobre i lošeNa bogate i siromašneBez obzira na to što me čeka preko zidaJa penjem se poput pauka i osjećam uzbuđenjeDolazim preko zida i dokle pogled sežeProtežu se šume i rijekeLjudi su svi odjeveni u bijelo i imaju krilaNa trenutak se prestravimI vraćam se u vrelo gradaGdje svi idu svojim putemI shvaćam da naišao sam na zid u sebiKoji me doveo u iskušenjeDa razmislim o dobru i zlu.

OSJEĆAJI

Kao što kap vode padne na rukuI kao što sunce ozari ti liceI kao kad kiše padaju danimaI mužjak traži ženku i bori seS ostalim jelenima za taj osjećajKoji prožima me i nosi k tebiS jednom ružom potrganih laticaTaj osjećaj prati me kad god ugledamTvoje oči, oči žene koja spremna je na žrtvuDati sebe i svoje osjećajeI to najviše boli kad shvatim da sam sâmTek sjećanja na neke druge ženePodsjećaju me na te osjećajeU kasnu jesen životaKad već zima kuca na vrataOstaju samo osjećajiI muškarac koji žudiI žena koja patiI jedno dijete plačeZbog uskraćenih osjećaja ljubaviDavanja i primanja.Života.

Siniša Senjić

38

TAMNICA

Ostavljen od svih i prepušten samom sebiBez egzistencije i materijalnih dobaraHodam svojom sobom uzduž i poprijekoKroz prozor se nazire sunce i izlazim vanNa ulici je sve OK, ali nakon uliceVraćam se u svoju sobu, u svoju tamnicuTo je u biti moj privatni pakaoGdje bilo je i žena i prijateljaI pića i jela i ljudi što samo prespavat’ su došliAli veća je samoća u mojoj dušiI ljudi što kroz nju su prošliI osjećaja, koji nekad bili su dobri, a nekad lošiA danas pamtim samoJednu sobuGdje bili smo ti i ja zajednoTamnica iz koje ja sam pobjegaoGlavom bez obziraOstavljajući te samuU boli.

Arijana Krašovec: Tron

39

LOLITA

Zlatko Jagurić

Jesenje Jutro.Magla pokušava uvući se u tunel.Uvelo žuto lišće tiho i lagano padaNa strmu sljemensku stazuI tka mekani šuštavi tepih.Za korak, grube planinarske cipele.Oduvijek sam tom stazom hodioI iskreno, čeznutljivo je volio.Sada idem istim putem sporije,Kojom godinom starije.Misli su pune Nje. Hrabar sam.Vidim sliku dva crna oka,Koja zazivaju dva potoka.Čistih suza iz mojih očiju.Dok ih moja romantična prijateljica, kiša,Pokušava skriti od javnosti.Više se ne bojim, pokraj drveta stojimI mokrim teško.I dalje hodam jer znam da ću do vrha.Majka Priroda me voli.Zna ona da pomalo boliSusret Starosti i Mladosti,No u meni izaziva Radost,Ushit kao u dječarca.Duhovnost, Misao i MolitvaOna će zauvijek ostati Moja Lolita.Snjegovi koji dolazePokrit će moje tragove,Ona će uvijek prebivati,U jeseni života moga,Čekajući proljeće za nekoga drugoga.

Arijana Krašovec: Dama sa šeširom

40

OPROŠTAJ

Oprosti mi noćas za sutraJer možda neću dočekati jutra.Volim te za vječnost,Koja potrošiti se nećeKao moj jadni život.

Sreća nek je na tvojoj strani,Stariji sam nego lani,No mudrost i smisao,Tajna života,Dolaze teško i sporo,A ja više ne mogu čekati.

LJUBAVNA

Teče mi život ko divlja rijekaKao pijesak pustinje curi mi kroz prsteMoje ruke još su čvrsteDrže tvoje za oboje.Molim te, ne daj da nas razdvoje!Vrijeme tako brzo letiDaj, katkad me se sjeti.Pomoli se BoguJer bez tebe ja ne mogu.Umoran sam i star, padam s noguKasno je za kraj pričeI na koljenima molim.Al’ znam da neću u Raj.No to i nije važno, sadaKao ljubav koja živi vječno u namaI zauvijek ostaje svježa i mladaPrati je nepresušna nada.Stoga smrti se ne bojimI dalje na kiši stojimNoći više ne brojim.Kapi kiše i suze peru sad moje obrazeOd grijeha i samoćeOd svega više ništa ne ostaStojim pokraj starog Savskog mostaGledam valove mutne rijekeČekam žarku zoruDa otjera noćnu moru i porodi dan bijeli.Sve je crno i sivoNadam se, ipak sam budanTrenutak je čaroban i čudan.Je li sve samo san?Pitanje je teško, znam!

Zlatko Jagurić

41

JUTARNJA

U rana jutra se budimGrubo o sebi sudimSan me baš i nećeMora biti nešto veće.Umobolnica ili ludnicaDilema je prisutnaRatna sjećanja me budeI stalni tijek misliKakvi su me to jadi stisli?Glavom zvoni uzbunaKao da se diže bunaOsjećaja podijeljenihIzmeđu njih i njegaDogađaja nerasvijetljenih.Pišem i sada normalno dišemSmiruje me Narodni radioUvijek sam asa iz rukava vadioSada više neće karta adutaSrce mi besciljno lutaTražeći možda mjesto grobaPretvara me jednostavno u roba.

KLUPA

Srce mi divlje lupaProlazim pokraj mjesta gdjeBila je stara klupaGdje sam te prvi put poljubioTu sam se usput zaljubioUrezao naša imenaA klupa je postala bezvremena. Sad je više nemaNeka ruka odnijela jeDio naše priče ljubavneI nitko više nema gdje da sjedneDio povijesti zaslužila ona jeJer dala je više nego jednoSjećanje na ljubav našuSpomena je svakako to vrijednoDok vjetar kotrlja praznu flašuKao i nas nekuda nosi.Negdje dalje.Možda nema vajde, al’ idemo, hajde!

Zlatko Jagurić

42

KRIST/INAPo Kristu s Kristom i u KristuNa nedjeljnu misuOnda na INU po malo benzinaI adrenalinaSudbina i istina.Noćas ću opet biti rob samoćiZnam da će mi u snove doćiU mrkloj noći vidjet ću njene oči sjajneI grudi bajne,A blagi osmijeh u kutu usanaU zoru ranu i za lijepog sunčanog dana.Volim joj biti blizu,Pokazati joj da je dragulj svog rodnog kraja,Iako rekla je da joj otac mogu bitiI da skoro nema nitiZa koju bih se kao pauk uhvatio.Znam da sam se zanio pletući mrežu nježnu,Još snježnu,Ali ljepotom njenom očaran sam.Nevjera je, no prati me njena sjenaMislim često o njoj u noćima dugimZnajući da je s nekim drugim,Da ljubi i voli kao žena pravaI stoga mi se nikako ne spava.Neuzvraćena ljubav samoOna je ipak negdje tamo.Znam da zadnju gubim naduKupit ću joj barem čokoladu.Sve sjećanje me uz nju vežeMorat ću odustatiDušu očistitiSmrti se predatiIzbora više nemam,Jer probao sam sve što sam znaoI ostat ću na kraju baladeSam i savršeno miran. Tao.Ruža bijela na grobu ostala je samoHoće li je netko zapaziti, ne bih znao.Ili možda pomislitiDa lud je bioKad je o njoj snioO ljubavi i srećiTo se ne da reći,Jer i nije fer.Stoga sjetim se života svogaKoji doživjeti nećeBar to malo srećeDa položi ruke na njene, kao latice meke,Pa da onda ode tamo, gdje misli ploveGdje neki glas me zove u slavuNe mogu rashladiti glavu,Dok srce plamti i žeže.A u grlu gorčina ko pelin steže.

Zlatko Jagurić

BENNY

Benny stvara milinu u meniI kad je na suncu i kad je u sjeniIako je samo pasLaje na sav glasJer nešto nam želi rećiNo mi nismo u istoj vrećiNe razumijemo da kažeDa za bezuvjetnu ljubav on se zalaže.I potvrđuje to svakim danomSvojega odanog životaImati njega prava je divotaZato za me on nema cijeneJer cvijet s vremenom veneA on nek’ dugo živiJer veseli me kad je kraj mene.

Zlatko Jagurić

44

Pitam druge ima li nas dostaIli ipak malo.Mislim da nikom i nije staloŠto mislim da je takoNe shvaćaju da uopće ili nikakoJer sami sebi su dovoljniI uglavnom bezvoljniNe vole ni sebe ni drugeA psi i dalje prelaze prugeS rizikom od nailaska brzog vlakaKoji bi ih stajao dlaka i kože,No što se možeTo je ono što jest i slijediProšlosti se daju, koja onda pomalo i sigurno blijediI daje se zaboravu, kao i miKada hitamo svome kraju.Živjeli smo da bismo voljeli iliSamo voljeli da bismo živjeli!?Ne znam više što je istina, a što lažI je li uopće bitno u ovom kaosu i metežuSmijeha, suza, tuge, gorčine, boli i ljubaviNek’ mi samo ostave ružuNa hladnom grobuIli stave novu lampu na grobu umjesto svijećeJer ovo se više nikada ponoviti neće.Labudovi bijeli klize po Zelenom jezeruS njima u mojim očima suze peruTvoju neprisutnost i osamuKoja me tišti i stišće, ovako u jesenKao žuto lišće, nosi sjetu i tuguNa imaginarnu noć duguIspunjenu milovanjem, poljupcima, toplinom ljubavi i zarSkoro će zima, a u srcu mom još puno te imaI grijat će me za snježnih, hladnih dana i noćiZnam, i anđeli će doći da ogriju svoja krilaNa vatri na kojoj i ti si bila,No gnijezdo tu nisi svilaDa mi budeš blizuVeć samo jedna u nizu, ptica. SelicaKoja na jug letiDa toplo joj budeIzbjegavajući zle ljudeAli ipak se nadam da u proljeće ćeš doćiA ja ću te čekati na starom mjestu nervozno šećući.

Zlatko Jagurić

45

PISATI O TEBI

U čarobna zagrebačka jutraDok vjetar s MedveščakaPratnju oblaka trebaDok vlak zvan čežnjaNa kolodvor stižeVolim tvoju boju nebaDa budem u oblacima tebi bliže.

Volim tvoju povijestI pravicu tvoju staruRiječ „kaj“ nikad nam nije bila stranaČekam da poprave uspinjaču jerJe u kvaruPitam se koliko ti je godina,Koliko dana.

Prošlost ti je slavnaOd bana Jelačića do Zrinskih-FrankopanaU srcu povijesti ti starac si nekiImaš ljepotu zaraslih ranaLjubav ti čekaš ko lovac na čeki.

Tko voljeti te ne bi proboA u srcu te nosiBudeći se u jutra, a na večer mrežu plestiTaj i sitni prkosiI ostaje sam na zagrebačkoj cesti.

Ulice tvoje u razna vremenaOd dječje igre do starosti kasnePružaju namjernikuŠto otvara svoju dušuTu šeću se puce zagrebačke krasneDok vjetrovi sa Sljemena pušu.

Veliko ti fala, oholi gizdavče stari,Napisao sam o tebi dostaDok u mislima mnogo je stvariŠto pisati mi osta.

Jeronim Špoljar

46

MOJI POETE

Polako otkrivam zatvorene stranice, ali ipak napisane,Osjećam katkad da gubim boju misli, a sliku razuma.Bojim se otkriti tu žurbu i monotoniju životaDa bih shvatio poentu različitosti.I dok sam sretan, šira definicija, ja uvijekTražim jednostavno mišljenje o svemu.Jedino istinski mi je lijepo popričatiS vama o svemu.Tad nestade straha od pogreške, malenkost,Ali bitna je kritika pjesama mojih.

Jer vi, poete i pisci moji, u srcuNešto imate što drugi kriju.Taj trenutak koji kratko trajeOstavlja u meni mirnoću i voljuKoja me tjera da ugrabim maloBezbrižnosti i spokoja.Kad se rastajemo, u meni uvijekOstaje nešto što ni ja ne moguOdgonetnuti.Neki sjaj u mislima, mirnoćaPobjeda druženja i očekivanjeNovog danaI sna koji će doći.

Jeronim Špoljar

Arijana Krašovec: Apstrakcija

47

OBITELJ

Ispovijedam misli svojeDok kišne kapiSvoju igru pletu.

Osjećam nemoćKo čovjek bez snaZa ništa ja daoNe bih na svijetuTa naša druženja.

Zahvalit ću majciŠto rodi me, odgojiI stavi u naručje stiha,Pisat ću,A u mislima skrivat’Osjećaje svoje,Dok u snu sine miMisao tiha,Misao na prijatelje moje.

Obitelj ste moja,Dah što izlazi iz dušeI vraća se riječima mojimBliskost misli vašeI stisak rukeŠto ostavlja dubok tragU srcu što voli, a ne boliVi živite u snovima mojimI zato vas mojeSrce voli!

SPLAV

Sagradit ću splavI otjerat ću misli negdje dalekoNa pučinu,Gdje vjetrovi pušu,A valovi kriju pjesmu svoju.

Pjesmu ćuDarovati tebiDok snovima valovi prkoseI noć ima svoju bojuDok ljubavi svoje boje nose.

Negdje dalekoČut će se valoviŠto udaraju u hridi samoćeBliskost svjetlostiS mukom tišineOdagnat će strahove tvoje.

Sve bliže bliži se zora,A galeboviNadlijeću ko strastveniGoniči ljubavi.

Uspomene i vječne sjeneŠto misli mi broje.Dok riječ ljubav ostajeU meni.

Jeronim Špoljar

48

KAD ME NE BUDE

Nije da neću starac bitiPamtiti jutra, čekati zoruZaboravit’ ljubavJa nikada nećuI kad me ne bude.

U moj spomen sjeti seTog jutra i osvita zoreKad bili smo sretniKo djeca što se vole.

Jer tko iskreno ljubiLjubav će kriti

Jer ljubav je bolestŠto rijetki prebole.

Ostat će samo tinta na papiruI ova pjesma mojaNemoj se trudit’Bacit’ je u smeće.

Na oblaku bijelomSjedim i mislim na tebeDok nebom plavimLete bijele vile,Jer srce moje poslat će cvijećeNa jastuku mekomNa jastuku od svile.

VJETAR

Moje misli su kao vjetarLjeti blage, zimi oštreKo brid papiraNapisanog da se čita.

Kad pomislih na stihA onda bocnuMe srce što traži.

Katkad me um moj upitaJesu li to istine ili laži.

Riječ „društvo“ je ko buraKoja puše i sve rušiSamoća je bodljaKoja bocka, ali ne krvari.

Ne valja biti sam u dušiJer duša tada stari.

Zaigraj igru bez kockeIgru skrivačaTraži prijatelja što isto trebaJer samo te on shvaćaPoput anđela s neba.

Kad dođe vrijeme,Kad dođe kraj životnog vijeka,Odahni malo,Okusi vjetar što pušeU srcu ostaje poruka nekaNi vjetar nije bez duše.

Jeronim Špoljar

49

Dok vrijemeNeizmjerno tečeA kišne kapi rominjajuJa sjedim samDok svjetlost petrolejkeNazire likLik žene što spava.

Ko usnula djevaObrazi njeni prepuni rumenilaA kosa njenaDuga ko zlatne viline nitiDok tijelo njeno jeKo gorska vilaŠto se pri dodiru budi.

Na ležaju od latica njena je glavaNa izvoru ljubavi studen-vodu nudi.

Vodu nudi da snoviBi tvoji otišli dalekoU zemlju čuda, u zemlju ljubaviDok vile bi,Prijateljice njene,Dahom svojim probudile teU rano jutro u sunčan dan.

Ptice bi cvrkutaleKucao bi sat na ziduDok ti bi sanjao čarobni izvorI čarobne riječi njene.

Probudi se jer to je samo san San jedne zaljubljene žene.

Jeronim Špoljar

50

GARAVICE

ProzorNevidljiva sjajaTe cvrkut ptice u ranu zoruNeispunjen list papiraNa stoluI želja mala ko kap kiše.Još uvijek si mojaIako godine tekuKo rijekaŠiroka i duboka.

Ton ljubavnog zvukaSve tiše i tišeI ta dva crna oka.

Ko garavica malaPogleda strasnogČarolijom nekomKradeš mi jutra i noći.

Dok snovima svojimJa rijekom plovimBez jednog jedra. Nasukan na hrid uspomena Nadam se da ćeš doći Sva nasmijana, garavice moja vedra.

Jeronim Špoljar

51

Krešo Hustov

TKO ZNA KAMO IDEŠ

Tko zna kamo ideš?Tko zna što radiš?Tko zna što sanjaš?Tko zna gdje si?

Kad sam te imaoJoš dok sam bio sasvim zdravMia,Sve odlazi i prolaziA ti, Mia, ostaješUvijek u mojoj glaviI u mojim grudima.

Tko zna zašto se bašSjećam njeDjevojke iz bolniceKoju sam posjećivaoSamo zato što sam je osjećao

A sad….Tko zna gdje siŠto radišI kako si, Mia!

TOPLE JASLE I NAŠI MALI ANĐELI

Mali se anđeli odmarajuNedjeljom mrvicu dulje od ostalihU svojim toplim jaslamaIz kojih izlazeSamo uz šapatSvojih majki

Ili ih nježan plač probudiMala djeca uče plakatiDa prepoznaju svoj glas.

TO SAMO BOG ZNA

Nakon dugih lutanjaTvojih i mojihZazvoni mi mobitel…Jedan susret mijenja sveLjubavI beskrajna čežnjaČekaš, ljubiš, dodiruješLjubiš i odlaziš

Ponovni susret i kraj

To samo ljubav zna

52

Damir Ivanović

KORUMPIRANA INSPIRACIJA

Prodaj neštoŠto pamet iz knjiga pamtiI dodaj zaboravuKao donacijuTo bit će dosta za tebe i meneI našu korumpiranuInspiraciju

BEZ NASLOVA

Danas je dan turobanI ljeta prolaze, a jeseni dolazeDanas je dan posebanI dok čeka se zima i proljeće, sve štima

A jednoga dana i istinu ću srestiNegdje u gorju ili na nekoj cestiPoljubit će me istina samaDa osamljen ne budem među vama

Njeno je ime ko tračak srećeI lijepo, lagano k pobjedi se krećeI neću gledat’ kako dani prolazeJer ljetne ljubavi nam uvijek dolaze

53

SLIKA OD EMOCIJA

Ozbiljan od bludaKao dvorska ludaPričam, slikam snoveKad prilika zove

Ipak, shvatih samoBaš istine žalacMladost brzo prođeOdrastoh ko starac

Jesam negdje skrioSlike od životaTe najljepše slikePotrošna sramota

Al’ čuvaju negdjeMi najljepše željeA slika od emocijaOstaje veselje

NEPOBJEDIVA

Kad zora zarudiBude se ljudiPa prolazi danSudbinom odabran

Pa podne stižeSve bliže i bližeI noć se spremaKo da je nema

I svaki novi satŽivotom datČeka novu zoruOpet na moru

Nepobjediva je noćJer stazom snova će doć’I obdaren je danSlobodom poseban

Zar istina spavaSama bez zaboravaI ostat će nepobjediva, samaKao noćna tama

I sumrak ona dočekaSlatka, sretna, mekaI vole je ljudiKad zora zarudi

54

KASNO JE, ZAR NE?

Liju kišeS ljubavi tišeI mnogi se smijuNad nama bdiju

Kasno je, zar ne?

I sije sunceObasjava vrhunceLjepota je plavaBez zaborava

Kasno je, zar ne?

Sniježak nam padaI dolazi nadaI zima je sadaHladna i mlada

Kasno je, zar ne?

Da s ljubavi obojimo sne

NASLIKANA

Kao Mona Lisa

Bila si mladaBila si blizuMeni si glumilaČednu Mona Lisu

Ja sam te gledaoI upijao samoćuNoću sam sanjaoDa samo tebe hoću

Tvoj lik mi ostaoKo slika od žaraNaslikana ljubavNa platnu bez para

U pravilu prvomLjubavi umjetnika pišeKad naslikaš ljubavNema je više

55

Daj mi svoje usne mekeTvoje (naše) misli su daleke

One nose more strastiPoljubac se neće krasti

Pogledat ću u tvoj (moj) dlanNaš će susret postat san (stran)

Danas nema mnogo danaOko nas je noć prostrana

Sviću neke nove zoreAnđeli nam sretno zbore

Sjene (i) tuge prate nasBaš za ljubav sad je čas

Odanosti puti tražeDa istina nekad slaže

Opet duše negdje ploveLjube nove izazove

Prilike tu su dalekeDaj mi svoje usne meke

KAO SAN TVOJ JE DLAN

JEDNOM KO NIJEDNOM

Idu dani raspjevaniSve je isto ko i laniSusreti su naši znaniIdu dani raspjevani

Moje srce tebe nećeS tobom treba imat srećeKuda ova ljubav krećeMoje srce tebe neće

Važno opet da smo skupaTada srce brže lupaLjubav se u čežnji kupaVažno opet da smo skupa

Jednom ko nijednomPrava ljubavna je stvarKaži ako nismo parJednom ko nijednom

Idu dani raspjevaniSve je isto ko i laniSusreti su naši straniIdu dani raspjevani

56

IMO JEDON CEJADINCA GA ZOVU ŠTRICAKULOON SNUJE PUNO TEGA CA BI CINILOVIT JASTOGE I NAPRAVIT JASTOŽERUALI TO GRE U VITARNIJEDNA GA DIVNJA NEĆETUKO CA GOD IZMISLIT NOVOUZGOJ KENJI SA SKUPIN MLIKONALI I OD TEGA ODUSTAJEUZGOJAT LOZE ALI TO VEC SVI CINIDUKA DITE JE BI ŠTRICAKULOI TO JE OSTO KA OLRESTAN

Toni Pavković

ŠTRICAKULO

JOŠ OD TRENUTKA ZAČEĆANOSIŠ SA SOBOM SVE ŠTO TI TREBANOSIŠ ONO ŠTO VOLIŠ ILI PAK NEKAD DOĐE VRIJEME DA TI ZATREBA , TU JEZA BILO ČIM , BILO TO DOBRO ILI ZLONIKAD NE IDI DO KRAJAMOŽDA ĆE TI ZATREBATI JOŠTEŽI DOBROM , IZBJEGAVAJ ZLOSAD ISPUNJEN DOBROM POSTAJEŠ SAM SEBI TEŽAK PA POPUT OBLAKA KOJI DAJE KIŠU TI DAJKADA ZLO BOLESTI TIŠTI TE JADTI SE ČVRSTO ODUPRI TAD ALI NEMOJ DO KRAJA UNIŠTI ZLOJER POTPUNO ĆE POSTATI TVOJ KRAJMALO ZLA ČINI TE USPRAVNIM TADAKO DOBRO ZGRČEŠ BEZ MJERE I NE DIJELIŠ GA S DRUGIM TIONO ŠTO NAJVIŠE VOLIŠDONIJET ĆE TEBI TVOJ KRAJ

BREMESTIJENA

STIJENA U MORU ČEKA BRODI PORODI BRODOLOMCEKOJI SE HVATAJU ZA NJUDONOSEĆI IM SPAS

57

Jutrom se budimza tobom srce ludiu postelji praznoj tražim teo hoćeš li moja bit

Nisi kraj menecvijete najdražia ja za tobom čeznemi nadu ne gubim

Godine prolazerane na srcu ostalea ja nadam sehoćeš li se i kadau moj život vratiti

Miris tvoga tijelajoš me očaravatvoja kosa plavasada kraj mene spava

Ženo ja za tebe sve bi daokoliko te volim ni sam nisam znaosrce moje ti bi umirila kad bi se samo javila

Srce moje umiriod mene sve što želiš tražinajbolja za mene si bilasrce si moje osvojila

Martin Hanžek

ČEŽNJA ZA ŽENOM

58

BOLNICA SVETI IVAN

Bolnica Sveti Ivan po velikomsvecu ime nosi i time se ponosi.

Bolnica Sveti Ivan nalazi sena kraju grada, gdje si uvijekprimljen kad si u životu bez izlaza.

Tu dolaze bolesne dušekojima pomažu svi da unepovrat i bezdan ne završe.

U bolnici Sveti Ivan katkadse i ljubav i prijateljstvo nađu,jer bolnica Sveti Ivan svima pomaže.

„I na kraju“

U bolnici Sveti Ivan mnogeduše spas svoj traže.

Dubravko Škarić

ZA GOSPOĐU MILENU

Što sam ja pokraj tebekad te ionako svi žele. Gledam te svaki dan skoro mi i suza krene.

Prolaziš pokraj mene, gledamte, a ti se i ne okreneš. Ne znam kako da ti priđem jer tvoja ljepota jača je od mene.

Toliko si lijepa da ne moguni spavati zbog tebe.

Izgledaš kao cvijet na kojem kapljica rose pušta suzu zbog tebe.

Nikako da dođem do tebejer se bojim Božje kazne,ali ipak bih sve učinio za tebe.

59

U noći nekoj tihoj, pst!, trava spava,To nije san,, to je travina noćna jara!Pst! Trava spava, to nije san, to je pst!, java,Ali pst! , ne govori, pst! Trava spava!Samo kiša pada, pst! Trava spava, …pst!Trava spava to nije san to je java, pst! Trava spava, samo anđeli bdiju i igraju se na traviPst! Trava spava!

Etlinger Mihael

PST! TRAVA SPAVA!

60