Monika Herceg

Izbor iz poezije (2019)

rana jesen

mokre duše bukvi škripe noću

šireći godove kao krugove u vodi

početak svijeta i sjevera

koncentrična je kružnica

ciklame osjete

pospanost prodire smjelije

nagriza lukovice

taložeći se u njihovu plodnost

čaplje premještaju rujan

jedne na drugu stranu jezera

prateći sunce narezano u trskama

dok glasne žene peru odjeću

u mrzloj vodi do koljena

rastvarajući se kao ježavke kestena

preostaje samo

preorati još jednom dubinu sna

ostatak svjetla podijeliti s jelenima

prije sutona oni će skinuti svoje krzno

i ugrijati im ruke

Zmijske smrti

najmlaĎi brat moje bake

dugo je ležao licem u sijenu

prije nego su pronašli

njegovo mlado truplo

kad su orasi provirili iz zelenih tobolaca

skupio je njihove naborane glave

razbio ih i gole samljeo

nedjeljna gibanica mirisala je

na povratak

predvečer mu u potiljak

spremiše metak

koji ga je povukao prema

središtu zemlje

nad njim su bdjele riĎovke

kao strane kompasa

raščetvorivši tako smrt

koja je spavala u njemu

urođene mane

ponekad se žene rascvjetaju

usred najvećih mećava

tako je mog oca porodila susjeda Anka

na zemljanom podu

kraj ognjišta

kad je snijeg već bio

preko koljena

kao dijete proganjao je životinje

tražeći u njima

neopazive izrasline osamljenosti

pupoljke koji su i njemu obrasli grlo

nije volio biti meĎu ljudima

kad je imao pet godina

razjareni se roj stršljena

iz jazbine crnog graba

obrušio na njega

dugo je plakao nateklih očiju od uboda

a onda bez treptaja

nastavio igru skrivanja u duplje stabala

preslojavajući naslage humusa

ne primjećujući

širenje i duljenje tabana

izbijanje prvih brkova

dok nije pao preko svog stopala

kao preko krtičnjaka

naslućivanje

povratak zime započinje prostiranjem debele

plahte magle na razorene bašte

umotani snom rijetko naslutimo korak

tih kao prikradanje lisica u kokošinjac

i stjecanje mudrosti

udišu se i izdišu kilometri noći

započinje sazrijevanje hladnoće

u prvi jutarnji mraz

polja su stratišta kojima se povlače

kišom natopljeni duhovi

neubranih gomolja

krumpira i cikle

umor hlapi kroz smrznute brazde sve ranije

i dugo nad njima bdije kao zabrinuta majka

uskoro će sve leći u tamu koja će

ublažiti bolove rasta

lov

noć izrasta iz lisičjih kralježnica

odvajajući se od mokrog tijela

neprimjetno poput zemljinog okreta

njuške su napete praćke

zrak im zvecka brkovima

kao da vjetar stresa zvijezde

u duboku bjelinu

prije svitanja lovci prte snijeg do čeke

pa strpljivo satima

namještaju oči u nišane

kao iščašene zglobove

zimsko jutro osuto je smrtima

kao jesen crvenim bobicama

iz otvorenih rana

nijemi duhovi pijetlova

podignu glave poput ticala

i kukuriču bezglasno

dok se ne ukape

u neprozirnost magle

ptičje smrti

nitko ne priča o pticama

u koje useljava zima

na perju im otvrdne svjetlost

pa padaju iz smrznutih oblaka

nemoćne i pune krajolika

u vrapcima zima izjeda najupornije

unutarnje putokaze

pa se stropoštaju kroz nebo kao

kamikaze

u naslage bijelog mira

generacijama čuvamo tajnu

da ptice zapravo ne umiru

s prvom južinom

u njima ožive sunčeve pjege

koje ih vrate na početne

koordinate

bjesovi

ako je zima dovoljno hladna

smrznu se seoski psi i njihova mršava tijela

izgledaju mjesecima kao muzejski primjerci

zapuše li ledeni vjetar

otpadaju im repovi

pa stoje osakaćeni

za takvih zima iz planina

spušta se čopor vukova

jer ih psi neće odati

za takvih zima

množe se bjesovi u ognjištima

i ulaze u seljane kao sezonska gripa

baka kaže da je tako oduvijek

bjesovi se u usta uvlače kad najmanje očekuješ

pa iza ponoći obilaze vučje brloge

u maternicama žena izrastu vučja djeca

ne smije nas prevariti kaže baka

što nose dječja lica

u njima vukovi rastu brže od ljudi

i kad tad

ugrist će

glave

lovcima duboki snijeg pada teže nego skupljačima

spretnim nogama prelaze šumske padine

tjerani kao opsjednuti

potrebom da pronaĎu lovinu

ali uzalud

bjelina zasljepljuje i njihova osjetila

a tragovi divljači samo su bezizlazne petlje

te noći bezbrižno su usnuli južinu

koja je okopnila snijeg

prvo su došli po lovce

njihove glave

još pune osunčanih livada

postavili su oko sela

kao ulične svjetiljke

urobor

baka ih je hranila toplim ostacima mjeseca

koje smo čuvali u podrumu s jabukama

i kad su im izrasli zubi

neočekivano kao što je pao prvi snijeg

pustili su da pobjegnemo

prije potpune preobrazbe

mene tek roĎenu nosili su

kroz labirinte bukovih grana

stranputicama

izgledali smo kao obitelj zečeva

kad bi tko i zaplakao

golim bi tijelima šuma gušila

gustoću jecaja

mogli su nanjušiti

kako mrznemo od neizvjesnosti

mogli su čuti kako nam dozrijeva

čvrstoća drveta u plućima

sadili smo priče u grmove gloga

da se potomci znaju vratiti

i tog zemljinog okreta

postali bismo polustabla

da nezdravo topao vjetar s istoka

nije zameo

i posljednje tragove

napokon otvorivši

proljeće

ruke

ruke su mu se tresle dok je pušio cigarete

bilo je strašno unutra pa smo izbjegavali

gledati u praznu sobu iza očiju

u kojoj je možda još uvijek i sjedio

ali više nismo mogli ući

otac je došao sa šibom

prvi put

drugi put

treći put

skrila sam se iza djedovih leĎa

a on je širio ruke kao veliku hrastovu krošnju

s tisućama svjetlećih riječi koje su umirile

svaku zvijer koja je prilazila

bijeg

počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši

djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših kreveta

rekao je da čuje korake oko kuće

i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu

nedugo zatim je prvi put

razgovarao s mrtvima

i pobjegao preskočivši

visoku ogradu našeg dvorišta

tako su svjedočili susjedi

nakon četiri dana našli smo ga

na drugom kraju grada

skrivenog u jarku

rekao je da bježi i ne smije se vratiti

netko siječe ljudima glave

i sadi ih u šumi

da uzgoji vojsku

nasljedne bolesti

prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica

sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rendgenu

dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti

je li ludost nasljedna ili zarazna

još godinama poslije nije nam prilazila

bila je polusrna polubaka

s blatom na papcima

bojali smo se da će nas zamazati

da će u nas posaditi sjemenje jeseni

koja će nas obrasti kao korov

čuvajući zavjete mog oca

iza pupka

rekla mi je da je imala puno momaka i jelena

jednom su je našli priča se

i s popom

kraj potoka

zečje smrti

u životinje smo pažljivo spremali smrt

hraneći ih svježe pokošenom travom i sijenom

a onda tu istu smrt vadili iz njih bezbolno

jednim rezom ispod vrata

krzno zečeva uvijek bi visjelo na starom orahu

kao prevelik kaput

a kraj krznenog odijela

mišići koje smo ogolili

posramljeno su gledali prema nama

i lelujali u naletima vjetra

očevo ukočeno tijelo majka je

našla kraj zečinjaka

jednog rujanskog jutra

naslutivši tako aksiom

kojeg smo rijetko svjesni

smrt kojom hranimo druge

ponekad se nehotice

vrati i u nas

Prolog za ginofobe

Zmija pada u vrt noseći spoznaju

da je svemir vakuumirani balon

Jabuka je kvantizirana i nitko ne shvaća

dok Newtonu ne

Što ne,

Newtonu,

pita Eva punih ustiju, radeći rašlje od vlastita jezika

Misliš na to kako gravitacija rasteže svjetlo

Pogledaj, čak i oko mog pupka okreće se planetarni sustav

kao da je unutra cijela jabuka

I ne, bože, ne možeš me vidjeti golu

Ali ti, Adame, slobodno prekorači rijeku.

Rodit ću ti, Adame, algoritam,

četvero, petero 10/10 Apgara,

tamnu tvar, DNK strukturu,

misiju na Mjesec, kinetičku energiju

Kao djevojčica rezbarila sam eone,

ali božje usne nanijele su

oceane u kojima je provrio tuĎi život

pa sad spavam u životopisu televizora,

srca sinkronizirana sa satom

koji ne vjeruje u vrijeme,

ali zna da dinosaur evoluira u pticu

Takve kazaljke znaju i da ljubav zapravo nikad ne ispada iz tijela.

Digni poklopac školjke, Adame!

Zustavila sam svjetlost,

prljava površina uvijek popušta

pod upornim rukama.

Volim te, Adame.

Zmija sikće još iskrenije:

I ja te volim Adame, ali moraš razumjeti

da više nisam žena otkad smo pojeli voće

jer sad sigurno znam odgovor na pitanje

gdje je božja kralješnica prekinuta

i koliko mase sunaca je teška

takva crna rupa

Tijelo

Rodila sam sina i strepila nad njegovim karakterom,

dubila rupe u tanjurima, sipala svakodnevno molitve bogu u obroke

Preobratila se Nekom drugom bogu glasno izmicala kost po kost iz zdjelice

Čuješ li? Moj sin nikada neće zapaliti mačku

Ali mačka je samo struktura spretnosti, u njenim šapama ništa ne

pomiče dan dovoljno posebno da preživi zadnji rat

Izrast će joj tri glave od zračenja

i njeni mačići svijetlit će kao flourescentne žarulje

Ispunjena radioaktivnim zračnjem

bit će predator na daljinu

Nježnost od koje se polako umire

Dječaci iz ulice palit će mačje repove kao petarde

Petarde će im gurati u anuse i gledati kako mačje utrobe

nadmašuju proljetne eksplozije cvijeta

Goruće mačke skakat će nam u postelje kao molotovljevi kokteli

na posljednje maženje

Na koncu, glave okrenute od dječačke prirode, sve žene u ulici gorit će kao mačke

Zbunjuješ me kad si nepovjerljiv

Znaš da sam nam rodila sina čvrstog toliko da se prometne u djevojčicu

svaki put kad ne gledaš

Sigurno je odrasla tog dana kada je mačka obukla čizme,

uzela jasnoću njenog spola

Ništa se tu nije moglo učiniti

Prvorazredna ptica

One prosipaju zareze kad pripremaju seobe,

sazrijeva vjerojatnost opet prazne maternice

Majka je vrabac pune kosti

Otpuhne dokaze o okrugloj zemlji s obzora,

ukošti svijet u sjemenku za jedan od pet meĎuobroka

i razrijeĎenog kljuna

savije cvrkut u pažnju prema pogodnoj vremenskoj prognozi

Glave naslonjene na srce servera pažljivo prati

algoritam za napuhavanje oblaka

Vjetar mora disati udah u krilo, izdah niz krilo

Jednom se u kronično umoran organizam spustila oštroumna ptica

i pitala zašto ne zaoštrim glas prema bogu

Samoća je netopiva pa izaziva

prometne zastoje ili infarkte

Nikad ne kuham jer bih kuhala samo za sebe

Samoća je neslana čak i kad sam u morskoj vodi

dovoljno dugo da mi narastu ljuske

Spoznaja da se krila proizvode serijski kao vijci

znak su izmicanja povjerenja u božansko

Uvijek potisnem sjećanja o vlastitoj prirodi stroja

kad utonem u početnu točku

Bog često traži

da skočim poput prvorazredne ptice

i preskočim njegovu sjenu

Sjena je često tako velika da moje oči

nikad ne izaĎu iz mraka

Pripreme tijela

Ujutro nam kažu da se postrojimo i čekamo

Red da nam spoje sonde na trbuhe nestrpljiva je stonoga

u krvotoku bolničkog odjela

Osluškujemo

Mozgovi selica kalibriraju kompase

Ciklona upisuje ožujak u siječanjsku kičmu

Ptičji motori pod prozorom

glasniji su od sitnih srca

Kako živjeti unutar rode i pritom joj ne slomiti magnetsku intuiciju?

Mozak će zbog južine opustiti koru

i večeras ću sanjati da doručkujemo

nas dvoje, troje, četvero

Djeca kao na reklamnim prospektima

Osmijeh pomnožen pekmezom

Osluškujemo

U zglobovima bubri tjeskoba

Neljubaznim medicinskim sestrama

karcinomi drijemaju pod jezikom

U sterilnim hodnicima

monitori aparata i igle infuzije

nose najglasnije korake

uvijek parne kao razmnožavanje

Dok prohodavaju

naša povremena tijela,

učini nam se

kožom tapkaju

božja kopita

Lov

Trebali smo čekati da se u maternici preobrazi svjetlost u masu,

okrutnost u roĎenje nakon kojeg počinje pošumljavanje Bornea

Često uroniš lice u tugujuće panjeve

i znam da me pitaš

Ima li zbilja smisla danas

na ovom mjestu

tjerati nekoga da opet preživi svijet

Majka je rekla

Kada će mlijeko vrištati,

šuti hrabro kao odsječeno stablo

Rekla je tijelo je porozno

i ne treba mariti kad jednom

uzorak kuhinjskog stolnjaka

prepoznaš kao unurašnjost srca

Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti

Loša majka ponekad rodi dobru majku

Druge žene rekle su

stopala će ti se povećati,

ne od poroda

već od riječi

Ispred trbuha proučavaju mi mjere:

Kako javno poskakuju peruti

Crnogoricu ponad usana

Kako razrezujem jesen na trećine

Upuhujem čvrsti kostur u trbuh poput staklara,

izraĎujem stabilnu armaturu

Milujem stomak na materinjem jeziku

tepajući bukvi, vuku i koprivi

koji se kriomice

strovaljuju u jedno biće

Meduza popravlja samopouzdanje radeći pletenicu od zmija

Zmija govori drugoj zmiji, govori trećoj zmiji, četvrtoj:

U vakuumu otete ljepote vidimo kako se dan rastvara kao orah

kad udariš glavom o zid,

ali nećeš unutra pronaći boga

ili djevojčicu koja se skokom s ljuljačke zarazi akrofobijom

Nisi jedina koju ne razumijemo,

ventilator potiskuje tjeskobu užarenog srpnja u lice

bez da može prevesti ljeto

Zbilja, ljepota ti je otopljena u zmijinu duljinu, ali ne znaš što je metar

Uvijek je potrebno za nečim žaliti

da se lakše podnesu sitne prolaznosti

U opranoj kosi izlegla se čudesna mizantropija,

koliko toga šampon može odvezati iz glave

Što možeš učiniti s okamenjivanjem kože

i infracrvenim senzorima?

Vidimo kako si progutala stado ovaca, njihova vuna

mekeće čudesnu toplinu, ali prsti su ti hladni

kao da uvijek iznova naslućuju:

U hramu je tišina izdubila prozore

i pod jezikom razmotala u bogu

odlučnost da te razlomi

Tvoj bog je silovatelj, ali je bog

i svoj grijeh prebacuje na tvoj jezik.

Je li ti gležanj bio preglasan?

Koljena preotkrivena?

Jesi li pogledala prenaglo u pod?

Jesi li presporo?

Metamorfoza kose u zmiju slična je pitanju

slobodne volje u ustima determinista,

kao kad uĎeš u vlak da zemlja savije kičmu u bijeg,

ali kondukter te uhvati bez karte

Kao kad uĎeš u biljku da naučiš šutjeti,

ali te cvijet preduhitri

Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani

Sudac poručuje:

Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu

Plesala si s čovjekom

koji je netom iskoračio iz Mjeseca

Njegove su oči naborane zavičajem u kojem nema kisika

Što je trebao reći tvoj muž na prizor takvog neposluha?

Ana poručuje:

Ja sam ovdje da pokažem ožiljke

Imate li teleskop da pogledate

udarce kojima mi je odrvenio gipkost?

Nož je samo posljedica

Sudac poručuje:

Nebitno, gospoĎo.

Plesala si, ponavljam, sa strancem

nemoguća kao hladna fuzija

Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?

Ana prešućuje:

Moja kuća spirala je okamenjenih masnica.

Mrtva mi gospoĎica stanuje

u krivo zarasloj lakatnoj kosti,

mrtva gospoĎica je i podstanarka

u dvaput lomljenim rebrima

U mojoj lubanji trajni sudski sporovi

Mokru od suživota s uganućima,

neka me nose u pravokutne sobe,

u pravokutne krevete

u tople, kalorične ručkove,

šetnje u pravokutnim amplitudama

da pogled izaĎe iz opsega straha,

da novostečenu slobodu nadglasa

bijeli šum tuĎih katastrofa

22

Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima

Svijet će se ispod ukradenog automobila skupiti u jednu istinu, a onda ću ohrabriti

metak koji sam ti pljunula u plućno krilo

Godinama, tijela su samo tonula u cestu

Iskrenost je asfaltirana, ali ja znam gdje može probiti trava

Sad kad je novi obrok izrastao iz mog bedra i pažljivo je serviran,

dijete koje ne zna da sam mu majka reći će da nije gladno

Ono gricka udove nježnog surogata

Ako je pečenje preslano, djedova jetra vrištat će imperative

u moje stisnute oči i skinuti me do saharozne dječje kože

Onda batine

Onda večera

Brat kaže da dolaze iskusni pauci

koji dlakavim nogama čiste mrak ispod kreveta.

Samo moram reći da nemam sjećanje, da nemam ime, da nemam brata

Onda umrem

Onda doručak

Dva metka, šest, devet njih

Ako se omlet jutarnje svjetlosti ohladi,

dijete koje je jelo iz mene počet će težiti k beskonačnosti,

onda se pokratiti s deset i opet otići

U asfalt je utaknuta prijetnja kao tratičnica iza uha

Kad me dotakneš,

probudit ćeš pištolj

koji spava ispod jezika

23

Kratki predah za uskrsnuće

Prašnjava duša Sylvie Plath

parkira se nepropisno

bogu u susjedstvo

s odlukom:

cijeli dan lovit ću mu

u inat

bilo kakve voljene ptice

i njihova srca mljeti u kavu za

besmislene razgovore

o njegovom neizlječivom

strahu od Eve