BBBoorrriss MMMikkkššiććć

MOJE MLADOSTI

Pjesma za Klio

KlioVolio bih mrsiti Tvoju kosu. Kao nekadPod fenjerom. Sjećaš se...Ne, nije bilo mjesecaU Tvojim sam očima vidio sunce.Toplo sunce što otapa snjegove,Pod plavetnilom fenjera.Titraji su se izgubili u tvome bljesku.

Molim te, sjeti se – Klio.

(U potrazi za ljubavlju)

MOJE MLADOSTIMOJE MLADOSTIMOJE MLADOSTI

Pjes

me

moj

e m

lado

sti

Bor

is M

ikšić

Boris Mikšić

PJESME MOJE MLADOSTI

Boris MikšićPJESME MOJE MLADOSTI

Vlastita naklada autora

Priprema i tisakGrafi ka, Osijek

Zagreb, 2017.

ISBN 978-953-99987-6-7

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000960021.

P jesmeMOJE MLADOSTI

Boris Mikšić

sročene tijekom mog školovanja

u V. zagrebačkoj gimnaziji od 1963. do 1967.

Vlastita nakladaZagreb, 2017.

Radom na ovoj zbirci počeo sam 15. 11. 1963., a završio 28. 2. 1967. u Zagrebu

Zaboravio sam daneI noći duge besaneIzgubio sam idealeTe blještave kristaleMoje mladosti...Svijet radosti ušuljao se I u moj kutakI postao vrutakSrećeSreće najveće

Ovu zaboravljenu zbirku pjesama, slučajno pronađenu nakon 50 godina, posvećujem svojoj mami Nini Mikšić, prof., i mojoj Bavarkici Ines.

Dečko s Trešnjevke

Predgovor

„Pjesme moje mladosti“ Borisa Mikšića nastale su tijekom njegove rane mladosti, dok je Boris još kao gimnazijalac sjedio u klupama znamenite V. zagrebačke gimnazije. Pisane su i napisane te mladenačke pjesme u radnom kutku njegove sobe u našem prvom vlastitom dvorišnom stanu s pogledom na crkvu Sv. Blaža u zagrebačkoj Krajiškoj ulici.

Djetinjstvo je Boris proživio u našoj skromnoj obitelji na Trešnjevci i u druženju s djecom na mirnim trešnjevačkim livadama, u proljeće i ljeti zelenima, u jesen tamnima, a zimi bijelosnježnima... Od malih nogu počeo se, uz šetnje po Maksimiru i po prekrasnim parkovima Zagreba, baviti i športom: tenisom u Tenis klubu na Savi i skijanjem na sjajnim padinama Sljemena...

Nakon preseljenja s Trešnjevke u Krajišku ulicu blizu centra grada, Boris je već u svojoj ranoj mladosti, u novom domu, u svojoj radnoj sobi uz pogled na toranj crkve Sv. Blaža, počeo pisati pjesme. Bio je izvrstan učenik gimnazijalac i odličan športaš. Učenjem je stjecao znanja, a uz to se bavio

7

kulturnim aktivnostima u školi, knjižnici i na putovanjima. I nadalje je bio, u punom smislu te riječi, pravi športaš.

Srcem punim ljubavi za ljude i prirodu osjetio je Boris u svojim mladenačkim danima potrebu za pisanjem pjesama... Nadahnut krasotama prirode ovog podneblja, livadama i parkovima svoga grada, kao i bljeskom plavog Jadranskog mora, inspiriran proživljavanjem svojih utisaka, osjećaja i emocija, potaknut svojom prvom mladenačkom ljubavlju i pun osjećaja, emocija i suosjećajnosti prema ljudima, otvorio je svoje srce i iskazao svoje radosti, sjetu i boli... A podstrek da piše i bavi se književnošću i književnim radom dala mu je gimnazija, uz vrhunsko obrazovanje. Direktor V. gimnazije proglasio je Borisa najboljim učenikom generacije, a izvrsni Borisovi gimnazijski predavači i njegove vrsne profesorice hrvatskoga jezika otkrile su i prepoznale darovitost mladoga gimnazijalca; prepoznale su Borisovu inteligenciju i dar za pisanu riječ te su ga podržavale i poticale, dajući mu podstrek da se bavi književnošću. Boris je za vrijeme gimnazijskih dana sročio i pisao stihove svoje mladosti i svoga života, koji su zabilježeni na

8

papiru ostali sačuvani kao pjesnički izričaj uobličen u zbirku pjesama. Tako su ovi stihovi ostali na papiru na sigurnom mjestu da ih vjetar zaborava ne izbriše i ne otpiri nekuda daleko u beskrajnost...

Iskazao je Boris mnoge od glavnih osobina pjesničkog izričaja jer je, uz osjećajnost i slikovitost izraza, on imao i nadahnuće, zanos i elan. Sročio je stihove i pjevao pjesme svoje mladosti, koje je bilježio vremenskim redoslijedom pa su, sačuvane u jednoj teki, postale zbirka stihova punih mladenačkog zanosa. Još dok je bio maturant, Boris je svoje pjesme sastavio u zbirku i odnio ih u gimnaziju te ih je predstavio i pročitao kolegama maturantima iz svojega razreda, a oni su ga pomno slušali i na kraju su svi ustali da mu iskažu svoje priznanje oduševljenim pljeskom.

Sada Borisova zbirka pjesama ide u tisak i bit će objavljena u knjizi „Pjesme moje mladosti“. Ova Borisova knjiga neka bude na čitanje svim dragim ljudima koji žele čitati mladenačke pjesme dečka s Trešnjevke, pjesme Borisa Mikšića, gimnazijalca koji ih je stvarao i bilježio u radnoj sobi u zagrebačkoj Krajiškoj ulici pokraj crkve Sv. Blaža.

9

Poezija Borisa Mikšića prožeta je osjećajnošću mladića njegove dobi; emocijama i čeznućem za ljubavlju i za ostvarenjem njegovih mladenačkih ljubavnih snova. Pjesme su ispunjene dubokom emotivnošću njegovog toplog srca. U takvim je okolnostima nastala, primjerice, i divna tužna pjesma naslovljena „Bezimenoj“.

Stihovi su to puni slikovitosti, prenesenog značenja pjesničkog izražaja, metafora, usporedbi i personifi kacija pa i tuge, kao u pjesmi „Lisnata agonija“.

U Borisovim pjesmama ima i sjetnih i tužnih razmišljanja, uz izrazitu svjesnost o prolaznosti, koja se ističe unatoč Borisovoj mladoj dobi u vrijeme kad su nastale. Ali, u njegovim pjesmama uz to se osjeća i iskazana je i čežnja i radost postojanja i življenja. Nadom, vjerom u sreću i optimizmom življenja iskre i ovi Borisovi stihovi:

Svijet radosti ušuljao seI u moj kutakI postao vrutakSrećeSreće najveće

10

Ima i stihova koji odišu entuzijazmom i dočaravaju ljepotu podneblja i prirode:

Kročim poljima žitaSretan sam što mogu gledati ova poljaŠto mogu otrgnuti cvjetak ljetaŠto mogu udisati miris sijena...

Davno su nastale te pjesme sačuvane u jednoj teki, a sad objavljene kao „Pjesme moje mladosti“, davno su nastale te pjesme, no unatoč vremenu koje je proteklo otkad su zapisane, one i danas zrače snažnim dojmovima i duboko proživljenim plemenitim osjećajima Borisa mladića ....

Nina Mikšić

11

Slje

me

14

Lis

nata

agon

ija

Lisnata agonija

Davno su prošli sunčani daniJesen je došla kao i lani,List je za listom posve polakoPočeo venut k’o biće svako.

Jedan pa drugi, tiho, bez mukeStade šuštat od vjetrića ruke.I tada odjednom, smrt nahrupiPod drvetom ih se hrpa skupi.

Ako žutom šumom prođeš tadaPreko uvelog lišća i žutih kladaOsjetiš kako ti se srce tužno jada.

Možda od boli, možda od mukeZbog smrti tolike, od rukeŠto jesen se zove, a podsjeća na gladne vuke.

Moja prva pjesma nastala 10. X. 1963.

15

Ćakule

Pod vrletnim brdom, morem oplakanoMalo selo stoji.U suncu okupanoVičuć’ da nikog se ne boji.

U ranu zoru kad sunce rudiI more muklo bučiMagare što glasno kudiRikom se na selo sruči.

Od te rike strašneKućice se njišuI cestice prašneŠto mole za kišu.

A barkice male, uz rivuŠto se sjatišeDozivat stadu barba Ivu:„Iz mora nam riba miriše.“

No barba Ive u snovimaRibu loviUmoran je da u starim danimaU maloj barci morem plovi.

16

Ćak

ule

Davno su prošli oni dobri daniKad je on vuk morski bioZa koga su veliki oceanizalogaj bili mal’ i mio.

I bakice prve Na pjaci već se skupišePa drobe i mrveNa svakog jezikom lupiše.

Na kraju se posvađalePa se ljute i srdeA onda jedna drugu špotat staleDa lijene su i tvrde.

Pod vrletnim nebom, morem oplakanoMalo selo stojiU suncu okupanoVičuć’ da nikog se ne boji.

Inspiriran poezijom Drage Žerve-aZagreb 15/20 XI. 1963.

17

Nere

zin

e

18

Bezimenoj

Oh, kako je divno bilo tadaBila si sa mnom lijepa i mlada.Bili smo zajedno, pod suncem sami.

Bili smo mladi, veseli i poletniJer svijet smo imali, svijet svoj sretni.Voljeli smo život beskrajno i dubokoI more naše plavo, plavo i široko.

Danima smo bili jedno uz drugoI razmišljali o nama dugo, dugo...Znali smo da će svijet nas otetiSvijet taj strašni, svijet taj prokleti.

Plakala si kad čas taj dođeČas taj što ljubav našu glođeI polako u godine se pretvoriI iluzije naše nemilosrdno razori.

U Zagrebu, 26. XI. 1963.

Bezi

men

oj

19

Kam

enita

vrat

a

20

Mi – prosjaci

Ja volim ovaj svijetI malo toga znamAl’ ćutim da čovjek mora mrijetDa drugi može besposlici tražit lijek.

Ti, čovječe, što pognute glaveGledaš na svijetTi bjedniče što krvavih leđaNosiš, isti taj svijet.

Tebe ja volim. Tebe!I tvoje kvrgave ruke, oči što zjapeMoleć za hljeb. Tebe!Što ponizno držiš poderane kape.

Težak ti je život. Tužiš se?Da, tvoje su ruke kvrgave.A trbuh čovječe, trbuh ti je prazan.Ništa veliš bit će i bolje.

Mi - p

rosja

ci

21

Zag

reb -

Jela

čić p

lac

22

Himna mia

Ja sam sâm. Na svijetu ovom sâm.Ja tražim, lutamBeskrajnim morem plutamJer... ja sam sâm.

Krasni svijete mojTi koji me ne razumiješZašto to ne umiješKrasni svijete moj.

A tada u trenuI more se otvoriI moje se srce prenuA svijet se ponovo stvori.

Zagreb, 3. II. 1967. (U sukobu sa svijetom)

Him

na m

ia

23

Slje

me

24

Pjesma za Klio

KlioVolio bih mrsiti Tvoju kosu. Kao nekadPod fenjerom. Sjećaš se...Ne, nije bilo mjesecaU Tvojim sam očima vidio sunce.Toplo sunce što otapa snjegove,Pod plavetnilom fenjera.Titraji su se izgubili u tvome bljesku.

Molim te, sjeti se – Klio.

(U potrazi za ljubavlju)

Pjes

ma z

a Klio

25

Tre

šnjev

ka

26

Elegija moje ulice

Bilo je sivo...I noć je bila ružna.I bilo mi je krivoŠto ulica je tako tužna.

Mokro je biloI jako pustoIz kabla je lilo Stalno i gusto.

Fenjer je uzalud sjaoU tminiI mjesec je plakaoNegdje... izgubljen u daljini.

I ja sam plakaoSuzama od kišeI cipele u lokve umakaoI hodao sve tiše, tiše.

Zagreb, 26. II/64.

Eleg

ija m

oje u

lice

27

Stro

ss . š

etališ

te

28

Voljenoj

Volio sam jednu zvijezduU svom njenom sjajuTo malo ledeno sunceTamo negdje blizu raju.

Bila je to dobra zvijezdaTako lijepa, tako milaBlistala je svako večeKao neka – dobra vila.

Moja zvijezda morem ploviMorem plavim, morem mojimA ja u ruci cvjetak držimI volim punim srcem svojim.

Na obali mora mogaU laguni zlatnoj blistaBljeskom s neba oplakanaLjubav moja, ljubav njena, ljubav čista.

I bio sam mjesecA moja zvijezda pokraj meneVoljeli smo jedno drugoVječno sami usred noći snene.

14. III. 1964.V

oljen

oj

29

Mak

simirs

ki p

ark

30

Ljubavna pjesma

Bljeskom je izrečeno sveLjubav je počela trenom –... i završila u beskonačnosti.Purpurna rijeka što se cakli u tmini.

Bljesak uzvraćen bljeskom,I crveni plamen što pali.Goruća rijeka strastiPrasak i njegov ehoŠevinim pjevom uzvraćeni.

Munja i njezin tutanjLeptir što leluja zrakomBrišući fi juk vjetraRuža što opija dahom.

1964.

Lju

bavn

a pjes

ma

31

Rek

torat

(dvo

rište)

32

Bikovima što padaju pod mačem

Imaš veliko srce i dušuI malo podmuklo okoOh, ubit će te – već vidim,Mač...

Jednom sam ugledao zvijezduNe na nebu, već u tvome oku.Bila je to dobra zvijezda.A onda se spustio on,Neumoljiv k’o sama sudbinaMač...

Zašto si utrnula, o, dobra zvijezdoTi koja si poteklaIz onog velikog srca...

Velika, meka, topla njuškaU lokvi krvi.I svjetina što skandira tvome krvnikuO ljudi, ubiste ga zbog malih podmuklih očiju.

29. III. 1966.B

ikov

ima š

to pa

daju

...

33

Jese

n na

Grič

u

34

Tamo negdje – visoko, visoko

Mjeseče, zašto nemaš smeđu kosuDa je mrsim.Mjeseče, zašto nemaš plave očiDa ih oplakujem.

Da ih oplakujem prijateljuJer su tako dalekoPlave.

Dalek je taj svijetZa kojim čeznemI za tebe, mjeseče...A ja ga nikad neću dostićiNi smeđu kosu ni plave oči.

Te pjesme suza za nas su straneZa nas što kročimo stazama raciaZa nas što smo u stanju stvoritiNovi mjesec mašinu.

Mjeseče, zašto nemaš smeđu kosuDa je mrsim.Mjeseče, zašto nemaš plave očiDa ih oplakujem.

1965.

Tam

o neg

dje ..

.

35

Usp

inja

ča

36

Moja serenada nikad neće završiti u tvome srcu

Ti stojiš na balkonuVisoko, o, tako visoko.Doprite zvuci gitare moje, srca moga,Tamo gdje ja ne mogoh.

Uzalud si pukla žicoJa je ipak volim.Visoko si, o, tako visokoDo tebe ne može doprijetiJauk gitare moje, srca moga.

Ti stojiš na balkonuI gledaš u beskonačnost.Možda vidiš moju ljubav u njoj.Tamo negdje među zvijezdamaSpazih bljesak komete.Tvoju kosu mrsi vjetar zaboravaNe, nikad te neću zaboraviti.Nisi uzalud pukla žico,Ona me ipak čuje.

Jedna je kometa pala na moj dlan...

1965.

Moja

seren

ada .

..

37

Crk

va sv

. Bla

ža

38

Moja streha

Sjedim i gledam u neboU olujno nebo crno.Sâm pod strehom nekomU polju nekom.U mojoj blizini nikog...Samo zeleno lišće mrmori.

Ušao je pod moju strehuDa me milujeSvojim ledenim dahomLahor što donosi oluju.

Tako si sama i mala...Moja streho...Ti drhtiš, krhkaPod olovnom šapom neumoljivog neba.

Sjedim u tamnom kutuI čekam... čekam bljesak s neba... čekam ga da osvijetli moju samoću.

Nije bilo uzaludno – čekanje.

Tama strehe moje nesta načasDa bi me ponovo sakrila samog.

Čuh kako se prve krupne kaplje oborišena moju strehu.

Djevojci koju volim28. VI. 1966.

Moja

streh

a

39

Kročim poljima što mirišu na ljeto

Moj životSretan sam, ne želim ništaNe osjećam ništa.Sretan sam što mogu gledati ova poljaŠto mogu otrgnuti cvjetak ljetaŠto mogu udisati miris sijena.

Oko mene svuda žitoKao neko zlatno more što se talasa.A ja sam lađaI plovim po valovima sreće.

Ne, niste uzalud zasijali ova poljaLjudi!Evo i druge lađe na horizontu...

Vidim je kako pluta prema bakarnoj ploči sunca.Gle čovjeka na pramcu što je raskrilio rukeKao da želi zagrliti ova polja.Klanjam se njegovoj silueti što se tako gordoOcrtava na purpurnom horizontu.

Dobro je što si ponosan čovječeTi sa koščatim rukamaJer ovo je polje tvoje djelo.

40

Sasvim polako se izgubilo sunceU valovima žita.A s njime i neznana lađa.

Zapjevao sam neku pjesmuJer bio sam sretan.A pjesma se orila...Možda ju je čuo neki putnikI pomislio da sanja.

Kro

čim p

oljim

a

41

Harlekinu

Sjedim nad tvojim mrtvim tijelomO, HarlekinoI nikako ne mogu zaboravitiOne tvoje gegoveKoji me nasmijavaju do suza.

Da li da plačem za jednim Harlekinom.Kako ti ono bješe ime?A zar je to važno,Ni lica ti se ne mogu sjetiti.Pa bio si samo Harlekino.

Harlekino što se prebacuje preko glaveHarlekino što svira u trubu.Vječno si padao...I to je bilo sve – čitav tvoj život.Nikad nitko neće znatiTko si ustvari bioAko si uopće bio.

Ostao si Harlekino do krajaSa ovom glupom maskom na licu.Ali, bolje je tako.Možda će se i sada naći netko da se nasmije i reče:Gle, mrtva Harlekina! Ha! Ha! Ha!

Sjećam se kada su se ljudi veseliliKad bi te ugledali.A onda se zaorio smijeh.

42

Znam da ti činim nepravdu HarlekinoŠto se ne smijem sadaKad si mrtavZnam...

Bolje je da odemDa napustim ovo tijeloObučeno u nekakvu smiješnu, šarenu vrećuDa napustimOvo vječno nasmijano lice.

Zbogom Harlekino prijateljuOstavljam te zaboravu...A tko te se uopće sjećaOsim mene koji sam držaoTvoju mrtvu glavu u naručju.A ni ja ne znam kako ti bješe ime.

Ipak sam prolio suzu Na rastanku.Neka to bude hvala jednom HarlekinuZa sveZa životZa harlekinsko srceKoje je kucalo samo zatoda ljudima bude smiješno.

Har

lekin

u

43

Ti voliš drugog

Želio samNaći srećuU tvojim očimaA našao sam suzeZa nekim sretnikom.Znam da me ne volišI to me boliJer čovjek sam koji voli.Čemu samilostU tvojim očima. Ja tražim samo ljubav.Ja tražim samo svoju srećuPlači i dalje djevojkoZa nekim sretnikomKome si poklonila srce.Jednom će se ševa u poljuSažaliti i nad tvojim suzamaI lepršat će nad tvojom glavomTako dugo dok njena pjesmaNe otopi snjegove u tvome srcu.Jednom je neka ševaLepršala i nad mojom glavomA onda se odnekudStvorio jastrebI na moj je dlanPala hrpica perja.

44

Zaboravio sam daneI noći duge besaneIzgubio sam idealeI blještave kristaleMoja mladosti...Svijet radostiUšuljao sam se u moj kutakI postao trenutakSreće,Sreće najveće.

Gledajući u Tvoje oči ne mogureći ništa do li da su lijepe, a kadih nema – onda ih volim.

Boris

Ti v

oliš d

rugo

g

45

Pog

led n

a ka

tedra

lu

46

SadržajPredgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Lisnata agonija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Ćakule . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

Bezimenoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Mi – prosjaci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Himna mia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

Pjesma za Klio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

Elegija moje ulice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

Voljenoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

Ljubavna pjesma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

Bikovima što padaju pod mačem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

Tamo negdje – visoko, visoko . . . . . . . . . . . . . . . 35

Moja serenada nikad neće završiti u tvome srcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

Moja streha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

Kročim poljima što mirišu na ljeto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

Harlekinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

Ti voliš drugog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44

47

Večernji list, 7. 7. 2005., 24. stranica

veče

rnji

list

Svjedodžba IV. razred V. gimnazije, Boris Mikšić, Zagreb, 15.5.1967.

svje

dodž

ba