16 NAPRID BILI 03/13 03/13 NAPRID BILI 17

Marko DIDIĆ

8U Hajduku je igralo dosta Mostara-ca (Sulejman Rebac, Baka Slišković, Boro Primorac) koji su bili i bolji igra-či od našeg sugovornika Milija Had-žiabdića, ali rijetko se za koga može reći da je za Hajduk ostavio i zadnji atom snage na terenu kao on. I što je za takav nesebičan angažman Mili Hadžiabdić dobio od Hajduka, osim 21 godine potpunog zaborava? Nisu ga se odgovorni na Poljudu sjetili ni povodom stote godišnjice kluba, a ne bi ga se sjetili ni ubuduće jer vjerojat-no i ne znaju ni gdje se nalazi njihov nekadašnji desni bek koji je za “bile” odigrao 96 utakmica.

Mili je osvojio i zadnji Kup Jugosla-vije kada je Hajduk 1991. godine po-bijedio u Beogradu Crvenu zvezdu, a on je ostao u srcima navijača upamćen po rijetkoj gesti: obukao je Hajdukov

dres pet dana nakon najveće tragedije u svom životu.

Nisam jediNi pjevao ‘Hej slaveNi’

- Ti dani slavlja za klub su ujedno bili i moji najteži životni dani. Par dana prije tog finala u prometnoj nesreći na Buni kod Mostara poginula je moja deseto-mjesečna kćerka Romana. Volvo koji je vozio moj komšija pretjecao je autobus ispred sebe te se vozeći oko 120 na sat frontalno sudario sa ladom koju je vo-zio moj šura. U ladi su bili još moja žena Selvira i moja punica, a između njih moja kćerka Romana. Ja sam tada upra-vo bio na piću u Stobreču s mojim sui-gračem Dragim Setinovim kad su mi iz Mostara javili što se dogodilo. Kćerka mi je izdahnula pred bolnicom Koševo u Sarajevu u vozilu hitne pomoći, na rukama moga brata Džemala. Trebam li ijednom roditelju govoriti kako mi je

bila legendaŽIVoTNa PRIča MIlIJa HadŽIaBdIća od KoJe Se JeŽI KoŽa

Igrao sam fInale u

Beogradu pet dana nakon

kćerine smrti stisnuo sam srce, skoblar i Čukelj rekli su mi

da sam Hajduku potreban. igrao sam, dobili smo Zvezdu, ali sada znam da Hajduk nije smio osvojiti

taj Kup. inače, zar bi dva dana nakon toga bio smijenjen trener josip skoblar...

mislio sam živjeti u splitu...

Mene za Split vežu predivne uspomene, a u tom gradu i sada imam more prijatelja. Ja sam tu mislio kupiti stan i ostati živjeti da rat nije rasprsnuo moje planove. ovim putem posebno pozdrav-ljam meni drage ljude: najboljeg direktora na svijetu Ivicu Bočinu i njegovu obitelj, mog suigrača Roberta Jarnija i njegovu supru-gu Sandru, vlasnika splitskog kafića albatros Vladu Radinu, građevinskog poduzetnika Joška Mešina, velikog borca za hrvatsku slobodu Miljenka čotu i mnoge druge kojima će biti drago, budi-te sigurni. oni znaju koliko sam ja volio i volim Hajduk i njih.

Mili u duelu s Darkom Pančevom (u pozadini Robert

Prosinečki) u finalu Kupa Maršala Tita

18 NAPRID BILI 03/13 03/13 NAPRID BILI 19

tada bilo, a kako mi je i sada dok se toga prisjećam? - sa sjetom će Mili.

Nakon sprovoda, na kojemu je bilo pola Hajduka, Miliju su prišli tadašnji trener Joško Skoblar i doktor Fabijan Čukelj te mu rekli da će apsolutno ra-zumjeti ako ne bude mogao igrati fi-nalnu utakmicu Kupa.

- Kad se tako nešto dogodi kao što se meni dogodilo, čovjek pomisli da je odbačen, napušten i da nikome i nikad više neće trebati niti da će uopće više moći živjeti normalno. Njih dvojica su me uvjerila da sam Hajduku potre-ban, i ja sam stisnuo srce i odigrao tu utakmicu za Hajduk i za moju Roma-nu - kaže nam Mili, koji je na toj final-

noj utakmici bio jedini igrač koji je s rukom na srcu pjevao jugoslavensku himnu “Hej Slaveni”. Već tada se puš-karalo po Hrvatskoj i lagano se nazirao raspad Jugoslavije.

- dobro, osim mene, himnu je pje-vao tada još jedan igrač Hajduka, ali kako sam ja ostao za vijeke vjekova zbog toga obilježen, ajmo i dalje tvr-diti da sam ja jedini pjevao himnu i dr-žao ruku na srcu. Govoriti o tome, a ne razumjeti Mostar, grad u kojem sam se rodio i odrastao, izvan je pameti. Grad u kojem je najveća zakletva i garancija da ne lažeš nekoga ili da ćeš ispuni-ti obećanje prema nekome bila “Tite mi!”, i to tek nakon one “Majke mi!”...

Ja sam odrastao na Streljčevini, pe-deset metara od Veležova stadiona, tri-deset metara od partizanskoga groblja i deset metara od poduzeća autoprije-voz u kojem je radio moj otac Ferhat. Moj rahmetli (preminuli) Ferhat bio je istinski komunist koji je cijeli život vozio autobus na relaciji Mostar - Split i Mo-star - dubrovnik i samo tako prehranji-vao nas petero braće i sestara.

Špaco mi je reKao: ČiNi KaKo HoćeŠ

Naš komunizam nije bio komuni-zam povlastica, mržnje i uzimanja, nego komunizam prihvaćanja da su svi ljudi jednaki, da trebaš cijeniti svo-je, ali i tuđe. Ja do tada nisam bio ni odgajan ni spreman prihvatiti i živjeti taj izvitopereni komunizam koji ruši i ubija kao što se to, nažalost, poslije dogodilo - govori Mili, koji ne kaže da je sve poteze u životu vukao na pravi način, ali su ti potezi bili iskreni i, što je najvažnije - njegovi.

Mili će i danas reći: “Hajduk nije

smio osvojiti taj Kup maršala Tita

jer da je, zar bi dva dana nakon toga

bio smijenjen trener Josip Skoblar?”

rat uništio uspomene

Prije rata imao sam kolekciju od pet ti-suća vrijednih sportskih značaka i nešto manje zastavica. I sve je to propalo i ne-stalo u Mostaru. Kada sam u srpnju 1992. odlazio Njemačku, u autu nisam mogao ponijeti Mostar, nego samo – dvije, tri torbe. Tako da mi je od uspomena i iz Hajduka i Veleža ostalo malo toga.

Mili će i danas reći: “Hajduk nije smio osvojiti taj Kup maršala Tita jer da je, zar bi dva dana nakon toga bio smije-njen trener Josip Skoblar?”

Nakon Skoblara na red je došao i Hadžiabdić - odgovorni HdZ-ovci iz Hajduka nisu mu zaboravili himnu Hej Slaveni u Beogradu.

‘Milijev Hajduk’: Jiri Jeslinek, Joško Jeličić, Mili Hadžiabdić, Damir Čerkić, Slaven Bilić, Zoran Slavica, Goran Vučević,Ardijan Kozniku, Robert Jarni, Ante Miše i Alen Bokšić

U dresu Veleža za kojeg je odigrao 296 utakmica

20 NAPRID BILI 03/13 03/13 NAPRID BILI 21

- došao je u svlačionicu novi trener Špaco Poklepović i prije odlaska na gostujuću utakmicu protiv Slobode u Tuzli mi je rekao: “Žao mi je, ja ću reći novinarima da si ti ozlijeđen igrač, a ti radi i čini kako hoćeš!”.

KaKo su rožić i BuljaN sve ZaBoravili

Jasno mi je bilo da me se Hajduk ne rješava zato što nisam dobar igrač, nego što to aktualna politika traži, pa sam zamolio da u svlačionicu dođe tadašnji sportski direktor Ivan Buljan i svi igrači. Tu sam održao jedan govor koji se i dandanas prepričava na Polju-du i u kojemu sam na fin način svima rekao sve.

Nisam se promjenom države bio promijenio ja, promijenili su se neki drugi oko mene. eto, Vedran Rožić je služio JNa u Mostaru, trenirao je sva-ki dan s Veležom, tamošnja raja ga je obožavala i tada mu nije smetalo ni-čije jugoslavenstvo. a onda se čovjek pretvori u ono u što se pretvorio samo zato što se država promijenila. Ili Ivan Buljan, taj se ponašao kao da nikad nije igrao za reprezentaciju Jugosla-vije i kao da ništa prije Hrvatske nije postojalo, s gorčinom će Hadžiabdić.

Vi bi, poštovani čitatelji, pomislili da je Mili nakon ovih događaja i “šup kar-te” dobio i slobodne papire od kluba. Ne, varate se.

- Nakon dolaska u Hajduk, ja sam potpisao četverogodišnji ugovor uz klauzulu da nakon šest mjeseci mogu otići uz uvjet da taj novi klub plati Haj-duku odštetu od 60 tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Prošlo je bilo devet mjeseci mog igranja u Hajduku, a onda se za moje usluge zainteresirao velški Swansea City, gdje je veliki trag ostavio moj stariji brat Džemal zvani čorba.

oni su preko menadžera Borka Krunića pozvali mene i Setinova na probnu utakmicu koju smo odigrali briljatno pobijedivši Bristol Roverse. Sve je bilo gotovo i ja cijeli sretan, čisto formalnosti radi, nazvao Ivana Buljana podsjećajući ga na onu klauzulu.

on mi je rekao: daj 200 tisuća ma-raka i možeš ići! Kao da ništa nije bilo dogovoreno i napisano, s ogorčenjem će Mili.

Ubrzo je došao rat i u Mostaru, pa se 1992. godine Mili odlučio spakirati i otići kao gastarbajter u Njemačku gdje se nalazi i danas.

umjesto igraČa, stvaram KaNte Za smeće

- Živim u mjestu Hildenu u blizini düsseldorfa, a radim u tvornici Weber u mjestu Han te svaki dan putujem na

posao deset kilometara. U mojoj tvornici proizvodimo plastične kante za smeće i kontejnere. Umjesto da stva-ram kao trener nogometne talente, ja stvaram kante za smeće. Nije to život koji sam ja možda planirao i htio, ali je - život.

Najvažnije je da se ja i Selvira volimo, da smo dobro i lijepo odgojili 21-godišnjeg sina Ro-mana i devetogodišnju kćerku Iman. a to što sam ja htio ovo ili ono, a nije tako ispalo - ne smi-jem se zbog toga previše buniti. ovaj rat uništio je ljudske sudbi-ne i planove, iz moje uže obitelji poginulo je jedanaestero a da nitko od njih pušku nije nosio.

Teške su to rane i teško je to zaboraviti, ali živjeti se mora, s uz-dahom će Mili, koji s nogometom ipak ima neke indirektne kontak-te.

- Radim sa ženinin bratom Ni-hadom Hasićem koji ima svoju menadžersku agenciju. Izgradili smo dobre kontakte s Bayerom iz leverkusena, Schalkeom, du-isburgom i Fortunom. Sada sam pomogao mom bivšem suigraču iz Veleža Anelu Karabegu prilikom pronalska trenerskog posla u abu dabiju, pa bratu džemalu i kumu Andanu Međedoviću prilikom transfera u Bahrein i da ne nabrajam dalje... - govori Mili, koji je, kaže, u Mostaru prodao stan od 100 kvadra-ta i sada nema nikakvu nekretninu u rodnom gradu.

KaKo su mi provalili u staN

- odigrao sam 296 utakmica za Ve-lež, došao i do trećeg kola Kupa kupo-va s tim klubom, a da ništa osim tog stana nisam zaradio. Tri puta je u taj stan provaljivano, jednom je čak su-sjed ispod mene izbušio stepenice do mog stana, valjda misleći da će to biti jedinstveni prostor, i to još njegov.

To nisam mogao u duši više podni-jeti pa sam stan prodao. Možda ovdje u Njemačkoj kupim neko zemljište pa izgradim kuću? Sve više se navikavam da postajem Nijemac, ali ide teško - nasmijao se Mili, kojeg je život i te kako šibao, ali mu nije uništio životni optimizam i ljudsko dostojanstvo.

- Pozdravite mi, molim vas, sve na-vijače Hajduka koji me se sjećaju, a pozdravite i upravu kluba koja me je zaboravila! - poručio je za kraj ove priče naš junak Mili, čije izjave nekim ljudima očigledno neće biti ni mile ni drage.

Hvala dražićima i Bekavcu

Nakon što je počeo rat u Mostaru, moja obitelji i obitelj mog brata džemala od ožujka do rujna 1992. godine smjestila se u Brelima kod mog suigrača darka dražića i njegove supruge Jadranke, a dio obitelji bio je i kod sada pokojnog ante Bekavca. Kako ja tim obiteljima ikada mogu zabo-raviti? U izbjeglištvu je rođen i moj sin Ro-mano, i to 17. lipnja 1992 u Makarskoj i sve je proteklo u redu zahvaljujući doktoru Šici Kovačeviću. Prvi koji je posjetio moju ženu i sina u rodilištu bio je moj suigrač alen Bok-šić koji se radovao kao i ja znajući što me je sve prije toga zadesilo.

Bukva i bek, ali livi

Mili ne bi bio Mili kada ne bi za kraj spomenuo i koji vic, ali vic koji će svi zapamtiti.

- Znate li što je potrebno da se od bukve napravi bek? Potrebne su tri stvari: da nije daltonist, da ne udara svoje i da zna da se na poluvremenu mijenjaju strane.

Kada bi mi spomenuli neki taj vic misleći da će me isprovocirati, ja bih im odgovorio: Ta vam teorija vrijedi samo za lijeve bekove.

1. Milijeva obitelj (gore) supruga Selvira i djeca Romano i Iman2. U posjetu Robertu Jarniju u Torinu3. Mili u veselom društvu Marka Didića u kafiću Albatros4. Sead Kajtaz, Mili i Semir Tuce na reijalnoj utakmici

�

�

�

�