MeĎunarodna ekonomija je dio ekonomske nauke koja proučava zakonitosti u razmjeni roba i usluga izmeĎu zemalja. Pod robom podarzumijevamo proizvode , rad, kapital, novac, devize, tehnologiju itd.

Oblasti koje se proučavaju su: - teorije meĎunarodne ekonomije, - platni bilans, - trgovinski bilans, - meĎunarodne finansije, - svjetsko tržište - meĎunarodne integracije, itd.

Po podacima Svjetske banke i MMF najveće svjetske ekonomije 2012. bile su ekonomije: Sjedinjenih država, Kine, Japana, Indije, Njemačke, Rusije, Velike Britanije, Brazila, Francuske i Italije. Na jedanaestom mjestu bila je ekonomija Meksika, a na dvanaestom Južna Koreja. U 2012. godini svjetska ekonomija je ostvarila GDP u vrijednosti od 71.27 triliona, od toga: SAD su ostvarile 15,65, Kina 8,25, Japan 5,98, Njemačka 3,36, Francuska 2,58, V. Britanija 2,43, Brazil 2,42, Italija 1,98, Rusija 1,95, Indija 1,94, itd. Prema procjeni MMF u 2013.godini svjetska ekonomija ostvarila je BDP u vrijednosti 87.04 triliona dolara, od toga : SAD 16,22, Kina 9,02, Japan 5,15, Njemačka 3,59, Francuska 2,74, Brazil 2,45, V. Britanija 2,42, Rusija 2,13, Italija 2,07, Indija 2,00 itd.

Svjetska trgovina je u zadnjih 40 godina rasla u prosjeku ½ % brže od svjetskog BDP-a a tokom 90 ih godina čak dva puta brže. Ovom rastu trgovine doprinijela je moderna tehnologija koja je omogućila sniženje troškova transporta i komunikacija.

Naprimjer izvoz usluga iz EU u svijet porastao je sa 367 milijardi eura u 2004 godini na 684 milijarde eura u 2013 godini.

Uvoz se povećao sa 321 na 511 milijardi eura.

Svjetska banka prognozira u 2018 godini rast svjetske ekonomije do 3,1%.

Robni izvoz EU ( 28 ) porastao je u 2017 godini oko 8% koliko i uvoz u ovu integraciju. Tokom 2017 godine EU je izvezla robe u vrijednosti od 1.878,5 milijardi eura. Vrijednost uvoza iznosila je 1.853,5 milijardi eura.

Najrazvijenije zemlje drže 80% prometa svjetske trgovine roba i usluga. Trguju uglavnom izmeĎu sebe industrijskim i prehrambenim proizvodima.

Glavne robe kojima se prometuje u svjetskim okvirima su: nafta, naftni derivati, automobili, industrijske mašine itd.

Ukupna vrijednost kineskog izvoza i uvoza u 2013 godini dostigla je 4,16 bilijuna dolara, dok je SAD u prvih 11 mjeseci dosegnuo 3,57 bilijuna dolara.

Najveći izvoznik Kina je postala 2009., a kineski uvoz i izvoz sada čine više od 10 posto globalne robne trgovine, naspram samo tri posto 2000. godine. Značajne promjene zabilježene se i u strukturi robe koju Kina izvozi – od tekstila, odjeće i naftnih derivata

prema visokotehnološkim ureĎajima i elektronici.

Ako se posmatra protok izvoza i uvoza, EU-28 imala je 2016. drugi najveći udio globalnog izvoza i uvoza robe : izvoz robe EU-28 iznosio je 15,6 % ukupnog svjetskog izvoza . Sjedinjene Američke Države imale su veći udio svjetskog uvoza (17,6 %) i od EU-28 (14,8 %) i od Kine (12,4 %).

Vrijednost meĎunarodne trgovine robom skupine država EU-28 s ostatkom svijeta (zbroj izvoza i uvoza izvan EU-a) iznosila je 2017. 3 735 milijardi EUR . Uvoz i izvoz bili su viši u odnosu na 2016., a rast izvoza (134 milijarde EUR) bio je nešto manji od rasta uvoza (143 milijarde EUR). Uslijed toga trgovinski višak skupine država EU-28 ostao je pozitivan, ali se od 2016. do 2017. smanjio s 32 milijarde EUR na 23 milijarde EUR.

Japan- zavisi od uvoza prirodnih resursa koji plaća kroz izvoz tehničkih proizvoda.

SAD- izvozi i uvozi tehničke i poljoprivredne proizvode Oni su najveći uvoznici pametne radne snage.

Evropska Unija- izvoze proizvode koji zahtevaju visoko kvalifikovanu radnu snagu, kapital.

Zemlje u razvoju uglavnom raspolažu s jeftinom radnom snagom i prirodnim resursima. Na svjetskom tržištu one učestvuju kao izvoznici prirodnih resursa kao i poljoprivrednih i tekstilnih proizvoda, obuće i slično.

) Josiah Child :

Obuhvata period od 1500-1800 godine.

Merkantilizam je bio dominantan kao doktrina posebno u Engleskoj , Francuskoj, Španiji i Portugaliji.

MeĎunarodna razmjena se uglavnom odvija pod okriljem nacionalnih vlada.Ciljevi trgovine su bili ciljevi vlada.Glavno sredstvo plaćanja bio je kovani, zlatni i srebreni novac. Bogatstvo zemlje se mjerilo količinom zlata i srebra koje je posjedovala.

Do plemenitih metala se dolazilo : 1.povećanom eksploatacijom rudnika, 2.novim kolonijalnim osvajanjima, 3.ostvarivanjem suficita platnog bilansa. Potencirao se što veći izvoz u odnosu na uvoz

kako bi se ostvarila što veća akumulacija zlata za državu.

Svjetsko bogatstvo po merkantilistima je fiksno. Do porasta bogatstva jedne zemlje dolazi samo uslijed gubitka bogatstva druge zemlje.

Država mora obezbjediti prednost svojoj ekonomiji u odnosu na ekonomije drugih zemalja.

Država se mora kroz meĎunarodnu trgovinu obogatiti na račun drugih zemalja.

- Nisu poznavali recipročni odnos / dvosmjerno poslovanje – uvoz – izvoz /.

Do bogatstva se dolazi povećanjem proizvodnje i izvoza s jedne strane ,kao i smanjenja domaće potrošnje i uvoza s druge strane

Ovo je slabost teorije zato što ako neko izvozi,

neko drugi mora i da uvozi.

Suficit na dugi rok nije održiv.

Suficit dovodi do povećanja domaćih cijena i inflacije,. Povećane domaće cijene utiču na smanjenje konkurentnosti domaće robe na inostranom tržištu. Slijedi pad izvoznih aktivnosti domaće ekonomije.

Deficit u jednoj ekonomiji takoĎe na duži rok nije održiv.

Tokom 300 godina merkantilizma nije se desilo da obje države učesnice budu na dobitku.

Tokom 18 stoljeća industrijska revolucija donosi kraj merkantilizma kroz smanjenje troškova proizvodnje, cijena proizvoda, povećanja zaliha isl. U isto vrijeme smanjuje se eksploatacija kolonija.

Bio je naj uticajniji merkantilistički pisac, a njegova England’s Treasure by Foreign Trade predstavljala je izuzetno izlaganje merkantilističke misli o spoljnoj trgovini. Napadi Adama Smita na merkantilističko shvatanje trgovine prvenstveno su bili usmjereni ka Munu.

“Mada Kraljevstvo može da bude obogaćeno darovima koje prima, ili kupovinama kod drugih država, sve su to stvari nesigurne i od malog značaj kada se dese. Zbog toga je uobičajeno sredstvo povećanja našeg bogatstva i riznice spoljna trgovina pri čemu uvijek moramo da se držimo ovog pravila; da u toku godine strancima uvijek po vrijednosti prodajemo više nego što od njih trošimo. Jer ... onaj dio našeg stoka [izvoza] koji nam nije vraćen trgovačkom robom [uvozom] mora neizostavno biti vraćen kući u riznicu “[kao zlato]..

Države poput Japana, Tajvana, i Kine slijede politiku neomerkantilizma kroz pokušaj države da svojim mjerama stvara čiste trgovačke viškove, te nagomilava velike devizne rezerve u stranoj valuti i zlatu.

- Isto tako restrikcije u spoljnoj trgovini traže se da bi se zaštitila, od strane konkurencije, radna mjesta kod kuće i da bi se ohrabrile domaće industrije visoke tehnologije – sve su to klasični merkantilistički argumenti. Merkantilizam, mada u opadanju, još je živ i zdrav u dvadeset prvom vijeku.

Nastaju u drugoj polovini 18 i početkom 19 vijeka uglavnom u Engleskoj kao tada najrazvijenijoj zemlji svijeta.

Za razliku od merkantilista klasičari insistiraju na slobodnoj trgovini uz što manje miješanje države.

Glavni predstavnici su: Adam Smit, David Ricardo, Johan Stuart Mill, itd.

Adam Smith / 1723-1790 /

Bogatstvo naroda – 1776.

Osnova Smithovog učenja svodi se na specijalizaciju, tj. proizvodnju onih proizvoda gdje domaća ekonomija ima najbolje rezultate.

- Kritikovao je Merkantilizam.

- Potencirao “ nevidljivu ruku tržišta “.

- Apsolutne prednosti mogu biti prirodne (klima,

tlo, prirodna bogatstva i sl.) i stečene (znanja, vještine i td.

Pretpostavke modela:

- ne postoji mobilnost faktora proizvodnje izmeĎu zemalja. Pokretljivost faktora proizvodnje unutar zemalja je perfektna.

- Ukusi su identični tj. troše se isti proizvodi u obje zemlje.

- ne postoje barijere u trgovini proizvodima

- izvoz mora pokriti uvoz.

- Radna snaga je jedini relevntni faktor proizvodnje.

Zemlja A B

Koža 3h 12h

Pamuk 6h 4h _____________________________________ Zemlja A će proizvoditi kožu a zemlja B

pamuk. IzmeĎu ove dvije zemlje uspostavit će se

razmjena.

U proizvodnji kože U proizv. pamuka

Zem A +2h -1h

Zem.B -1h +3h

Svijet +1h +2h

----------------------------------------------

U zemlji A prenosi se 6 h rada sa proizvoda P na proizvod K što vodi ka redukciji proizvodnje proizvoda P za jednu jedinicu i povećanju proizvodnje proizvoda K za dvije jedinice.U zemlji B se proizvodnja kože smanjila za 1 jedinicu a proizvod P povećao za tri jedinice. Ovo znači da se autput proizvoda K povećao za jednu jedinicu a proizvoda P za dvije jedinice

Iz svega navedenog proizilazi da : zemlje treba da se drže pravila da svaka zemlja treba da se koncentriše na proizvodnju proizvoda koje proizvode efikasnije , odnosno produktivnije.

Država ne treba da se miješa u ekonomski život zemlje.

Izvozom robe ukojoj zemlja ima apsolutnu prednost / mjereno isključivo utrošenim radom / povećava se nacionalno i svjetsko bogatstvo.

Ova teorija nije objasnila šta se dešava ako u meĎunarodnoj razmjeni jedna zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda.

David Ricardo / 1772 – 1823 /- najznačajnije djelo: “Načela političke ekonomije i oporezivanja”, 1817 godine.

Postoji li mogućnost trgovanja ukoliko jedna zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda ?

Šta se dešava sa zemljama koje zaostaju? Da li su one učesnici u meĎunarodnoj trgovini?

Pretpostavke modela:

1. rad je kao i kod Smitha jedini faktor proizvodnje,

2. kvalitet svih radnika je isti. Mobilnost radnika izmeĎu sektora je potpuna.Ovo obezbjeĎuje jednakost zarada.

3. Bilo kakve promjene broja angažovanih radnika u odreĎenoj proizvodnji ne mijenjaju troškove po jedinici proizvoda.Ovo znači da se djeluje u uslovima konstantnih prinosa.

Zemlja A B

Koža 3 h 12 h Pamuk 6 h 8 h ------------------------------------------------- Zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba

proizvoda.Zemlja A je 4 puta produktivnija u proizvodnji kože u odnosu na zemlju B.U proizvodnji pamuka je produktivnija samo 4/3 puta u odnosu na zemlju B. Ipak zemlja A ima veću apsolutnu prednost u proizvodnji kože. Ona će se shodno ovoj teoriji specijalizirati za proizvodnju kože, jer u toj proizvodnji ima komparativnu prednost.

Zemlja B će se sticajem okolnosti specijalizirati za proizvodnju pamuka jer se zemlja A specijalizirala za proizvodnju proizvoda K. Ona se specijalizira za proizvodnju proizvoda P / pamuk / jer tu ima komparativnu prednost u proizvodnji, zato što je tu njeno apsolutno zaostajanje manje. Na ovaj način će doći do razmjene proizvoda izmeĎu ove dvije zemlje.

Posmatraju se samo dvije zemlje,

U obzir se ne uzimaju transportni troškovi,

Nema razlike u cijenama resursa,

Svaka zemlja ima fiksni iznos resursa,

Podrazumijeva se puna zaposlenost radne snage

U analizi se posmatra samo rad kao faktor peoizvodnje,/ proizvodne prednosti /.

Sve dok postoje cjenovne razlike u proizvodnji meĎu zemljama / tj. razlike u oportunitetnim troškovima/ isplati se meĎunarodna trgovina. U ovom slučaju oportunitetni trošak proizodnje jedinice jednog proizvoda predstavlja količinu proizvodnje drugog proizvoda koji se za to vrijeme mogao proizvesti.

Zemlja učesnik će se specijalizirati i na svjetskom tržištu prodavati one proizvode u kojima ima komparativnu prednost.

Tvorci teorije su : Eli Heckscher i Bertil Ohlin. Polazna osnova teorije je: Različiti proizvodi se proizvode sa različitom

količinom zemlje, rada i kapitala.Ovo je poznatije kao faktorski intenzitet.

Po ovoj teoriji zemlja će izvoziti proizvod čija proizvodnja zahtijeva intenzivnu upotrebu relativno obilnog i jeftinog faktora proizvodnje u toj zemlji, a uvoziće proizvod čija proizvodnja zahteva intenzivnu upotrebu relativno oskudnog i skupog faktora proizvodnje u toj zemlji. To znači da će zemlja relativno bogata radom izvoziti relativno radno intenzivan proizvod, a uvozi relativno kapitalno intenzivan proizvod.

U procesu analize uzimaju se u obzir dvije zemlje (zemlja 1 i zemlja 2), dva proizvoda ( X i Y) i dva faktora proizvodnje (radna snaga i

kapital).

Obje zemlje koriste istu tehnologiju u procesu proizvodnje.

Proizvod X je radom - intenzivan, a proizvod Y kapitalom – intenzivan, u obje zemlje.

Kod oba proizvoda prosječni dugoročni troškovi ostaju konstantni pri rastu autputa (constant returns to scale), u obje zemlje.

Specijalizacija je nepotpuna (incomplete specialization).

Ukusi su identični.

Konkurencija je perfektna (perfekt competition).

Pokretljivost faktora proizvodnje je perfektna unutar zemlje, ali ne postoji njihova meĎusobna pokretljivost.

Nema transportnih troškova, carina i ostalih prepreka.

Postoji potpuna zaposlenost svih resursa i faktora proizvodnje u obje zemčje.

Teorija raspoloživosti faktora proizvodnje razmatra dva faktora proizvodnje, i to rad i kapital. Da bismo

proizveli odreĎeni proizvod potrebna je odgovarajuća kombinacija faktora rada i kapitala i odgovarajuća tehnologija. Različiti proizvodi zahtijevaju različitu količinu ova dva faktora proizvodnje.

Na primjer električna energija traži mnogo kapitala a malo rada. Tekstilna industrija traži relativno više rada a manje kapitala.

Ako poĎemo od primjera sa prethodne slike , vidjet ćemo da su za proizvodnju jedne jedinice robe X potrebne četiri jedinice rada i jedna jedinica kapitala.

Istovremeno za proizvodnju jedne jedinice robe Y potrebne su četiri jedinice rada i dve jedinice kapitala. Stoga roba X zahteva više jedinica rada po jedinici

kapitala (4:1).

U odnosu na robu Y (4:2), X se, prema tome, klasifikuje kao “proizvod”relativno radom-intenzivnog karaktera, a Y kao proizvod relativno kapitalom intenzivnog karaktera. Ovi relativno raspoloživi faktori su, zaista, odreĎeni samo na osnovu onoga što je potrebno proizvodu X u odnosu na proizvod Y, a ne odreĎenim odnosom rada prema kapitalu.

Ako zemlja, u poreĎenju sa drugim zemljama, ima više rada a manje kapitala biće okarakterisana kao država koja relativno obiluje radom. Ono čega ima više je jeftinije, pa će takva zemlja imati relativno jeftin rad.

Naprimer, država poput Kine raspolaže velikom količinom rada, a relativno malo obiluje kapitalom. U isto vreme Japan je država koja relativno obiluje kapitalom, uz relativnu manju oskudnost radom. Kina obiluje relativno jeftinijim radom i zato treba da se specijalizuje za proizvodnju i izvoz proizvoda koji su radom-intenzivni . Japan relativno obiluje jeftinim kapitalom i treba da se specijalizuje za proizvodnju i izvoz proizvoda kapitalom-intenzivnog karaktera . Komparativna prednost proizlazi ne samo iz produktivnosti države već iz relativne obilnosti faktora proizvodnje

Zemlja koja relativno obiluje radom treba da se specijalizuje za proizvodnju proizvoda radom-intenzivnog karaktera. To znači da zemlja treba da izvozi proizvode radom-intenzivnog karaktera u zamjenu za proizvode kapitalom-intenzivnog karaktera.

Zemlja koja relativno obiluje kapitalom treba da se specijalizuje za proizvodnju proizvoda kapitalom-intenzivnog karaktera. To znači da zemlja treba da izvozi proizvode kapitalom-intenzivnog karaktera u zamjenu za proizvode radom-intenzivnog karaktera.

Prvu empirijsku verifikaciju H-O teorije je izvršio Wassily Leontief 1950. godine na primeru SAD. Ova analiza se smatrala jednom od najpoznatijih u ekonomiji do tada.

Leontief je bio pristalica H-O teoreme i smatrao je da se meĎunarodna razmjena odvija u skladu sa zaključcima navedene teorije, što je želio i empirijski da potvrdi.

Prema Leontiefovom poimanju SAD predstavljaju zemlju u čijoj proizvodnji dominira kapitalom-intenzivni faktor proizvodnje.

Prema tome, testirao je da li teorija raspoloživosti faktora proizvodnje može da se koristi za objašnjenje hipoteze da je SAD izvoz kapitalom intenzivnog karaktera, dok je uvoz radom-intenzivnog karaktera, predstavljen u spoljnotrgovinskom bilansu razmjene sa inostranstvom. Leontiefovo mišljenje se zasnivalo na široko prihvaćenom stajalištu da neke zemlje poput SAD-a raspolažu velikom količinom kapitala, dok druge zemlje kojima nedostaje kapital raspolažu radom. Smatralo se da će zemlja koja raspolaže znatnim količinama kapitala biti efikasnija u proizvodnji proizvoda kapitalom-intenzivnog karaktera, a da će zemlja sa velikom količinom rada biti efikasnija u proizvodnji proizvoda radom-intenzivnog karaktera.

Prema rezulatima njegove studije uvozni supstituti SAD bili su za oko 30 procenata /K / intenzivniji od izvoza SAD. Drugim riječima, izgleda da su Sjedinjene Države izvozile radom /R/ intenzivne proizvode, uvozile kapitalom /K/ intenzivne proizvode. To je suprotno onome što predviĎa Hekšer–Olinov model i postalo je poznato kao Leontijev paradoks.

Jedno od objašnjenja paradoksa je to što je 1947. godina, koju je Leontijev koristio u svom istraživanju, bila odmah nakon Drugog svjetskog rata da bi bila u potpunosti tačna. Leontijev je odgovorio na ovu kritiku ponavljajući svoju studiju 1956. Koristio je input–output tabelu za privredu SAD iz 1947. ali sa podacima o trgovini iz 1951. Ova analiza je pokazala da je izvoz SAD bio za samo 6 procenata R intenzivniji od uvoznih supstituta SAD. Leontijev je smanjio paradoks, ali ga nije eliminirao.

Leontijev paradoks je u osnovi redefinisao HO teoremu uvoĎenjem trećeg proizvodnog faktora tj. sirovina i svih oblika obučenosti radne snage uvećano za još neke faktore poput istraživanja i razvoja / research and development R&D /. Primjera radi pošto SAD imaju razvijen naučno istraživački rad , one izvoze proizvode hemije,farmacije, avioindustrije, kompjutera itd.

Neki od autora uz navedene prednosti navode i menadžerske sposobnosti koje daju prednost u meĎunarodnoj trgovini.

Linderova hipoteza: “Što god je veća sličnost struktura privreda dviju zemalja veća je mogućnost njihove meĎusobne razmjene.”

MeĎinarodna razmjena izmeĎu razvijenih zemalja odvija se zbog sličnosti u ukusima a ne zbog razlike u troškovima proizvodnje.

Linder je tvrdio da je trgovina proizvedenom robom diktirana ne samo troškovima već prvenstveno tražnjom za sličnim proizvodima u mnogim zemljama, koje su sličnog ili istog nivoa razvoja.

Linderova teorija se zasnivala na dva principa: Porastom nacionalnog dohodak po glavi stanovnika, raste i složenost kao i nivo kvaliteta proizvoda kojeg traže stanovnici odreĎene emlje. Nivo sofisticiranosti proizvoda, kojeg traže stanovnici države, je u velikoj mjeri odreĎen nivoom prihoda, tj. veličinom društvenog proizvoda.

Proizvodne kompanije koje proizvode za potrebe društva više posjeduju znanja i informacija o svom domaćem tržištu nego o stranom. Od firmi se ne može očekivati da efikasno snabdijevaju strano tržište, koje se znatno razlikuje od domaćeg, zato što sposobnost, odnosno konkurentnost potiče sa domaćeg tržišta. Logično bi bilo da firma prvo stekne uspjeh i dobije dio tržišta u svojoj zemlji, pa tek onda da se širi na strana tržišta koja imaju sličnu preferenciju tražnje za proizvodima.

Prema Linderu meĎunarodna razmjena industrijskih proizvoda će biti pod uticajem sličnosti tražnje, odnosno sličnosti u preferencijama potrošača.

Najintenzivnija razmjena će biti meĎu onim zemljama koje imaju sličan nivo per capita, odnosno dohotka po glavi stanovnika, pošto izmeĎu njih postoji značajna sličnost u strukturi tražnje. Zemlje koje će se uključiti najviše u trgovinu će biti one koje imaju sličan prihod po glavi stanovnika, jer je za njih veća vejrovatnoća da će doći do preklapanja sličnosti preferencija potražnje za proizvodima. Naprimer, SAD i Kanada imaju približno jednak nivo prihoda po glavi stanovnika, i potrošači u obje zemlje potražuju slične proizvode po složenosti i kvaliteti.

Na primjer, SAD izvozi automobile u Evropu, a istovremeno Evropa izvozi automobile u SAD (kompanija Ford izvozi male porodične automobile iz SAD u Nemačku, dok BMW izvozi sportske automobile u SAD). Pored ovog primjera možemo se poslužiti, takoĎe, drugim primerima koji dobro ilustruju prisutnu zakonitost. Naprimjer, Njemačka izvozi luksuzne automobile u Italiju, Francusku i druge zemlje EU, dok uvozi porodične automobile iz Italije i Francuske, što je u skladu sa zaključcima H-O teorije, odnosno da će doći do trgovine izmeĎu zemalja koje imaju slične preferencije tražnje i slične nivoe dohotka

Prema tome, Linderova teorija, u okviru teorije meĎunarodne trgovine, u dobroj mjeri objašnjava tendenciju intra-industrijske razmjene koja se javlja kada zemlja izvozi i uvozi istu vrstu proizvoda.

Intraindustrijska trgovina nastaje zbog velike meĎunarodne konkurencije koja prisiljava kompanije da se specijalizuju za jedan ili nekoliko vrsta istog proizvoda. Ovo je posljedica tendencije održavanja nižih troškova kao i bolje iskorištenosti istih mašina u proizvodnji. Uslijed te situacije zemlja uvozi one podvrste proizvoda u kojoj nema specijalizacije njene industrije.

Konkurentnost zanači sposobnost zemlje da se uspješno nosi sa ostalim svjetskim ekonomijama u tržišnoj utakmici na svjetskom tržištu.

Ovako posmatrana konkurentnost podarzumijeva niske jedinične troškove nacionalne proizvodnje, realni devizni kurs valute kao i stalne inovacije.

Posljedica uspješne nacionalne konkurentnosti u principu podarzumijeva pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu zemlje.

Prosperitet nacije se stvara, a ne nasleĎuje. Razvoj ne dolazi kao posljedica prirodne

obdarenosti države, već iz njene ukupne raspoložive radne snage i uspješno voĎene monetarne i fiskalne politike (kamata stopa ili devizni kurs nacionalne valute.

Konkurentnost jedne zemlje zavisi od veličine kapaciteta industrije da sprovodi inovacije i poboljšanja. Na taj način kompanije stiču prednost nad ostalim svjetskim konkurentima. Da bi bile konkurentne kompanije moraju imati jake domaće rivale, nestrpljive dobavljače u svojoj zemlji i zahtjevne lokalne potrošače.

Konkurentska prednost se podržava i stvara kroz veoma lokalizovan proces. Konkurentskom uspjehu doprinose nacionalne vrijednosti, kultura, ekonomska struktura, industrijska prošlost.

Porter je dokazivao da inovacije pokreću i podržavaju konkurenciju.

Četiri su osnovna faktora Porterovog dijamanta. Sva četiri su promjenjivi i meĎusobno zavisna.

Raspoloživost nacionalnih faktora za proizvodnju / ljudski resursi, kapital, fizički resursi, infrastruktura itd / odreĎuje sposobnost zemlje da uspješno može da konkuriše u odreĎenoj industriji. Porter kaže da su ovi faktori proizvodnje veoma bitni za odreĎivanje trgovine, mada oni nisu jedini izvor konkurentnosti, kako su to predstavljale klasična ili teorija raspoloživosti faktora proizvodnje. Za Portera je najbitnija sposobnost nacije ili zemlje da neprestano stvara, poboljšava i razvija svoje faktore (poput kvalifikovanog rada) što je bitnije od početne raspoloživosti resursima za proizvodnju jedne zemlje.

Firma se mora suočiti sa konkurencijom na svom domaćem tržištu. Veća je vjerovatnoća da će uspejšni konkurenti biti one firme koje ostanu i napreduju na veoma konkurentnom i zahtjevnom domaćem tržištu. Porter kaže da je karakteristika tržišta a ne njegova veličina najbitnija u promovisanju stalne konkurentnosti firme. Porter pod karakteristikama tržišta podrazumjeva zahtjevne potrošače.

Ova komponenta podrazumijeva konkurentnost izmeĎu svih povezanih industrija i dobavljača firme. Firma koja radi u okviru odreĎene grupe povezanih firmi i industrija ostvaruje i održava prednost kroz slične poslove, zatim blizinu dobavljača i savremenost proizvoda i toka informacija. Stalna i prostorno bliska interakcija je uspješna ako se ne odvija samo kao rezultat realne fizičke blizine, već takoĎe i kroz spremnost firmi da rade na njoj.

Ovo su uslovi u zemlji porijekla koji ili sprečavaju ili pomažu stvaranje, ili održavanje meĎunarodne konkurentnosti firme. Porter smatra da nijedna strategija, organizacija ili menadžerska forma nije univerzalnog

karaktera, tj. nepromjenljiva. To zavisi od pogodnosti i fleksibilnosti uslova koji u odreĎenom momentu važe za odreĎenu industriju u datoj zemlji (uticaj vladinih mjera i slučajnosti).

Po pravilu ne smije imati svoje favorite. Ovo u praksi znači ne favoriziranje odreĎenih grana ekonomije u razvoju zemlje.

Po Porterovom shvatanju nosioci meĎunarodne razmjene su velike, posebno transnacionalne kompanije. Njihova prednost na meĎunarodnom tržištu proizilazi prvenstveno iz inovacija koje donose prednosti u produktivnosti proizvodnje, što se brzo primjećuje na svjetskom , danas globaliziranom tržištu.

Tehnologija u dvadeset i prvom vijeku predstavlja glavni izvor konkurentnosti. To se posebno odnosi na firme koje egzistiraju u oblasti visokih tehnologija.

Najnovija naučna otkrića rezultiraju procesima koji smanjuju troškove i proizvodu daju potrebnu konkurentsku prednost.

Naglasimo kako inovacija nije samo primjena najnovijih naučnih otkrića već je ona složen proces koji uključuje primjenu naučnih, tehnoloških, komercijalnih finansijskih i organizacijskih aktivnosti.

Evropska unija kroz strategiju Pametna Evropa 2020 posebno podstiče slijedeće ciljeve :

- povećanje zaposlenosti,

- jačanje istraživanja i inovacije,

- smanjenje siromaštva, energetska nezavisnost, znanje.

Program za konkurentnost i inovativnost CIP predstavlja polugu za podsticanje nivoa konkurentnosti evropskih proizvoĎača.

Dolazak u posjed najnovije tehnologije, pronalazak, razni dogaĎaji na meĎunarodnom tržištu na koje firma učesnik ne može uticati

Protekcionizam potiče od latinske reči „protegore” što znači pokriti, zakloniti ili zaštititi.

Protekcionizmom se označavaju ekonomske mjere kojima jedna država pokušava ograničiti plasiranje stranih proizvoda na domaćem tržištu. Te mjere se nalaze u domenu strateške trgovinske politike i njihov cilj je po pravilu poboljšavanje domaćih proizvoda, unapreĎenje i razvoj pojedinih privrednih grana.

Začeci protekcionizma vezuju se za najrazvijenije zemlje svijeta, kao što su SAD i Njemačka, u prvoj polovini XIX vijeka. Osnovni cilj uvoĎenja protekcionizma ovih zemalja je bio da se suprotstave najezdi jeftine robe iz razvijene Engleske.

List je svoje poglede izložio u više djela, od kojih je najpoznatije Nacionalni sistem političke ekonomije. Kao teoretičar protekcionizma, List polazi od toga da svaka zemlja, odnosno njeni potrošači moraju da žrtvuju sadašnje koristi da bi u budućnosti sa razvojem svojih proizvodnih snaga mogli imati veće i trajne prednosti.

On je želio da (po uzoru na protekcionizam u SAD-u)u Centralnoj Evropi doĎe do stvaranja šire slobodne carinske zone pod okriljem Njemačke. Tako bi se i Nemačka, zahvaljujući politici carinske zaštite, ubrzano privredno razvila i bila sposobna za ravnopravno partnerstvo sa Engleskom.

Šta štititi? – Po Listu treba štititi industrije u razvoju, i to one koje imaju šanse da budu u budućnosti konkurentne. O tome se mora voditi računa već u vrijeme zasnivanja nove industrije. On smatra da „onaj narod koji se bavi poljoprivredom sličan je pojedincu kome nedostaje jedna ruka. Narod koji je prinuĎen da u meĎunarodnoj trgovini razmjenjuje poljoprivredne za industrijske proizvode može se poistovetiti sa individuom sa jednom rukom, koja se još poštapa jednom tuĎom ruko“. MeĎutim, List je bio samo za zaštitu onih industrija koje imaju razvojne šanse.

Koliko štititi? – Intenzitet zaštite, po Listu, treba da bude odmjeren i ne smije prelaziti 25% uvozne cijene. U protivnom bi zaštićene industrije postale „razmažene“, ne bi se borile za produktivnost, pa bi i to trajno išlo na štetu domaćih potrošača.

Koliko dugo štititi? – Prema Listu za pokretanje nove industrije postoje brojni razlozi. Zaštita se uvodi jedino ako zato postoje realni uslovi. Ona najviše može iznositi do 30 godina. Privredu i stanovnike zemlje, koja bi morala da računa sa dugoročnijom zaštitom, to bi koštalo veoma skupo pa se takva investicija ne bi isplatila.

Protivnici protekcionizma navode argumente da svaki protekcionizam izaziva i recipročne mjere potencijalnih trgovinskih partnera, i da je na kraju ipak domaća privreda najviše pogoĎena takvim mjerama. Oni zahtijevaju globalnu i slobodnu trgovinu i zagovaraju ne upotrebu svih ekonomskih instrumenata na samom tržištu.

Iz ovoga zaključujemo da protekcionizam nije dobra ekonomska politika. Slobodna trgovina proširuje nivo meĎunarodne trgovine, što dovodi i do povećavanja proizvodnih i potrošnih mogućnosti svake zemlje. To pozitivno utiče na životni standard stanovnika te zemlje.

Zaštita interesa domaćih radnika;

Strateški razlozi;

Prevencija ili eliminisanje deficita platnog bilansa itd.

1. carine,

2. kvote,

3. embargo,

4. devizna kontrola

5. nevidljive uvozne barijere

Carinu možemo najjednostavnije definisati kao dažbinu koju nameće država prilikom uvoza, izvoza ili tranzita odreĎenih roba kroz njenu teritoriju.

Polazeći od prezentirane definicije možemo izvršiti i najosnovniju podjelu carina

na:

- carina na uvoz, izvoz ili tranzit robe;

- s obzirom na svrhu uvoĎenja, možemo reći da postoje carine zaštitnog, fiskalnog, preferencijalnog antidampinškog, kompenzatornog itd. karaktera;

vezano za način uvoĎenja (odreĎivanja) carinskih osnovica

imamo:autonomne, ugovorne, diferencijalne itd. carine;

- s obzirom na način obračuna, odnosno načina naplate, postoje:

carine na procentualnoj osnovi, / As valorem / carine na paušalnoj osnovi, kombinovane carine. - Vezano za način donošenja i vrijeme trajanja,

postoje i tzv. sezonske carine čiji je cilj zaštita sopstvene privrede u odreĎenom vremenu – sezoni.

Efekat carine na potrošnju mjeri uticaj koji carina ima na potrošnju konkretnih dobara

Zaštitni efekat carine mjeri porast domaće proizvodnje odreĎene robe koji nastaje kao rezultat uvoĎenja carine na uvoz te robe.

Fiskalni efekat carine pokazuje koliki fiskalni prihod država ostvari uvoĎenjem carine.

Redistributivni efekat mjeri preraspodjelu dohotka od potrošača ka proizvoĎačima

Fiskalna carina se koristi da bi povećala prihode države.

Zaštitna carina štiti domaću privredu od inostrane konkurencije.

Na prikazanom grafikonu možemo vidjeti efekat od uvozne carine na domaću ekonomiju. U zatvorenoj ekonomiji bez trgovine vidjećemo ekvilibrijum ili ravnotežu u presjeku krive ponude i potražnje (tačka B), cijena prihoda je 70 dolara i autput Y*. U ovom slučaju potrošački višak će biti jednak u području unutar tačaka A, B, i K, dok je proizvoĎački višak predstavljen u području tačaka A, B, i L. Kada uključimo slobodnu meĎunarodnu trgovinu unutar datog modela upoznaćemo novu krivu ponude označenu kao SW. Ova kriva stvara pretpostavku da meĎunarodna ponuda proizvoda ili usluga je perfektno elastična i da svijet može proizvoditi skoro do neograničene količine po datoj cijeni

Kao i druge dadžbine i carine dovode do gubitka u kupovnoj moći stanovništva. U slučaju carine ovaj gubitak iznosi:

Gubitak u potrošačkom višku koji nije kompenzovan dobitkom u fiskalnim prihodima, plus dobitak u proizvoĎačkom višku. Zato je ovaj gubitak jednak zbiru zaštitnog efekta carine i efekta koji carina ima na potrošnju.

Kada velika zemlja uvodi carine , njena tražnja za uvoznim robama opada, svjetska cijena proizvoda obično pada. Ukoliko se ovo dogodi i ukoliko je cijena izvoza velike zemlje nepromjenjena, odnosi razmjene te zemlje sa svijetom se popravljaju. Ovo se označava kao efekat carine na odnose razmjene.

Kontigenti predstavljaju tačno odreĎene količine robe u količinskom ili vrijednosnom smislu koja se u odreĎenom vremenskom periodu može izvesti ili uvesti u jednu zemlju.

Na ugovorne (konvencionalne) i autonomne oblike. Pod prvim pojmom podrazumijevamo sklapanje bilateralnih trgovinskih sporazuma u kojima ugovorne strane dogovaraju liste roba koje će se razmjenjivati čime se stvara mogućnost nastajanja ravnoteže u meĎusobnom robnom prometu i plaćanjima. Pod pojmom autonomnih kontigenata podrazumijevamo odluke koje samostalno, dakle bez dogovora sa drugima, donosi jedna zemlja u odnosu na druge učesnice u meĎunarodnom robnom prometu.

Osim navedene opšte podjele kontigenata možemo reći kako se u meĎunarodnoj praksi i teoriji susreće još jedna podjela i to na:

- globalno i carinsko kontigentiranje.

Pod globalnim kontigentiranjem podrazumijevamo takav metod definisanja vanjsko- trgovinskih tokova po kojem se stranim izvoznicima i domaćim uvoznicima ostavlja sloboda realizacije isporuke, odnosno nabavke kontigentirane robe.

OMA (orderly marketing agreement),

- VER (voluntary export restraint),

- MFA (the multifiber arrangement).

OMA predstavlja sporazum zaključen izmeĎu zemalja učesnica u meĎunarodnoj trgovini o ograničenju robe koja će se izvoziti, odnosno uvoziti.

VER je sporazum koji zaključuje jedna država sa odreĎenom industrijskom granom u drugoj državi o dobrovoljnom ograničenju izvoza te industrijske grane u državu koja je sa njom zaključila VER sporazum. S obzirom na ≪dobrovoljnost≫ sklapanja i izvršenja ovog sporazuma, ova ograničenja nisu sankcionisana od strane WTO.

Glavne razloge subvencioniranja domaće, posebno poljoprivredne proizvodnje od strane vlada, svodimo na tri osnovna odgovora:

- da bi se na taj način osigurala dovoljna količina hrane iz domaćih izvora,

- da bi se domaći poljoprivrednici zaštitili od raznih vremenskih nepogoda, te posebno uticaja svjetskih cijena na domaće tržište,

- da bi se na selu u poljoprivredi sačuvao dovoljan broj radnih mjesta za ruralno stanovništvo.

a. Uvozne takse. Uvode se na odreĎene robe i pod različitim izgovorima. Imaju djelovanje slično djelovanju carina pa se može reći kako se primjenjuju, naplaćuju, te imaju slične efekte kao i carine.

b. Porez na promet. Primjenjuje se u većim stopama na uvoznu robu, pogotovo luksuznog karaktera.

c. Insistiranje na kupovini isključivo domaće robe. Ovo je posebno prisutno u nabavkama, na primjer, javnog sektora pri čemu se opravdanja za donošenjem ovakvih mjera pravdaju potrebama jačanja domaće ekonomije ili tzv. ekonomskim patriotizmom. Nerijetko se u slučajevima raspisivanja velikih državnih tendera za nabavke odreĎenih roba daje otvorena podrška ovakvim stavovima bez obzira na prednosti koje na tim konkursima ima roba koja dolazi iz uvoza.

d. Avansni depoziti kod uvoza roba. Država uvodi ovakve mjere opet pod različitim izgovorima primoravajući domaće uvoznike da generalno ili samo za pojedine vrste robe uplaćuju odreĎen postotak novca koji u vidu avansa leži odreĎeno vrijeme na za to odreĎenim računima

Razne tehničko-zdravstvene procedure. Ovim mjerama se odugovlači ili onemogućava, bar za odreĎeno vrijeme, uvoz odreĎenih roba sa odreĎenih teritorija.