Metodologija Naucno Istrazivackog Rada Skripta
-
Upload
monika-radetic -
Category
Documents
-
view
2.034 -
download
39
Transcript of Metodologija Naucno Istrazivackog Rada Skripta
Prof. dr Velimir Sotirović Prof. dr Živoslav Adamović
METODOLOGIJA
NAUČNO - ISTRAŽIVAČKOG
RADA II dopunjeno izdanje
Univerzitet u Novom Sadu
Tehnički fakultet “Mihajlo Pupin”
Zrenjanin, 2005. god.
N A U K A
P R A K S A
Prof. dr Velimir Sotirović
Prof. dr Živoslav Adamović
METODOLOGIJA NAUČNO – ISTRAŽIVAČKOG RADA
Izdavač: Univerzitet u Novom Sadu Tehnički fakultet “Mihajlo Pupin” u Zrenjaninu
Za izdavača: Prof. dr Velimir Sotirović, dekan Recenzenti: Prof. dr Kosta Voskresenski Prof. dr Duško Letić
Lektor i korektor: Mirjana Adamović, dipl.ing Dejan Adamović, dipl. Ing.
Računarska obrada: dipl. Ing. Dejan Adamović Mr Dijana Karuović Vladimir Milićević
Likovno rešenje korice: Vladimir Karuović
Format: B5 Tiraž: 300 primeraka Odlukom Naučno-nastavnog veča Tehničkog fakulteta “Mihajlo Pupin” u Zrenjaninu od 12.01.2005 odobreno je objavljivanje drugog izdanja ove knjige. CIP – Katalogizacija u publikaciji Biblioteke Matice srpske, Novi Sad ISBN 86-80711-80-2 ADAMOVIĆ, Živoslav SOTIROVIĆ,Velimir Metodologija naučno-istraživačkog rada – Zrenjanin; Tehnički fakultet “Mihajlo Pupin”, 2005 – 189 str. Ilustr. (Biblioteka Udžbenici/ Tehnički fakultet “Mihajlo Pupin”; 2005/2006, br.49) Tiraž:300 Bibliografija: 152-154
7
Ljudi koji smatraju da se bave naučno-istraživačkim radom, a ne rade istraživačke projekte i ne objavljuju knjige i radove, najčešće nemaju šta da kažu.
V. Sotirović Ž. Adamović
Treba zauvek odbaciti pomisao da se piše bez ispravki.
Prerađivati tri ili četiri puta – i još je malo.
Lav Tolstoj
Sve važne ideje u nauci rođene su iz dramatičnog sukoba između stvarnosti i naših pokušaja da je shvatimo.
N.Viner
Naučnik može iznenada da ugleda svetlost, ili pre prvi treptaj svetlosti, ali samo posle dugog i neprekidnog razmišljanja.
L.Infeld Ne postoji ni jedna dimenzija čovekove egzistencije koja bi mogla da se odvoji od istraživanja, a da samim tim ne izgubi svoja savremena vrednosna obeležja.
Ž.Adamović V.Sotirović
8
SADRŽAJ
PREDGOVOR………………………………………………………………………………...……..12
1.0 ULOGA ISTRAŽIVANJA.................................................16
1.1. Pojmovni aparat nauke................................................16
1.2. Nauka i metodologija..................................................17
1.3. Zadaci i ciljevi istraživanja...........................................22
1.4. Model istraživanja......................................................25
1.5. Naručivanje istraživanja..............................................26
1.6. Intelektualno majstorstvo............................................27
1.7. Gradacija nivoa naučnog saznanja..................................30
1.7.1. Nivoi naučnog saznanja........................................30
1.7.2. Naučna deskripcija.............................................32
1.7.3. Naučna klasifikacija i tipologizacija.........................23
1.7.4. Naučno otkriće..................................................33
1.7.5. Naučno objašnjenje............................................35
1.7.6. Naučno predviđanje............................................36
1.8. Teorija i hipoteze.....................................................38
1.8.1. Vrste naučnih teorija..........................................38
1.8.2. Osnovanost hipoteza...........................................40
1.9. Vrste naučnih zakona.................................................41
1.10. Nauka i praksa..................................................43
2.0 METODE ISTRAŽIVANJA...............................................44
2.1. Opšte napomene......................................................44
2.2. Posebne naučne metode i postupci................................47
2.2.1. Analitičko-sintetička metoda.................................47
2.2.2. Metoda apstrakcije i konkretizacije.........................50
9
2.2.3. Metoda apstrakcije i specijalizacije.........................51
2.2.4. Metoda klasfikacije............................................52
2.2.5. Metoda dedukcije i indukcije................................54
2.3. Opšte naučne metode.................................................56
2.3.1. Metoda modelovanja..........................................56
2.3.2. Statistička metoda.............................................94
2.3.3. Analitičko-deduktivna metoda...............................97
2.3.4. Metoda crne kutije.............................................98
2.4. Metode istraživanja, tehnike i postupci...........................104
2.4.1. Naučno posmatranje..........................................104
2.4.2. Naučni eksperiment...........................................106
2.4.3. Naučno ispitivanje............................................111
2.4.4. Informatička metoda.........................................115
2.4.5. Metoda analize sadržaja.....................................117
2.4.6. Metoda studije slučaja.......................................118
2.5. Metode i tehnike za projektovanje i upravljanje...............119
2.5.1. FTA, FMA i FMECA metode..................................119
2.5.2. Dijagram toka.................................................120
2.5.3. Poređenje osobina............................................121
2.5.4. Dijagram sličnosti i dijagram stabla.......................122
2.5.5. SPC metode....................................................123
2.5.6. Taguchi metoda...............................................124
2.5.7. Dijagram rasipanja...........................................125
2.5.8. Metode QFD i AZG............................................126
2.5.9. Sakupljanje ideja.............................................121
2.5.10. Ishikawa dijagram…………...................................129
2.5.11. Analiza upotrebnih vrednosti sistema...................130
2.5.12. Analiza stabla odlučivanja................................132
2.5.13. Analiza polja uticaja……................................…134
10
2.5.14. PARETO ili ABC dijagram..................................134
2.5.15. SWOT analiza............................................136
2.5.16. Metode planiranja......................................137
3.0 STRUKTURA ISTRAŽIVANJA.......................................140
3.1. Sistemski pristup....................................................140
3.2. Naslov projekta......................................................142
3.3. Uvodni deo...........................................................142
3.4. Činioci metodološkog koncepta...................................142
3.4.1. Problem istraživanja.....................................144
3.4.2. Predmet istraživanja.....................................144
3.4.3. Cilj istraživanja...........................................145
3.4.4. Hipoteze u istraživanju..................................146
3.4.5. Način istraživanja.........................................152
3.4.6. Naučna i društvena opravdanost istraživanja........154
3.5. Analiza podataka i zaključivanje.................................155
3.6. Prezentovanje rezultata istraživanja............................156
3.7. Rezime................................................................157
3.8. Zaključci..............................................................157
3.9. Bibliografija..........................................................158
3.10. Prilozi...............................................................158
3.11. Upravljanje projektima u preduzeću..........................159
4.0 UČENJE O ISTINAMA I POGREŠKAMA.............................181
4.1. Problem istine.......................................................181
4.2. Problem pogrešaka.................................................182
5.0 STUDIJA INFORMACIJA I KOMUNIKACIJA........................188
5.1. Raspoložive informacije...........................................188
5.2. Komunikacije........................................................189
6.0 ISTRAŽIVANJE I TEHNIČKI RAZVOJ...............................192
6.1. Faze razvoja...........................................................192
11
6.2. Integracija.............................................................194
6.3. Kadrovi – intelektualni kapital .....................................194
6.4. Komunikacioni sistemi u procesu odlučivanja....................196
7.0 STATISTIČKE METODE U NAUČNO-ISTRAŽIVČKOM RADU......???
8.0 STRUKTURA ZAVRŠNIH RADOVA – FINALIZACIJA ISTRAŽIVANJA I
STVARALAŠTVA...........................................................203
8.1. Struktura rada.........................................................203
8.2. Tehnologija............................................................208
9.0 UPUTSTVA ZA PRIJAVU MAGISTARKIH TEZA I DOKTORSKIH
DISERTACIJA…………………………………………….............................213
10.0 LITERATURA...........................................................230
12
PREDGOVOR
Ova knjiga je presek predmetnog sadržaja i predstavlja posebno
rešenje u predmetnoj oblasti, jer je, prvenstveno namenjena onima
koji se prvi put susreću sa naučno-istraživačkim radom, a nisu do sada
bili u prilici da nabave bolju literaturu. Ona je, pre svega, priručnik
koji može istraživača – početnika da usmeri na metode i postupke
istraživanja, da studentima na poslediplomskim studijama pomogne pri
izradi završnih radova. Knjiga je i vodič koji pobuđuje i motiviše
istraživače.
Naučno–istraživački rad je znatno komplikovaniji od drugih
aktivnosti čoveka, jer se ne radi o organizaciji radnog mesta ili
pogona, već o organizaciji koja treba da usmerava kreativnu misao
čoveka, a najčešće se radi o organizaciji upravljanja sopstvenim
intelektualnim sposobnostima.
Istraživanje i razvoj odlučujuće utiču na rast, strukturu i snagu
privrede svake zemlje. Povećanje efikasnosti naučno-istraživačkog rada
i tehničkog razvoja je bitan i odlučujući preduslov za povećanje
uspešnosti privrede i društva u svim segmentima ljudske aktivnosti.
Pored ovoga, značajnu ulogu ima pristup upravljanju u
preduzećima koja žele da se razvijaju uz pomoć istraživačkog rada.
Zbog toga je potrebno da se izučavaju i karakteristike ovog pristupa, a
one su: izraženi lični interesi, individualizam, težnja ka brzoj karijeri,
specijalizacija, materijalna motivacija iznad moralne, nepostojanje
identifikacije sa preduzećem i poštovanje hijerahije u odlučivanju.
13
Autori su pokušali da obrade problematiku metodologije
istraživanja tj. opšte i posebne naučne metode saznanja. Obrađena su
pitanja: analize–sinteze, generalizacije i apstrakcije, indukcije i
dedukcije, klasifikacije, dokazivanja i opovrgavanja.
Naravno, da je dalja razrada navedenih metoda i učenja teorija i
shvatanja nužna naročito u oblastima posebnih naučnih metodologija u
pojedinim naukama.
Raspodela prvog izdanja ove knjige za kratko vreme potvrdila je
ranija mišljenja da je potreba ove knjige u akademskoj sredini
neophodna.
Radnici i studenti, pogotovo početnici, tj. oni koji žele da se
bave naučnoistraživačkim radom, osim naukologije (traganje za istinom
o nauci koja je predmet istraživanja i kritike) i metodologije, treba da
poznaju osnovna pravila i principe izrade naučnog dela. Nužno je
pravilno se postaviti prilikom raščiščavanja različitih nedoumica najpre
oko izbora teme naučnog dela (članka, monografije, magistarske teze,
doktorske disertacije itd.), zatim postavljanja radne hipoteze,
prethodnog plana i programa (projekata) istraživanja, kao i
prikupljanja, studiranja, klasifikovanja i obrade literalne građe i
činjeničnog materijala.
U pripremanju teksta ove knjige, autori su imali koncepcijsku
pomoć koji su crpli iz objavljenih knjiga profesora: Bogdana Šešića,
Dobrivoja Mihailovića i Dušana Simića, kao i mnogih autora iz
inostranstva koji su naznačeni u popisu korišćene literature. Pored
ovoga, i bavljenje naučno-istraživačkim radom u praksi autora je
delimično doprinelo da se neke definicije i stavovi prilagode, pre
svega, tehničkim istraživanjima.
14
U dugogodišnjem druženju sa studentima autori su primetili da se prave
stalne greške u izradi seminarskih, diplomskih, magistarskih i
doktorskih radova. Sve te greške mogu se svrstati u logičke,
metodološke i jezičko-stilske prirode. Zato su se autori opredelili da
najpre izlože svoj stav o nauci, zatim da kratko definišu osnovne
metode istraživanja, strukturu istraživanja i način pisanja završnih
radova na redovnim i poslediplomskim studijama.
Knjiga može biti korisna istraživačima u institutima, u privredi,
kao i iskusnim rukovodiocima naučnoistraživačkih organizacija i
privrednih preduzeća.
Autori su zahvalni recenzentima knjige na korisnim sugestijama
u koncipiranju sadržaja materije.
U Zrenjaninu AUTORI
marta 2005. godine Prof. dr Velimir Sotirović
Prof. dr Živoslav Adamović
15
16
1.0. ULOGA ISTRAŽIVANJA
1.1. POJMOVNI APARAT NAUKE
Aparat nauke čine:
- pojmovi (misao o nekom predmetu objektivne stvarnosti; plod iskustava i logičkog mišljenja kojim se uočavaju bitna obeležja u odnosu stvarnog ili zamišljenog predmeta sa drugim predmetima);
- termin odnosno reč ili simbol predstavlja govorni izraz pojma (pojam i reč se ipak razlikuju, jer je termin akustična ili vizuelna predstava, dok je pojam misao);
- iskaz je svaki sklop reči i simbola, kojim se saopšatava neka misao;
- stav je naziv za svaki smisaoni iskaz pretpostavljene saznajne vrednosti, odnosno istinitosti ili lažnosti;
- sud predstavlja iskaz odnosno stav određenog predmetnog smisla i određene saznajne vrednosti;
- zaključak je rezultat nasnažnijeg i najvišeg oblika logičnog mišljenja;
- kategorije su najopštiji pojmovi kojima se označavaju pojedinačni predmeti i objektivna stvarnost u celini;
- aksiomi sačinjavaju pojmovne stavove izvornog karaktera, očigledne istine, koje u nauci često imaju ulogu polazne osnove;
- postulati predstavljaju pojmovne sudove koji se u nauci tretiraju kao sadržajno i logički istiniti, i ako se poput aksioma, njihova istinitos ne dokazuje;
- hipoteze su naučni stavovi složene prirode koji se izvode na osnovu nekih jednostavnijih stavova.
17
1.2. NAUKA I METODOLOGIJA
Svako istraživanje doprinosi da se sistematizuje i proveri naučno
ili neko drugo saznanje o nekim pojavama i ponašanjima. Tako se
dobijaju i naučni rezultati koji se uzimaju iz poznatih i nepoznatih
činjenica i utvrđuje pravilnost i zakonitost pojava koje se događaju u
prirodi, društvu i samom čoveku. Čovek stalno pomera svoje ciljeve i
granice svojih htenja.
Nauka pored logičkih principa uključuje i pravila koja se
podrazumevaju pod metodologijom istraživanja. Tako, nauka
ujedinjuje teoriju i praksu i jedinstvo teorije i metode, stvarajući
puteve za dolazak do naučnih saznanja. Nauka je pozvana da obezbedi
rastuće materijalne i duhovne potrebe čoveka. Ona stavlja čoveka u
prvi plan, polazi od čoveka i vraća se čoveku.
Analiza svake nauke pokazuje da je nauka sistem učenja,
teorija, teorema, principa i osnovnih pojmova u određenoj oblasti
predmeta ili pojava koji se istražuju određenim naučnim metodama, a
oslanjaju se na izvesne praksom utvrđene činjenice.
U osnovi svake nauke krije se izvestan broj osnovnih pojmova
koji su toj nauci nedefinisani i neprotumačeni. Recimo, u kvantnoj
fizici osnovni pojmovi su “kvantum dejstva”, “mikro čestica” itd.
Drugi osnovni faktor svake nauke jeste izvestan broj osnovnih
stavova koje shvatamo bilo kao principe bilo kao aksiome [26].
18
Iz osnovnih pojmova principa i aksioma izvode se teoreme.
Teoreme su složeniji stavovi koji se mogu izvesti iz osnovnih stavova.
Nauka je disciplina koja ne miruje, neprekidno se u njoj
dešavaju promene: otkrivaju se nove materije, novi objekti, nove
osobine postojećih materija, novi zakoni, ali ni tako retko da neki
zakoni koji su bili u primeni decenijama, ne važe ili samo delimično
važe [25]. Svaka nauka nosi u sebi deo filozofije.
A. Ajnštajn označava nauku “kao neprekidni viševekovni rad da
se pomoću određenog sistema misaono povežu uočene pojave realnog
sveta”.
Od značaja za nauku i naučne pojmove našeg sveta je znanje
kako se uči i kojim se uči, koje se može izraziti iskazima. Uz pomoć
jezika subjektivno znanje se može učiniti eksplicitnim, može se ispitati
i revidirati. Jezik je u biti intersubjektivan, što znači da razni ljudi
jednog jezičkog područja priznaju jezičko izražavanje sa istim
značenjem [19].
Statičko stanje nauke karakterišu:
- sistem akumuliranog znanja i iskustva predhodnih generacija,
- proverljivost činjenica, i
- mogućnost reprodukcije činjenica.
Dinamičko stanje nauke karakterišu:
- nauka kao dinamički sistem (razvojnost, vek života
određenog sistema znanja i drugo),
- istraživanje kao aktivnost ljudskog duha na unapređenju
nauke, i
- naučno saznanje kao rezultat ili proizvod istraživanja.
19
Pod naukom se podrazumeva skup metodski stečenih, sistemski
sređenih saznanja u nekom istorijskom trenutku iz nekog područja ili
aspekta stvarnosti, sa ciljem da se stvaralački objasne pojave iz tog
područja, predvide njihove promene u budućnosti ili da se stvore uslovi
u kojima se delovanjem na proučavane pojave mogu ostvariti određeni
fenomeni.
Osnovna polazišta i karakteristike nauke i naučnih disciplina
prikazane su na slici 1.1. .
Slika 1.1. Osnovna polazišta nauke i naučnih disciplina
N A U K A
1. Polazišta
2. Karakteristike
- objektivnost - pouzdanost - preciznost - racionalnost
- društveni karakter - jedinstvo teorije i prakse - diferencijacija i integracija - dinamički karakter - sličnost u razvojnim fazama - težnja ka formalizaciji
20
U daljem tekstu daje se šema objašnjenja šest naučnih glavnih
grupa (slika 1.2.), odnosno kraći opis tehničkih nauka.
Slika 1.2. Glavne naučne grupe
Tehnika je umeće znanja, koje je upravljeno na stvaranje i
proizvodnju, ali nije puko naučena, nego predstavlja ogled u osnovu, u
zašto i kako. Po Arisotelu tehnika se nalazi između iskustvenog znanja i
empirija i osnovnog znanja odnosno nauke koja nije potkrepljena
iskustvom, epistem.
N A U Č N E G R U P E
1. Formalne nauke
2. Prirodne nauke
3. Socijalne nauke
4. Duhovne nauke
5. Informatičke nauke
6. Tehničke nauke
- matematika - mat. logika - teoretska kibernetika
- sociologija - antropologija
- objasniti - razumeti
21
Savremeno shvatanje tehnike sadrži duplo značenje između
teoretske nauke i prakse. Tehnika se označava kao primenjena prirodna
nauka. S jedne strane je savremena tehnika naučna, a s druge strane
nauka sve više postaje tehničkom. Naučni eksperimenti postali su
sveobuhvatni tehnički projekti.
Metodologija kao deo logike, ima svoj predmet, a to je metod
naučnog saznanja, tj. put dolaska do tog saznanja. Ona treba da
otkrije, opiše i objasni metode naučnog saznanja. Metodološka
saznanja se razvijaju na osnovu metodoloških iskustava sprovedenih
istraživanja [3,4].
Metodologiju (kao nauku o metodi) čine sledeći delovi:
- logički deo (bavi se logičkim pravilima, kriterijumima,
kategorijama, normama i dr.),
- epistimološki deo (činioci naučne discipline i odgovarajući
instrumenti), i
- naučno strategijski deo (potrebe, mogućnosti i problemi
naučnog razvoja).
Metod je način istraživanja koji se može primenjivati u nekoj
nauci. On može biti samo zamišljen, projektovan, a ne realizovan.
Obično se shvata kao način na koji se u nauci dolazi do saznanja o
predmetu koji on proučava.
Naučni metod je primena teorije (principa, norme pravila) i
raznih praktičnih postupaka u naučno-istraživačkom radu da bi se
otkrila i izložila određena istina o nekom predmetu istraživanja.
Metodička nauka o metodoma nastave uopšte i pojedinih
nastavnih predmeta (specijalna metodika) se bavi zadacima
sadržajima, oblicima i nastavnim metodama pojedinih predmeta
22
nastave. Metodičar je istraživač u svom radu koji se strogo pridržava
određenih nastavnih ili naučnih metoda.
1.3. ZADACI I CILJEVI ISTRAŽIVANJA
Ljudsko društvo neprekidno diferencira postojeće i formira nove
oblasti.
Istraživanje predstavlja jednu od egzistencijalnih oblasti ljudske
delatnosti. Istraživanje se mora postaviti kao integralni deo života i
rada, a potom da se definišu funkcije, da se trasiraju pojave i
evoluacija istraživanja i stvaralaštva.
Rezultati nauke treba da budu dostupni svim ljudima. Naravno
da to nije uvek slučaj, jer postoje i zloupotrebe naučnih rezultata.
Istraživanja moraju, pre svega, preko svojih rezultata da postanu
saveznik ljudskog društva i čoveka samog u postizanju najvažnijih
ljudskih željenih ciljeva. Ona treba da se rađaju iz ljudskih problema
za boljim, zdravijim i srećnijim životom na planeti. Za sprovođenje
istraživanja treba da postoji i ljudska sklonost da probleme rešava.
Istraživanje nije nikad završeno, to je traženje istine, što je podstrek
koji čini čoveka jedinstvenim.
Znači zadaci istraživanja su mnogostruki i složeni, jer treba,
pored svega, da koriste i širinu ljudskog iskustva, a da im ciljevi budu
usmereni ka blagostanju čoveka. Naravno, ostvarenje želja pojedinaca,
podrazumeva da te želje nisu u suprotnosti sa željama drugih.
Progres je, takođe, cilj istraživanja i manifestuje se čovekovim
nastojanjima da više razume, da više zna, da bude oslobođen teškog
posla, da poveća zadovoljstva i drugo.
23
Osnovna uloga istraživanja je:
- verifikacija postojećih istraživanja,
- proširivanje postojećih istraživanja, i
- postavljanje novih naučnih zakona, teorija, hipoteza...
Potpuna ( integralna ) istraživanja su ona koja treba često
primenjivati, jer ona u punom smislu tog pojma, imaju njegovu logičku,
epistimološku i tehničku dimenziju.
Podela istraživanja na vrste je različita. Zato što se dolazi do
različitih stanovišta. To nije pogrešno, ali uslovljava nesporazume u
praksi istraživanja.
Prema cilju i ulozi istraživanja mogu biti:
1. ona koja proveravaju ( verifikatorna ),
2. ona koja otkrivaju ( heuristička ), i
3. ona koja otkrivaju i proveravaju ( mešovita ).
Pored ovoga, istraživanja mogu biti teorijska ( sadržaj im je
teorijske prirode ) i empirijska ( rešavaju konkretne probleme i
doprinose saznajnoj moći nauke ). Sa stanovišta funkcije istraživanje
može biti fundamentalno i primenjeno ( operativno ). Kada se govori o
razlikama između fundamentalnih i primenjenih ( aplikativnih )
istraživanja, mi ne mislimo da jedna izlazi iz domena vrednosti za
čoveka, odnosno iz domena praktične primene, dok je druga u
neposrednoj vezi sa njim i njegovim praktičnim potrebama [20].
Fundamentalno istraživanje predstavlja teorijski ili
eksperimentalni rad sa kojim se povečava opšti fond konačnog zananja
24
i koja, po pravilu, nemaju neposredni praktičnu vrednost. Pojavljuje se
u obliku usmerenih i neusmerenih (slobodnih) istraživanja [22].
Primenjeno ili aplikativno istraživanje je teorijski ili eksperimentalni
naučni rad koji donosi nova saznanja, usmerena na rešavanje nekog
praktičnog problema. Preduzima se radi sagledavanja mogućnosti za
primenu rezultata fundamentalnih istraživanja ili utvrđivanja novih
metoda za ostvarenje postavljenog cilja.
Razvojno istraživanje je u suštini stručno istraživanje, jer, na osnovu
fundamentalnih i primenjenih istraživanja, odnosno praktičnih
iskustava, organizuje se eksperimentalni rad, usmeren na usavršavanje
proizvodnog procesa. Reč je o poboljšanju tehnološkog postupka
(unapređenje postojeće i uvođenje nove organizacije rada, izrada
novih materijala, izrada prototipova i pilot radova...) [22].
Čovekov život zavisi od inteziteta i kvaliteta oblika rada i života
u društvu. Njemu je neophodno da zadovolji svoje fizičke potrebe, da
ispolji svoje intelektualne, emotivno - voljne i kreativne sposobnosti u
društvu. Zato je potrebno smišljeno sređivanje obaveza na radnom
mestu i usklađivanje odnosa sa faktorima životne sredine i proizvodne
okoline ( slika 1.3. ).
Slika 1.3. Usaglašavanje odnosa čoveka sa faktorima sredine i
proizvodne okoline
ERGOLOGIJA uslovi vrste
namena proces
organizacija i dr.
ERGONOMIJA sposobnosti
interes stav
iskustvo zalaganje
i dr.
RAD ČOVEK
operacije
informacije
25
1.4. MODEL ISTRAŽIVANJA
Istraživanje kao funkcionalni model ( ili postupak istraživanja )
može imati više faza. Jedan od modela koji se najčešće sreće u praksi
dat je na slici 1.4.. Detaljni opis biće dat u poglavlju 3.11. Upravljanje
projektima u preduzeču.
Slika 1.4. Model istraživanja
1. Indentifikacija pojave ili problema istraživanja; cilj projekta
2. Projektovanje istraživanja i priprema upravljanja projektom
3. Formiranje istraživačkog tima
4. Terminsko planiranje i resursi
5. Procena i budžetiranje troškova
6. Datoteka
7. Obrada podataka
8. Kontrola projekta
9. Okončanje projekta
10. Kriterijumi uspeha projekta
11. Iznošenje rezultata projekta
12. Predaja projekta i uvođenje u praksu
MODEL ISTRAŽIVANJA
26
Istraživanje kao usmereni proces ljuskog duha na otkrivanju
novih saznanja, činjenica i odnosa među pojavama, karakterišu
svojstva [20]:
- jedinstvenost i neponovljivost (ukoliko rezultati istraživanja,
koji predstavljaju nauku, nisu pravovremeno objavljeni gube
jedinstvenost i neponovljivost), i
- neizvesnost (ponavljanje istraživanja sa istim predmetom
istraživanja povećava verovatnoću uspešnog ishoda).
1.5. NARUČIVANJE ISTRAŽIVANJA
U većini slučajeva istraživanje započinje njegovim
naručivanjem, a to naručivanje polazi od pretpostavki da su prisutni
određeni problemi, sredstva i želje da se problemi reše.
Zadatak se prenosi na istraživačku instituciju ili na istraživača u
pravcu realizcije istraživanja. Naručilac treba da definiše šta hoće i šta
može, a ponekada može da predloži i predvidi put , način i radnje
kojima će se doći do rešavanja problema istraživanja (da predloži
projektovanje istraživanja).
Naravno, prilikom projektovanja istraživanja, istraživači nailaze
na više problema koje treba da razreše, a to su: materijalni problemi,
društveni problemi (poteškoće koje pred projektanta stavljaju
kulturna, politička i druga socijalna obeležja pojedinca ili grupe na
kojima se vrši prikupljanje podataka), saznajni problemi (postojeći
naučni fond) i psihološki problemi (podaci se prikupljaju od ispitanika
pa je potrebno uspostaviti mentalne komunikacije).
27
Proces ugovaranja sa stanovišta naručioca, obuhvata:
- donošenje odluka o realizaciji projekta i obezbeđenje
finansijskih sredstava,
- ugovaranje izrade projektne dokumentacije,
- pripremu za ugovaranje izvođenja i određivanje vrste
ugovora,
- raspisivanje konkursa za izvođenje,
- ocenu ponuda i izbor izvođača,
- pregovori u vezi ugovora,
- potpisivanje ugovora,
- praćenje ugovora i ugovorenih obaveza tokom izvođenja.
1.6. INTELEKTUALNO MAJSTORSTVO
Bavljenje naučno–istraživačkim radom predstavlja “intelektualno
majstorstvo”, pri čemu, prema Rajt Milsu, svi istraživači (i naučnici) ne
treba svoj rad da odvajaju od svoga života. To znači, da treba koristiti
svoj sopstveni rad da bi se kroz njega obogatio sopstveni život, a život
treba koristiti da bi se obogatio sopstveni rad. Istraživač treba da ima i
kreativnost, odnosno sposobnost intrapsihičkih procesa, kao stil života.
Treba da poseduje originalnost i adaptivnost problemima (produkti
mišljenja treba da budu novi i vredni za mislioce i za društvo).
Prilikom razvoja kreativnog procesa treba prvo poći od
kreativnog čina, odnosno od uviđanja problema. Nakon toga, treba
dozvoliti da prikupljene informacije “sazru”. Zatim sledi osvetljenje
problema (nekada do srećne ideje), a na kraju do verifikacije (provere)
kreativnog rada.
28
Neki svetski sociolozi imaju običaj da kažu: “Uspešan je čovek
koji vidi čašu vode do pola punu”, a neuspešan čovek je onaj “koji je
vidi do pola praznu”. Treba se osloboditi straha negativne energije jer
je strah jači od potrebe da se neki problemi prevaziđu, vrsta
mehanizma odbrane.
Da bi smo naučili da se borimo sa strahom od neuspeha, važno je
da sebi, pored ostalog postavimo i pitanje: Plašim li se da neću uspeti?
Važan segment uspeha je i lična komunikacija [4].
Maštanje o istraživanju može biti san na javi i da ponekada
posluži kao ključ za našu pojedinačnu dušu. Ona potiču iz naše
kreativnosti - mašte, i povezuju naše svesne i nesvesne svetove.
Po definicije maštarije nisu “stvarne”, ali put mašte jeste
pokušaj da se razume međuigra stvarnog i izmišljenog, svesnog i
podsvesnog. Put ka istini može da leži između ravni mašte i stvarnosti.
Ovaj naš svet vremena i prostora – koji nazivamo stvarnost - je
veo privida koji skriva izvor vanvremenske, vanprostorne stvarnosti.
Sve složene stvari su kao san, maštarija, mehur i kao senka, kao kap
rose i munja, i stoga ih treba uvažavati. Kada ne znaš ništa o
protivniku, ali znaš sebe, izgledi da pobediš ili izgubiš su u ravnoteži.
Jedan student poslediplomac, koji se “zagrejao” da uradi
magistarsku tezu “što pre”, obično postavlja pitanje: “Ako vredno
radim, koliko će mi biti potrebno vremena da završim magistarsku
tezu?” Mentor mu obično odgovara: “Dve do tri godine”. “Ako radim
napornije”, ponovo pita student: “Koliko će mi onda biti potrebno
vremena?” Mentor mu odgovara: “Pet do šest godina”. “Zašto sad to”,
pita student? Mentor mu odgovara: “U tom slučaju biće potrebno da sa
29
mnom radiš četiri do pet godina svakodnevno, neko ko se toliko žuri da
dođe do rezultata retko radi i uči brzo” [3,4].
Intelektualne sposobnosti istraživača čine:
- originalnost ( otkrivanje novih, nepoznatih činjenica ),
- sposobnost u pogledu pažnje i pamćenja (koncentracija i
sposobnost pamćenja),
- fleksibilnost ( elastičnost stvaralačkog mišljenja ),
- sposobnost u pogledu povezivanja ideja (imaginacija),
- sposobnost u pogledu rasuđivanja (moć poimanja, analiza i
sinteza, indukcija i dedukcija),
- individualne osobine uma (samostalnost, brzina mišljenja),
- fleuntnost ( pokretanje novih ideja ),
- tolerancija(odnos prema neodređenosti, pri proučavanju
određenih problema ),
- iskustvo(integrativna mogućnost sa neposrednim fenomenom
proučavanja),
- fantazija(imagitativna nadgradnja određene kreacije
konkretnog problema ili situacije),
- motivisanost, karakteristike osobine ličnosti ( konpezacione
komponente stvaralačkog mišljenja u istraživanju ),
- razmišljanje problema(sposobnost da se uočeno stanje priključi
osnovnoj ideji, da otkrivenu pojavu dovede do kraja ),
- kreativna generalizacija (psihološki mehanizam istraživanja ), i
- metodološka kultura(nivo osposobljenosti ličnosti da
proučava probleme istraživanja;posedovanje metodološkog
obrazovanja, shvatanje pojma, procenjivanje uslova
metodologije i stvaranja, realizacija i elaboracija istraživanja,
metodološka transformacija, objektivno uključivanje ličnosti u
istraživanje, objedinjavanje induktivnog i deduktivnog puta,
30
korelacija kvantitativnih i kvalitativnih efekata, povezivanje
teorije i prakse).
1.7. GRADACIJA NIVOA NAUČNOG SAZNANJA
1.7.1. NIVOI NAUČNOG SAZNANJA
Svako istraživanje treba da bude jedan kompleksan sistem
mentalnih aktivnosti koje imaju svoju logičku, saznajnu i tehničku
dimenziju i kao takvo, istraživanje može imati različit nivo naučnog
saznanja.
Nivoi naučnog saznanja imaju svoju gradaciju ( slika 1.5.), pri
čemu je najniži nivo naučna deskripcija, a najviši nivo je naučno
predviđanje (naučna prognoza).
Slika 1.5. Gradacija nivoa naučnog saznanja
Naučno saznanje kao rezultat ili proizvod istraživanja
karakterišu sledeća svojstva:
Naučna deskripcija
Naučna klasifikacija i tipologizacija
Naučno otkriće
Naučno predviđanje
Naučno objašnjenje
Niv
oi n
aučn
og s
azna
nja
31
- to je istina o realnom svetu (naučno saznanje se ne može
posmatrati kao stvarnost “s one strane iskustva”),
- naučno saznanje karakteriše originalnost,
- to je rezultat polaza od poznatih istina (činjenica, stavova,
principa i zakona) koje ih dopunjuje, ili tačnije, suštinski
određuje, ili neke od njih čini neodrživim,
- ono nastaje kao rezultat istraživanja koje predpostavlja
primenu odgovarajuće naučne metode,
- ono ima snagu dokaza, i
- njega karakteriše sposobnost predviđanja određenih pojava,
zatim osobina samopotvrđivanja i samopovezivanja.
Metodološko - logičke greške saznanja relevantnih podataka su
veoma brojne. Mi ćemo navesti:
• neodređenoet ( neodređenost u tumačenju stanja ),
• jednostavnost ( rezultat delimičnog posmatranja i objašnjenja
predmeta ),
• formalizam ( oblik saznanja se odvaja od logičkog sadržaja
predmeta saznanja ),
• nedoslednost ( menjaju se stavovi bez logičke osnove ), i
• dogmatizam ( kruta nefleksibilna primena metoda, oblika i
eventualnih tehnika saznanja ).
32
1.7.2. NAUČNA DESKRIPCIJA
Naučna deskripcija (ili naučno opisivanje), je najniži nivo
naučnog saznanja – jer obuhvata opisivanje pojava, činilaca i njihovih
svojstava, njihove strukture, funkcionalnih veza i odnosa. To je
opisivanje pojava i stanja na osnovu posmatranja. Za uspešnu primenu
deskripcije, neophodno je poznavati uslove primene, teme istraživanja
i postupak primene.
Deskripcija treba da predstavu na osnovu koje se mogu napraviti
određeni sudovi, zaključci, zakoni i teorije. Zato poseban značaj ima
deskripcija koja na sintetizovan način povezuje pojedinačna zapisnička
ili razna iskustvena fakta.
Karakteristike predmeta istraživanja koji se slikaju deskripcijom
predstavljaju uglavnom neke iskustvene osobine koje se mogu opaziti
ili proveriti na neki posredan način. Deskripcije mogu biti određene ili
neodređene. Određenim deskripcijama opisuju se pojedinačni predmeti
istraživanja a neodređenim klase, radovi itd. [3,4]
1.7.3. NAUČNA KLASIFIKACIJA I TIPOLOGIZACIJA
Naučno saznanje je nezamislova bez klasifikacije, isto kao zdrav
čovek i prav čovek nezamisliv bez hoda. Klasifikacija je starija od same
nauke, jer je jezik, koji je stariji od nauka, pun klasifikacija. Inače,
klasifikacija je razvrstavanje predmeta i grupe prema sličnosti u nekim
drugim zajedničkim osobinama. Te zajedničke osobine koje se uzimaju
za polaznu osnovu grupisanja zovu se kriterijumi klasifikacije [22].
Naučna klasifikacija se određuje predmetom istraživanja i
osobinama predmeta. Pojave i njihova svojstva se mogu svrstati u
33
određene kategorije, klase i tipove (prema kriterijumu sličnosti ili na
drugi način).
1.7.4. NAUČNO OTKRIĆE
Naučno otkriće je svako novo saznanje u oblasti nauke, čije su
bitne karakteristike:
- saznanje izvesnih ranije nepoznatih predmeta ili nepoznatih
njihovih odredaba, tj. otkriće kvaliteta, kvantiteta, relacija,
načina nastanka, geneze i razvitka pojava jedne naučne
oblasti;
- saznanje se postiže naučnim metodama i naučnim
sredstvima.
Predmeti naučnih otkrića su:
- činjenice ( mogu biti otkrivene i nezavisno od do tada
poznatih zakona );
- naučni zakoni, teorije i učenja ( otkriće zakona uvek se
zasniva na otkriću činjenica, a obrnuto nije slučaj ).
Otkrića su pretpostavke za pronalaske, a pronalasci su
pretpostavke za otkrića.
S obzirom na napred rečeno postoje sledeće vrste naučnih
otkrića:
- činjenička,
- zakonska, i
- činjeničko – zakonska.
S obzirom na metodu razlikuju se:
- slučajna otkrića,
- planska otkrića, i
- slučajno – planska otkrića (složena otkrića).
34
S obzirom na vrstu i broj saznajnih činilaca razlikuju se:
- prosta otkrića,
- složena otkrića,
- površinska otkrića, i
- duboka otkrića.
Često se pri analizi naučnih otkrića koristi Arhimedova spirala
otkrića ( slika 1.6. ).
Slika 1.6. Arhimedova spirala otkrića
1.Činjenice
2.Naslućivanje
3.Indukcija
4.Dedukcija
5.Radna hipoteza
6.Delimična verifikacija eksperimentom i
zapažanjem
7.Nova hipoteza
8.Dedukcija
9.Verifikacija
10.Nova hipoteza ili modifikacija starih
hipoteza
11.Dedukcija
12.Verifikacija teorija
Prihvaćen princip ili
zakon
35
Primer razvojnog puta naučne metode u obliku Arhimedove spirale
jasno pokazuje da svaki ciklus naučnog metoda polazi od činjenica i
završava se sa činjenicama ( Salmon,C.: The Principles and Practice of
Cultural Research, London,1964. ).
1.7.5. NAUČNO OBJAŠNJENJE
Objašnjenja su strukturalni i funkcionalni sistemi elemenata
povezani određenim svojstvima ili uticajima (prema kvalitetima,
relacijama, vezama i drugim svojstvima). Pojave i njihova svojstva koje
su otkrivene povezuju se u objašnjenja ili teorije [3,4].
Pod objašnjenjem se razume, uopšte uzev, odgovor na pitanje
“zašto”, tako da se naučno objašnjenje identifikuje sa otkrićem uzroka
pojava koje su predmet naučnog istraživanja. Na ovaj način se naučno
objašnjenje razlikuje i odvaja od naučnog posmatranja i opisivanja
predmeta saznanja za koje metode se smatra da daju odgovor samo na
pitanje: “Kakvo je nešto?” To znači da pod naučnim objašnjenjem
treba razumeti svaki oblik i vrstu naučnog saznanja kojim se neki
predmet ili pojava saznaje u onome šta je, kakav je i koji je to
predmet.
Po svome logičkom sadržaju naučno objašnjenje se sastoji:
- u shvatanju pojedinačnog na osnovu pojedinačnog,
- u shvatanju pojedinačnog i posebnog na osnovu opšteg, i
- u shvatanju opšteg na osnovu pojedinačnog, odnosno
posebnog.
U svakom naučnom objašnjenju mora postojati:
- nešto što se objašnjava, tj. predmet objašnjavanja, i
36
- nešto čime se objašnjava taj predmet ili pojava, tj. oruđe i
sredstvo pomoću koga se vrši objašnjenje.
Ono što treba objasniti naziva se “explanandum”, a ono pomoću
čega, čime ili na osnovu čega se objašnjava “explanandum”, naziva se
“explicans” u teoriji značenja [26].
S obzirom na prirodu veze između predmeta iskaza
“explananduma” i predmeta “explicansa”, razlikuju se:
- funkcionalna naučna objašnjenja čiju predmetnu vezu čine bilo
koje proste implikacione i funkcionalne zavisnosti,
- kauzalna, uzročna objašnjenja čiji je predmet uzročna veza
između pojava, procesa ili događaja, i
- motivaciona objašnjenja su dešavanja i delatnosti u oblasti
bioloških i društvenih nauka.
Analizom navedenih vrsta naučnog objašnjenja može se
ustanoviti da se te vrste ne mogu oštro razdvojiti, jer su one
međusobno često povezane.
1.7.6. NAUČNO PREDVIĐANJE
Naučno predviđanje (naučna prognoza) je predviđanje otkrića
nepoznatog što postoji i predviđanje budućih događaja prirodnih,
društvenih ili saznajnih. Najprostiji oblik naučnog predviđanja je onaj u
kome se na osnovu znanja pojedinačne činjenice predviđa pojedinačna
činjenica [3,4].
37
Opšti oblik naučnog otkrića deduktivnog tipa ima oblik dedukcije
s tim što je stav – zaključak ove dedukcije hipoteza o predmetu
naučnog predviđanja.
Oblik induktivno naučnog predviđanja smatra se kao glavni oblik
saznanja budućih događaja, a otuda i kao osnovni oblik naučnog
predviđanja.
Induktivno predviđanje može biti [26]:
- ono u kome se na osnovu izvesnog broja slučajeva (m) jednog
dešavanja ili konstatacije jedne osobine (a) kod (n) članova
klase (A) zaključuje da osobina (a) ima i (n +1) član;
- ono u kome se na osnovu izvesnog većeg broja (n) poznatog
dešavanja ili konstatacije jedne osobine kod (n) predmeta ili
pojave jedne klase (A) zaključuje da će isto biti slučaj i kod
narednih (n, q, r, s …) pojava;
- ona indukcija u kojoj se iz izvesnog većeg broja (n) dešavanja
ili utvrđenih činjenica ili osobina određene grupe predmeta
(A) zaključuje da će isto biti slučaj i kod svih ostalih pojava
te grupe ili klase predmeta (A).
Pri običnom deduktivnom naučnom predviđanju, šire i dublje
posmatranje otkriva da se u osnovi dedukcije krije induktivni metodski
postupak, tako da je cela metoda u stvari induktivno – deduktivna.
Kao poseban oblik treba pomenuti dijalektičko – deduktivno
predviđanje čiju suštinu čini rešenje ili prevazilaženje protivrečnosti
između nekog ranijeg saznanja, konkretno nekog zakona, i
38
novootkrivenih činjenica. Ova protivrečnost se rešava hipotezom o
neotkrivenim činjenicama.
Na kraju, možemo reći da je dimenzija predviđanja jedna od
najvažnijih uloga naučne teorije, ne samo iz teorijskih nego i iz
praktičnih razloga. U stvari, glavni zadatak svake naučne teorije je:
- da što svestranije i što tačnije opiše svoj predmet, odnosno,
pojave koje istražuje;
- da svoj predmet što temeljnije objasni, i
- da što tačnije predvidi pojavu, promenu i razvitak pojava
koje istražuje.
Naučno predviđanje sasvim sigurno, je najviši mogući nivo
saznanja, odnosno krajni cilj koji istraživač ima pred sobom.
1.8. TEORIJA I HIPOTEZE
1.8.1. VRSTE NAUČNIH TEORIJA
Teorija je učenje stvoreno od saznanja, dok je nauka učenje
stvoreno od dokazanih zakona.
Sistem više pojmova i teorema u određenoj vrsti predmeta ili
pojava jeste TEORIJA. Svaka teorija je sistem osnovnih opštih kao i
posebnih pojmova o određenoj vrsti predmeta. Teorije često sadrže i
pojedine hipotetičke pojmove i principe. Više razvijenih naučnih
teorija o jedinstvenom predmetu ili oblasti čini naučno učenje.
39
Teorija je održiva ako iz nje slede potvrdljive hipoteze, a teorija
nije održiva, bar u datom obliku, ako iz nje slede nepotvrdljive
hipoteze.
Klasifikaciju naučnih teorija možemo izvršiti na sledeći način:
- prema predmetnoj oblasti (biološke, ekonomske, sociološke i
dr.),
- prema strukturi teorije (matematika i logika, društvene
nauke i dr.),
- prema opštosti teorije (opšte filozofske teorije, talasna
teorija svetlosti i dr.), i
- prema strogosti teorije odnosno prema naučnoj fundiranosti
(stroge, deduktivne, manje stroge i dr.).
Saznajna moć jedne teorije je veća ako se tom teorijom može
objasniti više osobina jedne vrste pojava ili ako se više i raznovrsnijih
hipoteza izvedenih iz teorije potvrđuje, nego što je to slučaj kod neke
druge teorije [26].
Plodnost naučne teorije se određuje brojem i epistemološkom
vrednošću održljivih hipoteza koje su izvodljive iz date teorije.
Naučno saznanje, kao skup utvrđenih naučnih činjenica,
pojmova, zakona i teorija, nije utvrđeno jednom za svagda već je
podvrgnuto stalnom preispitivanju i kritičkoj analizi.
40
1.8.2. OSNOVANOST HIPOTEZA
Poimanje hipoteze je prva metodološka obaveza istraživača pri
radnom hipoteziranju rešenja postavljenog pitanja.
Hipoteze predstavljaju teorijske dopune izvesnih praznina u
poznavanju određene pojave ili čitave oblasti pojava čije samo izvesne
delove ili izvesne momente poznajemo. Ona je stav moguće
verovatnoće ili istinitosti. To je naučno predviđanje postojanja neke
zakonitosti koje treba potvrditi ili odbaciti posle sumiranja rezultata
istraživanja.
S obzirom na moguću saznajnu vrednost stava hipoteza može biti
“opovrgnuta”, “neodržljiva” ili “održljiva”. Osnovana je ona hipoteza
koja omogućava predviđanje pojava, jer je to mogućno jedino onda
ako je hipoteza ma na koji način u skladu sa stvarnošću, ona koja
objašnjava ranije neobjašnjene pojave ili ona koja ih bolje objašnjava
od ranijeg učenja.
Funkcija hipoteze je da usmeri naše istraživanje pravilnosti
među činjenicama. Sugestije koje su formulisane hipotezama mogu biti
rešenje problema.
Na osnovu napred rečenog može se dati jedna od definicija
hipoteze. To je misaona predpostavka u obliku pojmova i stavova o
mogućim činjenicama budućeg saznanja još neotkrivenog ili delimično
otkrivenog.
Detaljnije o hipotezama biće govora i u poglavlju “ISTRAŽIVAČKI
PROJEKTI”.
41
1.9. VRSTE NAUČNIH ZAKONA
Naučni zakon je potvrđen hipotetički opšti stav koji se odnosi na
klasu pojava. Nepotvrđeni osnovni naučni stav jednog logičkog ili
posebno naučnog sistema jeste princip.
Objektivna osnova zakona, tj. objektivna suštinska relacija samo
se otkriva, a ne donosi, jer ona postoji objektivno i nezavisno od
subjektivno misaonog procesa saznanja zakona [26].
Naučni zakon predstavlja znanje opštih i bitnih svojstava neke
vrste pojave. On igra veliku ulogu u naučnom objašnjenju pojava, jer
naučno objasniti neku pojavu to znači tu pojavu saznati na osnovu
naučnog zakona, a zatim naučne teorije i hipoteze.
Naučni zakoni igraju veliku ulogu u otkriću ne samo činjenica,
odnosno nepoznatih stvari i pojava nego i u otkriću samih naučnih
teorija i naučnih zakona, a igraju osnovnu ulogu u primenjenim
saznanjima, tj. u praktičnim ljudskim delatnostima, u tehnici, u
ekonomiji i sl.
Klasifikacija naučnih zakona se može vršiti na više načina. Ovde
ćemo pomenuti sledeću:
1. S obzirom na predmet:
a. zakon veze ( zakon kauzaliteta ),
b. strukturni zakoni ( izražavaju strukturu pojedinih vrsta
predmeta, tj. tela, jedinjenja, procesa itd.),
c. zakoni skupa ( to su odredbe bilo međusobnih odnosa
skupova bilo odnosa članova množina ili skupova ),
42
d. statistički zakoni (utvrđuju se indukcijom i računom
verovatnoće), i
e. mešoviti zakoni (strukturno – funkcionalni, strukturno –
statistički i dr.).
2. Po funkciji:
a. deskriptivni (prosto se konstatuje izvestan suštinski
odnos i međuzavisnost bilo predmeta ili pojava bilo
njihovih osobina), i
b. eksplikativni (kauzalni i drugi zakoni koji objašnjavaju
same pojave u njihovom nastanku, menjanju i
razvitku).
3. Po važenju:
a. stroge (recimo kauzalni zakoni), i
b. više ili manje verovatne (recimo statistički zakoni).
4. Po opštosti važenja:
a. univerzalni (važe za celokupnu stvarnost i za sve
nauke),
b. opšti zakoni pojedinih nauka ili skupa nauka (to su
aksiome tih nauka), i
c. posebni zakoni pojedinih nauka (tiču se suštinskih
odredaba samo izvesnih vrsta predmeta ili pojava koje
istražuje jedna posebna nauka).
43
1.10. NAUKA I PRAKSA
Informacije iz potencijala akumuliranog znanja struje prema
praksi. S druge strane, praktične potrebe društva zahtevaju od nauke
rešenja određenih problema koji se povratnom spregom sopštavaju
nauci. Tako dolazi do razvoja nauke preko primenjenog istraživanja čiji
se rezultati neposredno koriste za unapređenje prakse [20].
Primenjeno istraživanje i razvoj predstavljaju osnovnu
karakteristiku za prijem informacija i osnovni uslov za mogućnost
korišćenja informacija.
Za istraživanje je potrebno imati ideju. Nadahnuće gotovo nikad
ne kuca na vrata onoga koji ne radi. Neprekidna aktivnost duha, koju
karakteriše saznanje i uočavanje problema, uz prisustvo intuicije
najbolja su garancija da će do ideje doći [3,4].
44
2.0. METODE ISTRAŽIVANJA
2.1. OPŠTE NAPOMENE
Metoda istraživanja je put kako doći do naučnog saznanja,
odnosno predmet nauke metodologije. Ovde će biti korišćena
sistematizacija (putevi pristupa naučnom saznanju) profesora Bogdana
Šešića [26], pri čemu se naučne metode klasifikuju prema nivoima
opštosti, od posebnih naučnih metoda do standardnih metoda
istraživanja ( slika 2.1. i slika 2.2. ).
Slika 2.1. Podela naučnih metoda
Autori Koen i Najgel ističu tri najčešće korišćene nenaučne
metode:
- metoda upornog ponavljanja stavova ili metoda istrajnosti,
- metoda pozivanja na autoritet, i
- metoda intuicije (mi treba da utvrdimo naša verovanja
pozivanjem na stavove koji su “očigledno istiniti” i u koje,
prema tome, nema mesta sumnji).
1. Opisne ( deskriptivne )
2. Analitičke ( klasične )
3. Sintetičke ( sistemske )
NAUČNE METODE
45
Ispravnost naših stavova može da bude dovedena u pitanje ako
se u datom momentu velika većina izjasni suprotno našim stavovima.
Veći deo našeg znanja stečeno je verovanjem u autoritete (verovanje
učitelju, direktoru, itd.). Verovanje nije naučni iskaz.
Pojam intuicije se ne isključuje u procesu istraživanja i razvoja.
On se često koristi da označi naslućivanje rešenja ili iznenadne “iskre”,
koje su najčešće rezultat dugotrajnog i usmerenog misaonog
istraživanja.
Struktura naučne metode, u većini slučajeva, ima nekoliko faza:
- uočavanje problema,
- postavljanje hipoteze,
- proveravanje hipoteze – verifikacija, i
- praktična primena rešenja.
Metodologija obezbeđuje istraživanje ponašanja ( kretanja )
sistema pod dejstvom delovanja različitih spoljnih i unutražnjih
činilaca i programiranje neophodnih mera za promenu realnog sistema.
Ona treba da zadovolji sledeće zahteve:
- da uzme u obzir prirodne i osobine realnog sveta koji utiče na
ponašanje sistema,
- da omogući laboratorijsko istraživanje uticaja većeg broja
postavljenih predpostavki o sistemu i okruženju na buduće
ponašanje sistema,
- da omogući laboratorijsko istraživanje uticaja mogućih
poremećajnih dejstava,
- da obezbedi dokumentacionu bazu za izbor između mogućih
alternativa budućih kretanja ( ponašanja ),
46
- da omogući programiranje mera i njihovo obuhvatanje
planom aktivnosti kojima će se obezbediti afirmisanje
odabranih predpostavki u budućnosti, i
- da obezbedi kontinuitet planiranja.
Slika 2.2. Metode istraživanja
1. Analitičko – sintetička metoda 2. Metoda apstrakcije i
konkretizacije 3. Metoda apstrakcije i
specijalizacije 4. Metoda klasifikacije 5. Metoda indukcije i dedukcije 6. Druge metode
I Posebne naučne metode i postupci
1. Metoda modelovanja 2. Statistička metoda 3. Analitičko – deduktivna
metoda 4. Metoda crne kutije 5. Druge metode
II Opšte naučne metode
1. Naučno posmatranje 2. Naučni eksperiment 3. Naučno ispitivanje 4. Informatička metoda 5. Metoda analize sadržaja 6. Metoda studije slučaja 7. Druge metode
III Metode, tehnike i postupci
M E T O D E I S T R A Ž I V A NJ A
47
2.2. POSEBNE NAUČNE METODE I POSTUPCI
2.2.1. ANALITIČKO – SINTETIČKA METODA
Analiza i sinteza predstavljaju jedinstvenu osnovnu metodu
saznanja tj. analitičko – sintetičku metodu.
Analiza je osnovna metoda kojom se predmet istraživanja
razlaže na sastavne činioce, opšte rastače na posebne momente i
celina rastavljena na svoje delove.
Sa aspekta složenosti, analiza može biti elementarna (traganje
za delovima celina), kauzalna (rasvetljavanje uzročno-posledičnih veza
delova) i funkcionalna (sagledavanje funkcija pojedinih delova u okviru
određene celine). Prema delu kome je usmerena, analiza se deli na
strukturalnu – utvrđivanje strukturne celine, genetičnu – istraživanje
razvoja predmeta i komparativnu – razmatranje odnosa pojedinih
predmeta istraživača [3,4].
Prema obuhvatnosti odnosno predmetu istraživanja, razlikuju se
mikroekonomska i makroekonomska analiza. Mikroekonomska analiza
predstavlja oblik ekonomske analize koji se primenjuje u istraživanju
pojava koje se tiču manjih jedinica ekonomskog sistema, kao i njihove
međuzavisnosti. Makroekonomska analiza je vrsta ekonomske analize
čiji predmet proučavanja je ponašanje celokupne privrede jedne
zemlje i to tako što se mnogobrojne varijable ekonomskog sistema
svode na mali broj globalnih veličina, tzv. makroekonomskih agregata.
Najpoznatiji među njima su društveni bruto proizvod, društveni
proizvod, nacionalni dohodak itd.
Sinteza predstavlja sistematičan postupak kojim se činioci
dobijeni analizom spajaju u jedinstvenu celinu. To je misaoni put
napredovanja od jednostavnog, pa preko složenijeg ka najsloženijem.
48
Sa aspekta formalne logike, sinteza je metod misaonog sastavljenja
oznaka u pojmove, a pojmova u sudove i zaključke.
Odnosi između analize i sinteze su [26]:
– objektivno jedinstvo celine nekog predmeta i njegovih delova
( elemenata ) ili odredaba i analiza i sinteza, imaju za
predmet istraživanja prirodne, društvene i druge pojave,
– kao što imaju zajednički predmet istraživanja tako analiza i
sinteza imaju i zajednički cilj, to je saznanje samih stvari –
procesa, predmeta uopšte kao jedinstava raznovrsnosti,
odnosno kao celine delova,
– analiza kao proces mišljenja predstavlja kretanje mišljenja
od celine ka njenim elementima ( delovima ),
– sinteza kao proces mišljenja predstavlja kretanje mišljenja
od delova ka celini.
Analiza je početna, a sinteza završna faza ili deo analitičko –
sintetičke metode saznanja.
Analiza i sinteza su suprotni metodski postupci po kretanju
mišljenja u njima. One su suprotne i po tome što se analizom otkriva
raznovrsnost i delovi predmeta ili pojave, a sintezom jedinstvo i celina
predmeta ili pojave [3,4].
Jedinstvo analize i sinteze sastoji se u samoj polarizaciji onih
odredaba u čijim suprotnostima se analiza i sinteza kreću, a to su
(nema analize bez sinteze):
- početak – završetak saznajnog procesa,
- delovi – celina, i
49
- raznovrsnost – jedinstvo.
Analiza i sinteza su suprotni metodski procesi po svom kretanju
mišljenja, ali se kreću u okviru jednog istog odnosa celina – deo, samo
u različitim smerovima ( slika 2.3. ).
Slika 2.3. Kretanje mišljenja kod analize i sinteze
Analiza i sinteza se međusobno uzajamno predpostavljaju, kao
što se predpostavljaju deo i celina. One ne samo predpostavljaju da
dopunjuju jedna drugu, već i prelaze jedna u drugu. Najdublju vezu
između analize i sinteze čini to što se one sadrže jedna u drugoj.
Na analitičko – sintetičkoj metodi se zasnivaju i drugi metodski
postupci i metode kao što su generalizacija i specijalizacija,
apstrakcija i konkretizacija i drugo.
Razmišljanje za Ajnštajna je umetnost slobodnog igranja sa
pojmovima koji se u “najvećim delom odigravaju pred vama bez
simbola ili reči i odlaze u podsvest”.
Analiza
Sinteza
50
Intuicija za rešavanje problema zahteva poznavanje opštih
principa, razumevanje konkretnih mehanizama, usmerenu maštu i
analizu bitnih elemenata, veliko i široko iskustvo da bi se, konačno,
izvršila sinteza [20].
2.2.2. METODA APSTRAKCIJE I KONKRETIZACIJE
Apstrakcija i konkretizacija predstavljaju primenu analize i
sinteze na saznanje opšteg i posebnog kod raznih predmeta saznanja.
Apstrakcija je misaoni proces svakog izdvajanja, tj. bilo
izdvajanja opšteg i odbacivanja posebnog, bilo kao misaoni proces
izdvajanja posebnog i individualnog, a odbacivanje opšteg. Apstrakcija
nužno mora imati dvojaki karakter, jer misaono možemo odstupati od
konkretnog jednistva opšteg i posebnog u nekom predmetu u dva
pravca: bilo što ćemo apstrahovati opšte, a apstrahovati od posebnog,
bilo što ćemo posebno i individualno, a apstrahovati od opšteg [26].
Apstrakcija se zasniva na analizi, ali sa druge strane, i svaka
analiza, kao rastavljanje, predstavlja i izdvajanje, apstrakciju delova iz
celine predmeta. Ona se razlikuje od analize time što analiza
predstavlja samo razdvajanje jednog ili razlikovanje različitih činilaca,
odnosno svojstava jedinstvene stvari, a apstrakcija znači i nešto više,
izdvajanje pojedinih, određenih, opštih ili posebnih, bitnih ili nebitnih
svojstava [3,4].
Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji; apstrakcija je
misaono udaljavanje od realnog konkretnog, a konkretizacija je
približavanje stvarnom, realnom, konkretnom jedinstvu predmeta.
51
Može se reći da je konkretizacija sinteza apstraktnog opšteg sa
posebnim i individualnim ili apstraktnog posebnog sa opštim.
Apstrakcija i konkretizacija kao metodski postupci imaju svoje
posebne metodske oblike i to dva osnovna oblika: generalizaciju i
specijalizaciju.
Generalizacija je složena metoda shvatanja opšteg u posebnom i
pojedinačnom, preko posebnog i pojedinačnog. Ona znači misaoni
prelaz od saznanja pojedinačnih i posebnih svojstava određene grupe
predmeta ka njihovim opštim odredbama.
2.2.3. METODA APSTRAKCIJE I SPECIJALIZACIJE
Suprotno generalizaciji jeste specijalizacija. Ona znači misaoni
prelaz od saznanja opštih odredaba predmeta ( pojmovi, zakoni ) ka
saznanju njihovih posebnih i individualnih odredaba ( ka posebnim
pojmovima i specijalnim slučajevima opšteg zakona ).
Ovakvo shvatanje metode specijalizacije je formalno logičko
nesadržajno. Formalno logičko shvatanje specijalizacije je jednostrano
zato što specijalizaciju identifikuje sa klasifikacijom pojma, tj. sa
podelom višeg klasnog pojma [3,4].
Specijalizacija se zasniva na analitičko – sintetičkoj metodi i na
apstraktno – konkretizacionoj metodi. Da bi se specijalizacijom došlo
od opšteg do posebnog nužno je izvršiti:
- konkretizaciju tog opšteg u posebno, tj. sintezu,
52
- apstrakciju posebnog iz opšteg, i
- analizu stvarnog opšteg.
Razlikuju se dve posebne vrste specijalizacije opšteg pojma:
- prosto raščlanjavanje ili posebnjavanje opšteg pojma
( ukazivanje na neki pojam ili odredbu koja se sadrži u nekom
opštem pojmu ), i
- sistemska podela pojma jeste ona specijalizacija opšteg
pojma koja se vrši po jednom određenom principu, odnosno
po jednoj posebnoj osobini opšteg predmeta, a koja mora biti
sistematska i potpuna.
Sve do sada rečeno upućuje na konstataciju da specijalizacija
predstavlja složen dijalektički metod shvatanja posebnog i
pojedinačnog u nečemu opštem, zajedničkom. Odnosno, specijalizacija
je shvatanje jedinstva opšteg i posebnog (pojedinačnog) u konkretnom,
a generalizacija je shvatanje jedinstva opšteg i posebnog
(individualnog) u apstraktnom.
2.2.4. METODA KLASIFIKACIJE
Klasifikacijom se rastavlja opšti pojam, a dedukcijom se rastavlja opšti
član.
Osnovni oblici specijalizacije su:
- klasifikacija, i
- dedukcija.
53
Klasifikacijom se specijalizira opšti pojam, a dedukcijom se u
specijalizaciji specijalizira opšti stav.
Klasifikacija se odlikuje [26]:
- to je konkretna i objektivno predmetna sistematska podela
nekog opšteg ili složenog predmeta, pojave ili njenog pojma,
odnosno oblasti pojava ili pojma ove oblasti,
- to je sistematska podela pojma ne samo po obimu nego po
konkretnom jedinstvu sadržaja i obima predmeta odnosno
pojma,
- što članove klasifikacije shvata kao unutra povezane, a
ukoliko su oni parni, kao polarizovane, i
- što klasifikacija shvata prelaz i razvitak pojava i njihovih
pojmova jednih iz drugih.
Uopštavanje i klasifikacije imaju:
- jedinstven predmet (složeno jedinstvo opšte – posebnih
odredaba predmeta odnosno njegovog pojma),
- one imaju i jedinstven cilj (saznanje ne samo opštih
odredaba (generalizacijom), ne samo posebnih odredaba
(klasifikacijom )) nego saznanje konkretnog jedinstva opštih i
posebnih odredaba u određenom objektu, odnosno u
njegovom pojmu, i
- pojmovna generalizacija i klasifikacija suprotni su metodski
postupci po kretanju mišljenja (u klasifikaciji pojma i
specijalizaciji stava mišljenje se kreće od opšteg ka
posebnim momentima, tj. od opšteg pojma ili stava ka
posebnom pojmu ili stavu) [3,4].
54
2.2.5. METODA INDUKCIJE I DEDUKCIJE
Indukcija je put saznanja od primera ka pravilu, od pojedinačnog
ka opštem.
Indukcija predstavlja svaki neanalitički zaključak:
- koji nije logički impondiran svojim premisama,
- zaključak koji se odnosi na druge slučajeve, odnosno na deo
klase, koji nisu predmet premisa,
- koji ne sledi analitički iz premisa, i
- induktivni zaključak je uvek samo verovatan, a može biti i
potpuno pogrešan, čak i kada su njegove premise istinite.
U literaturi su poznate induktivne metode Džon Mil – a:
- metoda slaganja (zajednička okolnost dveju pojava mora da
bude uzrok ili efekat – posledica tih pojava),
- metoda razlike (uzrok ili efekat pojave mora da bude ono što
je dato kada se pojava javlja, a nije dato kada se pojava ne
javlja),
- kombinovana metoda slaganja i razlike (predstavlja slučajeve
koji su različiti u svakom pogledu izuzev u jednom; metoda
razlike, pretpostavlja slučajeve koji su slični u svakom
pogledu, izuzev u jednom),
- metoda ostatka (u svakoj pojavi treba apstrahovati onaj deo
za koji se znaju uzroci uz pretpostavku da je ostatak pojave
efekat ostalih uzoraka), i
- metode zajedničke promene (povezanost između promene
jednog faktora i posmatrane pojave).
55
Dedukcija je postupak jer se njom iz opšteg zakonskog saznanja
stiču posebna i pojedinačna saznanja.
Ova dva postupka, indukcija i dedukcija čine jedinstvenu
induktivno – deduktivnu metodu saznanja, iako su suprotni i međusobno
povezani, polarizovani, osim što su različiti, već su i suprotni kao
metodski postupci.
Formalna definicija indukcije, određuje indukciju samo sa njene
formalno misaone strane kao izvođenje opšteg stava iz više posebnih
stavova. S druge strane, indukcija nije samo oblik mišljenja, već
poseban oblik predmetnog mišljenja i kao metodski postupak saznanja
predmeta objektivne stvarnosti [26].
Potpuna indukcija je ona kojom se saznaje istina o nekom
predmetu koji ima ograničen i konačan broj osobina, ili istina o grupi ili
sistemu predmeta koji se sastoji od konačnog broja članova, koji su svi
pojedinačno upoznati. Znači, potpunom indukcijom iz svih konačnih
saznatih podataka o jednom predmetu ili konačnoj grupi predmeta,
dolazi se do nesumnjive objektivne istine.
Dedukcija kao metoda istinitog saznanja je shvatanje posebnog
(predmeta, odredbe) na osnovu opšteg predmeta ili shvatanja izvesne
opšte osobine predmeta izvođenjem posebnog stava iz opšteg stava ili,
najzad, izvođenje posebnih stavova u opšte. Ona je dvojaka:
- neposredna (iz jednog opšteg stava kao zaključak se izvodi
poseban stav), i
- posredna (poseban ili individualan stav izvodi se iz dva stava
ili više opštih stavova).
56
Deduktivna metoda ima prednost nad induktivnom jer su
deduktivni zaključci apsolutno pouzdani i nužni. Ona omogućava strogu
sistematičnost i klasifikaciju naučnog saznanja. Ali, i to treba reći,
dedukcija ne daje nikakvo novo saznanje, jer ona ustvari, vrši
analitičko izvođenje jednog stava iz drugog stava.
Indukcija i dedukcija su povezane međusobno kao sinteza i
analiza. One imaju zajednički opšti predmet, a to je saznanje jednog
predmeta ili pojave kao jedinstva opšteg i posebnog. Razlikuju se po
tome, što je indukcija početni a dedukcija završni proces u saznanju,
jer saznanje počinje pojedinačnim i slučajnim saznanjem posebnog, a
završava se deduktivnim sistematskim i nužnim saznanjem posebnog na
osnovu opšteg [3,4].
2.3. OPŠTE NAUČNE METODE
2.3.1. METODA MODELOVANJA
1. Osnovi modelovanja
Modelovanje je misaono teorijska delatnost izgradnje logičkih i
matematičkih sistema, kao teorijskih modela određenih objektivnih
sistema, ali i izgradnja ovim teorijskim modelima odgovarajućih
praktično – realnih anologona, tj. realnih modela raznih vrsta ( maketa,
grafikona, mašina ) [26].
To je istraživačka procedura tokom koje se izgrađuju neki
stvarni ili idealni – znakovni sistem ( model ) sposoban, prvo, da zameni
predmet koji se istražuje, drugo, koji mu na određeni način odgovara,
57
treće, koji daje određenu informaciju o njemu i, najzad, to je sistem
na kome je, zahvaljujući navedenim svojstvima, moguće izvršiti
eksperimentalna istraživanja i proračune ili logičku analizu, da bi se na
ovaj način dobijeni podaci, proširili na proučavanu pojavu, da bi se o
njoj steklo pouzdano znanje.
Modelovanje je, znači, saznajni dijalektički proces kretanja
saznanja od prakse ka teoriji i od teorije ka praksi. Zato i postoji:
- teorijsko modelovanje realnih pojava (objašnjavanje realne
stvarnosti), i
- praktično modelovanje teorije (objašnjavaju se same
teorije).
Samim uočavanjem da se neka pojava odvija, mi već time
počinjemo da stvaramo neki model odnosno neku sliku neke pojave.
Naša želja je tada (ili naš cilj) da prognoziramo kako će se ta pojava u
nekim uslovima (projektovanim ili slučajnim) odvijati, te zbog toga
vršimo modelovanje (formiramo modele, algoritme i slične
mehanizme).
Prema tome, modelovanje jeste istraživanje na modelima, pri
čemu polazimo od pretpostavke da ako su sve pojave slične u nekim
osobinama, biće i u nekoj drugoj osobini, pa će se istraživanje sistema
vršiti metodom modelovanja. Pri ovome, pod modelom
podrazumevamo sistem uređenih struktura i odnosa analognih
predmetu istraživanja, odnosno, model je apstrakcija posebne vrste,
tj. spona između apstraktnog i teoretskog mišljenja i objektivne
realnosti. Odnosno, model je analogan u bitnim dimenzijama predmetu
modelovanja [3,4].
58
Naravno, u početku istraživanja moramo sebe (kao istraživača)
staviti u odnos sa objektom istraživanja. To znači da metoda
modelovanja ima saznajne i logičke osnove neophodne za zaključivanja
kao logičke osnove modelovanja. Pri tome saznajni proces čine
neposredni doživljaj i apstraktno mišljenje. Logička osnova
modelovanja je zaključivanje po sličnosti i analogiji u analizi saznajnog
procesa.
Osnovni segmenti zaključivanja su [3]:
- predmet zaključivanja ( predmet koji se zaključivanjem
shvata ),
- proces zaključivanja ( izvođenje novog suda iz već poznatih ),
i
- principi, aksiome i pravila na osnovu kojih se izvode
zaključci, koji se dele na:
o traduktivne ( predmet ili njegova odredba koji je
povezan sa drugim predmetom, povezan je preko ovog
predmeta i sa predmetom sa kojim ovaj stoji u vezi ),
o deduktivne ( ono što važi uopšte važi i u posebnom
slučaju), i
o induktivne ( ono što vredi uopšte vredi i u posebnom
slučaju, ali se to opšte ne nalazi u premisama nego se
iz njih izvodi ).
Svoju primenu metoda modelovanja nalazi i u:
- razvoju i konstrukciji tehničkih sistema,
- projektovanju informatičkih sistema,
- procesima upravljanja i odlučivanja,
59
- edukaciji, i
- projektovanju organizacije sistema i dr.
2. Pojam modela
Pored više definicija pojma model u našoj i stranoj literaturi,
opredelićemo se za definiciju gde se pod modelom podrazumeva
apstraktni sistem, kao reprezentant originala, za određeni zadatak
bitnih svojstava, radi zamene ili olakšanog poimanja ili ovladavanja
originalom ( S.Kenel ).
Pod algerbarskim modelom podrazumeva se uređena dvojka
proizvoljnog skupa A i proizvoljnog niza N=( N1, N2, ...) relacija nad A.
Pri modelovanju treba poći od toga da je primena modela opravdana.
Da postojanje sličnosti i analognosti različitih pojava dopušta
zaključivanje o svojstvima i ponašanju jedne pojave, na osnovu boljeg
poznavanja druge pojave – modela.
Strukturu sistema modelovanja čine:
- predmet modelovanja koji se proučava,
- predmet koji je podudaran u određenim dimenzijama –
model, i
- čovek ili automat (prisutna svest).
Zadatak modela je pored ostalog, da jasnije istakne bitne
dimenzije predmeta proučavanja i olakša njihovo proučavanje. Pri
tome, pri istraživanju treba pristupiti redukciji broja dimenzija
predmeta sa odabranog stanovišta proučavanja [3].
U opštem slučaju modele možemo podeliti:
- prema obliku postojanja modela ( materijalni, apstraktni ),
60
- prema ulozi čoveka u nastanku predmeta modelovanja
(modeli prirodnih sistema, modeli veštačkih – tehničkih i
društvenih sistema),
- prema sličnosti i analogiji modela s predmetom modelovanja
(slični modeli, analogni modeli),
- prema nameni (saznajni modeli, demonstracioni modeli,
konstrukcioni modeli i modeli optimizacije i upravljanja),
- prema sistemskom svojstvu predmeta modelovanja kao
sistema, koji se modelira (modeli funkcije,modeli ponašanja,
modeli građe),
- prema broju dimenzija predmeta modelovanja, koje
predstavlja model ( parcijalni model i potpuni model ), i
- prema stepenu savršenstva(idealizovani,teoretski, tehnološki,
optimalni i modeli stvarnih problema).
3. Sličnost i analogija sistema
1. Sličnost sistema. - Najznačajniji tipovi sličnosti i analogija za
tehničke sisteme su:
- fizička sličnost,
- fizička analogija, i
- matematička analogija.
Pri ovome treba napomenuti da su sve pojave ( ili svi predmeti )
slične ako su iste prirode ( dve pumpe za vodu ), a analogni, u koliko su
različite prirode ( prelaz toplote – diferencijalna jednačina ).
Fizička sličnost dva predmeta ( ili dve pojave ) obuhvata:
- geometrijsku sličnost ( geometrijska sličnost granica i sličnost
položaja ),
61
- kinematičku sličnost ( odnos vektora brzina i ubrzanja ), i
- dinamičku sličnost ( odnosi vektora sila i tenzora napona u
prostorno – vremenskim tačkama za celo područje moraju biti
konstantni ).
Napred rečeno, znači da koeficijenti sličnosti, recimo za vreme i
dužine, moraju biti jednaki.
Kinematička sličnost zahteva da je odnos vektora brzine i
ubrzanja u sličnim prostorno – vremenski tačkama za celo područje
konstantan. Takođe, dinamička sličnost zahteva da odnosi vektora sile i
tenzora napona u sličnim prostorno – vremenskim tačkama za celo
područje moraju biti konstantni. Potpunu fizičku sličnost je teško
postići, jer koeficijenti sličnosti pojedinih fizičkih veličina nisu
međusobno nezavisni, uslovljeni su fizičkim zakonima.
2. Analogija sistema. - U slučaju da se žele rezultati ispitivanja
fizičkih pojava, s jednog područja fizike, preslikati pojave na pojave
drugačije prirode, to nije moguće učiniti na osnovu fizičke sličnosti. U
tom slučaju se radi o traženju analogija između posmatranih pojava. U
fizici se koristi fizička analogija. Za nas je, u oblasti tehničkih sistema,
značajna matematička analogija. Različite dimenzije pojava
obuhvaćene matematičkom analogijom obrazuju matematičku analošku
grupu.
Matematička eksplikacija te grupe je isti analitički problem, koji
se najčešće sastoji, u rešavanju, diskusiji i tumačenju jedne ili sistema
jednačina. U slučaju sličnosti sistema koeficijenti sličnosti su
bezdimenzionalni brojevi, a kod analognih sistema, on imaju
62
dimenziju, koja zavisi od prirode analognih veličina. Sličnost ili
analogija sistema nultog reda ( sistem 2 je sličan sistemu 1), ako za:
- vremenske konstante t1, t2,
- ulazne veličine X1, X2,
- veličine stanja Z1, Z2,
- izlazne veličine Y1, Y2,
- koeficijente sličnosti ( analognosti ) Kt, Ku, Kx, Ky
može se definisati na sledeći način:
12 tKt t ⋅= )( 112 tKXKX tX ⋅⋅⋅=
)( 112 tKZKZ tZ ⋅⋅⋅= )( 112 tKYKY tY ⋅⋅⋅=
Na osnovu napred rečenog možemo da kažemo da postoje
principi modelovanja [3,4]:
- princip univerzalnosti modelovanja ( svaki predmet
proučavanja se može modelovati u vidu pojma, suda ili
zaključka ),
- princip razvojnosti modela ( svaki predmet se može
modelovati na različite načine ),
- princip pojedinačnosti i uopštenosti ( svaki model može biti
model pojedinačnog predmeta ), i
- princip ekstrapolacije ( svaki model mora biti adekvatan i u
predviđenim situacijama, koje se razlikuju od situacija na
osnovu kojih je model formiran ).
4. Postupak modelovanja
Modelovanje je postupak ( procedura ) izgradnje ( konstrukcije )
i primene modela od opažanja i posmatranja predmeta modelovanja do
preslikavanja rezultata na predmet modelovanja.
63
Tok aktivnosti postupka modelovanja može se definisati na
sledeći način:
- posmatranje predmeta modelovanja ( opažanje opisa
predmeta modelovanja na šta utiču broj opažanja, izbor
dimenzija predmeta i dr., nekada za opis modelovanja treba
koristiti i eksperimentalne metode ),
- koncipiranje predmeta kao sistema ( misaona obrada
podataka iz prve faze opažanja predmeta modelovanja pri
čemu je bitno obeležje korišćenja metode apstrakcije, kojim
se iz pojedinačnih podataka o predmetu modelovanja
izdvajaju zajednički, koji ne vrede samo za proučavani
predmet, nego i za klasu predmeta kojoj on pripada ),
- traženje sličnosti i analogija s drugim predmetima i pojavama
(dimenzije predmeta modelovanja koje se stavljaju u relaciju
sličnosti ili analognosti; vrsta sličnosti ili analognosti;
modalitet sličnosti ili analognosti; preslikavanje i dr. ),
- moguće formirati model ( selekcionisanje iz polja mogućnosti
one mogućnosti koja u određenim uslovima optimalno
ostvaruje postavljene ciljeve; definisanje kriterijuma na
osnovu kojih se utvrđuje adekvatnost modela; problem
optimizacije za izbor rešenja iz skupa mogućih i pronalaženje
zajedničkog merila za različite kriterijume ),
- formiranje modela kao sistema ( model se treba predstaviti
kao sistem pri čemu se definiše preslikavanje funkcija između
bitnih dimenzija predmeta modelovanja – sistema i modela –
za koje je utvrđena sličnost ili analogija ),
- testiranje modela ( model se ispituje istim, sličnim ili
analognim situacijama na osnovu kojih je formiran ),
64
- model zadovoljava ( utvrđivanje adekvatnosti modela,
odnosno podudarnosti bitnih dimenzija predmeta
modelovanja i modela ),
- eksperimentisanje na modelu i prikupljanje podataka
(primena eksperimentalne metode i neophodne opreme; ako
je predmet eksperimenta matematički model, onda se ova
aktivnost svodi na simulaciju),
- proučavanje i obrada podataka ( korišćenjem metode
klasifikacije, analize, sinteze i optimizacije ),
- preslikavanje podataka na predmet modelovanja ( inverzno
preslikavanje u odnosu na predhodno provedeni postupak
formiranja modela ), i
- rezultati zadovoljavaju ( ostvarivanje ciljeva modelovanja ).
5. Podela modela
Svaki predmet ili pojava stvarnosti već u procesu saznanja
postaje predmet modelovanja. Predmeti i pojave stvarnosti,
materijalni ili apstraktni, potencijalno nose mogućnosti da budu
nečemu model. Predmeti i pojave stvarnosti, bilo kao predmeti
modelovanja, bilo kao modeli, shvataju se kao sistem. To znači da je
deobna celina pojma modela, kao i kod pojma sistema, stvarnost ili
barem najveći deo nje. Takođe, to znači da će između deobnih
sanovišta podela sistema i podela modela postojati određeni odnos.
Takav odnos između pojmova sistema i modela konačno znači, da se i u
slučaju podela modela mora biti zadovoljan sa, manje ili više, uspešnim
paralelnim podelama, odnosno da je nemoguće uraditi korektnu
klasifikaciju modela ( Petrović,B.: Sistemski prilaz i sistemski postupci,
Novi Sad,1995. ).
Prema ulozi čoveka u nastanku predmeta modelovanja, postoje:
65
- modeli prirodnih sistema ( mikrofizičke, makrofizičke ), i
- modeli veštačkih sistema, koji se dele na:
o modele tehničkih sistema, i
o modele društvenih sistema.
Prema obliku postojanja modela, modeli se dele na:
- materijalne ( realne, fizičke ) modele, i
- apstraktne ( idealne, misaone ) modele, koji se dele zavisno
od vrste sličnosti ili analogije, na:
o govorne ( verbalne ) modele,
o opisne modele,
o grafičke modele ( geometrijske, simboličke ), i
o formalne modele ( matematičke, logičke ).
Materijalni modeli – predstavljaju odraz misli u materijalnoj
stvarnosti, odnosno odraz drugog materijalnog objekta ili pojave,
posredstvom nekog apstraktnog modela. U prvom slučaju se radi o
kreaciji nekog veštačkog sistema, a drugi slučaj predstavlja korišćenje,
na primer fizičke sličnosti ili analogije u istraživanju nekog
materijalnog predmeta.
Apstraktni ( idealni ) modeli – su odraz materijalne stvarnosti, ili
nekog zamišljenog predmeta, u mislima. Ti modeli predstavljaju snažno
i efikasno oruđe kojim se čovek služi u saznanju, ovladavanju i
upravljanju različitim predmetima i pojavama stvarnosti. Tokom
proučavanja neke pojave metodom modelovanja po pravilu se koriste
različiti modeli, od verbalnog ili govornog modela pa do matematičkih
modela, tako da se postupak saznanja sastoji u procesu transformacije
jednog u drugi model, sve dok se ne ostvare postavljeni ciljevi
modelovanja ( Petrović,B.: Sistemski prilaz i sistemski postupci, Novi
Sad,1995. ).
66
Podela modela prema promeni ponašanja modela kao sistema u
vremenu, prema određenosti ponašanja, prema uticaju okoline na
ponašanje i prema složenosti modela, u suštini, su iste kao podele
sistema prema istim deobnim stanovištima.
Prema sličnosti i analogiji modela s predmetom modelovanja,
modeli se dele na:
- slične modele, koji se prema modalitetu dalje dele na:
o homomorfne modele, i
o izomorfne modele.
- analogne modele, koji se takođe prema modalitetu dele na:
o homomorfne modele, i
o izomorfne modele.
Prema nameni, postoje:
- saznajni modeli,
- demostracioni modeli,
- konstrukcioni modeli, i
- modeli odlučivanja (optimizacije) i upravljanja.
Prema sistemskom svojstvu predmeta modelovanja kao sistema,
koji se modeluje, modeli se dele na:
- modele funkcije,
- modele ponašanja, i
- modele građe.
Prema broju dimenzija predmeta modelovanja, koje predstavlja
model, postoje:
- parcijalni modeli, i
- potpuni modeli.
Prema stepenu idealizovanosti (savršenstva), modeli se dele na:
- idealizovane modele,
67
- teoretske modele,
- tehnološke modele,
- optimalne modele, i
- modeli stvarnih predmeta (problema).
Pored ovih, postoje i druge podele modela ( slika 2.4. ).
Slika 2.4. Moguće vrste modela
V R S T E M O D E L A
1. Teorijski (apstraktni) – logički i matematički
2. Praktični (konkretni)
3. Realni – fizički modeli klasičnih mašina
4. Idealni - model idealnog gasa i drugi
5. Prosti – modeli klasičnih mašina
6. Složeni – model adaptivnih mašina
7. Modeli statistike – modeli geometrijskih tela
8. Funkcionalni – kibernetički modeli ponašanja i drugi
9. Parcijalni – predstavljaju samo neke strane predmeta originala
10. Globalni – predstavljaju celinu predmeta originala
11. Analitički – skup relacija u obliku jednačina i nejednačina
12. Topološki i mrežni – šeme procesa u industriji
14. Stohastički i statistički – slučajnih i verovatnih dešavanja
13. Deterministički – model određen dif. jednačinama
68
U savremenoj nauci upotreba modela pa i saznajna uloga su sve
veća, naročito u teoriji sistema i drugim naukama. Na slici 2.5. data je
saznajna uloga modela [3].
Slika 2.5. Saznajna uloga modela
Navedimo osnovne karakteristike modela koji služe za izvođenje
naročite vrste eksperimenata, tzv. modelni eksperiment ( slika 2.6.).
To je eksperiment koji se vrši na već izgrađenom modelu, odnosno to
je viši oblik i naročita vrsta, kvantitativno novog, veštačkog
eksperimenta.
S A Z N A J N A U L O G A M O D E L A
1. Zamenjuje predmet istraživanja
2. Služi za izvođenje eksperimenta (modelni eksperiment)
3. Predstavlljanje naučnih pojmova i teorije, čime se mogu proveriti
4. Sredstvo za proveravanje i uopštavanje naučnih teorema i teorija
5. Uloga u naučnom predviđanju
6. Uloga u naučnom objašnjavanju
7. Izgradnja i usavršavanje naučne tehnike
69
Slika 2.6. Modelni eksperiment
6. Matematički modeli
1. Uvod. - Proučavanje velikih i složenih sistema kao što su:
tehnički, poslovni, ekonomski, vojni i ostali, predstavlja izuzetan težak
zadatak. Direktna istraživanja na ovim sistemima su po pravilu vrlo
skupa, teška, a ponekad i nemoguća, naročito u fazi njihovog
planiranja, projektovanja i uvođenja u rad. Međutim, potreba njihove
analize i ocene je uvek prisutna i kritična. S tim u vezi, razvijen je
M O D E L N I E K S P E R I M E N T
1. Izvodi se na modelu
5. Uloga u naučnom predviđanju
2. Omogućava istraživanje strogo određenih pojava u strogo utvrđenim uslovima
3. Omogućava praktična istraživanja određenih pojava »u čistom vidu«
4. Ima veoma široku oblast primene ( u medicini, tehnici, ekonomiji, apstraktnom računskom mišljenju )
5. Omogućava ne samo variranje uslova eksperimenta nego i slobodnije kombinovanje tih uslova
6. Odlikuje se višim stepenom stvaralaštva
70
čitav niz tehnika i metoda analize složenih sistema u cilju dobijanja
odgovora o ponašanju sistema, njegovoj efikasnosti i ostalim bitnim
aspektima. U tom smislu, korišćenje logičko – matematičkih metoda
predstavlja veoma značajan pristup u opisivanju sistema [15].
2. Modeli. – Modeli su sintetska apstrakcija realnosti i mogu biti
jednostavni ( fizički model aviona u aerodinamičkom tunelu ), a i
veoma složeni matematički modeli ( optimizacioni i simulacioni modeli
strateškog sistema odbrane, planiranja realizacije složenih objekata,
sistema i procesa ). Pre svega, modeli se koriste da zahvate samo bitne
osobine pojave uz zanemarivanje nebitnih detalja. Prema tome, oni su
uvek apstrakcija i nekad ne potpuno verna slika realnosti. Bilo kakav
model po definiciji, mora da ostavi po strani čitav niz detalja koji su
inače sastavni deo pojave koja se analizira. Znači, bilo kako složen
model nije u stanju da do svakog detalja objasni svu složenost pojave.
Međutim, predpostavljajući da su u model ugrađene bitne
karakteristike za dati nivo apstrakcije i da su na bazi odgovarajućih
znanja o pojavi formulisane adekvatne relacije koje povezuju ove
karakteristike, tada ovakav model može da objasni bitno ponašanje
analizirane pojave.
Saznajna vrednost modela je bazirana na činjenici, da je retko
potrebno znati sve o nekoj pojavi, već jedino veličine koje su bitne za
dati nivo apstrakcije u analizi date pojave [3,4].
S obzirom na navedena preimućstva modela u saznajnom
procesu i procesu donošenja odluke, razvijen je veći broj tipova
modela koji se mogu klasifikovati na više načina. Ovde će se dati još
71
jedna klasifikacija modela prema osnovnih šest karakteristika koje su
bitne za adekvatnu definiciju modela ( slika 2.7. ).
Slika 2.7. Moguća klasifikacija modela
Funkcije
Struktura
Stepen slučajnosti
Opštost
Stepen kvantifikacije
Vremenska zavisnost
Deskritptivni
Prediktivni
Normativni
Ikonički
Analogni
Simbolički
Deterministički
Rizik
Neizvesnost
Konflikt
Statički
Dinamički
Specijalizova
Opšti
Kvalitativni
Kvantitativni
Mentalni
Verbalni
Statistički
Optimizacioni
Heuristički
Simulacioni
M O
D E
L I
72
3. Funkcije. - Prema svojim funkcijama, odnosno prema svojoj
nameni kojoj treba da posluže, modeli se mogu klasifikovati kao
deskriptivni, prediktivni ili normativni.
Deskriptivni modeli – uglavnom opisuju postojeće ili prošlo
stanje sistema. Na taj način oni omogućavaju predstavljanje sistema
bez mogućnosti prognoziranja budućih stanja, odnosno pružanja
eksplicitnih informacija o normativnom upravljanju sistemom. Tipični
predstavnici deskriptivnih modela su: geografske mape, organizacione
šeme, završni račun preduzeća i slično. Kao što se može zaključiti, ova
vrsta modela pruža ništa više od opisa postojećeg stanja sistema, ali
omogućava bolje sagledavanje interakcija objekata u sistemu.
Prediktivni modeli – služe za analizu posledica različitih
strategija upravljanja sistemom. Pomoću njih se može predvideti
rezultat donesenih odluka. Tipično, ova vrsta modela povezuje zavisne
i nezavisne promenljive vrednosti koje opisuju stanja sistema na taj
način da se mogu dobiti prognozirane vrednosti zavisnih promenljivih
na osnovu predpostavljenih vrednosti nezavisno promenljivih. Sa ovom
vrstom modela se može dobiti odgovor na pitanje “šta - ako”, tj. šta će
se desiti sa vrednostima zavisnih promenljivih, ako nezavisno
promenljive uzmu zadate vrednosti. U ovu vrstu modela spada većina
simulacionih modela kao regresioni modeli, modeli simultanih
jednačina, PERT modeli, modeli redova čekanja i slično [3,4].
Normativni modeli – imaju svrhu da pruže informacije kako treba
upravljati sistemom da se postignu željeni ciljevi. Ovom vrstom modela
se bira optimalno rešenje iz skupa mogućih rešenja. Prema tome, svi
73
optimizacioni modeli su normativni. Osnovni problem kod ovih modela
je izbor jedne ili više funkcija cilja koje treba optimizirati. Tipični
normativni modeli su: modeli linearnog programiranja i uopšte modeli
matematičkog programiranja, modeli upravljanja zalihama i slično.
4. Struktura. - Prema svojoj strukturi, modeli se mogu
klasifikovati kao ikonički, analogni i simbolički.
Ikonički modeli – su slika “u malom” ili “u velikom” sistema koji
predstavljaju i zadržavaju određene fizičke osobine sistema. Po svojoj
suštini ova klasa modela je najjednostavnija za razumevanje i
obezbeđuju stepen korisnosti koji nije prisutan kod ostalih vrsta
modela. Oni vizuelno liče na sistem koji predstavljaju i veoma su
ograničeni u mogućnosti istraživanja uzročno – posledičnih relacija u
sistemu. Tipični ikonički modeli su: modeli aviona u vazdušnom tunelu,
modeli hidrograđevinskih objekata ( brane itd. ), modeli atoma i slično.
Analogni modeli – koriste osobine jednog fizičkog sistema da bi
se predstavile osobine drugog fizičkog modela. Na taj način se
uspostavlja analogija između raznorodnih fizičkih veličina ( npr.
analiogija tokova struja sa vodenim tokovima ). Složeni objekti i
relacije u realnom sistemu se zamenjuju objektima i relacijama u
analognom modelu koga je jednostavnije analizirati nego realni sistem.
Ipak, i u ovoj vrsti modela postoji jaka korespondencija između
elemenata i elemenata realnog sistema. Tipični analogni modeli su:
graf sistema u kome su dužine koriste da predstave međusobne relacije
elemenata, PERT mreže, modeliranje na analognom računaru i slično,
vezano za proces planiranja i predviđanja [3,4].
74
Simbolički modeli ili kako se češće nazivaju matematički modeli
– objekte i relacije realnog sistema zamenjuju odgovarajućim
simbolima koji se vezuju za osobine objekata i koje nazivamo
promenljivima, i simbolima koji predstavljaju relacije među
promenljivima i koje nazivamo operatorima. Ova vrsta modela je
visokog stepena opštosti i apstrakcije i njima se uvodi matematički
način rezonovanja u analizi sistema.
5. Vremenska zavisnost. - Modeli se u odnosu na odsustvo ili
prisustvo vremenske promenljive klasifikuju u statičke i dinamičke. Kod
statičkih modela relacije među objektima se ne menjaju sa vremenom,
dok kod dinamičkih modela zavisnost od vremena postoji. Može se
zaključiti da su u opštem slučaju, dinamički modeli složeniji od
statičkih, ali i da su u većini slučajeva bliži realnom sistemu [3].
6. Stepen slučajnosti. - U odnosu na prisustvo faktora
slučajnosti modeli se dele na: determinističke modele, modele rizika,
modele neizvesnosti i konfliktne modele. Faktor slučajnosti se u
modelima u stvari odnosi na stepen znanja koje poseduje donosilac
odluka o stanju okoline koja utiče na sistem koji se analizira.
U principu, donosilac odluke ima nikakvu ili malu mogućnost
upravljanja stanjima okoline.
Deterministički modeli – se karakterišu odsustvom slučajnog
faktora. Drugim rečima, verovatnoća realizacije bilo kog stanja okoline
( a samim tim i sistema ) kod ovih modela je jednaka jedinici.
75
Kod modela rizika – poznata su stanja okoline i mogu se opisati
odgovarajućim verovatnoćama. Prema tome, promenljive modela su
slučajne promenljive čije su raspodele verovatnoća poznate.
Modeli neizvesnosti – se karakterišu nepoznavanjem budućih
stanja okoline i odgovarajućih raspodela verovatnoća i najbliži su većini
realnih situacija. Međutim, njihova snaga je relativno ograničena s
obzirom da su u opštem slučaju nerešivi. Uvođenjem koncepta
subjektivnih verovatnoća ovi modeli se prevode u modele rizika sa
poznatom procedurom rešavanja [3,4].
Kod konfliktnih modela – koji čine osnovu teorije igara, stanja
okoline su pod kontrolom drugog igrača (ili više ostalih igrača) koji čine
oponenciju ili konkurenciju prvom igraču (donosiocu odluka). Sve igre
uključujući i ratne, mehanizam konkurencije na tržištu i slično se mogu
opisivati ovom vrstom modela, kao što je slučaj sa svim modelima
planiranja i predviđanja.
7. Opštost. - Po stepenu opštosti modeli se dele na:
specijalizovane i opšte. Opštost se odnosi na mogućnost primene
modela na različite sistuacije. Opšti modeli se mogu primeniti na
različite tipove problema donošenja odluka. Primeri ove vrste modela
su: linearno programiranje, modeli redova čekanja i slično.
Specijalizovani modeli se prave za rešavanje određenog
pojedinačnog problema i ne mogu se prenositi na druge situacije. U
dosta slučajeva opšti modeli ne obezbeđuju efikasno rešavanje
postavljenog problema i tada se pribegava gradnji specijalizovanih
modela koji su po pravilu ekonomičniji.
76
8. Stepen kvantifacije. - U odnosu na stepen kvantifikacije
modeli se kategorišu kao kvalitativni ili kvantitativni. Kvalitativni
modeli - se odnose na sisteme kod kojih nije moguće uvesti merenje
karakterističnih veličina ili nije moguće sačiniti matematički model.
Kao takvi, kvalitativni modeli su manje precizni, manje racionalni i
manje konzistentni od kvantitativnih modela. Međutim, veoma često
oni su jedini mogući način opisa realnosti. Dok kvantitativni modeli -
koriste matematičke relacije i rezultate iskazuju numerički,
kvalitativni modeli ne izražavaju se formalnim jezicima i rezultati su
numerički. Kvalitativni modeli uzimaju u obzir i prisustvo ljudskog
faktora u sistemima koji se po pravilu zanemaruju kod kvantitativnih
modela [3].
Kvalitativni modeli se mogu podeliti na: mentalne i verbalne.
Mentalni modeli su svakako prvi nivo apstrakcije nekog problema
ili situacije. Kad god neko misli nešto o nečemu, to je već slučaj
mentalnog modela. Prema tome, po definiciji različiti ljudi poseduju
različite mentalne modele o istoj pojavi.
Verbalni modeli su direktna posledica mentalnih modela i
predstavljaju njihov izraz u govornom jeziku i uobičajno su u pisanom
obliku. Na taj način se prevazilazi inherentna nekomunikativnost
mentalnih modela koji su svojina isključivo jednog čoveka.
Kvantitativni modeli se iskazuju formalnim matematičkim
jezikom uz predpostavku da se svi atributi objekta sistema koji se
modelira mogu meriti. Kvantitativni modeli su tipični za prirodne i
77
tehničke nauke, ali je sve veća njihova upotreba u društvenim
naukama, naročito u ekonomiji, planiranju i vojnim naukama. Osnovni
nedostatak kvantitativnih modela leži u činjenici da veći broj
promenljivih, karakteristični za dati problem ne podleže merenju, kao i
da složenost relacija realnog sistema često nije moguće iskazati
odgovarajućim matematičkim relacijama modela.
Kvantitativni modeli se dalje pogodno mogu klasifikovati kao
statistički, optimizacioni, heuristički i simulacioni. Polazeći od
podataka koji su dobijeni eksperimentisanjem na realnom sistemu,
statistički modeli, posredstvom metoda matematičke statistike i teorije
verovatnoće, dolaze do odgovarajućih rezultata o realnom sistemu. Iz
ove klase modela navodimo regresione modele, teoriju redova čekanja,
Markovljeve lance i slično.
Optimizacionim modelima je moguće utvrditi najbolju iz skupa
mogućnosti alternativa. Ovo se obično postiže maksimizacijom ili
minimizacijom željene funkcije cilja.
Optimizacija se može izvršiti analitički, u manjem broju
slučajeva, na osnovu diferencijalnog i integralnog računa. Većina
optimizacionih modela se ipak rešava numerički, uz primenu računara,
korišćenjem različitih iterativnih metoda. Za optimizacione modele
karakteristični su modeli: matematičkog programiranja kao i modeli
zaliha i slično.
Heuristički modeli se koriste u situacijama kada se uz pomoć
iskustvenih pravila nalazi zadovoljavajuće rešenje, nekog problema
ukoliko iz nekog razloga nije moglo biti nađeno optimalno rešenje.
78
Heuristika olakšava pretraživanje prostora rešenja i omogućava pravila
redukcije broja alternativa koje se ispituju. Na taj način se dobija
rešenje koje zadovoljava iskustvo, ali po pravilu nije optimalno. Tipični
heuristički modeli su: problemi trgovačkih putnika, planiranja i
upravljanja proizvodnjom, rasporeda oruđa i slično.
Simulacioni modeli u suštini predstavljaju postupak formiranja
računarskog modela sistema ( ili procesa ) i izvođenje eksperimenata
na tom modelu u cilju razumevanja ponašanja sistema ili analize
različitih strategija funkcionisanja sistema. Na osnovu ove definicije
sledi da je za simulaciju potrebno izvršiti formulaciju matematičkog
modela sistema koji se istražuje, prevesti ovu formulaciju u računarski
program i eksperimentisati sa mogućim rešenjima [3,4].
Simulacioni modeli su naročito pogodni za proučavanje složenih
sistema u kojima je primena ostalih vrsta modela neekonomična, a još
češće nemoguća.
Po svojoj prirodi simulacioni modeli spadaju u klasu
specijalizovanih modela malog stepena opštosti. Modeli su naročito
pogodni da daju odgovor na pitanje tipa “šta – ako”, tj. ( šta će se
desiti, ako se donese ovakva odluka ). Ovim modelima, sem slučajno,
ne može se doći do optimalnh rešenja.
7. Konstrukcija matematičkih modela
Postupak izgradnje matematičkih modela sledi blisko opšti
maučni metod zbog čega je, identifikacija faza postupaka izgradnje
matematičkih modela jednostavan problem. Teškoće nailaze tek u
procesu prevođenja ovih faza u akcije.
79
Postoji više razloga koji zahtevaju potrebu detaljnijeg
proučavanja postupaka matematičkog modelovanja. Prvo, korektan
postupak modelovanja obezbeđuje istraživača od “greške treće vrste”
kako to nazivaju statističari, a to je rešavanje pogrešnog problema
pravim problemom. Isto tako, korektan postupak obezbeđuje da se
pravi problem ne rešava pogrešno. Drugim rečima, obezbeđuje se da je
model validna predstava problema koji se izučava, da ga je moguće
rešiti i to uglavnom uz pomoć računara, da se izgradnja modela završi
unutar troškovnih i vremenskih ograničenja i da se model može
efikasno primenjivati.
Postupak izgradnje matematičkih modela se može podeliti u
sledećih devet faza:
1. Definicije ciljeva, 2. Planiranje istraživanja, 3. Formulacija problema, 4. Gradnja modela, 5. Izbor metode rešavanja, 6. Programiranje i testiranje, 7. Prikupljanje podataka, 8. Validacija, i 9. Implementacija.
1. Definicija ciljeva. - Prvi zadatak je utvrditi šta donosilac
odluka ili “korisnik” modela želi da reši korišćenjem modela. Očigledno
je da postavljanje ciljeva, koji se postižu modelovanjem, mora biti u
skladu sa zadatim vremenskim i troškovnim ograničenjima. Pri tome
postavljeni ciljevi ne treba da budu suviše uzani po svom kontekstu, ali
i da suviše velika širina ne postoji, kojom se pokušava da reše svi
problemi u datom sistemu.
80
U ovoj fazi istraživač blisko sarađuje sa korisnikom modela i
stiče neophodna znanja o sistemu koji se modeluje.
Razumevanje postavljenih ciljeva je nesumnjivo značajno za
istraživača. Međutim, vrlo često, sa vremenom se ciljevi menjaju te je
veoma bitno shvatiti i ovu dinamičnost ciljeva kojoj se modeli
prilagođavaju.
2. Planiranje istraživanja. - Kao i svaka druga akcija, koja se
odvija u zadatim vremenskim i troškovnim ograničenjima, kao i
ograničenjima kadrova i modelovanje zahteva brižljivo planiranje.
Operativno, plan projekta sadrži vremenski plan, plan angažovanja
kadrova i po mogućstvu plan troškova.
Za planiranje vremena, projekat modelovanja se deli na
pomenutih devet faza koje dalje mogu deliti na detaljne aktivnosti i za
njihovo predstavljanje u vremenu se obično koristi Gantov dijagram,
PERT ili CPM mreža.
Planiranje kadrova i troškova se takođe može vršiti standardnim
tehnikama za tu svrhu.
Rezultat ove faze su kadrovi, finansijski resursi kao i vreme
potrebno za realizaciju projekta modelovanja, čime su obezbeđeni
osnovni elementi za donošenje odluke: da li ulaziti u modelovanje ili
ne. Za donošenje ove odluke je svakako potrebno utvrditi i
potencijalne, direktne i indirektne koristi koje se ostvaruju uvođenjem
modela u proces donošenja odluka [3,4].
81
Takođe, plan projekta je i osnova za kontrolu da li se projekat
obavlja na željeni način ili ne.
3. Formulacija problema. - Ova faza je od fundamentalnog
značaja za uspeh modelovanja. Ovom fazom se obezbeđuju svi potrebni
podaci za fazu gradnje modela kao i smernice za budući rad [3].
Prvi zadatak ove faze je odluka da li je potrebno dati problem
dekomponovati na određeni broj manjih problema koji se dalje mogu
rešavati ili jedan po jedan ili paralelno.
Za ilustraciju ovog zadatka razmotrimo primer problema
planiranja proizvodnje i distribucije delova ( proizvoda ). Problem se
sastoji u određivanju nedeljnih planova proizvodnje i distribucije
delova za planski period od mesec dana. Postavljeni ciljevi na koje
model treba da odgovori su:
1. Koji je nivo zaliha potreban na kraju meseca u fabrici?
2. Koje su optimalne zalihe po skladištima?
3. Koji je optimalan plan transporta delova do skladišta tako da
su troškovi transporta minimalni?
Jedan od mogućih načina rešavanja postavljenog problema,
odnosno postavljenih ciljeva je njegova dekompozicija na podprobleme
odnosno na odgovarajuće probleme:
1. Model prognoziranja potreba za delovima daje prognoze
potreba po vrstama delova po nedeljama u okviru planskog
perioda od mesec dana;
2. Model zaliha po skladištima na osnovu prognoza potreba
određuje optimalni nivo zaliha na kraju planskog perioda. Na
82
osnovu ovog rezultata kao iz postojećeg stanja zaliha moguće
je odrediti minimalne količine proizvodnje;
3. Model godišnjeg planiranja na osnovu prognoza godišnje
potrebe za delovima određuje ukupnu proizvodnju kao i nivoe
zaliha za svaki mesec tokom godine;
4. Model planiranja proizvodnje koristi rezultate godišnjeg
plana zaliha i zahteve skladišta da bi se napravili nedeljni
planovi proizvodnje za planski period od mesec dana; i
5. Modeli distribucije na osnovu prognoziranih potreba, zaliha
po skladištima i planova proizvodnje distribuira gotovu
proizvodnju po skladištima.
Dekompozicijom, na pokazani ilustrovani način, istraživač
definiše podmodele sa kojima se može uspešnije boriti, čime se
povećavaju i šanse za ukupan uspeh modelovanja.
Drugi problem koji je potrebno rešiti u ovoj fazi je utvrđivanje
nivoa detalja u kojima će problem biti rešavan odnosno model razvijan.
Osnovni faktori koji utiču na ovaj problem su postavljeni ciljevi za
rešavanje kao i troškovna i vremenska ograničenja razvoja modela.
Definisanjem nivoa detalja modela moguće je odrediti
dimenzionalnost modela utvrđivanjem zavisnih i nezavisnih
promenljivih modela koje inače predstavljaju kontrolabilne i
nekontrolabilne promenljive problema.
Utvrđivanje dimenzionalnosti modela ilustrovaćemo na problemu
radionice za remont određenih motora. Pored neplaniranih otkaza
radionica učestvuje i u planiranom preventivnom remontu. Cilj
problema je određivanje fizičke veličine radionice kao i načina
83
funkcionisanja u odnosu na planiranje remonta. Očigledno je da
predimenzionisanje kapaciteta dovodi do nepotrebnih troškova, a
poddimenzionisanje do nezadovoljenja potreba [3,4].
U ovom konteksu određivanja dimenzionalnosti modela se vezuje
za broj tipova motora koji se remontuju, za vremenski period
modelovanja, za tip operacija koje se obavljaju na motoru i slično.
Kontralabilne promenljive problema su one koje može da menja
donosilac odluka, nasuprot promenljivama koje su nekontralabilne i
koje se mogu smatrati zadatim za dati problem i van su uticaja
donosilaca odluka. U datom primeru radionice za remont, kontralabilne
promenljive su recimo broj radnih mesta i pravila funkcionisanja
radionice. U ovom kontekstu nekontralabilna promenljiva je broj
otkaza motora koji u ovom primeru je slučajna promenljiva.
U slučaju konfliktnih situacija kao što su tipično ratne situacije,
jedan broj nekontralabilnih promenljivih za jednu stranu su u stvari
pod kontrolom druge strane.
U fazi formulacije problema takođe je bitno utvrditi i
kriterijume u odnosu na koje će se meriti efektivnost rešenja. Na
primeru radionice za remont ovi kriterijumi mogu biti očekivani broj
motora koji čeka na opravku, očekivano vreme čekanja, troškovi
gradnje radionice i slično. Očigledno, izbor odgovarajućeg kriterijuma
je veoma značajan za uspešno rešavanje problema.
4. Gradnja modela. - U ovoj fazi se konstruiše sam model koji
predstavlja interakcije između kontrolabilnih i nekontralabilnih
84
promenljivih kao i kriterijume efektivnosti rešenja. Prema tome, model
predstavlja eksplicitni izraz funkcionalne veze između napred
navedenih veličina [3,4].
Tako, na primer, ako je:
iX - i – ta kontralabilna promenljiva,
jY - j – ta nekontralabilna promenljiva,
kC - k – ta konstanta ili parametar,
nW - n – ti kriterijum,
tad se model simbolički može izraziti kao:
),,( kjin CYXfW =
gde: f označava funkciju ili seriju funkcija koje opisuju
funkcionalnu zavisnost između kji CYX ,, .
Kriterijum nW se ne mora davati kao eksplicitna funkcija
promenljivih.
Pogodno je funkcionalnu zavisnost promenljivih kategorisati kao
definicione, empirijske i normativne relacije.
Definicione relacije predstavljaju, većinom, balanse koji
proističu iz fizičke prirode problema ili recimo nekih konvencija koje su
uvedene u problem. Tako, na primer, ako su:
)(tI - zalihe u periodu t,
)1( −tI - zalihe u periodu t-1,
)(tP - proizvodnja u periodu t,
)(tS - potrošnja u periodu t,
85
definiciona relacija je:
)()()1()( tStPtItI −+−=
Empirijske relacije su bazirane na istorijskim podacima,
eksperimentalnim rezultatima, široko prihvaćenom rezonu i slično.
Nedostatak empirijskih relacija može biti nepogodnost
korišćenja podataka i zaključaka iz prošlog ponašanja sistema za
buduće ponašanje.
Promene u budućnosti se mogu ticati kako promena parametara
već postojećih relacija tako i promene strukture relacija. Isto tako,
empirijske relacije mogu da predstavljaju niži nivo performansi starog
sistema te prema tome mogu biti neadekvatne za opis novog sistema.
Treći tip relacija su normativne relacije u tom smislu da one
predstavljaju način kako treba povezati promenljive da bi se postigla
optimalna vrednost zadatog kriterijuma.
Za ilustraciju razmotrimo primer radionice za remont određenih
motora. Podelimo motore na N klase i to da klasa 1 ima najviši
prioritet, a klasa N najniži. Neka su:
n - broj kanala usluživanja,
iλ - brzina dolaženja na popravku motora klase i, i = 1,2,..., N,
p - srednje vreme usluživanja,
kT - očekivano vreme čekanja na popravku motora u klasi k,
k = 1,2,...,N.
86
Ukoliko se predpostavi da za sve motore važi eksponencijalna
raspodela vremena usluživanja i da je broj dolazaka na usluživanje dat
Poasonovom raspodelom, tada se primenom teorije redova čekanja za
očekivano vreme čekanja motora u klasi (k) dobija [15]:
,/)/(1 1 puBABT kkk += − za k = 1,2,...,N
gde su:
∑−
=
+−=1
0)!/(/)((!
n
j
in npjrrnunpnA
1=oB
∑=
=k
iik npB
1
/)( λ
∑=
=N
iiu
1λ
pur /=
Izraz Tk predstavlja tip normativne relacije.
5. Izbor metoda rešavanja. - Na završetku faze gradnje
modela, a često jednovremeno sa tom fazom, potrebno je odrediti
numerički ili analitički način rešavanja modela. Ovde je potrebno
odlučiti da li će na primer biti usvojen simulacioni ili optimizacioni
pristup; da li će promenljive modela biti stohastičke ili
determinističke; da li će model biti nelinearan ili linearan; da li je
moguće primeniti neki od već postupaka rešavanja. Ukratko, potrebno
je odabrati model rešavanja i oceniti da li ga je moguće realizovati na
računaru.
87
Veoma često kod izbora metoda rešavanja izbor se svodi na
sledeće dve alternative:
a) nalaženje optimalnog rešenja uprošćene verzije problema i
b) nalaženje približnog rešenja tačne formulacije problema.
Može se zaključiti da je u praktičnoj primeni alternativa b.
mnogo pogodnija i to uglavnom što je nalaženje optimalnog rešenja u
praktičnim problemima skoro nemoguć zadatak. Kompletna predstava
važnih faktora problema čak i da rešenje nije optimalno je u praksi više
vredna od optimalnog rešenja osiromašenog problema.
6. Programiranje i testiranje. - Ogromna većina modela
realnih problema se konačno predstavlja u vidu programa za računar. U
tom smislu je potrebno izvršiti izbor odgovarajućeg programskog jezika
koji je najviše prilagođen modelu. Međutim, izbor programskog jezika
je najčešće diktiran njegovom raspoloživošću.
Vrlo često postoje standardni programski paketi koji se mogu
direktno koristiti za rešavanje modela kao što je program Microsoft
Project ( rešava probleme Simplex, PERT, CPM ... metoda ).
Testiranje programa se svodi na formalnu verifikaciju ispravnog
rada programa sa odgovarajućim test podacima. S obzirom da složeni
modeli imaju programe sa više hiljada pa i desetine hiljada
programskih naredbi, problem kreiranja konkretnih programa odnosno
njihovog testiranja može biti izuzetno složen zadatak.
7. Prikupljanje podataka. - U ovoj fazi se prikupljaju podaci
potrebni kako za testiranje programa u predhodnoj fazi tako i za
88
praktičnu primenu modela u fazi implementacije. Problem tačnosti
ulaznih podataka je značajan za konačnu validnost modela. Međutim,
zahvalna tačnost nije ista za sve ulazne podatke. Rezultati modela
mogu biti više osetljivi na promene nekih podataka, a manje na
promene drugih. Analogno tome potrebno je voditi računa i o
zahtevanoj tačnosti ulaznih podataka.
Takođe, veoma često nije moguće prikupiti određene ulazne
podatke te se u tom slučaju primenjuje procenjivanje.
Kod složenih modela i broj ulaznih podataka je po pravilu veliki i
pogodno je koristiti tehniku baza podataka za organizaciju ulaznih
podataka i njihovo efikasno korišćenje u modelovanju.
8. Validacija. - Validacija modela se vezuje za proveru slaganja
rezultata sa realnim sistemom, odnosno utvrđivanje činjenice da li je
model dovoljno dobra apstrakcija realnog sistema [3].
U tom smislu potrebno je proveriti konzistentnost, osetljivost i
primenljivost modela.
Konzistentnost modela se proverava u odnosu na logičnost
rezultata pri promeni parametara modela do svojih ekstremnih
vrednosti.
Osetljivost modela se proverava na male promene ulaznih
podataka. Ovaj korak obično uključuje numeričko eksperimentisanje na
modelu. Na taj način se zaključuje o osetljivosti modela na pojedine
ulazne podatke odnosno može se zaključivati o zahtevanoj tačnosti
ulaznih podataka i tačnosti rezultata modela [15].
89
Primenljivost modela se odnosi na lakoću njegovog rešavanja kao
i korišćenja od strane donosioca odluka.
9. Implementacija. - Uvođenje modela u praktičnu primenu je
konačna faza modelovanja i očigledno kritična za konačan uspeh
modela. Uspeh ove faze veoma je zavisan od kooperacije korisnika
modela.
8. Model proizvodnih sistema
Istraživači se u svojim eksperimentima susreću sa suviše
komplikovanim aktivnostima kada žele da analiziraju jedan sistem,
recimo jedan industrijski sistem. U takvim slučajevima ispitivanje se ne
vrši na originalu, već na modelu ( slika 2.8. )[3].
Slika 2.8. Model
Ako se između dva objekta može ustanoviti sličnost u bilo
kakvom određenom smislu, tada između tih objekata postoji odnos
OBLIKOVATI MENJATI
PREDMET MODELIRANJA
SVEST (ČOVEK, AUTOMAT)
M O D E L
SLIČNOST, ANALOGIJE
INFORMACIONI ODNOSI
90
originala i modela. Model obično ne može da sadrži sve osobine
sistema, već samo neke. Dimenzije prostora stanja modela su manje od
onih koje ima original.
Model zadržava samo one karakteristike originala koje su bitne
za svrhu izučavanja originala, odnosno, model je uprošćena predstava o
originalu. U praksi su poznati verbalni, fizički, matematički i razni drugi
modeli. Model treba da se pod istim pretpostavkama ponaša kao
original [3].
Za industrijske sisteme, model prikazuje, između ostalog, ljude,
njihove odluke i reakcije na pritiske spoljne sredine. Dve osnovne vrste
modela se koriste u proučavanju ovih sistema:
- blok dijagrami ili dijagrami tokova ( grafički prikaz
povezanosti elemenata sistema na način kako se formiraju
kola povratnog dejstva i onako kako se kola sprežu stvarajući
sistem ), i
- matematički model ( deskripcija sistema koji opisuje i ima
veću jasnoću od verbalnih modela ).
Matematičko modelevanje, kako je ranije rečeno, je sposobnost
istraživanja različitih procesa putem proučavanja pojava koje imaju
različite fizičke, hemijske i društvene sadržine, a mogu se opisati
jednoznačnim ili statističkim matematičkim odnosima. Za
predstavljanje preduzeća, on treba da je u stanju da realno prikaže
ponašanje sistema, kao i nelinearnost i stohastičke relacije elemenata.
Relacije između elemenata prikazuju se jednačinama.
91
Ponašanje modela se posmatra, a eksperiment se radi sa
namerom da se dobije odgovor na određena pitanja o sistemu koga
model prikazuje. Simulacija je termin koji se koristi da bi se označilo
vođenje eksperimenata modelom. Eksperiment realnim sistemom
zamenjuje se eksperimentom pomoću modela.
Za prikazivanje odnosa međuzavisnosti elemenata sistema
obično se koristi dijagram tokova koji treba da obezbedi širi uvid u
sistem.
Linija toka pokazuje protok, uopšteno rečeno, materijala,
energije i informacija. Tokovi prikazuju kako se nešto kreće od jednog
stanja sistema u drugo stanje.
Element stanja sistema i svi drugi elementi koji na neki način
predstavljaju neke akumulacije sistema prikazuju se obično
pravougaonikom. Strelicama se prikazuje pravac kretanja toka odnosno
ulaza i izlaza stanja sistema ( slika 2.9. ). U obliku kruga mogu se
prikazivati pomoćni elementi [3].
Slika 2.9. Simboli elemenata stanja sistema
ŽELJENE ZALIHE
NABAVKA REZERVNIH
DELOVA
UGRADNJA REZERVNIH
DELOVA
ZALIHE REZERVNIH DELOVA ZA
ODRŽAVANJE
PROIZVODNJA REZERVNIH DELOVA U
SOPSTVENIM RADIONICAMA PREDUZEĆA
92
Linije različitih tokova treba da su u dijagramima tokova
različito predstavljene. Izvor informacije se obično obeležava sa
kružićem.
Parametri sistema su vrednosti koje na neki način utiču na
zbivanja u sistemu, ali su promenljive veličine.
Dijagram tokova treba da pokazuje:
- sva stanja sistema,
- tokove između stanja,
- funkciju upravljanja kojom se kontrolišu količine koje teku
između stanja sistema, i
- informacione kanale koji povezuju stanja sistema sa
upravljačkom funkcijom.
Ponašanje nekog vezanog linearnog sistema u vremenu može se
opisati linearnom diferencijalnom jednačinom, sa konstantnim
koeficijentima (matematički model).
Analiza sistema u frekventnoj oblasti je klasična, ali je odigrala
ogromnu ulogu, naročito u projektovanju tehničkih sistema za vojne
potrebe, i to pretežno sistema sa jednim ulazom i jednim izlazom.
Za sistem upravljanja zalihama rezervnih delova za održavanje
moguće je dati dijagram toka ( slika 2.10. ) pri čemu se sistem sastoji
od zaliha rezervnih delova za održavanje (stanje zaliha) i nabavke
rezervnih delova (promena stanja sistema). Odlukom o nabavci
93
rezervnih delova želi se stvarno stanje zaliha dovesti na željeni nivo
[3].
Slika 2.10. Dijagram toka sistema upravljanja zalihama rezervnih delova za održavanje
Analitički model ponašanja sistema upravljanja zalihama
rezervnih delova može se dati u obliku:
[ ] vkztt
ŽZŽZZ eNNNN−
−−= 0(
gde je:
NZ – nivo zaliha rezervnih delova,
NŽZ – nivo željenih zaliha rezervnih delova,
N0 – nivo zaliha u trenutku t = 0, i
tvkz – vreme korelacije poremećaja.
Od modela se traži da je u stanju da opiše nelinearne sisteme
višeg reda, da se pomoću njega mogu istražiti ponašanja polazeći od
bilo kojih početnih uslova.
VREMENSKA KOREKCIJA
POREMEĆAJA
CILJ SISTEMA: Održavanje potrebnog nivoa zaliha rezervnih delova za održavanje
NABAVKA REZERVNIH DELOVA ZA
ODRŽAVANJE ZALIHE REZERVNIH DELOVA ZA
ODRŽAVANJE
94
Proces dobijanja rešenja “korak po korak” naziva se simulacija,
pa se ovi modeli nazivaju simulacioni modeli. Ovde se značenje svakog
elementa u modelu opisuje jednačinama. Jednačine se dobijaju iz
osobina strukture sistema.
Simulacioni model za slučaj upravljanja rezervnim delovima
(slika 2.10.) je lako postaviti obzirom da je sistem prvog reda u kome
se negativnim kolom povratnog dejstva kontroliše stanje sistema. Pri
ovome se polazi od toga da je najjednostavnija taktika nabavke ona
kod koje nabavka zavisi od razlike željenih i stvarnih zaliha, što se
može dati jednačinom:
ZŽZJ NNN −=
gde je: NJ – količina / jedinica vremena nabavke, odnosno:
)(1ZŽZ
vkzJ NN
tN −=
za tvkz > 0 (vreme korekcije zaliha – jedinica vremena).
2.3.2. STATISTIČKA METODA
Statistika nije posebna nauka. Ona se može smatrati granom
primenjene matematike, Ona je, prvenstveno opšta metoda
istraživanja i predstavlja primenu statistike i verovatnoće.
Oblast primene statističke metode je vrlo kompleksna, jer je
čine sve vrste masovnih pojava. Njenu srž čini saznanje kvantitativne
određenosti masovnih pojava. Zato se ona može definisati kao:
- sakupljanje ( odabiranje statističkih uzoraka ),
- predstavljanje ( klasifikacija ),
- analiziranje ( obrada podataka ),
95
- tumačenje ( interpretiranje ) numeričkih podataka,
- izračunavanje statističkih pokazatelja, i
- analiza statističkih pokazatelja i izvođenje zaključaka.
Reč statistika prema prof. S. Obradoviću, ima dva osnovna
značenja, s jedne strane pod statistikom se razume metoda
kvantitativnog istraživanja pojava, a s druge strane rezultat takvog
istraživanja.
U statističkoj metodi, masovno i individualno, opšte i posebno,
kvantitativno i kvalitativno ne samo da se razlikuju nego i da se
povezuju u tom smislu što se masovno i opšte saznaju, na osnovu
pojedinačnog i posebnog, kao što se i kvaliteti saznaju na osnovu
kvantiteta [26].
Koja pojava će se statistički istražiti, to zavisi od cilja
istraživanja. Treba otkriti kvalitativne i kvantitativne odredbe tih
pojava, posebno rasprostranjenost izvesne osobine ili njenih vrsta
pojava u cilju opštih pojava, kao i menjanje, kretanje i tendencije
daljeg kretanja i razvitka pojava određenih osobina.
Statistički podaci se klasifikuju prema svojim vremenskim
odredbama:
- kvalitativni podaci,
- kvantitativni podaci,
- hronološki podaci ( npr. vremenske serije ), i
- geografski podaci.
96
Statistička analiza čini fazu primene statističke metode. Zadaci
statističke analize ostvaruju se pomoću odgovarajućih matematičkih
operacija.
Glavni predmet i svrha statističke analize jeste otkriće
rasporeda učestalosti ( distribucije i frekvencije ) pojava određenih
osobina, iznalaženje kumulativnih vrednosti, bez vremenske odredbe, u
masi pojava koje se ispituje [26].
Svrha tabelarnog i grafičkog predstavljanja statističkih serija i
matematičkih funkcija, nije samo klasifikacija statističkih podataka
nego i predstavljanje matematičkih funkcija statističkog računa,
naročito menjanja vrednosti tih funkcija [4]. Nakon tabelarnog i
grafičkog predstavljanja odredi se ocena o pravoj aritmetičkoj sredini.
Vrhunski moment statističke metode jeste:
- izvođenje opštih zaključaka,
- tumačenje rezultata statističke analize, i
- pravljenje hipoteza o zakonitostima masovnih pojava.
Statistička metoda može se podeliti na:
- parametarsku, i
- neparametarsku statistiku.
Metode parametarske statistike se zasnivaju na Gausovoj
normalnoj krivi ( VNK kriva ) prilikom prognoziranja nekih pojava sa
određenom verovatnoćom ( npr. produktivnost rada, otkazi mašina i
drugo ).
97
Neparametarske statističke metode se primenjuju na pojavama
za koje ne važi pretpostavka o njihovoj normalnoj raspodeli, one imaju
tzv. “slobodnu distribuciju”. Njihova informativna vrednost je manja, a
mogu se koristiti i na podacima za koje bi se mogla postaviti hipoteza o
normalnoj raspodeli.
2.3.3. ANALITIČKO DEDUKTIVNA METODA
Analitičko – deduktivna metoda se ne svodi na bilo kakvu
dedukciju izvesnih stavova iz opštih postavki, već se pod ovom
metodom razume zasnivanje čitavih naučnih sistema npr. logike,
matematike ili čitavih pojedinih disciplina. Ona polazi od aksioma koji
se shvataju i prihvataju kao osnovne istine. Sve druge istine sistema
moraju da se zasnivaju na poznatim aksiomama i izvode se iz njih [3,4].
Ova metoda se može sastojati i u postavljanju i primeni aksioma
u derivacijama računa stavova i računa predikata. Odnosno, u izboru
aksioma jednog logičkog sistema, u postavljanju definicija koje u
sistemu igraju ulogu osnovnih istina sistema kao i aksiome i drugo.
Aksiome su opšti stavovi, ali nisu čisto formalne niti su čisto
tautologije.
Neki analitičari ( Rajhenbah, Hans Han i drugi ) smatraju da se
suština ove metode sastoji u formalizaciji osnovnih pojmova, definicija,
aksioma i dokaza: osnovni pojmovi se smatraju kao bezsadržajni ili
neodređeno sadržajni, a aksiome kao “prazne tautologije”, ili kao
prazno apstraktne “propozicionalne funkcije” lišene svakog
neposrednog predmetnog – sadržajnog značenja i smisla.
98
Askiomatska metoda je vrlo privlačna za naučnike. Oni teže da
izgrade aksiomatski sistem da dođu do formalizovanih stavova, da svoju
teoriju izraze odgovarajućim matematičkim izrazima i apstraktnim
formulama [20].
2.3.4. METODA CRNE KUTIJE
1. Definicije. - Crnu kutiju ( black box ) predstavlja svaki
neistraženi objekat ili pojava, čije ponašanje se istražuje delovanjem
na taj objekat i proučavanjem reakcija na ta delovanja, pri čemu se
polazi od izvesnih hipoteza o ponašanju tog objekta ili pojave,
odnosno, pod crnom kutijom se može tretirati bilo koji objekat o kojem
se sudi na osnovu spoljnih manifestacija, bez poznavanja strukturne
građe objekta.
Znači, objekat ili pojava kao dinamički sistem, pod spoljnim
uslovima menja svoja stanja, a nepoznate su informacije o procesu,
odnosno nepoznata je zakonitost ponašanja pojave ( slika 2.11. ).
Slika 2.11.a Grafički prikaz crne kutije
(S)
CRNA KUTIJA Ulazi Izlazi
X1
Xn Ym
Y1
X2 Y2
99
Slika 2.11.b Grafički prikaz bele kutije
Pojednostavljeno rečeno, bez otvaranja kutije, praćenjem šta se
dešava na ulazu i izlazu, težimo da saznamo šta se nalazi u kutiji i kako
se ona ponaša.
Metoda crne kutije je osnovna kibernetska i sistemska metoda za
istraživanje nepoznatih ili vrlo složenih dinamičkih sistema [3].
Preciznije rečeno metoda crne kutije je složen sistematičan
postupak u čijoj realizaciji se koriste sledeći osnovni metodi: metodi
modelskog funkcionisanja sistema, metodi kibernetičkih eksperimenata
i metodi izgradnje kibernetičkih mašina, kojima pripada budučnost.
Prilikom ispitivanja crne kutije treba sastaviti protokol koji
sadrži:
- vreme (trenutak delovanja i osmatranja) i
- vrednosti ulaznih i izlaznih veličina.
Pri ovom objekat može imati jedan ulaz X, sa vrednostima X1,X2,
......., Xn i može da se nalazi u više različitih stanja a,b,c, ...., ( sa više
izlaza Y1,Y2,.....,Ym ).
Primena metode crne kutije omogućava otkrivanje zakonitosti
ponašanja, ali ne pruža saznanja o elementima i o strukturi pojave.
Y X (f1 : X) (f2 : Y)
BELA KUTIJA Ulazi Izlazi
XF
XS YS
YP
100
Otkrivene osobine crne kutije zavise kako od nje tako i od
sposobnosti istraživača da deluju na crnu kutiju. Iako je ovo jedna od
najednostavnijih metoda istraživanja nepoznatih pojava, ona od
istraživača zahteva:
- određivanje ulazno – izlazne matrice,
- određivanje protokola ponašanja,
- ispitivanje ( izučavanje ) zakonitosti transformacija ( grafa
transformacije ) sistema, i
- određivanje zakonitosti ponašanja sistema ( deterministička i
druga ).
Nekada ponašanje može biti stohastičko i da ima više parcijalnih
grafova. Istraživač može da odredi stanje koje nije pogrešno, ali da to
bude od male koristi.
2. Proces primene crne kutije. - Na osnovu napred datih
definicija o primeni metode crne kutije, može se definisati proces
primene crne kutije ( Černiček,I., Teorija sistema, Zrenjanin,1996. ):
- planiranje istraživanja,
- izbor objekta istraživanja,
- definisanje aspekta istraživanja,
- identifikacija ulaza i izlaza,
- sastavljanje protokola,
- obrada podataka,
- analiza ponašanja sistema ( da li je determinističko ),
- određivanje verovatnoće ponašanja,
- određivanje broja posmatranja,
- formiranje matrice ulaza i izlaza,
- definisanje relacije ulaz – izlaz,
- formulisanje zakonitosti ponašanja objekta istraživanja, i
101
- primena otkrivenih zakonitosti ponašanja i drugo.
Metoda crne kutije koristi se i u konstruisanju novih proizvoda,
jer se polazi od nepoznatog objekta, crne kutije, a cilj je provođenje
tog procesa jasno i jednoznačno definisati funkciju, zakonitosti
ponašanja i strukturu građe tog objekta kao tehničkog sistema,
odnosno transformaciju crne kutije u belu kutiju.
3. Bela kutija. - Analognu pojmu crne kutije uveden je i pojam
bele kutije ( slika 2.11. ), kod kojega su poznati zakoni ponašanja i
procesa u njemu kao dinamičkom sistemu, znači vrši se transformacija
predmeta proučavanja kao crne kutije u belu kutiju. U bilo kojoj beloj
kutiji ostaje uvek nešto neobjašnjeno, nepoznato. Zbog toga se može
govoriti o sivoj kutiji.
Postupak transformacije crne kutije u belu kutiju pa u sivu
kutiju nije moguća, jer nisu poznate zakonitosti ponašanja sistema.
4. Preduzeće kao sistem. - Primenom metode crne kutije, može
se analizirati jedno preduzeće kao sistem ( slika 2.12. )[3]:
Slika 2.12. Preduzeće kao sistem (crna kutija)
SISTEM (S) • potencijal i • usmeravanje
korišćenja potencijala
STRUKTURA (Z)
Ulazi X
Izlazi Y
Oko
lina
O
koli
na
102
Kao što smo već rekli, crna kutija je sastavljena od elemenata
stanja sistema, elemenata promene stanja sistema i složene strukture
u kojoj se odigrava transformacija ulaza u izlaz. Tu transformaciju
možemo prikazati matematičkim modelom:
1: +++ →× tmtnt YZXS , 1
,...3,2,1,0,≤≤
=nm
nm
gde su:
ntS + - stanje preduzeća u momentu t,
mtX + - ulaz u sistem u momentu t+m,
1+tY - izlaz iz sistema u momentu t+1, i
Z - struktura preduzeća koja je relativno stabilna u
vremenskom periodu posmatranja sistema.
Svako stanje sistema može se prikazati u vidu jedne tačke
,.....),( 321tttt SSSS prostora kR . Prema tome, stanje sistema predstavlja k
– dimenzionu promenljivu.
Stanje sistema u sukcesivnim vremenima t+i, i = 1,2,3,…. (tako
da prošlost predhodi budućnosti) sačinjavaju uređeni niz sa konačno ili
beskonačno mnogo elemenata. On opisuje ponašanje sistema u
vremenu.
Proces transformacije ulaza u izlaze odigrava se u vremenu,
znači postoji relacija između izlaznih i ulaznih elemenata.
1;1 <→ ++ mYX tmt
gde su sa: m i 1 obeleženi vremenski intervali u kojima se
pojavljuju ulaz i odgovarajući izlaz.
103
Poznavanje samo jedne vrednosti ulaza tX nedovoljno je u
programiranju izlazne veličine tY . Predhodni ulazi formirali su stanje S
sistema koje dovodi do promene izlazne veličine. Stanje sistema je
karakteristika čija vrednost u datom vremenskom trenutku definiše
tekuću izlaznu veličinu i utiče na njenu buduću vrednost.
Prikazana zavisnost je odraz transformacije unutar sistema no,
ne i jedinih zbivanja u širem sistemu. Postoji i obrnuta zavisnost ulaza i
izlaza:
,....2,1,0, =>→× ++ ijXSZY jtit
gde je: SZ – struktura spregnutih podsistema sa kojima sistem
stvara upravljački posmatrano zatvorenu celinu.
5. Primer primene crne kutije. – Predpostavimo da imamo
nepoznat sistem (S) sa jednim ulazom (X) i jednim izlazom (Y), prema
protokolu (tabela T – 2.1.)
Vreme 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
X a c b a a b b c b a b c c
Y 1 0 1 1 1 1 1 0 1 1 1 0 0
Na osnovu protokola zaključujemo da se repertoar vektora ulaza
sastoji od tri moguće vrednosti: a,b ili c. Vektor izlaza ima repertoar
od dve vrednosti 0 ili 1. Svi ulazi a i b se pretvaraju na izlazu iz sistema
u 1, dok se svi izlazi c pretvaraju na izlazu iz sistema u 0.
Verovatnoće pretvaranja su:
Tabela T-2.1
104
p(a u 1) = 4/4 = 1 ili 100%,
p(b u 1) = 4/4 = 1 ili 100%,
p(c u 1) = 4/4 = 1 ili 100%.
Iz ovoga se može zaključiti da je posmatrani sistem
deterministički, tj. da jednoj vrednosti ulaza odgovara jedna i samo
jedna vrednost izlaza.
2.4. METODE ISTRAŽIVANJA, TEHNIKE I POSTUPCI
2.4.1. NAUČNO POSMATRANJE
Naučno posmatranje je sistemsko opažanje u cilju otkrića novih
činjenica ili proveravanja naučnih hipoteza. Kao metod istraživanja, to
je način prikupljanja podataka putem neposrednog čulnog opažanja.
Posmatranje može biti:
- objektivno (stepen postignutog saznanja),
- potpuno,
- precizno (tačno posmatranje), i
- sistemsko.
Predmeti naučnog posmatranja mogu biti:
- spoljne pojave (ekstrospekcija),koje se mogu čulno opažati, i
- unutrašnje pojave (introspekcija).
Egzaktnost je potpuna preciznost posmatranja kada se postigne
najviši stepen tačnosti posmatranja.
105
Metoda naučnog posmatranja može da predhodi svakoj drugoj
metodi, a pre svih eksperimentalnoj metodi. Ona nema vrednost
eksperimenta.
Podela naučnog posmatranja je veoma složena. Ovde se navodi
sledeća klasifikacija:
- neposredno posmatranje (istraživač putem čula, uspostavlja
kontakt sa objektom posmatranja),
- shveobuhvatno posmatranje (predmet posmatranja je neka
složena i dugotrajna pojava),
- masovno posmatranje (predmet posmatranja je neka
masovna pojava), i
- posmatranje pojedinih slučajeva (predmet posmatranja su
retki i jedinstveni fenomeni). Ovo je tzv. pojedinačno
posmatranje.
Sprovođenje posmatranja može se obaviti kroz nekoliko koraka,
pri čemu osnovu čini sistemsko beleženje podataka i njihovo
klasifikovanje.
Pored ovoga, treba definisati i način uspostavljanja kontakta sa
sredinom i situacijom u kojoj će posmatranje biti izvedeno.
Istraživanje, takođe, podrazumeva predhodnu selekciju i obuku
posmatrača. Istraživač obično beleži i svoje komentare, tako da
sagledava svoj saznajni put i pogreške na njemu.
106
2.4.2. NAUČNI EKSPERIMENT
Eksperimentalna metoda je organizovano razmatranje, kojim se
predmet istraživanja izlaze više puta različitim uslovima u pogledu
temperature, pritisaka i drugih fizičkih, hemijskih i ostalih uticaja, uz
pomno beleženje promena koje se pri tome dešavaju [3,4].
Eksperiment u osnovi predstavlja pokušaj i posmatranje. Naučni
eksperiment je metoda praktično – teorijskog saznanja, čiju strukturu
čine:
- eksperimentator (pojedinac ili grupa istraživača koji vrše
eksperiment),
- predmet eksperimenta (pojave i procesi stvarnosti; njihovi
kvaliteti, kvantiteti, mere, načini nastanka, promene i
drugo),
- sredstva eksperimenta (materijali eksperimenta, instrumenti,
uređaji, mašine, postrojenja i drugo),
- postupci eksperimenta (odabiranje vrste ogleda, izdvajanje
ogledne grupe, teorijsko – praktične operacije, postavljanje
hipoteza i njihova provera),
- eksperimentalni proces (uslovi eksperimentalne situacije,
fizički i hemijski procesi i drugo),
- rezultati eksperimenta, i
- interpretacija rezultata eksperimenta i izvođenje naučnih
pretpostavki i zakona.
Planiranje naučnog eksperimenta je podešavanje pojava tako da
eksperimentalni proces “odgovori” na određeno pitanje i da se izvrši
organizovanje ogleda [26].
107
Eksperimenti mogu biti:
- prirodni (ispitivanje u igri ili snalažljivosti u rešavanju
praktičnih zadataka),
- veštački (ispitivanje inteligencije pomoću testova),
- simulacioni, i
- eksperiment u laboratorijskim uslovima.
U veštačkom eksperimentu se mogu menjati uslovi ogleda u cilju
ostvarivanja postavljenog zadatka.
Jedna od vrsta veštačkog eksperimenta je i modelovanje,
odnosno modelni eksperiment, o čemu je bilo govora u predhodnim
poglavljima.
Osnovna saznajna uloga eksperimentalnih metoda se sastoji:
- u proveri hipoteza, činjenica i zakona i u njihovom
odbacivanju, korekciji ili pretvaranju u zakone,
- u postavljanju novih hipoteza,
- u proveri ranije utvrđenih zakona, i
- u otkriću novih činjenica i novih zakona.
Ova metoda oslanja se na isključivo iskustvo u korišćenje
klasične metode indukcije.
Između zamisli i materijalnog ostvarenja postoji razlika, izvesno
odstupanje.
Eksperiment kao specijalan oblik prakse treba da utvrdi u čemu
je i kolika je razlika između misaonog i stvarnog [20]. Merenja su
sastavni deo svakog eksperimenta.
108
Prvi korak u eksperimentalnom istraživanju može da bude
uspešno mehaničko shvatanje po kome jedan uzrok ima jednu
posledicu. U najvećem broju slučajeva i u različitim oblastima
istraživanja koriste se tzv. test funkcije na ulazu u sistem.
Sledeći koraci u istraživanju mogu da budu usmereni na
upoznavanje funkcionisanja sistema. Zadatak različitih, više ili manje
razrađenih i primenljivih metoda eksperimentalnog istraživanja jeste
upućivanje istraživača na moguće postupke eliminacije.
Eksperimentalna metoda primenjuje se danas vrlo široko u
gotovo svim oblastima nauke, pa se može dati i posebna definicija
eksperimenta: “Eksperiment je planirano i kontrolisano praktično
dejstvo na objekt istraživanja kako bi se na materijalnoj ravni izvršila
konfrontacija misaonih proizvoda (hipoteza, projekata, strategija i
drugo) sa prirodnim, odnosno tehničkim strukturama i proučavanjem
ponašanja predmeta istraživanja smanjio broj otvorenih pitanja [20] ”.
Kao nepotpuna eksperimentalna metoda, često se u literaturi
pominje empirijska metoda, u kojoj pristupamo istraživanju bez
postavljanja naučne hipoteze.
U tabelama T-2.2 i T-2.3 date su uporedne slabosti, odnosno
prednost proračuna u odnosu na eksperimentalna ispitivanja (za
tehničke sisteme).
109
Potencijalne slabosti proračuna Potencijalna prednost eksperimentalnog ispitivanja
• Proračun može da obuhvati samo kvantificirane parcijalne oblasti
• Eksperimentalno ispitivanje omogućava ispitivanje onih efekata koji se računski ne mogu obuhvatiti
• Efekti koji nisu uključeni mogu da se dobiju sračunavanjem
• Eksperimentalna ispitivanja otkrivaju ne retko i ona slaba mesta koja nisu očekivana
• U proračunima optimizacije potrebni su objektivni kriterijumi za ocenjivanje, a oni su poznati samo delimično
• U nedostatku objektivnog kriterijuma za ocenjivanje, eksperimentalna ispitivanja omogućavaju subjektivno vrednovanje
• Uticaj rasipanja dimenzija može se obuhvatiti samo delimično
• Ispitivanje uticaja rasipanja dimenzija komponenata u proizvodnji ne predstavlja problem, to je samo pitanje troškova
• Određeni parametri računskog modela mogu da budu utvrđeni tek pošto se izvrše merenja na fizičkom modelu ili prototipu
• Objekat ispitivanja može da se podvrgne proučavanju po metodi “crne kutije” bez poznavanja bilo kog njenog parametra
• Rešavanje određenih problema zahteva vreme i velike troškove u formiranju modela i angažovanju kapaciteta računara
• Dovoljno je samo fizičko prisustvo objekata, pa da se odmah započne sa ispitivanjem
Potencijalne slabosti eksperimentalnog ispitivanja
Potencijalna prednost proračuna
• Teško je održavanje konstantnih uslova ispitivanja
• Konstantni granični i početni uslovi obezbeđuju jednoznačnost rezultata
• Sistemske greške nisu uvek prepoznatljive i/ili određene
• Matematički modeli se verifikuju u poznatim granicama tačnosti
• Uticaji malih promena ne mogu dobro da se identifikuju kod ponovljenih ispitivanja
• Relativne promene svih parametara matematičkih modela mogu da se identifikuju
• Visoka pouzdanost rezultata traži višestruko poznavanje ispitivanja
• Potreban je samo jedan proračunski prolaz
• U izvesnim slučajevima je teška interpretacija rezultata
• Moguća interpretacija rezultata na osnovu dodatnih pojedinačnih informacija
• Rezultati ne mogu uvek da se reprodukuju i/ili prenesu (na teorijski model)
• Matematički modeli su u utvrđenim granicama
• Neke efekte nije moguće odrediti primenom merne tehnike ili su troškovi veliki
• Matematički model može da definiše veličine koje ne mogu direktno da se mere
Tabela T-2.2: Upoređenje proračuna i eksperimentalnog ispitivanja
Tabela T-2.3: Upoređenje proračuna i eksperimentalnog ispitivanja
110
Nastavak tabele T-2.3 • Primena principa “promena samo jednog parametra” nije uvek moguća zbog kompleksnosti sistema
• Moguće su promene parametara na željeni način
• Znatno se vreme gubi dok se fizički ne realizuje objekat ispitivanja: ne retko razultati kasne
• Verifikovan matematički model omogućava brz pristup računanju i relativno brzo dobijanje rezultata
• Ne retko potrebna su velika ulaganja da bi se realizovalo i ispitalo više varijanti
• Čak i za ekstremno kompleksne matematičke modele ulaganja su relativno mala u analizama više varijanti
Ovde treba reći da se kao deo svakog eksperimenta mora
tretirati postupak merenja. Obično struktura postupaka merenja sadrži:
- merni objekt - nosilac merne veličine,
- merni signal – primarni signal,
- prijemnik signala,
- merni signal ( preslikani signal ),
- korekturni član – računski element,
- korigovani preslikani signal,
- optički instrument – pokazivač,
- merna vrednost,
- registrovanje, memorisanje,
- obrada podataka ( računar ), i
- očitavanje.
Danas je u primeni veliki broj metoda (i postupaka) tehničke
dijagnostike koje se mogu koristiti u svim eksperimentima
(Adamović,Ž., Tehnička dijagnostika, Zavod za udžbenike,
Beograd,1998.). Svaka od metoda predviđa primenu posebne
instrumentacije (kontrola radnih parametara mašina; kontrola vibracija
i buke; ultrazvuk, gamagrafija i radiografija; kontrola produkata
habanja i sagorevanja; kontrola električnih parametara; kontrola
111
korozije...). Ovi postupci se posebno koriste za utvrđivanje stanja
tehničkih sistema (mašina i postrojenja).
Kao primer, navodimo željezaru Smederevu gde su uvedeni svi postupci
tehničke dijagnostike.
Eksperiment kojim se razrešava protivrečnost između dve
različite hipoteze uobičajeno se naziva krucijalni eksperiment
(putokazni eksperiment).
Eksperimentalna metoda može se koristiti sa drugim naučnim
metodama, posebno sa metodom posmatranja sa kojom je nerazdvojan
drug. Pažljivo posmatranje je neizbežno kao samostalan čin u
prirodnim uslovima, zatim prilikom eksperimentisanja, kao i u uslovima
koje stvara praktičan život.
2.4.3. NAUČNO ISPITIVANJE
Ispitivanje je u suštini postupak prikupljanja podataka
posredstvom verbalne komunikacije, koja se uspostavlja između
istraživača i lica za koje se pretpostavlja da te podatke može da pruži
[13].
Osnovna podela naučnog ispitivanja je:
- direktno ispitivanje (prikupljanje podataka u kome je
ispitanik unapred obavešten o činjenici da se podvrgava
ispitivanju),
- indirektno ispitivanje (ispitanik nije unapred obavešten o
ispitivanju),
- blaga ispitivanja (ispitivač sa ispitanikom uspostavlja prisni
kontakt),
112
- neutralno ispitivanje (karakteriše odnos formalne, poslovne
učtivosti između ispitivača i ispitanika), i
- stroga (oštra) ispitivanja (strog odnos ispitivača prema
ispitaniku slično sudsko – istražnom postupku, pri čemu se
mogu postavljati “unakrsna pitanja” i slično).
Dve su osnovne tehnike ispitivanja:
- intervju (putem naučnog razgovora između ispitivača i
ispitanika dolazi se do podataka značajnih za istraživanje; to
mora da bude susret “lice u lice” i da postoji specifična
svrha koja mora biti poznata intervjuisti), i
- anketa (do potrebnih podataka dolazi se tako što ispitanik
samostalno popunjava predhodno pripremljen obrazac s
pitanjima; to je istraživački postupak kojim se ispitanicima
postavljaju pitanja u vezi sa činjenicama od naučnog
interesa).
U literaturi se često navodi i klasifikacija intervjua:
- činjenički intervjui (obezbeđuju kvantitativne podatke o
predmetu intervjuisanja),
- dijagnostički intervjui (dijagnoza stanja predmeta
intervjuisanja), i
- terapeutski intervjui (modifikovanje stavova i ponašanja
intervjuisanog).
Intervjui mogu biti i neusmereni (nije pripremljena osnova za
razgovor) i usmereni (pripremljena osnova za razgovor).
Intervjuisanje je, znači, evoluativni postupak koje se može
iskoristiti, ako se poznaju:
- suština i odlike intervjua (izražena je usmerenim
razgovorom),
113
- vrste intervjua, i
- pripreme za intervju.
Usmereni intervjui mogu biti dirigovani gde su ograničena prava
ispitanika i ispitivača. Ispitivanje može biti pojedinačno, grupno i
kolektivno.
Ankete se mogu koristiti u neograničenom broju problema. Ona,
pored opštih, ima i svoje posebne ciljeve. Sprovodi se sama za sebe,
odnosno “ad hock” istraživanje. Njome se najčešće doseže prvi nivo
saznanja, naučne deskripcije. Kao osnovno svojstvo ankete jeste
postojanje upitnika (obrazca) čijim se popunjavanjem dobijaju tražena
obaveštenja. Konstrukcija upitnika je važna operacija i ona zaslužuje
posebna pravila koja se odnose na strukturu ispitanika, oblik pitanja,
obim upitnika, vrstu podataka koja se prikuplja i drugo.
Pitanja i njihov smisao treba da budu jasni ispitanicima, a
svojom formulacijom i sadržajem treba da se odnose na sam predmet
istraživanja. Ona mogu biti:
- otvorena pitanja (ispitanik slobodno može da formuliše
odgovor) i
- zatvorena pitanja (ispitanik bira jednu ili više ponuđenih
alternativa odgovora).
Ovde treba pomenuti i tehnike skaliranja (instrumenti za
skaliranje su skale) kao forme ankete koja se primenjuju kod serije
podataka koje treba urediti u kontinualan niz (na pojave koje čine
kontinuum).
Prednosti intervjua su:
- neposredni kontakt,
- prilagodljivost pojedincima,
- razgovor ilustrovan posmatranjem,
114
- uvažavanje individualnih vrednosti, i
- mogućnost komunikacije.
Nedostaci intervjua su:
- delimično zanemaren osnovni faktor istraživanja,
- jednostrano prikupljanje podataka,
- neekonomično prikupljanje podataka,
- nepodesno registrovanje podataka, i
- promenljive propozicije razgovora.
Skaliranje kao postupak evoluativne tehnike je stepenovanje
kategorija koje su postavljene kao grupa elemenata neophodnih za
istraživanje određenog problema ili pojave.
Skaler je lista odabranih reči, izraza, rečenica, pasusa pored
kojih posmatrač beleži vrednost ili procenu datu na osnovu objektivne
skale vrednosti.
Osnovni zahtevi za konstruisanje skala su:
- adekvatnost sadržaja,
- izrazitost forme,
- specifičnost funkcije,
- odmerenost broja, i
- ujednačenost ritma između kategorija.
Prema načinu iskazivanja kategorija skale se dele na:
- numeričke (stepenovanje datih kategorija pomoću niza
brojeva), i
- deskriptivne (niz verbalno izloženih kategorija od kojih svaka
označava određeni stepen).
115
Prema načinu skaliranja mogu biti:
- alternativna skala (sadrže više kategorija i za svaku se
predviđaju samo ekstremni pozitivni ili negativni odgovori),
- kumulativna skala (sadrži više kategorija od kojih svaka viša
obuhvata sve niže kategorije),
- kontrolna lista (sadrži reči, izraze ili rečenice svrstanih po
određenom redu u više kategorija),
- rang skala (određivanje redosleda),
- skala uzoraka (sadrži nekoliko tipičnih predstavnika,
razvrstanih od najboljeg do najgoreg),
-poređenje parova (kada treba rangirati manji broj elemenata), i
- “ odredi ko ?” ( sadrži kategorije u kojima se navode izvesne
karakteristike na osnovu kojih ocenjivač identifikuje osobe na
koje se te karakteristike odnose ).
2.4.4. INFORMATIČKA METODA
U savremenoj nauci se za odredbu ponašanja sistema
upotrebljava pojam stanje pod kojim se podrazumevaju bilo koje
odlike dinamičkog sistema ili njegovih elemenata.
Cilj informatičke metode je:
1. objašnjenje prirodnih, bioloških i društvenih pojava pomoću
modela samoregulativnih sistema,
2. zamena mehaničkog, linearnog kauzaliteta dijalektičkim
kauzalitetom, i.
3. izgradnja metode proveravanja pomoću metode “crne kutije”.
116
Ako sa ),( yxS označimo sistem, sa ,.....,, cba stanje sistema, sa
T transformaciju sistema, a sa t vreme, onda formula atS +)( 1 označava
stanje sistema S u vremenu 1t .
Jednoznačne promene označavamo sa ba → ; cb → , dok sheme:
označavaju dvoznačne promene stanja,
a shema
označava višeznačnu promenu stanja dinamičkog sistema.
Shema zatvorene transformacije je:
⎩⎨⎧
adcbdcba
T
dok je shema otvorene transformacije:
⎩⎨⎧
adcedcba
T
Suština svakog sistema samoregulacije je povratno dejstvo koje
čini dijalektički proces međusobnog delovanja ulaza ( input ) i izlaza
(output) (slika 2.13.).
ac
b
d
f
e
ac
b
117
Slika 2.13. Prost samoregulativni sistem
U stvarnosti se češće javljaju složeni dinamički regulativni
sistemi, tj. takvi sistemi u kojima ima više ulaznih veličina )( iX ili više
regulatora. Ovakvi sistemi predstavljaju spletove dinamičkih sistema.
Jedan od tipova složenih sistema je onaj u kome su sjedinjeni pozitivna
i negativna povratna dejstva (primer: povećanje cene električne
energije izaziva povećanje troškova u industriji, ovo povećanje cena u
industriji izaziva smanjenje potražnje, a onda i smanjenje
proizvodnje).
2.4.5. METODA ANALIZE SADRŽAJA
Metoda analize sadržaja je kombinacija tehnika posmatranja i
ispitivanja. Zasniva se na tehnici prikupljanja podataka o različitim
obeležjima sadržajima i forme simboličkog, društvenog komuniciranja,
posebno kada su kao predmet istraživanja shvatanja, mišljenja i drugo.
Ona odgovara istraživanjima komunikacija u najvišem smislu
( komunikacije među ljudima: reči, slike, muzika, tabele i slično ). Pri
tome, mora postojati odašiljač poruke, prijemnik poruke i sadržaj
poruke [3,4].
SISTEM (S) Ulaz X Izlaz Y
REGULATOR (R)
118
Ovom metodom se ne obuhvata samo ispitivanje sadržaja, već i
njihov oblik, način i druge dimenzije. Obično se koriste sve tri
dimenzije vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost.
Osnovni postupci metode analize sadržaja su:
- kvalitativna analiza sadržaja ( treba da se odgovori na pitanja
“šta” i “kako”, je nešto saopšteno; to je postupak kojim se
utvrđuje pripadanje ili nepripadanje nekog sadržaja
predmetu istraživanja ), i
- kvantitativna analiza sadržaja ( treba da odgovori na pitanja
“šta”, “kako” i “koliko”; sadržaj se razlaže na njegova
osnovna značenja koja su izražena kroz misli, ideje i drugo ).
Metodski postupak analize sadržaja je:
1. precizno definisanje predmeta istraživanja, ciljeva i
hipoteza,
2. utvrđivanje predmeta i ciljeva analize sadržaja,
3. izrada sistema kategorija i podkategorija,
4. definisanje jedinica analize i jedinica brojanja,
5. izrada tehničkog instrumentarija, i
6. odabir dokumenata za analizu i objašnjenje tog izbora.
2.4.6. METODA STUDIJE SLUČAJA
Metoda studije slučaja sastoji se u istraživanju aspekata neke
pojave, pri čemu se za proučavanje uzima pojedinac, grupa, ustanova
ili preduzeće [3,4].
119
Slučaj se sastoji od podataka koji se odnose na neki životni
period, životni proces dotične jedinice.
Kombinacija faktora koji su obuhvaćeni datim ponašanjem
podvrgavaju se ispitivanju da bi se odredilo postojeće stanje i otkrili
uzročni faktori koji deluju.
Ova metoda se može koristiti za istraživanje pojedinačnog
slučaja, slučajeva u nizu i mozaika slučajeva. Istraživanja slučajeva u
nizu imaju zajednički predmet koji je razvučen u vremenskom
kontinuitetu i na različitim prostorima [13].
2.5. METODE I TEHNIKE ZA PROJEKTOVANJE I UPRAVLJANJE
U nastavku je dat pregled metoda i tehnika koje mogu naći
primenu u postupcima projektovanja sistema i upravljanja procesima
rada.
2.5.1. FTA, FMEA i FMECA METODE
( metode analize otkaza i neispravnosti )
FTA – Analiza stabla otkaza ( Fault Tree Analysis ) je razvijala za
potrebe industrije i predstavlja detaljnu deduktivnu metodu koja
zahteva veliki broj informacija o sistemu (ma[ina, postrojenja). Cilj
konstruisanja stabla otkaza je modelovanje uslova koji rezultiraju u
pojavi vršnog – neželjenog otkaza (pri ovome otkaz je simptom
neispravnosti).
120
FMEA i FMECA – Analiza načina, efekata i kritičnosti otkaza je
induktivna metoda usmerena na analizu uticaja pojedinačnih otkaza na
rad sistema. Izvodi se pomoću pravila kojima su obuhvaćeni:
1. Analiza načina i efekata otkaza,
2. Analiza kritičnosti,
3. Analiza pogodnosti za održavanje, i
4. Analiza šteta nastalih otkazom.
Ove metode zasnivaju se na teoriji pouzdanosti i posedovanju
velikog broja podataka dobijenih praćenjem rada sistema ( proizvoda )
u vremenu.
Područje primene ovih metoda je:
Projektovanje proizvoda i usluga, održavanje tehničkih sistema,
unapređenje kvaliteta ( utvrđivanje nepoželjnih – vršnih događaja u
fazi projektovanja, odnosno pri utvrđivanju stanja – dijagnostici,
analiza uticaja otkaza pojedinačnih elemenata na rad sistema i slični
zahvati u području proizvodnih programa visokog stepena složenosti ili
usluga servisnog karaktera, saobraćajnih koje uključuju upotrebu
složenih tehničkih sistema od kojih se zahteva visoka pouzdanost ) [23].
2.5.2. DIJAGRAM TOKA
DIJAGRAM TOKA ima za cilj grafičko predstavljanje faza
odvijanja određenog procesa. Unošenjem aktivnosti i njihovim
redoslednim povezivanjem, uz korišćenje standardizovanih simbola za
aktivnosti, odluke, granična mesta ( početak i kraj toka ), priključne
tačke, linije odvijanja procesa, dokumente, napomene i opise
datoteka, dobija se jasan grafički prikaz koji opisuje:
121
- tok odvijanja procesa,
- tok podataka u sistemu, ili
- tok materijala u sistemu.
Dijagram toka se može koristiti i kao upustvo za izvođenje
procesa proizvodnje ili vršenja usluge i u datom smislu je sastavni deo
postupaka i uputsava u okviru dokumentacije sistema kvaliteta.
Područje primene:
- Projektovanje procesa rada (grafičko predstavljanje TOKA
odvijanja procesa u cilju prezentacije, analize i optimizacije
projekta usluge);
- Proizvodnja ili vršenje usluge (postupak ili upustvo za rad
na izvođenju postupaka rada ili realizaciji usluge);
- Kontrola procesa proizvodnje ili vršenja usluga
(utvrđivanje ulazno/izlaznih veza između faza procesa u cilju
ulaženja u trag odstupanjima od projektovanih veličina).
2.5.3. POREĐENJE OSOBINA
POREĐENJE OSOBINA je, u suštini, jedan oblik metode
višekriterijumskog odlučivanja. Problemi vezani za metode
višekriterijumskog odlučivanja ( veliki broj kriterijuma, konfliktni
karakter kriterijuma, neuporedive jedinice mere, potreba iznalaženja
optimalne varijante i drugi ) se primenom ove metode prevazilaze na
način da se vrši rangiranje varijanti sa ciljem utvrđivanja položaja
objekta upoređenja u odnosu na objekat lidera u području.
122
Područje primene:
- Upravljanje procesom rada (uporedna analiza osnovnih
karakteristika poslovanja u različitim vremenskim periodima i
poređenje sa drugim);
- Projektovanje prizvoda, proizvodnja i unapređenje
kvaliteta (uporedna analiza procesa, delova procesa
proizvodnje ili vršenja usluga ili pojedinačnih proizvoda i
usluga – sopstvenih i proizvoda ili usluga konkurentskih
preduzeća, u cilju utvrđivanja potrebnih i dovoljnih
karakteristika za ostvarenje projektovanih efekata).
2.5.4. DIJAGRAM SLIČNOSTI I DIJAGRAM STABLA
DIJAGRAM SLIČNOSTI I DIJAGRAM STABLA su dve slične tehnike
koje se često izvode jedna za drugom sa istim ciljem. Pri datom:
- Dijagram sličnosti se koristi da bi se izvršila selekcija i
grupisanje prikupljenih podataka, ideja, utisaka i mišljenja o
određenom problemu, a
- Dijagram stabla (blok dijagram) za struktuiranje datih veličina
i uspostavljanje međusobnih veza.
Dijagram sličnosti i dijagram stabla se primenjuju za:
- Projektovanje procesa rada (prikupljanje i prikazivanje, u
prvom redu, kvalitetno iskazanih podataka od korisnika
proizvoda i usluga, dobavljača ili iz procesa proizvodnje ili
vršenja usluga u cilju unapređenja procesa rada i kvaliteta
proizvoda i usluga) [23].
123
2.5.5. SPC METODE
SPC ( Statistical Process Control ) kao statistička kontrola
procesa obuhvata, pored upotrebe statističkih metoda, poznavanje i
korišćenje niza drugih postupaka, metoda i tehnika ( ABC, Ishikava,
Brainstorming, FMEA, FMECA itd. ). Ključni aspekt SPC programa je
dobijanje predvidivog procesa rada, a time i predvidivog rezultata.
Osnovu za ocenu o predvidljivosti procesa predstavljaju podaci
izdvojeni i određeni na način koji omogućava donošenje relevantnih
zaključaka [23].
SPC metode se primenjuju za:
- Projektovanje proizvoda, proizvodnja i unapređenje
kvaliteta, upravljanje procesima rada (prikupljanje i
prikazivanje podataka, određivanje oblika i mera rasipanja
rezultata merenja – srednja vrednost, mod, medijana,
raspon, devijacija, oblikovanje kontrolnih karata za opisne i
kvantitativne karakteristike kvaliteta, regresione i
koleracione analize, analiza spobnosti procesa i slični
zahvati).
124
2.5.6. TAGUCHI METODA
Metoda se zasniva na funkciji gubitka ( Taguchi funkcija ) koja
predstavlja odstupanje funkcionalne karakteristike proizvoda (sistema)
ili procesa od projektovane - nominalne vrednosti. Pri datom gubici
mogu biti direktni (troškovi proizvodnje, servisa...) ili indirektni
(gubitak tržišta, ulaganja za dostizanje kokurentne pozicije...).
Taguchi funkcija povezuje gubitke sa funkcionalnom karakteristikom
proizvoda, predstavlja kvadratnu formu i može se razviti u Taylor – ov
red oko tačke nominalne vrednosti (m):
22 )(...)(!2
)()(!1
)()()()( mykmymLmymLmLmymLyL −=+−+−+=−+=
Suština metode je u zameni klasičnog prilaza projektovanju u
granicama dozvoljenih odstupanja posmatrane karakteristike, prilazom
koji obezbeđuje da karakteristike proizvoda konvergiraju miminalnoj
vrednosti čime se usmereno sužavaju područja rasipanja, smanjuju
troškovi proizvodnje, eksploatacije i održavanja, umesto kontrole
karakteristika proizvoda (sistema) i odvajanja dobrih od loših ( slika
2.14.a. i slika 2.14.b. ).
Slika 2.14.a. Klasičan prilaz
GU
BIT
AK
DO
BAR
GU
BIT
AK
NOMINALNA MERA
NIJE DOBAR NIJE DOBAR
y
125
Slika 2.14.b. Taguchi prilaz
Područje primene:
Projektovanje procesa rada i unapređenje kvaliteta
(integralni model projektovanja za kvalitet na bazi eksperimenata u
kojim se, na osnovu posebnih principa, utvrđuju parametri –
karakteristike proizvoda (sistema) pre izrade prototipa i proizvodnje,
sužava područje njihovog rasipanja oko nominalnih vrednosti i na dati
način smanjuje verovatnoća poremećaja u proizvodnji i eksploataciji).
2.5.7. DIJAGRAM RASIPANJA
DIJAGRAM RASIPANJA predstavlja grafički prikaz regresione i
korelacione analize, dakle statističkih metoda u analizi veza između
promenjljivih između kojih nije utvrđena eksplicitna matematička –
funkcionalna zavisnost. Kako su u empirijskim istraživanjima, kao što je
slučaj većeg dela istraživanja u području kvaliteta procesa, proizvoda i
najbolji
dobar dobar
dovoljan dovoljan
loš loš
nominalna mera
y
GU
BIT
AK 2)( mykL −=
126
usluga, veze skupova podataka po prirodi stohastičkog karaktera,
metode korelacione analize imaju poseban značaj [23].
Na osnovu izgleda oblaka tačaka u dijagramu rasipanja moguće
je utvrditi karakter i intezitet istraživane međuzavisnosti u smislu:
- pozitivna/negativna korelacija,
- jaka/slaba korelacija,
- pravolinijska/krivolinijska koleracija, i
- koeficijet ( mere ) korelacije.
Područje primene:
- Dijagnostika tehničkih sistema (istraživanje međuzavisnosti
skupova podataka prikupljenih u okolini);
- Proizvodnja i vršenje i unapređenje kvaliteta ( utvrđivanje
postojanja međuzavisnosti skupova podataka koji imaju
određeno zajedničko obeležje i ocena karaktera i intenziteta
predmetne međuzavisnosti – prvenstveno za analizu podataka
iz procesa proizvodnje ili vršenje usluge i podataka od
korisnika proizvoda i usluga koji nisu kao jasna reklamacija
na određenu karakteristiku proizvoda ili usluge ).
2.5.8. METODE QFD i AZG ( Analize Zahteva i Grešaka )
QFD predstavlja skraćenicu od Quality Function Development
(raspoređivanje funkcije kvaliteta). Analiza se vrši nad strukturom tipa
stabla dobijenom na osnovu strukture proizvoda (sistema) ili usluge.
Osnovna ideja je da se putem šema – kuća kvaliteta koje se
pridružuju svakom elementu strukture proizvoda ili specifikacije usluge
127
obezbedi prenošenje zahteva korisnika u pogledu karakteristika
proizvoda (sistema) ili usluga.
AZG metoda se zasniva na QFD, ali sadrži određena poboljšanja
u smislu da ima razrađen postupak za praćenje lanca grešaka koje
dovode do nezadovoljstva korisnika.
Područje primene:
Projektovanje procesa rada (određivanje kritičnih mesta u
procesu proizvodnje ili vršenja usluga sa stanovišta zadovoljenja
potreba korisnika pri čemu se na osnovu rezultata analiza
obezbeđuje povratna sprega – sistemsko prenošenje datih
zahteva na proces projektovanja i proizvodnje ili vršenja
usluge).
2.5.9. SAKUPLJANJE IDEJA
( Brainstorming i Brainwriting )
Područje primene:
Upravljanje procesom rada (usmereno prikupljanje i korišćenje
ideja većeg broja učesnika u procesima rada u postupcima
menadžmenta – upravljanja na svim nivoima, razvoju novih programa i
proizvoda, povećanja efikasnosti nastupa na tržištu i postupcima
uočavanja prisutnih ograničenja obezbeđenju višeg nivoa kvaliteta
proizvoda i procesa i traženja prilaza njihovom otklanjanju) [23].
Opis:
BRAINSTORMING u slobodnom prevodu » oluja misli i ideja «, je
tehnika za podsticanje i generisanje velikog broja ideja od strane grupe
128
učesnika za kratko vreme u cilju oblikovanja predloga za ostvarenje
određenog efekta ili prevazilaženje problema. Tehnika se, po pravilu,
izvodi u izolovanom radu grupe učesnika kvalifikovanih za predmetni
problem, različitog položaja u organizacionoj struukturi. Grupa ima
rukovodioca koji usmerava njen rad korišćenjem principa: eliminacija
kriticizma, sloboda u iznošenju ideja, prednost ( u početnoj fazi )
kvalitetu u odnosu na kvalitet. Osnovni koraci brainstorming-a su:
- objašnjavanje pravila,
- definisanje problema,
- iznalaženje uticajnih faktora,
- procena uticaja faktora,
- određivanje prioriteta,
- predlaganje dejstava, i
- izbor dejstva / dejstava.
BRAINWRITING tehnika slična brainstorming – u pri čemu se
ideje iznose u pisanom obliku. Na dati način se eliminišu nedostaci
brainstorming – a kao što su negativan uticaj rukovodioca i direktan ili
indirektan uticaj članova grupe na slobodu mišljenja i iznošenja ideja.
Koraci brainwritinga su:
- priprema za brainwriting,
- uvod u brainwriting,
- organizovanje grupe,
- davanje inicijalnog podsticaja,
- interakcija ideja, i
- analiza i izveštavanje.
129
2.5.10. ISHIKAWA DIJAGRAM
ISHIKAWA dijagram ili dijagram UZROCI – POSLEDICA
predstavlja metodu za detaljnu analizu odnosa između određenog
stanja sistema u posmatranju (posledice) i uticajnih veličina (uzoraka)
koje uslovljavaju pojavu datog stanja (slika 2.15.). Pri datom se vrši
selekcija – izdvajanje stvarnih uticajnih veličine – uzoraka pojave u
posmatranju, njihovo razvrstavanje prema prirodi i karakteru dejstva –
grupisanje u celine (grupe), logičko povezivanje posledice i izdvojenih
uzoraka i određivanje međusobnih odnosa uzoraka. Na dat način
utvrđuju se podloge za projektovanje postupaka poboljšanja. Metoda je
kvalitativna i najčešće se koristi u kombinaciji sa drugim metodama.
Slika 2.15. Ishikawa dijagram
grupa uzoraka 2.
problem i posledica
grupa uzoraka 1.
uzrok 1.1 1.2 . . .
uzrok 2.1 2.2 . . .
grupa uzoraka 4.
grupa uzoraka 3.
uzrok 3.1 3.2 . . .
uzrok 4.1 4.2 . . .
130
Područje primene:
- Upravljanje procesima rada ( utvrđivanje linije kritičnih
uzoraka neostvarivanja plana proizvodnje, uslova za
skraćivanje ciklusa proizvodnje i sl. );
- Proizvodnja i unapređenje kvaliteta ( analiza i rangiranje
uzoraka odstupanja od projektovanih zahteva ili utvrđivanje
potrebnih uslova za ostvarenje željenog rezultata - efekta );
- Eksploatacija i održavanje sistema ( utvrđivanje uzoraka i
uzročnika otkaza na osnovu karaktera otkaza ).
2.5.11. ANALIZA UPOTREBNIH VREDNOSTI SISTEMA
Područje primene:
Upravljanje procesom rada ( sistemska analiza upotrebnih
vrednosti zasnovana na, pored objektivnih, primeni i vrednovanju
subjektivnih informacija o kvalitetu varijantnih rešenja kompleksnih
projekata, posebno u postupcima donošenja investicionih odluka ).
Opis:
Upotrebna ( korisna ) vrednost je subjektivna vrednost nekog
dobra koja se određuje njegovom sposobnošću za zadovoljenje
potreba i u datom smislu ne sadrži meru vrednosti nego daje
subjektivne karakteristike kvaliteta.
Analizom upotrebnih vrednosti se razmatra određeni broj
varijanti rešenja sa ciljem da se one, prema kriterijumima donosioca
odluka, rasporede u odnosu na višedimenzioni sistem cilja. Rešenja se
rangiraju prema veličini upotrebne vrednosti ( ukupne vrednosti )
dobijene vrednovanjem svih karakteristika koji opisuju određenu
131
varijantu koja se, prema modelu datom na slici 2.16., dobija kao
dimenzioni indeks izražen verbalno ili brojčano. Za razliku od klasičnih
metoda vrednovanja svih varijanti rešenja, analizom upotrebnih
vrednosti se, u intervalnom postupku, razmatranja svode samo rešenja
koja su realno moguća.
kriterijumi k1 k2 . . ki . . km
V1 k11 k12 k1i k1m V2 k21 k22 k2i k2m . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vi ki1 ki2 kii kim . . . . . . . . . . . . . . . . . .
vari
jant
e
Vn kn1 kn2 . . kni . . knm
varijante upotrebne vrednosti
V1 N1 V2 N2 . . . . Vi Ni . . . .
Vn Nn
Slika 2.16. Analiza upotrebnih vrednosti sistema
objekat posmatranja
varijanta rešenja
V=( V1,V2,...Vi,..Vn )
kriterijumi i j
k=( k1,k2,...ki,..km )
subjek. informacije
gi=SU(k)i
sistem vrednosti
ηi=SUi(k)i
vrednovanje
oblikovanje matrice ciljne
vrednosti
oblikovanje matrice
upotrebnih vrednosti
najpovoljnija varijanta
132
2.5.12. ANALIZA STABLA ODLUČIVANJA
Stablo odlučivanja je metoda kvalitativne analize uslova
okoline i pogodna je za primenu u postupcima sekvencijalnog ( faznog )
donošenja odluka kada postoji veliki broj kriterijuma za odlučivanje
koji rezultiraju u takođe velikom broju varijantnih rešenja. Imajući u
vidu prirodu uslova okoline predmetna metoda je karakteristična za
situacije odlučivanja pri riziku.
Osnova za donošenje odluke je verovatnoća pojave određenog
ishoda, te kako broj varijanti, ishoda po varijanti i broj tačaka odluke
raste povećava se i neizvesnost podataka i odgovornost donosioca
odluka ( slika 2.17. ).
Područje primene:
Upravljanje procesom rada ( analiza i predviđanje trendova u
okolini i njihovih uticaja na donošenje odluka vezanih za postupke
planiranja, kontrole i podešavanja procesa rada ).
Za izbor određene varijante u nekoj fazi donošenja odluka
moguće je korišćenje dva principa: maksimalnih očekivanih efekata ili
minimalnih očekivanih gubitaka. Preporučuje se postupak: doneti
najbolju odluku u tački ( fazi ) koja je najviše udaljena od osnove (
prve odluke u stablu ) i, u povratnoj vezi, odrediti uslove da se donese
najbolja odluka ( izabere najbolja varijanta ) u inicijalnoj tački
odlučivanja. Opšti oblik stabla odlučivanja sadrži elemente [23]:
133
Dpi – tačka dejstva ( odluke ) u tački odlučivanja i u stablu,
Di – grana potekla iz tačke dejstva – varijanta Vi koja se može
usvojiti,
- čvor u stablu gde verovatnoća događaja utiče na kvalitet
varijante,
- grana koja predstavlja verovatnoću za određenu varijantu
(ishod ), i
Vi - verovatnoća ishoda.
Proračun očekivanih vrednosti:
E( V21)= pp211v211 + p212v212
E( V21)= pp211v211 + p212v212
.............................................
ako je na kraju:
E(V2)>E(A1)
varijanta V2 je najbolja.
Slika 2.17. Analiza stabla odlučivanja
D1
D1
V2
V1
V22
v2
V21
v222
v221
v212
v211 v1
redukcija
stabla
D1
E(V21)
V2
V1
v2
v1
134
2.5.13. ANALIZA POLJA UTICAJA
Analiza polja uticaja je metoda identifikovanja psiholoških,
socijalnih i drugih uticaja relevantnih za ponašanje učesnika u
procesima rada u postupcima izvođenja promena u preduzeću.
Njenom primenom postiže se razumevanje uzroka, uslova i
efekata predmetne promene u cilju prihvatanja rešenja od
strane svih učesnika u procesima rada, putem:
- jasnog definisanja stanja u ponašanju parametara uspešnosti
organizacije,
- utvrđivanja pozitivnih (pokretačkih) i negativnih
(ograničavajućih) uticaja i potencijala za izvođenje promena,
- analize uticaja, i
- usmeravanja na uticaje najvećeg značaja u izvođenju
promena.
Područje primene:
Upravljanje procesom rada ( usaglašavanje ciljeva i izbor
zajedničkog prilaza u delovanju delova preduzeća pri sprovođenju
promena – u područjima motivacije i položaja učesnika u procesima
rada, poboljšanja kulture i imidža preduzeća, povećanja dobiti i
finansijske efektivnosti preduzeća ).
2.5.14. PARETO ILI ABC DIIJAGRAM
Područje primene:
- Upravljanje procesom rada (analiza veličina osnovnih
pokazatelja, utvrđivanje kritičnih područja za usmeravanje
dejstava funkcija), i
135
- Proizvodnja ili vršenje usluga i unapređenje kvaliteta
(analiza pojava i uzroka neusaglašenosti sa zahtevima
korisnika, efekata unapređenja ).
Opis:
PARETO ili ABC DIJAGRAM je grafička metoda za analizu
količinskih, masenih, vrednostnih i drugih karakterističnih veličina
procesa rada ili vršenja usluga kao i pojava grešaka, uzroka, uzročnika i
sličnih problema ( slika 2.18.a i slika 2.18.b..):
Datom metodom se vrši:
- rangiranje veličina (uzroka, uticaja,...) prema stepenu
značajnosti,
- utvrđivanje kritičnih područja, i
- usmeravanje napora na data, kritična područja u cilju
efikasnijeg rešavanja problema, odnosno koncentracije rada
na područja koja daju najveće učešće u ostvarivanju efekata.
Metoda se izvodi oblikovanjem dijagrama relativnog učešća i
kumulativne linije koja omogućava izdvajanje područja A, B i C,
određenog stepena značajnosti.
Slika 2.18.a. Pareto analiza – osnovni oblik kumulativne linije
A B C uzrok pojave lošeg rada
učešće
u u
kupn
om
broj
u po
java
%
mali
značajan
najveći
porast ( učešće ) veličina
136
Slika 2.18.b. Pareto analiza – kumulativna linija stvarnog procesa
2.5.15. SWOT ANALIZA
SWOT ANALIZA ( Strengths, Weaknesses, Opportunities, Threats
- snaga, slabosti, mogućnosti, opasnosti) je metoda analize čiju
osnovu čine pokušaji uravnoteženja unutrašnjih snaga i slabosti sa
šansama i opasnostima operativne i šire okoline ( slika 2.19. ).
Mogućnost ( šansa ) je bilo koja povoljna situacija u okolini.
Može biti određeni trend, promena ili uočena potreba koja povećava
potražnju za određenim proizvodom (sistemom) ili uslugom.
Snaga ( potencijal ) je resurs ili kapacitet koju preduzeće može
efikasno koristiti radi ostvarenja ciljeva.
SWOT analiza izvodi se oblikovanjem SWOT – matrice u čijim
poljima se ukrštaju pitanja o napred datim uslovima i ograničenjima i
traže najefikasniji putevi rešavanja problema.
A B C uzrok pojave lošeg rada
učešće
u u
kupn
om b
roju
po
java
%
značajan
najveći
mali
137
Područje prime:
- Upravljanje procesom rada ( oblikovanje ciljeva i politika,
donošenja odluka o uvođenju novih programa rada ), i
- Marketing ( israživanje uslova okoline – tržišta, utvrđivanje
položaja preduzeća, procena sposobnosti za prihvatanje
ponuda ).
Slika 2.19. SWOT analiza
2.5.16. METODE PLANIRANJA
( Gantt karte, PERT / COST )
Područje primene:
Upravljanje procesom rada ( planiranje, terminiranje, kotrola
tokova i optimalno korišćenje resursa u procesu poizvodnje ili vršenja
usluga ).
Opis:
Metode planiranja obezbeđuju podloge za analizu varijanti u
postupku razrade i izbora najpovoljnije varijante projekta. U fazi
izvođenja omogućavaju terminiranje faza projekta sa kontrolnim
iskoristiti
tražiti
mog
ućno
sti
slab
osti
opasnosti
šanse
suprostaviti
se
izbeći
138
tačkama koje obezbeđuju povratne informacije rukovodećoj strukturi o
nastalim poremećajima ( slika 2.20.) .
Gantt karte predstavljaju jednostavan grafički prikaz odvijanja
aktivnosti na projektu i omogućavaju njihovo optimalno terminiranje.
Nedostatak je što ne prikazuju međuzavisnost / uslovljenost aktivnosti
te su pogodne za korišćenje u kombinaciji sa tehnikom mrežnog
planiranja.
PERT / COST je varijanta tehnike mrežnog planiranja koja,
pored analize vremena trajanja, uključuje analizu troškova aktivnosti
na projektu.
Slika 2.20. Metoda planiranja
139
140
3.0. STRUKTURA ISTRAŽIVAČKOG PROJEKTA
3.1. SISTEMSKI PRISTUP
Istraživački projekat ( ili rad ) ćemo analizirati kao “celinu
sastavljenu od delova”, odnosno primenićemo sistemski pristup.
Imajući to na umu, pomenućemo pet osnovnih elemenata na koje treba
misliti uvek kada se razmišlja o značenju pojma sistema [3]:
- ukupan cilj sistema i mere performanse sistema,
- okolina sistema,
- resursi sistema,
- komponente sistema, njihove aktivnosti, ciljevi i mere
performansi, i
- upravljanje sistemom.
Svaki istraživački projektat ( ili rad ) može biti:
- naučni dokument ( obuhvata naučne zamisli ), i
- operativno – praktični dokument (obuhvata korišćenje
istraživanja u praktično – svakodnevne svrhe ).
Osnovne karakteristike na osnovu kojih se može neki zadatak
tretirati kao projekat:
- delokrug ( obuhvat: treba da uključuje veliki broj aktivnosti i
zadataka, da bude veći i značajniji poduhvat nego ranije
završeni ),
- neponovljivost ( neobičnost: sastoji se od skupa aktivnosti
koje se ne ponavljaju, te sadrži elemente neobičnosti,
odnosno nepoznavanja ),
141
- kompleksnost (složenost se ogleda u korišćenim
ogranizacionim vezama i elementima, velikom korišćenju
resursa i troškova, velikom broju ljudi i dr.), i
- podrška poduhvatu.
Pored ovoga projekat treba da ima osobine: cilj, rokovi,
kompleksnost, obim i priroda zadatka, resursi, organizaciona struktura
informacionih i kontrolnih sistema i dr.
U literaturi se navode sledeći primeri za projekte:
- istraživački i razvojni projekti ( novi proizvodi, tehnički i
naučni opiti ),
- organizacioni zadaci ( reorganizacija preduzeća i sl. ),
- proizvodni zadaci ( izrada mašina i postrojenja, montažni
radovi i dr.),
- građevinski radovi ( zgrade, ulice, energetska postrojenja i
dr. ),
- zapošljavanje radnika, i
- planski zadaci iz proizvodnje, finansija, održavanja,
marketinga, kontrole kvaliteta i dr.
Investicioni projekti su posebna vrsta projekata koja obuhvata
poslove koji su usmereni na izgradnju zgrada, hala, energetskih
objekata, saobraćajnih objekata itd. ( realizacija ulaganja u osnovna
sredstva ).
142
3.2. NASLOV PROJEKTA
Naslov projekta treba:
1. da tačno izrazi sadržaj istraživanja (ili dela), njegove
rezultate i zaključke, i
2. da bude kratak i jasan.
Naslov treba da bude što kraći i da jasno odslikava suštinu
predmeta istraživanja.
3.3. UVODNI DEO
Uvodom se objašnjava:
- tema, cilj projekta ( ili rada ), i
- namena projekta ( ili rada ).
Uvodni deo predstavlja prikaz postojećeg naučnog fonda
predmeta projekta ( ili rada ). To je, u stvari, problem istraživanja
koga uslovljavaju društveni i naučni činioci.
U ovom delu može se dati i istrojiski pregled, gde se obično
pominju putevi i strukture kretanja saznanja o određenoj oblasti.
3.4. ČINIOCI METODOLOŠKOG KONCEPTA
Ovo istraživanje sledi posle teorijskog, odnosno istorijskog uvoda
i predstavlja konkretizaciju osnovnih postupaka istraživanja od naučne
143
zamisli do konačnih rezultata do kojih se došlo. Prema navodima naše i
strane literature, osnovni činioci koncepta mogu biti (slika 3.1.):
1. Problem istraživanja,
2. Predmet istraživanja,
3. Cilj istraživanja,
4. Hipoteze u istraživanju,
5. Način istraživanja, i
6. Naučna i stručna opravdanost istraživanja.
Slika 3.1. Činioci metodološkog koncepta projekta istraživanja
ČINIOCI METODOLOŠKOG KONCEPTA PROJEKTA ISTRAŽIVANJA
4. Hipoteze u straživanju
1. Problem istraživanja
2. Predmet istraživanja
5. Način istraživanja
3. Cilj istraživanja
6. Naučna i društvena opravdanost istraživanja
144
3.4.1. PROBLEM ISTRAŽIVANJA
Ovaj deo istraživačkog projekta treba da bude kratak i da
obuhvati sledeće delove [13]:
1. definicija značaja problematike koja se ispituje,
2. presek osnovnih teorija i rezultata, i
3. hipotetički stavovi o problemu koji se istražuje ( izvode se iz
postojećih teorija i istraživanja ).
Recimo, » Dejstvo nastavne tehnologije na rezultate nastavnog
rada « je istraživački problem koji može biti višestruko sagledavan,
može se razmotriti sa različitih stanovišta.
Problem istraživanja je eksperimentalno sagledavanje mogućih
dejstava savremene nastavne tehnologije na proces učenja ( sticanje
znanja ) u nastavi u srednjim školama i na fakultetima. Pri ovome, pod
nastavnom tehnologijom podrazumevamo umešnost racionalne i
produktivne organizacije nastavnog rada u celini i svake njegove
pojedine etape.
3.4.2. PREDMET ISTRAŽIVANJA
Predmetom se definiše šta će biti istraživano. Njime se određuje
pojava koja se ispituju, i o kojoj se proveravaju ranija saznanja.
Ovo je glavni deo svakog istraživačkog projekta. U zavisnosti od
pravilne definicije predmeta istraživanja zavisiće i ostali delovi
145
projekta, a to su cilj istraživanja, hipoteze u istraživanju i način
istraživanja.
Struktura predmeta istraživanja može biti ( prema standardnim
podelama iz literature ):
- analiza teorijskih saznanja ( izdvajanje činjenica i saznanja ),
i
- konkretizacija pojave koja se istražuje ( sadržaj pojava,
uslovi u kojima se pojava javlja, vreme istraživanja pojave,
prostor u kome se pojavljuje, svesni efekti na druge pojave,
forme u kojima se pojavljuje; vreme tokom kojeg se obavlja
istraživanje, prostor na kome će se pojava istraživati, nivo
naučnog saznanja koji se koristi za istraživanje pojave i
drugo).
3.4.3. CILJ ISTRAŽIVANJA
Cilj istraživanja treba da definiše svrhu upotrebe rezultata
istraživanja, odnosno da da rešenje nekog problema.
Neki ciljevi su vidljivi, dok su neki prikriveni. U principu, može
se ostvariti:
- pojedinačni cilj (za pojedinca, grupu, za preduzeće, za
organizaciju itd.),
- društveni cilj (saznanja na osnovu kojih se preduzimaju
društvene mere u svim oblastima rada i postojanja), i
- naučni cilj, pri čemu treba izvršiti gradaciju nivoa saznanja
korišćenjem neke metode istraživanja ( naučna deskripcija,
146
naučna klasifikacija i tipologizacija, naučno otkriće, naučno
objašnjenje i naučno predviđanje ).
Na primeru projekta » Dejstvo nastavne tehnologije na kvalitet
saznanja u nastavi učenika i studenata «, cilj istraživanja treba tražiti
u nastojanju da se utvrdi stepen uticaja nastavne tehnologije na
razvijanje i status izabranih kvaliteta znanja koja su prihvaćena kao
indikator i tačke referencije: intenzitet, sistematičnost, trajnost, i
primena znanja [3,4].
Zadaci istrživanja su operacionalizacija cilja i njemu su
isključivo predodređeni. Prema tome, kvaliteti znanja su:
- intezitet ( snaga sa kojom se može istrajati u određenim
oblicima učenja ),
- sistematičnost (poredak kojim se uči, uzajamnost i povezivanje
materijala koji se uči ),
- trajnost ( odlika post - naučne faze usvajanja nekih sadržaja ),
i
- primena znanja u praksi (usvojena znanja imaju
višefunkcionalnu namenu i različitu praktičnu primenu ).
3.4.4. HIPOTEZE U ISTRAŽIVANJU
Naučno saznanje ni u jednoj svojoj oblasti nije apsolutno niti
definitivno. Naprotiv, sve aksiome, teorije, učenja i hipoteze saznanja
delimično su, relativne i podložne promeni ili razvoju. Razvojnost je
dakle, stvarna i suštinska odlika celokupnog ljudskog običnog i naučno –
teorijskog saznanja.
147
Utvrđivanje činjenica vrši se neposredno čulnim opažanjem,
zatim posredno, instrumentima i eksperimentima fizičko – hemijskih,
biloloških, fizioloških, psiholoških, a najzad, i putem prakse ili ogleda
društveno – istorijskih. Utvrđivanje činjenica je polazni stav u procesu
saznanja.
Upotreba hipoteza u istraživanju je jedan od najvažnijih
metodoloških postupaka u ukupnom naučnom saznanju.
Hipoteze, tj. pretpostavke o pojavama ili o predmetima koji se
istražuju, imaju oblik stavova za koje se pretpostavlja da imaju
određenu saznajnu vrednost koju treba tek proveriti [26].
Hipoteza je, u suštini, misaona pretpostavka o obliku pojmova i
stavova o mogućim činjenicama budućeg saznanja, još neotkrivenih
svojstvima, tj. o njihovom postupku, odnosima, uslovima nastanka,
promene ili razvoja. Pri ovome se mogu postaviti osnovna pitanja: koja
je hipoteza bliža istini ili koja hipoteza predstavlja moguću ili
verovatniju istinu?
Odgovor na predhodno postavljena pitanja može biti: bliža istini
i verovatnija je ona hipoteza koja bolje ispunjava bitne uslove
osnovanosti hipoteze i uslove verovatnoće.
Osnovana je ona hipoteza ( ideja, pojam, pretpostavljeni stav ili
zakon ) koja objašnjava ranije neobjašnjene pojave ili ona koja ih bolje
objašnjava od ranijeg učenja, a verovatnija je ona hipoteza kojom se
148
bolje i potpunije rešavaju nastale protivrečnosti između starih teorija i
zakona i novootkrivenih činjenica ili principa.
Najniži stepen po saznajnoj vrednosti imaju one hipoteze koje su
zasnovane na najvećem broju drugih hipoteza, a najviši stepen imaju
one hipoteze koje se zasnivaju na naučnim zakonima, kao i one
hipoteze na kojima počiva što veći broj drugih hipoteza koje se
potvrđuju u praksi saznanja. To su naučne hipoteze.
Hipoteze se mogu klasifikovati:
- po njihovoj predmetu,
- po njihovoj logičkoj prirodi,
- po njihovoj apsolutnosti, i
- po njihovoj saznajnoj ulozi.
Prema predmetu hipoteze mogu biti:
- teorijske ( logičke i matematičke hipoteze ),
- realne ( empirijske praktične hipoteze ), i
- fiktivne ( one hipoteze koje se tokom provere pokazuju kao
teorijski neosnovane i kao nerealne ).
Po logičkoj prirodi, mogu biti sledeće hipoteze:
- induktivne,
- deduktivne,
- reduktivne, i
- implikacione.
149
Kako logičku prirodu, konkretno modalitet stavova hipoteza čine
mogućnost, verovatnoća i istinitost, kao i slučajnost, činjeničnost i
nužnost, to se mogu razlikovati i hipoteze:
- moguće hipoteze,
- verovatne hipoteze, i
- slučajne hipoteze.
Po apsolutnosti, hipoteze se mogu poodeliti na:
- generalne hipoteze ( kvantitet stava je generalan; obuhvata
preliminarno i teorijsko određenje predmeta istraživanja ),
- posebne hipoteze ( stav hipoteze je poseban ), i
- pojedinačne hipoteze ( ako je stav ili sud hipoteze
pojedinačan, predmet je individualan, tj. pojedinačna pojava
ili pojedinačna određena osobina individualne pojave ).
Teoretičar V. Gud razlikuje sledeće glavne tipove hipoteza s
obzirom na nivo:
- hipoteze empirijske unifornosti ili jednoobraznosti
(predstavljaju stavove u kojima se polazi od zdravo –
razumnog uviđanja jednoobraznosti pojava određene oblasti).
Ovo su obično hipoteze najnižeg stepena apstraktnosti i
opštosti;
- hipoteze statističke generalizacije ( predstavljaju viši stepen
apstraktnosti i viši stepen opštosti );
- hipoteze idealnih tipova ( hipoteze o pojmovima idealnih
tipova određene vrste predmeta, pojava, događaja ili
delatnosti, kao i ponašanja ljudi; to su stavovi čiji predikati
su pojmovi određenog idealnog tipa );
150
- hipoteze racionalnih analitičkih varijabli ( hipoteze najvišeg
stepena apstraktnosti i teorijske opštosti; to su hipoteze o
funkcionalnoj zavisnosti osobina nekih pojava, koja zavisnost
se izražava analitičkom zavisnošću varijabli tih svojstava
pojava ), i
- hipoteze po saznajnoj ulozi, razlikuju se:
o hipoteza “ad hoc” koja je postavljena bez određenih
razloga njene osnovanosti,
o radna hipoteza koja predstavlja pretpostavku za koju
raspolažemo izvesnim razlozima za njeno usvajanje,
o pomoćna hipoteza kojom se koriguje, dopunjava ili
popravlja ona hipoteza koja se pokaže nedovoljnom u
istraživanju, i
o naučna hipoteza kao saznajna pretpostavka koja se
zasniva na dovoljnom broju osnovanih razloga naučnog
saznanja uključujući i naučna predviđanja.
Na kraju treba reći da je sposobnost formiranja hipoteza
predstavlja najkreativniji deo istraživačkog rada. Pre formiranja bilo
kakve hipoteze neophodno je raspolagati dovoljnim brojem relevantnih
činjenica, u odnosu na problem koji se istražuje [20].
Teškoće pri formulisanju hipoteza su raznosvrsne i mogu se
svesti na:
- nedovoljno poznavanje oblasti kojoj pripada postavljeno
pitanje,
- nepotpuno postavljanje metodologije istraživanja u celini, i
- nefunkcionalno poznavanje adekvatne evaluativne tehnike i
instrumenata istraživanja.
151
Formalni uslovi zadovoljavajuće hipoteze su:
- hipoteza mora biti relevantna ( da predstavlja moguće
rešenje problema koji istražujemo ),
- hipoteza mora da bude proverljiva (da može da se
verifikuje),
- hipoteza mora da bude što plodnija ( što je veći broj
konzekvenci i predikcija koje se mogu izvesti iz hipoteza, to
je hipoteza plodnija ),
- hipoteza mora da bude saglasna ( da se slaže sa drugim
poznatim i prihvaćenim hipotezama ), i
- hipoteza treba da bude jednostavna ( da objašnjava više
činjenica međusobno povezanih u obliku sistematskih
implikacija pretpostavki sadržanih u hipotezi ).
Ako za primer uzmemo projekat » Dejstvo nastavne tehnologije
na kvalitet znanja u nastavi učenika i studenata «, onda je moguće
postaviti jednu glavnu ( opštu ) i četiri podhipoteze ( ili pomoćne
hipoteze ) koje proističu iz njih [3,4].
Glavna hipoteza može da glasi: Predpostavlja se da nastavna
tehnologija u značajnoj meri utiče na povišenje kvaliteta znanja u
celini. Kako pod kvalitetom znanja podrazumevamo, pored ostalog,
naročito intenzitet, sistematičnost, trajnost i primenljivost, to možemo
svaki od ovih kvaliteta postaviti kao posebnu hipotezu.
Prva podhipoteza bi glasila: Da će adekvatnija tehnologija u
nastavi snažnije delovati na produbljivanje znanja u odnosu na nastavu
u kojoj se ne koristi adekvatna nastavna tehnologija.
152
Druga podhipoteza bi glasila: Znanja stečena dejstvom nastavne
tehnologije će verovatno biti sistematičnija, tj. logičnija sa boljim
razumevanjem uzročno - posledničkih veza.
Hipoteza o hipotezama je metodološka obaveza istraživača pri
radnom hipoteziranju rešenja postavljenog pitanja. Standardna
metodološka hipoteza je da ove ( hipoteze ) budu potvrđene ili
odbačene. To, svakako, ne znači da je dopušteno traženje potvrde
hipoteze po svaku cenu, niti je naučno celishodno jednostavno
odbacivanje hipoteza. Za takvo postupanje potreban je niz
signifikantnih, verifikatnih momenata u toku istraživanja.
Hipotezu potvrđujemo ako rezultati istraživanja pokazuju
određenu vezu između pojava koje se u istraživanju dovode u
metodološki proporcijalan odnos.
Hipotezu odbacujemo ako rezultati istraživanja ne pokazuju
određenu vezu ili se, čak, isključuju između pojava koje su u
istraživanju dovedene u metodološki proporcionalan odnos.
3.4.5. NAČIN ISTRAŽIVANJA
Način istraživanja je sistem misaonih i tehničkih postupaka
kojima se realizuje istraživanje. Taj sistem je determinisan predmetom
i ciljevima istraživanja, a posebno formulisanim hipotezama i
indikatorima [13]. Indikatori su spoljašnje manifestacije unutrašnje
suštine određene pojave koju možemo opaziti u stvarnosti.
153
Način istraživanja može imati dva osnovna dokumenta:
- naučni dokument ( opšte naučne metode, osnovne posebne
metode i opšte metode posebnih nauka ), i
- tehnički dokument ( ili plan istraživanja se sastoji od:
postupaka pripremanja podataka, postupaka obrade
podataka i načina izveštavanja o rezultatima istraživanja ).
Prilikom prikupljanja podataka uspostavlja se kontakt između
istraživača i izvora podataka, odnosno, između ispitivača i subjekta
ispitivanja.
Ispitivač je obično opremljen instrumentima za prikupljanje
podataka, on treba da identifikuje izvore podataka. Jedni instrumenti
su izazivanje eksperimentalnih činilaca, a drugi za registrovanje
dobijenih podataka. Podatke treba kontrolisati isto kako i one koji ih
prikupljaju na terenu, da bi se ispunili svi delovi plana istraživanja.
Faza obrade podataka ponovo vraća težište rada sa terena u
istraživačke prostorije. To je, priprema podataka do stepena kada će
oni biti u mogućnosti da provere hipoteze. Pre obrade treba se izvršiti
priprema podataka prema posebnom uputstvu i planu. Posle ovoga
pristupa se klasifikaciji podataka, zatim obeležavanju i razvrstavanju
podataka prema njihovim svojstvima. Postupci razvrstavanja podataka
treba definisati sa liste ručno, računarom i slično. Zatim, da li se to
radi po grupama ili prema svojstvima i napokon, treba izabrati način
obeležavanja odnosno numeracije podataka.
154
Podatke možemo iskazati na više načina, u vidu: brojki, crteža i
grafikona, pisanog teksta ili kombinovanjem dve ili tri vrste simbola.
Posle ovoga, može da sledi analiza podataka, tabeliranje i ukrštanje
podataka i zaključivanje o podacima.
3.4.6. NAUČNA I DRUŠTVENA OPRAVDANOST ISTRAŽIVANJA
Opravdanost istraživanja treba da definiše upotrebnu vrednost
koja se ogleda u doprinosu konkretnoj nauci (opisivanje,
sistematizovanje, otkrivanje, objašnjenje i dugo) i doprinos
metodologiji ( unapređenje tehničkih postupaka i instrumenata, nova
saznanja, provera postojećih stavova, unapređenje logičko – saznajnog
pristupa i drugo ). Takođe, ukazivanje na društveni doprinos je
neophodno, posebno ako se rešava društveni problem.
Ako se pozovemo na primer istraživanja nastavne tehnologije,
onda možemo reći da se:
- praktični značaj istraživanja se sastoji u tome što utvrđeni
rezultati na liniji realizacije nastavne tehnologije i dati kvalitet
znanja mogu poslužiti u didaktičko - metodičkom oblikovanju nastavne
prakse u svrsi povećanja njene efikasnosti, i
- teorijski značaj nije u prvom planu, ali su takvi doprinosi
mogući.
Svaki doprinos unapređenju nastavnog rada u oblasti nastavne
tehnologije, koji ima rezultat poboljšanje kvaliteta znanja ima puno
pedagoško i didaktičko, pa zato i društveno opravdanje.
155
3.5. ANALIZA PODATAKA I ZAKLJUČIVANJE
Suština analize podataka je u tome da se verifikuje hipoteza (ili
hipoteze) ili da se ista odbaci. Analiza podataka predhodi
zaključivanju, i ona se obavlja prema unapred utvrđenom planu, kako
bi se izvršilo: razlaganje podataka na činjenice i realizuje, poređenje
dobijenih podataka i konstatovanje činjenica u vidu određenih iskaza.
Analiza podataka može se izvršiti kroz nekoliko postupaka:
- ocena podataka ( logična ocena sadržaja podataka koja se
obavlja prema logičkim pravilima ),
- slaganje sadržaja prikupljenih podataka ( procena dobijene
činjenice u odnosu na teorijski koncept o predmetu
istraživanja ),
- upoređivanje sadržaja podataka istraživanja sa sadržajima
ranijih istraživanja sa istim ili sličnim predmetom
istraživanja,
- procena grupe eksperata za dotičnu oblast ( podaci se daju
određenim stručnjacima na procenu ), i
- utvrđivanje međusobne povezanosti podataka u okviru istog
istraživanja ( izračunavanje koeficijenta korelacije ) i drugo.
Odabiranje postupaka analize podataka se temelji na oceni
mogućnosti njihove primene na raspoloživim podacima, a u smislu sa
postavljenim ciljevima istraživanja [13].
Statistička obrada podataka se primenjuje za većinu
istraživanja, i ona nije uvek neophodna. Loše prikupljeni podaci se ne
mogu korigovati statistikom.
156
Zadaci faza u okviru analize podataka i zaključivanja jeste
provera ispravnih hipoteza. Prilikom verifikacije hipoteze treba voditi
računa da se proveravaju samo konkretne – pojedinačne hipoteze, a
preko njih izvedene, posebne i pojedinačne.
Kod empirijskih istraživanja hipoteze treba proveriti
činjenicama, a kod racionalnih, misaonim postupcima i operacijama sa
pojmovima [13].
Radne i naučne hipoteze se mogu proveravati, korigovati ili iz
njih postaviti nove hipoteze uz pomoć posebnih modela. To je, u stvari,
saznajna uloga modela.
3.6. PREZENTOVANJE REZULTATA ISTRAŽIVANJA
Rezultati istraživanja mogu biti po obimu najveći deo pisanog
istraživačkog projekta (ili rada), mada to ne mora uvek da bude slučaj.
Ovde treba tražiti najbitnije rezultate koji su proistekli iz
istraživanja, a oni se mogu dati: verbalno, numerički, grafički ili
kombinovano. Ovaj posao prezentovanja rezultata istraživanja je
kreativan čin od koga zavisi dalja sudbina rezultata do kojih je
istraživanje došlo. On se može iskazati: izlaganjem naučnog zaključka i
izlaganjem ukupnog izveštaja o rezultatima istraživanja.
Izlaganjem naučnog zaključka opravdava se ( ili ne ) naučni cilj
istraživanja. Obično se počinje od pojedinačnih delova predmeta
157
istraživanja. Ovaj zaključak može biti koncipiran u naučne i praktične
svrhe.
Izlaganje ukupnog izveštaja o istraživanju i njegovim rezultatima
mora da poštuje osnovne principe izlaganja, što zavisi od problema koji
je istraživanjem određen. Ono treba da bude prihvatljivo i nestručnim
čitaocima, odnosno treba izbegavati previše “stručnog jezika”.
Naravno da su dijagrami i drugi grafički prikazi veoma moćno
sredstvo prikazivanja rezultata istraživanja. Treba opisati i izvedeni
eksperiment ili neki drugi postupak prikupljanja podataka.
3.7. REZIME
Rezime je deo istraživačkog projekta (ili rada) koji se
nadovezuje na rezultate istraživanja.
Njime se repriziraju rezultati na koncizan način, odnosno iznose
najvažniji (najdragoceniji, najsuptilniji, najubedljiviji i slično)
rezultati.
U rezimeu treba ukazati šta je ostalo nerazjašnjeno kao
sugestiju ka narednim tematskim zadacima.
3.8. ZAKLJUČCI
Ovo je završni deo istraživačkog projekta ( ili rada ) i on
proističe iz suštine istraživanja.
158
Ponekad se u ovom delu mogu naznačiti i način korišćenja
rezultata istraživanja, koji se mogu ponavljati ili služiti kao
pretpostavka novim istraživanjima.
Može se naznačiti i faza korišćenja rezultata istraživanja kao i
doprinosi koji se očekuju bilo da se radi o društvenim ili naučnim
doprinosima.
Treba naznačiti i unapređenje metoda i postupaka dolaska do
naučnih saznanja.
3.9. BIBLIOGRAFIJA
Korektan bibliografski spisak treba da obuhvatiti sve autore koji
su spominjani ili citirani u toku istraživanja (ili rada) ili koji su na bilo
koji drugi način u radu korišćeni.
3.10. PRILOZI
U okviru priloga mogu se naći korišćeni instrumenti, upitnici,
pitanja za intervju, obrasci za merenje promena varijabli u
eksperimentu, grafički prikazi, fotografije i drugo.
159
3.11. UPRAVLJANJE PROJEKTIMA U PREDUZEĆU
Projekat se definiše, kako je ranije rečeno, kao niz aktivnosti
koje imaju konkretne ciljeve, jasno definisan početak i završetak, koji
zahtevaju određene resurse i u većini organizacija one se ne
ponavljaju. Uspešna realizacija projekta doprinosi povećanju nivoa
znanja iz konkretne oblasti, povećanju zaposlenosti, omogućava
demonstraciju fizičkih, tehnoloških i ekonomskih mogućnosti
preduzeća, čime se dobijaju reference za uspešno konkurisanje kod
novih projekata.
U dugoročnoj poslovnoj politici jednog preduzeća, projekti čine
jedan od elemenata poslovne strategije. Ostvarivanjem ciljeva kojima
se identifikuje završetak projekta, postižu se buduća željena stanja u
poslovanju. Projekti se razlikuju po sadržaju, prioritetu i stepenu
inovacija, a odlikuju ih sledeća specifična svojstva:
- dugotrajnost,
- složenost.
- obimnost,
- ciljna usmerenost,
- neponovljivost,
- nizak stepen determinisanosti,
- vrlo su skupi i značajni, i
- realizuju se kroz posebne organizacione oblike ( timove ).
Dva projekta nikada nisu slični sa aspekta upravljanja. Razlike
se, pored ostalog, ogedaju u sledećem:
- organizacioni pristup,
160
- tehnologija rada,
- geografska lokacija učesnika,
- pristup kupcu,
- odredbe u ugovoru,
- rokovi ( faze ) realizacije,
- finansijski pristup,
- faktori okruženja, i
- broj preduzeća koja učestvuju u realizaciji.
Projekti, u stvari, predstavljaju konfiguraciju resursa, ljudi,
organizacije i očekivanja rukovodstva koje postoji samo u jednom
periodu. Od projekata očekujemo da se realizuju, dovrše i da se
obustave čim se ostvare njihovi ciljevi.
Svaki projekat u pogledu specifičnih svojstava sa sobom nosi
nešto novo i može da se posmatra kao kvalitet koji je usmeren na
promenu i prilagođavanje novim uslovima rada. Mnogi autori ukazuju
da su projekti savršena reakcija na promene i da su oni upravo skup
napora koji mogu da menjaju oblik i pravac kretanja, čime pokazuju
svoju fleksibilnost.
Postoji pet funkcija koje predstavljaju srž upravljanja, a to su:
- planiranje (određivanje ciljeva i pravaca budućeg delovanja),
- organizovanje ( podela i grupisanje poslova ),
- kadrovska politika ( razmeštanje ljudi na razne poslove ),
- rukovođenje ( usmeravanje radnika na posao ),
- kontrola ( upoređivanje učinka realizacije ).
161
Efikasno upravljanje realizacijom projekata postiže se primenom
odgovarajućih upravljačkih metoda i tehnika. Upravljanje je obeležje
današnjeg vremena, neophodnost savremenog života i rada i njegove
sveopšte složenosti i dinamičnosti. Efikasno funkcionisanje svakog
preduzeća ne može se zamisliti bez upravljačkih akcija na preduzeće,
radi promene stanja i prilagođavanja novim uslovima. Korišćenje
savremenih upravljačkih metoda i tehnika je osnovni uslov za izbor i
usmeravanje potrebnih upravljačkih akcija.
Svrha utvrđivanja organizacije projekta je da precizno definiše
na koji način će se obaviti posao, ko i gde će taj posao da obavi, koje
odgovogrnosti i ovlašćenja imaju oni koji treba da obave posao i kakav
je odnos njihovih ovlašćenja i odgovornosti prema drugima u
organizaciji preduzeća. U suštini, organizaciona struktura za projekat
mora da bude izabrana tako da odgovara karakteristikama projekta po
njegovoj veličini, tehničko – tehnološkoj složenosti i prioritetu. Od
pravilnog izbora organizacionog oblika za realizaciju projekta zavisi
uspeh projekta. Stoga se ovom poslu mora prići veoma ozbiljno i
savesno u fazi planiranja projekta.
Međutim, projekti se zbog svoje složenosti, specifičnih obeležja i
prioriteta ne mogu uspešno realizovati kroz tradicionalne oblike rada u
preduzećima, pa se organizacija preduzeća mora prilagoditi potrebama
projekta.
Svaki projekat ima svoga inicijatora, pokretača, koji se zove
naručilac, investitor ili kupac. Isto tako, projekti imaju svog izvođača i
organizaciju vođenja projekta. Svi zajedno čine projektni sistem.
162
Međutim, treba uočiti da određenje “projektnog sistema”
obuhvata više aspekata:
- funkcionalni aspekat u kome se sprovodi analiza odnosa
strukture ciljeva i strukture zadataka koji iz njih proizilaze,
- institucionalni aspekt u kome se sprovodi analiza primenom
neke od poznatih metoda o utvrđivanju strukture organizcije
i strukture zadataka, i
- kadrovski aspekt koji određuje i precizira profil kadrova i
potreban nivo znanja.
Na osnovu napred datih analiza teorije i prakse mogu se
definisati funkcionalne oblasti “project managementa” ( upravljanje
projektom ) ( P.Jovanović, Upravljanje projektom, FON, Beograd,
1999. ):
1. Upravljanje obimom projekta ( obuhvata usmeravanje projekta
prema njegovim ciljevima, počev od koncipiranja, definisanja i
razrade projekta, sve do njegove realizacije i završetka );
2. Upravljanje vremenom ( obezbeđuje održavanje raspodele
vremena za celokupno upravljanje projektom kroz etape
životnog ciklusa projekta );
3. Upravljanje troškovima ( obezbeđuje se kontrola odvijanja
realizacije projekta kroz procese procene, budžetiranja,
praćenja, analiziranja, predviđanja i izveštavanja o troškovima
projekta );
4. Upravljanje kvalitetom ( obezbeđuje se realizacija projekta u
zahtevanom kvalitetu );
5. Upravljanje ugovaranjem (definišu se i usmeravaju procesi
ugovaranja realizacije projekta);
163
6. Upravljanje nabavkom (obuhvata nabavku svih potrebnih resursa
za realizaciju projekta);
7. Upravljanje ljudskim resursom (obuhvata usmeravanje i
koordinaciju ljudskih resursa u toku životnog ciklusa projekta od
strane rukovodioca projekta);
8. Upravljanje komunikacijama (funkcija upravljanja informacijama za
potrebe projekta kroz procese slanja, prenosa, prijema, obrade,
interpretacije i razmene informacija);
9. Upravljanje konfliktima (obuhvata istraživanje mogućih konflikta
u projektu i definisanje najboljeg načina za rešavanje nastalih
konfikata);
10. Upravljanje promenama na projektu (obuhvata predviđanje
mogućih promena na projektu);
11. Upravljanje rizikom (dentifikacija mogućih rizičnih događaja u
projektu, analiza i procena njihovog uticaja na realizaciju
projekta, planiranje mogućih odgovora na rizične događaje i
kontrola sprovođenja ovih odgovora odnosno reakcija).
U nastavku se daje primer jednog modela za upravljanje
projektima koji se može primeniti u preduzećima naše privrede [3,4].
Model je korišćen od strane autora u desetak preduzeća u zemlji
i inostranstvu i pokazao se kao uspešan putokaz u oblasti unapređenja
pojedinih funkcija preduzeća.
164
UPRAVLJANJE PROJEKTIMA – MODEL ZA PRIMENU
1. UPRAVLJANJE PROJEKTIMA: LEPOTA I IZAZOV
PITANJE: Zašto se stalno seliš sa projekta na projekat ?
ODGOVOR: Zbog lepote i izazova.
PITANJE: Ne razumem.
ODGOVOR: Svaki put kad započnem neki projekat osećam isto:
svaki projekat je jedinstven. To je lepota. Svaki put kad završim
neki projekat osećam isto: bilo koji projekat možeš voditi
koristeći iste principe. To je izazov.
PREGOVARANJE U UPRAVLJANJU PROJEKTIMA
- Unutar kuće (preduzeća),
- Sa trećim licima i
- Pri ugovaranju.
MEKO PREGOVARANJE
Prijateljsko; glavni cilj je dogovoriti se tako da se odnosi održe
dobrim, čak po cenu velikih ustupaka.
TVRDO PREGOVARANJE
Pozicije zabetonirane; cilj je pobediti po svaku cenu; malo je
brige za interes druge strane.
165
ŠTA MOŽE POĆI LOŠE ?
- Unutrašnji konflikt,
- Nedovoljno ovlašćenje, i
- Verovatni ishod – slab učinak.
OPŠTI MODEL UPRAVLJANJA PROJEKTOM
ŠTA JE UPRAVLJANJE PROJEKTIMA?
UPRAVLJANJE PROJEKTIMA POSTOJI AKO SU ZADOVOLJENI
SLEDEĆI KRITERIJUMI [4]:
- Projekat je organizovana aktivnost,
- Projekat ima ciljeve,
- Postoje odnosi između resursa,
- Donosite odluke.
Upravljanje projektom
Postavljanje cilja
Planiranje
Organizacija
Kontrola
- Rezultat - Vreme - Troškovi
- Određivanje strukture - Izračunavanje vremena - Planiranje resursa - Utvrđivanje budžeta
- Funkcije - Kompletiranje personala - Neophodne instrukcije - Uzajamna povezanost
- Rezultat - Vreme - Troškovi
166
EVO JEDNE DEFINICIJE:
Upravljanje projektima je umeće i nauka usmeravanja i
koordiniranja ljudskih i materijalnih resursa u toku čitavog životnog
ciklusa projekta koristeći moderne tehnike rukovođenja da bi se,
postigli ciljevi u pogledu strukture troškova, kvaliteta i zadovoljstva
učesnika [4] .
ZAŠTO UPRAVLJANJE PROJEKTIMA?
A: Zašto preduzeća, ustanove, institucije izvode projekte?
B: Da bi ostvarile svoje ciljeve [4].
A: Šta ograničava izvođenje projekta?
B: Stvari koje okružuju projekat (Okruženje), način na koji se
izvodi (Tehnologija) i sposobnosti ljudi koji ga izvode.
A: Čime se to upravlja na projektu?
B: Strukturom, kvalitetom, rokovima i troškovima.
A: Kako izgleda proces upravljanja projektima?
B: Čine ga akcije: iniciraj, imenuj rukovodioca projekta,
planiraj, organizuj, izgradi tim, kontroliši, završi i izvuci
pouke.
167
A: Šta je rezultat svega toga ?
B: Glavni ishod je uspešnost projekta.
2. CILJ PROJEKTA
PRIMER KONKRETNIH CILJEVA PROJEKTA
Projekat završiti za 30 meseci. Ukupni troškovi sistema analize,
programiranja i razvoja ne smeju preći, recimo, 2 miliona dinara.
PRIMER PRIORITETA PROJEKTNIH CILJEVA
U slučaju konflikta projektnih ciljeva, prioriteti u odlučivanju
biće sledeći [4]:
1. Kvalitet,
2. Rok, i
3. Troškovi.
PRIMER CILJNOG PROIZVODA PROJEKTA
Računovodstveni sistem treba da primeni najmoderniju, a visoko
rentabilnu tehnologiju.
Treba da bude tako projektovan da se može koristiti na svakoj
pojedinačnoj lokaciji.
3. PLANIRANJE PROJEKTA
PLANIRANJE PROJEKTA: ZAŠTO ?
168
- Usmeravanje svrhe projekta,
- Identifikovanje akcija, rizika i odgovornosti na projektu,
- Usmeravanje tekućih projektnih aktivnosti, i
- Primena projekta za promene.
MREŽNI DIJAGRAM ZA PROJEKAT
GANTOGRAM ZA PROJEKAT
Aktivnost 10 20 30 40 50
A ____
B _____
C _______
D ___
E __________
F __
G _______
H ___
I ___
J ___
G-7 nedelja H-4 nedelja D-6 nedelja
B-7 nedelja E-10 nedelja
F-2 nedelja C-8 nedelja A-5 nedelja I-6 nedelja J-4 nedelja
169
PROJEKTNO / FUNKCIONALNI ODNOS
ZAŠTO PLANIRANJE RESURSA ?
- Šta ako se jedan projekat doda u plan ?
- Koji projekti (ako sme ijedan) će biti odloženi ?
- Da li je nametnut rok realističan ?
- Koji resursi imaju prioritete ?
- Da li su raspoloživi resursi dovoljni ?
- Gde je kritičan put ?
- Da li nam treba pomoć spolja ?
Stan
je
Kada (Rokovi projekta)
ŠTA (Plan projekta)
KOLIKO (Finansijski plan)
(Planiranje i kontrola projekta)
KAKO
KO
STANJE PROJEKTA
Direktor / rukovodilac
Rukovodilac projekta
Funkcionalni rukovodilac
Rukovodilac projekta A
Osoblje
Predstavnik projekta A
KAKO
Rukovodilac radnog paketa
Rukovodilac radnog paketa
170
URADITE VREMENSKU ANALIZU NA
SAMOJ MREŽI I U TABELAMA
AKTIVNOSTI DOGAĐAJI
RP KP RZ KZ ZAZ R K ZAZ
1-2 __ __ __ __ ___ 1 __ __ ___
1-3 __ __ __ __ ___ 2 __ __ ___
1-4 __ __ __ __ ___ 3 __ __ ___
2-5 __ __ __ __ ___ 4 __ __ ___
3-5 __ __ __ __ ___ 5 __ __ ___
4-5 __ __ __ __ ___ 6 __ __ ___
RP – najraniji početak R – najranije dešavanje
događaja
KP – najkasniji početak K – najkasnije dešavanje događaja
RZ – najraniji završetak
KZ – najkasniji završetak
ZAZ – zazor
5 3
2 6
8 4
2
2
3 5 1
171
4. KAKO NAPRAVITI TIM ?
ZAŠTO PRAVIMO TIM ?
- Tim čine pojedinci različitog obrazovanja, potreba, ličnih
ciljeva,
- Kada projekt počne, članovi ne poznaju ciljeve projekta,
- Ukupna timska aktivnost je mnogo veća nego aktivnosti
pojedinih članova, i
- Situacija sa dva šefa otežava pravljenje tima.
KO JE U PROJEKTNOM TIMU ?
- Sa punim, ali i delom radnog vremena,
- Da, tehnički specijalisti,
- Funkcije za podršku (finansijeri i sl.)? i
- Funkcionalni rukovodioci ? To retko funkcioniše.
KADA PRAVIMO TIM ?
- Od početka do kraja projekta.
- Ali, upamtite da imate malo vremena za to.
DOBAR TIM SE NE RAĐA, VEĆ MORA DA SE NAPRAVI.
5. PROCENA I BUDŽETIRANJE TROŠKOVA
172
VRSTE PREDRAČUNA TROŠKOVA
(Organizaciono uputstvo za izradu ponuda)
RED VELIČINE BUDŽETSKI PREDRAČUN
DEFINITIVNI PREDRAČUN
ZAŠTA SLUŽI ? Početna cene
projekta
NA OSNOVU ČEGA ? Istorijski podaci,
faktori, troškovi / kapacitet
TAČNOST ? -25, + 75
DRUGA IMENA ? Preliminarni, konceptualni,
faktorski
ZAŠTA SLUŽI ?
Odobrenje projekta
NA OSNOVU ČEGA ?
Dijagrami toka rada, cenovnici rada i
opreme
TAČNOST ? -10, +25
DRUGA IMENA ?
Kontrolni, projektanski
ZAŠTA SLUŽI ?
Ponude, ugovorne izmene,
dodatni radovi
NA OSNOVU ČEGA ?
Specifikacije, crteži,
drugi podaci
TAČNOST ? -5, +10
DRUGA IMENA ?
Tenderski, paušalni
173
6. KONTROLA PROJEKTA
OSNOVNI PROCES PROJEKTNE KONTROLE: [4]
O – Obuhvat
T - Troškovi
R – Rokovi
K - Kvalitet
POTENCIJAL KONTROLE
IMAJ PROJEKTNI PLAN
IZVODI PROJEKAT
DRŽI SE KONTROLNIH CENTARA
SKUPI PODATKE O UČINKU (O, T, R, K)
OCENI UČINAK (O, T, R, K)
IZVEDI / PREDVIĐAJ
PREDUZMI KOREKTIVNU AKCIJU
Uti
caj
na t
rošk
ove
proj
ekta
Planiranje Proizvodnja Koncept Projektovanje i nabavka
174
CIKLUS PROJEKTNE KONTROLE
ZAŠTO PROJEKTNA KONTROLA ?
- Da se nadzire efikasnost, napredak i troškovi,i
- Da se omogući menadžeru da zadrži projekat u “ruci” tako da može
njime da upravlja.
OKONČANJE PROJEKTA: KADA ?
- Kada više nema razloga da projekat postoji,
- Ali, kada je to kada ?
- Nekoliko faktora mogu biti od pomoći u donošenju takvog
zaključka,
- Navedi neke !
- Recimo:
o Da li je projekat još u saglasju sa ciljevima firme ?
o Da li je projekat još uvek rentabilan ?
o Da li je projekat ostvario svoje ciljeve ?
PLANIRAJ
IZMERI
KORIGUJ URADI
OCENI
175
7. OKONČANJE PROJEKTA
ŠTA JE OKONČANJE PROJEKTA ?
SINONIMI:
- Završetak projekta,
- Likvidacija projekta, i
- Zatvaranje projekta.
OKONČANJE PROJEKTA: KAKO ?
- Planiraj okončanje,
- Okončanje je samo za sebe projekat, i
- Zatvaraj probleme, ne otvaraj ih.
DUŽNOSTI RUKOVODIOCA OKONČANJA PROJEKTA [4]
- Završi posao,
- Obezbedi kompletnu dokumentaciju,
- Napravi konačni obračun,
- Predaj projekat kupcu,
- Preraspodeli resurse,
- Sačuvaj ključnu dokumentaciju,
- Zatvori projektne knjige, i
- Izvuci pouke.
176
8. KRITERIJUMI USPEHA PROJEKTA
PROJEKAT:
- Rok,
- Troškovi, i
- Kvalitet.
KUPAC:
- Upotreba,
- Zadovoljstvo, i
- Doprinos.
ŠTA SADRŽI DOBAR PROJEKTNI IZVEŠTAJ ?
- Stanje
o Planirano, i
o Stvarno,
- Problemske oblasti,
- Trend, i
- Korektivne akcije.
177
9. MODEL PROCESA UPRAVLJANJA PROJEKTOM Jedan mogući model procesa upravljanja projektom dat je na sledećoj
slici.
Koncept upravljanja projektima obično obuhvata sledeće faze:
1. Određivanje ciljeva upravljanja projektima,
2. Definisanje organizacije za upravljanje projektom,
3. Definisanje strukture projekta,
4. Definisanje sistema planiranja i praćenja projekta,
5. Planiranje vremena realizacije projekta,
6. Planiranje i nivelisanje resursa za realizaciju projekta,
7. Planiranje troškova realizacije projekta,
8. Praćenje i kontrola vremena i realizacije projekta,
9. Planiranje i kontrola utrošenih resursa,
10. Planiranje i kontrola troškova realizacije projekta,
11. Izveštavanje o toku realizacije projekta,
SVRHA PROJEKTA
Ograničenja
Ciljevi projekta
- Okruženje - Tehnologija
- Ljudi
Uspešnost projekta
Obuhvat Kvalitet
Troškovi Rokovi
Situacija Proizvodi
ISHOD
178
12. Izveštavanje o zastojima i definisanje mera,
13. Aktualizacija planova,
14. Sumiranje rezultata i zatvaranje projekta.
10. SADRŽAJ PROJEKTA ( KNJIGA PROJEKTA )
- Rezime projekta
- Ciljevi
- Obuhvat
- WBS
- Organizacija
- Termin plan
- Budžet
- Resursi
- Kvalitet
- Kontrola
- Okončanje
- Drugo ( finansije, kadrovi, obuka, projektovanje, proizvodnja i
održavanje, nabavka i prodaja, integracija, izgradnja tima i
rezervni plan )
11. RUKOVODILAC PROJEKTA
Rukovodilac projekta treba da ima [4]:
- organizatorske sposobnosti,
- visoke moralne kvalitete,
- poznavanje i primenu psihologije,
- sposobnost da neguje timski rad u uslovima koji su dosta specifični,
- sposobnost da izabere istraživače,
- sposobnost da ljudima odaje priznanja za rezultate,
179
- sposobnost da rukovodi nenametljivo, više vredi sugestija nego
naredba, i
- humanost: da ohrabri, da razume drugoga, da zaštiti od nepravde,
da bude pravičan, da poznaje ljude i u privatnom životu, da
saradnike tretira kao ortake u zajedničkom poslu i drugo.
KADA IMENOVATI RUKOVODIOCA PROJEKTA?
Koncept Planiranje Izvođenje Okončanje
Prethodna slika upućuje na zaključak da se vrlo često prave greške
prilikom izbora vremenskog trenutka kada treba imenovati rukovodioca
(direktora) projekta.
Predlog: Imenovati rukovodioca
projekta
Rukovodilac projekta se obično imenuje
ovde
180
12. ŽIVOTNI CIKLUS PROJEKTA
Životni ciklus projekta se definiše, u vremenskom smislu, kao kontinualni proces ukupne realizacije projekta, koju čine sledeće faze:
- identifikacija projekta, - priprema projekta, - procena projekta, i - nadzor realizacije projekta.
Pored ovoga, postoje i druge podele životnog ciklusa projekta, kao što su:
- planiranje, - projektovanje, - realizacija, - praćenje, i - kontrola.
181
4.0. UČENJE O ISTINAMA I POGREŠKAMA
4.1. PROBLEM ISTINE
Aristotelova istina je unesena u objektivnu stvarnost i u
saznanje. Istina je sud kojim se traži da postojeće postoji ili da
nepostojeće ne postoji.
Prema racionalističkim i empirijskim teorijama razvijene su dve
suprotne teorije o saznanju istine:
- racionalizam ( do saznanja se dolazi jedino razumom, dok nas
čula vode zabludama i prividnom saznanju ), i
- empirizam ( izvor saznanja istine je čulnost ).
Objektivističko – apsolutističke teorije tretiraju shvatanje kao
nešto idealno, nezavisno od materijalne stvarnosti i kao apsolutno.
Samo ako je istina nezavisna od realnog i promenljivog bića, tj. ako je
ona idealna, može biti i apsolutna, večna i nepromenljiva. Ovde se
postavlja pitanje gde je osnova istine – u predmetu i saznanju koje je
adekvatno predmetu ili zakonima čiste svesti.
Po pragmatističkoj teoriji ( Teorija Džemsa ), teorija istine,
ograničava se na neodređen iskaz da ideje treba “da se slažu sa
stvarnošću” ili da “odgovaraju stvarnosti”.
Nasuprot ovome, pragmatizam se pita: šta to može da znači
“slaganje”? Odnosno, “istina nije ništa drugo do korisno u oblastima
mišljenja”, ili “istinite ideje su one ideje koje možemo da
asimilujemo, koje možemo da učinimo vrednim … koje možemo da
182
verifikujemo. Pogrešne su one ideje kod kojih to ne možemo da
učinimo”.
Prema tome, istina se sastoji u verifikovanoj i valjanoj ideji koja
se takvom pokazuje u praktičnoj delatnosti, ili, istina je ideja koja se
isplati ili, “istina nije sama stvarnost, nego samo naše vrednovanje u
odnosu na stvarnost”.
Ovde treba reći da praksu uvek treba uzimati kao izvor i
kriterijum istinitog saznanja, jer ona ima ne samo dostojanstvo
sveopštosti nego i neposredne stvarnosti. Praksa je direktna veza
čoveka s objektivnom stvarnošću, jer takva delatnost i jeste deo
objektivne stvarnosti. Praksa je provera, kriterijum objektivnosti
saznanja, to je delatnost kojom se istražuje, proverava objektivna
istinitost neke predstave, pojma, suda, zaključka, hipoteze ili teorije.
U okviru svake nauke, kao i saznanja uopšte, mogu se razlikovati
stavovi opšte istinitosti, stavovi posebno istiniti i individualno istiniti
stavovi. Opšti stavovi važe uopšte za jednu predmetnu oblast, dok
posebni stavovi važe za posebne oblasti ili klase predmeta.
4.2. PROBLEM POGREŠAKA
Pored učenja o istini, treba objasniti i učenje o pogreškama ( ili
greškama) i zabludama u mišljenju, pri čemu se pod pogreškom može
smatrati svaki saznajni promašaj predmeta koji valja saznati. Pogreška
se sastoji u netačnom mišljenju o nekom predmetu, dok zabluda
predstavlja usvajanje ili usvojenost netačnih, pogrešnih shvatanja
uopšte.
183
Pogreške i zablude nisu čisto individualne, nego su i izraz
izvesnog opšteg stepena neznanja ili pogrešnosti mišljenja ljudi
određene epohe, određenog društva, određenog stepena razvitka
znanja eksperimentalne tehnike itd..
Osnovne opšte pogreške u mišljenju jesu takve pogreške koje se
javljaju kod svih oblika mišljenja, kod pojma, suda i zaključaka i koje
čine osnovu svih posebnih pogrešaka.
Velikom broju pojmova nedostaje javnost ili razgovetnost, mnogi
stavovi i zaključivanja nisu potpuno i jasno određeni.
Svaka pogreška u mišljenju pogreška je u shvatanju odredba
predmeta mišljenja u tom smislu što se predmetu pridaju druge ili
drugačije odredbe, osobine, odnosi itd., koje njemu ne odgovaraju.
Jednostranost je jedna od osnovnih i najopštijih pogrešaka u
mišljenju. Ona se sastoji u tome što se predmet shvata s jedne strane,
dakle, delimično nepotpuno.
Pogreška subjektivizma sastoji se u pretežnom ili u isključivom
oslanjanju mišljenja na subjektivnu praksu i subjektivne ideje,
pojmove, stavove i zaključke. Subjektivizam je logička pogreška
ograničavanja saznanja na subjektivne aspekte stvari [3,4].
Pogreška objektivizma sastoji se u preteranoj i isključivoj
usmerenosti mišljenja pojedinim empirijskim činjenicama. Pogreška
objektivizma suprotna je pogreški subjektivizma utoliko što aktivnu
184
subjektivnu stranu mišljenja svodi na minimum time što u saznanju
gleda prostu pasivnu kontenilaciju empirijskih fakata.
Kako se svako dokazivanje sastoji iz tri osnovna dela, odnosno
procesa, tj. od razloga ili argumenta, argumentacije ili logičkog
procesa dokazivanja, odnosno opovrgavanja, izvesne postavke kao teze
ili antiteze, to postoje tri osnovne vrste pogrešaka u dokazivanju –
opovrgavanju:
- pogreška razloga ( javljaju se uvek i onda kada je neki od
argumenata nedovoljno precizan ),
- pogreška argumentacije, i
- pogreška teze.
Pogreška jednostavnog razloga javlja se u dokazivanju –
opovrgavanju onda ako jedan od razloga ( argumenata, premisa )
predstavlja jednostranu istinu.
Pogreška slabog razloga sastoji se u više ili manje slabom
organizovanju zaključaka – dokaza, tj. u navođenju takvih razloga za
neku postavku koji je nedovoljno dokazuje. U suštini, ovo je uvek
slučaj kada je veza između razloga i zaključaka nebitna, slučajna ili
površna [4].
Pogreške iz osnove pogrešnih razloga mogu biti:
- sigurnosni stavovi,
- stavovi koji protivreče opštim istinama o objektivnoj
predmetnoj određenosti, i
- stavovi inkompatibilni sa pojedinim činjenicama.
185
Pogreška argumentacije se sastoji u pogrešnom izvođenju
zaključaka, pri čemu sami argumenti ili razlozi, odnosno premise, mogu
biti tačni. Pogrešne argumentacije sastoje se u pogrešnom shvatanju
veza i odnosa između razloga – premisa ili argumenata, a u krajnjoj
osnovi, između veza i odnosa predmeta zaključaka ili dokaza [26].
Pogreška izmene ili zamene teze sastoji se u tome što se
dokazuje druga ili bar drugačija teza od one koju treba dokazati.
Pritom, druga teza može, ali ne mora uvek, biti i potpuno tačno
dokazana, tj. izvedena na osnovu tačnih razloga i tačnom
argumentacijom.
Pogreške u zaključivanju – dokazivanju su različite, ali se često u
jednom istom dokazu nalazi više pogrešaka, na primer, pogreška
razloga, pogreška argumentacije i pogreška izmene teze. Suština
argumentacije sastoji se u shvatanju veze između stavova – teze.
Suština pogrešnosti zaključivanja – dokazivanja ili argumentacije sastoji
se u tome što stav teze ne proizilazi iz stavova premisa, odnosno
razloga. Izraz: “nema veze”, “ne proizilazi” i slično karakterišu suštinu
logičkih pogrešaka samog zaključivanja ili argumentacije.
Suština pogreške zamene teze sastoji se u tome što misaoni
proces zaključivanja – dokazivanja promašuje ( ne pogađa ) zadati
predmet mišljenja, nego shvata neki drugi, obično blizak i srodan
predmet. Pogreška zamene teze može se izraziti stavovima: “dokazano
je drugo”, “promašio, pogodio drugo” i “nije utvrđeno to, nego drugo”
i slično.
186
Pogreške u opovrgavanju ustvari su pogreške u dokazivanju
suprotnih teza [3,4].
S obzirom da se često postavljaju pitanja: Zašto su mišljenja
pogrešaka i u čemu je suština pogrešnosti mišljenja?, može se uočiti uz
pomoć slike 4.1.
Slika 4.1. Suština pogrešnosti mišljenja
Suština pogrešnosti mišljenja sastoji se u delimičnom ili
potpunom promašaju predmeta usled zamišljanja predmeta onakvim
kakav on objektivno nije [4].
Najčešći izvori grešaka, koje se pojavljuju u primeni naučnih
metoda su:
- nedovoljno znanje o objektu istraživanja,
- zablude ili predrasude,
S U Š T I N A P O G R E Š N O S T I M I Š LJ E NJ A
1. Pogrešnost ne postoji u samom predmetu kao delu objektivne stvarnosti u kojoj je sve određeno onako kako postoji ili kako se dešava.
2. Pogrešnost se ne sastoji ni u svim formama mišljenja
3. Nasuprot istinitosti mišljenja koje se sastoji u adekvatnom shvatanju predmeta, pogrešnost mišljenja se sastoji u neadekvatnim shvatanjima predmeta mišljenja, njegovih odredaba i odnosa.
187
- neadekvatna primena naučne metode može da bude rezultat
subjektivizma ili zloupotrebe naučne metode, i
- logičke greške (greške uprošćavanja, greška jednostranosti,
greška neodređenosti ili određenosti, greška formalizma i
dr.).
188
5. 0. STUDIJA INFORMACIJA I KOMUNIKACIJA
5.1. RASPOLOŽIVE INFORMACIJE
U traganju za idejama najvažnije mesto zauzima studija
raspoloživih informacija.
Uvek se pretpostavlja da istraživač raspolaže dovoljnim brojem
tačno određenih informacija [20].
Ukoliko se radi o novoj oblasti istraživanja može se pristupiti po
sledećem rasporedu informisanja:
- proučavanje savremenih enciklopedija,
- proučavanje jednog osnovnog dela u vezi problema
istraživanja,
- proučavanje biografije naznačene u predhodnom delu,
- proučavanje vodećih naučno – stručnih časopisa,
- konsultovanje raznih članaka navedenih u literaturi iz
predhodne faze informisanja, i
- kontaktiranje sa istraživačima i proizvođačima opreme i
instrumentacije.
Sve informacije mogu se odlagati po:
- autorima,
- predmetima, i
- nazivima.
Treba koristiti bibliotečku građu koju biblioteke skupljaju,
sređuju, obrađuju i čuvaju. Pri tome, treba koristiti, biblioteke
189
visokoškolskih ustanova, specijalizovane biblioteke, nespecijalizovane
biblioteke, narodne biblioteke i druge.
5.2. KOMUNIKACIJE
Komuniciranje kao proces svrsishodnog i razumljivog prenosa
ideja, misli i osećanja, treba svakodnevno koristiti za dobijanje
potrebnih informacija u istraživanju. Često se misli da je komunikacija
jednostavan proces koji se prirodno javlja kod ljudi. Međutim,
komunikacija je izuzetno suptilna i iznenađujuće složena aktivnost.
Testovi govore da prosečna osoba zadržava samo polovinu onoga
što čuje, a kroz 48 sati, ta cifra pada na 25%.
Za savremenog istraživača, čoveka koji po prirodi posla mora da
radi sa ljudima, sposobnost komuniciranja je od velikog značaja i
predstavlja veštinu koju istraživač mora da poseduje [30].
Proces prenosa poruke počinje formulacijom ideje. Taj korak se
naziva zamisao. Osoba koja želi da komunicira, mora da pošalje ili
prenese tu ideju.
Medij za komunikacije je tehničko sredstvo putem kojeg poruka
stiže do primaoca.
Prenos je čin kojim se poruka predaje primaocu putem izabranog
medijuma.
190
Na svakom koraku, proces komuniciranja je podložan ljudskoj
greški. Greška ili propust u razmišljanju mogu dovesti do nejasne ili
pogrešne komunikacije. Nejasnoće se često javljaju zbog korišćenje
fraza u razgovoru, ili zbog preterane rečitosti ( dugačkih objašnjenja i
sl.).
Kritična oblast u lancu sporazumevanja je medijum. Pogrešno
izabran medijum može da dovede do ometanja komunikacije. Osim
toga, okruženje u kome se odvija komunikacija može da izazove
prepreke.
Istraživač treba da bude objektivan slušalac. Često je
sporazumevanje otežano zbog predrasuda [4]. Svi traže podatke koji se
uklapaju u njihov lični, ranije definisani okvir razmišljanja.
Jedna od metoda donošenja odluka jeste pristup preko
racionalnog modela. Ovaj model odlučivanja jeste proces korak po
korak, koji kreće definisanjem problema, zatim vrši identifikaciju
ograničavajućih, odnosno kritičnih faktora, razvija alternative i pažljivo
analizira verovatni ishod svake alternative, pre nego što se donese
odluka o tome koji je izbor najbolji. Odluka se zatim primenjuje i
rezultati se pažljivo procenjuje ( The Business of Management, SGI,
USA,1995 ).
U jednom preduzeću važno je shvatiti vrstu informacija koje
prolaze kroz komunikacione kanale. Ove informacije mogu se svrstati u
tri kategorije:
- funkcionalne informacije ( obuhvataju radne i političke
procedure, ciljeve, direktive, delegiranje određenih zadataka
191
i bilo koje druge podatke koji su neophodni za funkcionisanje
preduzeća );
- formalna komunikacija ( kreće se vertikalno putem formalnih
kanala preduzeća ); i
- koordinacione informacije ( informacije koje se prosleđuju
između pojedinačnih funkcionalnih delova ( sektora ) unutar
preduzeća ).
Poseban oblik komunikacija u preduzeću su informacije statusa.
One obuhvataju svu komunikaciju koja se odnosi na stavove, status i
uvažavanje radnika, priznanje za dobro obavljen posao kao i javni i
unutrašnji imidž preduzeća.
192
6.0. ISTRAŽIVANJE I TEHNIČKI RAZVOJ
6.1. FAZE RAZVOJA
Tehnički razvoj kao sistematsko stvaranje i usavršavanje
proizvodnog procesa ima za cilj da stvori nove funkcije kao nove
materijalne sisteme [4].
To je kreativan rad čiji je zadatak da preko neophodne
dokumentacije definiše proizvod ili proces, čije su osnovne faze:
- koncipiranje ( predhodna obrada problema ),
- projektovanje ( izbor načina rada, globalni ili potpuni uvid u
tehničko ostvarenje ), i
- konstruisanje ( razrada tehničke dokumentacije i utvrđivanje
principa rada i oblika ).
U tehničkim naukama pored istraživačkih problema pojavljuju se
i problemi specijalnog tipa: to su problemi razvoja [20].
U zavisnosti od problema koji su sadržani u razvoju kao i kod
vremenskog sleda pojedinačnih faza razvoja, razlikujemo:
- konstruktivni razvoj ( određivanje ulaznih i izlaznih veličina za
novo tehničko ostvarenje; pretvaranje ukupnog tehničkog
procesa u pojedine funkcije; ostvarenje principa funkcionisanja
koje treba da ispune parcijalne funkcije; izrada potrebne
dokumentacije za tehničku pripremu proizvodnje ); i
- tehnološki razvoj ( sistematizacija i unifikacija podsistema
prema vrstama i sličnosti u redosledu obrade i montaže;
optimizacija potrebnih obradnih mašina; optimalno uključivanje
193
radne snage; optimalna povezanost u sistemu čovek – mašina u
proizvodnom procesu ).
Tok stvaralačkog rada u realizaciji novog tehničkog ostvarenja
može se dati po fazama:
1. predhodne studije ( osnovni princip kada određujemo suštinu
zadatka za sva moguća rešenja );
2. kombinacija elemenata ( radni princip kada kombinujemo
moguće elemente prema postavljenom cilju );
3. kritika grešaka ( određujemo nedostatke svakog rešenja –
poboljšani radni princip );
4. upoređivanje vrednosti ( dobijamo optimalni radni princip sa
najmanjim brojem nedostataka ); i
5. formiranje dokumentacije za fizičku realizaciju.
Rezultati određenog istraživanja su najčešće konačni samo u
onoj meri u kojoj su diktirani ograničavajući faktori kao što su: vreme,
kadrovi i finansijska sredstva. Istraživanju nema kraja, ono se širi po
obimu po horizontali i vertikali do beskonačnosti.
Pri određivanju novog tehničkog ostvarenja treba uzeti u obzir
sledeće faktore:
- tehnički parametri (pouzdanost, stepen iskorišćenja,
gabaritne dimenzije, vek trajanja i drugo );
- ekonomska efektivnost ( minimalni troškovi eksploatacije i
održavanja; minimalni troškovi materijala, energije i radne
snage, obezbeđenje boljeg tržišnog položaja u zemlji i
inostranstvu i drugo);
- socijalni efekti (razvoj novih potreba; razvoj novih životnih
navika i drugo).
194
Pouzdanost tehničkog ostvarenja ( recimo mašina i postrojenja )
je verovatnoća da će mašina uspešno vršiti funkciju kriterijuma
(uspešno funkcionisati) u projektovanom vremenu i projektovanim
uslovima okoline ( Adamović,Ž.,Tehnologija održavanja, Tehnički
fakultet “Mihajlo Pupin”, Zrenjanin, 2003. )
6.2. INTEGRACIJA
Horizontalna integracija podrazumeva situaciju u kojoj se
preduzeće razvija tako što proširuje proizvodnju svojih proizvoda.
Vertikalna integracija podrazumeva razvoj preduzeća bilo dalje
u pravcu maloprodaje i dodatnih proizvodnih procesa, ili unatrag, u
pravcu vlasništva i proizvodnje sirovina.
Lateralna integracija odnosi se na razvoj u pravcu različitih
proizvoda koji mogu imati zajedničku tehničku bazu ili koristi postojeće
merkentiške olakšice.
6.3. KADROVI – INTELEKTUALNI KAPITAL
Uspešno preduzeće koje ima strategiju razvoja, mora da ima
kompetentne ljude na pravim mestima. Stara izreka među
rukovodiocima glasi da će dobri ljudi uvek nadomestiti loše planove, ali
da ni najbolji planovi ne mogu da reše problem loših radnika.
Kadrovska politika je toliko složen i precizan proces kao i ostale
funkcije upravljanja. Zato je UPRAVLJANJE ZNANJEM u preduzeću, danas,
195
jedan od ključnih zadataka za uspeh preduzeća (knjiga “UPRAVLJANJE
ZNANJEM”, autor Prof. dr. Živoslav Adamović, Zrenjanin, 2003.)
Važna komponenta upravljanja ljudskim resursima je trening
(obuka). To je neprekidan proces učenja, u kome se jedan naspram
drugog nalaze rukovodilac i radnik.
Iskustva pokazuju, da ne postoji jedinstven način da se ljudi
motivišu, već različite ljude pokreću različite stvari, s obzirom da
svako ima svoj stil razmišljanja i obavljanja poslova.
Svaki rukovodilac treba da stvara radno okruženje koje pogoduje
motivaciji radnika. Ovo okruženje, odnosno “organizaciona klima” ima
značajan uticaj na stav radnika. Ono utiče na njihovu spremnost da
prihvate pravila i propise i na izazov koji nalaze na svom poslu.
Naučnici smatraju da ljudske prirode mogu da se svrstaju u dve
kategorije :
- teorija X ( ljudi su u osnovi lenji, neodgovorni i treba ih
neprekidno nadzirati ),
- teorija Y ( ljudi su prevashodno marljivi, žele da se razvijaju
i da to čine ako im se pruži prilika ).
Motivacija nije nešto što se može obezbediti prostim “njihanjem
šargarepe ispred nosa”. Ona obuhvata mnoge različite faktore koji se
menjaju od jednog preduzeća do drugog.
196
6.4. KOMUNIKACIONI SISTEMI U PROCESU ODLUČIVANJA
Komunikacioni sistem ili proces je osnova uspešnog ostvarivanja
planiranja, organizovanja, koordiniranja, kontrole, odlučivanja i ostalih
menadžment aktivnosti i neposredne realizacije svih izvršnih,
operativnih poslova i zadataka. To je proces, pomoću koga ljudi
nastoje da prošire uticaj i uvid u značenje izvesnih pojava, problema i
sl., putem prenosa poruka, odnosno razmene informacija na relacijama
međusobnog sporazumevanja unutar preduzeća i sa okruženjem.
Komunikacije predstavljaju i mehanizam, kojim se ostvaruje
egzistencija i razvoj veza i odnosa među ljudima i činilac, koji
uslovljava postojanje i dinamiku funkcionisanja organizacije
preduzeća, čineći ga tako živim organizmom. Sa aspekta
menadžmenta, gotovo svaki posao koji obavljaju menadžeri svrstava se
u grupaciju poslova komuniciranja, neposredno ili elektronskim
komunikacionim sredstvima sa podređenim, nadređenim, kupcima,
dobavljačima i ostalim, a kada to ne rade, oni se pripremaju za
komuniciranje ( pripremaju izveštaje, informacije, poslovna pisma i
sl.).
U savremenim uslovima privređivanja, kada su prilike u
okruženju izrazito promenljive, nestabilne i iz koga se dobijaju u malim
vremenskim periodima promenljivi signali, komuniciranje i pored
korišćenja savremenih informacionih i komunikacionih tehnologija je
složen posao. Komuniciranje može biti vertikalno, horizontalno i
pobočno ili lateralno.
197
Vertikalno komuniciranje se obavlja duž kanala tokova
informacija odozgo-naniže, odnosno od menadžerskog vrha, preko nižih
menadžerskih nivoa do neposrednih izvršilaca poslova i komunikacije
odozdo-naviše u obrnutom smeru. Komunikacije odozgo-nadole odnose
se na davanje instrukcija, informisanja, uspostavljanja kontrole i ocene
podređenih, a nagore, odnosi se na davanje informacija i izveštaja
višim nivoima menadžmenta o aktivnostima na nižim nivoima.
Horizontalno komuniciranje se ostvaruje po širini poslovnih
funkcija preduzeća, omogućavajući tako uspešnu međusobnu,
funkcionalnu saradnju u ostvarivanju svih aktivnosti od značaja za
sopstveno i funkcionisanje preduzeća kao celovitog sistema.
Pobočna komunikacija se ostvaruje kanalima poslovnih tokova,
koja postoji između članova radnih grupa, celina radnih grupa, linija i
dr. Ovom vrstom komunikacije ostvaruje se neposredno otvaranje
kanala komunikacije i bržeg rešavanja problema, putem uspostavljanja
kolegijalnih, neformalnih odnosa, pri čemu se izbegava sporost u
procesu neposrednog komuniciranja sa nadređenima, višim
menadžment nivoima.
Formalne komunikacije se karakterišu ostvarivanjem
neposrednog odnosa između pošiljaoca i primaoca informacija ili
poruka. Formalno komuniciranje se izražava kao verbalno i neverbalno.
Verbalno komuniciranje se izražava u usmenoj ili pisanoj formi između
pojedinaca i grupa, neposredno lice u lice, u oba smera i određenom
brzinom. Dok neverbalno komuniciranje je forma prenosa informacija
ili poruka bez korišćenja reči, odnosno pomoću stavova, držanja,
pokreta, izraza emocija pokretom ruku, tela, lica, očiju, usana, tona
198
glasa i sl. ili prenosa poruka kombinacijom verbalne ili neverbalne
forme. Konačno, formalne komunikacije se odvijaju nekim propisanim
kanalima između predodređenih subjekata u organizaciji preduzeća i
eksterno.
U svakoj organizaciji preduzeća, postoje i neformalni oblici
komunikacije, kao izraz stanja, pogodnog za uspostavljanje takvih
oblika. Isto se uspostavlja onda, kada je neadekvatno formalno
komuniciranje. Ova vrsta komunikacije je u najvećem delu pozitivna i
efikasna.
Komuniciranje se ostvaruje unutar preduzeća putem
uspostavljenog komunikacionog sistema, višesmernih informacionih
tokova po osnovu neophodnih veza i nosilaca informacija i podataka,
kojima se određuje efektivan rad i kontrola njegovih procesa, ili
komuniciranje između učesnika u procesima rada, delovima
organizacione strukture ili podsistema preduzeća, strukture
menadžmenta preduzeća kao celine sa eksternim okruženjem.
Procesom komuniciranja se zajedno sa sredstvima za njegovu
podršku povezuju pojedinci u organizaciji preduzeća kao radnom
sistemu u kome se odvijaju određeni tokovi rada. Odnosno, sistem u
kome su ljudi ( sa svojim idejama, znanjima, veštinama i radom),
organizacija i sredstva rada povezani tako da obezbeđuju povećanje
radne sposobnosti, efekte rada, zadovoljstva u radu i ukupnog kvaliteta
rada i poslovanja preduzeća. Model sistema ili procesa komunikacije
obuhvata nekoliko osnovnih elemenata, a to su ( slika 6.1. ):
- pošiljalac informacije,
- kanal protoka informacije, i
- primalac informacije.
199
Pošiljalac informacije je zaokupljen idejama o potrebama
preduzeća za komuniciranjem, i u tom smislu se, isti kreativno
angažuje na pretvaranju određenih simboličnih oblika ( reči, slike,
brojeve, signale i sl. ) u informacije, procesom kodiranja ili oblikovanja
poruke od skupa simbola za prenošenje mišljenja pošiljaoca primaocu.
Kanal protoka informacija, obuhvata medije za prenošenje
poruka, preko zvučnih talasa, radiotalasa, televizijskih slika, pisama i
dr.
Primalac informacije, putem procesa dekodiranja pretvara
poruke u prihvatljive i razumljive informacije, odnosno ideje
pošiljaoca. Ovo, uz predpostavku da komunikacioni sistem nije
podložan poremećajima ili smetnjama. Međutim, kao reakcija na ceo
proces komuniciranja, nastaje proces regulacije poremećaja ili
povratna sprega, kao veza između poslednjeg postupka predhodnog i
prvog postupka narednog procesa komunikacije.
200
Slika 6.1. Sistem komunikacija-prenosa informacija
Komunikacije imaju posebnu ulogu i značaj u ostvarivanju
procesa odlučivanja, menadžmenta i ostalih procesa u preduzeću.
Oblici i načini komunicaranja mogu biti raznovrsni ali oni koji su od
značaja za ostvarivanja procesa odlučivanja mogu se klasifikovati kao
situaciono, motivaciono i instruktivno komunicaranje, a što zavisi od
cilja koji se želi postići i sprovođenjem konkretnih odluka ( Stanković,
S., “Prilog istraživanju mesta i uloge procesa odlučivanja”, magistarski
rad, FON, Beograd,2001.).
Situaciono komuniciranje je usmereno na informisanje o stanju i
problemima u funkcionisanju preduzeća, koji mogu biti predmet
procesa odlučivanja, motivaciono komuniciranje ima ulogu podsticanja
zaposlenih u preduzimanju svih napora za postizanje određenih ciljeva
i instruktivno komuniciranje je usmereno na ostvarivanje uloge
201
ukazivanja na puteve, metode i mogućnosti realizacije zadataka u
postizanju ciljeva.
Kako su komunikacije usmerene na prenos potrebnih informacija
za donošenje izvesnih odluka, te se njome trebaju obuhvatiti samo one
informacije koje su od značaja za rasvetljavanje konkretnih problema
odlučivanja. Pored izbora adekvatnih informacija neophodno je
definisati i sve njihove važnije tokove, metode prenošenja i
prikazivanja samih informacija. Osnovnu ulogu u organizaciji
informaciono-komunikacionih veza i tokova igra čovek. Ovo zbog toga,
što se uvek mora imati na umu, da se značenje poruka formira tek u
svesti njihovih primaoca, a ono je u zavisnosti od njegovih socioloških,
psiholoških, jezičkih i drugih osobina manifestovanih u procesu
komuniciranja. To, dakle, znači da pošiljalac poruke nikada nije
siguran da će je primalac ispravno i potpuno razumeti i u tom smislu će
kvalitet uspostavljenog komunikacionog sistema u mnogome
obezbeđivati sigurniju ili lošiju komunikaciju. Nesigurnost pošiljaoca
poruke u njeno ispravno ili potpuno razumevanje od strane primaoca
postavlja se kao snažan zahtev i potreba za uspostavljanjem
adekvatnog kvaliteta informaciono-komunikacionog sistema, koji će
moći sa sigurnošću da obezbedi nesmetani protok informacija na
relaciji pošiljalac - kanal protoka –primalac.
Komunikacioni sistem karakteriše mnoštvo, višesmernost i brzina
informacija koje se prenose različitim komunikacionim kanalima. Na
uspešnost funkcije utiču brojni subjekti komunikacije, komunikaciona
sredstva i klima u preduzeću. Razvoj sistema ( procesa ) komuniciranja
podrazumeva dalji razvoj komunikacione tehnologije u smislu
iznalaženja, dostavljanja, izbora i uskladištavanja informacija.
202
Računarska i kompjuterska tehnologija, koja će koristiti moćna
integralna kola i novu kompjutersku arhitekturu, moći će sa uspehom
da obavlja paralelnu obradu podataka i ubrzavanje interakcija na
relaciji čovek-mašina u prepoznavanju govora i sintezi podataka. Ovo
se odnosi i na dalju lakšu upotrebu kompjutera i primenu najnovijih
programa ( software ) u kojima će se koristiti mnogi principi i rezultati
veštačke inteligencije za izradu mislećih kompjutera, odnosno itd.
203
8.0. STRUKTURA ZAVRŠNIH RADOVA -FINALIZACIJA
ISTRAŽIVANJA I STVARALAŠTVA
8.1. STRUKTURA RADA
NASLOV RADA ( da tačno izrazi sadržaj rada, njegove rezultate i
zaključke ). Treba da bude što kraći i da jasno odslikava suštinu
predmeta istraživanja. On ne treba da skriva suštinu istraživanja. To je
potvrđena ili modifikovana radna formulacija postavljenog pitanja za
proučavanje. Izborom teme istraživanja označava se osnovna ili glavna
zamisao predmeta istraživanja. Ono što je adresa za pismo, to za rad ili
delo treba da bude njegov naslov. Tema mora biti važna sa teorijskog
ili praktičnog aspekta.
PREDGOVOR ( To je fragmenat uvoda. ) On se piše ako nema
uvoda. Retki su slučajevi kada se daju Predgovor i Uvod.
1. UVOD ( objasniti temu, cilj i nameru rada ). To je prvi strukturni
deo rada proizašlog iz istraživanja i stvaralaštva.
2. ISTORIJSKI PREGLED ( pregled razvoja naučne oblasti kojoj
istraživanje pripada, geneza sopstvene ideje o istraživanju )
STRUKTURA • specijalističkog rada • magistarske teze • doktorske disertacije
204
3. METODOLOŠKI KONCEPT RADA
3.1. Problem istraživanja ( definicija značaja problematike
koja se istražuje, presek osnovnih teorija i rezultata,
hipotetički stavovi o problemu koji se istražuje );
3.2. Predmet istraživanja ( analiza teorijskih saznanja,
izdvajanje činjenica/saznanja, operacionalno određivanje
predmeta: vremensko, prostorno, disciplinovano; predmetom
se definiše šta će biti istraživano );
3.3. Cilj istraživanja ( društveni cilj, naučni cilj, naučno
opisivanje, klasifikacija i tipologizacija, otkriće, objašnjenje,
naučno predviđanje);
3.4. Hipoteze u istraživanju - generalna hipoteza, posebne
hipoteze, pojedinačne hipoteze ( da bude proverljiva, da je
saznajno vredna, da je jasno formulisana, da je zasnovana na
teoriji, empirijski da je praktično proverljiva );
3.5. Način istraživanja ( naučni dokument: opšti filozofski
metod, opšte naučne metode, opšte metode posebnih nauka;
operativno tehnički dokument: postupak prikupljanja
podataka, postupak obrade podataka, način istraživanja o
rezultatima );
205
3.6. Naučna i društvena opravdanost istraživanja.
4. TEORIJSKA ISTRAŽIVANJA (modeli, softver, sve ono što
doprinosi obogaćivanju teorijskog saznajnog fonda nauke). Ovde
se prezentiraju bitne postavke rada.
5. EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJA ( akciona ili operaciona istraživanja,
eksperimentalna istraživanja, eksploataciona istraživanja,
verifikaciona istraživanja, integralna istraživanja, heuristička
istraživanja ( koja otkrivaju ), mešovita istraživanja i dr. ). Ovaj
deo može da se odnosi na sam postupak realizacije istraživanja,
odnosno terensko istraživanje.
6. PREZENTOVANJE REZULTATA ISTRAŽIVANJA ( verbalno,
numerički, grafički i kombinovano ). Ovaj deo se ogleda u
izlaganju naučnih zaključaka, načina kako je do istih došlo, kao i
o predlogu potrebnih mera za primenu pojedinih rezultata. Ne
preporučuje se da zaključci budu “zakucani” brojevima. Možda
je najbolje da se formulišu u okviru posebnih stavova teksta.
7. REZIMEI ( najvažniji rezultati, podaci prvorazrednog značaja ).
Ovaj deo se može uraditi za svako poglavlje ponaosob, ali i
zbirno. To je svojevrstan autoreferat sprovedenih istraživanja,
njegovim rezultatima i najbitnijim pokazateljima. Ako rad nije
napisan na nekom od svetskih jezika korisno je da se uporedno ili
na kraju doda skraćeni prevod članka – rezime na jednom od
svetskih jezika.
8. ZAKLJUČAK ( ovaj deo rada proističe iz same suštine rada,
odnosno istraživanja na kome je rad zasnovan ).
206
LITERATURA ( popis literature koja je spominjana ili citirana ili na
bilo koji način korišćena ).
SADRŽAJ ( pregled poglavlja, naslova, podnaslova i pregled fotosa,
tabela, skica, shema, grafikona i drugih ilustracija ).
PRILOZI ( obrasci, instrumenti, grafikoni i slično ).
SKRAĆENICE
Kada se u tekstu ponavlja isti biografski podatak koriste se sledeći
izrazi:
- ibid
......................... (ibidem = u istom delu)
- id
......................... (idem = od istog autora)
- inf
......................... (infa = dalje, niže)
- loc,cit
......................... (loco citato = u citiranom odeljku)
- op.cit
........................ (opere citato = u citiranom delu)
- supra
......................... (supra = gore)
PREPORUKE
Napomene
Napomene treba ograničiti na najmanju meru.
207
Tabele i slike
Tabele i slike treba stavljati što bliže mestu teksta gde su
navedene (brojeve vezivati za poglavlja).
Simboli, skraćenice i jedinice
Simboli i skraćenice matematičkih veličina i operacija, fizikalnih
veličina i konstanti, nazivi jedinica, itd. stavljaju se u skladu sa
važećim standardima ili drugim propisima.
Klasifikaciona oznaka
Svaki članak (ili rad) treba da ima u zaglavlju jednu ili više
potrebnih klasifikacionih oznaka po sistemu Univerzalne
decimalne klasifikacije (UDK).
JEZIK, STIL, CITAT, FUSNOTE
Jezik
Jezik pri pisanju mora biti gramatički i pravopisno ( ortografski )
korektan. Misao treba da bude jasno izložena i dovoljno
obrazložena da bi bila dobro shvaćena.
Stil
Predstavlja način ( formu ) izražavanja misli. On je individualna
karakteristika, ali i forma disciplinovane interpretacije sadržaja.
208
Citat
To je doslovno korišćenje tuđih formulacija. Za pravilno
korišćenje citata treba naglasiti: šta, zašto i kako se citira.
Fusnote
Predstavljaju napomene koje dokumentuju i objašnjavaju
poređenje ili komentar podataka vezanih za sadržaj pitanja koje
istražujemo.
8.2. TEHNOLOGIJA
U vezi izbora teme za istraživanje treba poći od sledećeg:
- tema treba bude podesna za naučnu obradu odnosno
mora biti istraživačkog karaktera, tj da se zasniva na
istraživanju primarnih izvora koje je izvršio dati naučni
radnik ili kolektiv istraživača;
- tema treba da bude umerenog zahvata, što znači ni
previše široka, ni isuviše uska;
- treba nastojati da se izabere što savremenija i
stvarnija tema čija će razrada omogučiti
rasvetljavanje nekog aktuelnog problema koji tišti
modernu teoriju i praksu određene naučne oblasti,
grane ili discipline;
- izbor teme je stvar za afirmisanog naučnika a druga
stvar za početnike u naučnom radu.
Nakon izbora jasno definisane teme, treba se opredeliti za
sledeće faze istraživanja:
- uočavanje problema,
209
- konstatovanje i sređivanje činjenica,
- verifikacija naučnog saznanja i
- konačno predviđanje.
Na nižem nivou apstrakcije, svako konkretno naučno istraživanje
bilo koje vrste odvija se u sledečim koracima [22].
- izbor teme,
- pravljenje globalnog (orijentacionog) ili prethodnog
plana i programa za obradu odabrane teme, što
znači izradu projekata, uz postavljanje radne
hipoteze i izbor metoda istraživanja,
- prikupljanje i proučavanje literature, statistička
građe, istorijskih i drugih dokumenata, uz
odgovarajući raspored i neizbežnih kritičku analizu
celokupnog materijala,
- dokazivanje radne hipoteze (primarnim
literarurnim izvorima, obradom statističke građe,
eksperimentima...), realizacijom prethodnog plana
i programa odnosno projekata korigovanog
određenim izmenama i dopunama,
- tumačenje dobijenih rezultata istraživanja i
izvođenja zaključaka o realizaciji postavljenje
radne hipoteze,
- pisanje i redigovanje konačnog rada,
- objavljivanje rukopisa konačnog rada.
Prikupljanje, proučavanje i sređivanje literalne građe sastoji se
u:
210
- prikupljanje litaralne građe,
- proučavanje literaturnog materijala (kritičko
čitanje literature vođenje beležaka i kopiranje),
- sređivanje prikupljenih činjenica uz princip
jedinstva, princip ravnomernosti ili proporcije,
princip izrazitosti i princip raznovrsnosti.
Prilikom organizacije i rasporeda građe, treba, posebno voditi
računa o nekim momentima od kojih su značajniji sledeći [3,4]:
- Sličnost (slične stvari, ideje i činjenice treba
međusobno povezati, skupiti na jedno mesto);
- Srazmera delova (svakom sastavnom delu rada
treba dati onoliko prostora koliko ga činjenice i
ideje koje on sadrži zaslužuju po svojoj važnosti);
- Logistički sled (između pojedinih elemenata treba
stalno pronalaziti neke logične odnose: vremenske,
uzročne i posledične i dr.).
Prilikom pisanja naučnog dela treba poći od toga da se
uobičajena i najjedostvnija njihova struktura ili kopmozicija sastoji iz:
- uvoda (da čitaoca pripremi, da se uvede u
predvorje određene oblasti nauke),
- razrade (dokazivanje postavljenih hipoteza; to je
stožer dela koji zauzima najviše prostora; redosled
izložene materije je tako sistematično
ukomponavan da održava ne samo formalno-
metodološki pristup nego i suštinsko – sadržinski
karakter i značaj rasvetljenog predmeta
istraživanja),
211
- zaključak (sinteza analatičkog izlaganja
prezentiranog u razradi istraživanja naučnog
problema, da se u njemu na jezgrovit način istaknu
osnovni rezultati ispitivanja).
Redigovanje rada je najznačajnija, ali u isti mah i najteža,
najmučnija etapa u procesu izrade rukopisa, stvaralački akt u pravom
smislu reči, što ni u kom slučaju ne znači da ni druge etape nemaju u
sebi stvaralačkih elemenata. Najznačajniji zadatak revizije jeste da
nemilosrdno odstrani sve ono što je u rukopisu suvišno, što nije u
neposrednoj vezi sa temom, ono što jače neosvetljava predmet, ne
doprinosi opštem utisku, kao što treba iz rukopisa bez milosti izbaciti
sve banalne pojedinosti. Autor ne treba da se plaši da napiše nešto što
će kasnije morati da menja. Pri ovome treba voditi računa da za
valjanost jednog paragrafa postoje tri osnovna uslova:
- jedinstvo (od početka do kraja se razvija osnovna
misao – tema);
- koherentnost (svi radovi paragrafa sačinjavaju
čvrstu logičku i organsku celinu);
- isticanje (pojedinim delovima nekog paragrafa da
će se ono mesto i onoliko prostora koliko je nužno i
podesno da se čitaocu saopšti celokupna misao
paragrafa).
Izvorni naučni članak, kao i bilo koje drugo naučno delo
predstavlja opis originalnih rezultata istraživanja određenog područja
objektivne stvarnosti [3,4].
Izvorni članak može imati sledeću strukturu:
- autor ili autori,
- naslov,
212
- izvod (sažetak, prikaz),
- ključne reči,
- uvod,
- metodika,
- rezultati,
- tumačenje rezultata (diskusija),
- ilustracije,
- zaključak,
- literatura.
Pisanje teksta je najsloženija i najodgovornija faza
naučnoistraživačkog rada, u kojoj naučni radnik ispoljava maštu
umetnika, misaonog filozofa, umeće zanatlije, strpljenje seljaka,
radinost pčele i mrava [22]. Ovo pisanje po pravilu, odvija se u ove
etape:
- pisanje koncepta (prvobitne verzije),
- pisanje konačnog teksta (završne verzije ) ili
čistopisa.
Neke od osobina dobro napisanog rada (dela) su [3,4]:
- ne počinjati izlaganje suviše iz daleka, nego onde
gde je to naučno neophodno;
- ne unositi u rad ništa što nije u neposrednoj vezi sa
temom što rad čini razvodnjenim;
- ne pretrpavati rad beznačajnim pojedinostima;
- ne ponavljati ono što je već na neki način rečeno;
- ne razlagati i objašnjavati opširno stvari koje su
same po sebi dovoljno razumljive (prevelika
opšitnost i razvučenost oduzimaju naučnom radu
jezgrovitost i snagu, slabe njegov opšti utisak).
213
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
УПУТСТВО ЗА ПРИЈАВУ
МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ
- обавезна садржина -
1. Име и презиме, адреса и број телефона последипломца: 2. Предлог назива теме магистарске тезе: 3. Научна облст, ужа научна облст, дисцилина којој припада тема: 4. Предлог ментора са којим је кандидат сарађивао код избора и образложења теме: име и презиме, звање, ужа научна облст за коју је наставник изабран у звање и датум избора: 5. Образложење теме магистарске тезе: 5.1. Дефинисање и опис предмета (проблема) истраживања. 5.2. Преглед владајућих ставова и схватања у литератури у подручју истраживања са наводом литературе која је консултована: 5.3. Образложење о потребама истраживања:
5.4. Циљ истраживања са нагласком на резултате који се очекују: 5.5. Задаци истраживања: 5.6. Хипотеза: 5.7. План рада: 5.8. Методологија рада (методе истраживања, опис узорка и др.): 5.9. Место експерименталног истраживања: 5.10. Литература и друга грађа која ће се користити: 5.11. Остали релевантни подаци: основне мероде статистичке обраде
података, место и време експерименталне провере резултата истраживања ако је таква провера планирана, веза на шире истраживачке пројекте ако су истраживања у оквиру магистарске тезе њихов део и сл.
214
ПОТПИС ПОСЛЕДИПЛОМЦА НАПОМЕНА: Поред пријаве теме магистарске тезе, последипломац прилаже 1. Диплому о стеченом високом образовању
2. Уверење о положеним испитима и просечној оцени
3. Биографију са тежиштем на ток образовања и усавршавања 4. Биографију научних и стручних радова као и саме радове
5. Личен податке за службену евиденцију, образац бр. 2 (у прилогу) 6. Салгасност ментора, образац бр. 3 (у прилогу)
215
Образац бр. 1.
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
ЛИЧНИ ПОДАЦИ КАНДИДАТА ЗА
ИЗРАДУ МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ
ПРЕЗИМЕ, ИМЕ ЈЕДНОГ РОДИТЕЉА И ИМЕ БРОЈ ИНДЕКСА СМЕР/УСМЕРЕЊЕ ГОДИНА УПИСА АТУМ, МЕСТО, ОПШТИНА И РЕПУБЛИКА РОЂЕЊА НАРОДНОСТ МЕСТО СТАЛНОГ БОРАВКА, ОПШТИНА, РЕПУБЛИКА МЕСТО, ГОДИНА И НАЗИВ ЗАВРШЕНОГ ФАКУЛТЕТА ЗАНИМАЊЕ РАДНА ОРГАНИЗАЦИЈА У КОЈОЈ ЈЕ ЗАПОСЛЕН, МЕСТО И АДРЕСА ЈЕЗИК И ПИСМО НА КОЈЕМ ЋЕ КАНДИДАТ НАПИСАТИ И БРАНИТИ МАГИСТАРСКУ ТЕЗУ
ПОТПИС ПОСЛЕДИПЛОМЦА
216
Образац бр. 3.
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
САГЛАСНОСТ МЕНТОРА
ИМЕ И ПРЕЗИМЕ ЗВАЊЕ И ДАТУМ ИЗБОРА НАЗИВ УСТАНОВЕ У КОЈОЈ ЈЕ ИЗАБРАН У ЗВАЊЕ И УЖА НАУЧНА ОБЛАСТ УСТАНОВА У КОЈОЈ ЈЕ ЗАПОСЛЕН ПРЕЗИМЕ И ИМЕ КАНДИДАТА НАЗИВ ТЕМЕ УЖА НАУЧНА ОБЛАСТ САГЛАСНОСТ потпис ментора датум
НАПОМЕНА: Ментор може бити лице које има звање наставника и које је у радном односу на Факултету на којем је пријављена израда магистарске тезе односно докторске дисертације, са пуним или не пуним радним временом
217
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
УПУТСТВО ЗА ПИСАЊЕ ИЗВЕШТАЈА О ПОДОБНОСТИ ТЕМЕ ЗА
ИЗРАДУ МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ
- обавезна садржина -
I ПОДАЦИ О КОМИСИЈИ
1. Датум и орган који је именовао комисију
2. Састав комисије са назнаком имена и презимена сваког члана, звања, назива уже научне облсти за коју је изабран у звање, датум избора у звање и назив факултета, установе у којој је члан комисије запослен:
II ПОДАЦИ О КАНДИДАТУ
1. Име, име једног родитеља, презиме: 2. Датум и место рођења, општина, Република:
3. Година уписа на магистарске студије,
смер/усмерење, број положених испита и просечна оцена
4. приказ научних и стручних радова са оценом:
III ОЦЕНА ПОДОБНОСТИ ПРЕДЛОЖЕНОГ МЕНТОРА ИЛИ ПРЕДЛОГ НОВОГ МЕНТОРА
IV ОЦЕНА ПОДОБНОСТИ ТЕМЕ
218
ОЦЕНА 1. формулације назира теме (наслова) 2. предмета (проблема) истраживања 3. познавања проблематике на основу изабране литературе 4. циљева истраживања 5. очекиваних резултата (хипотезе) 6. план рада 7. метода и узорка истраживања 8. места, лабораторије и опреме за експериментални рад 9. методе статистичке обраде података и осталих релевантних
података V ЗАКЉУЧАК СА ОБРАЗЛОЖЕНОМ ОЦЕНОМ О ПОДОБНОСТИ ТЕМЕ: ПОТПИС ЧЛАНОВА КОМИСИЈЕ НАПОМЕНА: Члан комисије који не жели да потпише извештај јер се не слаже са мишљењем већине чланова комисије, дужан је да унесе у извештај образложење односно разлоге због којин не жели да потпише извештај
219
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
УПУТСТВО ЗА ПИСАЊЕ ИЗВЕШТАЈА О ОЦЕНИ МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ
- обавезна садржина -
I ПОДАЦИ О КОМИСИЈИ
1. Датум и орган који је именовао комисију 2. Састав комисије са назнаком имена и презимена сваког члана,
звања, назива уже научне облсти за коју је изабран у звање, датум избора у звање и назив факултета, установе у којој је члан комисије запослен:
II ПОДАЦИ О КАНДИДАТУ
1. Име, име једног родитеља, презиме: 2. Датум рођења, општина, Република:
3. Година уписа на магистарске студије,
смер/усмерење, број положених испита и просечна оцена
III НАСЛОВ МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ: IV ПРЕГЛЕД МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ: Навести кратак садржај са назнаком броја страна поглавља, слика, шема, графикона и сл. V ВРЕДНОВАЊЕ ПОЈЕДИНИХ ДЕЛОВА МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ: VI ЗАКЉУЧЦИ ОДНОСНО РЕЗУЛТАТИ ИСТРАЖИВАЊА VII ОЦЕНА НАЧИНА ПРИКАЗА И ТУМАЧЕЊА РЕЗУЛТАТА ИСТРАЖИВАЊА
220
VIII КОНАЧНА ОЦЕНА МАГИСТАРСКЕ ТЕЗЕ 1. Да ли је теза урађена у складу са образложењем наведеним у пријави теме 2. Да ли теза садржи све битне елементе 3. По чему је теза оригиналан допринос науци 4. Недостаци тезе и њихов утицај на резултат истраживања
IX ПРЕДЛОГ: На основу укупне оцене тезе, комисија предлаже:
- да се магистарска теза прихвати, а кандидату одобри одбрана - да се магистарска теза врати кандидату на дораду (да се допуни,
односно измени) - да се магистарска теза одбије
ПОТПИС ЧЛАНОВА КОМИСИЈЕ НАПОМЕНА: Члан комисије који не жели да потпише извештај јер се не слаже са мишљењем већине чланова комисије, дужан је да унесе у извештај образложење односно разлоге због којих не жели да потпише извештај
221
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
УПУТСТВО ЗА ПРИЈАВУ
ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ
- обавезна садржина -
1. Име и презиме, адреса и број телефона кандидата:
2. Предлог назива теме докторске дисертације:
3. Научна облст, ужа научна облст, дисцилина којој припада тема: 4. Предлог ментора са којим је кандидат сарађивао код избора и образложења теме: име и презиме, звање, ужа научна облст за коју је наставник изабран у звање и датум избора: 5. Образложење теме докторске дисертације:
5.1. Дефинисање и опис предмета (проблема) истраживања. 5.2. Преглед владајућих ставова и схватања у литератури у подручју истраживања са наводом литературе која је консултована: 5.3. Образложење о потребама истраживања: 5.4. Циљ истраживања са нагласком на резултате који се очекују: 5.5. Програми истраживања (фазе) и оријтентациони садржај докторске дисертације:
5.6. Методе које ће бити примењене::
5.7. Начин избора, величина и конструкција узорка:
5.8. Место експерименталног истраживања:
5.9. Литература и друга грађа која ће се користити: 5.10. Остали релевантни подаци: основне мероде статистичке обраде
података, место и време експерименталне провере резултата истраживања ако је таква провера планирана, веза на шире истраживачке пројекте ако су истраживања у оквиру докторске дисертације, њихов део и сл.
ПОТПИС КАНДИДАТА
222
НАПОМЕНА: Поред пријаве теме докторске дисертације, кандидат прилаже 1. Диплому о стеченом академском звању магистра наука
2. Биографију са тежиштем на ток образовања и усавршавања
3. Библиографију научних и стручних радова, као и саме радове
4. Личен податке за службену евиденцију, образац бр. 2 (у прилогу)
5. Салгасност ментора, образац бр. 3 (у прилогу)
223
Образац бр.2.
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
ЛИЧНИ ПОДАЦИ КАНДИДАТА ЗА ИЗРАДУ
ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ
ПРЕЗИМЕ, ИМЕ ЈЕДНОГ РОДИТЕЉА И ИМЕ ДАТУМ, МЕСТО, ОПШТИНА И РЕПУБЛИКА РОЂЕЊА НАРОДНОСТ МЕСТО СТАЛНОГ БОРАВКА, ОПШТИНА, РЕПУБЛИКА МЕСТО, ГОДИНА И НАЗИВ ЗАВРШЕНОГ ФАКУЛТЕТА ДАТУМ СТИЦАЊА ЗВАЊА МАГИСТРА НАУКА, НАУЧНА ОБЛАСТ НАЗИВ ТЕЗЕ И МЕСТО ОДБРАНЕ ЗАНИМАЊЕ РАДНА ОРГАНИЗАЦИЈА У КОЈОЈ ЈЕ ЗАПОСЛЕН, МЕСТО И АДРЕСА
224
ЈЕЗИК И ПИСМО НА КОЈЕМ ЋЕ КАНДИДАТ НАПИСАТИ И БРАНИТИ ДОКТОРСКУ ДИСЕРТАЦИЈУ ПОТПИС:
225
Образац бр. 3.
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
САГЛАСНОСТ МЕНТОРА
ИМЕ И ПРЕЗИМЕ ЗВАЊЕ И ДАТУМ ИЗБОРА НАЗИВ УСТАНОВЕ У КОЈОЈ ЈЕ ИЗАБРАН У ЗВАЊЕ И УЖА НАУЧНА ОБЛАСТ УСТАНОВА У КОЈОЈ ЈЕ ЗАПОСЛЕН ПРЕЗИМЕ И ИМЕ КАНДИДАТА НАЗИВ ТЕМЕ УЖА НАУЧНА ОБЛАСТ
САГЛАСНОСТ потпис ментора датум
НАПОМЕНА: Ментор може бити лице које има звање наставника и које је у радном односу на Факултету на којем је пријављена израда магистарске тезе односно докторске дисертације, са пуним или не пуним радним временом
226
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ
НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
УПУТСТВО ЗА ПИСАЊЕ ИЗВЕШТАЈА О ПОДОБНОСТИ ТЕМЕ ЗА
ИЗРАДУ
ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ
- обавезна садржина -
I ПОДАЦИ О КОМИСИЈИ
1. Датум и орган који је именовао комисију
2. Састав комисије са назнаком имена и презимена сваког члана, звања, назива уже научне облсти за коју је изабран у звање, датум избора у звање и назив факултета, установе у којој је члан комисије запослен:
II ПОДАЦИ О КАНДИДАТУ
1. Име, име једног родитеља, презиме: 2. Датум и место рођења, општина, Република:
3. Датум одбране, место и назив магистарске тезе:
4. Научна облст из које је стечено академско звање магистра наука
5. Приказ научних и стручних радова са оценом:
III ОБРАЗЛОЖЕНИ КРИТЕРИЈУМИ И РАЗЛОЗИ НА ОСНОВУ КОЈИХ СЕ ЗАСНИВА ПОЗИТИВНА ОЦЕНА ДА ЈЕ КАНДИДАТ ПОДОБАН ДА РАДИ ДИСЕРТАЦИЈУ
IV ОЦЕНА ПОДОБНОСТИ ПРЕДЛОЖЕНОГ МЕНТОРА V ОЦЕНА ПОДОБНОСТИ ТЕМЕ
227
ОЦЕНА 1. формулације назира теме (наслова) 2. предмета (проблема) истраживања 3. познавања проблематике на основу изабране литературе 4. циљева истраживања 5. очекиваних резултата (хипотезе) 6. план рада 7. метода и узорка истраживања 8. места, лабораторије и опреме за експериментални рад 9. методе статистичке обраде података и осталих релевантних
података VI ЗАКЉУЧАК СА ОБРАЗЛОЖЕНОМ ОЦЕНОМ О ПОДОБНОСТИ ТЕМЕ И КАНДИДАТА: ПОТПИС ЧЛАНОВА КОМИСИЈЕ НАПОМЕНА: Члан комисије који не жели да потпише извештај јер се не слаже са мишљењем већине чланова комисије, дужан је да унесе у извештај образложење односно разлоге због којин не жели да потпише извештај
228
УНИВЕРЗИТЕТ У НОВОМ САДУ НАЗИВ ФАКУЛТЕТА
УПУТСТВО ЗА ПИСАЊЕ ИЗВЕШТАЈА О ОЦЕНИ ДОКТОРСКЕ
ДИСЕРТАЦИЈЕ
- обавезна садржина -
I ПОДАЦИ О КОМИСИЈИ
1. Датум и орган који је именовао комисију 2. Састав комисије са назнаком имена и презимена сваког члана,
звања, назива уже научне облсти за коју је изабран у звање, датум избора у звање и назив факултета, установе у којој је члан комисије запослен:
II ПОДАЦИ О КАНДИДАТУ
1. Име, име једног родитеља, презиме: 2. Датум рођења, општина, Република:
3. Датум одбране, место и назив магистарске тезе
4. Научна област из које је стечено академско звање магистра наука
III НАСЛОВ ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ: IV ПРЕГЛЕД ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ: Навести кратак садржај са назнаком броја страна поглавља, слика, шема, графикона и сл. V ВРЕДНОВАЊЕ ПОЈЕДИНИХ ДЕЛОВА ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ: VI ЗАКЉУЧЦИ ОДНОСНО РЕЗУЛТАТИ ИСТРАЖИВАЊА VII ОЦЕНА НАЧИНА ПРИКАЗА И ТУМАЧЕЊА РЕЗУЛТАТА ИСТРАЖИВАЊА
229
VIII КОНАЧНА ОЦЕНА ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ
1. Да ли је дисертација написана у складу са образложењем наведеним у пријави теме 2. Да ли дисертација садржи све битне елементе 3. По чему је дисертација оригиналан допринос науци 4. Недостаци дисертације и њихов утицај на резултат истраживања
IX ПРЕДЛОГ: На основу укупне оцене тезе, комисија предлаже:
- да се докторска дисертација прихвати, а кандидату одобри одбрана - да се докторска дисертација врати кандидату на дораду (да се
допуни, односно измени) - да се докторска дисертација одбије
ПОТПИС ЧЛАНОВА КОМИСИЈЕ НАПОМЕНА: Члан комисије који не жели да потпише извештај јер се не слаже са мишљењем већине чланова комисије, дужан је да унесе у извештај образложење односно разлоге због којих не жели да потпише извештај
230
LITERATURA
1. Adams,R., Managing by Project Manageent, UTC, Dayton, Ohio, 1979.
2. American Marketing Society, “Technique of Marketing Research”, New York, 1957.
3. Adamović, Ž., Teorija sistema, Zrenjanin, 2004.
4. Adamović, Ž., Teorija globalnog razmišljanja, Srpsko Sarajevo, 2002.
5. Braithwit, B., Scientific Explanation, Cambridge, NewYork, 1953.
6. Carnap, R., Meaning and Necessity, Chicago, 1956.
7. Djui, Dž., Logika, teorija istraživanja, Beograd, 1962.
8. Frege, G., Foundations of Arithemetic, Oxford, 1953.
9. Galtung, J., Theory and Methods of Social Researche, New Jork, 1967.
10. Klaus, G., Spezielle Erkemntnislehre, Berlin, 1965.
11. Lekić, Đ., Metodologija, Zrenjanin, 1977.
12. Jovanović, P.,Upravljanje projektom,Beograd,1999.
13. Mihajlović, D., Metodologija naučnih istraživanja, Beograd, 1999.
14. Mužić, V., Metodologija pedagoških istraživanja, Zagreb, 1977.
15. Petrić, J., Metode planiranja, Beograd, 1980.
16. Petrić, J., Operaciona istraživanja, Beograd, 1996.
17. Petrović, B., Sistemski prilaz i sistemski postupci, Novi Sad, 1995.
18. Radić, V., Upravljanje projektima, Dependability and quality management, Beograd, 2002.
19. Sotirović, V., Metodologija informatike, Zrenjanin, 2000.
20. Simić, D., Metodologija nauke i tehnički razvoj, Kragujevac, 1997.
231
21. Salmon, C., The Principles and Practice of Cultural Research, London, 1964
22. Stojanović, D.; Osnovi naučnog rada, Beograd, 2003.
23. Vulanović, V., i dr., Sistem kvaliteta, Novi Sad, 1997.
24. Whiteheade, N., The Concept of Nature, Cabridge, 1955.
25. Černiček, I., Teorija sistema, Novi Sad, 1996.
26. Šešić, B., Opšta metodologija, Beograd, 1980.
27. Živković, M., Uvod u metodologiju istraživanja, Beograd, 1986.
28. Projekti rađeni u Sartid-u Smederevo u periodu 1976-2003. god. iz oblasti sistemskih disciplina ( autor prof. dr Živoslav Adamović ).
29. Projekti rađeni na Tehničkom fakultetu ”Mihajlo Pupin” iz Zrenjanina iz oblasti informatičkih tehnologija ( autor prof. dr Velimir Sotirović ).
30. The Busines Management,Scientific Group International,USA, 1995.
31. Časopis, „Tehnička dijagnostika“, Beograd, 2001,2002, 2003,2004
32. Časopis, „Održavanje mašina“, Smederevo, 2003,2004, 2005
33. Časopis, „Hidraulika i pneumatika“, Niš, 2003,2004, 2005
34. Projekat „Upravljanje Znanjem“ (naručilac US Steel Serbia, autor prof. Dr Živoslav Adamović), Smederevo, 2005.