Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................................2

1. Novac-pojam......................................................................................................................3

2. Razvoj i oblici novca..........................................................................................................4

3. Vrijednost novca.................................................................................................................6

4. Funkcije suvremenog novca...............................................................................................7

5. Standard novca i novčarski sustavi....................................................................................8

5. 1. Sustav punog zlatnog standarda.................................................................................9

5.2. Zlatni polužni standard................................................................................................9

5.3. Zlatno-devizni standard...............................................................................................9

5.4. Standard papirnog novca...........................................................................................10

6. Suvremeni novac..............................................................................................................10

6.1. Valuta........................................................................................................................11

6.2. Vrste suvremenog novca...........................................................................................11

6.2.1. Novčanice i kovani novac..................................................................................12

6.2.2. Bankarski novac.................................................................................................12

7. Povijest novca u hrvatskim krajevima..............................................................................13

8. Euro- novac današnjice....................................................................................................15

Zaključak..............................................................................................................................17

Literatura.............................................................................................................................18

1

Uvod

Razvoj oblika vrijednosti, u stvari, predstavlja povijesni put nastanka novca.

Naime, novac nije mogao nastati slučajno, niti se njegovo postojanje može shvatiti kao

rezultat sporazuma među ljudima koji su osjećali potrebu za jednim sredstvom radi

olakšanja robnog prometa. Svijet roba postojao je sve raznovrsniji, a pojedinih roba bilo je

sve više. Utoliko sve teže i složenije postaje pitanje, kako mnogobrojne i raznovrsnije

privatne radove svest, obračunati i priznati kao društvene radove. Problem se rješava

nastankom novca, koji služi kao oblik u kome se svi, a međusobno vrlo različiti privatni

radovi, ispoljavaju kao društveni i u tome se vrše kvantitativno obračunavanje i

uspoređivanje tako priznatih poslova. Npr., kupcu je potrebno platno za koje u razmjeni

nudi cipele. Pretpostavimo da prodavaču koji ima platno nisu potrebne cipele. Problem se

rješava tako što se javlja roba koja ima upotrebnu vrijednost i vrijednosti za svakoga, javlja

se novac koji je i sam roba. Tokom tog razvoja u različitim uvjetima i u različitim

zajednicama, ulogu novca vršile su veoma različite robe, ali se tokom dugog razvoja kupo-

prodajnih operacija pokazalo da je zlato najpogodnije sredstvo za izražavanje svake druge

robe. Njegova karakteristika da u malim količinama sadrži veliku vrijednost da se

jednostavno može dijeliti na manje dijelove i ponovo spajati, a da ne gubi svoju osnovnu

kvalitetu, da je postojan i lak za prenošenje i upotrebu.

U ovom maturalnom radu ću obraditi pojam novca, povijesni razvoj novca, kako u

svijetu tako isto i u Hrvatskoj.

2

1. Novac-pojam

„Novac je roba kojom se može kupiti svaka druga roba; novac je medij koji iskazuje

cijene, njime se podmiruju dugovi, roba i usluge, plaćaju i čuvaju bankarske

pričuve;novac je općeprihvaćeno sredstvo razmjene, mjerilo cijena, sredstvo štednje i

pozajmice; novac je stroj u službi nacionalnog gospodarstva; novac je zakonito sredstvo

plaćanja“. 1

Za novac je Sofoklo davno zapisao kako nešto gore ljudski duh nije izmislio, a danas

Samuelson tvrdi kako bi bez upotrebe novca podjela rada u razmjena bila nemogući.

Sama definicija riječi novac za mnoge nema isto značenje, jer je tako već Platon za

novac ustvrdio da je simbol koji je pronađen kako bi olakšao razmjenu, a Aristotel

dokazuje da je novac sredstvo razmjene, mjera vrijednosti i zaliha vrijednosti. Iz njihovih

stavova se izvodi zaključak da je novac mjerilo odgođenih plaćanja.

Teškoće u odgovoru na pitanje što je novac djelomično proistječu iz činjenice što se

u različitim vremenski razdobljima kao novac rabio različit materijal, a pošto se novac

identificirao s tim materijalom, za taj materijal se tvrdilo da je novac. Napose to vrijedi za

zlato, iz čega se izvodi zaključak da je zlato novac, jer se u maloj količini zlata prezentirala

velika vrijednost. Dalje, zlato je trajno, uporabom se ne troši, može se mehanički dijeliti na

manje dijelove, kovati i prekovati, dijelovi jednake težine imaju jednaku vrijednost, lako se

prepoznaje a i jasno predočuje općepoznatu vrijednost.

Bez obzira na materijal od kojeg se izrađuje, postoji međuljudska konvencija koja je

bitna na određenje novca. Ako se iz bilo kojeg razloga neka supstancija počne

upotrebljavati kao novac, onda će je svi ljudi početi cijeniti kao vrijednost i sve dok za nju

mogu kupovati i prodavati pristajati će da se s njome služe.

Novac nije nikakav izum, on je posljedica razvoja, pa se u različitim vremenima

različite vrste materijala rabile kao novac. U povijesnom razdoblju kao novac se

upotrebljavalo zlato, srebro i bakar, kao što su danas u prometu novčanice (papirni novac) i

metalni „sitni“ novac.

Materijali koji su se do pojave papirnog novca upotrebljavali kao novac obično su i

sami imali neku vrijednost. Korisnost materijala od kojeg je danas načinjen novac danas je

najmanje važna stvar jer se novac kao novac ne traži radi njega samoga već zato što se

novcem mogu kupiti druge stvari. Novcem se ne služimo izravno već trošeći ga.

1Domac, Ljerka, Kaleb-Kovačević, Ajka, Mileta, Vlatko: Novčarstvo 2, Školska knjiga, Zagreb 2005., str. 15.

3

Danas je rasprostranjena upotreba papirnog novca jer ima kao sredstvo razmjene

mnoge prednosti: lako se prenosi i čuva, tiskanjem različitih novčanih znakova na njemu

može se dijeliti kako se želi i lako se može zaštiti od krivotvorenja, a pošto ga pojedinci ne

mogu emitirati u neograničenim količinama, u kategoriji je rijetkih dobara.

Zahvaljujući ograničenim količinama novca u opticaju, suvremene valute imaju

vrijednost i sve dok se svaki oblik novca može zamijeniti u bilo koji drugi oblik po fiksnim

uvjetima, sve dotle je i najbolja vrsta novca dobra kao i ona najgora.

2. Razvoj i oblici novca

Brojna su povijesna nalazišta koja svjedoče ne samo o razvoju čovjeka već i o

razvoju novca. Različiti su novčani oblici služili kao sredstvo prometa i plaćanja, pa tako

možemo govoriti o:

- naturalnom ili robnom novcu

- kovanom novcu

- papirnom i bankarskom novcu.

S pojavom viška proizvoda razmjena je bila jedini način nabave robe koja je ljudima

bila potrebna. Naturalna razmjena je sama po sebi neprikladna, a kako se gospodarstvo

razvijalo, trebalo je pronaći nešto što bi značilo vrijednost i čime bi ljudi mogli kupiti

potrebnu robu.

Novac kao sredstvo razmjene u ljudskoj se povijesti prvi put pojavio u obliku raznih

stvari i bio je različitih oblika.

Uglavnom su to bili predmeti koji su se rjeđe i teže nalazili u prirodi, ali su imali

svoju uporabnu i prometnu vrijednost. Ulogu novca najprije su imale različite vrste robe,

pa ga zato nazivamo naturalni ili robni novac.

Mnogo toga se upotrebljavalo kao robni novac, npr. u Meksiku sapun, u Mongoliji

svila, u Polineziji perje rijetkih vrsta ptica, u Sjevernoj Americi ogrlice od školjki, u Egiptu

prstenje, u Rusiji koža i krzno. U Hrvata se kao robni novac rabilo krzno kune, platno,

stoka, pšenica, luk, ječam, vuna, sol i drugo.

Robni novac odgovarao je prilikama u kojima je nastao, ali su prevladavali njegovi

nedostaci. Ako je stoka bila novac, nije bila djeljiva i bila je teško prenosiva, ulje je bilo

prljavo za rukovanje, pivo stajanjem nije dobilo na kvaliteti, itd. Danas se teško može naći

4

takav oblik novca, ali ako se vrijednost novca toliko smanji da postane bezvrijedan, nitko

neće dati robu za tako loš novac.

S razvojem društva i pojavom obrta ljudi već poznaju i prerađuju različite kovine

koja pronalaze u prirodi. Kovine im služe kao oružje i oruđe, pa su prije nego što su se

počele rabiti kao novac imale uporabnu vrijednost.

Bile su prihvaćene zato što se nisu kvarile, bile su podatne za obradu i tražene.

„Prvi kovani novac kovao se od željeza, bakra, olova i kositra u obliku kolutića,

prstena, kocke, sablje i štapića, a kasnije se sve više kovao od zlata i srebra“.2

Zlato i srebro kao novčani materijal imaju prednosti u odnosu prema drugim

kovinama jer ne mijenjaju svoja kemijska svojstva.

Dakle, kovani novac nije imao određenih oblika i težine, pa ga je svaki put trebalo

vagati i mjeriti finoću kovine. Od latinske riječi pensare (odmjeriti) nastao je naziv

penzatorni novac, koji se mjerio prilikom plaćanja, a da ga ne bi svaki put vagali i mjerili

najpoznatiji trgovci su počeli udarati svoje žigove na pojedine komade kovina kojima bi

unaprijed odredili sadržaj vrijednosti i finoće. Kovani novac kojemu se daje određeni oblik

i država na nj počinje udarati svoje žigove nazivamo monetom.

Osobito su poznati elektrumi, moneta grčkih maloazijskih kolonija 700 godina prije

Krista. Kovali su se u državici Lidiji od elektruma, mješavine zlata i srebra. Može se

slobodno reći da je lidijski novac začetak kovanog novca, ako se izuzme Kina, koja je

imala svoj novac prije Lidijaca, bio je to plosnat komad bronce koji su zbog izgleda zvali

nož-novac.

Rimljani su prvi novac kovali od bakra, u obliku šipke. Za vanjsku trgovinu

upotrebljavali su srebrni novac denarius (dinar) i zlatni novac aureus oko 207 god. pr.

Krista.

Germani tehniku kovanja preuzimaju od Rimljana. Pa je prvi novac njihovih vladara

nosio likove rimskih careva.

Stari Germani, Grci i Rimljani, zbog nedovoljne količine plemenitih kovina, novac su

kovali od različitih kovina. Novac od plemenitih kovina bio je najvrjedniji zato što je

služio kao nakit, po kojemu se mjerilo bogatstvo i ugled. S propašću Rimskog Carstva

središte gospodarskoga, političkoga i kulturnog života postaje Bizant. Bizantski novac

solidus služi kao trgovački novac u cijelom Sredozemlju sve do XIV. i XV. stoljeća. Od

bizantskog solidusa kasnije su se razvili šiling, soldi i sou.

2 Domac, Ljerka, Kaleb-Kovačević, Ajka, Mileta, Vlatko: Novčarstvo 2, Školska knjiga, Zagreb 2005., str. 15.

5

U srednjem vijeku pojedini knezovi i grofovi dobivaju od vladara dijelove državnog

prostora na upravljanje, pa tako i pravo kovanja novca. Takva se prava dodjeljuju i

pojedinim gradovima. Posljedica toga bilo je napuštanje centraliziranoga novčanog sustava

i pojava novih izdavača, koji puštaju u promet novac istog imena, ali nejednake vrijednosti,

što uzrokuje kvarenje novca. Primjerice, u Njemačkoj u XII. stoljeću ima 160, a u

Francuskoj 300 kovnica novca. Uzastopni optjecaj različitih vrsta novca u europskim

državama nastoji se srediti novčarskim reformama, a time se želi zaustaviti i kvarenje

novca što je bila stalna pojava. Pravo kovanja novca potpuno preuzima država, pa se time

ponovno uspostavlja jedinstvenost novčanog sustava.

Na kraju tog procesa država preuzima potpunu kontrolu nad kovanjem i izdavanjem

novca.

Nakon Napoleonovih ratova, početkom XIX. stoljeća, sve tadašnje europske države

počinju kovati vlastiti novac, koji je u opticaju na cijelom državnom području. U Engleskoj

se pojavljuje zlatna funta, u Austro-Ugarskoj kruna, u Njemačkoj marka. Sve do kraja

XVIII. stoljeća kovani novac je sredstvo plaćanja, iako su usporedo s njim u opticaju i

razni papirni instrumenti, koji su konvertibilni za kovani novac. Različite bankarske

potvrde, certifikati, asignati, mjenice i uputnice služile su kao sredstvo plaćanja, ali su u

svakom trenutku bile konvertibilne za zlato i srebro. Kada emisijska banka neke države

obustavi konvertibilnost svojih novčanica za zlato i srebro, a one se i dalje zadrže u

opticaju kao sredstvo razmjene, možemo govoriti o papirnom novcu.

3. Vrijednost novca

„Novac ima vrijednost bez obzira na to da li je riječ o zlatu kao novcu ili o drugim

vrstama novca.“3

Vrijednost novca određena je vrijednošću robe koja se kupuju novcem. Razlikujemo:

1. NOMINALNU VRIJEDNOST NOVCA- ona vrijednost novca koja je na

novcu otisnuta (npr. 5 kn, 10 $ i sl.)

2. REALNU VRIJEDNOST - pokazuje koliko se neke druge robe može kupiti

danom količinom novca

3. MATERIJALNU VRIJEDNOST NOVCA- temelji se na materijalu od kojega

je napravljen novac. Ta vrijednost bila je mnogo važnija kad se rabio zlatni

3 Domac, Ljerka, Kaleb-Kovačević, Ajka, Mileta, Vlatko: Novčarstvo 2, Školska knjiga, Zagreb 2005., str. 17.

6

novac.

Vrijednost novca ovisi o ponudi i potražnji. Kada je potražnja velika novac

poskupljuje i obrnuto kada je potražnja mala novac pojeftinjuje. Promjena vrijednosti

novca izaziva promjenu cijena robe. Između vrijednosti robe i novca treba postići

ravnotežu, a kada te ravnoteže nema dolazi do poremećaja u gospodarstvu (inflacija,

deflacija).

„Inflacija (lat. inflatio-nadimanje, nadimanje) je pojava koja označava kontinuiran

porast opće razine cijena uz istodobno smanjenje kupovne moći novca.“ 4 Inflacija je

makroekonomski problem, odraz određenog neuravnoteženog stanja unutar kojeg

funkcionira neko gospodarstvo. Bolest nacionalnog gospodarstva očituje se u nadimanju

vrijednosti makroekonomskih agregata zbog porasti cijena, što se naziva inflacijom.

Ekonomski gledano, inflacija se očituje u porastu cijena. Često se definira kao proces

porasta cijena u zemlji, i to kao proces stalnog porasta cijena ili stalnog opadanja

vrijednosti novca. Postotno pokazivanje povećanja ukupne razine cijena u određenom

razdoblju (višegodišnje, godišnje, mjesečno, dnevno) označuje se stopom inflacije.

Suprotna pojava inflaciji je deflacija koja označava opadanje opće razine cijena uz

istodobno povećanje kupovne moći novca. U kasnom su dvadesetom stoljeću deflacije bile

rijetke.

4. Funkcije suvremenog novca

Svoje zadaće novac obavlja na više načina i zato govorimo o njegovim funkcijama.

Dvije se funkcije novca lako prepoznaju: mjera vrijednosti i sredstvo razmjene.

NOVAC U FUNKCIJI MJERE VRIJEDNOSTI - iskazuje cijene za što nije potreba

njegova fizička prisutnost.Pri kupnji ili prodaju najprije se utvrđuje cijena (računski dio

posla), a zatim se sklapaju poslovi.

NOVAC KAO SREDSTVO RAZMJENE - omogućuje razmjenu dobara. Kupujući

robu dajemo novac. Novac je neposredno prisutan bez obzira u kojem obliku. Gotov novac

se koristi za plaćanje među stanovništvom, a bankarski za plaćanje poduzetnika i

trgovačkih društava.

NOVAC KAO PLAĆEVNO SREDSTVO- u ovoj funkciji novac se upotrebljava za 4 Šokman, A. Perišin.I.: „MONETARNO-KREDITNA POLITIKA“, Informator, Zagreb 1997.str. 112.

7

podmirenje različitih potreba u gospodarstvu i izvan njega. Ova funkcija novca najčešće se

koristi u kreditnim odnosima pa se takav novac naziva kreditni novac. U ovoj funkciji

novac ne mora biti prisutan s obzirom da robu kupujemo, a plaćanje se odgađa na neko

vrijeme. Kreditni vrijednosni papir je mjenica-pisana izjava dužnika da će u roku

naznačenom na mjenici robu platiti u novcu.

NOVAC U FUNKCIJI ZALIHA I ŠTEDNJE - novac u ovoj funkciji pojavljuje se

onda kada sudionici nemaju potrebu neposrednog trošenja novca. U tom slučaju novac se

uplaćuje u banku, a banka im isplaćuje kamate. Na taj način se obavlja kapitalizacija ili

uglavničenje novčane vrijednosti. Štednja može biti:

1. po viđenju-slobodno raspolaganje novcem i

2. oročena štednja- vremenski ograničeno raspolaganje novcem.

Tezauriranje novca ili novac u funkciji zaliha- u nestabilnim prilikama i nestabilnom

vremenima novac se povlači iz opticaja i «stavlja se na stranu».

NOVAC U FUNKCIJI SVJETSKOG NOVCA - ovu funkciju novac obavlja u

međunarodnom prostoru gdje je predmet neke međunarodne transakcije.U svezi s novcem

u ovoj funkciji sklapaju se sporazumi te se stvaraju valutne zone i valutne unije. Valutna

zona je sporazum više država po kojem valuta jedne od članica sporazuma služi za obračun

svih međusobnih gospodarskih transakcija.Valutna unija je takav sporazum gdje se novac

jedne države koja je pristupila uniji koristi na cijelom području unije i u svim funkcijama.u

funkciji novca može biti i neki treći novac kao npr. Euro u Europskoj uniji.

5. Standard novca i novčarski sustavi

„Pod standardom novca misli se na tvar ili materijal koji se upotrebljava u funkciji

novca.“5 Tako možemo govoriti o četiri vrste standarda novca:

5. 1. Sustav punog zlatnog standarda

5 Domac, Ljerka, Kaleb-Kovačević, Ajka, Mileta, Vlatko: Novčarstvo 2, Školska knjiga, Zagreb 2005., str. 32.

8

Ovaj sustav ne znači da je u uporabi samo zlatni novac, već i druge vrste novca

papirnog i kovanog. Ostale vrste novca mogu se u svako doba zamijeniti za zlato , odnosno

banke su dužne donosiocu novčanica (banknota) isplatiti zlato. Sustav punog zlatnog

standarda ima dva važna obilježja: sloboda zamjene bilo koje vrste novca za zlato i

sloboda uvoza i izvoza zlata.

Sustav punog zlatnog standarda djeluje do početka 1. svjetskog rata kada je

suspendirana konverzija novčanica za zlato (suspenzija konverzije- ukidanje odluke o

zamjeni)

Bimetalizam - funkciju novca obavljaju dvije kovine a to su zlato i srebro. Onog

trenutka kada zlato i srebro preuzme funkciju prave novčanice dolazi do monometalizma.

Dvojna valuta je odnos kada su odnosi između zlata i srebra zakonom utvrđeni, a ne

nestalni kao kod paralelne valute.

Paralelna valuta - funkciju novca obavljaju zlato i srebro, a odnos između zlata i

srebra utvrđuje se slobodno na temelju ponude i potražnje.

5.2. Zlatni polužni standard

Novac koji obavlja funkciju prometnog sredstva može se zamijeniti za zlatne poluge

(zlato i srebro su u funkciji novca). Novac koji se zamjenjuje za zlato iskazuje se u zlatnim

polugama, a zlatne poluge pokazuju koliko se za njih može dobiti novčanih jedinica.

Papirni novac se može zamijeniti za zlatnu polugu samo ako se raspolagalo određenom

količinom papirnog novca u vrijednosti zlatne poluge. Zamjena za zlatnu polugu

rezervirana je po vrijednosti zlatne poluge i za plaćanje prema inozemstvu.

Paritet novca je omjer po kojem se iskazuje zastupljenost zlata u jednoj jedinici jedne

i preko kojeg se uspoređuje sa zastupljenošću zlata u drugoj vrsti novca.

5.3. Zlatno-devizni standard

Zlatno-devizni standardni sustav u kojem se novčanice jedne zemlje mogu zamijeniti

za novčanice neke druge zemlje koje imaju pokriće u zlatu ili zlatnim polugama.

Pojedinačno ovaj sustav se koristi od sredine devetnaestog stoljeća, a širu primjenu ima od

financijske i gospodarske konferencije države 1922. godine u Genovi koja se bavila

problemom oporavka nacionalnih gospodarstava nakon prvog svjetskog rata i

9

međunarodnim plaćanja! Za ponovno uvođenje zlatnog standarda posebno se zalagala

Engleska koja je time nastojala ojačati eng. funtu kao valutu za međunarodna plaćanja od

čega je očekivala i financijske koristi. Zato je ponovno uvela konverziju funte za zlato ali

je ta praksa napuštena za vrijeme velike gospodarske krize.

5.4. Standard papirnog novca

O standardu papirnog novca govorimo:

1) kada je iz prometa istisnut kovani novac, kada je na njegovo mjesto došla

papirna novčanica

2) u formalnom smislu papirni je novac u pojedinim državama postao

dominantan kada je odlukom njihovih monetarnih vlasti napušten zlatni

standard (1931-1936). Odlukom MMF-a da se zlato definitivno izvuče iz

funkcije novca od 1974 do 1976

Prvi papirni novac javlja se u Kini 1924 a u Europi u srednjem vijeku pojavom engl.

zlatara, bankara i trgovačkih društava. Izvorište papirnog novca je dvojako:

3) Porijeklo papirnog novca su pisane potvrde ili CERTIFIKATI o zlatu

danom na čuvanje zlataru a kasnije i banci.

4) Papirni novac potječe i od banknota koje izdaje banka a banka je dužna

donositelju isplatiti zlato kad on to zatraži.

Potvrde banknota protječu u prometu kao novac, nisu u pravom smislu papirni novac

jer se pozivaju na zlato.

6. Suvremeni novac

„Suvremeni novac je bankarski novac i papirni novac.“6 Nakon 1971. godine se ni u

međunarodnim novčarskim operacijama ne obavlja konverzija dolara za zlato, pa je zlato

najzad izgubilo funkciju novca. Ono se i dalje kupuje i čuva kao polog za podmirenje

međunarodnih obveza, a jednostavnom trgovačkom transakcijom se zamjenjuje za novac.

6 Domac, Ljerka, Kaleb-Kovačević, Ajka, Mileta, Vlatko: Novčarstvo 2, Školska knjiga, Zagreb 2005., str. 32.

10

6.1. Valuta

Valuta je novac koji je u nekoj zemlji prihvaćen kao zakonito sredstvo plaćanja.

Sama riječ je talijanskog podrijetla i označava vrednotu. Suvremene zemlje imaju svoje

vlastite valute i nazive za njih. Država određuje koja će valuta biti u upotrebi i ona se mora

primati u svim sferama novčarstva u neograničenim količinama.

Pojmom deviza se označava valuta stranih država i sva prava na novac stranih

država (sva potraživanja prema inozemstvu). Razvoj valuta je tekao sukladno razvoju

novca.

Valute se dijele, s obzirom na mogućnost zamjene jedne valute drugom, na

konvertibilne i nekonvertibilne valute. Konvertibilne se mogu zamijeniti za bilo koju

valutu, a nekonvertibilne ne mogu zamijeniti za druge valute.

Iduća podjela je na jake i slabe valute. Jake valute su one valute za kojima je velika

potražnja i imaju visok stupanj konvertibilnosti, a slabe su one valute koje se slabo traže,

nisu konvertibilne i ne mogu se mijenjati za druge valute.

U svezi s valutama susrećemo još neke pojmove:

VALUTNI NOVAC - u određenoj državi je novac u službenoj uporabi

VALUTNI POOL - to je sporazum dviju ili više država koje zajednički

prikupljaju strana sredstva plaćanja u posebni fond radi zajedničkog

korištenja.

VALUTNI TEČAJ - je cijena stranih novčanih jedinica izražena u domaćem

novcu i obrnuto.

VALUTNA PRIČUVA - konvertibilni novac nekih država (katkad i zlato),

koji emisijska banka prikuplja radi stabilnosti domaćeg novca i podmirivanja

međunarodnih obveza.

6.2. Vrste suvremenog novca

Suvremeni novac čine novčanice, kovani novac i bankarski novac. Novčanice i

kovani novac služe za gotovinsko plaćanje. Bankarski novac služi za bezgotovinsko

11

plaćanje. Između sudionika u prometu postoji još i obračunsko plaćanje, koje se obavlja

kompenzacijom, cesijom i drugim oblicima.

Emisijske banke izdaju novčanice kao zakonito sredstvo plaćanja u državi. To pravo

stječu na temelju posebnog zakona. U Republici Hrvatskoj emisijska je banka Hrvatska

narodna banka, koja izdaje novčanice na temelju posebnog zakona.

6.2.1. Novčanice i kovani novac

Novčani ce su papirne cedulje ispisane na određenu vrijednost, određenog oblika i

tiskane u posebnoj tehnici. Dijele se u apoene. Papira za tiskanje novčanica nema na

slobodnom tržištu i središnje ga banka, ovlaštene za tiskanje novca, pribavljaju od

malobrojnih svjetskih proizvođača. Ovaj papir je posebne strukture, ima vodeni znak,

zaštitnu nit i magnetnu šifru, kao zaštitu od krivotvorenja. Tiska se u serijama i na njema

su otisnuti serijski brojevi.

Kovani novac je male nominalne vrijednosti. Izrađuje se od slitina bakra, aluminija.

Po pravilu su okrugle no mogu biti višekutne ili s rupom u sredini. Razlog što je kovani

novac najčešće okrugao je njegova sve veća upotreba u različitim automatima.

6.2.2. Bankarski novac

Bankarski novac je novac što ga različiti čimbenici imaju na računu banaka i drugih

novčanih institucija i kojim podmiruju obveze, pri čemu nema opticaja papirnog novca,

već se cijela operacija obavlja knjigovodstveno.

Bankarski novac se pojavljuje kao žiralni ili depozitni novac i kreditni novac.

a. žiralni novac

- novac koji se nalazi na žiro računu poduzetnika

- virman je pisani nalog za prijenos žiralnog novca

- Žiralnim novcem koriste se banke i druge financijske institucije

u međusobnom poslovanju.

b. depozitni novac

- nastaje ulaganjem na novac kod neke banke ili neke druge

novčarske institucije - na temelju pologa postajete vlasnik čeka

12

- čekovi su naputnice za isplatu novca, za razliku od virmana -

instrument

c. kreditni novac

- novac koji emitiraju banke i druge novčarske institucije

- po kreditom podrazumijevamo korištenje tuđih sredstava uz

plaćanje kamata i vraćanje nakon proteklog roka kreditiranja.

Najčešći kreditni papir je mjenica

7. Povijest novca u hrvatskim krajevima

Povijest kovanja novca u Hrvata vrlo je stara. Već u IV.stoljeću prije Krista u

Dalmaciji se kuje srebrni novac sa simbolima koze, srne, grozda, a povezani su s robnim

novcem koji se koristio na tom području.

Iz doba rimskih osvajanja poznat je bakreni novac cara Dioklecijana. Od IX.do

Xi.stoljeća u Hrvatskoj je bio u optjecaju novac bizantskih careva-zlatnici aureus,

bizantus, romanus, romantus. Za vrijeme vladavine Krešimira bio je srebrni denar, a u

vrijeme vladavine kralja Zvonimira argentus.

Poslije ulaska Hrvatske u savez s Ugarskom, 1112. godine, na čelu hrvatske

samouprave nalazio se ban koji je imao pravo kovanja autonomnog novca. Kovanje novca

donosilo je znatne prihode.

Herceg Andrija je prvi hrvatski vladar koji je kovao svoj srebrni novac, koji se

ujedno smatra najstarijim novcem u Južnih Slavena. Dva su osnovna tipa kovanica, jedan

s hrvatsko-slavonskim grbom, a drugi tip s likom hercega.

Svoj novac imali su i hrvatski vladari u Bosni (Tvrtko) te splitski herceg Hrvoje

Vukčić Hrvatinić. Valja spomenuti i novac koji je u XIV. stoljeću kovao Nikola Iločki

zato što je na njemu otisnut prvi put hrvatski grb.

Izuzetni položaj koji je Hrvatska od starine uživala, uživaju i ostaci Hrvatske

poslije provale Turaka. Spomenuti izuzetni položaj Hrvatske odnosi se i na javne

financije, a probici koji odatle izlaze znatni su. Primjerice se navodi da je Hrvatska od

starine uživala izvjesne povlastice u pogledu kraljevskog poreza ili kontribucije koja je

13

bila najteži teret naroda. Među najuglednije povlastice Hrvatske spada i njezin posebni

položaj s obzirom na novčarstvo, to jest pravo kovanja novca, optjecaja i određivanja

vrijednosti novca u optjecaju.

Na području Hrvatske osnovna je novčana jedinica sitni srebrni novac. U doba

banske kovnice to je spomenuti banovac koji se u izvorima naziva denarius banalis, tj.

banski denar. I u kasnije je vrijeme novčana jedinica sitni srebrni novac koji se naziva

denarius. U hrvatskim pisanim izvorima dolazi pod imenom novac.

U doba banske kovnice novčana jedinica je spomenuti banovac. Poslije njezina

dokidanja mjesto novčane jedinice zauzima polako kraljevski novac. U početku 16.

stoljeća to je ugarski denar. On se kuje i u zagrebačkoj kovnici, od koje dobitak ide u

korist banske blagajne. I Nikola Zrinski kuje ga u svojoj kovnici u Gvozdanskom. Zrinski

denari su po svom tipu kraljevski novac, kovan po uzoru denara kralja Ljudevita II.

Kralj Ferdinand I. ozakonio je pravo Nikole Zrinskog da kuje denare, ali da budu

kovani po uzoru ugarskih denara i jednake finoće. Kovnica Zrinskih nije se, međutim,

držala tog propisa, nego je, što više, kovala i druge veće novce, groše i talire. Značajka je

ovdje kovanih denara da im je ukovan i grb Šubića-Zrinskih. Ovdje treba naglasiti da se

svaki novac koji je nosio obilježja hrvatske državnosti smatrao hrvatskim novcem. Kao

takvo obilježje u prvom se redu smatra kraljevinski grb.

U vrijeme kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u opticaju je bilo pet valuta, a

zakonsko sredstvo plaćanja postaje novčanica dinar, utvrđena na osnovi 0,0265 g čistoga

zlata. Bila je konvertibilnija za zlatne poluge ili devize.

Za vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945.) u optjecaju je kuna kao

novčana jedinica.

Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska je u novoj državi SFR Jugoslaviji, a novčana

jedinica je jugoslavenski dinar, koji se dijelio na sto para. Zbog velike zaduženosti te

zemlje i stalne emisije novca, bile su česte inflacije i devalvacije dinara.

U Hrvatskoj je 25. lipnja 1991. godine na sjednici Vlade donesena odluka o

povlačenju jugoslavenskih dinara iz optjecaja i uvođenju hrvatskog dinara kao

privremenog novca.. godine 1994. u Republici Hrvatskoj uvedena je hrvatska kuna kao

14

zakonito sredstvo plaćanja. Na licu papirnatih novčanica su likovi iz hrvatske povijesti.

Grb hrvatske države i stihovi himne-Lijepe naše. Na naličju novčanica su predstavljeni

hrvatski gradovi. Na licu kovanica se nalazi oznaka nominalne vrijednosti, smještena na

lipinoj grančici, s listovima i cvjetovima, ili na kuni, uz rub je pleter, državni grb i natpis

Republika Hrvatska. Na naličju su godina kovanja i lik biljke ili životinje. Neparna godišta

od 1993. godine imaju naziv hrvatske biljke ili životinje, a parna godišta od 1994. godine

latinske nazive.

8. Euro- novac današnjice

Od 1. siječnja 2002. godine euro je ušao u optjecaj i u gotovinskom obliku, kao

jedinstveni novac dvanaest europskih država, članica Europske monetarne unije (EMU):

Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske,

Njemačke, Portugala i Španjolske, a tada službeno počinje i zamjena postojećih valuta tih

država. U knjižnom obliku euro je ušao u gospodarstvo i u banke tih zemalja već 1.

siječnja 1999. (osim u Grčkoj, koja je pristupila EMU 1. siječnja 2001.). Od 1. ožujka

2002. postao je jedino sredstvo plaćanja u tim zemljama.

Uvođenje eura i briga o povjerenju javnosti u jedinstvenu europsku valutu vezuju se

u prvom redu uz ime Europske središnje banke (ECB) u Frankfurtu, koja je osnovana 1.

lipnja 1998. godine (kao slijednica Europskog monetarnog instituta). Njezin je osnovni cilj

održavanje stabilnosti cijena, vođenjem jedinstvene monetarne politike unutar

europodručja.

Svoje zadaće Europska središnja banka ostvaruje zajednički s nacionalnim

središnjim bankama. Europska središnja banka i nacionalne središnje banke zemalja koje

uvode euro kao zajedničku i jedinu valutu čine Eurosustav (Eurosystem). Sustav upravlja

novčanom politikom, operacijama na deviznom tržištu i djelovanjem platnih sustava.

Nacionalne središnje banke svih članica Europske unije, dakle i onih zemalja koje,

bar zasad, nisu prihvatile euro kao svoju valutu, zajedno s Europskom središnjom bankom

cine Europski sustav središnjih banaka (ESCB).

U uvođenju eura kao jedinstvene valute 12 zemalja, nacionalne središnje banke tih

država imaju kljucnu operativnu ulogu. One su zadužene za uvođenje eura u svojim

15

zemljama i zamjenu nacionalnih valuta za euro, za prikupljanje nacionalnih valuta koje se

povlače iz optjecaja, te za informiranje javnosti. Nacionalne središnje banke snose i

troškove proizvodnje novčanica i kovanica eura za svoju zemlju.

Likovno rješenje za zajedničko, europsko lice eurskih kovanica izradio je Luc Luycx

iz Belgijske kraljevske kovnice. Lica (avers) svih kovanica eura članica EMU su ista a

naličja (revers) su različita po zemljama.

16

Zaključak

Novčarstvo kao znanost ima dužu povijest nego druge gospodarske znanosti. Novac i

prapočeci njegovih institucija sežu do samog izvorišta i prvih transakcija s robom. Novac

se pojavio početkom trgovine a odmah zatim su se pojavile i prve novčarske institucije, ali

u jednostavnijem obliku.

Stožer je novčarstva novac. On je roba kojom možemo kupiti bilo koju drugu robu,

medij kojim iskazujemo cijene, njime podmirujemo dugove i štedimo, on je zakonsko

sredstvo plaćanja.

Najstariji novac je naturalni ili robni novac, koji se pojavljuje u obliku različitih vrsta

roba, kao što su krzno, školjke, vino, žitarice i slično. Pronalaskom kovina i razvojem

društva pojavljuje se kovani novac, a zbog svojih fizičkim i kemijskih svojstava plemenite

kovine preuzimaju ulogu novca. Prvi kovani novac određenog oblika i težine izrađen je u

maloj državici Lidiji 700. godina prije Krista. Usporedo s razvitkom kovanog novca

pojavljuju se u opticaju i razni papirni instrumenti koji su konvertibilni za kovani novac.

Svaki novac ima svoju vrijednost, bez obzira na materijal od kojega je izrađen.

Vrijednost novca određena je vrijednošću robe koja se kupuju novcem. Razlikujemo:

NOMINALNU VRIJEDNOST NOVCA- ona vrijednost novca koja je na novcu otisnuta

(npr. 5 kn, 10 $ i sl.) i REALNU VRIJEDNOST - pokazuje koliko se neke druge robe

može kupiti danom količinom novca.

Vrijednost novca ovisi o ponudi i potražnji. Kada je potražnja velika novac

poskupljuje i obrnuto kada je potražnja mala novac pojeftinjuje. Promjena vrijednosti

novca izaziva promjenu cijena robe. Između vrijednosti robe i novca treba postići

ravnotežu, a kada te ravnoteže nema dolazi do poremećaja u gospodarstvu (inflacija,

deflacija).

Uvođenje eura i briga o povjerenju javnosti u jedinstvenu europsku valutu vezuju se

u prvom redu uz ime Europske središnje banke (ECB) u Frankfurtu, koja je osnovana 1.

lipnja 1998. godine (kao slijednica Europskog monetarnog instituta). Njezin je osnovni cilj

održavanje stabilnosti cijena, vođenjem jedinstvene monetarne politike unutar

europodručja.

17

Literatura

- Ljerka Domac, Ajka Kaleb-Kovačević, Vlatko Mileta: Novčarstvo 2, Školska

knjiga, Zagreb 2005.

- Mate Babić, Ante Babić: Međunarodna ekonomija, „MATE“, Zagreb 2000.

- Šokman, A. Perišin.I.: „Monetarno-kreditna politika“, Informator, Zagreb

1997.

18