Marksova kritika Hegelove filozofijeSuvremena njemaka kritika toliko se bavila sadrajem staroga svijeta, njen razvitak je tako snano bio obuzet graom da je dolazilo do potpuno nekritikog odnoenja prema metodi kritike i do potpune nesvjesnosti o djelomino formalnom, a u stvari o sutinskom pitanju: kako se mi odnosimo prema Hegelovoj dijalektici? Nesavjesnost u odnosu suvremene kritike o Hegelovoj filozofiji uope, aosobito prema dijalektici bila je tako velika da su kritiari kao traus i Bruno Bauer, prvi potpuno, a drugi u svojim Sinopticima(1) (gdje nasuprot trausu, umjesto supstancije apstraktne prirode stavlja samosvijest apstarktnog ovjeka), pa ak i u Otkrivenom kranstvu(2), bar potencijalno, jo potpuno proeti Hegelovom logikom. Tako se, na primjer, u Otkrivenom kranstvu kae:Kao da samosvijest zato to postavlja svjet ne postavlja razliku i kao da u tome to proizvodi samu sebe, jer opet ukida razliku onoga to je proizvela, budui da ona sama postoji samo u proizvoenju i kretanju same sebe kao da u tom kretanju nema svoj cilj itd., ili: Oni (francuski materijalisti) nisu jo mogli vidjeti da je kretanje univerzuma tek kao kretanje samosvijesti postalo zbiljski za sebe i da se spojilo s njim u jedinstvoTo su izrazi koji se ni svojim rjenikom ne razlikuju od Hegelova shvaanja, nego ga, naprotiv, doslovno ponavljaju.Kako su ti ljudi za vreme akta kritike bili malo svjesni (Bauer, Sinoptici) svog odnosa prema Hegelovoj dijalektici, i kako je neznatno porasla njihova svjesnost i poslije materijalne kritike, dokazuje Bauer kad u svojoj Dobroj stvari slobode(3) neskromno pitanje gospodina Grupea a ta s logikom odbija tako da ga upuuje na budue kritiare.Ali i sada poto je Fojerbah kako u svojim Tezama u Anekdota, tako i opirno u Filozofiji budunosti oborio u zametku staru dijalektiku i filozofiju, poto je spomenuta kritika, koja nije mogla izvriti to delo, nego je naprotiv vidjela da je djelo izvreno, proglasila sebe istom, odlunom, apsolutnom kritikom koja je za sobom naistu, poto je u svojoj spiritualistikoj nadutosti cjelokupno historijsko kretanje svela na odnos ostalog svijta koji, njoj nasuprot, pada pod kategoriju mase(4) prema samoj sebi i sve dogmatske suprotnosti svela na jednu dogmatsku suprotnost izmeu svoje vlastite mudrosti i gluposti svijeta, izmeu kritikog Krista i ovjeanstva kao gomile, poto je svoju vrlinu dokazivala svakog dana i svakog sata na tuposti mase, poto je konano kritiki najavila sudnji dan govorei da se pribliava dan kad e se cjelokupno propadajue ovjeanstvo okupiti oko nje, da e ga ona razdjeliti u grupe, a svaka e posebna gomila dobiti svoj testimonium paupertatis, poto je u tampi objavila svoju uzvienost nad ljudskim osjetima kao i nad svijetom nad kojim ona vlada u uzvienoj osamljenosti, doputajui da se samo s vremena na vreme s njenih sarkstinih usana zaori grohotan smjeh olimpijskih bogova nakon svega toga zabavnog ponaanja idealizma (mladohegelovstva), koji izdie u obliku kritike, taj idealizam nije izgovorio ni slutnju da treba kritiki razraunati sa svojom majkom, Hegelomvom dijalektikom, tovie, nije znao pokazati ak ni kritiki odnos prema Fojerbahovoj dijalektici. To je potpuno nekritino dranje prema samom sebi.Fojerbah je jedini koji se ozbiljno, kritiki odnosi prema Hegelovoj dijalektici i koji je uinio istinska otkria na tom podruiju; on je uope pravi pobjednik nad starom fiolozofijom. Veina djela i skromna jednostavnost s kojom ih daje svijetu stoje u udesnoj suprotnosti prema ponaanju drugih.Veliko Fojerbahovo djelo jest:1. dokaz da filozofija nije nita drugo ve religija stavljena u misli i misaono izvedena; dakle, drugi oblik i nain postojanja otuenja ovjekova bia, koji takoer treba osuditi;2. zasnivanje istinskog materijalizma i realne nauke na taj nain to drutveni odnos ovjeka prema ovjeku Fojerbah ini isto tako osnovnim principom teorije;3. suprostavljanje negaciji negacije, koja tvrdi da je apsloutno pozitivno, pozitivnog koje se osniva na samom sebi i koje je pozitivno osnovano na samom sebi.Fojerbah objanjava Hegelovu dijalektiku (i tako zasniva polazak od pozitivnoga, od osjetilno-izvesnoga) na sljedei nain:Hegel polazi od otuenja supstancije (logiki: beskrajnog, apstraktno opeg), od apsolutne i fiksirane apstrakcije to jest, popularno izraeno, on polazi od religije i teologije.Drugo: on ukida beskrajno, postavlja zbiljsko, osjetilno, realno, konano, posebno (filozofija, ukidanje religije i teologije).Tree: on ponovo ukida pozitivno, uspostavlja opet apstrakciju, beskrajno. Ponovo uspostavljanje religije i teologije.Fojerbah, dakle, shvaa negaciju negacije samo kao protivrjenost filozofije sa samom sobom kao filozofiju koja potvruje teologiju (transcendenciju itd.) poto ju je negirala, dakle, potvruje teologiju nasuprot samoj sebi.Pozicija ili samopotvrivanje i samoafirmiranje koje lei u negaciji negacije svhaeno je kao pozicija koja samoj sebi jo nije sigurna, te je stoga proeta svojom suprotnou koja sumnja u samu sebe i zato joj treba dokaz, koja sebe, dakle, ne dokazuje pomou svoga postojanja, nego je shvaeno kao jo nepriznata pozicija i stoga joj se direktno i neposredovano suprostavlja pozicija osjetilno izvjesna, koja se osniva na samoj sebi.Ali time to je Hegel shvatio negaciju negacije, s obzirom na pozitivan odnos koja u njoj lei, kao jedini istinski akt i akt samopotvrivanja svega bitka, on je naao samo apstraktan, logian, spekulativan izraz za kretanje historije, koja jo nije zbiljska ovjekova historija kao pretpostavljenog subjekta, nego je tek akt proizvoenja, historija nastajanja ovjeka. Mi emo objasniti, modernoj kritici nasuprot, i apstraktan oblik i razliku koju to kretanje ima kod Hegela prema istom procesu u Fojrbahovoj Sutini kranstva ili tovie, kritiki oblik toga kod Hegela jo nekritikog kretanja.Jedan pogled na Hegelov sistem. Mora se poeti s Hegelovom Feomenologijom, pravim izvorom i tajnom Hegelove filozofije.FenomenologijaA. Samosvijest.I. Svijest. ) Osjetilna izvjesnost ili Ovo i mnjenje. ) Opaanje ili stvar sa svojim svojstvima i obmana ) Sila i razum, pojava i nadosjetilni svijet.II. Samosvijest. Istina vlastite izvjesnosti. a) Samostalnost i nesamostalnos samosvijesti, vladanje i ropstvo. b) Sloboda samosvijesti. Stoicizam, skepticizam, nesretna svijest.III. Um. Izvjesnost i istina uma. a) um koji promatra; promatranje prirode ili samosvijesti. b) Ostvarenje umne samosvjesnosti pomou sebe sama. Zadovoljstvo i nunost. Zakon srca i ludilo tatine. Vrlina i svjetski tok. c) Individualnost koja je sebi realna po sebi i za sebe. Duhovno carstvo ivotinja i prevara ili stvar sama. Zakonodavni um. Um koji ispituje zakone.B. DuhI. Istinski duh: obiajnost. II. Sebi otueni duh, obrazovanost. III. U samoga sebe izvjesni duh, moral.C. Religija.Prirodna, religija umjetnosti, objavljena religija.D. Apsolutno znanje.Kao to Hegelova Enciklopedija poinje Logikom, istom spekulativnom milju, i zavrava se apsloutnim znanjem, samosvjesnim filozofskim ili apsolutnim duhom koji shvaa samoga sebe, to jest nadljudskim, apstraktnim duhom, tako cijela Encoklopedija nije nita drugo ve razvijena sutina filozofskog duha, njegovo samoopredmeivanje; kao to i filozofski duh nije nita drugo ve otueni duh svijeta koji se unutar samog otuenja shvaa misaono, tj. apstraktno. Logika novac duha, spekulativna, misaona vrijednost ovjeka i prirode njihova sutina koja je posatala sasvim indiferetna prema svakom zbiljskom odreenju i zato nezbiljska ospoljeno miljenje koje stoga apstrahira od prirode i zbiljskog ovjeka, apstraktno miljenje. Spoljanost tog apstraktnog miljenja priroda kakva je za to apstraktno miljenje. Ona mu je spoljanja, njegov samogubitak; a on je shvaa i spoljanje, koa apstraktnu misao, ali kao ospoljeno apstraktno miljenje napokon duh, to miljenje koje se vraa na svoj vlastiti izvor, koje jo uvijek za sebe vai kao antropoloki, fenomenoloki, psiholoki, moralni, umjetniko relegiozni duh, dok se napokon ne nae i ne odnosi kao apsolutno znanje u apsolutnom, tj. u apstraktnom duhu, i ne primi svoje svjesno i njemu odgovarajue postojanje. Jer njgovo zbiljsko postojanje jest apstrakcija.Dvostruka greka kod Hegela.Prva se najasnije ispoljava u Fenomenologiji kao pravom izvoru Hegelove filozofije. Ako je on na primer, shvatio bogatstvo, dravnu mo itd. kao ovjekovu biu otuene sutine, to se dogaa samo u njegovom misaonom obliku Oni su misaona bia stoga samo otuenje istog, tj apstraktnog filozofskog miljenja. Ono od ega su otueni ti predmeti i emu se suprotstavljaju prisvajanjem zbiljnosti, to je upravo apstraktno miljenje. Filozof uzima sebe dakle opet apstraktan oblik otuenja ovjeka kao mjerilo otuenja svijeta. Cjelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraanje ospoljenja, nije stoga nita drugo ve historija proizvodnje apstraktnog tj. apsolutnog miljenja, logikog spekulativnog miljenja. Otuenje, koje je stoga prvi interes tog ospoljenja i ukidanje tog ospoljenja jest suprotnost izmeu po sebi i za sebe, izmeu svijesti i samosvijesti, izmeu objekta i subjekta, tj. suprotnost apstratnog miljenja i osjetilne zbiljnosti ili zbiljske osjetilnosti unutar same misli. Sve ostale suprotnosti i kretanja tih suprotnosti su samo privid, omota, egzoterian oblik tih jedinih interesatnih suprotnosti, koje sainjavaju smisao drugih profanih s[ uprotnosti] . Ono to je shvaeno to se ovjekovo bie u suprotnosti prema samom sebi opredmeuje neljudski, nego to se opredmeuje u razlici od apstraktnog miljenja i u suprotnosti prema njemu.Prisvajanje ovjekovih sutinskih snaga koje su postale predmeti i tui predmeti jest dakle, prvo, samo takvo prisvajanje koje se odvija u svijesti, u istom miljenju, tj. u apstrakciji, prisvajanje tih predmeta kao misli i kretanja misli, zbog ega ve u Fenomenologiji uprkos njenom posve negativnom i kritinom obliku i uprkos kritici koja je u njoj stvarno sadrana i koja esto antipicira kasniji razvitak lei latentno, postoji kao klica, kao potencija, kao tajna, nekritiki pozitivizam, a isto tako nekritiki idealizam kasnijih Hegelovih djela to filozovsko rastvaranje i ponovo filozofsko sastavljanje postojee empririje. Drugo. Prisvajanje predmetnog svijeta za ovjeka na primjer, spoznaja da osjetilna svijest nije apstraktno osjetilna svijest, nego ljudski osjetilna svijest, da su religija, bogatstvo itd. samo otuena zbiljnost ovjekova opredmeivanja, ovjekove sutinske snage pretvorene u djelo i stoga samo put prema istinskoj ljudskoj zbiljnosti to prisvajanje ili shvaanje toga procesa pokazuje se kod Hegela tako da su osjetilnost, religija, dravna mo itd. duhovne sutine jer je samo duh istinska sutina ovjeka, istinski oblik duha je mislei duh, logiki, spekulativni duh.Ljudskost prirode i ljudskost historijom proizvedene prirode, ljudskost ovjekovih proizvoda, pokazuje se u tome to su oni proizvodi apstraktnog duha i utoliko, dakle, duhovni momenti, misaona bia. Stoga je Fenomenologija skrivena, sama sebi jo nejasna i mistificijua kritika; ali ukoliko ona fiksira otuenje ovjeka iako se ovjek pojavljuje samo u obliku duha u njoj su skriveni svi elementi kritike i esto ve pripravljeni i izraeni na nain koji daleko nadvisuje Hegelovo stajalite. Nesretna svijest, potena svijest, borba plemenite i podle svijesti itd. itd., ti pojedini osjeci sadravaju kritike elemente ali jo u otuenom obliku itavih sfera, kao religije, drave, graanskog ivota itd. Dakle, kao to se bie, predmet javlja kao misaono bie, tako je subjekt uvijek svijest ili samosvijest, ili, tanije, predmet se pojavljuje samo kao apstraktna svijest, a ovjek samo kao samosvijest; stoga su razliiti oblici otuenja pojavljuju samo razliiti oblici svijesti i samosvijesti. Kao to je apstraktna svijest po sebi taj oblik u kome se predmet shvaa samo momenat razlikovanja samosvijesti sa csvjeu, apsolutno znanje, kretanje apstraktnog miljenja koje se vie ne dogaa prema spoljanosti, nego samo jo u samom sebi, tj. rezultat je dijalektika istog miljenja.Veliko u Hegelovoj Fenomenologiji i njenom konanom rezultatu dijalektici negativiteta kao principu koji pokree i proizvodi jest, dakle, to to Hegel samo stvaranje ovjeka shvaa kao proces, opredmeuje kao raspredmeuje (Entgegenestndlichung), kao ospoljenje i kao ukidanje tog ospoljenja; dakle, to shvaa sutinu rada, a predmetnog ovjeka istinskog ovjeka, jer je zbiljski shvaa kao rezultat njegova vlastita rada. Zbiljsko, djelatno ovjekovo odnoenje prema sebi kao rodnom biu, ili njegovo odjelotvorenje kao zbiljskog rodnog bia, tj. kao ljudskog bia, mogue je samo tako da sve svoje rodne snage zaista spoji (herausschafft) to kao rezultat istorije da se prema njima odnosi kao prema predmetima, to je, napokon, opet mogue samo u obliku otuenja.Hegelovu jednostranost i granicu mi emo iscrpno prikazati na zavrnom poglavlju Fenomenologije, apsolutnom znanju poglavlju koje sadri saeti duh Fenomenologije, njen odnos prema spekulativnoj dijalektici kao i Hegelovu svijest o objema i njihov uzajamni odnos.Privremeno anticipirajmo jo samo sljedee: Hegel stoji na stajalitu moderne nacionalne ekononmije. On shvaa rad kao sutinu, kao sutinu ovjeka koja se obistinjuje; on vidi samo pozitivnu stranu rada, a ne njegovu negativnu stranu. Rad je postojanje ovjeka za sebe unutar ospoljenja ili ospoljeni ovjek. Rad, koji Hegel jedino pozna i priznaje, apstraktno je duhovan. Dakle ono to uope ini sutinu filozofije, ospoljenje ovjeka koje sebe zna, ili ospoljenu znanost koja sebe misli, to Hegel svaa kao sutinu rada i moe stoga nasuprot prethodnoj filozofiji, saeti njene pojedine momente i svoju filozofiju prikazati kao filozofiju. to su uinili drugi filozofi da pojedine momente prirode i ovjekova ivota shvaaju kako momente samosvijesti, i to apstraktne samosvijesti to Hegel zna kao djelovanje filozofije. Stoga je njegova znanost apsolutna.Prijeimo sada na na predmet.Apsolutno znanje. Poslednje poglavlje Fenomenologije.Glavno je da predmet svijesti nije nita drugo ve samosvijest, ili da je predmet samo opredmeivanja samosvijest, samosvijest kao predmet. (Postavljanje ovjeka samosvijest.)Stoga treba prevladati predmet svijesti. Predmetnost kao takva tretira se kao otueni ojekov odnos, koji ne odgovara ovjekovoj sutini, samosvijesti. Ponovno prisvajanje predmetnog ovjekovog bia koje je proizvedeno kao tue pod odreenjem otuenja, ne znai samo ukidanje otuenja nego i ukidanje predmetnosti, dakle, da se ovjek smatra ne-predmetnim, spiritualistikim biem.Kretanje prevladavanja predmeta svijesti Hegel opisuje na ovaj nain:Predmet se ne pokazuje samo kao vraanje u vlastitost (to je po Hegelu jednostrano razumijevanje koje shvaa samo jednu stranu onog kretanja). ovjek se izjednaava s vlastitou. Vlastitost, meutim, jest apstraktno shvaen i pomou apstrakcije proizveden ovjek. ovjek je vlastit (selbstisch). Njegovo oko, njegovo uho, itd. vlastito je; svaka od njegovih sutinskih snaga ima u njemu svojstvo vlastitosti. Ali je zato sasvim pogreno rei: samosvijest ima oko, uho, sutinsku snagu. Samosvijest je, naprotiv, kvalitet ovjekove prirode, ovjekova oka itd., ovjekova priroda nije kvalitet samosvijesti.Za sebe apstrahirana i fiksirana vlastitost jest ovjek kao apstraktni egoist, u svojoj istoj apstrakciji do miljenja uzdignut egoizam. (Na ovo emo se vratiti kasnije).Ljudsko bie, ovjek, za Hegela je isto to i samosvijest. Stoga je svako otuenje ovjekova bia samo otuenje samosvijesti. Otuenje samosvijesti nije izraz zbiljskog otuenja ovjekova bia, izraz koji se odrava u znanju i miljenj. Naprotiv, zbiljsko otuenje koje se realno pojavljuje jest prema svojoj najunutranjijoj skrivenoj sutini a nju osvjetila tek filozofija samo pojava otuenja zbiljskog ovjekova bia, samosvijesti. Nauka koja to obuhvaa zove se zato fenomenologija. Zato se svako ponovno prisvajanje otuenog predmetnog bia pojavljuje kao njegovo ukljuivanje u samosvijest; ovjek koji je ovladao svojim biem samo je samosvijest koja je ovladala predmetnim biem, stoga je povratak predmeta u vlastitoost ponovno prisvajanje predmeta.Prevladavanje predmeta svijesti svestrano izraeno sastoji se u tome: 1. da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao iezavajui; 2. da ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost; 3. da to ospoljene nema samo negativno, nego i pozitivno znaenje; 4. da ga nema samo za nas ili po sebi, nego za svijest samu; 5. negativan element predmeta ili njegovo ukidanje samog sebe ima za nju na taj nain pozitivno znaenje, ili, ona zna njegovu nitavnost tako to se sama ospoljava, jer u tom ospoljavanju ona postavlja sebe kao predmet ili predmet kao sebe samu zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe; 6. S druge strane, ovdje se istovremeno nalazi drugi moment, da je to ospoljenje i predmetnost koliko ukinula toliko i vratila u sebe, dakle postoji kod sebe u svom drugobitku kao takvom. 7. To je kratanje svijesti i to je zato totalitet njenih momenata. 8. Ona se isto tako mora odnositi prema predmetu u skladu s totalitetom svojih odreenja i shvatiti ga prema svakom od njih. Ovaj totalitet njenih odreenja ini predmet po sebi duhovnim biem, a za svijest to postaje uistinu pomou shvaanja svakog od njih pojedinano kao vlastitosti, ili pomou gore naznaenog duhovnog odnoenja prema njima.(5)ad 1. Da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao isezavajui, jest gore spomenuti povratak predmeta u vlastitost.ad 2. Ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost (Dingheit). Budui da je ovjek = samosvijest, njegovo ospoljeno predmetno bie ili predmetnost (ono to je za njega predmet, a predmet je uistinu za njega samo ono to je njemu sutinski predmet, to je dakle njegovo predmetno bie. Budui da ni zbiljski ovjek kao takav, pa zato ni priroda ovjek je ovjena priroda nije uinjen subjektom, nego samo ovjekova apstrakcija, samosvijest, to predmetnost moe biti samo ospoljena samosvijest) jednaka je ospoljenoj samosvijesti, a predmetnost je postavlejna tim ospoljenjem. Sasvim je prirodno da ivo, prirodno bie, obdareno i obskrbljeno predmetima, tj. materijalnim sutinskim snagama, ima isto tako zbiljske prirodne predmete svoga bia, kao i da njegovo samoospoljenje znai postavljanje zbiljskog predmetnog svijeta, ali u obliku spoljanosti, svijeta koji, dakle, ne pripada njegovu biu, koji mu je nadmoan. Nema tu nieg neshvatljivog i zagonetnog. Naprotiv, suprotno bi bilo zagonetno. Ali isto je tako jasno da samosvijest, tj. njeno ospoljenje moe postaviti samo predmetnost tj. opet samo apstraktnu stvar, stvar apstrakcije, a nikakav zbiljski predmet. Stoga je, dalje, jasno da predmetnost u odnosu na samosvijest nije uope nita samostalno, sutinsko, nego obino stvorenje, neto to ono postavlja, a to postavljeno umjesto da se samo potvruje, samo je potvrivanje akta postavljenja koji u jednom momentu fiksira svoju energiju kao proizvod i dodjeljuje mu prividno ali samo za momenat ulogu samostalnog, zbiljskoga bia.Kada zbiljski, tjelesan ovjek, koji stoji na vrstoj, okrugloj Zemlji, koja izdie i udie sve prirodne snage, postavlja svoje zbiljske, predmetne sutinske snage pomou svog ospoljenja kao strane predmete, onda subjekt nije postavljanje; to je subjektivnost predmetnih sutinskih snaga, ija akcija mora stoga biti predmetna. Predmetno bie djeluje predmetno, a ono ne bi djelovalo predmetno koa predmetnost ne bi leala u njegovom sutinskom odreenju. Ono stvara, postavlja samo predmete, jer su ga predmeti postavili, jer je svojim porijeklom priroda. U aktu postavljanja ono ne pada, dakle, iz svoje iste djelatnosti u stvaranju predmeta, nego njegov predmetni proizvod potvruje njegovu predmetnu djelatnost, njegovu djelatnost kao djelatnost predmetnog prirodnog bia.Ovdje vidimo kako se provedeni neturalizam ili humanizam razlikuje i od idalizma i od materijalizma, a istovremeno je njihova istina koja ih ujedinjuje. Istovremeno vidimo kao je samo naturalizam sposoban da shvati akt svjetske historije.[ovjek je neposredno prirodno bie. Kao prirodno bie i kao ivo prirodno bie, on je obdaren djelomino prirodnim, ivotnim snagama, on je djelatno prirodno bie; te snage egzistiraju u njemu kao sklonosti i sposobnosti, kao nagoni; on je djelomino prirodno, tjelesno, osjetilno, predmetno bie koje trpi, koje je uvjetano i ogrenieno, kao to su to biljka i ivotinja, tj. predmeti njegovih nagona postoje izvan njega, kao od njega nezavisni predmeti; ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe, predmeti koji su neophodni za odjelotvorenje i potvrivanje njegovih sutinskih snaga, sutinski predmeti. Da je ovjek tjelesno, ivo, zbiljsko, osjetilno, predmetno bie, znai da za predmet svoga bia, svog ivotnog ispoljavanja ima zbiljske, osjetilne predmete, ili da svoj ivot moe ispoljavati samo na zbiljskim, osjetilnim predmetima. Biti predmetan, prirodan, osjetilan, ili imati izvan sebe predmet, prirodu, osjetilo, ili za neto tree sam biti predmet, priroda, osjetilo, to je identino.] Glad je prirodna potreba; da bi se zadovoljila, da bi se utaila, njoj je potrebna priroda izvan nje, predmet izvan nje. Glad je priznata potreba tjela za predmetom koji se nalazi izvan njega, koji je neophodan njegovom integriranju i ispoljavanju bia. Sunce je predmet biljke, predmet koji joj je neophodan, koji potvruje njen ivot, kao to je biljka predmet sunca, ispoljavanje sunane snage, snage koja budi ivot, ispoljavanje predmetne sutinske snage sunca.Bie koje svoju prirodu nema izvan sebe, nije prirodno bie, ne uestvuje u biu prirode. Bie koje nema nikakav predmet izvan sebe, nije predmetno bie. Bie koje samo nije predmet za tree bie, nema bie za svoj predmet, tj. ne odnosi se predmetno, njegov bitak nije predmetan.Nepredmetno bie je nebie (Unwesen).Pretpostavite bie koje ni samo nije predmet, niti ima predmet. Takvo bie bilo bi prvo, jedino bie, izvan njega ne bi egsistiralo nikakvo bie, ono bi egzistiralo usamljeno i samo. Jer im postoje predmeti izvan mene, im ja nisam sam, ja sam drugi, druga zbiljnost nego predmet izvan mene. Za taj trei predmet ja sam, dakle, druga zbiljnost a ne on, tj. ja sam njegov predmet. Bie koje nije predmet drugog bia pretpostavlja, dakle, da ne postoji nikakvo predmetno bie. im imam jedan predmet, taj predmet ima mene za predmet. A nepredmetno bie je nezbiljsko, neosjetilno, samo miljeno, tj. samo imaginarno bie, bie apstrakcije. Biti osjetilan, tj. biti zbiljski, znai biti predmet osjetila, osjetilni predmet, znai, dakle, imati sve osjetilne predmete izvan sebe, imati predmete svoje osjetilnosti. Biti osjetilan znai trpeti.Stoga je ovjek kao predmetno osjetilno bie trpno bie, a, budui da je bie koje osjea svoje patnje, on je strastveno bie. Strast, passion, je ovjekova sutinska snaga, koja energino tei ka svom predmetu.[Ali ovjek nije samo prirodno bie, nego je ljudsko prirodno bie, tj. bie koje postoji samo za sebe, stoga rodno bie koje se kao takvo mora ptvrditi i manifestirati u svom bitku i u svom znanju. ovjekovi predmeti nisu, dakle, prirodni predmeti onakvi kakvi su neposredno dati, a ni ovjekovo osjetilo kakvo je ono neposredno, predmetno, nije ovjekova osjetilnost, ovjekova predmetnost. Priroda ni objektivno ni subjektivno nije neposredno adekvatno data ovjekovu biu.] A kako sve prirodno mora nastati, tako i ovjek ima svoj akt nastajanja, historiju, koju je on, meutim, svijestan i koji je stoga akt nastajanja koji se ako akt nastajanja svjesno ukida. Historija je prava prirodna historija ovjeka. (Na to se treba vratiti.)Tree, budui da je to postavljanje same predmetnosti samo privid, akt koji protivrei sutini iste djelatnosti, ono se mora opet ukinuti, predmetnost mora biti negirana.ad 3, 4, 5, 6. 3. To ospoljenje svijesti nema samo negativno, nego i pozitivno znaenje i 4. to pozitivno znaenje ne postoji samo za nas ili po sebi, nego za nju, za samu svijest. 5. Na taj nain negatvni element predmeta, ili njegovo ukidanje samoga sebe, ima za nju pozitivno znaenje, ili ona zna tu nitavnost njegovu tako to samu sebe ospoljuje, jer u tom ospoljenju ona zna sebe kao predmet, ili predmet kao sebe samu, zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe. 6. S druge strane, ovdje se istovremenoi nalazi taj drugi momenat, da je ona to ospoljenje i predmetnost isto tako ukinula i vratila u sebe, da postoji, dakle, kod sebe u svom drugobitku kao takvom.Ve smo vidjeli da prisvajanje otuenog predmetnog bia ili ukidanje predmetnosti pod odreenjem otuenja koje mora ii od indiferetne tuosti do zbiljskog neprijateljskog otuenja ima za Hegela istovremeno, ili ak uglavnom, znaenje ukidanja predmetnosti, jer ono to je za samosvijest odbojno u otuenju nije odreeni karakter predmeta, nego njegov predmetni karakter. Stoga je predmet neto negativno, neto tro ukida sama sebe, nitavnost. Ta njegova nitavnost nema za svijest samo negativno nego i pozitivno znaenje, jer je upravo ta nitavnost predmeta samopotvrivanje nepredmetnosti, apstrakcije, njega samog. Stoga za samu svijest nitavost predmeta ima pozitivno znaenje u tom smislu to svijest zna da je ta nitavnost predmetno bie, njeno samoospoljenje, to zna, da nitavnost postoji samo pomou njenog samoospoljenjaNain na koji svijest postoji i kako neto za nju postoji jest znanje. Znanje je njen jedini akt. Stoga neto za nju postaje ukoliko ona za to neto zna. Znanje je jedino njeno predmetno odnoenje. Ona sada zna za nitavnost predmeta, tj. nerazliitost predmeta od nje, za nebitak predmeta, tako to zna da je predmet njeno samoospoljenje, tj. ona sebe zna znanje kao predmet na taj nain to je predmet samo privid predmeta, obmana, ali da on prema svojoj sutini nije nita drugo ve samo znanje koje sebi samom suprostavlja, te je stoga sebi suprostavilo nitavnost, neto to nema nikakvu predmetnost izvan znanja; ili znanje zna da ono time to se odnosi prema nekom predmetu postoji samo izvan sebe, da se ospoljuje; da se ono samo sebi pokazuje samo kao predmet ili da je ono to se njemu pokazuje kao predmet ono samo.S druge strane, kae Hegel, ovdje je sadran istovremeno ovaj drugi moment: da li je to ospoljenje i predmetnost ono isto tako ukinulo i vratilo u sebe, dakle da je kod sebe u svom drugobitku kao takvom.U ovom razmatranju sabrali smo sve iluzije spekulacije.Prvo: svijest, samosvijest je u svom drugobitku kao takvom kod sebe. Stoga je ona ili, ako ovdje apstrahiramo od Hegelove apstrakcije i umjesto samosvijesti postavimo samosvijest ovjeka kod sebe u svom drugobitku kao takvom. U tom lei, prvo, da svijest znanje kao znanje miljenje kao miljenje tei tome da bude neposredno drugo sebe same, osjetilnost, zbiljnost, ivot miljenje koje se prevazilazi u miljenju. (Fojerbah(6).) Ta strana je sadrana ovdje ukoliko se svijest samo kao svijest spotie ne na otuenu predmetnost, nego na predmetnost kao takvu.Drugo, u tome je sadrano da samosvjestan ovjek ukoliko je duhovni svijet, ili ope duhovno postojanje svoga svijeta, spoznao i ukinuo kao osamoospoljenje isti svijet ipak ponovo potvruje u tom ospoljenom obliku i smatra ga svojim istinskim postojanjem, ponovo ga uspostavlja i pretenduje da bude kod sebe u svom drugobitku kao takvom. Tako se nakon prevladavanja, na primjer, religije, nakon spoznaje religije kao proizvoda samoospoljenja, ipak nalazi potvren u religiji kao religiji. Tu je korijen krivog Hegelovog pozitivizma ili njegova samo prividnog kriticzma; to je ono to Fojerbah oznauje kao postavljanje, negiranje i uspostavljanje religije ili teologije a to, meutim, treba shvatiti openitije. Dakle, um je kod sebe u neumu kao neumu. ovjek koji je spoznao da u pravu, politici itd. vodi ospoljeni ivot, vodi u tom ospoljenom ivotu kao takvom svoj istinski ljudski ivot. Samoafirmiranje i samopotvrivanje u protivrjenosti sa samim sobom, kako sa znanjem, tako i sa sutinom predmeta, jest, dakle, istinsko znanje i istinski ivot.O nekoj Hegelovoj akomodaciji religiji, dravi itd. ne moe vie biti govora, jer ta la je la njegova principa.Ako znam da je religija ospoljena ovjekova samosvijest, onda znam da se u njoj kao religiji ne potvruje moja samosvijest, nego moja ospoljena samosvijest. Znam, dakle, da se moja samosvijest koja pripada sebi, svom biu, ne potvruje u religiji, nego naprotiv u unitenoj, ukinutoj religiji.Stoga negacija negacije nije kod Hegela potvrivanje istinskog bia upravo pomou negacije prividnog bia, nego potvrivanje prividnog bia ili bia otuenog u svom poricanju, ili poricanje tog prividnog bia kao predmetnog bia koje postoji izvan ovjeka i koje je od njega nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt.Stoga svojevrsnu ulogu igra ukidanje, u kome su povezani poricanje i ouvanje, potvrivanje.Tako je, na primjer, u Hegelovoj filozofiji prava ukinuto privatno pravo jednako moralu, ukinuti moral jednak porodici, ukinuta porodica jednaka graanskom drutvu, ukinuto graansko drutvo jednako dravi, ukinuta drava jednaka je svjetskoj historiji. U zbiljnosti privatno pravo, moral, porodica, graansko drutvo, drava itd. postoje i dalje, samo su postali momenti, egzistencije i naini postojanja ovjeka, koji ne vrijede izolirano, koji se uzajamno ponitavaju i proizvode itd. Momenti kretanja.Ta njihova pokretna sutina skrivena je u njihovoj zbiljskoj egzistenciji. Ona se manifestira, oituje tek u miljenju, u filozofiji, i zato je moje pravo religiozno postojanje moje filozfsko-religijsko postojanje, moje pravo politiko postojanje moje filozofsko-pravno postojanje, moje pravo prirodno postojanje filozofsko-prirodno postojanje, moje pravo umjetniko postojanje filozofsko-umjetniko postojanje, moje pravo ljudsko postojanje moje filozofsko postojanje. Isto tako, prava egzistencija religije, drave, prirode, umjetnosti jest: filozfija religije, prirode, drave, umjetnosti. Meutim, ako je samo filozfija religije itd. za mene pravo postojanje religije, onda sam ja takoer istinski religiozan samo kao filozof religije i tako poriem zbiljsku religioznost i zbiljski religioznog ovjeka. Ali ja ih istovremeno potvrujem, djelomino unutar svog vlastitog postojanja ili unutar tueg postojanja koje im suprotstavljam, jer ono je samo njihov filozofski izraz, a djelomino u njihovu svojevrsnom prvobitnom obliku, jer su u mojim oima samo prividni drugobitak, alegorije, pod osjetilnim velom skriveni oblici njihova vlastitog, istinskog, tj. moga filozofskog postojanja.Isto je tako ukinuti kvalitet, jednak kvantitetu, ukinuti kvantitet jednak je mjeri, ukinuta mjera jednaka je sutini, ukinuta sutina jednaka je pojavi, ukinuta pojava jednaka je zbiljnosti, ukinuta zbiljnost jednaka je pojmu, ukinuti pojam jednak je objektivnosti, ukinuta objektivnost jednaka je apsolutnoj ideji, ukinuta apsolutna ideja jednaka je prirodi, ukinuta priroda jednaka je subjektivnom duhu, ukinuti subjektivni duh jednak je moralnom objektivnom duhu, ukinuti moralni duh jednak je umjetnosti, ukinuta umjetnost jednaka je religiji, ukinuta religija jednaka je apsolutnom znanju.S jedne strane, to ukidanje je ukidanje miljenog bia, dakle, miljeno privatno vlasnitvo ukida se u mislima morala. A budui da miljenje uobraava da je neposredno drugo sebe sama, osjetilna zbiljnost, te da njegova akcija, dakako, vrijedi i kao osjetilna zbiljska akcija, onda to misaono ukidanje, koje svoj predmet u zbiljnosti ostavlja, vjeruje da ga je zbiljski prevladalo; s druge strane, budui da je sam predmet postao za miljenje misaoni moment, ono ga stoga i u njegovoj zbiljnosti smatra kao samopotvrivanje sebe sama, samosvijesti, apstrakcije.Stoga s jedne strane postojanje, koje Hegel ukida u filozofiji, nije zbiljska religija, drava, priroda, nego religija kao predmet znanja, dogmatika, zatim pravo, nauka o dravi, nauka o prirodi, S jedne strane, dakle, Hegel stoji u suprotnosti kako prema zbiljskom biu tako i prema neposrednoj nefilozofskoj nauci, ili prema nefilozofskim pojmovima toga bia. Stoga on protivrjei njihovim obinim pojmovima.S druge strane, religiozan itd. ovjek moe nai svoju posljednju potvrdu u Hegelu.Sad treba shvatiti pozitivne momente Hegelove dijalektike unutar odreenja otuenja.a) Ukidanje kao predmetno kretanje koje ponovo uvlai u sebe ospoljenost. To je unutar otuenja izraeno saznanje o prisvajanju predmetnog bia pomou ukidanja njegova otuenja, otueno saznanje o zbiljskom opredmeivanju ovjeka, o zbiljskom prisvajanju njegova predmetnog bia pomou unitenja otuenog odreenja predmetnog svijeta, pomou njegova ukidanja u njegovom otuenom postojanju; kao to je ateizam kao ukidanje boga nastajanje teorijskog humanizma, tako je komunizam kao ukidanje privatnog vlasnitva prisvajanje zbiljskog ovjekova ivota kao njegova vlasnitva, nastajanje praktinog humanizma; drugim rijeima, ateizam je posredstvom ukidanja religije, a komunizam posredstvom ukidanja privatnog vlasnitva sobom posredovani humanizam. Tek pomou ukidanja toga posredovanja koje je, meutim, nuna pretpostavka nastaje humanizam koji pozitivno poinje od sebe sama, pozitivni humanizam.Ali ateizam i komunizam nisu nikakav bijeg, apstrakcija, gubitak predmetnog svijeta koji je proizveo ovjek, gubitak njegovih sutinskih snaga koje su postale predmetnost, nisu nikakvo siromatvo koje se vratilo neprirodnoj, nerazvijenoj jednostavnosti. Naprotiv, tek su oni zbiljsko nastajanje, za ovjeka zbiljski nastalo ostvarenje njegova bia, njegova bia kao zbiljskog bia.Hegel shvaa, dakle, samootuenje, ospoljenje bia, raspredmeenje i obestvarenje ovjeka kao samoprisvajanje, promjenu bia, opredmeenje, ozbiljenje time to shvaa pozitivni smisao negacije koja se odnosi na sebe samu iako opet na otuen nain. [Ukratko, on shvaa rad - unutar apstrakcije - kao akt samostvaranja ovjeka, odnoenje prema sebi kao prema tuem biu i svoje odjelotvorenje kao odjelotvorenje tueg bia - kao rodnu svijest i rodni ivot koji nastaju.]b) Kod Hegela bez obzira na ve opisanu iskrivljenost, ili tovie, kao njena konzekvencija taj akt se pojavljuje jednom samo kao formalan, jer je apstraktan, jer je ljudsko bie shvaeno samo kao apstraktno bie koje misli, kao samosvijest: idrugo, poto je shvaanje formalno i apstraktno, ukidanje ospoljenja postaje potvrivanje ospoljenja, ili, ono kretanje samostvaranja, samoopredmeivanja, kao samoospoljenje i samootuenje, za Hegela je apsolutno, te zato posljednje ovjekovo ispoljavanje ivota koje je samo sebi svrha i u sebi se smiruje, koje je dolo do svoga bia.To kretanje u svom apstraktnom obliku, kao dijalektika, vai stoga kao istinski ovjeiji ivot, a budui da je on ipak apstrakcija, otuenje ovjekova ivota, on vai kao boanski proces, stoga kao ovjekov boanski proces proces koji prolazi njegovo apstraktno, isto, apsolutno, od njega razliito bie.Tree: taj proces mora imati nosioca, subjekta; ali subjekt postaje tek kao rezultat; taj rezultat, subjekt koji zna da je apsolutna samosvijest, jest stoga bog, apsolutni duh, ideja koja sebe zna i odjelotvoruje. Zbiljski ovjek i zbiljska priroda postaju samo predikati, simboli toga skrivenog nezbiljskog ovjeka i te nezbiljske prirode. Stoga se subjekt i predikt meusobno nalaze u odnosu apsolutne iskrivljenosti: mistini subjekt-objekt ili subjektivnost koja prelazi objekt, apsolutni subjekt kao proces, kao subjekt koji se ospoljuje, te koji se vraa u sebe iz ospoljenja, ali koji to ospoljenje istovremeno vraa u sebe, i subjekt kao taj proces; isto neprekidno kruenje u sebi.Uz prvu taku: formalno i apstraktno shvaanje ovjekova akta samoproizvoenja ili samoopredmeivanja.Otueni predmet, otuena zbiljnost ovjekova bia nije nita drugo budui da Hegel ovjeka poistoveuje sa samosvijeu -ve svijest, on je samo misao otuenja, njen apstraktan i zato besadrajan i nezbiljski izraz, negacija. Stoga ni ukidanje ospoljenja nije nita drugo ve apstraktno, besadrajno ukidanje one besadrajne apstrakcije, negacija negacije. Sadrajna, iva, osjetilna, konkretna djelatnost samoopredmeivanja postaje stoga njena ista apstrakcija, apsolutna negativnost, apstrakcija koja se opet kao takva fiksira i pomilja kao samostalna djelatnost, kao djelatnost uope. Budui da ta takozvana negativnost nije nita drugo ve apstraktan, besadrajan oblik onog zbiljskog ivog akta, to i njen sadraj moe biti samo formalan, sadraj proizveden apstrahiranjem od svakog sadraja. To su stoga opi, apstraktni oblici apstrakcije, oblici miljenja, logike kategorizacije, otrgnute od zbiljskog duha i od zbiljske prirode, oblici koji pripadaju svakom sadraju i koji su stoga indiferentni prema svakom sadraju, i koji ba zato vrijede za svaki sadraj. (Logiki sadraj apsolutne negativnosti razvit emo kasnije.)Pozitivno to je Hegel izvrio ovdje u svojoj spekulativnoj logici jest to da su odreeni pojmovi, opi fiksni oblici miljenja, u svojoj samostalnosti nasuprot prirodi i duhu, nuan rezultat opeg otuenja ovjekova bia, dakle i ovjekova miljenja i da ih je Hegel stoga prikazao i saeo kao momente procesa apstrahiranja, Na primjer, ukinuti bitak je sutina, ukinuta sutina je pojam, ukinuti pojam apsolutna ideja. Ali to je apsolutna ideja? Ona opet ukida samu sebe ako nee da proe opet od poetka cjelokupan akt apstrahiranja i da se zadovolji time da bude totalitet apstrakcija ili apstrakcija koja shvaa samu sebe. Ali apstrakcija koja sebe shvaa kao apstrakciju, zna da je nita; ona mora napustiti sebe, apstrakciju, i tako dolazi do bia, koje je upravo njena suprotnost, do prirode. Cjelokupna logika je, dakle, dokaz da apstraktno miljenje za sebe nije nita, da apsolutna ideja za sebe nije nita, da je tek priroda neto.Apsolutna ideja, apstraktna ideja, koja razmatrana sa stanovita svog jedinstva sa sobom jest promatranje(Hegelova Enciklopedija, 3. izdanje, strana 222 [ 244] , kojau apsolutnoj istini same sebe odluuje da slobodno iz sebe otpusti moment svoje posebnosti ili prvog odreenja i drugobitka, neposrednu ideju kao svoj odraz, sebe kao prirodu (1.c.),cijela ova ideja koja se vlada tako neobino i udnovato, koja je hegelovcima prouzrokavala silne glavobolje, nije nita drugo ve apstrakcija, tj. apstraktni mislilac, apstrakcija koja se, opameena iskustvom i objasnivi sebi svoju istinu, odluuje na to, pod razliitim krivim i takoer jo apstraktnim uvjetima, da sebe napusti i da svoj drugobitak, ono posebno, odreeno stavi na mjesto svoga kod-sebe-bitka, nebitka, svoje openitosti i svoje neodreenosti, da slobodno iz sebe otpusti prirodu, koju je skrivala u sebi samo kao apstrakciju, kao misaonu stvar, tj. da napusti apstrakciju i da jednom pogleda od sebe osloboenu prirodu. Apstraktna ideja, koja neposredno postaje promatranje, nije nita drugo ve apstraktno miljenje koje sebe naputa i odluuje se za promatranje. Taj cjelokupan prijelaz logike u filozofiju prirode nije nita drugo ve prijelaz iz apstrahiranja u promatranje, to ga apstraktni mislilac tako teko ostvaruje i to ga je stoga tako neobino opisao. Mistino osjeanje koje filozofa tjera iz apstraktnog miljenja u promatranje, jest dosada, enja za sadrajem.(Sam sebi otuen ovjek jest i svom biu, tj. prirodnom i ljudskom biu otueni mislilac. Stoga su njegove misli nepokretni duhovi koji prebivaju izvan prirode i ovjeka. Hegel je u svojoj logici zatvorio sve te nepokretne duhove, shvatio svakog od njih najprije kao negaciju, tj. kao ospoljenje ovjekova miljenja, zatim kao negaciju negacije, tj. kao ukidanje tog ospoljenja, kao zbiljsko ispoljavanje ovjekova miljenja; no budui da je sama jo proeta otuenjem, ta negacija negacije je djelomino ponovno uspostavljanje duhova u njihovu otuenju, a djelomino ostajanje kod posljednjeg akta, odnoenja-na-samu-sebe u otuenju kao istinskom postojanju tih nepokretnih duhova, a djelomino, pak, ukoliko ta apstrakcija shvaa samu sebe i u sebi samoj osjea beskrajnu dosadu, javlja se kod Hegela naputanje apstraktnog miljenja koje se kree samo u miljenju, koje je bez oka, bez zuba, bez uha, bez iega, kao odluka da se prizna priroda kao bie i da se posveti promatranju.Ali ni priroda, apstraktno uzeta, za sebe, fiksirana u odvojenosti od ovjeka, nije za ovjeka nita. Da je apstraktni mislilac koji se odluio za promatranje promatra apstraktno, razumije se po sebi. Kao to je priroda leala zatvorena za mislioca u obliku koji je njemu samom skriven i zagonetan, kao apsolutna ideja, kao misaona stvar, tako je on, uistinu, time to ju je otpustio iz sebe, otpustio samo tu apstraktnu prirodu, -ali sada sa znaenjem da je ona drugobitak misli, da je ona zbiljska, promatrana, od apstraktnog miljenja razliita priroda otpustio je samo misaonu stvar prirode. Ili, govorei ljudskim jezikom, promatrajui prirodu, apstraktni mislilac saznaje da bia nisu nita drugo ve apstrakcija prirodnih odreenja. Cijela priroda ponavlja mu, dakle, logike apstrakcije, samo u osjetilnom, spoljanjem obliku. On ponovo analizira nju i te apstrakcije. Njegovo promatranje prirode je, dakle, samo akt potvrivanja njegove apstrakcije o promatranju prirode, tok raanja njegove apstrakcije koji on svjesno ponavlja. Tako je, na primjer, vrijeme istovremeno negativnost koja se odnosi na sebe (str 238, 1.c.). Ukinutom nastajanju kao postojanju odgovara u prirodnom obliku ukinuto kretanje kao materija. Svjetlo je prirodan oblik refleksija u sebi. Tijelo kao mjesec i komet je prirodan oblik suprotnosti, s jedne strane, po Logici pozitivno koje se osniva na samom sebi, a s druge strane je negativno koje se osniva na samom sebi. Zemlja je prirodan oblik logike osnove, kao negativno jedinstvo suprotnosti itd.Priroda kao priroda, tj. ukoliko se ona osjetilno jo razlikuje od onog tajnovitog, u njoj skrivenog smisla, priroda odijelena, razliita od onih apstrakcija, jest nita, nita koje se pokazuje kao nita, jest besmislena ili ima samo smisao spoljanjosti koja je ukinuta.U konano-teolokom stanovitu nalazi se valjana pretpostavka da priroda ne sadri u samom sebi apsolutnu svrhu (str. 225 [ 245]).Njezin cilj je potvrivanje apstrakcije.Priroda se pojavila kao ideja u obliku drugobitka. Budui da je na taj nain ideja ono negativno same sebe ili sebi spoljanja, priroda nije spoljanja samo relativno spram te ideje, nego spoljanjost sainjava odreenje u kojem ona postoji kao priroda (str. 227 [ 247]).Spoljanjost ne treba ovdje shvatiti kao osjetilnost koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu, osjetilnom ovjeku, tu spoljanjost treba ovdje shvatiti u smislu ospoljenja, pogreke, mane, koja ne treba da postoji. Jer istinito je jo uvijek ideja. Priroda je samo oblik njenog drugobitka. A budui da je apstraktno miljenje sutina, to je ono to je njemu spoljanje, po svojoj sutini samo spoljanjost. Apstraktni mislilac priznaje istovremeno da je sutina prirode osjetilnost, spoljanjost u suprotnosti prema miljenju, njen nedostatak, da je ona, ukoliko se razlikuje od apstrakcije, manjkavo bie. Bie koje nije manjkavo samo za mene, u mojim oima, nego po sebi, ima neto izvan sebe, neto to mu manjka. Znai, njegova sutina je neto drugo nego ono samo. Stoga se priroda mora sama ukinuti za apstraktnog mislioca, jer ju je on ve postavio kao bie koje je potencijalno ukinuto.Za nas duh ima kao svoju pretpostavku prirodu, ija je on istina, a time i apsolutno pravo. U toj istini priroda je iezla, a duh se pojavio kao ideja koja dola do svog bitka-za-sebe, iji je pojam i objekt i subjekt. Taj identitet je apsolutna negativnost, jer pojam ima u prirodi svoju potpunu spoljanju objektivnost, ali je on to svoje ispoljenje ukinuo i u njemu postao identian sa sobom. On je, dakle, taj identitet samo kao povratak iz prirode (str. 392 [ 381] ).Objavljivanje, koje je kao apstraktna ideja neposredan prijelaz, nastajanje prirode, kao objavljivanje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode, kao objavljenje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode kao njegova svijeta; postavljanje koje je kao refleksija istovremeno pretpostavljanje svijeta kao samostalne prirode. Objavljenje u pojmu jest stvaranje prirode kao njegova bitka, u kojemu on sebi daje afirmaciju i istinu svoje slobode. Apsolutno je duh. To je najvia definicija apsoluta (str. 393 [ 384]).Napomene:1) Bruno Bauer, Kritik der evangelischen Geschichate der Synoptiker, Bd. 1-2, Leipzig 1841, Bd. 3, Braunschweig 1842. U literaturi o historiji religije sinoptiarima se nazivaju sastavljai prva tri evanelja (Matej, Marko, Luka).2) Bruno Bauer, Das entdeckte Christenthum, Zurich und Winterthur 1843.3) Bruno Bauer, Die gute Sache der Freiteit und meine eigene Angelegenheit, Zurich und Winterthur 1842.4) Marks ovdje aludira na lanke Bruna Bauera, objavljene u listu Allgemeine Literatur-Zeitung (Chalottenburg 1844). Podrobnijoj kritici Marks ih je podvrgao u Svetoj porodici.5) Ovih osam taaka prevladanja predmjeta svijesti, Marks je skoro doslovce uzeo iz poglavlja Apsolutno znanje Hegelove Fenomenologije duha.6) U ovom spisu Grundsatze der Philosophie der Zukunft, Fojerbah u 30. kae: Hegel je mislilac koji prevazilazi sebe u miljenju.