Ranko Marinkovi: Ruke PRAHAh, poznaje ga, poznaje ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n j u je upozoravao neka ga ne pie u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau--Kiu, Kiu-iu, ouMicu, zavojeva kineske pokrajine Vrag--si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcent, neki mig, neto reeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene! Poznajem vas, gospo, poznajem vas - po vaem ni A to sada hoete od mene nespretnjaka, od mene udaka, osobenjaka i sakupljaa starih kljueva? S tim ste me rijeima i ostavili prije deset, ne, prije jedanaest godina, zar se ne sjeate? Prije jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plaa i lupali ste noicama po ljunku (onda je ovdje bilo istog, bijelog ljunka po ovim stazama, prije jedanaest godina) i vikali ste: to e mi ti s tim starim kljuevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, Boe moj!) Stara Lucija vas je ula gore u kui i pitala me poslije: jor Tonko, a to je ono bilo sinjorini Ani? Sinjorini Ani? rekao sam. Ubola se na list od palme... Jerbo je spominjala kljueve, promrmljala je Lucija, zato pitam. Znala je stara Lucija to je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog kljueva. Znao sam i ja da nije zbog kljueva. Da skupljam kljueve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaruili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske kljueve, pa i vi, i vi sami, gospoo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski klju, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!) Nije, ne, bilo zbog kljueva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra to nam je doao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i pla i lupanje noicama po ljunku! I

1

peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otii kui. Morali ste ekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa noica!), pa ste sjeli na klupu meu oleandrima i utjeli ste srdito, jednu rije niste vie htjeli progovoriti sa mnom. Osjeao sam se kriv; to sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vae glave, ali vi niste osjeali toga mirisa. I zbog toga sam se osjeao kriv, to vi ne osjeate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdie. I ja sam uzdisao zbog vae srdite utnje, zbog mirisa, zbog svoje krivnje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oprotenje, odricao se kljueva, obeavao... i htio vam poljubiti noicu u prste, a vi ste me tom istom netaknutom, nepoljubljenom noicom gurnuli u prsa i oborili me u ljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbaen, da bih napravio mjesta geometru. Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u konatu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iekivati ga, udeavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je zavrio posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je doao rat, ak ste htjeli za njim i u umu otii! Obui hlae i biti partizanka! Kad je Lucija donijela cipelu, otili ste, ostavili me bez jedne rijei, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svrio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili uljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu ui i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu. A to sad, to sad hoete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se moda rugati ne kanite... geometrijo? Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (prije jedanaest godina) posuta bijelim istim ljunkom, a sad se

crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i miriu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjeanju. Ne znate vi, gospoo, da sam se razbolio onda kad ste otili i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da u baciti sve kljueve, osim onoga to ste mi vi poklonili, klju od raja... Lucija mi je kasnije priala da sam spominjao klju od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je dua ve na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam traio klju od raja, va klju (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otkljuati i zaviriti u vau okrutnu, vau stranu duu. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga kljuem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o avao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako klju od vrata paklenskih izvan kue, ne bi li po noi doao po njega onaj vrag to ivi u vama... gledao sam svako jutro, visi li jo pod prozorom, i eto, jedne noi vrag ga je odnio. Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj klju, nego da je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao to radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj klju, da ga je ona sama nosila na potu, a ja se ne sjeam, niega se ne sjeam, bio sam kao lud od alosti. ekao sam vas, gospo, ekao, dvije godine sam vas ekao. Nabavio sam i plou, fattendrai toujours... i svirao sam plou dan i no i plakao sam uz nju, ekajui vas. Niste doli. Jedanaest je godina prolo i niste doli - i to sad elite s ovim pismom? Pismo je drao u ruci, neraspeaeno. Mali, bijeli njeni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, njenu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smijeila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razoaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje kae pokajniki oprosti. Ali jo nije smogao pokreta da raspeati pismo, jo su oleandri strano mirisali sumnjom,

3

starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A kljua nema rajskog da raspeati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Klju je odnio avo one noi ispod prozora... Sav je drhtao od uzbuenja. A govorio je: Komino! Ona mi pie! Komino! Ana mi pie! Smijeno! Htio je zamisliti njezino razoaranje, neuspio brak, tugu, enju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek to bi se poeo gibati taj sretni hod mate, taj ivi marak naknadne sree, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim triumfalne sveanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromaan povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu to ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog ivota pod pokrivaem rezignacije, jedanaest godina debelim. u Lucijine papue gore po hodniku i turi pismo pod koulju. Trgne se odluno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak poao. Poao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvaeno iz ormara sjeanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno sveano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izalo na sunce, izreetano rupicama, nagrizeno zaboravom, udno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na munoj stazi jedne prolosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu. Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od eera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobone ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim oima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, leprave uspomene to domahuju iza daljine bijelim rupiima odlaska. Mahao sam vam runikom s balkona, gospoo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na oima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i

svakog jutra do tada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazei zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupi iz torbice i obrisali ste nos. To je bio va oprotaj sa mnom. Onaj runik i dalekozor jo su stajali na posebnoj polici, obloenoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, jo uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaa stara, luda tetka Roza s onog istog vaeg prozora. On zatvori prozore, na koje je udarilo teko ljetno sunce, povue perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polu-tminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom ploom, on oprezno otpara omotnicu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao itati, zato prieka da mu se oi priviknu. to hoe? Klju sam joj vratio, ja nemam nita njenoga. Moda drug geometar neto eli? Moda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreu koju mi je oteo i sam je uiva? Sretno ti, drue geometru, samo ti uivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, uinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti zna to osjeam.) Uinio si mi, drue... Dragi Toni, pisalo je u pismu, udno mi je i samoj to ti se javljam poslije svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nee... Njegovo lice obli sjaj velikodunosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...) ... Nakon pet godina uzaludnog ekanja, kad smo ve bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin! Dvaput je proitao reenicu, a shvatio je tek trei put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio rijei u stvarnost. Pet godina

5

ekanja! Lijepo! Na prozoru ste ekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete ekanjem? Bio je zloban, cinian, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i poe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tuna maska razoaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice udno izobliilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh to satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao ongler to nosi flau na nosu. ekanje, ekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i molbu? Ti zna, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo registriraju ... Hajde, za vjenanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za ekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo to radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidi kakav smijean nosi ima!... to ono jadno zna za nau politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... zna (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odluila da ti se povjerim i da te zamolim da bude kum mom malom... Hoe li, Toni? (Hm...) Moj mu o tome nita ne zna. Mi emo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, ve sam sve uredila s dum Vinkom. A muu sam rekla da e nam ti doi u posjete na dva tri dana, da vidi maloga, a on je rekao: >Neka doeiako je jedan od onih, nije suraivao s okupatorom. To je karakter!< On, zna, sve na politiku, koji put mi dodija (ma nemojte?), ali je inae dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, to e (ja? nita!), bio je etiri godine u umi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez ega mi ne moemo. Molim te, Toni, da mi ne odbije ovu molbu! (Hm...) Ako pristaje, samo mi brzojavi kada dolazi. Srdano te pozdravlja - Ana. P. S. Skuplja li jo kljueve? Imam za tebe jedno iznenaenje!

I ja za tebe! ree naglas, zguva i odbaci pismo. Ruan mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao mali nestani avo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, kakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tune nabore, te lijene, ovjeene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je oivljavalo, budilo se iz tupe, dugogodinje ukoenosti, protezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve vie, sve neobuzdanije; razbio je i poruio sve ustave i brane namjetenih, grevitih grimasa i razlio se nezadrivo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi ivi smijeh, sa svom silom ubitane pakosti, koja je ruila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potoii suzica. Smijao se psovaki gromko i teko, primitivno, prodrljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu neto gadno, neljudsko, neko strano, osvetniko uivanje. Ustane, digne zguvano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i poalje je na potu s brzojavom: Dolazim sutra - Tonko. Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je priala, priala... Priala je o sinu koji je bio u borbi, pak se oenio i sada je u Splitu na poloaju ... Ide mu u posjetu. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi Boe, nekrteno! Ah, moj jor Tonko, strah me je da se, ne daj Boe, djetetu to dogodi, pa kako e, nekrteno ugledati lice Boje? I kako su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dubine u moru, recite i sami, jor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojem mjestu? Ajme meni, ja nita ne razumijem, brina, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oi, moj jor Tonko... On je utio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj

7

vanosti krtenja bacila ga je u razmiljanje i zabrinutost. Odluka mu se praakala u mrei vrlo zapletenih misli, koje je starica jo vie zamrsila. To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio mijeati. Osjeti tremu i kajanje to se odazvao pozivu. No ipak, dijete e se krstiti, on nee dirati u krtenje. ast krtenju i moje puno potovanje! ak, tovie, obavit e ga za geometrovim leima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radou. A ono poslije... to vie nema veze s krtenjem. Rijeio je pitanje savjesti i ponovno se veselio podvali. Bog e je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv geometra, lukavo, fino, tiho, iza lea, diplomatski, bez vike i glasnih uvreda. Diplomatski e on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, hi, hi, smijuljio se u sebi, uivajui. Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao sauesnika protiv mua. Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Kae, koji put mi dodija. Politiar! Zaleprala je u njemu Ana, bijela, nekadanja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u aputanju, u migovima i zajednikoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa ape jedva ujno i zove ga u zagrljaj. Najei se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo. -Preskoila vas je smrt - ree starica.

-Kako? Smrt? - upita strogo, zateen u sanjarenju. -Da, kae se - ree starica izvinjavajui se - kad se netko streseda ga je preskoila smrt. A tko zna je li to istina? -Smrt? - Nije volio da mu se sada mijea ta rije u ovo raspoloenje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan ivot za svu silu uitka to ga je ekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udrueni zavjerom. -Past e vam dar, jor Tonko - upozori ga starica, pruivi ruku da zadri paketi to mu je kliznuo s koljena. -to vam je tu, dar? -Da - ree srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak;

sam ga uhvati u padu. -I ja nosim sinu ovo malo groa - i pokae pokraj sebe omanu koaru. - A vie e ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo tri uokolo. Da, dar, ree u sebi, a lice mu se ponovno poelo griti od unutranjih lomova, kao ono jue kad je donio stranu odluku. Dar - darmar, bomba, od koje emo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra! Nevelik paketi, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakri irokom svilenom vrpcom crvene boje (boja e se svidjeti geometru, pomisli podrugljvo), leao je neduno izmeu njegovih koljena, kao milo djetece u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i ipaka, ukraeno arkim crvenilom vrpce ... eto, upravo opremljeno za krtenje. I on stane ljuljukati to svoje opasno edo na koljenima i tepati mu u mislima: ekaj, ekaj, mali moj, najprije emo radost uiniti tati, krstit emo bracu. Onda e ti lei u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami e biti drago da te opet vidi, a tata e skakati od veselja kad te upozna, i na koncu emo svi zaplesati i biti veseli, veseli... -A to lijepa nosite na dar, jor Tonko? - Starica je bila radoznala. -Ah, sitnice, to se ve stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zveke, zvekice... I zvonie. -Zvonie, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od ibica, pak bi igice prosuli... - glas joj presijee otar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku. Na obali se opaala vreva. Svaki dolazak parobroda znaio je neku malu sveanost u naim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jaim gibanjem nakon etiri godine svakakvih stega i ogranienja pod okupacijom. Ljudi su doekivali brodove s

9

bezrazlonim nestrpljenjem i radoznalou, ak i ove male vicinalne parobrodie s oblinjih otoka ekali su s uzbuenjem, kao da im donose neki neoekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila. Bio je nemiran. U toj vrevi na obali meu onim glavama to se nemirno vrpolje, ziblju, okreu, kao da se neki aavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpona i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zato ga je pozvala (ba njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zato ga je povukla u tu zajedniku tajnu i probudila u njemu osjeanje... osjeanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, usamljeno mjesto, gdje e biti posve sami i... aptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetniku, da e se pamtiti!) s tim paklenim strojem u neduno-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutro, poslije krtenja... Bit e radoznala, gorjet e od nestrpljenja... Razmotat e paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i - pras! Prasnut e bomba i zemlja e se potresti od zadovoljstva. Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo rijei, ne misli, misli su se skupile, zavlaile se jedna u drugu, krile se pred Anom. Ana stoji tamo na obali i eka. eka njega, atentatora, podmuklog ubojicu rairenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i osjeanjem olakanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! - no, ona to sada govori, ne pie...) i s kajanjem to vara mua mijea blagu simpatiju prema njemu, ubojici, moda ak i tihu, uplaenu ljubav, to se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvakog sna. Jer zato bi ga inae zvala, zato? Moda je i cijeli taj komplot s krtenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogunou i gotovo zaplakao od sree. A nosi bombu na dar toj

svojoj ludoj, nenadanoj srei! Koja nezahvalnost! I ludost! Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, to mu je sada odjednom tako teko legao na savjest: podlac i cinik, to grohoe iz paketa glupo i zloinaki. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoe li potonuti? Poloi dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam e pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio panju od svoje tobonje rastresenosti, no ona je ve govorila negdje iza njegovih lea: - Ajme meni, jor Tonko, zaboravili ste na dar! - uzviknula je starica. - Jedva sam ga uhvatila. Nita, ja u vam ga nositi, jer vi biste ga jo i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi uenjaci, sve zaboravljate! Nita, ja u vam ga... A vi meni, jor Tonko, uinite ljubav, ovo malo groda... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam vie sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... - brbljala je starica zabrinuto, zakrilivi suknjom svoje groe od nestrpljivih putnika, to su navalili na onu stranu kojom e se brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom drala je u ruci. Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom, digne koaru s groem, visoko, do brade, kao daje kani baciti preko ograde. - Ajme, jor Tonko! - poboja se starica za svoje groe. ekajte, jo nisu ni most poloili. Umorit ete se... No on ne spusti koaru. Kruio je pogledom po obali, ne sluajui staricu. Jo ako me doekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog ekanja! doda atentatorski podmuklo, spreman na osvetu. Jedan bijeli rupi zalepra na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje luki nosai, milicioneri i svijet, aren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, udnim, kvadratnim - svakako vidio je mnogo

11

otkrivenog, bijelog mesa. (Mesa? Nije odobravao rije.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela je nad arenom masom sa svojim eirom... - Sad - javi se starica. - Hajmo polako, jor Tonko. Osjeti koaru u rukama, glupu, teku, punu jedrog utog groa s nabreklim bobicama kao djeji obrazi, kao dojke... Misao mu se prenese i poleti na obalu; uulja se ispod dekoltea, ueta u bijeli drhtavi klanac... Istiu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka... Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povue haljinu na grudi i nasmijei se zbunjeno. On je ak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i groe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je koaru s jadnom panjom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati ovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednaio. Prelazei preko mosta, starica je ila za njim i brino opominjala ljude: - Mjesta, mjesta, ma pustite proi, Boe moj! jor Tonko, samo da se ne zgnjei, to mi je za njega, jadnoga. - A onda je brundala dalje, vie za sebe: - Za njega, da! Sve e ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo tri, tri, dok mi se ne razboli, duo moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi groe ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svau. - Ovamo, jor Tonko, ovamo. - Odvlaila ga je nekamo u stranu, gdje je guva bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krio put na obali. Znoj ga je oblio, iskoile mu ile na elu i vratu, zaboljela ga lea i ruke, razmaene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti koaru. Tada osjeti lagan dodir na laktu: - Toni! Stane, zbunjen, drei jednako koaru preda se, a srce mu je lupalo u uima tekim, paradnim korakom, kao da mu vojske mariraju u glavi.

Usta su joj bila arkocrvena i zubi bijeli, prozirni i oi vedre kao nebo, podsmjeljive. Rugala se. Gledao ju je dugo tako, s koarom u rukama, i nita nije shvaao. Nita. Oajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, inilo se da e tako i ostati, vjeito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti koaru i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajui gledati u nju. Zatim prihvati pruenu malu, punaku ruku, jednako mehaniki, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo bjei pred poljupcem. On se sagne jae, poe za rukom i zaglavinja smijeno, kao da ga je netko munuo u lea. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se vie ljubiti ruku, zabranjuju... zna on... - Ostario si, Toni - a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepooicama. A ona? - jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osveivao se u mislima. Zar mislite da ste mladi? A tu mi se ponaa kao djevojica! Nestana curica! Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice neto nalik na ironini kompliment, koji je zauvijek propao u opem amoru luke, kao biser u mulju. Gledao je lice na kome se poela tiho gasiti nekadanja Anina ljepota. Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko oiju, plaviasti podonjaci... Razmekala se koa na vrhu, a nie, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odluno odbijale dvije vrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina izmeu dva vala, kao ah izmeu dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, to je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namrekane koe pod vratom. Tu se poela gnijezditi starost, pomisli i tuno odvrati pogled. Ona to osjeti i povue dekolte navie, lako pocrvenjevi. - Onda, hoemo li? - ree zatim ivahno i prihvati ga oko lakta.

13

No starica ga je otraga ve drala za drugu ruku i povjerljivo ga trzala. - A dar, jor Tonko? - govorila je starica mislei da ape. - Dar ste opet zaboravili? - pa mu tutne u ruku njegov paketi i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi... Nekadanje... udna g a je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomijeana sa zluradou to je dolazila iz paketia, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tuna, sjetna kia u isto vrijeme. Kia je gasila gnjev. Bio je tuan. Starica odluno odbije grozdove. - Ma bili ste mi pri ruci, molim vas, jor Tonko. to bih bila ja jadna bez vas? Bila je gotova da zaplae. - A to e mi to? Kako u nositi... Hvala vam! Proklinjao je svoju uslunost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomijeao u ovo natezanje oko dva grozda... Stidi se. -Izabrala sam vam dva najljepa, gledajte. Uzmite, jor Tonko, uinili ste mi ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. Starica nije odustajala. -Ma kako u s tim groem ii po gradu, eno Boja? Hvala vam. -Ajme meni, kao da je sramota nositi groe? Pa nosi se groe evo ovako, u rukama, zato ne? I gospoja e vam rei da to nije nikakva sramota, eto, neka kae gospoja. Ona se pravila da ne uje; okrenula im je lea i nestrpljivo se premjetala s noge na nogu. Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao to se riba nosi, za krge. I ode, ne pozdravivi starice. Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomijean s konvencionalnom ljubaznou koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro ijedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne groe o

zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene djeje kuglice. Ona prasne u smijeh. - to to radi? -Koga vraga mi je to dala! - bjesnio je. - Samo da mi se ruga? -Ne, Toni, ne rugam ti se - a smijala se i dalje, podrugljivo. ekaj samo, vidjet emo hoe li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetniki. Sutra, nakon krtenja! Osjeao je paket u prstima kao strano oruje, vrati mu se snaga odluke. -Samo mi je smijeno - nastavi ona - kako si se izmijenio. Poputa, nisi vie tiranin. -Tiranin? To nikada nisam bio. Ona je utjela. Naravno, a to da kae? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana... Ili su uz more u tihom predgrau s vilama, okruenim vrtovima, u kojima su umjeli borovi i palme od lakog predveernjeg maestrala, to se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepooici. Pogledavajui od vremena do vremena taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjeao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izloen nekom stranom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao ovjek neispavan i umoran. -Umoran si, naravno? upita ga briljivo dugim, gotovo tunim pogledom. - Ali ve smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno - crveni! To je vaa boja!) Vidi? To je naa vila.

-Vaa vila? - pomisli i ree: - Ona s terasom? -Da odgovori ona koketno.Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-uto, sjedio je ovjek s naoalima i itao novine. Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga rije izgovorena potajno, u mislima, ipak preplaila, pa se pokua prikazati Ani

15

zabrinutim.

-ita u sumrak - ree joj s predbacivanjem. - To nije... zdravo... -Da. A koliko mu govorim!... - prihvati Ana gorljivo. Bila joj jeoito simpatina ta briga. - No zaludu ja govorim. Takvi ste vi mukarci! Ve je sasvim iskvario oi... Ona mu fune signal iz Fra Diavola, onaj isti kojim je neko i njega, Tonka, dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zateeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i ue u kuu da ih doeka. - Zlatan je on - ree Ana na brzinu - vidjet e. Tako mi je ao to mu to iza lea... radim... - ne dovri i uzdahnu zbunjeno. ao joj je! elja za osvetom ponovno se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i edna, pasji. Vrlo otar pas, kako je izvjetavala predratna, zahrala limena ploica na vratima, drijemao je nehajno pred svojom kuicom te nije ni opazio da im je stigao gost. Geometar ih je ekao na kunim vratima u mreastoj koulji s kratkim rukavima, visok, mrav, opaljen od sunca, s rukama u depovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice (sada bez naoala) s razumno rasporeenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdane dobroudnosti smijeilo se prijazno i gostoljubivo. Rukovali su se. Poznavali su se jo od onda, od prije rata. To se nije spominjalo - bilo je u tome neto stidno za obojicu. Ona je sada stajala izmeu njih kao ivahni, nasmijeeni veznik, kao krasna, raskona kopa; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije. Uostalom, geometar nije trebao njene pomoi. Njegova se ljubaznost nije istravala ispred njegove prirodnosti, njegove poneto grube neposrednosti kad je Tonka, ve nakon prvih nekoliko konvencionalnih rijei, stao vrsto tapati po pleima kao

najintimnijeg prijatelja. ak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru. umske manire! Vrijeao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog ovjeka to se vratio iz ume s ogrubjelim pojmovima o drutvenom ophoenju. On ak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponaanja: neprestano je traio zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglaeno, pokroviteljsko saaljenje i velikodunost pobjednika. Dvostrukog pobjednika. Ne trebate vi mene aliti, htio mu je rei, nisam ja nesretan, i pri tom je pakosno uivao mislei na svoj paketi, koji e sutra nakon krtenja, kad se s Anom vrati kui, sveano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda e se izmijeniti uloge, mislio je. Onda u ja tebe pokroviteljski tapati, drue... he, he... Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko e mu vie ljubaznosti uiniti. Mazili su ga naprosto. Vi ste na domai... nemojte se ni najmanje enirati... Tako on, a ona: Toni, smatraj se kao kod svoje kue... Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obavezuje, suvie otvoreno oekuje protuuslugu, a on je spremio izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, zato si me zvala! eznuo je za svojim domom, za svojim zaputenim vrtom, za svojom polutminom iza sputenih perzijana, u kojoj se uje samo pobono u... u... Lucijinih papua po hodnicima i zveckanje kljueva o njenu pasu. Kljuevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni kljuevi od krinjica za nakit i od medaljona, u kome se uva jedna Anina vlas i konfeti od posljednjeg karnevala, prije jedanaest godina. Koliko ti stari kljuevi znaju priati u njegovim samoama! O drhtavim, znojnim, brinim rukama, o krtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o

17

strastima, o stravama i stravinim bdjenjima, o noima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbaenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i enjama pred svim stoje zakljuano, sakrito, tajno, nepoznato... A klju svih muka naprosto je klju, sasvim obina sprava s jezikom, razumljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga! Odveli su ga u njegovu sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domainov kuni kaput i papue koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i strugao njima po kui kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako moe malo tie, mali bi se mogao probuditi... Oito je da on mene ali, tako je poeo njegov dugi noni monolog, kad je ostao sam u sobi. On se ponaa kao da me moli za oprotenje to je sretan. Lijepa srea, doista! Kao da mu imam na emu pozavidjeti! I smijao se veeras na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam znao da se smije. Kljuevi, veli, zato skupljam kljueve? Instinkt vlasnitva propale klase. I smijao se. etao je po sobi, bos, u domainovoj nonoj koulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo loe osjeao. Kao da su me u luaku koulju obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako ali moj poloaj, kako je nesretan zbog moje nesree. Kljueve skupljam! On kae osamljenosti, izbjegava pravu rije iz saaljenja, onu rije koju misli. Nesretan. Ja. A on pobjednik! Triumfator! Geometar! Ponizuje me, ako se dobro promisli, koulju je dao, bagatelizira me i smije se u sebi. Ni etkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro e mi ponuditi svoju, vidjet ete, i to je on kadar... Kao kod svoje kue, nemojte se enirati... Ja sam tu domai? Kako! Nije suraivao s okupatorom ... Ja sam karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: Nakon pet godina uzaludnog ekanja,

kad smo ve bili izgubili svaku nadu ... Nada u ekanju, ekanje u nadi... t!... Odjednom uuti: sav se ukoi u sluanju. Uinilo mu se... Da, kripa u bijesnom ritmu, kao od vesala to se ure u regati, upravljana nekom stranom, nezadrivom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namjetaj u njemu, u njegovoj uvredi, u ponienju, u sramu, u kunji te gole ogoljene snage... Skine sa sebe koulju i odbaci je s gaenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage, bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, naputen brod to trune s rebrima prema suncu. Plovidba je zavrena. Sve je gotovo. A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domai, kao mi to gloe no i iri se topli, besramni zvuk pun aputava, dahtava, mirisna uivanja. Od tavana do podruma ispunjava itav mrani brani kubus ove mrane noi, i svira, treti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. inilo mu se da e poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude onona, on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noi na poudnom dahu golog, nesputanog uivanja. Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomamne, od te burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tiine, nigdje vrste podloge u toj noi to se sva propinje i ljulja na valovima tue ljubavi! Trpio je strano. Grio se i previjao na krevetu kao zgaen crv, kao aba udarena strujom iz onog tamo stranog stroja, to se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokree cijeli jedan ivot nada, snova, muka i gra. Pod jastukom napipa neto utavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio klju, onaj klju od raja, to ga je ispod prozora prije jedanaest godina avo odnio. I evo ga, tu je, u paklu! Klju je sada bio pozlaen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko ipkastom

19

gornjem dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA. Tako. To je bilo ono Anino iznenaenje iz pisma. Imam za tebe jedno iznenaenje. Pozlaeno... Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima, svojim i njenim, spojenim odnosom padea, ljupkou panje u neki njeni, intimni dodir, kao u poljupcu. Najeio se od tog osjeanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz lea, teko je disao; no je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora. Prie prozoru. Mahanje... prije jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim runikom, a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smijei, lijepa i svjea od sna, i odmahuje... A zatim je slijedilo pismo svakog dana: Jedini, jedini moj Toni... to ti je ruka bila lijena jue kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da u njoj vie nema ljubavi? Pii mi, pii mi odmah, i poalji po Luciji, ne mogu ekati do sutranje pote. Hou sada odmah da proitam kako me voli, kako samo mene, samo mene voli do ludila! Napii ba >do ludila!< Onda oni tuni dani kad nije smjela odmahivati. Jedini, jedini moj... Teta Roza neto sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela. Sad svako jutro, ba u vrijeme naih pozdrava, stavlja papagaja na prozor i dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene. Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno, amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i ljubomorna... Jedini, strpi se, neu ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni mai, mai, dragi, ludi moj... I mae do dananjeg dana, ludi, ludi ovjek s runikom na prozoru, svako jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom prozoru sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Toboe papagaju; ona je stidljiva djevojka, ne

smije odati svoju ljubav, nego eka da je mladi zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on... Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i aljivo isplazio dugi uti jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga. Ona mi se ruga s tim pozlaenim kljuem, sine mu odjedanput. I s tim godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje. Sjeti se njih tamo... U kui je sada vladao umoran, sanjiv mir. uo je samo um tiine u uima, um svoje jadne uznemirene krvi, to se sada rezignirano i tuno uljala po ilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plaljivim i tihim nezadovoljstvom. A moda i nema svega ovoga? pomisli. Moda je sve to opet neka groznica i buncanje, kao prije jedanaest godina kada je Ana otila? I nema ni ritma ni gibanja, nego to u meni uvrijeena krv bije i njie svoje lijepe uspomene, pjeva uspavanku prolosti - nina, nana... Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luak i njihao prazne ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana... Duboko u kui, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete. Plai, plai, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga... draga tvoja mama... Htio je rei neto drugo, neto to se otkidalo od njegove gorine, gadno, cinino, no dijete se u taj as umirilo... i on pomisli na onu oblu, bijelu dojku to ju je pruila djetetu. Kroz prorez na nonoj koulji... Zaviao je djetetu, ljubomorno, s gaenjem, pi! Smijeno. Taj sisavac e biti krten sutra, potajno, bez oeva znanja. Hi, hi, smijuljio se na tu pomisao pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od namjeravanog ujeda. I kum e poloiti dar malome u kolijevku. Dar... Ah! Sjedne na krevet i uzdahne teko. Teko je ta odluka leala u njemu i jo uvijek neodluno kolebala: da - ne? da - ne? Dane sam

21

ivio mirne, tune dane... i godine... Nije ni sam vie znao to govori. Da su me bar pustili da ivim tako, da me nije uznemiravala! Ah, Ana, Ana! Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim tragedijama, a svoj utueni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod nego svoje mrave tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv. Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjeanje umora i nehaja nanese mu misao: A moda je sve to dobro, dobro od Ane... i od geometra? Moda i on zna za krtenje, samo...? Ah, to zna ovjek! Osjeao je kako ga, ivac po ivac, svladava neto kao bolest, kao gripa, neka slabost u svim zglobovima i tetivama, i munina od svog dugog i mravog, golog tijela i od misli, stranih, opakih... Gle, tu je eksploziv. Uzme paket s nonog ormaria. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum! Ganuo ga je teatralni patos te mogunosti, i odjednom moda upravo zbog ganua, otkrije u sebi neku neoekivanu, osamljenu, gotovo smijenu dobrotu, kao cvijet to je preko noi izrastao na smeu, pa stoji samodopadno sam sa svojim mirisom usred smrada. On je pratao. Iz svoga malog, cvjetnog vjenia osipao je praak pomirenja i kadio mirisom (one neoekivane) dobrote to stanje stvari oko sebe, ak je i blagoslovio onu tamo branu injenicu posveenom vodicom svojih vlastitih suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan ovjek koji je odjednom osjetio u sebi ast viteke rtve. Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje neba, Ana!) bila je marnim rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s njeno naglaenim linijama i oblinama, kao da je ruku vodila neka jo nigdje nenapisana ljubav.

Sputajui se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i onu duu koja je osjeala tu oblu, dobru, paljivu ljubav, to se tu marljivo, njeno, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka - dolina - i dojka. Slatka! Ludovao je. itajui zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjeao je kako ga sve vie proima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovrenog, naglo i grubo prekinutog sna, i sad se ponovno uspavljivao, vraao se u omamu, u pijanstvo one nekadanje, jedva omirisane, tek nasluene, nikad dodirnute sree. Kupao se u pjeni Aninih rijei, umivao se njenim uzdasima. Satovi su izbijali u gradu ali on ih nije uo: sve su kazaljke stale u njegovu vremenu. Mjesec je ve davno zaao. Na polju mrak i tiina. Tek od vremena na vrijeme bojaljiva tuna svirka zrikavaca - zri... zri... Od nje je no bila tamna i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san ivio i snivao Ovdje bi i ova posprdna pria trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim bolnim bdjenjem i da se neujno, na prstima povue pred ovom otvorenom ranom, to sama sebe lie za onim osvijetljenim prozorom. Neka pria ode u no... i zaviri u druge, ugaene prozore, gdje se snivaju drukiji sni... Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razruio san. Od njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promrmljao neku kletvu. A gore u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od hladnog dodira jave. I opet se nudi prilika da se bez tete povue i ostavi tog jadnog, probuenog, zblenutog ovjeka na podu... Ali on, on sam nije elio da bude tako povuen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno naputen tu na podu, zauvijek. Zar se moe tako zavriti jedan ivot: gol, na podu, u hrpi starih ljubavnih pisama? On sam trai

23

zavretak, i prie i ivota. Zato osjeti svoj goli tur na parketu, snudi se oajniki od toga dodira i ustane kao ovjek koji ne zna to bi... Neujno, na prstima izae u hodnik... Zar ne vidite da on to sam hoe, ne vue ga nikakva pria. Ona bi radije ostala tu u sobi i s njim se pogodila za neki svretak, da mu utedi sve one sramne i suvine gluposti, koje bi jo mogao uiniti. Ali s njim se ne moe zakljuiti nikakav posao: on jo hoe da osjeti blizinu Ane, da uje njeno disanje prije svretka. Tapkajui po mraku napipa jedna vrata iza kojih se ulo snano i iroko, muko spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim pluima. Uz taj zdravi i prostoduni dah prirode ulo se i jedno melodiozno, fino treperavo disanje, kao da neki neujni povjetarac njie lake muslinske zavjese i umi kroz prozirno, pjenasto tkivo. Zadravajui dah sluao je na hodniku u mraku ta dva tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj zajednikoj noi... i zajednikom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao onaj drugi treperavi... kao povjetarac to umi u svilenoj zavjesi... Namjestio je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo vratima i prislonio na njih usne ujedan beskrajan, strahovit poljubac, kao d a je njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I apne: zbogom, Ana... Vraajui se hodnikom govorio je rijei oprotenja, a lana elja za umiranjem drala je u njemu onu vrstu samodopadne, vane tuge nad samim sobom, u kojoj se ovjek gotovo ugodno osjeao, kao na nekom pijedestalu uzornog paenitva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio je za revolverom, za otrovom, za neboderom, s kojeg bi se mogao sunovratiti s velikom gestom... A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim blagim sredstvom, kao da se radi o ienju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve to je podsjealo na no, ue i visine... sve je to bilo

prosto, nedostojno... Odjednom opazi da dri u ruci svilenu vrpcu to ju je skinuo s Aninih pisama. Da, nee puknuti... Lagao je. Svidjela mu se bizarna simbolinost tog, u neku ruku, poetinog sredstva, pa kad mu je rukama iskuao vrstou, i to je uinio simbolino i neiskreno, i vrpca je lako izdrala probu. Napravio je zatim omu, uvukao u nju glavu (vidite li to radi ovaj ovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na prozoru. Tako, rekao je tada. A sad - zbogom!... i neka je svima sve oproteno... Okrenuvi lea prozoru, ree: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodluno skau u vodu, i une naglo pustivi noge da mu se odskliznu po nalatenom, glatkom parketu... Bum! odjekne po cijeloj kui. On se odjednom nae sjedei na podu, rairenih nogu meu Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit um u uima i neki udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenaen, zblenut, s crvenom vrpcom oko vrata kao prestraeni psi stoje s prozora pao na ulicu. Prije nego je uspio da se snae (a to mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i u sobu uleti geometar trljajui oi, budei se teko pred tim prizorom na podu. Malo zatim dotri i ona, Ana, bosonoga, u kunoj haljini, koju je na brzinu navukla, pa joj je raskopana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha. - Toni, zaboga! - klikne ona, a od straha i ne vidi daje on sasvim gol. Geometar je ostao kod vrata i polako shvaao: vidi komad vrpce na prozoru, a ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu grimasa gadljivoga saaljenja. - Toni, to ti je? - dre Ana nad njim i nita ne shvaa; jo nikako ne primjeuje da je gol. A on osjea svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme navlaiti pisma na sebe, kao lie, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju zemaljskome, kad mu se oi otvorie, to veli Mojsije, i vidje da je gol. Ona tek tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti as osjeti svoja gola prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oi. A on, on se zagleda u njene bose noice, koje su gazile po pismima to su ih pisale one gore ruice...

25

i smijeio se prazno i beznadno, kao ovjek-oajnik to sjedi na dnu vlastitog ivota i nita vie ne oekuje. Shvatio je geometar i taj pogled na Anine noice (proitao je odozgo poetak jednog pisma Jedini, jedini moj Toni) i taj jadni smijeak ovog golog nesretnika, pa mu prie bez rijei, skine mu smijenu omu s vrata, podigne ga na ruke kao dijete i ponese u krevet. On se preputao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vjeala, i aputao je povjerljivo geometru: Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da u se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama naalio? He?

ANEO- Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? - ree snaan momak rumena, bubuljiava lica, a kose kovrave kao u ovna, ulazei u bolesnikovu sobu. Majstor napravi nestrpljivi trzaj glavom i stisne oi kao da ispija neto gorko. -Bolje mi je, bolje... - promrmlja s gaenjem ve poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvjebao svoje sauee. -Nego, doao sam po kljue od radionice - govorio je vrtei kapu u rukama od neprilike. - Pa bih ja, ovaj, na posao... - nadovee nakon trenutka utnje, koju je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, toboe, s tim krevetom neto nije u redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika. Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti. Kakva odvratna slinost! Majstor je s uasom motrio mladog pomonika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovno se uzeo baviti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokruuje, pa onda uzdu i poprijeko, u kri. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi duinu i irinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija avle oima. Majstor protrne. Zatee svoje bijele ruke prekriene na prsima iznad pokrivaa i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaene. Ali i tu su kod glave leale mrtve, nemone. Sve je slika smrti pod ovim

27

podmuklim pogledom to kroji sanduk i kopa grob. Iz oiju mu curi nestrpljivost kao otrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je ekanje. On je ve davno u ovoj kui skrojio svoje nade i sad samo eka i gubi strpljenje. Kad e to ve jednom? Dolazi svako jutro po kljueve, to vise tamo vani, na hodniku, iza kunih vrata, ali prije se uulja u sobu, ponizno, neujno, kao duh, i pita zabrinuto: Je li vam bolje? Majstor je ve vie puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sumnjiavu, potitenu misao, razoriti tunu poeziju svoje naputenosti, suvinosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvui barem naas tu svoju nesretnu jednu nogu iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale leanja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmono, i stri nad njegovom nemoi. Ali htio bi se usprotiviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar osamdeset u papuama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima. Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravnosti s ljudima. Klipan jo uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i eka. to eka? Klju je za vratima. A moda u njega ima i iskrene suuti, one jednostavne, privrene, pasje suuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivou postaje sumnjivom? Kako se sve to izmijealo od ovog prokletog gledanja odozdo! - Pa zna gdje su kljuevi, Lojz! Osjeti otrinu u svom glasu, pa dolije blae: - Zar ne vise tamo iza vrata? - A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kaem, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala budi Bogu i srcu Isusovu, kaete bolje, pa ako Bog da i njegova sveta mati, vi ete jo i onog anela to pie u knjigu zavriti. Ja ga neu dirati dok vi ne ozdravite... - Ne, i ne smije ga dirati! to se to dogodilo? Nije znao.

Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urlik. Sav se isprijeio u obranu, kao da mu je zasjao no nad glavom, obje ruke je ispruio moleivo, zdvojno preklinjui. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videi majstorove ispruene, mrave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slinei ih i zalijevajui suzama beskrajne odanosti. Majstor povue ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga po njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. elja za istoom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti, rasplakanog anelia na grobu. Takve je anelie klesao majstor prije desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave malog egrta Lojzeka, kad su takvi anelii bili u modi, pa su ih imuni graani naruivali da im plau ili makar zalijevaju cvijee po grobovima. No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog, bijelog anela od mramora. Stranog anela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj as sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila jo sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se ini kao da je jo sav u zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploe crnoga granita. Ogromnim gujim perom upisuje aneo u svoju kamenu knjigu urednim, tajnikim rukopisom Albert Knez - klesarski majstor. U pedantnom pokretu ruke, u paljivo svinutim leima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamiljenoj grimasi, uklesati tvrdu, muku tugu, ostalo je zagonetno, neitljivo. Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokuiv. Taj nehotini, neitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim majim oima to hitro obigravaju i

29

dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamenje, i dobro izvjebane grimase njegove odanosti spojile su se na anelovu licu u neku udnu mjeavinu gluposti i triumfa. Eto, to je ovo lice! to vie gleda svoj zagonetni model (koji je mrcao usred sobe i brisao nos i oi masnom suknenom kapom), sve vie nalazi tu podmuklu slinost izmeu ovog neobjanjivog klipana i svoga anela. Lojz u anelovu licu! Odatle je sve i poelo. Ve mjesecima lei s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu ape u uho: He, aneo Lojz, ha, ha, aneo Lojzek! Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne aneo! Lojzekovo se lice smijei od zadovoljstva! Nepodnosiva misao, misao-sotona, muitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum to se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noi... Majstor se preznojio od muke i potraio mogunost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom kapom... -No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, nedovrena... -Ali ne, majstore, ne! - vikne Lojz nekim glasom kao da ponovno kani plakati. -Samo e uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije nastavi majstor sveanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku. Da, ispod imena jo samo klesarski majstor, i nita vie. Nikakvih datuma, razumije? -Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... - i udno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio. -Pa to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno - ree majstor s veselom rezignacijom, ak kao i da zadirkuje mladievu stidljivost. Zatim doda s mranom ozbiljnou, zajedljivo: Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju... Mladi grune u pla. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareim glasom. Majstoru krv ivne u ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, ivi. Mislio je da e se onesvijestiti.

- Ne, Lojz, ne plai. Htio sam samo rei da e ti to bolje uiniti nego tko drugi... Raspiruje mladiev pla, rasplamsava ga kao poar na kome se grije. - Ti e to uiniti s vie zanata, hou rei, i ljubavi... Lojz zaglavinja kao da e se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnoja majstorova kreveta i zarije glavu u pokriva. Sav se tresao u grevitom, gorkom plau, te se inilo kao da se nikada vie on ne moe umiriti. Da e tako ostati plaui i plakati do smrti. Curi taj pla i ubori veselo kao kia u ljebovima. Goni smee svih ovih dana i noi, svih nemira i sumnja, isti, ispire. ist pla iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samou, golu, oajnu pusto, po kojoj plaze debele i hladne zmije to truju ovaj jadni ostatak ivota na bolesnikom krevetu. Majstor je ponovno stekao svoju vanu nadmonost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo eki i dlijeto u ruke i klee iz neke tupe i nijeme tvari ovaj aneoski isti, bijeli pla nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo bie kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska dua u kamenu, i sad se dua skrueno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti. Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez meu klesarskim obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboenje jednog srca, to je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najveim i konanim djelom. - Idi, dragi Lojz, idi. Moda u ja jo i ozdraviti, a ti me ve oplakuje... On ga je oinski otputao sa zahvalnou i dobrodunom ironijom. -A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca. - Teko je to, majstore!

31

-Znam, Lojz, znam da ti je teko. Sve je palo na tebe. Hou rei,radionica, poslovi... -Ah, ne mislim ja to - odmahne Lojz gotovo uvrijeeno. - Nego vi, tako, u... bolesti... Teko je to. -A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepe stvari. Mlad si... Ima li curu? Lojz pocrveni i obori oi kao djevica. Nije oekivao takvu alu; on je pokorno trpio.

-Ozbiljno, ne alim se. - Majstor je pronaao igru i stao je vui zauzicu. - Cura goni sve brige, mani; gdje god je ubode, prsne smijeh... -Eh, majstore, grijeh je to to govorite - mrmlja Lojz u pod, ne podiui glave. - Nije to za mene...

-Ne? A to si ti? Svetac? -Nisam svetac. Nego...- Nego, to? Muenik? Kaem ja tebi, Lojz, nai curu. Postat e smijean, momci e te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja u ve sam ozdraviti... ako budem mogao. Lojz se nasmijei, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo. - Dat e Bog, dat e Bog, majstore! -Eto, i Bog e dati, to ti kae, pa emo on i ja zajedniki ve neto uiniti. -Hoe Bog, hoe! - klikne Lojz oduevljeno kao da ga ve vidi na djelu pa navija za uspjeh. - Molim ga ja jutrom i veerom, inim devetnice, smilovat e se, veliko je njegovo milosre! I moje strpljenje, pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobonjaku frazeologiju; podsjeala ga je na opijela i druge tune obrede. - Eto, sve e jo biti dobro... Htio je rastjerati crnomisniku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima. -Sve e opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjea li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.

jo i pokojna stara gazdarica bila iva, Bog joj dao dui lako - prevrne Lojz oima za staru gazdaricu. - Ih, to sam volio onoga pastira. Tako prole noi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kleete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne. Opet udarite, opet izmie. ekaj, nesretnie, velite mu vi, vidi kako si ruan, a ja te hou uiniti lijepim! Pusti me, vie on, dosta si me ve izmuio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoe na meni pare zaraditi (sluam ja tako sve u snu), daj mi moj dio i ja idem! Gle, bezobraznika, veli pokojna gazdarica koja se nekako tu nala. ekaj, Alberte, veli, ja u ga drati, a ti udri. I doista, udarite vi, no on se trne, a dlijeto odleti u stranu i - tup! gazdarici u elo. Zabije joj se do polovice... Ali neu, majstore, neu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, straan san, kad se samo sjetim... - Ne, nije mi nita, samo priaj. to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivaem.

-Pa mislim ja, majstore. Onda je

-Pa veli pastir: Ne trebam ja ljepote... -To si ve rekao. -E, a dalje i nema nita, probudio sam se...Lojz ispusti silnu koliinu zraka iz plua, kao da je izronio iz vode! - Ne, nije istina! Jo si sanjao, ne lai! - Ne... Nije da laem... - uzme Lojz okoliati - nego je neprilino da se kae... - A zato? Pa to je san, nisi ti kriv. - Znam da nisam, san je. Ali kae se: to trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pijanstvo, ovjek ne zna to radi, pa se moe pomisliti... svata. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja elim sve poteno i po pravu, kako Bog zapovijeda i kako sram ljudski nalae. A vi ste tada zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, inae potpuno zdrav. A to ima tomu? Ni sedam godina. Eto, to je ovjek.

33

Eto, to je ovjek, doista, aka nitavila. Majstor protrne. Ugleda svoj raskono sagraen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanela kako upisuje njegovo ime u svoj strani folijant. Pie Lojz, i avolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda ve bila bolesna, porunjela, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli (ah, to je ovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti as i stidio. Savjest ga je muila zbog tih misli, ali muila ga je i misao na Fridu, lijepu, plavu... Dola je Frida da narui spomenik za pokojnog mua, koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti s podiuma, a ve je bio mrtav. Frida je traila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), neto originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naruivala. On joj je odmah predloio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio krasan, sunan, a njen pla je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tuna pod suncem. Bio je inspiriran. Tjeio ju je, milovao oima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave rijei... ni sam nije znao odakle mu one. Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mate. Traio joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih muterija, kao to se izmiljaju novi modeli enskih eira. Isklesao je itave legije kamenih likova: simbolinih mementa, tunih vila, ucviljenih ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca to kroe svome grobu a sijeda im se brada vue po zemlji, mnotvo genija, anela, anelia, brkatih bista trgovaca, kuevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba to stoje tamo prijeko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i ekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koranice pa da povorka krene na svoj groteskni mar kroz vjenost. Ali glazbe nema, tiina, svi su zaboravili na njih. uti oko

njih uvelo, suho cvijee, i to je sve. I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuu alost smatrao je privatnom stvari muterije i nije osjeao potrebu da ga se ona tie. Ali Fridinu alost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtniku ravnodunost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik. Tako je poelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) to se posao otee, to se tu prave neki kerefeki, a zato? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A to joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmiljati, onoj muzikantskoj milostivi? Muu joj nee ni nos uvenuti u grobu, a ve e poi s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila njuku namazati! Koliko samo toga rua poderu, prasice bezobrazne! Magda je bila sumnjiava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ene tono je nasluivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridruila i krtost, strah da se tu moda ne gubi neto na poslu, pa je udarila nemilo, ali udarce nije upravljala izravno muu (njega je oboavala), nego nekako u stranu, Lojzeku, lijenini bojoj, pospanoj. Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uitelj sa sela kao sasvim malog kudravog djeaka da kod majstora izui zanat. Uitelj je vie puta naglasio daje on prvi otkrio kod maloga talent, jo u koli... Htio je da se upamti injenica i da sebi osigura tu prednost za budunost. Jer mali je, po njegovu miljenju, a i gospodin upnik se s tim slae, mali je jedan pravi budui Metrovi. A sirota, sam na svijetu... Majstor je zavolio djeaka, a budui da nisu imali djece, htio ga je ak i posiniti. Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je. Eto ti ga, sad vidi, govorila je pokojna Magda u vrijeme pastira, kad je Lojzu ve bilo osamnaest godina. Sad vidi lopova podmuklog. Meni moe svaki as srce stati, i gotovo. Ali, pazi,

35

Alberte, to ti kaem: taj e te lopov spremiti u grob. Grob od granita, velianstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Magdi je jedne noi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj e te lopov... Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboistu na grob, a zatim se vjenali. Sve poteno i po pravu, kako Bog zapovijeda i sram ljudski nalae. Eto, to je ovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta otra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inae sasvim zdrav. A to ima tomu? - ni sedam godina. Eto, to je ovjek. Daj mi moj dio i ja idem! Idi sada, Lojz, idi - a glas je majstorov bio gorak od sjeanja. Lojz je cijelo vrijeme odgonetao utnju, vrebao je pasjom pozornou na majstorove misli, htio se orijentirati. - Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, ovjek brblja i ne mislei... A vjerujte mi da sam sanjao... Boe, ako nisam... - metnuo je ak i ruku na prsa. Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune. Lojz prieka. - Nita, utnja. Spusti ruku u oajanju i uzdahne kao izgubljen ovjek. - Boe, ako nisi...? - Ali ree naglas s nestrpljenjem: Vjerujem ti, vjerujem. Idi i poalji mi gazdaricu. Lojz izae snudeno, kao da su mu uskratili zaslueno priznanje. ak proape Oprostite zatvarajui za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao oprostite, neu vam vie smetati! Hvala Bogu! Majstor zaklopi oi i stane prebirati po Lojzovoj prei (sve je isprepleo i zamutio), a Frida ue spremno, na znak, kao glumica to iza kulisa eka svoj ulaz na pozornicu.

Slaba glumica s udeenom zabrinutou na licu. ovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, umjesto zabrinutosti proitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje. Majstor je znao itati Fridino lice, zato odmah ponovno zaklopi oi. - Boli te, Alberte? Glas joj je bio svje i ravnoduan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru. On joj ne odgovori; uini samo nervozan trzaj oima. Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnoutim, dugim valovima od ela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao daje udarila u barae eljeva i naglo se ruila nizbrdo u zlatnim slapovima, prtei uokolo finu, iskriavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskonom izlogu. On osjeti stranu, bijesnu elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, to se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke... Isprui ruku i lako, drhtavo prijee dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekadanjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela to se makasto mazi u prostoru kao da se izlae neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispruena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj. - Frida - ree gotovo bez glasa; stid mu je zapuio glas. - Molim, Alberte? - odazove se ona gledajui kroz prozor. - Reci mi neto... - Molim? - okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine. On je utio gledajui nepomino u plafon.

37

Uplai je ta utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe. - to da ti kaem, Alberte? -Nita - apne on, potpuno odsutan mislima. - Molim te, donesi mi tople vode. I sapuna... -Tople vode? - Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako utljiv, tajanstven i udan. - to e ti topla voda? - Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio. - Htio bih oprati ruke... -to tebi ne pada na pamet! Sad hoe ruke prati! Ne znam zbog ega? -Zbog istoe! - Postao je zajedljiv, ak se i nasmijeio ironino, kao ovjek koji zna to govori. - No, ako ti je teko, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, elio... Ona uzdahne kao rtva besmislenog bolesnikog hira i izae pokorivi se samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja. On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti, vratiti Fridi dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi, kojom se htio osloboditi teine, nae opet nju, mladu, lijepu - i pokornu... Osjeao je tu njenu pokornost kao nain predbacivanja, u nju se ona sklonila da saeka kraj... Bilo mu je sada tee. Frida se vrati s umivaonikom iz kojega se puila vrua voda; po sobi se rairi ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svjei, bijeli runik. Donijela je i sapun. Sve kako je elio. Umivaonik je poloila na stolicu do kreveta, runik prebacila preko naslona, i sapun je postavila spretno, s desne strane, nadohvat ruke... sve s pomnom tonou savjesne bolniarke, koja potuje propise ophoenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovno se zagledala kroz prozor. S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorita. ulo se

klesanje, grubo, silovito kidanje kamena, te se inilo da kamen jei pod bezobzirnim, tekim udarcima. Tupo, zidarski jednolino, kao da tee kamen za gradnju, bez osjeanja, divljaki. Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio miice, izlae snagu. Udara da se uje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdrava ovu kuu, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemona udovica... -A zato, Alberte, sad ne pere ruke? - javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajui kroz prozor. -Kasnije u, kasnije... - Postao je razdraljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po uima, a morao ih je sluati. -Kasnije e se voda ohladiti. - U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdba. No nije se maknula od prozora. -Nee se ohladiti, vrua je... no to onaj blesan dolje tako lupa? uzvikne odjednom ne mogavi vie izdrati Lojzovih udaraca. Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironino: gle i to jo? - to bi lupao! Radi! - ree zatim naglas i ponovno se okrene prozoru. - Kad radi, mora lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao kad si klesao? Ovo je bio nov ton, do sada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaa i taj hir pranja ruku, pa ak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta to se lupa... A to, zar ne treba vie ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao, baviti se samo njime? Ne, nije shvatila to je htio rei... - Htio sam rei, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrauje kamen... nema on srca za materijal. - Ima snage, klipan... - otme se Fridi. No klipan joj je ispao nekako draesno mio, pa zato odmah doda: Seljaina! Mogao si mu rei. Majstor ne odgovori.

39

Lojzovi udarci odjekuju u dvoritu snano i bezobzirno, kao da rue svijet. A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi to divlja meu krhkim stvarima. Ima snage, klipan... Nije mogao vie sluati te udarce. Navue pokriva preko glave da ih ne uje... Frida se odmakne od prozora. Opazivi da se pokrio preko glave, tuno se nasmijei i uzdahne kao muenica. - Oh, Boe! No dobro, rei u mu da prestane - i uputi se urno vratima. - Ne, Frida, ostani! - povie u panici, otkrivi glavu. Ona je izala. Snano je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji as zaustavila da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvoritu. Mir. Mir nalik na nonu tiinu, kad u nesanici lei u mraku, u kome svaki um, svaki zagonetni noni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moi, straan svijet, u kome se ona kree, u kome ona ivi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno. U takvom lanom, podmuklom miru tee njegov jadni, bolesni ivot. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se prua sva mogua udobnost kako bi ivjela s njim tu u krevetu. U poetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je traio nju, njenu ljepotu, upornou oajnika to trai pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilosti. Odbio je samilost, traio ljubav. No to se vie opirao i bunio, samilost je bivala sve jaa: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemone i podvrgavaju ih svom shvaanju ljubavi. I on se pokorio. Uao je u tajanstveni, udni krug zbivanja oko bolesnikog kreveta, bolesnike sobe, oko kue u kojoj lei teki, neizljeivi bolesnik. A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve ui, sve bezobzirniji.

Ono revno bdjenje nad njim, ona pobona panja, to se bila iroko rasprostrla oko njega, kao granica nekog nepovredivog carstva, poela je poputati po rubovima; u nju su prodirale snage ivota, koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu. U rani je leao on kao krivac i uzronik sve te pometnje, tog odricanja, te ve gotovo glasne i razdraene portvovnosti. Htio se osloboditi osjeanja krivnje, osloboditi se sumnje da on moda vrijea i mui Fridinu portvovnost?... Htio je utvrditi mogunost jedne lai i umrijeti sa sigurnou u asu najveeg ogorenja... Tada bi ak prihvatio i smrt kao dobitak i konano osloboenje. Pokuao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe, nigdje joj vie nije mogao otkriti toka. Nigdje one prave, iznenadne pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli. A ipak, sve je to moralo imati poetka! No gdje je, gdje je taj poetak? Gdje je taj pogled, taj smijeak, to aputanje i ukanje u mraku, to skrovito nono uljanje oko njega?... A ipak - jednom je poelo! Jednog jutra ili jedne veeri, kao slutnja, kao osjeanje samoe i naputenosti... Nejasno, udno, javilo se moda kao elja za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoi samoe?... A Fride nije bilo... Tada je moda mislio na Lojza... Lojza - anela, isto, bijelo, bespolno, mramorno bie s golubinjim krilima? elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol! Gdje su se srele te dvije elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje? Jo jedno zvonce, s groblja; ovo je danas valjda posljednje, pada sumrak. A onaj kome zvoni ve je u kutiji kao lutka, kao da ga alju na dar nekom luaku to pravi kolekcije tih stranih igraaka. No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim mislima. Majstor se ne usuuje mislima zakoraiti u

41

no. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehnikim pitanjima leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim svijetom, punim tekoa i problema. Oznojio se. Sve je oko njega mokro, ljepljivo i odvratno. Znojne, zguvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vlana guva platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. Nonim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlai se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore, gdje se moe okrenuti i susresti tanku struju hladnoe. Nogama trai izlaz iz ovog kaotinog i prljavog nereda. On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao svjee izbrijano lice. Krevet je zdravih kao bijela jahta to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajui za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se proteu, dobro jutro, govore zijevajui. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noi kao izletnici, pjevajui; zatim marljivo vau svoj doruak kao da ue pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakani, kao istovarene lae. Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrat, svoje ribice u akvariju i ptiice u kavezu. Oni osjeaju savrenu ravnoteu ivota i smrti: troe ivot dok ne prevagne teki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez isklee dirljivu igraku: ljupkog anelia Lojzeka to plae na grobu... ili zalijeva cvijee. Jedni vie vole da im plae, a drugi da zalijeva cvijee... Ali ljupki aneli je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on eka svoj as... Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teke, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i padaju teko, pljosnato na plonik. Bolesniku ne govore o protjecanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvui s tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoe jastuka na

jednake obroke. Svakih etvrt sata uzima uski napitak svjeine i pije ga licem udno, pohlepno. Istraio je cijeli krevet pomnom marljivou doivotnog zatoenika na otoku. No nigdje vie hlada, nigdje kapi svjeine sve je potroeno. Sve je zahvatio vrui dah groznice i smotao vrtlog besane noi. Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i krto troiti njegovu svjeinu kao vodu u pustinji. A pustinja je velika, beskrajna kao no. Miu se ruke po noi kao gubavci. Plaze, gmiu ruke, trae izlaz iz noi, iz boli, iz svega ovoga to se stislo i zguvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti no od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje. Idu ruke do ruba kreveta, eznu za svanuem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i miem to bjei u rupu... O, ljudi lopovi, ljudi mievi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji! Zapomae majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjeaju jezu od nitavila oko sebe. Eto, nita, kau ruke, nema dodira. Osjeaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke ive u noi i tjeskobno osjeaju svoju nemo. Ruke ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod kupolama i arkadama, u udnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim tunim gestama, kao da mole malo suuti, malo jeze, dvije estite suze u indiferentnim oima... Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju matu; ondje jednako sjedi aneo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, eka samo mig da otpone posao...

43

Ali knjiga je jo neispisana, ista, s hrptom meu anelovim koljenima, a listovi joj nevino vise sjedne i s druge strane u najprirodnijim valovima leprava papira... Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i svia mu se. Radost ga obuzima, uiva u ostvarenju. To nije mali Lojzek to budalasto plae, to je veliki, strani, fatalni Aneo koji, kad zamahne krilima, upa ivote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja to su zinula pred umjetnikim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umijea meu gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislukuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti doprla do njega, u ovaj zabaeni, zguvani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmijei mu se neto lijepo i slavno, beskonano. Noge su same ule u papue i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak slua, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, vrsto, solidno i taj prostor uokolo, usluan, podreen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim meu patuljastim, etverononim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se uri kao nasmrt ednu ovjeku koji je zauo uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru... U predsoblju je visila njegova stara bunda i klju od radionice. Na dvoritu je mlaka proljetna no i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se vrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo Alahovo. Dvorite je tiho poivalite neroenih oblika; lee posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroene zvijeri. Prolazi majstor izmeu jo neroenih lica, neosloboenih pokreta kao silni Stvaralac to prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno lei mrak i tamne mase neroenih svjetova, a on

stupa vijugavom mlijenom stazom, posutom bijelom kamenom prainom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama. U dnu Kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorita malo avolsko svjetlo titra na prozoriu upe! Plaljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini. Gle, tu se ivi!... To govori svjetlo u upi u dnu mraka, a majstora ponese no prema iku iza onog prozoria gdje svrava njegova agonija. Smrt oivi u njemu i povede ga ledenom rukom prema tako dugo uenoj izvjesnosti ... I sagne mu glavu do niskog prozoria da zaviri unutra, da se najede ogorenja... Pred blijedim, pobono uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zatitnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposnikom svjetlu mladi se svetac biuje, a mrtvaka mu se lubanja smije iz razvaljenih eljusti, iz iskopanih oiju, iz odvaljena nosa; ona se za ivota naderala grijeha i ruga se svecu. A dolje, ispod te tune slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom polusvjetlu titravog ika vide se na bijelom uzglavlju dvije glave, enjivo sljubljene u snu. Ni bijesa, ni mrnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. ak neka jadna samilost ovlai mu oi. Zbog te upe, tog leaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tune ljubavi na onom bijelom jastuku to je Frida briljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni aneo kandilom osvjetljava sveevo bievanje, a sam grli ivot i roni u slatki ljubavni san. U san siromaan; Bogu Boje, svecu sveevo, a sebi uzima... to mu se daje Jadna Frida! Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroenih svjetova! Svega je nestalo! Tek mrano dvorite s tekim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih ploa. A tu je radionica, odmah desno, s malim vratacima u velikim dvokrilnim vratima.

45

Klju je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove traei elektrini prekida. Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Aneo, kao da ga ve odavno eka tako razvij orenih krila da ga primi u zagrljaj... Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikoduno rairenim krilima i pokua potraiti, razumno i trijezno, ono drugo, ono veliko nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strano, za pokoljenja... A Lojz, bijedni aneo u upi, gle ve je napisao u knjigu ALBERT KNEZ klesarski majstor-umjetnik ROEN (s datumom) - UMRO (bez datuma) krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u njima upisao stranu bol posljednjeg oprotaja. Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno - Lojz! Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom. Jadan Lojz! Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru: 21. lipnja - sv. Alojzije Gonzaga Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - uklee taj datum u anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca ekia zavlada mir nad onima u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i preda se svom anelu.

RUKEGledao sam ih pred sobom prebaene na lea, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naruju desne, spretnije, snanije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i starije kad ne bih znao da su zajedno roene od iste majke (dakako, i od istog oca), tovie, da su zajedno i zaete, da su nastale iz zajednike elje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha. Nastale su iz elje, iz gra, iz udnog trabunjanja u noi, u pomraenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je paljivo i brino, kao to kuja nosi tene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakue palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevui do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima mar, pjeva.

-to to radi? - pita je Desna. -to bih radila? Pjevam - veli Lijeva. -Pjeva? to pjeva? -Pjevam do-re-mi-fa i Marirala, marirala... -Marirala, marirala? Glupost! - veli joj Desna

s pounim

podsmijehom. - Kao da si vojnik? -A kao da samo vojnici pjevaju Marirala, marirala..., to pjevaju i djeca. - Kao da si ti dijete? - Nisam ni vojnik ni dijete, ali zato bi bilo glupo pjevati? - veli Lijeva ve srdito. - A ba u pjevati! Ja sam mala, ali znam

47

sitna slova da itam, znam i pisat slova sva, koji ui, onaj zna.

-Pa

ti ne zna pisati! Smijeno je to se tako mazi - veli joj Desna ozbiljno. -A to da radim? Da utim i raunam na prste kao lihvar? -Hoe moda rei da sam ja lihvar? -Ti ne rauna na prste. -Nego to ja radim? -Ti radi, ini i djeluje, kako je ve rekla jedna nepismena luda prije mene. -Odakle ti zna da je to rekla jedna luda? Pa ti ne zna itati? -Ne zna ni ti itati. -Ja znam pisati. -Ali, itati ne zna! -Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna. Ti zna samo drati knjigu dok ja listam. On ita, ja listam, a ti, kao stalak dri. To je sve to ti zna. Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaje samo po teini, a nema pojma to je u njima. -Znam i ja listati! A daje On ljevak, znala bih i pisati! -Pisati? Da, samo kako? -Kao i ti. A moda i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i bolje od tebe! -Ti bi znala prstima pokretati marionete? -Znala bih. -I slikati bi znala? -Znala bih i slikati. -I naslikati tri zeca na noktu moga malog prsta? -I tri zeca na noktu tvog malog prsta. I jo k tome dva pileta! Uostalom, zato na tvom noktu? Naslikala bih na svom

-Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne moe. -A ja bih mogla! -Znai da bi ti sebi i nokte rezala? -Naravno. A zar ih tebi ne reem? -Da, meni. Ali sebi to nitko ne moe. -Opet nitko ne moe. Ja bih mogla! -Samo se hvali, a ne bi znala ni buhu uloviti. -Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila! -A da li bi znala ivati? -Znala bih i ivati.- Jest, a udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja uiniti. -Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila. -I vezivala kravatu? -I kravatu vezivala. -I stavljala kapljice u oko? -I stavljala kapljice. -I brijala mu bradu? -I bradu brijala. -Ali On se ne bi dao tebi brijati. -Zato ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe. -Ti bi mu prerezala grkljan. - Ja nisam ubojica! To bi ti uinila. Uostalom, jednom si ve i pokuala to uiniti. Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te rijei, kao da joj je u ilama prostrujilo sjeanje. - Ja sam mislila da On to ozbiljno hoe - ree zatim ponizno i s osjeanjem krivnje. - Htjela sam ga samo posluati... - Posluati? On ti nije zapovjedio da ga ubije. -Njegova je elja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno

49

eli. -A-ha, htjela bi moda rei daje On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao da on to eli?

-Ja sam mislila

da eli... Bilo mu je teko. Cijelu no nije oka sklopio. Brisala sam mu oznojeno elo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oprotajno pismo. Stenjao je, uzdisao, grizao jastuk... aptao je: Treba uiniti kraj! Ne mogu vie! Sam me odveo do britve. -A ti si to odmah shvatila kao Njegovu elju da meni preree ile? -Nemoj me muiti. to sam ja mogla kad je on sam govorio... -to je govorio? Da ne moe vie, da treba uiniti kraj... Ali to su rijei! Rijei ne dolaze iz elje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti kojeta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti lista. Jezik izbaci u svijet svoje rijei (uostalom, uvijek iste i davno poznate rijei) i rasplinu se kao dim. Nita se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, pui i spava, i opet govori rijei i opet se nita nije dogodilo. Svijet eli govoriti, ali svoje elje ne iskazuje rijeima; to vie, rijeima ih sakriva i zaklanja. Rijei su maska. On ne eli ono to govori. -A kako moemo znati to On eli ako ne po rijeima? -Najmanje po rijeima. On je govorio da treba uiniti kraj ali to nije elio. Ja sam to znala. -Odakle tebi to znanje? i otuda to sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. to mi je rije tua kao svjetlo uhu i zvuk oku, to ne razlikujem rijei od rijei, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem. Ja ne znam ii za rijeima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po krunicama i elipsama, po parabolama i

-Moda

spiralama rijei, ne znam uvijati, zavijati, odvijati, postavljati i razrjeavati, ljuljati se na ljuljaljci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapati prijateljski po ramenu, diplomatski stiskati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Buffon. Ja sam Moliere. -Moliere? I to jo? -I figa u depu. Ili van depa, kako hoe. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituira u kojekakvim rukovanjima, ja drim tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodi konverzacije, ti nastupa, ti iri horizonte, ti gradi svjetove; ti si neimar, genije. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umjenost. Njegov Smisao. Jednom rijei: ti si Ruka! -A ti to si? -Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo, pseudopodij i slino. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja jo umijem hodati. Nou sanjam o tranju, o veranju po stablima, o skokovima preko ponora, i tada osjeam otpornost tvari i snagu u noktima. Za mene su stvari sirove kao ilovaa, tvrde, vrue, mokre kao kamen, vatra i voda, a za tebe su peena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H 20. Zato ja poznajem Njegovu elju za vodom kad je edan, elju za veseljem kad je tuan. Njegovu enju za ivotom kad govori da treba uiniti kraj. -Da. Ali kad je edan, ja mu pruam vodu. -Ti? Ne, ti samo otvara pipac i pokree polugu na pumpi, a On

51

iz moga dlana pije. Po meni se prelijeva voda, ja osjeam njenu svjeinu, njenu mokrinu, njeno klokotanje u Njegovom grlu i zatim ono blaenstvo u Njemu od gaenja ei. Veli da mu prua vodu kad je edan? Ne, ti mu prua au. Ti si i ei dala formu, i za pijenje si pronala stil. Ti si se postavila izmeu Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor, kao Metar ceremonijala, ili jednostavno reeno, kao filtar. Sve to k Njemu dolazi mora se izmeu tvojih prstiju procijediti, sve ti mora taknuti, ispitati, sve mora obraditi i isfrizirati po svom ukusu, bez obzira na to da li se to Njemu svia ili ne. Na sve mora utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ogranienosti. -Ne eli valjda da On brsti lie i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi... -Da. Zato si je ti - pobijedila. Izravnala si bregove i ukrotila vode. Zarobila si munje i sada dri u svojoj aci strahovite snage kojima bi, kau, mogla u jednom jedinom asu unititi svijet. Zemlja lei na tvom dlanu k