2

MAHBOD SERAJI

KROVOVI

TEHERANA

Prevela s engleskoga Zrinka Pavlić

MIN@

3

REKLI SU:

Očaravajuće... Vještim ispreplitanjem politike i romantike Seraji nasupoznaje s nemirnom poviješću Irana...« San Francisco Chronicle

»Krovovi Teherana - živopisna priča o hrabrosti, žrtvi, ljubavi iprijateljstvu roman je koji u slikovitim detaljima opisuje svezanimljivosti iranskoga svijeta, opisujući običaje i život u zemlji napragu revolucije.« Gail Tsukiyama, autorica djela The Street of aThousand Blossoms i The Samurai's Garden

»Roman Krovovi Teherana vrvi opisima kulture i običaja stare Perzije,ali i političkih okrutnosti u vremenu o kojemugovori. Serajijevi likovi u tom kontekstu proživljavaju tipičnatinejdžerska previranja i slatke brige, ali zbog nasilja koje prethodiiranskoj revoluciji zauvijek gube dječju nedužnost.« MilwaukeeJournal Sentinel

»Nezaboravan prvijenac Mahboda Serajija s duhovitošću i ljudskomtoplinom pripovijeda o tajnoj romansi u teškim vremenima pred sampad iranskoga šaha... a pokazuje da mladenačka ljubav i nada možeprocvasti čak i pod najžešćom represijom.« Sandra Dallas, autoricadjela Tallgrass

»U Krovovima Teherana autor u napetoj priči o gubitku nedužnostiotkriva lice Irana koje rijetko koji zapadnjak poznaje. Riječ je o vrloambicioznom, originalnom, duhovitom i vrijednom prvijencu.« JohnShors, autor djela Beneath a Marble Sky i Dragon House

»Krovovi Teherana probudili su u meni, kroz suze i smijeh, brojneuspomene na zvjezdane noći provedene na krovu, na davno izgubljeneljubavi te na silovit bijes zbog nepravde i besmislenog rasipništvaPahlavijeva režima.« Nahid Mozaffari, urednica antologije StrangeTimes, My Dear: The Pen Anthology of Contemporary IranianLiterature

4

Zima 1974.

Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, TeheranDo ušiju mi dopire nečiji glas, a stihovi koje pjeva poput vode mizapljuskuju rubove svijesti.Da mi je knjiga, ja bih je čitao, Da mi je pjesma, ja bih je pjevao!Osvrćem se sve dok nekoliko metara dalje od sebe ne spazim starcakoji jednoličnim glasom ponavlja šuplje tonove. Okružje mi jenepoznato i sve mi je čudno: plavi ogrtač u koji sam umotan,invalidska kolica u kojima sjedim, čak i sunce koje prodire krozrebrenice.Da plesati znam, ja bih plesao,Da stihove znam, ja bih ih pjevao,Da život imam, ja bih ga žrtvovao,Da slobodu poznajem, ja bih je zgrabio.Po dvorištu se motaju muškarci različita stasa i dobi, svi u plavimogrtačima. Zbog nečega su mi neobični. Svi djeluju izgubljeno.Iznenada mi iz prsa prema grlu poleti nezaustavljiva bujica osjećaja.Sitna bolničarka toploga, okruglog lica nalik jabuci žurno mi prilazi,postavlja ruke na ramena i viče:»Pomozite mi, pomozite!«. Trkom se približava muškarac u bijelojodori i nastoji me zadržati u stolcu.»Sjedi, zlato, sjedi!«, viče Jabukolika, što znači da se vjerojatnopomičem. Snagom misli pokušavam se smiriti na stolcu i zagledavamse u starca na drugom kraju prostorije. On pak zuri u mene igrozničavo mantra:Da mi je konj, ja bih ga jahao,Da mi je konj, ja bih ga jahao,Da mi je konj...Odvode me u sobu s krevetom i Jabukolika mi govori:»Dat ću ti sedativ, pa će ti biti bolje, zlato!«.Osjetim ubod i odjednom mi glava i ruke postaju nepodnošljivo teške,a oči se sklapaju.

5

1. Ljeto 1973. Teheran

Moji prijatelji, obitelj i uličicaLeti je u Teheranu spavanje na krovu uobičajeno. Suha se dnevna žeganakon ponoći povlači, a spavač se budi lica okupana ranojutarnjimsuncem i pluća prepunih svježega zraka. Moja je majka zakletiprotivnik toga i na to me podsjeća svake večeri:»Stotine ljudi godišnje padne s krova!«.Moj najbolji prijatelj Ahmed i ja svako takvo upozorenje pratimo saskrivenim smiješkom i zatim se penjemo uz stube u još jednu noć podzvijezdama. Toliko su nam blizu da ih, čini se, možemo dotaknuti.Uličica pod nama utapa se u kolaž javne rasvjete, sjena i zvukova, apraznim kolnikom bruji automobil, polako i tiho, kao da se trudinikoga ne probuditi. Iz daljine dopire lavež psa lutalice.»Mama te zove«, mrmlja kroz tamu Ahmed i izmiče se ruci koju samkroz smijeh podignuo ne bih li ga, tobože, udario.Kuća nam je najviša u četvrti, pa je krov idealan za promatranjezvijezda. Omiljena nam je razbibriga nadijevati im imena poprijateljima i ljudima koje volimo.»Ima li svatko svoju zvijezdu?« pita me Ahmed.»Samo dobri ljudi.«»A što si bolji, to ti je zvijezda veća, zar ne?«»Veća i sjajnija«, odgovaram, kao i svaki put kad mi postavlja topitanje.»I zvijezda ti pokazuje put kad si u nevolji, je li?«»Tvoja zvijezda i zvijezde ljudi koje voliš.«Ahmed zatvara jedno oko i podignutim palcem prekriva jednu odsjajnijih zvijezda.»Dosta mi je zurenja u tvoje veliko, debelo lice.«»Onda šuti i spavaj«, smijem se, pogledom uranjajući u baršunastuprazninu među igličastim mrljicama svjetlosti. Oči mi lutaju do obzorai dobro mi poznatih vrhunaca planinskoga lanca Alborz na granicipustinje i plavozelenoga Kaspijskog jezera. Misli mi lutaju dokpokušavam odgonetnuti je li tama crna ili toliko tamnoplava danalikuje tinti.»Zašto se ljudi bez imalo ustezanja boje mraka?« pitam se naglas.Ahmed se smijulji. Znam i zašto, zabavlja ga moj raskošan rječnik,iznikao iz brojnih pročitanih knjiga. Jednom nas je moj otac predobiteljskim prijateljima i rođacima upitao što mislimo o životu. Bez

6

oklijevanja sam odgovorio da je život nesustavan niz predivnoskladanih vinjeta, međusobno povezanih strunom lica i vremena. Očevisu prijatelji zapljeskali i bilo mi je neugodno, a Ahmed mi je došapnuoda će me netko uskoro proglasiti najstarijim sedamnaestogodišnjakomna svijetu, pogotovo ako nastavim upotrebljavati izraze poput »bezimalo ustezanja« i »niz predivno skladanih vinjeta«.Upravo smo završili treći razred srednje škole i najesen postajemomaturanti. Kraju se srednjoškolske izobrazbe radujem baš kao i svimoji vršnjaci, ali radost mi muti očev plan da me pošalje u SjedinjeneDržave na studij građevinarstva. Otac mi je nekoć, kao terenski šumar,čuvao nacionalizirane šume od nezakonite sječe drveća, a sada radi uuredu i naređuje čitavoj vojsci šumara.»Iranu su potrebni inženjeri«, podsjeća me kad god mu se pruži prilika.»Na rubu smo prelaska iz tradicionalnoga, poljoprivrednog društva uindustrijsko, pa inženjerska diploma američkog sveučilišta u ovomtrenutku znači fantastičnu budućnost. Osim toga, tu je i čast da te dokraja života zovu: »gospodine inženjeru!«.Volim svojega oca i nikada mu ne bih protuslovio, ali mrzimmatematiku, uopće ne želim studirati građevinarstvo i nimalo mi se nebi sviđalo da me zovu: »gospodine inženjeru«. Sanjarim o studijuknjiževnosti, proučavanju antičke filozofije, evolucije, marksizma,psihoanalize, irfana i Bude. Sviđa mi se i pomisao na filmskuakademiju nakon završetka koje bih, kao scenarist ili redatelj, mogaosvijetu poručiti nešto važno.Živim s roditeljima u građanskoj četvrti, stanujemo u tipičnoj iranskojkući s manjom okućnicom i velikim dnevnim boravkom te dvorištem smalenim bazenom koji se ovdje naziva houz. Kao i u svim drugimteheranskim četvrtima, i ovdje se kuće naslanjaju jedna na drugu, aodvojene su visokim zidovima. Naša se uzdiže dva kata iznadprizemlja, s mojom sobom pri vrhu, a čelične stube povezuju golemuterasu s krovom. Najviša je to kuća u četvrti, s pogledom na jug.»Ne bih živjela u kući koja gleda na sjever ni da mi je besplatno daju«,često kaže moja majka. »U takvim kućama nikada nema sunca, a bacilisamo bujaju«.Nije ni maturirala, ali o zdravstvenim problemima govori kao da jezavršila medicinu na Harvardu te za svaku boljku ima neki svoj lijek:biljni čaj protiv depresije, otopinu akacije za razbijanje bubrežnihkamenaca, cvjetni prah koji liječi upalu sinusa, suhe listiće protiv aknai tablete od kojih izrasteš kao kuća, iako ona sama jedva ima nešto višeod metar i pol.

7

Noćna se tišina svakoga jutra povlači pred zvukovima kojima obiteljiiz susjedstva počinju dan, a na uličicu izlaze djeca svih dobi. Dječaciviču i međusobno se guraju nad jeftinim nogometnim loptama, adjevojčice lutaju od kuće do kuće, zabavljajući se svojim djevojačkimpričama. U raznim se krajevima uličice okupljaju različite skupine ženakoje se sastaju prema međusobnoj naklonosti i prijateljstvu, a Ahmedih dijeli na tri skupine: istočni, zapadni i središnji tračerski odbor.Ahmed je visok, mršav i crnomanjast, blistava osmijeha, snažnihmišića, široke čeljusti i očiju svijetle boje lješnjaka. Sve ga to, postručnome mišljenju moje majke, čini slikom i prilikom zdravogamomka, a uz to je još i duhovit te vrlo popularan. Često mu govorim dabi mogao postati slavan komičar, samo kad bi taj bogomdani darnapokon ozbiljnije shvatio.»Da, da, ozbiljnije«, odgovara mi. »Mogao bih postati najozbiljnijilakrdijaš u državi.«Upoznao sam ga kad mi je bilo dvanaest godina, kad se moja obiteljdoselila u četvrt. Napala su me trojica školskih nasilnika i, dok suostala djeca stajala po strani i gledala, Ahmed mi je priskočio u pomoć.Dečki koji su me tukli bili su visoki, krupni i ružni, pa smo obojica,unatoč junačkim naporima, pokupili batine.»Ja sam Paša«, predstavio sam mu se nakon tučnjave.Nasmiješio mi se i pružio ruku.»Zašto ste se potukli?« upitao me.Nasmijao sam se.»Ne znaš? Pa zašto si mi onda pomogao?«»Trojica na jednoga! Ne podnosim to. Naravno, znao sam da će nas iovako prebiti, ali barem odnos snaga nije bio tako nepošten kao kadtrojica mlate jednoga.«Od tog mi je trenutka postao najbolji prijatelj. Osvojio me njegovosjećaj za čast i optimizam, a zajedničko nas je iskustvo u borbi joščvršće povezalo. Mojega je pak oca, bivšega boksačkog prvakasuperteške kategorije, događaj nagnao da nas, na užas moje majke,počne poučavati boksu.»Pretvorit ćeš ih u nasilnike«, uzalud se žalila i svake večeri nastojalato ispraviti čašom žućkaste tekućine koja je zaudarala poput konjskemokraće, užegle na ljetnome suncu. »To će poništiti ono čemu te otacuči«, izjavila bi i nakon toga me natjerala da progutam ogavan napitak.Volio sam boks, ali zbog njezina sam ga lijeka gotovo napustio.

8

Nakon nekoliko mjeseci treninga, kad su nam udarci postali žestoki,brzi i po potrebi snažni, poželio sam revanš s tri školska nasilnika. Otacje u prolazu načuo nešto o mojim planovima i odmah se umiješao.»Sjedni ovamo, gospodine Paša!«, naredio mi je jednoga dana nakontreninga. Zatim je domahnuo Ahmedu: »Dođi i ti, molim te!«»Naravno, gospodine Sahid!« odazvao se Ahmed i, sjedajući mi,došapnuo: »Mislim da smo u gabuli, gospodine Paša!«.»Kada naučiš boksati«, mudro je zaustio otac, »postaješ dio sportskogabratstva u kojemu nijedan član nikada ne bi dignuo ruku na slabijegaod sebe«.Majka je istoga trenutka prekinula ono što je radila, prišla nam iustobočila se kraj oca.»Ali tata, ako ne smijemo tući slabije od sebe, koga ćemo, onda, tući?«zapanjeno sam upitao. »Bilo bi glupo potući se s jačima od sebe, zarne?«Tata se trudio ne svratiti pogled na mamu koja ga je vrebala poput tigrapred posljednji, smrtonosan napad na plijen.»Naučio sam vas boksati zato da se znate braniti«, promrmljao je. »Neželim da naokolo izazivate tučnjave.«Ahmed i ja nismo vjerovali vlastitim ušima.»Obećajte mi da ćete se uvijek držati pravila našega bratstva«zahtijevao je od nas otac.Vjerojatno mu nismo odmah odgovorili.»Obećajte!« podignuo je glas.I tako smo Ahmed i ja nevoljko ušli u sportsko bratstvo čiji članovinikada ne tuku nasilnike koji slabijima od sebe razbijaju noseve. Tadajoš nismo imali pojma da takvo bratstvo uopće ne postoji.»Iradž ima sreće što nas je tvoj tata natjerao da mu to obećamo«,dobacio mi je poslije Ahmed i obojica smo se nasmijali.Iradž je, naime, sitan žgoljavac dugoga, šiljatog nosa koji, zbogpreplanula tena, izgleda kao Indijac. Pametan je, ima najbolje ocjene uškoli te obožava matematiku i fiziku, dva predmeta koja se meninajviše gade.Uvjeren sam da je zaljubljen u Ahmedovu stariju sestru jer ne skidapogled s nje kad god se pojavi na ulici. A ne možeš u prijateljevu sestrutako zuriti. To nije tek neka cura iz druge četvrti. Da sam naAhmedovu mjestu, prebio bih ga kao vola u kupusu, ali Ahmed jedrukčiji.»Ej!« dobaci mu tek obično, svim se silama trudeći da ne prasne usmijeh kada ga prepadne. »Prekini buljiti u moju sestru jer ću inače

9

prekršiti obećanje koje sam dao svetom bratstvu boksačkogapobratimstva!«»Svetom bratstvu boksačkoga pobratimstva?« šapćem mu krozsmiješak. »Bratstvo i pobratimstvo ti znače isto. Ne možeš ih takosložiti u istu rečenicu!«»Daj, začepi!« smije se Ahmed.Iradž je prvak četvrti u šahu. Takav je majstor da više nitko ne želiigrati protiv njega. Zato, dok mi igramo nogomet, on igra šah sam sasobom.»Tko pobjeđuje?« podrugljivo ga zapitkuje Ahmed. Iradž se pravi daga ne čuje.»Jesi li ikada pobijedio sam sebe?« nastavlja Ahmed. »Jer, mogao bi.Mislim da nisi tako jebeno opsjednut mojom sestrom.«»Uopće nisam opsjednut tvojom sestrom«, uzvraća Iradž kolutajućiočima.»N-da, naravno«, kima glavom Ahmed. »Znaš što, ako ti baš nikako neuspije smlaviti samoga sebe, javi mi pa ću ti pomoći!«»Znaš što?« zezam ga. »I mene je svojedobno smetalo što ti tako buljiu sestru, ali sada mislim... možda i ne bi bilo tako loše da ti je šogoršahovski velemajstor.«»Jezik pregrizao!« stenje Ahmed. »I pazi da ti u maminoj ostavi nesmućkam napitak od kojega će ti na njemu izrasti dlake!«Prijetnja i nije sasvim bezazlena, posebice sjetimo li se da mi je majka,na temelju vlastite ekspertize i špurijusa, dijagnosticirala teškuintrovertiranost.»Znaš li što se događa ljudima koji sve drže u sebi?« često me pita i, nečekajući moj odgovor, odmah sama odgovara: »Razbole se!«.Kada se pobunim i kažem da nisam povučen, podsjeća me na to kakosam kao četverogodišnjak pao niza stube. U posjetu su nam bile dvijetete, dva ujaka, djed i baka, pa procjenjuje da je prizor mojega leta nizastube umalo izazvao dva srčana i tri moždana udara te nekolikoomanjih čireva.»Slomio si potkoljenicu na tri mjesta!« podsjeća. »Liječnik je rekao dakod takvih lomova i odrasli muškarci plaču, ali ti nisi. A to je užasanstres. Znaš što ti se zbog toga može dogoditi?«»Ne«, odvraćam.»Možeš dobiti rak!«Zatim triput pljune, kako bi poništila zlomisao.

10

Od povučenosti me liječi tamnim pripravkom koji izgleda i mirišepoput rabljenoga motornog ulja. Prigovaram, ali ona mi odgovara nekašutim i ne cendram.»Mislio sam da mi to daješ zato da budem otvoreniji«, podsjećam je.»Šuti«, naređuje. »Cendranje se ne računa. Ako želiš uspjeti u životu,moraš se prisiliti da budeš otvoreniji. Povučeni ljudi završe kaousamljeni pjesnici i siromašni pisci.«»Znači, ovako« razmatra poslije Ahmed. »Motorno ulje ti treba zato dapostaneš otvoreniji, a konjska mokraća zato da se suzdržiš.« Sažaljivoodmahuje glavom. »Tebe će ta tvoja majka skroz-naskroz sjebati.«

2.Fahimine suze i Zarina mokra kosa

Ljetne noći na krovu provodimo u sigurnosti ptičje perspektive. Zidovinam ne guše riječi, a strahovi ne oblikuju misli, pa zato satima slušamAhmedove priče o nijemim susretima s Fahimom, djevojkom koju voli.Ispod glasa mi i iznenada ozbiljnoga lica opisuje kako je, kad ga jepogledala, zabacila dugu crnu kosu i kako to sigurno znači da ga volijer, zašto bi inače samo zbog njega istezala vrat. Moj otac kaže daPerzijanci vjeruju u sporazumijevanje bez riječi te da pogled ili gestagovore više od čitave knjige. On je majstor takvog sporazumijevanja.Kad mu se moje ponašanje ne sviđa, samo mi dobaci oštar pogled i tome boli više nego tisuću vrućih pljusaka.Slušam Ahmedove priče o Fahimi, ali pogled mi obično luta dosusjednog dvorišta, do kuće u kojoj s roditeljima i mlađim bratomKejvanom živi djevojka po imenu Zari. Nikada nisam vidio Fahimu, alidok Ahmed priča, zamišljam je kao Zari: lijepo oblikovanih jagodica,nasmijanih očiju i glatke, svijetle kože. Za ljetnih večeri Zari sjedi uzrub houza, pod stablom trešnje u dvorištu i, čitajući, namače noge uhladnoj vodi. Pazim da predugo ne zurim u nju jer znam da je zaručenaza mojega prijatelja i mentora Ramina Sobhija, studenta treće godinepolitičkih znanosti na teheranskom sveučilištu kojega svi, uključujući iroditelje, zovu Doktor. Jadno je čeznuti za prijateljevom curom, patjeram misli o Zari čim se sjetim Doktora, ali zbog Ahmedovih mi jezaljubljenih bulažnjenja teško razbistriti um.Ahmed se svakoga dana biciklom deset minuta vozi do Fahiminečetvrti ne bi li je ugledao barem na trenutak. Kaže da dvojica starijebraće paze na nju okom sokolovim i da svi u susjedstvu znaju kakobilo kakvo petljanje s njom znači slomljen nos, iščašenu vilicu iligolemu šljivu pod okom.

MIN@

11

Da Fahimina braća saznaju koliko mu se sviđa, kaže Ahmed, na njemubi čitave ostale tek uši jer bi ga zacijelo isjekli na komadiće.No, njega je teško smesti. Svojedobno se, pomno pazeći da Fahiminabraća u to doba budu na ulici, namjerno biciklom zaletio u obližnji zid.Na sav je glas jaukao i stenjao od boli, pa su ga momci odveli kući,dali mu aspirin i komadom tkanine mu imobilizirali zglob. Fahima jestajala tek nekoliko koraka dalje i bilo joj je potpuno jasno kakve sunamjere zgodnoga neznanca.Otada Ahmed redovito i bezbrižno biciklom odlazi u Fahiminu četvrt,ondje satima s njezinom braćom čavrlja o trenutačnom i budućemsastavu iranske nogometne reprezentacije te tvrdi da mu nimalo nesmeta što su dosadni da bi najradije plakao, sve dok ima prilikupribližiti se Fahimi. Čitava poslijepodneva provodi u igranju nogometas njima i, iako mu to nikako ne ide, uvijek želi biti na golu. Dok drugidečki trče za loptom, on stoji potpuno nepomičan, tobože braneći golsvoje momčadi, a zapravo promatrajući Fahimu koja ga gleda s krova.No, nakon samo nekoliko utakmica suigrači ga izbacuju s gola jer jetoliko očaran Fahimom da gotovo nikada nije spreman za protivničkenapade i njegova momčad redovito gubi s pet do šest golova razlike. Snjegovim se uključivanjem u terensku igru stanje popravlja i momčadpočinje pobjeđivati, no sada mora trčati za loptom i ne može se višenijemo pogledavati s Fahimom.Zbog toga mi iznosi nov plan. Sljedećeg bih dana trebao s njime poćido Fahimine ulice, a on će me upoznati sa svojim novim prijateljima inekako me ubaciti u protivničku momčad. U odlučnom trenutku igreudarit ću ga u koljeno, a on će odglumiti strašan pad i tešku ozljedu.Nakon toga će moći biti jedino golman, a osim toga će postati junakomjer igra usprkos bolovima i time će sigurno zadiviti Fahimu.Pristajem na Ahmedov plan, ali duboko u sebi zabrinut sam zbog togašto bi Fahima mogla misliti o meni nakon što ga napadnem. Tješi mejedino pomisao da ćemo joj jednoga dana objasniti kako je cijela stvarbila namještena samo zbog toga da Ahmed ponovno postane golman.»Samo pazi da me zbilja ne ozlijediš«, upozorava me Ahmed krozsmiješak.»Bolje bi ti bilo da u bolnici imaju dežurnog ortopeda«, odgovaram muu istome tonu.»Ma, daj! Znaš da imam krhke kosti. Samo me lagano gurni i ostaloprepusti meni.«Plan nam izvrsno uspijeva. Ahmedov portret mladića u agoniji toliko jeuvjerljiv da zaslužuje Oskara, a igra u ulozi ozlijeđenog golmana

12

vrijedna je zlatne medalje. Dok sav blista zbog Fahiminih pogleda,bojim se da bi se zbilja mogao ozlijediti junačkim skokovima ulijevo,udesno, pod noge napadačima, i sve to na asfaltu. Nikako mu neuspijevamo zabiti gol. Ruke i laktovi prepuni su mu ogrebotina, a hlačerazderane na koljenima. Nakon svakoga se zaustavljenog napada mrštiod boli, ispušta loptu i podiže pogled prema krovu s kojega ga gledaFahima. Jedanput čak uspijevam uhvatiti smiješak koji mu dobacuje.Jedan Fahimin brat primjećuje da gledam prema krovu i znam da mu seod tog trenutka ne sviđam, baš kao što se ni meni ne sviđa kada Iradžzuri u Ahmedovu sestru. Na odlasku mi ne želi pružiti ruku.Odmjeravam ga. Viši je i krupniji od mene, pa odlazim s utješnompomisli da neću prekršiti zavjet svetom bratstvu boksačkogpobratimstva ako tip ikada napadne mene ili Ahmeda.Nekoliko tjedana nakon toga sjedim na krovu, u mraku, a oči i ušiispunjava mi šum vjetra u uskomešanim krošnjama. Odjednomzačujem kako se vrata Zarina dvorišta otvaraju, pa zatvaraju.»Nemoj gledati«, govorim sam sebi, ali dah mi se ubrzava zbog togazvuka. »To je vjerojatno samo Kejvan«, uvjeravam se i sklapam oči, nosrce mi kuca sve brže i shvaćam da žmireći čujem još bolje. Bosastopala tapkaju po dvorištu, voda u bazenčiću žubori od pokretanjezinih nogu, a stranice knjige šušte kao što su toliko puta činile i podmojim rukama. Ahmed dolazi na krov nakon što ona okreće četvrtustranicu. Šuteći sjeda na zidić među našim dvjema terasama i dršćućimrukama pali cigaretu. Pod svjetlom kratkoga plamena šibice u oku muopažam suze.»Što se dogodilo?« pitam, a zbog izraza na njegovu licu nešto me stežeu prsima.Odmahuje glavom kao da nije ništa, ali ne vjerujem mu. Perzijanacsam, suviše navikao na nevolju da bih je odagnao kad mi pokuca navrata.»Sigurno?« ustrajan sam, a on klima glavom.Puštam ga na miru jer i sam to želim kad mi se ne razgovara.Neko vrijeme skamenjeno sjedi, žar cigarete polako mu se primičeprstima, a onda prošapće:»Ima udvarača.«»Tko ima udvarača?« pitam, bacajući pogled prema Zari. Vodeni odrazmjesečine, obasjan bjelokosnim sjajem njezinih nogu, bliješti poputtekućega zlata.»Fahima. Tip koji živi nekoliko kuća dalje sutra navečer k njoj šaljeroditelje.«

13

Kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluća. Ne znam što bih mu rekao,baš kao i većina ljudi koji uporno zabijaju nos u tuđe poslove.Predbacujem sam sebi što sam ga uopće išta pitao i tobože sezadubljujem u daleko svjetlucanje gradske rasvjete.»Kada si saznao?« izustim napokon.»Kada si danas otišao, pošao sam s njezinom braćom u dvorište popitivode i onda su mi rekli.«»Je li i ona bila tamo?«»Da«, odgovara i napadno podiže pogled prema nebu ne bi li zaustaviosuze. »U trenutku dok su mi to govorili točila mi je vodu u čašu.«Zastaje da bi povukao dim iz zaboravljene cigarete i nastavlja:»Nagnula se nad mene i cijelo me vrijeme netremice gledala u oči.«Odmahuje glavom i izvija usnice u dalek nagovještaj smiješka: »Bilami je tako blizu da sam osjetio kako diše, mirisala je po nečemučistome... sapunu, ali svježije. Njezin me brat pitao hoću li joj čestitati,ali nisam mogao izustiti ni riječi.«Gazi cigaretu, spušta pogled, a niz obraz mu se slijevaju suze.»Premlada je« šapćem. »Kvragu, pa samo joj je, koliko? Sedamnaest?Ne mogu samo tako udati sedamnaestogodišnju klinku!«Ahmed nijemo odmahuje glavom.»Možda će njezini roditelji odbiti prošnju«, hvatam se za najmanjitračak nade.»Njezini ga obožavaju«, smije se gorko dok iz kutije izvlači drugucigaretu. »Dvadeset i šest mu je godina, završio je fakultet, radi zaministarstvo poljoprivrede, ima auto, kupuje kuću u Teheran Parsu٭.Neće ga odbiti.«Pali cigaretu i nudi mi jednu iz kutije. Pada mi na pamet da bi mi sesvakoga trenutka nad glavom mogao pojaviti otac i dobaciti jedan odonih pogleda koji bole više od tisuću vrućih pljusaka, pa odbijam.Dao bih sve da mogu odagnati Ahmedovu tugu. Obojica proživljavamojednu od najvažnijih noći u životu i svoju prvu mladenačku krizu.Žalostan sam, ali, ruku na srce, pomalo i uzbuđen. Osjećam se zrelo.»Znaš li kako mi je teško?« pita me Ahmed ispuhujući dim.»Pa...«, oklijevam, žarko želeći podijeliti dio njegove boli.

___________________Četvrt u istočnom dijelu Teherana. U doba u kojemu se odvija radnja ovoga romana bila je٭jedna od najnovijih i najmodernijih

14

»Samo sam čitao o tome«, priznajem posramljeno, ali tada bacampogled prema Zarinu dvorištu i dodajem: »Ali mogu zamisliti!«.Kasno sljedećega poslijepodneva Ahmed me poziva da pođem s njim uFahiminu četvrt. Pristajem, iako se bojim njezine braće, pogotovoonoga koji me mrzi zato što se ponašam kao Iradž. Sunce zalazi isvjetla se polako pale, neki su ljudi, kako je to običaj u Teheranu,upravo zalili drveće u dvorištima i pločnike pred kućama, pa se zbogmirisa vlažnoga sumraka žega čini nešto podnošljivijom. Skupinaklinaca buči igrajući završnu nogometnu utakmicu te večeri, gospođeiz susjedstva čavrljaju, stisnute jedna uz drugu, a mlade djevojkehihoćući šeću rukom pod ruku.Nikada još nisam vidio Ahmeda tako tužnoga. Šećemo gore-doljeulicom, svaki put u prolazu zastajkujući pokraj Fahimine kuće.»Osjećam da je s druge strane«, kaže i zatvorenih očiju naslanja čelo nazid. »I ona zna da sam ja ovdje«, šapće. »Udišemo isti zrak.«Prilazi nam skupina momaka koji prepoznaju Ahmeda. Započinjurazgovor, ali ne priča nam se, pa odlazimo. Pri sljedećem prolaskupokraj Fahimine kuće Ahmed zastaje i šakama se oslanja o kamen,poput umornoga ratnika u podnožju tvrđave.S druge strane zida odrasli razglabaju o doživotnoj vezi dvoje mladihljudi. Nevjestina majka u takvim situacijama sja od sreće i ponosa,osim ako prosac nije neki jadnik. Proščeva se majka pak drži mirno iponaša civilizirano, bilježeći u pamćenju sve pojedinosti koje bi jojmogle spasiti obraz ako ne dođe do povoljnog raspleta. Pamtit će ih svedo sklapanja braka jer, tko zna što se može dogoditi između dvojepotpunih stranaca. Ako na kraju sve propadne, svaki se podatak možeupotrijebiti u vlastitu korist. Ništa ne ostaje nezapaženo: od boje tapetau dnevnom boravku do veličine stražnjice potencijalne punice. Neštoopuštenije očeve više zanimaju piće, hrana i hvalisanje stvarima skojima se očevi obično hvale: veze i poznanstva na važnim položajimaili zgodno zemljište kraj Kaspijskoga jezera koje su kupili po povoljnojcijeni. U pratnji je obično i skupina stričeva i tetaka, obiteljskihprijatelja i rođaka koji u događaju sudjeluju s velikim zadovoljstvom izato što nemaju pametnijega posla.Razgovor se uglavnom vrti oko novca. Što sve ima prosac? Kuću?Auto? Koji model i godište? Bilo bi dobro da je američki, buick iliford. Koliko iznosi miraz? Koliko će tom sretnom prigodom proščevaobitelj platiti nevjestinoj? Kolika će biti alimentacija dođe li dorastave? Nevjesta i prosac obično sjede što dalje jedno od drugoga išute. Izbjegavaju se čak i pogledati.

15

Znam da Ahmeda muči što se vrzma Fahiminim mislima dok bez riječisjedi u sobi prepunoj ljudi. I mene bi zanimalo da sam kojim slučajemzaljubljen u Zari i da je udaju za bilo koga drugoga osim za Doktora.Zanimalo bi me misli li na mene, je li se dotjerala i, ako jest, pitao bihse zašto. Ne bi li mojega suparnika trebala navesti na pomisao da jeružna i da se njome ne želi oženiti? Da neki muškarac gleda u njezinepredivne plave oči i pritom zamišlja kako je grli, dodiruje po licu te seprivija uz njezino toplo tijelo, umro bih od ljubomore.Hvala Bogu što nisam zaljubljen u Zari!Jadan Ahmed, mora da je na paklenim mukama!Ostajemo ondje do deset sati, ali iz Fahimine kuće nitko ne izlazi.Biciklima se vraćamo u svoju četvrt, na brzinu večeramo i odlazimo nakrov. Sati se vuku u grobnoj tišini, a obrisi planine Alborz pužu pomračnom obzoru poput napuštena psa. Vrućina ne popušta, pa se činikao da danima sjedimo i u tišini se znojimo. Što uopće rećisedamnaestogodišnjem mladiću, zaljubljenom u sedamnaestogodišnjudjevojku koju upravo prodaju na dražbi za nekoliko tisuća perzijskihtumana i radi dvojbena obećanja o sreći?»Mislim da bi joj trebao reći da je voliš«, izgovaram iznenada.Ahmed prezrivo frkće.»I što bih s time postigao? Osim toga, misliš da već ne zna?«»Možda zna... možda misli da je možda voliš, ali nije sigurna. Nisi jojništa rekao, a bogme ničim to nisi ni pokazao.«»Svakoga joj dana to pokazujem, ali bez riječi«, odvraća.Smiješim se zbog njegova odgovora.»Ahmede, jedino se ona može usprotiviti tom vjenčanju. Doduše,roditelji je ipak mogu prisiliti da se uda, pa ne znači da bi tvoj postupakišta promijenio, ali moraš joj dati razlog za borbu.«»Misliš da bi se mogla boriti?« dršće mu glas od iskrene nade.»Mislim da bi mogla, ako nešto učiniš. A ako ne reagira, ništa nisiizgubio!«Nad Zarinim se vratima pali svjetlo i ona izlazi u dvorište. Dražesno sespušta na koljena pokraj bazenčića, naginje se u stranu i priginje nadvodu ne bi li tako odagnala neumoljivu noćnu vrućinu.Moči kosu te je zatim spretno svija i učvršćuje na potiljak, a niz vrat ileđa cijede joj se kapi vode. Ni sam ne znam koliko dugo zurim u tajprizor, a onda odjednom shvaćam da me Ahmed promatra.»Dakle«, kaže, zamišljeno se češući po glavi. »Misliš li da bi Zariponovno razmislila o udaji za Doktora kada bi joj netko izjavioljubav?«

16

»To nije... to je drugo«, promucam. »Tvoje pitanje nema osnove jer seZari želi udati za Doktora. Osim toga, sad ne razgovaramo o Zari imeni, nego o tebi i Fahimi.«Ahmed se grize za usnicu ne bi li prikrio smiješak:»Misliš da bi se suprotstavila roditeljima?«.»Već sam ti rekao da je Zarina situacija drukčija«, odbrusim mu.»Nisam mislio na Zari. Govorim o Fahimi.« Ovog se puta čak ni netrudi prikriti smiješak. »Dakle, misliš da bi se mogla suprotstavitiroditeljima?« ponavlja.Lagano tresem glavom ne bih li odagnao preostale misli o Zari i,netremice ga gledajući u oči, odgovaram:»Ljudi svašta čine zbog ljubavi. Čitave su knjige ispisane predivnimpričama o tome, to nije samo mašta. Sve su te priče dio ljudi koji su ihnapisali, a čitatelji iz njih mogu izvući neprocjenjive životne pouke.«Smijući se zbog žara s kojim sam to izgovorio, Ahmed odvraća:»Znam, trebao bih više čitati!«.Sljedećeg se jutra na krovu budim sam, pod suncem koje se popelo većvisoko na nebo, i jasno mi je da sam spavao nešto dulje nego inače.Snena mi se magla naglo razilazi pred očima kada shvatim da Ahmedaviše nema, pa trčim u prizemlje, navlačim cipele i mrmljam pozdravmajci koja mi se po hodniku približava s velikom čašom motornogaulja, pripremljenoga posebice za mene. Mrštim se i hitro je zaobilazim,jureći prema biciklu u dvorištu.»Kamo ćeš? Nisi još doručkovao!« viče za mnom.»Nemam vremena«, dovikujem skačući na bicikl, a ona me pratipoluglasnim psovkama.Okrećem pedale najbrže što mogu, ali kada napokon stignem doFahimine ulice, od prizora mi se smrači. Skupina momaka nastojizadržati dvojicu Fahimine braće, a Ahmed stoji pred njima, licaoblivena krvlju. Ulicom odzvanja vika i vriska iz koje razabirem glasFahimina najstarijeg brata kako Ahmedu naređuje da se gubi. Ahmedanitko ne zadržava. Mirno stoji na ulici. Skačem s bicikla i trkom mu seprimičem.»Što je bilo?« pitam uzrujano. Ne odgovara mi, pa pretpostavljam da sedogodilo najgore i okrećem se prema napadačima. Zauzimam borbenistav, lagano poskakujem i žustro mašem dlanovima ne bih li ih ugrijaoprije stezanja u šake.Ahmed se blago smiješi i hvata me za ruku.»Poslušao sam te. Pokušao sam Fahimi reći da je volim«, objašnjava,upirući prstom u uplakanu djevojku na krovu.

17

»No, čini se da me čuo cijeli svijet.«Fahima nas promatra, potpuno svjesna da je sedamnaestogodišnjimomak upravo učinio prvi korak prema odrastanju u muškarca i zbogtog se koraka osjeća kao žena mnogo više nego zbog svih tetaka,stričeva i običaja prethodne večeri. Ako se već mora udati za čovjekakojega su joj odabrali roditelji, barem zna da je voli netko tko je zbogljubavi spreman suprotstaviti se tradiciji.Zbog Ahmeda se nadam da je i ona spremna suprotstaviti seroditeljima.Nekoliko dana poslije majka za večerom spominje da je čula za dragudjevojku iz susjedne četvrti koju roditelji prisiljavaju na udaju začovjeka kojega ne voli.»Ne poznajem je«, kaže. »Ali baš je žalim!«Pomno je slušam, ali pravim se nezainteresiranim.»Kažu da se zaključala u sobu i ne želi izići, niti bilo s kimerazgovarati«, kaže.Otac odmahuje glavom.»Iranski bi roditelji napokon trebali shvatiti da su duše njihove djecevažnije od tradicije«, kaže, a zatim se obraća meni. »Vi, mladi, trebalibiste, pak, sami preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost. Ako jenetko dovoljno odrastao da ga udaju ili ožene, onda je, bogme,dovoljno odrastao i da sam odabere partnera.« Majka s odobravanjemkima glavom.Poslije večere sjedim na krovu i po mirisu cigarete i zvuku korakaprepoznajem Ahmeda mnogo prije nego što je sjeo pokraj mene.»Imam li i ja zvijezdu tamo gore?« pita, ali znam da ne očekujeodgovor, pa i dalje šutim.»Evo, tu je tvoja«, pokazuje na jednu sjajnu zvijezdu na rubu obzora.»Blistava je, oslijepit ću od njezina sjaja!«»Nisam to ja«, odvraćam toplo. »Preblistavo je to za mene. To morabiti Fahimina zvijezda. Svijetli jače jer misli na tebe.«Ahmed uzdiše, liježe i zatvara oči. I ja činim isto, svjestan da prigušenasimfonija noćnih zvukova nije ni približno dovoljno glasna da bi namstišala brige. Udišem miris vlažnog asfalta i uživam u noćnompovjetarcu koji mi miluje sklopljene vjeđe.

18

Zima 1974.

Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, TeheranU polusnu se pod pokrivačem i iz udobne topline premještam na hladandio kreveta. Ležim nepomično i ne otvaram oči jer sam preumoran zasve što bi me moglo dočekati u zbilji. No do ušiju mi dopire lupkanještapa, šuštanje papuča po linoleumu i prigušeno kucanje sata u ladicinoćnog ormarića. Zatim sve utihne i od toga se budim. Sam sam u sobi,izgubljen bez starčeve ritmične mantre. Ponovno se okrećem, ali mojese staro mjesto na krevetu već ohladilo. Sklapam oči kao da ih višenikada neću otvoriti.Budim se nakon nekoliko minuta, ili možda i dana. Dlanovi ipodlaktice prekriveni su mi ružičastim mrljama nove, zdrave kože.Osjetljive su, ali ne bole. Zar sam se opekao? Zašto? Kako? Netko mepokušao ubiti? Zapravo mi je svejedno. Srce mi bolno kuca usljepoočnicama, a za svaki se udah borim s teškim teretom na prsima.Snovi me proganjaju noću i danju. Crni se oblaci nadvijaju nad mojuroditeljsku kuću i gotovo ih dotičem s krova, a onda me s nogu obaraiznenadno sijevanje munje. Otvaram oči i na dragom kraju sobe spaziminvalidska kolica. Zar sam nepokretan? Da nisam pao s krova, kao štose majka uvijek pribojavala? Ili me netko gurnuo? Zašto? Hvata medrhtavica i opet gubim svijest.Kada ponovno otvorim oči, na krovu sam, pod još mračnijim nebom.Muškarac u crnom odijelu stoji na ulici i podiže zlokoban pogledprema meni. Uz golemu glavu prislanja ruku s radijskim dojavljivačemi nešto govori, ali riječi mu se pretvaraju u bijesan urlik koji mi uušima odjekuje poput gromova. Prašina i zemlja s uličice u vrtlogu sehladnog vjetra uzdižu u zrak i zimskim mi sivilom zastiru okolinu. Nisam ne znam dršćem li zbog oblaka, ili stranca s ulice.

3.Ljeto 1973. Teheran

Crvena ružaTeško da bi Doktor ikome mogao biti antipatičan. Smeđe su mu očiuvijek nasmijane i blago uvećane staklima debelih, okruglih naočala,zbog uglađene vanjštine izgleda poput mladog profesora, a mirnoćom idubokim, nježnim glasom razoružava i najljuće neprijatelje. Stanuje sroditeljima nedaleko od nas i često svraća u posjet Zari.

19

Dok naganjamo loptu po uličici, ponaša se poput pravog navijača, alibodri obje strane i redovito hvali nesebične igračke poteze. Stalno gapozivamo u igru, ali uvijek kroz smijeh tvrdi da je prestar ili štogodslično. Potom se okreće k Zari koja dobrohotno sliježe ramenima, kaoda mu želi reći neka radi što hoće, i na kraju nam se ipak ne pridružuje.Shvaćam i zašto. Susjedi bi sigurno ogovarali kada bi mladiintelektualac, zaručnik najljepše djevojke u četvrti, počeo na ulici sklincima natjeravati plastičnu loptu.Vrlo cijenim Doktora, ali ne uspijevam se suzdržati od maštanja o Zari,iako to nikada ne bih priznao, pogotovo kada se sjetim koliko zezamoIradža zbog Ahmedove sestre. Način na koji o njoj razmišljam najčešćeje sasvim nedužan. Najviše što sam ikada sam sebi dopustio bilo jepriželjkivanje da mi buduća supruga bude poput nje: pametna, lijepa,profinjena, dobro odgojena i pristojna, što je, barem sam tada takomislio, sve što muškarac može poželjeti od žene. No razmišljanje oZarinim vrlinama u jednom mi je trenutku izmaknulo nadzoru ipreraslo u maštanje o poljupcu kojim bismo započeli prvu bračnu noć.Dok mi je maštu zaokupljao prizor njezinih sklopljenih očiju i svebližih usnica, a nosnice mi ispunjavao njezin opojan miris, krv mi jeuzavrela poput vode na štednjaku, pa sam se istoga trenutka moraoprisiliti da prestanem. Otada više ne razmišljam o njoj. Barem ne natakav način. Barem ne svjesno.Doktor stalno čita, čak i dok hoda ulicom. Ahmed se kune da ga jenekoliko puta vidio kako se zbog toga sudara sa stupom javne rasvjete,a ja sam se upravo zbog čitanja sprijateljio s njim i smatram gamentorom. Sviđaju nam se gotovo iste knjige. Velik je pobornikfilozofije Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Jean-Paula Sartrea iBertranda Russella, a kućnu mu biblioteku krase baš sve drameBertolda Brechta i Georga Bernarda Shawa te djela najvećih američkihromanopisaca, poput Jacka Londona, Johna Steinbecka i HowardaFasta.Upoznali smo se preko Ahmeda koji mi je jednom napomenuo da jeDoktor »najpametniji lik u četvrti« i potom uz zadirkivanje dodao:»Pametniji od tebe!«. Šapnuo mi je i: »Mislim da je jedan od onih kojimrze šaha!«.»Ne čudi me«, odvratio sam jer znam da se dosta studenata opirešahovoj diktaturi, ali morao sam pitati i što toga Doktora čini baš takosilno pametnim.»Ne zovu ga bez razloga Doktor«, odgovorio mi je Ahmed svisoka.»Mislim, nije liječnik, to znaš, ne?«

20

Nasmiješio sam se i klimnuo.»Sve je pročitao. Sve zna. Živa je enciklopedika.«»A što ti je to enciklopedika?« narugao sam se, ali Ahmed jezanemario moju primjedbu.»Jedino se on, od svih ljudi koje poznajem, služi s više učenih riječi odtebe. I stalno nešto govori o politici. Hvala Bogu, ti barem to ne radiš!«pokazao mi je dlan, kao da će me pljusnuti.Nasmijao sam se.S vremenom se zbližavam s Doktorom i njegov mi marksistički rječnikpostaje ugodna svakidašnjica. Govori mi o historijskom materijalizmu,dijalektici, determinizmu, centralizaciji i akumulaciji kapitala, a usta sumu uvijek puna citata iz djela učenih teoretičara, poput LouisaAlthussera, Ericha Fromma, Antonia Gramscija i mnogih drugih, uIranu strogo zabranjenih autora. Zanima ga i čime se ja bavim uslobodno vrijeme te što mi najbolje ide u školi. Sav se ozari kada mukažem da i ja obožavam čitati.»Čije su ti knjige najdraže?« znatiželjno pita.»Pa, dosta volim Gorkoga«, odgovaram oklijevajući, pomalo nesiguranpred čovjekom kojega Ahmed naziva enciklopedikom. »Zapravo,volim sve ruske pisce. Dostojevskog, Solohova, Puškina...«»Zbilja?« ozari se. »Pa gdje si dosad, stari? To je fantastično!«Nakon podulje rasprave o ruskoj književnosti i njezinu utjecaju naboljševičku revoluciju 1917., odjednom me pita:»A što misliš o položaju naših seljaka?«. S obzirom na ono što mi jeAhmed rekao o njemu, pitanje me ne iznenađuje, ali prije nego štouspijevam išta izustiti, sam mi odgovara: »Žive u strašnim uvjetima.Jesi li ikada bio na selu?«.Odgovaram potvrdno.»Ljudi mi govore da se previše zanosim idealima, ali ja svejednosanjam o danu kada nitko neće poći na počinak praznoga želuca. Htiobih da se svakom čovjeku pruži mogućnost obrazovanja u kojem biostvario svoje potencijale, a najvažnija mi je ravnopravnost i pravda zasve, bez obzira na klasu i socijalni status.«Njegova su iskrenost i gorljivost gotovo opipljive. Sviđa mi se.»Ne znam kako ti gledaš na to, ali ja bih volio postati neka vrstaseoskog misionara. Pomagao bih ljudima kopati bunare, pokazivao imnove tehnike navodnjavanja, sjetve i pročišćavanja vode. Znaš li kolikoljudi godišnje umre od trovanja zagađenom vodom?«Odmahujem glavom. Odmahuje i on, lica preplavljena dubokomtugom.

MIN@

21

»Htio bih im pokazati kako preuzeti odgovornost za vlastiti život, a neda stalno čekaju Božju pomoć i spas od nevolje. Razumiješ me?«»Naravno«, smiješim se i smjesta odlučujem da ću, kada porastem, bitipoput Doktora: dobar, pametan, vizionar i, zašto ne, idealist. U tomnam trenutku Zari prilazi s pladnjem hladnih napitaka.»Sigurno si žedan«, miluje mi uši blagim glasom. »Baš te gledam,otkad si ušao u kuću, ništa nisi ni okusio.«Gledala me? Čovječe! Kao u daljini čujem kako me Doktor nudipićem, ali srce mi je zastalo i ne uspijeva se izvući iz čarolije Zarinaglasa. Gledam ga u čudu i ne shvaćam kako mogu tako cijeniti čovjekakojemu toliko zavidim.Doktor ima posao i sudjeluje u obiteljskim troškovima od dvanaestegodine, kada mu je otac doživio strašnu nesreću u radionici u kojoj jekao metalurški radnik radio na taljenju.»Jednoga je dana, pri kraju dvostruke smjene, bio toliko umoran da jesamo na sekundu zaspao i tako gadno opekao desnu ruku da su mu jemorali amputirati sekundu nakon dolaska u bolnicu«, priča mi očijuzamagljenih suzama. »A godinama je prije toga, kao mlad čovjek, patiood strašnih migrena. Kada bih ga, kao dijete, pitao kako da mupomognem, samo bi se nasmijao i rekao mi neka ga poljubim u čelo.Onda bi, kad bih ga poljubio, poskočio i radosno poviknuo da mu jeglavobolja, eto, odmah prestala.«Tužno odmahuje glavom i blago se smiješi.»Svaki bi mi put zahvalio i dao mi novčić, pa me tako i počeo zvatiDoktorom. Dugo sam mislio da ga poljupcima doista mogu izliječiti,pa sam, dok je ležao u bolnici nakon amputacije, svake večeri dolazio iljubio mu zavoje na ruci.« Trljajući čelo kao da s njega uklanja bol, nakraju dodaje: »Dali su mu otkaz zbog nemara. Nakon dvadeset petgodina predanog rada. To ti je kapitalizam!«.Dok govori o politici i religiji, Doktor se doima kao vulkanska erupcijaiz inače mirnoga planinskog vrhunca Damavand٭. Jedino se, kad jeriječ o tim dvjema temama, uspijeva razbjesniti. Mrzi šaha i mule,učene vjerske vođe.»Šah je diktator i zapadnjačka marioneta«, kaže »a kad je o mulamariječ, radije bih poljubio zvečarku nego ijednome od njih pružioruku!«.

_________________________Najviši vrh Irana (5610 m), ugasli, ali potencijalno aktivan vulkan, nalazi se u planinskom ٭lancu Alborz.

22

Toliko ih mrzi da nakon djedove smrti ne želi na sprovod pozvatimjesnoga svećenika.»Što će nam on?« svađa se s ocem, ali na kraju ipak popušta predroditeljskom željom da djed bude pokopan u skladu s običajima.U to je doba brucoš, a ja pohađam drugi razred gimnazije. Shvativšikoliko mu je odvratan odlazak k svećeniku, kažem mu da ću poći snjim i on to objeručke prihvaća. Mula je sredovječan debeljko golematrbuha i guste, prosijede brade te ćelave glave na vrhu koje seustobočio bijeli turban. Pod kestenjastom mantijom nosi bijelu košuljui crne hlače te postavlja uobičajena pitanja: koliko je pokojniku bilogodina, od čega je umro, tko su tugujući. Čini se da iskreno suosjeća sDoktorom. Zbog priča o mulama i njihovim opačinama o kojima miDoktor često govori, ugodno sam iznenađen ljubaznošću toga dragog,dobroćudnog čovjeka. No, usred pitanja o pokojniku mula odjednomspušta pogled prema zemlji i pita:»Što ste ono rekli, koliko je godina baki?«.»Šezdeset dvije«, oklijevajući će Doktor.»Pa, uopće nije stara«, nehajno dobacuje svećenik. »I tko će se sadabrinuti o njoj? Sirotica još pred sobom ima čitav niz godina.«Polaže ruku na Doktorovo rame i uz pogled koji odrasli dobacuju djecikada ih nečemu žele poučiti kaže:»Znaš, sine, kada Bog zatvori jedna vrata, uvijek otvori druga! Reci mi,dakle, gdje ti stanuje baka!«Doktor je skamenjen od bijesa. Grubo otresa mulinu ruku s ramena,okreće se na peti i trkom napušta džamiju. Dok jurim za njim, čujemkako bijesno psuje.»Prokleti pizdun!« sikće. »Uvalio bi mi se baki! Samo neka proba!Razmotat ću mu turban s nakazne tikve i njime ga zadaviti!«Kada bi šahova tajna policija SAVAK saznala za njegovu zbirkuzabranjenih knjiga, Doktor bi završio na višegodišnjoj robiji. Zato mujednom, nakon povratka iz knjižare, govorim o tome kako je i moj otacsvojedobno skrivao zabranjene knjige u malom skrovištu koje je imaou ormaru.»Kad mi je bilo šest godina, SAVAK nam je upao u kuću«, kažem.»Mama ih je na dvorišnim vratima pokušala zaustaviti, ali samo su jeodgurnuli. Tata je čitao u radnoj sobi, ali kad je začuo komešanje,bacio je knjigu na pod i pobjegao. Ja sam je, ništa ne misleći, pokupio,ušao u skrovište i zatvorio za sobom vrata. Nemam pojma zašto, moždazato što je tata to skrovište nazivao 'našom malom tajnom' i tražio od

23

mene da se zakunem da ga nikome neću spominjati.« Potaknutsmiješkom na Doktorovu licu, nastavljam: »Agenti su nekoliko satipretresali kuću, ali ništa nisu pronašli. Otišli su praznih ruku, a tataotada zabranjene knjige više ne drži u kući!«.»Dobro da se nisi ugušio u tom skrovištu«, suosjećajno i s divljenjemnapominje Doktor.»Pa i nije bilo tako strašno«, odvraćam.On skida naočale, nježno mi spušta ruku na rame i toplim glasomizgovara:»Je li ti ikada itko rekao da imaš ono nešto?« Vjerojatno sam izgledaopotpuno zbunjeno jer me već sljedeće sekunde zapanjeno pita: »Nikadanisi čuo za ono nešto?« Odmahujem glavom. »To je neprocjenjivavrlina koju je zapravo vrlo teško jasno protumačiti«, objašnjava, »nopokazuje se u postupcima velikih ljudi.«Obasipanje znanih i neznanih ljudi pretjeranim, ali ne osobito iskrenimkomplimentima stari je iranski običaj koji se naziva taarof, ali uDoktorovim očima tomu nema ni traga.Ma, baš sam pravi veliki čovjek, mislim i crvenim. Potajno žudim zaprijateljevom zaručnicom i jedva čekam da boksačko umijećeprimijenim na nosu nekoga nasilnika.Vidjevši da mi je neugodno, Doktor brzo mijenja temu.»Znaš kako su uhvatili onu skupinu, zar ne?« pita me, misleći naskupinu mladića i djevojaka koje je SAVAK uhitio zbog planiranjašahova ubojstva. »Pretresali su jednu kuću u potrazi za zabranjenimknjigama i pronašli nacrte.«Kimam glavom jer mediji već tjednima najavljuju da će televizija prviput u iranskoj povijesti uživo prenositi suđenje koje pobuđuje velikozanimanje. Inače se uglavnom prave da oporbenjaci, poput članovastranke Tudeh, komunista i islamskih marksista ne postoje, ili imnadijevaju ozloglašen pridjevak harab-kari, nazivajući ih još isubverzivnim elementima, teroristima i ljudima koji su zbog politikespremni na svakojaka zlodjela. Iranski se narod službeno prikazuje kaobeziznimno odan kralju svih kraljeva: šahanšahu Muhamedu ReziPahlaviju, SAVAK svako spominjanje političke oporbe smatrasvetogrđem ravnim nijekanju Boga, a mediji se, usprkos svimuhićenjima, mučenjima i neprekidnom gušenju oporbe, dodvoravajušahu kao da je sve divno, jer živimo u slici i prilici demokracije.»Kažu da će članovi skupine uživo na televiziji plačući moliti oprost«,kažem. »I da će ih šah onda pomilovati, kako bi ispao blag i milostiv.«

24

Doktorovim licem prelijeće čudna, gotovo podrugljiva grimasa, a zatimodmahuje glavom i kaže:»Veliki bi se meštar sa svojim cirkusom mogao prilično iznenaditi!«.Vraćajući se u uličicu, nailazimo na Ahmedovu baku. Izgubljeno lunja,unosi nam se u lice i ljubazno zapitkuje:»Jeste li vidjeli mojega muža?«Doktor i ja se znakovito pogledavamo. Muž joj je umro prije dvijegodine.»Ne, nismo ga već dugo vidjeli, bako«, odgovara Doktor. »Možemo livam kako pomoći?«Bakica se nakratko zamisli.»Baš čudno«, kaže. »Nitko ga nije vidio otkad smo ga prije nekolikogodina pokopali. Jesam li vam već pričala kako smo se upoznali?«Obojica smo priču čuli već tisuću puta, ali uz smiješak odmahujemoglavom, pa nam ona još jedanput govori kako su se upoznali naprimanju u američkom veleposlanstvu i da se on odmah zaljubio u nju,iako je u to doba imao četrdeset i tri žene. Od svih se rastao te seoženio njome i bio joj je vjeran sve dok nije poginuo spašavajućimačku iz požara.»Krasna priča, bako«, kaže Doktor. »Sigurno vas je silno volio. Bio jehrabar i brižan čovjek.«»Da, bio je jako hrabar«, ponavlja baka, gegajući se niz ulicu. »Ibrižan, da.«Spuštamo pogled i prigušujemo smijeh jer obojica znamo da Ahmedovdjed nikada u životu nije bio u američkom veleposlanstvu, da nije imaočetrdeset i tri žene te da, pogotovo, nikada ne bi stavljao život na kockuzbog mačke jer ih je mrzio iz dna duše.Istoga se dana za večerom u kući mojih roditelja okuplja skupinaobiteljskih prijatelja i rođaka, ne bismo li svi zajedno gledali suđenjena televiziji. Kuća je puna uzburkanog žamora, a na ulici u trenutkukada sudac batom najavljuje početak procesa nema više ni žive duše.Optuženici se jedan za drugim redaju na postolju. Većina ih priznajekrivnju i moli šahovo pomilovanje, a svaki svoju izjavu čita iz pomnopripremljenih materijala u kojima se šah i njegova obitelj spominjusamo biranim riječima najvećeg poštovanja. Neki naglas ridaju,zazivajući kraljicu, majku našega naroda.»Pomozite svojoj djeci, oprostite im!«, plačući preklinje jedna žena.»Majka ste, smilujte se i mojoj djeci!«Zbog prizora na malom ekranu nervozno podižem rukave i usnicama seoslanjam na stisnute šake. Na svakom se optuženičkom licu ocrtava

25

suzdržan jad: većina je vidljivo užasnuta, a neki su duhom potpunoodsutni.Vođa skupine, mladić po imenu Golesorhi, ustaje posljednji i prilazipostolju za svjedoke. Ime mu u prijevodu znači »crvena ruža«, a zbogljubazna lica, srednjega stasa, jake čeljusti i gustoga brka sličan jemladom Maksimu Gorkom. Skida jaknu, polako zavrće rukave i zatimstupa na postolje.»Ovaj je sud nezakonit«, vikne, a šaka mu tako snažno udara o ograduda svi zapanjeno poskakujemo. »Šah je tiranin, američki slugan izapadnjačka marioneta!«Zastaje mi dah, gutam knedle, uspravljam se i nervozno spuštamrukave. Zrak u prostoriji samo što nije zaiskrio.»Kako se ne boji smrti?« mrmlja jedan očev prijatelj. »Još će gavečeras nasmrt izmučiti. Kliještima će mu čupati nokte i polako sjećiprste na nogama i rukama.«Zbog prijekog pogleda koji mu dobacuje moj otac osvrće se po sobi,primjećuje da su sve žene oblivene suzama i naglo umukne. Sudacnaređuje Golesorhiju da šuti, ali on se ne obazire.»Vi, časni suče, idite dođavola!« kaže uzdignute glave. »Zapamtiteovoga čovjeka, narode!« viče. »Neka ga, kamo god krene, prepoznajukao kućnoga ljubimca najvećega živućeg diktatora!«»Bilo je i vrijeme da se netko suprotstavi tim gadovima«, šapće mojotac, pomno pazeći da ne gleda prema meni. No nije ni potrebno. Srcasu nam u tom trenutku povezana napetom, ali neraskidivom strunom.»Tako je mlad«, jauče moja majka. »Sigurno mu nije više od trideset.Jadni njegovi roditelji, jadna njegova žena!«Sudac ipak ušutkava Golesorhija i prijenos se naglo prekida. Ekran sena nekoliko trenutaka zacrnjuje, a zatim oživljava, ali uz reprizuameričke sapunice Gradić Pejton.Bez pozdrava se povlačim na krov, znajući da ondje neću naći Ahmedakoji će zacijelo čitavu večer tješiti obitelj okrećući sve na šalu,imitirajući sudionike i izazivajući salve smijeha.Zaklapam knjigu kad se na obzoru već javlja dan i uz uzdah ustajem.Nadao sam se da ću čitanjem odagnati Golesorhijevu silovitu tiradu, alikao da čitam riječi stranog mi jezika. Ni opetovano mi zurenje u većpročitane rečenice ne može otjerati odjek njegova glasa iz misli. Naprozorima u susjedstvu nema svjetala, ali znam da nisam jedini koji nemože spavati.Idem u šetnju ne bih li razbistrio um. Ruku zabijenih u džepovekoračam polako i odmjereno, skupljajući razasute misli, a onda mi

26

odjednom pozornost privlači obris muškarca. Šmugne kroz snop uličnerasvjete i zastaje pred zidom na koji očito namjerava nešto zalijepiti.Na glavi mu je kapa, a u ruci kantica u koju grozničavo umače kist,crta na zidu prozirno X i zatim na nj prislanja oveći komad papira.Brzo nestaje niz ulicu, a ja se šuljam prema zidu, ne bih li razabrao štoje nalijepio. Imam što i vidjeti. Posred plakata stoji crvena ruža.»Golesorhi«, šapnem naglas i odmah rukom pokrivam usta jer riječodzvanja ulicom.Čovjek s kistom zapanjeno se okreće i u tom trenutku spazim da mu jelice premazano crnom bojom i da mu se na očima cakle naočale.»Doktore?« prošapćem škiljeći.Zastaje u pola pokreta i obojica na trenutak gubimo dah. U očima muse strah komeša s kajanjem, strašću, ljutnjom i taj trenutak traje čitavuvječnost. No onda on bez riječi pojuri, a ja ostajem sam sa srcem kojemi ritmom prati uzburkane misli.Ujutro se četvrt budi oblijepljena crvenim ružama.Svi pitaju:»Tko ih je postavio?«.»Što to znači?« pitaju se neki.»Aaaa, Crvena ruža«, s razumijevanjem dodaju drugi.Netko kaže:»Crvena je boja ljubavi!«.I boja krvi, mislim, a kad se sjetim opasnosti kojoj se izložio mojprijatelj, pod grlom mi se srce sudari sa želucem. Saznaju li u SAVAK-u da je to njegovo djelo, gotov je.Doktor mi se tek nakon pet dana pridružuje na krovu.»Slušaj me«, govori nemirna pogleda. »Putujem i neće me biti nekovrijeme.«»Kamo ideš?« pitam ga suhim, prilično nezadovoljnim tonom.»Na sjever, u jedno mjesto uz Kaspijsko jezero. Idem s kolegama sfaksa«, odgovara brzo. »Ništa posebno, idemo svake godine.«U sjećanje prizivam proteklo ljeto. Nikamo nije putovao. Laže, i to meljuti. Sigurno to primjećuje jer brzo nastavlja s objašnjenjima.»Moramo poučiti seljake«, kaže. »Učit ćemo ih čitati i pisati, poučavatćemo ih zdravstvenoj kulturi, pomoći im pri kopanju bunara inavodnjavanju zemlje.«»Ti to ozbiljno?« planem. »Vlasti sumnjiče svakoga tko se bavi takvimstvarima!«Iznenađen je mojim riječima i žestinom.

27

»Kad se vratim, oženit ću se Zari«, dodaje mirnije i prvi me put nakondolaska na krov gleda u oči. »Moram se smiriti. Jako je volim!«Prenem se od spomena Zarina imena i nježne ljubavne izjave.Zaboravljam nepromišljenu paradu lude hrabrosti, a srdžba u meni topise pod toplinom njegova smeđeg pogleda.»Ona zna?« pitam.»Ne«, odgovara. »Neka to ostane među nama, može?«»Može«, kažem, praveći se da mi srce nije probola oštra bol.»Nakon onoga na televiziji prije nekoliko dana«, kaže mi misleći nasuđenje Golesorhiju, »shvatio sam da zbilja ne mogu živjeti bez Zari.«Oči mu se pune suzama. »Golesorhi je jedan od najboljih ljudi kojepoznajem, a smaknut će ga kao običnoga zločinca.« Žustro briše suze sobraza i dodaje: »Vrijeme je...«, a zatim zastaje.»Vrijeme za što?« pitam.Duboko uzdiše i kroz smiješak mi postavlja sljedeće pitanje:»Od svega što ljudi imaju, što je najvrednije?«»Život«, odgovaram bez imalo ustezanja.Smije se i odmahuje glavom.»Vrijeme«, kaže. »Vrijeme je ono najdragocjenije što imamo.« Polažemi ruku na rame i dodaje: »Vrijeme je da prestanemo gubiti vrijeme.'Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društvenobiće određuje njihovu svijest.'٭ Znaš li tko je to rekao?«»Karl Marx«, kažem i on se opet smješka, ali ne potvrđuje.Takvo me razbacivanje citatima podsjeća na obje moje bake koje bašsve, pa i najgora stradanja, pripisuju Bogu, a onda ne znaju objasnitizašto Bog čini takve nezamislive grozote. Odmah krišom grizem kožuizmeđu kažiprsta i palca jer se tako, kažu, poništavaju bogohulne mislii Bog ti oprašta, a ne ruši ti krov na glavu.Doktor iz džepa izvlači knjigu Obad٭٭ i pruža mi je.»Za tebe«, kaže. »Samo, pazi! Za to se dobiva barem šest mjesecizatvora.«Guram je u unutarnji džep jakne.»To će mi postati najvrednije što imam«, kažem, nastojeći prikriti stidzbog tajne žudnje za Zari, iako sam uvjeren da se vidi iz aviona.»A kad je o plakatima riječ...« započinje Doktor pognute glave.

________________________٭ Citat iz djela Karla Marxa Prilog kritici političke ekonomije

Roman engleske spisateljice i glazbenice Ethel Lilian Voynich iz 1897., govori o mladom ٭٭engleskom revolucionaru u Italiji. Roman je bio iznimno popularan u SSSR-u, doživio jenekoliko ekranizacija, adaptaciju u operu itd.

28

Prekidam ga.»Nemam pojma tko ih je stavio, ali baš su dobri!«Podiže glavu i zamišljeno me gleda preko gornjega ruba naočala.»Eto vidiš«, kaže. »To je ono nešto.«

4.Savušun

Iz razloga potpuno neshvatljivih odraslim ljudima, po četvrti se poputepidemije proširila psina u kojoj klinci zvone ljudima na vrata, a zatimbježe. Najčešće se tako zabavljaju u kasnijim popodnevnim satima,kada je manje ljudi na ulici i Ahmed i ja uvjereni smo da to čine djecaiz naše ulice. Moja mama, naravno, misli da su djeca iz ulice predobroodgojena da bi se bavila takvim stvarima.Moj otac, pak, jednoga popodneva, dok se vraća kući, susrećeAhmedova petogodišnjeg brata pred vratima Iradževe kuće.»Zdravo, Aboli«, smiješi mu se. »Što radiš?«»Možete pozvoniti Iradžu na vrata?« nevino zatraži Aboli. »Ja ne mogudosegnuti.«Tata pristaje i zvoni, ali čim se zvono oglasi, Aboli ga zgrabi za ruku iviče:»A sad bježimo!«Tek tada, shvativši što je učinio, tata podiže Abolija na ruke i trči kući.Ahmed i ja sjedimo u dvorištu u trenutku kada utrčava kroz vrata, streskom ih zatvara i oslanja se o njih, jedva hvatajući dah.»Što je bilo?« zapanjeno ga pitam.Kratko baca pogled na Abolija i zatim prasne u smijeh. Tek kada sesmiri, ispriča nam što se dogodilo i, kada zajednički grohot napokonjenja, ponovno podiže Abolija sa zemlje i kaže:»Imaš sreće što si toliko sladak, mali!«.Iradž sutradan smišlja, po njegovu mišljenju »genijalnu«, spravu protivuličnih zvonjača. Sastoji se od cjevčice povezane s pumpicom za vodu,a montira se iznad vrata tako da je nitko ne vidi. Trebala bi poprskatisvakoga tko pozvoni na vrata. Postavlja je u ranim popodnevnimsatima, nadajući se da će barem dva do tri puta tjedno na taj načinuhvatiti mangupe. Izum, međutim, nikada ne proradi i svi derani ostajusuhi.Često priželjkujem da smognem hrabrosti i napokon Ahmedu kažem zaZari. Da je samo koju godinu mlađa i da nije zaručena za Doktora,pričao bih mu o njezinim plavim očima, vragolastom smiješku,predivnoj bradi i jagodicama. Rekao bih mu da me njezin hod izluđuje,

29

da ostajem bez daha kada god progovori i da neprekidno mislim na nju.Kada bih bio siguran da će mi to dati dovoljno snage, zanemario bihgađenje i popio čitav vrč majčina motornog ulja te se napokon povjerionajboljem prijatelju.Postaje mi sve teže slušati Ahmedove priče o Fahimi. Suviše mepodsjećaju na Zari. Pritom ne pomišljam na seks. Ne želim je okaljatitakvim mislima, a i umro bih od krivnje i stida. Zamišljam je sretnoudanu za Doktora i s čoporom djece te se mirim s ulogom bliskogaobiteljskog prijatelja. No nagovaranje Ahmeda na pobunu protivFahimine obitelji zagorčalo mi je tu maštariju, iako znam da ne moguučiniti isto što i on. Prvo, Zari voli Doktora. Drugo, nisam hrabar kaoAhmed. Treće, zbilja ne bih takvo što mogao napraviti genijalnom tipukao što je Doktor. Ponekad se, međutim, pitam u što bi se pretvoriomoj i Zarin odnos da nam Doktor nikada nije ušao u živote i, svaki putkad na to pomislim, nagonski grizem kožu između kažiprsta i palca.Činilo mi se da ću do kraja života čuvati slatku tajnu i da je nikadanikome neću otkriti, ali jedne večeri na krovu, dok Ahmed priča, ameni pogled luta po zvijezdama koje naviještaju ljetnu noć, odjednomga prekidam.»Otkrit ću ti jednu tajnu«, kažem.»O tebi i Zari?« pita kao iz topa.»Molim? Otkad znaš?«»Otkad znam da mi je najbolji prijatelj zaljubljen?« ceri se. »Pa,vjerojatno otkad sam primijetio da se svaki put u prisutnosti određenemlade dame uznemiriš, ili da je ni u ludilu ne možeš pogledati u oči.Osim toga, kad nam je jednom, nakon utakmice, donijela ledeni sok,čaša u rukama tresla ti se kao luda, sjećaš se? I da, ovo mi je najdraže,kada te jednom pitala koliko je sati, pogledao si na sat i rekao: petminuta do ručka.«Smije se, a ja sagibam glavu.»Još jedno uvijek radiš«, kaže. »Svake večeri najveću i najsjajnijuzvijezdu nazivaš po njoj.«»Doista?«»Pa zar nikada nisi primijetio da ja zvijezdu do nje uvijek nazovem potebi?«Odmahujem glavom.I onda mu napokon sve kažem. Cijelu me noć sluša dok govorim kakoZari hoda, dok mu opisujem njezine jagodice i bradu, dok mu govorimo njezinim očima, o svojim snovima, o tome kako me muči grižnjasavjesti i kako se stalno trudim da o njoj ne razmišljam na nepristojan

30

način. No, ne govorim mu o Doktorovim planovima o ženidbi. Nekršim obećanje dano prijatelju.Ahmed me sluša pušeći i nudi me cigaretom. Najradije bih popušiočitavu kutiju, ali bojim se oca i njegova prijekornog pogleda.»Kada si shvatio da je voliš?« pita me.»Mislim da je volim otkad znam za sebe«, odgovaram pognute glave.»Ali tek zbog tvoje priče s Fahimom postao sam toga svjestan.«Dugo šutimo i Ahmed uranja u misli. Zdvojan nad dvojbom trebam liZari izjaviti ljubav ili ne, uzbuđeno ga pitam misli li da sam loš čovjek.»Što ti je, zaboga?!« smije se.»Pa, znaš, zbog Doktora i svega toga«, mucam. »On nam je... on namje prijatelj, a... a mi tu sjedimo i pričamo o njegovoj zaručnici. Mislim,ne pričamo mi, nego ja. Užas!«Ahmed se opet smije i odmahuje glavom.Sutradan mi Ahmed kaže da Zarin šestogodišnji brat Kejvan gradipseću kućicu.»Zašto? Nabavit će psa?« pitam.»Ma, ne. To mu je školski zadatak za ljetne praznike.« Važno mepogledava i slutim da mi se loše piše.»Zašto me tako gledaš?« pitam.»Kakav si u stolariji?«Smijem se jer nemam baš nikakvog smisla za takve poslove, ali Ahmedipak zvoni na Zarina vrata i prije nego što se uspijevam snaći, već smou dvorištu i pomažemo Kejvanu. Zarini su roditelji, kao i svakogadana, na poslu. Zajednički već više od dvadeset godina vode restoran ususjednoj četvrti.Gubim usredotočenost svaki put kada Zari iziđe u dvorište i stid mezbog toga, pa Ahmedu kažem da mi sve to postaje odviše složeno. Nesamo da zabijam nož u leđa Doktoru, nego još i glumim prijateljanevinome šestogodišnjaku, samo da bih bio u blizini njegove sestre.Ahmed mi odgovara neka se smirim.Zari je odjenula usku plavu majicu i crnu suknju s cvjetnim uzorkom.Vlažna joj je kosa uredno začešljana i nenametljivo je našminkana.Odviše sam uzbuđen i prestidljiv da bih je pogledao u oči, pa se svakiput kad izlazi i započinje razgovor s nama tobože bavim daskama ipotpuno mi nepoznatim alatom. Kada mi pak okreće leđa, zurim joj unadlaktice i tanašna zapešća te primjećujem da su joj ruke prekrivenesitnim, bijelim dlačicama. To me toliko uzbuđuje da mi koža postajepretijesnom, čak i pod njezinim blagim, mirnim i nasmijanimpogledom. Tako bih je volio voljeti, saviti joj ruke oko uzanoga struka

MIN@

31

i priviti je uza se. Ne mogu to više podnijeti. Skrećem pogled ižmirkam ne bih li odagnao taj prizor.Nudi nas hladnim sokom i zahvaljuje što pomažemo njezinu bratu.Zbog zbunjenosti dobar dio soka izlijevam sebi na prsa.»Što je? I prsa su ti žedna?« zadirkuje me Ahmed.Pravi se da ne vidi pogled koji mu ljutito dobacujem, a Zari se smije ikaže:»Ma, pusti ga! Jadniku je vruće i žedan je!«.Zatim se vraća u kuću, a Ahmed mi kaže:»Ne skida pogled s tebe!«.»Nije me ni pogledala!«»Ne znaš ti žene. Čini ti se da te uopće ne gledaju, a zapravo ti pratesvaki pokret. Mozak im je kao radar. Vide te i kada pojma nemaš da siim na nišanu. Osim toga, ne budi tako sramežljiv! Popričaj malo snjom kada opet iziđe!«Nakon nekoliko minuta Zari ponovno izlazi, sjeda uz rub bazenčića,umače prekrasna stopala u vodu i otvara knjigu.»Hajde, idi tamo i razgovaraj s njom«, šapće mi Ahmed.»Neću«, oštro odbijam.»Daj, idi!«»Neću.«»Nemoguć si«, kaže i obraća se Zari. »Što to čitaš?«»Savušun. Autorica je Simin Danešvar.٭« Ahmed mi se okreće, tobožezapanjen. »Zamisli, Paša! Tvoja omiljena knjiga!« Zatim se obraćaZari: »To je njegova omiljena knjiga!«.Ubit ću ga. Uopće je nisam pročitao.»I? Kako ti se sviđa?« pita me Zari.»Pa, Simin Danešvar zbilja je jedna od najboljih spisateljica«, zbunjenomrmljam i izbjegavam njezin pogled jer bih od njega zauvijek izgubiodah. »Baš je dobra. Zapravo, puno više nego dobra. Jako je dobra.«Kutkom oka vidim da Ahmed odmahuje glavom. Zari me pozornosluša.»I njezin muž isto«, nastavljam. »Dželal Al-e Ahmed٭٭ je isto takodobar, možda čak i više dobar.«»Ma, puno, puno više dobar«, nadovezuje se Ahmed.

___________________________Jedna od najpoznatijih spisateljica u perzijskoj književnosti, cijenjena osobito po romanu٭ Savušun iz 1969. i po pričama u kojima govori o položaju žene u iranskom društvu.Istaknuti iranski književnik, izrazito politički٭٭ angažiran.

32

»Hoću reći, ne više dobar, nego bolji. Možda je još i bolji od nje.Čitam sve što to dvoje napiše.« Shvaćam da lupetam, pa se naglozaustavljam.»Da«, odgovara Zari. »I ja volim čitati sve što napišu Danešvarova iAl-e Ahmed.« Vraća se knjizi. Pogledom poručujem Ahmedu da ću garazbiti čim ostanemo nasamo, a on mi namiguje.Popodne dovršavamo kućicu, a na odlasku načujem kako Zari govoriAhmedu:»Nema problema, što god želiš. Bilo bi mi drago!«.»O čemu ste to pričali?« pitam ga ljutito kad smo izišli na ulicu.»Pitao sam je hoće li te poljubiti i rekla je da bi joj bilo drago.«»Ma, svinjo jedna pokvarena«, napadam ga, a on mi izmiče i bježiprema kući.»Nisam ja kriv što si tako zgodan da te jednostavno mora poljubiti!«»Začepi!« vičem dok trčim za njim. »Zbog tebe sam ispao pravabudala!«»Kako sam mogao znati da uz sve one jebene knjige koje si pročitaobaš Savušun nisi pročitao?!« dobacuje mi i osvrće se, pazeći da ga nedostignem.»Koji si ti pizdun!« psujem i pokušavam ga šutnuti nogom. »Razbit ćute zbog ovoga!«»A što ćemo sa zakletvom svetom bratstvu boksačkoga pobratimstva?«zadirkuje me dok nestaje za vratima i treskom ih zatvara. Nekolikotrenutaka stojim zadihan, znojim se i bjesnim. A s druge stranezačujem: »Je li Al-e Ahmed zbilja i više nego više dobar pisac od svoježene?«Koliko god sam bijesan, padam na pod od grohotnog smijeha.

Zima 1974.

Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, TeheranZnam da sanjam, ali ne znam gdje mi tijelo spava. Mislima sam nalivadi sa Zari, Fahimom i Ahmedom, besciljno trčimo uokolo, malojedni prema drugima, malo jedni od drugih. Zari zastaje, naginje glavuu stranu i smiješi mi se. Vjetar joj podiže i raspliće kosu baš kao ivisoku, zelenu travu koja nam golica koljena, a ja joj prilazim iprivijam je uza se. Podižem je u zrak pa se vrtimo, a Ahmed, vidim,isto čini s Fahimom.Kroz vjetar čujem Doktorov glas kako recitira stihove pjesnika Rumija.

33

Sretnog li časa dok zajedno smo ti i jaU tijela dva, al' duhu jednom, ti i ja.I ptice u raju dok ljubav nam klikću,U smijehu smo radosni ti i ja.Doktorov lik nestaje u daljini, Zari me gleda, naginje se i ljubi me uusta, a zatim ustaje, pa ona i Ahmed odlaze za Doktorom u šumu.Fahima i ja neutješno plačemo. Tihim mumljanjem kroz bijeli šum snaRumijeva se pjesma pretvara u šuplju, ritmičku mantru:Da mi je puška, ja bih je podig'o,Da mi je maska, ja bih je nosio,Da bol me snađe, ja bih je sakrio,Da srce imam, ja bih ga darov'o.Silom otvaram oči i opet sam u kolicima. Jabukolika sjedi pokrajmene, ali licem je okrenuta prema starcu na drugom kraju sobe. Znamda sam upravo nešto sanjao, ali slike mi izmiču poput svile podprstima.»Vode«, šapćem.Okreće se laganim i smirenim pokretom, ali u svijetlim joj očimazapazim iskru.»Što si rekao?« pita.»Žedan sam«, zakriještim.Pomno mi ispituje svaki kutak lica, a onda šapuće da će se odmahvratiti, pa nestaje. Za nekoliko se trenutaka pojavljuje s vrčem vode ičašom.»Jako si žedan?« pita me.»Da, jako sam žedan.«Natoči punu čašu vode i spušta pogled prema mojoj pogrbljenoj priliciu stolcu.»Evo, uzmi«, pruža mi čašu.Grabim je i praznim u jednom dugom gutljaju. Licem joj se razvlačitopao osmijeh i na trenutak mi se čini da joj se oči pune suzama.Nemam pojma zašto.»Gdje sam?« pitam.»Tu si«, nježno mi odgovara.»A tko si ti?«»Zar ne znaš?« zadirkuje me. »Svi me poznaju, čak i ja.«»Znam da si Jabukolika«, kažem i slabašno se nasmijuljim. Ona seglasno nasmije.»Bole me rebra«, kažem.»Znam. Ali ništa nisi slomio, ne brini se!«

34

Spuštam pogled.»Zašto imam opekline po rukama?«Jabukolika ne odgovara.»I čitavo vrijeme sanjam grozne stvari. Nekoga čovjeka zlih očiju. Tkoje taj?« Na spomen snova nešto se u meni lomi, iz utrobe polazi bujica,pa zaplačem. Jabukolika sjeda i grli me.»Plači, dušo, plači!«»Zašto plačem?« pitam je i odmičem se, tražeći odgovor u njezinimočima.»Zar se ničega ne sjećaš?« začuđeno me pita.»Čega bih se trebao sjećati?«Naslanja se i lagano ljulja u stolcu.»Nije važno«, umiruje me. »Samo zatvori oči. Ne treba ti razlog zaplač!«

5.Ljeto 1973. Teheran

Pod trešnjinim stablomAhmed i ja stojimo na ulici i gledamo kako Iradž maloj skupinipoluzainteresiranih klinaca pokazuje svoj najnoviji izum, kad se pokrajnas odjednom pojavi Fahima. Smiješi nam se i namiguje, a zatim zvonina Zarina vrata. Zari joj otvara, pa se grle i ljube kao stare prijateljice iulaze u kuću. Iznenađeno pitam Ahmeda poznaju li se njih dvije.»Zezaš me«, kaže. »Pa, kao sestre su!«»Otkada?«»Od danas«, odgovara kroz smijeh. Zatim mi objašnjava da će Fahimaod danas do kraja ljeta svakoga dana dolaziti k Zari. »Sjedit ćemo uzhouz i brbljati. Ideš?«»Kamo?«»Daj, dođi!«Trči kući, a ja ga pratim uz stube do krova.»Kamo idemo?« pitam sav na iglama.»K Zari, ali neću da nas susjedi vide. Znaš da tračaju, a to ne bi bilodobro za cure.«»Kako si uspio nagovoriti Zari?«»Rekao sam joj da ću dovesti tebe.«»Lažeš«, kažem, a srce mi je gotovo iskočilo.»Da«, smije se.

35

Trčimo do Ahmedova krova, skačemo na moj, pa na Zarin, a tamo nasona već čeka i, dok mi srce u prsima bubnja od uzbuđenja, uz smiješaknas pozdravlja i uvodi u kuću.U dvorištu sjedamo na crvenu prostirku pokraj houza pod trešnjinimstablom, pa Ahmed, Fahima i Zari razdragano brbljaju. Ja šutim,sjedim i promatram ih. Ne razabirem riječi niti ijednu mogu izustiti jersam obuzet krivnjom, stidom i uzbuđenjem. Ni u najskrivenijimmaštarijama nikada Zari nisam doživljavao kao išta više od predmetabojažljive i suzdržane žudnje, pa mi se ostvarenje čak samo djelićatoga maštanja čini potpuno besmislenim.S druge strane, tješim se, sve to ionako ništa ne znači. Samo se malozezamo. Nema u tome doista ničega lošeg. Zari će se ionako za kojimjesec udati za Doktora. Ljeto nam se pred nogama prostire poputpraga između mladenaštva i odrastanja: ja ću za godinu dana uAmeriku, Zari i Doktor započet će zajednički život, a Ahmed će seoženiti Fahimom. Sve će biti potpuno drukčije. Zašto onda ne bih nekovrijeme potpuno nevino uživao u društvu neke lijepe djevojke?Ahmed i Fahima sjede jedno do drugoga, a Zari mi je točno nasuprot.U ranim poslijepodnevnim satima donosi nam ledene napitke, a poslije,kada žega popušta, vruć i sladak lahidžanski čaj, najbolji crni čaj nasvijetu.Ahmed i Fahima divan su par. Fahima je prelijepa žena, iako joj tonikada ne bih rekao jer nije pristojno prijateljevoj djevojci govoriti daje zgodna. Dugu crnu kosu ljupkim pokretom glave stalno zabacujepreko lijevoga ramena, gotovo sve što kaže zvuči kao pitanjepopraćeno znatiželjnim pogledom, a svima se obraća s toplinom iosobno, kao da su joj već godinama najbolji prijatelji. Nosi crne trapez-hlače i svilenu bijelu bluzu. Savršeno joj pristaju i, sve u svemu, jakomi se sviđa.Zari i ja nismo baš na istoj valnoj duljini. Doktor joj očito jakonedostaje jer stalno priča o njemu.»Otišao je zbog nekog projekta za fakultet«, kaže.Projekta za fakultet? A menije rekao da će raditi sa seljacima.»Zajedno smo od samog rođenja«, kaže. »Roditelji su nam semeđusobno zavjetovali da će im se djeca vjenčati kako bi, na taj način,njihovo prijateljstvo zauvijek trajalo.«»Oho! Pa nisam to znao«, iskreno je iznenađen Ahmed.»Sva sreća što je ispao superčovjek jer bi mi inače na takav dogovorbilo teško pristati«, dodaje Zari.

36

Dogovoren brak?, javlja se u meni posprdna misao. Kako to daDoktor, jedan od najrevolucionarnijih intelektualaca u četvrti, pristajena takve besmislene i zatucane običaje?Ahmed mi namiguje, podiže obrve i kima glavom, kao da mi čita mislii slaže se s njima.Promatram Zari dok govori. Zbog njezinih ružičastih usnica, sićušnihuška, svilenkastoga i svježeg tena, lice mi gori od žudnje. Govoritihim, dubokim i samouvjerenim glasom koji svojom zrelošću pomaloodudara od njezina lika, ali u mojim je ušima jednostavno savršen.Kada se nagne naprijed, pogled mi odluta do djelića prsa koji jojproviruje kroz izrez na bluzi, ali istoga se trenutka sjetim da upravozurim u Doktorovu curu i tonem u grizodušje. Dok govori, uglavnomgleda u mene, ali prilično je suzdržana.Ahmed je pak opsjednut novom viješću.»Dogovoren brak?« negoduje ispod glasa i zatim se okreće k Fahimi.»Zašto se vas, cura, roditelji tako pokušavaju otarasiti?«»Joj, daj šuti!« odgovara Fahima kroz smiješak.Zari se vraća i u šalice koje je donijela iz kuhinje nalijeva čaj, a zatimFahimu i Ahmeda pita kako su se upoznali.»Svakog sam je dana pratio od škole do kuće«, kaže Ahmed.»A ti si znala da te prati?«»Svi su znali«, odgovara joj Fahima i priča o Ahmedovoj javnojljubavnoj izjavi nakon što su joj namjestili prosca.Zari se smije.»Pa, baš si to dobro napravio«, kaže i tapša Ahmeda po ramenu.»Čestitam ti!« Zatim pita Fahimu: »A što tvoji roditelji kažu na to štoje napravio?«.»Nije im drago. Neugodno im je. Proščevi roditelji više ne razgovarajus njima.«Ahmed se, kad to čuje, isprsi, ne bi li pokazao pregolem ponos zbogsvojega postignuća. Fahima ga razdragano udari po nadlaktici.»A misliš li da bi tvoji roditelji pristali da se vas dvoje...« Zari nedovršava pitanje jer očito nije sigurna kakvi su Fahimini i Ahmedoviplanovi.»Pa, zabranili su mi da se viđam s njim«, tužno odvraća Fahima, noonda se razvedri. »Ali, kada ga bolje upoznaju, poludjet će za njim,sigurno.« Poseže za Ahmedovom bradom i stišće je među prstima:»Daj ga pogledaj! Tko ga ne bi volio?«Zari i ja se smijemo, a Ahmed crveni.

37

»Dok te još pratio od škole do kuće, jesi li priželjkivala da ti seobrati?« pita Zari nakon nekoliko trenutaka.Fahima se malo zamisli i onda kaže da nije.»Nisi? Zbilja?« iznenađeno će Ahmed. »Nisi željela razgovarati samnom?«»Bojala sam se za tebe. Nisam htjela da nastradaš«, tiho mu odgovaraFahima. »Kad su te moja braća tukla, bilo mi je kao da mi netko čupasrce.« Oči joj se pune suzama.Gledam Zari. Grize donju usnicu i smiješi se, a Ahmed ponovnocrveni. Tada upire prstom u mene i obraća se Zari:»Imali su sreće da se moj prijatelj nije umiješao. Sigurno znaš da jesuper-boksač, zar ne?«.Zari odmahuje glavom.Boksač? Malo sam nabijao po vreći, pa sam sada odjednom boksač?»Fenomenalno boksa«, nastavlja Ahmed. »Udara brže od svih kojepoznajem.«Neugodno mi je zbog nezasluženih komplimenata, pa pokušavampromijeniti temu, ali Ahmed se ne da.»Uostalom, otac mu je bio boksački prvak teške kategorije. Ima dobreborbene gene.«Napokon mu uspijevam upasti u riječ, pa pitam Zari:»Znači, ti i Doktor poznajete se već godinama, je li tako?«.»Da«, odgovara dok dijeli šalice s toplim čajem i opet se obraćaAhmedu i Fahimi: »Divim se ljudima poput vas. Oduvijek mezanimalo kako je to kad se dvoje potpunih stranaca jednostavno sretne izaljubi jer od mene se, otkada znam za sebe, očekivalo da budemzaljubljena u Doktora!«.Očekivalo se da budeš zaljubljena? pitam se s gorčinom.Ubacuje kockicu šećera u usta i, gledajući Fahimu, polako pijucka čaj.»Uvijek me zanimalo kako uopće dođe do toga«, kaže. »Mislim, kako izbog čega se dvoje potpunih stranaca uspije zaljubiti? Kako znaš da sidobro odabrao?«Fahima gleda Ahmeda, a on sliježe ramenima.»Ne znaš«, ubacujem se kao da sam tko zna kakav stručnjak zaljubavna pitanja. »U dogovorenom braku oslanjaš se na mudroststarijih i iskusnijih, a u ljubavi poput njihove oslanjaš se na intuicijuvlastita srca.«Da me mama sada čuje, vidjela bi da nisam baš tako povučen kako onauvijek tvrdi. Ali uopće nema sumnje da bi to pripisala blagotvornomučinku motornoga ulja.

38

Ahmed mi se smiješi i namiguje.»Intuicija vlastita srca«, ponavlja Zari s iskrom u očima. »Sviđa mi seto. Intuicija vlastita srca.«»Momak se zbilja zna izražavati«, hvali me Ahmed, ali istog mitrenutka dobacuje pogled u kojemu vidim da mi se loše piše. »Riječi sumu poput predivno skladanih vinjeta bez imalo ustezanja povezanihstrunom lica i vremena.«Taj neće doživjeti ženidbu s Fahimom.Zari ga neko vrijeme promatra, kao da pokušava dokučiti što je htioreći, a zatim se okreće Fahimi.»Prepuštanje intuiciji vlastita srca sigurno je mnogo uzbudljivije negooslanjanje na mudrost starijih i iskusnijih, zar ne?« kaže, očito mislećina to kako je Fahima u posljednji tren izbjegla dogovoren brak.»Da, jest«, veselo će Fahima.»Podsjeća me na holivudske filmove«, kaže Zari. »Upoznaš nekoga,povjeravaš mu se, upoznaješ ga... sve mi to zvuči jako romantično. Alii opasno! S Doktorom tako nešto nisam osjetila.«»Nisi?« pita Fahima.»Ne. Još smo se kao djeca igrali zajedno«, objašnjava Zari. »Sada ga,doduše, viđam samo nekoliko puta tjedno jer je stalno nečim zauzet, a idolazi samo kada su mi roditelji kod kuće jer neće da ljudi svaštapričaju. U tome je dosta staromodan. Mislim, naša je veza u mnogomedobra, ali vaša je kao iz romana.«Po zbunjenom meškoljenju shvaćam da joj nije baš ugodno pričati oDoktorovim posjetima, ali ne mogu dokučiti uznemiruje li je to što gaprerijetko viđa, ili joj se ne sviđa zamisao dogovorenoga braka.Fahima se smješka, a Ahmed mi opet namiguje. Točno znam što misli.Čim ostanemo sami, reći će mi da Zari zapravo uopće ne voli Doktora ida je taj brak najobičnija namještaljka. Naglasit će i da je riječ oobičaju kojemu bi se obrazovan čovjek, poput Doktora, moraooduprijeti iz moralnih razloga, jer, što bi ljudi mogli reći? Mlad iperspektivan intelektualac ženi se djevojkom koju su mu roditeljiodabrali još prije rođenja? Zbog svega će me toga Ahmed zacijelopokušati nagovoriti na nešto blesavo, poput glasnog izvikivanja s krovaljubavne izjave Zari, a nastojat će me uvjeriti i u to da bi se Doktortrebao maknuti od Zari i posvetiti se izbavljanju naše domovine iz raljazaostalosti.Kasnije istoga dana Zari nam govori o svojim rođacima i roditeljima.Majka joj je odrasla u Komu, jednom od najsvetijih iranskih gradova iodgojena je u iznimno pobožnoj obitelji. Većina Zarinih rođakinja s

39

majčine strane nosi čador٭, a jedna Zarina sestrična, koja je, kaže,toliko lijepa da bi u Americi ili Europi sigurno bila filmska zvijezda,nosi burku٭٭ koja je prekriva od glave do pete, baš kao i žene uSaudijskoj Arabiji.Zari je naziva Maskiranim anđelom.»Maskirani anđeo?« pitam. »Zvuči kao super naslov za film.«Ahmed i tu priliku iskorištava da bi me pohvalio.»Paša je gledao sve klasične američke filmove«, kaže. »Živa je filmskaenciklopedija. Zna sve glumce, režisere i producente. Sigurno će i sampostati veliki filmaš.«Zari me gleda i pita:»A ti bi htio postati filmaš?«»Da«, odgovaram.»Baš zanimljivo!«Ahmed puca od ponosa.»I ja volim američke filmove«, kaže Zari. »Ali Doktor kaže daHollywoodom vladaju Židovi cionisti.« Dodaje i da nije posve sigurnašto je cionizam, ali da zna da nije ništa dobro.Fahima na to kaže da joj je otac kolumnist u najvećim iranskimnovinama, Kejhanu, i da je još kao dječak sanjao o tome da intervjuiraWalta Disneyja, ali mu je onda netko iz redakcije rekao da je Disneycionistički agent. I ona priznaje da ne zna što je cionizam, ali, kolikočuje, mora biti nešto grozno!Ahmed se odmah okreće prema meni i šapatom me nagovara:»Objasni im što je cionizam! Hajde, objasni im!«.»Mnogi šefovi holivudskih studija zbilja su bili Židovi«, hvatam se namamac. »Zucker je bio Židov, Meyer, Selznick... Ali nisam baš siguranda je ijedan od njih snimao filmove koji su uzdizali stvaranje državeIzrael. To bi, naime, bio cionizam.«»Čovječe!« tobože zadivljeno uzdiše Ahmed. »Odakle ti to sve znaš?Svaki put od tebe naučim nešto novo!«»Mogu li dobiti čašu vode?« pitam Zari u nadi da ću tako ušutkatiAhmeda.

_________________________Plašt, pelerina ili slično vanjsko odjevno pokrivalo kojim neke žene islamske vjere (posebice٭ je čest u Iranu) prekrivaju sve osim lica. Za čador je karakteristično da nema rukava i dadoseže do gležnjeva.Pokrivalo za žensko tijelo i lice, izrađeno od guste tkanine koja u potpunosti prekriva cijelo٭٭tijelo i lice, osim što se u predjelu očiju nalazi gusta mreža. Nose je neke žene islamske vjere, aposebice je česta u Afganistanu, Saudijskoj Arabiji te nekim dijelovima Pakistana i Indije.

40

Svaki put kad Zari ode u kuću da bi nam donijela nešto za jelo ili piće,najradije bih se nekamo maknuo da Fahima i Ahmed mogu malo ostatinasamo, ali ne znam kamo bih. Zari mi napokon nudi spasonosnorješenje: doziva me iz kuće. To je prvi put da me oslovljava imenom iono u njezinim ustima zvuči nekako posebno, važno. Ulazim u kuću ispazim je kako, leđima okrenuta kuhinjskim vratima, guli naranču.Okreće se i uz smiješak mi kaže da me pozvala zato da Fahimu iAhmeda ostavimo malo nasamo.»Znam«, odgovaram. »Mogu li ti nečim pomoći?«»Ne. Samo mi pravi društvo.« Vraća se guljenju naranče.Zbunjen sam jer sam prvi put nasamo sa Zari i nemam pojma što bihrekao. Kejvan ulazi u kuhinju, pije vodu i odmah odlazi. Možda Iradž inije tako loš, mislim, prisjećajući se kako zuri u Ahmedovu sestru.»Baš su lijep par«, kaže Zari.Slažem se.»Lijepo od tebe što im praviš tu uslugu.«»Ma, sve za Ahmeda. Super je dečko.«»Da, super je«, potvrđujem i ponestaje mi riječi.Slijedi duga i neugodna stanka.»Uvijek si tako šutljiv?« pita me i preko ramena dobacuje smiješak.»Ne, obično nisam«, kažem, očajnički smišljajući što bih joj pametnorekao o načinu na koji se sporazumijevam s ljudima, ali ništa mi nepada na pamet, pa ponovno tonem u tišinu.»Postoji li netko poseban u tvojem životu?«Ne znam što bih joj odgovorio. Zbog moje se šutnje okreće da vidijesam li još ondje, a onda se nasmijulji kada spazi da sam se zacrvenio.»Ne treba ti biti neugodno. Samo sam nekoliko godina starija od tebe,možeš mi sve reći. Naravno, ako želiš.«»Da, postoji netko poseban.« To mi se čini najboljim odgovorom jerpotiče daljnji razgovor.»I mislila sam da postoji. Vidim da ste ti i Ahmed svake večeri nakrovu, pa sam pretpostavila da razgovarate o curama«, kaže, panakratko zastane. »Sada znam da on tebi priča o Fahimi, ali tko jeglavna junakinja tvojih priča?«Strahovito sam uzbuđen zbog pozornosti koju mi poklanja, pa senemirno osvrćem, podižem rake u zrak i meškoljim se s noge na nogu,a ona me netremice promatra.»Ne mogu ti reći«, izgovorim napokon.Licem joj se razlijeva osmijeh.

MIN@

41

»Baš si sladak«, kaže i odlazi do hladnjaka te iz njega vadi jabuke. »Azašto mi ne možeš reći?«Ne odgovaram.»Sudjiv i sramežljiv«, zadirkuje me. »Cure obožavaju sramežljive išudjive dečke. Tajanstvene tipove. Znaš to?«Odmahujem glavom. Volio bih da moja mama čuje što djevojke misleo introvertiranima.»Ma, moraš mi reći«, uporna je Zari. »Znaš kako ljudi postaju dobriprijatelji? Tako što se jedni drugima povjeravaju. Dakle, reci mi! Tkoje ona?« Vraća se do mjesta na kojemu je stajala kad sam stigao. »Je lilijepa? Poznajem li je? Živi li u našoj četvrti? Daj, reci mi tko je!«»Poznaješ je«, prošapćem.»O, super. Znači, mora da je iz ulice. Dobro je, dobro, sad većnapredujemo.«I dalje šutim.»Ide u školu?« nastavlja s ispitivanjem.»Ne, već je maturirala.«»Starija je od tebe? O, pa to je uvijek zanimljivo. Je li lijepa?«»Najljepša na svijetu«, izleti mi. »Ima plave oči, predivnu bradu ijagodice.«Primjećujem da je na trenutak zastala s guljenjem voća i bojim se dasam pretjerao. Ona je, naime, jedina djevojka iz ulice s plavim očima.»Zvuči krasno. A gdje živi?« pita me okrenutih leđa.»Blizu«, kažem nakon kratkoga oklijevanja.»I što ti se kod nje najviše sviđa? Naravno, osim izgleda«, nastavljanešto ozbiljnijim tonom.»Sve«, priznajem. »Podsjeća me na svježinu i čistoću snijega, na bistrui mirnu rijeku, na svježinu kiše, na moćne i veličanstvene planine, nanježno i mirisno cvijeće.«Zari se okreće i zuri u mene sa zbunjenim, ali vragolastim smiješkomna usnicama. Iz očiju joj pršti gomila pitanja. Pitanja koja ti poputmunje pogađaju misli, u djeliću sekunde rasvjetljavajući sve, a zatim teu tami ostavljajući da se pitaš što si to zapravo vidio.»Zna li Ahmed tko je ona?« napokon pita.»Da.«»Jasno ti je, naravno, da ću ga pitati«, kaže i prasne u smijeh, paizlazimo u dvorište s hranom i pićem.Osjećam se krajnje iscrpljeno i posljednjim se snagama trudim da mizdjela s voćem ne ispadne iz ruku. Zari pak na dvorištu izvlači tatinfotoaparat i Kejvanu pokazuje kako da nas sve četvero fotografira kraj

42

houza. Svakome će izraditi jedan primjerak, kaže, da imamo uspomenuna ljeto u kojemu smo postali najbolji prijatelji.Te večeri u krevetu još jednom proživljavam svaki trenutak proteklogadana, uključujući i onaj u kojemu sam ispao zadnji idiot jer samdjevojku koju volim počeo uspoređivati s rijekama, planinama icvijećem. Jednostavno me pitala što mi se, osim izgleda, najviše sviđana njoj, a ja sam se raskokodakao s romantičnim glupostima, kaobudala. Trebao sam reći da imamo sličan ukus, da su joj omiljene bojete i te, da voli jesti tu i tu hranu, spomenuti njezine najdraže knjige ifilmove.No, odjednom shvatim da baš i ne znam mnogo o Zari. Zapravo, neznam gotovo ništa. Ne znam kako odabire prijatelje, čime se bavi uslobodno vrijeme, ni kakvi joj se ljudi sviđaju. Znam samo da je volim.Zar se svi tako zaljubljuju? Pitam se koliko Ahmed zna o Fahimi.Vjerojatno ne mnogo. Znam da je moj otac prvi put spazio moju majkukad se vraćala iz škole i mjesec ju je dana pratio do kuće prije nego štoje skupio hrabrost da joj se obrati. Mjesec dana nakon toga poslao jeroditelje k njezinima da je isprose.Potpuno sam zbunjen. Ljubav me obuzela i život oko mene kao da jestao. Više nisam u stanju razmišljati ni o čemu osim o Zari i pitam sekako odraslima uspijeva da istodobno budu zaljubljeni i rade bilo štokorisno.Bacam pogled prema Ahmedovu krovu, vidim da spava i čujem gakako hrče. Prilazim mu i budim ga.»Što je bilo?« pita.»Zari me pitala što mi se sviđa kod djevojke u koju sam zaljubljen inisam se mogao sjetiti baš ničega«, kažem očajno.Samo me zbunjeno promatra.»Negdje sam pročitao da ljudi na Zapadu, u Americi i u Europi, dostadugo zajedno izlaze prije nego što se zaljube«, kažem uzbuđeno. »Jesili to znao?«Odmahuje glavom.»Ali doista je tako. Vidio sam i u filmovima. Jako, jako dugo izlaze.Čak i do deset, dvadeset godina!«»Čovječe!« šapuće.»A mi u Iranu samo nekoga pogledamo i zaljubimo se. Dovoljno je danam se cura nasmiješi i gotovi smo. Nikakvi izlasci, nikakvoupoznavanje, baš nikakve prilike da se zbližimo. Razumiješ li što tigovorim? Evo, recimo, znaš li ti kakva je, zapravo, Fahima? Znaš likoje boje voli, što najviše voli jesti, čime se bavi u slobodno vrijeme?«

43

»Ne.«»I nisi zabrinut zbog toga?«Ahmed ozbiljno kima glavom.»Što ako uopće nije onakva kakva misliš da jest? Što ako Zari i jauopće nismo jedno za drugo? Što ako se vjenčamo, dobijemo djecu ionda ispadne da smo potpuno različiti? Što ću onda?«Ahmed rukom pokriva usta i zabrinuto dahne.»Tebe to ne muči?« pitam ga.»Muči me, muči, sad kad si spomenuo«, pali cigaretu. »Za Bogamiloga, to je doista problem.« Češe se po glavi i kaže: »Daj mi trenutakda razmislim. Dotaknuo si se nečega zbilja važnog. Sad mi je napokonjasno kako si od svoga tog čitanja pametniji.«Nastavljam s objašnjavanjem i razradom svoje teorije, ali Ahmed meušutkava i kaže neka ga pustim da razmisli, pa sjedam na rub njegovakreveta dok se on ljulja naprijed-natrag i pravi čudne grimase, kao dase usredotočuje, promatra problem iz različitih kutova, postavljahipoteze i zatim ih odbacuje zbog neuvjerljivosti. Mrmlja i ispuštaneobične zvukove, podiže obrve, lamata rukama i napućuje donjuusnicu preko gornje, gledajući u nebo. Zatim povlači dim iz cigarete iuz uzdah ga ispuhuje, kao da je istinski razočaran vlastitomnesposobnošću rješavanja jednostavne zagonetke.Nakon posljednjega povučenog dima ustaje i odlazi do ruba krova, gasicigaretu i baca opušak na susjedov krov, kako ga njegov otac ne binašao. Zatim se vraća pod pokrivač i s kreveta mi šapće:»Znam što trebaš napraviti. Otiđi na Zapad, jako dugo hodaj s nekomcurom, super je upoznaj i onda se vrati ovamo i oženi Zari.« S tim seriječima okreće na drugu stranu i istoga trenutka počinje hrkati.Nekoliko trenutaka sjedim i promatram ga, a zatim ustajem, udaram gau dupe i odlazim na spavanje.

6.Vinjete ljubavi

Ahmed, Fahima i ja gotovo svaki dan provodimo kod Zari, pase počinjem žaliti Ahmedu da stalno samo sjedimo i pričamo te daćemo, koliko god to bilo krasno, uskoro curama dojaditi, ako ih nezabavimo nečim drugim.»A što bi ti drugo radio?« pita Ahmed.»Nekamo bih ih odveo«, kažem. »U kino, na večeru, neštozanimljivo!«

44

»Ma nemoj?« sarkastično će Ahmed. »A kako ćemo to platiti? Tvojimčekovima ili mojom kreditnom karticom?«Mrštim se i sliježem ramenima.»Osim toga, nismo u Americi. U Iranu smo, u našoj četvrti...«»Dobro, dobro, zaboravi!« prekidam ga i odlučujem da više nikadaneću pokrenuti tu temu.S odmicanjem ljeta sve se više zbližavamo i bez ustezanja jednidrugima prepričavamo neke od najintimnijih doživljaja i iskustava.Rastanak je zato svake večeri sve teži. Nikome se ne odlazi kući, pa seveć počinjemo i šaliti s time.»Trebali bismo poći«, kaže netko.»Svakako«, složi se netko drugi, ali nitko se ni ne pomakne, pa sviprasnemo u smijeh. »Dobro, dobro, još nekoliko minuta, ali ondadoista moramo!«»Svakako. Samo još nekoliko minuta.«Ahmed i Fahima su zaljubljeni, to se sada već zbilja primjećuje. UzFahimu Ahmed postaje neobično nježan i zadovoljan, a i sam priznajeda se kraj nje osjeća gotovo pobožno.»Kao da to više nisam ja«, kaže. »Čak bih se mogao družiti s Iradžem.«»Baš im se veza lijepo razvija«, kaže mi jednom nasamo Zari.»Svakoga mi dana sve više izgledaju kao par. A tebi?«»I meni.«»Njihova je veza toliko drukčija od moje s Doktorom.«Svaki put kad spomene Doktora automatski počnem podizati i spuštatirukave.»Njima je sve uzbudljivo i novo«, sanjarski će Zari. »Nas dvoje premanjima zapravo djelujemo dosadno. Kao da smo već sto godina ubraku.«Odjednom shvativši da je o Doktoru rekla nešto negativno, naglo sezahihoće i kaže:»Nemoj me krivo shvatiti, ja obožavam Doktora. Divan je čovjek,pametan, brižan... Imam sreće što takav supermomak hoće djevojkukao što sam ja.«Malo se previše opravdava. Doktor doista jest divan čovjek, alisumnjam da je Zari potpuno sretna zbog dogovorenog braka i bezprilike da samostalno doživi ljubav. Zna li Doktor za takve Zarineosjećaje? Što bi učinio da zna? Voli li doista Zari, ili se tek oslanja namudrost starijih, umjesto na intuiciju vlastita srca?Zari svako malo smišlja neke posliće koje treba obaviti u kući i svakime put poziva da joj pomognem.

45

»Neka malo ostanu sami«, šapće mi čim se malo odmaknemo odFahime i Ahmeda.»Neka«, odgovaram, a u sebi plamtim od uzbuđenja.Jednoga pak dana u dnevnom boravku u ruke hvata jednu bilježnicu ipita me znam li čuvati tajnu.»Naravno«, kažem, sav cvatući zbog pomisli da me upravo unapređujeu osobu od posebnog povjerenja, a ona tad otvara bilježnicu i pokazujemi crteže naše ulice.Ne želi drugima otkriti da crta, pa je uvjeravam da će ono što gledamostati među nama, a ona upire prstom u jedan crtež:»Vidi! Nogomet na ulici! Znaš li koji si od ovih momaka ti?«»Koji?«»Toga dana nisi igrao«, zadirkuje me s vragolastim osmijehom na licu.Kaže da najviše voli crtati ljude i posebna mjesta, pa mi pokazuje crtežAhmedove bake i djeda. Baka stoji pod stablom, a djed joj prilazi licaprepuna ljubavi. Čini se kao da baka uopće ne shvaća da je djed teknekoliko metara od nje.»Bio je dobar čovjek«, kaže Zari. »Davao mi je slatkiše kad sam bilaKejvanove dobi. Zbilja mi nedostaje.«Među crtežima je i karikatura na kojoj je Iradž okružen djevojkama.Oči su mu razrogačene kao da baš svaku želi progutati pogledom.»Moram priznati da dobro opažaš«, kažem joj.»Pa, teško je ne opaziti kada bulji kao da će te izbušiti pogledom«,glasno se smije. I ja se smijem, iako bih najradije dohvatio toganapaljenog malog pizduna i iz duplja mu iščupao bestidne, pohotne oči.Zatim Zari izvlači obiteljski album i pokazuje mi sliku Maskiranoganđela.»Prekrasna je, zar ne?«Bacam pogled na fotografiju. Maskirani anđeo otprilike je iste visinekao i Zari, a duga joj se, ravna kosa preko ramena slijeva sve do struka.»I ona ima plave oči, kao i ti«, kažem.»Preci su nam bili Rusi. Većina djevojaka u mojoj obitelji ima plaveoči. Usput, jedino je ovaj put pred fotoaparatom skinula burku.«»Sva se ozariš kada pričaš o njoj.«»Ona mi je najbolja prijateljica«, kaže Zari. »Pravo joj je ime Soraja ivrlo je pametna. Nećeš vjerovati, ali napamet zna baš sve Hafizovepjesme!«»Nevjerojatno«, kažem, zamišljajući golem umni napor koji jepotreban da bi se napamet naučilo tako mnogo teksta. »Kad smo većkod toga, jesi li ikada gatala s Hafizovim pjesmama?«

46

Riječ je o iranskom običaju: zatvoriš oči, nešto zaželiš ili postavišpitanje, a zatim nasumce otvoriš jednu stranicu knjige i tekst koji nanjoj pronađeš odgovor je na postavljenu dvojbu ili njezino rješenje.»Jesam«, odgovara Zari. »Jako to volim raditi, ali Doktor kaže da timevrijeđam Hafiza jer njegove pjesme nisu horoskop.«Smijem se. Najradije bih rekao da bi se Doktor katkada mogao malo iopustiti, ali ne kažem to nego:»Jednoga ću dana donijeti Hafizovu knjigu ovamo, pa ćemo zajedno izzabave malo gatati. I nećemo reći Doktoru. Bit će to naša mala tajna!«Licem joj se razlijeva blistav smiješak.»To bi bilo divno!«Jednoga joj pak dana pravim društvo u kuhinji dok pere suđe, kada meodjednom upita:»Bojiš li se odlaska u Ameriku?«»Kako to misliš, bojim li se?«»Pa, bio bi jako daleko, u stranoj zemlji, a tu su i očekivanja tvojegaoca. Čujem da ima velike planove za tvoju budućnost. Nimalo te to neplaši?« Zastaje sa suđem u rukama, okreće se prema meni i na brzinuse ispričava: »Oprosti, zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto!«.»Ma, ne zabadaš«, uvjeravam je dok mi u primozgu tutnji mamin glas:Ljudi u Africi umiru od gladi, a ti bi da se sažalim nad tobom zato štote otac šalje u Ameriku? Bi li možda radije išao u Bangladeš?Pada mi na pamet i jedan događaj, kada sam mami, koja zna što mislimo tatinim planovima o mojem odlasku u Ameriku, sav jadan rekao:»Vidiš? To tvoje motorno ulje ništa ne pomaže! Trebao bih od njegabiti otvoreniji, a ja se i dalje ne usuđujem s tatom razgovarati o tome.Mogla bi me zato prestati pojiti njime!«.»Imaš pravo, lijek očito ne pomaže«, složila se. »Prava šteta!« I ondami je udvostručila dozu. »Sada bi trebao početi djelovati.«Usnice mi se zbog takvih misli šire u smiješak.»Čemu se smiješ?« pita me Zari, pa joj pričam o motornom ulju, a onase smije i kaže da sjajno oponašam svoju majku.Zatim se vraćam na pitanje koje mi je najprije postavila. Kažem joj daje prije nekoliko dana moj otac kući donio časopis koji mu je poslaoprijatelj iz Europe.»U njemu je objavljen niz fotografija kojima se opisuju događaji izprotekle tri godine, s kratkim potpisom pod svakom«, kažem. »Ljudikoji umiru od gladi u Biafri, jedna Čileanka koja trči prema kolimahitne pomoći pred zatvorskom mrtvačnicom ne bi li vidjela je li njezinsin toga dana smaknut i još mnogo takvih stvari. Posebno me uzrujala

47

slika dvanaestogodišnje djevojčice iz Biafre koju su nigerijski vojnicisilovali i ostavili da umre u jarku. Fotografirana je nakon što su jeprebacili u bolnicu i na fotografiji se smješka jer su joj rekli da joj stižemama.«»Bože sveti«, uzdahne Zari i rukom prekriva usta.»Takve te stvari natjeraju da svoj položaj vidiš u drukčijem svjetlu«,kažem.Kad već mislim da sam je pričom bespovratno rastužio, na predivnomjoj se licu pojavljuje čeznudjiv smiješak. Tapša me po ramenu i kaže:»Tako si pametan. Volim to kod tebe!«.Zapljuskuje me val blaženstva dok izgovara riječi »volim« i »tebe«. Daje barem ispustila druge dvije riječi iz rečenice!Posljednje subote u kolovozu, gotovo mjesec dana prije kraja ljeta,Ahmed i ja odlazimo k Zari, svaki s jednom ružom. On Fahimi darujecrvenu, što znači da je voli, a ruža koju ja dajem Zari je bijela, štosimbolizira prijateljstvo. Djevojke su iskreno ganute. Fahima grliAhmeda i ljubi ga u obraz, a Zari mi stišće ruku te kaže da sam zbiljadrag dečko. Zatim stavlja ružu u kosu, gleda me u oči i smiješi se. Tome toliko zbuni da istoga trenutka spuštam pogled i crvenim, ali odtoga dana primjećujem da se Zari oblači malo ljepše kada jeposjećujemo.»Dotjeruje se zbog tebe«, šapće mi Fahima. »Trebao bi joj nekako datido znanja da ti se to sviđa.«Ahmed i Fahima smiju se dok žustro odmahujem glavom, ali istina jeda bih zapravo vrlo rado takav kompliment dao Zari. Zato jednogapopodneva, dok smo sami u kuhinji i dok ona pere šalice, skupljamdovoljno hrabrosti i kažem da mi se njezina frizura sviđa. To, međutim,uspijevam tako promumljati da se ona okreće i pita:»Što?«.Zbunjeno pokušavam ponoviti ono što sam rekao, ali glas mi zapinje ugrlu.»Jesi li ti to rekao da ti se sviđa moja frizura?« dodaje.Kimam glavom. Ona se smiješi i vraća sudoperu. Ne znam što bihrekao.»Više ti se sviđa ovako?« pita me.Odgovor jedva prevaljujem preko usnica.»Ne, da«, mucam. »Mislim, sviđa mi se i onako i ovako, ali ovako jejako lijepo. Naravno, bilo ovako ili onako, sviđa mi se oboje. I jedno idrugo je lijepo.« Čeljust mi se pomiče bez ikakva nadzora i neuspijevam se zaustaviti.

48

»U redu, onda ću ubuduće uvijek nositi ovakvu frizuru«, kaže mi tiho,ne gledajući prema meni.Srce mi se ispunjava nježnošću kakvu nikada prije nisam doživio.Kada poslije sve pričam Ahmedu, on me tapša po ramenu i kaže:»Odlično, odlično! Sve ide po planu.«»Kakvom planu?« pitam.»Planu po kojemu bi se Zari trebala početi pitati jesi li zaljubljen u nju.Ništa u žene ne budi takvu znatiželju kao sumnja da je netko u njuzaljubljen. Vidjet ćeš, sad će učiniti sve da tu sumnju potvrdi. Uložit ćeposeban trud u to da sazna. To ti je, jednostavno, ljudska priroda. Sviželimo biti voljeni!«. Češe se po glavi i nastavlja: »Vjeruj mi! U toj sefrajerici sprema oluja. Uskoro će nešto u njoj puknuti, pa ćeš vidjeti štose krije iza oblaka!«.

7.Još jednu priču, molim

Kejvanov je sedmi rođendan i nas je četvero zaduženo za nadgledanjeproslave. U Zarinu je kuću pozvana većina djece iz susjedstva, pa jojAhmed i ja pomažemo. Barem tako Fahima i Zari objašnjavaju što smoondje. Čitav dan vješamo balone, bijele i žute trake po stropovima izidovima u kući, Fahima i Zari prave sendviče, a ja na stol postavljamplastične tanjure, čaše, žlice i noževe. Ahmed se ponudio da će biratiglazbu. Od nekoga je posudio omanji jeftin kazetofon i cijeli ga danpokušava osposobiti.»Prava glazba glavni je dio svake proslave«, kaže. »To sigurno znate,zar ne? Ako ne odaberem prave pjesme, tulum bi mogao neslavnopropasti.«Fahima kaže:»Da, dragi«, a Zari se smije Ahmedovu glupiranju.»Stvarno razumiješ što govorim, ili se slažeš samo zato što samzgodan?« zadirkuje Ahmed.»I jedno i drugo, zlato! U pravu si, a i jako si zgodan«, odgovaraFahima.Ahmed tada pušta svoje najdraže pjesme i pleše posred sobe.»Dobro plešeš«, hvali ga Fahima.»Učio me Tennessee Williams glavom i bradom.«»Tennessee Williams nije plesač«, bunim se.»I ja sam mu to govorio, ali nije se dao smesti.«Sva se pozvana djeca pojavljuju u isto vrijeme, pa Ahmed kaže da suzacijelo vrebali pred vratima i planirali navalu. Glazbeni mu se miks

49

raspada u roku od pet minuta, a Kejvan cvate u središtu pozornosti inagovara Ahmeda da se s njim igra konjića. Ahmed se spušta na svečetiri i ostatak dana provodi glumeći uzvanicima konja. I ja ga jednompokušavam zajahati, ali on me ritne i poluglasno opsuje. Fahima i Zarise smiju i plješću mojem pokušaju.Klinci se naganjaju po dvorištu, stubama i iz sobe u sobu. Viču, vrište,naguravaju se i neprekidno svađaju, pa Kejvan u jednom trenutku padai razbija koljeno. Zari, Fahima i ja sjedamo pokraj njega i pokušavamoga utješiti, ali on uporno plače.»Znaš, ja sam jednom slomio potkoljenicu na tri mjesta, a nisam nipisnuo«, kažem mu.»Kako to? Nije te boljelo?« pita dječak.»O, i te kako me boljelo«, odgovaram. »Ali, zaključio sam da me nećeboljeti manje ako plačem.«»Zbilja?« čudi se Kejvan.Tobože zbunjen, dižem ruke u zrak i poviknem:»I moja se mama čudila. Stalno je ponavljala: 'Kako možeš slomitinogu na tri mjesta i nijednom ne zaplakati?'« U pozadini čujem kako seAhmed smijulji mojem oponašanju mame. »Zato mi sada svakoga danadaje žlicu sirupa da bih mogao plakati kada je potrebno.«»I plačeš li?« oklijevajući pita Kejvan.»Samo kada me tjera da pijem taj sirup«, iskrivljujem lice u grimasugađenja nad maminim napitkom od konjske mokraće i svi se smiju, a janježno dotičem Kejvanovo koljeno: »Više te ne boli, zar ne?«»Ne«, odmahuje glavom.»No, vidiš. Kada se smiješ, ništa te ne boli.«Kejvan skače na noge i igra se nastavlja. Zari mi se šapatom zahvaljujei dobacuje pogled od kojega mi se srce rastapa od nježnosti.Nešto poslije igramo igru 'Tko sam ja?'. Sva djeca sjedaju u krug,Ahmed pantomimom oponaša neku osobu, a ostali pogađaju o kome jeriječ. Klincima se igra silno dopada, ali i Zari, Fahimi i meni jernapokon imamo priliku malo sjesti i predahnuti. Dok gledamoAhmedovu predstavu, Zari se u jednom trenutku naginje prema meni ikaže:»Pitanje za tebe zapravo ne glasi 'Tko sam ja?', nego 'Tko je ona?'«.»Tko je ona?«»Da. Ona za koju si rekao da je nježna poput cvijeta, veličanstvenapoput planine i... Što si ono još rekao?«»Joj, molim te, zaboravi to. Najobičnije gluposti«, kažem sav postiđen.

50

»Baš si to lijepo bio rekao. Ta je cura prava sretnica, to ti je jasno, zarne?«Topim se. Najradije bih vrisnuo i odmah Ahmedu rekao što jeizgovorila.»Hvala«, kažem.»Nadam se da nije ljubomorna što mi danas pomažeš na bratovurodendanu.«»Nije ona ljubomoran tip cure.«»Nije? Ma, sve su cure ljubomorne, to valjda znaš.«Najradije bih je pitao je li i ona ljubomorna, ali to mi se činineuljudnim.»A kako bi ona tebe opisala?« znatiželjno me zapitkuje.»Ne znam. O tome još nismo razgovarali.«»Niste? Nisi joj još rekao da je voliš?«»Mislim da to već i sama zna«, odgovaram oklijevajući.»Ali, još joj nisi rekao?«»Ne tim riječima.«»Jesi li već pitao Hafiza?« pita me. »Mislim, jesi li sebi proricaosudbinu pomoću njegovih stihova?«Odmahujem glavom.»Pa, trebao bi. I trebao bi joj uskoro reći da je voliš. Curama je dragočuti takve stvari. Kako si ono rekao da se zove?« ubacuje naglo topitanje, nadajući se da će me dobiti na prepad i da ću joj otkriti tajnu.Smiješim se.»Ne mogu ti to još reći.«»A zašto?«»Pa... ne znam.«Smiješi se, a ja sav dršćem. Uvjeren sam da joj je sve jasno. Polako seodmiče od mene, pa i dalje gledamo Ahmedovu predstavu. Nakonnekoliko minuta ustaje i odlazi u kuhinju, vraćajući se s tanjurompunim sendviča.»Znala sam da nećeš imati vremena za jelo, pa sam ovo stavila nastranu za tebe«, kaže.Spoznaja da je mislila na mene obuzima me poput zvuka opojnepjesme.»Nadam se da voliš hladne sendviče«, dodaje.Kako ne bih kad ih je ona napravila?Nakon odlaska Kejvanovih gostiju Fahima, Zari, Ahmed i ja potpunoiscrpljeni sjedimo za stolom u blagovaonici. Zurim u zdjelicu sladoledakoja preda mnom stoji najmanje dvadeset minuta, a djevojke s

MIN@

51

nevjericom odmjeravaju nered koji je ostao za klincima i koji tek trebaraščistiti.»Leđa me rasturaju«, kaže Ahmed. »Znate što? Starci mi idu na put ineće ih biti nekoliko dana. Dođite k meni i napravit ćemo tulum samoza nas četvero. Treba proslaviti što smo preživjeli najezdu klinaca.Cijelu ćemo noć puštati sentiše i plesati.«Srce mi se topi od pomisli na Zari u mojem zagrljaju. Gledam je, a onase smiješi i spušta pogled.»Hoćemo li ti i ja imati djece?« pita Ahmed Fahimu.Fahima mu namiguje i pokazuje četiri prsta, a on se hvata za glavu.»Vas ćete dvoje sigurno imati prekrasnu dječicu«, kaže Zari sljubavlju.Ahmed upire prst u mene i kaže:»I ovaj bi sa svojom dragom mogao napraviti krasnu djecu!«.»O, da. Predivnu, jednostavno predivnu«, slaže se Fahima.»Trebao ju je pozvati na proslavu«, kaže Zari, pa čeka da vidi hoće liAhmed i Fahima na to nešto reći. Ne govore ništa, pa se okreće meni:»To bi ti bila savršena prilika da joj kažeš što prema njoj osjećaš!«.Ahmed na to zauzima pozu učenoga predavača i kaže:»Ne znam, nisam siguran. Naime, ako nisi znala, on smatra da bi jetrebao bolje upoznati prije nego što joj izjavi ljubav!«.Točno znam što je naumio i najradije bih ga na licu mjesta zadavio.»Kako to misliš?« pita ga Zari.»Pa, gledaj«, mudro će Ahmed. »Većina se Iranaca zaljubljuje a dapritom ne zna mnogo o onome drugome. S druge strane, ljudi uAmerici i Europi najprije dosta dugo izlaze zajedno i dobro seupoznaju prije nego što se zaljube.« Pokazuje na mene i nastavlja spredavanjem: »Naš prijatelj ima vrlo pametnu teoriju o svemu tome.Baš mi je neki dan na krovu o tome govorio.« Zatim se okreće premameni i kaže: »Hajde, reci im!«.Svom ga snagom ispod stola udaram nogom.Zari i Fahima upiru poglede u mene i čekaju objašnjenje. Nakašljavamse, nešto mrmljam, ubacujem punu žlicu sladoleda u usta i takonastojim dobiti na vremenu. Naposljetku ipak izustim:»Da, u Europi i Americi ljudi se doista dugo upoznaju prije nego štojedno drugome izjave ljubav«, i onda više ne znam što bih rekao.Slijedi napeta pauza, pa je prekidam dodajući: »Na Zapadu su vezeizmeđu muškaraca i žena uobičajena, svakidašnja stvar, a u zemljamapoput naše ljudi se puno više bave Božjom voljom i sudbinom.Antropolozi bi trebali istražiti uzajamnu zavisnost između tehnološkog

52

napretka i načina na koji parovi u različitim kulturama stupaju uveze!«.Ahmed se ceri, zabavljajući se, i zbog toga se osjećam kao potpunkreten. Zašto mu dopuštam da me tako zbuni?Nakon kratkog razmišljanja Zari kaže:»Zanimljivo!« a Ahmed teško uzdiše, pa ga još jedanput lupam podstolom, na što se on naglo uspravlja, svim se silama trudeći da nezastenje od boli.Zari me opet gleda i pita:»Kada ćeš mi reći tko je ona?«»Vjerojatno tek kada antropolozi objave rezultate svojih istraživanja«,odgovara Ahmed i namiguje mi.Ubit ću ga! Majke mi, ubit ću ga!Dok čistimo, u oči mi upada slika Zari i Doktora na polici u dnevnomboravku. Doktor je prebacio ruku preko njezina ramena i smiješi se.Ona se pak karakteristično vragolasto smiješi i glavom se oslanja naDoktorovu lijevu ruku.»Užasno sam ispala na toj slici, ali mojoj se mami sviđa«, kaže dok miprilazi sleđa. »Stalno je pokušavam nekamo sakriti, ali ona je uvijekpronalazi i vraća natrag na policu. Jednoga ću je dana zapaliti!«»Zašto? Pa baš je lijepa.«»Doktor je dobro ispao, ali ja nisam«, kaže i izbjegava me pogledati uoči.Ponovno vraćam pogled na sliku i kažem:»Pa, ne znam baš. Imaš taj svoj smiješak!«.»Koji smiješak?«»Vragolasti smiješak. Tvoj karakterističan«, šapćem.»Moj karakterističan«, ponavlja, ali ne kao pitanje nego kao potvrdu.»Da. Nitko se drugi tako ne smiješi. Sviđa mi se.«»Zbilja?« pita i dalje spuštena pogleda.»Da. Sviđa mi se i kako naginješ glavu na jednu stranu.«»Da?«»I oči su ti lijepe. Smiju se. Oči ti se gotovo uvijek smiju.«»Ma, nije valjda da se uvijek smiju?«»Uvijek se smiju kada si sretna.«Podiže pogled i gleda me u oči.»Smiju li se sada?«»Da, smiju se.«Neko vrijeme samo stojimo i gledamo se. Toliko smo blizu jednodrugome da na licu osjećam njezin dah. Koljena mi klecaju i u samo

53

jednoj sekundi kroz glavu mi prolazi sve što znam o njoj. Omiljena jojje boja plava. Kaže da je sve čisto, duboko i beskonačno ujedno iplavo, kao nebo i oceani, a ja se pitam zašto tome ne pribraja i svojeoči. Znam da voli pričati priče. Svakoga dana nakon ručka s Kejvanomliježe na prostirku pod trešnjinim stablom u dvorištu te podiže očiprema krovu. Znam da me gleda. Vidim kako mi prati pokrete, a upozadini čujem kako je Kejvan moljaka:»Još jednu priču, molim te, samo još jednu!«.Volio bih da i meni u uho šapuće priče o našoj budućnosti. I ja bih jetada tražio da mi ispriča samo još jednu. Svakoga se jutra budi rano,odlazi do pekarnice na kraju ulice i ondje kupuje svježi lavaš٭ zadoručak. Čitavim je putem tamo i natrag promatram s krova i ona znada je gledam jer često podiže pogled.Opijen sam svim tim mislima i vidim kako joj se prsa uzdižu i spuštajupod dubokim udisajima i izdisajima tek nekoliko centimetara od mojih.Bespovratno sam zaljubljen. Samo je kratak trzaj dovoljan da bi nam seusne spojile, i kad se već počinjemo naginjati jedno prema drugome, usobu upada Kejvan.»Gdje mi je plava majica?« pita.Zari i ja još nekoliko trenutaka stojimo nepomični, međusobno jednodrugome zureći u oči.»Ona koju mi je Doktor poslao za rođendan«, objašnjava dječak.Zari polako okreće glavu prema njemu, a zatim me ponovno gleda.»Doktor mu je poslao prekrasnu majicu«, šapće. »Da je samo vidiš!Baš divno od njega.« Okreće se prema ormaru. »Doktor je divančovjek«, kaže s knedlom u grlu. »Predivan čovjek.«Vraćam se kući i otac me poziva da s njim gledam Casablancu. Kažeda je to jedan od najvećih filmskih klasika svih vremena, na što bih munajradije odgovorio da znam jer sam, kako Ahmed kaže, prava filmskaenciklopedija. No, ne kažem ništa. Pozorno slušam dijaloge izmeđuHumphreyja Bogarta i Ingrid Bergman, nadajući se da ću takoproniknuti u jezik zaljubljenih. Prisjećam se svega što sam rekao oantropolozima, oblicima i obrascima ljubavnih veza, pa bih najradijeumro od stida. Pitam se hoćemo li Zari, Doktor i ja završiti kao triglavna lika u filmu. Doktor se odlično uklapa u lik revolucionara kojise bori protiv nacista, a ja sam usamljeni vlasnik krčme koji, sve dok se

______________________Tanko, pečeno tijesto nalik meksičkoj tortilji ili tankim lepinjama, savitljivo i pogodno za٭sendvič-rolade dok je toplo, a hrskavo i slično mlincima kada se ohladi. Vrlo često u Iranu,Armeniji, Azerbajdžanu i Gruziji.

54

onaj drugi ne vrati, misli da je osvojio voljenu ženu. Hoću li i ja, kaoBogart, imati snage da je se odreknem? Bih li i ja pronašao avion kojibi Doktora odvezao na sigurno, daleko od nacista, zajedno sa ženomkoju volim? Bih li se žrtvovao za njihovu sreću?Nakon Casablance odlazim na krov i bacam pogled prema Zarinoj sobi.Svjetlo je ugašeno. Zatim spazim komad papira na zidiću između svojei njezine kuće. Pod omanjim je kamenom koji ga drži i čuva od naletavjetra.Podižem papir. Zari je na njemu nacrtala mene. Stojim na ulici, podkišom i naslanjam se na stablo. Okrenuo sam se udesno i gledam zadjevojkom koja odlazi prema rijeci u pozadini. Zapravo, djevojka neodlazi nego lebdi, poput kakvoga anđela bez lica. U dugoj joj je kosibijela ruža, poput one koju sam poklonio Zari, a u daljini se naziruveličanstvene planine s vrhuncima prekrivenim snijegom. Na slici jebaš sve: sva ljepota, veličina, neiskvarenost, mir i ritam. U dnu crtežaZarinom su rukom ispisane riječi:»Kada mi kažeš tko je, tvojem ću anđelu nacrtati i lice!«.

Zima 1974.

Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, TeheranStojim na krovu i gledam kako mi se po stubama lelujavo približavaženska osoba kojoj ne raspoznajem lice, ali laki me koraci i bijelarascvala ruža u kosi podsjećaju na Zari. Je li to doista ona? Nadam seda jest. Vjetar mi miluje lice i nosnice ispunjava mirisom ruže dok jenastojim mirno dočekati, ali noge me izdaju, pa trčim širokoraskriljenih ruku ne bih li je privio u zagrljaj. I ona pruža ruke, čini mise da sam je uhvatio, ali onda mi izmiče i pada s krova. Glasa ugušenau grlu budim se u znoju i sjedam u krevetu, jedva hvatajući dah. Uušima mi odzvanja majčino upozorenje o padovima s krova.Sam sam u sobi, a jedino svjetlo koje do mene dopire tupi je snop sčetvrtastog otvora na vratima. Hladne prste stišćem u šake i zatim ihžestoko tresem, kao da ću time odagnati noćnu moru. Čujem kakohodnikom tumaraju budni pacijenti i taj me zvuk neobično umiruje.Vjeđe su mi teške, ali ne usuđujem se ponovno zaspati. Skidam skreveta mokre prekrivače i liježem na goli madrac, brojeći korakesestara koje neprekidno ureduju po hodniku.Um mi i opet preplavljuju pitanja:Zašto sam ovdje? Zašto se ne sjećam bliske prošlosti? Zašto mi seponekad događa da ne prepoznajem roditelje kada mi dođu u posjet?

55

Zašto se nikako ne mogu osloboditi košmara koji me obuzimaju i danjui noću?Sedativi mi strahovito otežavaju potragu za odgovorima, pa mi jedinopreostaje da zanemarim sva pitanja i utonem u magličastu nesvjesticu ukojoj sve oko mene nestaje. U nju se skrivam kao pod šator: štiti me odsvega što ne razumijem i čega se plašim. Tako mi prolazi noć.Prvom prilikom kažem Jabukolikoj da mi je potrebno nešto što biodagnalo snove. Traži od mene da joj kažem o čemu sanjam, ali nemogu se sjetiti.Uvjerava me da je sve to prirodno i najvjerojatnije prolazno stanje.

8.Kraj ljeta 1973. Teheran

Doktorova noćZari je u posjet stigla Soraja, Maskirani anđeo, a Fahima s roditeljimaposljednje dane ljeta provodi na Kaspijskom jezeru. Ahmed i jaumiremo od dosade jer bez Fahime nikako ne smijemo k Zari.Iradž iskorištava svaku priliku da bi nam pokazao svoje najnovijeizume, ali mi ga uglavnom ne slušamo. Zapravo, uopće nam nije jasnošto pokušava konstruirati i njegovi izumi sliče glupim napravicama bezikakve praktične svrhe.Moja je pak majka otkrila da sušena oskoruša sprečava bolesti jetara,pa je kupila nov tučak pomoću kojega smećkastu biljku usitnjava uprah. Kaže da će ga staviti u dvorište na ploču, ne bi li se nekoliko danasušio na suncu, a zatim ga spremiti u omanju staklenku koju jenabavila posebno za tu namjenu. Ahmed i ja se pitamo kako će nampodvaliti taj sušeni prašak.»Smiješat će nam ga u čaj«, kaže Ahmed. »Ja više u tvojoj kući nepijem čaj.«»Ni ja«, dodajem i obojica se smijemo.S krova moje kuće vidimo Soraju i Zari kako sjede pod trešnjinimstablom uz houz. Soraja je uvijek pod burkom, čak i u Zarinu dvorištu,vjerojatno zato što zna da je vidimo s krova. Očarala je cijelosusjedstvo, a najviše Iradževu majku koja uokolo govori da je Sorajanajljepše stvorenje na kugli zemaljskoj.»Ima lice anđela i tijelo sirene, a od pogleda tih predivnih, plavih očijuzastaje ti dah! Koža joj je meka, kosa poput mirnoga mora, a govoripoput pjesnikinje, nježno i istančano, glasom koji zvuči poput pjesmeanđela, čarobno i umirujuće.«

56

Kažem Ahmedu da me Sorajina burka podsjeća na našeg vjeroučitelja,profesora Gordžija, koji nam je prošle godine govorio o tome kako svežene u njegovoj obitelji nose čador. Pritom je napomenuo danepokrivene žene svoju seksualnost pretvaraju u izložbenu robu zaprodaju jer svi znaju da su muškarci jednostavno programirani tako dažude za ženama koje pokazuju lica i tijela. A u moralnome društvu nesmijemo dopustiti da napaljeni muškarci čeznu za tuđim ženama,majkama i sestrama!»Zbilja je to rekao?« čudi se Ahmed. »Vjerojatno me baš tada izbacioiz razreda.«Potvrđujem da je Gordži, koliko god tužno zvučalo, zbilja sve to rekaote da je k tome još dodao kako se bilo kakvo žensko zahtijevanjeravnopravnosti s muškarcima protivi osnovnim postulatima islama.Datum kada je Reza Šah otkrio žene, 8. siječnja 1936., nazvao jenajmračnijim danom u povijesti Irana te kazao da u pravednom društvuvlast treba stvoriti ozračje u kojemu će se žene međusobno nadmetati usmislenim i prikladnim aktivnostima koje su im prirođene, poputodgoja djece, poučavanja djevojčica i kuhanja.Ahmed se smije i kaže da će sve to prenijeti Fahimi, kako bi jeunaprijed pripremio na ulogu koja joj se priprema u obitelji.Obojica smo primijetili da Iradž posljednjih dana provodi neobičnomnogo vremena na ulici. Svaki put kad su u blizini Zari i Maskiranianđeo, kao da je na iglama. Zbunjen, nespretan i uzmucan prati svakipokret Maskiranog anđela, a jednom mi je rekao da bi, samo da je kojugodinu stariji, njegova majka željela da se oženi Sorajom. I da bi silnohtio znati kako izgleda ispod burke.Na pamet mi pada Gordžijevo predavanje o pohoti i moralu, pa semoram nasmijati. Burka Soraju možda štiti od Iradževih pohotnihočiju, ali očito je ne može obraniti od njegove žudnje.Jednoga dana u predvečerje sjedim i čitam pod zidićem između svojegai Zarinog krova, kad odjednom s druge strane začujem njezin glas.Razgovara s Maskiranim anđelom. Već se spremam ustati, kadashvatim da plače. Ostajem gdje jesam da joj ne bi bilo neugodno.»Budi jaka«, kaže joj Maskirani anđeo. »Uzdaj se u Boga! On se uvijekpobrine da kraj bude najbolji za sve. Sve dok su ti namjere dobre i srcečisto, Bog će ti dobrotu pretvoriti u sreću.«»Bojim se će me Bog kazniti zbog nevjere«, tiho plače Zari, na što jojMaskirani anđeo odgovara Hafizovim stihovima. Jedva ih čujem, aliglase otprilike ovako:Duga će, svirepa patnja minuti,

57

Molitve moje do neba se vinutiI možda se jedna baš za me pobrinuti.I dalje tiho plačući, Zari joj ništa ne odgovara.»Zna li još netko?« pita je Soraja.»Ne«, odgovara Zari. »Samo ti. Samo sam tebi rekla.«U to ih Zarina majka zove na večeru, pa brzo odlaze, a ja ostajem,pitajući se što li sam to upravo čuo. Jesu li razgovarale o meni ? Je liplakala zato što ne zna što bi ? Glava mi je prepuna pitanja, pa više nemogu čitati. Sklapam knjigu i spuštam je na tlo. Ljubav je doistanaporna.Ostala su još samo dva tjedna do početka škole i Doktor bi se svakogatrena trebao vratiti. Iako sam ludo zaljubljen u Zari, i dalje ga silnopoštujem i volim. Posebice mi se ironičnim čini to što bi upravo onmogao biti osoba s najboljim savjetima i primjedbama, samo kad bihmu se usudio govoriti o osjećajima prema Zari.Maskirani se anđeo vraća kući u Kom, a Ahmed s roditeljima, kao isvake godine, odlazi u posjet rođacima u Kamsar. Nikada nisam bio uKamsaru, ali Ahmed kaže da je toliko malen da već nakon dvadeset ičetiri sata više nema koga zadirkivati.Poslije istoga popodneva odjednom primjećujem da se u Zarinoj kućidogađa nešto čudno. Doktorovi roditelji najprije dolaze, pa ubrzo izatoga užurbano i gotovo potajno odlaze, Zari satima ne izlazi u dvorište,a u jednom mi se trenutku čini da čujem jecaje Doktorove majke.Zatim kuća uranja u potpunu tišinu. Volio bih znati što se događa.Nagađanje mi uvečer ne da zaspati. Ležim na krovu u noćnoj sparini,kada mi samoću odjednom prekine zvuk teških koraka koji odzvanjajuulicom. Naginjem se preko ruba i odmah prepoznajem Doktora. Trčikoliko ga noge nose, teško diše i stenje od straha, kao da bježi predgladnim tigrom.Zastaje pred Zarinim vratima, pritišće zvono i osvrće se niz ulicu, kaoda očekuje progonitelje. Ne može čekati da mu netko otvori, pa sepenje preko zida i tiho spušta u dvorište, naslanja se na unutarnjustranu i čeka. Ubrzo se iza ugla pojavljuju tri muškarca i ulaze u ulicu.Jedan me odmah spazi na krovu. Čak i s te udaljenosti vidim da jegrozan i zao, a inače je visok, crnomanjast muškarac od kojih tridesetpet-četrdeset godina. Duga mu je, valovita kosa vezana na potiljku, aočima precizno upija svaku pojedinost iz okoline.Potpuno sam otupio od straha. Najradije bih se sakrio za zidićem narubu krova, ali zglobovi i mišići otkazuju mi poslušnost. Visoki

58

muškarac psuje u radioprijamnik, obavještavajući drugu stranu da jepotjera očito propala.Ne razabirem odgovor, no trojica ponovno trče. Prolaze pokraj Zarinekuće, pa mi s užasnutog srca s olakšanjem pada kamen.Mora da su iz SAVAK-a.»Gadni tipovi«, rekao mi je otac nakon što su nam svojedobno pretreslikuću, tražeći zabranjene knjige. »Izgledaju kao obični ljudi. Žive međunama, rade s nama, dolaze nam u goste na večeru, raduju se s nama,tuguju s nama, a onda jednoga dana saznaš da paralelno rade za jednuod najomraženijih tajnih služba u ovoj zemlji. A sve to zahvaljujućiAmerikancima i njihovoj CIA-i.«Doktor sjedi s glavom među koljenima. Dršće od straha i povremeno seneobuzdano trza. Zatim spazim Zari kako iz kuće juri u dvorište, aslijede je i roditelji. Doktor užurbano skače na noge i stavlja prst nausta, no gesta je bespotrebna jer sve troje iz kuće izlazi tiho poputduhova. Očito točno znaju u kakvoj je nevolji. SAVAK ih vjerojatnonaziva čitav dan. Pitam se što li je Doktor radio cijeloga ljeta, ali ovosada napokon objašnjava čudna zbivanja proteklog poslijepodneva. Isusjedima je sve jasno, barem onima koji su čuli strku, pa sada, zastrtizavjesama, promatraju rasplet drame. Njihove su sjene na prozorimabolan znak stvarnoga straha od SAVAK-a.Zari grli Doktora i tiho plače, a njezina majka nečujno moli, brzopomičući usnice i ne ispuštajući ni glasa. Gospodin Naderi, Zarin otac ibivši olimpijski prvak u hrvanju, uzbuđeno kruži oko članova svojeobitelji, poput staroga, ranjenog lava. Nitko ništa ne govori. Nije nipotrebno.Znam što bi se Doktoru dogodilo u zatvoru. Otac mi je nebrojeno putapričao što čine harab-karima, subverzivnim aktivistima poput Doktora.Najprije bi ga na nekoliko dana smjestili u samicu, ne bi li ga izmučilistrahom od predstojećeg ispitivanja. Zatim bi ga odveli u druguprostoriju i prebili. Postavljali bi mu bezbroj pitanja i onda ga opettukli. Prijetili bi mu stravičnim opisima najnovijih metoda mučenja tese usput osvrtali na provjerene klasike kao što su čupanje noktiju,lomljenje prstiju i umakanje testisa u uzavrelu vodu. Vjerojatno bi murekli i da će u zatvor dovesti žensku osobu iz najuže mu obitelji i prednjim je silovati. Te se prijetnje katkada i ostvaruju, ali najčešće nijepotrebno. Doktor je premlad i presitna riba iz mora političke oporbe dabi se zamarali. Vjerojatno bi ga neko vrijeme držali u zatvoru,povremeno ga premlaćivali, a onda ga jednoga dana jednostavno

59

pustili, nadajući se da zbog straha više nikada neće pokušati ništaslično.Primjećujem da sve veći broj susjeda stoji iza zamračenih prozora.Nitko se ne želi pokazati, ali svi žele znati što se zbiva. Mislim naDoktora. Vjerojatno se osjeća strahovito bespomoćno. Otac mi jejednom rekao da se čovjek nikada ne može osjećati tako nezaštićenokao pred državnom tajnom policijom. Nema te instancije kojoj semožeš požaliti i nema toga tko te može spasiti iz ponora patnje u kojiće te baciti. Prisjećam se i kako sam Doktoru pričao o danu kada namje SAVAK pretresao kuću. Tada mi je rekao da imam ono nešto.U zatvoru će Doktoru oduzeti ono najvrednije što ima: vrijeme.Zatvorit će ga u skučenu ćeliju i odvojiti ga od njegovih voljenihknjiga. Možda će mu, samo zato da bi ga razdražili, na čitanje datinekoliko šund-romana sa slikama polugolih žena i kršnih muškaraca nanaslovnici. Upravo onakve knjige kakve inače naziva smećem.Ne mogu odvojiti pogled od prizora koji se u Zarinu dvorištu zamrznuou vremenu, no pozornost mi odjednom odvlači zvuk s kraja ulice.Muškarac s radioprijamnikom gleda ravno u mene. Brzo sjedam izazidića, ali prekasno je. Vjerojatno me već neko vrijeme promatra. Izsmjera je mojega pogleda očito zaključio u kojoj je kući Doktorpotražio utočište.Nakratko virnem prema ulici i vidim da se, sa zlobnim smiješkom nalicu, šulja prema Zarinoj kući. Trkom se pojavljuju i druga dvojica, apred kućom se zaustavlja i automobil. Čovjek s radioprijamnikom kucana Zarina vrata, Doktor se odmiče od Zari, a Zarina majka počinjeglavom udarati o zid. Nikada neću zaboraviti tup zvuk udaraca njezinelubanje o opeku. Zarin se otac ponaša poput bespomoćna ratnika.Besciljno luta u krug, kao da se našao pred neprijateljem s kojim se nesmije boriti. Zari rida.Doktor otvara vrata i izlazi, a Zari se grčevito drži za njega. Glavu držiuspravno i zabacio je ramena, nema toga tko bi mu oduzeodostojanstvo. Agent ga posred lica udara šakom. Zari vrišti kao da jojje netko ostima prostrijelio srce. Krv mi jurne u glavu i zašumi uušima. Dvojica agenata samo promatraju prizor, a treći za volanomdržavne limuzine nezainteresirano puši.Doktor pada na tlo. Čovjek s radioprijamnikom i dalje ga udara poglavi. Krv prska po pločniku, a Zarin se vrisak uzdiže do neba. Majkajoj, uz udarce glavom o zid, počinje s pjesmom naricaljkom i čupa sikosu. Gospodin Naderi samo gleda, vjerojatno žarko želeći golim

60

rukama usmrtiti ta jeziva, ogavna stvorenja, ali riječ je o tajnimagentima i, kad bi se umiješao, samo bi pogoršao situaciju.Na ulicu izlaze susjedi, pa i moji roditelji koji su spavali sve dok ih izsna nisu prenuli Zarini povici. Agenti ne žele svjedoke svojimzvjerstvima, pa na brzinu utrpavaju Doktora u auto i odlaze. Čovjek sradioprijamnikom još jednom baca pogled prema krovu i na odlasku midobacuje poljubac. Zaklinjem se da ću ga jednoga dana pronaći i ubiti.Nikada dotada nisam osjetio takvu srdžbu. Čak ni kada su me školskinasilnici tukli na igralištu. Čak ni kada su Fahimina braća Ahmedurazbila nos.Zari juri za automobilom, a slijedi je skupina susjeda. Majka joj se rušina pločnik, pa je susjede na čelu s mojom majkom pokušavaju prizvatik svijesti, napajajući je zašećerenom vodom. Tekućina samo klizi niznepomične usnice. Gospodin Naderi ljulja se naprijed-natrag, oslonjeno jedno stablo, i mrmlja nešto nerazumljivo. Ulica je prepuna ljudi.Pitam se je li itko vidio kako mi je agent zahvalio prije odlaska u noć.Dršćući jurim niza stube. Koljena mi klecaju, a živci titraju. Na ulicidjevojčica pita majku što se događa, a ova je podiže i čvrsto privija uzase. Susjedi pokušavaju obuzdati posve histeričnu Zari, pa trčim do nje,uzimam njezino lice u ruke i nekoliko je puta zazivam imenom.Prepoznaje me, baca mi se u naručje i rida. Dugo priželjkivan zagrljajnije se mogao dogoditi u gorem trenutku.Moj otac, vidim, tješi gospodina Naderija, a onda se s kraja uliceprolomi glasan vapaj. To nam se žurnim korakom približavajuDoktorovi roditelji, gospodin i gospođa Sobhi. Majka mu očajnonariče, lupajući se po glavi i grebući si lice, a otac šepa, lica zgrčena unapaćenu grimasu. Iradževa majka, s nekolicinom žena, trudi sespriječiti Doktorovu majku da se i dalje ozljeđuje. Teško je slušatinjezine bolne uzvike. Doktor mi je jednom rekao da ga je majka izdaljine pratila do škole sve do drugoga razreda gimnazije. Ne mogu nizamisliti koliko sada pati.Moja majka stoji uz gospođu Naderi i gleda prema meni. Iako sampremlad da bih se mogao uživjeti u roditeljska razmišljanja, točnoznam što joj se mota po glavi. Zahvaljuje dragom Bogu da nitko nijedošao po mene.Spazivši sinovu krv na pločniku, Doktorov se otac ruši uz krike koji bii vragu slomio srce. Lijevom rukom, onom koju sada jedino ima, dotičetu krv, prinosi je licu, ljubi i neutješno plače. Najradije bih mu pritrčao,zagrlio ga, ljubio mu ruku i molio za oprost, ali ne mogu. Ni sam sebijoš ne želim priznati da je upravo moj neoprez odao Doktora. Najradije

MIN@

61

bih stisnuo šaku i njome, uz prkosan urlik, zamahnuo Bogu u lice, alitime bih otkrio svoju sramotnu tajnu. Zato se samo hvatam za glavu igrizem za usnicu toliko snažno da mi niz bradu poteče krv.

9.Anarhist

Život ide dalje, noći poput Doktorove bliže se kraju, ali posljediceostaju. Mi, Perzijanci ne pratimo svjetske trendove kad je riječ o borbis vlastitom nevoljom. Čuo sam da zapadnjaci, osobito Amerikanci,nakon bolnih trauma odlaze psihijatru. Nama je najbolji psihijatarvrijeme. Vjerujemo da liječi sve i da po bolnim osjećajima nema smislakopati. Ne tražimo stručnu pomoć jer nismo osjedjivi kao zapadnjaci,ili barem tako tvrdimo. Psihijatrija se, osim toga, bavi liječenjem uma,a ne i duha. Svoja srca zato umirujemo pokazivanjem osjećaja. Kad nasobuzme tuga, vlastitome tijelu, bez imalo milosti i žaljenja, činimo svešto nam se čini potrebnim da bismo iz duše iscijedili bol i tako samisebi olakšali. Udaramo se, trgamo odjeću i glasno naričemo, a u tomesmo rijetko usamljeni jer bližnji s nama dijele patnju, čineći isto.Svojedobno sam u jednom holivudskom filmu primijetio da suAmerikanci prilično suzdržani u iskazivanju tuge na sprovodima, pasam upitao oca zašto smo mi, kao narod, tako otvoreni u pokazivanjutuge zbog smrti.»Tom bi se temom vjerojatno trebali pozabaviti stručnjaci«, odgovoriomi je. »Ali u pravu si. Drukčiji smo. Ta silina kojom tugujemovjerojatno ima povijesne korijene jer, ako se išta u našoj povijestineprestano ponavlja, to su brojni pokolji koji su naš narod pogađali uveć zaboravljenim genocidima raznih osvajača. Bio je tu AleksandarMakedonski, divljak koji je spalio Perzepolis, zatim Arapi koji su našnarod terorizirali stotinama godina, pa Džingis-kan koji je u trinaestomstoljeću pobio gotovo tri milijuna Perzijanaca. Tugovanje nam je takopostalo važnim dijelom tradicije.« Stavio mi je ruku na rame i dodao:»Kad nam netko pred očima zakolje rođeno dijete, naričemo kao danam duša napušta tijelo. Stenjemo pod nasilničkom nepravdom. Tonam je, sine, podarila naša povijest.« Nekoliko je puta odmahnuoglavom i protrljao sljepoočnice. »Jedini bijeg pred neumoljivim zlomneutješan nam je vapaj. Mislim da čak i danas nesvjesnoizjednačavamo smrt s nepravdom.«Život u ulici ide dalje, ali nešto sporije. Ili se tako barem čini. Vrijemeje možda najvrednija stvar koju svaki čovjek posjeduje, ali to je vrlo

62

teško shvatiti kada prolazi sporo. Mnogo ga je lakše smatratidragocjenim kada leti i brzo izmiče.Zari više ne izlazi u dvorište, Ahmed je još u Kamsaru, a Iradža, kojivječito blebeće o svojim kretenskim izumima, više ne mogu podnijeti.Otac je nekoliko puta pokušao sa mnom razgovarati o Doktoru, ali tosvakako nastojim izbjeći jer ne znam što bi mi moglo izletjeti kada bihpočeo govoriti o događajima one noći.Zatvaram oči i iznova u glavi vrtim onih posljednjih nekoliko trenutakana krovu, no u mislima se uvijek skrivam iza zida prije nego što meagent uspijeva spaziti. Kada otvorim oči, najradije bih vrisnuo od boli.Zaključujem da moram ponovno početi čitati jer mi je čitanje oduvijekbilo najbolja razbibriga. Bacam se na proučavanje Darwina i Freuda teubrzo uviđam da u njihovim djelima ima mnogo više od onoga što namje prošle godine rekao vjeroučitelj Gordži. Ne znam više kako jezapočeo tu temu, ali Freuda je nazvao perverznjakom, upozorio nas jeda je Darwin ateist i rekao nam da ne bismo trebali čitati djela tedvojice. Odmah sutradan krećem u potragu za knjigama sperverznjakovim i ateistovim imenom na koricama.Knjige su sjajne, ali teško se usredotočujem. Htio bih vidjeti Zari, alisada me savjest peče čak i zbog pukoga razmišljanja o njoj. Zato seprisiljavam misliti na Doktora i pitam se zna li da su ga uhvatili zbogmoje nepromišljenosti. Kad bih mu mogao napisati pismo, ispričao bihmu se, i to ne samo zbog noći u kojoj su ga zbog mene uhitili, nego izbog toga što sam se zaljubio u njegovu zaručnicu. Rekao bih mu dami je žao što nisam kao Humphrey Bogart i da nisam znao da mu jeSAVAK za petama. Naravno, znao sam da je marksist i od one noći sružama neprekidno sam se molio da ga nikada ne uhvate. No, da samznao da se vraća kući, bio bih dočekao agente na kraju ulice i namamioih na pogrešan trag. Trčao bih u raznim pravcima, vabeći ih da gonemene, a ne njega.O Bože, kako li samo mrzim samoga sebe! Mrzim se više nego štomrzim onoga gada čiji mi zao smiješak noćima ne da usnuti. I opetzatvaram oči, i opet proživljavam trenutak u kojemu me čovjek sradioprijamnikom spazio na krovu, i opet se saginjem prije nego što meugleda. Ali stvarnost i dalje ostaje ista. Bože, kad bih se barem mogaovratiti! Mrzim tu nepovratnost vremena.Penjem se na krov i, dok pogledom prelazim preko ulice, odjednomshvaćam da je cijelo susjedstvo izgubilo životnu energiju. Čak se nisjena stabla, koje je moj otac posadio kada smo se doselili, ne pomiče.Djeca samo sjede i razgovaraju i nitko više ne igra nogomet. Roditelji

63

ničim ne žele u ulicu privući SAVAK, pa su djeci rekli da ni s kim nerazgovaraju o onome što se zbilo, ali djeca su premala da bi se bojala.»Pobuna je katkada predivna stvar«, svojedobno je rekao Doktor i ja sesada pitam bi li diktature uopće mogle opstati da su odrasli više nalikdjeci. Bi li se itko usudio usred noći odvesti nečije dijete u zatvor, kadbismo svi ustali protiv autoriteta? Na pamet mi pada i to da je Doktorrekao da anarhija prethodi redu, pa shvaćam da zapravo pojma nemamšto znači riječ anarhija. U potrazi za odgovorom odlazim u knjižnicujer su mi knjige oduvijek najbolja razbibriga.Na povratku spazim Iradža kako s još nekolicinom momaka Ahmedugovori što se one noći dogodilo s Doktorom. Ahmed je očiglednouzrujan. Kada ostanemo sami, pita me kako sam, a meni, iako mi jeneugodno, licem poteku suze.»Zašto plačeš?« zapanjeno me pita. Ne znam koliko je puta čuo priču otome kako sam potkoljenicu slomio na tri mjesta i pritom ni suze nisamispustio.»Ja sam ga odao«, kažem. »Nisam se navrijeme sakrio iza zida. Onajmi je kurvin sin na odlasku još dobacio i poljubac. Jednoga ću ga danapronaći i ubiti.«Ahmed me nastoji umiriti. Traži da mu ispričam sve pojedinosti o noćiu kojoj je Doktor uhićen i ja mu ih dočaravam, baš kao što sam totijekom proteklih pet dana toliko puta učinio u mislima. Dok govorim,jednostavno ne mogu prestati plakati.»Pa zar ti nisu rekli?« preklinjem ga. »Nisu ti rekli da sam ga ja odao?Tko sve zna? Molim te, reci mi!«Ahmed mi se zaklinje da nitko u prepričavanju događaja te noći nije nispomenuo moje ime.»To ne mijenja činjenicu da sam ga odao«, prekrivam lice rukama.»Pa zar si ih ti natjerao da ga gone?« žustro me pita. »Gledaj, nije sesve počelo događati onoga trenutka kada te agent ugledao na krovu.Otprije su ga tražili. Tko zna gdje je bio cijeloga ljeta, što je radio i tkoga je pratio. Ne misliš valjda da su se iz čista mira nacrtali ovdje,pričekali da ti pogledaš u Zarino dvorište i onda ga zaskočili?Vjerojatno su ga već neko vrijeme tražili.«Brišem suze, nekoliko puta šmrcnem i kažem:»Užasno se osjećam!«»Nemoj«, odlučno mi naređuje. »Sve te strašne stvari koje su sedogodile Doktoru nemaju nikakve veze s tobom. Ti nemaš veze snjegovim odgojem, obrazovanjem i svime onime zbog čega je postao

64

marksist i zbog čega je došao na SAVAK-ovu crnu listu.« Zatim palidvije cigarete i pruža mi jednu. Neko vrijeme samo sjedimo u tišini.»Kako to da čitaš te stvari?« pita me Ahmed, spazivši knjige oanarhizmu. Govorim mu o Gordžijevu opisu Darwina i Freuda, svojempreziru prema autoritetu, želji da svi ustanemo protiv diktature i osvojem nepoznavanju političke teorije anarhizma. Gleda me kao dasam pijan. Očito mu nije ni približno jasno o čemu govorim. A onda mikaže da nas je vjeroučitelj, isto tako, plašio svim strahotamasamozadovoljavanja. I pita me jesam li možda, iz protesta, počeoredovito laštiti svoj sićušni pimpek.Pucam od smijeha. Prvi put otkada su odveli Doktora. * * *Škola počinje za manje od deset dana i uopće se tome ne radujem.Nitko ne zna gdje je Doktor ni što se s njim zbiva. Fahima svakogadana posjećuje Zari. Postale su najbolje prijateljice. Ahmed se drži postrani jer smatra da sada nije vrijeme za romantiku. Fahima se jednogadana na nekoliko minuta penje do krova, kako bi porazgovarala snama, i kaže da Zari stalno plače jer je zabrinuta za Doktorovupsihičku i fizičku izdržljivost na mukama. Zatim me grli i kaže:»Ne brini se, dušo, sve će biti u redu!«.Duboko u sebi umirem od želje da saznam pita li Zari za mene, ali tosvim silama potiskujem. Kao i Ahmed, i ja mislim da se sada najboljedržati po strani jer nije vrijeme za romantiku.Susjedi kažu da Doktorova majka poslije sinova uhićenja izgleda kaoda je ostarjela tisuću godina. Kosa joj je posijedjela, lice se naboralo,ruke neprekidno dršću, a ni riječi ne može izustiti bez suza. Stalno jepred zatvorom Evin i preklinje stražare da joj kažu što je s njezinimsinom. Doktorov se otac pritajio. Jednoga su im se dana pred vratimapojavila dva agenta i rekla mu neka ne privlači pozornost na svojuobitelj.»Strpite se«, rekli su mu, »ili više nikada nećete vidjeti sina!«.Doktorov otac radi kao činovnik u gradskoj upravi. Naučio je pisatilijevom rukom, pa svakoga dana odlazi na posao i pretvara se da sesinu, kojega voli više od života, ama baš ništa nije dogodilo.Ahmed traži da mu objasnim što točno znači riječ anarhizam.Objašnjavam mu, ali ne baš podrobno i bez nekoga oduševljenja.»Učini i meni i cijelom svijetu jednu uslugu, može?« kaže podrugljivo.»Molim?«»Kada odrasteš, nemoj postati učitelj. Objašnjavaš zbilja šugavo!«

65

Zatim mi kaže da ima sjajnu ideju kako vratiti polet u ulicu. Anarhija jepritom bitna stvar, kaže, a kada ga počnem ispitivati o pojedinostima,odgovara mi da, zahvaljujući meni, i dalje nema pojma što je anarhija,pa mi zato ne može reći ništa podrobnije.Smijem se i puštam ga na miru. * * *Organiziramo malo okupljanje u podrumu moje kuće i pozivamopetnaestak momaka iz susjedstva. Iradž dolazi s pločom na kojoj jestrujni krug i kotač. Svaki put kad pritisne sklopku, kotač se okreće.Kaže da upravo eksperimentira s energetskom učinkovitošću.»Uz uštedu energije, u Teheranu ne bi tako često nestajalo struje«,dodaje. Svi ga, po običaju, uopće ne slušaju.Onda se, u velikom stilu, pojavljuje Ahmed, spreman za teatralannastup. Odjeven je kao profesor: na nosu su mu bakine naočale, a naramenima crni plašt pokojnoga djeda. Iza leda izvlači dugačko ravnalo,zamahuje njime i naređuje nam da zašutimo. Što se više uživljava uulogu, mi se glasnije smijemo. Zatim najavljuje temu večerašnjegpredavanja: samozadovoljavanje. Govori nam da je doktorirao s temommasturbiranja na sveučilištu u Parizu i da je objavio brojne radove otome. Svaki put kad izgovara riječ »masturbiranje«, smijeh prerasta uglasan grohot.Šutke ispod naočala odmjerava cijelu prostoriju slijeva nadesno i zatimzahtijeva da svi koji su sinoć masturbirali odmah priznaju. Nitko nediže ruku. Prilazi mi, udara me ravnalom i naziva lažljivcem tezahtijeva da mu pokažem desni dlan. Pokoravam se, pa me hvata zaruku i pokazuje je svima u prostoriji.»Pogledajte samo kako mu je dlan mekan! Znate li zašto? Maslinovoulje, eto zašto! Je li tako?« pita me, dobacujući mi pogled preko rubanaočala. Smijući se potvrđujem, a on me još jedanput udara ravnalom.Zatim opet virka uokolo, a svi čekaju koga će izabrati za sljedećužrtvu. Pogled mu zapinje na Iradžu.»Pokaži mi ruku!« vikne.Iradž mu pruža nadlanicu i previja se od smijeha. Ahmed ga ravnalomlupa po glavi.»Dlan, budaletino!«Iradž mu pokazuje dlan.»Sapun?« pipka Iradževu ruku. »Presuho je to za sapun. Zamislitekretena, on se podmazuje deterdžentom za rublje.« Ponovno ga udara.»Zamislite koliko mu je tek suha koža na penisu! Skidaj hlače davidimo!«

66

Iradž se čvrsto hvata za pojas i odmahuje glavom.»Želite li i vi da ga pokaže?« pita Ahmed ostale.»Da! Da! Da!« viču svi u jedan glas.Ahmed nakratko zastaje, a zatim dodaje:»Neki se od vas možda pitaju, pa što ako mu je penis sasušen? Reci,Iradže, što se događa s lišćem kada se osuši?« Naginje se i zuri muravno u oči.»Otpadne, profesore«, odgovara Iradž.Ahmed ga opetovano lupa ravnalom, izgovarajući sa svakim udarcempo jednu riječ.»E... pa... to... će... ti... se... dogoditi... s... tim... jadnim... penisom...ako... nastaviš... masturbirati... s... deterdžentom... za... rublje! Jasno?«Iradž kima glavom, ali previše se smije da bi mogao izustiti odgovor.»Nisam te čuo!« dere se Ahmed.»Da, profesore«, jedva dolazi do zraka Iradž.Ahmed je sjajan zabavljač. Nekoliko trenutaka samo šuteći hoda poprostoriji, dajući smijehu vremena da zamre. Kada grohot utihne, javljase Iradž s pitanjem:»Profesore, bi li možda bilo bolje da se služim deterdžentom za suđe?«Ahmed se baca prema njemu s isukanim ravnalom, a ja se tolikosmijem da mi suze zamagljuju pogled. Bezbroj ga puta udararavnalom, a onda napokon prestaje i staje pred nas.Objavljuje da će nam sada pokazati svoju »krajnje usavršenu« tehnikumasturbiranja. Iz džepa vadi bananu, guli je, a zatim oguljenu kožusjecka na sitne komadiće. Jedan komadić uzima u ruku, smješta gaizmeđu palca i kažiprsta te ga počinje trljati, kao da masturbira. Usputsvima govori da su banane izvrstan dodatak prehrani kojim se sprečavasljepilo, klasična posljedica samozadovoljavanja. Od smijeha me zbiljaboli trbuh.Nakon odlaska svih gostiju ostajem nasamo s Ahmedom i kažem muda je bio sjajan te da su dečki iz susjedstva sigurno uživali u njegovupokušaju da ih malo razvedri. Zajedno se smijemo pomisli na čuđenjesvih majka u ulici kada im sinovi te večeri počnu izražavati neobičnuželju za bananama.»Kada Doktor iziđe iz zatvora«, kažem »reći ću mu što si napravio ikoliko je to popravilo raspoloženje.«»Može, reci mu«, smiješeći se odvraća Ahmed.Neko ga vrijeme pozorno promatram. Htio bih ga pitati kakve je vezeto šaljivo predavanje imalo s anarhizmom, ali mislim da znamodgovor, pa ništa ne pitam.

67

10.Moja škola i moji učitelji

U Iranu škola počinje prvoga dana jeseni i taj je dan uvijek nekakodrukčiji od ostalih. Ulice su prepune djevojčica i dječaka svih dobikoji, spremni na cjelodnevnu nastavu, hodaju gradom s točnoodređenim ciljem. Uredniji su, čak čišći nego inače, kao da su ih majkeposebno pripremile za taj dan.Do škole idem s Ahmedom i Iradžem. Iradž glasno ispuhuje nos ubijelu maramicu i kaže nam da mu je otac rekao kako su za svauhićenja, mučenja i smaknuća iranskih revolucionara odgovorniAmerikanci. Potom zastaje i promatra sadržaj maramice te podižeobrve kao da je zadivljen proizvodom vlastita nosa. Onda slažemaramicu i sprema je u džep.Ahmed odmahuje glavom i kaže:»Ogavan si. Moja te sestra ne bi pogledala ni da si glavom i bradomSin Božji«.Iradž ga, po običaju, ne sluša i nastavlja s pričom:»Moj je otac bio pukovnik u vojsci, pa iz prve ruke zna sve oameričkim špijunskim aktivnostima u Iranu. Jednom mi je pričao ogolemom nosaču aviona s najmodernijom radarskom opremom koji suAmerikanci usidrili u Perzijskom zaljevu da bi pratili sve antiameričkeelemente u Iranu. Kaže da Amerikanci imaju tako naprednutehnologiju da pomoću nje vide čak kroz zidove, pa zato i pod tušemuvijek pokriva intimne dijelove tijela!«.Ahmed i ja trudimo se ne prasnuti u smijeh, ali to nam vrlo teškouspijeva.»Sve vide i sve čuju. Sve nas stalno promatraju i prisluškuju«, šapćeIradž.»Onda pssssst«, ušutkava ga Ahmed. »Ne govori tako glasno, mogli binas čuti!«»Ja se uopće ne šalim«, buni se Iradž.»E, pa onda si mi to trebao reći prije nego što sam s cijelim svijetompodijelio spoznaje o najnaprednijim tehnikama samozadovoljavanja.Sad će mi ti kapitalistički oportunisti maznuti ideje, objaviti ih u knjizii na tome zaraditi milijune dolara«, kaže Ahmed, pa se okreće k meni.»Misliš li da je prekasno da registriram patent?«Smijem se i sliježem ramenima.Iradž kaže:

68

»Da živim u Americi, već bih bio izumitelj jer Amerikanci obožavajutehnološka pomagala i podupiru ljude koji, kao ja, imaju sjajne ideje otome kako pojednostavniti svakidašnje aktivnosti!«.Ahmed ga prekida:»Onda ćemo organizirati prikupljanje sredstava da ti se kupizrakoplovna karta u jednom smjeru za Ameriku!«.Iradž ga opet ne želi slušati.»Amerikanci su izumili tehnologiju koja im omogućuje da špijunirajubilo koga, bilo gdje i bilo kada.«»Da, i za sve je to kriv onaj tvoj jebeni Thomas Edison«, gunđaAhmed.Iradž šapće kao da nam povjerava najstrože državne tajne:»Amerikanci su jako dobro znali za Doktora i bojali su se da će previšesaznati o raznim svjetskim pitanjima. Radiovezom su dojavili nekomeu Iranu da ga uhvati!«.Ahmed me gleda i kaže:»Eto, vidiš! Onaj tip s radioprijamnikom zapravo je razgovarao sposadom američkoga broda u Perzijskom zaljevu!«. Dobacujem muprijekoran pogled zbog ruganja s Doktorovom nevoljom. »Ma joj,daj!« podvikuje. »Brzo će izići iz zatvora. Kažem ti, pustit će ga doktrepneš okom.«Iradž nam na to kaže da su Amerikanci pedesetih špijunirali jošjednoga čovjeka, puno važnijega i poznatijega od našega Doktora.Misli na Mosadeka, jedinoga demokratski izabranog premijera upovijesti Irana kojega je 1953. godine američka CIA svrgnula zanaknadu od pišljivih 60000 dolara. Mosadek je, nakon šahovapovratka, smješten u kućni zatvor i ondje je ostao sve do 1967., kada jeu osamdeset četvrtoj godini umro. Doktor je često govorio o tome kakoje Mosadekovo svrgavanje jedna od najvećih američkihvanjskopolitičkih spačka u povijesti.»Cijeli je Bliski istok zbog toga izgubio povjerenje u Amerikance injihovo lažno zauzimanje za demokraciju«, ljutito bi tumačio.»Bio je previše popularan da bi ga ubili«, nastavlja Iradž priču oMosadeku. »Jer, to bi bilo pokrenulo pravu revoluciju u Iranu. AAmerikanci ne žele da previše ojačamo jer bi to poremetilo odnossnaga u regiji. Ne žele ni da tehnološki napredujemo jer nam ovakomogu prodavati svoju tehnologiju.«»Mene jedino zanimaju fotoaparati i kamere pomoću kojih vidiš krozzidove«, kaže Ahmed. »Kada bih to imao, mogao bih snimiti susjedekako vode ljubav.«

69

Iradž se osvrće oko sebe, kako bi provjerio sluša li nas tko, i ponovnošapće:»Moj otac misli da je šah američka marioneta. I da bi ga Amerikancimogli šutnuti kad im dojadi!«.Dolazimo do uličnoga štanda, pa Ahmed i ja zastajemo i kupujemo poporciju kuhane cikle.»Nemojte to jesti, dečki, otrovat ćete se«, kaže Iradž. »Pogledajte samoprodavača, kad je taj posljednji put oprao ruke?«Smijem se.»Da, da, sve su novine pune članaka o ljudima koji su umrli odtrovanja kuhanom ciklom koju su kupili od uličnog prodavača.«»On to najbolje zna«, prihvaća Ahmed. »Jer čita sve živo, uključujućiSavušun.«Lupam ga nadlanicom u prsa i nastavljam uživati u poslastici.Iradž opet ispuhuje nos, ali ovaj put ne proučava sadržaj rupčića.»Moj je stric general u vojsci«, kaže i sprema rupčić natrag u džep. »Itata je mogao postati general, ali namjerno je prije otišao u mirovinu jerzna da će, ako dođe do promjena u Iranu, najprije navaliti na generale«.Slažem se, pa kimam glavom.»Stric je već sada kupio kuću negdje u New Yorku. To vam je najvećiamerički grad i nalazi se na obali Atlanskog oceana«, objašnjava Iradž.»Ima i pogolemu ušteđevinu u švicarskoj banci. Da sutra izbijerevolucija, prvi bi pobjegao preko granice. Moj je otac pak pravi Iranaci nikada ne bi napustio zemlju koju je branio kao profesionalni vojnik.Ni ja nikada neću otići iz Irana!«»Baš šteta«, šapće Ahmed. »Onaj američki brod u Perzijskom zaljevuvjerojatno upravo dojavljuje vijest svim američkim novinama. Većvidim naslove: Nasljednik Thomasa Edisona ipak je odlučio ostati uIranu!«Škola za dječake koju pohađamo nalik je tvrđavi. Trokatnica je to,izgrađena od opeke, ograđena visokim betonskim zidom, a na golemimvratima stoji faraš, domar koji se brine o tome da u školu ne uđe nitkotko je ne pohađa. Dvorište je prepuno klinaca. Nove je pridošlice lakoprepoznati po zbunjenom pogledavanju prema drugim učenicima, asvake ih je godine pred školom zamjetna šačica. Uobičajeno je daponegdje izbije i pokoja tučnjava, a redovito je prekida naš učiteljdiscipline, profesor Moradi. Nemilosrdnim udarcima dugim ravnalomkažnjava sve nasilnike.»Koji ste vi imbecili!« viče, udarajući nevaljalce. »Zbog nasilja ćete sesamo uvaliti u hrpu problema!«

70

Moradi nam predaje i tjelesni, iako u školi nema gimnastičke dvorane.Jednom nas tjedno postrojava u školskom dvorištu i zatim nas tjera dau običnoj odjeći izvodimo vježbe zagrijavanja.»Je'n, dva, tri, čet'ri!« urla iz svega glasa. »Hajde, skači, skači, lijenabando!«Kad se svi dobro oznojimo i zadišemo, dijeli nas u male skupine od početiri i tjera da trčimo s jednoga kraja dvorišta na drugi. Najsporiji izsvake skupine zatim se međusobno utrkuju sve dok netko ne osvojititulu »najljenije guzice u razredu«. Katkada se pitam zna li profesorMoradi razliku između lijenosti i sporosti. Danas je prvi dan škole, panam Moradi, umjesto utrke, drži predavanje o disciplini.»Svijet bi bio puno bolji kad bi svi bili disciplinirani. Što mislite, zaštoje Amerika tako moćna zemlja? Zato što su Amerikanci disciplinirannarod. Ljudi u Americi poštuju pravila«, kriješti s iskrom u očima.Kaže da je jednom bio u Americi na međunarodnom natjecanju uhrvanju i da je bio zapanjen kako se ondje svi poslušno drže prometnihpropisa.»Svi staju na znaku STOP, čak i kada iz okomitog smjera ne dolazinijedan automobil. To vam je disciplina! Poštivanje pravila bez obzirana okolnosti! U ovoj zemlji ljudi čak ne staju ni pred crvenim svjetlomna semaforu! Ne samo da mislimo da su pravila tu zato da bismo ihkršili, nego još mislimo da ih imamo potpuno pravo kršiti, a sve tomislimo zato što smo nediscipliniran narod, prepun prekršitelja.«Razočarano odmahuje glavom i nastavlja:»I Britanci su discipliniran narod. Jeste li ikada vidjeli slike stražarapred Buckinghamskom palačom? Dok stražare, ni ne trepnu! Čak nitikada oko njih nema ljudi!«. Zatim pokazuje na Ahmeda i pita: »Možeteli zamisliti Ahmeda kao stražara pred Buckinghamskom palačom?«.Svi se smiju, a ja molim Boga da Ahmed ništa ne odgovori, što mi se iispunjava, barem zasada, jer Ahmed samo stoji, sliježe ramenima ismije se s ostalima.»Američke su vlasti na svakih nekoliko metara u svakoj ulici postavilekoševe za smeće i svi otpatke ubacuju u njih«, popuje nam Moradi.»Američke su ulice tako čiste da s njih možeš jesti. To vam jedisciplina!«Kaže nam i da kupci u američkim trgovinama pristojno čekaju na red, ane kao kod nas gdje se ljudi jedni drugima penju preko leđa ne bi li seprogurali. Tužno odmahuje glavom.»Varanje, naguravanje, baš te briga za druge, samo se laktaj i učini svešto je potrebno da bi se progurao. Upravo je ogavno koliko smo

MIN@

71

nedisciplinirani!« kaže, uzdižući ravnalo u zrak. »Zato sam i odlučio daću postati učitelj discipline!« Teško uzdiše i ogledava se oko sebe tespazi Iradža: »Tvoj je otac bio u vojsci. Reci mi, koja je najvažnijakarakteristika najbolje vojske na svijetu?«.»Disciplina, profesore.«Profesor Moradi s odobravanjem kima glavom. Ahmed podiže ruku imeni se smrači pred očima. Zbog njegova vragolastog smiješkapočinjem uzbuđeno zavrtati rukave. Znam da će sada postaviti pitanjekoje će razbjesniti Moradija. I Moradi, čini mi se, sumnja isto to jerisprva ne želi vidjeti Ahmeda, pa već spuštam zavrnute rukave.»Da?« ipak se na kraju obraća Ahmedu.A on je zauzeo misaonu pozu, pa umalo pucam od smijeha, a ondazačujem pitanje:»Je li zbilja istina, profesore, da najdiscipliniranija vojska na svijetu uPerzijskom zaljevu ima brod s najmodernijom tehnologijom zašpijuniranje?«Moradi izgleda zbunjeno.Ahmed nastavlja, sada mašući prstom kao da je policajac koji ispitujeprofesora:»I je li istina da mornari na tom brodu prisluškuju ama baš svakirazgovor u Iranu?«.Moradi ga blijedo gleda.»Što je tek s tehnologijom koja im omogućuje gledanje kroz zidove?Jer, navodno i to imaju! A ako je to istina, ja više ne idem gol pod tuš!«Profesor Moradi pokušava prikriti smiješak.»Odakle ti to?« pita.Iradž se, vidim, skriva iza momka ispred sebe.»Iradž mi je rekao«, odgovara Ahmed. »Ali ne znam mogu li muvjerovati jer on vam je jako nediscipliniran i uopće ne poštuje pravila,uključujući i ono koje kaže da ne bi smio škicati sestre svojihprijatelja.«Razredom se prolama smijeh. Čak se i profesor Moradi uspijevanasmijuljiti.On je čudan čovjek, ali draži nam je od profesora Bane,četrdesetogodišnjega učitelja geometrije koji je s poučavanjem iprodikama počeo valjda od dana kada je došao na svijet. »Geometrijaje majka svih znanosti«, često nam govori. Ahmed ga je jednom upitaotko je otac i za nagradu dobio cjelodnevni boravak u uredu profesoraMoradija gdje mu je ovaj održao predavanje o važnosti discipline nanastavi.

72

Kada profesor Bana ulazi u razred, ustajemo na pozdrav kao i svakomdrugom učitelju, ali Bana uvijek stane pred razred i bulji.Kaže da po zastrašenom pogledu odmah vidi tko nije napisao zadaću iuvijek proziva nekoga iz zadnjih klupa jer tamo, kaže, sjede najvećelijenčine. Posljedica toga je stalna borba među učenicima tko će naBaninu satu sjediti u prednjim klupama. Osim toga, Bana obožavapostavljati pitanja na koja je, i to vrlo dobro zna, nemoguće odgovoriti.»Euklid je postavio pet postulata. Prema petome, ako imamo pravac itočku koja nije na tom pravcu, kroz tu je točku moguće povući samojedan pravac koji je paralelan s prvim pravcem. Što mislite o tome?«Slijedi grobna tišina.»Da je glupost pokazatelj veličine, vi biste bili najveći ljudi na svijetu«,ruga nam se.Na kraju svakoga sata pita nas imamo li pitanja, ali ako se itko odvaži ipostavi ih, unosi mu se u lice, maše ravnalom i naziva ga glupanomkoji postavlja kretenska pitanja.»Odgovor je na stranici osamdeset osam, budaletino! Pročitaj ga!« Akopak nitko ne postavi nikakvo pitanje, redovito kaže nešto poput:»Znači, svi znate baš sve? Pa da vidimo!« i onda prozove nekognesretnika, postavlja mu najteže moguće pitanje i nakon toga ga,naravno, dobro izvrijeđa.I sam dobro znam što znači kada te profesor Bana uzme na zub. Prošlesam godine na tromjesečnom ispitu jedan zadatak riješio na dva načina.Bana mi nije priznao nijedan, iako su oba bila točna. Optužio me zaprepisivanje i na kraju mi, umjesto ocjene, upisao nulu. Za pomoć samse obratio ravnatelju, profesoru Jazdiju.»I što bi ti htio da ja sada napravim?« upitao me Jazdi.»Htio bih da mi objasnite zašto me se kažnjava samo zbog toga što samzadatak riješio na dva podjednako točna načina.«»Profesor Bana ti je učitelj. Ako kaže da si prepisivao, sigurno siprepisivao. Ne mogu ti pomoći!«»Ali gdje su dokazi?« zapitao sam.»Profesor Bana je učitelj. Ne trebaju mu dokazi. Dovoljno je što jeposumnjao u tebe!«I tako sam na tromjesečju dobio nulu. Kada sam sve ispričao tati, rekaomi je da je jedini način da dokažem kako su Bana i Jazdi u krivu, da nasljedeća dva tromjesečna testa dobijem najbolje moguće ocjene. Akomi to uspije, on će sam otići u školu i uvjeriti ih da mi moraju ispravitiocjenu koju sam dobio u prvom tromjesečju. Zbog nepravde sam seosjećao jadno.

73

»U ovoj je prokletoj zemlji baš sve usrano«, žalio sam se Ahmedu.»Jedva čekam da odem u Ameriku. Tamo žive disciplinirani ljudi kojirazmišljaju logično i ne optužuju nevine ljude za prekršaje s kojima oninemaju nikakve veze.«Sada gledam profesora Banu i zahvaljujem Bogu što nitko u mojojobitelji nije učitelj.Naš vjeroučitelj, profesor Gordži, ujedno nam predaje i diktat, ali, zarazliku od profesora Moradija, nikako ne voli Zapad, a pogotovo neAmeriku. Gordži je golem, osoran debeljko musava lica, stalno zaraslau neurednu, kratku bradu, a njegovo mi prostačko ponašanjenevjerojatno ide na živce. Uvijek je u svijetlosmeđem odijelu i istotakvim, izlizanim cipelama, a na ovratniku do grla zakopčane bijelekošulje uvijek mu se nazire žućkasti rub. Nikada se ne smije, ali kadagovori, iz usta mu izviruju žuti zubi. Ahmed kaže da se u Gordžijevupogledu uvijek čita da je učinio nešto loše, kao da je, primjerice, guliobananu, a kaže i da je čuo kako se Gordži obogatio posuđivanjemnovca sirotinji uz lihvarske kamate.»Tip je pokvarenjak«, zaključuje. »Njegovo shvaćanje islama najbrži jeput do pakla.«Gordži nam katkada zadaje nenajavljene testove.»Svaki je dan dobar dan za testiranje«, kaže. »I to je za vaše dobro jeručenici bi uvijek trebali biti spremni za test!« Meni se pak čini da jesuviše lijen da bi planirao nastavu jer, kao što reče moj otac, mi smospontan narod, štošta činimo u žaru trenutka i bez mnogo planiranja.Kada nam diktira, Gordži namjerno odabire najteže riječi iz knjiga isvaku nam glasno čita po tri puta.»Kostantanie, Kostantanie, Kostantanie٭«, viče kao da smo nagluhi,»maglate, maglate, maglate٭٭!«. Pri pisanju tih perzijskih riječi vrlo selako zabuniti jer se neki glasovi, poput tvrdoga k, g, si t, mogu napisatina nekoliko različitih načina. Obično nam diktira riječi koje smo većučili na satu, ali ponekad, samo da bi dobre učenike izdvojio odosrednjih, u diktat ubacuje i riječi koje još nismo obradili. Točnonapisana riječ, ipak, ne znači automatski i dobru ocjenu jer Gordžiocjenjuje i rukopis. Čak i ako sve riječi napišemo savršeno točno,katkada nam oduzima bodove zato što mu se ne sviđa kako pišemo, anajbolju ocjenu, dvadesetku, ne daje nikome, čak ni ako sve napiše bezpogreške i ima najljepši rukopis na svijetu._____________________.Perzijski naziv za Carigrad٭ .»Perzijska riječ koja znači »varljiv٭٭

74

»Ne možete dobiti više od devetnaest. Samo Bog zaslužuje dvadeseticujer je on jedino savršeno biće na svijetu«, kaže, ljubeći amajliju.Napišemo li koju riječ netočno, prisiljava nas da je u bilježnicuupisujemo četiristo puta, a povremeno nas pojedinačno proziva iispituje pred pločom. Svaku riječ čita triput i onda prelazi na sljedeću,bez obzira na to je li učenik pred pločom završio s ispisivanjem prve.Maksimalan broj bodova na svakome testu jest dvadeset, a za prolaz jepotrebno deset. Dobijete li ocjenu između deset i četrnaest, što je,naravno, prolazno, ipak ćete zaraditi nekoliko pljusaka i dobru porcijuvrijeđanja.»Glupa konjino, lijeni vole, cendravi bijedniče, nikada ništa od tebe!Da sam ti pročitao najsloženije žensko ime na svijetu, napisao bi gakao od šale, a nisi u stanju naučiti riječi koje te čine boljim čovjekom.Samo na cure misliš. Samo na cure! Jedva čekaš odmor da odjuriš donajbliže ženske škole i tamo se praviš važan. Sjedi tamo na tu lijenu,debelu guzicu i piši svaku riječ četiristo puta! I pazi na rukopis!«Gordžiju su najdraže one uvrede u kojima nam nadijeva naziveživotinja. Za razliku od njega, mladi student, koji nam je prošle godinepredavao pisanje sastavaka i koji je u školu poslan po službenojdužnosti, rekao nam je da je vrlo ružno ljude nazivati volovima ikravama. Milijuni stanovnika Indije, objasnio nam je, štuju krave, avalja poštovati sve vjere, bez obzira na to koliko nam se glupima činilanjihova načela. Svakoga bi nam tjedna zadao novu temu za sastavak, azatim pomno čitao i ispravljao ono što smo napisali. Nitko nikada nijedobio više od četrnaest jer mladi se profesor posebno ponosio time štoje kod njega teško dobiti dobru ocjenu. Jednom nam je, tako, zadaotemu »Dobrobiti tehnološkog napretka« i prozvao Ahmeda da predrazredom pročita svoj sastav. Ahmed je napisao da, za razliku odprofesora Bane, on ne misli da je geometrija majka svih znanosti, negoda smatra da je to tehnologija. I kako bi rado prislonio usnice nagoleme sise majke tehnologije te iz njih isisao i posljednju kapljicumlijeka koje nazivamo znanjem.Mladi je profesor počeo vikati:»Dosta, dosta!« i zatim Ahmeda nazvao svim životinjskim nazivimaosim krave te ga izbacio iz razreda. Nešto poslije iste godine istoga sumladog profesora uhvatili u zahodu spuštenih hlača i spetnaestogodišnjakom koji je klečao pred njim. Momentalno je dobiopremještaj u drugu školu i drugi okrug. Profesor Gordži istoga nam jedana rekao da se homoseksualnost rađa kod pomanjkanja vjere.»Ako vjeruješ u Boga, ne žudiš za analnim seksom.«

75

Profesor Moradi rekao nam je da je homoseksualnost rezultatpomanjkanja discipline i poštovanja pravila kojim se muškarcimazabranjuje žudnja za drugim muškarcima. U Americi, rekao je, sigurnonema homoseksualaca jer su Amerikanci najdiscipliniraniji narod usvemiru.Naš ravnatelj, profesor Jazdi, rekao nam je da se moramo čuvati zamkapokvarenih homoseksualaca.»Zli su i poremećeni«, rekao je i zatim ispričao strašnu priču o čovjekupo imenu Asgar Katel, optuženom za zlostavljanje i ubojstvo više odstotinu dječaka naše dobi. Umirao sam od znatiželje da čujem kako ćenam homoseksualnost objasniti profesor Bana sa svojom majkom svihznanosti, ali, na moje veliko razočaranje, on se nije ni osvrnuo na tajdogađaj.

11.U SAVAK-ovu zatvoru

Već više od dva tjedna prošlo je od noći u kojoj su odveli Doktora iotada nitko ništa o njemu nije čuo. Kao da je nestao s lica Zemlje.Majka mu se teško razboljela i više ne može pred zatvor Evin, a Zariod noći kad je uhićen nije izišla u dvorište. Fahima je redovitoposjećuje, ali čitavo vrijeme provode u Zarinoj sobi.Ahmed me i dalje uporno uvjerava da će Doktor uskoro izići iz zatvorai da će se sve vratiti na svoje mjesto. Nakon jednoga me takvograzgovora znakovito gleda i pita kako sam. Najradije bih mu rekao dasam sav jadan zbog toga što ne viđam Zari, da mi neizmjerno nedostajei da, usprkos krivnji koju osjećam zbog toga što sam se zaljubio, nemogu prestati razmišljati o njoj. No kažem mu samo da mi treba neštošto će mi svratiti misli od trenutačne situacije jer mi je zlo od škole iučitelja, od pomisli na odlazak u Ameriku i katkad mi se čini da mi jezlo od cijeloga svijeta. Najradije bih ubio čovjeka s radioprijamnikom,a i to tek nakon što bih mu razbio nos i njegovom krvlju zalio pločnikpred kućom. Ahmed mi polaže ruku na rame, kima glavom i kaže dame razumije. Zatim predlaže da pođemo u kino i pogledamo domaćifilm. Iranski su filmovi najbolji lijek protiv depresije jer svi imajusretan završetak.Pozivamo i Iradža jer obojica znamo da ga ne smijemo ostaviti samogau četvrti gdje bi, bez našega nadzora, bez ustezanja čitavog dana zuriou Ahmedovu sestru.

76

U većini se kina u četvrti prikazuju perzijski filmovi koji baš ni počemu nisu nalik američkima. Doktor mi je znao govoriti da se radnjomvećine perzijskih filmova nastoje opravdati klasne razlike u našojzemlji. Govorio je i da se priča u svim perzijskim filmovima odvija poistome uzorku: glavni je sukob onaj između bogatih i siromašnih, abogataši uvijek dobivaju bitku i gube rat. Prikazuje ih se kao moćnike,ali ne kao zločince i svakako ne kao ljude protiv kojih bi trebalo dizatipobune. Štoviše, iranski filmovi kao da se posebno trude uspostavitiduboku osjećajnu vezu između glavnoga junaka i bogatoga zlikovca,pa je uvijek riječ o kakvom zabludjelom sinu, zaboravljenom rođaku iližrtvi čudnovatih okolnosti. Svi ti filmovi masama poručuju da borbaprotiv bogataša nema smisla, a siromašne potiču da radije ustraju nasvojim moralnim načelima nego da se bune protiv poretka. Tako jebarem tvrdio Doktor.»Zato se u ovoj zemlji može podignuti revolucija protiv šaha, ali ne iprotiv bogataša«, jednom mi je rekao. Iranci se, smatrao je, mogupobuniti iz raznih kulturnih, vjerskih i političkih pobuda, ali nikadazato da bi svrgnuli bogataše.O, Bože, kako mi nedostaje!Najpoznatiji perzijski glumac čovjek je po imenu Fardin. Kritičari gabaš ne hvale, ali meni se sviđa, iako to nikada ne bih priznao.Pred kinom nas Iradž moli da ga pustimo sjesti između nas dvojice.Svoju želju objašnjava time što je prije nekoliko tjedana otišao u kino i,ništa ne sumnjajući, završio na sjedalu do pedofila. Nekoliko minutanakon početka filma primijetio je da ga tip promatra, ali nije na toobraćao pozornost sve dok u jednom trenutku nije na koljenu osjetioruku. Ustao je i pobjegao, a cijela ga je epizoda toliko potresla da ječitavim putem do kuće trčao, nijednom se ne osvrnuvši da provjeri trčili čovjek za njim.Ahmed na to kaže da i njegova sestra tako trči svaki put kad na ulicisusretne Iradža i ja se previjam od smijeha.Kino je prepuno gledatelja svih dobi i svi jedu sjemenke suncokreta štoje uobičajena kino-grickalica u Iranu. Negdje na pola filma malaskupina huligana na ekranu napada Fardina i počinje ga mlatiti, a izpublike se začuje povik starije žene:»Prestanite ga tući, nitkovi! Što vam je on kriv? Pustite ga na miru! Daje moj muž ovdje, izbio bi vam zube iz gubice!«.Ahmed se naglo okreće prema meni i panično kaže:»Moja baka!«.

77

»Ubit će ga! Upomoć! Upomoć!« viče baka dok Fardin pada na tlo, aneprijatelji ga udaraju po tijelu i licu. Publika joj dobacuje psovke iuvrede.»Daj začepi, stara!«»Izbacite tu luđakinju!«Iste se sekunde pojavljuje biljeter s baterijskom svjetiljkom i počinjetražiti vremešnu prekršiteljicu. Iradž prstom pokazuje prema prvomredu i viče:»Eno je!«.Ondje spazimo kako Ahmedova baka maše rukama i zamahuje šakomvičući:»Zovite mojega muža! On je dobar s Fardinom! Upomoć! Zovitemojega muža!«. Ahmed, Iradž i ja ustajemo i trčimo prema prvomredu. Baka nas spazi i povikne: »Hvala Bogu da ste ovdje! Pomozitemu! Pomozite!«.Pokušavamo je izvući iz sjedala, ali ona se ne da. Biljeter nam viče daje vodimo van ili će je on izbaciti. Ljudi fućkaju i smiju se. Iradž bakuprima pod lijevu, a Ahmed pod desnu ruku i pokušavaju je podignuti,ali starica ih udara i istodobno se baca unatrag. Biljeter i ja nastojimo jeuhvatiti za noge, ali baka jednim preciznim udarcem izbacujebaterijsku svjetiljku iz njegovih ruku i nastavlja sa zazivanjem supruga.Projekcija se zaustavlja i pale se svjetla. Zvižduci i povici postaju sveglasniji, pa se i baka dere jače. Izvija se iz Iradževa stiska, skida cipelei njima udara sve što joj je na dohvatu, a neki gledatelji počinju navijatii poticati je da udari još jače. Biljeter bjesni, ali ne usuđuje joj sepribližiti, pa je na, kraju, Ahmed i ja uspijevamo zaskočiti na prepad,povući na pod i, uz pomoć Iradža i još trojice, iznijeti iz kina. Nasvježemu se zraku istoga trenutka umiruje, pa, zajedno s Ahmedom,mirno hoda prema kući nekoliko koraka ispred Iradža i mene.»Imaju sreće što se nije pojavio tvoj djed. Prebio bi ih tako da ne biznali što ih je snašlo«, govori mu. »Djed je bio hrvač i svi su ga se uTeheranu bojali.«Ahmedov je djed bio sićušan, miran čovjek koji se nikada u životu nijepotukao.Dok te večeri sjedim na krovu, dolazi i Ahmed.»Kaže da ju je djed odveo u kino«, kaže. »Uopće ne znam kako je ušla.Nikada uza se nema novca.«»Dirljivo je koliko je privržena tvojem djedu«, kažem jer ne znam štobih drugo rekao. »Vjerojatno joj je on bio najveća zvijezda u životu.«Ahmed ne odgovara.

78

»Nevjerojatno kako se samo borila s nama«, čudim se. »Koliko joj jegodina? Šezdeset pet?«Ahmed neko vrijeme razmišlja, a zatim se ceri:»Misliš li da bi moja baka u stvarnosti mogla pretući Fardina?«.Majka mi kaže neka se dotjeram jer nam dolaze posebni gosti. Kaže mii kako se zovu, ali ne prepoznajem imena.»On je bio tatin najbolji prijatelj«, kaže.Pod tušem mi na pamet pada Iradževa priča o modernim američkimradarima, pa se pitam prodiru li doista kroz zidove. Gledam premadolje i na trenutak se pokrivam, ali onda odmahujem glavom i smijemse.Posebni su gosti gospodin i gospođa Mehrban. Gospodin me Mehrbanveć na vratima grli kao da se poznajemo cijeloga života, iako se nikadanismo upoznali. Moj mu otac juri u zagrljaj pa se dugo grle, šapćućinešto jedan drugome na uho. Ne vidim im lica, ali znam da plaču, agospođa Mehrban i moja majka suznih očiju promatraju muževe.Nakon nekoga vremena ulaze i sjedaju u dnevni boravak. Moj otac injegov prijatelj ne prestaju se gledati sa suzama u očima i povremenojedan drugoga miluju po licu i kosi. Gospodin Mehrban govori:»Prošlo je osamnaest godina!«.»Osamnaest godina, četiri mjeseca i tri dana«, dodaje moj otac.Volio bih znati zašto se tako dugo nisu vidjeli.»Nadam se da neće proći osamnaest godina prije nego što ponovnovidim Doktora«, šapćem majci.»I ja se nadam«, odgovara i grize kožu između palca i kažiprsta.Gospodin Mehrban je visok, crnomanjast čovjek koji lagano šepa, azbog gustoga mu brka lice djeluje muževno i grubo. Žena mu je visoka,vitka i lijepa.»Mehrban« na perzijskom znači »drag« i oboje su vrlo mehrban.Moj otac i njegov prijatelj piju votku te je zalijevaju mješavinomjogurta, krastavca, grožđica, soli i šećera. Pričaju o prošlim vremenima,o vremenu u kojemu je moj otac još bio boksački prvak superteškekategorije, a njegov prijatelj hrvačka zvijezda. Pričaju o starimprotivnicima i prijateljima. Nekoliko ih je poginulo u čudnimnesrećama, jedan je vrlo bogat i živi u Europi, a za nekoga se otkrilo daje agent tajne policije. Prokleti gad! Gospođa Mehrban i moja majkagledaju stare fotografije i prisjećaju se vremena kada su zajedno išle usrednju školu. Otac gospodinu Mehrbanu potiho priča o jednomzajedničkom prijatelju iz mladosti, gospodinu Kasraviju, koji se silnoobogatio i sada živi uz Kaspijsko jezero.

79

»Čuo sam za to u zatvoru«, kaže gospodin Mehrban. »I ne čudi me.Oduvijek je znao s novcem.«Očev prijatelj privlači moju pozornost. Zar je osamnaest godina bio uzatvoru? Baš me zanima zbog čega. Poznaje li Doktora? Razmišljam otome da ga pitam, ali roditelji me čitavog života upozoravaju da nijepristojno upadati u razgovore odraslih, pogotovo ako su vrlo ozbiljni.Pije se još votke i gospodin Mehrban mi se smiješi. Pita koliko mi jegodina, u koji razred idem i čitam li onako mnogo kao i moj otac kadmu je bilo sedamnaest. Otac mu kaže da sam izvrstan učenik, dabriljiram u matematici i da ću postati inženjer, baš kao i stric Mehrban.Očeve se dobre prijatelje u Iranu, naime, naziva stričevima. Osjećam sekao da su mi četiri godine i najradije bih rekao da sam sasvimprosječan učenik, da mrzim matematiku i da ne želim postati inženjer.No, ne kažem ništa. Gledam u majku, u sjećanje prizivajući svakirazgovor u kojemu sam joj se žalio zbog sličnih problema, ali majka sepravi da ne primjećuje moje znakovite poglede i okreće glavu u stranu.Za večerom gospodin Mehrban potvrđuje da je osamnaest godina bio uzatvoru. O svojem zatvoreničkom životu priča s velikim dostojanstvomi ponosom, a mene oduševljava lakoća s kojom se izražava. Gotovodva desetljeća zatočeništva naučila su ga strpljenju i odmjerenosti uizricanju misli i prizivanju uspomena. Nekoliko su mu puta slomilinogu i zato sada šepa. Palili su ga cigaretama i sipali mu sol na rane.Svakoga su ga dana tukli ne bi li im odao podatke o ljudima koje uopćene poznaje.Priča nam i o noći u kojoj su ga odveli. Bilo je to iste večeri kada seoženio. SAVAK mu je upao u kuću trenutak nakon što su se gostirazišli, a gospođa je Mehrban plakala i preklinjala za milost. Prva im jebračna noć. Zar ne mogu pričekati barem jedan dan? Što li je takostrašno učinio da zaslužuje takvu kaznu?Rekli su joj da je njegovo zlodjelo preteško da bi joj ga otkrili.Poslije se ustanovilo da se gospodin Mehrban dopisivao s nekimprijateljima iz ruske boljševičke partije, a optužen je i za raspačavanjemarksističke literature među studentima teheranskog sveučilišta. Nasuđenju je od suca zatražio da mu pokaže zakon po kojemu jedopisivanje s Rusima zabranjeno, a tražio je i dokaz da je raspačavanjeodređene literature ikome nanijelo bilo kakvo zlo. Vojni mu je sudacodbio oba zahtjeva i osudio ga na doživotni zatvor. Poslije mu je kaznaskraćena na osamnaest godina. Odluke nikada ničim nisu objašnjene.Pune tri godine nakon toga nitko nije znao ni gdje je ni što je s njim.Svi osim njegove majke i supruge mislili su da je mrtav. Njima su

80

dvjema jednoga dana čak dopustili da ga posjete u zatvoru, gdje ih jedočekao nemoćan, umoran i slomljen čovjek, neobrijan, duge i prljavekose, mjesecima neopran i petnaest kilograma mršaviji. Ženu jepreklinjao da se rastane od njega jer nikada neće izići iz zatvora, aliona je samo plakala i rekla da će ga čekati.»Ljubav je vjernija od staroga psa«, sjetno kaže gospodin Mehrban.Dirnut sam pričom i dostojanstvom s kojim taj čovjek prepričavanajmračnije trenutke svojega života. Govori nam i o razdoblju ukojemu su mu tri puta dnevno ubrizgavali morfij, a onda naglo prestalii prepustili ga mučnom odvikavanju. Kaže da je željno zazivao smrt.Večer se nastavlja i, dok muškarci razgovaraju, žene se povlače ukuhinju.Odlazim u drugu sobu s mislima prepunim gospodina Mehrbana iuključujem televizor. Gledam seriju Začarani i pitam se je li život uAmerici doista takav kakvim ga prikazuju u TV-emisijama. Jesu li ljudidoista tako površni? Jesu li muškarci doista u kući u odijelima? Postojeli u Americi ljudi poput Doktora i gospodina Mehrbana koji žrtvujuvlastite živote zbog ideala?Nakon Začaranih slijedi Sanjam o Jeannie i Čovjek od šest milijunadolara. Razmišljam o liku Jeannie, ženi s Bliskoga istoka koju u serijiglumi Barbara Eden. Bacam pogled prema gospođi Mehrban i pitam sezašto Amerikanci ne snimaju filmove o takvim ženama s Bliskogaistoka. Osamnaest godina vrlo je dugo razdoblje, pogotovo kada nisisiguran hoće li onoga koga čekaš ikada pustiti na slobodu. Jeannie je,doduše, dvije tisuće godina čekala slobodu zarobljena u boci, sve dokje nije pronašao Larry Hagman, pa se pitam je li ženama s Bliskogaistoka možda suđeno tako dugo čekati svoje muškarce.Pitam se i hoću li uopće moći živjeti u Sjedinjenim Državama.Doktor mi je znao govoriti da su sve te serije smišljene zato da bi seljude zaokupilo tričarijama. Zabavne su, pa gledateljima svraćajupozornost od bilo čega što bi mogli propitivati i zbog toga iminteligencija polako, ali sigurno odumire. Amerikanci su, tvrdio je,upravo zbog takvih serija zapali u političku komu.»Tragično je koliko su neobaviješteni o nepoštenom i nasilnomponašanju svojih čelnika u inozemstvu«, gorko bi isticao.

MIN@

81

12.Demoni koji su razbili prozore

Više je od dva tjedna prošlo otkad sam posljednji put vidio Zari i većsam pomalo nestrpljiv. Potišten sam i to izmiče svakom nadzoru. Svedosada mislio sam da u rukama čvrsto držim uzde vlastite sudbine, aliotkada sam se zaljubio u Zari, to se iz korijena promijenilo. Osvojilami je srce poput nemilosrdnoga vojskovođe i sada sam rob misli iosjećaja kojima ne mogu vladati. Misli mi lutaju u pravcima koje neodabirem sam i obuzimaju me napadi tjeskobe kojima ne znam izvor.Umirem od želje da je vidim, da razgovaram s njom, da je pogledam uoči, da sjednem pokraj nje pod trešnjino stablo, da raspravljamo oSavušunu, da je gledam kako namače noge u bazenčiću. Zaljubljen samdo ušiju i zbog toga obuzet krivnjom.Nekoliko večeri nakon druženja mojega oca s prijateljem, nazivagospođa Mehrban i kaže mu da su joj supruga opet uhitili. Četiri su imSAVAK-ova agenta upala u kuću oko tri ujutro i četiri je satapretresala. Nisu im rekli što traže, ali stalno su gospodinu Mehrbanuprijetili da je gotov ako to nađu. Gospođa Mehrban sigurna je da jojmuž nakon izlaska iz zatvora nije stupio u kontakt ni s kim odproblematičnih, starih prijatelja.»Zašto, zašto se sve to događa?« pita. Ne zna može li još jedanputpodnijeti bol rastanka. Nisu li već dovoljno propatili zbog njegovihpogrešaka iz mladosti ?»Da si samo vidio izraz na njegovu licu«, zapomaže. »Tako tužan, takoljutit, očajan, bespomoćan. O, Bože!«. Slamaju je jecaji.I moja majka razgovara s gospođom Mehrban. Dok u telefonskomrazgovoru umiruje staru prijateljicu, i sama plače.»Vjerojatno je riječ o nekakvoj pogrešci. Ili ga, možda, samo želeprestrašiti. Pustit će ga uskoro, vidjet ćeš. Pustit će ga!«.Moj je otac lud od brige. Gospodin Mehrban srčani je bolesnik i taj bimu stres sa zatvorom mogao ozbiljno ugroziti zdravlje. Baš ga je jučerotac vozio u bolnicu na angiogram i liječnik mu je rekao da morapromijeniti način prehrane, početi s redovitom tjelovježbom i prestatipušiti.»Naravno, sada, kad je u zatvoru, može zaboraviti sve to«, gorkonapominje otac.Pali cigaretu i razmišlja. Sjedam pokraj njega.»Pitam se je li u zatvoru upoznao Doktora«, kažem tiho.

82

Tata podiže pogled i neko me vrijeme promatra. Odjednom, čini se,uviđa da nas muči ista nevolja.»Trebao si ga pitati«, kaže nježno.»Nisam vam htio kvariti druženje.«Prebacuje mi ruku preko ramena i privija me u zagrljaj.»Nisi više dijete i smiješ sudjelovati u razgovorima odraslih. Trebao siga pitati za Doktora.«Počinjem podizati i spuštati rukave, ali tata me zaustavlja.»Što je?« pita.»Doista mi je žao gospodina Mehrbana, tata«, odgovaram. »Vjerojatnoti je bilo teško što ga toliko dugo nisi vidio. Znam da bi mene ubilokada osamnaest godina ne bih vidio Ahmeda ili Doktora.«»Da, bilo je teško«, priznaje tata.»Kako ste se ti i gospodin Mehrban upoznali?« pitam i, prije nego štomi uspijeva odgovoriti, dodajem još jedno pitanje: »I kako to da mi ganikada prije nisi spomenuo?«.Odmahuje glavom.»Ne znam ti pametno odgovoriti na ovo drugo pitanje. Jednostavnonam je nestao iz života, a ponekad je jednostavnije ne razmišljati ostvarima koje ne možeš promijeniti.«Puši kao da mu je to posljednja cigareta u životu. Najradije bih i jazapalio s njim.»Ono što Ahmed i ti osjećate jedan prema drugome jako me podsjećana ono što smo Mehrban i ja značili jedan drugome«, kaže. »Dugo mije bio najbolji prijatelj.« Uvlači jedan dugi dim. »Jednom se zbog menehrabro izložio opasnosti, znaš? Čini mi se da biste ti i Ahmed jedan zadrugoga učinili isto!«Sav sam se pretvorio u uho i tata to vidi, pa mi priča da su gospodinMehrban i on bili najbolji prijatelji od gimnazije. Živjeli su u gradićuHaštparu na sjeverozapadu Irana i nakon mature su obojica unovačenate poslana na dvogodišnje odsluženje vojnoga roka u hladne planinenedaleko od granice s Irakom. Otac je u to doba već bio zaljubljen umoju majku, pa je teško podnosio dvije godine razdvojenosti. Čeznuoje za njom, sanjao je i priželjkivao da su zajedno. Sva sreća što jeMehrban bio s njim jer bi inače zacijelo poludio! Neke bi dane proživiotek tako, uopće se poslije ne sjećajući kako su prošli, a noću bi se čestobudio ljutit, znojan i uzrujan. Nitko u njegovoj okolini nije znao krozšto prolazi, pa ni gospodin Mehrban koji je znao za njegovu situaciju,ali pojma nije imao koliko mu prijatelj pati.

83

Živjeli su u golemoj vojarni s desetak dvokatnih spavaonica u kojimaje boravilo između dvjesto pedeset i tristo vojnika. Kada bi uvečer legliu krevete, nitko više ne bi smio izići iz zgrade do jutra, a svaki jevojnik najmanje dvaput mjesečno morao odraditi noćno dežurstvo ičuvati područje vojarne od bezimenih »uljeza« koji se u četrdesetgodina nijednom nisu udostojali pojaviti. Stražari su na noćnomdežurstvu redovito spavali, osim onih noći kada su znali da će uobilazak doći jedan stari kaplar koji je vojsku shvaćao vrlo ozbiljno.Kazne za prekršitelje bile su vrlo oštre, bez obzira na to je li kršenjepravila bilo to što su spavali na dužnosti, ili što su se nakon povečerjaiskradali iz zgrade. Nerijetko bi zbog takvih prekršaja nekoliko dana ilitjedana završavali u zatvoru.Besane noći i frustracija zbog zatočeništva u krevetu usred starih,vlažnih zgrada u kojima bi usred noći čuo miševe kako grickaju gredepod krovovima bile su jednostavno previše za mojega oca. Osim toga,teško je pronalazio zajednički jezik s drugim pripadnicima svojegaodreda. Jedan je ročnik stalno u džepu nosio komadić zelene tkaninekoju je njegova majka dala protrljati o grob važne vjerske ličnosti, dabi na taj način od njega odagnala demone, a i inače je bio dobro upućenu svakojaka praznovjerja te stalno poučavao druge vojnike:»Ako slučajno u nekoga upreš vrh noža, obvezatno taj nož triput zabiju zemlju jer bi inače s oštrice jednoga dana mogla kapati krv togačovjeka!«, »Ako izliješ vodu na mačku, tri dana za redom u istovrijeme moraš triput oprati ruke, ili će ti izrasti cista na nosu!«.Jedne je noći moj otac odlučio prošetati terenom vojarne. Bio mu jepotreban svjež zrak i privremena sloboda od svih pravila i propisa kojisu mu se činili toliko besmislenima. Te je noći na stražarskomdežurstvu bio upravo onaj praznovjerni vojnik, a i stari je kaplar, iakoto tata nije znao, bio budan. Dok je tata šetao, stari je kaplar iz svojegaskrovišta u mraku odjednom puhnuo u zviždaljku. Tata je potrčao, a zanjim kaplar i još nekolicina vojnika koji su se našli u blizini. Uskoro suse sa svih strana ustrčali i drugi stražari s puškama, zviždaljkama ibaterijskim svjetiljkama čiji su snopovi slabašno osvjetljavali polametra ispred njih. Stari je kaplar počeo glasno psovati, mahati šakom,vitlati pištoljem i naređivati stražarima da uljeza svakako uhvate živogajer je smrt bez mučenja prenježna kazna za takav prekršaj.Da im uljez ne bi pobjegao, razvili su se u velik krug.»Pazite na razmake između sebe!« derao se kaplar. »Širom otvorite očii uhitite toga uljeza!«

84

Stražarima nikada ni na kraj pameti nije bilo da bi se uljez doistamogao pojaviti na terenu i sada im se u ozbiljnom, pogrbljenomdržanju, uznemirenom koraku, nesigurnosti s kojom su držali puške iučestalosti kojom su se osvrtali lijevo-desno, jasno ogledavalouzbuđenje.Vojnici u spavaonicama su se probudili i nagurali na prozore.Stražari su se opasno približili mojem ocu a njemu se, iako se nijebojao uhićenja ni zatvora, nikako nije sviđala pomisao da bi ga starikaplar mogao nadmudriti. Očajnički pokušavajući dobiti na vremenu,otrčao je do terenca, parkiranoga u blizini, i zavukao se poda nj. Zatimje ispuzao taman toliko da zgrabi oveći kamen te ga bacio kroz prozornekoliko metara udaljene spavaonice, ne bi li time odvratio pozornoststražara.Nekoliko ih je pojurilo prema spavaonici, ali većina je ostala na mjestu,i dalje se približavajući položaju mojega oca. Već izgubivši svakunadu, umalo je ispuzao ispod terenca i predao se, kad se iz daljinezačuo muški glas:»Tu sam, gadovi! Vidi ovo, gomilo sjebanih idiota!«. Nakon uzvikauslijedio je zvuk razbijanja prozora nekoliko metara iza kaplarovihleđa, a otac je prepoznao glas svojega prijatelja Mehrbana i shvatio damu je stari prijatelj priskočio u pomoć. Kad su se stražari, u metežu,ustrčali osluškujući odakle dolazi zvuk Mehrbanova glasa, ocu se nalice iskrao smiješak.»Eno ga tamo, budaletine!« urlao je stari kaplar. »Pobjegao vam jekroz krug, kreteni nesposobni! Trebalo bi vas izbaciti iz vojske! Hajde,trčite, trčite! Uhvatite ga, ne dopustite da vam pobjegne!«Vojnici su počeli trčati u smjeru suprotnom od očeva skrovišta. Jedanje čak prošao tik uz terenac, a nije ni zavirio ispod njega. Otac je umraku spazio sjenu svojega prijatelja. Trčao je, pa zastao kad mu se izsuprotnoga smjera približila mala skupina vojnika, a onda potrčaoulijevo, pa udesno i, na kraju, nestao. Otac je ispuzao ispod džipa,dohvatio još jedan kamen i uperio ga prema obližnjoj zgradi. Uz prozorje stajalo nekoliko vojnika u gaćama koji su promatrali najuzbudljivijidogađaj čitave godine. Otac im je rukom dao znak da se odmaknu, pasu se razbježali, a onda je on bacio kamen. Stražari su se na zvukrazbijenog stakla zaprepašteno trgnuli jer su već bili sigurni da suuljeza uhvatili u zamku.»Uhvatite me, ako možete, stoko glupa!« podviknuo je otac uMehrbanovu stilu. »Što je? Niste me vidjeli kad sam protrčao pokrajvas? Ćoravi ste kao kokoši! Jadna zemlja koju vi branite!«

85

Stari je kaplar na to potpuno poludio. Uperio je pušku prema zvukuočeva glasa i ispalio hitac. Svi su se bacili u zaklon, uključujući istražare koji su stajali do njega. Metak je razmrskao staklo prozora nadragom katu jedne spavaonice, a netko je iznutra uzviknuo:»Pogođen sam! Krv mi curi niz noge! Pogledajte!«.Odmah se začuo i odgovor:»Nije to krv, budalo! Upišao si se u gaće!«.Vojnički smijeh i psovke oraspoložili su oca. Počeo je trčati okozgrade, nastojeći se sakriti u najtamnije kutove. Stari je kaplar urlao,vrištao i udarao stražare koji su se u strahu od metka prilijepili uz tlo.Ustali su, otresli zemlju sa sebe i pošli za mojim ocem. Nisu prešli nitri koraka, kada su začuli zvuk razbijena stakla negdje iza svojih leda.Razdraženi i zbunjeni, još su se jedanput okrenuli, ne znajući kamo bi izaprepašteni činjenicom da je netko čas ovdje, čas na suprotnom krajuterena, a čas na sasvim trećem mjestu.Praznovjeran je ročnik bacio pušku na tlo i počeo juriti prema izlazu izvojarne, vrišteći:»To je džin, to je džini«, odnosno zloduh ili demon. I drugi su vojnicipobacali oružje te se razbježali, grizući kožu između palca i kažiprsta.»Stanite, jebem li vas glupe!« urlao je kaplar.S obje strane vojarne istodobno su prsnuli prozori. Moj otac i gospodinMehrban započeli su intenzivan napad kamenjem na prozore, a ljudi uspavaonicama počeli su vikati i zviždati, izražavajući tako svojupotporu pobuni protiv sustava koji ih je na dvije godine odvojio odbližnjih samo zato da bih ih naučio salutirati. Obojica su se na krajuvratila u spavaonice, a nitko nikada nije saznao što su te večeri učinili.Otac duboko uzdiše i na licu mu se pojavljuje trag smiješka.»Sutradan su svi pričali o demonima koji su razbili prozore vojarne«,kaže i pali još jednu cigaretu.Vidim mu na licu da su uspomene na mladost s gospodinomMehrbanom u njemu izazvale duboku tugu.»On mi je najbolji prijatelj«, kaže. »Najbolji je čovjek kojega samikada upoznao. I mislio sam da mi se nakon osamnaest godina vratio.Sada se pitam hoću li ga ikada više vidjeti!«

86

13.Cijena metka

Ahmed je očito primijetio da sam potišten jer sa mnom provodi viševremena nego inače, a po čestim pokušajima da me razvedrizaključujem da je zabrinut za moje psihičko stanje, pa se oslanjam nanjega kao na svoj nosivi zid. Otac često govori da na ovome svijetupostoje dvije vrste ljudi: obični i veliki. Potpuno sam siguran da seAhmed ubraja u ovu drugu kategoriju.Dok u mojoj sobi zajedno pišemo zadaću iz geometrije, govorim mu dasu opet uhitili gospodina Mehrbana. S tužnim izrazom lica odvraća daće jednoga dana u ovoj zemlji izbiti najkrvavija revolucija koju je svijetikada vidio, što me podsjeti na Doktora koji je jednom rekao da birevolucija u Iranu promijenila cijeli svijet jer je Iran važan čimbenikpostojanosti i ravnoteže snaga u ovoj važnoj regiji.Na spomen Doktorova imena Ahmed odmah mijenja temu i počinjepjevati:»Ništa te ne može oplemeniti kao kad te žena voli!«.»To si sad izmislio, zar ne?« pitam. »Nikad nisam čuo tu pjesmu. Ikako se možeš usredotočiti na geometriju dok pjevaš? Zbilja sibolestan!«»Tko kaže da se usredotočujem na geometriju?« odgovara. »I da, jasam pjesnik, a ne bolesnik!«Smijem se i odmahujem glavom.»Dosta mi je škole«, kaže. »Škola je za djecu, a zadaća za štrebere.Škola i ljubav dva su dijametralno suprotna fenomena.«»Dijametralno suprotna fenomena?« zadirkujem ga. »Tko se sada pravivažan uporabom velikih riječi?«Ahmed se pravi da me ne čuje.»Kada se zaljubiš, akademska znanja postaju nevažna«, izjavljuje.»Pitat ću profesora Banu što geometrija, pas-mater svih znanosti, kažeo razlici između oblika djevičanskoga srca i srca na ljubavnimmukama.«»Da se ti nisi napušio hašiša?«»Nisam, zašto? Imaš štogod?« zeza me, a onda se uozbilji i pita: »Znaššto bismo ti i ja trebali napraviti?«.»Što?«»Trebali bismo oteti Fahimu i Zari i odvesti ih na put oko svijeta.«»O, da«, sarkastično odgovaram, prisjećajući se kako mi se rugao zbogprijedloga da cure odvedemo u kino.

87

»A to bismo platili tvojim čekovima ili mojom kreditnom karticom?«»Pa, Amerikanci, najdiscipliniraniji narod na svijetu, to stalno čine.Autostopiraju i rade usputne poslove, kako bi zaradili dovoljno novcaza putovanje do sljedećega grada. Vidio sam to u filmovima. To bismoi mi trebali napraviti.«»Ipak si lud, znači.«»Znaš koji je tvoj najveći problem?« pita me.»Koji?«»Previše ozbiljno shvaćaš život.«»A što je u tome loše, profesore?«»Nemoj tako ozbiljno shvaćati život, ionako iz njega nećeš živ izići!«Zatim podiže telefonsku slušalicu i naziva Fahimin broj. Javlja senjezin brat. Ahmed mijenja glas i pita stanuje li tu gospodin Rezai.Fahimin brat kaže da ne stanuje i prekida vezu. Ahmed čeka nekolikominuta, a onda ponovno naziva. I opet se javlja Fahimin brat.»Molim vas gospodina Rezaija«, kaže pristojno.»Birali ste pogrešan broj«, ravnodušno odvraća Fahimin brat.»Je li to 346-585?«»Da.«»Onda nisam birao pogrešan broj. Molim vas, pozovite mi gospodinaRezaija.«Prasnem u smijeh. Telefonske šale vrlo su popularne medu iranskommlađarijom i, iako ih inače smatram djetinjastima, uživam uAhmedovu mučenju Fahimina brata koji, uz podulji niz psovka,ponovno spušta slušalicu. Pucajući od smijeha, kažem Ahmedu da seprestane glupirati.»Još će nas zbog tebe gadno prebiti«, gunđam.»Vidi ovo, vidi ovo«, kaže Ahmed, pa opet naziva Fahimin broj i, kadamu se s druge strane javi njezin brat, kaže: »Dobar dan. Ovdjegospodin Rezai. Je li me netko tražio?«. Od uha odmiče slušalicu izkoje dopire glasna eksplozija bijesa.Sa stubišta pak dopire zvuk koraka moje majke, pa Ahmed prekidapoziv i pravi se da uči. Mama unosi pladanj s čajem i datuljama temrmlja nešto o tome koliko je ponosna na svoje dečke. Ahmeda volijednako koliko i mene i drago joj je što imam tako divnog prijatelja.Nudi nas čajem i govori nam da ga popijemo prije nego što se ohladijer nam je napravila lahidžanski, najbolji čaj na svijetu, koji se morapiti dok je vruć. Drži nam i kratko predavanje o datuljama koje su jakozdrave i Arapi ih jedu da na saharskoj vrućini ne bi dehidrirali, abudistički redovnici zato da im daju snagu i muževnost.

88

Kada ode, pomno pregledavamo čaj ne bismo li slučajno u njemupronašli tragove sušene oskoruše, a Ahmed mi kaže:»Zanimljivo! Mislio sam da su budistički svećenici u celibatu. Što ćeim onda muževnost?«.Te večeri nikako ne mogu zaspati, pa kada, oko ponoći, začujem zvukiz Zarina dvorišta, jurim na terasu i spazim je kako s majkom izlazi izkuće. Podiže glavu i ugleda me, a onda brže-bolje spušta pogled inestaje u kući. Zapanjen i bespomoćan stojim na terasi, boreći se svlastitim dahom. Zar joj više nisam drag? Hoće li ikada više izići udvorište, kao što je običavala? Kako nam je lijepo bilo prije Doktorovauhićenja!No, dok tako stojim na terasi, ona se odjednom pojavljuje po krajmene. Neobično je hladno za to doba godine, pa je odjenula debelu,tamnosmedu dolčevitu i rukave omotala oko dlanova. Ne pokušava sepretvarati da je na terasu došla iz bilo kojega drugog razloga osim darazgovara sa mnom. To mi se kod nje oduvijek sviđalo: izravna je i neprenemaže se.Tiho me pozdravlja i prilazi zidu između naših dviju kuća. Nismorazgovarali još od noći u kojoj su odveli Doktora.»Kako si?« pitam je. Odmahuje glavom. Oči su joj crvene, vidi se da jeplakala. Blijeda je i slomljena, bez životne energije kojom je prijejednostavno prštala. Dok se češe po glavi, primjećujem da joj se ruketresu, a kad nam se oči napokon sretnu, njezine se pune suzama. Nadobrvama joj se pojavljuje čitav grozd bora, a zube zabija u usnicu da nebi zajecala. Skačem preko zida i grlim je. Ne odmiče se. Očito toshvaća kao prijateljsku gestu.»Dobro sam«, kaže, pa još malo plače, a ja je tapšam po ruci, ne bih lije umirio. »Što ću ja sada?« pita naposljetku.»Nema nam druge nego čekati i moliti se«, odgovaram.S leđima uza zid sjeda na pod i ja se spuštam pokraj nje. Ponovno jeslamaju jecaji.»Nitko ne zna gdje je Doktor«, kaže. »Sad su mu i mama i tata ubolnici. Mama će mu potpuno poludjeti, a tata ima ozbiljnih problemasa srcem.«»Naravno«, kažem. »Uvijek su govorili da im je Doktor duša i srce.«»Nisam znala da je u bilo što umiješan. Znala sam samo da čitazabranjene knjige i to mi se nije činilo tako strašnim«, kaže šmrčući ibrišući suze, ali i dalje je uzrujana. »Ne mogu vjerovati da samo takomogu odvesti čovjeka, a ni riječi ne reći njegovoj obitelji. Kakvi su todivljaci? Zar doista nemaju ni trunke samilosti, zar im ništa ne znači

89

patnja jedne majke? Ne bi me začudilo da Doktorovu mamu uskoroudari kap. Zar im ljudski život doista ništa ne znači?« Neutješno rida.Neko vrijeme ništa ne govorimo, a onda se ona okreće prema meni ipita: »A kako si ti?«.»Dobro sam«, lažem, »sve je u redu.«»Dobro.«»Drago mi je što si došla ovamo«, kažem oprezno.»Već sam i prije htjela razgovarati s tobom, ali nikako nisam moglauhvatiti priliku.«»Zabrinuo sam se. Mislio sam da se ljutiš na mene«, priznajem.»Zašto bih se ljutila na tebe?«Ne znam bih li joj rekao što se dogodilo one noći kada su odveliDoktora. Što ako me zamrzi ? Što ako više nikada ne prozbori ni riječisa mnom?»Bio sam na krovu kada su došli po njega«, izlanem iznenada. »Vidiome agent s radioprijamnikom. Mislim da je po smjeru mojega pogledashvatio gdje je Doktor.«Zari me zaprepašteno gleda, pa istog trenutka žalim što sam uopćeprogovorio, ali sada je kasno.»Sve se zbilo tako brzo da se nisam dospio sagnuti. Neko mi vrijemečak niti nije bilo jasno što se točno događa. Jednostavno sam se ukočio,nisam se mogao pomaknuti. Tako mi je žao. Ako ga vidiš, molim te,reci mu da ga volim i da to zbilja nisam učinio namjerno.«Zari mi stavlja prst na usnice i ušutkava me.»Nemoj govoriti takve stvari«, kaže. »Svi znaju da nikada namjerno nebi povrijedio Doktora. I svi znaju koliko ga voliš. Vjeruj mi, nikome nečiniš uslugu time što se mučiš takvim mislima. Znali su da smo Doktori ja zaručeni i dugo su nadzirali čitavu četvrt.«Spuštam glavu i zurim u stopala. Prima me za bradu i lice mi okrećeprema svojemu.»Pogledaj me! Pogledaj me u oči!«Gledam u njezine predivne plave oči i obuzima me neizmjeran osjećajstida.»Obećaj mi da nikada više nećeš zbog toga sebe kriviti«, zahtijeva.Kimam glavom, iako znam da neću moći održati obećanje.Polako povlači ruku i naslanja se na zid.»Pustit će ga ubrzo. Znam da hoće. Jednostavno znam«, šapće.I ja se naslanjam.»Nadam se!«Nakon nekoliko trenutaka kaže:

90

»Znaš, baš mi nedostaju oni dani kada smo se sastajali u mojemdvorištu.«Kimam glavom i šapćem:»I meni!«.Kaže da je to bilo jedno prekrasno, bezbrižno ljeto i ja se slažem,dodajući da sam mislio kako će nam biti najljepše u životu. Počelo jetako divno, a završilo tako užasno!»Tko zna, možda je ovo kazna za te bezbrižne dane«, razmišlja bolnoZari. »Život je takav, znaš. Sve se mora izjednačiti. Ničega ne smijebiti ni previše ni premalo. Samo ne znam zašto je jadan Doktor moraoplatiti moje pogreške«, ponovno jeca.Pitam se što točno smatra pogreškom, ali ništa ne govorim.»Mislim sljedećeg tjedna otići do zatvora Evin. Možda mi kažu gdjeje.«»I ja ću s tobom«, kažem. Odbija i kaže da bih mogao imati problemaako me povežu s Doktorom, ali na kraju ipak pristaje.Sada, kada znam da nije ljuta na mene, polako se rasplinjava tjeskobakoja me mučila od noći u kojoj su odveli Doktora.»Zvijezde su noćas prekrasne«, kažem tiho.»Jesu«, potvrđuje. »Misliš li da svatko ima svoju zvijezdu na nebu?«»Ne svi«, objašnjavam. »Samo dobri ljudi.«»Zbilja?«»Da. I vidimo samo zvijezde onih koji su nam u životu važni.«»Kako to misliš?«»Evo, recimo, tamo je Ahmed.«»Gdje?« pita i naviruje se u zvjezdano nebo.»Eno ga«, pokazujem jednu od najvećih zvijezda. Naginje se i naslanjami glavu na rame, ne bi li pogled izravnala s pravcem u koji sam uproprst. Gledam joj zatiljak i ramena i miris njezine kose odjednom u meniizaziva žudnju.»Da, da, sad ga vidim. Velika mu je zvijezda, zar ne?«»Velika je, da. Jedna od najvećih.«»A gdje je onda Pašina zvijezda?« pita.»Ma, nema mene tamo«, kažem, ali nadam se da će opovrgnuti.»Nema te?« okreće se prema meni. Sliježem ramenima.»Mislim da moraš malo bolje pogledati. Teško te je ne zapaziti.«Neko vrijeme promatram nebo, a zatim se, šuteći, okrećem prema njoj.Neko vrijeme zurimo jedno u drugo, ali onda ona ustaje i odlazi kući.Na vratima se još jedanput zaustavlja, okreće i pita:»Jesi li joj dao sliku?«.

MIN@

91

Ne odgovaram.»Jesi li joj već rekao?«Odmahujem glavom.Smiješi se i nestaje iza vrata.U petak nema škole, pa Ahmed i ja stojimo na ulici kada Fahima dolaziu posjet Zari. Ulicom se širi priča o tome kako je tijekom ljeta skupinaterorista u sjevernom dijelu Irana htjela dignuti u zrak jednu branu i, dasu kojim slučajem uspjeli u tom naumu, tisuće bi ljudi poginule ugradovima koji leže nizvodno. Netko je u blizini brane navodno spazioDoktora i njegove drugove, pa su ih zbog toga gonili sve do Teherana.Odmah odbacujem glasinu kao najobičniju propagandnu laž koju suvlasti smislile i pustile u opticaj da bi opravdale Doktorovo uhićenje.Doktor je pacifist. Vjeruje u širenje ideologije edukacijom, a neubojstvima.Nekoliko sati poslije Ahmed i ja sjedimo pod stablom pred mojomkućom, kad se pred Zarinim vratima odjednom zaustavlja vojničkiterenac. Dvojica muškaraca iskaču na ulicu i ja odmah prepoznajemagenta s radioprijamnikom. Dok ih ukočeno promatramo, bez kucanjaupadaju u Zarinu kuću i nakon nekoliko minuta odande se začujevrisak. Zari. Ahmed i ja skačemo na noge i trčimo prema njezinimvratima, guramo se pokraj dvojice koja izlaze, a jedan od njih, čovjek sradioprijamnikom, dobacuje mi pogled i namiguje. Kunem se da ćujednoga dana ubiti kurvinog sina.U dnevnom boravku nalazimo Fahimu koja se zabrinuto nadvila nadZari. Zari pak sjedi na podu, lica zgrčena od šoka, očaja i nevjerice.Priskačem joj:»Što je bilo? Što se dogodilo?«. Okreće se i od užasne me tuge iznjezinih očiju prolaze trnci. Ahmed priskače Zarinoj majci koja seonesvijestila nekoliko metara dalje, a iza prozora se začuje zvukmotora i vojnički terenac nestaje niz ulicu. Susjedi istoga trenutkanavaljuju u kuću. Odmah hitaju k Zari i njezinoj majci, a ja upitnogledam Fahimu.»Tražili su da plate metak«, kaže mi tupo.»Kakav metak?«»Doktorov metak«, odgovara mi očiju zacakljenih suzama. »Moraju gaplatiti, kako bi dobili tijelo.«

92

Zima 1974.

Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, TeheranJesam li te ja ubio, Doktore?«»Htio si me ubiti?«»Ne.«»Zašto te to onda muči?«»Neki ljudi možda misle da sam te ubio.«»Zašto?«»Jesi li ikada volio nekoga koga nisi smio voljeti?«»Jesam«, odgovara Doktor.»Zbilja? Je li Zari znala za to?«»Nije to bila takva ljubav.«»Kako to misliš?«»Jednostavno. Bilo je to nešto drugo.«»Onda mi, molim te, reci što. Zbilja bih volio znati. Bi li ubio zbog teljubavi?«»Možda.«»Bi li umro za nju?«»To sigurno.«»Zaboga, Doktore, pa to znači da si doista bio zaljubljen. Što sedogodilo?«»Ubili su me.«»Žao mi je, ali ne razumijem.«»Zaljubio sam se u ideje, snove, vizije. Zaljubio sam se u misliocekojima se nisam smio diviti, čak ni znati za njih.«»Govoriš o zabranjenim idejama, ne o zabranjenoj ljubavi.«»Zabranjena ljubav, zabranjene ideje, nema ti tu neke razlike. «»Zabranjene ideje nosiš u glavi, a zabranjenu ljubav u srcu.«»Da ti nešto objasnim. U srcu nema ničega. Sve je u glavi. Ljubav,mržnja, misli, osjećaji, sve je u glavi. Srce je samo organ kojimehanički pumpa krv u ostale dijelove tijela. Ali, pustimo biologiju.Radije mi reci zašto bi ljudi mogli pomisliti da si me ubio.«»Zato što volim...«Budim se u znoju, ali drhtim od hladnoće. Sjedam u krevetu i osvrćemse oko sebe. Nastojim se prisjetiti što sam sanjao, ali ne uspijeva mi.Čini mi se kao da sam pokušao Doktoru reći da volim Zari. Nadam seda mi nije uspjelo. Nitko nikada ne smije saznati, čak ni Ahmed.Zabranjeno je razgovarati o zabranjenoj ljubavi, čak i s najboljimprijateljima.

93

Jesen 1973. Teheran

Braća do smrtiNa vijest o sinovoj smrti Doktorov otac doživljava srčani udar.Strahuje se da neće preživjeti. Doktorova majka nije u stanju doći nasprovod, pa nitko iz uže obitelji ne može preuzeti tijelo. Zato upute oukopu stižu k Zari. Samo ona i njezini roditelji te nekoliko najbližihprijatelja smiju doći na sprovod. Napominje se i da je Doktor»likvidiran« krajem Šahrivara٭, što znači sredinom rujna, točno tjedandana prije početka škole.Fahima nam prenosi Zarin poziv da s njom pođemo na Doktorovsprovod. Ahmed i ja bili smo mu, kaže, bliži od bilo koga drugog izčetvrti. Kaže nam i da Zari ne želi ništa javljati sestrični i najboljojprijateljici, Maskiranom anđelu. Ne želi je pozivati da dođe u Teheran,iako bi joj sigurno umnogome pomogla, no Sorajini su roditelji bolesnii Zari je ne želi opterećivati drugim problemima.»Nevjerojatno koliko je obzirna«, govori kroz suze Fahima.Prihvaćamo poziv, ali znamo da roditeljima ne smijemo reći zasprovod. Moj bi se otac prvi zabrinuo da ću zbog toga zapeti za okoagentima, ali upravo je s majkom otputovao u posjet rođacima nasjeveru, pa pojma nema ni o čemu što se događa.

* * *Večer prije sprovoda sjedim s Ahmedom na krovu. Obavijeni šutnjom,tugujemo sa sivim predvečerjem. Odjenuo sam debelu tamno smeđudolčevitu, ali, dok promatram obzor, zbog oštre mi hladnoće niz leđaprolaze ledeni trnci. Svijet je velik, razmišljam, a na svakom senjegovu pedlju svake sekunde svakoga dana odvija neka tragedija. Mipak i dalje živimo u njemu, budalasto vjerujući da će svaki sljedećitrenutak biti poput onoga koji je upravo prošao.Strepim pred sutrašnjim danom. Hoće li nam pokazati Doktorovotijelo? Tko će mu nositi lijes? Hoće li nam dopustiti da izmolimonekoliko molitava prije nego što ga polože u zemlju?Prolaze me žmarci, pa se se ne mogu obuzdati i zatresem se. Ahmedprekida tišinu. Prstom pokazuje prema jednoj velikoj, sjajnoj zvijezdi ikaže:»To je on. Siguran sam da je to on!«.Oči mi se pune suzama.»Bio je krasan čovjek.«_____________________.Šahrivar je šesti mjesec iranskoga kalendara, a traje od 22. kolovoza do 22. rujna ٭

94

»Najbolji.«»Misliš da se ljuti zbog toga što sam se zaljubio u Zari?«Ahmed se okreće i gleda me. Spuštam glavu da bih sakrio suze.»Ne«, čvrsto odgovara.»Ja mislim da se ljuti«, mrmljam. »Prijateljevu bi zaručnicu trebalodoživljavati kao vlastitu sestru. Sigurno se ljuti!«»Ali ničim ga nisi povrijedio«, buni se Ahmed. »Nitko osim mene čakni ne zna za tvoje osjećaje.«»Nisam se smio zaljubiti u nju.«»Zar zbilja misliš da si imao izbora? Tko zna, možda je baš takotrebalo biti! Možda je Bog znao što će se dogoditi Doktoru. I što bi sadZari trebala? Do kraja života oplakivati njegovu smrt? Nikada se višene zaljubiti?«»I onda je Bog baš mene odabrao?« pitam gorko.»Pa, dobro, ni Iradž ne bi bio loš«, sarkastično dodaje Ahmed.Nevoljko se smješkam.»Pogledaj sve ovo«, pokazuje rukom prema nebu. »Vidiš li koliko jegolemo? A ipak je uređeno, planirano? Bog je svoja pravila i zakoneprimijenio na sve, pa zašto bi ti bio iznimka?« Prebacuje mi ruku prekoramena. »Doktor nas sada gleda s neba i zahvaljuje Bogu što te stvorioda se pobrineš za Zari. Tko bi to učinio bolje od tebe? Pitam te: tko?«Brišem suze.»Neću plakati na groblju jer znam da će tamo biti onaj tip sradioprijamnikom«, kažem. »Obećaj mi molim te nešto!«»Što?« pita me.»Nećemo plakati.«Gleda me i mislim da mu je jasno koliko sam ozbiljan.»U redu«, kaže odlučno i još se jedanput okreće prema Doktorovojzvijezdi. »Nećemo plakati!«Te noći od strepnje uopće ne spavam. Ujutro stojimo pred Zarinomkućom i, dok podižem i spuštam rukave, prilazi nam Iradž. Pita naskamo idemo, ali mi mu ne odgovaramo.»Idete na groblje?« ustraje.»Da«, odgovaram.»Nemojte. Bit ćete pod nadzorom. Pratit će vas.«»Baš nas briga«, kaže Ahmed.»Ali nemojte, molim vas. To im se neće svidjeti.«»Nije nas briga«, ponavljam.»Sve je to namještaljka. Tako pronalaze simpatizere. Zbilja ne bistetrebali ići.«

95

Zari i Fahima izlaze iz kuće crvenih očiju i prekrivene crnim čadorima.Dok prolazimo uličicom na putu prema glavnoj ulici, susjedi izlazepred dvorišta, gledaju nas sa suzama u očima, izražavaju sućut iispričavaju se što neće doći na Doktorov sprovod. Moraju misliti naobitelj, a sa SAVAK-om se ne smije šaliti. Zari, čujem, jeca. Uzdiše,grize usnice i dršće pod čadorom, a Fahima joj prebacuje ruku prekoramena, šapćući joj umirujuće riječi. Iradž nas slijedi i zabrinutimpogledom preklinje da ne idemo.Pozivamo taksi. Sjedam na suvozačko sjedalo, a Ahmed, Fahima i Zarisjedaju otraga. Govorim vozaču kamo nas treba odvesti i, dok polazi, uretrovizoru spazim Iradža kako trči za nama i maše rukama. Vidim danam nešto dovikuje i znam da nas vjerojatno i dalje nagovara da neidemo, ali nakon nekoliko minuta zastaje, naginje se naprijed i oslanjana koljena.Vozač me pita je li pokojnik, Bog da mu duši oprosti, bio član obitelji.Kažem mu da jest. Okrećem se i spazim kako Zari glavom udara oprozor. Fahima podmeće dlan između stakla i njezine glave. Vozač mepita je li pokojnik bio mlad. Kimam glavom.»Bog ga blagoslovio. Sudbina je to, sudbina. Ne možemo ništa protivnje«, kaže i gleda Zari u retrovizoru. »Meni je, tako, prije nekolikogodina umro mlađi brat. Rak. Nikada u životu nije popušio nijednucigaretu... bio je zdrav momak, sportaš. Majka mi umire od tuge, ali štomožemo? Bog daje i Bog uzima. To je jednostavno tako. Već dvadesetgodina vozim taksi i mnogo sam tugujućih vozio do groblja. Znamkako vam je. Znam to iz vlastitog iskustva, a znam i iz promatranjadrugih ljudi. Bog nas sve blagoslovio!«Kaže da nam neće naplatiti vožnju jer se tugujućoj obitelji ne uzimanovac, pa me pita tko je bio pokojnik, iz koje je obitelji, koliko mu jebilo godina i od čega je umro. Strpljivo mu odgovaram, ali ne kažemda je Doktora smaknuo SAVAK, nego da je poginuo u nesreći. Nikadne znaš tko bi sve mogao biti agent. Vozač tiho izgovara molitvu zapokojnika, ali više ne postavlja pitanja o Doktorovoj smrti.Svaki put kad se okrenem prema stražnjem sjedalu, oči mi se susretnusa Zarinima. Odmahuje glavom i skreće pogled, a ja bih učinio sve dajoj mogu ublažiti bol.Svraćam pogled na Fahimu i prvi put shvaćam da je i ona postalaneodvojiv dio naših života. Izlaže se velikoj opasnosti odlaskom naDoktorov sprovod i najradije bih je zbog toga odmah tu zagrlio. Volimje jednako kao i Ahmeda, znam da bi današnji dan bio mnogo teži danije s nama i drago mi je što je ovdje.

96

Zbog obećanja koje smo Ahmed i ja sinoć dali jedan drugome,okrećem se natrag prema cesti. Gledam u retrovizor i mislim na Iradžakoji je tako bjesomučno trčao za autom. U sjećanje prizivam njegovozabrinuto lice i ozbiljan glas, pa mi se odjednom čini da možda i nijetako loš kako sam dosada mislio.Izlazimo iz auta pred ulazom u groblje i, iako svakako želimo platiti,taksist nam ne želi naplatiti vožnju. Prema uputama, netko bi nastrebao dočekati pred grobljem, ali među gomilom ljudi zavijenih u crnoteško je razabrati tko bi to mogao biti.S druge se strane ulaza neka žena baca na grob. Slomljenim glasomzaziva jedno ime i šakama se udara o prsa dok je rodbina nastojiobuzdati. Svi govore u isti glas, a mnogi plaču. Vidim da je prizoruzrujao Zari jer tiho, ali gorko plače. I Fahima plače dok se žena otimai ponovno baca na grob, grleći zemlju, ljubeći je i grabeći dlanovima.»Brat joj je umro«, šapće Ahmedu. »Jadna žena!«Beskrajni redovi grobova kao da su okupani beživotnim, prašnjavimsvjetlom, a živi ljudi u crnini kraj njih izgledaju tek poput sjena. Teškose oteti sablasnom dahu smrti. Hladno je, ali zrak je težak, neboprepuno tamnih oblaka i nekoliko kapljica kiše nagovješćuje oluju.Po jednoj od širih grobnih staza nekolicina uplakanih muškaraca naramenima nosi lijes, a slijedi ih poveća gomila ljudi. Čovjek na čelupovorke uzvikuje:»Nema Boga do svemogućeg Boga!« i povorka to jednoglasnoponavlja. »Da vas čujem! Nema Boga do svemogućeg Boga!« opetviče.»Nema Boga do svemogućeg Boga!« ponavlja povorka.Skreću sa staze i zastaju kraj iskopane rake. Spuštaju lijes i zbijaju se ugomilicu. Mula hvata megafon i započinje propovijed.»Ulaskom u blaženo i veličanstveno kraljevstvo nebesko, pokojnik jeblagoslovljen vječnom mladošću. Ne plačite jer sve što živi na Zemljiosuđeno je na smrt. Samo Bog živi vječno. Dobro došao, pokojniče, nanebesa, vječni dom svih muslimana. Za života možda nejednaki, usmrti smo svi jednaki.«Jecaji se pojačavaju kada mala skupina muškaraca iz lijesa podiže ubijelu tkaninu umotano tijelo i polaže ga u zemlju. Stojim kraj Zari i utom trenutku osjetim kako joj, uz očajnički vapaj, popuštaju koljena.Prihvaćam je i po težini osjećam da je potpuno izgubila snagu. Ahmedi Fahima mi priskaču, pa je zajedno uspravljamo.

97

Mlada se žena baca u grob pred pogrebnom povorkom, vičući neka jepokopaju zajedno s voljenim suprugom. Po smjeru u kojem se nagnula,znam da je Zari gleda, pa joj rukom okrećem glavu.S druge nas strane ulice promatraju dvojica muškaraca.»Jebeni gadovi«, začujem Ahmedovu psovku.Svi se okrećemo i gledamo. To su ljudi za koje su nam rekli da će nasdočekati. SAVAK-ovi agenti.Obojica su u crnim odijelima i košuljama: jedan je visok, a drugi nizaki zdepast. Povraća mi se od pomisli na ono što rade, srce mi probadaoštra bol, a krv ključa od srdžbe.Fahima grabi Ahmeda za ruku.»Ljubavi, molim te, nemoj ništa govoriti, preklinjem te! Obećao si mi,zlato!« Pokušava ga uhvatiti za lice i odvratiti mu pogled od dvojicemuškaraca. »Pogledaj me! Volim te! Volim te! Ubit ću se ako teodvedu. Molim te! Obećao si mi.«Ahmed nepomično zuri u muškarce. Fahima se okreće prema meni:»Molim te, reci mu da se smiri. Molim te! Odvest će vas obojicu i to ćenas ubiti. Molim te, preklinjem te!«.Zari mi šapće:»Molim te, smiri ga!«.Od pogleda na dvojicu muškaraca počinjem sav drhtati. Puštam Zari ikoračam prema drugoj strani ulice. Zari me hvata za lijevu nadlakticu ispotiče se, još uvijek slaba od očaja. Hvatam je prije nego što pada, aona mi na uho šapće:»Molim te, nemoj!«.Okrećem se i dobacujem još jedan pogled dvojici muškaraca s drugestrane ulice. U tom im trenutku prilaze dvije žene i troje djece, paodlaze prema groblju. Osjećam se kao budala, a vidim da ni Ahmedunije bolje.Fahima na to brižne u plač i, uz drhtaj koji joj potresa čitavo tijelo,sjeda na pločnik. Ahmed je nastoji umiriti, ali ne uspijeva mu. Zari mišapće da donesem vode, pa je spuštam na pločnik do Fahime i odlazim.Kada se vratim, Fahima mi pokazuje da sjednem do nje, pa miprebacuje ruku preko ramena i govori:»Tebe će poslušati. Molim te, reci mu da ne luduje kada se pojave iobećaj mi da nećeš ni ti. Obećaj mi!«.Obećajem joj i odlazim do Ahmeda koji nekoliko koraka dalje puši.»Moramo ostati sabrani«, kažem mu.Napeto kima glavom.

98

Nekoliko minuta poslije toga prilazi mi dječačić i pruža komadićpapira. Kaže mi da ga je neki čovjek zamolio da mi preda poruku.Gledam u papirić, a Ahmed, Zari i Fahima prilaze mi s ozbiljnimizrazom na licima. U poruci je podrobno opisano kako doći do groba.Polazimo. Skrećemo lijevo na drugoj stazi, desno na sljedećoj izaobilazimo mrtvačnicu. Što smo bliže odredištu, srce mi jače i brželupa. Fahima i Zari međusobno se pridržavaju, a Ahmed hoda nekolikokoraka iza njih. Napokon stižem do neoznačenoga groba. Treći je odzgrade, četvrti od pločnika, s ovećim okruglim kamenom na donjojpolovici, baš kao što piše u poruci.Dobacujem pogled prijateljima i pokazujem im grob. Zarina ramenapočinju nezaustavljivo drhtati od neutješnoga plača. Sjeda uz grob.Fahima sjeda do nje i kroz suze mrmlja molitvu čije riječi nerazabirem.Zari se naginje i rukom dotiče mokru zemlju na grobu.»Upravo su ga pokopali«, šapće mi kroz suze. Sjedam do nje iprebacujem joj ruku oko ramena. »Nisu ubili samo Doktora«, kaže.»Sve su nas ubili!«Gledam je u oči. Ako samo otvorim usta, zaplakat ću. Sigurno.»Uništili su nam živote kada su ga ubili. Svima. Njegovoj mami,njegovom tati, nama«, plače. »Ništa više neće biti kao prije, baš ništa.«Zatim širi ruke i grli grob, licem se privijajući uz natopljenu zemlju.Ustajem i stajem uz Ahmeda. Gledamo se i znam da nam se obojiciplače, ali obećanje se ne smije prekršiti, pogotovo ako si ga daonajboljem prijatelju. Već sam iznevjerio obećanje koje sam daoDoktoru, da ću mu paziti na curu. Neću iznevjeriti još jedno.Škiljim i zaustavljam dah, a srce mi u prsima bubnja. Okrećem glavuudesno i pred očima mi se prostre niz zdanja, privatnih grobnica kojesu izgradili bogataši oko posljednjega počivališta svojih obitelji.Impozantne se građevine svojim visokim stupovima, kamenim stubamai golemim vratima uzdižu nad ostalim grobovima. Na pamet mi padajumuline riječi sa sprovoda koji smo gledali uz ulaz: za života moždanejednaki, u smrti smo svi jednaki. Kakva laž. Gledam u Doktorovsirotinjski grob i ne mogu vjerovati da počiva tek nekoliko metara daljeod rastrošnih bogataških grobnica.Jedna od najdražih knjiga bila mu je Mati Maksima Gorkoga i sada semožda pita zašto njegova majka nije došla na sprovod. Zna li da mu jeotac u bolnici? Možda bi mu bilo draže da ja nisam ovdje?Zazivam ga u mislima. Kažem mu da mi je žao što sam se zaljubio unjegovu djevojku i uvjeravam ga da je tako jednostavno moralo biti.

99

Znam da ne vjeruje u sudbinu, ali ipak. Kažem mu da ću se pobrinutiza Zari i da ću je voljeti do smrti. Kažem mu i da ga volim, pa dodajemda bih se sigurno povukao od Zari da se sve ovo nije dogodilo. Nikadmu je ne bih pokušao preoteti. Daj mi znak, molim ga. Pokaži mi da merazumiješ i da mi opraštaš.U tom trenutku osjetim da mi netko stoji iza leda. Okrećem se i spazimIradža. Blijed je, zadihan i sav znojan. Kaže da nije imao novca zataksi, pa je došao autobusom i zato kasni.Odmičem se korak udesno i Iradž staje između mene i Ahmeda. Sadsmo trojica u nizu. Gledam Ahmeda, ne plače, baš kao što je obećao,iako mu se, baš kao i meni, srce lomi zbog Zarinih i Fahiminih jecaja.Krajičkom oka spazim mulu u prolazu. Pita nas želimo li da pročitakoju molitvu iz Kurana. Ahmed iz džepa izvlači nekoliko novčića imula započinje službu.Ahmed, Iradž i ja sjedamo uz grob i posljednji put molimo za Doktora.Listopad je. Zapuhuje hladan vjetar sa sjevera i kosti mi prožimastuden. Crni se oblaci nadvijaju nad grobljem, poput prave kulise zagolemu tugu najgorega dana u našim životima. Barem zasada.Te večeri tiho plačem u sobi, kada mi odjednom netko kuca na prozor.Podižem pogled i na terasi spazim Ahmeda i Iradža. Otvaram im vrata ipozivam ih unutra. Po crvenim im očima vidim da nisam samo japlakao. Ahmed pali dvije cigarete i pruža mi jednu. I Iradž ga traži, aliAhmed oklijeva, no dajem mu znak, pa mu ipak pripaljuje. Iradž pušikao da to čini čitav život.Kažem im da pričekaju, pa se spuštam u prizemlje i iz hladnjaka vadimočevu bocu votke Smirnoff. Uzimam i tri čašice u bocu Coca-cole.Dobro je što mi roditelja nema kod kuće jer im se ništa što smo togadana učinili ne bi svidjelo. Vraćam se u sobu, otvaram bocu i kažemmomcima da moramo nabaviti novu priji nego što mi se roditelji vrates puta.»Jeste li ikada pili votku?« pitam.»Nismo«, odmahuju glavama.Ja sam je prvi put pio s ocem kad mi je bilo šesnaest. Natočio mi ječašicu i rekao da bih svoje prvo piće trebao popiti upravo s njim. Zatimmi je rekao da ne želi da mu ikada išta tajim, pa sada mislim da bih muipak trebao reći što smo sve danas učinili, a ne samo potajno nabavitinovu bocu.»Moj stric kaže da nisi muškarac dok ne probaš votku«, kažem. »Alipritom postoji nekoliko rituala koje valja izvesti kako treba«, dodajem,prisjećajući se očevih priča.

100

»Sakin٭, odnosno osoba koja toči votku, mora biti pošten. Svima moranatočiti jednako!«. Točim votku u čašice, pomno pazeći da u svakunalijem jednaku količinu. »Znate kako se pije votka?« pitam ih.Opet odmahuju glavama.»Podignite čaše!«Podižu ih.»Moramo se kucnuti čašom o čašu, ovako«, pokazujem, a rub moječaše dotiče se sa sredinom njihove. »Ne, ne tako! Kad se kucamo,morate paziti da nam čaše budu na istoj visini. Iz poštovanja ne smiješdopustiti da ti čaša bude više od čaše onoga s kojim se kucaš.«Nakon održane lekcije, nadušak ispijam votku. Iradž i Ahmed čine isto.Vidim da je i njima jednako grozno kao i meni. Žestoko nam piće palisve od jezika do pupka. Pijemo po gutljaj Coca-cole, a zatim ponovnonatačem votku u čašice, točno poput iskusnoga sakija.»Moramo ih popiti nekoliko zaredom, da nas pošteno omami«, kažem.Ispijamo drugu i treću čašicu i već osjećam da me »pošteno omamilo«.Šutke sjedimo kada Ahmed odjednom kaže:»To što si nam dao piti baš na današnji dan najbolja ti je zamisao uživotu!«.Kimanjem glave prihvaćam pohvalu.»Nema bolje stvari za ubijanje boli.« Oči mu se pune suza, pa dodaje:»Da, da, točno znam što misliš. Ali nismo više na groblju!«.U grlu mi se stvara oveći čvor. »To što si danas napravio bilo je jako hrabro«, govorim Iradžu,susprežući suze.Ahmed kima glavom. Prebacujem ruku preko Iradževa ramena ikažem:»Zbilja te volim. I voljet ću te kao što bih volio mlađega brata, može?Odsada ćeš mi biti brat!«.Preplavljen osjećajima i pijan kao zemlja, Iradž počinje plakati.»I ja isto«, dovikuje Ahmed. »Nikada te više neću gnjaviti!«»To što si se danas pojavio na groblju znak je toga da je ljudski duhneuništiv, bez obzira na to što ga snašlo«, kažem. »Nitko ga ne možeuništiti. Ni šah, ni taj jebeni SAVAK ni CIA, baš nitko. Nitko ga nemože ni dodirnuti«, kažem i briznem u plač.»Volio sam Doktora«, pijano frflja Iradž. »I vas isto volim. Zbilja vasvolim. Nisam mogao samo stajati po strani i gledati kako se izlažeteopasnosti. Nema šanse. I jebem ja onoj đubradi iz SAVAK-a mater!_______________________.Perzijska riječ za vinotoču, peharnika, krčmara ٭

MIN@

101

I njihovim gazdama sa Zapada isto! I nabijem svakoga tko me hoćestrpati u zatvor zato što sam stao uz prijatelje i zajedno s njima oplakaojednoga junaka. Nabijem ih sve redom! Baš me briga ako i cijeli životbudem morao provesti iza rešetaka. Zbilja me nije briga. Danas samshvatio da je prijateljstvo vrijedno žrtve. A Doktor je dokazao da se zaideale treba i umrijeti.«Briše suze o rukav i nastavlja:»Ne znam točno što mi se zbiva u srcu, ali znam da je nešto veliko,nešto što me vuče k sebi. Znate o čemu govorim? Nisam siguran što jeto, ali svakako je nešto. Zbilja je nešto. To je to, je li? Nešto ti seiznutra dogodi i to je to!«.Ahmed i ja ga, dok govori, netremice promatramo.»Ma, volim ga k'o da mi je brat«, plačem kao dijete, potpuno pijan.»I ja isto«, procijedi Ahmed pijano i zagrli Iradža.Obuzima me neobičan osjećaj. Teško ga je opisati, ali mora da je toono što Iradž naziva »nečim«.

15.Ružin grm

Nitko nikada neće saznati koliko je stajao metak kojim je smaknutDoktor. Njegovim je roditeljima strogo zabranjeno govoriti o tome. Nakamenu na njegovu grobu ne smije pisati ništa osim imena, obitelj nagroblje može doći kad god želi, ali druge na to ne bi trebalo poticati.Smrtnoga lista za Doktora neće biti, a vlasti će uništiti rodni list te svedokaze o njegovu postojanju. Kao da ga nikada nije bilo. Knjige idruge osobne stvari zaplijenjene su već pri uhićenju i ništa neće bitivraćeno. Sjećam se da je nakon smrti jednoga daljnjeg rođaka mojabaka rekla da se zemlja ohladila. Pretpostavljam da je time htjela rećikako se ukopom pokojnika obitelj priprema na sljedeći korak u procesutugovanja. To je razlog zbog kojega se u islamu nalaže što brži ukop.Irancima je, međutim, potrebno mnogo vremena za oporavak. Smrtbližnjih oplakujemo čitavu godinu. Okupljamo se trećega, sedmog ičetrdesetog dana nakon smrti člana obitelji, pa poslužujemo čaj, šerbeti slatkiše, a u posjet nam dolaze prijatelji i znanci s cvijećem i izrazimasućuti. Isto se ponavlja i godinu dana nakon pokojnikove smrti.Članovi obitelji cijele te, prve, godine nose crninu i ne idu na proslavepoput novogodišnje ili bilo kakvoga drugog blagdana.

102

Zarinoj je obitelji, međutim, SAVAK zabranio bilo kakvo vidljivotugovanje za Doktorom. Ne smiju nositi crninu, a ne smije biti niokupljanja, pogotovo ne četrdesetoga dana jer upravo toga dana ješahov rođendan.Jednoga dana, dok nešto tražim po sobi, slučajno nalazim knjigu Obadi sjetim se da mi ju je Doktor darovao prije odlaska iz grada. Knjigagovori o mladome, gorljivom revolucionaru koji umire zbog ideala.Pročitam je u manje od dva dana. Potpuno me obuzima svojim snažnimknjiževnim stilom iz devetnaestoga stoljeća, ali i strašću protagonistoveborbe i žrtve. Nakon čitanja bolje razumijem Doktora. Da sam je barempročitao dok je još bio živ! Je li možda naslućivao sudbinu koja gaočekuje, pa mi je zato darovao baš tu knjigu?Sve su druge Doktorove knjige uništene, pa mi je ova zato još važnija,još posebnija. Nikada se od nje neću odvojiti i svima ću u četvrti pričatio Obadu. Svi bi Doktora trebali upoznati kao što sam ga upoznao ja.Kad mu već nikako drukčije nisam mogao pomoći, svima ću reći da jebio revolucionar koji se nije bojao smrti i svi bi se trebali ponositi štosu ga poznavali. Trebali bi se osjećati posebno počašćenima jer, rijetkose u životu događa da nam se životni put ukrsti s putom pravogajunaka. Svima ću reći da nam je SAVAK zabranio da ga oplakujemosamo zato što se boje da bi nas njegov život mogao nadahnuti da i samiživimo tako da njegovu žrtvu učinimo smislenom.SAVAK uhićuje nekoliko Doktorovih kolega s fakulteta, tvrdeći da ihje on imenovao kao sudionike u antirežimskim aktivnostima. Usprkostakvim izmišljotinama, priče o Doktorovoj hrabrosti preplavljuju čitavučetvrt.»Nije dao da mu na smaknuću povežu oči«, kaže jedan susjed.»Vikao je: 'Smrt šahu!' sve dok ga nisu ustrijelili«, hvali ga drugi.Svi znaju da će pravi razlog Doktorova uhićenja i smaknuća zauvijekostati tajna. SAVAK nam je sigurno neće otkriti. Zbog pomanjkanjaistinitih vijesti rađaju se svakojake glasine i teorije, počevši od oneprema kojoj je Doktor bio umiješan u planove za svrgavanje šaha, azavršivši na jednostavnom objašnjenju da je bio studentski aktivist.Kažem Ahmedu da je činjenica što je Doktor bio dobar prijatelj sGolesorhijem, Crvenom ružom, sigurno imala svoju ulogu u cijelojpriči.»Ako su ga pitali za njega«, kažem »sigurno je bio jednako prkosan iponosan kao i njegov prijatelj. Prava Crvena ruža. A SAVAK ju jezgazio.« Tada prvi put pričam Ahmedu o tome kako je Doktor

103

polijepio plakate s crvenom ružom po našoj četvrti one noći nakonprijenosa suđenja Golesorhiju.»Opa!« čudi se. »Kako to da mi to nikada prije nisi rekao?« Prije negošto mu uspijevam odgovoriti, brzo dodaje: »Ma, nema veze! I ja bihvjerojatno isto postupio!«.Silno bih volio učiniti nešto u čast Doktoru, ali ne mogu se sjetitiničega pametnog čime ne bih prekršio SAVAK-ove zapovijedi. Dokrazmišljam o noći u kojoj je Doktor oblijepio četvrt slikama crveneruže, odjednom mi na pamet pada zamisao nalik onima kakve običnosmišlja Ahmed. Čitavu noć hodam po sobi gore-dolje, pa napokonodlučujem i odlazim do mjesta na ulici na kojem su agenti oboriliDoktora i na kojemu je prolivena njegova krv.Sljedećeg jutra brojim novac ušteđen od džeparca i vidim da ću moratinešto posuditi od Ahmeda. On mi bez ikakvih pitanja daje novac, paodlazim u rasadnik, kupujem ružin grm i nešto gnojiva te se kućidovozim taksijem. Pazeći da me nitko ne vidi, svoj plijen skrivam upodrum te ondje pronalazim staru, hrđavu lopatu i par vrtlarskihrukavica. Pronalazim i šmrk kojim majka zalijeva biljke u dvorištu tega spajam na slavinu uz vrata. Kasno te večeri, provjerivši prije togaspavaju li svi, odlazim do mjesta na kojemu su agenti oborili Doktora ikopam tridesetak centimetara duboku i četrdesetak centimetara širokurupu. Sipam sloj gnojiva, a zatim sadim korijenje i pokrivam gazemljom. Dobro zalijevam biljku, kako bi se nabacana zemlja primilauz korijenje, pa skupljam alat i odlazim kući.Čitavu noć spavam poput djeteta, a ujutro hitam na ulicu. Čitavo sesusjedstvo okupilo oko grma i svi u isti glas govore:»Tko je to posadio?«»Zašto?«»Da, i zašto baš crvene ruže?«»Zašto baš ovdje? Ne razumijem!«»Pa, da! Crvena ruža! Sjećate se plakata?«»Plakata? O, da, plakati! Sjećam se plakata!«»Crvena je boja strasti i revolucije.«»I ljubavi, i ljubavi.«»I krvi.«Svi odjednom umuknu. Shvaćaju da se upravo na tom mjestu prolilaDoktorova krv, pa se na omanji skup spušta znakovita tišina. Ahmed seokreće i gleda prema meni. Ništa ne govori, ali sve mu vidim u očima.Na kraju krajeva, Perzijanci su ipak majstori sporazumijevanja bezriječi. Odlazim kući i vraćam se s posudom za zalijevanje.

104

»Svi bismo se zajedno trebali brinuti za taj grm«, kaže netko dokzalijevam biljku.»Da«, slažu se svi.»Za Doktora!«

16.Širina ulice

Nitko ne zna što se u zatvoru događa s gospodinom Mehrbanom, anjegova supruga svakoga drugog dana dolazi u posjet mojimroditeljima. Izgleda mnogo starije nego one večeri kada sam jeupoznao i kada je nosila haljinu, cipele i torbicu u istoj boji, bilapomno našminkana i uredno počešljana. Sada joj, čini se, više uopćenije stalo do vanjskoga izgleda. Neprekidno plače i zdvaja nadmuževim psihičkim i fizičkim stanjem u zatvoru. Moja majka daje sveod sebe ne bi li je utješila i redovito joj kuha poseban biljni čaj protivdepresije.»Malo je gorak«, pristojno primjećuje gospođa Mehrban.»To znači da djeluje«, objašnjava majka i nutka je da ispije šalicu dodna.Gospođa Mehrban kaže da odvojenost od supruga ovoga puta težepodnosi jer se već bila naviknula da je uz nju. Sa žaljenjem su pričali oizgubljenim godinama, ne znajući da im se priprema novi rastanak.Koliko će sve to trajati ovoga puta? Gospodin Mehrban više nije mlad,a, uz probleme sa srcem koje ima, Bog zna je li uopće u stanjupodnijeti fizičko i psihičko mučenje kakvom su zatvorenici svakogadana izloženi.Sve je to strašno besmisleno, kaže gospođa Mehrban. Svi znaju danitko nikada neće uspjeti svrgnuti šaha, pa bi oporba trebala nekakopronaći način da uđe u vladu te utječe na odluke i zakone zbog kojih sedogađaju takve nepravde. Revolucija ne dolazi u obzir, pa čemu uopćetrud? Napominje i da joj je gospodin Mehrban prilično zabrinuto pričaoo novoj vrsti političkih zatvorenika koja se pojavila u SAVAK-ovimzatvorima. Riječ je o mladim revolucionarima čija je ideologija snažnoorijentirana prema vjeri, a to, prema riječima gospodina Mehrbana,nikako nije dobro. Uspon vjerskoga fundamentalizma, tvrdi, stvorit ćenepremostive prepreke izgradnji demokracije u Iranu. Moj otac na tokima glavom i kaže da je njegov prijatelj uvijek znao dobro procijenitipolitičku situaciju.

105

Jedne večeri moja majka u razgovoru spominje Doktora i priča joj štomu se dogodilo. Sjedim tek koji metar od gospođe Mehrban i vidim daje odjednom problijedjela te da joj na čelu iskaču žile. Izgleda kao da jedoživjela iznenadan šok. Glava joj klone na prsa, ubrzano diše, gotovouspaničeno, gubi ravnotežu i ruši se. Uspijevam je uhvatiti trenutakprije nego što licem udari o pod. Otac skače na noge i priskače nam upomoć, usput grdeći majku što je uopće spomenula Doktora.»Dobro da si je uhvatio, sine«, dobacuje mi. »Odnesimo je u sobu!«Nepomična je i malaksala na mojim rukama, a njezine, dok je nosim udrugu prostoriju, beživotno vise. Teška je, ali ne dopuštam ocu da mipomogne, pa nas samo slijedi. Srce mi u prsima bubnja i uvjeren samda je gospođa Mehrban upravo umrla od srčanog udara.Lice joj se objesilo, blijeda se koža namreškala poput voska, a usnicepoplavjele kao da do njih uopće ne dopire kisik. Poliježem je na kreveti rukom joj podupirem glavu. Majka donosi toplu vodu sa šećerom ižličicom je pokušava uliti u njezina usta. I ona i otac pokušavaju svečega se u tom trenutku mogu sjetiti: mašu joj novinama nad licem,prskaju je hladnom vodom, govore mi da joj još malo podignem glavui cijelo vrijeme jedno drugome užurbano izdaju naredbe.Gospođa Mehrban za samo nekoliko trenutaka dolazi k svijesti i odmahpočinje gorko plakati. Proklinje šaha, čitavu njegovu obitelj, SAVAK,Amerikance i Britance koji ga podržavaju i drže na vlasti.Te večeri u krevetu ne mogu zaspati, razmišljajući o gospodinuMehrbanu i njegovoj sudbini u šahovu zatvoru. Tuku li ga? Pale li gakao posljednji put? Vrišti li? Moli li za milost? Ili je prkosan i ustrajanu mržnji prema režimu, baš kao Crvena ruža i Doktor? Gdje li je sadaAhmed sa svojim cigaretama?Kada napokon usnem, sanjam noć u kojoj su odveli Doktora. Predočima mi je čovjek s radioprijamnikom. Očima prodire u moje,usnicama šapće u radioprijamnik i šakom se zabija u Doktorov obraz.Ne mogu se osloboditi pogleda njegovih zlih očiju. Ukazuju mi sejedanput, pa dvaput, pa triput... Obrve su mu tanke, čelo naborano, akosa uredno začešljana. Mrzim ga. Najradije bih potrčao niz stube ispriječio ga da dalje tuče Doktora, ali ne mogu se pomaknuti.A onda mi se ukažu Doktorove oči. Netremice zure u mene. Vjerojatnose pitaju gdje je zrakoplov kojim će pobjeći na sigurno. I zašto se nežrtvujem da bih spasio njega i Zari, kao što je Humphrey Bogart učiniou Casablanci. Sigurno se pita zašto sam ga odao. Čovjek sradioprijamnikom dobacuje mi poljubac. Otvaram usta i glas mi senapokon otima grču tišine. Vrištim na sav glas.

106

Listopad je u Teheranu obično ugodan, ali ove je godine iznimnohladan. Spavanje na otvorenome više nije moguće, ali Ahmed i ja ipakse stalno sastajemo na krovu. Što je hladnije, naša je ulica tiša, a mi sesve mučnije povlačimo u dubinu vlastitih misli te ondje tražimoodgovore kojih nema, ili su previše strašni da bismo ih prihvatili.Fahima, Ahmed i ja prilično smo se promijenili i dosta zbližili.Svakoga dana nakon nastave brzamo do Fahimine škole i pratimo jekući, ali usput satima lutamo gradskim ulicama, katkad ne prozborivšini jedne riječi. Odgađamo rastanak jer nam je sve teži, a kadarazgovaramo, uvijek je riječ o dalekoj budućnosti u kojoj smo većodrasli, uspješni i obrazovani svjetski putnici. Stvarnost u kojoj susjećanja na Doktorovu smrt još uvijek prebolno svježa suviše nam jemrska da bismo je spominjali.Kada nam se ipak ušulja u razgovor, govorimo o Doktorovimroditeljima, o SAVAK-ovoj svireposti i o tome kako se čini kao da jenetko po cijeloj četvrti prosuo sivu prašinu smrti. Tugujemo zbogkrhkosti ljudskoga života, zbog toga što na svijetu ima tako malodobroga i zbog toga što, čini se, zlo uvijek pobjeđuje.Ne spominjem Zari, ali Fahima osjeća da me ono što ne govorimnajviše zanima, pa priča kako joj prijateljica gotovo svaki slobodantrenutak provodi uz Doktorovu majku. Jadna je žena, svi se slažu,»bespovratno izgubila razum«.»Niti išta jede, niti govori«, kaže Fahima. »Čitave dane samo sjedi izuri u vrata, kao da ga čeka. Grli njegovu košulju, miriše je, privija nagrudi i tiho plače.« Kaže i da je zabrinuta zbog toga kako sve to utječena Zari. »Kao da se grize zbog toga što nije obraćala pozornost naDoktorove političke aktivnosti i što ga nije spriječila da se izlažeopasnosti. Svaki put kada bi joj nešto pokušao reći, izbjegla bi bilokakav razgovor, pod izgovorom da mrzi politiku.«»Pa nije ona kriva«, šapćem jer znam da sam ja za sve kriv.»Ne ide joj u glavu kako je mogla biti tako naivna u vezi sa šahom iSAVAK-om«, nastavlja Fahima. »Doktoru je znala reći da SAVAKvjerojatno postoji samo u bujnoj studentskoj mašti, a sada bi, sirotica,dala ne znam što da može povući te riječi.«Jednoga dana, nakon rastanka od Fahime, Ahmed mi kaže da bi jošmalo prošetao da razbistri um, pa šećemo još satima i čini mi se da prviput u životu u potpunosti doživljavam sve uske uličice, nepopločene,zemljane puteve, ružne televizijske antene i zamršen gradski labirint.Primjećujem i da je svijet oko nas neobično bučan: djeca igrajunogomet, majke ih dozivaju, auti s pokvarenim ispuhom ruže i trube i

107

cijelo me to ludilo podsjeća na ugođaj kakav je vladao i u našoj četvrtiprije Doktorova uhićenja. Sada taj život postoji samo u mojimuspomenama i nalik je živopisnom mjuziklu s kino-ekrana. Stvarnostse pak pretvorila u crno-bijelu fotografiju, požutjelu i iskrzanu narubovima.Na povratku kući Ahmed se odjednom zaustavlja uz jedan ugao iproučava ploču s nazivom ulice.»Što gledaš?« pitam.»Ništa«, odgovara i polazi dalje. Na sljedećem se uglu opet zaustavlja igleda naziv sljedeće uličice.»Dobro, pa što je?« ponovno pitam.»Jesi li primijetio da većina ovih uličica nosi naziv članova šahoveobitelji?«»Jesam.«»I na većini znakova piše i koliko je ulica široka«, kaže zagonetno.»Kako to misliš?«»Pogledaj. Ova se zove Dvadeset metara Reze Pahlavija, što znači daje široka dvadeset metara. Ona tamo je Dvadeset i jedan metar Fare.«Baca pogled malo dalje i onda pukne od smijeha. »Tamo su Četirimetra Darabija. Darabi nije u rodu sa šahom, pa su mu dali tusirotinju.« Zatim pokazuje na oveću ulicu nekoliko blokova dalje ikaže: »Tamo je Šezdeset metara Šahpura. To je najstariji šahov brat, pamu je, normalno, dodijeljeno puno!«.Nemam pojma što mi svim time pokušava reći.»Zašto je širina ulice toliko važna da je stavljaju u naziv?« pita me.Kažem da se po širini ulica procjenjuje vrijednost nekretnina, aliAhmed mi dobacuje pogled iz kojega vidim da me prozreo i da zna danagađam bez veze.»No, jesu li te mjere točne?« pita. »Naša se ulica zove Deset metaraŠahnaza. Misliš da je zbilja deset metara široka?«»Ne znam«, odgovaram.»Ja sumnjam«, kaže zabrinuto. »Što ako nije? Trebali bismo izmjeriti!«»Zašto?«»Pa možda nije široka deset metara!«»Kao da je to važno!?«»Meni jest!« kaže gorljivo. »Važno je zbog vrijednosti nekretnina.«Zgodno je kad nešto bez veze proserem, a on mi to ovako vrati u facu,pa i ovaj put prasnem u smijeh.Kada stignemo do naše uličice, Ahmed odlazi kući i ubrzo izlazi van smetrom. Poziva Iradža i još jednoga momka te počinje s mjerenjem.

108

Iradžu naređuje da drži jedan kraj metra, a drugome momku da sdrugim krajem prijeđe preko ulice. Nailazi automobil, ali Ahmed gazaustavlja i kaže vozaču da je usred vrlo važnoga posla te ga lijepomoli neka se strpi. Vozač pristaje i gasi motor, a Ahmed me pitamislim li da se u širinu ubraja i pločnik, ili samo kolnik. Kažem muneka izmjeri i s pločnikom i bez njega.Sa svih se strana skupljaju djeca, a nailazi i još automobila. Ahmed injih zaustavlja te obavještava vozače da je usred vrlo važnoga zadatka.Nikome ne objašnjava o kakvom je zadatku riječ, ali vozači ipak izlazeiz automobila.»Dvanaest cijelih dva metra s pločnikom«, dovikuje mi Ahmed.»Zapiši!«Nemam ni papir ni olovku, pa samo kimam glavom.»Dobro, a sada bez pločnika!«, naređuje suradnicima.Iradž i drugi momak pomiču metar. Na ulici se zaustavilo jošautomobila, a cijela je strka privukla gomilu ljudi. Zbog Ahmedova jeprojekta prolaz potpuno blokiran.»Kolika je sad širina?« dovikuje Iradžu.»Devet i pol metara.«Ahmed se okreće jednom muškarcu i kaže:»Nemam baš povjerenja u njegovo mjerenje. Budite tako ljubazni iuhvatite vi jedan kraj metra, može?« Muškarac odlazi do Iradža ioduzima mu metar, a ovaj trči do Ahmeda i buni se da je sasvim dobromjerio i sam. Ahmed se smješka, pokazuje prema meni i kaže mu:»Stani tamo, pokraj njega!«. Iradž mi prilazi. Po smiješku mu vidim daje napokon shvatio što Ahmed izvodi. Ovaj pak pita: »Koliko je sadaširoko?«.»Devet cijelih šest metara«, odvraća muškarac.Ahmed se okreće i dobacuje prijekoran pogled Iradžu, a ovaj sesmješka i sliježe ramenima. Ahmed se obraća drugom muškarcu:»Jeste li uz sam rub pločnika?«.»Jesam«, odgovara ovaj.Ahmed odlazi do njega i pomno proučava položaj metra. Promatrači sedijele u dvije skupine i svaka od njih staje iza jednoga držača metra.Sve su oči uprte u metar ili procjenjuju položaj njegovih držača.»Pomaknite se ovamo, ulijevo«, naređuje jedan promatrač, škiljeći najedno oko i nastojeći pogledom povući ravnu crtu između držača.»Ne, ne! Predaleko«, viče drugi sa suprotne strane ulice. Držač sepomiče nekoliko centimetara unatrag. Jedan dio promatrača na topočne dovikivati da je metar sada nakrivljen.

109

»Teško je to procijeniti«, kaže Ahmed. »Ipak se bavimo imagi¬narnomcrtom, pa je teško reći kada je ravna, a kada nije. Amerikanci su ispaliličovjeka ravno na Mjesec, a mi nismo u stanju povući ravnu crtu prekoulice.« Zatim se okreće prema Iradžu i pita: »Znaš li zašto je to uspjelobaš Amerikancima?«.Iradž smjerno kima glavom i kaže: »Da, profesore! Zato što suAmerikanci najdiscipliniraniji narod na svijetu!«.Jedan promatrač iz gomile dovikuje da je zidar i da i zatvorenih očijuzna povući ravnu crtu. Uzima jedan kraj metra u ruke, nekoliko ga putapomakne lijevo-desno uz rub pločnika i onda kaže:»Evo. To vam je sada ravna crta!«. Metar doista izgleda ravno.»I kolika je sad širina?« pita Ahmed.»Devet cijelih četiri metra«, odgovara zidar.»Eto, cijelo vrijeme to i govorim! Ulica nije široka deset metara«,pobjedonosno će Ahmed.Osvrćem se i shvaćam da se oko nas okupilo barem pedeset ljudi.Promet je potpuno zaustavljen, ali nitko ne mari.»Je li to važno?« pita netko.»Naravno da je važno!« uzbuđeno odgovara Ahmed. »Mo¬glo bi vrlonegativno utjecati na cijenu nekretnina. Cijene kuća temelje se na širiniulica u kojima se nalaze. Gradske bi vlasti mogle objaviti da je cijenasvih kuća u ovoj ulici više od pedeset tisuća tumana niža od one kojuvlasnici smatraju pravom.«»Ali gradske se vlasti ne miješaju u to«, dobacuje netko iz gomile sazebnjom.»Sigurno?« pita netko drugi.»Ma, naravno da se miješaju«, kaže netko treći.»I što ćemo sada?«»Trebali bismo izmjeriti širinu svake ulice koja u nazivu sadrži mjeru ispremiti te podatke, da ih, ako zatreba, možemo podnijeti kao dokaz dasu sve ulice u ovome gradu precijenjene.«Nekako se uspijevam suzdržati da ne prasnem u smijeh, a uAhmedovim očima opažam vrlo mi dobro poznatu iskru.Jedan čovjek kaže da zasada ne planira prodavati kuću, ali kada bi,kojim slučajem, namjeravao, ni sam ga gradonačelnik ne bi mogaonatjerati da snizi cijenu.Jedna pak žena kaže da su ona i muž upravo kupili kuću u ovoj četvrti ida bi vjerojatno tražili negdje drugdje da su znali da ovdje postojiproblem s mjerama.

110

Zidar ih sve pokušava uvjeriti da tih nekoliko centimetara zbilja neznači ništa, no nitko ga ne sluša.Ahmed se potpuno povukao iz rasprave. Gleda u Iradža i mene idobacuje nam vragolast osmijeh. I mi se njemu smiješimo.

17.Dokaz nevinosti

Sljedećeg jutra čujem kako majka ocu šapće da je nasmrt preplašena daćemo se Ahmed i ja uvaliti u ozbiljnu nevolju.»Čula sam ga kako govori da će ubiti onoga agenta«, kaže s panikom uglasu. »Moraš porazgovarati s njim, i s Ahmedom isto! Mladi su ineiskusni, a sada ih je još i sve ovo tako pogodilo, ali ovako više nemože!« Zatim još više spušta glas, kao da se boji da će je netko čuti:»Jesi li znao da su išli Doktoru na grob?«.»Nisam«, odgovara tata.»Što ako su ih agenti vidjeli? Bože sveti, ne želim o tome nirazmišljati. Molim te, porazgovaraj s njim!«, preklinje ga.Otac pristaje, ali ona i dalje nastavlja.»Priča se po ulici da je Paša posadio onaj ružin grm. Znam da mu jeteško, ali tko zna što je još govorio u školi ili s drugom djecom izulice!«.Sutradan se moj i Ahmedov otac povlače na razgovor nasamo, a ubrzou dnevni boravak pozivaju i nas dvojicu. Moj nam otac govori da imanekoga privatnog posla na sjeveru zemlje i da ne želi onamo ići sam,pa bi mu bilo drago kada bismo Ahmed i ja pošli s njim.»Čovjek danas ne može biti dovoljno oprezan«, govori nam dok automodmičemo od kuće. »To što si nevin u ovoj ti zemlji uopće ne jamči date neće progoniti kao posljednjeg kriminalca. Zato se svaki noukar٭utječe servilnosti i slijepoj odanosti«, govori, pa se okreće prema meni.»Jesam li ti ikada pričao o inženjeru Sadekiju?«»Nisi«, odgovaram. »Tko je taj?«»Kada ti je bilo pet-šest godina, radio sam kao šumar uMazandaranu٭٭«, započinje.Skrivećki laktom lupam Ahmeda u rebra jer sam mu već mnogo putagovorio o očevim zanimljivim pričama iz prošlosti. Ahmed nekolikoputa kimne glavom i kratko mi namiguje, potvrđujući mi da sluša.

_______________________.Perzijska riječ za poslušnika, slugu, paža, ulizicu٭ .Pokrajina na sjeveru Irana, uz južnu obalu Kaspijskoga jezera٭٭

MIN@

111

»Šah je baš bio nacionalizirao šume, a moj je zadatak bio spriječitilokalno stanovništvo da nezakonito siječe drveće. Nisam znao da jedanod šahove rođene braće tek nekoliko kilometara od nas sam krši zakon.Jednoga dana, dok sam sjedio u uredu, došao je državni inspektor izTeherana. Bio je to inženjer Sadeki, samoproglašena moralna vertikalai čovjek nepokolebljivih načela. Rekao je da sam optužen za primanjemita radi dopuštanja nezakonite sječe u području oko sela Koladašt.Ako mi se krivnja dokaže, u što je bio potpuno siguran, kaznit će me sašesnaest godina u zatvoru Evin jer se svako kršenje šahovih naredabana višem sudu tumači kao izdaja.«Pali cigaretu i duboko povlači dim. Na Ahmedovu licu vidim da bi i onrado zapalio, ali potpuno je zaokupljen pričom.»Rekao sam mu da nikada u životu nisam primio mito«, nastavlja otac.»Ali on se samo nasmijao i rekao da je poricanje tipično zapodmitljivce. Morao sam mu predati službenu značku i poći za njim uterensko vozilo. Rekao je da me vodi u Teheran, na izricanje kaznekoju i te kako zaslužujem. Optuženi u ovoj zemlji nema nikakva prava,pa sam učinio kako mi je naredio. Samo sam ga zamolio da usputsvratimo k mojoj kući kako bih ženi rekao što mi se sprema, ali on jeodbio, pa smo se odvezli prema Teheranu.Sadeki je bio neobičan čovjek, iznenađujuće pričljiv i brutalno iskren.Nimalo ga nije diralo što sam potpuno nezainteresiran za beskrajnepriče o njegovim precima koji su svi redom bili, poput pasa, odanikraljevskoj obitelji. I otac i djed bili su mu odani sluge Rezi Šahu kojije njegovu ocu, i toga se dobro sjeća, obećao da će njegova obitelj bitidobro zbrinuta sve dok Pahlavijevi nose krunu. No Sadekijevi su ljudivisokih moralnih standarda i nikada ni od koga ne primaju milostinju,pa ni od samoga kralja.Pričao mi je o svojem sinu i obožavanoj budućoj snahi koji su setrebali vjenčati za nekoliko mjeseci. Jedva je čekao da postane djed,pogotovo ako snaha rodi unuka.Rekao je i da mu se ljudi poput mene gade, da nikada u životu nijednim korakom nije zastranio te da ne shvaća zašto ljudi poput menetako žude za novcem i moći. Kazao je da mu uopće nije jasnapsihologija pohlepe i da je bio sav očajan kada je sinu, zjenici okasvojega, morao objasniti razlog zbog kojega se ljudi poput menespuštaju tako nisko da u opasnost dovode vlastitu i obiteljsku čast.Ja sam pak samo sjedio, šutio i slušao ga kako priča o svojem snažnomosjećaju za pravdu i društvenu jednakost, o poštenju i moralu te

112

neobjašnjivoj čovjekovoj pokvarenosti. Spomenuo je i da su njega narazne načine pokušavali podmititi, ali da tijekom cijeloga radnog vijekanije htio uzeti ni jedan jedini rial٭. Jednom su mu čak ponudili svotukoja bi bila dovoljna za sinovo školovanje na najboljim američkimsveučilištima, ali i to je odbio jer bolje da mu sin bude i neobrazovannego da mu kvalitetu života poboljšava nezakonito stečenim novcem.Jednom je drugom prilikom, pak, odbio novu i potpuno namještenukuću u otmjenoj četvrti glavnoga grada.Rekao je i da vrlo dobro zna da je zbog toga stekao brojne neprijatelje ida ti gadovi samo čekaju pravi trenutak da bi ga sasjekli, ali da nikakone može odustati od svojih načela i da bi radije umro nego živionečasnim životom.Šutke sam ga slušao i razmišljao o nevolji u koju će zapasti mojavoljena obitelj. Što će sada moja žena? Nikada nije radila, a sada ćemorati uzdržavati obitelj jer nemamo ušteđevine ni nekretnina zaprodaju, pa je doista prepuštena sama sebi. Što se tebe pak tiče, većsam vidio kako te šamaraju gazde po kućama i dućanima u kojima biradio kao sluga, kako te tuku zbog sitnih pogrešaka koje bi, kao i svakodijete, sigurno učinio, zamišljao sam kako te udaraju samo zato da bi tenaučili kakvu lekciju, i sve to dok ja trunem u zatvoru zbog zločinakoji nisam počinio. Venuo sam od boli dok je taj kreten, tajsamoproglašen čuvar velikih načela i vrijednosti trkeljao o odanostisvoje obitelji jednom tiraninu. Pogledao sam ga sa suvozačeva sjedala ina njegovu licu prepoznao simbol svega što je u ovoj zemlji pošlokrivim putem. U tom sam trenutku znao što mi je činiti.Jedan bi udarac bio dovoljan da mu razmrskam lubanju. Šakama sam uringu oborio i mnogo jače od njega, a sada bi moju obitelj moglespasiti najgoreg neprijatelja s kojim se ikada suočila. Stisnuo sam šakei pripremio se.Znao sam i kako ću to izvesti. Najprije ću ga udariti, onda zgrabitivolan, prebaciti se na vozačko sjedalo i zaustaviti auto. Zatim ću lešprebaciti na zadnje sjedalo, sići s ceste, pokopati ga u jarak i zapalititerenac, a onda ću već nekako pronaći prijevoz natrag do ureda. Nitkonas nikada nije vidio zajedno, a i sam je rekao da ga vreba čitavavojska neprijatelja. Nitko nikada neće ni posumnjati na mene. Poštensam čovjek koji živi poštenim, skromnim životom. A ovaj ga čovjekupravo namjerava uništiti, iako nema ni mrvice dokaza.

_____________________.Iranska valuta٭

113

No, baš u trenutku kada sam ga se udarcem šake pripremao zbrisati slica Zemlje, on je zaustavio automobil. Zbunila ga je moja šutnja.Rekao mi je da ljudi u mojoj situaciji obično preklinju za milost,pokušavaju se nagoditi ili pobjeći.»Što je tebi, čovječe?« počeo me ispitivati. »Zar ti nije nimalo stalo dovlastita ugleda? Ne osjećaš ni trunke krivice, stida, straha, boli? Daj mi,molim te, objasni kako si uspio tako nisko pasti?«I dalje sam samo šutio, a on je izišao iz automobila i zalupio vratima.Sjeo je uz rub ceste i zapalio cigaretu, a ja sam mu se šutke pridružio,još uvijek vrebajući priliku da ga napadnem. Otpuhujući dim predzamišljene oči koje je upro u planine i potočiće u dolini, tiho meupitao:»Jesi li nevin?«Neko sam ga vrijeme samo promatrao, a onda odvratio:»Zar vam to uopće išta znači? Koliko vidim, ubrajate se u ljude za kojeje optužen čovjek automatski kriv. A krivi ste vi! Krivi za gaženje svihvrijednosti i krivi za nepovjerenje koje svi u ovoj državi osjećaju premasudstvu i pravdi koju navodno provodi. Samo još čvršće betonirate svupokvarenost ovoga sustava. Ne, ja ne osjećam nikakvu krivnju,nikakvu bol, nikakvo žaljenje i baš nikakav stid jer sve to što stespomenuli osjeća samo onaj čovjek koji je doista kriv za neki zločin.«»Iskreno rečeno«, nastavio sam, »prije nego što ste stali, htio sam vamrazbiti glavu. A da budem još iskreniji, još uvijek razmišljam o tome.Ne zbog boli koju mi bez ikakvoga razloga namjeravate nanijeti, negozbog jada i bijede u koje će zbog toga zapasti moji najmiliji. Nepriznajem vam ni čast, ni moral, ni visoka načela kojima se tolikohvalite jer vaši su pogledi na krivnju i nevinost zatucani i nazadni. Zatobi vam bolje bilo da me ne pitate zašto ne pokušavam pobjeći i zašto nepreklinjem za milost jer vi biste to trebali činiti. Naime, ako se menepita, vaše je vrijeme na ovom svijetu isteklo.«Nije pokušao pobjeći, iako je u mojim očima sigurno vidio svu srdžbu iočaj. Jednostavno je ugasio cigaretu, zapalio drugu i onda mi, poputdobro odgojena čovjeka koji na trenutak zaboravlja sve društvenenorme, ponudio jednu iz vlastite kutije. Uzeo sam je, a on mi ju jesvojim starim upaljačem uljudno pripalio.»I što ćemo sada?« upitao je.»Pođimo u selo i suočimo se s onima koji su me optužili«, odvratiosam nakon kraćeg razmišljanja.

114

Pristao je. Kad se uputio prema vratima s vozačeve strane automobila,prošaptao sam mu:»Pustite mene za volan!«. Okrenuo se i pomno me odmjerio, odjednomshvaćajući što predlažem.»Nikada te nisu vidjeli?« upitao je.»Ne«, odgovorio sam.Odvezli smo se bez ijedne riječi. Iznenadilo me što je tako spremnopristao na prijedlog, no valjda se u životu susreo s mnoštvom opakihtipova, a ja se očito nisam uklapao u taj kalup.Bio sam svjestan da me čitavim putem po šljunčanim cestama planineAlborz promatra. Na putu do seoceta Koladašt vrludali smo uskimstazama utabanim za konje i magarce, spuštali se niz kanjone i voziliuz rijeke. Volio sam taj divan kraj. Krave su pasle po mirnimpašnjacima u podnožju velebnih planina, niz obronke su žuborili bistripotoci i svako bi malo uzbrdo protrčao pokoji jelen.Mještani su terenac spazili već nekoliko kilometara pred selom, a kadasmo stigli do prvih kuća, kadhoda ili seoski načelnik zajedno nas je spolovicom sela već željno iščekivao.Izišao sam iz vozila i rukovao se s kadhodom, predstavljajući se kaoinženjer Sadeki. Kadhoda je bio iznimno počašćen što ima prilikuupoznati visokog dužnosnika iz glavnoga grada, pa me pozvao u svoj»skromni dom« na šalicu lahidžanskoga čaja, a ja sam dobacio pogledsvojem suputniku te mu grubo doviknuo da pođe s nama. Kada jeSadeki iskoračio iz automobila, netko mu je doviknuo:»Kako ti je sada kad su te uhvatili, lopove jedan?!«, a u kadhodinu smokuću ušli zajedno s gotovo čitavim selom. Odmah su me uputili uprostoriju namijenjenu počasnim gostima, a Sadekiju su naredili dasjedne uz vrata. U prostoriji nije bilo stolaca. Pod je bio prekrivenstarim i jeftinim perzijskim sagom, a uz zidove, pocrnjele od dima iznargila i cigareta, na smrdljivim su ovčjim kožama stajali valjkastijastuci.Kadhoda je doviknuo kćeri da uglednome gostu skuha svjež čaj,dodajući i:»Donesi jednu šalicu i onome tamo!«, pokazujući na inženjera Sadekijakoji je ulogu zatočenika igrao vještinom iskusnoga glumca.Dobro sam poznavao ljude iz tog kraja i znao sam koliko se dičegostoprimstvom, pa me nije iznenadilo kada je kadhoda rekao:»Možda je lopov, ali moj je gost, a svakoga se gosta u mojoj kućitretira kao Božjeg čovjeka!«.

115

Nekolicina je njegovih pomoćnika s odobravanjem kimnula glavom, aubrzo se pojavila i kadhodina kći s čajem, šećerom i kolačima.Načelnik me pogledao i svečano izjavio:»Dobro došli u moj skroman dom, gospodine inženjeru Sadeki! Rijetkoimam čast ugostiti čovjeka vašega položaja, pa se nadam da ćete mioprostiti zbog neugladenih manira i počastiti me pristankom daprenoćite u mojoj kući. Kad je pak o njemu riječ«, mahnuo je rukomprema Sadekiju, »budite bez brige! Imamo prikladan smještaj i zanjega, takav da ga možemo držati na oku.«Zahvalio sam mu na pozivu, ali ga i odbio, rekavši da moramo hitnokrenuti u Teheran te da smo u selo došli samo zato da bismo udovoljilinačelima pravednosti i omogućili čovjeku koji je optužen za zločin dase suoči s onima koji ga optužuju prije odlaska na sud u Teheranu.Kadhoda se ogledao po prostoriji i počeo navaljivati da prenoćimo uselu:»Ceste su opasne, pogotovo noću. Izgubit ćete se, a i hladno je. Osimtoga, što bi moji seljani rekli kada vam ne bih pružio gostoprimstvokakvo čovjek vašega položaja zaslužuje!«.Još se jedanput ogledao po sobi i svi su prisutni pristojno zakimaliglavama, zahtijevajući da prenoćimo u kadhodinoj kući.Rekao sam mu da ćemo o njegovoj ponudi porazgovarati nakon štorazmotrimo optužbe protiv čovjeka kojega sam doveo sa sobom i zatimzapitao tko ga točno optužuje za primanje mita te nalazi li se taj čovjektrenutačno među nama.Jedan je od kadhodinih pomoćnika ustao i rekao da je on taj te da jeoptuženoga vidio kako prima mito od njegova svekra.Upitao sam ga je li bio prisutan tijekom primopredaje mita i on mi jeodgovorio da jest te da je transakciju vidio vlastitim očima.Potom sam mu rekao neka dobro pogleda gospodina Sahida i potvrdimi je li to čovjek kojega je vidio da prima mito od njegova svekra.Pomoćnik je otišao do inženjera Sadekija i pomno se zagledao u njega,a nekolicina je seljana koji su virili kroz prozore počela dovikivati:»Da, da, to je on! Reci inženjeru da je to on! Reci mu! Reci!«. Čovjekje još nekoliko trenutaka zurio u Sadekija, a onda se okrenuo premameni i potvrdio da smo uhitili čovjeka koji je skrivio zločin. Zajednosu čak popušili cigaretu uz seoski potok i on mu je tada rekao da ćenovcem koji je dobio kupiti novi auto. Ponosno se ustobočivši, dodaoje još i da bi tog lopova prepoznao i zatvorenih očiju.»Zašto lažeš, čovječe?« zavapio je Sadeki na to.

116

»Ne lažem!«, izderao se tužitelj. »Ti si taj koji laže! Najobičniji lažljivigad!«»Jeste li se s optuženim sreli i prije dana kada je primio mito?« zapitaosam.»Ne«, odgovorio mi je tužitelj.Kadhoda me u tom trenutku pogledao i ispod glasa mi povjerio da jeoptuženi navodno pokušao natuknuti da obitelj Njegova carskogveličanstva nezakonito siječe stabla u šumi. Čovjek očito ne preže nipred čim, dodao je, i treba ga zatvoriti do kraja života.»U zatvor s njim! U zatvor do kraja života!« dobacilo je nekolikopromatrača.»Gdje vam je svekar?« upitao sam tužitelja.»Žandari su ga uhitili, u zatvoru je«, odvratio je. »Tvrdi da nikada uživotu nikoga nije podmitio.«»A vaš je svekar bogat čovjek?«»Ima kuću i u njoj živi sam. Sada ćemo se žena i ja morati useliti dasačuvamo imovinu dok on otplaćuje dug društvu. Star je, uvaženiinženjeru, i sumnjam da će iz zatvora izići živ. Šteta, šteta...«Bacio sam pogled prema Sadekiju. Bilo je očito da je zaprepaštentijekom događaja. Još jedan nevin čovjek umalo je završio u zatvoru, asve zbog pohlepe toga bijednika i kadhodinih sramotnih pokušajazataškavanja. Zapitao sam ga je li vidio dovoljno i on je potvrdnokimnuo glavom«.Otac priču završava dubokim uzdahom. Poseže za još jednomcigaretom, a ja brže-bolje hvatam upaljač i pripaljujem mu je. Nekolikome puta tapša po ruci i dobacuje mi smiješak, shvaćajući da sam toučinio iz poštovanja. Ahmed se uozbiljio. Vidim da je shvatio pouku.»Svijet je prepun nepravde«, tiho će otac. »I, nažalost, takva je i ovazemlja. Kada te optuže za zločin, to je isto kao da si proglašen krivim.Ja sam imao sreće jer sam naišao na čovjeka koji je, iako noukar,barem pristao na to da posluša moju verziju priče. No nisu svi te sreće iživot je katkada nepravedan. Zapamtite to, dečki!«»I što se nakon toga dogodilo, tata?« pitam, a najradije bih ga zagrlio.»Ustao sam s poda i pozvao tužitelja da mi priđe. Kad mi je prišao,opalio sam ga šakom što sam jače mogao.«Krv mi od oduševljenja jurne u lice, pa se gromko smijem od radosti ipucam od ponosa. Moj je otac najmudriji čovjek na svijetu. Zaobilazannačin na koji nas je upozorio koliko se opasno sukobljavati s vlastima,a da pritom nijednom nije spomenuo Doktora, jednostavno je sjajan. Ito je taj perzijski mentalitet: majstori smo neizravnoga i umjetnici

117

nagovještaja, pa makar naša poruka i ne doprla do manje istančanogauha. Činjenice nisu toliko važne: značenje i poruka duboko su usađeniu srce svake naše priče.Jednom je moj otac to ovako opisao:»U svaki čvor perzijskoga saga utkana je misao onoga čije su rukedržale iglu i provlačile konac!«.

Zima 1974.

Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, TeheranBudim se u zoru. Zaštitna čahura koju su oko mene ispleli sedativinekamo je nestala, pa me obuzima tjeskoba.»Jabukolika! Jabukolika!« vičem. U sobu upada mlada bolničarka.»Gdje je Jabukolika?« pitam.»Kod kuće je, spava. A ti se smiri, molim te! Probudit ćeš cijelubolnicu.«U jednoj joj je ruci čaša vode, a u drugoj tableta. Gura mi je u usta ipruža mi čašu. Pljujem tabletu i urlam da hoću Jabukoliku. Zbog bukese u sobi pojavljuju još dvije bolničarke. Obuzimaju me nemir i čudnabol kojoj ne znam uzroka. Bolničarke me rukama zadržavaju namjestu, a onda se pojavljuje muškarac u bijeloj odori. Ne prolazi nisekunda, a već osjetim ubod u ruci.Kad otvorim oči, Jabukolika sjedi uz mene.»Nedostajala sam ti?« pita.»Što je sa mnom?« kažem.»Izlječivo je, ne brini se. Ali potrajat će!«»Gladan sam.«Odlazi iz sobe i vraća se s pladnjem prepunim hrane. Gutam nekolikozalogaja, a onda više ne mogu. Pomaže mi da ustanem i sjednem ukolica, a onda me odvozi u veliku prostoriju na prvome katu. Soba jepoput izložbenoga salona psihijatrijskog odjela. Razni ljudi besciljnotumaraju hodnicima, neki me gledaju, a neki prolaze kao da lebde usvojem svemiru. Dva bolničara jednoga momka smještaju u kolicapoput mojih, a on mi pokazuje zube i smiješi se. Kako sam dospioovamo? Čitavog mi života govore da se klonim luđaka, a sada živimmeđu njima. Jabukolika me dovozi do prozora, privlači stolac i sjedapokraj mene.»Nedostajala sam ti sinoć?« opet pita.»A gdje ste bili?«»Kod kuće. S jednom malom curicom koja ne može bez mame.«

118

»Koliko joj je godina?«»Četiri i pol. Jako je slatka. Imam sliku, hoćeš da ti pokažem?«Kimam glavom, pa mi pokazuje sliku svoje kćeri Roušan. Roušan naperzijskom znači »sjajna« ili »svijetla«.»Lijepa je«, kažem ponosnoj majci.»Hvala«, odgovara, sprema sliku u džep i naslanja se u stolcu.»Zašto sam na psihijatriji?« pitam oklijevajući.»Zato da te izliječimo.«»Od čega?«»Moraš se sjetiti nekih stvari.«»Kojih stvari?«»Strpi se!«Pogled mi pada na noge i invalidska kolica, pa se još jedanput pitamnisam li možda paraliziran.»Zašto sam u kolicima?« pitam.Nekoliko trenutaka razmišlja, pa kaže:»Tako je bilo lakše. Bio si jako slab i potpuno si se isključio!«.Starac na drugom kraju prostorije opet započinje s mantranjem.»A što je s njim? Kako je on dospio ovamo?« pitam tiho.»Tužna priča«, šapće mi.»Ispričajte mi«, navaljujem.»Možda drugi put.«»Što mu znači ta pjesma?«»Ne znam.«Siroti me starac netremice promatra.»Nitko vam ne prigovara zbog toga što toliko vremena provodite samnom?« pitam je dok me vozi natrag u sobu.»Liječnicima rijetko tko prigovara zbog toga što se bave svojimpacijentima«, veselo mi odgovara.Znači, nije bolničarka, kako sam pretpostavio samo zato što je žena.Stidim se zbog toga.»Šteta što više nema kućnih posjeta, kao u stara vremena«, kaže. »Tadabi liječnik ima prilike upoznati pacijenta, njegovu obitelj, djecu,prijatelje, četvrt u kojoj živi. Sada se sve svodi samo na posao.«U sobi mi pomaže da legnem na krevet i daje mi tabletu. Kaže da jeubuduće mogu nazvati ako se probudim usred noći i na ormariću miostavlja broj telefona. Zbog spoznaje da se za mene brine pravaliječnica osjećam se bolje, pa istoga trenutka padam u san.Budim se usred noći i silno želim pozvati Jabukoliku, no sjetim senjezine kćeri, pa se suzdržavam. U sobi je mrak i nemam pojma koliko

119

je sati. Kraj kreveta mi je svježa ruža u vazi i znam da mi je to ostavilamajka jer mi svakoga dana donosi jednu crvenu ružu. Znam i da tacrvena ruža nešto znači, ali ne mogu se sjetiti što. Tako sam umoran.Zatvaram oči i pokušavam shvatiti zašto sam u bolnici, kad me prenezvuk s drugoga kraja sobe. Otvaram oči i gledam prema mjestu skojega dopire, pa spazim sjenu čovjeka uz vrata. Srce mi bubnjanjemgotovo probija prsni koš i od silnoga se straha toliko skamenjujem dane mogu zazvati upomoć. Sav drhtim.»Da bol ti znam, ja bih je ponio«, prepoznajem starčev glas.»Dođi«, šapćem mu. Starac se polako primiče mojem krevetu i ondasjeda na stolac na kojemu obično sjedi Jabukolika. Netremice zuri umene.»Da znam za stazu, ja bih je našao.«»Što ti to znači?« pitam ga.Samo sjedi i gleda me tužnim, crnim očima koje kao da se prelijevaju usivkaste tonove. Pogled mu je topao i više ga se ne bojim.»Da pjesmu znadem, ja bih je pjevao«, mrmlja.»Možda mi jednoga dana kažeš što ti to sve znači i kako sam ja dospioovamo!«Ne odgovara.»Nikako ne mogu shvatiti«, šapćem. »Je li sve ovo oko mene uopćestvarno?«Čekam njegov odgovor, ali on samo zuri.»Kao da sam potpuno isključen iz svega. Kao da sam na ovaj svijetdošao iz nekoga drugog, ali ne mogu se sjetiti iz kojega. Kao da nisamni ovdje ni ondje, ni živ ni mrtav. Je li to ono na što ljudi misle kadakažu da je netko izgubio razum?«Starac i dalje ne govori ništa, a meni se oči sklapaju. Htio bihproniknuti u njegovu zagonetnu mantru, htio bih saznati kako seosjeća, o čemu razmišlja, zašto je došao u moju sobu... ali preumoransam.Ni sam ne znam koliko vremena prolazi, ali kada sljedeći put dolazim ksvijesti, čujem kako Jabukolika u hodniku razgovara s mojimroditeljima.»Što će biti kada se sjeti?« pita otac.»Bit će strašno«, odgovara Jabukolika, a moja majka brižne u plač.Ja se pak pitam čega se to tako strašnoga tek trebam sjetiti.

120

Jesen 1973. Mazandaran

Oči na trguNastavljamo s putovanjem prema Mazandaranu. Vozimo se opasnim,zavojitim cestama uz Kandovan, pa dalje prema sjeveru gdje semiljama u daljinu u zraku osjeća oštra sol Kaspijskoga jezera. Ninajbolji vozači kroz te se planine ne usuđuju voziti brže od pedesetkilometara na sat, a moj je djed znao reći da su serpentine kandovanskeceste tako izgradili nacisti, da bi nam u mozak usadili mrzak znak SSa.Rusi su ih u tome htjeli spriječiti, ali nisu uspjeli kao što nije uspionitko u srazu s brutalnim zapadnjačkim silama.Ceste su toliko opasne da na njima svake godine poginu stotineputnika, a jedan moj stric kaže da bih upravo ja, kao budući inženjer,trebao izgraditi modernu autocestu s četiri traka koja bi povezivalaTeheran s Mazandaranom. Tako bih, kaže, spasio tisuće života. Putemnailazimo na brojne vozače koji zastaju i hlade pregrijane motore ilifotografiraju prekrasan reljef dolina i kanjona koje je majka prirodaurezala u ovaj dio svijeta.Napokon se približavamo selu u koje smo se uputili, ali zbog šljunčanaputa vozimo vrlo polako. Seljani nas znatiželjno gledaju, a neki nam uprolazu i mašu. Sve me to silno podsjeća na Doktora koji je uvijekpričao o životima ljudi u zabačenim selima, o izgradnji cesta, kopanjubunara, dovođenju struje i drugih tehnologija u udaljene krajeve.Seoske su se kuće smjestile na planinskim obroncima i sve redomizgledaju maleno i trošno, ponajviše zbog hrđavih limenih krovova. Usredištu sela je nekoliko omanjih trgovina, kavana, dućan sa sirevimaod jogurta, pekarnica, mesnica, javno kupalište i džamija. Zgrade ukojima se nalaze zbile su se oko neobično velikoga trga, a za vožnju sjednoga kraja sela na drugi dovoljno je manje od tri minute. U nosu mise miješaju mirisi paljevine i kravlje balege, a otac često zaustavljaautomobil da bi propustio konje i drugu stoku koja lunja uokolo.Ahmed nikada nije bio u ovom dijelu zemlje, pa sve promatra snijemom znatiželjom.Zastajemo pred golemom kućom, ograđenom visokim zidom kroz kojido dvorišta vode velika metalna vrata. Otac iz automobila izlazi sasmiješkom na licu, a ubrzo se na vratima pojavljuje očev stari prijatelj,gospodin Kasravi. Dok se pozdravljamo, otac mi šapće:»Ne daj se zavarati ležernošću. On je jako važan čovjek!«.Sjećam se da ga je otac spominjao u razgovoru s gospodinomMehrbanom. Gospodin Kasravi najbogatiji je čovjek u selu,

MIN@

121

zemljoposjednik, stočar i ovčar, a osim u ovome selu, dio godineboravi i u Noušahru, gradu uz Kaspijsko jezero u kojemu ima nekolikodućana i oveći motel. Za njim iz kuće izlazi i srdačno nas pozdravljanjegova supruga, naizgled priprosta Golidžan, a za njom se pakpojavljuje čitava vojska sluga i sluškinja koja za sobom vuče ovcu.Znam što slijedi, pa, dok kolju ubogu životinju, okrećem glavu.Krajičkom oka vidim da se bori dok je ubijaju i pitam se zna li da ju jeta sudbina zadesila baš zbog nas.Gospodin Kasravi stišće mi ruku i grli me kao da smo stari prijatelji, pame pita sjećam li ga se. Pristojno niječem, a on mi kaže da sam ga udjetinjstvu zvao »stric Kasravi«, a moj otac uz smiješak dodaje i dasam gospođu Kasravi zvao »teta Goli«. Gospodin Kasravi rukuje se i sAhmedom te mu izražava dobrodošlicu u svoj skroman dom.»Tako si narastao«, govori mi Golidžan. »Vidi ga! Pravi muškarac!«Odvode nas u primaću sobu, a Golidžan donosi kristalnu zdjeluprepunu velikih crvenih i zelenih jabuka, naranča i grozdova grožđa.»Sve smo sami uzgojili«, ponosno napominje. »Samo se ponudite.Puno je bolje od onoga što kupujete u Teheranu, prije nekoliko minutasam sama sve nabrala. Jedite, jedite, molim vas!«Gospodin Kasravi visok je i crnomanjast pedesetogodišnjak živahnogaglasa kojim često na kraju rečenice ponavlja već izgovorene riječi.Zbog toga se jedva suzdržavam da ne prasnem u smijeh, a Ahmed misvojim zabavnim pogledima nimalo ne olakšava.»Pa, kako si mi, prijatelju, kako si?« pita mojega oca gospodinKasravi. Golidžan i on imaju sina Mustafu koji je otprilike moje dobite četverogodišnju kćer Sabnam. Svako Kasravijevo dijete sjedi napodu s jedne strane očeva stolca, a za stol napokon sjeda i Golidžan teme pita za majku. Kako je, kako sada izgleda, je li još uvijek mladolikai zašto nije došla s nama? Kaže mi da je moja majka divna žena, da jejako voli i da joj silno nedostaje.»Doista joj nedostaje«, potvrđuje gospodin Kasravi. »Stalno mi govorida joj tvoja majka silno nedostaje.«Ahmed mi dobacuje pogled i donjom usnicom prekriva gornju kako bisakrio osmijeh, a upravo tada ulazi i stariji čovjek koji nam donosi čaj.Golidžan nas nutka da popijemo čaj prije nego što se ohladi.»Ipak je to lahidžanski čaj, najbolji čaj na svijetu«, kaže.»Zbog čega je lahidžanski čaj najbolji na svijetu?« šapćući me pitaAhmed. »To me oduvijek zanimalo!«»Zbog okusa, mirisa i perzijskoga ponosa«, odgovaram mu šapatom ion se smješka.

122

»Silno mi je drago što ste došli u moj skroman dom i jedva čekam davam pokažem imanje, jedva čekam«, kaže gospodin Kasravi. »Stvarisu se dosta promijenile«, govori mojem ocu. »Više nisu kao nekada,uopće nisu kao nekada.« Zatim se okreće Ahmedu i meni: »Znate lijahati?«.Obojica odmahujemo glavom.»Mustafi će biti drago da vas nauči, baš će mu biti drago«, kaže i gledau sina. Mustafa se smiješi i kima glavom.»Obojica su izvrsni sportaši«, kaže moj otac. »Naučit će to u tren oka!«Zatim odrasli, kao i uvijek, započinju s pričama iz prošlosti. GospodinKasravi mi govori:»Tvoj je otac uvijek bio buntovnik, baš je bio buntovnik. Stalno sam sebojao da će završiti u zatvoru i da ću morati povlačiti veze da gaizvučem!«.Tata sliježe ramenima i mrmlja:»Kad se oženiš i dobiješ dijete, stvari se mijenjaju!«.Razgovor tada skreće na gospodina Mehrbana.»On je bio naš gorljivi radikal«, kaže gospodin Kasravi. »Zvali smo gaKarl jer nas je podsjećao na mladoga Karla Marxa. Zbilja je tragičnošto je tako velik dio života proveo iza rešetaka, zbilja tragično.« Zatimgleda Ahmeda i mene i dodaje: »Čuo sam i za vašega prijateljaDoktora. Strašno mi je žao. Strašno žao!«.Nakon čaja odlazimo u Kasravijevu konjušnicu gdje je već izdvojio pokonja za svakoga od nas. Mustafa meni i Ahmedu pomaže da ihzajašemo i mi mu zahvaljujemo, ali on i dalje ne odgovara, nego sesamo smiješi i odlazi do svojega konja.Jahanje i zauzdavanje živoga konja, kao i pogled na svijet s jahačkevisine vrlo su mi neobični. Bacam pogled prema Ahmedu. Čvrsto jeuhvatio uzde, sav se ukočio i lice zgrčio u napetu grimasu.»Tu još nisu čuli za bicikle?« šapće mi.Jašemo preko glavnoga seoskog trga, pa preko neravnih staza čija jepovršina izrovana kopitima i kotačima seoskih kola doroške, ali igumama automobila, kamiona i traktora koji su kroz selo prošlitijekom kišnih mjeseci. Do ušiju nam dopiru zvukovi pijetlovakukurikanja, psećeg laveža i kravljeg mukanja.Izlazimo iz sela i idemo prema brdima. Mustafa jaše na čelu kolone isvako malo zastaje, okreće se te desnom rukom pokazuje smjer.»Što ovaj izvodi?« tiho pitam Ahmeda.»Valjda ganja Indijance«, s podsmijehom mi odvraća. »Navodno jepoglavici Kočizu dozlogrdilo da ga John Wayne u onim usranim

123

cionističkim filmovima stalno ubija, pa je sve odjebao i doselio seovamo.«Suzdržavam se da na prasnem u smijeh.Ahmed i ja na jedvite se jade zadržavamo u sedlima dok se konji penjuuzbrdo, pa Ahmed ispod glasa psuje, ali i dalje se smješka. Moj otac igospodin Kasravi jašu nekoliko metara ispred nas, ali i oni dobranozaostaju za Mustafom.»Upoznaj svojega konja i neka on upozna tebe«, dobacuje namgospodin Kasravi preko ramena.Ahmed se naginje i svojem konju na uho govori:»Drago mi je, ja sam Ahmed. Kako se ti zoveš?«. Kažem mu da seprestane glupirati.Kada napokon stižemo na vrh brda, gospodin Kasravi pokazuje premaseoskom trgu u podnožju i kaže:»To je najstariji trg u ovome kraju. Izgrađen je prije tristotinjak godinai doista je poseban, zar ne?«.Gledam i pitam se što je to na tom trgu toliko posebno.»Sigurno znaš zašto se u središtu većine iranskih gradića i sela nalazetrgovi, zar ne?« pita me.»Da, znam«, odgovaram.Ahmed me gleda iznenađeno.»Nekada se sve događalo na trgovima«, kažem. »Lijepe i ružne stvari,slavlja i katastrofe. Bilo je to mjesto okupljanja.«Moj otac kimanjem glave potvrđuje, a čini mi se da mu u kutu okazamjećujem i iskru ponosa. Gospodin Kasravi se smješka i potiče meda nastavim.»Trgovi su bili i mjesta na kojima se kažnjavalo zločince, tako danarod to vidi i nauči lekciju u svojevrsnoj kombinaciji zabave ipoučnog sadržaja. Pouka se sastojala u tome što se mučenjemkriminalaca neke druge zločince odvraćalo od zlih nauma, a zabava utome što su se tim povodom na trgu okupljali ljudi iz raznih krajeva.«Gospodin je Kasravi, čini se, prilično zadivljen mojim znanjem, pakima glavom i potvrđuje sve što sam rekao, a onda započinje s pričomo okrutnim kaznama kojima su tisuće ljudi podvrgavane tijekomvladavine dinastije Kadžara.»Bilo je to jedno od najmračnijih razdoblja u povijesti naše voljenedomovine. Kadžari su svojim zatucanim načinom vladanja strahovitounazadili Iran i zbog toga se nije razvio u modernu zemlju kada jemogao. A mogli smo biti supersila. Bogme da, supersila«, dubokoudiše dim cigarete.

124

Ahmed se naginje prema meni i šapatom me pita:»Jebo te, kako ti to sve znaš?«.»Knjige«, tiho odgovaram, pa naglo okreće glavu prema trgu. Zna daga neizravno prekoravam zbog toga što dovoljno ne čita.»A što znaš o Kadžarima?« pita me gospodin Kasravi.»U dinastiji Kadžara bilo je sedam kraljeva, počevši od AgeMuhameda Kana Kadžarskog, do Ahmeda Šaha kojega je dvadesetihgodina ovoga stoljeća svrgnuo otac našega sadašnjeg kralja«, kažem, aonda sa sigurnošću, koja čak i mene zapanjuje, dodajem: »I imatepravo, gospodine Kasravi, Kadžari su svojom dvjestogodišnjomvladavinom gotovo potpuno uništili Iran!«.Gospodin Kasravi gleda mojega oca i s odobravanjem kima glavom, aAhmed uz smiješak odmahuje glavom i šapće:»Koji si ti kurvin sin!«.»Mnogi susjedi, rođaci i prijatelji mojega oca pretučeni su, bičevani iliobješeni na ovome trgu«, s iskrenim zgražanjem kaže gospodinKasravi. »Čudo da ga još nitko nije spalio ili buldožerom sravnio sazemljom. Možda bih ja to trebao učiniti, možda doista bih!«Preko zamišljenoga lica prelazi mu sjena zbog koje mi se čini da doistarazmišlja o buldožerskoj navali na trg.»Ljudi su zaboravili kako je nekada bilo u ovoj zemlji. Znaš li da prijenego što je šahov otac svrgnuo Kadžare u Iranu nije bilo zatvora? Jesili to znao?«Odmahujem glavom.»Naravno, kad si glup k'o konj«, tobože razočarano šapće mi Ahmed.»Ne, uopće nije bilo zatvora. Uopće. Kazna zatvora bila je potpunonepoznata u našem društvu, potpuno nepoznata. Ljudima su odsijecaliruke, amputirali noge, rezali uši, a zatim ih ubijali, ili ih puštali naslobodu. Tako se kažnjavalo zločince!«»Čovječe!«, šapće Ahmed.»Otkada je prije pedeset godina šahov otac preuzeo vlast, u Iranu jeizgrađeno više od šest tisuća zatvora. Mnogi kažu da to ne valja, alimeni se čini da je ipak bolje nego da se milijune ljudi kažnjava iponižava u javnosti. Javno mučenje i ponižavanje zločinacajednostavno je moralo prestati, moralo je prestati. Čak i zločinci imajunekakvo pravo na dostojanstvo! Da sam kojim slučajem vidio kakoMehrbana muče i tuku u javnosti, umro bih«, kaže gospodin Kasravi.Svrha našega putovanja odjednom mi postaje kristalno jasna. Moj otacnema nikakvog posla u Mazandaranu, a gospodin Kasravi upravo namdrži predavanje iz povijesti u kojemu ono što se upravo događa

125

političkim zatvorenicima u Iranu opravdava time što su se u dobaKadžara događala još puno gora zvjerstva.Nije se lijepo ljutiti na vlastita oca, ali u dnu mi utrobe počinje tinjatisrdžba. Usporavam konja kako bih se odvojio od ostalih i razmišljam.Zar je ukidanje mučenja u javnosti i njihovo skrivanje iza zatvorskihzidina doista tako golem korak prema modernizaciji i demokratizaciji?Jesu li zbog toga napretka gospodina Mehrbana manje boljele cigaretekoje su mu na prsima, rukama i guzovima gasili agenti SAVAK-a? Jošviše usporavam konja i još se više udaljavam od ostalih.Dan je sunčan, ali u zraku miriše kiša koju s jezera donose oblaci.Dolazimo do planinskoga potoka, napajamo konje i zastajemo nakratkom odmoru prije povratka u kuću gospodina Kasravija.Ubrzo pada noć. Prije večere sjedim na trijemu s Ahmedom, a moj otaci gospodin Kasravi u sobi igraju trik-trak. Čujemo ih kako semeđusobno zadirkuju i smiju.»Jasno ti je zašto nas je tvoj otac doveo ovamo?« pita me Ahmed.»Da, jasno mi je.«»Ljutiš se zbog toga?«»Otac mi je«, kažem. »Više se ljutim na domaćina.«»Smiri se malo, nije mislio ništa loše.«»Znam.«Gospoda Kasravi na stol iznosi večeru koja je, kako je to običavalakazati moja baka, dostojna tisuće kraljeva. Basmati riža, pečenapiletina, janjetina pod pekom, nekoliko vrsta horešta٭, sve mogućepovrće među kojim su rotkvice, menta i peršin, pa tri različite vrstenana٭٭, kozji sir, razni jogurti miješani sa sušenom mentom ikrastavcima, četiri različite turšije, među kojima je i češnjak s koprom.Svi govore o tome kako u ovim krajevima čovjeku od češnjaka manjesmrdi iz usta jer na to utječe doista visok stupanj vlage.Ahmed promatra gozbu i kaže:»Ne bih imao ništa protiv da me posvoje, zbilja ne bih imao ništaprotiv!« i ja ga zbog toga lupam laktom u rebra. Moj otac i gospodinKasravi uz večeru piju votku, a Ahmed, Mustafa i ja jedan do drugogajedemo poput čopora gladnih vukova. Nekoliko puta tijekom večerepokušavamo zapodjenuti razgovor s Mustafom, ali on nas samo gleda ismješka se.»Što misliš, zna li uopće govoriti?« zabrinuto pitam Ahmeda._________________________,Perzijsko varivo, nalik gulašu, priprema se od mesa٭ povrća i raznih vrsta mahunarka..Kruh, pogača ٭٭

126

»Možda mu otac toliko ponavlja rečenice zato što govori u svoje injegovo ime«, odgovara mi.Grizem se za usnicu da ne bih prasnuo u smijeh.Moj otac podiže čašu i nazdravlja domaćinima. Zatim baca pogled naAhmeda i mene, pa i nama nazdravlja i namiguje. Zatim se naginjeprema meni i, kao da mi čita misli, kaže:»Oprosti za danas popodne! Nije ispalo onako kako sam htio!«.To me silno raznježi, pa bi ga najradije zagrlio i poljubio u obraz, kaokad su mi bile četiri godine.U tom trenutku s vrata odjekne zvonce, pa gospodin Kasravi ustaje iodlazi. Nakon nekoliko trenutaka vraća se s visokimpedesetogodišnjakom kojega predstavlja kao gospodina Mohtašama.Ustajemo i rukujemo se.»Baš ste odabrali pravu večer da me posjetite, baš pravu«, govoriKasravi, točeći votku za novoga gosta. »Baš dobro što ste ovdje istevečeri kao i moji gosti iz Teherana!«Primjećujem da gospodin Mohtašam ne govori.Golidžan, također uzbuđena zbog dolaska nenajavljena gosta, donosijoš tanjura i pribora za jelo te nudi gospodinu Mohtašamu da se odmahpridruži gozbi. Gospodin Mohtašam zahvalno kima glavom, agospodin Kasravi se okreće prema mojem ocu i kaže:»Gospodin Mohtašam zavjetovao se na šutnju. Njegova je svetostpoznata po vidovitosti. Vidi budućnost jednako kao što se ti i japrisjećamo prošlosti. Ne šalim se. Sva su se njegova predviđanjaobistinila, baš sva!«. Otac iz pristojnosti zahvaljuje Bogu što mu jepružio čast da provede večer u društvu gospodina Mohtašama, a ja sepitam zašto bi se netko kome je Bog dao dar vidovitosti, zavjetovao našutnju.Pokazujući na mene, gospodin Kasravi govori gospodinu Mohtašamuda sam vrlo poseban momak, doista vrlo poseban, i da sam u nježnojdobi od sedamnaest godina zreo poput dobro obrazovanatridesetogodišnjaka. Gospodin Mohtašam pak samo žvače i zuri umene, a onda iz džepa vadi notes i piše:»Momak ima ono nešto!«.Preplavljuje me golema tuga zbog navale uspomena na Doktora, aAhmed me potajno i nježno udara laktom u rebra.»Zbilja imaš, dobro kaže čovjek!«»A što nam možete reći o budućnosti, vaša svetosti?« pita gospodinKasravi dok votkom nazdravlja gostu.

127

Gospodin se Mohtašam osvrće po sobi i pogledom zaustavlja naMustafi. Svi napeto šute i iščekuju, a meni je teško povjerovati da ćenajsvetiji čovjek u Iranu, sada već zacijelo prilično nacvrckan, dati bilokakva točna predviđanja o ikome prisutnom. No, gospodin Mohtašamopet poseže za notesom i zapisuje da će Mustafa poći očevim stopama ipostati uspješan poduzetnik.Golidžan blista od radosti.»Inšallah, dao Bog!« šapće.Ahmed se okreće prema Mustafi i kaže:»Čestitam!«, ali ovaj i dalje ništa ne odgovara. »Znaš što«, kaže miAhmed »ti i ja ćemo večeras naizmjence spavati. Ne vjerujem jaovome!« Rukom prekrivam smiješak koji mi se iskrao na usnice.Gospodin Mohtašam tada skreće pogled na mene i piše da ću otići nastudij u Ameriku.»Što će studirati?« pita ga otac, a gospodin Mohtašam dlanovimaoblikuje valjke i stavlja ih pred oko. Srce mi poskakuje od radosti. Činise da ću studirati nešto vezano uz kamere! Možda ipak postanemfilmaš!»Cionistu jedan«, šapće mi Ahmed.Iako presretan, podsjećam samoga sebe da cijela ta priča s vidovitošćuvjerojatno nije ništa drugo nego najobičnija prijevara. Votka čini svaštas čovjekovim umom, ali vidovitost i bistar uvid nisu joj najjači aduti.No, gospodin Mohtašam ispija još jednu čašicu i zatim gleda Ahmeda.U notes piše da će se oženiti vrlo mlad i dobiti tri predivne kćeri.»Nijednoga sina?« pita Ahmed. »Onda se neću oženiti!« Svi se smiju.Zatim se Mohtašam okreće Golidžan i piše da će poživjeti stotinugodina u sreći i ljubavi s djecom i suprugom.»Dao Bog«, pobožno se zahvaljuje domaćica. Saznajemo i da će mojotac starost provesti u potrazi za smislom života i jedinstva sasvemogućim Bogom te da će ga budući naraštaji smatrati jednim odnajvećih pjesnika u povijesti Irana. Ja se pak pitam odakle Mohtašamzna da moj otac piše pjesme.Gospodin će se Kasravi pak u starosti povući na dosta daleko mjesto,ali uz njega će uvijek biti i članovi njegove obitelji.»Znači, kad je o nama prisutnima riječ, budućnost je vrlo svijetla, bašvrlo svijetla«, zaključuje gospodin Kasravi, a u tom trenutku uprostoriju ulazi Sabnam, njegova četverogodišnja kći. Baca se unaručje majci i žali se da ne može spavati, a gospodin Mohtašamnetremice zuri u djevojčicu.

128

»Što je, vaša svetosti?« pita ga gospodin Kasravi. »Što ste vidjeli?Molim vas, recite mi! Je li mi kći u opasnosti? Molim vas, recite mi, jeli u opasnosti?«Gospodin Mohtašam odmahuje glavom.»Hvala Bogu! Ali, što je onda? Sada nam morate reći!«Gospodin Mohtašam ispija još jednu čašicu votke i gleda u mene. Sadasam već paranoičan.»Što je? Što? Preklinjem vas, recite nam!«, moli ga Golidžan.Gospodin Mohtašam pokazuje prstom na mene, a zatim piše u notes:»Ovo što ću vam sada reći njemu se neće svidjeti jer je djevojčica jošjako mala, ali svidjet će mu se za dvadeset godina, kada se iz Amerikevrati u Iran!«.»Što? Što će mu se svidjeti, vaša svetosti? Recite nam, molim vas!«,preklinje gospodin Kasravi. Cijela se soba užarila od znatiželje, pa jojse ni ja ne uspijevam oduprijeti. Što li ću toj jadnoj djevojčici učiniti zadvadeset godina?»Ovaj će se mladić oženiti vašom kćeri«, piše Mohtašam. »Provest ćezajedno mnogo sretnih godina.«Sobom se prolamaju pljesak i ovacije, a Ahmed i Mustafa čak fućkaju.Moj otac i gospodin Kasravi smiju se i votkom nazdravljaju sretnojvijesti.To je apsurdno, mislim. Kakva glupost! Maloj su tek četiri godine, ameni već sedamnaest. Taj stari je bolestan. Golidžan me grli i kaže dasam zet o kakvom je samo mogla sanjati, a zatim iz kuhinje donosiesfand, sjemenke koje Perzijanci pale kako bi odagnali zlo. Zapaljenimsjemenkama maše oko moje i Sabnamine glave, pa paljevinu sipa uomanje kandilo koje je za njom iz kuhinje donijela postarija služavka.Dim ispunjava prostoriju i nosnice mi se pune ugodnom aromomesfanda.Gospodin Kasravi tapša me po leđima i kaže da će već sljedeće večeripozvati čitavo selo da svi zajedno proslavimo moje zaruke s njegovomkćeri. Baš cijelo selo. Osjećam kako mi iz lica nestaje i posljednjakapljica krvi, a gospodin Kasravi zbog toga prasne u smijeh. Kaže mida se samo šalio, zbilja samo šalio i svi se smiju.Svi osim moje buduće supruge koja u majčinu naručju cendra da jeumorna, ali ne može zaspati.

129

19.Doktorova svijeća

Više su od četiri tjedna prošla otkako je Doktor pogubljen, a meni sečini kao da je prošlo mnogo više. Lišće s drveća je otpalo, ružin grmkoji sam posadio pred kućom potpuno je gol, dani su kraći, a noći svetiše.Zari nisam vidio otkada smo se onoga dana vratili s groblja, a oDoktoru i dalje ne mogu razmišljati a da me to ne baci u dubokutjeskobu. Stalno planiram otići na groblje i čitavoga dana Doktorupričati o onome što se zbilo kada je uhićen. Rekao bih mu koliko žalimšto se nisam navrijeme sagnuo i što me čovjek s radio-prijamnikomvidio, da bih dao sve kad bih se mogao vratiti u taj trenutak i ispravitipogrešku. Rekao bih mu i da mi je žao što sam se zaljubio u Zari i štosam svaki slobodan trenutak toga ljeta, dok njega nije bilo, proveo unjezinu dvorištu i tako ga iznevjerio. Ispričao bih mu se i zbog toga štoi dalje sanjarim o njoj, zbog toga što u danu ne postoji ni trenutak ukojem ne mislim na nju, zbog toga što sam potpuno očaran, opsjednutnjome.Sjedim uza zid na rubu krova i gledam u nebo. Hladno je, ali ne marim.U školi smo učili o Sunčevu sustavu, ali zvijezde prepoznajem jedinopo imenima koja smo im Ahmed i ja nadjenuli. Imena su to ljudi kojiimaju ono nešto. Kada odem u Ameriku, svake ću se večeri obraćatizvijezdama na nebu i tako razgovarati sa svojim prijateljima. Činjenicada ću te zvijezde vidjeti čak na drugom kraju svijeta malo mi ublažavastrah od odlaska.Trebao bih se baviti zadaćama iz geometrije, ali radije čitamDostojevskoga, Zločin i kaznu. I dalje mrzim matematiku, i daljemrzim profesore, ali više ne mrzim Iradža, iako on i dalje zuri uAhmedovu sestru. U školi imamo novog profesora iz pismenihsastavaka, gospodina Rostamija, koji nam je rekao da za zadaćunapišemo sastavak s temom po vlastitu izboru, koji će obuhvaćati petstranica. Ahmed mi je ponudio svoje remek-djelo s naslovomTehnologija, majka svih znanosti, ali ljubazno sam ga odbio i napisaosastavak o zločinu i kazni u Iranu. Napisao sam da je zločin nezakonitčin nasilja koji može počiniti bilo tko, a da je kazna posljedicanamijenjena onim zločincima koji nemaju financijskih sredstava dazataškaju svoje zlodjelo. Povijest nam govori o brojnim bogatimmoćnicima koji nisu odgovarali za počinjene prekršaje, pa se zločinzato može nazvati i prekršajem koji čine pojedinci nižega društvenog

130

položaja. Kazna je pak posljedica koja se nameće samo onimpočiniteljima koji dolaze s dna društvene ljestvice.Profesor Rostami stoji u stražnjem dijelu učionice i šutke me gledapreko ruba četvrtastih naočala na vrhu nosa. Ruke je sklopio na leđima.»Tko ti je napisao tu besmislicu?« pita me.»Sam sam je napisao«, ljutito odgovaram.»I ponosan si zbog toga?« približava mi se.»Jesam«, odgovaram i gledam ga u oči.Učionicom se prolama uznemiren žamor.»Tišina!« viče profesor. U tom se trenutku oglašava školsko zvono, alisvi ostaju na mjestima. Zanima ih što će se dogoditi. Rostami svimanaređuje da iziđu i učenici nevoljko ustaju te napuštaju učionicu.Ahmed i Iradž ostaju na mjestima, jedan do drugoga. Iradž polakoustaje, ali Ahmed ga hvata za rukav i povlači natrag. »Van!« naređujeim Rostami.»Mi smo mu dali ideju za sastavak«, kaže Ahmed, moj stalni odvjetnik.»Ma, izlazi van, budaletino, ili će zbog tebe najebati do daske!«Dajem Ahmedu i Iradžu znak da iziđu jer znam da, kada učitelj kaže»najebati«, situaciju valja shvatiti ozbiljnije nego inače. Zabrinuto megledaju, ali ipak odlaze.Kada nestanu iza vrata, Rostami mi prilazi još bliže, ruku i daljesastavljenih na leđima. Očekujem šamar, spremam ga se blokirati, alion samo nekoliko puta zamišljeno obilazi oko mene i onda pita:»Dobro, zar ti ne znaš da ne bi smio pisati takva sranja?«. Zapanjensam njegovom mirnoćom. »Nemam izbora. Zbog ovoga te moramprijaviti, razumiješ li?« kaže zdvojno dok mu se lijevo oko uzrujanotrza.»Zašto ne bih smio napisati nešto što je istina?« pitam blago.Rostami odmahuje glavom.»Možeš ti pisati što god hoćeš, ali ja moram prehraniti djecu. Znaš lišto bi mi učinili da te zbog ovoga ne prijavim?«»A tko su ti koji bi vam to učinili?« pitam.»Sustav, drugi profesori, uprava škole, prokleti SAVAK! Što misliš,tko?«»Ne bi bilo u redu da vi imate problema zbog nečega što sam janapisao«, kažem, iako i sam vrlo dobro znam da je ono što govorimpotpuno naivno. Uprava škole profesorima nalaže prijavu svakogaučeničkog prekršaja.»Ne izgledaš mi kao glupan. Sigurno znaš da ne smiješ pisati stvari spolitičkom konotacijom, je li tako?« uzdiše.

MIN@

131

Ništa ne odgovaram.»Nemam izbora«, mrmlja. »Razumiješ li? Imam četvero djece, teškomi je i ovako. Možeš li uopće zamisliti što bi se mojoj obitelji dogodilokada bih dobio otkaz? Zato te moram prijaviti profesoru Jazdiju.Dovraga, mali, razumiješ li me, jebemu?«Glas mu se lomi i potpuno mi je jasno da me ne želi prijaviti, ali nemaizbora.»Razumijem«, kažem tiho. »Učinite što morate!«»Aha, znači, razumiješ?« pita me ljutito. »A razumiješ li da sada cijelunoć neću spavati jer će me mučiti to što nisam imao hrabrosti učinitipravu stvar? Razumiješ li i to da će me do smrti mučiti ako ti išta zbogtoga učine?«Tog mi trenutka pada na pamet kako sam nehotice otkrio Doktora.Kimam glavom.»Daj mi taj svoj usrani sastavak!«, viče. Predajem mu ga. Vadi izdžepa upaljač, pali papire i pepeo baca kroz prozor. »Šteta što ću imsamo po sjećanju morati prepričati što si napisao. Ostani gdje jesi. Prijepočetka sljedećega sata moram otići do ravnatelja i profesoradiscipline.«Odlazi iz učionice, a Ahmed i Iradž utrčavaju k meni.»Je li sve u redu?« pita me Ahmed.Nisam mu u stanju odgovoriti. Razmišljam o Rostamijevo četverodjece i o izrazu lica kojim je mjerio korak dok me ostavljao u učionici.Izgledao je poput čovjeka koji se sprema na vješala.»I on ima ono nešto«, šapćem.»Što?« zapanjeno pita Iradž. »Tko ima što?«Sutradan ravnatelj Jazdi poziva mojega oca u školu kako biporazgovarali o uznemirujućim idejama koje sam iznio u sastavku.Profesor Rostami je, doduše, rekao da mi sastavak uopće nije biopolitički kritičan, ali bi, zbog u njemu iznesenih društvenoneprihvatljivih zamisli, valjalo porazgovarati s mojim ocem. Sastavakje zaplijenjen, ali na putu do ravnateljeva ureda je izgubljen, a profesorRostami je rekao da sam u njemu zagovarao toleranciju nekih kaznenihdjela, onda kada su motivi opravdani. Trebalo bi zato, prenio jeravnatelju, reći mojemu ocu da mi objasni kako su kaznena djela lošabez obzira na motiv.Očekujem da ću te večeri, nakon očeva povratka kući, čuti svoje osastanku s ravnateljem, ali, na moje veliko iznenađenje, otac čitavevečeri šuti. Čak i za večerom, kada obično govori kako je bilo na poslu.

132

Misleći da sam se izvukao, odmah poslije večere brzam na krov isjedam pod zid između naše i Zarine kuće, kada se odjednompojavljuje moj otac. Pita me imam li malo vremena, ja mu odgovaramda imam, pa sjeda do mene i neko vrijeme šuti.»Tebe i dalje muči ona noć u kojoj su odveli Doktora«, kaže napokontužnih očiju i potištena glasa. »Doktor je bio dobar čovjek. Svima namnedostaje. Znam i da si bio dobar s njim. Vjerojatno bliži od bilo kogadrugoga iz četvrti.«Očekujem da će mi nakon toga očitati bukvicu, ali on ništa ne govori.Shvaćam da ja trebam nešto reći.»Ono što su učinili Doktoru jednostavno nije bilo pošteno«, kažemogorčeno. »Nije bio terorist. Nikome nije naudio. Zašto su, onda,pogubili tako mladoga čovjeka? Zašto ljude kao što je gospodinMehrban zatvaraju na osamnaest godina?«Tata me tapša po leđima. Znam da držim propovijed čovjeku koji bi jei sam mogao održati, ali jednostavno moram izreći ono što mi leži nasrcu.»Mrzim CIA-u. Oni su krivi za Doktorovu smrt i za smrt svih drugihmladih ljudi koje je šah dao pogubiti. A znaš zašto, tata? Ako nekoganaučiš ubijati i taj netko ubije, i ti si odgovoran za to ubojstvo!«Znam da sam se previše zahuktao, ali ne mogu se zaustaviti.»I zašto Bog nešto ne učini? Zašto je njegova pravda tako spora? Tonije pošteno, tata! A znaš zašto Bog ne sprečava zvjerstva protivnevinih, kao protiv Zidova u Njemačkoj, ili protiv sljedbenika prorokaMazdaka, ili protiv robova u starom Rimu? Znaš zašto ne sprečavasvakodnevno umiranje palestinske djece? Zato što ga nije briga, tata!«Zatvaram oči, saginjem glavu i puštam da mi se iz prsa i grla prolomisva bol. Plačem i lakše mi je, a otac mi preko ramena prebacuje ruku iprivija me na prsa kao što je činio dok sam bio dijete. Ne izgovara niriječ. Zna da nema te mudrosti koja bi mi olakšala patnju.Večer nakon toga opet sjedim pod zidom i čitam Hafizove pjesme,kada s druge strane začujem Zarin glas.»Čula sam što si sinoć rekao tati.«Najradije bih poskočio, nagnuo se preko zida i pogledao je, ali imamosjećaj da ona to ne želi.»Bila si na krovu?« pitam.»Bila sam na krovu svake večeri ovoga tjedna«, priznaje.»Zašto se nisi javila?«»Nisam te htjela prekidati dok čitaš.«»A što si radila? Samo si sjedila sama u mraku?«

133

»Nisam bila sama. I ti si bio tu.«Zbog spoznaje da mi je čitavo vrijeme bila tako blizu cijelim mitijelom prostruji val topline.»Kako si?« pitam je.»U redu. Što čitaš?«»Hafiza.«»Obećao si mi da ćeš donijeti Hafizovu knjigu k meni i da ćemozajedno gatati iz njegovih stihova, ali nikada to nisi učinio. Sjećaš se?«»Sjećam se«, odgovaram.Nakon podulje stanke postavlja mi pitanje:»Hoćeš li mi sada nešto pročitati?«»Jesi li zaželjela želju?«Zastaje nekoliko trenutaka, a onda kaže:»Evo, jesam!«. Otvaram knjigu nasumce na jednoj stranici i čitam:Kraj je našim rastancima, kraj je i samoći,Tajni svemir rek'o mi je, tuzi kraj će doći.Noćni povjetarac prebire po stranicama, a Zari tiho uzdiše.Grubost, tuga, oholost, okrutna u jeseniS proljećem će minut', i vratiti meniTračak nade koji za sada viri tek za velom,Okončat će tamne noći s pobjedom veselom.Prestajem s čitanjem i čekam njezin odgovor, ali ona samo šuti.»Svidjelo ti se?« pitam. Tiho mrmlja, a onda kaže:»Hvala ti što si posadio onaj ružin grm!«.Drago mi je što zna. Nije mi važno hoće li svi saznati, pa čak ni ako mijoš večeras SAVAK bane na vrata. Samo neka usput pošalju onoga tipas radioprijamnikom. Članovi boksačkog pobratimstva silno bi seponosili mnome.»Crvena ruža sada je simbol otpora«, kažem gledajući prema mjestu nakojemu se prolila Doktorova krv.»U redu«, šapuće Zari. »Hoćeš li mi uvečer ovdje čitati?«»Hoću«, odgovaram.»Svake večeri?«»Svake večeri.«I otada se svake večeri sastajemo na krovu. Nikada mi se ne pokazuje.Sjedi sa svoje strane zida, a ja sa svoje. Razdvaja nas deset centimetaraopeke, ali kao da osjećam njezinu toplinu. Prislanjam dlanove uz zidić izamišljam da joj milujem lice, a povremeno je čujem kako diše ili sepomiče. Ahmed zna što se zbiva, pa se ne penje na krov, a ja joj nakon

134

nekog vremena više ne čitam Hafiza nego Rubaije Omara Hajama٭koje je sama predložila.Jedne večeri, nakon što joj pročitam kratku rubaiju٭٭, odjednom mepita:»Vjeruješ li u Boga?«.»Ne znam«, odgovaram.»Čini mi se da Hajam nije vjerovao u Boga.«»Mislim da nije.«»A vjeruješ li u sudbinu?« pita me.»Vjerujem.«»Onda vjeruješ i u Boga. Samo si sada ljut na njega.«Bolno je točna u zapažanjima, ali ipak pitam:»Zašto bih bio ljut na Boga?«.»Zbog Doktora. Znam da si ga jako volio, unatoč tome što...« naglo sezaustavlja.»Unatoč čemu?« pitam, grizući donju usnicu dok mi srce u prsimaudara.Slijedi duga i neugodna tišina. Napokon je prekida:»Govorio mi je da sam svijeća koja mu rasvjedjava noć!«.Ne odgovaram.»Doktorova svijeća«, zapisujem na prvu stranicu Hajamove knjige.»Rekli su nam da ne smijemo nositi crninu«, kaže i glas joj naglo slabi.»Znam«, odvraćam. »Ali ne treba nam crnina da bismo ga oplakivali.Onaj je ružin grm simbol toga koliko tugujemo.«Nebo je prepuno zvijezda, načičkano dušama ljudi koje volimo isiguran sam da taj tamnoplavi raj privlači i nju i da oboje zurimo uparadu planeta. Srce mi se steže od čežnje i osjećam se kao da samoudišem zrak, ali nikako ga ne uspijevam izdahnuti.»Kad bi ovoga trenutka mogao otići bilo kamo, kamo bi otišao?«odjednom me pita.»Ne znam«, kažem, ali oboje znamo da lažem. Otišao bih s drugestrane zida. Samo deset centimetara od mjesta na kojemu se sadanalazim.Sljedeće večeri Zari ne dolazi na krov, pa zbog toga od brige nespavam cijelu noć. Što joj se dogodilo? Je li sve u redu? Da nisu i njuuhitili? Hoću li je ikada više vidjeti?

___________________________٭ Zbirka pjesama od četiri stiha perzijskoga pjesnika, matematičara i astronoma OmaraHajama koji je živio u 11. i 12. stoljeću..Katren, pjesma od dvije strofe po dva stiha٭٭

135

Dan nakon toga na nastavi jedva držim oči otvorene, a zadaću nisamnapisao otkada smo se počeli sastajati na krovu. Takvo mi ponašanjenije svojstveno. Profesor matematike, gospodin Kermani, proziva mepred ploču i zadaje zadatak koji uopće ne znam riješiti. Naređuje mi daispružim ruke, pa to nevoljko i činim, a on me ravnalom udara poprstima. Prsti mi bride od boli, dlanovi otiču i čini mi se da ću umrijetiako me još samo jedanput udari, ali ne želim u strahu povući ruke ipružiti mu to zadovoljstvo, nego suznim očima netremice zurim učovjeka koji predstavlja sve što mrzim. Pitam se bi li moj otac i daljezahtijevao da toliko učim matematiku, kada bi vidio što se na nastavidogađa njegovu jedincu. I što bi na ovo što mi profesor čini predcijelim razredom rekao gospodin Kasravi?Dok me profesor udara, na pamet mi padaju oči čovjeka sradioprijamnikom, široko razrogačene, pune srdžbe i zla. U očimaprofesora Kermanija prepoznajem isti zao pogled, sjetim se hrabrosti skojom je Doktor podnio udarce onoga prokletnika s radio-prijamnikomi osjetim kako mi krv navire u glavu.Nekoliko trenutaka razmišljam o tome da ga opalim šakom, aliKermani je star čovjek, pa samo stojim i dopuštam da me udara doiznemoglosti. Zastaje da bi uhvatio dah i počinje urlati:»Ne gledaj me tako, bestidniče, ili ću ti iskopati oči i poslati ih tvojimkretenskim roditeljima!«. Hvata me bijes od kojega mi se crni predočima, a Kermani i dalje urla: »Znam da si jedan od onih koji binajradije stalno uz peć čitali filozofske gluparije, a ne vole učitidokazane formule koje bi ovaj narod mogle izvući iz zaostalosti!«.Riječi mu iz usta izlijeću poput otrovnih metaka.»Godinama već časno poučavam u školi i vidio sam gomile takvihpozera koji misle da je sve što podrignu ne znam kakav revolucionarnimanifest. Svi ćete završiti pred streljačkim vodom! I baš zato su ovojzemlji potrebni inženjeri i liječnici, a ne kvaziintelektualci kao ti! Akad te izrešetanoga polože u zemlju, doći ću ti na grob i posrati se natebe, baš kao i na onoga idiota kojega ste zvali Doktorom!«U tom trenutku kao da se isključujem iz stvarnosti, a jedini zvuk kojičujem gromoglasna je navala krvi. Napadam ga režeći poput životinje,zabijam mu prste u ružan, tanak vrat i svom ga snagom pribijam uzazid. Stišćem desnu šaku i podižem je, žarko žudeći da ga baremjednom tresnem. Koga briga za sveto bratstvo boksačkogapobratimstva! Udarit ću ga svom snagom i tako nadoknaditi sve udarceravnalom, sve udarce na Doktorovu licu, sve udarce u Doktorove

136

slabine i sve udarce u njegov želudac. Udarit ću ga samo jednom, ali utaj će se udarac sliti svi udarci koje svake godine podnose tisuće ljudi uovoj prokletoj zemlji.Šaka me vuče, ali odjednom shvaćam da je preda mnom nemoćanstarac. Na pamet mi pada i obećanje koje sam dao ocu, pa posljednjimnaporom volje spuštam ruku. Pljujem nitkovu u lice i izlazim izučionice.Već sam na polovici hodnika, kada iza leđa začujem ravnatelja Jazdija.Okrećem se, ali već me dostigao pa podiže ruku, spreman da mežestoko odalami.»E, sad bi bilo dosta!«, kažem. »Ako me udarite, pobrinut ću se da vamdanašnji dan bude posljednji u tom bijednom, sjebanom životu kojimživite!«Jazdi uzmiče i u očima mu primjećujem strah. Nije glupan, zna da mutučnjava sa mnom ne bi bila pametan potez. Barem ne sada i ne predsvim učenicima koji su izišli na hodnik. Zato mi samo naređuje dapođem za njim u ured. Odnekud se pojavljuje Ahmed i odmah brza dabi nam se pridružio. Jazdi kriješti i tjera ga od sebe, ali on ga ne slušanego nas prati u korak.U ravnateljevu uredu nailazimo na profesora Moradija koji je zabavljenmojim vidno potresenim profesorom matematike. Očekujem da ćeMoradi istoga trenutka izvući ravnalo, ali on mi samo prilazi isuosjećajno šapće da to nisam smio učiniti. Tada svraća pogled naAhmeda i pita ga zašto me nije spriječio.»Nisam stigao, dogodilo se nenadano«, odgovara mu Ahmed.Prilazi mi i ravnatelj Jazdi.»Napad na profesora najgore je što učenik može učiniti, razumiješ li?«viče ljutito. »Nema druge nego da te izbacim iz škole. A s takvimprekršajem u dosjeu nema škole koja će te primiti. Zato čestitam!Upravo si sam sebi uništio život!«»Nije me briga!« urlam.Jazdi prijeteći zakoračuje prema meni, ali onda ipak odustaje odnapada. Ahmed ga hvata za nadlakticu i kaže mu da bi htio nasamoporazgovarati s njim i profesorom Kermanijem.Odlaze na drugi kraj prostorije i vidim da je ravnatelj Jazdi sveuzrujaniji. Ahmed se kratko okreće prema meni i namiguje mi, a ondase ravnatelj i profesor matematike odvajaju i na trećem kraju prostorijeispod glasa raspravljaju o situaciji. Naposljetku se Jazdi okreće premanama i viče:

137

»Gubite se van!«. Okrećemo se prema vratima, ali Jazdi me dozivaimenom i kaže: »Sljedeća tri dana nemoj dolaziti u školu. I reci ocu dasutra dođe k meni na razgovor!«.»Recite mu sami!« kažem i izlazim.Na hodniku nas čeka gomila učenika koja naš izlazak pozdravljaovacijama. Želim im mahnuti i uzvratiti klicanjem, ali Ahmed mehvata za ruke i odvodi.»O čemu ste razgovarali tamo u kutu?« pitam ga.Samo mi dobacuje prijekoran pogled i brza dalje, a kada odmičemodovoljno daleko od ravnateljeva ureda, zastaje i viče:»Dobro, što je tebi? Odlučio si potpuno upropastiti vlastitu budućnost?Ja imam patent na sranja kakva ti ovih dana izvodiš!«.»Nemaš«, odgovaram. »Mrzim ih. Sve ih mrzim. Ubili su Doktora.Nije to bio SAVAK. Bio je to cijeli ovaj sjebani sustav, cijela ovaprokleta zemlja i svi ti jebeni ljudi koji se ne mogu dovoljno sabrati dazbace jednoga tiranina! Svi smo najobičnija hrpa kukavica! Da nismo,iste bismo večeri kada je Doktor uhićen izjurili na ulice i prosvjedovaliprotiv toga. Možda bi onda još bio živ!«Ahmed me pokušava tapšanjem umiriti, ali grubo mu zbacujem ruku sramena i jurim van.

20.Poljubac

Kod kuće nalazim majku koja plače i oca koji sjedi u dvorištu uz houz ipuši. Neobično je hladno za kraj listopada, pa vidim kako se izmajčinih jecaja isparava dah. Tata izgleda ljutito, pa pretpostavljam daga je ravnatelj Jazdi već nazvao. Ustaje istoga trenutka kada prolazimkroz dvorišna vrata.»Prije nego što išta kažeš«, upirem kažiprstom u njega, »samo da znaš,nisam ga udario. Naučio si me da se ne udara slabije od sebe, pa sammu samo pljunuo u lice jer je za tebe i mamu rekao da ste kreteni i dajedva čeka da mi se posere na grob, kao što se posrao i na Doktorov.Učinio sam ono što bi i ti učinio. Borio sam se. Baš kao i ti u vojsci, ibaš kao i ti s inženjerom Sadekijem. A ako je to loše, onda me kazni!«Tata sjeda natrag uz houz. Puši očiju uprtih u vlastita stopala, pa ga jošneko vrijeme gledam, ali kada shvatim da se neće oglasiti, polazimprema kući. Mama stoji uz stube, pa je grlim, ljubim i brišem joj suze.»Ne brini se, mama! Odrastao sam, znam što radim«, kažem.Lice mi zaranja u prsa.

138

»Mislim da me sada možeš skinuti s onoga motornog ulja«, šapćem joju uho, nastojeći je oraspoložiti.Odmiče se i suznih se očiju uzrujano smije, a onda me nekoliko putaudara u prsa i nešto šapće ispod glasa. Još je jedanput grlim, a onda sestubama penjem do svoje sobe.Odjednom se osjećam vrlo odraslo. Pravi sam muškarac, čvrsto držimuzde svojega života u vlastitim rukama, svojeglav sam i odlučan tesasvim sposoban da sam odabirem svoj put, baš kao što je to činio imoj otac. Odsada pa nadalje ja sam taj koji donosi odluke i nikada višeneću dopustiti da sa mnom postupaju kao s djetetom, ni roditelji niškola. Moram smisliti način da Zari povedem sa sobom u Ameriku, aondje ću raditi koliko god treba da bih je uzdržavao. Zaboga, toliko jetoga što valja učiniti, ali sviđa mi se osjećaj da sam sada ja taj koji seza to treba pobrinuti.Sjedam na svoje uobičajeno mjesto na krovu, kada s druge stranezačujem Zari.»Zdravo«, kaže.»Već sam se bio zabrinuo za tebe«, odgovaram. »Sinoć nisam znao nigdje si, ni što ti se dogodilo.«»Sve je u redu. Bili smo u bolnici kod Doktorova oca i vratili smo sevrlo kasno.«»Kako je on?«»Ne baš dobro.«»A kako si ti?«»Ne baš dobro.«»Žao mi je.«S druge strane zida dopiru jecaji.»Pozdravljaju te moji roditelji. Kažu da si mi ti trenutačno jedinasvijetla točka u životu.«»Zbilja to misle?«»I ja to mislim.«Da mi je to rekla prije mjesec dana, bacio bih se s krova od sreće, alisada sam muškarac, pa se suzdržavam.»Ali nisam baš ništa posebno učinio«, kažem napeto.»Nisi ? Pa ne vidim baš gomilu ljudi koja se otima za druženje spotištenom jadnicom poput mene.«U tom trenutku shvaćam da je komplimente mnogo lakše prihvatiti kadti ih ne izgovaraju licem u lice.Nakon kraće šutnje Zari mi kaže:»Zahvali svojoj djevojci što ti dopušta da se toliko družiš sa mnom!«.

139

»Dobro«, mrmljam.»Jedva čekam da mi kažeš tko je ona.«»Uskoro i hoću!«Ne odgovara, ali nakon kraće stanke kaže:»Sutra idem u kupnju. Hoćeš li sa mnom? Poslije škole, naravno.«»Vrlo rado«, kažem. Ne govorim joj da su me izbacili iz škole. Sigurnoćemo u razgovoru već nekako doći do toga.Sutradan je čekam nekoliko ulica dalje od naše jer nije zgodno da nasvide zajedno, pogotovo ne tako brzo nakon Doktorove smrti.»Da smo u Americi ili u Europi, ne bismo se morali zamarati takvimstvarima«, odzvanja mi u primozgu Ahmedov glas. Moram ga nazvati iispričati se što sam se prema njemu tako kretenski ponašao.Srce mi luduje od uzbuđenja zbog toga što ću se sastati sa Zari, a mislisu mi toliko zbrkane da se ni na što ne uspijevam usredotočiti. Ubrzodolazi, pa se pozdravljamo i polazimo prema autobusnoj stanici. Dokhodamo jedno uz drugo, odjednom uviđam da je tek nekolikocentimetara niža od mene.Umorna je i bezvoljna, ali i dalje vrlo lijepa. Sve je tu, i svijetao ten, imalen, šiljat nos, i kosa poput svilenih zastora sa svake strane lica, iduge trepavice, i goleme, plave oči. Jedino vragolastog smiješka višenema, ali to je lice u koje sam se zaljubio. Okreće se i gleda me u oči, amene to ispunjava takvim uzbuđenjem da bih joj najradije odmah rekaokoliko je volim i da do kraja života želim hodati pokraj nje.U autobusu gotovo ne razgovaramo. Sjedimo jedno do drugoga iramena nam se dotiču svaki put kad vozilo prijeđe preko rupe na cesti.Gledam joj ruke. Prsti su joj dugi i tanki. Predivni su.»Znaš li što je sljedećeg tjedna?« pita me.Znam da misli na četrdeseti dan od Doktorove smrti, dan na koji bismose trebali sastati, razgovarati o njemu, plakati i jedni drugima govoritikoliko nam nedostaje. Dan koji ne smijemo tako obilježiti. Samo jegledam i ništa ne govorim. Oboje smo očajni.»Šahov rođendan«, kaže s tužnim smiješkom. »Vozit će se uotvorenom automobilu od svoje palače do stadiona Amdžadije.Očekuje se da će na ulice izići petsto tisuća ljudi. I ja bih išla!«»Zašto? I zašto baš na taj dan?«»Nikada ga nisam uživo vidjela.«»Isti je kao i bilo koji drugi diktator«, frkćem. »Ohol, pun sebe,okrutnoga lica i hladnog pogleda od kojega te prolaze žmarci. Mrzimga. Ništa ti neće pomoći ako ga vidiš u paradi. Ništa novo nećeš saznatio onome što se dogodilo Doktoru.«

140

Neko vrijeme šuti, vjerojatno iznenađena mojom izravnošću, a ondakaže:»Ipak bih ga rado vidjela!«.»Dobro, onda idem s tobom!«»Imaš dosta svojih problema sa školom. Nije ti to potrebno. Radije bihpošla sama.«»Ići ću s tobom«, ponavljam nježno.»Zašto?« pita. »Zašto bi išao kada ga toliko mrziš?«»Jer bih radije s tobom u pakao nego bez tebe u raj.« Spuštam pogledprema koljenima, ali znam da zuri u mene. Pruža ruku i hvata moj dlan.»Paša, i ja se volim družiti s tobom. Zbilja si poseban i doista imaš ononešto, kao što je Ahmed rekao.«Nježno joj stišćem ruku i ona mi uzvraća stisak. Gledam je u oči i onagleda mene.»Ruke su ti tople«, šapuće.Silazimo na stanici Lalezar, u dijelu Teherana u kojemu se nalazetisuće trgovina, kazališta, kina, klubova i restorana. Uske ulice vrveljudima svih dobi, a zrakom se širi miris roštilja.Neki prodavači na sav glas oglašavaju svoje proizvode:»Najbolji kebab u gradu! Navali narode, dok se nije ohladio!«»Prava britanska tkanina za samo deset tumana po metru! Dođite ikupite dok nije nestalo!«»Ulaznice! Ulaznice! Ulaznice! Najbolja predstava na svijetu! PjevaDžabali, najbolji pjevač današnjice!«»Volim ovu četvrt«, kaže Zari. »Tako je puna života!«Ulazimo u jednu trgovinu, pa s vješalice skida čador i isprobava ga.Pita me kako joj stoji, a ja joj kažem da izgleda poput anđela. Smije sei kupuje ga.Odlazimo u sladoledarnicu i naručujemo dva faludea٭ sa sladoledomAkbar Mašeli٭٭ koji se pripravlja od raznih sastojaka, uključujućišafran, nepržene slane pistacije i ružinu vodicu.»Znaš li da bi se Fahima ubila da su je roditelji natjerali na udaju zaonoga susjeda?« pita me Zari nakon nekoliko zalogaja.Zbog pomisli na Fahimino samoubojstvo trenutačno gubim tek.»Ali samoubojstvom se ništa ne rješava«, kažem. »I grozno je za onekoji ostaju. Ne želim niti zamišljati kako bi to pogodilo Ahmeda!«______________________Perzijski ledeni desert٭ - sorbet koji se sastoji od zamrznutih tankih rezanaca sa škrobom,ružinom vodicom, sokom limete i pistacijama.Posebna iranska vrsta sladoleda koja je dobila naziv po prvom i ٭٭ najglasovitijem iranskomsladoledaru.

MIN@

141

»Prošle sam godine čitala jednu knjigu o Sokratu«, tiho kaže Zari,zureći u sladoled. »Moram priznati da mi je njegova odluka da ostane uzatvoru, iako je imao priliku pobjeći, bila vrlo zanimljiva. Misliš li daje učinio loše?«Znam što želi kazati, ali ne odgovaram.»A Golesorhi?« pita me, sada očiju uprtih ravno u moje. »Mislim da jei on, baš kao i Sokrat, počinio samoubojstvo. Ne misliš li i ti tako?«Samo šutim. »Misliš li da je i Doktor...« Ne dovršava rečenicu. Ljutitoodmahujem glavom.»Život je predragocjen, pogotovo kada se imaš za što boriti«, kažem.Nekoliko me sekunda promatra, a onda oprezno pita:»Ljuti te to što govorim?«.Odmahujem glavom, a ona hvata žlicu i miješa sladoled.»Daj neku ugodniju temu, molim te«, predlažem.»Dobro«, slaže se.»Još uvijek planiraš otići u Ameriku?«»Rekao sam da bih neku ugodniju temu«, kažem šaljivo i ona se smije.»Ali ja bih baš voljela da odeš i postaneš slavni filmaš. Bilo bi divnokada bi napisao scenarij i cijelom svijetu ispričao priču o našoj ulici.Samo mi obećaj da će mene glumiti neka poznata glumica. Koja ti jenajdraža? Ingrid Bergman, zar ne?«»Tako je, ali ona je sada već prestara da bi te glumila. Moramo naćineku mladu. Najljepšu glumicu na svijetu.«Crveni i pomno me promatra, kao da nastoji spojiti komadiće slagalice.Onda uzima zalogaj sladoleda.»Dobro, i što se to dogodilo u školi?« pita me.»Odakle znaš?«»Rekla mi je Fahima.«»Tračerica«, kažem i oboje se smijemo, a onda je pitam: »Je li te to štosi čula o meni uznemirilo?«.»Pa, iskreno, kada čuješ za takve ispade, onda obično misliš napotpuno drukčije ljude nego što si ti. Nemoj to više raditi, molim te!«Drago mi je što se brine zbog mene.»Zaslužio je«, kažem samo da bih produljio trenutak.»Obećaj mi da više nikada nećeš učiniti ništa slično«, kaže mi uzprijeteći pogled.Smijem se, podižem desnu ruku i lijevu polažem na srce.»Tako treba«, kaže Zari i dodaje: »Znaš, osjećam se pomalo krivomzbog toga što si popustio u školi!«.»Trenutačno se želim usredotočiti samo na tebe.«

142

Ponovno crveni.Prije rastanka me traži da joj još nešto obećam, da ću marljivije učiti.Kaže da joj svake večeri na krov moram donijeti zadaću. Dok odlazikući, proklinjem vrijeme koje je baš toga dana moralo tako brzo proći.Još iste večeri, dok sjedim na krovu, odjednom se pojavljuje Ahmed.Sjeda uz mene i pita:»Jesi li bio na cijepljenju protiv bjesnoće?«.Nekoliko se trenutaka gledamo u oči, a onda obojica prasnemo usmijeh. Grlim ga i molim za oprost.»Žao mi je«, kažem. »Neću nikada više vikati na tebe!« Odmahujerukom, a onda mu podrobno pričam o danu koji sam proveo sa Zari.Drago mu je što smo se napokon malo družili, a onda kaže da će i on iFahima poći s nama na šahovu rođendansku paradu.»Ići ću samo zato da budem sa Zari«, kažem mu. »Inače bih radije paos krova i slomio vrat nego gledao toga gada koji je odgovoran zaDoktorovu smrt.«»Slažem se!«Dva dana nakon što mi istječe zabrana dolaženja na nastavu pišemotest iz matematike. Učim do besvijesti jer želim ispuniti obećanje kojesam dao Zari, a kada se vraćam u školu, svi me učenici, pa čak i našdomar, dočekuju raširenih ruku.»Napokon je tom starom nitkovu netko pokazao da se ne smije takoponašati prema pametnim momcima«, kaže mi domar. »Već godinamagledam kako zlostavlja pametne dečke, a ti si prvi koji mu se usudiosuprotstaviti, i to je baš dobro. Ponosan sam na tebe!«Ahmed mi kaže da su naši školski kolege pri prepričavanju događajaprimijenili priličnu kreativnu slobodu, pa je tako jedan momak svojemprijatelju ispričao da sam već bio podignuo Kermanija i htio ga bacitikroz prozor, ali me Jazdi na jedvite jade zaustavio. U nekim me drugiminačicama Jazdi pokušao pljusnuti, ali ja sam ga zaustavio majstorskomboksačkom blokadom koju sam naučio od oca, a zatim sam ga, kažu,bacio na tlo i, da nije bilo profesora Moradija koji me odvukao, sigurnobih zadavio ravnatelja.»Zašto izmišljaju takve priče?« pitam.»Zato što im treba junak«, kao iz topa na to odgovara Ahmed. »A ti se,prijatelju, savršeno uklapaš u tu ulogu.«Sa Zari se na krovu napokon sastajem na istoj strani zidića i ona mepita jesam li napisao zadaću. Pružam joj bilježnicu i ona pomnopregledava svaku stranicu. Promatram joj duge, tanke prste dok ih listai kunem se da osjećam toplinu koja zrači oko nje. Među nama se

143

stvorila snažna veza i silno mi je drago što joj roditelji nemajuprigovora na to što se sa mnom sastaje na krovu.Primjećujem da joj prst kojim prelazi po ispisanim recima dršće odhladnoće, pa napokon skupljam dovoljno hrabrosti i grlim je. Podižeglavu i gleda me, kao da ne zna što bi sada trebala učiniti, ali onda semeškolji i udobnije smješta u mojem zagrljaju.»Ovako su se ljudi iz prvobitne zajednice grijali po pećinama«, kaže.To me sjeti na Darwinove teorije o pračovjeku, pa pitam:»Misliš li da zbog toga danas tako uživamo u grljenju?«. Istoga setrenutka u sebi počinjem pitati zašto baš uvijek postavljam blesavapitanja.Ona se smije.»Pa, vjerojatno da, ali i zbog drugih stvari«, odgovara.Ništa joj ne odvraćam i drago mi je što Ahmed nije čuo moje pitanje.Zari i ja još satima sjedimo zagrljeni i ona nakon nekog vremena padau san, s glavom na mojem ramenu. Ne vidim joj lice, ali jednostavnozrači toplinom i neopisivo uživam u tome. Otac u jednom trenutkuulazi u moju sobu, spazi nas kroz prozor i odmah odlazi bez ijedneriječi. Nekoliko minuta nakon njega, na krovu se pojavljuje i Zarinamajka. Od straha mi zastaje dah u prsima jer očekujem da će, uz ljutitepovike, odvući kćer od mene, ali ona se samo smiješi.»Bila je jako umorna«, šapćem.Gospođa se Naderi povlači u kuću, a meni pada kamen sa srca. Sada miviše nije važno ni ako nas cijeli svijet vidi zajedno. Više se ni pred kimneću skrivati. Da, vjenčat ćemo se i nitko se protiv toga neće buniti.Vjenčat ćemo se zbog ljubavi, a ne zbog prastarih običaja. Srce mipjeva od ushita.Zari se budi oko jedanaest sati. Gleda me i smiješi se.»Jesam li dugo spavala?«»Nisi dovoljno dugo.«»Nisam tako spavala od...«Ne dovršava rečenicu, ali nježno mi miluje rame i ruku.»Mora da te od moje goleme glave boli ruka. Oprosti mi! Trebao si meprobuditi.«»Nije me smetalo. Spavala si kao anđeo.«»Zlatan si.«»Mama ti je bila ovdje.«»I što je rekla?« pita s blagom panikom u glasu.»Ništa. Samo se nasmijala i otišla.«

144

»Prije mi je stalno popovala da prije braka ne smijem imati nikakavfizički kontakt s Doktorom«, odmahuje glavom. »Ali čini se da su sesvi promijenili zbog onoga što se dogodilo. Idem. Moram s njomporazgovarati!«Ustaje i preskače zid te nestaje u kući. Ja sjedam i razmišljam o tomekako je život ponekad predivan. O, Bože, tako je volim. Molim te,nemoj mi je nikada oduzeti! Shvaćam da se upravo obraćam istomonom Bogu kojega sam nedavno proklinjao, pa Ga molim za oprost, aveć sljedećeg trenutka shvatim da mi netko stoji iza leđa. Okrećem se ividim Zari. Lice joj zrači srećom, a glavu je blago nagnula na jednustranu. U pogledu joj razabirem nježnost i blagost kakvu još nikadaprije nisam vidio. Ljubi me u obraz i kaže:»Hvala!«, a zatim polako odlazi kući.Na testu iz matematike s lakoćom rješavam sve zadatke, a momak kojisjedi do mene u klupi naočigled prepisuje sva rješenja. Prepisivanje natestovima u iranskim je školama sasvim uobičajeno. Gotovo svi natestu iz matematike ili prepisuju, ili, kad je riječ o boljim učenicima,dopuštaju kolegama da prepisuju od njih. Podižu papire s rješenjima,nakrivljuju se u stolcu i na svakojake druge načine učenicima koji sjedeuz njih omogućuju prepisivanje. Često razmišljam odakle potječe tapotreba za prepisivanjem i čini mi se da je više riječ o zajedništvu idijeljenju nego zapravo o prijevari. Ljudi na Zapadu navodno se usvemu natječu i iz svake situacije jedan izlazi kao pobjednik, a drugikao gubitnik. Među mojim zemljacima nema takvog natjecateljskogduha. Stoljeća patnje pod Mongolima, Arapima i domaćim despotimanaučila su nas da se držimo jedni uz druge i jedni drugima u teškimsituacijama pomažemo.Zato momku koji sjedi do mene dopuštam da prepiše baš sva rješenja.Profesor Kermani napadno me izbjegava pogledati u oči kad nekolikodana poslije dijeli ispravljene testove. Zapravo, mislim da me višeuopće ne gleda. Baš ni jedanput tijekom cijeloga dana.Stojim na krovu i čekam Zari. Dolazi i pita me kako je prošao test izmatematike. Kažem joj da sam dobio najbolju ocjenu u čitavomrazredu, a ona se smije i baca pogled prema nebu, kao da zahvaljujeBogu.»Zašto zahvaljuješ Bogu?« zadirkujem je. »Ja sam taj koji senamučio.«»Zbilja jesi. Bravo!«, kaže mi i potom sjedamo uza zid jedno pokrajdrugoga. Hladno je, pa joj bez imalo oklijevanja prebacujem rukupreko ramena. Udobno se smješta u mojem zagrljaju i kaže:

145

»Jako sam sretna što si dobio izvrsnu ocjenu!«.»Mislim da bih mogao učiniti sve što od mene zatražiš«, kažem joj imoje riječi napokon jednom zvuče samouvjereno.Smiješi se pa još dugo sjedimo zagrljeni, ne izgovarajući ni riječ.Ponovno mi u zagrljaju pada u san, s glavom na ramenu i rukom naprsima, točno iznad srca. Nadam se da je otkucaji neće probuditi, grlimje objema rukama i uživam u tišini uličice. Zrakom se širi jesenjastuden i zagrljaj je zbog nje još slađi. Na čitavom svijetu nema čovjekasretnijeg od mene.Ljubim je u obraz i od toga rumeni, a na vratu osjećam da joj dahpostaje sve topliji. Otvara oči. Lica nam razdvaja tek nekolikocentimetara, a oči joj ne izgledaju umorne ni otečene, pa shvaćam danije spavala, nego se u mojem zagrljaju tek odmarala. Ne mogu sesuzdržati. Ljubim je u usta i ona ljubi mene. Prstima mi miluje lice,vrat i kosu. Usnice su joj meke, tople i prepune nježnosti, kao stvoreneza spajanje s mojima. Uz dubok se uzdah privija uz mene, a prsti namse međusobno isprepliću. Trenutak je takav da bih najradije zaustaviovrijeme.No onda me odjednom prestaje ljubiti, odmiče se, ustaje i trči kući.Plače i ponavlja:»Ne, ne, to ne valja, ne valja to!«.Sljedeće večeri ne dolazi na krov. Cijelu noć šećem gore-dolje po terasii navirujem se u njezino dvorište, no nema joj ni traga. Penjem se i donjezina balkona i virim u zamračenu sobu.Hladno je, ali ne marim. Čekat ću sve dok ne iziđe, a kada iziđe,ispričat ću se zbog toga nesretnog poljupca, iako nikada u životu nisamdoživio ništa ljepše. Obećat ću joj da više nikada neću tako iskoristitinaše prijateljstvo, osim ako ona tako ne bude željela. Ispričat ću se izakleti se da je više nikada neću poljubiti, čak ni nakon što sevjenčamo. Reći ću joj da znam da sam pretjerao i da takvo što nisamsmio učiniti tako brzo nakon Doktorove smrti.Ahmed se penje na krov, pa mu pričam što se dogodilo. Iz nekograzloga u njegovoj prisutnosti mahnitam stoput većom žestinom negodok sam na krovu zdvajao sam.»Nadam se da je nisam zauvijek izgubio«, kažem.Ahmed se smije i odmahuje glavom.»Zašto mi se smiješ kad mi je teško? I još tvrdiš da si mi prijatelj!«»Najbolji prijatelj, šupčino«, ispravlja me.»Jebi se«, odvraćam, dureći se.

146

»Slušaj me«, još uvijek mi kroz smijeh govori Ahmed. »Znaš što mi jedanas rekla Fahima?«Ne odgovaram mu.»Rekla mi je da je sada sigurna da je Zari zaljubljena u tebe.«»Što?« graknem. »Kako to misliš? Je li joj to Zari rekla, ili samonagađa?«»Fahima je žena. Žene ne nagađaju, one znaju.«»Kako znaju?«»Nemoj to mene pitati. Mnogo je stvari koje o ženama znamo, ali nemožemo objasniti i ovo je jedna od tih stvari.«Malo sam mirniji.»Ali zašto onda ne izlazi na krov?«»Nešto je muči. Možda Doktor, možda misli da je prerano, a možda ida je prestara za tebe. A možda jednostavno ne zna što bi s tvojimsočnim dupetom.«»Daj, ne seri«, kažem mu, ali već se smijem. »Misliš da se zbiljazaljubila u mene?«»Kako i ne bi? Imaš ono nešto. Zar si zaboravio, veliki ljubavniče?«Bacam mu se u naručje i grlim ga jače nego ikada dotada.Sljedeće me večeri na onom dijelu krova gdje smo Zari i ja običavalisjediti, dočekuje kuverta. U njoj je poruka ispisana Zarinim rukopisom:»Moj najdraži i najbliži, obožavam te, ali ne smiješ se osjećajno vezati uz mene.Ne želim te povrijediti. Ljubim te svim srcem, Zari«.Kao da me netko iz sve snage pogodio u srce. Udarac je mnogo bolnijiod svih zamaha Kermanijeva ravnala, a usred srca otvara mi se mračanbezdan i svijet oko mene postaje beznadno pust. Plače mi se, alisusprežem suze, baš kao i kad sam slomio potkoljenicu. Osim što mi sesada lomi srce. Podižem pogled do vrata koja s krova vode u njezinukuću. Znam da sjedi uz prozor, sama u mraku, i znam da me gleda, baškao što je Ahmed znao da je Fahima s druge strane zida one večerikada su joj namještali prosca.Studen je sve oštrija, baš kao i u mojem životu, a ulicom fijuče hladanvjetar kao da me želi upozoriti na još puno promrzlih dana i još punojada koji su preda mnom. Koža na licu mi se zateže, a prsti na rakamaotupljuju, iako ih zbog hladnoće stišćem u džepovima. Skačem prekozida na Zarin krov i prilazim velikim staklenim vratima kroz koja seulazi u kuću. Stakla su prekrivena injem, pa kroz njih ne vidim, aliznam da stoji s druge strane. Prstima stružem mraz s prozora pišućiporuku naopako, kako bi je ona iznutra mogla pročitati. Pišem:»Volim te!« i kroz otopljenu površinu slova spazim njezino lice.

147

Uplakano je. Prislanja dlan uz staklo, a ja svoj prislanjam s vanjskestrane. I onda mi nestaje iz vidokruga.Vraćam se do zidića između naših dviju kuća. Znam da me gleda ispreman sam se smrznuti ako je potrebno, ali ne želim otići sve dokona ne iziđe na krov. Dolazi Ahmed s dekom i omata mi je okoramena.»Hladno je. Uđi na nekoliko minuta i zagrij se! Ja ću ostati i čekati jeda iziđe«, kaže.»Ne.«»Dobro. Onda neka bude po tvojem!« Sjeda pokraj mene.»Idi kući. Prehladit ćeš se«, kažem mu.Pravi se da me ne čuje.»Hoćeš cigaretu?«»Neću«, režim.»Sjećaš li se one večeri kada sam mislio da sam izgubio Fahimu?« pita.Kimam glavom.»Mislio sam da sam je zauvijek izgubio i da je sa mnom gotovo. Tebisada u očima vidim isti očaj i moram priznati da mi to nikako nijejasno. Pred tobom i Zari čitav je život. Samo se moraš malo strpjeti.Zari zna da je voliš, ali moraš joj dati malo vremena. Na kraju ćedonijeti pravu odluku, vidjet ćeš. Žene je uvijek donesu.«»Ali ja ne želim više čekati«, kažem poput tvrdoglava, razmaženadjeteta. Toliko o tome da sam sada odrastao muškarac!»Gledaj, ona se sada mora malo maknuti od tebe. Nije joj baš lakoprihvatiti činjenicu da se zaljubila. Ne može ti se baciti u naručje ipraviti se kao da Doktora nikada nije bilo, a prošlo je manje odčetrdeset dana otkako je pogubljen. Zato se malo priberi, stisni zube iponašaj se kako treba! Daj joj malo vremena!«»Sutra je četrdeseti dan od Doktorove smrti«, kažem kroz suze.»Trebali smo biti zajedno. Mrzim šaha i ne želim ga gledati, ali neželim ni da ona sama ide na paradu.«Ahmed se ponaša kao da ništa nisam rekao.»Strpi se«, kaže oštro. »Samo se malo strpi, molim te!«»Ne deri se na mene«, kažem mu gorko.»A zašto ne?« drekne i upre mi kažiprst u lice. »Ti bi, dragi mojprijatelju, trebao u sebi nositi ono nešto. A pitam ja tebe, ponaša li seovako čovjek koji to ima? Nisi baš dobar uzor nama, ostalima!«»Kvragu i to nešto«, kažem. »Već mi je dosta toga da mi svi govorekako imam ono nešto.«Oči mi se, na vlastiti užas, opet pune suzama.

148

»Već sam se doista umorio od toga. Umoran sam od pretvaranja.«Moram se zaustaviti ili ću se previše zahuktati, kao što to uvijek činimkada sam uzrujan.Ahmed pali još jednu cigaretu, ispuhuje dugi dim i kaže:»Dobro, onda ćemo se zajedno prehladiti. Ako si baš navalio da cijelunoć sjediš ovdje, i ja ću sjediti s tobom«.»Idi kući!« kažem mu i trljam oči.»Neću«, odmahuje glavom.Obojica tonemo u šutnju i tako prolazi čitava vječnost. Noć je hladna imirna, nebo je vedro, a ja nisam spavao više od trideset šest sati.Umoran sam, oči mi se sklapaju i misli spavaju. Na trenutak tonem usan i odmah mi se ukazuje lik s radioprijamnikom, njegove oči injegova zaglađena kosa. U jednom se trenutku nađem tik uz njega ipokušavam ga udariti, ali ruke su mi teške, preteške da bih ihpodignuo. Budim se sa srcem u petama.Preda mnom je Zari, a pokraj mene Ahmed.»Idi kući«, moli me Zari, »molim te, idi kući!«»Neću«, graknem.Ahmed ustaje.»Ahmede, molim te, vodi ga unutra!«»Sada se ti bavi njime«, kaže joj Ahmed i odlazi kući.»Zašto ne odeš kući?« grdi me Zari. »Smrznut ćeš se!«Zbog čvora u grlu bojim se da ću zaplakati ako samo otvorim usta. No,moram nešto reći.»Ne mogu se smrznuti jer gorim u paklu otkada si odlučila da višenećeš razgovarati sa mnom«, lomi mi se glas od suza. »Zbilja mi je žaozbog onoga prokletog poljupca!«Odmahuje glavom kao da ne može vjerovati da joj se ispričavam.»Nikada te više neću poljubiti«, kažem. »Čak ni kada se vjenčamo idobijemo djecu.«Smiješi se i u očima joj se cakle suze.»Bit ću ti prijatelj i drug. S tobom ću oplakivati Doktora koliko goddugo želiš.«Nježno pruža ruku i dodiruje mi lice.»Ako ima života nakon smrti, ja ga upravo živim. Ako postoji pakao,ja gorim u njemu. Volim te, Zari, i oduvijek sam te volio, čak i prijenego što je Doktor ovoga ljeta otišao na put. Već jako dugo živim stom ljubavlju i grižnjom savjesti zbog nje. Ne mogu više tako!«Zari mi još jednom dodiruje lice i predivnim mi, dugim prstima brišesuze s obraza.

149

Zatim me privija u naručje i grli tako jako da osjećam kako joj srce uprsima bubnja.»Ovo je tisuću puta bolnije nego prijelom potkoljenice«, šapćem.»Dođi!«Pratim je do njezine sobe u kojoj je krevet, radni stol, metalni stolac ičitava gomila knjiga. Na zidu su dvije uokvirene slike, jedna njezinihroditelja, a druga na kojoj Ahmed, Fahima, Zari i ja sjedimo uz njezinhouz.»Ta slika kao da je snimljena prije tisuću godina«, šapćem.»Pa i jest«, odvraća.Sjedam na stolac, umotan u Ahmedovu deku, a ona je polako rastvara,sjeda mi u krilo i ponovno nas zamata. Kažem joj da je volim, da nemogu živjeti bez nje i da ću učiniti sve da bih je usrećio. Ljubi me policu, po očima i, na kraju, u usta. Osjećam slankast okus suza koje seslijevaju iz mojih i njezinih očiju.Čitavu noć provodimo zagrljeni. Govorim joj da ćemo jednoga danabiti muž i žena, da ćemo imati svoju kuću i djecu. Smije se, ali ništa neodgovara. Svaki put kad spomenem budućnost, oči joj se gube udaljini. Ahmed je u pravu. Očito joj treba vremena i spreman samčekati koliko god je potrebno da taj izgubljen pogled iz njezinih očijunestane. Kažem joj da se, kada jednom, u dalekoj, dalekoj, vrlo dalekojbudućnosti, budemo imali djecu, nadam da će ta djeca imati plave očikao i njihova majka jer plava je boja beskraja, čistoće i dubine. Grli mejoš čvršće i kaže da je lijepo što se sjećam tih riječi.»Sjećam se svake riječi koju si ikada izgovorila«, šapćem joj.Razgovaramo do zore. Zapravo, uglavnom ja govorim. Kažem joj da seFahima već dugo moli da postanemo par, pa da sve četvero do krajaživota budemo prijatelji. Zari kima glavom, ali ne kaže ništa, pa zbogtoga još više govorim. Kažem joj da sam bio na krovu one večeri kadaje s Maskiranim anđelom razgovarala o meni.»Kako znaš da smo razgovarale o tebi?« pita me.»Zar niste?«»Jesmo.«»I mislio sam«, smiješim se.»Tako mi nedostaje«, kaže Zari. »Znaš, nisam je vidjela ni s njomrazgovarala još od te večeri.«»Kako to?«»Roditelji su joj bolesni, pa ih njeguje i nema vremena ni za štodrugo.«»Mislim da bi joj bilo drago kada bi joj rekla za nas dvoje.«

150

Ništa ne kaže. U oči joj se vraća izgubljen pogled.»Nakon što ste te večeri otišle s krova, čitavu sam noć gledaozvijezde«, kažem brzo, nadajući se da ću barem na nekoliko sekundaodagnati taj pogled. »Noć je bila mračna, ali tvoja je zvijezda sjala kaodan.«»A je li tvoja zvijezda blizu moje?« pita me.»Nisam našao svoju zvijezdu te večeri«, kažem. »Nikada je nenalazim.«»Ne znam zašto je ne vidiš. Najveća je i najsjajnija na nebu. Zovem jePašinom zvijezdom. Sve se druge zvijezde okreću oko nje.«Najradije bih je poljubio u obraz, ali još se uvijek bojim. Polaže miglavu na rame i ljubi me u vrat, pa je čvršće privijam uza se i milujemjoj leđa i vrat.Nakon nekoliko me minuta odjednom pita:»Kada odlaziš u Ameriku?«.»Ne idem bez tebe.«»Ne ravnaj se po meni u tim planovima. Moraš otići. Želim da odeš imakneš se iz ovoga pakla. Zauvijek ostani u Americi i snimaj filmove.Svima ispričaj našu priču, priču o Doktoru. Svijet mora saznati što sedogodilo.«Zaustim da joj odgovorim, ali ona mi na usnice stavlja prst.»Zakuni se da ćeš otići u Ameriku, što god se u budućnosti dogodilo!«»Što god se u budućnosti dogodilo? Što ti to znači? Već nam sedogodilo više nego što se drugim ljudima događa u cijelom životu.Zajedno ćemo u Ameriku. I odsada sve planiram samo s tobom.«»Nemoj tako«, preklinje, a u očima joj je izgubljen pogled.»Ideš sa mnom i to je to. I ne brini se zbog novca. Ja ću raditi i bit ćega dovoljno za oboje. Bila si izvrsna učenica, pa ćeš se dobro snaći i nafaksu. Osobno smatram da bi bila odlična psihijatrica ili antropolog,iako bi meni najviše koristilo da postaneš kardiokirurg i izliječiš misrce.«Naglo se odmiče i gleda me lica zgrčena od zabrinutosti.»Što ti je sa srcem?« pita me.Smiješim se.»Slomila si mi ga!« I ona se smiješi, a izgubljen joj pogled nestaje izočiju. Barem zasada.

MIN@

151

21.Svijeća koja gori za Doktora

Šahov je rođendan i četrdeseti dan od Doktorova pogubljenja.Fahima, Zari, Ahmed i ja sastajemo se nekoliko ulica dalje od naše izajedno odlazimo na autobusnu stanicu. Zari je odjenula čador kojismo zajedno kupili onoga dana u Lalezaru i ja joj kažem kako senadam da ispod ima topliju odjeću jer je vrijeme neobično hladno za todoba godine. Odgovara mi da ima.U autobusu sjedamo jedno do drugoga, a Ahmed i Fahima sjedajunekoliko redova iza nas.»Kako to da si odjenula čador?« pitam je.Nekoliko trenutaka šuti, a onda mi dobacuje pogled, smiješi se i kaže:»Jer želim izgledati poput anđela!«.»Uvijek izgledaš poput anđela«, odvraćam kao iz topa. »U čadoru ilibez njega.« Primam je za ruku.Na ulicama nema onoliko ljudi koliko sam očekivao, pa autobus čakpreskače nekoliko stanica jer nitko niti izlazi, niti ulazi. No, kako sepribližavamo stadionu Amdžadije, promet postaje sve gušći, a oko nasse skupljaju policijski automobili, vojni terenci, prometni policajci isve veća gomila ljudi.Izlazimo na ulici do koje je toga dana dopušten autobusni promet, a stočke s koje nastavljamo pješice jasno se vidi crni oblak nad planinom.Hladan vjetar nagovješćuje oluju, kao da i priroda oplakuje četrdesetidan od Doktorove smrti i šahov rođendan.Ulice se pune ljudima koji u tišini i strpljivo čekaju prolazak svojegavođe. Uglavnom je riječ o državnim službenicima, učenicima,studentima i vlasnicima obližnjih trgovina kojima je službeno naređenoda toga dana iziđu u špalir. Novinske agencije već danima izvješćujukako se uz slavljeničku paradu očekuje više od petsto tisuća ljudi, no toje očito laž, izmišljotina, a možda i pusta želja. Mediji će zacijelo inakon parade na sav glas govoriti o silnom oduševljenju međupromatračima koji su s uzbuđenjem i nestrpljivo dočekali svojegakralja. Oko sebe, međutim, vidim tek ljude koji bi radije išli kući, ljudekoje boravak na ulici baš ne oduševljava te tu i tamo koju maluskupinu učenika sa zastavicama i učitelje koji im govore kada i kakotim zastavicama mahati. S vremena na vrijeme očito im nalažu i darazdragano kliču i izvikuju parole, ali i to prestaje čim se televizijskekamere udalje. Policija i vojska okružuju nas sa svih strana.Gomila žamori, ali ne s osobitim oduševljenjem, a trgovcima je, iako

152

dućani toga dana ne rade, naređeno da, baš kao i svake godine na šahovrođendan, izloge urese raznobojnim lampicama. Na početku svakogagradskog bloka postavljeni su golemi cvjetni lukovi, a na svakihnekoliko koraka stoji po jedan natpis kojim se šahu čestita rođendan iproriče vječan život. U jednom dijelu ulice stisnula se skupinamuškaraca i žena koji su, očito, pripadnici istoga ureda državne uprave.Očito je i da im je naređeno da se drže zajedno, a svako malojednoglasno kliču:»Živio kralj! Živio kralj! Živio kralj!«. Njihovi mi povici zvuče krajnjeisprazno, a čini se da moje mišljenje dijele i neki ljudi iz gomile jer iznekoliko pravaca čujem nervozan hihot.Guramo se kroz gomilu do mjesta na jednome uglu s kojega se pružapogled na cestu i s kojega ćemo dobro vidjeti paradu. Čini mi se da jeZari strahovito problijedjela, pa je pitam je li dobro, a ona mi odgovarada je sve u redu. Perzijanac sam, nikada ne vjerujem kada mi netkokaže da je sve u redu jer potječem iz naroda koji se ponajprije oslanjana intuiciju. Nevolju smo u stanju namirisati, osjetiti i okusiti sudaljenosti od više stotina kilometara, a zabrinutost nam je poputuvjetovanog refleksa koji smo stekli kroz povijest prepunu zvjerstava inemilosrdnih vladara. Zato ne vjerujem Zari, ali pretpostavljam da jeuznemirena zbog skoroga suočavanja sa šahom, čovjekom koji jeodgovoran za smrt njezina zaručnika.U čekanju nam protječe čitava vječnost. Hladno je i teško mi je stajatina mjestu.Čujem kako se jedan čovjek ispod glasa žali ženi:»Kad će već jednom taj kurvin sin, pa da se svi lijepo odemo kućiugrijati?«.Pogledavam Zari i u tom trenutku shvatim da pod čadorom nešto drži urukama.»Što ti je to?« pitam upirući prstom.»Torbica«, kaže.Ahmed se okreće i pita:»Što je bilo?«.»Ništa. Sve je u redu.«Gleda me s istom nevjericom kao i ja maloprije Zari.»Što je bilo?« pita Fahima.Ahmed odmahuje glavom.»Zašto smo uopće došli ovamo?« pitam Ahmeda.»Da budemo sa svojim anđelima«, odgovara mi kroz smijeh.»Mogli smo se baš družiti i negdje drugdje.«

153

Ahmed se slaže, ali sada je kasno. Nema nam druge nego čekati igledati šaha kako maše gomili.S drugoga kraja ulice do nas odjednom dopire razdragana graja.Stotinjak metara dalje od nas pojavljuje se skupina motociklista uodorama.»Evo ih, dolaze«, kažem Zari. Nevjerojatno je blijeda.»Dobro, pa što ti je?« pitam još jedanput.»Ništa, ljubavi. Sve je u redu.« Rekla mi je ljubavi. Ne mogu odvojitipogled od njezina blijeda, izmučena lica.Motorizirana nam se povorka sve više približava. Zari me grabi zaruku.»Volim te«, viče nadglasavajući buku. Riječima me očito želi umiriti,ali znam da se nešto priprema. Srce mi lupa sve brže i osvrćem se okosebe, ali ne primjećujem ništa neuobičajeno. Od početka povorke domjesta na kojemu stojimo sada je još samo nekoliko metara.U tom trenutku namirišem benzin. Brzo svraćam pogled prema Zari.Zbacila je čador i u ruci drži mali spremnik s benzinom. Izlijeva ga posebi.»Što to radiš?« vičem.»Palim svijeću za Doktora. Danas je četrdeseti dan otkada jepogubljen«, plače. »Volim te!«Vrijeme se u tom trenutku usporava i zarobljava nas u užasu trenutka.Zari trči na cestu, pali šibicu i pretvara se u buktinju. Jurim za njom.»Ne, ne, ne!« vrištim, a motorizirana se povorka zaustavlja.Tjelohranitelji izvlače oružje, a Zari trči prema šahovu automobilu, nonjezinu plamteću figuru ubrzo opkoljavaju policijski motocikli. Stajena mjestu.»Zari! Zari!« urlam. »Zašto? Zašto?«Muškarci iz gomile viču, a žene zapomažu:»Ja Ali! Ja Ali!Ja Ali!«, vapaj koji se često čuje pri takvim grozotama.Fahima, čujem, očajnički jeca, a ja se pokušavam probiti krozmotociklističku blokadu do Zari koja vrišti i tetura u krug.Do ušiju mi dopire i Ahmedovo»Ja Ali, Ja Ali!«, a Zari se okreće prema šahovu vozilu, no jedan jetjelohranitelj snažno udara u trbuh, zbog čega trenutačno pada na cestu.Pokušava se pridignuti, ali ne može od boli, pa samo poseže u džep i iznjega vadi crvenu ružu. Baca je prema šahovu automobilu. Zbogprizora sam njezina tijela u plamenu potpuno pomahnitao. Bacam se nanju i pokušavam ugasiti vatru rukama i nogama, s gorčinom uviđajući

154

da ujedi plamena ne bole ni približno tako grozno kao ono što mirazdire srce. Zari se ljulja lijevo-desno, vrišti i stenje.Dozivam je:»Zari, ljubavi, volim te. Što si to učinila? Zašto? Zašto?«.Ahmed skida kaput i baca ga preko Zarina tijela, a s pločnika nampriskače i jedan muškarac i lice joj pokriva svojom jaknom. Jedanvojnik podiže pušku prema meni, ali Ahmed ustaje i staje pred njega.Vojnik ga kundakom udara u glavu i Ahmed pada na tlo. Motoriziranaparada prolazi pokraj nas, a iz daljine dopire sirena hitne pomoći.»Volim te«, šapće Zari i gubi svijest.Potpuno sam izvan sebe.»Prokleti kurvin sine!« skačem na noge i udaram vojnika koji je srušioAhmeda. Vojnik pada poput hrpe starih opeka, ali odnekuda se većpojavljuje drugi. Lupam ga šakom i rušim na koljena. Urlam od šoka iočaja, a onda osjetim snažan udarac u potiljak. To je posljednje čega sesjećam.

22.Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran

Popunjavanje prazninaPada noć i pod njezinom mi težinom ponor u srcu postaje bezdan.Osjećam se kao da mi je milijun godina. Pred prozorom moje sobenalazi se stablo čije gole grane kuckaju o staklo poput prstiju narukama sablasti. Znam tko sam i znam da sam ranjen, ali sve mi, osimtoga, izmiče. Pregledavam svoje tijelo, dio po dio. Koža na rukama ilaktovima i dalje je osjetljiva, ali rebra me više ne bole. Vjerojatno samsmršavio jer su mi prsa i nadlaktice neobično tanki, a na potiljkuopipavam oveću kvrgu.Na mjestu sam na kojemu caruje tuga i jedina je sretna točkaJabukolika koja se uvijek smiješi i šali, iako u razgovoru s mojimroditeljima mijenja ton. Nemiran sam i treba mi društvo, ali znam da ćemi, ako je pozovem, bolničarka samo dati injekciju. Od nje će me nanekoliko minuta preplaviti toplina, ali onda ću opet zaspati, a kada seprobudim, ponovno će me uhvatiti strah i tuga.Odnekud začujem glasan tresak i zatim nestaje struje. Nakon trenutkaneprirodne tišine slijedi prigušen metež, a sestre pred mojom sobomvraćaju okolinu u prvotno stanje. Ne mogu sam sebi pomoći, tonem unoć, sada kad se okolina obojila u boju moje duše. Koraci se s hodnikapribližavaju, pa onda opet udaljavaju od praga moje sobe i nikako neuspijevam razabrati o čemu sestre u hodu govore.

155

No zbrka svakom sekundom postaje sve veća, koraci se vraćaju domojih vrata i, obuzet strahom od nepoznatoga, uspravljam se u krevetu.Vrata se otvaraju uz tih cvilež i kroz njih ulazi starac sa svijećom urukama.Plamičak se lizne s kisikom iz sobe, pa naglo poskoči i odjednom mi sepred očima stvori ona. Moja mala Zari, njezino lice prekrivenogrimiznim opeklinama i usta koja očajnički hvataju zrak. U meni seruši čitav jedan svijet i kao da mi nešto čupa dušu iz korijena.Vrištim na sav glas i čini mi se da nikada neću prestati. Zatvaram oči,ali ne uspijevam pobjeći neumoljivom nizu strašnih sjećanja. Bol ju jezacijelo razdirala, ali posljednjim je snagama jurnula prema povorci, aonda ju je vojnik udario, pa je kundak oborio Ahmeda, a ona mi jeposljednjim dahom rekla da me voli. Jabukolika stiže do mojegakreveta baš u trenutku kada mi posljednja slika jurne pred očima.»Je li mrtva?« pitam i Jabukolika zatvara oči. Urlam iz petnih žila,nastojeći izdahnuti i posljednji atom života, a Jabukolika me pokušavazagrliti. Osjećam se kao da mi je netko izvrnuo kožu i izvana je prekriooštrim iglicama. Priskaču mi sestre i pokušavaju me prikovati uzkrevet, ali Jabukolika ih razmiče, pa joj u naručju plačem. Užaren samod vrućih suza, a brada i čeljust bole me od jecanja.»Kako? Kako?« vičem.»Ne znam«, šapće Jabukolika.»Proklet bio, Bože«, vičem neprekidno i pokušavam rastrgati bolničkiogrtač. »Zašto?« vapim. »Zašto? Reci mi, zašto?«Jabukolika rupčićem briše lice.Vičem, jecam, ridam, ali ništa mi ne ublažava bol. Sve me boli.Ustajem s kreveta i besciljno hodam po sobi, očajnički hvatajući dah.Koža mi je pretijesna i u sobi kao da nema dovoljno zraka. Jabukolikaotvara prozor i zapuhuje me svježina, pa sjedam na pod i jecam glavezabijene u dlanove, njišući se naprijed-natrag. Odjednom shvatim dami s usnice na ogrtač kaplje krv, a Jabukolika sjeda do mene.»Ugrizao si se za usnicu, zlato«, šapuće. »Pazi malo, molim te!« Grlime i od bolničarke traži rupčić.»Gdje je Ahmed?« pitam dok joj plačem na ramenu.»U zatvoru«, odvraća tiho, pa ispuštam kratak uzdah olakšanja, a ondaponovno tonem u očaj.Još satima ne dolazim k sebi. Stižu mi roditelji, ali Jabukolika ihljubazno šalje na hodnik.Zatim zapadam u maglovito tupilo i čitavu vječnost zurim pred sebe.Više ne mogu plakati, nemam više suza i osjećam se krajnje iscrpljeno.

156

Na pamet mi pada šahova obitelj, pa se pitam jesu li toga dana zavečerom pričali o Zari. Je li šahov sin pitao oca tko je bila ta žena izašto se zapalila te potrčala prema autu? Pitam se i hoće li za dvijetisuće godine neko dvoje, poput Zari i mene, sjesti na sladoled irazgovarati o onome što je Zari učinila. Hoće li me proglasitikukavicom zato što je nisam zagrlio i izgorio s njom? Mozak mi radinezaustavljivom brzinom, redaju se misli i lica u beskrajnoj paradipatnje.Jabukolika mi u jednom trenutku ubrizgava injekciju, pa padam u san.Budim se i u sobi spazim roditelje kako tiho razgovaraju sJabukolikom. Sjetim se Zari i svijet mi se ponovno ruši na glavu. Suzemi naviru na oči, a nešto se u meni lomi, pa puca, i sve gubi boju,postaje ružno i gadno. Ne znam kako ću preživjeti dan, ne znam ni štoću sa sljedećih pet minuta. Majka mi očito čita misli jer, čim otvorimoči, ona počinje plakati.Nastojim sam sebi, čini se, strgnuti rukav, ovaj put zubima. Neosjećam bol, ali pokrivač mi se na krevetu odjednom natapa krvlju.Jabukolika mi priskače, dolaze bolničarke, nad mene se nadvijajuuplakana lica mojih roditelja, ali ne čujem ništa, samo tupo zujanje.Sanjam potok i Zari kako sjedi na obali preko puta one na kojoj sjedimja. Govori mi da me voli i da je ne bih trebao oplakivati jer je smrt,zapravo, vrlo nalik životu. Kaže mi da se Doktor ne ljuti što sam sezaljubio u njegovu djevojku i preklinje me da se ne ljutim na Boga jerje Bog dobar, pošten i velikodušan. Podsjeća me da nema života bezsmrti, istine bez laži, svjetlosti bez tame i kaže da će uvijek biti uzmene, ali neka je zaboravim i živim dugo i sretno. Ustajem ipokušavam prijeći na drugu obalu, ali koraci me izdaju i nikamo nevode.Buđenje mi je teško kao smrt. Dr. Sana, tako je prezime mojojJabukolikoj, pokušava me umiriti. Čujem sve što mi govori, ali nerazumijem ni riječi. Jabukolika te večeri ne odlazi kući, pa je mužnaziva telefonom i ona ga prebacuje na zvučnik. Muškarac meugodnim i toplim glasom pozdravlja i kaže mi da mu je žao što sambolestan te da će me uskoro doći posjetiti. Kaže mi neka se držim i negubim nadu jer sve će na kraju biti u redu. Njegova je žena izvanrednaliječnica i nitko se na cijelome svijetu ne bi tako dobro brinuo za mene.Ne odgovaram mu, pa me nakon nekog vremena pozdravlja i prekidavezu, a ja se ponovno raspadam. Bez Zari mi nema života.Kada sljedeći put otvorim oči, obuzima me divan osjećaj spokoja.Vjede su mi tako teške da jedva trepćem, a pred očima mi otac govori

157

nešto o odmoru na sjeveru Irana gdje na obroncima Alborza imamovikendicu s pogledom na Kaspijsko jezero. Gotovo sva očeva rodbinaživi na sjeveru Irana i Jabukolika mi kaže da ću joj nedostajati kadotputujemo. Čujem sve što mi govore, ali treba mi čitava vječnost dabih ih razumio.Stalno govore o budućnosti u kojoj ću ozdraviti, a ja se pitam kako seiz stanja u kojemu se nalazim itko uopće može izvući.»Vrijeme liječi sve rane«, govori moj otac Jabukolikoj i gleda mi uumorne oči. Vrijeme je ono što je svakom čovjeku najdragocjenije, alimeni više ništa ne znači. Preplavljuje me iznenadan val tjeskobe i nitine znam da sam se pomaknuo sve dok ne shvatim da mi je Jabukolikapriskočila, da me drži za ramena i da me nešto opet ubolo u ruku.U posjet mi dolazi Jabukolikin muž. Mlad je i pristao, visok i atletskegrađe, velikih crnih očiju, gustih crnih obrva i s brkom zbog kojeganalikuje mladom Marku Twainu. Dr. Sana mi ga predstavlja kao Jahju ion mi sa stolca uz krevet stišće ruku. Vrlo je simpatičan i kaže mi damu je žena mnogo pričala o meni, pa me poželio osobno upoznati. Neznam što bih mu odgovorio. Kaže da se on, Azar, i njihova kći zanekoliko mjeseci spremaju na odmor i da bih i ja trebao poći s njima.Nježno odmahujem glavom, tek tada shvaćajući da se dr. Sana zoveAzar.Tonem u san dok su još kraj mene, a sljedećega se jutra budim shrvanzbog toga što nisam sanjao Zari. Obećala je da će uvijek biti uz mene.Da nije sada ovdje, u sobi ?»Nedostaješ mi«, kažem naglas, hrapavo i sporo, gušeći se u suzama.»Zašto si me ostavila samoga u ovome bijednom životu? Zašto mi ništanisi rekla? Kada su mi bile četiri godine, slomio sam potkoljenicu na trimjesta i nijednom nisam zaplakao. Sada plačem i plakat ću sve dok mine ponestane suza.«Mrmljam da mi duguje objašnjenje jer, kad se dvoje ljudi voli, onda nerade takve gluposti. Kako bi joj se, uostalom, svidjelo da je biloobrnuto? Sigurno joj to uopće ne bi bilo po volji jer me u snupreklinjala da živim dugo i sretno. A kako da to učinim sada, kada meizvor sve sreće napustio?Glasno ridam i, ako se mene pita, neka me čuje cijeli svijet. Nadam seda me vidi i nadam se da joj je žao zbog toga što je učinila.Uspavljujem se suzama, a kada se budim, na stolcu uz moj krevet sjedistarac. Gleda me u oči i ljulja se naprijed-natrag.»Kako si ti dospio ovamo, prijatelju?« pitam ga šapatom. »I ti sinekoga izgubio?« Starac se i dalje ljulja, a škripanje stolca gotovo me

158

umiruje. »Sinoć sam prokleo Boga«, kažem mu. »I nije mi srušio krovna glavu. Noćas ću ga opet prokleti. I sljedeće noći. I noć nakon toga,pa tako redom sve dok mu moje uvrede ne dojade. Znam da mi jenikada neće vratiti, pa ću ga natjerati da mene odvede k njoj.«Povlačim se u sebe i tražim nešto za što bih se uhvatio, ali um mi većluta negdje u magli.

23.Ahmedova zvijezda

U bolnici provodim puna tri mjeseca. Tijekom tog vremena uspijevamse pomiriti sa sudbinom, ali vjera me napušta. Postajem ateist, baš kaoi Doktor, i više ni za što ne krivim Boga jer kako bi biće koje uopće nepostoji moglo biti krivo za bilo što.Katkada poslijepodne šećem bolničkim hodnicima ili dvorištem, a zbogpogleda na druge bolesnike i njihovu patnju obuzima me još većenezadovoljstvo.Saznajem da sam ravno s mjesta Zarina samoubojstva prebačen ubolnicu. Stručnjaci su za manje od tjedan dana ustanovili da mi udaracu potiljak nije nanio ozbiljne štete te da na blagim opeklinama porukama nisu potrebni ozbiljniji zahvati. Liječnik koji se brinuo za menevrlo je brzo zaključio da su moja šutnja i povremeni ispadi zapravopsihičke prirode, pa sam prebačen na odjel dr. Sane.Jabukolika je pak zaključila da sam određene događaje nesvjesnopotisnuo iz pamćenja, cenzurirajući gotovo sve što se dogodilo nakonšto sam Ahmedu rekao da volim Zari. Život mi je prije tog događajaočito bio jednostavniji, pa sam u tom trenutku zaustavio vrijeme.Zbog temeljitog istraživanja Doktorova političkog djelovanja SAVAKje znao da ni Ahmed, ni Fahima, ni Zari, ni ja nemamo nikakve veze snjegovom ideološkom skupinom, a ispitivanjem Ahmeda tu sučinjenicu samo potvrdili. Osim toga, moja i Ahmedova reakcija na licumjesta dodatno ih je uvjerila da nismo imali pojma što Zari namjeravaučiniti.Tijekom boravka u psihijatrijskoj bolnici saznajem i da su doktor Sanai njezina obitelj sljedbenici bahaizma٭ te da su joj zbog toga uposljednje četiri godine islamski fundamentalisti spalili kuću, anepoznati ljudi supruga nekoliko puta noću napali i pretukli.______________________Monoteistička religija koja potječe iz Irana i čiji pripadnici, bahaije, slijede učenja ٭Bahaullaha. Vjeruju da je Bog jedan i da sve religije potječu od istoga Boga te stoga priznajusve ranije monoteističke objave i njihove poslanike.

159

Jahja je zbog toga kupio dva dobermana koji im sada čuvaju kuću, alistrah je ostao. Dr. Sana kaže da sele u Australiju čim srede dokumenteza useljenje jer više ne može podnijeti bol i patnju, a ne želi ni da jojdijete raste u ozračju stalnoga straha i panike. Njezini su se roditelji većodselili iz Irana, a uskoro će i sva braća i sestre.Saznajem i što se zbilo sa starcem koji ponavlja mantru. Bio je bogat iugledan trgovac s bazara, a prije petnaest godina mu je umrla žena, paje u kući ostao s tri sina i snahama. Sinovi su se brinuli za posao, pa jestalno bio usamljen i željan društva. Nakon nekog vremena oženio seženom dosta mlađom od sebe, koja se vrijedno i odano brinula zanjega, a neki kažu da ga je doista i voljela. Dobro se slagala i sastarčevim snahama koje su bile otprilike njezine dobi i sve je bilodivno dok starac, prije otprilike godinu dana, nije obolio od karcinoma.Bio je to strašan udarac za cijelu obitelj.Želeći da svi nakon njegove smrti dobiju jednako, starac je promijeniooporuku i svoje bogatstvo u njoj podijelio između sinova i mladesupruge. No, njegova je najstarijeg sina taj potez silno razbjesnio.Jednoga dana, kad starca nije bilo kod kuće, najstariji je sin otišao dosobe očeve supruge i ondje je optužio da je najobičnija propalica te dase za njegova oca udala samo zato da bi se domogla bogatstva. Izbila ježestoka svađa, pa su se zbog buke u sobi ubrzo našla i druga dva brata.Najstariji je brat divljački premlatio nesretnu ženu i iako su ga braća,supruga i šogorice nastojali zaustaviti, bilo je prekasno. Nesretnica jepreminula prije nego što su policija i hitna pomoć stigli na mjestozločina. Najstariji je sin završio u zatvoru na doživotnoj robiji, a staracje onoga trenutka kada je saznao za ženinu smrt potpuno izgubiorazum. Otada je u psihijatrijskoj bolnici, a i fizički sve brže propada.»Neće još dugo«, tužno mi govori Jabukolika.U bolnici saznajem i da su Ahmeda pustili iz zatvora. Otac mi kaže danas je SAVAK sve oslobodio optužaba.»Kako to da mene nisu uhitili?« pitam ga.»Ponajprije zbog tvojega stanja, a zatim i zbog toga što su znali danemaš nikakve veze s Doktorovim aktivnostima.«»Pa zašto su onda u zatvoru zadržali Ahmeda?«»Samo zato da bi potvrdili ono što su već ionako znali. Tipično zaSAVAK.«Činjenica da je Ahmed na slobodi ispunjava me neopisivom radošću.Otkada sam shvatio da je Zari mrtva, to je prvi put da se uspijevamnasmiješiti.»Gdje je Zari pokopana?« pitam oca kada napokon skupim hrabrost.

160

»Nisu im još javili«, tužno odgovara.Te noći spavam vrlo loše. Vani kiši, a ja prvi put razmišljam o Zari ugrobu, pod kišom, i od te me pomisli prolaze trnci. Sjetim se da mi jerekla kako će uvijek biti uz mene, pa ružne misli tjeram uspomenom nanaše tople zagrljaje.Odjednom se sjetim sna u kojemu Doktor odlazi u šumu, a Ahmed iZari ga slijede.»Odveo je Zari, odveo je i Ahmeda«, grozničavo ponavljam i većsljedećeg trenutka, od žestokog napada panike, gotovo padam u bunilo,znojim se i dršćem. Je li moguće da mi i roditelji i Jabukolika lažu?Perzijanci često jedni druge štite od loših vijesti, kao kad je, primjerice,prije nekoliko godina u našem susjedstvu umro jedansedamdesetogodišnjak. Kći mu je u to doba studirala na jednomlondonskom sveučilištu i obitelj je čitavih godinu dana od nje tajilaočevu smrt, govoreći joj, kad bi nazvala, da je otac na putu, u kupnji,kod rođaka i slično.»Ne mora baš sada saznati«, opravdavali su se. »Njega više nema injezina ga tuga neće vratiti, a ona je sada usred semestra i ne bismo jetrebali uznemiravati.«Sigurno mi lažu za Ahmeda. Još se jedanput prisjećam sna. Zari,Fahima, Ahmed i ja bili smo na livadi. Doktor je prošao pokraj nas,pročitao Rumijevu pjesmu i uputio se u šumu. Zari me poljubila, azatim zajedno s Ahmedom pošla za Doktorom. Sad mi je sve jasno. IAhmed je mrtav! Počinjem plakati, vikati i na sav glas zahtijevati da mipozovu oca.Kad otac napokon stigne u bolnicu, govorim mu neka mi dovedeAhmedovu majku jer, ako je Ahmed mrtav, ona je jedina osoba koja tood mene neće moći sakriti. Koža mi je pretijesna za pregolemu bolkoju osjećam i najradije bih vrisnuo iz petnih žila i tako se oslobodio izkaveza vlastita tijela. Otac se kune mojim životom da Ahmed nijemrtav. Pod normalnim se okolnostima nikada ne bi zakleo na moj životniti mi išta slagao, ali nešto mi govori da ovo nisu normalne okolnosti.Možda je riječ o laži iz dužnosti koju, barem prema riječima mojebake, Bog uvijek oprašta.»Ako je živ, zašto mi nije došao u posjet?« pitam.»Zato što možda još uvijek nije sigurno«, odgovara mi otac.»Ali rekao si mi da smo oslobođeni svih optužaba.«»Pa i jeste.«»Zašto bi onda bilo opasno da mi dođe u posjet?«

MIN@

161

Sav usplahiren, otac ne zna što bi mi odgovorio. Ponovno zahtijevamda mi dovede Ahmedovu majku, a otac razmjenjuje znakovite pogledes dr. Sanom. Zatim ustaju i izlaze na hodnik kako bi porazgovarali.Poslije, iste te večeri, nemirno se prevrćem po krevetu, kada odjednomzačujem Ahmeda kako oponaša svoju baku:»Da je moj muž ovdje, prebio bi vas k'o volove u kupusu!«. Skačem izkreveta i jurim do vrata na kojima stoji. Dugo se grlimo, baš kao mojotac i gospodin Mehrban kada su se ponovno sreli nakon osamnaestgodina. Moj otac i dr. Sana promatraju nas suznih očiju, a zatim seokreću i izlaze iz sobe. Ahmed je mršav i izmučen, kao da ga već dugonitko nije pošteno nahranio.»Smršavio si«, kažem.»Dosta vježbam u posljednje vrijeme«, kaže s toplim smiješkom nalicu.»Vježbaš?«»Ah, znaš već kako je!« Očito ne želi razgovarati o toj temi, pa gapuštam na miru.»Rekli su ti da me ne smiješ posjećivati, je li tako?« pitam ga. »Inačebi već bio došao!«»Nitko mi to baš nije izričito rekao, ali svi su, pogotovo tvoj tata,mislili da je ovako sigurnije.«»Nismo oslobođeni baš svih optužaba, je li?« kažem, misleći naSAVAK.»Jesmo, jesmo. Ali sa SAVAK-om nikad ne znaš.«»Kako to da nitko iz SAVAK-a nije mene ispitao?«»Znaju da smo bili samo Doktorovi prijatelji. Neće nas više gnjaviti.«Odmahujem glavom i neko vrijeme samo šutimo. Jednom smo si većobećali da nećemo plakati na Doktorovu grobu, a sada se na posvedrugom mjestu jedva borimo sa suzama. Pitam ga je li Fahima dobro, aon mi odgovara da jest, pa me ljubi u obraz i kaže da je to od nje.Dodaje i da se on, Fahima i svi drugi u uličici dobro brinu za ružin grmkoji sam posadio Doktoru u čast. Obilaze ga čak i ljudi iz udaljenihčetvrti i ta je biljka, kaže, postala neka vrsta posvećenog spomenika.»Naše je susjedstvo prepuno sjajnih ljudi«, kažem.Nakon nekoliko minuta pitam Ahmeda jesu li ga ozlijedili u zatvoru ion mi kaže da ga nitko nije ni dotaknuo. Ne vjerujem mu, ali ne želimpreviše kopati po tome. Kaže mi da i on i Fahima jedva čekaju daiziđem iz bolnice, a onda se dugo gledamo u oči, znajući dobro o čemuzapravo želimo pričati o Zari. Jedva se suzdržavam da ne briznem uplač, a Ahmed me grli bez riječi.

162

»Ma, dobro sam, dobro sam«, uvjeravam ga. »Kako su njeziniroditelji?«»Maskirani anđeo brine se za njih.«Pričam mu da sam sanjao Zari i kako mi je u snu rekla da se Doktor neljuti zbog toga što sam se zaljubio u njegovu djevojku, kažem mu i dami je rekla da če uvijek biti uz mene i da sada stalno imam dojam dadoista i jest. Sigurno je, kažem mu, i sada s nama u sobi i zajedno se snama raduje što smo ponovno zajedno. Rekavši to, briznem u gorakplač.Ahmed me tješi i govori da budem jak. Kaže mi da ne zna što namdonosi budućnosti ali da je Bog mudar i uvijek nekako stvari dovodi nasvoje mjesto. Ja mu pak kažem da više ne vjerujem u Boga, a ako ga iima, morat će mi štošta objasniti kada ga dohvatim. Odmahuje glavomi smiješi se. Mislim da bi se najradije ugrizao za kožu između palca ikažiprsta, ali to ipak ne čini.U sobu ulaze moj otac i dr. Sana. Ahmed mora poći.»Ali tu je tek nekoliko minuta«, bunim se.»Strpi se, opet ćemo se družiti kad se vratiš kući«, kaže mi Ahmed.»Bit će kao nekad, može? Baš kao u dobra, stara vremena!«Na rastanku se grlimo suznih očiju, a nakon što odlazi, sjedim uzprozor i promatram nebo. Jedna blistava, predivna zvijezda namigujemi s udaljenosti od više milijuna kilometara.To je sigurno Ahmed. Živjet će kao kralj, sigurno hoće.Naviru mi uspomene na Zari kako pokazuje najveću zvijezdu na nebu itvrdi da je to upravo moja zvijezda, pa se gušim u suzama.Tjedan dana nakon toga dr. Sana mi kaže da joj je odobreno useljenje uAustraliju i da odlaze čim prodaju kuću. Kaže mi i da me za nekolikodana otpuštaju iz bolnice. Obećaje mi da će mi pisati čim se smjesti uSydneyju, čak mi i poslati avionsku kartu da je posjetim u njezinusigurnom, novom domu.

24.Boja vremešnosti

Dok se onoga dana, kad me otpuštaju iz bolnice, vozimo kući, sasvakim me prijeđenim metrom hvata sve veća uznemirenost. Uopće nemogu zamisliti povratak kući i ne znam što me očekuje. Nadziru li namkuću? Je li susjedima rečeno da me se klone, pa je tata zbog togaodlučio da se iz bolnice vratimo tako kasno i izbjegnemo bilo kakavsusret na ulici? Dok skrećemo uz ploču na kojoj piše Deset metara

163

Sahnaza, prisjećam se dana kada je Ahmed, radi mjerenja širine ulice,na noge podignuo čitavo susjedstvo. Smiješim se i tata to primjećuje.»Čemu se smiješ?« pita.»Ničemu«, kažem i molim ga da uspori da bih što bolje promotrioulicu. Hvata me nostalgija za prošlošću i vremenom nevinosti, kadasam zlikovce sretao samo u pričama maštovitih pripovjedača, kada mije najveći negativac bio Iradž sa svojim pohotnim buljenjem uAhmedovu sestru i kada sam smrt doživljavao tek kao apstraktno stanje»nepostojanja« koje zahvaća samo stare i nemoćne.Četvrt mi sada izgleda drukčije, kao da ju je netko za mojega izbivanjapremazao bojom vremešnosti. Ulica je mračnija i uža nego što jepamtim, drveće je golo i beživotno. Veljača je i hladno je, kao i uvijeku Teheranu u to doba godine. Dvorišni su zidovi zatrpani nanosimasnijega koje je zameo hladan vjetar sa sjevera, a prozori na kućamakoje gledaju na sjever prepuni su inja. Prisjećam se majčinih priča otome kako su kuće okrenute prema sjeveru zbog premalo sunca pravarasadišta bacila i usnice mi se još jedanput razvlače u osmijeh, no nezadugo jer pred očima mi izranja Zarina kuća. Zagrobno mračna i beztrunke života razdire mi srce neizdrživom boli. Pomisao na susjedstvobez Zari sasvim mi je nepodnošljiva. Dolazimo i do ružina grma. Visokje, ali grane su mu gole, kao što to zimi obično jest.Stižemo pred kuću i otac se zaustavlja uz glasno škripanje kočnica.Otvaraju se dvorišna vrata i kroz njih na ulicu trči moja majka. Onogatrenutka kada izlazim iz auta baca mi se oko vrata. Grli me, ljubi, plačei kaže da me nikada više neće pustiti od sebe. Grlo mi se steže, alisusprežem suze. Zastajem na dvorišnim vratima i gledam prema krovu.»Gdje je Ahmed?« pitam.Vidim da majka i otac razmjenjuju jedan brz, ali znakovit pogled i tome ispuni zebnjom. Uzrujanim se pokretom hvatam za rukave.Što se pak sada dogodilo? Što je s Ahmedom? Nešto mu se jamačnodogodilo jer nema šanse da me inače ne bi dočekao.Ulazim u dvorište i istoga me trenutka u prsa, glavu i ostale dijelovetijela pogađa mnoštvo ledenih gruda.»Drž' ga, drž' ga!« viču dva momačka glasa i na to moja majka palisvjetlo u dvorištu, pa spazim kako prema meni jure Ahmed i Iradž.Obaraju me na snijegom prekriveno tlo.Majka se smije i viče:»Pazite, dečki, pazite! Još je slab, nemojte da nešto slomi!«.»Ma, pusti ih«, kaže tata. »Neka se zabavljaju!«

164

Ahmed i Iradž uopće ih, naravno, ne čuju. Okreću me i tobože tuku,trpaju mi snijeg pod kaput i na lice, a ja sam presretan. Grlim ih, ljubimi uopće se ne branim.U susjednim se kućama pale svjetla i ulica odjednom oživljava.»Dobro došao kući!« dovikuje mi preko zida Ahmedov tata, a upozadini čujem molitvu Ahmedove majke.S druge mi strane jedan susjed dobacuje:»Baš si nam nedostajao«, pa se okrećem i vidim da su balkoni i prozoriprepuni ljudi, da mi svi mašu, pozdravljaju me i žele mi dobrodošlicu.»Dobro se naspavaj noćas«, kaže jedan.»Hvala Bogu što si nam se vratio!«»Sutra točno u devet da si se nacrtao na ulici jer igramo nogomet«,dovikuje mi jedan dječak.Svima im odmahujem, odzdravljam i kimam glavom, a onda ulazim ukuću. Ahmed i Iradž toliko su ozareni da bih ih najradije još jednomsnažno izgrlio. Sjedamo s ocem za stol, a majka iz kuhinje donosi čaj ikolače. Osvrćem se i ogledavam, ne vjerujući da sam doista opet kodkuće. Naš crno-bijeli televizor i dalje stoji točno nasuprot ulazu udnevni boravak, tri prastare plave fotelje poput stražara okružujumalenu sofu, a pod je i dalje prekriven starim kermanskim sagom٭.Svijetloplave tapete koje su moji stričevi zalijepili prije nekih petgodina već su pomalo izblijedjele i trebalo bi ih zamijeniti, a ja se svimsilama trudim odagnati pomisao da je plava najdraža Zarina boja.Stojeći sat s utezima, koji od pamtivijeka ne radi, u kutu je kraj golemesmeđe uljne peći, a iza staklenih se vrata prema dvorištu protežeprostrana terasa. Svjetla u dvorištu još uvijek su upaljena, pa dobrovidim houz i stablo masline koje je moj otac tamo posadio kad smo sedoselili.Majka nam donosi čaj i kaže neka ga pijemo dok je još vruć, ali ne iprevruć jer od prevrućega čaja možeš dobiti rak jetara. Ahmed potajnonjuši šalicu ne bi li u njoj namirisao tragove praha od oskoruše. Tiho sesmijuljim.Iradž mi govori da je profesor Jazdi otišao u mirovinu i da je sada naravnateljevo mjesto zasjeo vjeroučitelj Gordži. Situacija se u školi zbogtoga jako promijenila jer Gordži je, čini se, vrlo strog kada je riječ odisciplini, iako to nitko nije ni slutio dok je bio običan vjeroučitelj.Svakoga jutra postrojava učenike, pa im na sav glas popuje prekomegafona i točno mogu zamisliti njegovo samodopadno kukurikanje.______________________Kerman je grad i pokrajina u jugoistočnom Iranu iz kojih potječu neki od najpoznatijih i٭najcjenjenijih perzijskih sagova.

165

Govore mi o novom nastavniku algebre, profesoru Sejdaiju, studentučetvrte godine fizike na teheranskom sveučilištu koji tvrdi da se sve nasvijetu može objasniti pomoću matematičkih formula i da su svezakonitosti svemira ugrađene u konstrukcije egipatskih piramida.Gordžiju su takve svetogrdne teorije navodno iznimno mrske.»Svi znaju da je Sejdaiju zbog toga u školi odzvonilo«, kaže Ahmed.»Ali tip se ne predaje tako lako.«»Prije nekoliko su se tjedana pokušali pomiriti uz bocu votke«, kažeIradž.Gordži nam je svojedobno održao vrlo strogo predavanje o tome da jepijenje alkohola težak grijeh i da će svi oni koji ga piju na sudnji dangorjeti u paklu.»Kako si saznao za to?« pitam i smijem se Gordžijevoj beskrajnojdvoličnosti.»Sejdaji je rekao Ahmedu«, smije se Iradž. »A onda je Ahmed drugogadana u školi pred velikim brojem učenika počeo hvaliti Gordžija zbogtoga što se odlučio izmiriti s Sejdaijem uz nekoliko krepkih zdravica.«Pucam od smijeha, a Iradž dodaje: »Rekao je još i da smo svi iz togaizvukli hvalevrijednu pouku, da nema tog nesporazuma koji seeksanjem votke ne može riješiti!«.»Gordži je izjurio iz razreda kao da ga je netko ispalio iz revolvera«,ceri se Ahmed, a Iradž mu upada u riječ:»Navodno je odjurio Sejdaiju i nazvao ga kretenskim tračerom, a ovajmu je odvratio da je najobičniji licemjer i šarlatan.«.Zbog priče o još jednom školskom skandalu u Ahmedovoj režiji glasnose smijem i to mi je prvi put u tri mjeseca da se smijem od srca. Mamanam donosi još čaja i kolača.»Moram priznati da mi škola uopće ne nedostaje, pogotovo sada kadačujem da je Gordži postao ravnatelj«, kažem tiho.»Hoćeš li se vratiti?« pita me Iradž.»Ne može se vratiti«, ubacuje se moj otac. »Izostao je s nastave više odtri mjeseca. Sljedeće će godine morati ponovno u četvrti razred.«Odjednom shvaćam da neću maturirati s Ahmedom i Iradžem. Pomisaona još godinu dana u gimnaziji bez prijatelja ispunjava me tugom.Ahmed upire prstom u Iradža i kaže:»Daj, molim te, pogledaj ovoga koliki je. Ne mogu vjerovati da jošuvijek raste!«.Istina, Iradž je barem pet centimetara viši nego posljednji put kada samga vidio, a nad gornjom mu je usnicom izrastao gust grm paperjastihdlaka.

166

»Kakvi su ti to brkovi?« pitam. »Zašto ih ne obriješ?«»Tata mi ne da. Kaže da sam premlad za brijanje«, kaže s nelagodom uglasu. »Tvrdi da ću si uništiti kožu.«»Pa, naravno«, šali se Ahmed. »Stručni medicinski časopisi prepuni sučlanaka o kožnim bolestima od kojih odrasli obolijevaju zato što su seprerano počeli brijati.« Svi se smijemo, čak i Iradž.Mama mi priča što se sve događalo u susjedstvu dok me nije bilo. Svesama vjenčanja, kaže, pa će nam, vjerojatno, uskoro posvuda podnogama puzati djeca. Nema u tome ničega lošeg, pravda se, ali tek senaviknula na mir i tišinu.Dodaje i da su se susjedi raspitivali za mene i da me svi redompozdravljaju, a otac kaže da će nam u sljedećih nekoliko tjedana uposjet doći stričevi i tete jer me i oni žele vidjeti. U tom nizu spominjei Kasravijeve, ali nijednom riječju ništa o Mehrbanima. Zar je gospodinMehrban još uvijek u zatvoru? Pomišljam i na ono još strašnije, pashvaćam da ipak još nisam spreman za takvu vijest. Pijuckam čaj.Do tri ujutro razgovaramo o svemu i svačemu, osim o Zari i Doktoru.Često usred razgovora gubim koncentraciju i misli mi vrludaju svuda.Zapravo, baš ništa ne dopire do mene. Kao da se kist, umočen u bojuvremešnosti, okrznuo o moju dušu, pa ne mogu naučiti ni saznati višeništa novo, ničemu se radovati, ništa očekivati. Čemu bi me životuopće mogao naučiti kada sam, čini mi se, iskusio baš sve.Svi napokon polaze na počinak. Iradž se pozdravlja i odlazi, a Ahmed ija se penjemo na posljednji kat, do moje sobe. Napokon smo sami.Zurim kroz prozor prema krovu i niz obraze mi poteku suze. Ahmedspušta pogled.»Kako je Fahima?« pitam ga.»Nedostaješ joj. Sutra ćemo se sastati svi troje.«»Jedva čekam. Hvala Bogu da ste oboje dobro!«Istoga se trenutka sjetim da više ne vjerujem u Boga.Gledamo jedan u drugoga i obojica znamo da prije ili poslije moramorazgovarati o Zari. Ahmed je prvi koji prekida tišinu:»Želiš li razgovarati o tome ili ne?«.Kratko razmišljam, a onda kimnem glavom.»Jedva joj itko više viđa roditelje«, započinje. »Otac joj rano ujutroodlazi od kuće i ni s kim ne razgovara o njoj, a majka uopće ne izlazi izkuće. Kažu da je stalno bolesna i da je nekoliko puta već bila u bolniciotkad...« Zastaje, ali nakon nekoliko sekunda nastavlja. »Uglavnom,već dugo nisam vidio njezinu majku, ali svi kažu da izgleda kao da juje udarila munja i da se od toga dana potpuno promijenila. Kosa joj je,

167

navodno, potpuno sijeda, lice naborano, a ruke joj se, jadnici, stalnotresu. Sjećaš se, naravno, koliko je lijepa i živahna bila prije, zar ne?«Kimam glavom, a Ahmed uzdiše i pali cigaretu. I ja pripaljujem, iakomi i ovog puta na pamet pada očev prijekoran pogled koji boli više odtisuću vrućih pljusaka. No, više ga se ne bojim.»Ne smiju nositi crninu«, govori mi dalje. »Ali, zapravo ni ne morajujer je u toj kući stalno sve zamračeno. Ne znam samo kako to utječe naKejvana i kakav će zbog toga biti kada odraste, ali kada sam jednogadana, na putu do škole, pokušao porazgovarati s njim, nije mi htio rećini riječi, osim da su mu rekli da ni s kim ne priča o Zari niti o ičemudrugome što se događa kod kuće.«U misli mi nadiru uspomene na dan kada smo Kejvanu pomagaliizgraditi kućicu za pse, pa se prisjećam kako sam prtljao s alatom, kakosam izlio punu čašu soka na prsa, kako me Ahmed nagovarao daporazgovaram sa Zari i kako sam se osramotio sa Savušunom. Srce miumalo ne iskače iz prsa i čini mi se kao da se sve to zbilo prije stotinugodina.»Zarina sestrična, Maskirani anđeo, ispisala se iz škole i doselilaovamo da bi se brinula za njezine roditelje i Kejvana«, govori Ahmed.»Svi kažu da je to malo smirilo situaciju i vratilo im razum.«»Je li Fahima koji put razgovarala s njom?« pitam.»Ne«, odmahuje glavom. »Fahima kaže da bi joj odlazak u tu kuću biopretežak.«Mislim na trešnjino stablo, na crvenu prostirku, na malen houz uZarinu dvorištu i iz oka mi kapne suza. Ahmed mi prebacuje rukupreko ramena.»Jesi li dobro?« pita.»Jesam.«»Hoćeš da razgovor nastavimo drugom prilikom?«»Ne. Nastavi sada.«»Sigurno?«»Da.«»Dobro onda«, uzdiše duboko. »Maskirani se anđeo ne druži ni s kim.Kažu da se cijeloga dana brine za obitelj, a navečer odlazi u Zarinusobu i cijelu noć čita poeziju. Sigurno joj je u toj sobi strašno teško.«Na spomen Zarine sobe sjetim se posljednje noći koju smo proveli unjoj, slike nas četvero na zidu, stolca na kojemu smo sjedili, Zari umojem zagrljaju, opojnoga mirisa njezine kose. Brišem suze.»A kako to da se još ne zna gdje je pokopana?« pitam.

168

»Eto, tako«, bijesno odvraća. »Zato što nam prokleta đubrad ne želireći.«»Nikada im nisu izručili... tijelo?«»Ne, nisu. Službeno se sve to nikada nije dogodilo, a Zari nikada nijeni postojala. Da poludiš od bijesa. Jebena đubrad! Rade štogod ih jevolja i nitko im ništa ne može.«»Je li umrla u bolnici ili prije?« pitam na rubu šapata.Ahmed odmahuje glavom.»Iskreno, nisam siguran.«»A je li SAVAK bio kod njezinih roditelja?«»Mislim da nije, ali tko zna? Kao što rekoh, oni više ni s kim nemajuveze, nikoga ne primaju u goste i rijetko izlaze iz kuće. Kad netkospomene Zari, njezin otac, mrga koja je na Olimpijadi osvojila zlatnumedalju u hrvanju, plače da ti se srce slama. Strašno je kad ljudi izgubedijete. Vjerojatno nema ničega goreg!« Zastaje i gleda me.»Oprosti«, kaže. »Nisam tako mislio.«Odmahujem glavom jer isprika zbilja nije potrebna.»Je li njezinim roditeljima uopće itko išta javio o njoj?«»Mislim da nije. Dok sam bio u zatvoru, čuo sam da je još nekovrijeme bila živa, ali po zatvoru kolaju svakojake glasine, pa se na tone bih oslanjao.«Ponovno brišem suze. Netko bi mi trebao izvući nož koji me bode usrce, ili ga gurnuti dublje i skratiti mi muke.»Koliko si dugo bio u zatvoru?« pitam.»Nisam dugo«, kaže neobično neusiljeno, kao da sve zajedno uopćenije bilo strašno.»Što su ti učinili?«»Uobičajen program«, kaže i pomalo se prazno, beživotno nasmije.U očima mu vidim da ne govori istinu, pa ga bez riječi, ali upornopromatram, pogledom mu pokazujući da se ovog puta neće izvući.»Ma, držali su me samo na informativnim razgovorima«, objašnjava unelagodi, sliježući ramenima. Izgleda napeto, čudno, neobično. Nikadami dosada nije tako izgledao. »Kunem ti se, nisu mi učinili ništa štoveć nisi čuo«, nastavlja. »Malo te zviznu, malo odalame, malo se deruna tebe i to je to. Znaš već, uobičajen program o kojemu su nam već stoputa pričali.«Ne obaram pogled, pa napokon shvaća da neću odustati, spušta ramenai iznosi podrobnosti. Kaže da su mu prvi dani bili najgori jer nije znaošto je sa mnom i sa Zari i je li Fahima također u zatvoru. SAVAK-ovisu istražitelji isprva bili pristojni jer su ga htjeli navesti na to da im

169

govori o Zari. Ponašali su se prema njemu kao prema samo još jednomzbunjenom klincu, ali kada je oštro zanijekao bilo kakvu povezanost skomunistima, zabranjenom strankom Tudeh i bilo kojom drugompolitičkom skupinom, i njihov se ton promijenio. Zaprijetili su mu daće ga istući, mučiti, pa čak i ubiti.Jedne su ga noći probudili i izvukli iz ćelije te ga odveli u zamračenuprostoriju. Ondje su mu zavezali ruke na leđa, preko očiju mu stavilipovez i posjeli ga u udobnu fotelju. Zatim su ga jednostavno ostavili isljedeća se dva-tri sata nije događalo baš ništa osim povremenogdošaptavanja dvojice stražara.Kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve uzrujaniji, a što bi razdobljatišine trajala dulje, više bi se bojao onoga što slijedi. Onda mu je, bezikakvog nagovještaja, netko odjednom razmaknuo koljena i svom gasnagom opalio u međunožje. Od boli se istoga trenutka ispovraćao, aonda se neko vrijeme opet ništa nije događalo. Upravo kad se malopribrao, netko ga je počeo bičevati dugom, debelom žicom. Vriskao je iplakao na sav glas, ali što su njegovi jauci bili glasniji, to su gamučitelji jače udarali. Bili su toliko okrutni da je i zatvorenih očijuznao kako mu se po leđima, ramenima, licu i vratu stvaraju bolnemasnice, i na kraju se pod udarcima i onesvijestio.Kada su ga vratili u ćeliju, ondje ga je dočekao još jedan zatvorenik,mladić po imenu Dževad, kojega su divljački pretukli prije otprilikedva tjedna. Dževadu su bile dvadeset tri ili dvadeset četiri godine, bioje visok, jak, prilično zgodan i odmah je Ahmedu ispričao sve o sebi.Bio je član komunističke partije i student prava na teheranskomsveučilištu, a odao ga je prijatelj koji je na mukama u zatvoruizdahnuo. Uhićen je zbog pljačke banke koju je s prijateljimaorganizirao radi financiranja proturežimskih akcija, a, otkad je uzatvoru, ne dopuštaju mu nikakvu vezu s obitelji, pa više nije siguranznaju li uopće da je živ.Ahmedu je odmah pokazao i osakaćenu lijevu ruku te mu do posljednjemučne pojedinosti opisao kako su mu u samo jednoj noći s nje odsjeklisve prste. Druge su mu noći, kazao je, u anus gurali sve dulje i debljepredmete, sve dok se nije onesvijestio od boli.Zbog silne je ogorčenosti i bijesa na SAVAK govorio toliko da muAhmed nije stigao reći gotovo ništa osim svojega imena.»Svi su ti gadovi najobičniji zapadnjački slugani«, govorio je. »Ništaim ne vjeruj i ne daj da te ičim drže u šaci!«Ahmeda su svake noći premlaćivali, svaki put sve jače i bolnije.

170

»Ne pada im ni na kraj pameti istražiti zločin za koji te optužuju«,govori mi pušeći. »Zanima ih samo priznanje i učinit će štogod treba dabi ga dobili. Nekoliko su mi se puta prijetili da će mi odrezati sve prstena nogama i rukama, i to jedan po jedan, a uputili su me i na Dževada,da ga pitam koliko to boli. Dževad mi na to pitanje nije ništaodgovorio. Samo se okrenuo na drugu stranu i počeo ridati.«Dževad bi nakon svakog premlaćivanja Ahmedu vidao rane i usput mupričao o svojim vizijama budućnosti koje su se beziznimno sastojale odoružane pobune protiv šahova režima. Jedne mu je noći tako predložioda međusobno povežu svoje skupine.»U ovoj se zemlji revolucija može podignuti jedino ako svi ujedinimosnage«, objasnio je. »Vlasti su stvorile takvu klimu nepovjerenja darevolucionarne skupine djeluju samo u međusobno izoliranim ćelijamajer je njih mnogo lakše organizirati. Iako pri udruživanju skupinauvijek postoji opasnost da ćeš u priču uvesti i nekoga tko će te odati,jasno mi je da ti dolaziš iz dobro organizirane i izvrsno uvježbaneskupine jer nikada ne govoriš o svojim drugovima.«Ahmed se na to nasmijao i odmahnuo glavom, a Dževad ga je počeozapitkivati tko je, iz koje skupine potječe i je li »ova prokleta sluganskađubrad« zatvorila još koga od njegovih suboraca. Ahmed mu je počeopričati o Doktoru, Zari i meni. Ispričao mu je sve o našem druženju podtrešnjinim stablom, o Kejvanovu rođendanu i spavanju na krovu.Rekao mu je da je zaljubljen u Fahimu, da sam mu ja najbolji prijatelj ida je Zari moja prva i jedina ljubav. Kad mu je rekao što se dogodiloZari, Dževad se rasplakao te na sav glas počeo proklinjati šaha injegovu strašnu, pokvarenu obitelj.Ono što je Ahmeda najviše brinulo bilo je da će Fahimu roditeljiprisiliti da se uda za negdašnjega prosca dok je on u zatvoru. Zapravo,nitko ni ne zna je li uopće živ. Dževadu je rekao i da mu se srce slamasvaki put kad se sjeti kako sam onoga dana na paradi potrčao za Zari,lica izobličena od užasa i nevjerice.»Takve te stvari jednostavno moraju ubiti u pojam i slomiti ti srce«,zajecao je Dževad. »Tako mlad čovjek, a tako strašan prizor! Tojednostavno nije pravedno!«Ahmed mu je rekao da mu svaki put kad se sjeti sretnih dana podtrešnjinim stablom dođe da lupa glavom o zid. Bilo nam je tako divno,a sve se srušilo kada su uhitili Doktora.Svih tih dana dok je pričao s Dževadom nitko ga nije odvodio namučenje. Povremeno bi odvodili Dževada, ali brzo bi ga vraćali, bezikakvih vidljivih znakova fizičkoga mučenja. No, jedne su ga noći

MIN@

171

odveli zauvijek. Više ga nikada nije vidio i dugo je očajavao jer jemislio da su mu jedinog prijatelja u tom zatvorskom paklu,jednostavno smaknuli. Tek nekoliko dana prije nego što će ga pustiti izzatvora Ahmed je saznao da je Dževad bio SAVAK-ov agent. Zadatakmu je bio zadobiti Ahmedovo povjerenje i razotkriti njegove suborce.»Često to rade, pogotovo ljudima koji su prvi put u zatvoru«,objašnjava mi. »Kako sam mogao znati? Djelovao mi je potpunoiskreno.«Kaže mi i da ga sam boravak u zatvoru nije ubijao toliko kolikoproturječne vijesti koje je dobivao o Zari, Fahimi i meni. Najprije sumu rekli da sam ja smaknut, a Zari mrtva. Onda su mu rekli da je Zaripreživjela spaljivanje, na ispitivanju priznala da pripada harabkarima, aonda umrla tijekom mučenja. Rekli su mu i da je Fahima u zatvoru teda je upravo u tom trenutku u pokrajnjoj prostoriji siluju. Prijetili su daće je i dalje silovati, sve dok Ahmed ne prizna sve svoje zločine.»Htio sam se ubiti«, mrmlja. »I ubio bih se da sam znao kako!«Već se razdanjuje kada izlazimo na krov. Prekriven je tankim slojemleda, pa hodamo krajnje oprezno, prisjećajući se majčinih upozorenja ostotinama ljudi koji svake godine poginu pri padu s krova. Bacampogled prema Zarinoj sobi i na prsa mi se ruši cijela planina. Zastori sunavučeni, ali svjetlo već gori i vidim da se netko u sobi pomiče.»Zari«, šapnem dok mi srce zastaje.Ahmed mi stavlja ruku na rame.»Žao mi je«, kaže, »ali to je Maskirani anđeo. Vjerojatno se moli.«Zbog jutarnje se studeni kajem što se nisam bolje obukao, ali ostajemna krovu i promatram zoru. Ulica u noćnoj tišini još uvijek spava, ali tui tamo zatreperi kakvo svjetlo, začuje se plač novorođenčeta i škripanjevrata. Četvrt se pomalo budi.»Nikada prije nisam obraćao pozornost na te zvukove«, kažemAhmedu.»Ni ja.«»A kako si sada?« pitam ga.»K'o grom, sada kada sam opet s tobom i Fahimom. Ako ona đubradmisli da me može slomiti s nekoliko modrica, neka me lijepo poljube udupe!«»Gledaš li još u zvijezde?« podižem pogled prema nebu.»Naravno.«»Tvoja je još uvijek najveća, Ahmede. Živjet ćeš kao kralj, s Fahimomkao prelijepom kraljicom u dvorcu«, uzdišem, a Ahmed spušta glavu.

172

»Samo zahvaljujući našem prijateljstvu nisam potpuno izgubio razum.Brat si mi, Ahmede, brat, drug i prijatelj do kraja života!«Tapša me po leđima i smiješi se bez riječi, ali po raznježenom muizrazu na licu vidim da je duboko dirnut.Krajičkom oka spazim da Maskirani anđeo izlazi u Zarino dvorište, pana ulicu prema pekarnici. Pošla je po svježe lavaše, baš kao nekadaZari, i hoda neobično brzo, tako brzo da je to prva stvar kojuprimjećujem. Zari mi je znala govoriti da je Maskirani anđeo jedna odnajmirnijih i najodmjerenijih osoba na svijetu, pa se sada pitam zaštoodjednom juri kao da je netko goni. Gledam je i oči mi se punesuzama. Ahmed me poziva da se vratimo u sobu, ali odbijam, pa ostajeuz mene i rukom trlja potiljak.»Zbilja mi je žao«, kaže. »Život bi nam u ovoj dobi trebao biti lakši.«»Znam.«»Obećaj mi da ćeš učiniti sve što možeš da preboliš prošlost«, kaže i,dok kimam glavom, pruža mi ruku. »Hajdemo to i zapečatiti«, govori igleda me ravno u oči. Rukujemo se i to me podsjeća na noć prijeDoktorova sprovoda, kada smo jedan drugome obećali da sutradannećemo plakati. Bojim se, međutim, da ovaj put neću održati obećanje.Maskirani se anđeo s istočnog kraja ulice vraća prema Zarinu dvorištu.Burka joj mekano vijori u hodu, pa se sjetim Gordžija i njegovih teorijapo kojima se nepokrivene žene pretvaraju u predmet muške spolnežudnje. Sjetim se i Iradža koji se u Soraju zaljubio iako joj nikada nijevidio lice.»Je li Iradž i dalje...?« pitam.»Potpuno je očaran njome«, smiješi se Ahmed, pa se smiješim i ja.Maskirani anđeo ulazi u dvorište, zatvara vrata, podiže pogled, pa spazimene i Ahmeda na krovu. Naglo zastaje, kao da je odjednom naletjelana nevidljivi zid, a onda se prene i kroz dvorište jurne u kuću.»Vjerojatno ju je šokiralo što si tu«, kaže mi Ahmed. »Moraš znati dasu se silno brinuli zbog tebe.«»Otići ćemo do njih prvom prilikom.«

25.Zarobljeno u duši

Nisam spavao više od dvadeset četiri sata. Ahmed i ja spušta mo se uprizemlje i doručkujemo s mojim roditeljima. Majka nam stalno utanjur trpa hranu jer momci u našim godinama moraju dobro jesti da bise razvili u snažne muškarce. Ahmed mi savjetuje da je poslušam jer,

173

ako to ne učinim, dobit ću motorno ulje i konjsku mokraću. Smiješimse. Tata se sprema na posao, ali kaže da će se vratiti ranije nego inače isve nas izvesti van na večeru. Počastit će nas ćelo kebabom, ražnjićemod mljevene junetine s lukom i domaćim perzijskim začinskim biljemili ražnjićem od bifteka na basmati riži, pomiješanoj s maslacem,ukusnom perzijskom začinskom biljkom somak i pečenim rajčicama.»Zbilja mi se ne ide nikamo, tata«, kažem mu i on kima glavom. Kažeda razumije, ali mislim da je iznenađen mojom izravnošću.Poslije doručka Ahmed i ja izlazimo na ulicu i oko nas se skupljajususjedi koji me žele pozdraviti, a ja im zahvaljujem što su sinoć ostalibudni tako dugo da bi me dočekali. Muškarci me grle i stišću mi ruku.»Izgledaš odlično, baš odlično«, kaže jedan susjed.»Ma, izgleda fantastično«, upada drugi. »Malo mršaviji nego prije, alito je razumljivo.«»Jest, mršav je, ali mama će ga fino uhraniti dok trepneš okom«, kažeAhmedova majka dok me grli i ljubi u obraze. »Silno si minedostajao«, kaže suznih očiju. »Svakoga sam se dana molila da namse sretno vratiš. Da samo znaš kroz što ti je sve prošla majka dok tenije bilo. Izgledala je poput izgubljene duše, ali tako ti je to. Majka bezdjeteta je poput vene bez krvi.« Onda me privija i šapće mi u uho: »Dasamo vidiš Zarinu majku! Kao duh je. Sirota žena!«.Nekoliko metara dalje od nas stoji Ahmedova baka koja mi izgleda kaoda je u posljednjih nekoliko mjeseci ostarjela dvadeset godina. Ahmedmi šapće da joj je sve gore, i psihički i fizički.»I moj je muž jednom tako dugo izbivao«, govori mi baka. »Trideset iličetrdeset godina ga nije bilo. Mislila sam da ga više nikada nećuvidjeti, ali onda se vratio.« Okreće se Ahmedu i pita: »Zbilja se vratio,zar ne?«.»Da, bako, vratio se«, nježno se smiješi Ahmed i prebacuje joj rukupreko ramena. »A kako i ne bi? Nema tog muškarca koji se ne bi vratiotako dobrom komadu kao što si ti.«Baka se opet okreće prema meni i pita me:»A gdje ti je žena? Zna li i ona da si se vratio? Kad se moj muž vratio,ja to još neko vrijeme nisam znala. Nije li tako, Ahmede?« okreće seprema unuku. »Trebalo mi je dosta da saznam, je li tako?«Ahmed kima glavom.»Zbilja mi je dugo trebalo da saznam da se vratio«, govori dalje.»Zašto mi se nije odmah javio?«»Htio te iznenaditi«, podsjeća je Ahmed. »Pa ljudi i odlaze od kućezato da bi se mogli vratiti i iznenaditi svoje žene. Inače ne bi odlazili.«

174

»Pa, da!« kaže baka. »Zbilja, inače ne bi odlazili«, a zatim zastaje ipita: »I uspio me iznenaditi?«.Ahmed se okreće prema meni:»Ti se sjećaš, zar ne? Je li djed uspio iznenaditi baku?«.Grlim baku i šapćem joj u uho:»Bili ste silno iznenađeni, bako. Nikada neću zaboraviti kako ste serazveselili kada ste ga vidjeli!«.Baka se na to sva ozari.»I ti bi tako trebao iznenaditi svoju ženu. Sigurno bi joj se svidjelo«,polako kreće prema Ahmedovoj kući. »Da, da, sjećam se. Bila samjako iznenađena.«Ahmed mi namiguje i ja mu uzvraćam.Dečkima iz ulice neizmjerno je drago što me vide, iako se nekolicinamladih drži podalje. Ipak sam tek izišao iz psihijatrijske bolnice. Novećina mi prilazi, stišće mi ruku i pita me igram li i dalje nogomet teželim li malo poslije toga dana odigrati jednu utakmicu s njima. Kažemim da sam preumoran i da uopće nisam spavao.Odlazim u posjet Ahmedovima. Njegova nas majka nudi čajem ikolačima i kaže da je sanjala o danu kada će nas opet vidjeti zajedno.Sićušna je, mršava žena izduljena lica i blijede kože, a glas joj je kao uprofesionalnog pripovjedača: topao, ljubazan i prepun povjerenja.Njezine priče uvijek imaju neku pouku ili poruku, a ovog nam putagovori o danima kad je Ahmed bio u zatvoru. Kaže da su joj bilinajgori u životu.»Život se potpuno promijeni kada ti netko iščupa jedan dio srca«, kaže.»Majčinstvo je zbilja i blagoslov i prokletstvo.«Ahmed saginje glavu. Malo mu je, čini se, neugodno.Ahmedova mi majka kaže da bih trebao posjetiti Zarine roditelje.»Toliko su propatili. Najprije Doktor, a sada i ta divna djevojka. Takomlada, tako puna života. Nevjerojatno što se sve dogodilo toj nesretnojobitelji. Ako ima Boga i pravde, njezinoj će majci valjda barem nanebu biti nadoknađena sva ta patnja.« Briše suze iz očiju i nastavlja:»Da, morao bi im otići u posjet. Sada, dok si se pozdravljao sa svimana ulici, vidjela sam da te s terase na krovu gleda Maskirani anđeo.Sigurno je prenijela Zarinim roditeljima da si se vratio, pa onivjerojatno očekuju da ćeš im ovih dana doći u posjet.«»Da, morali bismo otići do njih«, kaže i Ahmed i onda dodaje:»Vidjela ga je i danas ujutro, kad se vraćala iz pekarnice. Jako seiznenadila!«.

175

»Maskiranog je anđela toj obitelji poslao sam Bog«, kaže Ahmedovamajka. »Prije nego što je došla i malo ih umirila, bili su slomljeni. Taje mlada žena pravi anđeo, a Božji su putevi zbilja čudesni, zar ne?«Kimam glavom, iako u sebi mislim da, ako postoji Bog, zbilja imačudesan način iskazivanja ljubavi prema Doktoru i Zari.»Naravno, ništa ne može ispuniti prazninu koja je ostala iza Zari«, kažeAhmedova majka. »Nitko i ništa, ali baš nitko i ništa ne mogu tinadomjestiti vlastito dijete. No Maskirani se anđeo barem brine za njih,a i Kejvan opet ima sestru. Jadan dječak! Uopće mi nije jasno kako sumu objasnili da mu sestre više nema. Ne mogu ni zamisliti košmar kojimu je zbog toga nastao u glavi, Bog mu pomogao! Samo se nadam dase neće pokušati osvećivati kada odraste. Zato, hvala Bogu naMaskiranom anđelu. Kažu da gotovo čitavo vrijeme vodi brigu o njemui da se potpuno posvetila toj obitelji. Nikamo ne izlazi, ni s kim se nedruži, samo pomaže tim jadnim ljudima da nekako pretrpe smrt svojegadjeteta. Bog je blagoslovio!«Uto se začuju bakini koraci, pa, dok nam se starica približava,Ahmedova majka tužno odmahne glavom.»Baka je svakim danom sve gore. Neki je dan pala niza stube u podrumjer je mislila da je muž, Bog da mu dušu prosti, čeka dolje. Čudo danije slomila vrat. Stalno joj se pričinja da ga vidi.«»Život je kratak, puno, puno prekratak. Uživajte u svakom dahu jernitko ne zna što dolazi nakon njega. Vrijeme koje provodimo na ovomesvijetu tek je treptaj u Božjim očima, pa valja živjeti s vjerom u Boga iNjegov sud. Sve ima svoj razlog. Moja je pokojna majka znala govoritida nema smisla Bogu postavljati pitanje zašto jer Bog ne odgovara, alitijekom života usput ti ostavlja znakove pomoću kojih ti objašnjavazašto su stvari takve kakve jesu.«Znam zašto mi Ahmedova mama sve to govori i najradije bih joj rekaoneka odmah prestane. I da ne vjerujem u toga njezina oholog Bogakojemu je ispod časti obratiti se ljudima. Ali znam da bih ispaoposljednji neotesanac da joj takvo što kažem jer nema te nevolje ilipsihičkoga stanja koje bi u Iranu opravdalo suprotstavljanje domaćinu.Još je gore ako kažeš bilo što uvredljivo o vjeri.U sobu ulazi baka, nekoliko me sekunda promatra, a onda opet pita znali moja žena da sam se vratio. Ahmed se smiješi i kaže:»Nema on ženu, bako!«.»Zbilja?« baka će s čuđenjem u zamagljenim očima. »Ja sam mislila daje oženjen djevojkom koja živi u kući do njegove. Onom kojoj je djeddavao čokoladice.«

176

»Ne, bako...«, pokušava je prekinuti Ahmed, ali baka mu upada u riječ.»Draga djevojka, baš mi je simpatična.«»Oprosti zbog ovoga«, šapće mi Ahmed. »Očito ne zna što sedogodilo.«»Nema veze, vjerojatno me zamijenila s Doktorom.«»Trebao bi se javiti ženi, reći joj da si se vratio«, kaže mi baka. »Dugote čekala, baš kao i ja djeda.«»Dobro, bako, javit će joj se«, umiruje je Ahmed.»Svake noći plače za njim«, nastavlja baka. »Jadna djevojka, baš svakenoći plače. Tako je tužna.«»U redu je, bako, napravit ćemo to. Javit ćemo joj«, strpljivo ćeAhmed.»Da, bilo bi najbolje da joj javite«, kaže baka i počne se gegati premaizlazu iz sobe. »Jadnica bi zbilja trebala to saznati. Srce ti se lomi kadje čuješ kako plače.«Netko zvoni na ulaznim vratima. Ahmed ustaje i otvara ih, pa kroznjih, pokraj njega, projuri Fahima. Skače mi u zagrljaj i stotinu me putaljubi po cijelome licu. Osjećam da sva dršće, a primjećujem i da seošišala te da joj je kosa sada posve kratka. Zbog toga izgleda starijanego što jest.»Što ti se dogodilo s kosom?« pitam kroz smijeh, ali nastojimsuspregnuti suze.»Ma, ništa. Malo sam htjela promijeniti izgled«, kaže slabašno i gledame vlažnih očiju. »A ti si poprilično smršavio!«»Da, i ja sam htio promijeniti izgled«, kažem.Smije se i još me čvršće grli.»Hvala Bogu što si se vratio, hvala dragom Bogu!« ponavlja.Ahmedova je majka pozdravlja i pita za roditelje, a onda odlazi ukuhinju da bi se pozabavila ručkom.Fahima mi prebacuje ruku preko ramena i grize se za donju usnicu dokjoj iz krupnih očiju kaplju suze. Briše ih bijelim rupčićem.»Ahmed i ja stalno smo pričali o tebi, baš stalno. Svakoga dana dok tenije bilo«, kaže. »Strašno si nam nedostajao i jedva smo čekali da sevratiš. Cijela je četvrt čula što nam se dogodilo, čak i moji roditelji ibraća. Mama i tata su se iskreno zabrinuli za tebe i stalno su se molilida brzo ozdraviš i vratiš se kući.« Pita me kako se sada osjećam, aliprije nego što joj dospijevam odgovoriti, još mi se jedanput baca uzagrljaj i brižne u gorak plač.»Zajedno ćemo to preboljeti«, kaže. »Ne znam još kako, ali hoćemo,obećajem ti! Potrajat će, ali oporavit ćemo se, vidjet ćeš!«

177

Ponovni sastanak s Ahmedom i Fahimom jednostavno je predivan.Zreliji su nego što ih pamtim i bliski kao bračni par. Nema višeAhmedovih dječačkih nestašluka i mladenačkih glupiranja. Sada uzFahimu sjedi pravi muškarac, samouvjeren, odlučan i sa stavom kojigovori da je ovo pokraj njega, njegova žena. Nestala je i djevojačkarazigranost zbog koje je Fahima prije izgledala poput prave tinejdžerkekoja se prvi put zaljubila. Sada je žena, zrela i spokojna, posve sigurnau bezuvjetnu naklonost i odanost svojega muškarca. Tko zna bismo liZari i ja ikada postali takvi da je ostala s nama.Fahima priča o svojim sjećanjima na taj dan. Onesvijestila se napločniku kada su Ahmeda i mene napali vojnici i nakon toga se višeničega ne sjeća. Dvije obitelji koje su stajale s nama na pločniku ividjele sve što se dogodilo zaklonile su je od agenata koji su istogatrenutka počeli pročešljavati gomilu ne bi li saznali nešto više o »trojeludih klinaca koji su izveli tu glupost«. Ti su je ljudi i odvezli kući, pasve ispričali njezinim roditeljima. Stariji joj je brat isprva poludio kadaje čuo da je bila sa Zari, Ahmedom i sa mnom. Urlao je i psovao svedok nije čuo što nam se dogodilo, a onda je naglo prestao i počeo jegrliti, ljubiti i zahvaljivati Bogu što joj se ništa nije dogodilo.Nakon toga se Fahima razboljela. Nije mogla jesti ni spavati, a prizori sparade još uvijek je progone, pa nerijetko brižne u plač, naizgled bezrazloga. Roditelji su je htjeli na neko vrijeme poslati u Englesku, kjednoj daljoj rođakinji, ali nije htjela poći.»Znaš što me ubijalo?« pita. »Ubijalo me to što mi nitko nije govoriošto je s vama. Svakoga sam dana išla pred zatvor Evin i već sam mislilada će me jednoga dana samo zatražiti novac za metak, kako bih moglapreuzeti vaša tijela.« Grize kožu između palca i kažiprsta i kaže dauopće nije bila u stanju oplakivati Zari jer nije znala što je s nama.»Nisam se mogla pomaknuti s mjesta prije nego što se uvjerim da samsve izgubila«, kaže i ponovno brizne u plač »Tako mi nedostaje! Dabarem znam zašto je to učinila. Činilo mi se da je silno zaljubljena utebe. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mogla učiniti takvo što!«.Govorim im da sam ja trebao naslutiti jer smo Zari i ja nekoliko danaprije toga razgovarali o Sokratu i Golesorhiju. Nad sladoledom mi jepričala o smrti i samoubojstvu, a ja sam je prekinuo, tražeći dapromijenimo temu nekom ugodnijom.»Da sam je samo malo pomnije slušao, možda bih nešto bioposumnjao«, kažem i uzrujano posegnem za rukavima. Ahmed mezgrabi za ruku.»Nemoj«, prošapće.

178

»Nisi ti ništa kriv«, uvjerava me Fahima. »Ni ja ne bih iz samo jednogarazgovora naslutila što namjerava. Nitko ne bi!«»Nikome ni zbog čega što je govorila nikada ne bi palo na pamet da ćeučiniti to što je učinila«, dodaje Ahmed. »Bio je to grom iz vedra nebai ne možeš se nikako, nikako okrivljivati za to«, gorljivo me uvjerava.»Zašto je to učinila?« pitam začuđeno. »Rekla je da me jako voli. Kakoto možeš učiniti nekome koga istinski voliš? Ne razumijem!«To im govorim, ali istina je da i te kako razumijem. Učinila je neštonaizgled neobjašnjivo, ali vjerojatno joj se to činilo jedinim načinom dase suprotstavi šahu. Odlučila je dati život za ono u što vjeruje i bila jeto njezina crvena ruža otpora, njezina junačka gesta, njezina poruka.Život je, poručila je svijetu, potpuno bezvrijedan bez slobode.Poslije ručka pitam kako su se Fahima i Ahmed sreli nakon što sunjega pustili iz zatvora. Ahmed istoga trenutka prasne u smijeh, a zanjim i Fahima.»Došao nam je na vrata«, kaže. »I otvorio mu je moj brat.«Zatim zastaje i gleda u Ahmeda. On sliježe ramenima i kaže:»Mogu samo reći da mi je jako drago što nisam morao prekršiti zavjetsvetom bratstvu boksačkoga pobratimstva!«.Fahima se smiješi i udara Ahmeda nadlanicom po ramenu.»Jadan moj ljubljeni brat«, kaže. »Nisi valjda htio izlemati jadnogadečka?«»Bogme nije bio ni jadan ni dečko kada me nekoliko mjeseci prije togaistukao«, sarkastično će Ahmed.»Ma, on je još dijete«, kroz smijeh se buni Fahima.»Uglavnom«, nastavlja Ahmed, »taj njezin 'jadni dečko' mi se, na svojuveliku sreću, maknuo s puta pred vratima, ali Fahima je u tom trenutkuveć bila izjurila na hodnik i počela urlati 'Ahmed! Ahmed!', kaoluđakinja. E, da si to vidio! Napravila je scenu za pamćenje! Svi sususjedi izišli iz kuća da vide što se zbiva.«»Nekoliko dana nakon toga njegovi su se roditelji sastali s mojima isvima objavili naše zaruke«, dodaje Fahima i trijumfalno mi pokazujeprsten.»Ne mogu vjerovati da dosada nisam primijetio«, kažem i grlim ihoboje istodobno.»Nismo htjeli slaviti zaruke bez tebe«, kaže Ahmed. »A s vjenčanjembismo htjeli pričekati do godišnjice Zarine smrti.«Presretan sam zbog njih. To je prva dobra vijest koju sam čuo uposljednjih nekoliko mjeseci.

179

Na putu do Zarine kuće zastajemo kraj ružina grma koji sam posadioza Doktora.»Svi se brinu za njega«, šapće mi Ahmed. »Zbog Doktora, zbog Zari izbog tebe!«»Ne smije nam nikada uvenuti«, kažem.»Neće«, potvrđuje Ahmed.Stižemo pred Zarinu kuću i pred oči mi istoga trenutka jurne čitav nizuspomena, počevši s trenutkom kada je Fahima prvi put pozvonila naZarina vrata i tako započela naše predivno zajedničko ljeto. Nikadaneću zaboraviti Zarin radostan smiješak na tim vratima, kako je zagrlilaFahimu i namignula nam prije nego što ju je uvela u kuću i zatvorilavrata. Srce mi se lomi zbog pomisli da Zari više nikada neće otvoritivrata te kuće.Drhtavom rukom pritišćem zvonce i otvara mi Zarin otac. Nekoliko metrenutaka samo gleda s neizmjernom tugom u očima, a onda mi prilazi igrli me takvom silinom da mi gotovo lomi rebra. Dugo me drži unaručju, a ja osjećam da mu se čitavo tijelo trese od jecaja. Naposljetkuse odmiče, pomiče se u stranu sa suzama u očima i pušta nas udvorište.Čim zatvori vrata, spazim kako nam se po dvorištu nesigurnimkorakom približava Zarina majka. I nju je okrznuo kist s bojomvremešnosti: namreškao joj je lice i posijedio kosu, baš kao što meAhmed upozorio. Izgleda poput bolesne starice čije je tijelo umorno iizmučeno, a duša slomljena i napaćena. Prilazim joj i ona me grli, pajedno drugome plačemo u naručju.Nema gore boli od one kada izgubiš dijete, odzvanjaju mi u ušima majčineriječi.Zarina me majka nakon nekoliko trenutaka nježno gura od sebe izagledava mi se duboko u suzne oči. Na njezinu milom, ali tugomizmučenom licu prepoznajem tragove Zarine ljepote. Prekrivene velomboli, tu su one lijepe plave oči, lijepo oblikovana brada i dražesnejagodice.Prstima mi briše suze s lica i kaže mi neka budem hrabar.»Premlad si da bi u duši predugo nosio takvu bol«, kaže. »Divan simomak i kad bi barem znao koliko te volim i koliko sam ti zahvalnazbog svega što si učinio za moju ljubljenu Zari.«Kimam glavom, prisjećajući se one noći kada je na krovu naišla na Zarikako spava u mojem naručju.»Moraš preboljeti prošlost i posvetiti se budućnosti«, kaže gospođaNaderi, pa me grli i dodaje: »Znam da to možeš. Otiđi iz ove zemlje,

180

kao što si obećao Zari, idi u Ameriku i tamo završi fakultet jer samonaobraženi ljudi mogu spasiti ovu zemlju. A dok si tamo, svakomAmerikancu kojega sretneš reci što je njihova vlada, svojomnerazumnom potporom jednome diktatoru, učinila iranskim majkama.Reci im da zvjerstvima neće doći kraj sve dok ne prestanu naftu plaćatikrvlju naše djece. Obećaj mi da ćeš to učiniti za slobodu svojeganaroda. Toliko duguješ Zari i Doktoru!«.Kimam glavom, iako duboko sumnjam da ću ikada otići čak i iz oveulice. Sva ta naobrazba bez Zari mi ne znači ništa. A i kako da odem uAmeriku, zemlju koja podupire čovjeka zbog kojega više nema mojegaanđela?Prolazimo kraj trešnjina stabla i ulazimo u kuću. Na putu do dnevnogaboravka primjećujem da je hodnik prepun kutija, pa pitam gospođuNaderi sele li se to oni.»Još neko vrijeme ne, ali uskoro. I jedva čekamo!«, odgovara mi.»Strašno nam je teško i dalje živjeti u ovoj kući.«Pomisao da bi u kući u kojoj je živjela moja Zari ubrzo mogli živjetineki drugi ljudi vrlo mi je bolna.Dnevna soba potpuno je ista kao i one večeri nakon Kejvanoverođendanske proslave. Slika Zari i Doktora, ona pred kojom smo seumalo poljubili, i dalje stoji na polici. Nastojim svratiti pogled s njeprije nego što briznem u plač.Pod je prekriven jeftinim kašanskim sagom preko kojega su razasutiomanji valjkasti jastuci na turkmenskim prostirkama za sjedenje, a ukutu se puši samovar s čajnikom oko kojega stoji šest perzijskih šalicaza čaj na mjedenom pladnju. Pokraj pladnja uredno je složena hrpicatanjurića i sve to, zajedno s mirisom svježe skuhanoga čaja, sobu činiugodnom i toplom.Zarina nam majka poslužuje čaj iz samovara, a gospodin Naderi šutkepuši. Krajičkom oka vidim da Maskirani anđeo u hodniku šapće neštoKejvanu u uho i već ga sljedećeg trenutka Zarina majka poziva u sobu:»Dođi, zlato, dođi pozdraviti goste!«.Kejvan mi prilazi i majka mu kaže:»Hajde, lijepo pozdravi, dušo!«.Kejvan me pozdravlja i grli me, sklapajući ručice oko mojega vrata.Privijam ga u naručje i šapćem mu da mi je nedostajao, pa i on menikaže da sam ja njemu nedostajao, a onda se okreće i gleda premaMaskiranom anđelu koji u hodniku slaže kolače na pladanj. Dječaksjeda do mene, laktom se oslanja na bedro i šakom podupire bradu, a jamu prebacujem ruku preko ramena i nekoliko ga puta stišćem od

MIN@

181

dragosti. Zarina se majka smiješi i kaže da je Kejvan bio jako dobardečko i da je puno pomogao svojoj sestrični Soraji dok je njegovajadna majka patila zbog boli koju nijedna majka nikada ne bi smjeladoživjeti. Kejvan sliježe ramenima i smiješi se, shvaćajući jedino da gaje majka upravo pohvalila.»Ako mene pitaš, na svijetu nema dragocjenije stvari od djece«, kažeZarina majka. Zatim podiže oči prema stropu i moli Boga da nikadanijednom roditelju na svijetu ne uskrati radost podizanja vlastitadjeteta.Najradije bih je pitao zašto se moli Bogu koji joj je oduzeo dijete.Zašto ga jednostavno ne bojkotira, zanemari? Prisjećam se one večerikada sam ocu na krovu rekao da je Bog nepravedan jer nikada nekažnjava one koji svojim zvjerstvima uništavaju ljude, pogotovo mladeljude. Zari je te večeri sjedila s druge strane zida i slušala nas. Bacampogled prema njezinoj slici i svi mi se mišići oko srca stežu. Najradijebih vrisnuo, razderao si kožu i tako napravio više mjesta za bol od kojesav otičem.Gospođa Naderi govori mi o Doktorovim roditeljima.»Majka mu je u psihijatrijskoj bolnici. Kažu da se nikada nećeoporaviti. Otac mu je prije nekoliko mjeseci umro, Bog da mu dušuprosti. Ako mene pitaš, imao je sreće, jer nadživjeti vlastito dijetejednostavno je strašno. Nema veće boli, jednostavno nema. Posljednjihnekoliko mjeseci zapravo i nije živio, samo je disao. U takvom jestanju smrt blagoslov«, odmahuje glavom i briše suze.U sobu ulazi Maskirani anđeo s pladnjem punim kolača. Tiho naspozdravlja, pa Ahmed, Fahima i ja ustajemo da bismo joj odzdravili.Rukom nam daje znak da sjednemo i grli se s Fahimom uz nekolikouljudnih riječi. Govori tako tiho da je jedva čujem.Gospodin Naderi smiješi se Maskiranom anđelu dok sjeda na jastuk teknekoliko centimetara udaljen od njega, pa joj nešto šapće, a onaodmahuje glavom. On na trenutak baca pogled prema meni, a ja sepitam što se to između njih dvoje upravo zbilo.I inače mi je čudno što je gospodin Naderi tako šutljiv. Prije je biopričljiv, čak sklon filozofiranju, a sada samo šuti i puši. Dobar ječovjek i grubo mu je, pomalo prijeteće lice pomalo u sukobu s nježnomdušom, a sve nevolje kroz koje je prošao nisu ostavile nimalo traga nanjegovu adetskom tijelu, pa još uvijek izgleda kao velebni olimpijskihrvač slomljenih ušiju, s licem koje je malo previše puta udarilo ostrunjaču. Moj otac i on prije su često znali pričati o svojim sportskimborbama i protivnicima, a ja sam uvijek uživao u Naderijevim

182

zabavnim anegdotama i duboku, hrapavu glasu kojim ih je prepričavao.Još prije nekoliko mjeseci bio je bezbrižan, veseo i zabavan, a sada odsvega toga nije ostala ni sjena.Zarina nam majka govori da je njihova draga rođakinja, Maskiranianđeo, već dugo jako prehlađena.»Jadnica je izgubila glas i cijele noći kašlje. Trebala bi otići liječniku«,kaže. »Ali vi, mladi, strašno ste tvrdoglavi i mislite da sve možetesami. No, Bog je blagoslovio, neka je ona nama tu! Nema dana da nezapalim esfand kako bih od nje odagnala zle duhove. Ne znam štobismo bez nje!«Prema pokretima očiju iza rupica na kopreni burke vidim da meMaskirani anđeo gleda. Prvi me put vidi izbliza i sigurno je zanimamjer zna da joj se najbolja prijateljica i sestrična zaljubila u mene. No,izgleda mi prilično uzrujano, čak mi se čini da pod burkom dršće.Gospodin Naderi opet joj nešto šapće i ona mu šaptom odgovara.Mora da su se jako zbližili. Možda Maskirani anđeo popunjava rupukoja je u njegovu životu nastala nakon Zarine smrti. Jadnik jeobožavao kćer i bila mu je središte svemira, sunce koje ga je grijalodanju i mjesečina koja mu je osvjetljavala tamne noći. Kad bi se uvečervratio s posla, Zari bi ga dočekala raširenih ruku i to bi mu bilodovoljno da zaboravi na sav umor, napor i iscrpljenost. Petkom bi mupopodne, dok je sjedio uz houz pod trešnjinim stablom, Zari donosilačaj, a on bi svima pričao kako sanja da će mu njegova kći jednoga danapodariti dva unuka.»Naučio bih ih hrvati, da nastave obiteljsku tradiciju. Hrvanje jenajbolji sport na svijetu!«A sada je upravo ono dvoje ljudi za koje se nadao da će mu ostvariti tajsan, mrtvo. Možda mu Maskirani anđeo jednoga dana podari neštobarem približno onome što bi imao sa Zari.Gospođa Naderi još jednom ponavlja da je Soraja stup potporanj koji jenjihovu obitelj zadržao na okupu.»Dragi Bože, nikada više nemoj nikome uskratiti užitak podizanjavlastita djeteta!« moli se još jedanput. »I proklet bio taj Đavao sBliskog istoka, taj zapadnjački slugan i ubojica mladeži!«Svi šutke saginjemo glave, a onda gospodin Naderi uzdiše i pripaljujejoš jednu cigaretu.Sav očajan zbog pomisli da bi se netko drugi mogao useliti u njihovukuću, pitam ih:»Kamo selite?«»U Bandar Abas.«

183

Osjećam se kao da me netko šakom pogodio u trbuh. Bandar Abaslučki je grad u Perzijskom zaljevu, poznat po neizdrživoj vrućini ivlazi. Nitko tamo ne želi živjeti, pa se priča da je grad pun državnihslužbenika koji su onamo poslani zbog neposluha, u službu po kazni.»Zašto baš u Bandar Abas?« pita Ahmed.Gospođa Naderi i njezin muž razmjenjuju znakovite poglede, ali ništane govore.»Nitko nikada ne bi zaboravio Zari kada bi njezina obitelj i dalježivjela u ovoj četvrti«, kažem nježno, iako ključam od bijesa zbognjihova progonstva.Ahmed odjednom shvaća o čemu je riječ i neugodno mu je što je uopćeišta pitao.»Ali SAVAK se vara«, kažem. »Nitko je ni ovako neće zaboraviti. Ninju ni Doktora. Naši ljudi ne zaboravljaju i nikada ne opraštaju!«Oči gospodina Naderija pune se suzama, a pogledom prepunim bolinetremice me gleda dok gasi jednu i odmah pali drugu cigaretu.Volio bih da imam dovoljno hrabrosti da im pričam o svojoj i Zarinojvezi, no ljubav je, dobro znam, privatna stvar, škrinja u koju jeskrivamo ne smije se otvarati i blago koje u njoj čuvamo nikome se nepokazuje.Čudno je to. Strastven smo narod, naša je poezija prepuna otvorenihljubavnih izjava, ali u zbilji smo, kad je riječ o pokazivanju osjećajaprema suprotnom spolu, vrlo suzdržani. Gospođa Naderi vidjela je Zariu mojem zagrljaju, ali ni ona ni ja nikada o tome nećemo razgovarati,bez obzira na to što mi je Zari bila središte svijeta i bez obzira na to štou posljednjih nekoliko mjeseci nije prošao nijedan trenutak u kojemunisam tugovao za njom. Neke nam stvari ostaju zauvijek zarobljene udušama.Bacam pogled prema Maskiranom anđelu i shvaćam da me još uvijekgleda. Vidim da pod tamnom koprenom ubrzano trepće i njezine meoči neizmjerno podsjećaju na oči mojega anđela. Samo što se ove nesmiju kao Zarine.Satima sjedimo u toj sobi i ne govorimo mnogo, no tješi nas štodijelimo istu bol.I prvi put od Doktorove smrti napokon tugujemo zajedno.

184

26.Oči anđela

Neobično je toplo za to doba godine i čini se da je proljeće stiglo prijenego inače, usred Esfanda٭ ili kraja veljače, no majka me i dalje tjerada se dobro oblačim prije izlaska iz kuće.»Ovakvo se varljivo vrijeme začas promijeni«, kaže. »Toplo je, a ondaodjednom počne padati snijeg.« Iznosi i bocu biljnoga napitka izsvojega spremišta za lijekove, pa navaljuje da popijem dvije žličice.»To će ti ojačati imunitet koji je posljednjih nekoliko mjeseci oslabio.«Neke se stvari, vidim, nikada ne mijenjaju. Dobro je to.Svi su čuli da sam izišao iz bolnice i svi bi me htjeli vidjeti, pa su senekako svi uspjeli i najaviti za kraj ovoga tjedna. Majka je sva uvelikom pospremanju. Briše prašinu, mete podove, pere posteljinu izdvaja nad rasporedom spavanja i jelovnikom. Nabraja goste, alinikada ih ne broji:»Gospodin i gospoda Kasravi, tvoje dvije tete i dva strica, gospođaMehrban, djed i baka s tatine strane, koliko god da je to ljudi!«.»Devetero«, kaže moj otac.»Nemoj brojiti ljude!« ljuti se majka. »To donosi nesreću!«»Zašto?« pita moj otac i s nevjericom odmahuje glavom.»Ne znam zašto. Jednostavno donosi nesreću.« Zatim se okreće premameni i kaže: »Svi te dolaze vidjeti. Veseliš se?«.»Veselim se«, kažem, ali zapravo mi nije jasno zašto ljudi uvijeknavaljuju u posjet bolesnicima. Posljednja stvar koju želim kada se lošeosjećam gomila je ljudi koja mi govori da baš dobro izgledam i da ćesve biti u redu. Već znam da će me usiljen smijeh i namješteni osmijesiposve izludjeti.Otac mi je neobično uzrujan i nemiran, pa posvuda prati majku, iakojoj uopće ne pomaže, pa već vidim da joj očajno ide na živce.»Imamo li dovoljno votke?« pita je barem tri puta. »Ipak večerasslavimo, pa će se dosta piti. Mislim, svi će piti, čak i Paša.«Zbog posljednje prilike u kojoj sam pio votku, na dan Doktorovasprovoda, čitav mi se plan uopće ne čini slavljenički.»Da, imamo dovoljno votke«, odgovara mu majka.»Dolazi li Mehrbanova žena?« pita je otac.»Da, već sam ti rekla da dolazi.«»Osobno si s njom razgovarala?«____________________________.Posljednji, dvanaesti mjesec perzijskoga kalendara, traje od 20. veljače do 19. ili 20. ožujka٭

185

Majka mu dobacuje prijekoran pogled.»Rekla je da sigurno dolazi ili da će razmisliti?«Majka se naglo okreće prema njemu, ljutito ga gleda i zausti kao da ćenešto reći, ali onda odustaje i samo diže ruke u zrak, nešto mrmlja sebiu bradu i odlazi. Ni meni nije jasno zašto je otac tako silno zabrinut zagospođu Mehrban.»Dobro onda«, kaže otac i odlazi prema hladnjaku. »Idem provjeritiimamo li dovoljno votke!«Tete, stričevi, djed i baka stižu nekoliko minuta prije podneva. Svi meljube, grle i govore koliko im je drago što sam se vratio kući. Govoremi i da izvrsno izgledam, a da ću ubrzo sigurno izgledati još bolje jermajka mi je, poznato je, fantastična kuharica.Svi mi stričevi i tete imaju više od trideset godina, ali samo je tetaMatin udana. Matin je najkrupnija žena u našoj obitelji i najdivnijaosoba u cijelom svemiru. Prvi joj je muž poginuo četiri godine nakonšto su se vjenčali, u frontalnom sudaru na hodočašću u mauzolejImama Reze٭. Teta Matin je nakon njegove smrti deset godina bilasama, ali onda se ponovno zaljubila i udala za gospodina Džamšidija,sredovječnoga vlasnika mljekare iz Mašhada, grada na sjeveroistokuIrana. Godinu dana nakon vjenčanja saznala je, međutim, da jegospodin Džamšidi već oženjen. Najprije je danima i noćima plakala,prijetila da će ga ubiti, zahtijevala rastavu, pa ga čak i na nekoliko danaizbacila iz kuće, ali onda je, nakon nekog vremena, zaključila da brak sbigamistom i nije tako strašna stvar, sve dok je on voli, poštuje i dokjoj je vjeran. Posjela je gospodina Džamšidija i lijepo mu objasnila daće ga, ako ga ikada uhvati s prvom ženom, obrezati malo-pomalo, svedok ne postane tek nešto obdareniji eunuh. Svi u obitelji kažu da jegospodin Džamšidi najvjerniji muž na svijetu, ali ne zato što niježenskar, nego zato što zna da je moja teta vrlo ozbiljna žena skolekcijom vrlo oštrih noževa u kuhinjskom ormariću.Teta Marjam vrlo je lijepa žena koja više nalikuje Europljanka¬manego Irankama. Kada djed i baka ne slušaju, braća je zadirkuju da jeizvanbračno dijete, začeto za ruske okupacije sjevernog Irana uDrugome svjetskom ratu. Marjam se na to samo smije i odma¬hujeglavom jer ima odličan smisao za humor. Oduvijek sam je zbog togasimpatizirao. No,teta Marjam vrlo se često prepire,a katkada i otvoreno_____________________Imam Reza bio je osmi šijitski imam, a u 9. stoljeću nakon mučeničke je smrti pokopan u٭Mašhadu koji je zbog toga groba postao jedan od najsvetijih iranskih gradova. U Iranu suhodočašća u Mašhad, na grob imama Reze, vrlo uobičajena jer većina stanovništva po vjeripripada šijitskom imamitskom islamu.

186

svađa s mojim stricem Mansurom. Događa se da mjesecima nerazgovaraju i pod svaku se cijenu izbjegavaju, iako žive u istoj ulici.Njihove su svađe velebne, ni ona ni on nikada ne uspijevaju dovršitirečenicu koju su započeli, pa vrlo brzo, zbog nemogućnostisporazumijevanja, pribjegavaju pisanju pisama. Prije nego što ta pismapošalju onome drugome, čitaju ih cijeloj obitelji, a uvijek ih započinjuizrazima ljubavi, da bi već nakon nekoliko riječi zapali u ogorčenopredbacivanje zbog svih žrtava koje je autor pisma podnio zbog onogakome šalje pismo.»Draga sestro«, jednom je napisao stric Mansur, »navodno ljudima pričaš date ne volim, a to je najobičnije sranje. Znaš da te volim. Uvijek sam te volio, alisada više neću. Mislim da nema tog brata, i to na cijelome svijetu, koji je svojusestru volio tako kao što sam ja volio tebe. Sjećaš li se kad su ti izvadili mandule ikada si ležala u krevetu i plakala neka ti netko donese sladoled? Tko je trčao šestkilometara po kiši da ti ga donese? A što je bilo kada si uganula gležanj na putuiz škole? Tko te na leđima nosio kući? Nije li istina da svaki put kada idem natržnicu svratim do tebe i pitam treba li ti što donijeti? A jesi li ti ikada ištaučinila za mene ili za bilo koga drugoga? Naravno da nisi! Sebična si i više te nevolim!«Marjam mu je odgovorila sljedećim pismom:»Dragi brate Mansure, ne voliš ti nikoga osim samoga sebe i ti si taj koji jesebičan. Cijeli se život žrtvujem za tebe. Krpam ti, kuham, čistim, perem suđe,ma, mogla bih napisati cijelu knjigu samo nabrajajući što sam sve učinila za tebe!Možda čak i dvije knjige! Nikada ti više neću ništa od toga napraviti jer sisebičnjak i ne shvaćaš što znači sestrinska ljubav. Baš mi te žao zbog toga.Zbogom zauvijek! Tvoje ime više nikada neće prijeći preko mojih usnica, bašnikad! Zaboravit ću da sam ikada imala brata po imenu... kako god da se zoveš.Zbogom!«Naravno, netko se uvijek umiješa i Marjam i Mansur se pomire,obećavajući da više nikada neće ni spomenuti blesavu svađu.»Što je bilo, bilo je«, kaže stric Mansur.»Ostavimo prošlost prošlosti«, slaže se teta Marjam.»Samo budala kopa po rani koja je već zacijeljela.«»Tko se nikada nije posvađao s bratom? Svađe su kao sol, u malojkoličini samo dodaju okus životu!«Neko se vrijeme ponašaju kao da se nikada ništa nije dogodilo, a ondase opet posvađaju i ponovno ispod saga izvuku stare probleme.Moja dva strica izgledaju kao da su blizanci, iako su među njima dvijegodine razlike. Obojica imaju guste brkove i gustu, crnu kosu, visokisu, mišićavi i zbog čestih su tučnjava s neznancima često gosti

187

policijske stanice u Noušahru, gradu u kojemu žive. Moj otac kaže dasu mi stričevi slika i prilika svojega oca i mojega djeda dok je biomlad. Djed je danas tih, mršav čovjek koji hoda sa štapom i uvijek nosisivo odijelo. U doba Mosadeka bio je revolucionarni aktivist koji jemrzio šaha i njegove, kako kaže, kvazireforme kojima je samo učvrstiosvoj položaj jedinoga autoritarnog glasa u Iranu. Poput mnogih drugihiz svojega naraštaja, i moj djed strastveno mrzi Britance i svaki se putsav zajapuri kada netko spomene Churchilla.»Prokleti kolonijalist! Indijce je tretirao kao Hitler Židove«, kaže zabivšega britanskog premijera. »Da je mogao, on bi Indijce spalio kao iHitler Židove!«Djed je ateist i mrzi sve vjerske institucije.»Ako mi pronađeš ijednoga poštenog pripadnika bilo kojegasvećenstva, ja ću ti pronaći tvora koji ne smrdi«, kaže svaki put kad sepokrene razgovor o vjeri.Tata se takvim njegovim primjedbama uvijek naglas smije.»Hvala Bogu da jednako mrzi i mule, i popove, i prote, i rabine, ipolitičare.«»Bog ne postoji«, tiho dobacuje djed svaki put kad se baka počnemoliti. »Zar to još nisi shvatila? Marx je to rekao davno, ali samo smomu ja i još nekoliko ljudi povjerovali.«Svaki put kada djed kaže nešto svetogrdno, baka potajno grize kožuizmeđu palca i kažiprsta, ali ne kaže mu ništa. Predobro ga poznaje dabi uopće pokušala utjecati na njegove stavove.Djed nikada ne gleda televiziju i ne sluša vijesti na radiju. Tata kaže daima zbirku časopisa i novina iz doba Mosadeka i da tu zbirku čuva kaomalo vode na dlanu. Svakoga jutra iz kutije kraj kreveta izvuče pojedne novine ili časopis i čita ih od prve do posljednje stranice, kao dasu maloprije izišli iz tiskare. Tko zna koliko je već puta dosadapročitao svaki članak.Djed me ljubi u oči, a zatim sjeda u fotelju pokraj stojećega sata kojiveć godinama ne radi i traži od bake da mu skuha čaj. Mama kaže daće ona, pa žuri prema kuhinji i donosi čaj, slatkiše i voće. Djed gledana stojeći sat, a ja mu govorim da vrijeme koje taj sat pokazuje nijetočno. Gleda me, pa baca pogled prema satu, pa opet prema meni, aliništa ne kaže. Nakon nekoliko sekunda tek prošapće sebi u brk:»Nije to vrijeme netočno, nego drukčije!«.»Hvala Bogu da si se vratio, hvala Bogu da si dobro«, ponavlja baka idrhtećom me rukom miluje po licu.

188

Djed nešto mrmlja sebi u brk, kao i svaki put kada baka spominjeBoga, a otac i stričevi se smijulje. Djed se tada još jednom okreće igleda pokvaren stojeći sat.U središtu sam pozornosti i to mi se ne sviđa. Svima u očima vidim daih je moja krhka pojava rastužila, ali nitko mi to ne želi priznati, pa kadgod im uhvatim pogled, nastoje se nasmijati i izgledati sretno. Jedinoteta Matin okreće glavu od mene da joj na licu ne bih opazio suze.Nismo još srknuli ni prvi gutljaj čaja, kad se s vrata oglasi zvonce, pa udvorište ulaze gospodin i gospoda Kasravi. Gospodin Kasravi narukama nosi moju buduću suprugu, Sabnam, svi se drugi gosti okrećuprema vratima, pa odjednom nastaje vesela zbrka u kojoj svi govore uisti glas.»Kako ste putovali?«»Uf, vjerojatno ste umorni!«»Ma, ta je cesta užasna. Kad bi joj netko dodao koji trak, put ne bitrajao više od sat i pol.«»Moj će nećak izgraditi autocestu s četiri traka koja će povezatiTeheran s Noušahrom«, na to će moj stric Mansur.»Mosadek je to htio napraviti, ali onda su ga Amerikanci i Britancizbacili.«»Da, taj je put naporan, zbilja naporan.«»Uđite, uđite, baš smo skuhali čaj!«Gospodin Kasravi spušta Sabnam i grli me.»Kako si, momče? Zbilja, kako si?« pita me. »Svakoga sam dana zvaoda čujem što je s tobom. Baš mi je drago što si izišao, zbilja drago!«Golidžan me gleda i odmah brizne u plač.»Tako si smršavio«, kaže. »Dođi ti malo k nama. Preporodit ćeš se nasvježem planinskom zraku.«Svi polazimo za ocem u kuću, ali, dok prolazimo kroz dvorište,odjednom spazim da nas s balkona susjedne kuće promatra Maskiranianđeo. Uzmiče čim shvati da sam je vidio.Nakon povratka u dnevni boravak teta Matin sjeda do mene, prebacujemi ruku preko ramena i šapće:»Kako se osjećaš, dušo?«.»Ma, dobro je on«, bučno se ubacujc stric Mansur. »Pa, pogledaj ga!Jak je on!«»Da, jak je«, potvrđuje gospodin Kasravi. »Moj je budući zet zbiljavrlo jak.«Teta Matin odmjerava mi mršavo tijelo i, susprežući suze, odmahujeglavom.

189

»Prestani s tim«, prekorava je stric Mansur. »Dečko će pomisliti da muje nešto strašno.«»Ma, nećemo ni trepnuti, a on će već boksati«, kaže stric Madžid.Stric Mansur upada Madžidu u riječ i kaže da mu je silno drago što meotac naučio osnovama boksa, ali da će me on naučiti nešto naprednijuvarijantu. Svi se smiju, čak i moj tata, a Mansur uz veseli smijehdodaje da ću, dok budem studirao građevinu u Americi i planiraoizgradnju moderne autoceste između Teherana i Noušahra, istodobnopremlaćivati protivnike u ringu kao volove u kupusu.Teta Marjam mi kaže da me voli i da jedva čeka da joj dođem u posjetna kebab, rižu, svježe povrće, domaći jogurt i njezin specijalitet: salatuod krastavaca, soli, papra i mente. Naravno, sve ćemo zalitilahidžanskim čajem, a kad od takve hrane ojačam, moći ću lijepo igratitenis. Da, tenis, a ne boks koji je sport za budale. Ja sam, kaže,prepametan da bih se poveo za njezinom ludom braćom i ponosio setime što premlaćujem ljude. Kaže mi i da zaboravim sve što me otacnaučio o boksu i pripremim se za satove tenisa koje će mi ona platiti izsvojega džepa. Mama iskorištava priliku da ocu dobaci prijekoranpogled, ali tata se pravi da je uopće ne vidi. Izbija žestoka prepirkatijekom koje teta Marjam uzrujano maše glavom i žustro zamahujekažiprstom.Svi govore u isti tren i nitko nikoga ne sluša.Moj ih otac gleda i ništa ne govori, a po uzrujanom mu pogledu, kojičesto svraća na ulazna vrata, shvaćam da nestrpljivo iščekuje dolazakgospođe Mehrban. I dalje mi nije jasno zašto.»Pogledajte se kako vam izgledaju nosovi, obojici«, kaže teta Marjamsvojoj dvojici braće. »Znate li koliko je mama plakala kada ste ihslomili?«Baka baca pogled na dvojicu svojih sinova, žalosno odmahuje glavom itiho se moli. Djed isto odmahuje glavom i tiho psuje, zbog čega bakaistoga trenutka grize kožu između kažiprsta i palca.»Nema ničega lošeg u tome što muškarac ima ružan, slomljen nos«,kaže stric Mansur. »Muškarci ne moraju biti lijepi.«»O, zaboga!« uzrujano će teta Marjam.»Osim toga, nitko ni ne zna da mi je nos slomljen! Evo, vidi, kao dauopće nemam kosti«, kaže stric Mansur, stavlja prst na vrh nosa ipritišće ga. Nosnice mu se spajaju i zbog toga izgleda kao starac, pa senaglas smijem. Svi primjećuju da sam se nasmijao, pa se smiju i oni, sizrazima olakšanja na licu.Majka iz kuhinje donosi još čaja.

190

S vrata se opet oglašava zvonce i u kuću ubrzo ulazi gospođa Mehrban.I ona, kao i Zarina majka, izgleda mnogo starije nego što je pamtim.Atmosfera se s njezinim dolaskom smiruje, a moj je otac vrlo sretan štoje vidi, pa se gura pred sve ostale da bi je pozdravio.»Tako mi je drago što si došla«, govori joj. »Bojao sam se da nećeš!«Ona se pak, kao da ga ne čuje, kroz gužvu probija do mene.»Najprije moram vidjeti Pašu«, kaže. »Najprije njega! Kako si, zlato?«grli me i šapće: »Strašno si nam nedostajao. Svakoga sam se danamolila da nam se brzo vratiš. Da je barem Mehrban tu da te vidi. Neznam je li mu itko u zatvoru rekao za tebe. Rekla bih mu ja, ali nepuštaju me k njemu. Čak mi ni ne govore gdje je. Tvoj siroti otacpokušao je na sve moguće načine doći do bilo kakve obavijesti, aliništa nam ne žele reći!«.»Nadam se da će uskoro pustiti strica Mehrbana«, kažem.Gospođa Mehrban me još jedanput grli.»O, Bože, i ja se nadam«, šapuće.Upravo u tom trenutku stižu Ahmed i Fahima.»Vidi, vidi, naši budući mladenci«, veselo im dovikne moj otac, agospodin Kasravi gura se pred sve ostale kako bi ih pozdravio iponovno se uspostavlja radostan metež u kojemu svi govore u isti mah.Fahima se upoznaje s gostima, svi je redom grle i žele joj dobrodošlicu,a stric Madžid zahvaljuje joj što se smilovala momku poput Ahmedačije mane može nabrojiti na prste jedne ruke. Zatim broji jednu manu,dvije mane, tri, četiri i pet, a onda nastavlja s brojenjem, šest, sedam,osam i dalje, ali prstima iste ruke. Svi se smiju, a stric Madžidprebacuje ruku preko Ahmedova ramena i kaže Fahimi da je odabralajednoga od najboljih ljudi na svijetu. Fahima se smiješi i zahvaljuje, pase grli sa mnom, a kad pođemo prema dnevnom boravku, bacampogled prema krovu i ponovno na balkonu vidim Maskiranog anđela.Nakon ulaska u kuću gospođa Mehrban kaže Fahimi kako su imalisreće što je Ahmed pušten iz zatvora.»Znam kako je teško kada te odvoje od osobe koju voliš najviše nasvijetu. Bog zna da sam kroz to prošla. Kada su ga prvi put odveli,oboje smo bili mladi i puni ideala, a budućnost nam se činila kao putbez kraja. Ali ovog puta je drukčije. Pomalo starimo i očajnički smopotrebni jedno drugome.«Iznenađen sam što gospođa Mehrban uspijeva sve to izgovoriti bezijedne suze. Vrijeme ju je, očito, učinilo čvršćom.Otac iznosi bocu votke i kaže da je vrijeme za slavlje. Natače po čašicuza sve muškarce, podiže svoju i nazdravlja:

MIN@

191

»Za povratak mojega sina!«. Zatim se okreće prema Ahmedu i Fahimi idodaje: »I za zaruke mojega drugog sina!«. Svi nadušak ispijamosadržaj čašica, a moja majka zabrinuto odmjerava Ahmeda i mene.Znam da nas smatra premladima za alkohol, ali nikada ne bi rekla ništazbog čega bi nam moglo biti neugodno pred ljudima. Mrštim se odžestine votke i to me opet podsjeća na dan kada smo pokopali Doktora.Svi se smiju mojoj grimasi, a tata odmah svima još jedanput puni čaše inazdravlja:»Ovu pijemo za Mehrbanov povratak!«. Svi opet pijemo na eks.Moja majka odlazi u kuhinju da bi poslužila ručak, a ostale joj se ženepridružuju kako bi joj pomogle. Tata poziva mamu u hodnik i uzrujanoje pita nije li prerano za ručak, a mama mu, nenavikla da joj se miješa uposlove, dobacuje razdražen pogled i odlazi. Tata podiže ruku kao daželi pogledati na sat, shvaća da na ruci nema sat, pa baca pogled napokvaren sat i nešto mrmlja sebi u brk.Pitam ga je li sve u redu i on mi kaže da jest, ali to samo pojačava mojusumnju. No, nikako ne mogu odgonetnuti zašto je tako uzrujan, a zbogza njega posve neuobičajena ponašanja pomišljam da je možda podnekakvim lijekovima.Žali se da je prerano za ručak, što u normalnim okolnostima nikada nebi učinio, ali gosti mu odgovaraju da su gladni.»Pa gotovo su dva sata popodne«, kaže mu stric Madžid.»Zbilja?« tata opet baca pogled na prazno zapešće, a onda opet točivotku u čašice i nazdravlja: »Za prijateljstvo!«.Svi piju, a tata me odmah zatim pita koliko je sati. Pomno mu sezagledavam u oči jer mi doista nije jasno što mu je. Je li iscrpljen? Je lipoludio? Već se napio? Samo se nadam da nije bolestan. U tom setrenutku opet oglasi zvonce s dvorišnih vrata i tata mi kaže da odemvan i otvorim, a onda trči u kuhinju i poziva sve žene da nam sepridruže jer je stigao još jedan gost.Dok idem prema dvorišnim vratima, okrećem se prema Zarinu balkonui pogledom tražim Maskiranog anđela. Balkon je prazan.Otvaram dvorišna vrata i ostajem zaprepašten. Preda mnom stojigospodin Mehrban. Skače i grli me gotovo istom silinom kao i onogadana Zarin otac. Iz kuće se prolama cika i vriska i svi gosti navaljuju navrata.Prva do nas stiže gospođa Mehrban. Odmičem se, a muž i žena jednodrugome padaju u zagrljaj. Svi izlaze u dvorište i govore u isti mah,osim mojega oca koji šutke promatra prizor s terase na prvom katu.Očito je znao da gospodin Mehrban danas izlazi iz zatvora i sada vidim

192

da mu je nestao onaj sluđen izraz iz očiju. Nije toga svjestan, ali dugoga promatram. Ne zna ni da se upravo u tom trenutku nadam da ćujednoga dana biti baš poput njega.Dok se ostali gosti guraju ne bi li izgrlili gospodina Mehrbana, gospođaMehrban sjeda na tlo i jeca.»Hvala Bogu, hvala Bogu!« viče, lupajući se u prsa. »Mislila sam da tonikada neću dočekati!«Moja je majka grli i govori da bi se trebala smijati jer joj je mužnapokon na slobodi i na sigurnom. No, gospođa Mehrban zarobljena jeu vrtlogu osjećaja koji se neće tako brzo smiriti. Gospodin Kasravi grligospodina Mehrbana i kaže mu da je neizmjerno sretan što mu je stariprijatelj zdrav i na sigurnom, a moja baka kaže da bismo trebali zapalitiesfand kako bismo odagnali đavla. Djed joj dobacuje prijekoranpogled.Napokon stiže i moj otac, pa se dugo grli s najboljim prijateljem. Smijuse i došaptavaju, a gospođa Mehrban i dalje plače na podu. Polako seljulja, ruke joj se tresu, obrve trzaju, a vlažne usnice tresu.Bacam pogled prema krovu i vidim da je Maskirani anđeo opet nabalkonu. Zna li što se događa? Plače li i ona? Čim shvati da sam je opetspazio, povlači se u sjenu.Ulazimo u dnevni boravak.»Ovo mi je najsretniji dan u životu«, kaže moj otac. »Moj je najboljiprijatelj ovdje, obitelj mi je ovdje, a ovdje su i moja dva sina«,pokazuje Ahmeda i mene.Natače nam još votke i svi pijemo u čast Mehrbanova povratka. SamMehrban brzo ispija piće, rukavom kaputa briše gust brk, a onda gledasvoju ženu, grizući usnicu da bi suspregnuo suze. Sve žene počinjuplakati, a muškarci pristojno okreću glave. Čujem kako djed šapćenešto o tome kako su za sve to krivi Britanci.Gospođa Mehrban ne skida pogled s muža, šapće molitve i briše suze.Moj otac prekida tišinu i pita Mehrbana kako je. On odmahuje glavomi tiho govori da je dobro, ali onda brizne u gorak plač. Znam te jecaje:sjećam ih se iz svojih bolničkih dana. Jecaj je to slomljena srca iuništena duha, jecaj boli koja je prevelika da bi se mogla opisati bilokojim drugim jezikom osim jezika suza. U tom trenutku silno želim jošjedno piće. Žestok ujed votke više mi ne smeta i godi mi tupilo kojedonosi sa sobom, baš kao i one noći nakon što smo pokopali Doktora.Ahmed je, čini se, duboko dirnut svime što se odvilo u našoj malojkući. Vidim da je zadivljen gospodinom Mehrbanom i drago mi je što

193

su se napokon upoznali. Sigurno će, kao dvojica muškaraca koja sunepravedno završila u zatvoru, imati o čemu pričati.»Zašto su te ovog puta odveli?« pita gospođa Mehrban, glasomprigušenim od suza.»To ti nikada ne kažu«, odgovara joj muž.Moje tete sjede jedna do druge nedaleko od gospođe Mehrban, drže seza ruke, a niz obraze im se cijede suze. Moji stričevi puše i šute, što jeza njih vrlo neobično. Moja buduća supruga sjedi majci u krilu i igra ses lutkom, pa se pitam hoće li se sjećati toga dana kada odraste.Gospodin Kasravi sjedi na podu do mojega oca i sigurno bi najradijerekao nešto o Kadžarima i njihovim zaostalim običajima, no zna dasada nije pravo vrijeme za to i da trenutak pripada Mehrbanovima.Nakon ručka opet pijemo, pa večeramo i onda opet pijemo. Potpunosam pijan, baš kao i svi drugi muškarci u kući. Gospođa Mehrban sjedido muža i, iako je javno izmjenjivanje nježnosti u našoj kulturipotpuno neprihvatljivo, gospodin Mehrban joj prebacuje ruku prekoramena i čvrsto je privija u zagrljaj.Uopće se ne sjećam kada su Fahima i Ahmed otišli kući, a ne sjećam seni kako sam ni kada otišao na spavanje. Budim se na madracu udnevnom boravku i jedino se sjećam neobičnog sna koji mi se upravoodvio pred očima. Sanjao sam stabla naranča u podnožju planine irijeku koja protječe između stabala s juga prema sjeveru. Crni se oblacinadvijaju nad planinu, a munja iz daljine osvjetljava nebo dok prvekapljice kiše plešu prema zemlji. Obronci planine prekriveni su bijelim,mirisnim pupoljcima cvijeta naranče koji na tlo padaju poput snijega izbog njihova je blistavog sjaja gotovo nemoguće zadržati pogled naplanini. Odjednom se na strmini pojavljuje ljudski obris, pa škiljim dabih razabrao tko mi se primiče, ali odbljesak je pupoljaka prejak.Prepoznajem tek oči Maskiranog anđela iza čipkaste koprene bijeleburke i vidim kako trepću u ritmu otkucaja mojega srca. Čitav meprizor podsjeća na sliku tajanstvene žene koju mi je Zari nacrtala ponespretnom opisu koji sam joj izrekao prvi put kad smo bili nasamo ukuhinji.Bijela prilika zastaje nekoliko metara dalje od mene i velikim plavimočima zuri u moje.Odjednom nas zapuhuje snažan vjetar koji latice podiže u vijavicuopojnog mirisa. Maskirani se anđeo svim silama nastoji održati nanogama i ja posežem za njezinom rukom pod burkom, ali vjetar je nosiod mene. Pokušavam je uhvatiti, ali nemilosrdna majka priroda obavija

194

je vihorom i zbacuje joj burku. Svim se silama trudim da je vidim, alinjezin lik nestaje u oluji bijelih latica.Koji čudan san!Pitam se zatim zašto nam SAVAK ne želi reći gdje je pokopana Zari.Kako bi im odavanje tog podatka moglo naštetiti? U grlu mi se stvaračvor. Gledam u stojeći sat. Kada bih ga barem znao popraviti.

27.Sjenka u sjeni

Sjedim u dnevnom boravku i kroz prozor zurim u dvorište. Kao iobično, potpuno sam zaokupljen svojim mislima. Do ušiju mi dopiretatin glas kako govori mami:»Vrijeme leti. Za čas će se on oporaviti, vidjet ćeš!«.Vrijeme leti ? Kakva glupost. Kao da mi nije dovoljno to što mi tvrdeda je vrijeme ono najvrednije u životu svakoga čovjeka i da vrijemeliječi sve rane, nego sad još i leti!Ahmed, Iradž i drugi momci iz susjedstva čitavog su dana u školi.Škola mi nimalo ne nedostaje, ali samoća mi je teška. Rekao sam tatida se sljedeće godine ne želim vratiti u školu bez Ahmeda i Iradža, štoje on odmah prihvatio, pa sada sređuje sve što je potrebno da zanekoliko mjeseci otputujem u Ameriku.»Za tebe Iran više nije siguran«, kaže. »Nikada ne znaš kada biSAVAK opet mogao otvoriti taj slučaj zbog nekoga novog zatvorenikakoji bi im rekao nešto o Doktoru.«Pomisao na odlazak iz Irana i boravak u zemlji koja je od njegaudaljena dvadesetak tisuća kilometara nimalo mi se ne sviđa.Veći dio dana provodim u svojoj sobi na najvišem katu kuće, gdje urukama stežem jastuk koji mi je postao glavni oslonac, bez obziraležim li, sjedim, ili hodam gore-dolje po sobi. Što ga čvršće stežem,mirniji sam. Kao da me štiti od okoline. Katkada satima sjedim naistome mjestu i buljim u prazno. Ne razmišljam ni o čemu, ništa neosjećam i, što je najgore, ni za što me nije briga. Život mi je prekrilaneumoljiva tišina i dok sve oko mene ide dalje, ja stojim na mjestu,opirući se svakoj promjeni. Živim u svojem životu, ali ne dotičem ga,ne osjećam ga, a najmanje ga od svega cijenim.S vremena na vrijeme priželjkujem povratak u one dane kada mi sesvaka uspomena na prošlost činila poput poglavlja iz bajke. Iz dosadekatkada otvaram knjige, ali ubrzo shvaćam da samo zamagljenih očijuzurim u njihove stranice. Nema dugo tome da sam slavljenički

195

pozdravio preuzimanje uzda vlastita života u vlastite ruke, a sada mi seto slavljenje čini besmislenim i glupim.Nekoliko dana nakon onoga čudnog sna sjetio sam se Zarina crteža nakojemu gledam u djevojku bez lica pred planinama. Sliku sam pribiona zid, ali sada je na tom mjestu samo rupa od čavlića. Pretražujem sveknjige na polici i torbu koju mi je otac kupio onoga dana kada sampošao u gimnaziju, no slici ni traga.Pitam majku je li negdje vidjela crtež i ona mi odgovara da nije. Otacmi kaže da nikada ne bi uzeo ništa iz moje sobe a da me prije toga nepita za dopuštenje. Prekrivam rupicu na zidu. Kada bi barem netkomogao učiniti isto s rupom u mojem srcu.Noću, kada svi zaspu, ponekad kroz prozor gledam u mjesto na kojemusmo Zari i ja znali sjediti. Sjećam se zagrljaja, njezine glave na mojemramenu i njezinih sklopljenih očiju. Oči mi se brzo pune suzama iostajem bez daha, kao da mi se na prsa spustio golem teret. Osjećaj jetoliko stvaran da od te prikaze uspijevam pobjeći jedino ustajanjem iuzrujanom šetnjom na kraju koje obično završavam na terasi gdjeskrećem pogled sa svega što me podsjeća na Zari, ali oči mi ipak bježeprema prozora njezine sobe. Ondje je svjetlo uvijek upaljeno i zavjeseuvijek navučene. Katkada iza zavjesa vidim sjenu Maskiranog anđela.Obrisi su to tijela koje se klanja u molitvi: ruke podiže uz uši, naginjese prema naprijed, a zatim sjeda i čelo spušta na mohr٭. Hladno je idah mi se u dodiru s noćnim zrakom pretvara u paru, ali bolje mi jevani nego u sobi gdje mi se ponekad čini da me zidovi stišću.Jedne večeri nailazim na otvoren prozor i iz Zarine sobe čujem kakoMaskirani anđeo recitira neke stihove. Sjetim se da mi je Zari jednomrekla kako je Soraja cijeli Hafizov Divan naučila napamet, pa napinjemuši ne bih li joj bolje čuo glas, ali do mene dopire tek prigušen šapat.Mjesec je na nebu jasan i noć je okupana njegovom svjetlošću. Sjenegrađevina kao da se isprepliću s nečim što je zapleteno u sve ostalo ičini mi se da se upravo u tim sjenama krije ispunjenje Zarina obećanjada će uvijek biti uz mene.Žarko se želim utopiti u toj tami i stopiti se sa sjenama. Tražim je unajmračnijim kutovima, pomno zureći u svaki pedalj noći i nadajući seda me negdje iz tog mraka gleda i da će nam se oči barem nakratkosusresti. Znam da je tu, osjećam to, i znam da bih trebao izići iz sobe,ali bojim se da je neću naći._____________________Mohr ili turba mala je glinena pločica kojom se٭ neki šijitski muslimani služe pri dnevnimmolitvama te prislanjaju čelo uz nju. Mohr ili turba simbolizira zemlju, ili je čak napravljen odzemlje iz svetoga grada Karbale u Iraku, posebno važnoga za šijitske muslimane.

196

Jedne druge večeri sjedim uz prozor u sobi i gledam prema Zarinojterasi, kada se odjednom u sjeni pomakne djelić tame. Srce mi poskočizbog prizora u kojemu je netko kroz tamu jedva primjetno otklizao sjednoga mjesta na drugo, premjestio se i zatim zastao. No, tkogod tobio, sada se više ne miče. Umišljam li, ili je netko doista ondje?Jabukolika mi je jednom rekla da postoji bolest zbog koje ljudihaluciniraju. Jesam li izgubio razum?Pomno se zagledavam u priliku koja se načas razabire, a načas nestajeu tami, ali nisam posve siguran ima li ta sjenka doista ikakav obris. Štodulje zurim u noć, to mi se više čini da ono u što zurim nije ništa dolinoć uokvirena tamom. Ustajem i palim svjetlo u sobi, pa sjedam na istomjesto i pogledom tražim obris. Ne vidim ništa. Čak ni siluete.Blaga je, ali tamna noć. Tiho se šuljam na terasu i gledam ka Zarinojsobi. Svjetla su ugašena, prozor je otvoren, a zavjese se pod naletimavjetra kreću poput žene u rukama vrsnoga plesača. Sjedam na zidićizmeđu naših dviju kuća i prisjećam se kako smo sjedili s njezinestrane zida i čitali poeziju. Kliznem na njezinu terasu i sjedam,zamišljajući da je kraj mene. Neočekivano me zapljusne golem valmelankolije. Utapam se polako i bez snage, tek s oštrom boli ipoplavom suza. Naslanjam glavu uza zid, zatvaram oči i tonem u sebe.Hodam sa Zari uz brdo omeđeno izmaglicom. Pod nama su dolineobrasle uvelim korovom, vjetar puše u svim smjerovima, a trava seposlušno svija pod njegovim naletima. Nebo je tamnoplavo, bezugljene tame na kojoj se noću ističu zvijezde ili oblik ispunjenpredivnim mirisom zbog kojega mi nosnice tuli i uživaju.Je li ovo doista san?Zari je odjevena u bijelu pamučnu haljinu, a ja u odijelu. Okreće se igleda me u oči, a ja je desnom rukom primim oko struka. Polaže miglavu na rame i licem dotiče moje, ja je i ljubim, šapćem da je volim ida je nikada više ne želim od sebe. Ako je to san, ne želim se nikadaprobuditi.Zari mi govori da ne sanjam.Odjednom se nađemo na njezinoj terasi. Zari sjedi, glavu mi privija naprsa i ruke obavija oko vrata. Ne vidim joj lice.»Hladno je«, šapće. »A ti se baš nisi dobro obukao. Nemoj mi se, dušo,prehladiti!«Čvršće se privijam uz nju, a ona me grli još jače. Ne otvaram oči. Neželim provjeravati je li sve to stvarnost. Dovoljan mi je njezin glas.»Grijat ću te svojim tijelom do izlaska sunca, a onda moram poći«,kaže.

197

»Ne želim da odeš«, plačem.Miluje me po licu, ljubi me u obraze i kaže mi da je uvijek tu negdje, ublizini. Jedva mi čujnim šapatom govori da me voli, ali da je ne smijemviše oplakivati. Ovako je jednostavno moralo biti. Drago joj je što samjoj posjetio roditelje i što sam bio toliko jak da pred njima nisamzaplakao.Ti si moj anđeo, kažem joj, ali ona mi kaže da anđele nitko ne vidi.Nitko ih ne čuje i nitko ih ne osjeća.Znači, mora da sanjam Zarin divan glas i njezin topao zagrljaj.Pokušavam se okrenuti i zagrliti je, ali nemoćan sam od težine.Otvaram oči i isprva ne znam gdje sam. Osvrćem se i shvaćani da sampod zidom na Zarinoj terasi. Na istoku izlazi sunce, a zbog jutarnje bihse studeni najradije odmah zavukao u krevet. Tada shvatim da samumotan u deku. Deka nije naša, a i siguran sam da iz sobe nisam izišaoumotan u bilo što. Bacam pogled prema Zarinoj sobi. Prozor jezatvoren. Je li me u deku umotao Maskirani anđeo ili Ahmed? Ahmedvjerojatno nije, on bi me i probudio. Deka lijepo miriše, ponepoznatom mi ženskom parfemu. Je li to Zarina deka? Je li se u njunekoć zamatala da bi se noću ugrijala? Možda me baš ona noćaspokrila!Po položaju sunca zaključujem da je oko šest sati ujutro. Bacam pogledprema ulici i ondje spazim Maskiranog anđela. Vraća se iz pekarnice sdvije velike štruce kruha Barbari٭.Hoda jako brzo. Mnogo brže nego što je Zari običavala.Ulazi u dvorište i za sobom zatvara vrata. Čim nestaje u kući, slažemdeku i ostavljam je na zidu između naših dviju kuća. Odlazim u sobu iuvlačim se u krevet, potpuno obuzet snom u kojemu me posjetila Zari.Sumorna mi usamljenost tišti dušu, pa sam sebi govorim da sam sinoćspavao u njezinu zagrljaju, ali čak se ni od te bezumne laži ne osjećambolje.Večer nakon toga opet sjedim u sobi i gledam kroz prozor, u naručjustežući jastuk. Tamna je noć zastrta oblacima, pa ne vidim Mjesec, aliu zraku mirišem kišu. Svuda oko mene vlada tišina, ali jednolično mizujanje iz nepoznata izvora umiruje duh i miluje uši. Gledam Zarinbalkon, pogledom tražeći siluetu koja je večer prije komadić noćioblikovala u privid nade.

__________________________Kruh Barbari ili nan-e Barbari jedna je vrsta tanke perzijske lepinje i jedna od najčešćih vrsta٭kruha u Iranu. Naziv je dobio po narodu Barbara koji su živjeli u pokrajini Horasan, a doglavnoga je grada došao i postao popularan u doba dinastije Kadžara.

198

Možda je, ako ne skrenem pogled, opet pronađem. Možda se, akopomnije gledam i oči priviknem na tamu, opet pojavi.I evo je, samo sjenka, samo trag, obris noći. Ne skidam pogled sa sjenei čekam da se pomakne kao sinoć. Možda je ne bih prestrašio kad bihmogao prolebdjeti kroz prozor, ali štogod jest, sjenka se ne miče. Stojina mjestu, potpuno nepokretna, i gleda me. Od iznenadnog mi naletavjetra odjednom zavjese polete u lice, a s druge se strane djelić tamezatrese i čitava noć zadrhti. Sada sam siguran da se sjenka pomaknula.Ne haluciniram. Ježim se od glave do pete.Jurnem na balkon, ali na njemu ne nalazim ništa. Stojim ondje čitavuvječnost i ogledavam se te naposljetku prelazim na Zarinu stranu zidićai sjedam na naše mjesto. Gledam prema njezinoj sobi. Svjetla suupaljena, ali prozor je zatvoren i zavjese navučene. Gotovo su svasvjetla u ulici ugašena. Gledam na sat: jedanaest i trideset.Iza Zarinih zavjesa Maskirani anđeo hoda s jedne strane sobe na drugu.U djeliću joj sekunde opazim lice iz profila. Nema burku, ali prolaziprebrzo da bih je doista vidio. Silno bih je htio pogledati i vidjeti kakoizgleda. Živi u istoj sobi u kojoj je živjela moja Zari, spava u njezinukrevetu, sjedi u istom stolcu u kojemu sam je držao u naručju. Prilazimprozoru i virim kroz otvor na zavjesama. Srce mi divljački udara, krvnavire u glavu, ruke dršću, koljena podrhtavaju i oblijeva me hladanznoj.Maskirani anđeo sjedi nasred sobe, leđima okrenuta prema prozoru.Spuštene glave čita knjigu, Hafizov Divan, istu onu koju je naučilanapamet.Zašto čita knjigu koju zna napamet?Odjevena je u dugu crnu haljinu koja je prekriva od vrata do gležnjeva,a na glavi joj plava marama pokriva kosu. Crna burka prebačena jepreko stolca pokraj okruglog stola, a deka u kojoj sam se jutrosprobudio položena je pokraj kreveta. Na drugom kraju sobe spazimbilježnicu sa Zarinim crtežima. Sve bih dao za tu bilježnicu!Maskirani anđeo odjednom podiže glavu i gleda pred sebe, kao da jeosjetila da je kroz prozor netko promatra. Sve u meni viče da bježimkući, ali noge su mi prikovane uz tlo. Ramena joj se podižu i spuštajukako diše i samo se u djeliću sekunde malo okreće u stranu. Zatimponovno spušta glavu i nastavlja s čitanjem.Zahvaljujem Bogu što se nije okrenula i šuljam se kući.

199

28. Neizlječiva bolest

Prošlo je više od mjesec dana kako sam izišao iz bolnice i četvrt jenaglo oživjela zbog perzijske Nove godine koja se slavi prvoga danaproljeća. Prvih trinaest dana u godini nema škole, pa ljudi putuju,posjećuju jedni druge, razmjenjuju darove, zaboravljaju stare svađe imire se. Duh blagdana dirnuo je i šaha koji je tim povodom pomilovaoneke političke zatvorenike i nekolicinu običnih zločinaca, a ja se pitambi li Doktor, da je poživio, ikada došao na red. Čak se i moj stric i tetamire, jedino sam ja zarobljen u najtamnijoj zimi svojega života, bezvidljivoga kraja i izlaza. Ahmed i Iradž često me posjećuju i drago mije kada dođu, ali katkada odlutam dok pričaju i uopće ih ne slušam. Iinače se isključujem iz svega što me okružuje.Dok jednoga dana u predvečerje stojim na terasi, s Ahmedove stranezačujem glas njegove bake.»Dolazi po mene«, objavljuje s balkona.»Tko dolazi, bako?« pitam je.Naborano joj se čelo napinje dok govori:»Moj muž. To je njegov novogodišnji dar. Povest će me sa sobom!«.»Aha«, kažem tužno, ali potajno priželjkujem isti takav dar od Zari iliDoktora.Na licu joj primjećujem da se našminkala.»Lijepo izgledate, bako«, kažem joj.»Uredila sam se za njega«, odvraća mi. »Svake večeri razgovaramo, aline pokazuje mi se.«»A vidite li ga, bako?« pitam, misleći na Zari u noćnim sjenama.»O, da, viđam ga svake večeri otkad je otišao« kaže s tračkom tužnogasmiješka na usnicama. »I ti ga vidiš, zar ne?«»A gdje ga tražite?«Baka me začuđeno gleda, kao da ne razumije o čemu govorim.»Skriva li se u tami?« pitam je. »Miče li se, ili stoji na mjestu?«»Na mjestu?« ponavlja, očito ne shvaćajući. Gega se do ruba balkona iu glavi mi ponovno odjekuje majčin glas. Stotine ljudi godišnje padne stih prokletih krovova. Hitro joj se primičem, kako bih je mogaouhvatiti ako izgubi ravnotežu.»Ovog puta me želi povesti sa sobom«, šapće ozbiljno.»A je li vam ikada išta rekao?«»Rekao?«»Da.«

200

Na trenutak zastaje i razmišlja, a onda kaže:»Ne znam. Ne čujem baš dobro, nagluha sam. Ako mi je nešto i rekao,nisam ga čula!«.»Ali čuli ste moju ženu kako plače, zar ne?«»Tvoju ženu? Zašto plače?«Gledam joj u zbunjeno lice i žalim što sam uopće išta spomenuo.»Ne daj da ti žena plače«, kaže. »Moj mi muž nikada nije dao razlogaza plač. Nikada!«»Dobro, bako.«»Znaš li kako smo se moj muž i ja upoznali?«»U američkom veleposlanstvu?«»Američkom veleposlanstvu?« blijedo me gleda.»Ne, bako«, ispravljam se. »Ne znam. Kako ste se upoznali?«»Hoćeš da ti ispričam?« odjednom živne.»Ispričajte, molim vas.«»Kada mi je bilo sedamnaest«, započinje baka, »otkrili su da imamneizlječivu bolest. Točno tako su je zvali, neizlječiva bolest. Majka mise danju i noću molila Bogu, preklinjući ga da mi se smiluje, kao daBog nema pametnijeg posla.« Odjednom zastaje s pričom i zbunjenome pita: »Jesi li ikada imao sedamnaest godina?«»Jesam, bako.«»Aha«, mrmlja. »Ali nikada nisi imao neizlječivu bolest, zar ne?«»Nisam, bako.«Opet zastaje i razmišlja, kao da se ne može sjetiti gdje je stala s pričom,a onda me pita:»Što misliš, jesu li raj i pakao međusobno povezani?«.»Molim?« pitam.»Majka mi je govorila da je Bog iskopao rupu u zemlji i ispunio jeplamenom, a onda povrh nje izgradio raj. Ali to baš nema smisla, zarne ? Nitko se u nebu onda ne bi mogao moliti jer bi tlo bilo prevruće, jeli tako?«Najradije bih prasnuo u smijeh, ali suzdržavam se.»A opet, ako raj i pakao nisu povezani«, nastavlja, »što je izmeđunjih?« Okreće se prema meni i upitno me gleda, a ja sliježemramenima. Zbilja ne znam odgovor.»Moja je sirota majka cijele noći plakala zbog moje neizlječive bolesti,a ja sam trebala umrijeti i otići u raj«, kaže. »Gdje god taj raj pri vragubio. Postila je i davala novac siromašnima, kuhala posebnu juhu aaš injome hranila siromahe, a ja sam cijelo vrijeme mislila: Čekaj, jaumirem, zašto onda siromašnima daje sve poslastice?«

MIN@

201

Shvaćajući da se upravo našalila, baka se smiješi, a smijem se i ja,potičući je da nastavi.»Cijelo me vrijeme strašno bolio trbuh«, priča. »I čim bih nešto stavilau usta, odmah bih povratila. Bila sam zbilja jadna. A sve to sa samosedamnaest godina!« Odmahuje glavom i nastavlja: »Sedamnaestgodina... nije to dobra dob. Tada shvaćaš da imaš srce i osjećaji tipomute um!«. Nakratko zastaje.»Ahmedov je djed živio nekoliko kuća od nas. Bio je mlad i zgodan,jako zgodan. Kad god bih ga vidjela, poslije bih dugo, dugo plakala.«Ponovno zastaje i zuri u noć. Nakon nekog vremena kaže: »Jesam li tirekla da će doći po mene?«.»Jeste, bako.«»Došao je već jednom prije, ali tada još nisam mogla poći s njim. Sadabih mogla i baš bih voljela.« Opet zastaje i sada dugo šuti. Gleda premadvorištu i duboko uzdiše. Polako joj se primičem, u strahu da bi moglaizgubiti ravnotežu i pasti. Izraz lica toliko joj je zbunjen da ni uznajbolju volju ne mogu pogoditi o čemu razmišlja, no na kraju ipakizusti: »Jednoga sam se dana popela na brdo iza očeve kuće i bacilasam se s litice!«.»Bacili ste se s litice?« pitam i primičem joj se još bliže.»Što će ti život ako ga moraš proživjeti bez voljene osobe? Da, i sadsam se sjetila: nisam bolovala od neizlječive bolesti, samo sam bilazaljubljena. Ali ljubav je isto neizlječiva bolest, zar ne?«Tiho potvrđujem da jest.»Naravno da jest. Zato i svi veliki ljubavnici na kraju priče umiru.«Baka se odjednom pretvara u osobu potpuno svjesnu svoje okoline. Slica joj nestaje zbunjen i omamljen izraz zbog kojega inače djelujebezumno i izgubljeno, a zamjenjuje ga bistar pogled osobe koja točnozna tko je i što je. Toliko mi je blizu da bih joj mogao izbrojiti sve borena licu, tom licu koje sam vidio bezbroj puta, a nijednom ga nisamdoista pogledao. Provlači prste kroz začudno dugu sijedu kosu i neštomrmlja ispod glasa. Nekoć je bila visoka i vitka, ali s godinama sepogrbila. Oči su joj blijedosmeđe boje koja se prelijeva u sivu, isto kaoi oči mojega djeda, a po obliku brade i načinu na koji guta slinuzaključujem da i ona nosi zubalo.Više je nalik portretu nego živoj osobi i shvaćam da sam je silnozavolio.»Blizu očeve je kuće bila jedna litica. Jesam li ti to već rekla?« pita mehrapavim, ali ljubaznim glasom, vrlo nalik glasu moje bake.»Jeste, bako, rekli ste mi.«

202

»Strašno sam dugo padala i mislila sam da ću sigurno umrijeti. Takavse pad ne preživljava. Čak sam se i onesvijestila u zraku. No, kad samotvorila oči, bila sam u njegovu naručju. Vidio je da se bacam s litice iuhvatio me.«»Pa to je divno, bako. Mora da je bio vrlo snažan čovjek.«»O, da, najjači na svijetu«, prisjeća se baka sa sjetnim osmijehom.»Tako je«, začuje se iz tame Ahmedov glas. »Uhvatio je baku dok jepadala s litice. Bio je najjači čovjek na svijetu.«»Doći će po mene«, kaže mu baka.»Da, bako, rekao sam ti da će se ubrzo vratiti«, kaže joj Ahmed irukama obavija njezina krhka, pogrbljena leđa.»Želi me iznenaditi«, kaže baka, ukopana u Ahmedov zagrljaj. »Ajednoga ćemo se dana vratiti zajedno i iznenaditi tebe. To bi bilo bašlijepo, zar ne?«»Vrlo lijepo«, slaže se Ahmed, a i ja kimam glavom. Baka se okreće i sterase šepa u kuću.»Da, to bi bilo krasno. Baš krasno«, mrmlja i nestaje iza vrata.Ahmed se smiješi i odmahuje glavom.»Priče joj svakoga dana postaju sve kreativnije i zabavnije. Ali zbilja jeiznimna osoba, znaš? Jesam li ti ikada rekao da je bila prva žena umjestu koja je skinula čador?«»Nisi«, odgovaram iznenađeno.»Ljudi to ne znaju, ali zbilja jest. I to u Kasmaru! Ni približnonajnaprednijem gradu na svijetu.« Lice mu se smekšava od sjetnogosmijeha. »Bila je i prva žena u gradu koja je završila srednju školu.Prava buntovnica, svojeglava i postojana kao stijena. Roditelji su jeudali za djeda samo zato da je se riješe«, posprdno se smijulji Ahmed.»Baka se nije htjela udati za njega, mrzila ga je. U pedeset godinabraka nijednom mu nije uputila lijepu riječ, ali on to nije ni očekivao.«Odmahujem glavom. Bakina me beskrajna sanjarenja o djedu malopreviše podsjećaju na moje noćne potrage za Zari, pa se pitam hoću li ija jednoga dana lunjati po četvrti i izmišljati priče o tome da je Zaribila sveučilišna profesorica i da je spasila mačku iz požara.»Bio je dobar čovjek i neizmjerno strpljiv s njom«, nastavlja Ahmed.»Mislim da ju je jedino on ozbiljno shvaćao. I nikada se nije žalio nanju. Neki su ga prijatelji zbog toga smatrali slabićem, a susjedi uKamsaru govorili su da uopće nije pravi muškarac i da je ne možezadovoljiti u krevetu, pa je ona zbog toga tako agresivna. Djeda nijebilo briga za te priče, uopće ih nije slušao, ali ona jest. Pa je lijeporodila četvero djece, jedno za drugim.«

203

Lice mu se izvija u prepredenu grimasu.»Možda ga je samo tada pripustila k sebi, tko zna.«Smijem se.»Jesi li znao da je ateistica?« pita me Ahmed.»Nisam.«»Žena njezinih godina, odgojena tako kako je odgojena, i to uKamsaru, pa da ne vjeruje u Boga? Zamisli ti to! Ima sreće što je nisukamenovali. Tata kaže da se nikada ni za što nije molila, ali da su joj sesve želje ispunile.«»Kako?«»Djed«, odgovara Ahmed i pali cigaretu. »On je bio Bog kojega nikadanije štovala i zato ga sada vidi kamo god se okrene.«

29.Poziv anđela

Majka mi donosi vrući čaj, ali pravim se da spavam sjedeći na stolcu,pa odlazi iz sobe da me ne bi probudila. Već sam joj rekao da mi jelakše zaspati kada ne ležim u krevetu jer mi od ležanja mozak upada uhiperaktivnu zbrku. Okrećem se i prevrćem dok mi ne dojadi, pa nakraju uvijek završim na stolcu s knjigom u ruci i tu već nakon nekolikopročitanih redaka obično zadrijemam.Ni sam ne znam kada točno uspijevam zaspati, ali prijeko mi potrebansan prekida ženski vapaj. Ne znam odakle dopire, ali osjećam kako mise dlačice na vratu uzdižu od jeze. Vapaj je bez sumnje ženski i sasvimsigurno dopire s druge strane mojega prozora. Htio bih otvoriti oči ipogledati van, ali preumoran sam, pa samo pomno osluškujem i nečujem ništa osim noćne tišine. Sjetim se da mi je Ahmedova baka reklada je čula plač djevojke iz kuće do moje. Nedostaješ joj. Svake noćiplače za tobom, baš kao i ja za djedom. Prolaze me trnci.Tada začujem još jedan tihi jecaj i to ovoga puta baš s druge stranemojega prozora. Drhtim od nagle studeni, otvaram oči i gledam na sat.Četiri su sata ujutro.Nakon još jednoga jecaja bacam jastuk na pod i jurim na terasu. Bojimse pogleda na Zarinu sobu, ali oči mi same skreću onamo. Prozor jeotvoren, a zavjese navučene. Tko to plače i zašto? Maskirani anđeo?Zašto bi ona plakala? Nedostaje joj Zari? Možda joj nedostaju roditelji.Možda je zaljubljena u nekoga iz svojega grada, pa joj on nedostaje.Ne, sigurno nije to, nije ona taj tip žene.Pozorno slušam, ali više ništa ne čujem, pa sjedam na zidić između

204

moje i Zarine kuće, razmišljajući o tome da jednostavno priđemprozoru i pogledam u sobu. U tom trenutku dašak vjetra blago zaljuljazavjese: svjetlo je u sobi ugašeno. Da prijeđem na njezinu terasu? Alizašto? Premračno je, ništa neću vidjeti.Srce mi bubnja u ušima i prsima, a onda se odjednom pomakne neštopod zidićem na Zarinoj terasi. Osvrćem se i spazim Maskiranog anđela.Nepomično sjedi na istome mjestu na kojemu smo Zari i ja običnosjedili i na kojemu sam ja neku noć zaspao pa sanjao Zari. Rado bih jojnešto rekao, ali ostao sam bez glasa. Rado bih se maknuo i otišao kućiprije nego što me spazi, ali ne mogu se pomaknuti, baš kao i one večerikada su odveli Doktora.Ustaje polako, odmjereno i tiho, kao da je čitavo vrijeme znala da samondje i kao da me čekala. Okreće se prema meni i mjesečina prodirekroz crnu čipku na kopreni njezine burke. Pod čipkom su dva vlažna,tirkizna oka koja sjaje poput zvijezda u baršunastoj tmini noći. Blagouzdiše, a meni se čini da u cijelom svemiru nema dovoljno kisika zamoja pluća. Maskirani je anđeo gotovo iste visine, možda čak i istogastasa, iako to zbog plašta ne mogu procijeniti. Trenutak potpunog miratraje poput čitave vječnosti.S juga nas odjednom zapuhne blag vjetar i njezina burka zalelujazrakom, baš kao što je one večeri pred mojim prozorom zatreperiokomadić noći.O, Bože, pa to je bila ona, Maskirani anđeo, utkana u noćnu tamu,neprimjetna u njezinu zagrljaju. Zar me ona gledala kako se na stolculjuljam naprijed-natrag?Tada se okreće i odlazi prema Zarinoj sobi. Rub joj se burke vuče potlu i skuplja prašinu s betona, a dok odlazi, glavom je još uvijekokrenuta prema meni. Htio bih joj doviknuti da stane, ali glasa jošuvijek nemam, pa ona ulazi u kuću i za sobom zatvara staklena vrata.Još neko vrijeme sjedim na zidiću. Maskirani me anđeo doista noćupromatra?Zašto?Kakva je znatiželja na to nagoni?Što joj je Zari rekla o meni? Možda samo provjerava patim li previše.Sati prolaze, ali spavati ne mogu.

205

30. Inšallah٭

Ahmed se nije šalio kada mi je rekao da mu ne mogu slomiti duhpremlaćivanjem u usranom zatvoru. Prkosniji je i buntovniji no ikada,govori sve što misli i radi sve što mu se prohtije. Iradž mi kaže da uškoli otvoreno kritizira profesore, pogotovo profesora Gordžija, nekadaobičnog vjeroučitelja, a sada ludog ravnatelja.»On je običan fašist«, rekao je okupljenima u školskom dvorištu nekidan, a Gordži je stajao tek nekoliko metara dalje od njega.»Tko je fašist, Ahmede?« odmah ga je upitao Gordži.»Mussolini, gospodine. Mussolini je bio fašist. Idi Amin je fašist. Imajoš puno fašista na ovome svijetu, profesore. Ima ih koliko hoćete!«Gordži se na to zagledao u amajliju, izgovorio kratku molitvu i otišao.»I vi ste isto fašist, profesore«, prošaptao je Ahmed. Gordži se naglookrenuo i pogledao ga, ali Ahmed se samo nasmiješio, kao da senimalo ne boji Gordžijeva bijesa.»A što mi može?« pita poslije Fahimu, zabrinutu zbog toga što joj sečini da je Ahmed ovog puta pretjerao.»Može ti praviti probleme, zlato«, odgovara mu, moleći me usput da gaurazumim. »Nije li tako? Daj mu, molim te, reci da prestane s timbesmislicama!«Jednoga dana Gordži kaže Ahmedu da se mora ošišati jer mu je kosapreduga.»Frizer mi je na godišnjem, profesore«, britko mu odgovara Ahmed.»Doista? A kamo je otputovao?« pita Gordži.»U Afganistan. Znate, on šverca drogom.«Ahmed mi poslije govori da je točno vidio da bi ga Gordži najradijepljusnuo.»Ne tiče ga se duljina moje kose, je li tako? Što taj kurvin sin sebiumišlja? U sve zabada nos. Nisi li mi jednom rekao da fašisti uvijek usve zabadaju nos?«»Nisam«, odgovaram. »Ti i ja smo razgovarali o anarhizmu, ne ofašizmu«.»Dobro onda. Vjerojatno sam to negdje pročitao. Fašisti u sve zabadajunos. To bi trebao biti dio definicije te riječi u rječniku.«Fahima ga moli da prestane.__________________________Arapski termin koji muslimani izgovaraju kako bi iskazali nadu da će se neki prije spomenut٭događaj obistiniti. Doslovno prevedena, ta fraza znači: »Ako bude po Allahovoj volji«, ilijednostavnije: »Ako Bog da«.

206

»Jasno ti je da u ratu s ravnateljem ti ne možeš pobijediti, pa čemuonda sve to?«»Zbog toga što mrzim tog pizduna«, odgovara joj Ahmed.Gordži mu tu mržnju skupo naplaćuje. Sljedećeg popodneva Ahmed seiz škole vraća obrijane glave. Ravnatelj je u školu doveo brijača iprisilio Ahmeda da se ošiša na dva milimetra pred svim učenicima iprofesorima koji su prizor promatrali s krajnjom nevjericom.»Prešao je preko cijeloga dvorišta, zagledao se u oči svim okupljenimučenicima i svima naglasio da je on vrhunski autoritet u školi te da senitko ne smije suprotstaviti njegovim odlukama i naredbama«, prisjećase Ahmed. Po utučenom mu pogledu vidim da teško podnosi poniženjekojem ga je Gordži izložio.»Jesi li mu se pokušao suprotstaviti?« pitam.»Nisam«, kaže. »Ionako s time ne bih ništa dobio. Otvorena borba sljudima na položaju nema nikakvog smisla jer odmah u startu gubiš.Treba čekati pravi trenutak i onda se osvetiti!«Nakon nekoliko minuta stiže Fahima. Zaprepašteno zuri u Ahmedovuglavu.»Pa, što si to učinio?« pita, rukama prekrivajući usta.»Gordži me ošišao«, odvraća joj Ahmed s usiljenim smiješkom.»Kako?«»Škaricama«, ogorčeno će Ahmed, a Fahima pokušava ne prasnuti usmijeh.»Nisi se potukao s njim, nadam se!«»Nisam«, duri se Ahmed. »Ali trebao sam!«»Ipak mi je drago da nisi«, kaže mu Fahima. »A jesi li mu išta rekao?«»Jesam, nakon što su me već ošišali. Pogledao sam se u zrcalo izamolio ga da mi još malo sredi zulufe.«Fahima hihoćući pokriva rukom usta. Ahmed je iznenađeno gleda.»Žao mi je, ali zbilja izgledaš smiješno«, ispričava mu se i na krajuprasne u smijeh.Ahmed me gleda razrogačenih očiju.»Ona mi se smije!«Teatralno sliježem ramenima, i sam pokušavajući zaustaviti glasansmijeh.»Ruga mi se!« žali se Ahmed.»Ma, ne, ne, ne«, tješi ga Fahima, a onda se još jednom glasno nasmije.»Samo si jako sladak!«Ahmed mi dobacuje upitan pogled.»Zbilja si sladak«, kažem mu.

207

»Jesam?« pita. »Zbilja? Koliko sladak?«»Jako, jako sladak«, kaže Fahima.Ahmed se opet okreće prema meni i ja ozbiljno kimam glavom,potvrđujući Fahiminu tvrdnju.»Imate pravo«, izjavljuje nakon toga, ponosno se šepireći po sobi.»Nazvat ćemo ovo Ahmedovim Frizom i svim klincima iz uliceponuditi besplatno šišanje u tom stilu. Ali samo dečkima iz ulice! Svidrugi moraju platiti!« Zatim mi dobacuje pogled i vikne: »Hej, pa ti ćešmi biti prva mušterija!«.Juri u kuću i ubrzo se vraća sa škarama te me počinje ganjati podvorištu. Fahima umire od smijeha.»Stani, kurvin sine«, viče. »Naređujem ti da se ošišaš! Suprotstavljaš lise ti to mojoj vrhovnoj komandi? Kako se usuđuješ? Prokleti pizdune!«Ahmed se sljedećih dana kloni profesora Gordžija koliko god može,ali, poznajući njega, samo vreba pravi trenutak za protunapad. Gordžise pak pojavljuje gotovo na svim Ahmedovim satima i sjeda u zadnjuklupu te promatra profesore i učenike.»Jučer je Gordži upao na geometriju kod profesora Bane«, priča miAhmed. »Čim je ušao, znao sam da nešto kani napraviti, a i drugim jedečkima to bilo jasno. Svi su sjedili uspravno kao svijeće jer nitko nijeznao kad će i zbog čega nastati sranje. Ali ja sam znao. Gordži jeprišao profesoru Bani i nešto mu došapnuo, a onda se uputio premazadnjim klupama, da bi nas što bolje mogao nadgledati. Bani, čini se,nije bilo baš drago kad je čuo što mu je Gordži naredio, pa se počeomeškoljiti i pogledavati prema njemu, ushodao se oko svojega stola ionda jedva procijedio moje ime te me zamolio da dođem pred pločuodgovarati. Zadao mi je teorem koji nikada u životu nisam niti vidio, akamoli znao riješiti.« Ahmed tu spušta pogled i gladi se po obrijanojglavi.»I što se dogodilo?« pitam.»Nisam ga, naravno, znao riješiti, pa mi je Bana dao nulu i onda jeGordži sa zadovoljnim smiješkom na licu otišao iz razreda.«»Žao mi je, dušo«, kaže Fahima.»Sjećaš li se koliko smo prije mrzili Banu?« pita Ahmed okrećući seprema meni. »E, pa sad nam je Bana super. Nije li to zanimljivo? KrajGordžija svi djeluju bolji nego što jesu. Kao da te boli cijelo tijelo, paonda primjećuješ samo onu bol koja je najgora.«Odmahuje glavom, duboko uzdiše i napokon kaže:»Uz lažnoga zanesenjaka i vjerskog fanatika jučerašnji nam se diktatoričine poput anđela. Nije li to jednostavno neobično?«.

208

»A što na sve to kaže Moradi?« pitam, misleći na našega profesoradiscipline.»Moradi više nema utjecaja ni na što. Gordži ga mrzi jer je sklonAmerikancima, a, prema Gordžijevu mišljenju, nema tog naroda nasvijetu koji zaslužuje više mržnje od Amerikanaca. Možda jedinoIzraelci.«»Neću ti govoriti što bi trebao raditi, ali mislim da ćeš morati pronaćinačin da se pomiriš s njim«, kaže mu Fahima.Ahmed se pravi da je nije čuo.»Zamisli ti toga gada! Sad će mi se pojavljivati na svakom satu inamjerno me uvaljivati u nevolje!«»Strašno mi je žao, dušo«, kaže Fahima i rasplače se.»Joj, zlato moje«, tješi je Ahmed sa smiješkom na licu. »Ne brini sezbog toga. Ozbiljno ti kažem, ne zamaraj se!«Fahimine suze očito ga prilično pogađaju jer od toga dana više negovori o svojim sukobima s Gordžijem. No, primjećujem da stalno čitaKur'an.»Postao si veliki vjernik?« pitam ga.»Naravno«, odgovara mi s posprdnim smiješkom na licu.Silno me zanima što je naumio, ali ne usuđujem se pitati, a onda gajedne večeri čujem kako naglas recitira stihove iz Kurana.»Sve si to naučio napamet?« zadivljeno ga pitam.»Jesam«, odgovara mi.»Kako to?«»Inšallah, ako Bog da, uskoro ćeš saznati«, kaže, zadovoljno sesmješka i odlazi recitirajući još jedan ajet.Već sutradan nakon škole saznajem zašto je Ahmed tako opsjednutKuranom. Cijela priča počinje Gordžijevim dolaskom na sat profesoraBane, kad je pozdravio sve prisutne, izgovorio kratku molitvu i uputiose prema zadnjim klupama, dajući usput znak profesoru Bani daprozove Ahmeda. Profesor Bana uopće se ne slaže s Gordžijevimmetodama, a još mu se manje sviđaju njegovi učestali posjeti njegovimsatima geometrije, pa ni ovog puta nije bio zadovoljan Gordžijevomnaredbom. No, prije nego što ga je itko dospio prozvati, Ahmed jepodignuo ruku i glasno upitao smije li postaviti jedno pitanje.»Naravno«, odgovorio mu je profesor Bana.»Pitanje je za profesora Gordžija«, objasnio je Ahmed.»Da«, umiješao se Gordži. »Smiješ mi postaviti pitanje.«Ahmed je na to naizust izrecitirao stih iz Kurana te zamolio profesoraGordžija da mu ga doslovno prevede i komentira. Gordži, koji ne zna

209

arapski i napamet zna samo neke ajete iz Kurana, počeo je odmahivatiglavom, kašljati i pročišćivati grlo, a onda je rekao Ahmedu da zbognjegova lošeg naglaska ne može ustanoviti o kojem je točno stihu izKurana riječ. Ahmed je istoga trenutka izvukao džepno izdanje Kurana,poljubio knjigu, otvorio stranicu s ajetom, pokazao ga Gordžiju i rekao:»Evo ga ovdje, profesore. Možete li nam ga pročitati?«.Gordži je stao kao ukopan i zagledao se u Ahmeda, potpuno svjestanšto ga čeka ako se samo još jednom pojavi na nekom od Ahmedovihsati. A on mi se poslije zaklinjao da je Gordžijevim čelom potekao znoji nakon duge i neugodne stanke novi se ravnatelj ispričao i na brzinuizišao iz učionice. Čim je izišao, čitav je razred eksplodirao od smijeha,povika i zvižduka. Čak se i profesor Bana nasmijao te naklonioAhmedu!»Neće mi više dolaziti na nastavu«, kaže mi Ahmed. »Ali ja s njim jošnisam gotov, obećajem ti! Uskoro ću ga početi pratiti kamo god pođe:u dvorište, u zahod, posvuda. Samo ću ga čekati, recitirati mu Kuran nasvakom koraku i onda mu postavljati pitanja o pojedinim stihovima.Učinit ću sve što je u mojoj moći da mu bude neugodno. Naučit ćunapamet svaku riječ naše svete knjige i tako raskrinkati toga kurvinogsina kao lašca, što zapravo jest. Jer, tako treba sa svim Gordžijimaovoga svijeta, sa svim bezveznim vjeroučiteljima koji sebi umisle da sucarevi!«Ono nešto, to je sve.Drijemam na stolcu u svojoj sobi, kada me iz sna prene glasan vrisak,nimalo nalik tihim jecajima Maskiranog anđela. PrepoznajemAhmedov glas. Boreći se sa strahom od kojega se i ovaj putskamenjujem, nekako se uspijevam podignuti na noge, kada ulicompočnu odjekivati i drugi zvukovi. Vrata se otvaraju i zatvaraju, ljuditrče, žene plaču, muškarci hvataju dah. U nekoliko koraka jurnem krozvrata na terasu.»O, Bože, moj Bože!« plače ženski glas i prepoznajem Ahmedovumajku.»Bako! Bako!« viče Ahmed.Hitam prema rubu terase i odande spazim da svi susjedi trče premaAhmedovoj kući. U Ahmedovu pak dvorištu na tlu leži njegova baka.Cijela se obitelj okupila oko nepomičnog tijela. Preskačem zid premaAhmedovoj terasi i spuštam se niz njihove stube, odjednom preskačućipo dvije ili tri.Dvorište je već prepuno susjeda kada se napokon spuštam doprizemlja. Ahmed se leđima oslanja o zid, očiju zamagljenih od suza, i

210

polako klizi prema dolje sve dok ne padne na tlo. Kada me primijeti,samo odmahne glavom u nevjerici i očaju, a Iradž sjeda do njega iprebacuje mu ruku preko ramena. Iradževa majka sa skupinom drugihžena priskače Ahmedovoj majci koja plače kraj bakina beživotna tijela,a Ahmedov otac šapće molitve dok ga nekolicina muškaraca pokušavautješiti.Dvorište je mračno i zrakom se širi jeziva studen koju prepoznajem izsvojih prijašnjih susreta sa smrću. Jedino stablo u Ahmedovu dvorištubaca, pod svjetlom koje dopire iz dnevnoga boravka, izobličenu sjenuna bakino izvijeno tijelo.Zarini roditelji ulaze u dvorište u istom trenutku kada podižem pogledprema krovu i ondje spazim Maskiranog anđela kako kroz burkupromatra metež. Vjerojatno i ona primjećuje mene jer, kao i obično,istoga trena uzmiče za korak i stapa se sa sjenom.Bakina je lubanja smrskana i svi zglobovi iščašeni od silovitosti sraza stlom. Susjedi se oprezno kreću uokolo, izbjegavajući krvave mrljekojima je zasuto čitavo dvorište. Teško mi je shvatiti da je baka mrtva.Prije samo nekoliko večeri preda mnom je na terasi pustila mašti navolju i ispričala mi nekoliko nevjerojatnih priča o svojem djetinjstvu ipokojnom mužu. U srcu mi se lome valovi tuge i tjeskobe koji su sezbog bakine smrti podignuli da bi me podsjetili na sve što sam potisnuootkada sam izgubio Doktora i Zari. Zašto je život tako okrutan?Ahmedov otac jeca:»Rekao sam joj da ne ide na taj prokleti krov. Vjerojatno je samoprekoračila preko ruba!«.Iradž odmahuje glavom i grize dlake nad gornjom usnicom, a Ahmedšapće:»Djed je ovog puta nije uhvatio!«.»Što ćemo sada?« pita jedan susjed.»Prekasno je za hitnu pomoć«, odgovara drugi.»Sigurno, ali ipak ih treba pozvati.«»Jadnica je vjerojatno mislila da je muž čeka u dvorištu.«Sljedeća se dva dana u Ahmedovoj kući skupljaju ljudi koji sa svihstrana dolaze obitelji izraziti sućut. Muškarci iz poštovanja premamrtvima ne briju bradu, žene se malo ili uopće ne šminkaju, djecu sedrži po strani i nema glazbe. Sva su lica natmurena.Fahimini roditelji dolaze pomoći Ahmedovima i pritom su vrlo sućutnii ljubazni. Ahmedova majka, uz pomoć moje i još nekoliko žena izsusjedstva, priprema i poslužuje juhu aaš, a Ahmedov otac puši jednu

MIN@

211

cigaretu za drugom, svako malo bijelim rupčićem brišući suze ipozdravljajući se s prijateljima i rođacima.Večer prije sprovoda odlazim s Ahmedom na krov. Srp mladogaMjeseca na nebu prepunom zvijezda je poput neonske kolijevke kojasjajem zasjenjuje sve oko sebe, a pod njim se prostire utihnula četvrt,pokorena i zavijena u tugu zbog svega što ju je snašlo posljednjihnekoliko mjeseci. Tamne sjene kuća i stabala nekako su dulje negoinače, a treperenje gradske rasvjete slabo je i beživotno. Kao da jenetko opet posvuda razasuo sivu prašinu smrti. Ahmed pripaljujecigaretu i nudi mi jednu iz kutije. Prihvaćam.»Bila je dobra žena«, kaže Ahmed.»Da, bila je.«»Ali svi moramo jednom umrijeti, je li tako?«»Tako je.«»Valjda je došao red na nju«, kaže duboko uvlačeći dim iz cigarete.»Valjda.«»Ali zašto je morala skončati baš tako? Zašto nije mogla umrijetimirno, u krevetu? Zašto je Bog tako okrutan?« Zastaje i gleda mepogledom iz kojega čitam ispriku. »Ne bih se tebi smio žaliti nakonsvega što si prošao. Oprosti!«»U redu je«, kažem. »U posljednje sam se vrijeme zapravo priličnopoistovjećivao s tvojom bakom. Kao da su nam životi tekli poparalelnim pravcima.«»Zaboga, nemoj tako«, buni se Ahmed. »Neću da mi još i ti jednogadana padneš s krova!«»Ma, ne, ne. Htio sam reći da sam se točno mogao uživjeti u bol kojuje osjećala zbog konačnog rastanka, gubitka. I činilo mi se ponekad dabaš i nije toliko otplutala od stvarnosti kao što smo mislili.«»Kako to misliš?«»Sve one priče da vidi tvojega djeda«, zastajem jer primjećujem izrazzabrinutosti na Ahmedovu licu. »Mislim, ljudi ne mogu samo takoumrijeti, da ih više uopće nema, zar ne?« Ahmed mi ne odgovara.»Baka je tvrdila i da me Zari čeka... pa, i meni se ponekad čini da jenoću vidim u sjenama.«Izraz na Ahmedovu licu iz zabrinutosti je prerastao u ozbiljnuuznemirenost. Dugo šuti, a onda kaže:»Pitam se kako je to kad si mrtav!«.Mislim da pokušava skrenuti temu s mojih luđačkih misli, pa ne kažemništa, ali sjetim se profesora Gordžija i njegovih priča o smrti kao okrajnjem izvoru užasa.

212

»Zagrobni život postoji zbog prekršitelja koji će u njemu biti osuđenina vječne muke«, jednom nam je rekao s vatrom u očima.Na pamet mi pada i bakino pitanje o tome je li pakao izgrađen podrajem, što mi na lice izmami kratkotrajan smiješak. Ahmed zuri umjesto na koje je baka pala s balkona. Lice mu se grči zbog naporakojim suspreže suze.»Bog joj blagoslovio dušu«, šapće i pogled podiže prema nebu: »Pazise, djede!«.Sutradan svi odlazimo na groblje. Ahmed, Iradž i ja vozimo se nastražnjem sjedalu tatinog terenca, a moja mama i Fahima sjedenaprijed. Fahima se svako malo okreće i gleda Ahmeda, povremeno gaprima za ruku ili tapša po koljenu.Sve mi to u sjećanje priziva dan kada smo išli na groblje zbog Doktorai drago mi je što je Iradž ovoga puta s nama, a ne trči za taksijem,pokušavajući nas zaustaviti. Ulice su prepune automobila i miris meispušnih plinova podsjeća na Zarine posljednje trenutke. Nebo je sivo iprošarano crnim oblacima, nateklim od predstojeće kiše, a pločnicimabrza mnoštvo ljudi, kao da se svi odjedanput žele skloniti predpljuskom. Ne govorimo mnogo, samo moj otac u jednom trenutku kažeda je baka bila sjajna žena, a mi to potvrđujemo nerazgovjetnimmrmljanjem.Na groblju je cijelo susjedstvo, pa čak i Zarini roditelji, i svi su izpoštovanja prema pokojnici zavijeni u crno. Dobro je što napokonsmijemo nositi crninu i oplakati ne samo baku nego i Doktora i Zari.Zarini roditelji ispričavaju se Ahmedovima zbog toga što Maskiranianđeo nije na sprovodu, ali netko je morao ostati kod kuće s Kejvanom.»Ne možemo ga još dovoditi na groblje«, opravdava se Zarina majka.»Premalen je.«Svi se okupljaju oko iskopane rake, žene s jedne, a muškarci s drugestrane.Ahmedova majka tiho plače i šapće mojoj majci da je zabrinuta zamuža. Baka mu je bila jedini preostao član obitelji.»Lijepo je živjela«, govori netko Ahmedovoj majci.»Jest, zbilja jest«, potvrđuje jedna žena.»Pogledaj oko sebe«, kaže ona prva žena. »Ovo je groblje prepunomladih ljudi. Bog ih sve blagoslovio i blagoslovio dušu pokojne bake!Živjela je po svojem i, hvala Bogu, živjela je dugo i plodno.«Pitam se koliko susjeda zna za bakinu priču o tome kako se bacila slitice, ali sumnjam da ju je itko od njih čuo.Iz daljine do nas dopire povik:

213

»Nema Boga do svemogućeg Boga!«, što je znak da bakino tijelodonose na vječno počivalište. Uz grob svi počinju plakati, čak i ženekoje su maloprije tješile Ahmedovu majku. Ahmed priskače skupinikoja nosi bakin lijes, a Iradž i ja slijedimo ga ukorak te podmećemoramena i ruke. Drveni me lijes svojom neprirodnom hladnoćom žuljana vratu, pa razmišljam o bakinu beživotnom tijelu u sanduku. Krv mijurne u glavu i neobuzdano se zatresem, pa me hvata vrtoglavica, azatim jednostavno ostajem bez snage i posljednjega atoma energije.Napuštam svoje mjesto pod lijesom i, bunovno teturajući, zaostajem zapovorkom. Nitko ne primjećuje moju iznenadnu slabost, a tjeskobakoja me obuzima sasvim je nalik onima koje su me spopadale prvihdana u bolnici. Pitam se nije li tu negdje, u bezimenom grobu,pokopana i Zari.Nosači polažu bakin lijes na tlo i svi se okupljaju oko njega, lupajući seu prsa, plačući i tresući glavama. Ahmedov otac pada na koljena i,neutješno jecajući, šakama grabi zemlju s hrpe uz iskopanu raku.Ahmed ga grli s leđa i plače zajedno s njim. Svećenik guste, sijedebrade pod zelenim turbanom i nad crnom mantijom izvikuje nekolikonerazumljivih ajeta, znakovito zureći u mojega oca. Tata odmah posežeu džep i daje mu novac, pa, zbog spoznaje da će za službu biti bogatonagrađen, molitve svetoga čovjeka postaju sve strastvenije.Ne znam točno što mi je, ali odjednom shvaćam da između sadašnjegtrenutka i prošlosti ne uspijevam pronaći nikakve poveznice. Kao da jeizmeđu onoga što je bilo prije i onoga što je sada došlo do iznenadnogprekida u protoku vremena. Mala skupina neznanaca hrđavim lopatamanabacuje zemlju preko bakina tijela u grobu, a slijeva se uzdižubogataške grobnice. Stupovi i stube na velebnim građevinama usjećanje mi prizivaju vrlo žive prizore onoga dana kada smo Zari,Fahima, Ahmed i ja zajedno došli na isto ovo groblje. Osvrćem seudesno i odjednom spazim malen kružni put preko kojega smo prešlina put do Doktorova groba. Ni sam ne znam koliko sam dugo zagledanu tom pravcu jer već sljedećeg trenutka zurim u Doktorovo ime nanadgrobnom kamenu. Grob mu u velebnom bogataškom okružjumauzoleja, slika i uklesanih stihova izgleda pusto i sumorno.»Oprosti što nisam prije došao«, šapćem. »Ali mnogo se toga dogodilootkad si... otišao!«Na kamenu je uklesano »Ramin Sobhi« i R se na jeftinom kamenu većizlizalo. Kamen je, osim toga, prekriven debelim slojem prašine jernitko već dugo nije bio u posjetu, pa iz džepa izvlačim rupčić i polako,pažljivo brišem prašinu.

214

»Oprosti što ti prije nisam došao!«, šapćem opet. »Ali znaš, posadiosam ružin grm za tebe i u čast onoga što si učinio za Golesorhija. Sadase svi iz četvrti brinu za taj grm. Divno, zar ne? Nitko te nikada nećezaboraviti, Doktore!«Nekoliko metara od mene voda iz jedne slavine kapa u limenu kantu,pa odlazim onamo, podižem je, odnosim do Doktorova groba iizlijevam vodu na kamen. Tlo oko groba upija vodu, a ja rupčićem jošjednom čistim kamen, pa sjedam uz grob i prisjećam se vremena kadaje Doktor još bio živ.Sjećam se njegova blistavog osmijeha, njegovih debelih, okruglihnaočala, njegove strastvene ljubavi prema knjigama i veselog odnosaprema Ahmedovoj baki. Pitam se zna li da je i baka sada mrtva tepokopana tek nekoliko metara dalje od njega. Zaustim da mu kažemnekoliko riječi o onome što se dogodilo između mene i Zari, ali onda sesjetim da on sada zna sve i sigurno nam oprašta. Meni zato što sam sezaljubio u Zari, a njoj zato što mi je to dopustila.»Vjerojatno te silno voljela«, šapćem grobu. »Dala je život da bi bila stobom. I ja bih dao svoj da mogu biti s njom, ali vi ste sada jedno sdrugim, kao što ste trebali biti na ovome svijetu.«Dok tako gledam u Doktorov grob, prisjećam se i svih onih večeri kadabi Zari izlazila u dvorište i obavljala poslove koje nije morala obaviti, aja bih je promatrao s krova. Katkada bi mi dobacila pogled, ali nikadanije rekla ni riječi, čak se nije ni nasmiješila. Naša je ljubav bilazabranjena, slatka, tajnovita i opojna. Smiješim se kroz suze koje mi sekotrljaju niz obraze i više se ne stidim ljubavi prema Zari jer znam davoljeti nekoga tko ljubav zaslužuje ne može biti pogrešno.Prstom dodirujem dio Doktorova nadgrobnog kamena s kojega seodlomio dio slova R.»Kada se zaposlim i zaradim nešto novca, kupit ću ti novi kamen«,kažem. »I na njemu će pisati »Doktor«, pa će se svi pitati zašto samo»Doktor« i zašto nema imena. »Tko je bio taj čovjek?« pitat će. »Štomu se dogodilo? Koliko mu je bilo godina kada su ga ubili? Kako jeizgledao? Jesu li ga mučili? Što je bilo s njegovim najmilijima?«I ja ću im svima ispričati priču o tebi. Pa će ubrzo svi znati da ti je otacumro od srčanog udara i da ti je majka od tuge izgubila razum. »Jadnažena«, govorit će. Pričat će i o Zari, njezinoj hrabrosti, prkosu i žrtvi.»Ta ga je sirota djevojka sigurno mnogo voljela! I to je tako nepošteno.Zašto dopuštamo takve stvari?« Pa će o tome pričati svojoj djeci,prijateljima, susjedima i vijest će se proširiti. Svi će saznati istinu kojuSAVAK želi sakriti, pa nam zato ne dopušta da te oplakujemo,

215

uništava sve dokaze o tvojem postojanju i spaljuje tvoje voljeneknjige.«Smiješim se prijateljevu grobu i kažem:»Hvala ti što si me naučio što je ono nešto, Doktore! Mislim da sadastvarno znam što to znači.«Zastajem i pred očima mi izranja slika njegova nasmiješena lica i glavekoja kima s odobravanjem.»To je čast, prijateljstvo, ljubav, davanje sebe, život koji se živisvjesno, a ne u dvoličnom neznanju linije manjega otpora. Sve tozajedno, zar ne? Imam golemu sreću da sam okružen ljudima kojiimaju ono nešto. Ti, Zari, Ahmed, Iradž, moji roditelji i Fahima. Kad jeo tome riječ, moj je život već sada smislen.«Milujem okrznuto R iz njegova imena i borim se sa svojim suzama.»Tješim se time da ti i Zari niste doista mrtvi. Jer ljudi koji imaju ononešto nikada ne umiru, nikada ne nestaju, nego zauvijek žive u našimsrcima i umu i ondje su i te kako stvarni.«Suze mi se sada slobodno kotrljaju niz obraze i znam da ili više ničimne mogu zaustaviti.»Sjećaš li se kada si me pitao znam li koja je najvrednija stvar koju imasvaki čovjek? Rekao sam ti da je to život, a ti si se nasmiješio i rekao:'Vrijeme' . Sjećaš li se toga, Doktore?«Blag vjetar na Doktorov grob donosi jedan usamljen list i ja gauzimam, gledam, a onda stavljam u podnožje prijateljeva groba.»U posljednje vrijeme dosta razmišljam o tom našem razgovoru«,kažem. »I, uza sve dužno poštovanje, mislim da smo obojica bili ukrivu. Najdragocjenija stvar koju čovjek ima upravo je ono nešto.«U tom trenutku shvatim da mi netko stoji iza leđa, pa se okrećem ispazim Ahmeda, Fahimu i Iradža. Bez riječi sjedaju do mene, a Fahimami prebacuje ruku preko ramena. Samo nekoliko sekunda nakon njihstižu i moji roditelji, svaki s po jednom crvenom ružom u ruci. Otac minamiguje i sjeda uz grob, polaže ružu na kamen i moli za Doktora. Imoja majka čini isto. Jedan po jedan, stižu i ostali susjedi, sve dok sena Doktorov grob ne slije čitavo more ljudi, čitava ulica, svi s crvenimružama u rukama. Nitko ne mari za SAVAK i gledaju li nas izskrovišta.Odavno smo već trebali oplakati Doktora.

216

32. Još jedna zora

Dan nakon bakina sprovoda budi me predivno travanjsko jutro.Sunce mi kroz zavjese jednom zrakom miluje lice, a ptičice cvrkutomslave čarobno proljeće. Spavao sam poput djeteta, a to mi se već dugonije dogodilo.Osjećam se svježe, čilo i prepun sam energije, kao da bih ovogatrenutka mogao pretrčati nekoliko kilometara. Mjesecima se nisam takoosjećao.S ulice dopire dječja cika i vriska, pa izlazim na terasu i dubokoudišem svjež zrak. Protežem se i glasno izdišem, a srce mi ispunjavaneobična nada. Naginjem se preko balkonskoga ruba i gledam udvorište gdje na stablu, koje je moj otac posadio onoga dana kada smose doselili, niču prvi listovi.Čini se da nisam jedini koji uživa u prelijepom danu. Ulica je prepunaljudi svih dobi, baš je onakva kakvu je pamtim prije noći u kojoj suodveli Doktora. Iradž na pločniku sam sa sobom igra šah, pa obećajemsam sebi da ću ga još danas izazvati na partiju. Znam da ga ne mogupobijediti, ali vrijeme je da se vratim u igru. S vremena na vrijemeuznemireno se osvrće prema Zarinoj kući, vjerojatno u nadi da ćespaziti Maskiranog anđela. Skupina momaka igra nogomet, jedan u igrigura drugoga, pa izbija kratka tučnjava i nadvikivanje. Događaj mepodsjeća na Ahmedov plan kada je prošloga ljeta odlučio ponovnozauzeti golmansku poziciju u Fahiminoj ulici. Čini mi se kao da se todogodilo prije milijun godina.Male skupine žena već su se okupile u raznim dijelovima ulice: tu je iistočni, i zapadni, i središnji tračerski odbor, kako ih je Ahmedobičavao nazivati. Sve govore u isti mah, smiju se i obraćaju jednadrugoj kao da ih metež nimalo ne ometa u međusobnom razumijevanju.Tada spazim čovjeka koji s kantom vode prilazi ružinu grmu. Iradžprekida partiju šaha i priskače mu u pomoć, pa zajedno zalijevajubiljku. Suze mi jurnu niz obraze, ali ovog puta to su suze radosnice.Nešto dalje niz ulicu vidim Abolija i još nekoliko dječaka kako zvonena vrata i bježe s mjesta zločina, pa se sjetim kako je malac svojedobnozeznuo mojega jadnog tatu i glasno se smijem.Zatvaram oči i duboko udišem. Potpuno sam smiren i u takvom mistanju u misli polako ulazi zamisao kojoj sam se dugo opirao: trebaobih otići. Što dulje o tome razmišljam, to mi se više sviđa. Otići ću uAmeriku i ondje započeti nov život. Živjet ću sam, studirat ću, učit ću

217

engleski, upoznat ću zapadnjačku kulturu. Toliko je toga što tek moramnaučiti. Nadam se da Zari i Doktor to neće shvatiti kao izdaju.Silazim na doručak i u dnevnom boravku nailazim na majstora kojipopravlja stari stojeći sat. Izvukao ga je u sredinu sobe i upravopregledava iz uređaja izvučene dijelove.»Što se događa?« pitam.»Moramo taj nesretni sat popraviti, ili ga baciti«, objašnjava mi otac.»Nemojte ga baciti, gospodine«, kaže mu urar. »Ovakvi se satovi višene proizvode. To vam je sad antikvitet.«»Što ti misliš?« pita me otac.Prilazim satu i rukom dotičem njegovu hrapavu, neravnu površinu.»Trebali bismo ga zadržati. Nema veze što ne radi. Lijep je. Osim toga,ti i mama ste ga dobili kao vjenčani dar.«Tata zamišljeno kima glavom.»To nam je zapravo bio jedini vjenčani dar. Nekada sam ga navijaosvakoga jutra, čim bih ustao, uz čaj.« Smiješi se i onda okreće premauraru: »Zadržat ćemo sat bez obzira na ishod!«.Za doručkom kažem ocu da sada zbilja želim otići u Ameriku.»To bi ti bilo najpametnije«, slaže se otac. »Oduvijek sam sanjao otome da odeš tamo i završiš građevinu, pa se lijepo vratiš ovamo kaoinženjer i izgradiš modernu, europsku autocestu između Teherana iNoušahra!«»Tata, ja želim biti filmaš«, kažem gledajući ga ravno u oči.Nekoliko trenutaka samo zuri u mene.»No, pa dobro, možda možeš upisati dvopredmetni studij«, kaženaposljetku, još uvijek oduševljen mojim pristankom na odlazak nastudij u inozemstvo.Majka tu vijest ne prima baš najbolje. Ništa ne govori i ne obeshrabrujeme, ali na licu joj opažam zamišljen, pomalo zabrinut izraz. Besciljnotumara po kući i neumorno briše prašinu s polica, okvira za slike,televizijskog ekrana, stojećeg sata i svega ostaloga u prostoriji. Onda seponovno vraća policama.»Već si ih obrisala«, kaže joj otac.Dobacuje mu jedan nijemi pogled i počinje brisati okvire za slike.Vijest o mojem odlasku susjedstvom se širi poput šumskoga požara.Svi već znaju da se spremam u Ameriku, pa mi gotovo svi odrasliprilaze kako bi mi poželjeli sreću i rekli da bi i sami vrlo rado pošlionamo. Osim toga, čini se da nema čovjeka čiji prijatelj ili rođaktrenutačno ne živi ili je svojedobno živio u Americi.

218

»Amerika je super mjesto«, kaže mi jedan susjed. »Bratić mi se bašvratio iz Washingtona i kaže da su gradske vlasti ondje pod ulicepostavile cijevi s vrućom vodom da se ceste ne bi zamrzavale zahladnih zimskih mjeseci.«Drugi susjed na to zadivljeno uzdiše.»Pa to im je baš pametno, baš pametno«, ponavlja sa sanjivimpogledom u očima.Treći susjed kaže da Amerikanci, doduše, jesu tehnološki napredniji odnas, ali kad je riječ o kulturi, nisu. Roditelji svoju djecu ondje izbacujuiz kuće čim navrše osamnaest, kaže, na što se velik broj susjeda hvataza prsa i odmahuje glavom. Sentimentalniji roditelji, nastavlja s pričomisti čovjek, djeci ipak dopuštaju da ostanu kod kuće, ali naplaćuju imstan i hranu.»Zato tamo i ima toliko zločina«, zaključuje susjed. »Kada si prepuštensam sebi, roditelji te ne nadgledaju i lišen si topline vlastitoga doma,sasvim je razumljivo da ćeš pribjeći kriminalu.«»Da, ali oni to nazivaju samostalnošću«, kaže jedan drugi susjed.»Tako svoju djecu uče da budu samostalna.«»Ma, kakva samostalnost, to je najobičnije sranje!«Ahmed stoji do mene, okreće se prema Iradžu i kaže:»Da barem mene roditelji uskoro izbace iz kuće!«.Iradž i ja se smijemo.Dani brzo prolaze, Ahmedova obitelj nekako se bori s bakinom smrću ipolako vraća u svakidašnjicu četvrti, a u Zarinoj se kući ne događagotovo ništa. Otac joj svakoga jutra odlazi na posao i uvečer se vraća kženi koja je ostatak života odlučila provesti iza zatvorenih vrata, aKejvan se u dvorištu igra sam, osuđen na samotno djetinjstvo bezprijatelja iz susjedstva. S vremena na vrijeme čujem ga kako se glasnosmije dok se lopta s Maskiranim anđelom, baš kao što je to nekadačinio u igri sa sestrom.Moj se otac redovito sastaje s gospodinom Mehrbanom i gospodinomKasravijem, pa zajedno sređuju papire potrebne za moj odlazak uAmeriku. Veza u uredu za putovnice ispunjava obećanja, pa sada imamputovnicu, a sljedeći je korak pribavljanje studentske vize u američkomveleposlanstvu za koju je potrebno nešto što se zove 1-20, a zapravo jepismo kojim se potvrđuje da sam primljen na jedno od američkihsveučilišta ili u jedan od koledža, s valjanim vjerodajnicama. Tu nascenu stupa gospodin Mehrban jer će mi neki njegovi drugovi uprogonstvu nabaviti 1-20 sa sveučilišta u Los Angelesu. GospodinKasravi pak poznaje ljude u Ministarstvu obrazovanja od kojih će mi

219

pribaviti maturalnu svjedodžbu i potvrdu da sam postigao najboljemoguće rezultate na Ezamu, testu poznavanja engleskog jezika. Svi sumi ti papiri potrebni da bi mi odobrili studentsku vizu.Gospodin Kasravi umiruje me kada kažem da mi se nikako ne sviđazamisao o lažnoj maturalnoj svjedodžbi te da sam zabrinut da će mivlasti, ako otkriju tu prijevaru, zauvijek zabraniti upis na bilo kojifakultet.»Znaš, u ovoj zemlji možeš s mjesta pomaknuti planinu ako poznaješprave ljude, zbilja možeš«, kaže Kasravi.»A i zašto ne bi?« nadovezuje se gospodin Mehrban. »Kad ti naprijevaru oduzmu život, onda lijepo varaš da bi ga vratio. Tako stvarifunkcioniraju u zemljama poput naše. Zabranili su ti da se nakon trimjeseca vratiš u školu, pa ćemo mi sada lijepo napraviti lažnumaturalnu svjedodžbu i nadoknaditi ti izgubljeno vrijeme!«Nisam ni približno zadovoljan takvim aranžmanom, ali prepuštam muse jer više nego ikada želim otići iz Irana. Ne želim se vratiti u školubez Ahmeda i Iradža i ne želim ostati u ulici iz koje će se Zarina obiteljodseliti u Bandar Abas.Ahmedu i Fahimi drago je što u meni vide novu nadu, ali tužni su štoodlazim. Vidim im to na licima, iako nikada ne bi rekli ništa čime bime obeshrabrili.»Otići ćeš malo u inozemstvo, studirat ćeš na najboljim sveučilištima ivratit ćeš se kao naobražen čovjek«, kaže mi Ahmed s osmijehom.»Da, a mi ćemo te dočekati, pa ćemo nastaviti s druženjem tamo gdjesmo stali«, oduševljeno će Fahima. »Sve će biti kao da nikada nisiotišao, osim što ćeš dotada već postati stric!«Majku mi baš ništa od toga ne veseli.»Ali on uopće ne govori engleski«, zdvaja. »Kako će se snaći u zračnojluci kada sleti u Ameriku? Kako će tražiti nešto za jelo? Kako će znatišto može jesti i kako će se kretati uokolo?«»Ma, daj«, kaže joj otac. »Podcjenjuješ ga! Tisuće mladih svake godineodlazi na isti put, a on je vjerojatno sposobniji od svih njih zajedno. Nepoznajem otpornijega i snalažljivijega momka od njega.«»Tako je«, potvrđuje gospodin Kasravi. »Jako je pametan, zbilja jakopametan. Možda najpametniji mladić kojega poznajem.«Smiješkom mu zahvaljujem na komplimentima, a gospodin Mehrbantješi moju majku uvjeravajući je da će moj studij proći dok trepneokom i da ću joj se onda vratiti sa sjajnom budućnošću pred sobom.»Barem znaš da ide tamo gdje će mu biti dobro. A ne, sačuvaj Bože, u

220

zatvor!« Sve tri gospođe istoga trenutka grizu kožu između palca ikažiprsta.»Osim toga, možeš li zamisliti što će se dogoditi kada se vrati kaočovjek školovan u Americi? Cure će mu se hrpimice bacati pod noge!«govori Mehrban i usput mi namiguje.»A, ne, ne, ne«, ubacuje se gospodin Kasravi. »Suđeno mu je da seoženi mojom Sabnam!«Svi se smiju, čak i moja majka, a meni na pamet pada Zari i u grlu mise stvara čvor.Na kraju se sve sređuje i ostaje još mjesec dana do mojega odlaska.Otac mi pokazuje zrakoplovnu kartu i sav sjaji od ponosa.»Sletjet ćeš u Los Angelesu gdje će te dočekati rođaci stricaMehrbana«, kaže. »Oni će ti naći i stan i upisati te na USC٭. Taj ti seplan čini izvediv?« pita me odjednom, kao da, usprkos svemu što jerekao mojoj majci, nije siguran hoću li se uspjeti sam snaći u Americi.»Da, sve je u redu«, odgovaram automatski, iako mi se budućnost,svim planovima unatoč, čini poput zamagljena zrcala. Vidim u njemusvoj odraz, ali nije ni jasan ni prepoznatljiv. Moja se vizija Amerikesastoji od ulica koje sam vidio u filmovima i televizijskim serijalima,pa zaključujem da mi se s takvom neizvjesnošću najlakše boriti tako dauopće ne razmišljam o tome. Osim toga, tako potiskujem osjećajkrivnje koji me obuzima zbog toga što bolju budućnost tražim u zemljikoja mi je uništila prošlost.Majka mi kaže da se moram pozdraviti sa svim prijateljima i rođacimau Teheranu, a onda okreće glavu, ispuhuje nos i briše suze. Kaže i daće ih sve pozvati na oproštajnu večeru.»Puno je bolje tako, a i tebi će tako biti lakše«, objašnjava.Dan prije oproštajne proslave i tjedan dana prije odlaska u Amerikustojim na krovu i gledam u Zarino dvorište, pa odjednom shvaćam dabih prije odlaska gospodinu i gospodi Naderi htio ispričati što sedogodilo između Zari i mene. Volio bih da znaju da su mi namjere bilečasne i da sam ljubio Zari više od života.Ahmed se slaže s mojim planom. Čini mu se da Naderijevi uskoro selejer je primijetio čudna kretanja u njihovoj kući: neznanci im dolaze ukuću i odlaze iz nje u čudno vrijeme i sigurno je riječ o SAVAK-ovimagentima. Premještaji poput njihova pomno se planiraju, kako bi ih seprovelo što neupadljivije jer, prema službenim tvrdnjama, SAVAK______________________University of Southern California٭ - privatno američko sveučilište sa sjedištem u LosAngelesu.

MIN@

221

jedva postoji. Susjedstvom se tako već mjesecima širi očito planiranaglasina o tome da se sele u toplije krajeve zbog zdravstvenih problemagospodina Naderija.Zvonim na njihova vrata i otvara mi Maskirani anđeo. Pozdravljam je iona mi jedva čujno odzdravlja. I sada je, kao i uvijek, prekrivenaburkom kroz čiju joj koprenu jedva nazirem oči, a po oborenompogledu i zgrbljenim ramenima vidim da joj je u mojem društvuneugodno. Odvraćam pogled kako bih joj olakšao.»Došao sam u posjet gospodinu i gospođi Naderi«, šapćem. »Odlazimza nekoliko dana i htio bih se s njima pozdraviti.«Maskirani anđeo nepomično i nijemo stoji na vratima.»Smijem li ući k njima?« pitam.Hitro se pomiče u stranu i daje mi znak da uđem. Dok prolazimo krozdvorište, nastojim ne gledati trešnjino stablo, a Maskirani anđeo šapćeda su joj tetak i teta na katu i da će ih odmah pozvati.Kuća je prepuna kutija koje nagovještaju njihov skori odlazak. Stojimnasred dnevnoga boravka i ne znam što bih jer Maskirani anđeo odmahnestaje u hodniku. I opet mi naviru uspomene na Kejvanov rođendan,kada su cijelom kućom trčkarala razigrana djeca koja su vrištala,smijala se i međusobno se tužakala. Zari mi se prikrala dok je Ahmeddjecu zabavljao igrom»Tko sam ja?« i rekla: »Nadam se da ti djevojka nije ljubomorna zbogtoga što mi pomažeš oko rođendana!«.»Moja djevojka?« zapitao sam.»Da, ona za koju si rekao da je nježna poput...«Opet imam čvor u grlu.Kuća je toga ljetnog dana bila tako puna života, radosti i pokreta, a ovaje prazna soba potpuna suprotnost takvom ozračju. Nekoliko metaradalje od mene, na okruglom stoliću, pokraj samovara stoji Zarinabilježnica s crtežima. Prilazim stolu i uzimam je u ruke, pa gledamcrtež po crtež. Sjećam se svake riječi kojima ih je Zari opisivala.»Vidi! Nogomet na ulici! Znaš li koji si od ovih momaka ti?«»Koji?«»Tog dana nisi igrao!«Pri kraju bilježnice nailazim na crtež mene i tajanstvene žene koji mi jeZari ostavila na krovu. Što taj crtež radi ovdje ? Tražim ga otkada samse vratio iz bolnice. Znam da sam ga bio pribio na zid svoje sobe isvake ga večeri promatrao, maštajući kako joj ga vraćam bez riječi, baškao što mi je bila rekla. Zamišljao sam joj izraz lica dok joj pružamcrtež: pogled njezinih nasmijanih očiju duboko u mojima, obrazi

222

rumeni od uzbuđenja, uzdah olakšanja kada shvati da je upravo onažena iz mojih snova.Upravo u tom trenutku gospodin i gospoda Naderi ulaze u sobu, pabrzo vraćam bilježnicu s crtežima na mjesto. Grle me i pozivaju da seraskomotim, a gospođa mi Naderi odmah toči šalicu čaja i kaže da jojje drago što odlazim. Život je prema meni u ovoj zemlji bio preokrutan,kaže, i promjena će mi zacijelo goditi, pogotovo ako se usredotočim nastudij i odmaknem od svega što mi se ovdje dogodilo. Nedostajat ćuim, naravno, ali donio sam pravu odluku.Gospodin Naderi kima glavom i pripaljuje cigaretu.»A što ćeš studirati, medicinu ili građevinarstvo?« pita me kao dadruge studijske grupe uopće ne dolaze u obzir i, prije nego što mudospijevam išta odgovoriti, dodaje: »Samo marljivo uči jer obrazovanjeje jedini lijek protiv neukosti, a na ljudima poput tebe je da ovu zemljuoslobode iz ralja diktature i izgrade bolju budućnost za djecuKejvanove dobi!«.Maskirani anđeo donosi pladanj sa slatkišima, polaže ga pred mene išapće:»Izvoli, posluži se«, pa odlazi do gospodina Naderija i sjeda na podpokraj njega, nedaleko od stolića na kojemu je bilježnica sa Zarinimcrtežima. Gospodin Naderi mi kaže da je i njemu i cijeloj njegovojobitelji vrlo drago zbog mene i da se nadaju da ih u tuđini nećuzaboraviti. Odmahujem glavom jer, naravno, neću.Gospoda Naderi ispituje me kamo točno idem, koliko dugo ostajem išto ću studirati. Bojim li se boravka u stranoj zemlji i kako mojiroditelji, posebno majka, podnose to što odlazim? Maskirani me anđeonetremice promatra dok odgovaram na sva ta pitanja i vidim joj oči podkoprenom, ali pogled nastojim usredotočiti na gospođu i gospodinaNaderija jer je djevojci očito neugodno svaki put kad pogledam premanjoj. Kažem im da se nadam da ću diplomirati za tri godine, da će miIran, naša ulica, prijatelji, obitelj i susjedi vrlo nedostajati i da mi je žaošto ne odlazim pod sretnijim okolnostima. Zatim zastajem i čelo mi serosi od uzrujanosti zbog tajne koju im kanim otkriti, a koju dosadanisam otkrio nikome osim najboljem prijatelju. Ruke mi se tresu, a licemi gori.»Zamolio bih vas za dopuštenje da s vama otvoreno porazgovaram osvojoj vezi sa Zari«, prošapćem.Nema odgovora, pa pomišljam da odustanem i ne kažem više ništa.Ruke su mi znojne, osjećam da mi se lice zajapurilo i nije mi jasnozašto je tako teško reći istinu, a onda odjednom shvaćam zašto moja

223

teta i stric o neugodnim temama raspravljaju pismima. No, moramdalje. Već sam previše rekao.Spuštam glavu kako bih izbjegao poglede i započinjem s pričom.»Otkada znam za sebe, Zari sam smatrao posebnom djevojkom. Većsam joj se kao dječak divio, a kada sam čuo da su ona i Doktor, najboljimomak u čitavoj četvrti, zaručeni, još je više porasla u mojim očima.Kažem da sam ih s krova znao promatrati dok bi u dvorištu razgovaralii, iako nisam čuo o čemu govore, znao sam da je riječ o važnimstvarima jer intelektualci ne troše vrijeme na tričarije.«Podižem pogled i susrećem se sa stoički mirnim licima gospodina igospode Naderi. Ne usuđujem se pogledati Maskiranog anđela, pasaginjem glavu i nastavljam.»Volio sam Doktora. Bio je izniman, velik čovjek. Imao je ono nešto«,kažem i napokon se odvažim pogledati Maskiranog anđela. Pozvukovima koji dopiru ispod burke shvaćam da jeca.»Činjenica da su Zari i moj prijatelj i mentor zaručeni zato mi je,naravno, bila silno važna. Mislim, bio sam svjestan da je Zari njegovazaručnica, to hoću reći«, ponavljam kako bih naglasio ono bitno.»Nisam o njoj nikako drukčije razmišljao. Samo kao o Doktorovojbudućoj ženi.« Zastajem jer ne znam što bih još rekao, a tišina kojaispunjava sobu pritišće me poput golema tereta.Ovo je mnogo teže od onoga što je Ahmed učinio s Fahimom. U trenoka bih se mijenjao za razbijen nos umjesto ovoga, jer nemasramotnijeg priznanja od onoga da si se zaljubio u prijateljevuzaručnicu.Gospodin Naderi pripaljuje cigaretu i prekida tišinu:»Što nam pokušavaš reći, sine?«.Nijemo i posramljeno odmahujem glavom.»Prokleti bili svi ti gadovi koji su uništili živote tolikih mladih ljudi!«zavapi gospođa Naderi i krajičkom oka vidim da je bijelim rupčićemobrisala suze s lica.»Ako ti je neugodno, ne moraš nam reći ništa više«, umirujućim miglasom govori gospodin Naderi. »Prilično sam siguran da ionako većsve znamo.«Gospođa Naderi kima glavom i nijemo potvrđuje njegove riječi, aMaskirani anđeo pod burkom briše suze.»Ta je tragedija uništila tolike živote, a posve bespotrebno i krajnjenepošteno«, kaže gospođa Naderi. »Nitko, ali doista nitko, ne bi se nizbog čega trebao stidjeti. Da su barem te misli zbog kojih se sada tako

224

stidiš bile najgora stvar koja nam se dogodila. Proklet bio taj užasniđavao!«»Silno sam je volio«, izustim napokon dok mi se suze slijevaju niz lice.»Bila je moj život, moja budućnost.«Gospodin Naderi ispuhuje dim i pročišćuje grlo.»Slušaj, sine«, kaže, »život je poput broda bez jedara. Nikada ne znaškamo će poći i na kojoj će obali završiti. Katkada se treba prepustitivjetru i prihvatiti stvari onakve kakve jesu, koliko god to bolno bilo, ivjerovati da je Bog mudar, a sudbina neizbježna. Nitko nas ne možeuvjeriti da bol koju osjećamo ima bilo kakvu svrhu i smisao i nitkonam tu bol ne može odagnati. Bog zna da bih ti rado ponudioalternativu sadašnjem stanju!«Zastaje, duboko povlači dim iz cigarete, baca pogled na Maskiranoganđela i njezine tihe suze pod koprenom, pa odmahuje glavom i kaže:»Kunem ti se na tvoju ljubav prema Zari, zjenici oka mojega i svjetlumojega života, svi bismo puno radije tu alternativu. Možda će namjednoga dana sve ovo imati nekog smisla, ali sada nema!«. Saginjeglavu, trlja oči i povlači dim iz cigarete.Maskirani mu anđeo prilazi, grli ga i nešto mu šapće na uho, pa segospodin Naderi smiruje. Iznenađen sam njegovim stanjem, ali nije mijasno u čemu je problem.»Moj ti suprug pokušava reći«, dodaje gospođa Naderi, »da su ti vratanašega doma uvijek otvorena. Znamo što si osjećao prema Zari i nemoraš se toga stidjeti. I ona je tebe voljela, znamo i to. To je sve što tisada mogu reći.« Zatim se kratko meškolji na stolcu i nekoliko se putau ljutnji lupa po bedrima. »Oprosti, ali teško nam je govoriti o tome.Ostale su nam samo izgubljene nade i uništeni snovi. Zbilja nam jeteško o tome razgovarati.«Gospodin Naderi na to brižne u plač, a Maskirani ga anđeo grli i sveglasnije šapće:»Nemoj plakati, nemoj plakati, molim te, nemoj plakati! Prestaniplakati, zbog mene prestani. Preklinjem te!«. Kroz čipku na burkividim joj oči, te tužne, anđeoske oči koje su mi sada već dobropoznate, a sjećam ih se i sa slike u Zarinu albumu. Okreće glavu odmene i odlazi prema vratima, a gospodin Naderi se kroz suze ispričava.»Hvala Bogu što imate nju«, pokazujem prema Maskiranom anđelu.»Bila je Zari poput sestre.«Gospodin Naderi odmahuje glavom i šapće:»Da, hvala Bogu što je imamo!«.Zatim me i on i gospođa grle, pa ustajem i spremam se kući.

225

»Ali vi više nećete biti ovdje kad se vratim«, odjednom zavapim.»Nećemo«, potvrđuje gospodin Naderi.»Kako ću vas pronaći?« pitam, plačući poput djeteta koje se zauvijekrastaje od roditelja.»Naći ćemo mi tebe«, kaže mi gospodin Naderi. »Kunem ti se Zarinomljubavi prema tebi da ćemo te naći!«Zarina ljubav prema meni. Te mi riječi razdiru srce i nešto se u menilomi. Nemam snage otići iz zemlje, ali onda se sjetim da Naderijeviviše neće živjeti ovdje, pa ipak želim otići što prije.Teškoga se srca vraćam kući.

33. Još jednu, molim

Toga me istoga dana majka pita želim li s njom u kupnju i ja joj kažemda želim, ali jako sam umoran i rado bih ostao kod kuće i uživao uposljednjim danima domaćeg ugođaja. Grli me i kaže:»Nedostajat ćeš mi!«.»I ti ćeš meni nedostajati, mama!«»Koliko god mi bilo teško«, kaže sileći se na osmijeh umjesto suza,»znam da je tako najbolje za tebe. Zato te kanim često posjećivati, pamakar to značilo da moramo prodati kuću, auto i sav moj nakit. Jer, nemogu mi samo tako istrgnuti srce na cijele četiri godine, zar ne?«Grlim je.»Nije to ništa. Vidjet ćeš, četiri će godine proći dok trepneš. Trebala bise radovati što ćeš se napokon odmoriti od mene.«Smiješi se i iz usta joj izlijeće zvuk na granici između jecaja i smijeha.»U tome imaš pravo«, kaže.Nakon što ode, sjedam na stolac uz houz u dvorištu i, dok me odproljetnog sunca napola hvata drijemež, razmišljam o onome što sezbilo u Zarinoj kući. Bilo je bolno, da, ali drago mi je što sam otišao doNaderijevih i porazgovarao s njima. Zadovoljan sam svojom odlukom.Bio je to vrlo zreo postupak i drago mi je što, na kraju, nisam pribjegaopisanju pisama.Znam da će se ubrzo pojaviti Ahmed i, koliko god uživam u njegovudruštvu, drago mi je što mogu malo uživati u tišini svojega okružja.Zatvaram oči i puštam misli da vrludaju svojim putovima. Mozak mije, međutim, hiperaktivan, čak i dok se odmaram. Zapaža i prepoznajebaš sve zvukove koji mi dopiru do ušiju. I ulicom prolazi automobil spokvarenom ispušnom cijevi. Slijedi potom i tišina, a onda cvrkut

226

ptica. Nekoliko minuta nakon tog i dvije mačke sikću jedna na drugu,zatim glasno stenju i onda opet njišu. Nad glavom mi prolazizrakoplov, pa opet sve utihne, a onda odjednom začujem dječji hihot iprigušen ženski glas koji djetetu govori da se stiša. Dijete se, međutim,još jedanput glasno smije, pa još jedan put, pa opet i onda opetzačujem ženski glas. Dolazi iz Zurinu dvorišta. Sav se ježim, niz leđami prolaze trnci i odjednom sam budan kao dan.»Još jednu priču, molim te, samo još jednu«, šapuće dječji glas.»Psssst«, glasi odgovor.Otvaram oči i napinjem uši. Ništa.»Zari«, izleti mi iz usta, pa se okrećem i gledam prema zidu, svimsilama napinjući uho i osluškujući neobičnu tišinu koja je odjednompreplavila zrak. Ustajem i odlazim do zida između svojega i Zarinogdvorišta, prislanjam uho, slušam i, baš ništa. Samo mukla tišina. Jesamli možda sanjao? Vjerojatno jesam, a vjerojatno i dalje sanjam jer kakoinače objasniti to da je cijeli svijet odjednom potpuno utihnuo?Osvrćem se i rukom dotičem zid, ne bih li se uvjerio da se nalazim usvijetu opipljivih predmeta. Ne sanjam.Da barem mogu zaviriti u Zarino dvorište. S tom mišlju jurnem premastubama koje iz dvorišta vode do terase na prvom katu, pa do stuba zadrugi, treći kat... Preskačem po dvije, tri odjednom i konačno stižem navrh, otvaram balkonska vrata, jurim do ruba i gledam u Zarinodvorište.Nema nikoga.Naginjem se preko ruba i gledam ima li koga na njihovim nižimterasama. Nema. Okrećem se prema Zarinoj sobi na trećem katu.Zavjese su čvrsto navučene. Hodam gore-dolje po balkonu, a cijelo metijelo pecka.»Samo sam sanjao«, šapćem sam sebi. »Osim toga, možda je Kejvanjoš jednu priču tražio od Maskiranog anđela, baš kao nekada odsestre.«Opet se naginjem prema njezinu dvorištu. Želim samoga sebe uvjeritida su mi sumnje besmislene i jednostavno glupe, ali ni ne pokušavam.Moje se jadno, izmučeno srce svim silama opire zdravome razumu.Ne bi mi valjda to učinila, mislim. Ne bi mi nikada nanijela toliku bol,bez obzira na okolnosti. No, što ako je Maskirani anđeo moja Zari, alipod velom skriva izgorjelo lice? Zašto bi to učinila? Zar ne zna u štomi se život pretvorio bez nje? Zar ne zna za svu patnju, jad i bol kojesam pretrpio zbog toga što je nema? Sagibam se i naslanjam na zidić,grizući šaku da bih prigušio jecaje.

227

»Bože, molim te, vrati mi Zari«, plačem, tek naknadno shvaćajući daviše ne vjerujem u Boga.Opet pogledavam u prazno dvorište i ne mogu vjerovati koliko se sveumirilo, kao da je čitav svijet zastao i bez daha očekuje rasplet tajne.Jurim u sobu i osvrćem se, ni sam ne znajući što točno tražim, pa sevraćam na terasu i duboko udišem svjež zrak, priželjkujući da suFahima i Ahmed ovdje. Opet sjedam na zidić i pokušavam metodičkisložiti dijelove slagalice, ali zarobljen sam u vrtlogu osjećaja koji meotpuhuje daleko od granica logike.Pokušavam se usredotočiti na trenutak u kojemu sam začuo Kejvanakako šapuće:»Još jednu priču, molim...«.Jesam li to sanjao? Doista sam ga čuo? Koji zvuk pamtim prije toga?Auto s pokvarenom ispušnom cijevi? Ima li itko u našoj četvrti auto spokvarenom ispušnom cijevi? Jer, ako je taj zvuk bio stvaran, niKejvanov šapat nije bio san. Što sam još čuo? Mačje siktanje i svađu.Ogledavam se po susjednim vrtovima i pogledom tražim mačke.Režanje je sigurno bilo stvarno. Zašto bih sanjao mačke koje sesvađaju? No, nitko od susjeda nema mačke, vjerojatno su bile lutalice.Na pamet mi pada i sjena koja me noću promatra. Znam da je riječ oMaskiranom anđelu, ali zašto bi me Maskirani anđeo gledao, ako sepod velom ne krije Zari? Ono treperenje koje sam jedni noći spazio bioje upravo taj veo, i to sada znam.No, sve se odjednom slaže u smislenu cjelinu.»Maskirani anđeo nikada nikamo ne žuri«, jednom je rekla Fahima.»Klizi poput proljetnog povjetarca: mirno, nježno i odmjereno. Nikadanikamo ne hita.« Zašto onda tako brza svakoga jutra kad me spazi napovratku iz pekarnice? Ne, to pod velom nije Maskirani anđeo, to jemoja Zari. Samo su dva moguća razloga za takvo skrivanje S A VA Kjoj je tako naredio, ili mi ne želi pokazati svoje opečeno lite. Jadnamoja i mila Zari!Jednom mi je rekla da bi voljela postati stručnjak za tumačenjeHafizove poezije. Kako mi je to promaknulo svih onih noći dok samzurio kroz otvor na zavjesama? Maskirani anđeo zna napamet sveHafizove pjesme, ne bi čitala Divan, sav joj je u glavi. To je nadknjigom bila Zari, tako je kratila samotne noći. A danas sam u njihovojkući pronašao crtež na kojemu smo moja tajanstvena žena i ja! Mora daga se nekako domogla dok sam bio u bolnici. Pa onda ona provala tugeiz gospodina Naderija... sad mi je sve jasno. Rekao je da bi mi radoponudio alternativno rješenje i Zari mu je priskočila, zagrlila ga i nešto

228

mu šapnula na uho. To se nikada ne bi dogodilo da je pod burkomdoista Maskirani anđeo. Suviše je religiozna da bi grlila muškarca skojim nije u krvnom srodstvu.Previjam se i plačem od sreće i tuge, ushićenja i jada. Zatvaram oči,okrećem glavu prema nebu i prvi put otkada sam se osvijestio ubolnici, golemog tereta na prsima više nema. Lakše dišem, baremzasada.No, što sada? Moram skovati plan napada, a Ahmeda baš sada nema,kad mi je prijeko potreban. Zna li možda on sve to? Možda su i on iFahima u sve upućeni, ali mi nisu ništa rekli jer i mene i Zari štite odSAVAK-a. A onda se sjetim da za manje od tjedan dana odlazim uAmeriku i zaključujem da to sada svakako otpada. Ne idem nikamosada, kad mi se moja Zari vratila, u tim okolnostima put se jednostavnomora otkazati. I moja oproštajna večera isto. Moramo nazvati sve gostei reći im da ne dolaze. No, kako da priđem Maskiranom anđelu iotkrijem istinu? Situacija je možda vrlo neugodna za njezinu obitelj, apostoje i sigurnosni problemi ako je u sve umiješan SAVAK. Moramjoj oprezno prići, SAVAK nikako ne smije ponovno odvesti mojegaanđela.Jurim niz stube i naiskap ispijam nekoliko čašica tatine votke. Odmahme griju i malo umiruju.»Za tebe, ljubavi«, šapućem tiho. »Uskrsnula si mi, nadam se, izništavila u život!«Penjem se preko zida na Zarinu stranu krova i sjedam na isto mjesto nakojemu smo običavali sjediti zajedno. Sjetim se sna koji sam usnuokada sam posljednji put ondje sjedio i sada sam siguran da to nije biosan. Sjedila mi je iza leđa, držala me u naručju i govorila da će ugrijatisvoga voljenoga. Jadna moja mala Zari!O, Bože, tako te volim i tako mi silno nedostaješ.Te mi je noći bilo hladno i bio sam u bunilu. Zari me spazila krozprozor, izišla je van s dekom, umotala me u nju i grlila me cijelu noć,na uho mi šapućući da će svoga voljenoga zaštititi od studeni. Tosigurno nije bio san!Misli mi skaču s teme na temu i ni na jednoj se ne uspijevam dovoljnodugo zadržati. Kroz glavu mi prolaze prizori njezina spaljivanja, zatimdani provedeni u bolnici i užasna depresija u kojoj sam se zamalougušio, strah da sam izgubio Ahmeda, starac koji mantra, Jabukolika...O, Bože, zašto je život tako okrutan? Da sve to još jedanput moramproživjeti, mislim da ne bih izdržao!

229

Misli mi tada lete do Zari koja je živa u kući do moje, udiše isti zrakkao i ja i možda baš sada misli na mene. Nema onda ničega čudnog utome što sam cijelo vrijeme snažno osjećao njezinu prisutnost, nikakvočudo nije što me njezin prozor svake večeri tako privlačio k sebi i,naravno, što sam sanjao kako s Maskiranim anđelom stojim na vrhuplanine. Duboko u sebi znao sam da mi se Zari želi otkriti.Zbog votke u venama ohrabrujem se i pristupam Zarinu prozoru. Virimkroz zavjese, burka je na krevetu, što znači da je vlasnica u sobi, ilibarem u kući. Vraćam se u svoju sobu, a s dvorišnih se vrata oglašavazvonce. Došao mi je Iradž. Toliko sam uzbuđen da mu odmah želimispričati što sam otkrio, ali Iradž, kao i uvijek, počinje pričati prije negošto stignem otvoriti usta. Nije važno. On ionako nije prava osoba za tajrazgovor. Sjedamo uz houz u dvorištu i on mi pokazuje knjigu koju jekupio, biografiju svojega idola, Thomasa Edisona. Jako je uzrujan zbogstvari koje je autor napisao o glasovitom izumitelju.»Piše da je Edison bio varalica«, kaže Iradž. »Angažirao bi huliganekoji bi onda prisiljavali mlade izumitelje da mu prodaju svoje izume, aako ne bi htjeli, huligani bi ih pretukli!« Iradž ne može vjerovati da svete gadarije imaju ikakve veze s istinom, ali kune mi se da će, akoimaju, zauvijek odustati od planova o izumiteljskoj karijeri i umjestotoga postati pošten političar.Otac i stric govore mu da je šahu odzvonilo jer su ljudima već zbiljadozlogrdili i njegova diktatura i nehumani postupci prema političkimdisidentima. Čak se i časnici u vojsci slažu s tim da je pretjerao.Iradžev stric, koji je general u šahovoj vojsci pod američkimpatronatom, nedavno je sudjelovao u pregovorima o kupnji većegabroja zrakoplova F-16٭ od američke vlade. Kada bi imao te borbenemlažnjake, Iran bi postao supersila Bliskoga istoka što je, očito, točnoono što Amerikanci žele. Prvi bi im izbor, dakako, bio Izrael, ali boljeda ih zastupa muslimanska zemlja nego židovska koju u ovom dijelusvijeta žestoko mrze milijuni ljudi. Iradžev otac smatra da šahu, što seviše zbližava sa Zapadom, popularnost na Bliskom istoku sve višepada. No, najveća mu je prijetnja Izrael jer samo je pitanje vremenakada će angažirati svoje bogate lobiste u Americi i okrenutiWashington protiv njega.Najradije bih mu rekao da me političke teorije njegova oca uopće nezanimaju, ali ne kažem mu ništa.____________________________Američki borbeni zrakoplov, višenamjenski lovac Fighting Falcon F-16: valja napomenuti da٭je probni let toga zrakoplova održan 1974. godine, u isto vrijeme kada se odvija radnja oveknjige.

230

Bože mili, zašto me već jednom ne ostavi na miru?!Zašto se baš sada morao pojaviti? Zar u životu zbilja nema važnijihstvari od političke situacije u Iranu? Jedini razlog zbog kojega sesuzdržavam od glasnog urlika na Iradža jest to što mi pred očima stalnolebdi prizor njegova znojnog lica na groblju, kada je umoran dotrčaodo Doktorova groba, ne mareći što nas motri SAVAK.Na moje veliko iznenađenje, Iradž u tom trenutku mijenja temu ipočinje pričati o Maskiranom anđelu. U posljednje je vrijeme priličnopotišten jer joj nikako ne uspijeva svratiti pozornost na sebe, a da stvarbude još gora, nitko njegovu ljubav prema Soraji ne shvaća ozbiljno.Ne govorim mu da žena pod burkom nije Soraja nego Zari, jer mislimda još nije vrijeme da mu to otkrijem. Tko zna, možda Naderijeviimaju dogovor sa SAVAKOM po kojemu Zari mora ostati skrivena, pato ne smijem upropastiti.Iradž mi kaže da mu je već dosta toga što mu se stalno rugaju zbogljubavi prema Maskiranom anđelu. Stalno ga pitaju kako se mogaozaljubiti u ženu koju nikada zapravo nije vidio, ali, je li to doistavažno?»Ne bismo se trebali zaljubljivati u izgled«, objašnjava mi. »To jepovršna ljubav. Prava ljubav znači prigrliti nečiju unutarnju dobrotu.Ljudi mi se rugaju zato što je osobno ne poznajem, ali moram li jezbilja poznavati da bih vjerovao u njezinu unutarnju dobrotu? Nesastoji li se prava ljubav od poštovanja prema nečijem karakteru iponašanju? Ne bi li ljudi trebali odabirati partnere prema skladukaraktera? Ako je tako, onda sve ono što znam o Maskiranom anđelu tuženu čini savršenom ženom za mene!«Maskirani anđeo! Jadan momak. Kada bi samo znao pravu istinu! Idalje mi nešto govori, ali ja se isključujem, tek povremeno kimajućiglavom i mislima putujući sve dalje i dalje.Kad napokon odlazi, trčim na krov.Svjetla su u Zarinoj sobi ugašena, ali znam da ne idu tako rano naspavanje, pa se vjerojatno skrivaju od mene. Očito mi ne mogu otkritipravi identitet Maskiranog anđela. Sigurno su sklopili dogovor saSAVAK-om!Da, to je to. Tako su je spasili od zatvora i zato nema Zarina groba.Ponovno virim u Zarinu sobu. Burka Maskiranog anđela još je uvijekna krevetu.

MIN@

231

34. U tišini noći

Za večerom sam toliko zaokupljen Zari da me otac pita je li sve u redu.»Da«, kratko mu odgovaram i premećem hranu po tanjuru.Otac spušta žlicu na tanjur i pita me:»Jesi li uznemiren zbog puta?«.Ne mogu im još ništa reći o događajima i otkriću toga popodneva, pasamo kimam glavom.»To je posve prirodno«, kaže tata. »Velik je to korak i sasvim jerazumljivo što se bojiš. Nije se lako preseliti na drugi kraj svijeta, uzemlju čiji jezik i kulturu ne poznaješ, a nemaš ni nikoga svoga. I jabih na tvojem mjestu bio uznemiren!« Krajičkom oka vidim da jemajka počela plakati, a tata pročišćava grlo i nastavlja: »Moj je otacznao reći da je život poput laboratorija u kojemu ti testiraju karakter.Što si veći čovjek, to su teži testovi!«.Pripaljuje cigaretu i duboko udiše dim. Jedva se suzdržavam da ga nezatražim jednu.»Nitko se u našoj obitelji nije suočio s takvim testovima kao ti.Neizrecivo sam ponosan na tebe i na način kako to podnosiš. Unekoliko si godina proživio stvari koje neki ljudi ne prožive ni začitavog života, a izrastao si u čovjeka na kojega smo mama i ja jako,jako ponosni. Sutra će se u ovoj kući okupiti ljudi koji te vole. Svima jedrago što odlaziš, ali bit će im još draže kada se vratiš kao inženjer. Sviće te do kraja života zvati »gospodine inženjeru«, bit ćeš primjeruspjeha, uzor mladima. Otvaraju ti se vrata koja se još nikome u ovojobitelji nisu otvorila, ali uvjeravam te da ti nećeš biti jedini koji ćeproći kroz ta vrata. Ti utireš put, ali mnogi će te slijediti. Nadahnut ćeih tvoja hrabrost i odlučnost. Mnogi će život zbog tebe postati bolji.Doista imaš ono nešto, sine!«Blijedo ga gledam i ne vjerujem ušima. Amerika, laboratorij života,test veličine? Kad bi samo znao što se meni u ovom trenutku događa uglavi!Otac nastavlja s pričom, ali više ga ne slušam, iako se nije pristojnoisključiti dok ti otac govori. Čujem samo tu i tamo pokoju riječ:Amerika, zrakoplov, građevinarstvo, autocesta s četiri trake, Noušhar,Teheran. Pomalo gubim strpljenje za sva ta sranja koja slušam otkad sumi bile četiri godine, pa mislim:Jebeš Ameriku, jebeš let zrakoplovom, jebeš usranu diplomu izgrađevinarstva, a nabijem i jebenu autocestu s četiri traka kojipovezuju jednu usranu selendru s drugom!

232

A onda se sjetim svoje voljene Zari koja se stidi svojega spaljena lica,pa ga skriva pod velom, ili je na to prisiljavaju vlasti da se ne bi otkrionjezin pravi identitet. Moj anđeo živi samotničkim životom i to višenije samo hipoteza. To su činjenice, a ne moji dojmovi. To je stvarnost.Sirota Ahmedova baka točno je znala o čemu govori, a nitko je nijeslušao. Stalno je ponavljala da djevojka iz kuće do moje svake noćiplače i čezne za svojim mužem. Djevojka iz kuće do moje bila je Zari,a muž sam bio ja. Kako li sam samo mogao i pomisliti da je mojavoljena mrtva? Grizem se za kožu između palca i kažiprsta. Nemasumnje, svi će misliti da sam posve poludio kada im kažem da je Zariživa i da se samo skriva pod velom Maskiranog anđela. No, nije mebriga. Znam što znam i znam što sam čuo. Zarin je glas ušutkaoKejvana kada je tražio još jednu priču. Maskirani anđeo je Zari, nimalone sumnjam u to.Zbog te me pomisli obuzimaju tolika radost i uzbuđenje da se iznenadanaginjem unatrag u stolcu, širim ruke i zatvorenih očiju podižem liceprema stropu, kao da se bacam u naručje suncu.Osjećam toplinu njezina tijela uz svoje, baš kao one noći kad mi jezaspala u naručju, osjećam njezin dah na svojem vratu, baš tamo gdjeje položila glavu. I čujem joj otkucaje srca. Hvala ti, Bože, što si mivratio Zari! Oprosti mi što sam sumnjao u tvoju mudrost i veličinu.Oprosti mi što sam živio bezbožničkim životom. Od danas sam ti slugapokoran i obećajem da ću se iskupiti za sve gluposti.Otvaram oči i shvaćam da me i mama i tata gledaju. Brzo seuspravljam i spuštam glavu, ali ne govorim ništa. Očekujem da me otacpita što se dogodilo, ali on ne govori ništa, samo majka šapće:»Previše je sve to za njega. Od jutros se čudno ponaša!«. Polaže miruku na čelo. »Nije vruć«, mrmlja. »Vjerojatno gori iznutra!«»Prestani!« nestrpljivo prasne otac.Ustaje od stola i izlazi iz sobe, a majka me nježno miluje po licu,zabrinuto šapćući:»Što je bilo?«.»Živa je«, više se ne mogu svladati.»Tko je živ, zlato?«»Moj Maskirani anđeo«, šapućem.»Naravno da je živa«, potvrđuje, misleći da govorim o Soraji.»Nisam lud«, mrmljam prema hodniku iz kojega mi se približava otac.»O, zaboga«, tješi me majka. »Pa nikada nisi ni bio lud. Samo ti sedogodilo mnogo ružnih stvari.« Otac ulazi u sobu s čašom vode itabletom. Pruža mi je i kaže mi da je progutam.

233

»Što je to?« pita ga majka.»Valium«, odgovara. »To će ga smiriti.«Nikada prije nisam popio valium, ali sigurno je bolji nego bilo što izmamine ljekarne, pa ga uzimam bez pogovora.Ubrzo me obavija tupilo koje me podsjeća na bolničke dane, kada sesvaki osjećaj spokoja nakon buđenja pretvarao u bolnu i sumornustvarnost. Prije nego što izgubim svijest, želim se samo pobrinuti zamajku.»Zašto plačeš, mama?« pitam je. »Nemoj plakati, molim te. Zari ježiva. Ne moram u Ameriku. Nije li to divno? Nisi li sretna zbog toga?«Mama mi objema rukama hvata lice, čelom se oslanja o moje i gorkoplače.»Dušo moja, drago moje dijete. Što ti se to dogodilo?«»Ako ikada ikamo i odem, to će biti sa Zari, Ahmedom i Fahimom, a ito samo nakratko. Samo na godišnji. Nije li to super? Od danas ću bitivrlo sretan, mama, baš kao prije, prije nego što je počela sva ta zbrka.Nije li to fenomenalno, mama?«Majka kima glavom.»Da, zlato!«»Život je poput lutanja po pustinji gdje su ti zvijezde jedine vodilje nakoje se možeš osloniti«, nastavljam suhih usta, ali s rijekom koja miteče iz očiju. »Ti, tata, Zari, Fahima i Ahmed moje ste zvijezde. Vi mevodite. Svi imate ono nešto. A ja ću jednoga dana napisati knjigu osvemu što nam se dogodilo!«Tada se okrećem ocu i frfljam:»Vjeruješ li u sudbinu, tata?« Vlastiti mi glas zvuči izobličeno. Nesjećam se očeva odgovora.Budim se na madracu u dnevnom boravku. Znojan sam, vruće mi je,omamljen sam i sve me boli. Roditelji mi spavaju nekoliko metaradalje, na podu. Svjetla su ugašena, ali sve je rasvijetljeno mjesečinomkoja se slijeva kroz prozore. Gledam na stojeći sat koji je otac neki dandao popraviti i njegove kazaljke pokazuju da su tri sata i tridesetminuta. Na mojem je ručnom satu deset i trideset. Gledam u klatnokoje se tromo pomiče slijeva nadesno i pitam se zašto smo se uopćezamarali s tim jadnim, starim satom koji je odavno nadživio svojufunkciju.Um mi se gubi u vrtlogu misli o vremenu, pa brzo ustajem kako bih gazaustavio i penjem se do terase na trećem katu. Sakrit ću se u tamu ičekati da Zari iziđe, kao što to često čini da bi me promatrala. Kada sepojavi, reći ću joj da znam istinu.

234

Stižem na treći kat i gledam kroz prozor, provjeravajući nije li već naterasi. Božje okruglo, svjetleće oko rasvjetljuje nebo i čitav okoliš, aliterasa zjapi prazna. Penjem se preko niskoga zida između naših dvijukuća i odlazim na krajnji južni rub terase, gdje su sjenke najdublje.Sjedam i gledam na sat, još uvijek je deset i trideset.Noć je tiha, toliko tiha da bi kroz nju odjeknulo padanje lista na tlo, ačuje se i kako tama diše s blagim povjetarcem koji dolazi, pa odlazi.Strpljivo čekam u mraku, s prsnim košem koji se nadima odiščekivanja, straha i nade. Opet gledam na sat, još uvijek je deset itrideset. Pitam se koliko ću čekati ovdje.Dok sjedim u mraku Zarina balkona, nadam se da mi se roditelji nećeprobuditi i shvatiti da me nema. Uspaničili bi se, popeli se gore ipokvarili mi planove. Prožima me poznata tjeskoba, vrlo naliknapadajima panike koje sam imao u bolnici. Možda doista gubimrazum. O, Bože, nadam se da ne!No, gubim nešto drugo, a to je strpljenje. Možda bih joj jed nostavnotrebao upasti u kuću i zahtijevati da je vidim. Gledam na sat, još uvijekje deset i trideset, pa tresem rukom i osluškujem otkucaje, no umjestokazaljka začujem tiho škripanje vrata. Srce mi s takvom žestinomzalupa u ušima da se bojim da će svojim bubnjanjem probuditi cijelosusjedstvo. Rukom na prsima nastojim se umiriti. Čujem njezineprigušene korake na terasi i šuštavi šapat burke koja ih prati, vukući sepo betonu. Još je uvijek ne vidim, ali duga joj se sjena proteže od vrata,žuri prema rubu, a onda se smanjuje, pa shvatim da je čučnula.Skamenjujem se od težine trenutka, ostajem bez glasa i bez daha.S mjesta na kojem sjedi pruža joj se dobar pogled u moju sobu, pazaključujem da čeka da se u njoj upale svjetla. Možda i nisam odabraonajbolje mjesto za skrovište. Što imam od svoje nevidljivosti kada nevidim što se s njom zbiva?No, njezina se sjena najednom opet proteže i sada mi ulazi u vidokrug,polako klizeći slijeva nadesno do mjesta pod zidom na kojemu smonekada zajedno sjedili. Dok je gledam zavijenu u crnu burku iosvijetljenu punim Mjesecom iza leđa, čini mi se da je viša nego štopamtim. Preko zida gleda u moju sobu, a onda se propinje na vrhoveprstiju i isteže vrat. Neko vrijeme stoji tako, a onda odlazi do rubaterase i naginje se, vireći u moje dvorište. Sada imam i potvrdu da meuhodi i da je ona ta koja me svake noći gledala, obavijena sjenom.Vraća se do našega mjesta, baca još jedan pogled prema mojoj sobi, aonda sjeda. Osjećam kako mi krv bruji u žilama i zbog njezina samdivljačkog pulsiranja slabiji od zraka.

235

Počinje petljati po prednjem dijelu burke i čini mi se da nastoji uklonitičipku kojom joj je obrubljen dio oko koprene pred očima. Grozničavopomiče prste, ali kao da se bori sa skrivenim čvorom. Ruke su jojtanke, blijede i krhke, baš kao i Zarine. Mili Bože, ako uspije otpetljatitaj čvor, vidjet ću joj lice! Jednom brzom gestom zbacuje čipku i veo slica, pa se uzrujano češe po glavi. Očima prodirem kroz tamu inapinjem se da bih joj razabrao lice, ali podignutom mi rukom zaklanjapogled.Nakon nekoliko trenutaka spušta ruku, ali sada je zaklanja rub koprenekoja visi sa strane. Sve što vidim baršunasta je silueta njezina profila,nepomična poput modela u slikarskom ateljeu. Ubrzo zatim naslanja sena zid i, iako joj i dalje ne vidim lice, vidim da je sklopila oči i da joj seusnice pomiču kao da nešto recitira, možda Hafizove ili Hajamovepjesme, možda čak neku koju sam joj ja čitao. Prsa joj se nadimaju, paspuštaju i gotovo joj razabirem dah, a onda se najednom trgne iuspravlja, a po smjeru u kojemu se naginje zaključujem da je začulazvuk iz moje kuće. Iskreno se nadam da mi se roditelji ne uspinjustubama na krov. Znam da bi pobjegla da ih kojim slučajem spazi.Ponovno se usredotočujem na njezino lice. Glavu je okrenula udesno ipreko ramena gleda u moju sobu. Znam da me očekuje. Po položajunjezina tijela i nemirnom meškoljenju vidim da je rastresena iuznemirena zbog zvuka koji je začula, ali sekunde prolaze, ništa se nedogađa, pa se opušta i ponovno naslanja na zidić.Spopada me poriv da iz tame iziđem na mjesečinu i teško mu seodupirem. Zagledali bismo se bez riječi jedno drugome u oči jer, štobismo uopće mogli kazati ? Takve je trenutke šteta kvariti riječima.Prišao bih joj, pružio ruku i pomogao da ustane, a zatim bismo provelicijelu vječnost u zagrljaju. No, što kad bi pokušala pobjeći ? Zgrabiobih je i rekao da je košmaru kraj, da meni nije važno kako izgleda i daje moja do kraja života!»Da«, nehotice prošapćem.Glava joj poskakuje i vrat se uspravlja te promatra mjesto na kojemusjedim. Oči joj blistavo sjaje na svjetlu posuđenom od Mjeseca i nemasumnje da su to iste oči koje me promatraju iz noći u noć. Vreba meoštrim, prodornim i nemirnim pogledom, poput preplašene mačke. None bježi s terase, nego mirno poseže za čipkastom koprenom, prebacujeje preko lica i ponovno se pretvara u Maskiranog anđela. U smirenojodlučnosti toga pokreta prepoznajem tipično Zarino samopouzdanje.Ustajem i izlazim na mjesečinu. Ona sjedi u mraku, potpunonepomična, ali na mene djeluje poput magneta. Polako joj prilazim i

236

načas zastajem, a onda se spuštam uza zidić do nje. Trepćući, zuri izakoprene burke, a moje joj srce hvata ritam vjeđa. Naviru mi suze.»Nemoj plakati«, šapuće.Kroz šapat joj tragam za poznatim odjekom.»Molim te, nemoj plakati«, ponavlja.»Jesi li to ti?« pitam.Okreće glavu. Okreće oči od mojega pogleda.»Reci mi«, preklinjem. »Jesi li to ti?«Šuti i okreće se, pa rukom posežem za njezinom bradom i okrećem jeprema sebi.»Daj da ti vidim lice!«Odmahuje glavom, ali vidim da joj se pod burkom slijevaju slapovisuza.»Koliko si dugo to mislila skrivati od mene?« nježno je korim.Pokušava ponovno okrenuti glavu, ali čvršće joj stežem bradu.»Doista si mislila da te neću vidjeti?«I opet odmahuje glavom, ali ništa ne govori.»Znaš li uopće koliko sam patio bez tebe?« grcam i kroz glas miprobija ljutnja. »Znaš li koliko sam puta pomislio da život bez tebenema smisla? Zamisli da sam se ubio! Što bi tada bilo?«Ruka joj klizne ispod burke i želi me prstom ušutkati, ali ja odmičemglavu i govorim dalje.»Zar si mislila da ću otići i zaboraviti te? Kako si to mogla pomisliti ?Zar nisi znala da bih radije cijelu vječnost gorio u paklu nego proživioživot bez tebe?«»Psssst«, molećivo šapće.»Vatra koja te odnijela meni još uvijek pali srce.«»Molim te, prestani«, šapuće.»Neću! Zašto bih? A i kako bih?«»Preklinjem te, molim te, nemoj!«»Jesu li prijetili tvojim roditeljima? Kejvanu? Rekli su da će gaodvesti? Reci mi istinu.«»Molim te, prestani, molim te...« jeca, glasa iskrzana naglim udisajima.Zastajem i zbog njezina se ridanja osjećam kao da mi netko čupa srce,pa preplavljen kajanjem molim da mi oprosti. Govorim joj da se umeni probudio vulkan i da ga katkada ne uspijevam obuzdati, makoliko to želio.Naginje se i dlanovima mi briše suze s obraza, pa se brzo odmiče, a jajoj govorim da bez nje uopće nisam mogao zamisliti budućnost, da sepreda mnom prostirala tek pustopoljina i život u kojemu bih se svakoga

237

jutra budio ne mareći sja li sunce, pada li kiša, je li toplo, hladno, ranoili kasno. Molio sam Boga da me uzme, da skonča taj život jer zbiljami više ništa nije značio.Odmah grize kožu između palca i kažiprsta i tiho kaže:»Ne govori takve stvari«, a onda brizne u gorak plač.»O, Bože! Što ja to radim?« brzo govorim. »Ono kroz što si ti prošla,ljubavi, stoput je gore od moje nevolje. Oprosti mi, molim te, suvišesam sebičan!«»Ne, ne, ne! Molim te, prestani govoriti takve stvari!«»Tvoj hod, tvoje kretnje, oči, način na koji si se prije koju minutupočešala po glavi, po svemu tome znam da si ti moja Zari.«»Odmah moraš prestati!«»Daj mi da te zagrlim. Daj da te privijem uza se i reci mi da nas višeništa neće rastaviti.«»O, Bože, oprosti mi«, tiho stenje. »Nisam smjela dopustiti da stvariodu ovako daleko!«»Samo mi obećaj da više nikada nećeš učiniti ništa slično!«»O, Bože, pomozi mi! Molim te, pomozi mi!«»Čega se toliko bojiš?«»Molim te, Bože, oprosti mi! Doista mi je žao.«»Zbog čega ti je žao?« pitam, napokon postajući svjestan njezinihvapaja.»Ovo će ti slomiti srce...«»Nije mi važno kako izgledaš«, prekidam je. »Tvoj mi izgled uopćeviše nije važan. Volim te!«»Bože, pomozi, nisam smjela ovo dopustiti. Otišlo je predaleko!«Nježno me gura kada je pokušavam zagrliti, pa joj zurim u oči unepodnošljivoj tišini, očajnički tražeći odgovore na pitanje koje se neusudim postaviti. Vidim da je nekoliko puta zaustila, ali riječi su joj sesvaki put izgubile u jecajima.»Što mi pokušavaš reći?« pitam.Slijedi duga stanka. Srce mi bubnja, a i njezino lupa. Čujem oba.»Ja nisam ona«, odjednom zavapi.Ništa ne odgovaram. Bojim se da sam je dobro razumio.»Nisam ona«, šapuće, tresući glavom i tiho cvileći. »Zar me nerazumiješ? Nisam ona. Voljela bih da jesam, zbilja bih!«»Nemoj«, preklinjem, a glas mi tone zajedno s nadama.»Znala sam da će doći do ovoga«, plače. »Vidjela sam to još onogadana kada si se vratio iz bolnice. Znala sam da ćeš svojega anđelapotražiti pod mojim velom, ali nje nema ovdje. Ja nisam ona. Silno te

238

voljela, sumnjam da bi se pred tobom mogla skrivati pod ovommaskom, bez obzira na to kako izgledala nakon onoga strašnog dana.«Tijelo joj slamaju glasni jecaji i sva dršće.Osjećam se kao da mi je netko u vene ubrizgao ledenu vodu. Gorčinami kipi u ustima, juri kroz žile, nagriza mi kožu.Da imam konja, ja bih ga jahao.Da imam srce, ja bih ga sakrio.»Stvari su izmaknule nadzoru jer sam im ja to dopustila. Nisam tosmjela«, kaže. »Da, gledala sam te svake noći s ovoga mjesta. Bila samznatiželjna. Znala sam da ti gledaš mene i da te negdje u dubini dušepodsjećam na nju. Znam da si me one večeri s leđa promatrao u sobi idopustila sam ti to jer mi je tvoj pogled godio. Trebala sam te spriječiti.Nadam se da ćeš mi to oprostiti!«Da rimu znadem, ja bih je sročio.Da pjesmu čujem, ja bih je pjevao.Osjećam da mi misli plutaju u nepoznato. Njezin mi glas zuji u ušima,ali ne čujem ni riječi. Glava joj se, vidim, pomiče, tijelo se meškolji,velike plave oči blistaju na mjesečini, suze joj se slijevaju niz jedvavidljive obraze pod maskom... Zatvaram oči, uvlačim glavu međuramena, liznem usnice i molim Boga da ovaj trenutak što prije završi.Ne znam koliko dugo tako sjedim, ali kada otvaram oči, Maskiranianđeo još uvijek sjedi do mene. Nepomična je, šuti, očima preklinje zaoprost. Dugo gledam u tlo, a onda je pitam:»Zašto?«»Ne znam.«Ništa joj ne odgovaram. Nemam što.»Možda sam htjela biti ona«, kaže. »Zovu me Maskirani anđeo, ali čakni anđeli ne mogu odoljeti iskušenju ljubavi.«Ne odgovaram.»Da sam ti barem odmah rekla da nisam ona. Molim te, oprosti mi štonisam. Možeš li mi oprostiti?«Nijem sam i istrošen poput kamena na Doktorovu grobu.»Neću ti zamjeriti ako mi ne oprostiš. Slobodno me mrzi, ali, molim te,pođi u Ameriku kako si i planirao. To je najbolje za sve. Da je s nama,i ona bi htjela da odeš.«»Ne bi«, kažem gorko.»Dobro«, priznaje. »U pravu si, ne bi joj bilo drago da odeš.«»Ne bi«, ponavljam poput tvrdoglava djeteta.»U redu«, opet se pokorava. »U pravu si, ne bi joj bilo drago da odeš.Sjećam se da je bila jako tužna zbog tvojega odlaska. Bojala se da ćeš

239

otići, zaboraviti na nju i vratiti se s prekrasnom, naobraženom ženom,milijun puta poželjnijom od nje.«»To se nikada ne bi dogodilo«, žustro je prekidam.»Znam. Sada znam, ali tada nisam znala«, odvrati, »pa je ni sam moglarazuvjeriti. Znaš, silno je uživala kada si joj čitao pjesme. Stalno mi jegovorila da joj svaki stih čitaš poput pravog glumca.Dok govori, okrećem glavu od nje. Njezin me šapat iritira, najradije bihda ušuti, ali ona ne prestaje.»Nemoj je se sjećati s gorčinom, to joj ne bi bilo drago«, govori tiho.»Da se može vratiti samo na minutu, jednu jedinu minutu, svaku bisekundu te minute provela moleći te da pođeš dalje. Molila bi te da toučiniš zbog nje jer jedino tako može naći mir.«Zastaje nekoliko trenutaka.»Nikada nikome osim meni nije o tebi ništa rekla. Jedino ja znamkoliko te voljela. Molim te, vjeruj mi kad ti kažem, znam da bi temolila da nastaviš sa životom. Nikada neće naći spokoj ako si zbog njeuništiš budućnost.«Zastaje i briše suze s lica, a onda, kao da joj na pamet pada nešto što mije zaboravila reći, odjednom pita:»Sjećaš li se kad ti je pokazala najveću zvijezdu na nebu i rekla da si toti?«»Da.«Naginje se i očima mi hvata pogled.»Idi i ne osvrći se! Ostavi bol ovdje, gdje joj je i mjesto. Znam da bime i ona zamolila da ti to kažem. Nitko je nije poznavao tako dobrokao ja. Bila mi je sestrična i najbolja prijateljica. Moraš mi vjerovati!«Trljam lice šakama i kimam glavom, potvrđujući da joj vjerujem. Jošmalo plače, još jedanput mi se ispričava što me navela na krivupomisao, a onda kaže da mora natrag u kuću jer će se teta i tetakzabrinuti za nju. No ipak ne odlazi nego još neko vrijeme govori. Kažeda joj je jasno zašto je Zari najveću zvijezdu na nebu prozvala mojimimenom. Zato što imam ono nešto. Ona je oduvijek dobro procjenjivalaljude, ali mene je savršeno procijenila. Zato će se i ona ubudućeraspitivati kod susjeda i prijatelja kako mi ide i kako napredujem, a imolit će se za mene svake večeri do kraja života. Kaže mi i da će sebrinuti za Zarine roditelje jer su oni sada najvažniji. Odano će imslužiti i vjerno ih pratiti do kraja života.Ustaje i pruža mi ruku i ja je nevoljko prihvaćam. Ruka joj je hladna,ali stisak topao, pa je nježno stišćem i ona mi uzvraća. Gledam joj u

240

prste i nokte koji izgledaju potpuno isto kao Zarini, a zatim podižempogled i zurim u te tirkizne oči.Preplavljuje me sjećanje na posljednju noć sa Zari, noć u kojoj sam jojrekao da sam čuo razgovor između nje i Maskiranog anđela. Zari mi jena to odgovorila da je to bilo posljednji put što je razgovarala saSorajom. Soraja zato nije mogla znati za noć koju smo Zari i ja provelizajedno i nije mogla znati za najveću zvijezdu na nebu koju je Zariprozvala mojim imenom. Drugoga se dana, naime, Zari zapalila predšahom.»Ipak si to ti, zar ne?« šapćem.Dršće pod burkom.»To su oči moje Zari«, kažem.Zatvara ih pred mojim pogledom.»Jesi li to ti?« pitam još jedanput poput očajnika.»Jesam«, slabašno zajeca. »To sam ja!«Koljena joj popuštaju i ruši mi se u naručje. Držim je i privijam uza sedok se polako i isprepleteni spuštamo na tlo. Ljubim je u tjeme, čelo,ljubim joj oba zatvorena oka kroz tkaninu burke, a ona mi rukamamiluje lice, prstima prolazi kroz kosu te ih spaja oko mojega vrata.»Volim te«, mrmljam.»I ja volim tebe«, odvraća.»Nedostajala si mi«, vapim.»Ti meni još više.«Obuhvaćam joj lice dlanovima i primičem ga svojem, sve dok nam sečela ne dotaknu.»Ne bih preživio bez tebe.«»Tako mi je žao.«»Jesi li me čula kada sam s tobom razgovarao u snovima?« pitam je,nježno je ljuljajući u naručju.»Svaku riječ.« potvrdi. »Nadala sam se da ćeš pustiti me da tiizblijedim u snovima.«»Snovi mi bez tebe ne znače ništa.«»Nemoj tako!« podvikuje »Moraš mi obećati da ćeš otići u Ameriku.«»Neću, nikada«, kažem i čvršće je privijam»Ali moraš! Zbog sebe, zbog mene, zbog sigurnosti,« preklinje me.»O, Bože, živo se sjećam kako si potrčao. Tvoj očajnički ja, Ali, ja,Ali! progonit će me do kraja mog života. Bilo mi te tako žao. Ne znamzašto sam te povela sa sobom i zašto si morao vidjeti taj užasan prizor.Možda sam se nesvjesno nadala da ću se uz tebe predomisliti. Žao mije. Silno mi je žao, ljubavi moja!«

MIN@

241

Podvlači ruku pod burku da bi obrisala suze, a ja je grlim jače, kakobih je umirio.»Bol zbog toga što sam ti to priuštila bila je puno gora od boli odopeklina. Sjećam se sirena hitne pomoći, bolničara kako me obrađuju,sjećam se bolnice. Da su mi samo rekli da si dobro, lakše bih podnosilabolove, ali nitko sa mnom nije razgovarao ni o čemu drugome osim ozdravstvenoj njezi koju su mi pružali. Izgorjela su mi ramena, vrat i diolica, i to ne tako strašno kako je isprva izgledalo. Znala sam da mi jekosa izgorjela i da imam zavoje na glavi, a zapravo me zanimalo jedinošto je s Ahmedom, Fahimom i s tobom. No nisam pitala za vas jer vasnisam htjela povezati sa sobom i svojim činom. Kasno bi se noćukriomice molila za vas, katkada stotinu puta ponavljajući jednu te istumolitvu, nadajući se da će me Bog tako ozbiljnije shvatiti.U bolnici me svakoga dana posjećivao jedan muškarac, isti onaj koji jeistukao Doktora pred našom kućom, čovjek s radioprijamnikom.Satima bi me promatrao kroz veliki prozor, razgovarao bi s liječnicimai bolničarkama i nešto zapisivao. Gledao me neobično tužnimpogledom, kao da me žali, a kad sam se jedanput usred noći probudila,stajao je pokraj mojega kreveta s istim tim izrazom u očima. Htjela sammu nešto reći, ali odmah je otišao.Strahovito sam patila zbog toga što smo razdvojeni i po tome samznala da te zbilja volim. Proklinjala sam trenutak kada sam te pozvalada pođeš sa mnom na paradu. Ne znam što sam mislila, što bi ti uopćemogao dobiti iz onoga što se dogodilo, osim doživotne traume istrašnih slika u glavi? Silno mi je žao, ljubavi moja, silno žao! I onda,da stvar bude još i gora, sav sam taj užas preživjela, a to nitko nijeznao. Htjela sam umrijeti. Da sam barem umrla tamo, na paradi.Pogotovo kada se sjetim boli koju sam nanijela tebi, Fahimi, Ahmedu isvojim roditeljima, naravno. Sve mi je to bilo potpuno nepodnošljivo.A sada mi roditelji zbog mene do kraja života moraju živjeti uprogonstvu. Da sam barem umrla! Užasno mi je žao zbog svega!«»Razumijem te«, kimam glavom, ali i zahvaljujem Bogu što nijeumrla.»Što se mene same tiče, nikada nisam požalila što sam to učinila«, kažeZari. »Ali do groba se ispričavam što sam sve vas umiješala. Ja sammorala učiniti to što sam učinila. Netko je morao. Netko je moraojavno, glasno i prkosno stati pred šaha i učiniti tako nešto. Doktor mi jeznao reći da ljudi iz šahova režima ne shvaćaju da ubijanjem ljudiuopće ne plaše aktiviste jer njima je smrt mala cijena za slobodu.«Zastaje i hvata dah. Osjećam da se pod burkom sva trese.

242

»Za svakoga čovjeka kojega ubiju daleko od bilo čijih očiju desetero bitrebalo učiniti ono što sam ja učinila. Da režim vidi kako ubojstvimasvoje zločine čini samo još vidljivijima.«Nekoliko se trenutaka odmara, a onda nastavlja.»Kad mi se koža počela oporavljati, premjestili su me na drugi katbolnice, u drukčiju sobu čiji je prozor gledao na dvorište po kojemu sustalno šetali neki ljudi. Neizvjesnost moje sudbine pomalo me većumarala, pa bih sjedila uz prozor i pitala se jesi li dobro, jesi li većotišao u Ameriku, jesu li Ahmed i Fahima i dalje zajedno.«»I ja sam isto činio u svojoj sobi«, kažem. »Osim što sam se ja pitaovidiš li me i čuješ li me na nebu. Stalno sam plakao i pitao zašto.«»A ja sam svake noći razgovarala s tobom«, kaže Zari. »Grlila bih te,milovala ti lice i kosu, ljubila te u usta. Da ti se nešto dogodilo, sigurnobih umrla. Bol bi me uništila«.Bori se s dahom, pa je pitam:»Jesi li dobro?«. Vrlo sam zabrinut.Kima glavom, a onda govori dalje.»Ni s kim nisam razgovarala. Nisam imala ni televiziju, ni radio, ninovine. Nisam znala koliko je sati, koji je dan, čak ni koji je mjesec.Pojma nisam imala što se događa u svijetu, osim da je šah još uvijek navlasti jer me čovjek s radioprijamnikom svakoga dana redovitoposjećivao. Noću bih često sanjala o našem divnom ljetu uz houz podtrešnjinim stablom, a kad bih se probudila, osjećala bih se kao da mi jenetko na prsa istovario tonu opeka. Pokušavala sam u sjećanje prizvatitvoje lice, ali nije mi uspijevalo. Iz nekog razloga, što si mi višenedostajao, to sam te teže zamišljala.A onda sam se jedne noći probudila i vidjela da mi je netko pokrajkreveta ostavio olovku i papire. Odmah sam te počela crtati. Bilo je toupravo zapanjujuće, oči mojega uma nisu te više pamtile, ali ruke su teiscrtale savršeno, do posljednje pojedinosti.«Pruža ruku i nježno mi dodiruje lice. Kroz malene otvore na burkividim da je sklopila oči.»Kada sam dovršila crtež, stavila sam ga na ormarić uz krevet izaspala, a kad sam se sljedećeg jutra probudila, nije bilo ni crteža, niolovaka, ni papira.Poslije, istoga dana, kroz prozor sam vidjela čovjeka sradioprijamnikom i shvatila da su mi papire i olovku stavili pokrajkreveta u sklopu svoje taktike da im odam neke podatke. Zanimalo ihje što ću napisati ili koga ću nacrtati, hoću li im dati kakvu indiciju pokojoj bi utvrdili identitet članova moje skupine, ćelije, čega god već.

243

Od pomisli da bi te zbog mojega crteža taj zao čovjek sada mogaoprogoniti potpuno sam pomahnitala. Urlala sam, vriskala, od očaja seudarala, proklinjala šaha, njegovu obitelj i sve koji ga podržavaju.Sestre su mi brzo priskočile, privezale me uz krevet i dale mi injekcijuod koje sam zaspala.Kada sam se probudila, u sobi je stajao čovjek s radioprijamnikom,samo što je ovog puta u ruci držao moj crtež. Dugo smo se šutkepromatrali, a onda mi je rekao da nije došao zato da bi mi naudio.Rekao mi je da se smirim i opustim, a zbog nježnoga tona njegovaglasa malo je popustila moja napetost. Zapitala sam ga zašto je došao, aon mi je prišao i stavio moj crtež na krevet. Podignula sam ga i privilana srce, a on mi je došapnuo da neće ništa nažao učiniti momku saslike. Sve nas već dugo promatraju i istražuju, pa su sada potpunosigurni da nismo imali ništa s Doktorovim aktivnostima ili, kako je onto rekao, »nismo povezani s njegovom skupinom«. Nakon toga mi jerekao da idem kući i da su već obavijestili moje roditelje. Samo zbogtoga što mi je otac olimpijski šampion, vlasti su me odlučile poštedjetikazne za glupo ponašanje na rođendan njegova veličanstva, no samopod jednim uvjetom. Cijela se obitelj mora odseliti u Bandar Abas iostatak života provesti uz Perzijski zaljev, što dalje od sve rodbine.Pokazao je crtež koji sam stezala na grudima i rekao mi da bi bilonajbolje da ne stupam u vezu s tom osobom, a prilično su mi jasno dalido znanja da se ne smijem javljati ni Ahmedu ni Fahimi. Tada je prviput spomenuta ideja o prerušavanju u Maskiranog anđela. On se togasjetio, a meni se učinilo izvedivim. Bio je to jedini način da još baremmalo vremena provedem ovdje. Očajnički sam te željela vidjeti ičeznula sam za roditeljima.«Tu Zarina priča prestaje, pa je još čvršće stežem u zagrljaju.»Volim te«, šapćem, »volim te!«»I ja tebe volim«, odvraća mi šapatom.Zaustim da bih rekao kako me čudi što su gospodin i gospođa Naderipristali na takav aranžman, ali onda mi na pamet padne da su vjerojatnosilno patili dok su još mislili da su je izgubili. Pretvaranje da je mrtvana kraju im se učinilo niskom cijenom za održavanje na životu vlastitadjeteta.Po težini kojom se Zari oslanja na mene zaključujem da je strahovitoumorna. Dirnut sam njezinom snagom i hrabrošću. Nijednom se nijepožalila na bol, nijednom na nepravdu svoje sudbine, nijednom naopekline. Hvata me za bradu, podiže je prema svojem licu i gleda meravno u oči.

244

»Sad ti je valjda jasno zašto moraš u Ameriku. Ne mogu biti s tobom ine mogu se vratiti nazad.«Privijam se uz nju.»Ali oslobodili ….« pokušavam očajnički.»Ne, oslobodili su tebe i Ahmeda. Hl ono što sam učinila.«Grlim je još čvršće i privijam na prsa.»Mnogo se toga može dogoditi u nekoliko godina.«»Stvari će se promijeniti, uvijek se mijenjaju, možemo opet bitizajedno!«»Koliko si teško ozlijeđena?« pitam je.Odmahuje glavom. Hvatam joj lice i ljubim je.»Sama pomisao da te nešto toliko boli jednostavno osjećam i ja«,procijedim.»Nije tako strašno«, kaže nježno. »Zapravo uopće nije strašno. Moždaće plastična kirurgija jednoga dana napredovati dovoljno da mipotpuno uklone ožiljke. Tko zna? Svijet se tako brzo mijenja. To je jošjedan razlog zbog kojega moraš otići. Nađi najbolje liječnike u Americii onda pošalji po mene. Kada dođem, očistit će mi lice i tijelo, pa ćuopet biti lijepa. Onda se možemo vjenčati i onda ti mogu roditibebice.« Glas joj se lomi. »A sada moraš poći!«Šutim u nadi da se neću morati složiti s njom ako ne progovorim.»Vjeruj da i ja teško podnosim rastanak. Teško mi je bez tebe. Odprošloga ljeta nije prošla ni sekunda a da nisam mislila na tebe. Alisada se moramo malo žrtvovati, kako bismo u budućnosti bili sretni. Aja ću odsada do te budućnosti sanjariti o trenutku kada će nas ljudizvati Paša i Zari Šahid.«»Gospodin i gospođa Šahid«, kažem.»Volim to ime.«»A ja volim tebe«, pritišćem je uza se i prvi put u tko zna kolikomjeseci željezni obruč oko srca mi popušta, a čvor koji me gušioodjednom se topi u grlu.»Tvoj sam«, šapćem joj, »učini sa mnom štogod želiš!«»Onda te želim poslati u Ameriku.«Ostatak noći provodimo zagrljeni, a onda se na istoku pojavljuje suncei tama se polako rasplinjava. Sjedimo isprepletenih prstiju, njezina miglava počiva na prsima, noge je omotala oko mojih i tako gledamosvijet kako se budi. Zatvaram oči, kako bih isključio sve osim nas, inastojim zapamtiti svaku pojedinost.»Dođi sa mnom u sobu, nešto ti želim dati za uspomenu«, kažeustajući, pa je pratim do sobe u kojoj je već sve spakirano u kutije i

245

spremno za selidbu. Daje mi crtež sa mnom na našoj ulici, ali ovogputa moja tajanstvena žena ima lice. Njezino lice.»Nemoj me zaboraviti!« kaže.Mislim na samoću u kojoj će živjeti dok ja budem u inozemstvu i utom mi se trenutku pred očima pojavljuje jedna zamisao.»Ako se ikada budeš osjećala izgubljeno«, kažem i još je jednomprivijam k sebi, »samo pogledaj na nebo i vidjet ćeš nas kakosvjetlucamo zajedno!«»Znam koja je tvoja zvijezda, ali koja je moja?« pita me, još natrenutak tonući u moje naručje.»Najveća, najsjajnija zvijezda.«»To si ti«, ispravlja me.»To smo mi«, šapćem joj. »Nas dvoje dijelimo istu zvijezdu!«

K R A J

246

ZAHVALE

Marian Clark, Tim i Sue Ellen Kane, Sudi Rafian, Kevin Daniels, KimLevin, Nancee McVey, Laura Hubber, Mojgan Seraji, Mehri Safari,Kamran Heydarpour, Donnell Green, Debbie Shotwell, Nancy Fallah iMauni Seraji, hvala vam na potpori i poticanju koje ste mi pružali doksam pisao ovu knjigu! Svatko me od vas, na sebi svojstven i jedinstvennačin, uvjerio da je priča koju želim ispričati vrijedna objavljivanja.Stephanie Howse zahvaljujem na dragocjenim primjedbama iprijedlozima te na svemu čime mi i dalje pomaže.Sepi, od srca ti hvala na pomoći u obradi lika Paše. Sam to nikada nebih tako dobro učinio. Hvala i na tvojoj potpori pružanoj do kraja.Zahvaljujem i svojim agenticama Danielle Egan-Miller i JoanniMacKenzie iz tvrtke Browne & Miller Literary Associates. Hvala vamna vjernosti i odlučnosti, hvala što niste izgubile pouzdanje u mene ihvala što ste mi omogućile da proživim nešto što mi je promijeniloživot. Zahvaljujem i Alecu McDonaldu na svim uredničkimintervencijama te Mariani Fisher za oduševljenje koje je otpočetkapokazivala.Naposljetku, tu je i Ellen Edwards, moja nadarena i vrijedna urednica.Zahvaljujem joj na prilici koju mi je pružila i na odgovornosti koju jesa mnom podijelila za objavljivanje ove knjige. U suradnji s njomdoista sam mnogo naučio.

MIN@