Lukovičasto cvijeće: tulipani, zumbuli, narcisi, sunovrati, ljiljani i ciklame.
-
Upload
anonymous-f5hq9qhnlr -
Category
Documents
-
view
29 -
download
0
description
Transcript of Lukovičasto cvijeće: tulipani, zumbuli, narcisi, sunovrati, ljiljani i ciklame.
VELEUČILIŠTE U RIJECIPOLJOPRIVREDNI ODJELSTUDIJ MEDITERANSKE POLJOPRIVREDE
SEMINARSKI RAD
LUKOVIČASTO CVIJEĆE
Martin Bastijanić
Mr. Sc. Pohajda InesVarga Sanja, str. suradnik
Pula, 20.01.2010.
UVOD
Iako su poznatije kao lukovice, biljke koje nepovoljan vegetacijski period provode pod
zemljom su GEOFITI, a lukovica je samo jedan od oblika podzemne stabljike. Postoje tri tipa
podzemne stabljike: lukovica, gomolj i podanak (rizom). Lukovica je podzemna stabljika kod
koje je cvjetni zametak okružen ljuskastim listovima.
Kvaliteta lukovica na tržištu nije uvijek dobra, stoga treba obratiti pozornost na izgled
same lukovice. Lukovice ne smiju biti presitne. Takve najčešće nemaju razvijenu klicu pa u
proljeće neće procvasti. Isto tako je važno da na njima nema plijesni niti znakova truleži.
Lukovica mora biti cijela, s klicom na vrhu i korjenčićem na dnu.
Lukovice se mogu saditi na najrazličitija mjesta: na gredice, rubnjake, ukrasne posude,
uz rub travnjaka da čine šareni tepih. Može ih se kombinirati s drugim lukovicama, s
maćuhicama, potočnicama i svim trajnicama koje cvatu u rano proljeće. Najbolje ih je
posaditi u skupinama po 10-ak biljaka, jer pojedinačno posađene ne dolaze do izražaja.
Svim lukovicama odgovara osunčani položaj ili polusjena, mjesto zaštićeno od jakih
vjetrova. Ne podnose previše vlage pa ih treba saditi u lagana i srednje teška tla, gdje se preko
zime ne zadržava voda. Prije sadnje tlo treba prihraniti zrelim stajskim gnojem ili kompostom,
a ako je tlo teško i slabo propusno, na dno rupe stavlja se sloj šljunka, da se skuplja što manje
vode.
U ovom seminarskom radu obrađeno je šest vrsta lukovičastog cvijeća: tulipani,
zumbuli, narcisi, sunovrati, ljiljani i ciklame. To su samo neke od mnogobrojnih vrsta
lukovičastog cvijeća koje se danas širom koriste kako bi ukrašavale naše domove i vrtove, i
uljepšavale svojim bojama i mirisima okoliš u kojem živimo.
TULIPAN – Tulipa, fam. Liliaceae
Porjeklom je iz Male Azije gdje je bio poznat prije
tisuću godina. Unazad 400 godina u Nizozemsku su
donešeni prvi tulipani i od tada počinje njihov veliki
uzgoj. Nizozemski botaničari su križanjima uzgojili
mnoge nove vrste pa ih je danas gotovo preko četiri tisuće
varijeteta.
Tulipan je proljetni cvijet visok svega 20 cm, ali
ima i vrsta koje mogu narasti i do 70-ak cm. Cvjetovi
mogu biti jednostruki ili dvostruki, jednobojni ili
dvobojni, raznih boja i nijansi od bijele pa sve do
najtamnijih nijansi. Tulipan može krasiti vrt ali može se
držati i u vazi, kao rezano cvijeće. Za vazu ga treba
odrezati prije nego se rascvjeta do kraja. Najbolje ih je
saditi u većim skupinama jer pojedinačno neće doći do
izražaja a mogu se kombinirati viši i niži varijeteti ili
kombinacije uz presadnice.
Tulipane
dijelimo u
nekoliko
skupina
prema obliku
cvijeta,
najzanimljiviji su: Jednostavni tulipani visine 25-35
cm, najniži iz ovog roda i najraniji (cvatu od početka
travnja), Darwin – tulipani krupnih cvjetova, jarkih boja
(cvatu od početka svibnja), Rembrandt – tulipani
prošaranih latica (cvatu sredinom svibnja), Papagaj –
tulipani krupnih cvijetova s laticama koje su na rubovima
nazubljene (cvatu sredinom svibnja), Božur – tulipani
koji se odlikuju krupnim ispunjenim cvijetom (cvatu
posljednji,
Božur tulipan krajem svibnja).
Papagaj tulipani Darwin tulipani
Rembrandt tulipan
Tulipan voli plodno, propusno tlo na osunčanu položaju. Od rujna do prosinca sadi se
na dubinu 10-25 cm i razmak među lukovicama 15-20 cm. Ranija sadnja je bolja. Uvijek se
sade u skupinama od najmanje 12 lukovica. Pravilo je da se cvjetovi odmah nakon cvatnje
uklanjaju, kako se snaga ne bi trošila na stvaranje nepotrebnog sjemena. Listovi ostaju sve
dok ne požute, jer moraju ispuniti važnu zadaću prihrane lukovice. Lukovice tulipana mogu
ostati u zemlji, što je i praksa ako rastu u travnjaku ili na nekom drugom mjestu gdje ne
smetaju. Ako su na gredicama s ljetnicama tada se vade i tijekom ljeta čuvaju na tamnom,
suhom i prozračnom mjestu. Najbolje ga je posaditi na sunčano mjesto, a mora se pripaziti da
tlo bude dobro denirano, jer ako je previše vlažno lukovice neće izržati vlagu.
Za uzgoj u kući sade se
lukovice koje su posebno
tretirane. Sade se u cvjetni
lonac, prekriju zemljom,
smjesti ih se na hladnije mjesto,
a kad počnu tjerati izboje biljka
se prekrije kako ne bi dobivala previše svijetla i tako se jako izdužila. Ne treba ga puno
zalijevati. Kad počne tjerati cvijet potrebno je otkriti ga i prebaciti na toplije mjesto. Kad
ocvate nastavlja se s njegom dok listovi ne uvenu, a slijedeće godine ta se lukovica ponovno
sadi.
Da bi se tulipani što duže održali kao rezano cvijeće za vaze, cvjetne stapke potrebno
je rezati ravnim oštrim rezom, staviti ih u vazu do pola napunjenu vodom i držati ih na
hladnom mjestu, barem tokom noći.
ZUMBUL – Hyacinthus orientalis, fam. Hyacinthaceae
Ovi izuzetno mirisni cvijetovi vrt krase u ožujku i travnju. Cvjetni grozdovi
intenzivnih boja najuočljiviji su na osunčanim gredicama. Kombinirati ih možemo s
potočnicom (Myosotis sp.), tratinčicama (Bellis perennis), šumaricama (Anemone sp.) i
drugim trajnicama rane cvatnje, kao što su gušarka (Arabis sp.) i divokozjak (Doronicum sp.).
Zumbul je lukovičasta biljka iz Male Azije, a poznata je u Evropi još od 16. stoljeća.
Razlikuju se dvije osnovne vrste: Rimski
zumbul (lat. Hyacinthus orientalis albulus)
koji ima rjeđe raspoređene cvjetove na
stapki, ima intenzivniji miris i može bit u
bijeloj, ružičastoj i plavo-ljubičstoj boji te
Holandski zumbul (lat. H. orientalis) koji
ima gusto zbijene cvjetove i može biti u
bijeloj, krem, rozoj, crvenoj, ljubičastoj
boji.
Zumbul naraste 20-30 cm u visinu,
ima tanke duguljaste mesnate listove
zelene boje iz kojih izlazi debela stapka sa
rjeđe ili gušće raspoređenim cvjetovima.
Zumbul se sadi najčešće u vrt,
tokom jeseni. Lukovicu je potrebno staviti na dubinu od oko 15 centimetara. Prilikom sadnje
treba paziti da lukovice lijepo legnu te ih čvrsto utisnuti u zemlju kako ne bi ostao zrak ispod
lukovice koji kasnije može uzrokovati truljenje. Razmak između lukovica bi trebao biti od 15-
20 centimetara. Sadi se na sunčanom mjestu u tlo bogato odležanim kompostom ili tresetom.
Ako ga sadimo u posude, potrebno ih je spremiti u kuću kad zahladi kako se ne bi smrznuo.
Kad doba cvatnje završi i lišće prirodno uvene, lukovice se izvade i pohranite na suho, hladno
i mračno mjesto. Može ih se ukopati u suhi treset ili pjesak. Ako lukovica ostane na svom
mjestu u vrtu, u zemlji neće smrznuti, ali slijedeće godine joj cvjetovi neće biti toliko bogati.
Hyacinthus orientalis albulus
Hyacinthus orientalis
NARCIS (SUNOVRAT) – Narcissus, fam. Amaryllidaceae
Ova biljka uglavnom potječe iz
mediteranskih krajeva, ali neke vrste mogu se
naći i u Centralnoj Aziji i Kini, a neki izvori
navode da Narcis potječe iz Perzije, te da su ga u
Kinu, u 8. stoljeću, prenijeli trgovci na putu
svile.
Narcisa ima oko 26 divljih i nekoliko
stotina kultiviranih vrsta pa, iako se smatra
proljetnim cvjetom, neke vrste cvatu u jesen.
Razlikuju se po boji, obliku i veličini. Cvjetovi
mogu biti žute i bijele boje, kao i kombinirani,
zvjezdastog oblika, jednostavni ili dupli. Lišće
im je dugačko, svijetlozelene boje, a čvrsta
stabljika može nositi jedan ili više cvjetova.
Narcis može narasti do visine od 40-tak
centimetara. Vrlo je otporan, pa gotovo sve vrste
bez problema preživljavaju zimu, a iz jednom posađene lukovice godinama izrasta biljka.
Lukovice narcisa se sade početkom jeseni u zemlju bogatu humusom, na dubinu od
15-tak centimetara. Važno je da je mjesto osunčano. Nakon nicanja i cvjetanja cvijeće treba
ostaviti da prirodno uvene i na taj način stvori samostalno humus za lukovice koje će
procvjetati i dogodine.
Ime Narcis vjerojatno potječe od grčke riječi „narke“, koja je kasnije prešla u latinski
kao „narce“, a koja označava privremeni gubitak osjetila, ili ukočenost, što se odnosi na
narkotička svojstva narcisa.
Narcis je korišten od davnina u razne svrhe. U starom Rimu,
ulje u kojem je bio natopljen narcis, korišteno je za pripremu mirisa
zvanog Narcissinum. Također su ga korisitli i Arapi u svojim ranim
parfemima, te za liječenje ćelavosti. U Indiji, uljem narcisa, kao i uljima sandala, jasmina i
ruže, vjernici mažu tijela prije molitve. U Francuskoj su ga koristili za tretiranje histerije i
epilepsije. Koristio se i u kozmetici kao dodatak puderima, sapunima i ruževima. U Kini je
povezan s dobrom srećom i dobitkom. I danas cvijet narcisa predstavlja simbol buđenja i
nade.
Miris ulja narcisa jak je i bogat, podsjeća na tamno zeleno lišće s tragovima zumbula i
jasmina. Esencijalno ulje narcisa veoma je jako i može utjecati na nervni sustav. Ono umiruje
živce i pomaže u otpuštanju stresa i napetosti. Ipak, s njim treba oprezno postupati, jer u
većim količinama može prouzročiti glavobolju i mučninu. A zabilježene su i alergijske
reakcije.
Ulje se iz njega dobija tehnikom enfleurage (izvlačnjem mirisnih supstanci pomoću
ulja), a u novije vrijeme i ekstrakcijom pomoću rastapala, kojom se dobija i konkret i absolut.
Potrebno je oko 500 kilograma cvijeta za dobijanje 1 kilograma konkreta, ili 300 grama
absoluta esencijalnog ulja, te je zbog toga ovo ulje veoma skupo. Danas se absolut proizvodi
najviše u Nizozemskoj u regionu Grasse (na jugu Francuske).
Ulje narcisa može se dobiti od nekoliko vrsta cvijeta: Narcissus poeticus, Narcissus tazetta i
Narcissus jonquilla. Za ulja koja se koriste u parfemskoj industriji, upotrebljavaju se vrste
koje cvjetaju u svibnju, a među njima je najznačajnija prilično rijetka vrsta Narcissus
poeticus.
Narcissus poeticus
Narcissus tazetta var. chinensis
Narcissus jonquilla
Narcissus humilis ssp. mauretanicus
Narcissus cantabricus ssp. monophyllusSUNOVRAT (AMARILIS) – Amaryllis, fam.
Amaryllidaceae
Amarilis Sunovrat zovu još i prugasti sunovrat, pripada porodici sunovrata, srodnik je
i maloj visibabi, potječe iz tropskog područja Amerike.
Sunovrate razlikujemo po veličini, obliku i boji cvijeta. U vrtovima su dosta česti
trubasti sunovrati, žute boje i pjesnički sunovrati, bijelog vjenčića, s obojenom krunicom.
Kombinirati se mogu sa svim cvijećem koje cvate u rano proljeće.
Iz lukovice izrasta snažna šupljikava stabljika na
kojoj su zvonasti cvjetovi koji mogu biti bijeli, razne
nijanse narančaste, crvene boje ili prošarani. Nakon stapke
javljaju se dugi sabljasti listovi. Ponekad se najprije pojavi
par listova pa tek onda stapka. Sunovrata treba držati na
svijetlom i toplom mjestu, voli vlagu pa ga treba zalijevati
češće ako je potrebno. Također u doba rasta potrebno je
prihraniti ga svakih 14 dana. Kad cvijet uvene, odreže se i
smanji se zalijevanje, a listovi se ostave do jeseni, jer preko njih skuplja hranu za slijedeće
proljeće. Kad listovi potpuno uvenu prestane se sa zalijevanjem a lukovica se drži na suhom
kroz desetak tjedana. Nakon toga se počinje zalijevati kako bi se lukovica probudila i
potaknula na cvatnju. U toplijim
krajevima, tj. priobalju, može se
držati vani, zasađenu u loncima, a
zimi se ne smije zalijevati kako, u
slučaju iznenadne niske temperature,
lukovica ne bi smrznula. Ako se drži
u kući tokom zime tj. u doba
mirovanja, lukovicu bi trebalo držati
u hladnoj prostoriji i ostaviti je u
zemlji jer ne voli uznemiravanje.
Potrebno je presaditi je svake druge ili treće godine u veći lonac.
Kod rezanog cvijeta sunovrata, prije stavljanja u vodu, stapku treba odrezati ravno
oštrim nožem, a kasnije vodu mijenjati svakodnevno jer iz stabljike izlazi sluz.
LJILJAN – Lilium, fam. Liliaceae
Veliki rod lukovičastih biljaka, omiljen i poznat gotovo u svim krajevima svijeta.
Izvrsni su kao rezano cvijeće, imaju relativno dug životni vijek i u vazi pa ih cvjećari cijene.
Ljiljan je simboli nevinosti, simbol nade i čistoće duha monoteističke religije, ukrasna i
ljekovita biljka porijeklom iz Egipta.
Cvijet ljiljana ima 6 latica, a postoje gotovo u svim bojama. Mogu biti jednobojni i u
kombinaciji po dvije ili tri boje. Cvjetovi izrastaju na vrhu stapke, može ih biti od 2-20, u
rasponu veličine od 3 cm pa do sve do 30 centimetara. Mnoge vrste imaju veoma intenzivan
miris, toliko jak da nekima smeta i izaziva glavobolju.
Cvjeta u kasno proljeće i početkom ljeta. Svi ljiljani osim bijelog tzv. Madoninog
ljiljana (Lilium candidum) mogu se saditi tokom jeseni ili u periodu ranog proljeća i to na
dubinu od oko 15-20 cm što zavisi od veličine lukovice. Tlo mora biti dobro drenirano.
Najbolje je na dno rupe staviti malo grubog pijeska, položiti lukovicu, raširiti korijenje,
dosipati pijeska preko korijena i onda zasuti zemljom. Azijski i martagon hibridi sade se na 5
do 25 cm ispod površine, formiraju korjenje i uzduž pozemnog dijela stabljike. Kada se
ljiljani sade u nizu, lukovice krupnih varijeteta sade se na udaljenosti od trideset centimetara.
Lilium candidum -
Madonin ljiljan ili ljiljan sv.
Antuna ima opojni miris i cvjeta
u lipnju. Sadnja ovog ljiljana je
nešto plića tako da se lukovica
prekrije sa 5 centimetara zemlje a
sadi se u jesen tokom listopada i
studenog. Lukovice mogu
prezimiti u zemlji no ipak je bolje
izvaditi ih van zbog moguće
prekomjerne vlage.
U doba rasta i cvatnje vole dosta vlage pa ih treba redovito zalijevati. Kad cvjetovi
ocvatu, ukloni ih se da se lukovica ne iscrpljuje hraneći sjeme. Ako se cvjetovi ostave i
razvije se sjeme, biljke dobivene takvim sjemenom neće biti iste kao matična. Listovi i stapka
ostavljaju se da požute i osuše se, i tek onda ih se odreže.
Ljiljane je najbolje razmnožavati na jesen odvajanjem mladih lukovica od matične. Na
taj način dobiju se iste biljke kao što je i matična. Biljke iz mlade lukovice potjeraju cvijet tek
u drugoj godini. Vole sunčani ili blago sjenoviti položaj. Postoje varieteti raznih visina, od
niskih Lilium pumilum koji naraste 35 do 40 cm pa do divova visokih preko 2 m.
Po obliku cvijeta razlikuju se tri skupine ljiljana:
- zdjeličasti ljiljani - imaju široko otvorene latice
- trubasti ljiljani - dno cvijeta djeluje poput cjevi
- turbanasti ljiljani - imaju zavrnute latice prema unatrag
Osim samoniklih vrsta postoje i brojeni vrtni hibridi koji se uzgajaju u zatvorenome ili
na otvorenom prostoru. Mogu se uzgajati i u velikim teglama a na otvorenome obično u
polusjeni. Nekoliko varijeteta je pogodno i za kamenjare.
Ako se ljiljan koristi kao cvijeće za vazu, treba paziti da se na biljci ostavi što duži dio
stabljike i listova. Prašnike je potrebno odvojiti kad se cvjetovi počinju otvarati jer na mjestu
gdje padne pelud ostaju mrlje. Vodu treba mijenjati redovito.
Najpoznatiji tipova ljiljana su: azijski hibridi ljiljana, orijentalni hibridi ljiljana,
martagon hibridi ljiljana, candidum hibridi ljiljana, američki hibridi ljiljana, longiflorum
hibridi ljiljana, trumpet hibridi ljiljana i divlje vrste.
Lilium martagon
Lilium
pompoinium
CIKLAMA – Cyclamen, fam. Myrsinaceae
Ciklame su lukovičaste biljke koje dobro podnose niske temperature. Rastu u
sjenovitim i svježim staništima. Cvatu elegantno i donose bogatstvo boja, u širokoj paleti od
bijele, ružičaste, crvene, ljubičaste, boje vina i lavande, dvobojne kombinacije do kovrčavog
ruba latica.
Listovi su zeleni, srcolika oblika, nerijetko obrubljeni
srebrnastom ili zlatnom čipkom. Mogu se nabaviti u velikom
broju hibrida. Ciklama sa srebrnasto-zelenim listovima
poput bršljana ili Cyclamen hederifolium koja cvate u jesen
ružičastim i bijelim cvjetovima veoma je otporna na
hladnoću. Ova vrsta dobro uspijeva u kamenim vrtovima,
ispod drveća i grmlja, kao divlji srodnik. Cyclamen coum
cvjeta od kasne zime do proljeća u tamnocrvenoj, ružičastoj
i bijeloj boji. Listovi su prošarani srebrnastim šarama.
Ciklame zahtijevaju sunčane i zaštićene položaje. Cvatuće ciklame ne podnose
pregrijane prostorije sa suhim zrakom. U takvim će uvjetima cvjetovi i listovi brzo uvenuti.
Preporuča se držati ih u negrijanim prostorijama s optimalnom temperaturom između 12 i 15
ºC ili između dvostrukih prozora gdje će ujedno imati i obilje svjetla i cvjetat će nekoliko
tjedana. Ciklame dulje traju ako se u teglu napunjenu dopola zemljom stavi biljka zajedno sa
njezinim vlastitim loncem. Metoda se pokazala opravdanom i kod balkonskih sandučića.
Treba ih oprezno zalijevati, uz vanjski rub lukovice
koja djelomično viri iz zemlje pazeći da se gomolj i nadzemni
dio ne smoči. Najbolja je metoda uranjanje lonaca u vodu.
Uvenule lisne i cvjetne peteljke treba redovito otkidati naglim
povlačenjem prema gore. Za vrijeme cvatnje potrebna je
prihrana tekućim gnojivom jednom u dva tjedna. Nakon
cvatnje, zalijevanje se smanjuje dok se listovi postepeno ne
osuše kako bi biljka imala period mirovanja. Lonac se
premješta na svježije mjesto, a kad prođe opasnost od mrazeva
može ga se staviti u vrt ili na balkon i ne zalijevajti ga do sredine ljeta. Kada se počnu
razvijati novi listovi, lukovice se presade do polovice u svježi supstrat i smjeste na svježe i
sjenovito mjesto, gdje su dobro prezimile i prošle zime uz redovito zalijevanje.
LITERATURA
http://www.uredidom.comhttp://www.cvijet.bizhttp://www.pticica.com