Bajka o Zelenoj Zmiji i Lijepoj Ljiljani

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

BajkaozelenojzmijiilijepojLjiljani

ThefairytaleaboutgreensnakeandbeautifulLilly

byvonGoetheJohannWolfgang

Source:STATUSMagazineforpoliticalcultureandsocietyissues(STATUSMagazinzapolitikukulturuidrutvenapitanja),issue:04/2004,pages:008021,onwww.ceeol.com.

Mi s l i o c i

8 | Magazin za (politiku) kulturu i drutvena pitanja

Kraj velike rijeke, nabujale i razlivene uslijed jake kie, u svojoj je kolibici, umoran od naporna dana, spavao stari laar. Usred noi probudi ga gla-sno dozivanje. Razabra kako neki putnici ele da ih preve-ze preko rijeke.

Izaavi pred vrata, vidje kako dva plamena lutalice lebde iznad njegova privezana amca, uvjeravajui ga da su u ve-likoj urbi i da su ve trebali biti na drugoj obali rijeke. Ne oklijevajui, starac se otisnu i uobiajenom spretnou kre-nu ravno preko rijeke, dok su stranci itali jedan na dru-gog na nekom vrlo brzom i nepoznatom jeziku. Pri tom su praskali u grohotan smijeh, skaui sad ovamo, sad onamo; sad po ivicama i klupama, sad po podu amca.

- amac se ljulja! uzviknu starac Tako nemirni, moete ga prevrnuti! Sjedite, vi plamenovi!

Na ovu opomenu oni prsnue u glasan smijeh te se stadoe izrugivati starcu, postajui jo nemirniji no prije. Njihove nepristojnosti starac je strpljivo podnosio i uskoro se na-oe na suprotnoj obali.

- Evo Vam za trud! uzviknue putnici i poee se tresti. Od njihovog stresanja mnotvo sjajnih zlatnika napada u amac.

- Za Boga miloga, to to radite? zavapi starac. Mogli bi-ste me uvaliti u najveu nevolju! Da je samo jedan zlatnik pao u vodu, rijeka bi, jer ne podnosi taj metal, podigla stra-ne valove, progutala i amac i mene, a tko zna kako biste se i vi proveli! Odmah uzmite natrag svoj novac!

- Ne moemo uzeti natrag ono to smo jednom istresli uzvratie plamenovi.

- Sad me jo i muite da ih moram sam skupljati, nositi na obalu i zakopati govorae starac dok se sagibao skuplja-jui zlatnike u svoju kapu.

BAJKA O ZELENOJ ZMIJI I LIJEPOJ LJILJANI

Johann Wolfgang von Goethe

Plamenovi lutalice iskoie iz amca, a starac za njima vi-knu:

- A to je s mojom plaom?

- Tko ne prima zlato, zabadava radi! povikae plamenovi.

- Morate znati da se meni moe platiti samo plodovima ze-mlje.

- Plodovima zemlje? Mi ih preziremo i nikad ih nismo oku-sili.

- Ali ja Vas ne mogu pustiti dok ne obeate da ete mi doni-jeti tri glavice kupusa, tri artioke i tri velike glavice luka.

Plamenovi lutalice htjedoe u ali umai, ali osjetie da su, na njima neshvatljiv nain, prikovani za zemlju. Bio je to najneugodniji osjeaj koji su ikad doivjeli, stoga obeee starcu da e vrlo brzo udovoljiti njegovom zahtjevu. Nakon toga, starac ih pusti i otplovi.

Kad je ve bio daleko odmakao, plamenovi povikae za njim:

- Stari, poujte! Stari! Zaboravili smo najvanije!

No starac je bio ve daleko i nije ih uo. Pustio je da ga rije-ka na istoj strani ponese nizvodno, htijui zakopati opasno zlato u stjenovitom predjelu na obali do kojeg rijeka nikada ne dopire. Tamo, meu stijenama, pronae jedan strahovit ponor, sasu u njega zlato i otplovi natrag do svoje kolibe na drugoj obali rijeke.

U ponoru u kojeg je starac sasuo zlato spavala je zelena zmija. Zveket pljuteih novia prenu je iz sna. Ugledav-i sjajne kolutove, smjesta ih stade poudno gutati, pomno traei sve zlatnike rasute po bunju i pukotinama stijena.

Mi s l i o c i

Status, Broj , rujan . | 9

Tek to ih je progutala, osjeti ugodu od topljenja zlata u utrobi, ugodu koja se irila itavim njezinim tijelom. Na svoju najveu radost, primjeti da je od progutanih zlatni-ka postala prozirnom i svijetlom. Ve je odavna uvjeravahu da je ta pojava mogua - sada se napokon i sama uvjerila. No, ubrzo posumnja da bi ta svjetlost mogla uskoro nesta-ti. Radoznalost i elja da trajno zadri tu svjetlost nagnae je da izae iz ponora i potrai onoga tko je prosuo to lije-po zlato. Ali ne nae nikoga, pa joj tim ugodnije bijae di-viti se samoj sebi i draesnoj svjetlosti koju je irila puzei svjeim zelenilom izmeu travki i ipraja. inilo joj se pri tom da je svo lie sazdano od smaragda, a cvijee ozare-no velianstvenim sjajem. Neko vrijeme, uzaludno je krsta-rila samotnom divljinom. No nada joj poraste, kad je pri-stigavi na jednu uzvisinu, u daljini ugledala neku svjetlost nalik svojoj.

- Konano da vidim sebi sline! uskliknu zmija i pohi-ta u tom smjeru. Nije marila za tegobe provlaei se kroz movare i trstiku. Iako je najradije obitavala na suhim pla-ninskim livadama, u pukotinama visokih klisura, hranai se ukusnim biljkama i taei e njenom rosom i svjeom izvorskom vodom, ipak bi, za ljubav dragog joj zlata i u e-lji da to due zadri tu prekrasnu svjetlost, uinila sve to bi se od nje trailo.

Silno izmorena najzad stie do nekog vlanog rita, gdje su se zabavljala naa dva plamena lutalice. Pouri ravno pre-ma njima pozdravljajui ih obradovana to je, kao svoje ro-ake, pronala tako ugodnu gospodu. Plamenovi se, me-utim, oeae o nju te je stadoe, na sebi svojstven nain, preskakati i ismijavati.

- Gospo roakinjo rekoe iako ste od vodoravne crte, to jo uvijek nita ne znai. Mi smo, dakako samo po svjetlo-sti srodni. Jer, pogledajte samo i tu se oba plama, rtvuju-i svu svoju irinu, uilje i izdue kako nama gospodi od okomite crte lijepo pristaje ta vitkost! Nemojte nam zamje-riti, prijo, ali koji se rod time moe podiiti? Otkako posto-je plamenovi lutalice, jo niti jedan nije ni sjeo ni legao.

Zmija se u nazonosti tih roaka osjeala vrlo neugodno, jer, ma koliko mogla dizati glavu, ipak je utila da je opet mora saviti prema zemlji kako bi se mogla pomaknuti s mjesta. Koliko se god samoj sebi maloprije u tamnom lugu dopadala, toliko joj se sada inilo da se njen sjaj u prisutno-sti ovih roaka svakim trenom sve vie smanjuje. Da, pobo-jala se ak i da e se sasvim ugasiti.

U toj neprilici urno priupita bi li joj gospoda moda mo-gla priopiti odakle dolazi ono sjajno zlato koje je malopri-je palo u ponor, rekavi da ona pretpostavlja kako je to zla-tna kia koja se spustila neposredno s neba. Svijetlosti luta-lice se nasmijae i stresoe, a mnotvo zlatnika stade plju-tati uokolo njih. Zmija ih urno krenu gutati.

- Nek vam je u slast, gospo roakinjo kazae utiva go-spoda.

- Mi vam moemo ponuditi i vie!

I oni se jo nekoliko puta stresoe s velikom lakoom, te je zmija jedva stizala dovoljno brzo gutati dragocjenu hranu. Njena je svijetlost time primjetno porasla. Uistinu je pre-divno sjala, dok su se plamenovi lutalice stanjili i smanji-li, to, meutim, nimalo nije utjecalo na njihovo raspolo-enje.

- Va sam dunik za sva vremena zmija e poto je poslije obroka ponovo dola do daha. Itite od mene to god ho-ete; uinit u za vas sve to je u mojoj moi.

- Lijepo, lijepo! povikae plamenovi lutalice. Kai nam gdje stanuje lijepa Ljiljana! Odvedi nas do palae i vrta li-jepe Ljiljane! Umiremo od nestrpljenja da se pred nju ba-cimo niice.

- Tu Vam uslugu odgovori zmija duboko uzdahnuvi ne mogu odmah uiniti. Lijepa Ljiljana, naalost stanuje s one strane vode.

- S one strane vode! A mi smo u ovoj olujnoj noi prelazili prijeko! Kako li je samo okrutna ova rijeka to nas sada raz-dvaja! Zar nije mogue ponovo dozvati starca?

- Uzalud biste se trudili opovrgnu zmija jer, da ga i za-teknete s ove strane rijeke, ne bi vas povezao. On smije sva-koga voziti na ovu stranu, ali nikoga na onu drugu.

- Onda smo se krasno udesili! Zar nema nikakvog drugog naina da prijeemo preko rijeke?

- Ima ih nekoliko, samo ne u ovom trenu. I ja bih gospodu mogla prebaciti prijeko, ali tek u podne.

- To je vrijeme kada mi ne volimo putovati.

- A onda moete uveer na sjenci diva prijei na drugu stranu.

- Kako?

- Veliki div, koji stanuje nedaleko odavde, nemoan je da ita uini svojim tijelom. Njegove ruke ne mogu podii niti slamku, njegova ramena ne mogu nositi ni sveanj grani-ca, ali njegova sjena zato moe mnogo, njegova sjena moe sve. Stoga je on najmoniji pri izlasku i zalasku sunca. Uve-er samo treba sjesti na zatiljak njegove sjenke. Div tada polako kree prema obali, a njegova sjenka prenosi putnike preko vode. Zateknete li se, pak, oko podneva u ovom dje-lu ume, gdje bunje dopire sve do obale, ja bih Vas mogla

Access via CEEOL NL Germany

Mi s l i o c i


prevesti prijeko i predstaviti lijepoj Ljiljani. Ako pak, izbje-gavate podnevnu egu, ne preostaje vam nita drugo nego da u stjenovitom zaljevu potraite diva, koji e vam svaka-ko vrlo rado biti na usluzi.

Mlada gospoda udaljie se s laganim naklonom, a zmija bi-jae zadovoljna to ih se oslobodila, jer se sada na miru mo-gla radovati vlastitoj svjetlosti. Ali, i zadovoljiti svoju rado-znalost, koja ju je odavno na udnovat nain muila.

U pukotinama stijena po kojima je esto puzala naila je jednom na udesno otkrie. Iako je bila prisiljena gmizati tim neosvjetljenim bezdanima, ipak je dodirom mogla do-sta dobro raspoznavati predmete. Navikla da svugdje pro-nalazi samo nepravilne tvorevine prirode, as se vila izme-u iljaka velikih kristala, as je osjeala zavijutke i ile i-stog srebra, iznosei ovaj ili onaj dragulj na svjetlost dana. Ali, na svoje veliko iznenaenje, u jednoj, sa svih strana za-tvorenoj stijeni napipala je predmete koji su ukazivali na stvaralaku ruku ovjeka. Zidovi, po kojima se nije mogla uspuzati, bijahu glatki, rubovi otri i pravilni, stupovi lijepo oblikovani, a ono to joj se pri tom svakako inilo najneo-binijim, bijahu ljudska oblija. Vie se puta oko njih oba-vijala drei ih za mjed ili za naroito brueni mramor. Sva ta iskustva eljela je najzad upoznati i ulom vida, i tako potvrditi ono to je dotad samo nagaala. Sada se osjeala sposobna vlastitom svjetlou osvjetliti taj udesan podze-mni svod, nadajui se da e u potpunosti upoznati te neo-bine predmete i likove. Stoga pouri i na poznatome putu uskoro nae pukotinu kroz koju se obino prikradala sve-titu.

Naavi se na eljenom mjestu radoznalo je pogledala uo-kolo, i mada njena svjetlost nije mogla osvjetliti sve pre-dmete okrugle dvorane, ipak je dosta jasno vidjela one naj-blie. Zadivljeno je i s potovanjem digla pogled prema sjajnom udubljenju u kojem je bio smjeten lik tovanja do-stojnog kralja, sazdan od suhog zlata. Kip je svojom velii-nom nadmaivao ovjeka, ali, sudei po stasu, bijae to pri-je lik niskog, negoli visokog ovjeka. Skladno graeno tije-lo bilo je ogrnuto jednostavnim ogrtaem, a vijenac od hra-stovog lia pridravao mu je kosu.

Tek to je zmija pogledala taj asni lik, kralj progovori:

- Odakle dolazi?

- Iz ponora gdje stanuje zlato odgovori zmija.

- to je velianstvenije od zlata? upita kralj.

- Svjetlost uzvrati zmija.

- to krijepi vie od svjetlosti? - opet e on.

- Razgovor odgovori zmija.

Za vrijeme tog razgovora zmija se zagleda u stranu i u dru-gom udubljenju opazi novi veliansveni lik. Tu je sjedio srebreni kralj visoka, gotovo slabana stasa. Bijae odjeven u ukraeno odijelo, a krunu mu, pojas i ezlo resili su dra-gulji. Lice mu je odraavalo vedru gordost, kao da namje-rava progovoriti.

Odjednom, zasvjetli jedna tamna ila to se sputala preko mramornog zida i cijelim se hramom razlije ugodna svje-tlost. Zmija tad ugleda treeg kralja sazdanog od bronce. Krupna stasa, okrunjen lovorovim vijencem, sjedio je na-slonjen na buzdovan. Bio je sliniji stijeni negoli ovjeku.

Zmija tada htjede pogledati i etvrtog kralja, koji je bio na-judaljeniji, ali se zid otvori, a osvijetljena ila zabljesnu po-put groma i nestade.

Istupi neki ovjek srednjeg rasta i privue zmijinu panju. Bio je odjeven kao seljak, a u ruci je nosio malu svjetilj-ku, iji blagi plam bijae oku ugodan. Na udesan je nain obasjavala itav hram, ne bacajui pritom niti jednu jedi-nu sjenku.

- Zato dolazi sada, kad imamo svjetlo? upita zlatni kralj.

- Znate da ne smijem osvjetljavati tamu.

- Zavrava li moja vladavina? upita srebrni kralj.

- Kasno ili nikada uzvrati starac.

Bronani kralj snanim glasom stade zapitkivati:

- Kada u ja ustati?

- Uskoro odvrati starac.

- S kime se moram udruiti? upita kralj.

- Sa svojom starijom braom ree starac.

- to e biti sa najmlaim? - upita kralj.

- On e sjesti.

- Ja nisam umoran! uzviknu promuklim glasom, mucaju-i, etvrti kralj.

Dok su oni govorili, zmija je tiho miljela hramom, sve pro-matrajui i izbliza gledajui etvrtog kralja, koji je stajao naslonjen na stup. Njegov naoiti stas bio je vie nezgra-pan nego lijep. Vrsta metala od koje je bio izliven nije se

Mi s l i o c i


mogla lako odrediti. Pomnijim gledanjem moglo se raspo-znati da je to mjeavina triju metala od kojih su bila sazda-na njegova braa. Meutim, ini se da se te tvari pri izlje-vanju nisu ba dobro stopile; zlatne i srebrene ilice nepra-vilno su prolazile njegovom bronanom masom, to je liku davalo neugodan izgled.

Uto, zlatni kralj ree starcu:

- Koliko tajni poznaje?

- Tri odgovori starac.

- Koja je najvanija? upita srebreni kralj.

- Ona najoitija uzvrati starac.

- Hoe li je i nama otkriti? upita bronani kralj.

- im saznam etvrtu ree starac.

- to se to mene tie promrmlja sebi u bradu, od raznih metala sazdani kralj.

- Ja poznajem etvrtu ree zmija, i pribliivi se starcu, si-knu mu neto na uho.

- Dolo je vrijeme! uzviknu stari silnim glasom.

Glas je odjekivao hramom, metalni su kipovi odzvanjali. U tom trenu starac krenu prema zapadu, a zmija prema isto-ku, te oboje velikom brzinom nestadoe u procjepima sti-jena.

Budui je stareva svjetiljka imala tu udnovatu osobinu da sve kamenje pretvara u zlato, drvo u srebro, mrtve ivoti-nje u dragulje, a sve druge metale da unitava, prolazi ko-jima se starac kretao stadoe se odmah ispunjavati zlatom. No, da bi mogla tako djelovati, svjetiljka je morala potpu-no sama svjetliti. Ako bi neka druga svjetlost bila u blizini, ona bi samo sjala lijepim, svjetlim sjajem, uvijek okreplju-jui sve ivo oko sebe.

Uavi u svoju kuu na brijegu, starac zatee svoju enu vrlo potitenu. Sjedila je pokraj vatre i plakala, ne mogav-i se smiriti.

- Jao mene nesretnice! Nisam te danas smjela pustiti da ode!

- to ti je? - potpuno mirno upita starac.

- Tek to si otiao ree ena jecajui pred vratima se stvorie dva drska putnika. Neoprezno ih pustih unutra jer su izgledali utivo i pristojno. Bijahu odjeveni u laki pla-

men. Moglo bi se rei da su svjetlosti lutalice. Samo to su uli u kuu, poee mi se ulagivati bestidnim rijeima i po-stadoe tako nasrtljivi da me sve sram kad pomislim na to.

- No, no uzvrati ovjek smijeei se gospoda su se si-gurno alila. Ta, tvoja im je starost nalagala utivo opho-enje.

- Starost! Kakva starost poviknu ena. Moram li ja vje-no sluati o svojoj starosti? Koliko mi je godina? Uobia-jena utivost, ha! Valjda znam to govorim! Pogledaj samo oko sebe! Gledaj kako izgledaju zidovi! Vidi samo to staro kamenje koje ve stotinu godina vidjela nisam. Sve su zla-to polizali, da ne povjeruje kojom brzinom! Uvjeravahu me pri tom da je mnogo ukusnije od obinog zlata. Kad su zidove potpuno polizali, doimali su se vrlo dobro raspolo-eni i, doista, u trenu postadoe mnogo vei, iri i sjajniji. A onda iznova nastavie svoje vragolije milujui me, nazi-vajui me svojom kraljicom i tresui se tako da je pri tom velika koliina zlatnika napadala svud uokolo. Jo se ispod klupe vidi kako svjetle. Ali kakva nesrea! Na je psi po-jeo nekoliko zlatnika i pogledaj kako mrtav lei kraj ognji-ta; uboga ivotinjica. Ne mogu se smiriti. Primjetila sam to tek kad su otili jer im inae ne bih bila obeala da u po-dmiriti njihov dug laaru.

- to duguju? upita starac.

- Tri glavice kupusa, tri artioke i tri luka ree ena. Obeala sam da u ih, im svane, odnijeti na rijeku.

- Treba im uiniti tu uslugu ree starac. Jednom nam mogu biti od koristi.

- Ne znam hoe li nam biti od koristi, ali zakleli se jesu.

U meuvremenu se vatra ugasila na ognjitu. Stari prekri eravicu s mnogo pepela i skloni sjajne zlatnike u stranu. Njegova svjetiljka ponovo sama zasvjetli najljepim sjajem, zidovi se prekrie zlatom, a psi postade najljepi oniks ka-kav se samo zamisliti mogao. Smee-crna boja dragog ka-mena pretvori ga u najrjee umjetniko djelo.

- Uzmi svoju koaru ree starac i poloi u nju oniks. Potom uzmi tri glavice kupusa, tri artioke i tri luka, stavi ih oko njega i odnesi na rijeku. Oko podneva neka te zmi-ja prebaci na drugu stranu, pa poi lijepoj Ljiljani u poho-de. Podaj joj oniks, a ona e ga svojim dodirom oivjeti, ba kao to ubija sve ivo to dotakne. U njemu e ona nai vjerna druga. Reci joj da ne tuguje, jer je dolo vrijeme. Bli-i se njeno izbavljenje, stoga najveu nesreu moe smatra-ti najveom sreom.

Kad je svanulo, starica spremi svoju koaru i krenu na put. Izlazee sunce obasjavalo je rijeku koja je blistala u dalji-

Mi s l i o c i


ni. ena je ila sporim korakom, jer joj je koara pritiskala glavu. No, ne bijae oniks taj to ju je tako titao. Nita mr-tvog to bi nosila nije osjeala tekim, tovie, njena bi se koara tek tada vinula u zrak, lebdei joj iznad glave. Me-utim, noenje svjeeg povra i male, ive ivotinje bilo joj je izninmo teko.

Neko je vrijeme tako mrzovoljno koraala, a onda odje-dnom uplaena zastade. Umalo to nije stala na sjenku diva, koja se preko ravnice pruala sve do nje. Tada stara ugleda ogromnog diva, to se ba kupao u rijeci, kako izlazi iz vode. Nije znala kako bi ga izbjegla. im je div primjeti, poe je aljivo pozdravljati, a sjenke njegovih ruku odmah zagrabie u koaru i s lakoom spretno izvadie jednu gla-vicu kupusa, jednu artioku i glavicu luka i prinesu ih usti-ma. Ostavljajui eni slobodan prolaz, div se potom uputi prema rijeci.

Starica stade premiljati ne bi li se vratila da iz svog vrta nadomjesti oteto povre. U toj je nedoumici ila sve dalje, i uskoro prispije na obalu rijeke. Dugo je sjedila oekujui laara. Naposljetku ga primjeti kako dolazi prevozei ne-kog udnog putnika. Iz amca izie mladi tako plemenita i lijepa izgleda, da ga se starica ne mogae nagledati.

- to to nosite? poviknu stari laar.

- Povre koje vam duguju plamenovi lutalice odgovori ena pokazujui svoju robu.

Primjetivi da od svake vrste povra ima samo po dva pri-mjerka, starac postade mrzovoljan, uvjeravajui je da to ne moe primiti. ena ga je usrdno molila, objanjavajui mu da se sada ne moe vraati kui, jer joj je teret koji nosi pre-teak za toliki put koji joj predstoji, no on ju je i dalje odbi-jao, govorei da to ne ovisi o njemu.

- to meni pripada, devet sati mora stajati zajedno, i ne smijem nita prihvatiti, dok rijeci ne predam jednu trei-nu.

Poslije dugotrajnog prepiranja starac na kraju ree:

- Ima jo jedna mogunost. Ako se obveete rijeci i prizna-te da ste njezin dunik, onda u tih est primjeraka uzeti sebi. Ali, to je opasno.

- Odrim li rije, valjda se ne izlaem opasnosti? ree ena.

- Ni najmanje nastavi starac. Umoite ruku u rijeku i obeajte da ete svoj dug vratiti za dvadeset i etiri sata.

Stara tako uini, ali se silno preplai kad iz rijeke izvue svoju ruku, crnu kao ugalj. estoko napadne laara uvjera-

vajui ga da su njene ruke uvijek bile ono najljepe na njoj i da je te plemenite djelove tijela, unato tekom radu, uvi-jek znala odrati bijelima i njenima. S velikim nezadovolj-stvom zagleda se u svoju ruku i oajno viknu:

- Pa ovo postaje sve gore! Ruka ak i nestaje, postaje mno-go manja od druge.

- Sada se to samo tako ini ree laar ali ako ne odri-te rije, to se moe obistiniti. Ruka e postepeno nestaja-ti i na kraju sasvim iseznuti, no pri tom neete biti lieni njezine slube. Sve ete moi njome raditi, ali je nitko nee moi vidjeti.

- Radije bih da se njome ne mogu sluiti, a da se to ne pri-mjeti na to e starica. No to nita ne znai, jer u ja odr-ati svoju rije i rjeiti se te crne koe i brige.

Zatim brzo uzme koaru, koja se sada sama od sebe podi-e iznad njene glave, slobodno lebdei u visini, te pouri za mladiem to je polako, zadubljen u misli, iao obalom. Njegova prekrasna pojava kao i neobino ruho na staru su ostavljali dubok dojam.

Grudi mu bijahu prekrivene sjanim oklopom, s ramena mu je visio purpurni ogrta, a nepokrivenu mu glavu obavija-hu lijepi uvojci smee kose. Plemenito lice bijae izloeno sunevim zrakama, ba kao i skladno graene noge. Golim je tabanima spokojno koraao preko vrelog pijeska, a du-boka bol kao da je otupljivala sve vanjske dojmove.

Brbljava starica stalno ga je nastojala navesti na razgovor, no on je davao tako kratke odgovore da se ona unato nje-govim lijepim oima najzad umorila od uzaludnih pokua-ja i odluila oprostiti od njega.

- Vi idete isuvie sporo, moj gospodine, a ja ne smijem pro-pustiti trenutak da preko zelene zmije prijeem rijeku i li-jepoj Ljiljani predam izuzetan dar svoga mua.

I ona pohita naprijed, ali se i mladi uas osokoli pouriv-i u stopu za njom.

- Vi idete lijepoj Ljiljani? - uskliknu Pa mi onda idemo istim putem. Kakav joj to dar nosite?

- Gospodine dometnu stara nije poteno da se tako u-stro raspitujete za moje tajne, a bijaste tako krti s odgovo-rima na moja pitanja. No, ako pristajete na razmjenu i po-vjerite mi svoju sudbinu, ni ja vama neu zatajiti priu o sebi i o svome daru

I, tako se oni sporazumjee; ena mu povjeri okolnosti u kojima se nalazi, ispria priu o psiu i pokaza udesan dar.

Mi s l i o c i


Mladi odmah podie iz koarice umjetniko djelo priro-de uzevi u ruke psia koji je izgledao kao da spava bla-gim snom.

- Sretne li ivotinjice! uskliknu. Njezine e te ruke do-dirnuti i ti e oivjeti, dok sve drugo od nje bjei da ga ne bi dostigla alosna kob. Ali zato kaem alosna? Nije li mnogo tunije i bjednije biti oduzet zbog njezine prisutno-sti, nego to bi bilo umrijeti od njezine ruke! Pogledaj! ree starici u kakvom se bijednom stanju nalazim za svo-je godine. Sudba mi je ostavila ovaj oklop koji sam asno nosio u ratu, ovaj purpur to sam ga mudrom vladavinom nastojao zasluiti. Oklop mi osta kao nepotreban teret, a purpur kao beznaajan ures. Nestadoe moja kruna, ezlo i ma, a ja ostadoh gol i bijedan kao i svaki drugi sin ove ze-mlje. Njezine lijepe plave oi djeluju tako kobno da svim i-vim biima oduzimaju snagu, a oni koje nije usmrtio dodir njene ruke, osjeaju se kao ive, pokretne sjenke.

Tako se mladi nastavio jadati, no time nije ni najmanje za-dovoljio stariinu radoznalost, jer nju nisu toliko zanima-la njegova unutarnja raspoloenja, koliko vanjske okolno-sti. Niti je doznala ime njegova oca, niti njegove kraljevine. Milovao je ukoenog psia, kojeg su suneve zrake i njego-ve tople grudi zagrijavale kao da je iv. Uvelike se raspiti-vao o ovjeku sa svjetiljkom i o djelovanju svetog plamena, kao da je od toga u budunosti oekivao mnogo dobra za svoje tuno stanje.

Razgovarajui tako, ve izdaleka primjetie kako u sjaju sunca predivno blista velianstveni luk mosta koji je spajao dvije obale. Oboje bijahu iznenaeni, jer im se nikad prije ta graevina nije uinila tako lijepom.

- Kako?! uzviknu mladi Zar ne bijae dovoljno lijep ve onda kad se naim oima ukazivao sazdanim od jaspi-sa i prazema? Strepim od same pomisli da po njemu mo-ramo gaziti sada kad se doima kao da je sazdan od smara-gda, krizopasa i krizolita u njihovim najdraesnijim razno-likostima?

Oni nisu bili znali za promjenu koja se u meuvremenu dogodila sa zmijom. Jer, bijae to zmija koja se svakog po-dneva propinjala preko rijeke, stojei tako u obliku smjelo postavljenog mosta. Putnici po njoj krenue sa strhopoto-vanjem i prijeoe je utke. Tek to su preli na drugu oba-lu, most se zaklati i pokrenu, dodirnuvi nakratko povrinu vode, a zelena im se zmija u svom pravom obliku pridru-i kopnom. Zahvalie joj to im je dopustila da preko nje-nih lea prijeu rijeku, kadli primjetie da se osim njih u drutvu nalaze jo neke osobe koje svojim oima ne mo-gae vidjeti. Zaue neko siktanje, na koje zmija odgovo-ri takoer siktanjem. Najzad, kad bolje osluhnue, razabra-e slijedee:

- Mi emo se rekoe dva naizmjenina glasa najprije pojaviti inkognito u vrtu lijepe Ljiljane kako bismo ga ra-zgledali, a onda, kad padne no i im postanemo iole uo-ljivi, molimo vas da nas predstavite savrenoj ljepoti. Srest ete nas na obali velikog jezera.

- Dogovoreno odgovori zmija, a neki se itav glas izgu-bi u zraku.

Naa se tri putnika dogovarahu kojim e redosljedom pri-stupiti ljepotici, jer, iako je oko nje moglo biti vie osoba, k njoj se moglo samo pojedinano prilaziti, kako se ne bi osjetili jaki bolovi.

Prva se vrtu pribliila starica nosei preobraenog psia u koari. Potraila je svoju zatitnicu, to i nije bilo odve te-ko, jer je ona ba pjevala uz harfu. To se milozvuje isprva pokaza u obliku krugova na povrini tihog jezera, a potom, poput daka, pokrenue se travke i bunje. Na jednom za-tvorenom zelenom prostoru, u sjenci prekrasnih raznovr-snih stabala, sjedila je Ljiljana. Pri prvom pogledu iznova je oaravala oi, ui i srce ene koja joj se s ushienjem pri-bliavala, zakljinjui se samoj sebi da je ljepotica za vrijeme njezina izbivanja postala jo ljepom. Dobra ena ve izda-leka uputi djevojci, najdostojnijoj ljubavi, svoje pozdrave i pohvale.

- Blago onom tko Vas gleda! Vaa prisutnost ispunjava ne-beskim blaenstvom sve oko sebe! Kako samo draesno dr-ite tu harfu na svome krilu! Kako je njeno grle vae ruke! Kao da i ona ezne za vaim grudima! Kako blago zvui pri dodiru vaih prstiju! Trostruko sretniji bio bi mladi koji bi mogao zauzeti njeno mjesto!

Tim joj se rijeima starica priblii. Lijepa Ljiljana podie pogled, spusti ruke i uzvrati:

- Ne alosti me svojim hvalama kojima nije vrijeme, jer bih se mogla osjeati jo nesretnijom. Pogledaj, tu tik do mojih nogu lei uboga kanarinka koja je uvijek na najumilniji na-in pratila moje pjesme. Bijae navikla sjediti na mojoj har-, brino izvjebana da me ne dodiruje. No danas, kad sam osvjeena snom zapjevala tihu jutarnju pjesmu, a harmo-nini se zvukovi malog pjevaa razlijegali radosnije no ika-da, jedan se jastreb munjevito stutio preko moje glave, a siroti mali uplaeni pti pobjee u moja njedra. U tom tre-nu osjetih posljednje trzaje ivota koji ga je naputao. Ra-zbojnik, eno, pogoen mojim pogledom, onesvjeten pluta na vodi, no to mi sada vrijedi to je on kanjen kad je moj maleni ljubimac mrtav, a njegov e grob samo umnoiti a-lobno raslinje u mome vrtu.

- Budite hrabri, ne dajte se, lijepa Ljiljano! uzviknu ena, i sama briui suzu koju joj je pria nesretne djevojke izma-mila iz oka. Saberite se! Moj vam ovjek poruuje da

Mi s l i o c i


ublaite svoju alost i da u najveoj nesrei vidite glasnika najvee sree. Dolo je vrijeme!

- Uistinu nastavi stara u svijetu se tota dogaa . Po-gledajte samo moju ruku kako je pocrnjela! Ve se uvelike smanjila, pa moram pouriti prije nego to potpuno nesta-ne! Zato sam plamenovima morala uiniti uslugu, zato sam morala sresti diva i svoju ruku umoiti u rijeku? Biste li mi vi mogli dati jednu glavicu kupusa, jednu artioku i je-dan luk da ih odnesem rijeci ne bi li moja ruka ponovo po-stala bijelom, kakva je i prije bila, tako bijela da bih se goto-vo usudila staviti je pored vae.

- Kupusa i luka jo bi i mogla nai, ali artioke uzalud tra-i. Biljke u mom velikom vrtu ne nose ni cvijeta ni ploda, ali svaka granica koju otkinem i zasadim na grob nekog svog ljubimca, odmah zazeleni i visoko izraste. Sve sam ovo bilje, bunje i lugove gledala, naalost, kako raste. Kru-ne ovih pinija, obelisci ovih empresa, kolosi ovih hrastova i bukava sve to bijahu male granice koje svojom rukom zasadih kao tuan spomen u inae neplodno tlo.

Stara je ovoj prii poklonila malo pozornosti. Promatrala je svoju ruku, koja je u prisustvu lijepe Ljiljane postajala sve crnjom i iz trena se u tren doimala sve manjom. Ve je htje-la uzeti svoju koaru i otii kad se sjeti da je najvanije za-boravila. urno izvadi preobraenog psa i postavi ga u tra-vu nedaleko od ljepotice.

- Moj vam mu ree stara alje ovo za uspomenu. Vi znate da ovaj dragulj moete oivjeti svojim dodirom. Ta e vam posluna i vjerna ivotinja zasigurno priiniti mno-go radosti, a moju alost za njom razvedrit e i sama pomi-sao da je vi posjedujete.

Lijepa Ljiljana dobrostivo i, kako se inilo, s divljenjem po-gleda ivotinjicu.

- Mnogi se znakovi, koji mi uljevaju neku nadu, slau ree ona ali jao! Nije li to obmana nae prirode, da u vri-jeme kad se nakupi mnogo jada, umiljamo da je blizu ono najbolje?

to mi znae ta tri dobra znamena: smrt ptice, crna ruka prijateljice, i prekrasan psi od dragog kamena? Nije li mi to dar svjetiljice? Daleko od ljudskog uitka plama meni je ipak suen samo jad. Ah! Zato jo na rijeci nema hrama? Ah! Zato most nije sagraen ve sad?

ena je s nestrpljenjem sluala pjesmu koju je lijepa Ljilja-na pratila umilnim zvucima svoje harfe, koja bi inae sva-

koga oarala. Upravo se htjede oprostiti, ali je iznova zadr-a dolazak zelene zmije, to je, uvi posljednje rijei pje-sme, odmah pohitala uliti hrabrosti lijepoj Ljiljani.

- Ispunilo se proroanstvo o mostu! uzviknu zmija. Pi-tajte samo ovu dobru enu kako je velianstven bio danas njegov luk. to dosad bijee neproziran jaspis, to bijae samo prazem, kroz ije rubove jedva da je prodirala svje-tlost, sada je postalo prozranim dragim kamenom. Niti je-dan beril nije tako jasan, niti jedan smaragd nije tako lije-pih boja.

- Kamo sree! ree lijepa Ljiljana. Ali, oprostite mi to ne vjerujem da se proroanstvo ve ispunilo. Preko viso-kog luka vaeg mosta mogu prelaziti samo pjeaci, a nama je obeano da e preko mosta moi istovremeno, i ovamo i onamo, prelaziti konji, i kola, i putnici svake vrste. Nisu li nam proreknuti veliki stupovi koji e se sami uzdizati iz rijeke?

Stariine oi bijahu stalno prikovane za njenu ruku, pa ona u tom asu prekinu razgovor, pozdravi se i ode.

- Ostanite jo jedan tren ree lijepa Ljiljana i ponesite moju sirotu kanarinku. Zamolite svjetiljku da je pretvori u kakav lijepi topaz, a ja u je onda oivjeti, pa nek mi onda, zajedno s vaim dobrim psiem, bude najbolja razbibriga. Samo pourite koliko god moete jer e sa zalaskom sunca ubogu ivotinjicu zahvatiti neizbjeno truljenje koje e za-uvijek razoriti lijepi spoj njezina oblija.

Stara poloi siuni le meu njene listove u svoju koa-ru i urno ode.

- Kako bilo da bilo nastavi zmija prekinuti razgovor hram je sagraen.

- Ali on jo ne stoji na rijeci usprotivi se ljepotica.

- Hram jo miruje u dubinama zemlje. Ja sam vidjela kralje-ve i razgovarala s njima.

- Ali, kad e oni ustati ? - upita Ljiljana.

- ula sam kad su u hramu odjeknule velike rijei: dolo je vrijeme nastavi zmija.

Ugodna vedrina ozari ljepotiino lice.

- ujem li ja ree ona - po drugi put danas te sretne rije-i? Kad e doi dan u kojem u ih triput uti?

Ona ustade, a iz bunja izie draesna djevojka koja joj prihvati harfu. Iza nje doe druga i sklopi izrezbareni polj-ski stolac od bjelokosti na kojem je ljepotica sjedila, a sre-

Mi s l i o c i


breni jastuk uze pod ruku. Trea djevojka koja je nosila veliki, biserima izvezen suncobran, pojavila se isekujui hoe li Ljiljani biti potrebna pri etnji. Iako bijahu neizreci-vo ljupke, djevojke su samo isticale Ljiljaninu ljepotu. Sva-tko bi, naime, morao priznati da se s njome po ljepoti nisu mogle usporediti.

Za to je vrijeme lijepa Ljiljana sa zadovoljstvom promatrala udnovatog psia. Nagnu se i dotaknu ga. U tom trenu on poskoi i ivahno pogleda oko sebe, trei sad ovamo, sad onamo, te najzad pouri najljubaznije pozdraviti svoju do-brotvorku. Ona ga uze u naruje i privinu uza se.

- Kako si samo hladan! kliknu. No mada u tebi struji samo pola ivota, ipak si mi dobro doao. Njeno u te vo-ljeti, lijepo se s tobom igrati, prijateljski te milovati i vrsto privijati na svoje srce.

Zatim ga pusti, tjerajui ga od sebe i ponovno dozivajui k sebi. Igrala se s njim i trala po travi tako veselo i nevino da bi svakog, tko bi gledajui sudjelovao u njezinoj radosti, moralo obuzeti ushienje, kao to je maloprije tuga ispu-njavala svako srce koje je bilo svjedokom njezine alosti.

To veselje, tu ljupku zabavu, prekinuo je dolazak tunoga mladia. On pristupi, onakav kakvog smo ga ve upoznali, samo sada jo izmoreniji od dnevne ege. U nazonosti lju-bljene svakog je trena postajao sve blijei. U njegovoj ruci mirno je sjedio jestreb, krila oputenih poput goluba.

- Nije prijateljski viknu Ljiljana to mi pred oi dono-si tu mrsku ivotinju, to udovite koje je danas usmrtilo moga malenog pjevaa!

- Ne grdi ovu nesretnu pticu! dometnu mladi. Radije oplakuj sebe i sudbu, a meni dopusti da budem zajedno sa sudrugom vlastita jada.

Za to vrijeme psi nije prestajao zadirkivati ljepoticu, a ona je najljubaznijim ponaanjem odgovarala svom prozirnom ljubimcu. Tjerala ga je pljeui rukama, onda ga opet tre-i k sebi privlaila. Dok je trala, nastojala ga je uhvatiti, a kad se psi pokuavao uz nju stisnuti, tjerala ga od sebe. Bi-vajui sve neraspoloeniji, mladi je to utke promatrao, a i ono malo strpljenja to mu je jo ostalo izgubi se kad ona uze u ruke tu runu ivotinju to mu se inila odvratnom, te je pritisnu na svoje bijele grudi, a crnu mu njuku polju-bi svojim nebeskim usnama. U tom trenu on pun oajanja uzviknu:

- Moram li ja zbog svoje tune sudbe, moda zauvjek, i-vjeti odvojen od tebe? Ja, koji sam zbog tebe sve, ak i sebe sama, izgubio! Moram li svojim oima zauvjek gledati kako ta neprirodna nakaza mami tvoju radost i vee tvoju na-klonost? Moram li gledati kako je grli? Zar da i dalje lu-

tam ovamo-onamo, odmjeravajui tuni krug preko rijeke i natrag? Ne! Iskra starog vitetva jo uvijek poiva u mo-jim grudima! Neka se u ovom asu raspali u njima i poslje-dnji plamen! Ako na tvojim grudima moe poivati kame-nje, neka i ja kamenom postanem! Ako tvoj dodir ubija, i ja elim umrijeti od tvoje ruke!

Izgovorivi to, mladi uini nagli pokret, jastreb odletje s njegove ruke, a on se baci na ljepoticu, koja je ispruila ruke elei ga zadrati, ali ga upravo tako jo prije dodirnu. Mladia napusti svijest, a ona s uasom osjeti lijepi teret na svojim grudima. S krikom uzmaknu, a ljupki mladi iz nje-zina naruja beivotno klonu na zemlju.

- Dogodila se nesrea!

Lijepa Ljiljana stajae nepomino, ukoeno gledajui u to tijelo bez due. Oi joj bijahu bez suza, a srce kao da joj je zastalo u grudima. Psi je od nje uzaludno pokuavao izmamiti kakvu ljubaznu kretnju. S njezinim je prijateljem odumro cijeli svijet. Njezin nijemi oaj nije traio pomo, jer ona za pomo nije znala.

Zmija se, meutim, hitro pokrenu. inilo se da smilja spas. I uistinu, njezini su neobini pokreti imali zadatak barem nakratko sprijeiti prve strane posljedice ove ne-sree. Svojim vitkim tijelom ona naini veliki krug oko mr-tvog mladia, obuhvativi pri tom zubima kraj svoga repa, te ostade tako mirno leati.

Malo iza toga pojavi se jedna od sluavki lijepe Ljiljane, pri-nosei poljski stolac od bjelokosti, te draesnim pokreti-ma prisili ljepoticu da sjedne. Uskoro zatim doe i druga nosei veo plamene boje, kojim je glavu svoje gospodarice vie ukrasila, no to ju je pokrila. Trea joj predade harfu, i tek to je ljepotica privukla k sebi to raskono glazbalo, i iz njegovih struna izmamila nekoliko zvukova, vratila se prva sluavka nosei okruglo svijetlo zrcalo. Postavila ga je pred ljepoticu i u njega uhvatila njezine poglede. U zrcalu se po-javila najugodnija slika to se u prirodi mogla nai. Bol je pojaavala njezinu ljepotu, veo drai, a harfa ljupkost, pa ma koliko ovjek arko elio da se promijeni njezino turo-bno stanje, toliko je bilo poeljno i da se njezina slika, izra-ena u ogledalu, zauvijek zadri.

Mirno gledajui u zrcalo, ona uskoro iz struna izmami ra-stapajue zvukove. inilo se da njezina bol raste i da strune svom silinom odgovaraju na njezin jad. Ponekad je otvara-la usta kao da e zapjevati, ali ju je glas izdavao. Ipak se nje-zina bol uskoro izli u suze, a dvije je djevojke prihvatie u naruje. Harfu, koja joj skliznu iz krila, jedna brza sluavka jedva uhvati i skloni u stranu.

- Tko e nam dovesti ovjeka sa svjetiljkom prije nego to sunce zae? tiho, ali ujno zasikta zmija.

Mi s l i o c i


Djevojke se pogledae, a Ljiljanine se suze umnoie. U tom se trenu bez daha vratila starica s koarom.

- Ja sam izgubljena i osakaena! uzviknu. Pogledajte, moja je ruka gotovo potpuno nestala. Niti laar, niti div ne htjedoe me prevesti, jer sam jo uvijek dunik rijeke. Uza-lud im nuah stotinu glavica kupusa i stotinu glavica luka. Oni hoe samo ona tri primjerka, a u ovim se krajevima ne mogu pronai artioke.

- Zaboravite na svoj jad ree zmija i nastojte ovdje biti od pomoi. Moda se istovremeno i vama moe pomoi. Pourite to bre moete i nastojte pronai plamenove lu-talice. Jo je dan i previe je svjetla da biste ih mogli uoiti, ali moda ete ih uti kako se smiju i lepraju. Pourite li, div e ih prebaciti preko rijeke, pa e oni stii pronai, i po-slati ovamo ovjeka sa svjetiljkom.

ena pouri koliko je god uzmogla. U iekivanju njihovog povratka zmija se doimala jednako nestrpljivom kao i Lji-ljana. Naalost, zrake zalazeeg sunca ve su pozlatile naj-vie vrhove drvea u gustiu, a duge su se sjenke pruale preko jezera i livada. Ljiljana se rastakala u suzama, a zmi-ja se u toj nevolji ogledavala na sve strane, bojei se da bi sunce moglo svakog trenutka zai, a onda e truljenje pro-drijeti u magijskli krug i nezadrivo naeti lijepog mladi-a. Napokon, visoko u zraku primjeti purpurno perje ja-streba, ije su grudi hvatale posljednje suneve zrake. Zmi-ja se strese od radosti nad tim dobrim znamenjem. I nije se prevarila! Odmah nakon toga ugleda ovjeka sa svjetiljkom kako, ba kao na klizaljkama, prelazi preko jezera.

Zmija nije promijenila svoj poloaj, ali je zato Ljiljana usta-la i doviknula starcu:

- Koji te dobri duh alje ba u asu kada te toliko traimo i kad si nam toliko potreban?

- Tjera me duh moje svjetiljke odvrati starac a jastreb me dovodi ovamo. Kad sam nekome potreban, ova svjetilj-ka pucketa. Tada u zraku potraim znamenje, a neka pti-ca ili meteor pokazuju mi nebeski predio prema kojem tre-bam poi. Smiri se, najljepa djevojko! Ne znam mogu li pomoi, jer pojedinac nije dovoljan, ve onaj tko se u pra-vi as udrui s mnogima. Trebamo se nadati i odgoditi tru-ljenje.

- Dri svoj krug zatvorenim nastavi starac obraajui se zmiji, te sjede kraj nje na humak zemlje osvjetlivi mrvto ti-jelo. Donesite i mrtvu kanarinku i poloite je u krug!

Pokoravajui se njegovoj zapovjedi, djevojke iz koare koju je stara ostavila izvadie maleni le.

Sunce je u meuvremenu zalo i kako je postajalo sve mra-

nije, svojim sjajem zasvjetlie ne samo zmija i stareva svjetiljka, ve je i Ljiljanin veo blago zasvijetlio, obojivi pritom beskrajnom milinom njenog jutarnjeg rumenila njezine blijede obraze i bijelo ruho. Prisutni se nijemo po-gledae, a nada i pouzdanje ublaie brigu i alost.

Stoga se pojava starice u drutvu dvaju veselih plamenova nije doimala neugodnom. Mora da su plamenovi lutalice putem mnogo rasipali, jer su opet postali krajnje mravi, ali su se zato prema kraljevni i ostalom enskom svijetu opho-dili znatno utivije. S najveom sigurnou i rabei mno-go rijei izgovorie mnogo prilino obinih stvari. Osobitu pozornost poklonie draima koje je svjetlei veo irio pre-ko Ljiljane i njezinih pratilja. ene su skromno obarale po-gled, a hvale njihovoj ljepoti jo su ih vie proljepavale. Svi osim starice bijahu zadovoljni i mirni. Ne obazirui se na uvjeravanja svog mua da joj se ruka vie nee smanjivati sve dok je osvjetljava njegova svjetiljka, stara je vie nego jednom ustvrdila da e, ako ovako nastavi, taj plemeniti dio njezina tijela potpuno nestati.

Starac sa svjetiljkom paljivo je sluao razgovor dvaju pla-menova, zadovoljan to se Ljiljana, sluajui ih, razonodila i razvedrila. Uto je dola pono, a nitko nije primjetio kako se to dogodilo. Starac se zagleda u zvijezde i poe govoriti:

- Okupili smo se u dobar as. Svatko neka radi svoj posao, svatko neka ini to mu je zadaa, pa e sveopa srea u sebi utopiti pojedinane boli, kao to sveopa nesrea pro-dire pojedinane radosti.

Poslije tih rijei nastupi udnovat amor, jer svi nazo-ni, svatko za sebe, stadoe glasno govoriti to im je ini-ti. Samo tri djevojke bijahu tihe; jedna je usnula kraj har-fe, druga kraj suncobrana, a trea kraj stolca, to im se nije moglo ni zamjeriti, jer je ve bilo kasno. Nakon usputnih ljubaznosti upuenih dvorkinjama, plameni su se mladii najzad zadrali na Ljiljani, kao najljepoj od njih.

- Prihvati ogledalo ree starac jastrebu - i prvim sune-vim zrakom obsjaj usnule djevojke, te ih probudi uhvae-nim svjetlom iz visina.

Nato se zmija pokrenu i polako, u velikim krugovima krenu prema rijeci. Oba su je plamena pratila tako sveano da su se doimali kao prave pravcate buktinje. Starica i njezin mu prihvatie koaru, koja je dotad jedva primjetno sjala, vu-kui je s obiju strana tako da je postajala sve veom i svjetli-jom. U nju poloie mladievo tijelo, a na grudi mu stavie kanarinku. Koara se sama vinu uvis lebdei iznad starii-ne glave. Starica je u stopu pratila plamenove. Lijepa Ljilja-na, uzevi psia na ruke, poe za staricom. Na kraju povor-ke bijae starac sa svjetiljkom. Obasjan tolikim raznolikim svjetlostima, krajobraz bijae naudnovatije ozaren.

Mi s l i o c i


Prispjevi na rijenu obalu, drutvo je s nemalim odue-vljenjem ugledalo velianstven most to se uzdizao iznad vode, a koji im je kao blistav put pripremila dobrostiva zmija. Ako je po danu bilo razloga za divljenje prozirnim draguljima od kojih je, izgleda, most bio sazdan, nou je ovjek morao ostati zapanjen veliajnou njegova bljeta-vila. Gore, na tamnom nebu, jasno se ocrtavao svijetli krug, dok su se dolje, prema sreditu mosta, poigravale ivahne zrake, ukazujui pri tom na pokretnu vrstou graevine. Povorka je polako prelazila na drugu obalu, dok je laar izdaleka, iz svoje kolibe s divljenjem promatrao svijetlei krug i udnovate svjetlosti to su prelazile rijeku.

Tek to su pristigli na drugu obalu, luk se na sebi svojstven nain zaljuljao i valovito stao pribliavati vodi. Zmija je po-tom otpuzala na obalu, koara se spustila na zemlju, a zmi-ja iznova nainila krug. Starac se nagnu prema njoj i pro-govori:

- to si odluila?

- rtvovati se prije nego to me rtvuju odvrati zmija. Obeaj da mi ni jedan kamen nee ostaviti na kopnu.

Starac obea i ree lijepoj Ljiljani:

- Lijevom rukom dodirni zmiju, a desnom svoga ljublje-nog.

Ljiljana kleknu te dodirnu zmiju i mrtvo mladievo tijelo. U tom trenu on kao da se poeo vraati u ivot. Pokrenu se u koari, ak se podie i sjede. Ljiljana ga htjede zagrli-ti, ali je starac zadra, pomaui mladiu da ustane, te iza-e iz koare i kruga.

Mladi je stajao, a kanarinka leprala na njegovom lijevom ramenu. Ponovno je u njima kolao ivot, ali im se duh jo nije povratio. Lijepi je prijatelj imao otvorene oi, ali ni-ta nije vidio ili se barem inilo da sve promatra bez vlasti-tog sudjelovanja. Kada je uenje zbog ovog dogaaja malo utihnulo, nazoni su primjetili kako se zmija udesno iz-mjenila. Njezino lijepo, vitko tijelo raspalo se u tisue dra-gulja. Starica, koja je posegla za svojom koarom, neopre-zno je gurnula tu gomilu dragulja, a od lika zmije vie se ni-ta nije vidjelo osim lijepog kruga blistavih dragulja koji su ostali leati u travi.

Starac se odmah dade na sakupljanje dragulja u koaru, pri emu mu je morala pomagati i njegova ena. Zatim pone-soe koaru prema obali, na neku uzvisinu, odakle sav te-ret istresoe u rijeku, usprkos protivljenju ljepotice i ene, koje bi rado bile neto od toga zadrale za sebe. Poput svi-jetlih, treperavih zvijezda dragulji zaplivae zajedno s valo-vima, pa se nije moglo razabrati jesu li se izgubili u daljini ili su pak potonuli.

- Gospodo moja s puno potovanja ree starac plameno-vima sada u vam pokazati put i otkriti prolaz, a vi ete nam uiniti najveu uslugu otvorite li nam dveri svetita, kojima emo ovaj put morati proi, a koje nitko osim vas ne moe otvoriti.

Plamenovi lutalice uitivo se poklonie i zastadoe. Starac sa svjetiljkom prvi krenu naprijed, u stijenu koja se pred njim otvorila. Mladi je sasvim mehaniki iao za njim, Lji-ljana se tiho i neizvjesno na kratkom odstojanju drala iza njih, a starica je, ne htijui izostati, pruala svoju ruku da bi je svjetlost muevljeve svjetiljke mogla obasjavati. Povorku su zavravali plamenovi koji su sastavili svoje plamene vr-hove i meusobno razgovarali.

Nakon ne odvie duga hoda povorka se nala pred velikim, mjedenim vratima, ija krila bijahu zakraunata velikom zlatnom bravom. Starac odmah pozove plamenove, koji se nisu dali dugo nagovarati, te spretno, svojim najiljastijim plamenim jezicima otvorie i bravu i kraun. Metal poe glasno odzvanjati, dveri se brzo otvorie, a u svetitu se, obasjeni svjetlou, ukazae dostojanstveni likovi kraljeva. Svi se poklonie ispred uglednih vladara, a plamenovi ne propustie priliku da to uine na osobito luckast nain.

Poslije krae stanke priupita zlatni kralj:

- Odakle dolazite?

- Iz svijeta odgovori starac.

- Kamo idete? upita srebrni kralj.

- U svijet ree starac.

- to ete kod nas? upita mjedeni kralj.

- elimo vas pratiti ree starac.

Mjeani kralj upravo htjede progovoriti kad se zlatni kralj obrati plamenovima koji mu se bijahu suvie pribliili:

- Maknite se od mene! Moje zlato nije za vae nepce.

Oni se potom okrenue srebrenu kralju i priljubie se uz njega, a njegov je lijepi plat sjao od njihove ukaste svje-tlosti.

- Dobro mi doli ree srebreni kralj ali ja vas ne mogu hraniti. Jedite vani i donesite mi svoju svjetlost.

Plamenovi se udaljie, i mugnuvi pokraj mjedenog kralja, koji kao da ih nije primjetio, prioe mijeanome kralju.

- Tko e vladati svijetom? povie ovaj zamuckujui.

Mi s l i o c i


- Onaj koji stoji na svojim nogama odgovori starac.

- To sam ja! ree mijeani kralj.

- To e se tek vidjeti ree starac jer, dolo je vrijeme.

Lijepa Ljiljana zagrli starca i najsrdanije ga poljubi.

- Sveti oe ree ona tisuu ti puta hvala to po trei put ujem ove rijei pune nade.

Tek to je to izgovorila i vre se uhvatila za starca, zemlja pod njihovim nogama poe podrhtavati. Starica i mladi drahu se jedno za drugo. Samo pokretljivi plamenovi ni-ta ne primjetie.

Moglo se jasno osjetiti da se itav hram pokree poput bro-da koji se nakon dizanja sidra lagano udaljava iz luke. i-nilo se da su se putem kojim e proi, pred njim otvarale dubine zemlje. Ni u to nije udario niti mu je ijedna stije-na stajala na putu.

Nekoliko se trenutaka inilo kao da sitna kia sipi kroz otvor svoda. Starac vre stegne lijepu Ljiljanu i ree joj:

- Sad smo ispod rijeke. Uskoro emo biti na cilju.

Nedugo nakon toga uinilo im se kao da su zastali, ali su se prevarili. Naime, to se hram poeo podizati.

Zatim nastade neobina lomljava iznad njihovih glava. Kroz otvor svoda poee treskom padati jedne preko dru-gih daske i grede. Ljiljana i starica skoie na stranu, a o-vjek sa svjetiljkom uhvati mladia i ostane stajati. Mala la-areva koliba, jer hram je pri podizanju ba nju odvojio od zemlje primivi je u sebe, postupno je klizila nadolje i po-krila mladia i starca.

ene glasno zavriskae, a hram se zatrese poput broda koji je neoekivano udario u kopno. Bojaljivo su tumarale po pomrini oko kolibe ija vrata bijahu zatvorena. Na njihi-vo kucanje nitko nije odgovarao. Kad zalupae jae, jako se iznenadie, jer je drvo stalo odzvanjati. Snagom zatvore-ne svjetiljke koliba se iznutra pretvorila u srebro. Nedugo zatim promijenila je ak i svoj oblik. Kad je plemeniti me-tal napustio sluajne oblike dasaka, letava i greda, koliba se pretvorila u pomno izgraeno, prekrasno zdanje. Sada je uosred velikog hrama stajao divan mali hram ili, tonije re-eno, oltar dostojan hrama.

Stubama koje su iznutra vodile navie penjao se plemeniti mladi. ovjek sa svjetiljkom osvjetljavao mu je put, a netko drugi kao da mu je pomagao. Taj se drugi pojavio u bijelom kratkom odijelu drei srebrno veslo. U njemu se odmah mogao prepoznati laar, bivi stanar preobraene kolibe.

Lijepa Ljiljana uspinjala se vanjskim stubama, koje su od hrama vodile prema oltaru, ali se jo uvijek morala drati podalje od svoga dragog. Stara, kojoj je ruka u odsutnosti svjetiljke postajala sve manjom, uzviknu:

- Moram li ja ipak ostati nesretna? Zar uz tolika uda nema niti jednog koje bi moglo spastiti moju ruku?

Njezin joj mu pokaza prema otvorenim vratima i ree:

- Pogledaj, dan se budi. Pouri i okupaj se u rijeci!

- Kakav savjet uzviknu ona. Zar da jo sva pocrnim, da cijela nestanem?! Pa, ja jo nisam isplatila svoj dug!

- Idi, posluaj me! ree starac. Svi su dugovi otplaeni.

Starica se udalji, a na vijencu kupole u tom se trenu ukaza svjetlo izlazeeg sunca. Starac stade izmeu mladia i dje-vice te uzviknu gromkim glasom:

- Tri stvari vladaju na zemlji; mudrost, svjetlost i mo. - uvi prvu rije, ustade zlatni kralj; uvi drugu, ustade i srebreni; a uvi treu, lagano se uspravi mjedeni kralj. Uto kralj izliven od raznih metala iznenada nespretno sjede.

Tko je ovo vidio nije se i pored tako sveanog trenutka mo-gao suzdrati od smijeha, jer taj kralj nije ni sjedio ni leao, ve se bezoblino raspao.

Plamenovi, koji su se vrzmali oko njega, povukoe se u stranu. Iako blijedi pri jutarnjoj svjetlosti, sada su se doi-mali ipak dobro uhranjeni i rasplamsani, jer su svojim ilja-tim jezicima spretno i do sri izlizali zlatne ile ovog ogro-mnog kipa. Nepravilne praznine koje su od toga nastale jo su neko vrijeme, dok je kip stajao u svom prijanjem obliku, zjapile otvorene, ali kad su plamenovi polizali i najtanje i-lice, kip se najednom slomio, i to upravo na mjestima koja pri sjedanju obino ostaju cijela, dok mu, inae savitljivi zglobovi, ostadoe kruti. Tko se nije mogao smijati, morao je odvratiti pogled na drugu stranu, jer mu je bilo odvratno gledati tu masu, koje se inila gotovo bezoblinom.

ovjek sa svjetiljkom poveo je lijepog mladia, iji je po-gled jo uvijek bio ukoen, s oltara ravno prema mjedenom kralju. Pred nogama monoga kneza leao je ma u mjede-nim koricama i mladi se njime opasao.

- Ma na lijevu stranu! Desna neka ostane slobodna! uzviknu moni kralj.

Zatim odoe do srebrnog kralja koji isprui svoje ezlo pre-ma mladiu. Ovaj ga dohvati lijevom rukom, a kralj ree dopadljivim glasom:

Mi s l i o c i


- Pasi ovce!

Kada dooe do zlatnog kralja, on s oinskim blagoslovom stavi hrastov vijenac na mladievu glavu i ree:

- Spoznaj najvie!

Za vrijeme te ophodnje starac je paljivo promatrao mla-dia, ije se grudi nakon opasivanja maem podigoe, ruke pokrenue, a noge stupahu vre. Dok je u ruke uzimao ezlo, inilo se da se njegova snaga ublaava i nekom nei-zrecivom drai postaje jo monijom, a u trenutku kad je hrastov vijenac uresio njegove uvojke, crte mu lica oivje-e, oi zasjae neopisivim sjajem, a prva rije sa njegovih usana bijae:

- Ljiljana.

- Ljiljana! Ljiljana! uzviknu on trei joj srebrnim stuba-ma u susret.

Ona, naime, s vrha oltara bijae sudionicom njegova pu-tovanja.

- Draga Ljiljana! to dragocjenije moe poeljeti ovjek koji je svime obdaren, od nevinosti i tihe naklonosti koju mu tvoje grudi donose? O, prijatelju moj nastavi obraajui se starcu i pogledavi tri sveta kipa velianstveno je i si-gurno carstvo naih oeva, ali zaboravio si etvrtu snagu, koja od davnina sveobuhvatnije i izvjesnije vlada svijetom: snagu ljubavi.

Govorei to, lijepoj se djevojci baci u zagrljaj. Ona odbaci veo, a njezini se obrazi ozarie najljepim i najneprolazni-jim rumenilom.

Starac na to uzvrati:

- Ljubav ne vlada! Ona stvara, a to je vie od vladanja!

Uslijed ove sveanosti, sree i ushienja nazoni nisu ni primjetili da je potpuno svanulo te kroz otvorena vrata ugledae sasvim neoekivan prizor. Jedno veliko, stupovi-ma okrueno mjesto inilo je predvorje hrama, na ijem se kraju vidio dugaak i raskoan most koji je mnogobroj-nim lukovima nadsvoivao rijeku. S obiju strana most bija-e opremljen udobnim i krasno opremljenim hodnicima sa stupovima, namjenjenim putnicima koji su ve u velikom mnotvu nahrupili i stali neumorno prelaziti s jedne strane rijeke na drugu. Velikim sredinjim kolnikom mosta prola-zila su stada mazgi, konjanici i kola. Ta je bujica neometa-no tekla s obiju strana, ovamo-onamo. inilo se da se svi dive udobnosti i raskoi mosta. Novi kralj i njegova ena bijahu jednako oduevljeni kretanjem i ivou mnotva, koliko ih je i njihova uzajamna ljubav inila sretnima.

- uvaj uspomenu na zmiju i neka ti bude na ast, jer ti joj duguje svoj ivot, a tvoji narodi most kojim e se susjedne obale spojiti i oivjeti, i tek tada postati zemljama. Oni bli-stavi dragulji to plivaju u rijeci ostatci su njezina rtvova-nog tijela i ine glavne potpornje ovog prekrasnog mosta, na kojima se sam izgradio, a sam e se i odravati.

Prisutni taman htjedoe od starca zahtijevati razjanjenje te udnovate tajne, kad se na vratima hrama pojavie etiri lijepe djevojke. Po har, suncobranu i poljskom stolcu bilo je lako prepoznati Ljiljanine pratilje, no etvrta djevojka, ljepa od ovih triju bijae nepoznata. Sestrinski se alei s njima, urila je hramom penjui se srebrnim stubama.

- Hoe li mi, draga eno, ubudue vie vjerovati? upita ovjek sa svjetiljkom.

- Blago tebi i svim stvorenjima koja se jutros okupaju u ri-jeci!

Pomlaena i proljepana starica, od ijeg nekadanjeg izgleda nije ostalo ni traga, osvjeenim mladalakim ruka-ma zagrli ovjeka sa svjetiljkom, a on sa zadovoljstvom pri-hvati njezina milovanja.

- Ako sam ti prestar ree on osmjehujui se danas smi-je birati drugog mua. Od danas vie ne vai niti jedan brak koji nije nanovo sklopljen.

- Pa zar ne zna dometnu ona da si se i ti pomladio?!

- Drago mi je ako se u tvojim oima doimam poput snana mladia. Ponovno u prihvatiti tvoju ruku i rado u s to-bom ui u slijedee tisuljee.

Svojoj novoj prijateljici kraljica zaeli dobrodolicu te s njome i svojim druicama sie u oltar, dok je kralj u sredi-ni, izmeu dvaju mukaraca, gledao prema mostu, paljivo promatrajui vrevu.

No njegovo zadovoljstvo ne potraja dugo jer je ugledao ne-to to u njemu izazva neraspoloenje. Veliki div, koji se, kako se inilo, jo nije povratio iz svog jutarnjeg sna, tu-marao je preko mosta izazivajui ondje veliki nered. Kao i obino, ustao je sasvim bunovan i namjeravao se okupa-ti u poznatoj rjenoj uvali, ali kako je umjesto nje naiao na vrsto tlo, stao je trapati po irokom ploniku mosta. Na najnespretniji nain upao je meu ljude i stoku. Njegova je prisutnost, dodue, kod ljudi izazivala uenje, no nitko je nije osjetio sve dok divu sunce ne zasja u oi, zbog ega on podie ruke da ih zakloni. Sjenka njegovih ogromnih aka stade tako snano i nezgrapno mlatarati meu mnotvom da su se ljudi i ivotinje zbili u veliku masu, ozljeujui se meusobno i izlaui se opasnosti da s mosta budu bae-ni u rijeku.

Mi s l i o c i


Gledajui to nedjelo, kralj se nesvjesnom kretnjom mai za svoj ma, ali se predomisli i mirno pogleda najprije svoje ezlo, a onda svjetiljku i veslo svojih pratilaca.

- Pogaam tvoje misli ree ovjek sa svjetiljkom ali smo mi, sa svojim snagama nemoni spram ovog nemonika. Smiri se, ovo mu je zadnji put. Njegova se sjenka, na sreu, odvratila od nas.

U meuvremenu, div se sve vie pribliavao hramu i izbezu-mljen svime to je otvorenih oiju ugledao, spusti ruke, ne inei vie nikakvih teta. Zabezeknut je uao u predvorje.

Ba kad se uputio prema vratima hrama, kao ukopan stade usred predvorja. Stajao je poput ogromna, snana kipa od sjajna crvena kamena, a njegova je sjenka pokazivala sate, one koji su na ploniku bili kruno upisani oko njega, ali ne u brojkama, ve u plemenitim i znakovitim slikama.

Kralj se nemalo obradovao kad je vidio da divova sjenka slui korisnoj svrsi. Ni kraljica ne bijae manje iznenaena kad je, u svojoj veliajnosti, sa svojim djevicama izila iz r-tvenika i opazila ovu udnovatu sliku, koja gotovo da je za-klanjala pogled iz hrama prema mostu.

Meutim, narod se ve bio sabio oko diva, koji je mirno stajao, opkolivi ga i udei se njegovoj preobrazbi. S tog mjesta gomila se uputila prema hramu koji je, ini se, tek sada primjetila i gurala se na vrata.

U tom je trenu, lebdei s ogledalom visoko iznad hrama, jastreb uhvatio sunevu svjetlost i prebacio je na skup koji

je stajao na oltaru. Kralj, kraljica i njihovi pratitelji pojavie se, obasjani nebeskim sjajem, u polumranom svodu hra-ma, a narod pred njima pade niice. Kad se svjetina opo-ravila i ustala, kralj je sa svojom svitom siao u oltar da bi skrivenim odajama otiao u svoju palau. Narod se razmi-lio po hramu elei zadovoljiti svoju znatielju. S uenjem i strahopotovanjem mnotvo je promatralo tri uspravna kralja, ali je vie udjelo saznati kakva se to gomila krije ispod raskona saga u etvrtom udubljenju. Ma to da je to bilo, neija je dobronamjerna skromnost rasprostrla rasko-an prekriva preko slomljenoga kralja, pa niti jedno oko nije moglo prozreti to se ispod njega krije, niti ga se ijedna ruka usudila skloniti.

Narod se nikada ne bi zasitio gledanja i divljenja, a svjetina koja je nahrupila uguila bi se u hramu da joj se panja nije ponovno skrenula na veliki trg.

Kao iz zraka, iznenada zveckajui stadoe padati zlatnici na mramorne ploe. Najblii putnici oborie se na njih da ih dograbe. To se udo ponavljalo sad ovdje, sad ondje. Ja-sno, to su plamenovi, odlazei, jo jednom uinili sebi za-dovoljstvo da na veseli nain spiskaju zlato od dijelova sru-enoga kralja. Neko je vrijeme narod pohlepno jurio ova-mo-onamo, gurao se, ak se i pograbio kad zlatnici vie nisu padali.

Najzad se svi postupno razioe i krenue svojim putem. I, sve do dana dananjega na mostu vrvi od putnika, a hram je postao najposjeenije mjesto na kugli zemaljskoj.

Prevela s njemakoga: Danijela Tkalec


Mi s l i o c i

Status, Broj , rujan . | 21Status, Broj , rujan . | 21

Bajka o Zelenoj Zmiji i Lijepoj Ljiljani

Documents

Transcript of Bajka o Zelenoj Zmiji i Lijepoj Ljiljani