GIGA

Peter Lerangis

Kradljivac mačeva - 39 tragova – knjiga treća

Naslov izvornika:THE SWORD THIEF - THE 39 CLUES - BOOK THREE

GIGA

2

Za Tinu, Nicka i Joea, uvijek.

P. L.

GIGA

3

PRVO POGLAVLJE Nadrapali su. Amy Cahill gledala je izlizanu crnu platnenu torbu koja se drndala na pomičnom traku za prtljagu na aerodromu. Pucala je po šavovima. Na natpisu iznad traka na pet jezika je pisalo HVALA ŠTO STE POSJETILI VENECIJU: NASUMCE ODABRANA PRTLJAGA BIT ĆE PRETRAŽENA. "Ma super", reče Amy. "Koliko je nasumce nasumično?" "Rekao sam ti, nindža ratnik uvijek mora mačeve nositi sa sobom u ručnoj prtljazi", šapne joj njezin brat Dan, kojemu mozak vozi na rezervi otkad Amy zna za njega. "Oprosti, Jackie Chan, ali ručnu prtljagu uvijek rendgenski snime", šapatom mu odgovori Amy. "Imaju ekstra posebna pravila za samurajske mačeve u ruksacima. Makar pripadali kržljavim, poremećenim jedanaestogodišnjacima koji misle da su nindže." "Što fali objašnjenju da ih trebamo za rezanje par-migiane od teletine?" reče Dan. "Upalilo bi. Talijani razumiju sve u vezi s hranom." "Razumiješ li ti pet do dvadeset godina, bez uvjetne slobode?" Dan slegne ramenima. Dignuo je transporter za ljubimce s mrežastim stranicama, iz kojega ga je sumnjičavo gledao egipatski mau jako nezadovoljnog izgleda. "Pa-pa, Saladine", veselo je rekao u mrežicu. "Misli na to da ćeš u Tokiju svake večeri jesti suši od arbuna!" "Mrrr?" žalio se Saladin iz transportera dok ga je Dan nježno polagao na pomični trak. "Mmmm, hmm, ohh... aaaaaaaahhhhl" dopro je prigušeni cvilež iza njih. Iako su se svi drugi u blizini uzbunjeno okretali, Amy i Dan znali su da to njihova guvernanta Nellie Gomez pleše na neku pjesmu s iPoda. Nije ju bilo briga što zvuči kao merkat u samrtnim mukama, što je bila jedna od brojnih kulerskih osobina Nellie Gomez. Amy je gledala kako transporter nestaje u teretnom ulazu. Ako službenici pretraže torbu, dignut će uzbunu. Talijanski policajci dignut će frku. Ona, Dan i Nellie morat će bježati. Nije da na to nisu bili navikli. U zadnje su vrijeme često bježali. Sve je počelo onog dana kad su prihvatili izazov iz oporuke bake Grace. Zbog toga su morali otići u njezinu kuću u Massachusettsu - a neposredno poslije toga kuća je planula. Otad, umalo da nisu poginuli u rušenju zgrade u Philadelphiji, napali su ih redovnici u Austriji i ganjali su ih jahtom kanalima Venecije. Bili su meta prljavih trikova svih loza obitelji Cahill. Svako toliko - svake tri sekunde, točnije - Amy se pitala zašto, pobogu, to čine. Dan i ona mogli su izabrati super ostavštinu od milijun dolara po glavi, kao što su učinili brojni članovi obitelji Cahill. Ali Grace je ponudila i drugu mogućnost: nadmetanje u otkrivanju trideset i devet tragova koji vode do stoljećima skrivene tajne, najvećeg izvora moći na ovome svijetu. Do tada su Amy i Dan vodili prilično bezvezan, običan život. Nakon što su im prije sedam godina umrli roditelji, k sebi ih je primila čangrizava teta Beatrice -a to što je zaposlila Nellie jedina je super stvar koju je ikad učinila. Ali sada su znali da su dio nečega puno većeg, goleme obitelji s precima poput Bena Franklina i Wolfganga Amadeusa Mozarta. Činilo se da su svi veliki geniji svijeta bili Cahilli. Prilično fantastično. "Hej, Amy, jesi li ikada poželjela, ono, sjesti na pomični trak i vidjeti što će se dogoditi? Ono, ne obazirite se na mene, samo sam malo s prtljagom?" A tu je bio i Dan. "Doñi!" Amy zgrabi brata za ruku i krene prema ukrcajnom izlazu. Nellie im je bila za petama, vrteći kotačić iPoda jednom rukom i namještajući ring u obliku zmije u nosu drugom. Amy pogleda aerodromski sat. 14:13. Avion je trebao poletjeti u 14:37. Meñunarodni let. Na aerodrom su trebali doći dva sata prije, ne dvadeset četiri minute prije leta. "Nećemo stići!" reče Amy. Sad su trčali prema izlazu broj četiri, izbjegavajući ostale putnike. "Očito nisu našli Rufusa i Rema, ha?" vikne Dan.

GIGA

4

"Tko su Rufus i Rem?" upita Amy. "Mačevi!" reče Dan. "Dao sam im ime po osnivačima Italije." "Romul i Rem", sikne Amy. "I osnovali su Rim. I nikad ne izgovaraj tu riječ!" "Rim?" "Ne - m-a-č." Amyn je glas prešao u šapat kad su došli do kraja jako dugog reda za sigurnosni pregled. "Hoćeš da završimo u z-a-t-v-o-r-u?" "A-j-o-j." "O-O-O-O..." bez sluha se derala Nellie uz neku neprepoznatljivu punk stvar. Činilo se da u redu za sigurnosni pregled stoje, ono, trideset i dva sata. Amy je, kao i uvijek, najgore bilo to što je morala skinuti ogrlicu od žada da bi prošla kroz rendgenski snimač. Nije se ni na minutu htjela odvajati od ogrlice. Kad su završili, na satu je pisalo 14:31. Trčali su niz dugački hodnik prema izlazu. "Ukrcavamo sve preostale putnike za let osamsto sedam Japan Airlinesa za Tokio, izlaz četiri", rekao je glas preko razglasa na engleskom s jakim naglaskom. "Pripremite ukrcajne propusnice i... arrrrrrrrivedercil" Stali su na kraj reda iza šmrcavog djetešca, koje se okrenulo i kihnulo na Nellie. "Fuj! Kakvo je to ponašanje?" rekla je brišući ruku o rukav. "Je li tko vidio moju ukrcajnu propusnicu?" rekao je Dan kopajući po džepovima. "Uzmi moju", otezala je Nellie. "Puna je šmrkalja." "Pogledaj u knjigu", rekla je Amy, pokazujući me-koukoričenu knjigu koju je Dan ugurao u stražnji džep hlača. Izvukao je Antologijske filmske komedije pune ušiju, koje je našao na stražnjem sjedalu taksija na putu do aerodroma. Ukrcajna propusnica označavala je 93. stranicu. "Svijet je poludio", rekao je Dan. "To ti je najpametnija primjedba u cijelome danu", rekla je Amy. "Tako se zove film", odgovori Dan. "Čitam o njemu. Priča je fantastična—" "Izvolite naprijed, molim - dobro nam došli!" cvrkutala je prpošna plavokosa stjuardesa kojoj su slušalice Japan Airlinesa plesale gore-dolje kad god bi kimnula za pozdrav. Na sebi je imala pločicu s imenom, I. RINALDI. Nellie joj je dala ukrcajnu propusnicu i krenula prema tunelu sa stijenkama poput harmonike koji je vodio do ulaza u avion. "Pa, ekipo, ovo ne bi trebalo biti teško", doviknula im je preko ramena. Dan je stjuardesi pružio propusnicu. "Film je baš smiješan. Svi oni stari komičari, ono, traže blago—" "Oprostite, malo je 'poseban'", reče Amy stjuardesi predajući joj svoju propusnicu i gurkajuci ga prema tunelu. Ali gñica Rinaldi je hitro stala pred njih i prepriječila im put. "Un momento?" rekla je, trudeći se zadržati profesionalni smiješak dok je nešto slušala preko slušalica. "Si... ah, si, si, si, si... buono", rekla je u mikrofon na slušalicama. Zatim je, slegnuvši ramenima prema Danu i Amy, rekla, "Poñite sa mnom, molim." Dok su je pratili prema uglu, Amy je pokušavala suzbiti drhtanje. Mačevi. Našli su mačeve. Dan ju je gledao sav žalostan. Katkad ga je morala samo pogledati i znala bi točno što misli. Možda trebamo pobjeći, govorile su njegove oči. Ali kamo? nijemo mu je odgovorila. Postat ću nevidljiv pomoću nindža-metode kontroliranja tijela umom, mislio je. Za to bi TREBAO imati um, prenijela mu je mislima. Nellie je provirila iz ulaza u tunel. "Što se dogaña?" pitala je. "Rutinska stvar", izjavila je gñica Rinaldi okrećući se prema Amy i Danu. "Šef mi kaže da je to nasumična provjera. Pričekajte ovdje kraj zida, molim." Požurila se dalje s dvjema ukrcajnim propusnicama u rukama i nestala iza ugla.

GIGA

5

Iz unutrašnjosti tunela, druga je stjuardesa pozvala Nellie, "Sjedni, dušo, molim te. Bez brige, avion neće poletjeti bez svih putnika." "Mrzim aerodrome", Nellie je zakolutala očima i opet se okrenula prema avionu. "Vidimo se unutra. Sačuvat ću vam vrećicu kikirikija." Kad je nestala, Amy je prosiktala bratu, "Znala sam - pretražili su tvoju torbu. Zadržat će nas i zvat će tetu Beatrice i nikad više nećemo vidjeti Nellie—" "Daj prestani biti tako turobna", rekao je Dan. "Reći ćemo im da je netko drugi stavio mač - znaš već što u torbu. Nikad u životu ih nismo vidjeli. Djeca smo. Djeci uvijek vjeruju. A i možda nam nisu pretražili torbe. Možda samo dodatno provjeravaju tvoju putovnicu da budu sigurni da žele nekoga tako ružnog pustiti u avion—" Amy ga je laktom nabila u rebra. "Posljednji poziv za let osamsto sedam za Tokio, izlaz četiri!" tutnjio je glas. Treća je stjuardesa vrpcom prepriječila ulaz u tunel. Amy se sada već bojala. Neće zauvijek zadržavati avion. "Moramo naći onu stjuardesu - Rinaldi", rekla je. "Doñi!" Amy je zgrabila Dana za ruku i pojurili su do ugla, u trku ga zaobilazeći. Bum! Zaletjeli su se ravno u par koji se žurio prema izlazu. Amy je odletjela, na trenutak ostavši bez zraka. Zabila se u Dana koji umalo da nije pao na pod. "Ma što—?" izgovorio je. Dvoje neznanaca bilo je umotano u dugačke crne kabanice s visokim ovratnicima koji su im prikrivali lica. Jedan je imao skupe crne elegantne cipele; drugi je imao tenisice optočene draguljima. Dok su jurili kraj Dana i Amy, mašući ukrcajnim propusnicama u zraku, jedan od njih viknuo je, "Prolaz, molim!" Amy je prepoznala glas. Zgrabila je Dana i brzo se okrenula. Par je grabio vrpcu i vukao je ustranu. "Čekajte!" rekla je Amy. I službenik avionske kompanije viknuo je za njima, trčeći da ih presretne. Par se pristojno zaustavio i uručio mu ukrcajne propusnice. Brzo ih je pogledao, kimnuo i maknuo vrpcu. "Želim vam ugodan let, Amy i Dan", rekao je. Dvoje putnika zakoračilo je u ulaz u tunel i istoga su se časa okrenuli. Spustili su dignute ovratnike i nacerili se. Amy je zaprepašteno zurila u svoje roñake, najveće neprijatelje u potrazi za trideset devet tragova, par čiju je opakost nadilazilo samo njihovo bogatstvo i lukavstvo. "Sajonara, naivčine!" oduševljeno su viknuli Ian i Natalie Kabra.

GIGA

6

DRUGO POGLAVLJE "Zaustavite ih!" Dan i Amy potrčali su prema tunelu vičući iz sveg glasa. Aerodromski im je službenik hitro prepriječio put. "Ukrcajne propusnice, per favore?" pitao je, s mješavinom začuñenosti i zlovolje na licu. Amy je bespomoćno gledala kako Ian i Natalie nestaju u dugoj sjeni tunela. Čuli su kako se avionska vrata zatvaraju uz potmulo tup. "To su - to su Kabre!" rekao je Dan. "Zle Kabre! Famoso zlollo Kabritos! Oteli su našu guvernantu!" Dok se okupljala skupina znatiželjnika, službenik je ponovio, "Nema ukrcajnih propusnica?" Gledao je ravno u Amy. Dan ju je mahnito pogledavao, pogledom koji je vrištao, Ti si starija - učini nešto! Misli su rafalno letjele Amynim mozgom poput pokvarenog laserskog light-showa. Kako Kabre mogu biti ovdje? Ona i Dan su ih ostavili onesviještene u prostoriji punoj dima u Veneciji. Tko ih je spasio? Kako su se tako brzo oporavili? Kako su ukrali karte? Sada su svi gledali u Amy. Cijeli aerodrom. Mrzila je kada bi ljudi zurili u nju. Još je više to mrzila kad su je usto i Kabre ponizili. Uvijek su bili korak ispred, uvijek jedan trag bliži tajni obitelji Cahill. Ma koliko se Amy i Dan trudili, Kabre su bili pametniji, brži, kulerskiji - i nemilosrdni. Preuzeli su Danov i Amyn identitet. Napast će njihovu nezaštićenu guvernantu. Kako bi Amy sve to mogla izraziti? Otvorila je usta da pokuša, ali sve joj je to bilo previše. Previše očiju. Osjećala se kao da joj je netko podvezao glasnice. Ništa nije izlazilo. "Oooo-kej, hvala, Amy", rekao je Dan. "Slušajte, čovječe - gospodine - ti frajeri? Kabre? Pa, zapravo su frajer i cura. Opljačkali su nas, dobro? Comprendo? Na kartama piše Cahill, a oni nisu Cahilli - pa, ako ćemo točno, jesu, ali druga loza obitelji, oni su, ono, Janusi, ovaj, Luciani, a mi ne znamo što smo, mislim, koja loza, ali u rodu smo - uglavnom, svi smo, onako, uključeni u nešto, u jednu bitku oko bakine oporuke, moglo bi se reći, ali to je duga priča i TREBA IH ZAUSTAVITI! I TO SMJESTA!" "Žao mi je", rekao je službenik, "ako nemate ukr-cajne—" Amy je zgrabila Dana za ruku. Ovako ništa neće postići. Morali su naći gñicu Rinaldi - ili šefa koji ju je zvao. Ta je osoba sigurno rangirana više od svih ovdje. Možda još imaju šansu. Možda mogu zaustaviti polijetanje aviona. Ona i Dan su opet potrčali prema uglu i zašli za njega. Projurili su kraj mjesta na kojem su se sudarili s Kabrama i odmah su izašli u glavni hodnik. U daljini su vidjeli niz dućana. Desno od njih je bio ormar s potrepštinama i staklena vrata na kojima je pisalo SAMO ZA OSOBE S DOZVOLOM. Lijevo od njih, skupina znatiželjnika okružila je vrata od ženskoga zahoda, odakle su se pojavili bolničari Hitne iznoseći ženu na nosilima. Policija je iz svih smjerova trčala prema njima. Kaos. Totalni pakao. Dok je trčala, Amy se trudila zaviriti iza užurbane gomile ljudi u nadi da će ugledati poznato lice. Ondje. Snop plave kose zabačene preko ramena privukao je Amyn pogled udesno. "Dan, gledaj!" "Sad si progovorila", reče Dan. "Što je?" Gomilom je hitro vijugala visoka žena u, za broj prevelikoj, uniformi Japan Airlinesa. Prizor poznatoga lika bio je dovoljan da oslobodi Amyn najprodorniji glas. "IRINA!" izletjelo je iz nje. Irinu Spasky bilo je lako prepoznati - kruto vojničko držanje, oštro rezanje prostora ramenima dok je hodala. Irina je još jedna članica obitelji Cahill koja želi naći trideset devet tragova. Kao i Ian i Natalie, nemilosrdna je. Za razliku od Iana i Natalie, špijunski je posao naučila u KGB-u.

GIGA

7

Irina se nije okrenula. Nije pokazivala vanjskim znakovima da je čula Amy, osim što je ubrzala korak. Onda je nestala u gomili kao da nikada nije ni bila ondje. "Zaustavite je!" Dan je poletio naprijed, umalo se sudarivši s prilično neveselim čovjekom u kolicima. "Polizia!" viknuo je čovjek, dižući štap kao da će Dana mlatnuti po glavi. Dan se izmaknuo. Amy ga je povukla dalje trudeći se držati Irinu na oku. Probijali su se naprijed, laktovima praveći mjesta meñu putnicima. Kad su izašli u manje napučen dio u dnu terminala, Irina nije više bila na vidiku. "Nestala je", rekao je Dan. "Ne - ne mogu vjerovati", rekla je Amy hvatajući dah. "Surañivala je s lanom i Natalie. Zajedno su nas sabotirali." "Jesmo li sigurni da je ona?" pitao je Dan. "Mislim, kako bi Irina došla do te uniforme?" Prije nego što je izgovorio pitanje do kraja, glas je na talijanskome nešto viknuo preko megafona i gomila se brzo razdvojila. Malo vozilo Hitne probijalo se aerodromom s uključenim sirenama. Mrmor se proširio gomilom, uglavnom na jezicima koje Amy nije razumjela. Ali primijetila je par sa sunčanim naočalama, s puno fotoaparata, u groznim havajskim košuljama i s praznim smiješcima. "Gle, Dan -Amerikanci", rekla je. "Poslušajmo..." Oboje su se približili dok nisu mogli čuti dijelove razgovora. Ljudi su razgovarali o ženi s nosila. Dan je izgledao zbunjeno. "Netko ju je izvijestio u ženskom zahodu?" "Onesvijestio", rekla je Amy. "Valjda je to nadzornica leta, Dan! Irina ju je onesvijestila i uzela joj uniformu." "Oho", odgovorio je Dan, gotovo zadivljen. Amy je bacila pogled prema prozoru, gdje je vidjela kako se mlažnjak polako udaljava od izlaza četiri i izlazi na stazu. Odlazio je. Odvojio se od tunela, vozio je prema pisti. Amy se uspaničila. "Ne gledaj, ali polijeću!" "Gdje su vrata? Još možemo trčati za njima!" "Aha. Ti trči, Dan. A ja ću pokušati nekako dospjeti na idući let - uzet ću jednu kartu, dok budu strugali tvoje ostatke iz mlaznog motora koji te usisao." Amy je opet počela trčati, natrag prema šalteru za prodaju karata. "Ili možeš sa mnom!" Vani su prozori leta osamsto sedam bili mutne srebrno-crne rupe u daljini. Amy je znala da je iza jednoga Nellie, u situaciji u kojoj se nijedan čovjek nikada ne bi trebao naći. Bila je sama s Kabrama.

* * * Dan je pratio Amy mimo prepune točke za sigurnosni pregled, pa natrag prema šalteru. Red za karte bar se utrostručio i zauzeli su mjesto na kraju. Razmijenili su nijem pogled. Amy je znala da Dan misli točno isto što i ona. Uzdahnuo je i rastuže-nim pogledom polako odlutao do pokretnoga traka. "I Saladin je u avionu", rekao je Dan. "I naši mačevi." Amy se borila protiv poriva da se jednostavno sklupča i zaplače. Baš ondje, nasred terminala. Sve je pošlo po zlu. Već sedam godina stalno ih prati nesreća, sve otkad su im roditelji poginuli u požaru u kući. Kako su Amy i Dan to trebali izvesti sami? Kabre imaju novac. Roditelji im pomažu. A i surañuju s Irinom. Holti su cijela obitelj. Jonahu Wizardu tata planira svaki trenutak u životu. Amy i Dan bili su sami protiv... obitelji. Timova. Generacija. Nisu imali šanse.

GIGA

8

Da im je bar Grace ranije rekla, dok su im mama i tata još bili živi. Da su bar sada živi! Od razmišljanja o njima, Amy se samo osjećala još gore. Sanja ih svaku noć. Katkad bi vidjela njihova lica - nasmijana, samopouzdana, dobra. Osjećala je odobravaju li nešto ili ne, osjećala njihov ponos kad bi nešto dobro učinila. Bili bi joj u mislima i onda bi -fijuul Nestali. I opet bi ispočetka osjećala kako ih gubi. "Amy?" Dan je zbunjeno rekao. I ondje ih je vidjela - opet. U očima El Jadnikosa. Ne točno njihova lica, njih. Gledaju je kao da su načas posudili Danovo lice. Što nijedna druga osoba zdrave pameti ne bi učinila. U tom je času točno znala koja je odluka ispravna. "U pet i deset imamo let", rekla je, čitajući ekran s podacima o polascima iznad glave. "Nelliena sigurnost je ugrožena. Moramo za njom." "Hej, superiška - nema povlačenja, nema predajel" Dan je klicao. "Dakle. Imaš li ideju kako ćemo platiti karte?" DRINN! DRINN! DRINN! DRINN! Alarm je protresao terminal i prekinuo svaki razgovor. Dok je odjekivala kratka objava, prvo na talijanskom, pa na francuskom, zatim njemačkom, dijelovi gomile kretali su prema ulazu - dok naposljetku nisu objavili: "Dame i gospodo, molimo da se uputite prema najbližem izlazu, jer iz sigurnosnih razloga moramo evakuirati terminal..." Vrisak se prolomio zrakom i ljudi su počeli trčati, padati jedni preko drugih. Amy je pojurila prema vratima, vukući brata za sobom, slušajući viku fra-gmentiranih razgovora, nekih na engleskome. "Bomba..." "Teroristi..." "Anonimni poziv..." Došli su do vrata i progurali se kroz njih. Dan je postao siv, ali zavojite prilazne ceste bile su istočkane svjetlima prilazećih vozila. Putnici su se nagužvali na pločniku, vičući u mobitele, grabeći prema autobusima i taksijima. Dan i Amy su se kroz navalu tijela gurali prema rubu pločnika gdje su se posljednji iz grupe penjali u autobus. Vrata su im se zatvorila pred nosom i autobus je bučno otprdio na zakrčenu cestu. Dan je potrčao za njim, lupajući po prozoru. "Stani! Pastal" "Pasta?" začuñeno je rekla Amy. "Imam ograničen vokabular!" derao se Dan. "Lin-guini! Mangia! Buon giorno! Gucci!" Crna limuzina uz škripu se zaustavila nekoliko centimetara od Amy, umalo je udarivši. "Gucci. Znao sam da će to upaliti", rekao je Dan. Zatamnjeni prozor s vozačeve strane se spustio i čovjek sa sunčanim naočalama i gustim brkovima smireno im je gestom pokazao da uñu. Amy je otvorila stražnja vrata i ušla u vozilo povukavši brata za sobom. "Hej!" viknuo je još jedan sluñeni putnik, izvlačeći svežanj novčanica iz džepa i mašući njima vozaču kroz prozor. "Soldi, soldi!" Dan je povukao i zatvorio vrata, a troje ljudi bacilo se na automobil, lupajući i vičući. Vozač je krenuo naprijed i zatvorio prozor, umalo amputirajući ruku čovjeku s novcem. "Čovječe, hvala", Dan je rekao vozaču. "Ili gracias ili što li već." "Ćemo ići na druga erodrom?" odvratio je čovjek snažnim naglaskom koji nije zvučao talijanski. "Postoji još jedan aerodrom?" rekao je Dan. "Mali avioni", odgovorio je čovjek. "Ali—" zapinjala je Amy. "Nemamo nov—" Dan ju je podbo pod rebra. "Moram mu reći istinu", šapnula je Amy.

GIGA

9

Dan ju je ponovno podbo. Amy ga bijesno pogleda. "Daj prestani—" Tek je tada opazila drugu osobu koja je sjedila straga. Azijca blaga osmijeha, odjevena u svileno odijelo, s bijelim rukavicama i polucilindrom. "Pozdrav, neuhvatljivi moji roñaci", preo je Alistair Oh.

GIGA

10

TREĆE POGLAVLJE Alistairov je otac uvijek govorio da svaki Oh sadrži element iznenañenja. Nije baš da se Alistair sjećao kako on to stvarno izgovara, budući da je bio dijete kad je umro. Ali dodavanje trunka šaljivosti istini, obiteljska je crta obitelji Oh. Nažalost, neprijateljska tišina malih Cahilla čudila je Alistaira. Pretpostavio bi da će uživati u tom iznenañenju. Škriiip... škriiip... Dok je Sergej trzao volan lijevo i desno, zavlačeći se autom u meñuprostore kojima se nijedno ljudsko biće ne bi usudilo proći, djeca su letjela s jedne na drugu stranu. Kao da im se gadilo dirnuti Alistaira ili ga čak i pogledati, kao da je neka gnusna stvar, naprimjer, kuhane šparoge. Kao da ih nije upravo oteo iz ralja kaosa i vratio na željeni put. Pokušavao im se umirujuće smješkati. Bilo mu ih je žao. Izgledali su tako maleni, tako prestrašeni, tako usamljeni. Shvaćao je kako je to. Bolje nego što su mogli znati. "Vi znate što?" vikao je Sergej preko buke bijesnog trubljenja. "I ja imao ñecu - cura četernaest, deček jedanaest! Da! Istina. Živu u Moskva!" Alistair je držao Dana na oku, koji je zbilja izgledao kao da mu je zlo. Dečko je valjda dvadeseti put u dvije minute pokušao otvoriti vrata. Srećom, Alistair se potrudio da sigurnosne blokade budu uključene. "Ne moraš se truditi", rekao je. "Samo ćeš dobiti sindrom karpalnog tunela poslije u životu. A i tako se bojim za tvoju sigurnost." "Znači ti si iza svega toga, ha?" rekao je Dan. "S Kabrama i Irinom. Iza dojave o bombi. Sad surañuješ s njima." Alistairovo se lice trzalo. Znao je da će biti teško steći njihovo povjerenje. Mogao je očekivati svakakve optužbe. Znao je da će mu svašta zamjerati, to je razumljivo. Nažalost, bilo ih je nužno ostaviti u gorućoj kući na dan čitanja oporuke - ali istodobno je to bila i osobna i strateška pogreška. Zbog koje je duboko žalio. "Vjeruj mi, dragi moj nećače, doista nemam nikakvoga pojma—" "Da ti vjerujem?" odgovorio je Dan, okrećući se da ga pogleda u oči. "Da vidimo. Ostavio si nas kad se Graceina kuća rušila oko nas. Podmetnuo si Saladinu lokator— " "Lokator? Ovo?" Alistair je posegnuo u džep i izvadio elektroničku napravicu veličine igle za rever. "Rekao bih da ste to vi podmetnuli meni. U muzeju u Salzburgu, dok sam drijemao." "To si z-z-zaslužio, striče Alistair", s nelagodom je rekla Amy, "nakon što si ga p-p-prvo ti sakrio u Saladinovu ogrlicu." "Ponovno ne, draga djevojko", odgovorio je Alistair s toplim smiješkom, u nadi da će smiriti djevojčine živce. "Netko drugi vas je pratio. Nisam ja. Ne zaboravite da se mnogi drugi u obitelji natječu da nañu tragove. Ja sam na vašoj strani. Ja, kao što znate, vjerujem u suradnju." "Ma presmiješno!" oštro uzvrati Dan. "Ispričaj to u nekoj humorističkoj emisiji!" Strpljenje. Vječno strpljenje. Alistair je u krilu sklopio ruke u bijelim rukavicama. "Razmislite, tko vas je danas spasio", rekao je. "I tko vas je, u vrlo kratko vrijeme, uspio ne samo naći, nego i smisliti način bijega. Uzmite u obzir i to što ću vas, kao dodatnu pogodnost, voziti kamo god morate ići. Privatnim avionom. Za sve to, zauzvrat tražim samo jedno - otkrivanje vašeg cilja. Što bi, s obzirom na okolnosti, zapravo bilo nužno." "Imaš svoj a-avion?" pitala je Amy. Alistair se skromno nasmiješio. "Pa, nije moj. Ali još imam poslovne veze, usluge koje mogu naplatiti u nuždi. Izum burrita za mikrovalne nosi neke financijske pogodnosti." "Ima u avion!" rekao je Sergej. "Govedina, piletovina, sir..." Dobri stari Sergej. Iskustvo ih je obojicu naučilo vrijednosti gesla kompanije Oh: Put do srca mladeži vodi preko jela za mikrovalnu. Amy je izdahnula. "Dobro, kad budemo u avionu -ako pristanemo - kakvo jamstvo imamo

GIGA

11

da—" "Amy!" prasnuo je Dan. "Ni slučajno, Goldfinger. Ako to kanimo izvesti, sami ćemo." Amy ga je bijesno gledala. "Znači, plivat ćemo do Japana? Vozi nas u šopingcentar, striče Alistair. Trebam peraje. One velike. Sa sredstvom za odbijanje divljih morskih pasa." Dan je zajaukao. "Rekla si riječ na J, Amy! Rekla si mu!" "Imamo li izbora, Dan?" rekla je Amy. "Imaju Nellie i prtljagu i m—" Amy je naglo stala, a Alistair joj je uputio pogled ohrabrenja. Jadna je djevojka jako napredovala u svladavanju sramežljivosti. "M...?" rekao je. "M-m-mačak", odgovorila je. Alistair je kimnuo. Japan. Izvrsno. Znači, ondje će biti idući trag. Plodonosan razvoj dogañaja. Nagnuo se prema vozaču. "Možemo li izvesti Japan, Sergej?" Vozač je slegnuo ramenima. "Pa, daleki je do tam. U pol puta mora takati još gorivo. U Moskva. Zovem prije. Onda može upoznati djeca - Kolja i Tinačka!" "Sergej, molim te", reče Alistair. "Nemamo vremena za socijaliziranje." Sergej se nasmije duboko iz trbuha. "Kolja i Tinačka nisu socijalisti!"

* * * Dan je bijesno gledao sestru. Mačevi, umalo da nije izgovorila. Imaju Nellie i prtljagu i mačeve. Bar se taj put zaustavila. Jedno je odati njihov cilj sumnjivom tipu. Nešto sasvim drugo je odati njihov trag. Neke stvari moraju ostati tajna. Čak je i sestrus kretenus to znala. Prepoznao je pogled koji je Amy sada imala. Nešto više od uobičajenog gañenja, više od njezine uobičajene varijacije rečenica Jadnice ili Ne, nije vrijeme za jelo. Taj je pogled govorio, Ako sad zabrljaš, ubit ću te. A baš se tako i osjećao. Stric Alistair posegnuo je u džep i izvukao dvije male elektroničke naprave, koje je pružio Danu i Amy s lažnom vedrinom, poput nekog poremećenog batlera koji glumi Djeda Mraza. "To su najmoderniji GPS-ovi. Pričvrstite ih na telefone, kao što sam ja na svoj. Još nisam otkrio kako sto-dvadeset-osam-bitno šifrirati signal, ali i slabija bi, već zadana šifra, trebala biti dovoljna. Važno je da se ne izgubimo kad budemo u Japanu." Sergej je sada stražaru na ulazu pokazivao propusnicu. Limuzina je ušla na usku cestu do majušnog aerodroma. Klizila je kraj nekoliko malih propelernih aviona i zaustavila se kraj dugačkog, otvorenog han-gara. Sergej je brzo izašao i otvorio suvozačka vrata. Sav sretan, velevažnom je gestom pokazao hangar. "Pozdravite moju dragu Ljudmilu." "Još jedno ñete?" pitao je Dan. "Koliko ih imaš?" Pogledao je lijevo pa desno. Činilo se da nema ničega osim nekoliko malih mlažnjaka i napola obrijanih kršnih članova posade, od kojih nijedan nije izgledao kao Ljudmila. "Pa... ne vidim je", krotko je rekla Amy. Ali Danu je pozornost odvukao srebrni bljesak. Apsurdno gladak mlažnjak dokotrljao im se pred oči. Imao je zatamnjene prozore, profil poput noža i otvoreni kokpit koji kao da ih je pozivao, Ukrcajte se na najfantastičniji let svog života. "To je", rekao je Sergej dok se mlažnjak zaustavljao pred njima, "Ljudmila."

GIGA

12

ČETVRTO POGLALJE Čudne riječi ekonomski razred na Natalienoj avionskoj karti prizivale su slike poslovnih ljudi na kožnim sjedalima. Ne malih, tvrdih sjedala i svinje. Nije joj toliko smetalo guvernantino držanje. Koje je bilo grozno. Ni tetovaže ni pirsevi. Zbog kojih će se jednoga dana tako sramiti na poslu - ako ikad nañe pravi posao. Nije joj čak smetala ni djevojčina nepristojnost kad je vidjela Natalie i brata. Dobro, toplom pozdravu i zagrljajima u ovim okolnostima nije bilo mjesta, ali poplava vulgarnih epiteta bila je malo... pa, neumjesna. U najmanju ruku. No sve su to mogli očekivati od nekoga Nelliena društvenog položaja. I Natalie i Ian mogli su podnijeti takvu neotesanost. Neke su žrtve bila nužne da bi došli do potrebnih informacija. Ne, najgora od svega bila je neurednost. Papirići od bombona i komadići čipsa prosuti po sjedalima i lijevo i desno od nje, ruksak bačen na pod izmeñu nogu umjesto da je spremljen ispod sjedala ispred nje. Živčana navika trpanja šaka grickalica u usta i žvakanja za vrijeme govora. Strahota. Nemarne navike stvaraju nemaran um, prema staroj izreci obitelji Kabra. Ili je to možda iz Bartlettovih poznatih citata. Natalie nije bila potpuno sigurna. Trznula se kad je grozna guvernanta progovorila punih usta. "Padn, ašogdažet, nćamtoći!" rekla je Nellie pijuckajući komadiće kikirikija i grickalica iz kutova usta. Natalien brat lan izvadio je hrskavu rižu iz svoje, inače besprijekorne, gavranski crne kose. "Progutaj, molim, pa ponovi." Nellie je gutnula. "Pardon, ali što god da kažete, neće vam ovo proći." "Da?" lan je pogledom preko ramena prešao go-re-dolje po krcatom mlažnjaku. "Vidim li ikoga tko suosjeća s tvojom mukom? Ne? Sto kažeš, Natalie -je li nam ovo prošlo?" "Možeš to izvesti na lakši način, znaš, ako odgovoriš na jedno jednostavno pitanje..." Natalie je nastavila. Pitali su Nellie već desetak puta i svaki je odgovor bio bezobrazniji od prošloga. Ali naučit će ona. Ako zna što je za nju dobro. Ako ne, pa, znaju Kabre i druge načine. "Dakle. Posljednji put - zašto ideš u Japan?" Nellie je naglo izvukla časopis iz džepa na sjedalu ispred sebe, a slušalice i iskorištene maramice poletjele su odande prema Ianu, koji je odskočio s jedva obuzdanim vriskom gañenja. "Zato što volim sudoku", rekla je Nellie. "Pa na letu za Japan dobiješ najbolje sudoku slagalice. Zar baš ništa ne znate?" "Želite li kavu, čaj, grickalice ili mogu kako drukčije pomoći da vam ovo bude najbolji let u životu?" cvrkutala je stjuardesa hodajući polako prolazom. "Colu bez šećera i zabranu prilaska, molim?" rekla je Nellie. "Jer ovo dvoje ne bi trebali biti na ovim mjestima i maltretiraju me." lan se veselo nasmijao. "Ha-ha! Oh, sestrično Nell, uvijek umirem od smijeha na tvoje šale i pošalice - zar ne, ovaj, Amy?" "Da, Daniel", odgovorila je Natalie. "Kao kod kuće. U... Homedaleu." "Jako uvjerljivo", rekla je Nellie. "Ima li neki policajac u avionu? Jer ako nema, želim grañansko uhićenje. Je li to moguće u Italiji, ili gdje li smo već?" Sa smiješkom nelagode, stjuardesa je na Nellien pladanj stavila Colu bez šećera. Kad se opet uspravila, Natalie se okrenula prema zbunjenoj ženi i zaokružila prstom kraj uha suptilno gestikulirajući da je Nellie trknuta. Kroz prozor je zabljesnula munja. Avion je odjednom počeo ponirati. "Hkhm, pa, čini se da su nas malo zahvatile turbulencije..." pilot je rekao preko razglasa. Stjuardesa je počela gurati kolica natrag uz prolaz, govoreći: "Vratite sjedala u uspravan položaj, molim."

GIGA

13

lan je zajaukao. "Meni - nije baš dobro..." Nagnuo se naprijed, sve zeleniji u licu, i ovaj je put Nellie izgledala zabrinuto. Natalie se nasmiješila. Ona i lan su to planirali. Odreñene signale za odreñene slučajeve. Kabre su bili majstori pedantnog planiranja. Ianov je potez značio samo jedno i Natalie je znala što treba učiniti. Ipak, morala je sažalijevati djevojku, htjela-ne htjela. Ispod vulgarnosti se nazirala odvažnost i duh. U drugim bi okolnostima, i u neko drugo vrijeme, bila dobra zaposlenica Kabra. "Uh, nećeš valjda povratiti?" rekla je Nellie. "Užasavam se bljuvotine." Nagnula se naprijed da bi pretražila sav krš i lom na podu u potrazi za vrećicom za povraćanje. Evo. Dok je Nellie bila okrenuta, Natalie je posegnula u džep i izvukla bočicu tamne tekućine. Vještim je pokretom podignula bočicu do Nelliena pića. Dvije kapljice bit će dovoljne. Avion je opet poskočio, Natalie se trznula i cijeli se sadržaj bočice izlio u Colu. Ajoj.

* * * Pištanje telefona probudilo je Dana iz dubokog sna. Prvo što je primijetio bila je Amyna ruka, potpuno bijela i zgrčena oko rukohvata. "Ne znam kako možeš spavati u ovakvom času..." rekla je kroz stisnute zube. Mali se mlažnjak nagnuo lijevo, zbog čega je Amy vrisnula. "Mrak!" rekao je Dan. "Daj ponovno, Sergej!" Sergej se nasmijao. "Sviña?" "Ne!" ispalila je Amy. Alistair se napinjao da čuje telefon. "Tko je to?" rekao je gestikulirajući svima da šute. "Irina?" Amy je zagunñala. "Da, pobjegli su", glasno je rekao Alistair. "Sa mnom su, na sigurnome... što? Rekla si Japan?" Alistair se grohotom nasmijao. "Ajoj meni. Mislila si... zbilja si povjerovala da Dan i Amy nisu dopustili malim Kabrama da im uzmu karte - da nisu namjerno poslali guvernantu da se ukrca u avion kao lažni mamac... ajme. Zbilja smiješno... ne, ne, ne, Irina... Što? Ne čujem te. Možda si me krivo čula. Da, NARAVNO DA CAHILLI IDU U JAPAN. BAŠ TAKO. Doviñenja, dušo." "Ovaj... što je to bilo?" pitao je Dan. Alistair se nasmiješio. "Dobro poznajem Irinu. Uvjerio sam je da ste prevarili Kabre, a ne oni vas. I, vjerujte, nakon ovoga što sam joj sada rekao, Japan je zadnje mjesto na svijetu u koje će misliti da idete..." "Čekaj. Misliš da si je uvjerio?" rekao je Dan. "Ovaj, bez uvrede, ali meni je to zvučalo prilično neuvjerljivo." "Možda sam u koječemu u životu podbacio, ali jako brzo procijenim ljude", odvratio je Alistair. "Točno znam što pali kod Irine Spasky." Amy je okrenula glavu prema Alistairu, lica gotovo potpuno bijelog. Na puno je načina bio pametan, ali malo staromodan. I promaklo mu je nešto nevjerojatno očito. "Nemoj... biti previše siguran..." rekla je.

* * *

Pilotov je glas, na ruskom, zatražio dopuštenje za slijetanje i brzo ga je dobio. Nagnuvši se udesno, mlažnjak se obrušio prema malom aerodromu u predgrañu Moskve. U suhom, sparušenom krajoliku pista je bila sablasno siva. Jedina je putnica prstima čvrsto stisnula rukohvat kad su kotači aviona udarili o tlo. Ta su

GIGA

14

slijetanja uvijek bila grublja nego što je očekivala. Kad je mlažnjak usporio, vozeći se po asfaltu, gledala je kako toče gorivo u glatku, srebrnu Cessnu. Impresivan stroj. "Stani ovdje", rekla je Irina. Sada je mogla vidjeti starca koji je šepao oslanjajući se o štap. Bio je odjeven uredno i pristojno, kao i uvijek. Polucilindar i sunčane naočale davale su mu onu suptilnu notu profinjenosti. Irina je voljela tradicionalne muškarce, koji ne robuju modi. Danas, odjeća kao da mu je bila malo tijesna, ali tko se nije udebljao u tom stresnom razdoblju? Trenutak poslije, pojavili su se oni mali vragovi, umotani u pernate jakne i kape. Zaštićeni kao i uvijek - prvo ih je štitila Grace Cahill, sada stric. Zbilja joj nije bilo jasno zašto im je prodao dušu. Jednoga će dana naučiti lekciju. Izdat će te, Alistaire, mislila je, ako ti prvo ne izdaš njih. Nasmiješila se. Pomisao na ljudsku slabost uvijek bi je razveselila poslije dugog puta. Nekoć, dok je bila u KGB-u, izdaja je imala tako puno živopisnih verzija - ucjena, male laži, velika birokracija, žuti tisak. Timovi - maa! mislila je. Timovi nisu od koristi za otkrivanje trideset devet tragova. Zavist je neizbježan pratitelj tajne koja pruža toliku moć, i nijedan savez neće opstati. Irina će sama naći tragove. Bez lijene bogataške djece, ishlapjelih tacovskih tajkuna ili plačne siročadi. Za njih, amatere, to je tajanstvena igra. Za Irinu nije. Znala je da plijen zaslužuje dobiti onaj tko je naviše izgubio. Usamljeni vuk koji traži pravdu. I osvetu. S druge strane piste, trio se popeo u mlažnjak. Irina se nagnula naprijed, bacivši pogled na svoj mobitel koji je i dalje pokazivao GPS-koordinate i primatelja zadnjega poziva: OH, ALISTAIR. "Oh, Alistair, baš tako", rekla je sebi u bradu. "Previše mi olakšavaš ovu potjeru..." "Što?" rekao je pilot. "Za njima, Aleksandre." Povukao je ručicu i motor aviona je zabrujao. Ispred njih je Cessna počela zauzimati položaj za uzlijetanje. Sad će vidjeti je li govorio istinu o njihovu krajnjem odredištu. Široko se osmjehnula. Nitko nikada nije preveslao Irinu Spasky.

GIGA

15

PETO POGLAVLJE Amyn se brat nikad nije ugodno osjećao na novome mjestu dok nije učinio nešto totalno praznoglavo. U Tokiju se to dogodilo jutro nakon što su došli u hotel Hvala lijepa. "Dan, ne možeš to samo uzeti - to je kraña", rekla je Amy gledajući ga kako se muči ugurati hotelsku pepeljaru u stražnji džep. "Neće znati da im fali!" bunio se Dan. "Trebam je za zbirku." Dan je skupljao sve. Ako nešto stane u kuću i nije lancem pričvršćeno za pod, on je imao zbirku toga. "Tvoja sestra ima pravo", strogo je rekao stric Alistair, zaustavivši se te se oslonivši na štap za hodanje na putu do ulaznih vrata. Mirisao je na losion poslije brijanja i puder. Na putu s aerodroma, kupio je Amy i Danu nekoliko kompleta odjeće i tražio da se osvježe i dobro naspavaju. Amy nije spavala ni nanosekundu. Prvo, bila je prenapeta. Drugo, Dan je stalno mrmljao "Mrrr" u snu. Zbilja mu je falio Saladin. Ali to nije umanjilo njegovu opsjednutost skupljanjem stvari. Amy je ispružila dlan. Dan je nevoljko stavio pepeljaru na njega. "Dobro, ali možeš li mi onda nabaviti šibice iz hotela Hvala lijepa?" pitao je. Amy je vratila pepeljaru na stol u predvorju, dok se Dan durio iza nje. I dalje nisu mogli izgovoriti pravo ime hotela. Zato su mu dali nadimak po jedinoj rečenici koju im je itko od osoblja uputio. Podižući šibice s recepcije, Amy se nasmiješila recepcionaru. "Hvala lijepa!" rekao je recepcionar. Dok su se vraćali prema vratima, Dan je promatrao Alistaira koji nije gledao u njihovu smjeru. "Pobjegni-mo", promrmljao je Dan. "Moramo naći svoju ekipu. Nellie i Saladina." "Jesi li lud?" šapnula mu je Amy. "Stric Alistair plaća nam boravak u hotelu. Zna japanski i pomoći će nam da se snañemo u gradu." "Tebi se on sviña!" zgroženo je rekao Dan. "Pridobio te!" Amy se naglo okrene prema njemu. "Ne sviña mi se niti mu vjerujem. Ali bez njega ne možemo ništa, Dan. Zato moramo glumiti, bar dok nas Nellie ne nañe." "Ili mi ne nañemo nju!" progunñao je Dan dok su on i Amy prilazili Alistairu na ulazu u hotel. Zajedno su iskoračili u svjež i sunčan dan. Lijevo od njih, ljudi u kostimima junaka iz manga pozdravljali su kupce ispred blještavog šoping centra s puno katova. Miris nekog čudnog cvijeća dopirao je iz parka s druge strane prometne ulice pune automobila i bicikala. Tokio je Amy podsjećao na New York City, bez svih onih ljudi koji viču jedni na druge. Dan je gledao gore, zinuvši, u čeličnu strukturu koja se uzdizala iznad parka. "Guba, netko je prenio Eiffelov toranj i obojio ga u crveno i bijelo!" Alistair se nasmiješio. "Tokijski toranj viši je od pariškoga, ali i lakši, zbog tehničkih inovacija u čeličnim konstrukcijama - inovacija koje je osmislio, dodao bih, inženjer iz obitelji Ekat. Moje dične obitelji. A vidite onaj visoki stambeni toranj sa zaobljenim bočnim stranama? Oblikom prati japanski cvijet kojim obiluje park Shiba. To je projekt arhitekta Janusa—" "Čekaj, u tom parku ima čeličnog cvijeća?" pitao je Dan. "Znam nekoga s limenim mozgom", odvratila je Amy, zatim se opet okrenula Alistairu. "Kako to da tako puno znaš o svojoj obitelj?" "Jednog ću ti dana pokazati svoju zbirku", rekao je Alistair. "Ali primimo se zadatka koji je pred nama. Do knjižnice Metropolitan, taksijem imamo deset minuta." "Knjižnica. Jupi! Jedva čekam", rekao je Dan odsutno vrteći šibice meñu prstima. "Hej, znam. Idite vi. Ja ću kupiti suši od arbuna i taksijem otići na aerodrom. Vidimo se poslije." "Zašto misliš da je Saladin na aerodromu?", pitao je Alistair, hodajući prema ulici. "Mislim da su se mogle dogoditi dvije stvari", rekao je Dan. "Prvo - Kabre su isprali mozak

GIGA

16

Nellie i vode je po gradu u potrazi za nama. Ili drugo - Nellie ih je uspjela svladati nadmoćnim nindža tehnikama za koje nije ni znala da je umnom telepatijom pokupila od mene. Zapravo bih se kladio na prvo. Ali u oba bi slučaja Saladin..." Danovo se lice smračilo. "Ne -ne mogu prestati misliti na njega, kako je i dalje na pokretnom traku, sam samcat, i ide ukrug..." "Znam da voliš svog ljubimca", rekao je Alistair. "Ali vlastita sigurnost ti mora biti najvažnija. Kabre će očekivati da doñeš u Japan. Mogu očekivati i da odeš na aerodrom tražiti svog voljenog mačka i bejbisitericu—" "Guvernantu", ispravi ga Dan. "Jednostavno ne možeš riskirati da upadneš u zamku", nastavio je Alistair. I Amy je bilo grozno što ne zna gdje su Nellie i Saladin. Otkad su došli, pokušava dobiti Nellie na mobitel. Bilo joj je užasno reći Danu da ih ne traži. Ali Alistairov je savjet imao smisla. "Poznavajući Natalie i lana", rekla je Amy slijedeći Alistaira prema stajalištu taksija, "oni će naći nas." "Ali—" prosvjedovao je Dan. "Moramo ići dalje", rekla je Amy. "Nellie će se dočekati na noge." Dan je uzdahnuo. "I Saladin bi trebao. Mislim, budući da je mačka." Dok su se provlačili trgom, Dan je stalno palio šibice i puhao u njih. "Daj prestani", rekla je Amy. "Zašto?" kazao je Dan paleći još jednu šibicu. "Zabavno je. Tako ne mislim na to da ignoriramo jedino dvoje ljudi koji su nam doista dragi, a i u zemlji smo nindža i Mothre i genijalnih borilačkih vještina, a mi ćemo provesti još jedan dan u knjižnici." Kad je prišao taksiju koji je čekao mušterije, Alistair je nešto rekao vozaču na brzom japanskom koji je zvučao tečno i dao znak Amy i Danu da uñu. Brzo su se vozili kroz promet, prolazeći redove modernih čeličnih zgrada i povremeno kićenu drevnu pagodu okruženu vrtovima. "Zašto ne možemo biti u takvoj kućici?" pitao je Dan. "To su drevni hramovi", odgovorio je Alistair. Vidjet ćete ih sve više kako se budemo približavali odredištu. Vojni diktator - šogun - naredio je da sve hramove presele ovamo. Tada je Roppongi bio udaljeni dio glavnoga grada, koji se tada zvao Edo. Dio toga područja bio je lovište za šogunsku vladu." "Fascinantno", rekla je Amy. Voljela je učiti o nastanku gradova. Dan je kimnuo tupo zureći kroz prozor. "Mislim da sam upravo vidio nekoga slavnog." Alistairov mobitel je zazvonio. "Molim...? Da... Ah, bravo, Sergej. Ona je što? Ma zamisli - ha! Izvrsno. I hvala lijepa. Da. Do sviñanja!" Spremio je telefon i okrenuo se prema Danu i Amy. "Sergej je sigurno stigao u Sibir sa svoje dvoje djece. Irina je potpuno nasjela na varku. Mislila je da su oni mi. Kad je shvatila da su je prevarili, psovala je riječima od kojih se i Sergej posramio." "To!" klicao je Dan dajući pet sestri i stricu. "Tebi mogu zahvaliti, Amy", rekao je Alistair sav sretan. "Baš sam glup što nisam shvatio da bi nas Irina mogla pratiti preko GPS-a na mobitelu." "Ja sam se, ono, odmah toga sjetio", skromno je rekao Dan. "Samo sam stidljiviji." Amy je zakolutala očima. "A ja sam engleska kraljica." "Pa zbilja izgledaš naborano i dosadno", rekao je Dan. Odmaglio je prije nego što ga je Amy mogla tresnuti. Uskoro je taksi stao ispred masivne, moderne, četverokutne zgrade na kraju raskošnog parka. "Arisugawanomiya!" objavio je taksist. Dan je izgledao uspaničeno. "Što sam sad skrivio?" "Tako se zove park, a taje zgrada središnji odjel to-kijske knjižnice Metropolitan", objasnio je Alistair dok je plaćao taksistu i iskrcavao se. "Imamo ograničeno vrijeme dok Irina ne shvati gdje smo. Budući da smo otpojili GPS ureñaje, nužno je da se držimo zajedno. Namjestite

GIGA

17

mobitele na vibriranje dok smo u knjižnici." "Kako ću podnijeti to uzbuñenje?" bezvoljno je rekao Dan. Čim su ušli u zgradu, uredna se knjižničarka stvorila kraj Alistaira klanjajući se i razgovarajući s njim na brzom japanskom. Nasmiješila se Danu i Amy i pokazala im da je slijede. "Poznaješ je?" šapnuo je Dan dok su se uspinjali veličanstvenim mramornim stubištem. "Iz dana kad si lovio sa šogunima, naprimjer?" "Ne, samo je ljubazna", odvratio je Alistair, jedva primjetno šepajući u hodu. "Pokazuje poštovanje prema mojoj dobi. Iako se možda gñica Nakamura sjeća mojeg pojavljivanja na televiziji otprije deset godina. Naš Fenomenalno Fini Teriyaki burrito za mikrovalnu bio je veliki hit." Ušli su u malu odvojenu prostoriju obloženu policama s knjigama. Na jednom su zidu dva mala prozora gledala na ulicu. U sredini je bio niz računala. "Molim vas, slobodno mi se obratite ako imate pitanja", gñica Nakamura rekla je na engleskom s laganim naglaskom, razmjenjujući naklone s Alistairom i zatvarajući vrata za sobom. "Rekao sam joj da vodimo istraživanje za novu interaktivnu web stranicu o mogućim punjenjima za burrito", rekao je Alistair oslanjajući obje ruke na štap za hodanje i nagnuvši se prema Amy i Danu. "Ali moje pitanje za vas jest zašto smo doista ovdje?" Amyn je pogled poletio prema Danu. Alistair je već postavljao to pitanje i svaki su put izbjegli odgovor. Znao je da nešto izvode. Problem su bili mačevi. Alistair nije znao za njih. Nije vidio tajni ugravirani natpis na jednoj od oštrica. Nije imao pojma da je volfram drugi trag. Još je više zbunjen nego mi, mislila je Amy. Otopina željeza i volfram nisu baš bili očito povezani dijelovi slagalice. Prvi je sastojak tinte, drugi je tvar koja izgara u električnim žaruljama. Kako mogu biti povezani? Amy i Dan trebali su još puno toga doznati - ali jedno je bilo prilično jasno. Mačevi su nekako upućivali na idući trag. Možda bi im Alistair mogao pomoći da to doznaju, mislio je Dan. Ali rizici su bili veliki. Alistair bi mogao pobjeći s informacijama; već je to činio. Ne vjerovati nikomu - to je bio Amyn i Danov moto. Kad god su ga zaboravili, požalili su. A nužno su morali ograničiti broj stvari koje treba požaliti. "Radi se o... šifri", rekao je Dan improvizirajući bezazlenu laž. "U glazbi. Mozartovoj glazbi. Šifra nam je rekla, ovaj, Idite u Japan. U C ključu? To je sve što znamo." Alistair je slegnuo ramenima sjedajući za laptop. "Nije puno, ali to nam dosad nije bila prepreka. Neka svatko neko vrijeme radi pa ćemo usporediti bilješke, može?" Amy i Dan pazili su da sjednu nasuprot njemu tako da Alistair ne vidi njihove monitore. Amy je u pretražnik utipkala:

"Dan će biti dug", promrmljala je Amy. Dan je utipkao:

GIGA

18

Nasmiješio se. Možda ovo ipak neće biti tako loše. Slikanje po tijelo i tetovaža bili su pripadnost robovima i zatvoreniku strog Japana, neki dizajn su povijesna replikacija našim umjetnika tetoviranja koji svi diplomirali fakultet u povijesti. Dan se spuštao niz tekst. Slike su bile jasnije od prijevoda. Neki su dizajni bili čudesni, preko cijelih čovjekovih leña. Bilo ih je puno - zmajevi, povijesni prizori, priroda, kićeni motivi... Zaustavio se. Nešto mu je u jednoj slici izgledalo poznato. Brzo se vrativši prema gore, našao ju je i kliknuo. Uvećana verzija polako je ispunila ekran. "Dan, što to radiš?" pitala je Amy, gledajući mu preko ramena. "Nije li to super?" pitao je Dan. Amy je pokazala na ekran svog laptopa na kojem je bila karta Japana. "Trebali bismo locirati trag!" "Ovaj, oprosti, istraživačice, pogledaj malo bolje -ovi znakovi... Isti su kao oni koje smo vidjeli na maču!" Ajme. Danu su ruke istoga časa poletjele prema ustima. Izletjela mu je riječ na M. Amyn se pogled usijao. Dan, kretenu! nijemo je rekao. Dan i Amy bacili su pogled na Alistaira koji je zaokupljeno zapisivao nešto što je gledao na ekranu. Polako je podignuo pogled. Izgledao je blijedo, gotovo bolesno. "Striče Alistair...?" rekao je Dan. "Jesi li dobro?" Alistair nekoliko sekunda nije odgovarao. Skinuo je naočale i obrisao ih džepnim rupčićem. "Jesam. Zuriti u ekran malo dulje... teže je kad si star. Oprostite. Jeste li vi išta otkrili?" "Jesmo", rekao je Dan. "Nismo", rekla je Amy. "Da i ne", pojasnio je Dan. "A ti?" Alistair je odsutno kimnuo. "Doñite. Pogledajte." Amy i Dan primaknuli su se Alistairovu ekran. Spustio je stranicu s webmailom da bi otkrio stranicu sa slikom strašnog japanskog ratnika s odrezanom glavom u ruci. "Fuj..." promrmljala je Amy. "Čovječe, to su samo pikseli", rekao je Dan. "Ipak... fuj." "To je... Ćelavi Štakor", nastavio je Alistair, i dalje dalekog i smetenog glasa. "Poznat i kao Toyotomi Hideyoshi." "Hidetkoshi?" odvratio je Dan. "On - on je bio najveći ratnik u povijesti Japana", nastavio je Alistair, "ali u većini dokumenata prikazan je kao prilično gnusan lik. Živio je u šesnaestom stoljeću. Počeo je kao seljak i uzdigao se do nevjerojatne moći, osvajao je razna plemena i frakcije i prvi put ujedinio zemlju kao veliku silu." Alistair je zastao stišavši glas. "Bio je i jedan od vaših cahillskih predaka—" "I učinilo mi se da primjećujem sličnost s Amy", rekao je Dan. "—Tomas, točnije. Potomak Thomasa Cahilla. Thomas je u šesnaestom stoljeću otputovao na

GIGA

19

Daleki istok - neki kažu radi trgovine, drugi zato da se posramljen sakrije nakon što nije uspio naći svoju jogunastu sestru. Bilo kako bilo, ondje se skrasio i njegova je obitelj postala loza Tomas, slavna po okrutnosti i ratničkom životu." Dan je pobliže pogledao. "Obitelj Holt - oni su Tomasi. Izgledaju kao debla s mozgom dinosaura. Ovaj izgleda kao lasica." "Bilo bi logično da je Hideyoshi Tomas", rekla je Amy. "Snaga. Užasan način na koji drži tu glavu." "Evolucija je čudna stvar. Nije sklona Tomasima." Alistairov se tmurni izraz lica malo ublažio, sad se čak približio poluosmijehu. "Naravno, kao Ekat sam pristran. Bilo kako bilo, doista mislim da bismo potragu trebali početi od Hideyoshija. Taj je čovjek imao puno tajni. Neki kažu da su mu tajne došle glave." "Za tajne smo stručnjaci, čovječe", rekao je Dan. Alistair je zadržao pogled na Danu, zatim na Amy. Sad mu se boja vraćala u obraze. "Htio sam tu informaciju zadržati za sebe. Poslije onoga u Salzburgu, nisam bio siguran da vam mogu vjerovati. Čak sam danas došao u kušnju da cijelu tu potragu za Hideyoshijem izvedem bez vašega znanja." "E pa nisi jedini, obojica smo", ispalio je Dan. "Svi troje", ispravila ga je Amy. Uz brz, nesiguran pogled upućen Danu, dodala je, "Mi nismo mislili da možemo vjerovati tebi, striče Alistair." Alistair je kimnuo. "Posvetio sam se tomu da opet zaslužim vaše povjerenje. Povjerenje je krhka stvar - teško ga je steći, lako uništiti. Ne možeš ga kupiti. Zauzvrat ga možeš očekivati samo ako ga dobiješ slobodnom voljom." Pogledao je Amy, zatim Dana. "Da bi se prekinuo lanac nepovjerenja, netko mora biti prvi. Rado ću povući taj potez. Ne zaslužujete ništa manje." Sav ozbiljan, okrenuo se natrag prema ekranu. "Hideyoshi je pomalo bio paranoik koji je volio gomilati stvari", nastavio je Alistair, spuštajući se niz biografski tekst na ekranu. "Naprimjer, Veliki lov na mačeve 1588., kad je natjerao sve farmere i seljake da mu predaju svoje mačeve. Tvrdio je da ih želi pretopiti u veliki kip Bude. Ali to je bila laž." "A istina je bila...?" rekla je Amy. Alistair je slegnuo ramenima. "Jedna od velikih za-gonetki. Takoñer je poduzeo mjere kojima će spriječiti poljoprivrednike i seljake da se uzdignu do ratničke klase. Kao da se toga bojao." "Ali on se izdignuo iz siromaštva", rekla je Amy. "Moraš razmišljati kao ratnik, sestro-san", rekao je Dan. "Bojao se baš zato što se on izdignuo iz siromaštva. Mislio je da bi to moglo poći za rukom još nekomu - tko će mu naprašiti to nindža dupe." Alistair je kimnuo. "Možda je sumnjao da još Tomasovih potomaka - ili, još gore, Ekaterininih -živi u tim provincijama. Loze Ekat i Tomas čak su i tada ratovale. Je li pokušavao skriti mačeve od Ekata da spriječi njihovu pobunu protiv njega? Ne znamo. Kad bismo bar znali gdje je skrio mačeve. Gdje bi nas moglo odvesti do zašto." Slegnuvši ramenima, Alistair se okrenuo prema njima. "Dobro, rekao sam vam sve što znam." Dan je bacio pogled na sestru. Sad su oni bili na potezu. On je nama pokazao svoje tajne, govorile su njezine oči. Dugujemo mu to. Gledao je svoj webmail, odvraćao je Dan u mislima. TO nam nije pokazao. To je drugo, iznijela je. Trebamo ga. Osim novcem i znanjem japanskoga, čime nam je još od koristi? Osim lijepo oblikovanom lijevom ušnom resicom, od kakve si ti koristi? Dan ju je namršteno pogledao. Ti si starija, TI reci. Amy se okrenula prema Alistairu. "Mislimo... da smo našli dio mačeva", rekla je. "U Veneciji." "Hideyoshijevi mačevi - u Italiji?" Alistair je izgledao zapanjeno.

GIGA

20

Dan je uz uzdah promumljao, "Bili su u kući nekog Talijana, Fidelija Racca." "Racco..." rekao je Alistair. "Janus. No trag upućuje na uporište Tomasa. Čudno. Postoje glasine o tajnim Hideyoshijevim skrovištima ovdje u Japanu, ali navodno ih čuvaju Hideyoshijevi nasljednici - mnogi od njih su članovi Jakuze." Dan se nasmiješio. To je već zanimljivo. "Ti bokca mrak!" poviknu Dan. "Protiv njih sam se borio na četvrtoj razini u... ovaj, Ninja Gaidenu, mislim? Oni su opake face! Odrezat će ti ruke i servirati ti ih za ručak." "Jedva čekam da ih upoznam", rekla je Amy. "Pokušali smo mačeve donijeti ovamo", brzo je nastavio Dan. "U mojoj su prtljazi. Na jednom su nekakve oznake. Mislili smo da su oznake važne -možda sadržavaju informacije o idućem tragu." Alistairove su se oči raširile. "Možemo li ikako doći do tih mačeva?" "Pa, možda ne moramo." Dan je kimnuo prema ekranu. "Iste su oznake na ovoj tetovaži." Dan nikad nije vidio Alistaira da se kreće tako brzo. Nagnuo se preko Danovih ramena i stisnutim očima pogledao sliku. "Siguran si da je to utisnuto na mač?" "Aha", rekao je Dan. "Pa, ne baš. Bilo je još nekih znakova. Ovdje ih nema." Amy je odmahnula glavom. "Kako možeš biti siguran? Ne znaš ni riječi japanskoga." "Ha, da", rekao je Dan. "A ne znam čitati ni note. Ali da vidimo, tko je jedini zapamtio cijelu Mozartovu pjesmu i našao prošli trag? Čekaj, čekaj, da se pokušam sjetiti. Oh. Znam - ja!" "Dan, jesi li siguran da neki znakovi nedostaju?" rekao je Alistair. "Zato što je poruka, ovakva kakva je ovdje, prilično bezazlena - zazivanje sreće, časti, pobjede i slično." "Potpuno sam siguran. Na početku svakoga retka bilo je nekakvo čudno slovo. Kao da je iz nekog drugog jezika. Znate, možda sanskripta." "Jezik je sanskrt, a ti imaš tetovažu umjesto mozga", rekla je Amy, sjedajući za svoj laptop. "Čini se da ipak ne pamtiš baš sve tako savršeno." Okrenula se prema stricu, koji je mahnito tipkao po svojoj tipkovnici. "Što znaš o tim Jakuzama, striče Alistair?" Učinilo joj se da je osjetila kako je zadrhtao. "Jako su opaki i jako ubojiti", tiho je rekao. "Vjerujte, ne želimo ih sresti." "Poznaješ neke od njih osobno?" rekao je Dan. "Oni poznaju mene i preziru me", rekao je Alistair. "Ja sam Ekat. Tomasi i Ekati stoljećima su ljuti neprijatelji. Već dugo postoji sumnja da Jakuza posjeduje kartu do tajne podzemne kripte. I ako dobro shvaćam ovu nedavnu poruku, možda smo našli primjerak karte." Pritisnuo je tipku za ispis. Iz pisača u knjižnici, karta je polako izlazila na podložak za papir, pradavni prikaz sa zamršenom mrežom tunela. "Fora!" uskliknuo je Dan. "Cijelo vrijeme znaš za to?" pitala je Amy. Alistair je odmahnuo glavom. Lice mu je ponovno postalo blijedo i izmučeno. "Dugo već tražim stanovite... ukradene dokumente loze Ekat, nepovezano s ovim. Jedan moj kolega uspio je naći tajno skrovište. Primio sam njegovu poruku preko webmaila dok smo bili u Salzburgu, s nekoliko datoteka - uključujući i i kartu." Pokazao im je ispis s naslovom OD NEPOZNATE VAŽNOSTI. "Čekaj - dokumenti loze Ekat? Kolege? Što još tajiš od nas? Kako možeš—?" Amy su riječi zapele u grlu. Kursor na Danovu monitoru micao se sa sredine ekrana prema gornjem lijevom kutu. "Dan?" rekla je Amy. "Prestani, može?" "Što da prestanem?" odvratio je Dan. "Znamo da su ti knjižnice dosadne, ali zar ne možeš ništa shvatiti ozbiljno?" odgovorila je

GIGA

21

Amy. "Izvodiš trikove, je li? Imaš nešto u džepu što šalje signal računalu. Zašto bi se inače kursor pomicao?" Sad je kursor bio na tipki NATRAG i brzo je klikao sve stranice na kojima je Dan bio - tetovaže, informacije o Hideyoshiju i lovu na mačeve, stranice triju djevojčica iz šestog razreda na Facebooku— "Hej!" viknu Dan. "To je KeyLogger", rekao je Alistair, brzo podižući laptop. "Netko se na daljinu spojio s računalom i špijunira sve što si ti danas gledao." Snažnim trzajem izvukao je električni utikač iz pozadine laptopa i ekran se zamračio. Začulo se ravnomjerno pištanje i na LCD ploči, kraj prekidača za svjetlo, počeli su bljeskati japanski znakovi koji su jako sličili nekom obliku OPASNOSTI. "Kako su to izveli?" pitala je Amy. Dan je uzeo laptop proučavajući PC karticu. "To je bežični standard 802.1lg", rekao je. "To znači da moraju biti prilično blizu. Ne znam, možda trideset metara odavde - ili pedeset ako imaju nekakav poja-čivač ili nešto slično?" Alistair se uputio prema prozoru. "To znači da su ili u zgradi ili u jednom od auta vani." U jednom od tih stotina automobila, mogao je reći -ako uzmeš u obzir automobile uz pločnik, na obližnjem parkiralištu ili u koloni na cesti. Tup-tup-tup-tup! Od kucanja na vrata svi su poskočili. "Je li sve u redu unutra?" zazvao je slabašan, bojažljiv glas. Zvučao je kao gñica Nakamura, ali ton je bio nekako čudan... Alistair je prišao vratima. "Možda zna kako možemo otkriti izvor." "Ne!" naglo viknu Amy. "Gñice Nakamura", rekao je Alistair povukavši kvaku, "vaša knjižnica nije sigurna od—" Vrata su se naglo širom otvorila - i Alistairu su se pred očima našla masivna prsa u sivoj majici veličine XXXL. "Ma zbilja, Sherwood", rekao je Eisenhower Holt, s podrugljivim osmijehom tako širokim da umalo da nije dodirivao rubove njegove čekinjaste vojne frizure. "A sad u red, svi - i naprijed marš!"

GIGA

22

ŠESTO POGLAVLJE Zzzzzz... Amyn telefon je vibrirao. Pogledom je prešla po kombiju. Na suvozačkome sjedalu, Eisenhower Holt svañao se sa ženom Mary--Todd koja je vozila. U idućem redu, jedanaestogodiš-nje Madison i Reagan Holt natjecale su se u bacanju baukača u kosu svoga starijeg brata Hamiltona. Njihov pit bul Arnold pohlepno je lajao loveći male projektile u letu svojim masivnim čeljustima. "Prestanite, ubit će me!" jadikovao je Ham. "To i želimo", odgovori Madison plješćući rukama. "Sherwood je šuma, dragi", Mary-Todd ustrajala je na objašnjavanju mužu. "Detektiv se zove Sherlock." "Provjeri svoje podatke!" izjavi Eisenhower. "I podsjetio bih te, Mary-Todd, da su mi na West Pointu izmjerili IQ.i gotovo je savršenih sto. Dobro, osamdeset devet - ali nisam ni vježbao!" "Sto je normalno, šećeru", odgovori Mary-Todd. "Normalnost je neprijatelj kreativnosti", zakriješti Eisenhower. "Jedan Holt nikad nije normalan - kao što pokazuje naše ingeniozno zarobljavanje Cahilla!" Zzzzzz... Amy je zavukla ruku u lijevi džep na hlačama i izvukla telefon pazeći da nitko ne primijeti. S desne strane je bila stisnuta uz Alistaira koji se pjenio od bijesa. A on je bio stisnut uz Dana - koji kao da ništa nije shvaćao, čitajući nekolicinu turističkih brošura koje su Holti ostavili na podu kombija. Na brzinu je bacila pogled na ekran mobitela da vidi tko zove:

GOMEZ, NELLIE Prigušila je vrisak i oštro se zapiljila u Alistaira i Dana pokazujući im ekran u visini struka. Nellie je živa! "TOOO - JUPIII!" drekne Dan. "Mali Cahill se slaže sa mnom!" reče Eisenhower nacerivši se i okrećući se prema pozadini kombija. "Pametan dečko. Puno ćeš ti postići. Naprimjer - kao naš zarobljenik! Ha-ha!" Cijela obitelj Holt umirala je od smijeha, osim Arnolda, koji je izgledao zbunjeno zbog naglog nestanka letećih mini poslastica. "Šteta što niste bili dovoljno pametni da otkrijete kako pratimo svaki vaš korak", nastavio je Eisenhower, "svojom patentiranom holtskom hakerskom tehnologijom. Prvo smo se ubacili na lokator na vašem mačku - dok nismo otkrili da je vaš mačak vaš stric!" Madison i Reagan pogledale su ga totalno zbunjeno. "Onda smo ga pratili na aerodrom, gdje sam naredio da pokušamo najveći tehnikološki pothvat od svih", nastavi Eisenhower, "provalu u glavno računalo avionske kompanije za prodaju karata!" "Ali onda sam ga podsjetila da treba samo pratiti vašu limuzinu", progovorila je Mary-Todd. Madison se umiješala: "Kad smo došli na drugi aerodrom? I vidjeli kako se ukrcavate u mlažnjak? Samo smo pitali pilota, komada Fabija? Kamo idete?" Nacerila se. "I rekao nam je." "Av", reče Arnold. "Tako smo", rekao je Eisenhower, "uspjeli rekvirirati vlastiti let za Japan, gdje smo vas pretekli do aerodroma i čekali da doñete, prateći svaki vaš pokret, do našega najboljeg poteza - spajanja na vaš laptop pomoću KeyLoggera i krañe svih vaših podataka! A sad kad imam vas troje, mogu ostvariti svoj životni cilj. Neću samo prvi doći do trideset devet tragova.

GIGA

23

Takoñer će ime Holt dospjeti onamo gdje mu je mjesto - na sam grb obiteljskoga... grba obitelji Tomas. Povijest neće više smatrati da su Holti idioti. Nećemo više biti crne ovce, mrlja na obiteljskim gaćama, smrdljiva fusnota legende o Tomasima. A vi ćete nam pomoći da ostvarimo svoju sudbinu tako što ćete nas odvesti baš do toga što ste istraživanjem otkrili - idućeg traga, koji se nalazi u tokijskim tunelima!" "Sami ste sve to ustanovili?" upita Amy, jedva se susprežući da ne pokaže olakšanje koje je osjećala zbog toga što je njihova guvernanta dobro. "Oko pedeset tri posto svega", reče Eisenhower. "Prije četrdeset sedam", reče Mary-Todd. "Znao sam da to zvuči pogrešno", reče Eisenhower. "Ovaj, tata? Ja sam izvela sve tehničke zahvate", potužila se Reagan. "Tata što? zahtijevao je Eisenhower. "Tata, gospodine," rekla je Reagan. "Vaš je argument jednako jadan kao vaš razgovor", prozbori Alistair s jedva kontroliranom razdraženošcu u glasu. "Ništa niste doznali upadom u sustav. Ukrao si mi kartu, šuplje blebetalo." "Striče Alistair?" reče Amy. Nikada ga još nije vidjela takvog. "Netko cvili u pozadini?" reče Eisenhower. "Je li to neki mErkat?" "Av?" reče Arnold, odjednom slineći. Alistair se prkosno nasmije. "Zašto vi ništarije mislite da znate točno pročitati kartu? Na japanskome je." "Ha! Holtu se paučina ne skuplja na glavi!" zagrmio Eisenhower. "Preko vrata knjižnice čuo sam da govorite o drevnoj podzemnoj kripti. Zato ćemo početi u... četvrti podzemnih kripti! Lijevom naprijed!" Kombi je naglo skrenuo lijevo. Dan digne pogled s karte tokijske podzemne željeznice. Lice mu je sjalo, kao i uvijek kad bi razbio šifru ili otkrio kako da vara u Svijetu Warcrafta. "Kripta? Mislim da bi bilo bolje istražiti podzemnu željeznicu." Kombi je naglo skrenuo desno. "Moram piškiti", objavi Madison. Kombi je zakočio i zaustavio se na zaustavnom traku ceste. "Hoće li netko donijeti odluku?" rekla je Mary-Todd. Dok su Holti pomamno sipali razne prijedloge, Alistair šapne Danu, "Podzemna željeznica, dječače moj? Reci, molim te." "Prvo, zapamtio sam tvoju kartu", počeo je Dan s malo previše entuzijazma. "Psst!" sikne Amy. "Tajni tuneli i podzemna", brzo je dalje objašnjavao Dan. "Podudaraju se - gotovo potpuno! Mislim da su podzemnu možda izgradili u već postojećim tunelima!" Holti su naglo ušutjeli. "Dan—" upozori ga Amy. "Njima to govoriš!" Dan je zbunjeno dignuo pogled. "Govorio sam stricu Alistairu." "Ali mi-ii-ii smo te čuli", pjevušila je Reagan rugajući se i isplazila jezik. "A i da nam nisi rekao, nadrapao bi." "Av", rekao je Arnold ogolivši sjekutiće sjajne od sline. Danovo je lice problijedjelo. Posramljeno je pogledao Amy i Alistaira, čije se lice odjednom smrknulo. "Pa... zapravo se ne podudaraju. Tako da sam pogriješio. Zato što, pa, postoji velika razlika. U središtu stare karte je sjecište s velikom prostorijom. Na karti podzemne, tračnice su paralelne. Dakle... vidite? To je sigurno pogrešno mjesto..." "Ondje gdje se dvije karte razilaze točno je mjesto gdje bi tajna mogla biti!" likovao je Eisenhower.

GIGA

24

"Briljantan kao i uvijek!" reče Mary-Todd. Amy zastenje. Što je gluplji Dan bio, to je Eisenhower Holt postajao pametniji. "Mrak", rekao je Hamilton s prezrivim osmijehom. Odjednom se Eisenhower stisnutih očiju okrenuo prema njima. "Ne pokušavate nas valjda uloviti u zamku? Nismo tako glupi kao što izgledamo. Ili... što li već." "Pa..." Dan je bespomoćno gledao malo Amy, malo Alistaira. " S obje strane su postaje podzemne. Rekao bih da je bliža ona na sjevernome kraju, Yotsuya." "Idemo na onu na južnome kraju", zapovijedi Eisenhower. Kombi je opet naglo skrenuo na cestu. "Sad mi se zbilja piški", reče Madison.

* * * U tišini su čekali da vlak napusti postaju Nagatacho. Sad su ostali jedini na platformi podzemne. Na rasporedu vlakova, koji je Alistair uzeo od službenika, pisalo je da idući vlak stiže u pet četrdeset. Pogledao je na sat. Onda je pogled spustio na prugu - mračnu, usku prugu koja je s obje strane vodila u potpuno crn tunel. "Sad je pet sedamnaest", rekao je drhtava glasa. "Imamo točno dvadeset tri minute." Eisenhower je zakoračio do ruba platforme. "Trupe, postrojite se!" reče. "Ja želim prva!" reče Madison. "Morali smo je čekati kad je išla na zahod", prigovarala je Reagan. "Smijem lija? Molim te?" "Još malo pa je mami roñendan", reče Hamilton. "Av", reče Arnold skačući preko ruba u potjeru za čañavim štakorom koji je trčkarao po pruzi. "Svaki Holt za sebe!" vikne Eisenhower, izvlačeći zelene vrtlarske rukavice iz džepa, navlačeći ih i spuštajući se preko ruba. "Nikako ne dirajte četvrtu tračnicu!" "Treću, ljubice", rekla je Mary-Todd. Kad su Madison i Reagan krenule za njim, Alistair je Dana i Amy primio pod ruku i polako zakoračio unatrag. Pokušavao je pobjeći. Ali Mary-Todd i Hamilton prepriječili su mu put prekriženih ruku. "A-a-a!" zacokće Hamilton. "Dobar pokušaj, striče", šapnuo je Dan. Bilo je pet i devetnaest. Još dvadeset i jedna minuta. Uzdahnuvši, Dan se popeo na prugu, za njim Amy, Alistair i preostali Holti. Potočić vode crn kao tinta tekao je izmeñu tračnica. Po njemu je plutao papirić od žvakaće. Pred njima je tunel uranjao u crnilo. Dan osjeti slabost. Amy i on nisu baš imali sreće na podzemnim lokacijama. Po glavi su mu počele letjeti slike. Bježanje... bježanje... od Jonaha Wizarda u podzemnom muzeju u Veneciji... od Kabra u katakombama pod Parizom... od vlaka... od uspomena... Još je osjećao Amynu ruku kako ga odvlači od prilazećeg vlaka podzemne u Parizu, dok mu ruksak nestaje ispod nekoliko tona jurećeg čelika, a vrisak mu se otima iz grla. Bilo komu drugom izblijedjela bi fotografija koju je nosio u tom ruksaku - fotografija nasmijanog para - bila nejasna i nezanimljiva. Ali Danu je bila jednako važna kao sam život. Svaki ju je dan gledao, pamtio svaki piksel. Bila je to jedina uspomena, jedina preostala fotografija roditelja kojih se jedva sjećao. A sad je nestala, cijeli kontinent od njega. "Je'n, dva, tri, četiri..." podvikivao je Eisenhower. Amy povuče Dana naprijed, izbivši mu uspomenu iz mozga. Pljas-pljas-pljas-tup, čuli su se njegovi koraci. "Tup?" zacičao je. "Ne pitaj", rekla je Amy. I u gotovo potpunoj tami Dan je vidio da joj je lice sablasno bijelo. Probijali su se naprijed držeći se sredine pruge da izbjegnu treću tračnicu, dok sve mutnija svjetla postaje iza njih nisu potpuno nestala. "IzvjeŠTAJ o napreTKU!" vikne Eisenhower. Danove su se ruke tresle kad je džepnom baterijom osvijetlio kartu podzemne. Ispred njih se

GIGA

25

svjetlo iduće postaje jedva naziralo. Prošli su polovicu puta izmeñu dvije postaje. "Prema ovoj karti", rekao je Dan, "trebali bismo otprilike biti na tom mjestu. Sjecište bi trebalo biti nama slijeva." "Na mjestu odmor!" vikne Eisenhower. "Svi na položaje i istražite skrivene metode izlaska!" Amy je posegnula lijevo pipajući duž površine prekrivene prljavštinom. "Ovdje je samo zid." "Pokušavajte i dalje", reče Eisenhower. Dan je mahnito gurao i udarao, ali zid je bio čvrst. Debeli cement. Pogledao je na sat, koji je već počinjao gubiti svojstva svijetljenja u mraku. Pet i trideset. "0-ovo je bila glupa ideja", reče, a glas mu je muklo odjekivao tunelom. "Slušajte, imamo deset minuta. Krenuli smo s postaje prije jedanaest minuta. Imamo dovoljno vremena da se vratimo prije—" "Prekini zadatak!" grakne Eisenhower. "Poravnaj se lijevo! I... je'n, dva, tri, četiri!" Dan je počeo trčati umalo se spotaknuvši o sestru. "Au!" poviknu Amy. "Dan!" "Oprosti!" reče Dan. "Vidimo se na platformi—" "Dan, zapela mi je noga!" Dan se naglo okrene i baterijom posvijetli Amynu siluetu u čučnju. Lice joj se izvilo u grimasu, a lijeva noga bila joj je zaglavljena ispod jedne tračnice. "Ja ću je spasiti!" vikne Hamilton. "Ne, ja!" krikne Reagan. "Ja nikad ne spašavam prva!" "Odmaknite se!" zagalami Eisenhower. "Av", zalaje Arnold. Dan se laktovima probio meñu okupljene, pokušavajući doći do sestre koja je iz sveg glasa vrištala: "Samo sve pogoršavate!" Danu se kosa na potiljku lagano počela uzdizati u kovitlacima. Slab, ali postojan vjetar dopirao je tunelom s juga. Dan je vidio kako Amy diže lice prema njemu, raširenih očiju. "Dan? Koliko je točan taj raspored vlakova?" "Ne znam!" odvrati Dan. "Kad vlak ulazi u t-tunel, zar ne o-osjećaš navalu zraka—?" Tu-tu-u-u-u-u! Dan se okrenuo prema zvuku. Dva udaljena svjetla, reptilske oči koje prodiru kroz mrak, primicala su im se - i brzo su postajala sve veće. "Holti - crta!" zapovjedi Eisenhower. Svi kao jedan, obitelj Holt okrenula se od prilaze-ćeg vlaka i najvećom brzinom pojurila prema idućoj postaji. "Nemojte nas ostaviti!" viknula je Amy. Dan je vukao i vukao. Amyna je noga bila zaglavljena. Potpuno. "AUUU!" "Izvući... ću... je", rekao je Dan kroz stisnute zube. Kleknuo je u ledeni potočić vode izmeñu tračnica, sad uzburkan od vibracija. "Trči, Dan!" "Čekaj... znam..." Vezice. Dan je zavukao prste u njezine vezice i snažno povukao. Bile su zapetljane. Mokre i čvrsto slijepljene. Stopalo kao da joj je bilo zalijepljeno za cipelu. Kad bi ga samo mogao izvući, da klizne tako mokro... Škripa kočnica ispunila je tunel. Vjetar je šibao oko njega poput orkana, bacajući mu prašinu i smeće u oči. Pred očima mu se zabijelilo. Tijelo mu je nalagalo da ode. Odmah. "BJEŽI!" "Prestani, Amy, ne mogu te ostaviti—"

GIGA

26

Ona je njega spasila. Mogao je i on spasiti nju. Morao je. Vuci! Vjetar je bio silovit. Buka mu je poput čvrstog tijela pritiskala uši. Povukao je ponovno, izvijao, trzao, udarao. Sad se opirala, odgurivala gaje od sebe - pokušavala gaje spasiti. Njezin je dah bio hladan na njegovu vratu, vene na grlu su joj iskočile. Shvatio je da ona vrišti, ali nije čuo ni riječ. TU-TU-U-U-U-U-U! Danovo se tijelo ukočilo kad se okrenuo prema zasljepljujućem blještavilu nadolazećih svjetala.

GIGA

27

SEDMO POGLAVLJE "AHHHHHH!" Amy nije osjećala puno toga. Vjetar. Metalni vrisak kočnica, truba koja poništava svaki drugi zvuk. Valjda je zatvorila oči jer nije ništa ni vidjela. Osjećala je. Tijelo joj se izvinulo prema gore i prema natrag. Letjela je. A onda je ramenom udarila u čvrst, hladan cement. Kad je otvorila oči, sve je bilo mračno i tiho. "V-v-vjerojatno... sam mrtva?" čula je zvuk svog glasa, čudno visok i tanak. Dugo nije čula ništa drugo. Zatim: "Zdravo, Mrtva. Ja sam Dan." Čulo se ššiš paljenja šibice i treperavo je svjetlo obasjalo dva lica. Amy je sjela. Lijevi ju je gležanj bolio, a cipelu nije imala. "Striče Alistair? Dan?" Danu je kosa stršila u zrak, lice mu je bilo za-tamnjeno crnom prašinom, a oči su mu bile veličine teniskih loptica. "Uspio je. Stric Alistair. Spasio nas je. Dohvatio nas je. Sa zida. Kako—?" Dan je oteturao do nje, tijela sagnutog prema naprijed dok je zapanjeno gledao Amyno stopalo. "Još ga imaš. Nije ga amputirao kad je—" Kad je to rekao, Danu su popustila koljena i srušio se na pod. "Dan!" uzviknu Amy. Kad je posegnula prema njegovoj ruci, gležanj joj je presjekla bol. "Nije ništa", rekao je Dan sjevši. "Dobro sam. Nemoj zvati Hitnu. Je li mi kosa posijedjela? Kao u filmovima kad se ljudi jako, jako prestraše?" "Sad ste oboje na sigurnome", rekao je Alistair mičući šibicu naokolo da obasja obrise velike prostorije. "Dan, kosa ti nije sijeda - i imao si pravo o skrovištu. Otprilike je ondje gdje si mislio da će biti. Na nečemu što je izgledalo kao električna ploča bio je mali grafit, naizgled drevan simbol. Kad sam ga pritisnuo, vrata su se otvorila. Jednostavno sam vas oboje uvukao sa sobom." Amy poleti naprijed na zdravoj nozi, drugu držeći u zraku, i baci ruke oko njega. "Hvala", rekla je. Osjetila je kako je ustuknuo. Jedan grozan trenutak osjećala se kao da je učinila nešto strašno pogrešno. Vidjela je da nije čovjek koji voli grljenje. Onda ju je, nezgrapno, Alistair obgrlio. "Ja... bio sam vaš dužnik", tiho je rekao. "Itekako", rekao je Dan. Alistair je kimnuo. "Rekao bih da se baš i nisam iskazao u smrtno opasnim situacijama." "Pa, sad si se za to iskupio", rekla je Amy zabivši glavu u rame Alistairova svilenog sakoa koji je još mirisao na losion poslije brijanja. Nježno, Alistair se odmakne, zabrinuto pogledavajući prema dolje. "Kako ti je noga?" "Kao da je bila zaglavljena ispod tračnice, zatim izvučena iz cipele", rekla je Amy trgnuvši se od boli. "Mogu je pomaknuti, ali mislim da sam uganula gležanj." "Sigurno ne možeš plesati step", rekao je Dan, i dalje zvučeći malo u šoku od stresa. Amy se nasmiješila bratu, po prvi put uživajući u njegovu glupom humoru, što ne bi nikad očekivala. Osjetila je navalu topline prema njemu. "Oh, ne, vidim taj pogled - neću grljenje!" rekao je Dan odmičući se. Ukočeno je upalio bateriju i njome polako prešao po prostoriji dok svjetlost nije pala na hrpu starih relikata razbacanih po podu i prekrivenih debelim slojem sivo-crne prašine - odjeća, čudni zamrljani metalni predmeti, metalna kutija, globus, glomazni valjak. Kad su se svi približili, Alistair primijeti, "Pa, Jakuza možda kontrolira nekakvu podzemnu mrežu, ali čini se da ovdje nisu bili nekoliko stoljeća."

GIGA

28

"Hej", ubaci se Dan. "Što kaže Jar Jar Binks kad sretne člana japanske mafije?" Amy zastenje. "Prebrzo se oporavljaš." "Ja ću pogoditi. Čekaj..." Alistair načas zastane i nasmiješi se. "Ja, guza? Jakuza?" Danov je široki osmijeh nestao. "Kako znaš? Upravo sam to izmislio." "Igre riječima su znak inteligencije, duboko u čovjeku", odvratio je Alistair navlačeći svoje bijele rukavice. Sagnuo se prema hrpi stvari i oprezno izvukao mali, lomni odjevni predmet. "Teško je reći koliko je ovo staro ispod toliko desetljeća metalne prašine." "Hej, gledajte!" rekao je Dan. Odmatao je svitak koji je izvukao iza komode. "Oprezno!" reče Amy. Svitak je sad bio razmotan, pocrnio po rubovima, ali čitljiv - tri retka stiliziranih japanskih znakova. "Sto piše?" upita Dan. Alistair je pogledao pobliže. "To je haiku, mislim. Čekaj, da shvatim metar... Da nañeš novi dom / Hideyoshijeva blaga / upotrijebi geometriju." "Blago?" reče Amy. "Uključuje li to mačeve?" "Bogati smo!" povikao je Dan. "Jupi - znao sam! Dobro, geometrija. Ovo ću ja riješiti. Čekajte, samo čas..." "Može biti bilo što..." rekla je Amy, pogledom prelazeći po prostoriji. "U velikoj smo prostoriji", objavio je Dan. "Dakle... volumen paralelepipeda, možda?" "Molim lijepo?" reče Alistair. "Trodimenzionalni paralelogram, kao što je ova prostorija", objasnio je Dan. "Kako bi to riješilo problem?" upita Amy. "Kao da pokušavaš naći hipotenuzu u stogu sijena." "Je li to šala?" upita Dan. "Jer ako jest, trebaš mi dati znak. Naprimjer, dvaput se potapšaj po glavi da znam kad se trebam smijati." Jednom je rukom pustio svitak. Zvuk njegova na-matanja od zidova se odbio u tišinu. Gluhu tišinu. Amy je nervozno pogledala oko sebe. "Ovaj, nije li dosad već trebao proći još jedan vlak...?" Dan posegne u džepove. "Ne mogu provjeriti. Mislim da mi je raspored ispao na prugu." "Mislim, čisto logički - nije li trebao proći još neki vlak?" rekla je Amy. "Ako ne u ovome smjeru, onda u drugome? Vlakovi su prilično česti, zar ne? Zašto je tako tiho?" Alistair se naglo uspravi. "Imaš pravo. Valjda su isključili struju. Što znači—" Udaljeno brujanje glasova sada je dopiralo kroz zidove. Čulo se sa sjevera, sa suprotne strane pruge od one na kojoj su bili. "Tko je to?" pitao je Dan. "Policija?" Alistairovo je lice odjednom izgledalo staro i naborano. "Ne", odgovorio je, drhtava glasa. "Jakuza." "Što da radimo?" upita Dan. "Ne mogu nas naći, zar ne?" pitala je Amy. "Znači, ostajemo ovdje?" Alistair je Dana i Amy primio za ruku gurajući ih prema vratima. "S vremenom će prijeći tračnice, vidjeti spalu cipelu, izgubljen raspored, mrlje po ploči na zidu. Moramo ići." "Kocka!" ispalila je Amy, naglo se odvojivši i trčeći natrag prema hrpi. "Gledajte! Kugla! Valjak! Para -paraleloštoliveć! To su geometrijski oblici - zar ne, Dan? Ovdje su!" Dan je već grabio globus, trpao ga u ruksak. "Ponesite ih sve!" "Brzo!" rekao je Alistair. U jednu je ruku primio malu kocku, a trobridnu cijev u drugu. Amy je pokupila dugački valjak i uputila se natrag prema vratima. Uskoro su opet bili na pruzi. Alistair je za sobom zatvorio debela vrta. Ondje gdje je nekoć bio gladak, prljav zid, sad se nazirao slabi obris nedavno otvaranih vrata. Vlak koji umalo da ih nije pregazio, sad je bio zaustavljen ispred njih, stražnjih vagona još izvan dosega iduće postaje. Amy je izvukla cipelu ispod pruge i nabila je na nogu. Posrnula je, a gležanj joj je pulsirao od bola. Ali pomisao na zaustavljanje smrtno ju je plašila. Stišćući zube, trčala je. Bježali su niz

GIGA

29

prugu, u smjeru iz kojega su došli. Uskoro im se na vidiku pojavila postaja, ali pruga je bila načičkana svjetiljkama čiji su snopovi svjetla letjeli naokolo poput krijesnica. Svi su stali, a njihovo je mučno disanje odjekivalo tunelom. "Policija", šapnuo je Alistair. "Ne smiju nas naći. Uhitit će nas." Svjetla su se približavala, glasovi bili sve glasniji. Po zvuku s druge strane, činilo se da je Jakuza prešla prijeko - na njihovu stranu pruge. "A Jakuza?" pitao je Dan. "Ubit će nas", odgovorio je Alistair. "Odluka je laka", rekao je Dan uputivši se prema policiji. "Ne!" Amy ga zgrabi za ruku. "Kamo ti predlažeš da idemo?" sikne Dan. Amy pogleda gore. Najdonja prečka ljestava visjela joj je tik iznad glave. "Moramo ponijeti predmete", reče Alistair. Hitro je skinuo svileni sako, položio ga na tlo, na njega stavio predmete, zatim iznad njih skupio rubove sakoa. Dan je iz ruksaka uzeo uže i vezao čvor, tako napravivši siguran spremnik. Amy se već penjala, od bola izvijajući lice u grimase. Dan je drugi kraj užeta stavio meñu zube, primio ljestve i povukao se prema gore. Ispod njega je Alistair napeto gledao u tamu, s jednom rukom na ljestvama, a drugom stisnutom oko štapa za hodanje. "Hajde!" viknuo je Dan kroz zube. "Samo idite!" viknuo je Alistair. Koraci su tutnjali prugom. Čovjek se pojavio iz mraka, lica prekrivenog Čadom tako da su mu samo zubi i oči hvatali svjetlost - dok Dan nije primijetio odsjaj bodeža u njegovoj desnoj ruci. Sad je Alistair bio u pokretu. Bio je na drugoj prečki kad je odjeknuo grleni vrisak. "HIII-JAAAA!" Dan je pogledao dolje i vidio kako Jakuzina oštrica leti zrakom - prema nogama strica Alistaira.

GIGA

30

OSMO POGLAVLJE "Pazi!" vrisnu Amy. "Huh!" istisnu Alistair podižući se gore. Klangggg! Dan je osjetio kako su se ljestve zatresle. Čvrsto se držao piljeći u nevjerojatan prizor ispod sebe. Oštrim, preciznim pokretom, Alistair je snažno udario štapom prema dolje izbijajući oštricu napadaču iz ruke. Zatim je, u povratnom zamahu, Alistair pogodio Jakuzu sa strane u glavu, od čega je vrteći se odletio dolje na prugu. "Izlazi, Dan!" zapovjedio je Alistair vičući prema gore. "Kako si to naučio?" pitao je Dan. "Pun sam iznenañenja - a sad pokreti" rekao je Alistair. Amy je uspjela odgurnuti rešetku na vrhu ljestava. Dan se uzverao na ulicu, za sobom vukući predmete. Čas poslije, uz glasno stenjanje, Alistair se izvukao na pločnik. Majka s djetetom u kolicima skrenula je da ih zaobiñe. Dan je brzo počeo gurati rešetku natrag, prekrivši tri četvrtine otvora prije nego što ga je Alistair odvukao dalje. "Nema vremena za to!" rekao je, vukući Dana sa sobom na ulicu. "Čekaj!" bunio se Dan. "A Amy?" Amy ih je pokušavala stići šepajući preko ruba pločnika u njihovu smjeru. Škriiip... ŠKRIIIP! Čañom umrljani prsti protezali su se iz podzemlja i gurali rešetku s otvora. "Samo čas, molim", rekao je Alistair jurnuvši prema otvoru. Poput profesionalnog igrača golfa zamahnuo je unatrag štapom za hodanje i tresnuo njime prste. Svom snagom. "AAAAAAUUUU!" za čuo se patnički jauk. Dan je čuo potmuli zvuk padanja nekoliko tijela na tlo ispod ljestvi. Alistair klekne, leñima okrenut Amy. "Popni se." Skočila je na njega, a on je ruke isprepleo ispod njezinih koljena, izvijajući lice u grimase dok je šepao preko ceste za Danom. Sunce na zalasku izduživalo je njihove sjene, što im je davalo oblik neke nakazne zvijeri. TU-TUUU! Automobil je skrenuo da ih zaobiñe, a vozač se izvikao na njih. "Predmeti—" doviknuo je Alistair kroz stisnute zube. "Ostavi ih u onoj uličici. Vratit ćemo se po njih!" Dan je uočio mračan, uzak prostor izmeñu dviju zgrada i u njega je bacio Alistairov čvrsto vezani sako. Požurili su se iza ugla, uzbrdo izmeñu niskih zgrada od cigle iz čijih je prizemnih prozora u oblačićima pare sukljao miris umaka od soje i prženih račića. Alistair je poletio ravno na vrh brda, kroz otvoren ulaz u dnu velikog, praznog igrališta. "Kamo idemo?" povikao je Dan. "Imam prijatelje!" rekao je Alistair. "Moramo samo naći taksi—" Kao nekom čarolijom, prema njima je ulicom jurio taksi. Alistair je jednom rukom pustio Amy i mahnito mahao, vičući na japanskome. Ali kad je taksi skrenuo prema njemu, ubrzao je uz riku motora. "Pazi!" vrisnu Dan. Alistair je odskočio. Amy je odletjela na asfalt, a taksi je poletio na pločnik, promašivši ih za nekoliko centimetara. Uz škripu kočnica se zaustavio i okrenuo. Istoga časa otvorila su se sva vrata. "Jakuza!" kriknu Alistair. Sad je i Amy bila brza. Dok je trčao za njom, Dan je čuo visoko zviždanje. "SAGNI SE, AMY!" Srebrni metalni disk nazubljenih rubova rezao je zrak. Prozujao je Danu iznad glave kad se

GIGA

31

bacio na sestru, zgrabivši je oko struka. Vrisnula je kad su se opet otkotrljali na tlo. "Sto je to bilo?" bez daha upita Amy. "Suriken", viknu Dan. "Leteća zvijezda nindži!" "Ovuda!" uskliknu Alistair. Dan je osjetio kako ga je starac primio za zapešće i povukao gore. U tren oka jurili su u veliki čelični tunel na igralištu. Tuki Tuki Tuk-tuk-tuk-tuk-tuk! Dan se lecnuo sa svakom zvijezdom koja se zabila u vanjsku stranu tunela, nekoliko centimetara od njihovih glava. Iz drugoga kraja tunela izašli su u sklop debele drvene penjalice. Alistair je trčao, sagnut, spuštene glave i sa štapom pod rukom. Komadići drva letjeli su oko njihovih glava poput tuče. Stektanje bijesnih uputa na japanskome odjekivalo je iza njih. Lupala su vrata od automobila. Gume su škripale. Dan, Amy i Alistair slijepo su istrčali s igrališta, preko travnjaka, u dvorište iza nečije kuće, preko niske ograde. "Jaooo!" kriknula je Amy kad joj je stopalo zapelo u karikama ograde. "Drži korak s nama!" reagirao je Alistair. Letećih zvijezda više nije bilo, primijetio je Dan. Jakuza ih ne bi upotrebljavala u stambenoj četvrti -ili bi? Izašli su na drugom kraju bloka, s nizom dućana s obje strane. Desno od njih, Dan je čuo motor automobila koji juri. "Lijevo!" Ulica se spuštala u veliku, otvorenu tržnicu. Prodavači su se pakirali raspremajuci štandove. Dan je shvatio da bi on, Amy i Alistair usred tržnice mogli biti sigurni. Jakuza bi izazvala kaos da krene za njima. VRUUUM! Dan se ukopa. Crveni Porsche skretao je u ulicu pred njima. Blokirao im je put do tržnice. Skrećući iza ugla, Porsche je zablendao dugim svjetlima. Dan je ustuknuo, na trenutak zaslijepljen. Grabeći sestru, odskočio je s ulice. "Skoči - skoči!" Skočili su na pločnik, kotrljajući se kraj metalnog poštanskog sandučića dok su uokolo odzvanjali čudni zvukovi. Fiju! Fiju-fiju! Meci su letjeli kraj njih, uzbrdo iz Porschea prema mjestu s kojega se sad približavao Jakuzin taksi. Tras! Prsnulo je jedno od svjetala na taksiju. Fiju-fiju! Od projektila je napuklo vjetrobransko staklo taksija. Taksi je počeo sklizati i zanositi se ulijevo. Gumama se popeo na pločnik - i široki lijevi bok automobila poletio je prema Danu, Amy i Alistairu. Amy je vrisnula. Ili je to možda bio Dan. Nije bio siguran. Znao je samo da leti zrakom. Glavom je udario o zgradu dok se bljesak žutog čelika kotrljao kraj njega, masivan i udubljen. Uz stravičan zvuk drobljenja, taksi je proletio kroz stakleni izlog zatvorene cvjećarnice. Zaustavio se na sloju polomljenih buketa i rasprsnutog stakla, s kotačima u zraku. Dvojica muškaraca smeteno su se izvlačila iz slupanog automobila, nekoliko sekundi posrćući dok su se pokušavali snaći. Dan, Amy i Alistair zajedno su se stisnuli u sjeni, ali muškarci su otrčali uzbrdo, s ošamucenim se strahom osvrćući preko ramena. "Što se to sada dogodilo?" rekla je Amy. "Sudjelovali smo u sukobu ninžda", zaprepašteno je rekao Dan. "Prvi put u mom nevirtualnom životu. I bilo mi je grozno." Žamor glasova pojačavao se odozdo kad su se ljudi s tržnice počeli uspinjati da se pridruže

GIGA

32

drugim zapanjenim promatračima, koji su se spuštali sa svih strana. Dan je polako ustao. Prosche je poštanskim sandučićem djelomično bio zaklonjen od pogleda, ali Dan je vidio blještave magnezijske felge i zatamnjene prozore. "Da nas nisu spasili..." "Budi oprezan", upozorio ga je Alistair. Odjednom, Dan je čuo kako se vrata naglo otvaraju. Ukočio se. "Mrrr?" Začuo se slabašan glas. Danu je srce snažno lupalo kad mu se svilena životinja očešala o gležanj i spustio je pogled na egipatskoga maua koji je izgledao identično kao Saladin, osim što mu je krzno bilo malo neuredno. "Oh..." rekla je Amy s čeznutljivim osmijehom. "Izgleda baš kao znaš tko", rekao je Dan. Mau se šuljao prema Amy koja je ispružila ruke prema njemu. "Ta je vrsta ovdje jako popularna", odsutno je odgovorio Alistair, očiju još prikovanih na Porsche. "Je li itko... živ unutra?" Kao odgovor, iza sandučića je isteturala jedna figura. Danu je dah zapeo u grlu. "Idući put, ekipo, ne dajte karte nikomu", rekla je Nellie Gomez.

GIGA

33

DEVETO POGLAVLJE Dan je zinuo ignorirajući sestru koja je otvarala i zatvarala usta nevjerojatno slično akvarijskoj ribici. "Mrrr?" rekao je Saladin. "Zzzako-o-o-on!" Dana nije bilo briga tko ga čuje kako se dere. Primio je Saladina i bacio se u zagrljaj Nellie. Amy je izgledala kao da je vidjela duha. Ali Danu se Nellie borne doimala stvarnom. Bila je sva... puna šiljaka i kože. I sekundu poslije, i Amy se bacila na nju. Jecajući, jasno. Zbog čega je i Nellie počela jecati. Što umalo da nije sve upropastilo. Čak su i Alistairu zasuzile oči. Saladin se popeo Amy u naručje i ona se u nevjerici nasmiješila. "Ali kako si nas...?" "Našla?" nasmijala se Nellie. "Bili ste u svim vijestima - zatvorena podzemna, ljudi na pruzi... I rekla sam, ono, hej! Amy i Dan, svatko s pola mozga bi prokljuvio!" . "Odakle ti taj zakon auto?" dodao je Dan. "Odakle su došli oni meci?" pitala je Amy. "Gdje je torba?" podbadao je Dan. "Kako si pobjegla Kabrama?" rekao je Alistair. "Hej, hej, hej", Nellie reče s osmijehom. "Trebam pomoć!" Iza nje su iz automobila izašla dva mračna lika. "Nije nam pobjegla", rekao je lan Kabra. "Di blizu", rekla je Natalie začepljenim glasom. Dan je osjetio kako mu se krv slijeva u noge. Amy mu je stisnula ruku. "Upravo smo preživjeli napad nindža", podsjetio ju je Dan. "Ne zaboravi da je njih dvoje, a nas četvero." "Mrrr", rekao je Saladin. "Pardon, petero", šapne Dan. "A-ciha!" kihne Natalie. "Mrzim mačke." "NAPAD!" vikne Dan. Ian mu se strpljivo široko osmjehne - i izvadi sjajni pištolj za omamljivanje. "Dan - sagni se!" vrisne Amy. "Pitala si za metke?" rekao je Ian. "Evo ti odgovora. Preživjeli ste Jakuzu zbog mog rukovanja ovim oružjem. I zato što sam zahtijevao da uzmemo brz i precizan auto, ne bež Chevy Cobalt koji je htjela vaša bebisiterica." "Ako slučajdo de razubijete, kretedi, spasili sbo vas", rekla je Natalie. "A-cihaaa!" "Ali... zašto?" rekao je Dan. "Mrzite nas." "To je istida." Klonulo je izdahnula Natalie. "Ej, Nat? Popij tablete za alergiju, dobro, da me ne prskaš u autu?" Smiješeći se Danu i Amy, Nellie je uhvatila bravu od vozačkih vrata. "Ulazite, svi." "Ali—" rekla je Amy, neodlučno gledajući Kabre. "Moramo ići prije nego što se Jakuza vrati", rekla je Nellie. "Objasnit ću sve. Oh. I ugurali smo vaše torbe u prtljažnik." To! Pomislio je Dan. To znači da su mačevi kod njih. Dan je sjeo na mekano, kožnato stražnje sjedalo s Amy i lanom, a ostali su se ugurali naprijed. "Ti bokca, kakva pila!" rekao je Dan. "Smijemo li je zadržati?" "Ostavili smo... neku odjeću blizu postaje podzemne", oprezno reče Alistair. "Možda bih te mogao uputiti onamo, Nellie." "Vežite se!" zapovijedi Nellie. Upalila je automobil, sišla s pločnika i nagazila gas da proñe kroz žuto na semaforu. Alistair ju je usmjerio desno, a ona je nastavila: "Dobro, izvještaj. Vidim štrepsona i vješticu u avionu? I šiznem. Kažem si, ono, što mi je s djecom? I mislim da su vas, ono, pojeli. Onda mi kažu što je bilo. Hvale se. Imaju, ono četrnaest i jedanaest godina, ali govore kao da su pobjegli iz igre Cluedo. Krivotvorili smo karte, ho-ho! - Uglavnom, pokušaju mi zaprijetiti, bla, bla, i naravno, ja se svañam i mislim si, Ha-ha, još će mi staviti otrov u cugu - ali kažem, ono, Ma ne, naravno da nisu baš takve seljačine. Onda

GIGA

34

vidim da ona to radi, ono, pet centimetara od mene - ovaj, koji ti je? I naljutim se - onako, glumim da ću popiti, a onda zum, pošpricam ih time po facama. I onda sam, ono, Na-na-na-na-na-na, baš je smiješno, ali oni se totalno isfrikiraju i počnu padati jedno preko drugoga da doñu do svoje torbe - kažu, ono, Aaa, zmazala nam je lice! A ja kažem, ono, Ekipo, dajte odrastite! I onda sam im uzela torbu i sjela na nju. Hm. Loooša ideja." "Otrov je bio u koncentriranom obliku", progovorio je lan. "U količini koju je Natalie upotrijebila, unakazio bi nas, možda i oslijepio." Amy se zgañeno odmeškoljila od njega, gotovo sprešavši Dana uz bok automobila. "A ti si htjela dati Nellie da to popije?" rekla je. "Htjeli smo je privremeno onesposobiti", rekao je lan. "Samo jednom kapi. Ali Natalie se omaklo zbog turbulencija. Prije nego što smo mogli upozoriti vašu dadilju s prstenom u nosu, zalila nas je. Srećom, dopustila nam je da iz svoje torbe uzmemo protuotrov." "Lijepo od nje", rekla je Amy. "Morali su pristati na to da mi daju svu gotovinu", objasnila je Nellie. "To je mito", gunñala je Natalie. Nellie je trznula automobilom udesno i Dan se osjećao kao da će cijeli život na sebi nositi Amyn otisak. Krajičkom oka vidio je kako je Amyna ruka slučajno dotaknula Ianovu. Ciknula je i odmaknula je. "Mrrr!" rekao je Saladin, izvijajući leña i frkćući na lana. "Hkhm", rekao je lan naslanjajući se na suprotnu stranu od mačka, "još smo ovdje zato što želimo predložiti privremeni savez. Kao što smo objasnili vašoj svinjskoj guvernanti, imamo nešto što trebate." "Naprimjer, dvije avionske karte?" reče Dan. "Prekasno. I radije bismo sklopili savez s kantom sluzi nego s Kabrom - kad bismo te dvije stvari mogli razlikovati." "U redu", reče lan. "Sami ćemo pomoću svog artefakta naći trag—" Alistair se okrene prema lanu. "Artefakt?" "Kakva ugodna promjena, otvoren um", reče lan uz prepreden smiješak. "Kao što dobro znate, g. Oh, Luciani godinama skupljaju upute za tragove. I Ekati. A vjerojatno i... ovaj, kojoj lozi vi zapravo pripadate, Daniel?" "Cahillima", prasne Dan. Bilo mu je grozno što su on i Amy jedini koji ne znaju svoju lozu. "A ti si lud ako misliš da ćemo surañivati s vama." "Dan, spasili su nas", reče Amy. "Takoñer su nas pokušali ubiti!" uzvrati Dan. "U urušavanju u Salzburgu, u kanalima Venecije—" "Eto - vidiš kako se sve mijenja?" vedro je rekla Natalie. "Naš... predmet je pripadao japanskom ratniku", rekao je lan. "Bit će ključan za nalaženje idućeg traga. Ali ni Natalie ni ja ne razumijemo japanski. Zato trebamo vas, g. Oh." Nagnuo se bliže prednjem sjedalu. "Recite nam što vi znate. Mi ćemo vama reći što mi znamo. Surañivat ćemo." "Samo za ovaj trag", Natalie brzo doda. "Poslije ćemo vas se riješiti. Moramo misliti na svoj ugled." "Stani ovdje", rekao je Alistair Nellie. Škriip! Porsche je zaškripao i stao kod samotnog ugla. "Kako da znam da vam možemo vjerovati?" htio je znati Alistair. "V-već znamo da ne m-m-možemo", rekla je Amy. Ian se naceri posežući u džep. Izvadio je malu vrećicu od velura s grbom obitelji Kabra i stavio je u Amynii lijevu ruku. "Ovo je tvoje, Amy Cahill. A sada... kako da mi znamo da možemo vjerovati vama?"

GIGA

35

* * *

Kovani novčić.

Glupa zlatna kovanica sa simbolom na sebi - time su Kabre kupovali njihovo povjerenje. Alistair je pročitao japanske znakove na poleñini i ustvrdio da je kovanica možda bila Hideyoshijeva - možda. Dan to nije mogao podnijeti. Suradnja s Kabrama je kao da ljubiš sestru. Pa, možda ne baš toliko grozna. "Kovanica je zbilja predivna", šapnula je Amy dok su skretali prema uličici u koju je Dan bacio predmete. Ispred njih je stric Alistair lanu i Natalie prepričavao što se dogodilo u podzemnoj. "To je žeton za zabavne igrice u Laser Sport Timeu!" siknuo je Dan. "Stric Alistair to ne misli", promrmljala je Amy. "On je numizmatičar." "Skida se na javnim mjestima?" reče Dan. "To znači da skuplja kovanice! A i osjećam da Ian govori istinu." "Zato što ti je dirnuo ruku i spojio vam umove." "Psst!" rekla je Amy kad je Ian bacio pogled na njih. Kasnoposlijepodnevno nebo bilo je modroljubičasto kad su došli do uličice preko puta postaje podzemne. Svileni sako još je ležao u kutu poput odbačene stare torbe. Iako je bilo gotovo potpuno mračno, Dan je mogao pročitati poznat izraz na Amynu licu. Oprosti što sam te osramotio pred dečkom, pomislio je. Alistair klekne da uzme kockastu kutiju. "Budite brzi", rekao je. Nevoljko uzdahnuvši, Dan se mučio da skine zahrñali poklopac s valjkaste kutije. Kraj njega je Alistair zgañeno bacio kocku ustranu. "Unutra nema ničega osim guštera." Kad je posegnuo za drugom kutijom, dugačak, crn automobil zaustavio se s druge strane ulice. Čovjek u crnoj uniformi izašao je na vozačka vrata i pohrlio oko automobila otvoriti suvozačka vrata. Dan se prišuljao u sjeni da bolje vidi. Iz automobila je izašao postariji Azijac tanak kao štap. Srebrnobijela kosa padala mu je niz ramena, a bio je odjeven u otmjeno tamno odijelo sa svilenim džepnim rupčićem. Dok je hodao pločnikom, otvorio je mobitel i kleknuo kraj otvora od podzemne te zavirio unutra. Dan potapša Amy po ramenu. Čuo je kako je stric Alistair oštro udahnuo i u bradu promrmljao nešto što je zvučalo kao Zdravo. "Zdravo?" rekao je Dan, a Alistair ga je naglo povukao dublje u sjenu. Starac se vratio u automobil koji se zatim brzo odvezao. "Tko je to bio?" pitao je Dan. "Kralj Jakuze?" "Mi..." Alistairu kao da je glas zapeo u grlu. "Moramo se požuriti. Otvorite sve kutije. Brzo." Zastenjavši, Dan je napokon uspio strgnuti poklopac s valjka iz kojeg je ispala rijeka matica, klinova, vijaka i zakovica. "Fascinantno..." lan je prosuo alat iz četvrtaste kutije. "Obožavam čekiće." Alistair je frustrirano izdahnuo. "Prostorija koju smo našli možda je samo skladište u podzemnoj koje su davno, u vrijeme gradnje, zatvorili i zaboravili." "Ali kakvi to radnici u podzemnoj ostave tajanstveni haiku?" pitala je Amy nesigurno pokušavajući skinuti poklopac s trokutaste cijevi.

GIGA

36

"Možda su to zapravo pjesme", rekao je Dan s umornim smiješkom. "Jer, znaš, ti ljudi se po cijele dane bave željezničkim kompozicijama..." "Hej, gledajte!" Amy se pomaknula pod uličnu Nvjetiljku izvlačeći dugačak svitak iz cijevi. Dok su se osi a li okupili oko nje, Dan je usmjerio svoju bateriju na tekst u sredini. Bio je napisan tamnom, elegantnom kaligrafijom, okružen izblijedjelim pejzažom površinske stijene i brda, koji je izgledao nedovršeno. Alistair je počeo prevoditi: "Na mjestu završne pobjede, izmeñu tri roga leži bogatstvo pučanstva. Elemenata spoj prolaz će podariti i najveće od svih otkriti." "Jasno kao wasabi", primijetio je Dan. "Ta slova ispod", rekla je Amy. "Izgledaju... engleski." Dan je dohvatio bateriju iz ruksaka i posvijetlio grupu jednostavnih, debelo nanesenih slova na dnu svitka:

"Toota?" rekao je lan. "Je li to možda fonetski napisana francuska riječ toute?" "Bravo, Ian, bravo", rekao je Dan. "Francuski na japanskom svitku." "Završna pobjeda..." mrmljao je Alistair. "To je to! To je ključ. Znam gdje je trag!" "Gdje?" istodobno su upitali Amy i Dan. Prvi put taj dan, Alistairu se osmijeh razvukao licem. "Na mjestu gdje je Hideyoshi pokrenuo zadnji vojni pohod i pretrpio najviše ponižavajući poraz!" "Aha", nesigurno je rekao lan. "Naravno. A... to bi bilo...?" "Idemo kući", rekao je Alistair zažarenih očiju. "U Koreju."

GIGA

37

DESETO POGLAVLJE Bae. To ime, nekoć tako važno u njegovu životu, sad je Alistaira ispunjavalo gnjevom. Njegov stric Bae bio je tako blizu. S druge strane ulice! Nije trenutak za to, Alistair se podsjećao. Morat će pričekati. Planirati. Okrenuo se na sjedalu da provjeri kako su njegovi suputnici u avionu. Brat i sestra Kabra udubili su se u staru epizodu 0. C.-ja na personaliziranim ekranima na sjedalima ispred sebe, a Cahilli su rješavali križaljku u časopisu avionske kompanije. Nečujno je rastvorio ono što je isprintao u knjižnici. Alistair je u životu potrošio pravo bogatstvo na privatne istražitelje koji su tražili čovjeka koji mu je oduzeo sve. Sad su otkrili identitet tog čovjeka. Umro je od starosti - ugledni starac koji je tajno stvorio bogatstvo na naručenim ubojstvima i podatke o svakome držao u privatnom trezoru. Izgleda da je čuvao baš sve. Alistair je raširio papir na rasklopljenom stoliću ispred sebe. Drhtavih prstiju, pročitao ga je valjda stoti put:

GIGA

38

Alistair se prisiljavao da čita, susprežući mučninu i gnjev. Pet tisuća dolara. Život njegova oca za pet tisuća dolara. Detalji dogañaja u New Yorku Alistairu su bili urezani u mozak. Još je sa sobom nosio trošan, požutjeli isječak s vijestima iz novina o ubojstvu: New York City, 12. svibnja 1948.: korejski industrijalac Gordon Oh ubijen je na raskrižju Avenije Madison i 45. ulice na putu u kazalište. Evo što je pisalo u svim novinama: Netko je provalio u Brooks Brothers, aktivirao se alarm, izbezumljeni pljačkaš trčao je avenijom s pištoljem u ruci i pokušavao preuzeti automobil zaustavljen na crvenom svjetlu - unajmljenu limuzinu njegova oca. Gospodin Oh pokušao je svladati čovjeka. Plemenito se borio, ali tragično je izgubio život. Naoružani napadač je pobjegao i nikad ga nisu našli. Njegov je tata bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Nesretan slučaj. To je bio službeni izvještaj. Kao dijete, Alistair nikad nije sumnjao na namjerno ubojstvo. Ali katkad su nesreće isplanirane, a ubojico plaćeni. Uvijek se bojao svog strica Baea Oha, očeva brata blizanca. Bae je uvijek bio lijeni blizanac, pohlepni zabušant, kojeg je uvijek zaobilazio položaj glave obitelji Ekatarina, uvijek je bio u sjeni snažnoj i voljenog Gordona. Kad je odrastao, Bae je uvijek bio nepošten, nemilosrdan kao neki Kabra u poslovnim odnosima. Bae je žudio za slavom i bogatstvom - i za trideset devet tragova. Svatko tko mu se našao na putu, morao je nestati. Čak i njegov vlastiti brat. Nije bilo važno što je Gordon na drugoj strani svijeta imao ženu čija je tuga bila tolika da je završila u bolnici. Ni četverogodišnjeg sina kojemu je taj dan slomljeno srce. Sina kojega su, uplakanog i samog, poslali na skrb čovjeku staklena srca, koji ga je ignorirao i rugao mu se cijeli život. Njegovu stricu Baeu Ohu. Šefu očeva ubojice. Alistair je bacio pogled na male Cahille. Prepirali su se oko rješenja križaljke, a čarka se pretvarala u šalu, dječak je izmišljao besmislenu riječ - graja besmislenih riječi, navala smijeha. Još i sad su zvučali kao i prije jedanaest godina, kao novoroñenče i trogodišnje dijete. Onda kad je Alistair dao obećanje Arthuru i Hope. Obećanje koje je bilo gotovo nemoguće ispunjavati. Djeca se ne mogu toga sjećati, naravno. Ali on se sjećao. A sad su muž i žena bili mrtvi, iz istoga razloga iz kojeg je on izgubio svoje roditelje. Zbog tragova. Uzdahnuo je. Djeca su bar imala jedno drugo. Jedino čemu se Alistair mogao nadati bila je osveta. Prsti su mu drhtali kad je presavio papir i spremio ga natrag u džep. Znao je da na ovome letu on neće spavati.

GIGA

39

JEDANAESTO POGLAVLJE Kružile su glasine da je Alistair Oh propao. Da njegov posao nije uspio. Ali kad je Amy vidjela njegovu vilu u selu kraj Seoula u Južnoj Koreji, počela je razmišljati o receptima za punjenja za burrito sa sirom. "Bog te maz'o! Čija palača?" ispalila je Nellie kad se limuzina zaustavila poslije kratke vožnje s aerodroma. Besprijekorno bijela grañevina blještala je povrh bogate travnate padine. Prilaz kući bio je ukrašen narančastim i žutim krizantemama i vodio je do malog gaja trešanja i drijenova, čije je lišće šuškalo na povjetarcu. Bilo je dovoljno samo biti ondje, okružen svim tim, da se poželiš smješkati. "Gdje je glavna kuća?" upitala je Natalie dok su se uspinjali. "Voila." Alistair je mlitavo pokazao prema vili. Cijeli je dan Amy izgledao umorno, malo indisponirano. "Mislite, iza vrtne kućice?" rekla je Natalie. Ian ju je laktom podbo pod rebra. "Moj je dom jedna od rijetkih preostalih beneficija iz dana kad sam bio magnat u svijetu burrita", rekao je Alistair uspinjući se prilazom. S jedne strane bili su mu Kabre, s druge vozač koji je nosio Danove i Amyne torbe. "Kao i gospodin Chung, moj vozač. I Harold, moj batler. Naš zgodni, mali tim. Nekoć je sve bilo malo veličanstvenije." "Ah, kako došlo, tako prošlo - iako ne mogu reći da znam kako je to", odgovorio je lan. "Kuća doista ima divne... pa, ukrasne reljefe oko prozora." "Hvala, uvezeni su iz Južne Amerike," odgovorio je Alistair. Dan se nagnuo prema sestri dok su hodali iza ostalih. "Ukrasni reljefi oko prozora?" promrmljao je. "Koji normalan četrnaestogodišnjak govori o ukrasnim reljefima oko prozora?" Amy je slegnula ramenima. "Jesi li pogledao u torbu?" šapnula je. "Jesam", odgovorio je Dan. "Rufus i Rem su još ondje." Amy je izula cipele i stala na mekanu, tek pokošenu travu. Svježi ju je povjetarac poškakljao po nosu i prasnula je u smijeh, šireći ruke u vjetrenjaču dok se na zdravom gležnju vrtjela po travi. "Oh, krasno, u Južnoj Koreji sam i sestra mi se pretvorila u Julie Andrews", rekao je Dan. Ajme. Amy je spustila ruke. Sad su svi zurili u nju. Osjećala se kao na baletu. Zdepasto i nekoordinirano i ružno. Spustila je pogled u djetelinu kao da će se izgubiti u njoj bude li je dovoljno uporno gledala. "To što tvoja sestra čini", rekao je lan hodajući prema kući, "zove se uživanje. Možda bi mogao malo učiti od nje, Daniel. To je baš ugodno za promjenu." "Ugodna?" rekao je Dan. "Amy?" Amy je bratu isplazila jezik. lan joj se smješkao, od čega joj se okrenuo želudac, ali uspjela je uzvratiti smiješak. Samo zato da Danu ide na živce. Držala se nekoliko koraka iza lana dok su prilazili vrhu brda, dok nije ugledala pozadinu Alistairove kuće. Na nju se nastavljala velika terasa iznad bazena i golemi travnjak. S jedne strane travnjaka, potok je vijugao ureñenim kamenim vrtom u kojem je bilo i jezerce puno zlatnih ribica. S druge je strane bila gusta živica koja kao da se protezala unedogled. "To sam kupio Temperamentnim Tempura burritima za mikrovalnu", rekao je Alistair gestikulirajući prema krajoliku. "Uglavnom od govedine." "Spokojno." Natalie je kimnula. "Zbilja je čudesno što čovjek može postići u ograničenom prostoru." Alistair je dignuo obrvu. "Čujem da imanju Kabri nema premca."

GIGA

40

"Bilo nam je grozno odrastati ondje", odgovorio je lan. "Svake godine, jedno od nas bi se izgubilo na bujnom imanju i morali su slati samonavodeće pudlice po nas." "Što?" pitao je Dan. Natalie je potišteno uzdahnula. "Neki kažu da je to bilo djetinjstvo puno zlostavljanja, ali mi nismo znali za bolje." Nellie se pojavila iz kuće. Iza nje je bio uniformirani batler sa šest boca soka koje je stavio na stol kraj šest drvenih stolica. "Hvala, Harold", rekao je Alistair, a batler se naklonio i vratio unutra. "Da je Tovotomiju Hideyoshiju naum uspio, ova bi zemlja bila japanska. Namjeravao je osvojiti cijelu istočnu Aziju, a nikad nije doživio neuspjeh. Neki kažu da je htio ovdje u Koreji izgraditi svoju najveličanstveniju palaču i roditi nasljednika koji bi naslijedio kraljevstvo. Takoñer je htio izgraditi velike trezore i skrovišta. Hideyoshi je bio jedan od najpoznatijih kolekcionara u povijesti—" "Znao sam da mi se lik sviña!" rekao je Dan. "Prema obiteljskoj predaji, našao je i najvrjedniji predmet od svih", rekao je Alistair. "Jedan od tragova do tajne obitelji Cahill, koji pet stoljeća poslije i dalje tražimo." Uzdahnuo je. "Nijedan Ekat nikad ga nije našao. Nitko nije mislio da je u Koreji. Ali naš dokument će nas dovesti do tamo, ako ga budemo znali pročitati." "Čovječe, bacam se na to", rekao je Dan "Kako ćemo početi?" "Nažalost", rekao je Alistair zijevajući, "ne mogu funkcionirati poslije napornog, neprospavanog leta. Biste li ljubazno dopustili starcu da pola sata odrijema u vlastitu krevetu? Harold će vas dotad nahraniti. Molim vas, držite se blizu i ne lutajte naokolo." "Naravno", rekla je Amy. Alistair im je mahnuo i ušao u kuću. "Hrana, piće, časopisi, TV, TiVo, internet, dlanov-nik?" pitao je Harold. "Warcraft?" bubne Dan. Harold se nasmiješi. "Druga vrata desno." Kad je Dan otprašio unutra, Natalie se smjestila u naslonjač s korejskim izdanjem časopisa People, a Nellie je nešto radila s iPodom. lan se zagledao van u dvorište. "Što je to?" pitao je. "Š-š-što je što?" pitala je Amy. Pokazao je na gustu živicu s uskim procijepom. "Je li to labirint od živice? Doñi, idemo pogledati." "N-ne bih." "Zašto ne?" rekao je Ian. "Što drugo da radimo?" Ima neki čudan izraz lica, pomislila je Amy. Upitan smiješak, kao da je odbila sladoledni kup ili dobitak na lutriji. Kao da ne bi mogao ni pomisliti da bi to itko mogao odbiti. "Alistair n-nam je rekao da ne lutamo", objasnila je zabivši ruke u džepove. lan je nagnuo glavu u stranu izazivajući. "Nisi li hrabra istraživačica?" "Daj, m-m-molim te..." rekla je Amy, pokušavajući isijavati sarkazam, ali boreći se protiv žmaraca koji su joj se uspinjali od šije. "Pa", rekao je slegnuvši ramenima. "Kako želiš." Dok se udaljavao od nje, Amy je naglo krenula naprijed, ali se zaustavila. Sto je meni? pomislila je. On je gad. Gadniji od gada. Nova definicija gada. Ne mora ići za njim. Prstima je obuhvatila kovanicu koju joj je dao. Izvukla ju je iz džepa i bacila u zrak. "Glava, id-d-dem, pismo, ostajem." Kovanica je pala s čudnim simbolom prema gore. Ali je li to glava ili pismo? lan je razočarano uzdahnuo. "Ah, ja gubim..."

GIGA

41

Kad je njegova kosa, sjajna na suncu, nestala iza živice, okrenula se i teškim korakom ušla u kuću.

* * *

"AAAAAHHHH!" Na zvuk vriska, Alistair je bosonog izletio iz sobe. Projurio je kraj Amy kojoj su u kuhinji posluživali sok od naranče. Za njim je izašla van, a Harold i Dan odmah za njom. U daljini je Amy čula opako rezanje, šuškanje iza živice. lan je izletio na otvor, bez jedne cipele, jureći punom brzinom. "UPOMMMMOĆ!" Iza njega je bio golem pas, mješanac koji je izgledao kao mješavina pit bula, njemačke doge, a, čini se, možda i crnog medvjeda. "Ma što—?" rekao je Alistair. "STANI! SJEDNI!" "Ne mogu sjesti! Ugrizao me za guzicu!" vrištao je lan. "Zbilja?" rekla je Nellie cereći se. Alistair je sad došepao na travnjak mašući prstom prema zvijeri koja je pokorno spustila glavu i cviljela. "Tako me pozdravljaš nakon što sam izbivao, neodgojeni stvore?" korio je Alistair. "Zločesta kuja! Zločesta, zločesta Mrga! "Mrga?" rekao je Dan. GRRRRRR. "Psst, osjetljiva je na svoje ime", odvratio je Alistair. "Tužit ću vas!" pjenio se lan. "Tužit ću i vas i psa. I državu Južnu Koreju. I... i..." "I onoga tko je uredio vrt?" rekla je Natalie. "I onoga tko je uredio vrt!" vikao je lan. "Mrga je zapravo prava mačkica", rekao je Alistair sumnjičavo gledajući lana, "osim ako je netko ne iznenadi." "Flarv, flarv!" lajala je Mrga izbacujući slapove sline posvuda oko sebe. "Baaaaš je slatka!" rekla je Nellie. "Ovo je rukom šivana perzijska svila!" lan se okrenuo pokazavši poderotinu na hlačama koja je pogledima izložila bokserice s ružičastim znakovima za dolar na bijeloj pozadini, zatim se opet brzo okrenuo natrag. "Ovaj, pustimo to." "Slatko", rekla je Nellie. "Šuti", otresla se Natalie, i sama jedva prigušujući smijeh. "Ne vidim što je tu smiješno!" vikao je lan, očiju crvenih od bijesa i srama. "A nećete ni vi. Iscijedit ću vas, Alistair. Bacit ću vas na koljena—" "Mladiću", oštro ga je prekinuo Alistair. "Prestar sam i premudar da bi me zastrašio četrnaestogodišnjak koji me svojim nesmotrenim postupcima prenuo iz jako potrebnog sna. Zašto si njuškao po mojoj živici kad sam ti rekao da to ne činiš?" "Tko je ikada čuo za podmetanje psa čuvara usred labirinta od živice?" odbrusio mu je lan. "Što je ondje, Alistair? Što skrivate?" Alistair je pročistio grlo. Izvadivši češalj iz džepa, zagladio je kosu kao da ide na poslovni sastanak. "Pa, čini se", rekao je, "da ćemo to morati sada obaviti. Možda biste se, g. Kabra, željeli presvući." Preko ramena je doviknuo. "Harold, stavite dezinfekcijsko sredstvo mladiću na rane, molim." lan je problijedio. "Sam ću", rekao je, krenuvši prema kući. Nellie se zavalila u ležaljku, lica prekrivenog kremom za zaštitu od sunca. "Probudite me kad završite."

GIGA

42

* * * Dok su koračali živicom, Amy je vidjela povrijeñenost u Ianovim očima. Sad je na sebi imao hlače od Haroldove uniforme koje su mu bile nekoliko brojeva prevelike. "Svrbi", gunñao je lan. "Nemaš rezervne hlače u torbi?" rekao je Dan. "Baš nezgodno!" Zvonko se smijući, Dan je odmaknuo naprijed. lan se okrenuo prema Amy, hrabro se pokušavajući smješkati. "Htio sam reći da mjesto ugriza svrbi. Ne hlače." Uhvatila je korak s njim. "On-on-je trebao—" Što se više trudila, to je bilo gore. Riječi su joj poput odbojkaških lopti zapinjale u grlu. "Alistair me trebao upozoriti?" rekao je lan. "Hvala. I ja kažem." "Aha", odgovorila je Amy. Malo smo rječiti? mislila je. Stiskala je ogrlicu od zada bijesno prčkajući po lančiću. "Ali ti si me upozorila", nježno je rekao lan. "Trebao sam slušati." "Pa, ovaj..." rekla je Amy odjednom se osjećajući kao da je temperatura skočila za deset stupnjeva. lan se nasmijao. "Ah, što se može. Vjerojatno će boljeti samo dok sjedim." Amy je uhvatila korak s njim gledajući kako njegove stope kroče po travi, brojeći koliko je ona koraka napravila u usporedbi s njim. Imao je čvrst korak. Uskoro su došli do ostalih. Alistair je stao ispred jednog dijela živice i u njemu je nešto pipao. Dan je piljio u Amy. Sto je to bilo? pitalo je njegovo lice. Dan je bacio optužujući pogled na lana. Prije nego što je mogao ponovno pogledati Amy, ona se okrenula. Ionako mu je čitala misli. Baš je mrzila što ima pravo. Alistair je sad raščišćavao dio grmlja da bi otkrio vrata s okruglim poklopcem od lijevana željeza. Kabre, Cahilli i Mrga, svi su se okupili naokolo blenuvši, osim Mrge koja je slinila. Na poklopcu je bio broj 5005. Ispod toga je bila teška reza i kružni brojčanik s urezanim brojevima od 1 do 30, poput neke kombinacijske brave. "Ovo je, djeco", ponosno je rekao Alistair, "bila svinjetina s roštilja." Dan je prstima lupnuo po rezi. "Dugo je bila na suncu." "Hoću reći, to sam kupio od prodaje burrita sa svinjetinom s roštilja", rekao je Alistair. "Kombinacija sadržava četiri broja, a svi podaci koji vam trebaju su ovdje. Imate tri pokušaja. Mogu vam reći jednu stvar kao pomoć - ali to vrijedi kao jedan pokušaj." lan se namrštio. Amy je vidjela kako mu se u glavi okreću kotačići. Duboko je udahnula. 5005. Ima nešto u vezi s tim brojem. "Broj je palindrom", rekao je lan, "isti od sprijeda i odostraga. To možda nešto znači." "To je dva-nula-nula-dva naopačke", iznijela je Natalie. Dan je glasno izdahnuo. "Bogatstvo ne jamči pamet. Zbilja je, ono, očito, čovječe." "Molim?" rekao je lan. "Ne razmišljajte previše - stric Alistair kaže da imamo sve što moramo znati!" Okrenuo je brojeve 5, 0, 0 i 5 i povukao poklopac. Ni makac. "To je bio Prvi pokušaj", rekao je Alistair. lan je bacio pogled na Dana. "Možda razmišljanje nije tako loša ideja." "Mislim da trebamo pomoć", rekla je Natalie. "U redu", rekao je Alistair. "To je zagonetka: Odlučujući faktor zbog kojeg sam otišao iz dućana je taj što su trgovci bili prosti." Rečenica je visjela u zraku. Amy su misli letjele. "Trgovci..." rekao je Dan, lica nabranog u masku koncentriranosti. "Dobro, u kojem stoljeću

GIGA

43

su se pojavili trgovci? Možda je to jedan od brojeva!" Kad je pružio ruku prema brojčaniku, Alistair je rekao, "Ne zaboravite da imate još samo jednu šansu. Ako ne uspijete, ne smijem vas pustiti unutra." Danova se ruka ukočila. "Dajte, ljudi, pomozite. Koje stoljeće?" "A zašto bi trgovci bili prosti?" rekao je lan. "Bojim se da Kabre s takvima nemaju posla." "Možda ako im kupac ponudi manje nego što traže. Možda je broj manji od 5005. Možda... 5000?" "Ne!" ispalila je Amy. Nije bila sigurna, ali zagonetka ju je jako podsjećala na zagonetke kakve je Dan rješavao u Igrama riječima i anagramima nedjeljnog New York Timesa. Zagonetka je djelomično skrivena u samim riječima - samo je treba znati pročitati. "Ovaj, mislim da nije ništa od toga. Smijem li ja pokušati?" Dan se namrštio prema njoj. "Amy, ja sam čovjek za zagonetke. Riješit ću to." Amy se povukla. Možda on vidi nešto drugo. Dan je uvijek vidio ono što nitko drugi nije. Bio je genij za zagonetke. Shvatio je prastaru šifru na hrpi lubanja u pariškoj kanalizaciji. Otkrio je tajnu ubačenu u Mo-zartovu partituru. Ali sad nije bio koncentriran. Gledao je lana kao da ga želi ubiti optičkim svjetlosnim mačem. Nije razmišljao. "P-prilično sam sigurna da znam", rekla je Amy. Alistair se široko nasmiješio. Pokazao je na broj-čanik. "Izvoli." Amy je odvratila pogled od brata koji je u nevjerici zurio u nju. "Pa, razmislite o rečenici - Odlučujući faktor..." "Faktor!" objavila je Natalie. "A trgovci?" rekla je Amy, posežući prema rezi. "Oni su prosti—" "Prosti... faktori?" rekao je Dan. "Znači, to bi bili prosti brojevi koje treba pomnožiti jedan s drugim da dobiješ pet tisuća i pet..." lan je promrmljao. "Zvuči li to malo nategnuto?" "Mrzim matematiku", rekla je Natalie. Amy se tresla ruka dok je pažljivo okretala broj čanik... 5, 7, 11, 13. Klik. Okrenula je rezu i otvorila poklopac. "Dobro došli", rekao je Alistair, "u skrovite odaje obitelji Oh."

GIGA

44

DVANAESTO POGLAVLJE Soba je malena, pomisli lan, ali ružna. Nasmiješi se. Stari vic u obitelji Kabra. Mali Cahill - Dan - gledao je po zagušljivoj sobi s drvenom oplatom kao da će se rasplakati. "Za ovo imaš ubojitu, ljudoždersku zvijer?" uskliknuo je. "Da čuva knjižnicu?" Amy je sa strahopoštovanjem razgledavala sobu. "Pa to je... predivno!" Djevojka je bila skromna i obzirna. Kako bizarno, lan je tako rijetko vidio te odlike kod drugih - osobito tijekom potrage za trideset devet tragova. Naravno, učili su ga da takvo ponašanje izbjegava pošto-poto i da se nikad ne druži ni s kim tko ga iskazuje. Odbojne osobine - SZL, govorio je tata. Samo za luzere. A Kabre su uvijek pobjeñivali. Ipak, ona ga je fascinirala. Njezina radost zbog trčanja po Alistairovu majušnom travnjaku, njezino strahopoštovanje prema ovoj bijednoj rupičici - kako je moguće u tako neznatnome naći takvu radost? Zbog toga je osjetio nešto neobično, što još nikad nije. Nešto slično probavnim smetnjama, ali prilično ugodnije. Ah. Krivit ću poderane hlače za to, mislio je. Poniženje smekšava dušu. Bacio je pogled na skučene police, pljesnive hrastove zidove, napukli kožnati naslonjač, grozna fluorescentna svjetla, mišje brabonjke u kutovima, oguljene ukrasne obrube i umjetnine koje kao da su kupljene na sajmu za daltoniste. Predivno? "To su knjige", jaukao je Dan. "Teleportiraj me, Scottv- molim te\" lan se ovaj put složio s njim. "Rijetke knjige", rekao je Alistair uznosito pokazujući na dio s četiri ostakljene police, "da ne spominjem jednu od najboljih zbirki tajnih materijala o obitelji Cahill na svijetu. To mi je cijeli život strast, budući da je malo koji primjerak ikad umnožen. Ovdje imamo najveće šanse dešifrirati dokument!" lan je krenuo sjesti, ali pomislio je na to kako će zbog toga biti njegovoj pozadini. Nije bilo ugodno ni stajati, hlače od poliestera greble su mu noge poput brusnog papira. A zbog Danova je jadikovanja cijela situacija bila nepodnošljiva. Morat će izbjegavati brata. Sestra je bar zanimljiva. Pitao se je li njezin manjak cinizma možda zarazan. Kako odbojno. Ipak... "Možda se trebamo podijeliti u timove", predložio je lan. "Utrka. Amy i ja pretražit ćemo materijale na dvije najgornje police, Natalie i Dan na dvije najdonje." "Izvrsno", rekao je Alistair. "Slažeš li se, Amy?" "Pa..." rekla je Amy brzo odvraćajući pogled od njega. "Uh..." Šteta, mislio je lan. Puno ženskih osoba tako reagira na njega. To je zbilja ograničavalo konverzaciju. "Nisam još bila u izvankabravskom timu", rekla je Natalie, smješkajući se svojoj duhovitosti. "Ali mogu pokušati." Dan je zurio u skupu, ali neuspješnu sliku para prilično poznatog lanu. Muškarčeva je kosa bila zapletena u zamršene sive čuperke, obrve su mu bile čupave i oči divlje. Žena je imala snažno lice, onako kako je konj snažan - duga čeljust i velike uši. Iznad njih su lebdjeli najrazličitiji čudni simboli. "Tko je sretan par?" pitao je Dan. "A, da, uvijek glamurozni Gideon i Olivia, prvobitni Cahilli, naslikani na početku šesnaestog stoljeća", rekao je lan. "Vaši preci." "Kabre su popravili krvnu liniju", rekla je Natalie. "Spremni?" Alistair je raširio dokument na stolu, a zatim s police uzeo knjigu. "Ja ću pomoći mlañem timu, Natalie i Danu. Pozor... sad!" lan je prstima prešao po nizu knjiga od kojih su neke na hrptovima imale rukom pisane naslove: Historicus Cahilliensis: Ekaterina, Vol. I i II... Arhitektura Ekatd... Pregled književnosti obitelji Cahill iz osamnaestog stoljeća.. .Neki kao da su bili pamfleti, bilješke

GIGA

45

istrgnute iz fascikala s prstenastim veznicima. Ovdje bi bilo teško naći išta od pomoći. Amy je s police skidala debelu knjigu s naslovom Podrijetlo Cahilla: kompendij postojećih studija. "Trebali bismo naći trag, ne proučavati povijest", otresao se Dan. "Ali znamo tako malo o obitelji Cahill", rekla je Amy. Natalie je dignula pogled s knjige koju je letimice pregledavala. "Ne znam zašto vam roditelji nikad nisu rekli u kojoj ste lozi. Mi smo znali cijelu priču prije nego što smo prohodali." lan je gledao kako Amyno lice preplavljuje tuga. Osjetio je drhtaj u sebi. Suosjećanje, shvatio je - emocija koju je često osjećao za bankara obitelji kad bi burza stajala loše. No ovaj je osjećaj bio nekako puno... izrazitiji. Šutnuo je sestru. "Natalie, zvučiš kao neka stara... baka." Neko je vrijeme bijesno zurila u njega, a onda je shvatila šalu. "Obitelj Cahill podrijetlo vuče iz Dublina s početka šesnaestog stoljeća od briljantnog, ekscentričnog Gideona Cahilla i njegove žene Olivije", naglas je pročitala Amy. Alistair je kimnuo bodreći je. Njegova je nećakinja bila tako uzbuñena da je jedva izgovarala riječi. "Neki kažu da je Cahill doista došao do otkrića koje će promijeniti tijek ljudske povijesti", nastavila je Amy. "Ali priroda tog otkrića nikad nije otkrivena. G. 1507. iznenadni je požar poharao dom obitelji Cahill. Spasili su se svi osim jednoga. Gideon je očajnički pokušavao spasiti svoje životno djelo i nañen je izgorio za stolom." "Što je to s Cahillima i vatrom?" šapnuo je Dan. Alistair je osjetio kako mu se nešto stisnulo u prsima. Djeca su proživjela toliko tragedije - požar koji je zarobio njihove roditelje, požar u kojem je izgorjela Graceina kuća. Sjetio se zašto nikad nije htio imati djecu. Riskiraš da ti postane stalo do njih. A takav bi osjećaj bio opasan u potrazi za trideset devet tragova. "Prema tadašnjim izvorima, Gideon je u vrijeme smrti proučavao tajne alkemije - nastojanja da obične metale pretvore u zlato", nastavila je Amy. "Tražio je tvar zvanu kamen mudraca. Problem je bio u tome što ta tvar nije postojala - još. Smatrali su je ključnom za ostvarivanje krajnjeg cilja. Savršeniji od zlata, kamen bi, poznat i kao alkahest, bio dovoljno moćan da i druge tvari pretvara u zlato." "Hvala, učiteljice", rekao je Dan mahnito čitajući naslagane pamflete. "Nastavi, ali ovaj put čitaj u sebi." "Zar vam nije jasno?" reče Amy skočivši sa stolice. "Uspjeli smo!" "Što smo uspjeli?" rekao je Dan. Amy je zgrabila brata i zavrtjela ga kao što je činila kad je imao tri godine. "Gideon je došao do tog otkrića koje će promijeniti tijek ljudske povijestil Otkrio je tajnu kamena mudraca. Otkrili smo tajnu trideset devet tragova)." "Što?" rekao je lan. "Otkrila si šifru s dokumenta? Trag?" "Ne - nešto važnije od traga", rekla je Amy. Natalie se bijesno zavalila u naslonjač. "Jesmo li izgubili? Mrzim biti dio tima." Alistair je pogledao preko Amyna ramena, odguru-jući Kabre koji su mu baš odlučili zaklanjati pogled. Amy je okrenula stranicu s dijagramom alkemijskih simbola:

GIGA

46

Amy je iz džepa izvadila kovanicu. "Taj oblik - za kamen mudraca - na ovoj je kovanici!" uzviknula je. "Fora", odvratio je Dan. "Ali što je tu tako važno?" "Ne shvaćaš?" ponovila je Amy. "Ova stranica je tajna koja vodi do svega - do onoga što je iza trideset devet tragova!" "Znači... kad ih sve skupimo..." rekao je Dan dok mu se široki osmijeh rastezao licem. "Imat ćemo alkemijsku tajnu - kamen mudraca!" Amy je vratila kovanicu u džep i bacila pogled na knjigu. "Otkrit ćemo i kako se kovanica uklapa. Ali, slušajte— Poslije požara 1507., Thomas i Kate pobjegli su iz Irske u Englesku, prokrijumčarivši komponente Gi-deonova rada - koji su prisegnuli nastaviti. Thomas se oženio i imao obitelj, no počeo je zanemarivati sestru i njihovu misiju. Ljuta je Katherine pobjegla, sa sobom ponijevši nešto tako važno da je Thomas sve ostavio i krenuo u potjeru za njom. Nakon što ju je tražio u Parizu, Veneciji i Kairu, Thomas je odustao. Privučen strogom samurajskom kulturom, skrasio se u Japanu poprimivši skromne životne navike. Njegov najmlañi sin Hiyoshimaru odrastao je u Toyotomija Hideyoshija." "Ćelavi Štakor bio je Thomasov sin - sin originalnog Tomasa?" rekao je Dan. "To obećava." Alistair je sumnjičavo pogledao Kabre. Čitao je njihova suzdržana, sarkastična lica - njihovu nestrpljivost zbog toga što Dan i Amy doznaju ono što drugi timovi već dugo znaju. Znao je da im je teško dočekati da Cahilli sve otkriju. Ipak su Dan i Amy jako dobro pronalazili nove tragove koji su drugima izmicali. A sada su bili na tragu nečega. "Možemo li se maknuti sa STARTA, skupiti dvjesto dolara i doći do nepoznatih dijelova?" zijevajući je rekla Natalie. "Diži guzicu, Natalie, i tražimo dalje", rekao je Dan. "Još nas... trideset sedam tragova dijeli od alkemijske tajne!" Okrenuo se umećući knjigu natrag na policu i do-hvativši novu. Trošna stara knjiga, koja se ljuljala na rubu police, pala je na pod. Alistair se skutrio. "Pazi, neke od tih knjiga su neprocjenjivo vrijedne!" upozorio je saginjući se da digne osjetljivu knjigu i proučavajući rukom crtane japanske znakove na koricama. "Stara je pet stoljeća. Našao ju je neprijateljski vojskovoña. Jedino su nju našli u Hideyoshijevu šatoru za vrijeme napada—"

GIGA

47

"Što piše?" pitao je Dan. Alistair je namjestio naočale. "Na koricama piše, Hideyoshi, devet - možda crtanka ili bojanka iz njegova djetinjstva." "Čekaj, zašto bi pisalo Hideyoshi?" pitala je Amy. "Nije li se kao dijete zvao drukčije?" Alistairove su se oči raširile. "Da - Hiyoshimaru! Dobro si to uočila. Da je to zbilja knjiga iz njegova djetinjstva, na njoj bi pisalo to ime." Amy je nježno primila knjigu. Dok je listala stranice - pejzaže, prizore iz bitaka, čudovišta - ostali su se okupili oko nje. Alistair je primijetio kako je mali Kabra lagano dodiruje po ramenu. "O-o-ovo... je sve puno pred-d-dobro za devetogodišnjaka..." Drhtavih ruku, njegova je nećakinja otvorila stranicu koja je pokazivala čudan, moderan crtež zvijezda i nasumičnih crta. "To je dijete moglo nacrtati", rekla je Natalie. "Hideyoshi... devet..." rekao je Dan. "Hej - to je deveta stranical" Odjednom je Amy bez riječi posegnula u knjigu i istrgnula stranicu. Alistair je mislio da će mu srce stati. "Amy!" prasnuo je. "To je antikvitet!" Amy se brzo nagnula nad njegov stol polažući istrgnutu stranicu na dokument. Poklapali su se. Većina crta sačinjavala je detaljni pejzaž kamenitog područja. Ali činilo se da druge crte, gušće i manje, oblikuju korejske znakove. I Alistair je vidio metodu u djevojčinu luñačkom ponašanju. "Tri roga..." rekao je. "Molim?" rekao je Dan. "Ha-ha!" Alistair je zagrlio nećakinju. Doista je iznimno dijete. "Zahvaljujući Amy znam gdje je to. I odmah sutra ujutro idemo onamo."

GIGA

48

TRINAESTO POGLAVLJE Tijekom drndave jutarnje vožnje, nakon što su doručkovali jaja, Danu je nekako smetalo misliti na ime Bluvhansan. Ali to je bilo mjesto u koje su krenuli u cik zore. Kad su se približili gradu Seoulu, pred njima se uzdigla planina s tri vrha. "Tri roga - trebao sam odmah na početku shvatiti", rekao je Alistair. "To je Samgaksan, tri vrha. Zbrka nastaje zato što se sada zove Bluvhansan." "Grglj..." izustio je Dan zatvorivši oči i utonuvši u sjedalo i preveliku majicu s kapuljačom s Harvarda koju mu je posudio Alistair. Amy se zagledala kroz prozor automobila. Dan je bio siv i tmuran, a planina je izgledala gotovo okomito. Spakirali su ručak u njezin ruksak, ali to će očito biti nešto više od jednodnevnog planinarenja. "Na to se moramo popeti?" pitala je Nellie. "U laganim sam tenisicama." "Planine imaju snažne profile", rekla je Natalie, otresajući prašinu s ružičastih Prada tenisica s kamenčićima, koje je bila dala Haroldu da ih očisti. "A trebali bismo i mi." "Visoko je samo možda osamsto metara, ali mislim da se nećemo penjati", odgovorio je Alistair gledajući u stari dokument i stranicu papira položenu preko njega. "Starim crtežom vijuga čvrsta crta, što mislim da bi bio slavni utvrñeni zid. Prolazi preko nekoliko dolina i niskih područja." "Što je to?" pitao je Dan, pokazujući čudnu načrč-kanu tvorbu. "Pa, slovo M", rekla je Nellie. "Ili, ako gledaš s druge strane, slovo W. Ili sa strane nekakvo S..." "Možda palme", rekao je Dan. "Kao u filmu Svijet je poludio. Znate? Ne? Moraju naći skriveni novac, a jedini trag koji imaju je ispod velikog W? I nikomu nije jasno što to znači - no onda, potkraj filma, vide četiri palmina drveta koja se uzdižu u obliku... znate čega! Antologijski!" Amy, Alistair, Natalie, Ian i Nellie blijedo su ga pogledali. "U korejskom jeziku nema slova W", odgovorio je Alistair. "Niti ima palma u Koreji. Mogu biti javori..." "Mrrr" rekao je Saladin trljajući obraz o Danovo koljeno. "Poslije ću ti ispričati film do kraja", šapnuo je Dan mačku. Alistairov ih je vozač iskrcao na parkiralištu nacionalnog parka Bluvhansan. Grupa turista okupila se oko divovske karte staza koju je Alistair pomno usporedio s papirom na dokumentu. Prstom je pratio tamnu, zmijoliku crtu, zaustavljajući se na raznim crnim točkama. "Pretpostavljam da su to stari hramovi. Pretpostavimo da je veliko X naše skriveno blago—" "Izmeñu dva hrama je", rekla je Natalie. "Ali koja dva?" Alistair je potišteno slegnuo ramenima. "Ima ih puno. I jako su udaljeni. Ovo bi moglo potrajati nekoliko dana." "Idemo onda!" rekao je Dan. "Netko mora ostati ovdje sa Saladinom i g. Chun-gom", progovorila je Nellie sumnjičavo pogledavši planinu. "Dobro, nagovorili ste me; ja ću." Ostali su krenuli dobro utabanom stazom. "Hi-deyoshi je osvojio većinu teritorija koji je sad Južna Koreja", rekao je Alistair, "uključujući Seoul, koji se tada zvao Hanseong. Ali vojnici su se suprotstavili izgradivši ovaj utvrñeni zid za obranu od invazije." "Zašto bi Hideyoshi ovdje zakopao blago?" pitala je Amy. Alistair je slegnuo ramenima. "Možda da se posluži zaštitom koju pruža zid. Pretpostavio je da će ovo ostati njegov teritorij." "Preveliko samopouzdanje je prokletstvo", komentirao je lan. "Ti najbolje znaš", rekao je Dan.

GIGA

49

Kako je put postajao strmiji, bilo je sve manje planinara. Kad god bi prošli kraj nekog hrama, Alistair bi provjerio papir i dokument, svaki put odmahujući glavom. Leña su mu sada bila okupana znojem i dahtao je kad je naposljetku sjeo na kamenu izbočinu. "Ručak", objavio je predajući papire Amy. "Draga, molim te da to držiš u ruksaku." "Ručak? Tek smo počeli!" rekao je lan verući se uza zid, dok su mu se prevelike Haroldove hlače nadimale na vjetru poput balona. Natalie je sva željna sjela kraj Alistaira. "Jeste li možda donijeli pršut s mozzarellom od bivola i sušene rajčice na pogači od cjelovitih žitarica s umakom od bosiljka?" "Maslac od kikirikija i banane na bijelom kruhu?" ponudio je Dan. Alistair se koncentrirao na okolinu. "Bojim se da smo možda prošli to mjesto. Tijekom stoljeća su možda pomaknuli zid. Možda više ne izgleda ovako." Kad je Amy zatvorila ruksak patentom, osjetila je da ju je nešto udarilo u vrh glave - gvalja mahovine, koja se odbila i pala joj kod nogu. "Hej!" lan se smijao dok je brisao zemlju s ruku. Smijao se. Da ne spominjemo da se zagledao u nju. Njegove su joj se oči rugale, prikovao ju je pogledom. Kao da planira neki odrješiti komentar u stilu Kabra. Pred svima. Susprezala je suze, boreći se protiv potrebe da pobjegne ili da se sklupča. "Gañaj ti njega time", siknuo je Dan. "Snažno!" lan je rukom zaokružio usta. "Amy, prihvaćaš li izazov? Utrka do vrha iduće velike stijene? Dat ću ti prednost - ili si prespora?" "Nije spora!" viknuo mu je Dan. "Pa, zapravo, jest." Amy je ustala. Jedno je kad te ponizi Kabra, ali šmrkavi mlañi brat bome neće. Promatrala je veliku stijenu. Ovo je suludo. Mamio ju je, pripremao joj je još sramote. Osim ako... Ugledala ga je. Još jedan put kroz šipražje. Kraći. Počela je trčati. "Amy - ostavi ruksak!" kliknuo je Dan. "I sjeti se prvo dijete nazvati po meni!" Ignorirala ga je. Gležanj ju je grozno bolio, ali neće dopustiti da lan pobijedi. Sad je trčao, posrćući preko vrha zida i onda skačući s njega. Vijugavo je utrčao u pošumljen dio, grohotom se smijući i jureći prema njoj. Amy je strgnula ruksak i zamahnula njime očešavši ga po ruci. Ljigavac. "Au!" zavikao je. "To je Armanijeva košulja šivana po mjeri!" Ruksak se odsklizao po tlu, a iz njega su izletjeli Alistairovi papiri - stranica i svitak pričvršćeni zajedno. "Tko nañe, njegovo je!" povikao je lan, pokupio papire i skočio na ogoljenu stijenu. "Varalico!" Amy je bjesnjela. Nema šanse da mu to proñe. Popela se na stijenu, korak po korak za njim dok nije došla do vrha. Ondje se okrenuo prema njoj, dašćući da doñe do zraka. "Nije loše za jednoga Ca-hilla", rekao je cereći se. "Ti - t-t-ti—" Riječi su joj zapele u grlu, kao i uvijek. Zurio je u nju, očima koje su plesale od smijeha, od čega se tako zgrčila puna bijesa i mržnje da je mislila da će eksplodirati. "N-n-ne možeš—" Ali u tom se času dogodilo nešto totalno čudno. Možda zbog trzaja glavom, pokreta obrvama, nije bila sigurna. Ali kao da je netko odjednom pred nju stavio sliku pod drukčijim kutom i ono što se činilo olujnim morem preobrazilo se u žarki buket - vizualna varka koja je dokazivala da je sve samo stvar perspektive. U njegovu pogledu uopće nije bilo poruge. Pozivao ju je, tražio je da se smije s njim. Odjednom je njezin bijes nabujao i raspršio se u snopićima, poput oblaka. "I ti si... Cahill", odgovorila je. "Baš tako." Nije ni za milimetar skrenuo pogled s njezina.

GIGA

50

Ovaj je put zadržala pogled na njegovu. Čvrsto. Ovaj se put nije poželjela ispričavati ni napadati ni bježati. Ne bi imala ništa protiv kad bi cijeli dan tako zurio. "Hej, Amy? Šetnja nije za proste sadržaje i mi umiremo od gladi!" vikao je Dan. "Da ne spominjem da Alistair želi svoju kartu!" Amy je osjetila kako se rumeni. Odvratila je pogled. "Evo", rekao je lan dodajući joj papire. Alistairova istrgnuta stranica, koja je bila pričvršćena spojnicom, visjela je ukoso. Amy je nervozno položila papir preko dokumenta - sve je opet bilo poravnate, oznaka preko oznake... Pogledom je prešla preko krajolika, zatim ga vratila na papire. "Zaboga..." promrmljala je. "Molim?" odgovorio je lan. Provjerila je ponovno. 1 ponovno, da bude sigurna. Ali nije bilo pogreške - oblik koji su primijetili prije na karti. O kojem su se pitali. Nisu bile palme. A ni javori. "Dan!" vrisnula je Amy skačući niz stijenu kao da nikad nije ozlijedila gležanj. "Ljudi! Doñite, brzo!" Trčala je natrag, ali ostali su već bili u trku tako da su se našli na pola puta. Amy je brata primila za ruku i odvukla ga uz stazu i uz strmu stijenu. "Volim te, Dan, genij si", rekla je. Dan je piljio u nju. "Je li te lan drogirao?" "Gledaj", rekla je pokazujući na područje oko njih. "Što vidiš?" "Drveće. Stijene. Jelenji drek." Dan je slegnuo ramenima. "Gole stijene. Kako izgledaju?" dalje je pitala Amy. "Idu u cik-cak?" progovorio je lan. Dan je odjednom izgledao kao da je sam sebi navukao gaće do prsa. "Slovo W!" kliknuo je. "Amy, našla si naše slovo W!" Alistair se nasmiješio. "Izvrsno. X označava mjesto na karti - a to je mjesto skup stijena u obliku slova W." Amy je uzela papire i počela trčati niz greben stijene. Kad je došla do ruba gole stijene, počela je čupati puzavce i šipražje s dna. "Raširite se", zapovjedio je lan. "Tražite spilju. Skriveni ulaz." Ostali su počeli čačkati i čupati, pregledavati stijenu. "Gledajte!" uzviknula je Natalie. Amy je dotrčala do nje. Strgnula je gusti grm sa stijene i otkrila urezan lik čovjeka. Imao je mršavo, majmunoliko lice prodornih očiju i utor na mjestu usta. "Fuj", rekla je. "Ćelavi Štakor", sa strahopoštovanjem je rekao Alistair, prelazeći prstima preko reljefa. "Ovo je lik Hideyoshija, u japanskome stilu toga razdoblja." "Genijalno", rekao je lan zamišljeno trljajući bradu. "Kako ćemo ući?" htio je znati Dan, lica još zabi-jenog u kartu. "Možda ste primijetili - ovo veliko W sazdano je od čvrstih stijena. Ovdje moraju biti nekakve upute..." Amy i ostali nagurali su se oko Dana. Pokazao je na dno papira. "Slova na dnu. Toota. Sto to znači?"

"Hideyoshijev je otac bio Thomas Cahill - možda je sina naučio engleski", rekao je Alistair. "Toyota!" rekla je Amy. "Slova. Slažu se u riječ Toyota bez Y."

GIGA

51

"Super, Amy", rekao je Dan. "Naš treći trag je zakopani monovolumen Sienna." "Rekao bih da želi reći da dokument možda nije originalan", rekao je lan. "Hvala, gospodine i gospoño Kabra", rekao je Dan, pomno proučavajući dokument. "Ali originalan je. Itekako." Kartu je nježno položio na tlo i izvukao mali švicarski vojni nož iz džepa. Zatim je, brzim potezima počeo rezati dokument na komade. "Dan!" zavikao je Alistair. Amy je srce stalo. "Što radiš?" Dan je sad izvukao džepne škarice. Uskoro je precizno izrezao sva slova. Pažljivo rukujući tankim, krhkim izrezanim slovima, posložio ih je - veliko A unutar velikoga O; dva mala T jedno kraj drugoga, naopako unutar A; i na kraju, manje O u sredini:

"To je simbol za kamen mudraca", zaprepašteno je rekla Amy. Dan je kimnuo. "Elemenata spoj prolaz će podariti... Upravo sam spojio elemente." Sad je sav presretan gledao Amy. I ona je točno znala što je Danu na umu. Posežuci u džep, izvukla je kovanicu koju joj je dao lan. Na njoj je bio isti simbol - kamen mudraca. "Dajmo sada Štakoru nešto za jelo", rekla je. Oprezno je kovanicu umetnula u prorez na Hidevo-shijevim ustima. I tlo je počelo tutnjati.

GIGA

52

ČETRNAESTO POGLAVLJE KKRRRAAKKKK... lanu su popustila koljena. Od stijene se zatreslo tlo i izbacila je oblak sivkaste prašine koji ih je brzo obavio. Štiteći oči, spazio je Amy kako stoji kraj figurice koja se sad kretala prema njoj. Bila je u šoku, ruksak joj je ležao na tlu kraj nogu. "Natrag!" viknuo je. lan je odvukao Amy i bacio je na tlo sletjevši na nju. Sitno kamenje zasulo mu je leña, uletjelo mu u kosu i pljuštalo po tlu poput pljeska. Zatim je pomislio kako će mu to upropastiti košulju. I to je bilo ono što ga je šokiralo - nije prvo pomislio na košulju. Ni na kovanicu. Ni na sebe. Prvo je pomislio na nju. Ali to nije bio dio plana. Ona je postojala sa svrhom. Bila je taktika, odskočna daska. Ona je bila... "Divota", rekao je. Amy je odozdo zurila u njega, užasnuta, trepavica posutih prašinom. lan ju je primio za ruku koju je zgrčila u šaku. "N-n-ne moraš to činiti", šapnula je. "Što to?" pitao je lan. "Biti sarkastičan. Govoriti stvari kao što je divota. Spasio si mi život. H-hvala." "To mi je dužnost", odgovorio je. Spustio je glavu i usnicama lagano dodirnuo njezine. Neznatno. Zrak se polako raščišćavao, a buka je prestala. lan je sjeo i pustio Amynu ruku. Rezbarija je sada stršila dijagonalno prema van nekoliko centimetara od stijene. Ondje gdje je bila, sad je bio četvrtast otvor. Iznutra ih je zapuhnuo truo, jedak smrad. Alistair je prvi ustao, tarući prašinu s pažljivo izgla-čanih planinarskih hlača. "Hideyoshijevo skrovište...." sa strahopoštovanjem je rekao. Dan i Natalie bili su uz njega, kašljući i tresući prašinu sa sebe. Dan se naglo vratio unatrag kad je pokušao zaviriti unutra. "Uf, netko je zaboravio pustiti vodu." Alistair je našao Amyn ruksak i izvadio dvije složive svjetiljke Coleman na baterije. lan je pomogao Amy da ustane. "Imaš li kovanicu?" nježno je pitao. "Možda je poslije zatrebamo, za zatvaranje ulaza." "Dž-dže—" Amy se potapšala po džepu. "Stavila sam je u džep kad se ovo p-počelo otvarati..." Alistair joj je dodao svjetiljku. "Ti i ja ćemo biti na čelu, Amy." Dok je ona klecavo ulazila u spilju, Natalie je bijesno piljila u lana. Namignuo joj je i ušao. Oh, kako malo vjere ima u njega.

* * * Usredotoči se. Amy je osjećala samo svoje usnice. Plavo fluorescentno svjetlo svjetiljke plesalo je odbijajući se od izbočina na nadsvoñenoj spilji, u nosnice joj je ulazio smrad amonijaka iz životinjskog izmeta. Bili su u spilji koju čovjek najvjerojatnije nije vidio pola viječnosti, a cipele su joj propadale u sloj nečega što nije željela vidjeti. A osjećala je samo kako joj usnice bride. Sve se dogañalo istodobno. Kovanica, skrovište i... I što? Što se to točno maloprije dogodilo? lan je tiho hodao kraj nje. Trebala bi ga mrziti. I mrzila ga je. Ali nikako se više nije mogla

GIGA

53

sjetiti zašto. Unatoč okolini, osjećala se budno, živo i nevjerojatno sretno. "Hvala", tiho je rekla. "Na čemu?" pitao je lan. "Na tome što si mi dao tu kovanicu ondje u tokijskoj uličici", rekla je. "Da nisi, sve se ovo možda ne bi dogodilo." lan je kimnuo. "To je jedno od najdragocjenijih blaga obitelji Kabra. Kružile su glasine da je ključ do traga loze Tomas, ali moji roditelji nisu u to vjerovali. Morao sam im to ukrasti." Zadrhtao je. "Neće mi biti drago suočiti se s ocem kada dozna." Amy je posegnula u džep i predala mu kovanicu. "Ne - ne mogu", rekao je lan. "Obećao sam." "Više je ne trebamo", rekla je Amy. "Hvala." lan je uzeo kovanicu i stavio je u džep. Ali pogled mu je bio usmjeren prema gore. "Amy? Vidiš li da se gore nešto kreće?" Amy je zamahnula svjetiljkom uvis, u sjenu koja je lepršala i plesala - zatim se hitro povukla u vrištećem oblaku. "SAGNITE SE!" Dan je viknuo kad im je masa letećih šišmiša u valu propištala iznad glava. Kričali su i mahali krilima, vrhovima krila lupkajući Amynu kosu poput kiše kad se sagnula. Zatim su, poput dima kroz dimnjak, izašli kroz uski prolaz. "Jesi li dobro?" pitao je lan. Amy je kimnula. "Mrzim šišmiše." Sjela je mašući svjetiljkom oko sebe, zahvaćajući i njegovo lice lukom svjetlosti. Samo zato da ga vidi. I tada je Dan ponovno viknuo.

* * * "Amy, posvijetli ovdje!" Ovo je najgenijalnija stvar koju je ikada vidio. Genijalnija i od doživotne zalihe igrica Wii koju umalo da nije osvojio na tomboli u šestom razredu. Sad su i Alistair i Amy trčali prema njemu, svjetiljkama osvjetljujući golemu hrpu predmeta naslaganih od poda do stropa. Na vrhu, gdje su bili šišmiši, visjela je skupina stalaktita. Okruživali su hrpu poput obrnute drvene ograde koja je drži na mjestu. To su bili mačevi - cijela kula mačeva, uredno poslaganih kriš-kraš. Dršci su stršili van, neki skupocjeni i optočeni draguljima, neki natučeni i neugledni. Izgledali su poput ruku koje posežu van kao da nekoga izazivaju da ih povuče, što bi vjerojatno narušilo ravnotežu hrpe pa bi se raspala poput kuće od karata. "Veliki lov na mačeve iz 1588.", promrmljao je Alistair. "Ovdje su ih držali." Ali Dan je krenuo dalje od mačeva, nalijevo. Spilja ovdje kao da se povećavala, bila je šira i dublja, a hrpe kao da su se u beskraj nastavljale u daljini. Neki su predmeti izgledali kao da su ovamo bačeni - krune i kacige, oklopi, koplja, štitovi, sedla, stremeni. Složene odore svjetlucale su se od umetnutih dragulja, kipovi su stajali prekriveni prašinom, a čvrsto smotani svici ležali su u četvrtastim kutijama. Ali jedan dio kao da je bio odijeljen od ostalih - hram, oko čudnog trokutastog zrcala koje je visjelo na zidu u majstorski izrezbarenom okviru. Oko zrcala su u uredne nizove bile posložene goleme škrinje. Bile su nakićene draguljima i kaligrafijom, svaka zaključana golemim lokotom. Dan je zgrabio jedan lokot. Raspao mu se u rukama, zahrñao i loman. Kad je otvorio poklopac, ostali su zavirili unutra zajedno s njim. "Kao što kažu u provincijama SAD-a..." rekla je Natalie šireći oči, "bungee!" "Mislim da kažu bingo", rekao je Alistair. "Zaboga, to je sigurno Hideyoshijev plijen - ono što su njegove snage popljačkale kad su osvojile Japan i prošle Korejom."

GIGA

54

Dan je posegnuo unutra, uranjajući ruke u more zlatnih kovanica. Kraj njega je Amy otvorila drugu škrinju. "Tanjuri, štapići za jelo, šalice, zdjele, pladnjevi - sve od čistoga zlata!" "Bude!" uzviknuo je lan zavirivši u treću škrinju. "Zbirka minijaturnih zlatnih Buda." "Hideyoshi je obožavao zlato", tiho je rekao Alistair. "Legenda kaže da je čak konzumirao kapljice tekućeg zlata svaku večer zato što navodno posjeduje čarobna svojstva..." "Bogati smo", rekao je lan. "Opet." Dan se nasmiješio. Elemenata spoj prolaz će podariti i najveće od svih otkriti. "I više smo nego bogati", rekao je ispuštajući uzvik divljenja. "Otkrili smo idući cahillski trag!"

GIGA

55

PETNAESTO POGLAVLJE Alistairu nije smetalo što stari. Ali smetalo mu je što je jedanaestogodišnji nećak pametniji od njega. Zlato. Naravno da dječak ima pravo. Zlato je "najviši element" alkemije. Alkemijski simbol - "spoj elemenata" - bio je ključ za ulazak. To je bez sumnje plod Hideyoshijeva uma. Kao sin Thomasa Cahilla, jasno da je i on proučavao alkemiju! Alistair se u sebi psovao. Trebao je odmah na početku to opaziti. Mogao ih je poštedjeti svih tih nevolja, svih tih opasnosti. Sveg tog nepotrebnog riskiranja nećakova i nećakinjina života. Ovo se moralo dogoditi. Morao je otkriti trag za koji je već znao. Pokušao se nasmiješiti. Malim je Cahillima sve to bila novost. Nisu to cijeli život tražili kao što je on. Sad su plesali s Kabrama, pokretima koje su zvali hip-hop, od kojih su njega boljeli kukovi kad im se pokušao pridružiti. Motrio je maloga Kabru. Kabre su sigurno takoñer znali za taj trag. Luciani skupljaju tragove jednako dugo kao Ekati. Možda samo glume bolje od njega. "Brava!" uskliknuo je Ian dižući Amy u zrak. "Znao sam da će se isplatiti ova suradnja loza!" Dok ju je spuštao, licem se lagano očešala o njegovo. Alistair je osjetio kako mu se krv ledi. Prvi potez s Kabrama pokazao se unosnim. Bez lanove kovanice ne bi mogli naći ovu spilju. Ali ovo nije bio savez kakav je zamišljao. "Ja - predlažem da sad odemo", rekao je Alistair. "Možda za večerom možemo raspraviti o tome što ćemo dalje." "Ne tako brzo", rekao je lan. Sad se udaljavao od Amy, pomno gledajući zrcalo. "Ispravite me ako griješim. Čini mi se da kad god nañeš trag, nadeš i uputu za nalaženje idućega." "Tako je, manekene", rekao je Dan. "Ali ne napreži mozak. Kladim se da idući trag nije kamena prašina." Ian je sada promatrao zrcalo. "Što mislite da ova slova znače?" Alistair mu se pridružio posvijetlivši trokutasti okvir od zrcala. Duž okvira su se nizali čudni simboli.

"Nemam pojma što je to", rekla je Natalie. "Ljudi, poznata su mi ta slova!" uzviknuo je Dan. "S natpisa koje smo našli na maču u

GIGA

56

Veneciji. Sjećaš se, striče Alistair, kad smo gledali one tetovaže? Rekao sam ti da neka slova fale. Evo ih ovdje!" "Mislim da to nije nijedan jezik", rekao je Alistair, usporeñujući slova sa svojim znanjem trinaest jezika. "Možda neka tajna poruka?" Natalie je počela četkati kosu, četkom sa zlatnim drškom gledajući se u zrcalo. "Ogledalce, ogledalce, tko je najbogatiji i najpametniji i najzgodniji i—" "To je to, Natalie!" reče Dan. Natalie se zarumenjela. "Hvala, katkad zadivim samu sebe..." "Ne! Riječi na zrcalu... Zrcalno pismo!" Dan je brzo izvukao tehničku olovku i meko izdanje Antologijskih filmskih komedija. Istrgnuvši praznu stranicu s kraja knjige, okrenuo je knjigu postrance kao podložak i počeo kopirati slova na papir. Onda ih je stavio pred zrcalo. I dalje nisu imala smisla. Amy je nakrivila glavu. "Slova su simetrična", rekla je. "Vrh svakoga zrcalni je odraz dna. Možda je svako slovo zrcalna polovica slova. Tako da znaš koje je slovo ako vidiš samo polovicu?" "To je najgluplja, najnategnutija stvar koju sam ikad čuo", rekao je Dan. Amy je zgrabila papir i počela brisati polovicu svakog slova:

Polako je počela nadopunjavati svako slovo:

"Ahstkael..." rekla je Amy. "Nije li to švedski lanac dućana sa zdravom hranom?" "Naš je idući trag u Švedskoj?" poveseli se Natalie. "Trebam novu bundu." Dan se potapšao po bradi. "Ovaj, ljudi, to su engleska slova. Ne bismo li trebali oblikovati japanska slova? Ili korejska?" "Hideyoshi je bio sin Thomasa Cahilla", rekao je Alistair. "Logično je da su kod kuće govorili engleski. Hideyoshi ga je sigurno dobro znao. I budući da tada Istok još nije bio otvoren prema Zapadu, riječi napisane engleskim slovima sigurno su bile nedokučiva šifra." Dan je opet mahnito pisao. Počeo je pomamno slagati slova, u najrazličitijim kombinacijama.

GIGA

57

GIGA

58

KRADLJIVAC MAČEVA "Lake Tash! Je li to to?" viknula je Natalie. Dan je kimnuo. "To znači jezero Tash..." tiho je rekao. "Ono je u Kirgistanu..." "Naš idući trag je u Kirgistanu?" rekla je Natalie. "Genijalno", sa smiješkom je rekao lan. "Pa, bilo je lijepo surañivati s vama. Bojim se da ćemo ovaj put imati veliku prednost." "Ali - ali—" frfljala je Amy. Alistair je gledao kako izraz nećakinjina lica postaje tužan. Tražit će da se savez nastavi - što bi bilo katastrofalno. "Odmah ću dogovoriti prijevoz natrag u Seoul", brzo je rekao, izvlačeći mobitel iz džepa. "Ondje ćemo—" "Oh, ovdje nema signala", rekao je lan, zakoračivši prema ulazu, sa sestrom tik za sobom. Na otvoru spilje, Natalie se nacerila, s rukama u džepovima. "Zapravo, na vašem mjestu ne bih očekivala signal još, pa, petsto godina." Kad je izvukla desnu ruku, u njoj je bio pištolj na strelice sa sedativom. Alistair se požurio prepriječiti ispred nećakinje i nećaka, ali Amy ga je odgurnula u stranu. "Natalie...?" rekla je. "Ljudi, nije smiješno", rekao je Dan. Zakoračio je prema njima, ali Natalie mu je uperila pištolj u lice. "Dan!" vrisnula je Amy, povlačeći ga natrag. Ian je kratko pogledao Amy. Načas joj se učinilo da vidi tračak - nečega. Sumnje? Nekakvu naznaku da je sve ovo velika, sadistička šala? No taj je izraz nestao jednako brzo kao što se pojavio. Spustio je pogled i izvukao kovanicu s kamenom mudraca iz džepa. "I, usput, hvala na ovome." "Odakle mu to?" prasnuo je Dan, bijesno gledajući sestru. "Ja-ja—" Amy nije mogla istisnuti riječi. "On—" "Obiteljska ostavština", rekao je lan. Iskoračio je kroz otvor spilje umećući kovanicu u usta Ćelavog Štakora. "Bez brige. Kad pobijedimo u cahillskom natjecanju, kad steknemo moć koja nam po pravu pripada, možda se vratimo i posjetimo vas. Ako nas još budete mogli primiti. Dotad vam, prijatelji, preporučujem da štedite baterije. I kisik." Spilja se zatresla. Polako, vrata su se zatvorila. Posljednje što je Alistair vidio prije nego što su se vrata zalupila bilo je udaljavanje otvora pištolja na strelice Natalie Kabra.

GIGA

59

ŠESNAESTO POGLAVLJE Idiotkinja. Kretenka. Glupača. Amy je zurila u ulaz, u manjak svjetla na mjestu na kojem je stajao lan Kabra. Sve je to bila jedna velika šala. Smotao ju je oko malog prsta, zatim joj izmaknuo tlo pod nogama. Kako se to moglo dogoditi? Kako to itko može učiniti? Suze su joj se slijevale niz obraze i padale na tlo, lagano lupkajući poput lepršanja krila noćnoga leptira. Iza nje, Alistair i Dan su je ignorirali raspravljajući o strategijama, pokušavajući smisliti kako da pobjegnu. Kako da spriječe svoju smrt. Prekasno, mislila je Amy. Već je znala kakav je to osjećaj. Polako su joj njihovi glasovi doprli do mozga. "Potražit ću drugi izlaz", govorio je Alistair. "Amy, ti i Dan tražite bilo kakvu slabu točku u kamenim stijenkama. Ako ovdje žive šišmiši, mora postojati neki izvor zraka, nekakva rupa." Amy je tupo kimnula. Kad su se Alistairovi koraci udaljili, Dan je čučnuo kraj nje. "Hej. I ja ga želim zadaviti." "Ja sam kriva", rekla je. "Ja-ja sam mu vjerovala. Uletjela sam ravno u njegovu zamku..." Dan joj je pomogao da ustane i zaokružio svjetiljkom uokolo proučavajući svaki četvorni centimetar stijenke. Vladala je potpuna tama i nakon nekoliko minuta, Amy se već osjećala kao da joj nestaje zraka. Alistairov je glas iz daljine odjeknuo do njih. "Nema drugih izlaza. Provjerio sam cijelo W. Proteže se puno dalje nego što sam mislio. Totalno smo odsječeni." Grobnica, pomislila je Amy. Žive nas je zakopao. Osjetila je ruku na ramenima. "Tako mi je žao, draga nećakinjo", nježno je rekao Alistair. "Da sam vidio da ti dečko prirasta srcu, nešto bih učinio. Nisam primijetio, a trebao sam." Amy je uzdahnula. "Kako sam mogla dopustiti da me prevari? Kako sam mogla misliti da bi itko mogao osjećati..." Riječi su joj zapele u dnu sasušenih usta. "Znam da ti zbog toga neće biti lakše", rekao je Alistair, "ali moraš mi vjerovati kad ti kažem da znam kako je kad te netko izda." Amy je dignula pogled prema Alistairovu jedva raspoznatljivom licu. "Zbilja?" Alistair je izgledao kao da će nešto reći, onda se predomislio. "Misli samo na ovo, Amy: Tvoji su te roditelji voljeli. To im se vidjelo u pogledu i kada nisi bila blizu. Moraš misliti na njih i bit će uz tebe." "Ti si ih - poznavao?" pitala je Amy. "AHHH! Fuj!" povikao je Dan iz drugoga dijela spilje. "Mislim da sam stao na šišmiša! Možete li poslije nastaviti razgovor - ako bude poslije? Ako svi ne umremo i ne postanemo banket za šišmiše?" Alistair je pohitao dalje ostavljajući Amy s puno neizgovorenih pitanja. "Dan, nikad, baš nikad se ne smiješ predati", ohrabrujuće je rekao Alistair. "Problem je samo rješenje koje čeka da ga otkrijemo. Uspjet ćemo izaći odavde -i predviñam da ćemo preteći Kabre do jezera Tash—" "Čovječe, ne idemo onamo", rekao je Dan. "To sam izmislio." Sad je Alistair zurio u njega. "Ali - anagram—" rekla je Amy. Dan je uzdahnuo posvijetlivši svjetiljkom papir na kojem je raspleo riječi. "Odmah sam uočio pravi odgovor, ali nisam im vjerovao. Nešto sam bubnuo da ih testiram. Pravi je odgovor, ono, zbilja jednostavan—"

GIGA

60

Počeo je pisati drugu riječ na papir, ali Amy je gledala mimo njega, na čudne odraze svjetla svjetiljke u zrcalu. "Čekaj!" naglo je rekla. "Zrcalo - tko je ikad čuo za trokutasto zrcalo?" "Pa, dizajner trokutasteg zrcala?" rekao je Dan. "Ili alkemičar!" rekla je Amy. "Misli, Dan. U alke-miji su najvažniji simboli. Planeti, elementi, sve ima svoj čudni oblik!" "Onda, što je trokut?" pitao je Dan. Amy je pokušala zamisliti sliku na stranici. "Zrak? Zlato?" "Čekaj... čekaj... vidim ga..." rekao je Dan. "Voda! To je to. Čekaj. Ne. Ako je vrh prema dolje, predstavlja vodu... ali ako je vrh gore, vatru!" Dan je svjetiljkom opet zamahnuo prema zrcalu, dižući je visoko iznad glave. Tik iznad zrcala, izvan njegova dosega, Amy je primijetila nekoliko zamašćenih, trakastih oblika. Želudac joj se okrenuo. Izgledali su kao repovi štakora. "Jesu li... živi?" Dan je odjednom bacio pogled na tlo. Čučnuo je, nešto grebući prstima. "Ugljen", rekao je. "Valjda ispada odozgo." Alistair je digao pogled. "Što je gore?" Boreći se protiv mučnine, Amy se natjerala da slijedi njegov pogled. Na njezino olakšanje, viseći su repovi bili puno predugački da bi bili ono što je mislila da jesu. Činilo se da su samo komadi užeta koji vode u veliku pukotinu u stijeni. I postala je svjesna jako karakterističnog mirisa. "Zaboga..." rekla je. "Ljudi, koji miris sada osjećate?" "Šišmišje govno", rekao je Dan. "Trula jaja", javio se Alistair. "A taj smrad trulih jaja", rekla je Amy, "proizvodi—?" "Kokoši?" rekao je Dan. "Sumpor", rekla je Amy. Dan se nasmiješio. "A, da - to sam naučio lani na kemiji! Sakrio sam epruvetu Mandy Ripkin u kutiju s ručkom. S jako labavim čepom. Kad ju je otvorila—" "Ugljen... sumpor", rekla je Amy naprežući mozak da se sjeti nečega što je čitala na prirodnim znanostima. "Zajedno s još jednim sastojkom tvore... što ono...?" "Smrdljive roštilje?" pitao je Dan. Amy se odjednom sjetila. "Ne roštilje, blentavče", rekla je dignuvši pogled prema praznini s užadi. "Barut." "Ovaj, misliš da je gore barut?" rekao je Dan. "Barut je doista postojao u šesnaestom stoljeću", rekao je Alistair. "Otkrili su ga u Kini nekoliko stotina godina prije i proširio se cijelim Istokom." "Dan, mislim da je ta užad ondje s razlogom", rekla je Amy. "To su fitilji!" "Briljantno, draga moja - ti si genijalka!" rekao je Alistair. "Znači, zrcalo ima dvije funkcije. Pokazuje prema gore, usmjerava nam pogled, i simbol je vatre. To je baš slično Hideyoshiju - uvijek lukav ratnik, smislio je izlaz iz ovog skrovišta u slučaju nužde, u slučaju sabotaže." "Dan, imaš li još šibice iz hotela Hvala lijepa?" pitala je Amy. "Što je tebi, ne možemo to tek tako dignuti u zrak!" rekao je Dan. "Možemo poginuti." "Barut nije dinamit", rekao je Alistair. "Podsjetio bih vas da smo okruženi s puno škriljca." "Ne budi prost", rekao je Dan. "Granitni škriljac je iznimno čvrst", nastavio je Alistair. "Razbijanje kamena danas zahtijeva puno jaču eksploziju nego što je izaziva barut. Bilo koja eksplozija vjerojatno će raznijeti samo malo, ciljano područje. Zapravo, potpuno je moguće da eksplozija neće biti dovoljno jaka. Sa škriljcem smo i više nego sigurni." Alistair je pokušavao zvučati ohrabrujuće, ali Amy je čula da mu glas podrhtava. Pogledala je brata. Zbog sjena svjetiljke na licu, izgledao je kao starac. Ali, iako je slabo svjetlo sve

GIGA

61

izobličavalo, mogla mu je čitati misli. Vjeruješ li mu? govorilo je njegovo lice. Nisam baš sigurna, mislila je. Ni ja. Onda, sve će nas odjednom zgnječiti tone granita, mislio je on. Ili...? Dan je skrenuo pogled. Ili ćemo umrijeti polako i bolno od gladi, bilo je ono što nije htio da Amy vidi. Ali osjetila je to. I njoj je odluka bila jasna. "Rekao bih da je to jedina šansa da se izvučemo i činimo strahote Ianu Kabri", reče Dan. Amy se nasmiješi progutavši navalu straha koja ju je prostrijelila. "Pokušajmo", rekla je. Dan se okrene prema Alistairu. "Ti si viši", reče dodajući mu šibice. Starac je zapalio šibicu i dignuo je. Plamen je liznuo kraj jednog užeta, lagano planuo, obavio ga, zatim se ugasio. "Fitilji su stari", rekao je Alistair bacajući izgorjelu šibicu na tlo. Otvorio je kutiju u kojoj su bile još samo tri šibice. "Gdje su ostale?" "Pa..." plaho je rekao Dan. Amy se lecnula prisjetivši se svih šibica koje je potrošio na trgu pred hotelom u Tokiju. Alistair je duboko udahnuo. "U redu, onda. Molite se." Dignuo je još jednu šibicu. I ona je plamenom obavila kraj obješenog užeta. FffffFFFFT!" "Tooo!" kliknuo je Dan kad je Alistair upalio još jedno uže, pa još jedno. Plamen je suknuo gore prema stijeni. "Bježite!" Alistair je viknuo zgrabivši Dana i Amy. Utrčali su u spilju, pohrlivši oko donjeg vrha slova W. Buum! Buum! BUUUM! KKKRRRRA-A-AK! Eksplozija stijena zasula je spilju zvekećući o zlatne predmete, razbijajući škrinje s blagom. Zrcalo se zanjihalo, zatim palo naprijed i rasprsnulo se na tlu. Iznad njih je svjetlo prodiralo kroz malu rupu blizu vrha kamene stijenke. "Uspjeli smo!" viknuo je Dan. Svi troje pojurili su prema tom mjestu, posrćući preko stijena, krhotina i razbijenoga stakla. KRRRRRAK! Još je kamenja zapljusnulo odozgo. Amy i Alistair prekrili su rukama glave povlačeći se. "Stijena puca!" uzviknuo je Dan dovlačeći drvenu kutiju točno ispod otvora. "Idemo!" Alistair se uspeo na kutiju, posegnuo dolje po Amy i dignuo je iznad glave. Bio je iznenañujuće snažan. Amy je pružila ruke gore, ali nije mogla dosegnuti prstima. "Jedan... dva... tri... opa!" Alistair ju je gurnuo prema gore. Evo. "Jesam!" povikala je. Prste je zabila u razbijeni dio stijene. Kad se povukla gore, Alistair je dlanove naslonio o njezine potplate i gurnuo. "Huhhh!" Glasno je udahnula nalet svježega zraka punog kisika. Prstima je obuhvatila korijen koji se ukopao u stijenu. Lakat je zabila u jedan dio stijene i izvukla se van. Na sunce. U veličanstven miris trave i zemlje. Kad se sigurno ukoso položila na površinu tla, posegnula je rukom natrag prema dolje. "Primi se!" "Jedan... dval" Alistair je stenjao odozdo. Amy je prstima obuhvatila bratova zapešća i povukla. Dan je bio težak i mogla je izvući samo

GIGA

62

njegov torzo - ali to je bilo dovoljno. Dan je pustio njezinu ruku i izmigoljio se iz otvora. Hitro, Amy se sagnula i zazvala dolje, "Striče Ali-stair! Možeš li naslagati još koju kutiju? Morat ćeš doprijeti više!" "Pokušavam!" odvratio je. RRRRRU-U-UMMM! Cijela se stijena zatresla. Dio stijene tik do Amy, slijeva, urušio se dolje. Tutnjanje kao da se širilo, prateći liniju pukotine u stijeni. "Striče Alistair!" viknuo je Dan u otvor. "Jesi li dobro?" Dan je prislonio uho na otvor. Amy je čula kako Alistair nešto govori, ali buka tutnjave zagušila je zvuk. Posežući dolje u rupu, Dan je vrisnuo, "Primi se! Iskoči!" Ali odgovora nije bilo. Sad su i Dan i Amy vikali njegovo ime. Ali otvor, koji je bio širok tek malo više od pola metra, počeo se cijepati. Cijela stijena ispod Dana i Amy je pucala. Poletjeli su naprijed, niz stijenu, i na kraju se otkotrljali na tlo. Kad se cijeli W urušio, u valu slijeva nadesno, Amy i Dan su odskočili dočekavši se na koljena i prekrivajući glave. Golem oblak kamene prašine dignuo se u zrak zacrnivši nebo. Amy i Dan nijemo su piljili u nazubljenu hrpu kamenja koja je ostala nakon svega. Poslije nekog vremena, Amy je osjetila kako joj riječi izlaze iz usta kao da imaju vlastitu volju. "Što ti je rekao?" "Rekao je", šapnuo je Dan, "Nije škriljac."

GIGA

63

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Kad je Amy otrčala iza drveta, Dan je znao da povraća. I to mu se uopće nije gadilo budući da je on činio to isto. Alistair je poginuo - nekoliko centimetara od njih. Ravno pod njima. Dao im je svoje povjerenje, svoj novac, svoje savjete, svoju pomoć. I, na kraju, i svoj život. Nisu mogli pojmiti da se to doista dogodilo. Trebao bi sad biti iza grma, otresajući se, hodajući prema njima, s hlačama čudesno i dalje savršeno izglačanim. Pa, to je bome bila pustolovina. Ali Dan je vidio samo prašinu. Prašinu i turiste i hrpe srušenog kamenja i bljesak svjetala policijskih vozila. I osjećaj u dubini želuca da je takvo što već proživio. Da mu je cijeli život ispunjen smrtima. Da je prisegnuo kako se nikad neće zbližavati s odraslima zato što ih je tako bolno izgubiti. I to se opet dogodilo. Maglovito je bio svjestan da ga je sestra obgrlila. Policajac je govorio na engleskom s naglaskom, ali Dan nije mogao shvatiti značenje riječi. "Zove se..." govorila je Amy. "Zvao se... Alistair Oh." "Starost?" rekao je policajac. Riječ "šezdeset četiri" izašla je iz Danovih usta. Nije znao kako to zna, ali palo mu je na pamet da Alistair nikada neće imati šezdeset pet godina. Da će jednoga dana on, Dan, biti stariji nego što će Alistair ikada biti. "Njegova odjeća?" nastavio je policajac, što se u tim okolnostima činilo kolosalno glupim pitanjem. "Svileni sako... jako lijepa košulja", rekao je Dan. "Ovaj, uvijek je nosio i bijele rukavice. I okruglasti šešir—" "Polu..." rekla je Amy. Usnica joj je drhtala. "Polu..." "Polucilindar", tiho je rekao Dan. Policajac je zapisivao, ali Dan je znao da to ne može biti akcija spašavanja. To je nalaženje tijela. Nitko ne bi mogao preživjeti to urušavanje. Kad je otišao, promrmljavši nekoliko riječi sućuti, Amy se zagledala u ruševine. "Dan...?" rekla je. "Pogledaj..." Desno od njih, upravo je stigla mala skupina ljudi. Nisu izgledali kao drugi šetači i posjetitelji parka. Većina je bila odjevena u mornarskiplava odijela s crnim sunčanim naočalama i crnim cipelama, i u ušima su imali slušalice iz kojih su izlazile vijugave žice. U sredini je bio postariji, mršav čovjek s kaputom prebačenim preko ramena, svilenom kravatom zataknutom u košulju koja je izgledala skupo i s tamnim fedora šeširom lagano nakrivljenim na jednu stranu. Kretao se živahnim korakom, služeći se štapom za hodanje optočenim draguljima. "To je onaj..." rekao je Dan. "Čovjek kojega smo vidjeli u Tokiju ispred podzemne." "Što radi ovdje?" pitala je Amy. Danove su se oči raširile kad je ugledao nekoga iza starca - osobu koja je njemu i Amy bila još poznatija. Vidjeli su ga kad je požar progutao Graceinu kuću. U Parizu i u Salzburgu. Nikad nije progovorio ni riječi, ali nekako je uvijek bio blizu. Amy ga nije trebao pokazati. I ona ga je vidjela. "Čovjek u crnome..." promrmljala je ustuknuvši. Držeći se nisko uz tlo, ona i Dan pohitali su iza grma. "Čuješ li što mu starac govori?" pitala je Amy. Dan je ustao. Navukao je kapuljaču preko glave i primicao im se, držeći se sve veće gomile posjetitelja. I oni su brbljali, ali kad se približio starcu, Dan je vidio kako razmjenjuje naklone s policajacem koji je netom prije razgovarao s njima.

GIGA

64

Ali čovjeka u crnome, čini se, nije zanimao razgovor. Polako je hodao prema srušenoj stijeni, leñima okrenut Danu. Starac i policajac sad su razgovarali, a Dan je uspio čuti dijelove razgovora, no vodili su ga na korejskom. Nisu puno toga rekli i starac se doimao ljutitim i nestrpljivim. Naposljetku je, poslije još kojeg naklona, policajac otišao. Nakon oštre geste upućene pratnji, koja je naznačila da ostanu gdje jesu, starac se sam uputio prema tajanstvenom neznancu odjevenom u crno. Dvojica muškaraca stajali su bez riječi i gledali ruševine. Dan je bacio pogled na Amy čiji je izraz lica bio užasnut, i pokazivala mu je da se vrati. Ali muškarci su bili okrenuti od njega, tako da se još približio. Kad je starac progovorio, njegove su riječi bile jasne. I na engleskome. "Moj je nećak bio unutra", rekao je. Čovjek u crnome pomaknuo je glavu, laganim pomakom usta pokazavši tek naznaku reakcije - kakve? Suosjećanja? Trijumfa? Bilo je nemoguće pročitati. Kao da su se oko nečega svañali, ali Dan nije mogao razabrati riječi. Onda se starac okrenuo i odrješito krenuo natrag prema pratnji. Kimnuo je, nikome od njih konkretno, ali svi su uhvatili korak s njim. Cijela skupina je zajedno krenula s lokacije u smjeru ulaza u park. Kad se Dan odšuljao natrag k Amy, vidio je kako čovjek u crnome prilazi ruševinama. Dok je hodao preko kamenja, zastao je i sagnuo se. Činilo se da je nešto našao - možda neki Hidevoshijev relikt, mislio je Dan. Uskoro će, kad raščiste kamenje, svi doznati za blago. Možda će biti pljački, svaña oko toga čije je sve to. Sve ono što obično vidiš u vijestima kad god se radi o puno novca. Ali zasad je sve izgledalo kao velika hrpa kamenja. A ono što je čovjek u crnome izvlačio iz nabacanog kamenja uopće nije pripadalo Hideyoshiju. Kad je Dan vidio što je to, krik mu je zapeo u grlu. Bio je to polucilindar, zgnječen i izobličen.

* * * "Zaboga, ljudi, mislila sam da ste mrtvi!" vrisnula je Nellie. "Čula sam što se dogodilo. Izgledate grozno!" Nellie je pojurila prema Amy i Danu, čvrsto držeći Saladina, kad su teškim korakom došli do parkirališta nacionalnog parka Bluvhansan. Nju i g. Chunga ispitivala je policija. Amy se sažalila nad g. Chungom. Uopće nije izgledao dobro. Nallie je Dana i Amy entuzijastično zagrlila jednom rukom, stišćući maua, koji je ispustio prigušeni "Mrrr" u znak pritužbe. Amy je prstima odsutno prošla Saladinovom srebrnom dlakom. "Pobjegli smo. Duga priča, ali Alistair..." Glas ju je izdao. Iza nje je Dan obrisao suzu. "Da, čula sam", rekla je Nellie. Suosjećajno je Danu stavila ruku na rame. "Doñi, mali moj, vratimo se." Za vrijeme vožnje do kuće strica Alistaira, Amy je Nellie ispričala što se dogodilo, sve do pronalaska polucilindra. Nellie je kimala slušajući, zatim su obje ušutjele do kraja puta. Dan je stalno pokušavao nešto reći, ali sve mu je zvučalo tako glupo. Bio je sjajan čovjek. Zbilja mu je bilo stalo do obitelji Cahill. Nedostajat će nam. Shvatio je da zapravo nije poznavao strica Alistaira. Starac je o njima znao tisuću puta više nego što su oni znali o njemu. Bio ih je izdao, ali na kraju im je spasio život. Kod Alistairove su kuće ptice pjevale u drijenovima, a horizont je bio posut bijelim, pahuljastim oblacima. Kao da se ništa nije dogodilo. Harold, Alistairov batler, dočekao ih je na vratima, turobna i žalosna lica. "Tako mi je žao", rekla je Amy.

GIGA

65

Dan, Amy i Nellie su se izuli i teškim korakom uputili u kuhinju gdje je Harold pripremio sendviče. Dok je Nellie jela, Dan je svoj odgurnuo. Posegnuo je u džep i izvukao zgužvani list papira i velik, zlatan dublon. "Ovaj je zlatnik posljednje što mi je dao..." "Što je na papiru?" pitala je Amy. "Hej, Kabre su vas možda ostavili, ali nikad se nisu vratili po novac koji su mi dali", rekla je Nellie. "Osedlajmo tu devu i jašimo!" U sobi je nastala neugodna tišina. Dan je slegnuo ramenima. "Baš je... teško pomisliti na to. Nakon svega što se dogodilo..." "Ne moramo sada misliti na to", rekla je Nellie. "Čuj, ako nisi gladan, bar se istuširaj. Smrdite na trula jaja. Oboje. Dan, idi u Alistairov tuš, Amy može u onaj u gostinskoj sobi." Dan je morao priznati da to zvuči kao dobra ideja. Uzeo je svoju salvetu i ušao u Alistairovu sobu. Egipat može pričekati. Bar neko vrijeme. Soba je ugodno mirisala, nekako na Alistaira, starca, na kolonjsku vodu s naznakom svježe opranog rublja. Sve je bilo uredno, što nije bilo čudno - fotografije nanizane na komodi, tvrdo ukoričene knjige naslagane na stoliću kraj kreveta, jastuci samo malo ukošeni - sa samo ponekim opuštenim detaljem, kao što je par rukavica bačenih na rub kreveta... Par prljavih bijelih rukavica. Dan se udaljio od kupaonice i primio rukavice. Bile su pune skorene zemlje i trave i još nečega... Ugljena. "Amy...?" zazvao je Dan. "AMY, DOĐI OVAMO!" Usklik sreće uzdigao mu se grlom, ali zatim i zapeo, kad je radost ugušila spoznaja od koje mu se sve zacrnjelo. Nekako je stric Alistair ostao živ. I opet ih je ostavio.

GIGA

66

EPILOG Starac je zatvorio vrata svog ureda i utonuo u kožnati naslonjač. Okrenuo se prema prozoru, oslanjajući noge na prozorsku dasku. Danas su ga boljele više nego inače. U svojim godinama nije volio dugo hodati. Odozdo je dopirao prigušen zvuk prometa, frustrirani povici vozača, mahnito dozivanje uličnih prodavača. Stalan podsjetnik na to što je istinski, beznadni smisao života - brzina, želja, posjedovanje. Bio je umoran od svega toga. Ali to će se uskoro promijeniti. Pravi je put sad napokon jasan. Upalio je glazbu. Smrt i preobražaj Richarda Straussa. Čudno prikladno, poslije onoga što se danas dogodilo. Stresan dan. Ono što je nužno, nije uvijek i ugodno. Ah, što se može. Najprije smrt. Sada preobražaj. Pritisnuo je tipku na interkomu. "Eun-hee, nazovi g. Mclntyrea, molim te. Imam vijest za njega." Čekao je nekoliko sekundi, ali odgovora nije bilo. Čudno. Eun-hee je bila ondje kad je prije nekoliko trenutaka ušao. Nikad nije odlazila od svoga stola u predvorju. "Eun-hee...?" pokušao je ponovno. Interkom je uz krckanje oživio. Ali odgovor nije uopće bio ono što je očekivao. "Zdravo, striče", rekao je dubok, svilenkasti glas od kojega ga je prostrijelio strah. "Pretpostavljam da je odlazak u park bio ugodan?" Koščat prst Baea Oha počeo je drhtati. "Tko... tko je to?" "Pa tvoj nasljednik", odvratio je glas. "Što, zar sam ti pokvario dan? Tako divan dan, doista. Vidio si kako pogibam i shvatio da si pošteñen truda da me ti ubiješ." "Ali..." nesuvislo je govorio Bae Oh. "Kako si uspio preživjeti...?" "Mnogi se to pitaju. Ali jamčim ti, kad završim s tobom, nitko to neće moći pitati." Bae Oh je možda bio u devetom desetljeću, ali i dalje je imao nedostižne reflekse. Skočio je iz naslonjača i otvorio vrata predvorja. Prostorija je bila prazna. Odjekivao je udaljen zvuk koraka na vanjskome sagu, zatim nestao. Otišao je. Baeu Ohu zaklecala su koljena. Podupro se o rub stola osjećajući kako mu srce jako lupa, dok je u pozadini glazba dosezala krešendo.