Bobbie Peers KRADLJIVAC LURIDIJA - Ljevakljevak.hr/flipbook/kradljivac-luridija/FLIP.pdf ·...

Bobbie PeersKRADLJIVAC LURIDIJA

Kradljivac luridija OK.indd 1 10/06/16 13:37

Biblioteka

Za nakladnikaIvana Ljevak Lebeda

UrednicaNada Brnardić

Naslov izvornikaBobbie Peers

Luridiumstyven

Copyright © Bobbie Peers 2015Objavljeno posredovanjem Agencije Salomonsson.

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2016.e-mail: [email protected]

www.ljevak.hr

sms

This translation has been published with the financial support of NORLA.Prijevod je objavljen uz financijsku potporu NORLA-e.


Bobbie Peers

KRADLJIVAC LURIDIJA

S norveškoga preveoMunib Delalić

Zagreb, svibanj 2016.


Lektura i korekturaDiana Matulić

Oblikovanje i prijelomRam

TisakFeroproms

ISBN 978-953-303-918-3 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000934164.

ISBN 978-953-303-919-0 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000934165.


5sms

Kolodvor Victoria, London

Bilo je to usred jutarnje špice. Mnoštvo je ljudi žu -rilo tamo-amo, svatko zaokupljen svojim mislima. Nitko nije obraćao pozornost na starijeg čovjeka s bradom i okruglim naočalama koji se ubrzano kre-tao postajom. U rukama je grčevito držao smeđi pa ket i stalno se okretao, kao da ga netko progoni.

U jednome je trenutku posrnuo o kovčeg na ko -tačiće jednog od prolaznika. Trebalo mu je nekoli-ko koraka da ponovno uspostavi ravnotežu i nasta-vi niz pomične stepenice koje su vodile do vlakova podzemne željeznice.

Dolje su na peronu ljudi stajali zbijeni jedni uz druge kao sardine u konzervi. Čovjek se probio kroz mnoštvo i zaustavio na kraju perona. Nalet zra ka do pro je iz tunela, jedan je vlak upravo naila zio.

Nitko od putnika nije primijetio da je onaj čovjek skočio na tračnice. Vlak koji se približavao zatuli i zračni se pritisak iz tunela pojača. Starac zadnji put pogleda prema peronu, zatim se okrenu i izgu-bi u mračnome tunelu.


7sms

PRVO POGLAVLJE

Osam godina kasnije. Na tajnoj adresi, negdje u Norveškoj.

William se toliko zanio svojim poslom da nije čuo majčino zazivanje. Sjedio je nagnut nad velikim pi -saćim stolom i, posve usredotočeno, zavijao zadnji vijak u metalni cilindar veličine prazne role toalet-nog papira. Cilindar je bio podijeljen na više dije-lova koji su bili izgravirani različitim znakovima i inskripcijama.

Proučavajući ga, William zadovoljno podignu cilindar prema svjetlu. Zatim uze izrezak iz novina sa slikom cilindra koji je sličio na onaj koji je držao u ruci. ÓNemoguće – najteži k�d na svijetu dolazi u Norvešku. Možeš li ga riješiti?Ó pisalo je ondje.

ÓRUČAK!Ó povika mama odozdo iz kuhinje.No William nije reagirao. U njegovu bi se obra-

nu možda moglo reći da zvuk u kući nije dopirao naročito daleko jer su zidovi u velikoj vili bili pre-kriveni policama, a police prepune knjiga. Knjige su naslije dili od djeda, sa strogim nalogom da ih nipošto ne bacaju. Bile su prevezene iz Engleske u sedam velikih kontejnera. William ih je sve proči-tao, i to najmanje dvaput.


8

B o b b i e P e e r s

Prošlo je osam godina otkako su morali pobjeći iz Engleske i osam godina otkako su se uselili u ovu vilu, a i osam godina otkako je djed nestao. Sad su Wi l liam i njegovi roditelji živjeli inkognito na tajnoj adresi i s novim imenima u zemlji koja se zove Norveška.

ÓWILLIAME OLSENU! RUČAK!ÓMama se nije predavala. Sad ju je William jasno

čuo. Čuo je da ga je zazvala ÓOlsenuÓ. Zazvala je: ÓWilliame Olsenu.Ó Još se nije navikao na to no vo ime i izgleda da nikada ni neće. Čeznuo je za da -nom kad će svima moći reći koje mu je pravo ime, da mu je pravo ime William Wenton.

Odavno je prestao pitati što se zapravo dogodilo onoga dana u Londonu prije osam godina. Prestao je pitati zašto se sad zovu Olsen i zašto su morali naučiti norveški jezik i zašto, od svih mogućih mje-sta, žive upravo ondje, i što se dogodilo s djedom. Mama i tata odlučili su da o tome ne govore, kao da je svaka tajna bolja od istine. Znao je jedino da ono što se dogodilo ima veze s nekom automobilskom nesrećom nakon koje je tata ostao paraliziran.

Ali tu je sigurno moralo biti još nešto, nešto što je bilo toliko ozbiljno da je mala obitelj mora-la nestati s lica zemlje. I da je jedna mala zem lja duguljastog oblika za koju neki u svijetu možda nisu ni čuli bila savršeno mjesto da se u njoj izgubi – dok to bude potrebno.

ÓRUUUUČČAK!Ó vrisnu mama još jednom.ÓAli prvo moram nešto srediti...Ó promrmlja Wil-

li am za sebe.


9sms

K r a d l j i v a c l u r i d i j a

A onda je red bio na tati da urlikne iz daljine: ÓWILLIAME... RUČAK JE!Ó William oprezno okrene metalni cilindar. Osje tio

je kako mu oni sićušni dijelovi savršeno leže u ruci. Ali odjednom se vrata njegove sobe otvore i on se snažno trgne. Vrata pogodiše visoku gomilu knjiga koje su se stropoštale na pod. Jedna od knjiga pogo-di cilindar, koji mu ispade iz ruke, zveckavo pade i otkotrlja se. William se sagne da ga podigne, kadli se tata pojavi na pragu u svojim električnim inva-lidskim kolicima. William zaprepašteno pogleda cilindar koji se kotrljao upravo prema njima. Začu se metalni zvuk lomljenja kad je jedan kotač prešao preko cilindra. Tata naglo zakoči. Nešto zapucketa u uništenoj elektronici i mali se oblak dima podig-nu sa smrvljenih djelića ispod kotača. Tata ljutito pogleda kolica i namršti se.

ÓKao da opet počinju štrajkati? A upravo su bila na servisuÓ, progunđa on za sebe i strogo pogleda Williama koji je rukom pokrio izrezak iz novina na pisaćem stolu.

ÓRučak je... hajde, IDEMO!Ó reče tata i, sudarivši se s novom gomilom knjiga, okrenu kolica i odveze se iz sobe.

William je čekao da prestane zuj tatina dizala na stepenicama, a onda ustade. Odahnuo je; malo je nedostajalo da bude razotkriven. Ali tata valjda ništa nije vidio? William je bio prilično siguran da je uspio skriti izrezak iz novina u trenutku kad je tata upao na vrata. Prišao je cilindru i oprezno ga


10


podigao. Jedna mu je strana bila zgnječena. Malo ga prodrma u rukama.

ÓJe li mogućeÓ, promrmlja ljutito za sebe i po gle -da prema jakoj željeznoj bravi na unutarnjoj stra ni vrata. Kako je mogao zaboraviti zaključati vrata? Uvijek ih je zaključavao kad se bavio kodovima.

William se okrenu i opet priđe pisaćem stolu. U jednu od ladica stavi novinski izrezak i ono što je ostalo od cilindra. Stajao je i gledao druge stvari koje su bile u ladici. U njoj je bila mehanička ruka koju je sam bio napravio, jedna metalna trodimen-zionalna slagalica, jedna posve obična Rubikova kocka i mala kutija od cipela s lemilom, sitnim od -vijačem i kliještima.

Zatvorio je ladicu i zaključao je ključem koji je skrio u jedan procjep u podu. Zatim još jed-nom pogleda po sobi da se uvjeri da je sve dobro skrio.

Tata je iz nekoga razloga mrzio kodove. Gnjavio je Williama da se bavi onime čime se inače bave obična djeca, recimo nogometom, limenom glaz-bom, bilo čime. Izgledalo je kao da se tata boji kodova, i da se boji Williamova zanimanja za njih. A s vremenom je postajalo samo gore. Sad je čak i križaljke izrezivao iz novina i spaljivao ih u kami-nu. Zato je William i počeo zaključavati vrata, da mu tata ne otkrije sve ono što skriva u svojoj sobi.

Kad bi tata samo znao kako se William ponekad osjeća, da ponekad oko sebe vidi jedino kodove. Zapravo, Williamu je sve bilo tek jedan mogući k�d.


11sms


I vrt, i kuća, i automobil, i sve što je gledao na te -leviziji ili čitao u knjizi. To mu je bilo kao slagalica. I sve je to njegov mozak preuzimao i dešifrirao. To se moglo dogoditi dok promatra neko drvo ili uzorak u zidnoj tapeti. Ponekad se učini kao da se stvari na njegove oči rastavljaju tako da im može vidjeti svaki pojedini dio i čemu on pripada. I to je tako otkako zna za sebe. I zbog toga je često upadao u nevolje. Zato najviše voli biti s�m, najradije u svo-joj sobi iza zaključanih vrata, u svojoj je sobi imao punu kontrolu nad svime.

Stajao je i gledao veliki pisaći stol. Bio je to dje-dov pisaći stol. Gornja mu je površina bila od tamne i tvrde ebanovine, jedne od najtvrđih vrsta drveta na svijetu. Na svim su kutovima stola bile rezbarije nalik na neka demonska lica koja prave grimase i plaze jezik. Kad je William bio mali, bojao se pisa-ćega stola. Ali je postupno, što je postajao stariji, u njemu sve više rasla znatiželja. Cijela je ploča stola bila pokrivena čudnim znacima, ili Ódjedovim piskarijamaÓ, kako je to mama nazivala. William je maštao da su to djedove tajne poruke jer je on, usprkos svemu, bio jedan od najboljih kriptologa na svijetu. Ali William još nije uspijevao odgonet-nuti one znakove. Nadao se da će ih jednoga dana shvatiti, da će razabrati što je to djed pisao, i zašto.

ÓSAD JEDEMO!Ó opet se začu mamin vrisak.ÓDolazim!Ó uzvrati William.I u nekoliko laganih koraka iziđe iz sobe.


12

DRUGO POGLAVLJE

ÓZar nisi gladan?Ó upita mama.ÓNe naročitoÓ, odgovori William i odgurnu tanjur

od sebe.Tata proguta. ÓPreviše sjediš u sobi, ne krećeš

seÓ, reče on. ÓKad sam ja bio tvojih godina, nikada nisam mirovao. Igrali smo nogomet, penjali se po dr veću i išli u krađu voća po tuđim vrtovima. A pogledaj sebe. Tanak si kao čačkalica.Ó

William ga pokuša ignorirati, iako je znao da tata ima pravo. Doista je tanak kao čačkalica. Ali je ipak jači nego što izgleda. I uvijek je to bio. Nitko u razredu ne može napraviti više sklekova od njega. Čak i nastavnik gimnastike ima problema pratiti ga kad krene sa sklekovima.

William baci pogled na presavijene novine i ška -re u tatinu krilu. Otkako su se počeli pojavljivati članci o prezentaciji Nemogućega koja se trebala prirediti u Znanstveno-povijesnome muzeju, iz no -vina je počeo izrezivati i napise o toj prezentaciji, a ne samo križaljke. Tata je pokušavao sve samo da bi Williama držao što dalje od toga.

Ali tata nije znao da i škola planira posjet pre-zentaciji Nemogućega. Mama je rekla Williamu da tamo može otići, ali samo ako obeća da neće ništa


13sms


reći tati, a i ako ne dira ništa od onoga što bude na prezentaciji. Kao da je mami bilo jasno koliko mu to znači. Kao da joj je bio poznat svrab koji je William osjećao u tijelu svaki put kad bi pomislio na k�d koji nitko nije uspio riješiti. Kao da je znala da sanja o toj prezentaciji otkako je prvi put čuo za Nemoguće.

ÓMogu li napustiti stol?Ó upita William ne podig-nuvši glavu.

ÓNe, ne možešÓ, dočeka ga tata odsječno.Roditelji se pogledaše. Nastade tišina. Bilo je oči -

gledno da mu nešto namjeravaju reći.Mama i tata opet se pogledaše. Tata proguta i

nakašlja se.ÓOdlučili smo da knjige moraju van, Williame.Ó William nekoliko puta zatrepće očima, kao da

mu nije posve jasno o čemu tata govori.ÓNismo čuli ni glasa od djeda već više od osam

godinaÓ, reče mama. ÓA knjige zauzimaju previše mjesta. Tata se gotovo i ne može kretati kolicima a da ne udari u neku policu s knjigama.Ó

ÓNE!Ó uzvikne William i ustade. Udario je rukom o stol tako jako da tanjuri i čaše poskočiše. Ali smjesta dođe k sebi. Nije volio biti ljut, zato je sti-snuo zube i u sebi brojio do deset.

ÓOprostiteÓ, rekao je i opet sjeo.ÓZnamo koliko ti sve te knjige znače, Williame.

Ali pogledaj oko sebe. Ovdje je sigurno najmanje milijun knjigaÓ, reče mama i pogleda tatu. ÓBez ob zira na to što smo obećali djedu, druge stvari


14


imaju prioritet. Moramo ovdje živjeti što je moguće normalnije.Ó

William ne odgovori ništa. Samo je gledao u stol i malodušno tresao glavom.

ÓMožeš odvojiti nekoliko knjiga i zadržati ih. Osta -le idu vanÓ, reče tata osorno i okrenu kolica, zaka-čivši usput gomilu knjiga koja se prijeteći zaljulja.

Mama pogleda Williama.ÓTati nije namjera da se ljuti. Sve mu ovo strašno

teško pada; živjeti ovdje, bez mogućnosti da nešto radi, doista mu mnogo nedostaje njegov posao u Londonu. Osjeća se kao da ništa ne vrijedi. A onda i ti i tvoja školaÓ, reče ona i uzdahne.

Williamu je bilo mučno slušati o školi. Bio je dobar u školi i jedini je problem u tome što razred-nik, gospodin Humburger, uvijek oko nečega dra-matizira. Svakoga drugog dana nazove Williamove roditelje da im kaže kako je William toga dana učinio Ónešto strašnoÓ. Nimalo nije čudno što su mama i tata zabrinuti. Ali William je znao zašto ga gospodin Humburger toliko mrzi. Tijekom cijelog prvoga razreda William je izrazito prednjačio, i to toliko da je razrednika ispravljao svaki put kad bi rekao nešto pogrešno na satu matematike. Ili, što se toga tiče, ne samo na satu matematike, nego na bilo kojem drugom satu. Dan prije ljetnih praz nika gospodin je Humburger povukao Williama ustranu i rekao mu da mu ni u kom slučaju ne smije pasti na pamet podignuti ruku kad se najesen vrate na nastavu.


15sms


William se, naravno, nije mogao baš toliko suz -državati, i tijekom cijelog drugog razreda vladao je neprestani rat između njega i gospodina Humburge-ra. No, kako je William bivao stariji, to je manje brinuo za pogrešno učenje gospodina Humburgera i s vremenom se prestao javljati na nastavi. Ali time odnos između njih dvojice nije postao nimalo bolji.

ÓGospodin Humburger je nazvao i rekao što se dogodilo danas u školiÓ, oprezno reče mama. ÓJoš ništa nisam rekla tati.Ó

Naravno da je gospodin Humburger nazvao i rekao što se dogodilo u školi. Sigurno je otrčao do telefona dok je još voda iz cijevi otjecala po cijeloj zgradi. To je William mogao sebi lako predočiti. Kao da vidi gospodina Humburgera kako u zbor-nici stoji s telefonskom slušalicom u ruci i češka se po svom velikom, dlakavom trbuhu, dok je cijela škola zaokupljena spašavanjem predmeta od naleta vodene mase.

ÓNije to bila samo moja greškaÓ, izustio je. ÓJa sam pokušao pomoći. Hidrant je bio pokvaren.Ó

ÓI ti si ga popravio da radi... u cijeloj školiÓ, nastavila je mama; jasno se vidjelo kako se suzdr-žava da se ne nasmije. ÓNe znam što ću s tobom, Williame. Ponekad si isti djedÓ, reče ona i uzdahnu.

ÓMožda ću onda i ja netragom nestati?Ó reče William.

Mama ustade i poče pospremati stol. ÓTo nije nimalo duhovitoÓ, reče ona kupeći

tanjure.


16


Zatim se provukla bočno između dviju visokih polica s knjigama i prišla sudoperu. William ustade.

ÓGospodin Humburger je bio vrlo zabrinut i zbog sutrašnjega odlaska razreda u muzejÓ, reče ma ma. ÓA i ja sam zapravo zabrinuta. Teško nam je ovako dugo živjeti skrivajući se. Ali ne smijemo izazivati nikakvu pažnju. To znaš.Ó

William ne odgovori.ÓPogledaj me, WilliameÓ, strogo će mama.On se okrenu i pogleda je.ÓObećaj mi da ćeš se sutra lijepo ponašati!Ó

reče ona molećivo. ÓNe smijemo privlačiti nikakvu pažnju!Ó

William je znao da će biti teško držati se podalje od Nemogućega. Ali je isto tako znao da ne smije učiniti ništa što bi ih moglo razotkriti.

ÓObećavamÓ, promrmlja on i osjeti probadanje u trbuhu.


17sms

TREĆE POGLAVLJE

William je stajao s�m. Snježne su se pahuljice spu-štale na zemlju. Sve je bilo bijelo. Pogleda prema ostalima iz razreda koji su se gegali po školskome dvorištu čekajući autobus koji ih je trebao odvesti do Znanstveno-povijesnoga muzeja. Svi su se vese-lili jer će cijeli jedan dan biti izvan škole.

Autobus se najzad zaustavio ispred njih s jakim praskom iz auspuha. Čim su se vrata otvorila, započe borba tko će prvi ući u nj. William je pri-čekao da se kaos malo smiri, a onda uđe. Našao je mjesto posve otraga. Odande je imao dobar pregled nad svima ostalima iz razreda, uključujući gospo-dina Humburgera.

ÓBilo je mega cool ono što si jučer uradio s hid-rantom!Ó odjednom se u blizini začu neki slabašan glas.

William pogleda oko sebe i spazi Eilerta, koji je također sjedio posve otraga. Eilert je bio onaj koji je ostalima u školi obično bio na meti pa se zato većinu vremena trudio da ostane izvan domašaja. Sad je sjedio nagnut na sjedalu i gledao Williama. William se okrene na drugu stranu i pogleda kroz prozor. Nije mu se dalo ni sa kim razgovarati, pa ni s Eilertom. Nije se dobro osjećao nakon jučeraš-


18


njega razgovora s tatom i mamom. Zar doista misle izbaciti sve djedove knjige? Uto autobus uz veliki trzaj napokon krenu.

William zavuče ruku u džep i izvadi komad pa pira. Bio je to izrezak iz novina o Nemogućemu. Pročitao je naslov, bio je napisan velikim slovi ma: NAJTEŽI KïD NA SVIJETU DOLAZI U NOR-VEŠ KU. Iako je to već bio pročitao stotinu puta, William pročita još jednom. Zatim pogleda sliku zagonetnoga metalnog cilindra. Nekolicini je naj-boljih svjetskih kriptologa trebalo više od tri godine da ga načine. I sad je proglašen najtežim kodom na svijetu, koji je gotovo nemoguće riješiti. Nekoliko je najpoznatijih svjetskih dešifranata već pokušalo, ali bez uspjeha. I sad je napokon došao u Norvešku i uskoro će ga moći vidjeti vlastitim očima. Gorio je od nestrpljenja. Već sutra prezentacija ide dalje, u Finsku. Dakle, bilo je danas ili nikad.

William sklopi oči i prisloni glavu uz prozor. Mogao bi to biti njegov najbolji dan u životu. Samo da ne podlegne iskušenju. Gledati je mogao, ali ne i dirati...

ÓNadam se da ti je jasno da si iskoristio sve svoje prilike kad je riječ o cirkusu, Williame!Ó zareža neki promukao glas odmah pokraj njega.

William otvori oči i spazi gospodina Humbur-ge ra.

ÓOno što se dogodilo jučer doista je prelilo čašuÓ, nastavi on.

Eilert se na to nasmija.


19sms


ÓRekli ste čašuÓ, reče on smijući se, ali zašuti kad ga gospodin Humburger bijesno pogleda.

ÓZaveži, riđane!Ó zareža Humburger, te podignu maljavi kažiprst i njime prijeteći zamlatara prema Williamu. ÓJučer sam razgovarao s tvojom majkom i ona je upoznata s time da treba još samo ovolicno pa da budeš isključenÓ, režao je pokazavši sićušan međuprostor između palca i kažiprsta.

Odjednom se autobus snažno zatrese. Stojeći u središnjem prolazu, gospodin Humburger se stro-pošta i koliko je dug pade na leđa. Smeten, ondje je ležao i kotrljao se dok je autobus zakretao na jednu pa na drugu stranu. Neki su zavrištali, neki izvirili glavama da vide što je posrijedi. Autobus smanji brzinu, skrene ustranu i zaustavi se.

ÓNišta ne briniteÓ, oglasi se vozač autobusa pre-ko zvučnika. ÓSamo mala nezgoda s gumom.Ó

Gospodin Humburger podigne glavu i poput ma -log, uplašenog poljskog miša pogleda oko sebe, a onda skoči na noge i isprsi se.

ÓOpasnost je prošla. Ne paničarite!Ó povikao je namješteno odvažnim glasom.

Vozač je već bio izišao iz autobusa, stajao je i malodušno gledao desni prednji kotač dok mu je para na hladnoći izlazila iz usta. William priljubi lice uz prozor da vidi što vozač namjerava poduzeti. Gospodin Humburger žurno krene središnjim prola-zom, uze mikrofon i spusti ga na svoje ljigave usne.

ÓSvi moraju biti mirni dok mi, koji smo zaduže ni za rješavanje kriznih situacija, ne riješimo pro blem.


20


Dok trepnete, bit ćemo opet u pokretu. Ne mičite se sa svojih mjestaÓ, reče on, odloži mikrofon i otetura iz autobusa.

ÓMisliš li da ćemo doći na vrijeme?Ó upita Eilert.ÓNadam se da hoćemoÓ, uzvrati William i zabri-

nuto pogleda van; vidio je gospodina Humburgera i vozača kako stoje i češu se po glavi.

Dva sata kasnije autobus je napokon opet bio na cesti. Gospodin Humburger je, prljav i umoran, sjedio dva sjedala ispred Williama. Trebala im je cijela vječnost da promijene gumu. Pokazalo se da je obojici prvi put da mijenjaju gumu na bilo čemu, i trebalo im je najmanje sat vremena samo da pronađu rezervnu gumu. William se ponudio da im pomogne, ali su mu rekli da se vrati na svoje mjesto jer je to posao za odrasle. Bilo je već jedan i petnaest. Williamu to nimalo nije slutilo na dobro.

Ispred muzeja ih je dočekala visoka i nervozna gospođa. Izgledalo je kao da ondje odavno stoji i čeka. Nos joj je bio crven kao rajčica i cijelo joj se tijelo treslo od hladnoće. Nestrpljivo je cupkala i skakutala ne bi li se barem malo ugrijala, dok se gospodin Humburger naprezao da umiri razred. Kad su se svi koliko-toliko umirili, ona se nakašlja i slabašnim glasom predstavi:

ÓZdravo, i dobrodošli na uzbudljiv dan u Znan-stveno-povijesnom muzeju. Zovem se Edna i danas ću biti vaš vodič.Ó

Zatim nervozno poravna suknju i nastavi:


21sms


ÓZakasnili ste na prezentaciju Nemogućega koja se, nažalost, ubrzo završava. Ali, naravno, imate pristup ostalome dijelu muzeja.Ó

William se ukoči. Ne, ne može biti da su zaka-snili...

ÓBudući da niste došli na vrijeme da vidite pre-zentaciju Nemogućega, odmah idemo na Õrebus zna njaÕ. Shemu s pitanjima naći ćete na stolu od -mah pokraj vrataÓ, reče Edna. ÓNajbolje bi bilo da idete dvoje po dvoje.Ó

Trebalo je samo nekoliko trenutaka da se raz-red podijeli na uobičajene grupe. William je i dalje stajao posve mirno, razočaranje ga je potpuno paraliziralo.

ÓTi si u grupi s EilertomÓ, povika gospodin Hum-burger odmah iza njega.

Na to se razred zahihota.ÓHajde, Williame, ionako kasnimoÓ, nastavi Hum-

burger.Eilert stade pokraj Williama, očito zadovoljan

iz borom partnera. Osmijeh mu se raširio od uha do uha.

ÓSigurno ćemo pobijediti. Pa ti znaš sve o ovak-vim stvarimaÓ, prošapta on i čeprknu se po nosu.

William jedva kimnu. Osjetio je da u njemu sve gori. Rebus? Ma ne dolazi u obzir. Pa on je tu do -šao da vidi Nemoguće.

ÓVidimo se na izlazu za sat vremenaÓ, procvr-kuta Edna i otvori velika muzejska vrata od tamne hrastovine.


22


Razred bučno pojuri uza stepenice. Jedna djevoj-čica zaleti se u Ednu i njeno dugačko tijelo pade na tlo. Zbunjena, Edna ostade sjediti na stepenicama. Gospodin Humburger potrča prema njoj. Ona mu pruži ruku kako bi joj pomogao da ustane, ali gos-podin Humburger samo žurno prođe pokraj nje.

ÓNe trčite... HODAJTE!Ó povika on iz sveg glasa i uđe u muzej ni ne pogledavši je.

William se zaustavi ispred Edne, prihvati njenu ruku i pomogne joj da stane na noge.

ÓHvalaÓ, izusti ona otresajući suknju.ÓNema na čemuÓ, uzvrati William i blago se na -

smiješi.Malo je oklijevao stojeći ondje.ÓJe li prezentacija Nemogućega već završena?Ó

na posljetku upita. ÓDolje je krcato. Nikoga više ne smijemo pustiti

tamo. Moramo se pridržavati protupožarnih pro-pisa.Ó

William kimne, zatim krene prema vratima. Ondje je stajao Eilert i gledao cijelo more izloženih stvari.

ÓVau, pa ovo je jednostavno mega coolÓ, reče on očigledno zadivljen.

William stade pokraj njega. Misli su mu bile na posve drugom mjestu. Uto spazi dvojicu koji su malo podalje skidali plakat na kojemu je pisalo: ÓPrezentacija Nemogućega – niz stepeniceÓ.

ÓHoćemo li početi?Ó upita Eilert i priđe stolu s upitnicima; zatim pruži Williamu olovku. ÓTi piši!Ó


23sms


ÓJa... ja moram prvo u zahodÓ, reče William, bacivši pogled prema gospodinu Humburgeru koji je bio zabavljen dječakom čija se ruka zaglavila u parnome stroju. I jedan mu je čuvar muzeja prite-kao u pomoć.

William se nasmiješi; dok god gospodin Hum-burger bude imao pune ruke posla, odmah je tu i prilika da nekako uđe na prezentaciju Nemogućega.


Bobbie Peers KRADLJIVAC LURIDIJA - Ljevakljevak.hr/flipbook/kradljivac-luridija/FLIP.pdf ·...

Documents

Transcript of Bobbie Peers KRADLJIVAC LURIDIJA - Ljevakljevak.hr/flipbook/kradljivac-luridija/FLIP.pdf ·...