KREŠIMIR BAGI Ć - Aquilonis...i upozori 'ja sam pitoma pustinja ne gledaj me dok hodaš šumom'...

KREŠIMIR BAGI Ć

IZBOR PJESAMA

BRŠLJAN (1996)

Ja ne poznajem nijedan cvijet

ja ne poznajem nijedan cvijet

samo ružu

ona me grli kad pišem knjigu

ona mi nudi sedam rajskih latica

ko roj pčela kad u cvijeću posluje

pa silazi u nj da ga ostavi

leteći k mjestu, gdje med zgotovljuje

prva latica počinje kotač

ona se crveni u mom oku

druga latica kaže 'ja sam danteova'

nju samo taknem i uzdahnem

treća latica sama kao korak

s četvrtom bude križ

kada ih pogledam

ostanem bez grijeha

petu stisnem u šaku

od nje ću praviti ulje

vidati rane i

bolesne stihove

šesta latica drhti na vjetru

kap rose koju čuva nasmiješi se

i upozori 'ja sam pitoma pustinja

ne gledaj me dok hodaš šumom'

sedma latica je gotov kotač

ona se

ona me

okreće

okreće

tako da ništa ne znam

tako da sam stalno na početku

ja ne poznajem nijedan cvijet

samo ružu

u njoj niknem

pa odrastem

pa me nema

pa napišem knjigu

Dodir

tko ti je crtao taj struk

tko ga tanjio

ušio malo slijeva

malo zdesna

ruke su obećale plavost

u njima se ukočilo nebo

zanjiši ga

ti snimaš tišinu

rasteš u devet grbova

prekrižiš kocku

preko kocke

tabani tabani

topli tabani i pijesak

zar nisu sekunde

krenule ludo

naglavačke

u dodir

krik jutra čuo se

komu to pričaš otok

sve tiša

i

tanja

planina tvoj zaborav

kupa se u suncu

tabani tabani

goli tabani

i pijesak

miris mačaka te prati

ne podnosite se

zarobio vas ozrnio

mrak

zanjiši ga

možda jednom počne

sjenčiti poglede

koji su te crtali

otoku možda vrati palmu

palmi dodir

zanjiši ga

zanjiši ga

struk je samo riječ

putnici ga

mahovinu

slijede

dok se ne izgube

Za med nisu potrebne riječi

pčelo i moja je rečenica

skupljala pelud

dok je nisam izgovorio

lako je tada bilo letjeti

lako govoriti mirisati kao

zemlja gorjeti kao sunce

čime se sada pokriti

biti ptica biti zraka

u visini moći

ruke pustiti

pčelo lako je tebi

za med

nisu potrebne riječi

okret lijevo

okret desno

ploviš kako ti se svidi

a tekst nastaje

kao trag u pijesku

usput

i

unazad

300 metara iznad zemlje

o čemu razmišlja

kapljica kiše

dok pada

dok je 300 metara

iznad zemlje

zna li planira li

traži li pločnik

cipelu kišobran pustinju

nokat na koji će pasti

ratuje li s vjetrom

ili joj je svejedno

ili joj duša

ostala u oblaku

i s njim unaprijed

otopila svaki centimetar

koji se odmotao

u njegovu pamćenju

boji li se tigra

koji čeka u šumi

i brani lišću da šušti

pčeli da zuji

mravu da kaže

'ja sam žedan'

O daljini i ovome ovdje

daljina ima lijepo lice,

da čovjek poludi, toliko lijepo,

a ovo ovdje nema ništa,

ono samo postoji

srijedom je daljina

s moje lijeve strane,

subotom s desne

srijedom izgleda sretno poput djevojke

koja je trenutak prije kupila cipele,

ili se vratila od frizera,

Bože moj, kako bih htio doći do njenog središta,

poznajem sva lica, imena, prizore,

kuće, ulice, gradove,

čitavu povijest lijeve strane prostora,

lijeve strane daljine,

ali koliko god zakoračim prema njoj,

ona se za toliko odmakne prema sebi

subotom je daljina srijeda u zrcalu,

ipak, lice djevojke kao da je malo umorno,

melankolično, kosa joj je neuredna,

ponekad se skriva iza dima cigarete,

jedino madež na njezinu desnom obrazu

poziva na radost: ja sam ta točka koju crtaš,

kojoj ideš, kojoj ne dolaziš, ne budali,

ostani gdje jesi, možda si upravo ti točka

koju crtam, kojoj idem, kojoj ću doći

u ostale dane daljinu ne uspijevam

prilagoditi svome položaju

pojavljuje se urotnički, iznenada,

zavrti me lijevo-desno, ispred-iza,

gore-dolje, unutra-vani, bez i sa,

kroz i izmeñu, zbog i unatoč

tako da je ne mogu vidjeti,

doći do daha,

stati na svoju stranu

i to je uglavnom sve što vam u ovom trenutku

o daljini i ovome ovdje mogu kazati,

i o sebi, uostalom

U jutarnjoj kavi

ima jedan trenutak u jutarnjoj kavi

koji bi da bude srce dana

srce kave

koji mi kaže uzmi me sa sobom

kojemu kažem kucaj

u njemu stanujemo dok se dan ne sruši

dok ruža ne uvene u našim očima

ponekad kuća ponekad pustinja

nema ga smisla navijati i zalijevati

miris koji putuje nisam pokušao upoznati

iako glas iz šalice upozorava

'krešo krešo pa ti umireš iznutra

crtaš otok a znaš da otok grize'

taj trenutak dan kuću glas ružu

nisam sreo ali jednom hoću

što će se to možda dogoditi prekasno

najmanje smo krivi šalica cigareta i ja

U tuñem tijelu

kako je lijepo u tuñem tijelu

skineš zvijezdu

staviš je pod glavu

budeš sjajan i svjež

snijeg se zaigra

pa pada u usta

misliš da si svoja majka

koja je

na o po pri u

naoko o priču

mećavu zaboravila razlupati

dekliniraš more

a ono te u lokativu uzme

da ne bude tijesno

kad je već tu

kad si već u

(more spominješ tek tako

zbog majke

zbog priče

zbog lokativa

da snijegu ne bude zima

kada u njega zaroniš)

u tuñem tijelu

uvijek se fabula nañe

zato izbjegavaj se spavaj

da se ne susretneš

poručuje mi prijateljica

koja rukama prenosi snijeg

iz a u ž

da ga ne dotakne

i natrag

i ponovo

Soba miriše na snijeg

ja te govorim nježno

blaga blaga

kao drvo koje zaboli list

kamo je glas tvoj pobjegao

zar sklopljena je cvjetna knjiga

zar ti koja si od tihih stihova

imala glinenu rečenicu i dom

prekrižiš je pa zaboraviš

istrčiš na ulicu

soba miriše na snijeg

njegova sljepoća dopire

do televizijskog tornja

ispod kojega glačaš kravate

i ružne vijesti

na ekranu stalno prepoznajem

tvoju šutnju i ples

ti si izvan

ni slika ni riječ

kao zmijska košuljica

ljudi su cvijeće imena i korake

po poljima rasuli

zar u njima raste tvoj glas

Bršljan

na zidu zgrade u kojoj stanujem

raste bršljan, penje se

kaže: ja sam tvoja sudbina

dobro mi je poznata ta rečenica

kojom se pošumljuje svijet

a čovjek urotnički prevodi

u tajni raspored

godinama već bježim k njemu

penjem se po drveću i stijenama

pokrivam tlo koričim zidove

u mom koraku biljna je snaga

tragova nema (zemlja netaknuta)

šutke obrastam brijeg po brijeg

nijedan susjed ne shvaća tu

igru nogu meñu težom i lakoćom

ponekad nepažnjom otkinem bobicu

(otpadne list, ali ne uvene)

bregovi i susjedi počnu se penjati

jedan za drugim, gore i dolje,

dok zrak ne postane neporočno zelen

i čist

iza zida na kojemu raste bršljan,

nijemo plamtim množim se

prevaljujem kilometre

ovdje i tamo

kada se umorim od šutnje i preobrazbi

priljubim usne uza zid i vrelim dahom

izmeñu dviju opeka zanjišem bršljan:

– ti si moja sudbina?

– da. ja, hedera helix, sudbina sam tvoja

i tvoj naslov. i nisam se zanjihao ja,

nego ti, jer ti si progovorio jezikom

kojim se ja granam, kojim izvan mene

nitko ne može krotiti daljine.

pogledam zid iznutra, otvorim prozor,

pogledam zid izvana, nema razlike.

nesvakidašnja je svečanost očito počela:

ispred mene – umjesto jednog – dva stabla

kamo će me još odvesti ta biljna snaga,

bršljan?

teško pitanje za onoga koji traži odgovor,

za onoga koji ne zna kako zatvoriti prozor

Uspon

Iznenada planina, visoka,

bijela od snijega,

ispred mene.

Gledam je, a ona kaže: penji se!

I ja se penjem.

Skupljam snijeg.

Pahulje glasa poklanjam bjelini.

U svakom pokretu raste

nijema zavjesa neba.

Kada, napokon, dospijem do vrha,

legnem na nj da se odmorim

i poklonim kruni neba.

No, planina mi ne da mira, kaže:

u tebi sam se zaboravila,

sada si ti planina.

I munjevito se zamota,

pobjegne u zemlju,

u zrnce prašine.

Začuñen, ostanem visjeti u zraku

kao kakva zvijezda u kazalištu lutaka.

Slijepa svjetlost

– tko stanuje u ruži

– nitko

nitko stanuje u ruži

otvara i zatvara prozore

udiše zrak

– a zrak

kakav je stanar taj zrak

– uredan

redovito plaća najamninu

nema veliko društvo ne buči

otvara i zatvara prozore

– ali tko napokon stanuje u ruži

nitko ili zrak

– nitko a zrak plaća najamninu

ruža sanja prolaznike

otvara i zatvara latice

pa se čini da netko u njoj diše

Tržnica u Dubravi

gradili smo tržnicu u dubravi

to vam danas mogu reći

Ribe Anñelko Šime i ja

mijesili glinu pravili opeke

nitko nam ništa nije mogao


to vam danas mogu reći

jutrom sadili štandove i zidove

u podne ih zalijevali

da se usprave i razlistaju

na livadi u vodi i blatu


kada smo završili

pojavila se desetorica dalmatinaca

i pozvala nas na partiju balota

otišli smo odigrali i pobijedili

Ribe Anñelko Šime i ja

nakon godinu dana vratili smo se na tržnicu

a dalmatinci su na njoj prodavali

bakalar bademe i blitvu

kupili smo novine popili pivo

Anñelko je rekao: mi smo gradili tržnicu

a Ribe: to nije važno mi smo dalmatinci

Šime i ja nismo ništa govorili

naručili smo kavu i odigrali partiju pikada

sutradan je Ribe počeo naplaćivati placarinu

Anñelko mu je postao desna ruka

danas ih zagorci i bosanci oslovljavaju s 'gospon'

nude im salatu za ručak i voće poslije ručka

dalmatinci ih pozivaju na pivo

a gradili smo tržnicu u dubravi i Šime i ja

sada tamo kupujemo bakalar bademe i blitvu

Šimi je izgorjela kuća u dalmaciji a ja sam

postao profesor u zagrebu kadgod nañu vremena

Ribe i Anñelko odigraju s nama partiju pikada

Blaž Blaž Blaž

sutra idem na stadion

stiže blaž

svi će stajati i navijati

a ja ću si misliti

blaž blaž blaž

ne nisam navijač

sjest ću na istok

i kupiti sjemenke

kada padne gol

svi će s njim u nesvijest

a ja ću mirno gledati

blaž blaž blaž

blaž je igrač

netko će pitati

ne nije on je bog

igrači su u babilonu

i uče govoriti

a njega nitko ne vidi

poslije utakmice ću na tramvaj

navijači će se švercati

i govoriti prostote

a ja ću uporno šutjeti

blaž blaž blaž

Ruža

ruža

što je ruža

čaša ili glava

čaša ili glava

bog je posadio radost

pa je povremeno zalijeva

pa je povremeno zalijeva

najezde skakavaca su kiša

skupljajte ih

skupljajte ih

skupljajte njihove vitke latice

i struk zaštićen bodljikavom žicom

i struk zaštićen bodljikavom žicom

suze skrivene u utorima skupljajte

krv samo što nije

ruža

što je ruža

krv samo što nije

Mrak u slikovnicama

ravnica mi prilazi odasvud

ili ne prilazi

nalazim je

stojim penjem se silazim

ona me gleda

kaže: tu smo

šetam gradom ona pogledom ruši nebodere

kaže koraku: more ne može skočiti u vodu

zato nam rastu brodovi

ravnica stanuje u meni putuje

gdje ja stignem ona se

odmori

dok je još u slikovnicama mrak

ravnica ustane odjene se

i čeka

ono što s njom dijelim

sva mi je imovina

tu smo

široko smo

JEZIK ZA SVAKU UDALJENOST (2001)

Hrvatski pjesnik

Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki, Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost

i točkom ne pokušavaju završiti svijet

bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg

u nekoliko navrata čak i bog

u njegovoj glavi (kao u vrtu)

raste svijet (danas ima dvanaest godina)

krošnja kaže da je krošnja

cvijet da je cvijet

gušter vas samo mirno gleda

i

zauzimlje

brijeg

po

brijeg

koji ga bolje poznaju kažu taj je prije roñenja

zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da'

potom se prignuo dohvatio kamen

izbrojao do sedam bacio ga

prohodao i tako to traje

od

zenona

do

danas

počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave

zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao

kada je prvo polje zasijao kristalima

svi su pomislili evo obrnutog neba

sagnuli glave divili se travama

zaboravili da njegov

kamen stalno leti

da on ne prestaje

hodati

na granici vidljivog i nevidljivog

tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve

kada bi pepeo tišine prekrio tlo

on bi

- kao puž rogove -

podizao ruke u zrak

pozdravljao

beskrajnost

svemira

bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar

on i ona crv i jabuka koja pada s grane

s munjom na leñima

uvijek sâm

a otvoren za zaborav

budnost

i

san

jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani

dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda

pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati

najprije je subotu pretvorio u čistu radost

u ružu u trn

(krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela)

na vrata mu zakucali utorak i srijeda

pa ostali dani zaljuljani kao barke

na maestralu godina proklijala

kalendar

procvjetao

(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored

- sve na svome mjestu odjednom i zauvijek -

povjerovali su da je doista nestao

bavili se dnevnim poslovima

uz blagdansku kavu

proklinjali

kišu)

sve se u trenutku ushodalo i susretalo

krtica puž susjed kornjača sjenica

tko je tražio zavičaj

svugdje ga nalazio

tko je htio vjerovati

u svemu mu prepoznavao

korak

da

bio je svašta

vrač u čijim grudima

kuca sat bura na braču

zavodnik i zavedena roj pčela

u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran

u njegovoj glavi raste svijet

(danas ima dvanaest godina)

krošnja kaže da je

krošnja cvijet

da je cvijet

gušter mirno

zauzimlje

brijeg

po

brijeg

kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke

'zamislite oni bi plovili' (ljutio se)

'kakva drskost ta tko će onda znati

gdje je brazil a gdje malta

tko će znati što je vječnost

što umorno vrijeme

more brod

tiguar

šuma

san'

nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio

da on uvijek govori i brine o svemu

otišao sam prekoračiti granicu

spojiti mrak s mrakom

pticu s pticom

praznini

kazati

ti

si

svijet

cvijetu livadu

pripremiti slijedeći glazbu

koja kao smola curi u pješčaniku

ali u ovom gradu kao meñu biljkama u vrtu

tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom

i sada nakon svega poručuje mi da je meñu zrnjem

da je svako zrno koje u suton klija prema nebu

spominje središte vatre brbljave anñele

tamarisku herbarij šumu i ulicu

uzvikuje 'pogodi

koliko me ima

gdje sam

i

što radim

možda sam ovdje

možda tamo možda rastem

možda te zalijevam možda gaziš po meni

možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš

možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'

i ne pokušavam odgovoriti na izazov

već davno sam obukao rukavicu

koju mi sada dobacuje

nikada mu nisam

vidio lice

čuo ime

glas

ne

mogu

ga sresti

on je prijatelj

koji uvijek ode prije

nego se pojavim koji mi se smiješi

kojega stalno prevodim na nepoznate jezike

slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra

njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma)

zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu

pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama

prešućen pogled slijepca šumu u šumi

u pustoj ravnici opet će biti bog

u njegovoj će glavi ispočetka

iz dječjeg plača rasti svijet

krošnja će reći ja sam

a cvijet da je cvijet

gušter će vas samo

mirno gledati

i zauzimati

brijeg

po

brijeg

Hrvati

u parizu ima šest hrvata

sve ih znam

i neobično sam radostan zbog toga

svakog dana poslije pet

tri hrvata šetaju lijevom stranom seine

i žučno raspravljaju o situaciji u domovini

prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir

svakog dana poslije pet

tri hrvatice šetaju desnom stranom seine

razmjenjuju ženske časopise recepte

i kude francusko brašno za kolače

prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica

hrvati i hrvatice se susretnu oko šest

na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje

– nakon što se pošteno izljube –

odmah počnu pričati viceve o srbima

i ogovarati francuze

u parizu ima šest hrvata

sve ih znam

i neobično sam radostan zbog toga

Spoved Petrajnščana z Pariza

ja sem v pariz došel s pinklecom v roki

al sem bormeš delal kak črv

prav veliju da je život v parizu

metro bulo et do-do razmeš kaj ne

metro posel i v posteju

no sad bar imam svojo gajbo

reno devetnajst i chalet kod oksera

ma kak se veli šale

v rečniku piše švicarska kuća ljetnikovac

mais kaj je to hrvatski

čuj stari kog oni jebeju

moj chale je kod oksera a ne v švicarskoj

v švicarskoj mi je teček ñura

tak se ne delaju rečniki

kaj nam gedžani nisu dost zgadili jezik

da sad zovemo i švicarce v pomoč

a i ti buš si spil jenu pivu nismo deca

i još ljetnikovac kaj kurac ljetnikovac

pa ja tam idem i po zimi

čuj encore quelque chose bez zamere

još nešto ti bum rekel

naši ljudi v domovini su leni

istina je nečeju da delaju

nemaju radne navike

biro bolovanje purica z mlincima

a država nek krepa

bil sam ja v petranci prije pet let

ma bien sûr niko ne dela a svi fest papaju

španciraju se po birtijama i zabavama

zalukavleju sisate srakarice

furaju se v mečkama i pljujedu po vlasti

c'est pas normal

hočem reči kaj je to normalno

a pogleč mene et moi mučim se

kak kristuš na križu za petsto franki

več pet let nisem bil na maladiju

bolovanju tu compri kužiš kaj ne

čak ni v parizu tri leta nisam zišel

au restaurant

da ti prav velim i ne ide mi se

kam god kreneš naletiš

na nekog crnca il pikasa

več su mi se popeli na glavu

bum te jednom odvlekel k sebi v podrum

pa buš videl ko je pikaso

je komunisti su v hrvatskoj zjebali sve nespa

i ne mrem više čuti za njih

ne mrem videti ni črlenu salvetu na stolu

jedino kaj mi je renault črleni

ali bum i njega šonžiral

slušaj kaj ti velim

sto let se vi hrvati ne bute oporavili

nerad vam je ušel v krv c'est merde

(merd - drek sranje kužiš)

no dobro bumo si spili još jenu

a onda pižama i au lit

u 'frankefisu' te niko ne pita

kad si išel spat

kad prideš vele ti bonjour monsieur

i delaj i to je to

c'est fini

Marseille

Marseille je školjka,

more je prije i poslije nje.

Marseille je zrcalo

koje se dvaput uspjelo zaboraviti.

Marseille je trska,

koliko potone - za toliko se voda povuče.

Šest stotina godina prije Krista

prvi se kamen nastanio u mom pamćenju.

Rodio sam se na sjeveru Marseillea

16. siječnja u sedam sati ujutro.

Kako to nitko nije primijetio,

morat ću na istom mjestu napraviti sina.

Marseille je dragulj,

plav, neoprezan i nepoznat.

Marseille je palma

u kojoj je usnula duša tigra.

Marseille je stol,

bijeli stolnjak, na njemu čaša vina.

U srednjem vijeku, kada su živi prestali disati,

ganglije su mi zarobili sagovi,

prekrasni sagovi Orijenta.

Po glavi mi koračali mnogi, oprezno i tiho.

Stoljeća su prošla, narasle životinje.

Tko da se više sjeća jedara i trgovaca

i tisuća milja koje je trebalo preveslati.

Marseille je zrak.

Znaš li što radi? Nasmijava pticu.

Marseille je ptica,

stablo ispod prozora, grana do grane.

Marseille je čista radost,

zasad sasvim neodreñena, nedirnuta, ali bliska.

Kada mi se sin rodio, odmah je prohodao,

progovorio i napustio oca. Bez pozdrava.

Prije nego je zalupio vratima, Blaž je kazao:

Marseille - to je more, stadion na obali

i grad oko njega. Upamti, Vélodrome je srce Marseillea,

neizrecivo i sveto mjesto.

Upamtio sam, pa potom zatvorio oči

i pokušao sve zaboraviti.

I sina, i sagove i prvi kamen.

Kada sam ih otvorio, rekao sam sebi:

nešto se dogodilo, nešto si napravio,

sada kreni dalje i ne misli ni na što.

No, preda mnom je stajala palma

u kojoj je usnula duša tigra.

Pokušao sam je zaobići,

ali ona se bolno zanjihala.

Stvar je izgleda ipak otišla predaleko.

Palma se njiše

Palma se njiše, maslina s njom.

Jacques Chirac i ja nosimo iste kravate.

On oko vrata, ja u džepu.

Neću vam reći kako se zovem,

jer onaj tko me ne prepozna

vrijedan je svakog prezira.

Palma se njiše, more s njom.

Jacques Chirac i ja čitamo iste novine.

On politiku, ja sport.

Kada sam začet, moj se otac napio od tuge,

a majka se bijesno tukla po stomaku.

Unatoč svemu, ispao sam jako dobar.

Palma se njiše, galeb s njom.

Jacques Chirac i ja volimo isti jogurt.

On navečer, ja ujutro.

Poput svakog neželjenog djeteta,

i ja sam odmah naučio jezik ulice,

jezik mornara, lučkih žena i dolara.

Palma se njiše, tigar s njom.

Jacques Chirac i ja dajemo iste izjave.

On desno, ja lijevo.

Lijepo je rekao onaj Slovenac:

i komunisti su sjedili na istim stolicama

kao i drugi ljudi. I koristili ista stubišta.

Palma se njiše, Vélodrome s njom.

Jacques Chirac i ja se ne poznajemo.

On druka za PSG, ja sam duša OM-a.

Na dan utakmice najprije zapalim more,

pa tribine. Piroman sam koji se hrani

kliktanjem galebova i rikom lavova.

Palma se njiše, piroman s njom.

Zašto sam uopće spominjao Jacquesa Chiraca?

Zbog milosrña i uroñene dobrote.

Jer: ja sam savršen, ja sam genij,

Amerikanci mi proučavaju strukturu mozga

za novu generaciju kompjutera.

Palma se njiše, genij s njom.

Kada s OM-om osvojim Ligu prvaka,

ovaj će se kontinent zvati mojim imenom.

Neću vam reći da se zovem Rolland Courbis,

jer onaj tko me još nije prepoznao

vrijedan je svakog prezira.

Lopta u očima Laurenta Blanca

Kadšto, na televiziji, lopta u očima Laurenta Blanca

podsjeća na suncokret koji se smješka,

koji govori: "Tu sam,

čitav život stane u moj okret. Ja sam leptir,

ono čega se dotaknem pretvaram u čistu svjetlost."

Tada se obično sjetim Borgesa

i labirinata u koje je bježao

pred neshvatljivom jasnoćom bubamare.

Nogomet je jezik za svaku udaljenost, kažem,

a Jorge gasi svjetlo, sklapa oči, odlazi...

Lopta u očima Laurenta Blanca raste iz trenutka u trenutak.

Ona je more iznad mora, jezik iznad svijeta,

radost prije svega.

Kada latice svjetlosti zauzmu oči i ekran,

vraćamo se u zavičaj, u polje zasañeno suncokretima.

"Lolo je bog!", uzvikujem pogleda uprta u nebo,

a već zaboravljeni Borges preskače ponor, ponavlja:

"Lolo je bog! Doista, Lolo je čista svjetlost!

Gradove koje sam ja podignuo, on je nastanio.

Leptir u njegovoj kosi je tigar kojega sam davno usnuo."

Mistral gagnant

Zovem se Christophe.

Kažu da sam kralj trikova,

da mogu progutati loptu i igrača,

a ostati gladan.

Ako mene pitate, ja sam:

roñen, nadaren, sposoban,

prikladan, upotrebljiv, čist...

(Više volim epitete nego imenice.)

Znaci raspoznavanja: rajf,

rukavice i inteligentan pogled.

Prijatelji me zovu Duga,

a navijači Svileni.

Moja je karijera počela

i završila ljetos na Vélodromeu.

Zizou je iz kornera pogodio nebo.

Maestral zaljuljao loptu kao jedrilicu,

a ja je tjemenom pospremio

u mrežu Bafana, Bafana.

Arendseu su bile pune ruke blata,

puna usta trave.

Otad, kamo god krenem,

ta lopta neumorno plovi zrakom,

Zizou je pogledom usmjerava prema mojoj glavi,

a tribine pjevaju - 'Mi smo prvaci!'

Čitava zemlja priča o rajfu i crnim rukavicama.

Ljudi mi pišu euforična pisma,

dječaci žicaju potpis,

žene nude sastanke na romantičnim mjestima.

Iako redovito oblačim dres i kopačke,

Zizou stalno izvodi korner,

a Bafana, Bafana me povlače za rukave.

Kako ne bih odletio u jutarnje nebo

ili puknuo poput balona,

odlučio sam družiti se s krticama.

One su marljive, tihe i mirne.

Zajedno tražimo humus

i umivamo se na podzemnim izvorima.

Ako me koja slučajno upita kako se zovem,

bez oklijevanja odgovaram: Zizou.

Kažu da sam kralj trikova,

da mogu progutati loptu i igrača,

a ostati gladan. No, zapravo,

ja samo imam inteligentan pogled

i glavu punu maestrala.

Gaston D.

Un Marseillais, monsieur Brun, s'il voit un chapeau melon sur le trottoir,

il ne peut se retenir, il shoute. Marcel PAGNOL

Od Toulousea do Aix-en-Provincea

nema veće legende od Gastona D.

Ta brkata dobričina s istočnog sjedenja,

krezubi pjetlić koji vonja na 'Gitanes'

(kako bi rekla njegova Mary-Laurence),

četrdeset godina oštri zube za OM.

1958. Gaston D. je prvi put došao na Vélodrome

i vidio oproštajni 169. gol Gunnara Anderssona.

"Ovo je mjesto na kojemu ću odsad rasti",

pomislio je Gaston pa poviknuo: "Allez OM!"

1971. Gaston D. je probudio čitavu tribinu:

"Gospodo, zovite policiju!

Magnusson nabacuje loptu prema Skoblaru!"

Trenutak poslije učinio je nagli trzaj glavom

i stadion je eksplodirao.

1991. Gaston D. je, uz balote i pastis,

kreirao jednu od provansalskih poslovica:

"Chris Waddle je živi dokaz da se nogomet

rodio u Engleskoj a razvio u Marseilleu."

1998. Gaston D. se pažljivo pogledao u zrcalo,

zadovoljno si namignuo, uzeo papirić i zapisao:

Barthez

Desailly Boli Blanc Mozer

Cezar Deschamps

Waddle

Skoblar JPP Bokšić

Od Toulousea do Aix-en-Provincea

nema veće legende od Gastona D.

Ta brkata dobričina s istočnog sjedenja,

krezubi pjetlić koji vonja na 'Gitanes'

(kako bi rekla njegova Mary-Laurence),

četrdeset godina oštri zube za OM.

Ljudi se oko njega tiskaju kao oko proroka.

Priča se da su ga za savjet tražili Hidalgo,

Beckenbauer i Courbis. I da je svima uzvratio:

"Moje riječi vrijede samo na tribinama.

Vratite se na travnjak i pokušajte ih odande čuti."

Kristal

Na dragom mahovinom obraslom licu

promatram kristal. Zelena boja zdravlja

naseljava mi pogled i krvne žile. Živjelo

nebo bez oblaka i prijetećih osmijeha, pomislim

pa ponovim pobožno i tiho poput molitve.

Kristal, dok ga gledam, putuje iz zelenog u modro,

u crveno, u bijelo… A lice? Gubi se, tone u sjenu,

linije mu se tope i vraćaju u djetinjstvo. Primičem se,

odmičem, stiskam oči. U prašinu ucrtavam dugu,

ali djeca ne protrčavaju ispod nje. Nebo je bez oblaka

i prijetećih osmijeha.

Nemogući prostor nemoguće brzo raste.

U zrcalu više nema mojih očiju, nosa, ruku,

lijeve obrve.... Sve je postalo poezija.

- Cvijet mi je kliznuo niz rame i pao u vodu,

tješi me putnik kojemu se ne prestajem diviti.

- Čovječe, pa nebo se rascvalo kao travanj, kažem,

a ti spominješ rame koje ionako nemaš.

Na kraju i prašina useljava u kristal

šumu u kojoj smo se izgubili

da se nikad više ne vratimo,

da se nikad više ne razdvojimo.

Tko to uopće može izdržati!?

Strelica svjetla

Oprez! Dva su šutljivca

u gradu:

osmijeh kamena i

korak ruže.

Izmeñu njih

strelica svjetla,

okomita radost.

Što o njoj misle

zima i proljeće?

Ništa,

jer kamen i ruža

zamjenjuju mjesta

pod suncem. Ništa,

jer teške latice

padaju u tvoj san.

Probudi se ako možeš,

pucni prstima,

reci ‘aaa’.

Šalica čaja

Šalica čaja

kao iznenada pronañena misao

crveni se, osluškuje, vrti,

izbjegava danju svjetlost.

Iz nje se izvija

mirisni oblačić pare,

draška nosne dlačice,

izrasta u sjenu, oazu, planet.

Nikamo ne treba putovati.

Ovdje su i brijeg i dolina.

Vjeverica u vrtu

Vjeverica je, kažu, definitivno napustila šumu. I nastanila se u mome vrtu. Susjedi su je više

puta vidjeli kako se u predvečerje spokojno umiva u lijehi krumpira. I gleda, u daljinu,

grickajući nedozrele lješnjake.

Iako sam nekoliko večeri zaredom detaljno pretraživao vrt, nisam zatekao ni najmanji trag

njezina boravka – ugaženu zemlju, otisak šape, bijeli dah na krumpirovu listu… Meñutim,

ostao sam miran. Prije odlaska na spavanje stao bih pred zrcalo, spokojno se pogledao u oči i

kazao:

- Vjeverica je lagana, nečujna, zračna poput ptice. Treba imati strpljenja. A i ljudi, uostalom,

vole izmišljati.

Dani su prolazili, a priča o vjeverici rasla. Jedni su je vidjeli ispod moga prozora, drugi stalno

povećavali dužinu njezina repa, treći govorili o čak dvije vjeverice… Ubrzo sam postao jedini

čovjek u ulici koji ju nije vidio. I dalje sam, naravno, pomno pretraživao krumpirove lijehe i

tješio se prije počinka.

Nakon mjesec-dva, posve neočekivano, moji susjedi, njihovi roñaci i znanci vratili su se

dnevnim poslovima. Ostao sam sâm s vrtom, zrcalom i zagonetnim glodavcem. Odahnuo sam

i zadovoljno si promrmljao u bradu:

- Treba imati strpljenja. Vjeverica je lagana, nečujna i zračna poput ptice.

Jutros sam napokon odlučio stvari dovesti do kraja. Uzeo sam motiku i košaru od pruća te

pošao u vrt vaditi krumpire. Umjesto očekivanih gomoljika nalazio sam samo lješnjake,

žirove, češere i pokoji orah. Niti jednog jedinog krumpira! Bez riječi sam skupljao otkopane

plodove i stavljao ih u košaru. Nikome ništa nisam govorio. Ljudi su odviše skloni

izmišljanju. Čovjek od toga ponekad ne može zaspati.

Epidemija pokli ča

Prije koju godinu okružili su nas pokliči. Muški, ženski, crveni, žuti, ćelavi, pobjednički,

izdajnički, navijački, desni, lijevi, jutarnji, večernji, biciklistički, radosni, neutješni… Ljudi su

prestali normalno razgovarati, šetati, šutjeti, razmjenjivati pozdrave. Susjed se nadvikuje sa

susjedom, pekar s kupcem, plakat sa zidom… Više nije moguće biti intiman ili zbunjen,

kazati 'možda', 'ipak', 'tko zna', 'vidjet ćemo'... Svaka situacija i svaki čovjek imaju svoj

poklič. 'Živio' i 'Dolje' izmjenjuju se nevjerojatnom brzinom, napučuju ulice i gostionice,

prodiru u spavaće sobe, zavlače se u postelju, na koncu lijepe za kožu. Dodir s pokličem jedne

tjera u ognjicu, dok u drugih izaziva svrab. Prvi mu kažu 'Živio', a drugi 'Dolje'. I jedni i

drugi, meñutim, zaboravljaju mjesto u šumi na kojemu se susreću misao i tiha emocija. Ne

dogodi li se čudo, pokliči će uskoro pojesti i šumu i nas. Prostorom će kružiti grleni zvukovi,

sudarati se, poništavati i množiti - kao u svakoj pravoj drami. Ili možda nije sve tako crno.

Možda, ipak, tko zna, vidjet ćemo…

Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu?

Već dva tjedna liježem s istim pitanjem u glavi: zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu?

Znate i sami da je u ovo vrijeme sve moguće. Dok vi gledate televiziju, pričate o ženama ili

žučno ponavljate kako su izbori u Zambiji lažirani, lukavac se ušulja u kuću, ubaci vam virus

u kompjuter, sakrije zadnju kutiju cigareta ili vam, jednostavno, kao u mom slučaju, ukrade

pjesmu.

Moj je kućni lupež doista bio iznimno lukav. Izvršio je krañu, a da toga vjerojatno ni sâm nije

bio svjestan, pa onda još i umro iz predostrožnosti (i to osam godina prije nego što sam

shvatio što se zapravo dogodilo). Dakle, činjenice: prije točno četrnaest dana, 26. veljače

1997, pročitao sam u časopisu "Forum", br. 10 za 1996, na stranici 1131. pjesmu od jedanaest

stihova naslova 'sad u proljeće', potpisanu imenom Thomasa Bernharda. Ispod teksta piše da

je riječ o prijevodu, tojest da ga je s njemačkog na hrvatski preveo gospodin Mate A. Ivandić.

Junak pjesme u prvome licu priznaje da više ne može razumjeti jezik njiva, kad se pšenica

pjeni i kad ga mrtvi promatraju krupnim očima tamo gdje se djeca smiju. Odmah mi se učinilo

da su to moje riječi i da pjesma govori o Slavoniji. Meñutim, kako sam je čitao u Parizu,

nisam se istog trenutka usudio u to povjerovati. Ipak, večeras sam potpuno siguran da je riječ

o groznoj zabuni. Jer, razmislim li malo bolje, tko bi uopće - osim mene - mogao napisati:

"tamo gdje se djeca smiju,/ moja mi je zemlja/ tuñija od svih zemalja svijeta." Bernhard? Ni

govora. Taj bivši trgovački pomoćnik i salzburški student glazbe mogao je napisati čudesnu

prozu "Wittgensteinov nećak", ali nikako te stihove.

I njegova štura biografija je na mojoj strani. U njoj se, naime, nigdje ne spominje eventualni

susret sa Slavonijom. Austrija kao moguća inspiracija automatski otpada zbog toga što joj je

poznatiji jezik brda i brežuljaka nego jezik njiva. Ostaje Nizozemska u kojoj je Bernhard

roñen. No, ni ona ne može biti opravdanje. Nizozemska je nešto sasvim drugo: to je Slavonija

za turiste, a ne za pravu, grčevitu, sudbinsku nostalgiju. Recite mi, uostalom, tko će

povjerovati da se pšenica može pjeniti bilo gdje izvan Slavonije! To nije posljedica rasta, to je

pogled u svakom trenutku spreman za oluju.

Doduše, zagonetno mi je zašto me mrtvi u toj mojoj pjesmi promatraju krupnim očima. No,

treba li svemu tražiti razloge? Zar uopće postoji pjesnik koji zna što je sve u stanju napisati?

Dapače, zar postoji ljudski stvor koji može opravdati ili predvidjeti sve svoje misli i rečenice?

Možda me upravo Thomas Bernhard tim krupnim očima uporno gleda još od 12. veljače

1989, pokušavajući se ispričati. Ako je tako, moram i vas i njega upozoriti da griješi. Ja ne

tražim ispriku, ja se ne ljutim. Zanima me jedino zašto je tako dobra i iskrena pjesma (kakva

je ta moja "sad u proljeće") trebala biti potpisana imenom poznatog književnika, kad bi joj -

uvjeren sam - bilo prostranije pjeniti se u Slavoniji zaštićenoj mojom šutnjom i anonimnošću.

Zašto mi je, zapravo, Thomas Bernhard ukrao pjesmu?

Kruh

Usamljen i bez grijeha, sjedim i čitam. On je nagradio moju dugotrajnu šutnju i strpljivost

poezijom. Evo ti pjesama, rekao je, pa ih malo pročisti, ali tako da ono što je čisto ostane čisto,

da ono što je prljavo ostane prljavo, da nam se oblaci ne pomaknu prije nego doñe vrijeme za

kišu. U ovom trenutku, tri milje ispod i iznad stvarnosti, mislim na puža, ponavljam u sebi: lako

je njemu kretati se kada to samo rijetki primjećuju, lako je njemu čitati kada mu se rogovi uvuku

već nakon prve kapi kiše.

U stihovima koji posjeduju i tijelo i sjenu prepoznajem radost i sjetu, lakoću i težinu, čovjeka i

ženu, sve u parovima. Ali ništa i nitko me ne dodiruje, ni u čemu ne sudjelujem. On me samo

mirno gleda s bijelih margina. Riječi su mu odmjerene, misao lebdeća, ton dobronamjeran. Njivu

je besprijekorno obradio; ni traga korovu, neprijateljskoj travi, čičku, nepoželjnom mišu,

skakavcu, ptici koja traži sjemenku…

Kada sam, prešavši polovicu, već pomislio da ću mu rukopis morati vratiti neobavljena posla,

odjednom sam na inače urednim stranicama počeo nalaziti mrvice kruha, najčešće korice. Većina

ih se domogla donjeg ruba papira, prostora u kojemu je pjesma počinjala ispočetka. Strpljivo sam

ih grebao noktima i slagao jednu pokraj druge. Bile su različitih oblika i veličina kao školjke koje

mala djeca vade iz plićaka i beskrajno im se čude i raduju. Od tih mrvica najprije sam napravio

brod, pa usklik, na kraju jutro odjenuo u bijelu radost.

Prispjevši do kraja, prispio sam na početak. Usamljen i bez grijeha, vratio sam pjesme njihovu

vlasniku.

- Jesi li što našao unutra? - radoznalo je pitao.

- Jesam. Kruh koji ćemo jesti kada se oblaci pomaknu i doñe vrijeme za kišu.

U POLUTAMI PREDGRA ðA (2006)

Strah

Prirodno je,

tako valjda mora biti,

što plašim se svoga glasa.

No, nikako ne shvaćam

zašto se on plaši mene.

Riječi

I.

Čuo sam riječi koje se ne daju ponoviti,

riječi koje su u svakom trenu kadre

zapaliti plamen i sjati kao Pariz.

Čuo sam riječi slatke kao smokve,

vjerne glasnicima što dobre vijesti

donose kada ih nitko ne očekuje.

Čuo sam riječi, tihe i nedužne,

iza kojih su se, kao oblaci pred oluju,

valjali laž, nevolja i šutnja.

Čuo sam riječi koje nisu riječi,

koje nestaju poput morskih valova

dok bijela ruža cvjeta u očima djeteta.

Čuo sam riječi kao prašina, duša,

plavi ormar, kupinjak, alkohol...

- u njih sam zaodijevao vidljivi svijet.

Čuo sam riječi kao traktor, suknja,

tamni duhan, lingvistika, kravata...

- uz njih sam nadilazio tegobe.

II.

Danas više ne slušam riječi.

Živim u njima i s njima.

Ujutro se veremo na planinu

(kamenje se nama došaptava);

u podne osvjetljavamo špilju

(Vjetrenica i njezin biograf nas pozdravljaju).

Na koncu, u gustoj kruni noći,

sjednemo da se odmorimo.

Kada progutamo dva-tri pedlja zraka,

oglasim se drskošću noćnog lopova:

- Riječi drage, može li me netko izgovoriti,

prekoračiti granicu izmeñu glasa i Glasa?

Na to riječi prasnu u smijeh i slatko se smiju,

ne mogu doći do riječi od histerije smijeha.

Podmukli pjev metala

U škripanju zahrñale ljuljačke

čovjek puca kao trska.

Dok se cijev zatvara u svoj mrak,

dijete mu radosno domahuje.

Ono ne poznaje granicu,

ne čuje podmukli pjev metala,

ne vidi svjetiljku, sjekiru,

ruku uraslu u štap.

Voda hrani i miluje trsku,

voda iz koje niče

staklena površina sjećanja.

Ljuljačka zaškripi na jednoj,

trska zacvili na drugoj strani,

u blatu iz kojeg ne može van,

u klokotu, u zveketu, u lepetu,

u letu koji se gasi prije krila.

Čovjek zatvara prozor, navlači zavjesu,

čepi uši, počinje pjevati.

Ali glasnice ga izdaju,

udvostručuju škripanje ljuljačke,

podmukli pjev metala,

gase svjetiljku, pijesak i nebo.

Kada nijemost zavlada prostorom,

izvana zagrmi svemir:

'Tata, pogledaj me!'

Šuma

U tvom pogledu raste šuma.

Stablo do stabla, pokoji grm

i visoka trava. U travi krtice,

na stablima zračni stanari.

Točnije ne može biti.

Idu godine, lišće raste i pada,

trava uporno izbija.

Samouvjereno ulazim u tu šumu,

koračam brzo i sigurno,

ali uvijek izgubim ravnotežu.

Iznenadi me lisica ili zalutali zec,

divlja trešnja ili kopriva na stazi.

Kada se to dogodi,

zastanem i poput detektiva

pokušavam otkriti

odakle vreba opasnost.

I vreba li zaista?

Tada, ponekad, sklopiš oči,

a u tami nam se stope misli

plave od umora i spokoja.

Četvrti prst

Za pijanista, priča mi prijatelj,

četvrti prst na ruci

nije četvrta strana svijeta.

Nespretan, lijen i teško pokretan,

on se useljava u mozak,

kuca na vrata pakla

kao rastući ton A,

zauzima ćeliju po ćeliju,

priziva potop, oluju i potres.

Roberta Schumanna je, kaže prijatelj,

četvrti prst stajao glave.

Nezadovoljan njegovom gipkošću,

Nijemac je najprije razgovarao s njim,

pa ga divlje masirao i razgibavao,

na koncu stavljao utege na nj

kako bi rascvjetao glasovir

i uronio u naslućenu dubinu zvuka.

Dok su Schumannovi leptiri radosno širili krila

i smjenjivale se krabulje na njegovu karnevalu,

četvrti je prst pokleknuo pod teretom metala.

Otkazao je živac, a vječni ton A

nastanio je pijanistovu glavu

i svijet.

Nesretni Nijemac nije više mogao

kontrolirati prst ni misao, krik ni zvuk.

Ostalo se zna, ostalo je povijest:

završio je u duševnoj bolnici

gdje si je kažiprstom prosvirao mozak

i nepovratno uplovio u carstvo tona A.

Dok pripovijeda,

prijatelj podiže i spušta prste na stol,

najprije redom, od palca prema ziziju,

zatim svaki posebno. Kao vjerni paž,

slijedim njegove pokrete.

Doista: kada su svi prsti na stolu,

četvrti je trom, sluša s naporom,

rado se vraća u početni položaj.

Sunce nam miluje sljepoočice.

Prijatelj, inače flautist,

značajno me gleda,

ponavljajući Schumannov ples smrti

jednom,

dvaput,

triput...

Više nisam siguran pojačava li

tim periodičnim lupkanjem svoju priču

ili ga je na trenutak dodirnuo

ton A.

kaj frflaš

dragec vrag ti jebi gemište

od petranci pa do cestice

zbog njih naši glagoli vrište

pate veznici i čestice

stavi točku crtu i zarez

sprema se velika racija

ako je nepismen alvares

pismena nek bu kroacija

dragec kaj kuneš i drgečeš

jer lazar kaže četri asa

rajše nekog pridjeva zvlečeš

kad škodljivec kriči iz sveg glasa

ne frflaj nego krasnoslovi

kultura nas je održala

kad vladik cvancik v žiru vlovi

povej mu tiho – švapska šala

dragec uz prešu i uz mešu

sluša te čitava nacija

kupuj hrvatsko plaćaj v kešu

pismena nek bu kroacija

Profesore

A. M. Rippelinu

Profesore! prekoravaju me nepročitane knjige,

a stranice im se pretvaraju u papirnate zmajeve.

Profesore! govori mi Pero, četvrti čovjek u policiji,

s naočalama na pola nosa, s osmijehom od uha do uha.

Profesore! ciče strelice za pikado u ruci mesara Anñelka

i duboko se zabijaju u tri puta devetnaest. U tri puta devetnaest!

Profesore! eksaju konjak dva pijanca za šankom,

bubnjevi zatutnje, nahrupe mravi, svima dobro.

Profesore! ponavljaju kolege pisci s ljubičicom iza uha,

s tako ljubičastim pogledom da čovjek mora pocrvenjeti.

Profesore! tiho će studentice s baršunom u glasu,

sa srnom u oku, s munjom u koraku.

Profesore! prihvaća proćelavi igrač balota

kojega zovu Pletikosa (jer je, kažu, sličan vrataru Hajduka).

Profesore! pljuje kamiondžija kojemu je pukla guma.

Profesore! curi pješčani sat u noćnoj modrini.

Profesore! grli me kći, očekujući poklon.

Profesore! laje pas koji je potrgao predsjednikovu sliku.

Profesore! Profesore! mršte se ulice.

Profesore! izvija se prozirni oblačić kave.

Profesore! pjene se stare novine.

Profesore! nazdravlja prijatelj koji pati od nesanice.

Profesore! povjerljivo će Mato Čajo, proučavajući

silikonske grudi plavuše na kalendaru, s kravatom u desnoj šaci.

Profesore! kliče mrgodni profesor, kirurškim nožem

navaljujući na stih procvjetao meñu poljskim cvijećem.

Profesore! smješka se punica.

Profesore! smješka se Svetac.

Profesore! Profesore! smješka se crvotočni krevet,

zidovi počinju plesati,

crepovi na krovu potmulo zatutnje kao pred oluju.

Profesore! osluškujem, gledam, vrtim se u krug,

ne mogu vjerovati. Spajaju se sjene ljudi i sjene predmeta,

jure, brzaju, visoko podižu glave pa nestaju.

Profesore!

Profesore!

Profesore!

Zapravo je šteta što ti silni vokativi koji napučuju prostor

ne dozivaju mene. Napokon, hvata me nesvjestica.

Prije nego se zabijeli čitav obzor,

unesem se sebi u facu i kažem:

Ako se još jednom rodiš, bit ćeš profesor!

Dvorište moje majke

U dvorište moje majke

često stižu loše vijesti.

Dok šuti, one rastu,

poput vinove loze

zastiru nebo i misao.

Dok govori, one rastu,

prepleću se i uvećavaju

u vrtoglavoj igri pogleda i riječi.

Donose ih zvani i nezvani

- susjede i stranci,

električari i novinari.

Moja ih majka pamti,

oklop straha i samoće

postaje sve čvršći i čvršći,

dvorište se zaobljuje u točku

koju hrane tužni očenaši.

U dvorište moje majke

često stižu loše vijesti.

Teške bolesti presreću pogibije,

kradljivci i lašci vladaju svijetom,

nikome se ne može vjerovati.

Činjenice su uvijek na njezinoj strani

- imena, brojke i mjesta

kao nijemi svjedoci tragedije

lebde na crnoj zavjesi priče.

Moja ih majka izgovara

polako, u po glasa;

nečujni lepet krila zauzme dvorište,

naseli se u korak, prodre u tijelo

ili se jednostavno raspe na rubu daha.

Gdjekad i koja dobra vijest

zaluta u dvorište moje majke.

Dok joj prilazi, majka širi ruke,

razmiče vinovu lozu,

sunce sjenči nebo i misao.

Kada je zagrli, na usnama osmijeh,

u pogledu tjeskoba;

riječi kao ptice oklijevaju

izmeñu pjesme i metka.

Moja majka bolje od ikoga zna

da najstrašnije priče niču

meñu poljskim cvijećem,

u slijepoj radosti koja ne misli na sutra.

Dosada

Kada moja dosada preraste krošnju kestena,

na trenutak pomislim: lišće opada brže nego ikad,

djeca se prestaju igrati skrivača, svjetla se gase

a gradovi tonu u zloslutnu šutnju,

plesači zaboravljaju plesati, pisci pisati,

bura puhati, svijet se pretvara u šarenu okaminu

koju nitko više neće moći pokrenuti.

Čim proñe taj trenutak

(koji može trajati minutu, sat ili godinu)

dobro protrljam oči i zagledam se

u koru kestenova debla.

Primjećujem da je promijenila boju,

da me hrabri zlatnosivim osmijehom, da govori:

– Sve je lijepo kao prije. Čak i tvoj umor

u kojemu si gradiš palaču, u kojemu rasteš

poput leptirice koja kruži oko svjetiljke.

Iznenañen, učinim korak-dva,

sagnem se, pomilujem deblo,

napunim džepove kestenjem

pa se prepustim nepoznatim vrtlozima života.

Pad

Pao je snijeg, pala je kiša.

Pao je list, pao je plod.

Pala je noć, pao je dan.

Pao je bijelo, pao je crno.

Pao je jučer, pao je danas.

Pao je pas, pao je as.

Pao je rad, pao je zid.

Pala je palica pa i palac.

Pao je strah, pao je stih.

Pala je prošlost, palo je sada.

Palo je sve hrabro i tiho,

palo decentno i krišom.

I što sada kada više

ništa ne može pasti?

Ne preostaje

nego ispočetka rasti,

graditi pad iz temelja.

Olovo lovi dno

na početku olovka me skicirala

igrala se sa mnom

onda sam je uzeo u ruku

rekao joj sada mi

(crtu po crtu riječ po riječ)

pokazuj put

ona nikad ne spava

zaobilazi blatnjave lokvice

prešućuje udarce vjetra

umjesto psovki zapisuje stihove

gdje god se zateknem

grafit curi ona se troši

kada zastanem na zadnjoj stubi

- olovka se popne u dvorac

kada odustanem usred poljupca

- olovka ga pretvori u kristal

kada prešutim i bol i radost

- olovka se divlje zavrti na dlanu

dok olovo lovi dno

nema nikakve sumnje:

ja sam lovina

a ona lovac

piše me otpočetka

crtu po crtu

riječ po riječ

Optimist

mračna vremena

mračni tonovi

visina duga

strašan misterij

klasnost klase

korist od krize

mladi pjevaju

ludo spontano

ja sam optimist

meštar sredine

tip i prototip

jedan u nizu

tajni razgovor

nije moj nivo

U polutami predgraña

Slušao sam u polutami predgraña

priče tužne i žestoke,

natopljene grčevitim gestama i alkoholom.

Dok bi duhanski dim

proždirao lica prisutnih,

one bi me bacale s tržnice na ulicu,

s planine u pećinu,

obećavale topli ležaj i užitak,

vrijeñale, oduzimale dah.

Kako izaći iz susjedova ormara?

Tko je izgubio nevinost poslije bureka?

Kako zaraditi sto tisuća nečega?

Gdje je Božo?

Život za generala!?

Slušao sam, kažem, u polutami predgraña

priče tužne i žestoke,

natopljene grčevitim gestama i alkoholom.

Nakon godina, riječi klošara

i riječi policajca, ljubavni prizori

i prizori nasilja nastanili su se

u večernjoj ruži

koja me hrani,

kojoj ne mogu pobjeći.

Kako izaći iz susjedova ormara?

Tko je izgubio nevinost poslije bureka?

Kako zaraditi sto tisuća nečega?

Gdje je Božo?

Život za generala!?

Zapravo, sada posjedujem samo jednu priču

koja me potpuno obuzela.

Ne mogu više otkinuti laticu, zaboraviti lice čovjeka

koji drži govore pred izlozima gostionica.

Svake noći ruža mi ponavlja:

Ovaj svijet je paukova mreža

u koju se zapleteš

čim se prestaneš plašiti pauka.

Iako postoji prije tebe,

uvjeren si da je upravo ti počinješ plesti.

Da. U polutami predgraña

dugo sam slušao priče tužne i žestoke,

natopljene alkoholom i grčevitim gestama.

Sada su one moj vidik i moja granica.

I zavičaj koji, kao osobnu kartu,

nosim u središte grada.

Ako me tamo netko upita tko sam,

bez oklijevanja ću mu ispičati

kako izaći iz susjedova ormara

tko je izgubio nevinost poslije bureka

kako zaraditi sto tisuća nečega

gdje je Božo...

Četiri Matoša

Za četiri burna desetljeća

izmeñ' knjiga, ljudi i ološa,

jave i sna, kukolja i cvijeća

upoznadoh četiri Matoša.

S Gustlom ne iskapih čašicu;

tek mu sonet rasklopih izbliza.

Nalazih njegov štap i flašicu

od Tovarnika sve do Pariza.

Ostatak posade tog četverca

srećem od Dubrave do Kijeva;

uz pršut i ritam deseterca

u njima ključa, gori i sijeva.

Roñaci Stipan, Stipe i Ive

lake i teške snove snivaju,

na cesti privreñuju i žive,

ojkanjem roñaka dozivaju.





Gustl bio Srijemac, zabadalo,

stiha nježna al' plamene misli.

Kad god bi zlovrijeme zavladalo,

dame i poete uza nj bi se stisli.

Stipan ima bar pet dimenzija:

ceste gradi pa lešadom časti,

zbunjuju ga dota i penzija,

uvijek blizu a nikad na vlasti.

Instruktor Stipe mrmlja u bradu:

Ma digni ručnu kad 'oćeš vanka!

A brat mu Ive, huncut u gradu:

Ma pusti ručnu, privat' se šanka!





Analfabetizam je in

Nepismen htio bih bit

i računati na prste,

u tihi se budžak skrit

dok se formiraju vrste.

Ne bih čitao novine,

svijet je skandal do skandala,

zbriso bih iz trgovine

bez sjećanja i sandala.

Ako odem u knjižnicu,

čekaju me bijesni pisci,

riječi krote kamilicu

kao kamen crnorisci.

Htio bih istjerat slova,

jedno po jedno, iz glave,

maknuti se od olova

pa nek malo druge gnjave.

Nisam cinik, a ni bena,

analfabetizam je in

L'jepo bi bilo bit sjena,

domovine nepismen sin.

TREBALO BI SRUŠITI ZIDOVE (2011)

1.

trebalo bi srušiti zidove

zidove koji šute

zidove koji drže uglove palača

zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove

zidove koji imaju uši

pune zidove

šuplje zidove

zidove laboratorija

zidove oko groblja

zidove izmeñu cvijeta i ploda


zemljane zidove

zidove od čerpića

armiranobetonske zidove

staklene zidove

zidove natopljene vodom

zidove s toplinskom izolacijom

važne zidove

lažne zidove

ruševne zidove

zidove maske

zidove umjetnička djela

zidove koji čuvaju poražene snove


ožbukane zidove

zidove kanala

zidove od benkovačkoga kamena

gipsane zidove

bočne zidove kokpita

zidove koji su duša prostora

zidove izmeñu neba i zemlje

pregradne zidove

zidove izmeñu biljaka životinja voda

glatke zidove

hrapave zidove

zidove spora

zidove mora

zidove tehničke škole

zidove koji presijecaju doline


vlažne zidove

suhozide

zidove koji dišu

zidove koji su nestali

zidove glasa

nevidljive zidove

zidove koji pišu romane

zidove s puškarnicama

zidove koji boga traže

zidove svjetlosti

zidove koji su nekad bili zeleni

zidove koji su se nazirali iznad uništenih gradova

žive zidove

zidove duše

zidove na kojima visi Picasso

zidove koji se šire po cijelom otoku


debele zidove

tanke zidove

zidove kupaonica obložene pločicama

zidove nosače lanaca

zidove šatora

bijele zidove

zidove koji se moraju sušiti

zidove iz dva dijela

izolirane zidove

hladne zidove

obrambene zidove

zidove koji nisu zidovi

trebalo bi ih srušiti

ili će oni srušiti nas

2.


koji su roñeni 1990.

koji trunu po podrumima

koji prosjacima nisu otvarali vrata

koji su diplomirali na zagrebačkom sveučilištu


koji ne misle svojom glavom

koji o sebi govore u trećem licu

koji su nas zavili u crno

koji su spremni za terorističke akcije


koji vjeruju u glazbu

koji vjeruju u plave šešire

koji vjeruju da će doživjeti duboku starost

koji su preplašeni i očajni sanjari


koji idu preko polja

koji se bave kazalištem

koji dolaze iz provincije

koji zijevaju u jutarnjim govornim emisijama


koji nisu zidovi

koji ne mogu zamisliti sliku u boji

koje nije boljela glava od roñenja

koji nikad nisu došli do potpisa


koji su lomili koplja

koji bodu oči

koji su grañeni po Khuenovoj narudžbi

koji se po novom pravopisu pišu malim slovom


koji žive s nama

koji su se naselili u nas

i zazidali nam pogled

3.


brojiti do 1962

prepoznati blisko lice

izmeñu koraka i osmijeha

u listu

u listu kestena koji pada

ovo jutro dobiva smisao

stablo urasta u tvoj pogled

okruglu nepojmljivu ljusku

lako je hodati do 1962

koraci se pomažu prizorima

djevojčica na koturaljkama

starica na prozoru

cvjetnjak u obliku grma

autobus semafor pijanac

ali kako brojiti

list kestena koji pada

koji se nečujno otrgne

i nečujno sleti

ako kažeš jedan

rekao si i 1962

a zapravo

nisi rekao ništa

4.


prije nego padne noć

dok je crno još crno

dok krajolik kuca

tvojim srcem

gužva je u gradu

tijelo se s tijelom sudara

milijuni masnih kukaca

gmižu ulicama

kašlje trg

kašlje tramvaj

kašlje šarena provincija

bježi iz tog zaklona

u kojemu više nema mjesta

ni za riječi

bježi u predgrañe na ulicu

skoči u korak

pod bor

u razgovor

zdravlje i bolest

stanuju u rječnicima

pravi život

kuca izvan korica

5.


ispod mahača zastavama

(obično su niski pa ih odnese

svaki malo jači vjetar)

pukotina u zraku diše

pukotina na licu vijori

pukotina u oku šuti

onaj koji poželi zastavu

već je živ zazidan

kornjača gori oklopom

deva grbom

riba perajama

pepeo pada ispod zastave

povjesničari ga pakiraju u udžbenike

umjesto ruku

cigle hvataju mraz

riječi koje su staklo

pukotinu koje nema

6.


moja misao

ušivena u tvoju šutnju

klizi protiv mene

ti se nećkaš odustaješ

ona grli sjene

ruka si koja okreće

pješčani sat

zrnce sam pijeska

koje stalno propada

u bezdan

astralni me lahor

čvrsto prikovao

za ovaj škrti greben

koji se ne može misliti

opkoljava nas luda plima

u njoj se guše

mornar i more

žudnja i strah

ti se nećkaš krvariš

ja podižem dno

7.


pobješnjeli konj

zauzima svemir

zvijezdu po zvijezdu

dajte mu zraka

njegova je njiska oluja

zvuk kojim će mali

zaglušiti velikog medvjeda

dajte mu prostora

njegova je njuška tučak

vrutak koji nas vraća

u utrobu zemlje

kada pobješnjeli konj

uñe u nepomičnost

zvijezda briše zavičaj

dišu bridovi svijeta

u utoru zrcala

zaboravila se

bora ponora

8.

trbalo bi srušiti zidove

zid i zid

dva mračna pogleda

pahulju i ugljen

mrav traži sklonište

riječ u šumi

stablo u jeziku

na glavi mu svjetiljka

gori

gori

u ruci mu olovka

curi

curi

mrav crta prozor

pa ga otvara

zrači zazidane misli

mrav i mrav

dvije drhtave zvijezde

svaka ima svoju pahulju

svaka ima svoj ugljen

9.


kažeš

kada govoriš

kada šutiš

odmotavaš šal

od točke do točke

riječi otapaju snijeg

snijeg sanja vunu

i mijenja si ime

šale šale gospodaru

što si ti meni

od točke do točke

ja sam zvijezda koja pada

špilja pustinja i plaža

ja sam tebi jako važan

sutra ću u dupcu

grad pustiti s lanca

10.


zbog trupca zbog dupca

trebalo bi zaspati brave

zbog jave zbog dubrave

lijevo i desno od mene

zelene i krotke poljanice

zidovi su pali na tjeme

ptice su izgubile lice

trn je sišao s uma

zbog bora zbog javora

lisnata kap krvi

novo je srce prostora

11.


čovjek govori

bog se smješka

izmeñu grane i granice

ptica

trebalo bi zašutjeti

da se jezik vrati kući

– u pjesmu

inače više nitko

neće razumjeti

obične riječi

vrt pas jutro

jezgra

čovjek govori

bog se smješka

izmeñu pjesme i pjesnika

ptica

vrh zida

vrh zida koji gledam

ulazi mi u pogled

vrh zida kojemu prilazim

korača sa mnom

vrh zida koji rušim

ostaje mi u ruci

vrh zida koji bacam

leti sa mnom

kao stoglavi zmaj

u nebo

u more

u zid

žaba s kravatom

stepa nadire sa svih strana

oprostite kaže

ja sam umjetnik

slikam kopački rit

žabu s kravatom

hrvata s bradom

crnu rodu žličarku

čaplju dangubu

opraštam kažeš

umjetnost je rijetka ptica

umjetnost je žensko

laž ljubav bol

zvijezda od vatre

skuplja je od krumpira

umjetnost je temelj svijeta

uvijek politična

uvijek mrtva

vječna kao dah

močvara raste

njemu zarobljava tijelo

tebi misao

obad obojici siše krv

kiša

kad do visoke

kad do krošnje narasteš

kiša ti se prelije

iz očiju u riječ

pa razgovaramo

natapamo polja

brave brave

dobro zaključane brave

sanjaju klokot potoka

vuneni osmijeh oblaka

škripi miče se

hvata ritam rečenice

onda se stabla raznježe

svjetlost sjedne na granu

dragulji bljesnu s lišća

pjevaju slave ključ

ulaziš u šumu gradiš kuću

otključavaš je

otvaraš prozore

tko te obukao u tu šumu

pitam a ti šutiš

kiša ti naseljava pogled

dva koraka do oblaka

svetac pjeva mačku

kristalna munja glasa

reže dim

probija strop

pa

dva koraka do oblaka

stane i traje

pada kiša

svetac pjeva mačku

pada snijeg

svetac pjeva mačku

izlazi sunce

svetac pjeva mačku

kartaši se smanjuju

iskaču psovke k'o kraste

naručuju smijeh za šankom

a svečev glas raste

mijenjaju se godišnja doba

svetac pjeva mačku

mijenjaju se države

svetac pjeva mačku

hajduk živi vječno

svetac pjeva mačku

njegov jarkocrveni bas

obojio je čitav grad

pločnike ptice i nebo

travu drveće i prolaznike

kamo god kreneš

svečeva mačka

titra u zraku

svi te poznaju

KREŠIMIR BAGI Ć - Aquilonis...i upozori 'ja sam pitoma pustinja ne gledaj me dok hodaš šumom'...

Documents

Transcript of KREŠIMIR BAGI Ć - Aquilonis...i upozori 'ja sam pitoma pustinja ne gledaj me dok hodaš šumom'...