89

•

. Evolucija našeg šumarstva. Piše M. Marlnović kr. šum. inženjer.

Topovi su zamuknuli, a duše naroda izmoždanih dugim ratnim patnjama zadrhtale su od dodira lahkog povjetarca, koji je na svojim krilima nosio dah slobode i jednakosti. I tihi zavjetarac pretvorio se u strahotni orkan u času, kada su narodi, opojeni blizinom dèmokraktskih ideja podigli ogromna pleća, da otresu sa sebe sve, što ih je do sada pritiskalo.

Kulturni radnici svih naroda pregnuli su, da svojim narodima osiguraju ljepšu i vedriju budućnost. Dok poli­tičari nastoje, da pred svjetskim forumom dokažu oprav­danost novih granica svoje domovine, dotle su stručnjaci svih struka napeli sve sile, da se još za vremena stvore veliki programi novog rada, koji će osigurnim korakom krenuti određenom cilju. Sada ne smije biti više krzmanja ni kolebanja; svakome mora biti sveta dužnost: što inten­zivniji rad. Svatko mora nastojati, da se sve sile ujedine, a sve snage napnu do skrajnjih granica. Samo na taj način moći će se ratom zadane rane što prije izliječiti.

U tom radu čeka važna zadaća šumarstvo kao jednu od najodličnijih grana narodne proizvodnje, koja je u stanju svojim raznolikim proizvodima mnogo doprinijeti, da se rasklimana valuta popravi.

O tom radu našega šumarstva nismo mnogo čuli ni čitali. U našem novinstvu našao se doduše po gdjekoji članak i o toj važnoj grani našeg gospodarstva, no to je sve malo, tako reći ništa. Danas, kada Šume, koje nazivamo našima, zauzimaju ogromnu površinu od 7,274.571 ha t. j . 32'3% cijele površine Jugoslavije? postaje pitanje šumarstva tako važnim, da bi o njemu trebalo raspravljati u anketama, pisati rasprave i študije ne samo u stručnim, nego i u gospodarsko-ekonomskim i političkim listovima, da se iz svega toga iskristalizuje mnijenje, koje bi imalo biti direk­tivom ovim važnim odredbama i zakonskim osnovama, koje će čitavo to naše šumarstvo postaviti na nove temelje.

Ovdje će biti govora o nekim reformama i institucijama, koje treba bezuvjetno provesti, da se naše šumarstvo svrne

90

u modernu, naprednu kolotečinu, a o kojima još nije ni govora bilo u spomenutim člancima naših listova.

• • • • • • *>'

1. Birokratizam. Kod nas je zavladao novi duh, no samo iz vana;

iznutra je ostalo sve, kako je i prije bilo. U čitavom javnom životu opaža se neko mrtvilo, apatija, zasićenost i umornost pa je li čudo, da se to sve odrazuje i u šumarstvu? Tome je lezuvjetno kriv dugi rat, koji je uništio živote, pokopao ambicije, prenapeo živce, pod noge bacio prastare zasade o mo­ralu i poštenju, ali je sukrivac tome i onaj austro-madžarski odgoj, koji je činovnika uzgajao za šablonu, konzekventno uništujući u njemu svaku samostalnu misao i čineći iz njega prostu mašinu, stroj bez misli, želja i osjećaja. Je li onda čudo, da taj stroj ni sada, kada je oslobođen, nije u stanju da nešto samostalnoga stvori, očekujući još uvijek, da ga netko navuče? Sada, kada je sve kao probuđeno, pa poput bolesnika u zagušljivoj atmosferi uske sobice teži za svježim zrakom; kada je nestalo za par sati svega onoga, što je kroz vjekove bilo od naših pojmova neodjelivo ; kada se na na svakom koraku susrećemo s idejama i praksom zapadne demokracije — u našim uredima još uvijek vlada ogavni duh prastarog birokratizma, još je uvijek alfa i omega svega — šablona. Suvišno je i spominjati, da se oboje protivi i samom pojmu šumarstva. Majka priroda, koja stvara divno polje šumareva rada, velike i prostrane šume, ne poznaje sputanosti ni šablone. A mi šumari možemo pokazivati uspješan rad samo u toliko, u koliko se znademo u našem radu prilagoditi i približiti prirodi. Zato i nema birokratsko-šablonska uprava uspjeha, jer je protuprirodna, nenaravna. Tim više mora je nestati danas, kada ju isključuje napredni duh vremena. Prvi je uslov napretka našeg šumarstva, da se iz uprave istisne svaki trag birokratizma, a uvede ure­dovanje, koje je u suglasju s duhom vremena.

Osnov naprednog uredovanja je izvan svake sumnje proširenje djelokruga pojedinih upravnih organa. Danas je šumar sputan ; djelokrug mu je do smiješnosti u kontrastu s naobrazbom. Akademski školovan, mora za svaku sitnicu tražiti dozvolu predpostavljenih oblasti. Ove opet za svaku malekost moraju izašiljati centralne organe i saslušati mnijenje

91

trojice četvorice činovnika prije nego stvore odluku, koja često puta dođe — prekasno. Uslijed toga što nema djelo­kruga nema naravno ni prave odgovornosti, jer se za sve nađe formula u labirintu propisa i pravila, koja se dadu navlačiti prema potrebi. . - . ' • • '

Svatko gleda, da se ogradi kineskim zidom svoje uske odgovornosti i preko toga ni makac, jer ambicija je stvar nepoznata ali i nezahvalna. Ta jednako se nagrađuje onaj tko radi dan i noć kao i onaj, koji radi samo toliko, koliko je potrebno, da ga ne otpuste. Zato svako nastoji udovoljiti formal­nosti službovnih propisa i ne pitajući se, je li njegovo djelovanje korisno ili ne. Glavno je, da se uzmogne reći prema gore; tako je propisano, a prema dolje: tako je zapovjeđeno.

. Oslododi bože, da si koji organ bio viši ili manji, dozvoli makar i najmanju malenkost, koja nije pred tride­setak godina predviđena, pa zato nema za nju direktnih propisa ; svoju liberalnost plaća u najboljem slučaju globom, ako ga ne zahvati slučajno i karnosna istraga. Zato i sastoji čitavo umijeće današnjeg uredovanja u vještini, kojom znade dotičnik svoja djela dovađati u sklad s raznim propisima i naredbama Za to je vještijem dozvoljeno mnogo toga,- za što manje vješt ne bi našao opravdanja osim dakako, ako ima osobitih sveza, jer takovima je naravno mnogo toga dozvoljeno, za što bi drugi lahko nastradao.

Dokle vodi birokratizam i tjesnogrudnost, navest ću primjer iz vlastite prakse*.

U zabitom seocu, gdje osim popa i učitelja nema tako reći pismena čovjeka, kupuje nova tvrtka primitivno uređenu pilanu i uredi modernu na turbine. Pošto se svuda uvodi električna rasvjeta, ponudi upravitelj pilane tamošnjem šu­maru, da će uz malu odštetu uvesti istu i u njegov stan. Budući da je selo kojih. 50 kim od pošte i željeznice, a isti posao na pilani već u toku, šumar nabavlja električni uređaj za vlastiti novac, daje uvesti rasvjetu u državni stan i predlaže na naknadno odobrenje minimalni proračun od par kruna; ostalo pokriva sam veseo, da će u pustinji trpeći kroz mjesece nestašicu svijeća i petroleja, konačno doći do moderne rasvjete. Na njegovo najveće začudenje stiže iznimno brzi odgovor, da se uvedenje električne rasvjete ne prihvaća, a upravitelj šumarije imade uređenje navlastiti

* U Ugarskoj. Op. ur.

92

trošak ukloniti iz stana. Birokratski predstojnik ureda nije zapeo o trošak, ta taj je bio minimalan! ali u svojoj tjesno-grudnosti nije mogao pregoriti, što upravitelj nije troškovnik unaprijed predložio, pa se je tako ogriješio o formalnost. A da je pravilno postupao, radi loših prometnih prilika i kom­pliciranog „Dienstwega", mogao bi čekati mjesece, kada bi konačno došao centralni činovnik da stvar ispita, a čitav bi proces stajao državu za sto—dvjesta kruna više.

Drugi slučaj. Uslijed nastalih okolnosti mora se žurno provesti neka mala promjena u razdijeljenu šumarijske zgrade, imadu se probiti nova vrata, što h, rječju imade se obaviti posao od nekih 150—200 K. Bez obzira na to, da se je vođa graditeljstva o žurnoj potrebi toga posla vani na Šu­mariji već osvjedočio, putuje velik svezak spisa i planova ministrastvu, jer ured nije u toj stvari kompetentan. Mladi referent, koji dotične zgrade i ne pozna, ispituje stvar i hvala njegovom dobrom raspoloženju, predlaže na potpis. Za tri mjesaca stiže odobrenje i posao se obavi. Za dulje ili kraće vrijeme (katkada i nakon godinu—dvije dana) putuju opet prijašnji spisi, samo pomnožani ministarstvu, da odredi pohvalbu. Prijašnji referent udara na spis jednu od šablona, redovito pak onu, neka ured u toj stvari odluči u vlastitom djelokrugu. Sada šalje ured jednog od neintere-siranih činovnika, s kojim redovito putuje (po drugi put) i vođa graditeljstva, da gradnju ispituju. Konačno putuje i po treći put (sada već snažan) svezak spisa ministarstvu, praćen pohvalbenim zapisnikom i posebnim predlogom pohvalbenog povjerenika — dakako sve na ministarskom papiru. I po treći put dolazi sve pred onoga referenta, koji konstatira, da da je spis već zrio za ad acta time, što dozvoljuje, da se eventualni suvišak briše (sada nakon tri četiri godine kada je već na koncu prve godine eo ipso prestao!) i graditelju dade apsolutorij. I čitava ta komedija i veliki trošak radi 150—200 K! I. t. d. moglo bi se duljiti, primjerom, tisuće i tisuće, jedan eklatantni ji od drugogo, ali čemu? Sve je to i predobro poznato, tko je imao prilike, da se izbliza osvje­doči o brzini i praktičnosti beamterskog uredovanja. Mora se priznati, da je težak prijelaz na moderno uredovanje naročito starijim činovnicima, koji su odgojeni u onom austro-vojničkom duhu, kojemu je kod rješavanja spisa bila

93

prva i najglavnija stvar formalnost, koji je na prste mjerio razmak naslova i redova. Ali sve badava, moderna evo­lucija ruši svaki konzervatizam i reakcionarstvo bez obzira na žrtve. Ona će i u šumarstvo uvesti brzu i praktičnu metodu uredovanja, koja, gdje može i mimoilazi akte. Uva­đanje posla u vlastitoj režiji zahtijeva okretnost, gipkost, momentanu odluku za iskorišćenje tržišta i brzinu uredovanja, koja je nemoguća kraj "današnjih birokratskih okova.

Spomenuto proširenje djelokruga pojedinih upravnih organa dizat će njihovu samosvijest i samostalnost. Kada se ne bude moralo za svaku sitnicu tražiti dozvola ureda ili ministarstva, kada bude upravitelj šumarije ili predstojnik ureda osjećao i sav teret odgovornosti za svoje odluke, onda će prije nego li ih izda dobro promisliti znajući, da za svoje čine nema drugog opravdanja, već svoju stručnu spremnu i svoju savjest.

Širok djelokrug involvira uNsebi zahtjev, da se uredo­vanje osnuje na povjerenju, a ne na kontroli. Sadašnja kontrola je podreda za akademski naobražena čovjeka, sama sebe isključuje. Ako je netko nepošten, onda će kraj raznoličnosti i opsežnosti šumske manipulacije kraj svih kontrola naći načina, kako će oštetiti svog sluzbodavca, a pošten će ostati takav, bila kontrola ili ne, jer pošten čo­vjek odstaje takav uslijed, odgoja i etičkih ideja, koje on usvaja, a ne samo iz straha pred kaznom. Pošten dakle ne treba kontrole, nego nepošten, a lupežima nije ni onako mjesto u državnoj službi, nego u tamnici.

Osim osobnog poštenja, uredovne prisege, strogih od­redaba, koje se imadu izdati za one, koji se u službi zaborave, ima još nešto, što će šumara podstrekavati na rad, a to je ljubav njegova prema lijepoj zelenoj struci, Malo je struka, koje sadržavaju toliko raznolikosti poslova, toliko idealizma i plemenitosti, kao šumarska. Šumar uzgaja s najvećim altruizmom šumu na kršu znajući, da ne samo ne će uživati plod svoga rada, nego da ga često ne će ni vidjeti, jer on radi za potomstvo. Kad umoran svagdanjim brigama i uredskim poslom izilazi u šumu, u njezinoj tišini, raznoli­kosti njezinih boja, u svježem zraku, uznesen pijevom ptica, romatičnosti njezinih brdina, potoka i gudura, zaboravlja on

• na sve, što ga tišti i nalazi okrepe i odmora razdraženim

94

živcima i stiče novu snagu za rad. Samo dajte mu prilike, da doista bude šumar, jer danas to nije. Dane i nedjelje sjedi on zguren nad stolom, pravi šablonska kilometricka zvješća o svemu i svačemu, piše duge iskaze, vodi bezbroj dnevnika i zapisnika, obračunava hiljade šumskih kvarova često u svoti od par filira, vodi kompliciranu manipulaciju s novcem i od svega toga jedva dospijeva dva tri put na mjesec, da doista bude Šnmar. A u šumi se obavljaju kul­ture, prorede, siječe se šuma, grade se ceste, mostovi že­ljeznice, svuda vrije, kipi — a sve pod nadzorom često puta strukovno slabo obraženog podčinovnika. A on upra­vitelj, vođa svega toga ? — u pisarni riješava akte.

Da se stručne sile uzmognu što bolje izrabiti, naročito danas, kada podjelba posala mora biti prva stvar, moraju se iz šumsko-tehničke službe elimirati svi poslovi, koji nisu strogo stručni. Uz to bi se imali svi poslovi, za koje ne treba tehnička naobrazba, prepustiti jeftinijim namještenicima s manjom naobrazbom. U praktičnom gospodarstvu ne bi se smjelo dogoditi, da se čilog zdravog šum. tehničara zatvori za čitav život u blagajnu ili računovodstvo, kada za taj posao ne treba visokoškolska, a još manje tehnička naobrazba. Isto bi se tako imalo odijeliti od upravitelja šumarije baratanje s novcem, mjesto čega bi se mogao uvesti chequovni promet, terminske plaćanje po blagajnicima, za koje bi 'dobro došli n. pr. inteligentni invalidi itd. Ša-blonske poslove u pisarnama mogli bi sasvim lijepo obavljati podčinovnici s lugarskom školom. Isti bi mogli obavljati i šablonske vanjske poslove, za koje je tehničar — šumar preskup kao n. pr. veće konsiguiranje u manje vrijednim sastojinama, mjerenja prsnih promjera za osnovku procjena itd. Kraj današnjih šumarija s velikim teritorijem i silnim pisarničkim poslom nemoguće je svako intenzivnije gospo­darenje.

Da se provede racionalna podjelba posala i sve snage prema svojoj naobrazbi uzmognu izrabiti, trebalo bi i u našem šumarstvu osnovati stalež podčinovnika, koji bi po svojoj spremi odgovarali austrijskim i češkim Forsterima. Oni bi preuzeli spomenute pisarničke poslove, a u vanjskim poslovima upravu manjih šumarija i nadzor nad nekoliko lugara, kao i obavljanje šablonskih vanjskih poslova. Više

У5

Qfako^vih Fôrstera padalo bi pod nadzer šumskog tehničara,-koji bi u tom slučaju imao prilike, da svu svoju snagu posveti lih strogo šumsko — tehničkim poslovima. Kada bi se to provelo, ne samo da ne bi sadašnje šumarije, kap teritorij budućeg djelovanja šumskog tehničara bile prevelike, nego bi se njihova površina mogla mjestimice dobrano proširiti,

2. Stručna izobrazba. Stranac, koji je čuo o šumama Hrvatske i Slavonije,

teško bi mogao vjerovati, da ta zemlja, koja je imala do 2 5 jutara milijuna šuma, i posjedovalo je najviši šumarski zavod, nije imala ni jedne jedine lugarnice.

Lugari rekrutirali su se ; redovito iz seljaka, kojima je sva prednaobrazba sastojala u tome, da .su znali čitati i pisati.* Oni su redovito proveli neko vrijeme u pisarni, zamjenjivali kojeg lugara, a onda su polagali ispit. Ta i naš zakon ne traži drugo od lugara; nego da je navršio 20. godinu, da bude neporočna vladanja i položi lugarski ispit.

Kako se je onda moglo očekivati, da ti ljudi budu prava potpora šumarima u izvršavanju šumsko-tehničke službe? Kakove su se nade mogle polagati u intenzivnije gospoda­renje, kod kojega pomoćno osoblje ne samo pomaže, nego i samostalno radi? Nije čudo, da smo mi u većini slučajeva imali dobre čuvare šuma, ali nismo imali dovoljno naobra-ženo pomoćno osoblje. Lugari, koji su imali ambicije, usvojili su uz dobro vodstvo nakon dulje prakse stanovitu spretnost, ali samo u onim poslovima, s kojima su se bavili. Više se od njih nije moglo zahtjevati kraj spomenute stručne „naobrazbe."

A sada ne preostaje drugo, nego baciti u zaborav ono što je bilo, pa odlučiti, da u novoj našoj mladoj državi sve, ali sve drukčije bude. U mnogočemu, a naročito u šumarstvu mora nastati tabula rasa, na kojoj će se ove iznova sa­graditi.

Naravno, da pod tim ne mislimo na nenaravne skokove; promjene moraju nastati mirnom, ali radikalnom evolucijom. U spomenutom pitanju bit ćemo momentano zadovoljni, ako se otvore šestmjesečni lugarski tečajevi, da se neophodno

Osim.malih iznimaka, koji su svršili privatni tečaj.

m potrebite praznine popune, no u najbližoj budućnosti imadu se osnovati lugarnice i to barem dvije.

Za izobrazbu gore spomenutih tehničarskih podčinovnika ili Fôrstera mogao bi se osnovati jednogodišnji tečaj na kojoj lugarnici, ali u istu svrhu dobro bi došla i šumarska škola u Sarajevu, na kojoj bi se uz postojeću školu osno­vala i lugarnica, koja bi davala lugare za brdske, četinjave šume.

Momentano mogla bi se stvar riješiti i na taj način, da bi se između sadašnjeg lugarskog osoblja. one, koji uslijed svoje školske i svestrane stručne naobrazbe to zaslužuju, pripustilo eventualno posebnom kratkom tečaju i ispitu, koji bi ih osposobio za samostalno vođenje manjih, lakših šu­marija.

Za njih bi trebalo osnovati posebne plaćevne stepene, koji bi odgovarali plaći XI dotično X. razreda.

Tako bi mogli malo po malo rješavati problem de­centralizacije šumarske uprave, a šumskim tehničarima davati postepeno djelokrug, koji im po naobrazbi i pripada.

Što se pak šumarske naobrazbe tiče, pokazuje duh vremena, da bi se i ona imala podvrći nekim promjenama. U sadanju, pretežno teoretsku nastavu, moralo bi se uvesti više praktične, da prijelaz od knjige u život ne bude tako težak. Svi se sjećamo, kako smo se osjećali u praksi, kada smo nakon svršenog študija u život stupili. Koliko je toga bilo, što smo kroz 8 semestara učili, a nikada nam nije trebalo niti će nam trebati, a koliko je opet toga bilo, što smo u životu svaki čas trebali, a u školi nismo o tome tako reći ni čuli. Danas, kada se toliko toga čita i piše o reformama srednjih i drugih škola, ne bi škodilo, kada bi se profesori naše akademije, koji su za to u prvom redu zvani, i s tim pitanjem pozabavili.

Jedno je međutim već sada jasno, da će se u buduće morati posvetiti velika pažnja nacionalnoj ekonomiji i s njom skopčanim znanostima, da učenjem tih disciplina šumari usvoje što više kritike, te se već u školi nauče samostalno misliti i otvorenim očima gledati svijet, a znanje da im bude svestrano. Samo na taj način moći će se šumari oduprijet presizanju drugih struka, naročito pravničke, na vodeća mjesta.

Stručna naobrazba ne bi smjela prestati sa školom, nego bi se morala nastaviti i u praksi. Zato bi se morala naročita

ft

pažnja posvetiti tome, da se uzgajaju specijalisti šiljanjem mladih sposobnih sila u naprednije inozemstvo, češće bi trebalo priređivati ekskurzije u krajeve, gdje se već inten­zivno gospodari, koje bi se ekskurzije mogle spojiti s kratkim tečajevima i predavanjima. Mnoga su pitanja intenzivnog gospodarenja, kao jača proreda, naravno pošumljenje, gradnja novih prometila itd. takove naravi, da će ih stručnjak pravo razumjeti, njihovu opravdanost shvatiti i poprimiti ih, ako ih u kratko prouči na mjestu, a ne iz dugih, suhoparnih ras­prava. Verba movent, exempla trahunt.

Novac uložen u te svrhe donijet će stostruke kamate. U svemu tome očekujemo' impuls od profesora naše

akademije no samo onda, ako nova država posveti veću pažnju šumarskoj akademiji, sjedinivši je sa drugim gospo­darskim zavodima u samostalnu visoku školu. Samo onda, kada se visoka šumarska škola oslobodi komičnog tutorstva nestručnjaka,, kada se ugled i stanje, njezinih nastavnika po­digne na niveau ostalih sveučilišnih profesora, moći će i oni sve svoje sile posvetiti ne samo odgoju šumarskog pomlatka, nego i stvaranju naše šumarske literature, dizanju ugleda našeg šumarstva pred inozemstvom i postati ona elita šu­marske struke, koja ih po zvanju i pozivu, a i po primjeru drugih naroda u istinu ide.

Nema sumnje, da će se sada u novoj državi ostvariti i davno iščekivani osnutak pokusne postaje, koja ima upot­puniti visoku šumarsku školu i udariti osnovu našim šumar­skim znanstvenim istraživanjima. Jedno je' međutim sigurno, da će mlada država iz početka morati veću važnost polagati na onakove investicije, koje će donositi brze kamate, pa bi se moglo dogoditi, da se pitanje pokusne postaje još na neko vrijeme odgodi.

Znajući, od kakove je važnosti to pitanje, šteta bi bila za svaki čas odgađanja pa mislimo, da bi se našao izlaz, da se postaja osnuje, a da mnogo ne stoji. Glavno je, da imademo vanjska pokušališta, a centrala ne mora odmah biti raskošno uređena građevina. Posao i uprava imala bi se povjeriti stručnjaku, koji ne bi imao drugog posla, osim toga. Njemu bi se za vanjske poslove od zgode do zgode mogli pridijeliti štipendiste šum. akademičari, privremeni vježbenici onog ureda, u čijem se području posao obavlja i t. d., a taj

98

bi ured i plaćao osobne izdatke dodijeljenog osoblja i rad-ničtva za vrijeme tog posla u njegovom području, kao i ograđivanje pokušališta.

Na taj način ne bi trebalo u državnom proračunu uzeti posebnu veliku svotu za šum. pokusnu postaju, osim svote za osobne izdatke upravitelja te postaje. Ostali troškovi ra­zišli bi se po proračunima pojedinih ureda, koji bi ih lahko uvrstili u rediteljski proračun, kamo po naravi i spadaju, a da za njih ne bi trebalo posebnu svotu prenumerirati.

Na taj bi način bez vike i velikih priprava došli do različitih pokušališta, koja bi već pokazivala neki rezultat onda, kada država bude u stanju, da uredi centralnu pokusnu postaju onako i s onim troškom, kako je uređena kod drugih naprednih naroda.

(Nastavit će se.)

Agrarna reforma i naše sume. 1. Neke misli o podržavljenju šuma, sadašnjih z. z.

(Obzirom na vinodolski kotar.) Prigodom segregacije naših primorskih urbarskih općina

sa kr. državnom gospoštijom Vinodol, sve su ove općine bez iznimno štetovale.

Prije segregacije zaprimili su pravoužitnici iz državnih šuma faktičnu potrebu, dok nakon segregacije nije nijedna vinodolska zem. zajednica u stanju, da namiri potrebe ovla­štenika na građevnom ljesu i ogrijevu.

Spomenuti ću samo jedan primjer: Pravoužitnici jedne područne urbarske općine zaprimili

su prije segregacije godišnje u ime građevnog ljesa 14 m3

i 2437 m3 ogrijeva. Segregacijom dopitane šume pokazuju godišnji prirast od 650 m3, dakle za 1787 m3 manje od prije segregacije doznačene i izračunane faktične potrebe.

Parnica između državnog erara i ove urbarske općine vukla se je mnogo godina, a facit bio je: da je ova zem. zajednica tu parnicu izgubila.

Svi dokazi i stručna mnijenja zastupnika urbarske općine nisu koristila, i tako su ovlaštenici kroz više od 20 godina

172

Apeliram stoga na svu gg. kolege od imovnih općina, da i oni u tom pogledu svoja kažu^ jer se ja možda varam, jer imam pred očima samo križevačku i gjurgjevačku imovnu općinu, akoprem. sam služio i u Banovini, gdje su slični odnošaji, pak ako vi dođete do boljeg zaključka i predloga zadužiti će te i mene i narod, čijim šumam a upravljate i gospodarite.

Konačno mi je reći, da bi bilo uputno podržaviti upravu šuma imovne općine, a narodu ostaviti automiju, tako da bi šumari auctoritetom države provodili Čuvanje i admini­straciju.

Nadšumarnik Slapničar upravitelj gjurgjevačke 1, o.

Evolucija našeg šumarstva. . Piše M. Marinovid, kn šum. inženjer.

(Nastavak.) 3. Povećanje prihoda.

Svaka grana produkcije nastoji danas, da mijenjanjem činbenika, koji kod producije sudjeluju, njezin prihod po­veća. Poljodjelstvo traži sjemenje, koje će na istom tlu, uz isti trud davati više žita; stočarstvo oplemenjuje marva, da uz istu hranu postigne više mlijeka, bolje meso, otpor- niju pasminu i t. d.

Pitanje je, koji faktori imadu učinak na povećanje pro­dukcije u šumarstvu i kako bi ih morali mijenjati i odabi­rati, da od naših šuma dobijemo što veći prihod? Nema naime sumnje, da je ovo za današnjeg šumara najvažnije pitanje, ako doista hoće, da kod popravaka valute i sani­ranja teških današnjih prilika i šume doprinesu onaj dio, koji bi po svojoj veličini i vrijednosti imale doprinijeti.

Na gornje pitanje odgovorit će ove dvije točke: 1. Da povećamo prihod naših šuma, moramo stvarati

okolnosti, uslijed kojih će i za sada negativne šumske glav­nice postati produktivne, a one, koje daju neki prihod, morat će ga povećati.

2. Povećavajući vrijednost artikla, koii dolaze na prodaju.

173

Ne treba posebno naglasiti, da su radnje svrstane pod obje točke u takovoj vezi, da se druga ne može ni pomisliti bez prve.

Spomenute okolnosti oživotvorit ćemo na ta] način, da naše šume otvorimo prometu, im.ade mnogo naših šuma, koje u sebi kriju izvanredno blago, a to biago propada samo zato, jer se ono u današnjim okolnostima ne može iz šume izvesti. Neki šumski trgovac reče mi za divnu šumu u Gorskom kotaru, koja nije ni 20 kim. od željezničke pruge, ali nema izvoznih cesta: „Kada bi se m.eni poklonilo 1000 mr iz te šume, ja bi se predom.išijao, bih li taj poldon primio?" Sasvim razumljivo, jer bez puta ne bi našao kirijaša, koji bi mu to drvo izvezao.

Šumske komunikacije su temelj našeg novog šumarstva. Taj moramo izgraditi čvrsto i solidno, jer će nam se inače čitava zgrada klimati. S tim su načelom bili na čistu svi napredniji narodi, koji su svoje racionalno šumsko gospo-darstvo osnovali na putnoj mreži svojih šuma. Pogledajmo samo šumske ceste u državama bivšeg njemačkog carstva, po kojima lete teretni automobili i polažu se prema potrebi tračnice šumske željeznice. Tamo naš trgovac jamačno ne bi reskirao gornju izjavu!

Uz glavne ceste nisu manje važni sporedni putevi, vlake. Badava je mjestimice i najbolje zidana cesta, kada se drvo ne da na nju izvući iz dubokih gudura bez valjano vođene i uređene vlake.

Potrebu putne mreže ne treba dokazivati stručnjacima; drugo je pitanje, o koje se često zapinje: tko imade graditi šumske puteve? Šumoposjednik, odgovorio bi svatko .po imperativu zdravog razuma i praksi kod naprednih naroda, kada ne bilo drugog iskustva kod nas* Ugarska je vlada u sve uvlačila politiku, pa i u šume. Slavon.ski su hrastici da­vali milijune i bez investicija, a gorske su šume trebale milijune 'za investicije. Tek u zadnje vrijeme, otkada je na čelo erarske šum. uprave došao min. savjetnik Drag. Kaan, počelo se i u hrvatskim erarskim šumama prekidati s čud­nim načelom, da šumske puteve ima graditi šum. trgovac. To su načelo iz jasnih razloga prijašnje ugarske vlade znale tako utuviti u mozak svojim tadanjim' činovnicima, da je to postao sistem, pravilo i za poznija vremena. Trgovac, koji

je javnom dražbom kupio jednogodišnju sječu, a za drugu godinu nije bio za isto siguran, nije mogao ulagati većih investicija za gradnju puteva, već je stare vlake popravljao tek tolikOj koliko je za izvoz svojih drva trebao. Sto nisu onda od popravljenog puta pokvarili kirijaši s teškim pari-zerima, uništile su oroletne kiše.

I tako su naše hrvatske šume dobile malo cesta od šumskih trgovaca, jer ono prastaro načelo, da se mnogo­godišnje sječe izdaju unaprijed ugovorom u zakup, nije htjela ugarska vlada ni kod nas prakticirati-, imajući i kod kuće dosta predbacivanja radi starih ugovora u karpatskim i erdeljskim šumama, koji su se u stručnim listovim*a spo­minjali kao sramota madžarskog šumarstva.*

Uvjereni smo, da ćemo se danas lakim skokom preba­citi preko tog zastarjelog načela^ koje samo sebe pobija, ako postavimo pitanje ovako: Kada se s\xm. trgovcu uz jamstvo za višegodišnju sječu isplati gradnja šumskih pro-metila: cesta, željeznica, žicara i t, d. tako, da nakon više godina može to prometilo predati u vUisništvo šumoposjed-nika bez ikakve odštete, zašto se to ne bi isplatilo šumo-posjedniku, recim.o državi? Ako se trgovcu isplati, oiida je jam.ačno našao svoju korist u tome, što je šumu dobio unaprijed uz cijenu, kraj koje je mogao u prometila uloženu invensticiju nakon desetak godina gavalirski prepustiti su-moposjedniku,

4 da stvar obrnemo, možemo pitanje i ovako posta­viti: zar se nije miogla ta šuma prodati iiz redovitu cijenu, a za višak isto tako sagraditi dotično prometilo te ga na uporabu prepustiti trgovcu uz stanovitu odštetu, ili drvo izvesti na skladište, pa ga tamo prodati šum, trgovcu?

Ako računi pokazuju, da se ono prvo bolje isplaćuje, onda krivnju za to ne smijemo tražiti drugdje, 'nego u već spomenutom birokratskom sistemii, kraj 'kojeg bi gradnja željeznice u vlastitoj režiji vrlo lahko m.ogla svršiti fijaskom.

• Dakle ne će samo radi gradnje žicare ili željeznice jef-tmo prodana šuma obogatiti trgovca, nego će on i tu že­ljeznicu sagraditi mnogo jeftinije, nego li mnogi veliki šu-

n l e k s . ^ S [ ^ L ^ n ' ' f ^^ drugi kupiU su na ugovore na 40-50 ROCI siine kom­plekse sunui uz neznatnu svotu od par filira po m^ i ti s>^ se ugovori urote-zali sve Cio u najnovije doba, »K^von proit

175

moposjednik, recimo erar i to zato, jer on posjeduje prve 1 glavne preduvjete za ta] posao, a to je brza maiiipulacija, gipkost i jednostavnost uprave te osoblje s prinijernim dje­lokrugom. Ta poznata je stvar, da neškolovani škriban jed­nog trgovca imade kud i kamo veći djelokrub nego li šu­marski tehničar n. pr. kod erara. Istina je, da je i proračun privatnog šumskog trgovca elastičniji od državnog, no ni trgovac ne želi raditi s deficitom. Pa ako se i ne može kod državnog činovništva ići tako daleko s proširenjemi djelo­kruga, kako se to može kod privatnog, mogla bi se' ipak dati neka sloboda kretanja u granicama odobrenog prora­čuna. Uvjeren sam, da bi baš • ta sloboda, to povjerenje, kod' 99'Vo činovnika potaklo želju za plemenitom utakmicom. Ako i ne bi to nastojanje imalo kod svih plemenite, aitru-ističke motive, nego bi to neki te neki činili samo iz želje za nagradom, unapređenjem^ da se istaknu i t. ±, rezultat bi ipak bio isti t j , i državno bi činovništvo, postiglo onu gipkost i elastičnost, koja bi i državnim pothvatima zajam­čila sličan uspjeh, koji postižu i privatni, a od svega bi se postepeno dizao prihod šuma.

Ako se dosljedno provađa načelo^ da kupci sječina grade šumske ceste, onda to baca sjenu na šumare i pri­kazuje njihovu spremiU iluzornom. U takovoj šumi, gdje šu­mar nema drugog posla, nego da procijeni na prodaju određenu šumai, a poslije toga da pazi, da se ne prekorače granice sječe, a uz to samo u pisarni-riješava akte kornipli-cirane uprave, i nehotice se pita: što je još ostalo od njega — tehničara? U što je on lupao glavu studijem razli­čitih tehničkih predmeta, gradnja i m.ehanika, kada bi svoj šablonski posao m ogao obavijati i bez tog studija. Kada bi ga možda točnije i pedantnije obavio isluženi narednik bivše c= i kr, vojske tek uz više mjesečnu praksu!

Kada dakle i ne bi bilo prevažnih financijalnih razloga, reputacija i prestiž šumara mora zahtijevati, da u njemu povjerenoj šumi on sam gradi šumska prometila.

Ta šumski trgovac imade drugog posla. On traži tržište, sveze sa inozemstvom, izrabljuje konjukture, osniva šumsko-industrijska poduzeća i opskrbljuje ih drvetom i t d,, obavlja dakle one poslove, kojih djelokrug leži izvan šume. Da on tim velikim zahtjevima zadovolji, ne smijemo mu naprtiti još

176 ,

i bno-u za šumske puteve. Ta on će nam rado platiti ka-ma^e' za uloženu glavnicu u povišenoj cijeni za drvo, samo da ga lišimo te brige. A to nam je i dužnost već iz razloga racionalne razdiobe posala, ^ ^

Istinitost ovih izvoda potvrđuju svi šumoposjeanici, koji su već odavna sami gradili šumska prometila. Naše imovne općine i privatnici* gradili su lijepe šumske željeznice i puteve, a gradila ih je donekle i država. Ne pošto je kod državnih šuma u glavnom prevladalo opisano načelo, nije neopravdan strah, da bi ono moglo još neko vrijeme prevladavati tim više, što je danas teško i pomisliti na ka­kove veće investicije. Pošto je pak gradnja prometila u in­teresu dizanja prihoda naših' šuma neodgodiva, ne će biti na odmet pozabaviti se s pitanjem, na koji ćemo način doći najbrže do potrebne šumske putne i željezničke mreže?

Samo se od sebe razumije, da šumarstvo ne će za po­kriće svojih investicija tražiti novca drugdje, nego u šumama. Stara je stvar, da prodaja drveta, koje je ležalo na povr­šini novo sagrađene ceste, pokriva sve izdatke gradnj*, a da se i ne spominje vrijednost, za koju će šuma porasti i viška, koji će se uslijed toga • dobiti kod narednih sječina.

Ma koliko se tko tužio na šumsku politiku bivše ugar­ske vlade, za jedno joj moramo biti zahvalni: za njezin konzervatizam u brdskim erarskim ' šumama u Hrvatskoj. Tome konzervatizmu možemo zahvaliti, da u tim krajevima imade šumarija, gdje tako reci nema čestice, u kojoj se ne bi moglo odmah sječi. Uslijed preborne sječe, koju je tek pred clesefak godina zamijenila oplodna sječa, nastale su površine s gustim mladikom, koji željno očekuje ko­načnu sječu.

To je činjenica, koja nam kod pitanja novca za inves­ticije ne smije biti irelevantna.

Zato mislim, da bi program za najbližu budućnost mo­gao biti ovaj:

L Po šumarijama bi se imala ustanoviti točna drvna gromada svih za sječu zrelih sastojina. Sadašnji podaci go­spodarskih osnova ne bi se smjeli prihvatiti bez korekture,

^ r.,nt;^'**'^^i^'i^ ^^^^^^ ima priHke, da se u svojoj najbližoj okolici osvjedoči mr?/i^ ; 1 ' " M'"'^ '"- '- Thurn-Taxisa, koje su snabdjevene lijepom putnom p^n^z^ć^ ^' ' ' '^ ' ' ' ' ' '" ^"' '^' ' ' ""'' ' ^ " ' ^ ^ ' - ^ ^^^^^ ^«i^ ^^

, / ^ _ _ _ _ _ • • " ^ ^ ' ^ ' •

jer svatko, tko je kod taksacije služio znade, kako su se ti podaci višeput skupljali, prema potrebi „zaokruživali" te u.' u uredu „korigirali". Naročito vrijedi to ondje, gdje se godišnji podaci za površine i drvnu masu sječina nisu kroz zadnjih desetak godina najpedantnije bilježili tako, da se faktična drvna masa u naravi razlikuje od one u gospodarstvenoj osnovi.'" •

2, Oplrodnja bi se mogla u .crnogoričkim i bukavim šumama od 120 god. sniziti na 100 godina. U nekim drža­vama bivše njemačke carevine vidimo takozvano financijalno gospodarstvo, koje ima za osnovu turnus od 80 godina. Drugdje opet, kao i ;k6d. nas, .prevlađuje gospodarstvo, koje se osniva na najvećem čistom dohotku, koje ima za osnovu 120 god. dugu ophodnju. Cilj državnog gospodarstva mora biti sačuvanje šume ,za .potomstvo, pa se za to'mora zado­voljiti manjim kamatnjakom, nego li ga traži financ. gospo­darstvo s kratkom ophodnjom. Guttenberg veli, da gospo­darstvo treba tako urediti, da šumski posjed, sastoječi se iz tla i " drvne zalihe, uz što moguće veći čisti prihod, donosi i odgovarajuće kamate. Mislim, da bi se tom cilju potpuno udovoljilo, kada bi se za spomenute šume odabrala sponie-nuta ophodnja za 100 godina, koja leži u sredini između jedne i druge skrajnosti. To je tim opravdanije, što za to vrijeme postižu navedene vrste drveta sasvim dostatne di-, menzije, a uz povoljan financijalan rezultat, koji je danas najvažniji, postigao bi se i'uspjeh sa stručnog gledišta, da bi se naime svjetla i sunca željan pomladak tim brže oslobodio.

Nakon toga bi se uz poznatu drvnu gromadu — koja ne bi samo uslijed gore spomenute korekture, nego' i usli­jed priličnih ratnih prištednja porasla— ustanovio povećani godišnji etat. No tu moramo na čas popostati.

Ako bi nastojali onako određeni drvni etat na svim područjima najedanput unovčiti, postigh bi uslijed pomanj­kanja komunikacija šumskih dosta malen prihod drveta na panju. A nama je svrha, da taj prihod baš u interesu izgrad­nje tih komunikacija podignemo.

Da se to postigne, mora se prekinuti s predrasudama, koje vladaju kod teorije o uređenju šuma.

^ Geza Unzsnay, koji je u cijeloj bivšoj Ugarskoj priznat/' kao prvi kapacitet u tom pitanju, kritizira već u svojoj stu-

178

diji Erdorenderesilnk fejieszteserol" kao i kasnije u svojoj knjizi „Erdorenderestaii" (,Nauka o uređenju šuma") čitav ukočeni sistem, koji vlada kod uređenja ugarskih, šuma. Nas ti izvodi u toliko,zanimaju, što su po tom receptu uređene i erarske šume, koje sačinjavaju jezgru naših šuma.

Un2snay se obara na osnovu, po kojoj je ta^kozvani sjekored razdijeljen na toliko okružja, iz koliko se razdoblja sastoji turnus, pa se prema tome okružja, sve za volju teo­rije, "'skalupe od svakojakih sastojina, a što je najgore, jednoličnost dohodka nastoji se postići već u granicama toga sjekoreda, pa se za volju te jednoličnosti prinose bes­mislene žrtve. Pozivajući se na primjere naprednog šumar­stva njemačkog i austrijskog, dokazuje, da je dovoljno, ako se jednoličnost postigne" u granicama gospodarstvene jedi­nice (šumarije) dapače, ako se postigne u grupi od više šumarija.

Možda je kriv uskoro nadošii rat, a možda i kakove druge okolnosti, Unzsnayev prediog na žalost nije doživio provedbe. Narna bi sada baš u dobar čas došao. Onu praksu, na koju nas je nagnao rat, koji je na lak način prešao preko ukočenih teorija, trebat će i sada nastaviti ondje, gdje se pokaže nužnim. Ondje, gdje se uslijed ko­munikacija može drvo dobro unovčiti, treba sjeći bez obzira na to, hoće li se prekoračiti godišnji etat ustanovljen za tu gospodarstvenu jedinicu ili granica šabSonski ustanovljenog sjekoreda. Glavno je, da se ne prekorači godišnji etat, usta­novljen na način, opisan u točki 1. i 2. — za područje ci­jelog ureda. Težnja dakle za jednoličnosti prihoda na teri­torija cijelog ureda m ogla bi dovesti do toga, da bi neke šumarije, u kojima bi se sada u većoj m.jeri sjeklo, postale na neko vrijeme pasivne, no do toga bi jedva došlo.' Izgrad­njom komunikacija porast će i intenzivnost gospodarenja, pa će i za sada većinom mrtvi kapital kao proredom dobiveni drvni materijal, jelovo gorivo drvo i t. *d. doći do unov­čenja. No ako i dođe do toga, naknadit će se to onim šu­marijama, koje će dotle uslijed izgradnje komunikacija po­stati također aktivne.

Glavti! cilj svega toga bio bi taj, da se dio utrška do­bivenog na taj način u aktivnim šumarijama, upotrijebi za izgradnju komunikacija u. pasivniin šumarijama. Samo je kod

179

toga glavno to, da bi se tom poslu moralo pristupiti odmah, da se dio putne mreže, koja se imade provesti, izgradi ba­rem do najvećih za sječu zrelih čestica, te se što prije malo po malo odterete sada aktivne šumarije i da se što bolje unovči drvo, koje će neposredno posiije uvedenja normal­nih prilika imati najveću potražbu.

Da se doista odmah započne s gradnjom na svim li­nijama, ne će biti dostatan samo spomenuti dio utrška, nego će se potrebna svota morati nabaviti kreditom, koji će se tim dijelom utrška godišnje otplaćivati.

Znamo, kako se je i u predratno vrijeme nerado da­valo za investicije šumarske i kod vlada, koje su inače svom silom nastojale, da pridignu svoje šumarstvo. Govori se, da je bivši ugarski ministar poljodjelstva grof Serenyi svojedobno samo zato otstupio, što mu min, financija Te-leszky nije dao potreban kredit za šumske investicije. Danas, kada su nam potrebite milijarde za restauraciju na svim li­nijama, slabe nade možemo gojiti, da će se za invensticije šumarske moći dati onoliko, koliko bi trebalo.

Zato mislim, da bi se stvar dala tako urediti, da se šum. uredima dade stanovita autonomija.

Oni bi do potrebnog kredita lahko došli, a otplatili bi ga po vladi određenim dijelom prihoda, za koji dokažu, da je uslijed izgradnje komunikacija porasao.

Mislimo, da će na taj način dobiven dohodak dostajati, pa se ne će morati posizati za unovčenjem višegodišnjeg etata najedanput U slučaju, da bi izgradnja naših šum, ko­munikacija zahtijevala i tu žrtvu, ne bi trebalo od nje zazi­rati, kao., što se ne zazire kod elementarnih nepogoda (vje­trovi, požar i t. d.), kada se godišni etati prekorače. Razu­mije se samo po sebi, da bi se taj izdatak morao prištediti na etatu kasnijih godina.

Izgradivši tako šumska prometila, postići ćemo na po­četku ovoga poglavlja istaknuti cilj, da za sada pasivne šume postanu aktivne, a prihod drugih da se poveća.

Na taj ćemo način svaki pa i najudaljeniji kutič šume otvoriti tržištu. Nigdje ne će truhnuti drvo tek zato, jer se radi nestašice puteva nije moglo izvesti. Danas imade još takovih krajeva domovine, gdje su trgovci već kupljeno drvo ostavili da istruhne, jer su s tim imali manje gubitaka, nego

180 • _ , . _ : ,

da su ga izvezli. Drugi pale iz najboljih bukovih cjepanica ugljen dok par desetaka kilometara udaljenosti vlada osku­dica na ogrjevnom drvetu. Same gospodarstvene osnove za erarske šume ne znadu na drugi način osigurati prevlast je­lovu pomlatku, nego da podbjeljuju bukova stabla, da se tamo sasuše i konačno istruhnu. Nuzgredno spominjem, da se taj postupak u madž. šumama ne provodi već kojih 25 godina, pa ni u najzapuštenijim revirima.

Izgradnjom, prometila stvar će se promijeniti. Vrijednost pojedinih vrsti drveća, a i same šume će porasti. Isplatit će se izvoz i crnogoričnih cjepanica ondje, gdje se danas ni bu­kove ne isplate. Ako ih i ne će odmah trebati žiteijstvo za ogrijev, trebat će ih tvornice celulose, koje ovakove cjepa­nice' iz otpadaka crnogor. drva plaća i sada po 30—40 K po pr. metru.

Možemo za sigurno uzeti, da će se naše buduće sje-čine, čim se šuma prom etiliitia- otvori, biti do zadnje iver-čice očišćene, kako se to događa i u slavonskim šumama, gdje se narod otima za iverje. U srednjedobnim, a poslije i u mlađima moći će se provesti racionalna proreda, koja ne će samo ,,mrtve pokapati t. j . vaditi potlačena i ošU-šena stabla, koja i onako nemaju utjecaja na razvoj sasto­jine, pa se ne može taj postupak ni nazivati proredom, nego će zadrti i u dom.inantna stabla.* •

Tek uz tako uređene šume osnovat će se i industrijalna poduzeća kao prvi konzumenti, a sortimenti udešavat će se prema njihovim potrebama i zahtjevima tržišta uopće, a ne prema zahtjevima izvoznih prilika na dulje vremena'unaprijed udešenim šablonama. Onda će se moći posvetiti pažnja "iz­gradnji intenzivnog gospodarenja i u onim pitanjima, na koje se sada još i ne misli. Izbor vrsti drveća, smjesa i pomlađi­vanje moći će se odabrati i udesiti prema zahtjevima mo­derne šum. znanosti, jer će se i dijelovi oplodne sječe ude-slti -prema probitka podmiatka, a tako I izvoz, koji ne će od mladih biljki tražiti tolike žrtve kao do sada. U onim šu­mama n. pr., gdje prevlađuie jela i bukva, a omorike ili uopće nema ili je u neznatnoj manjini, mogla bi se konačna Sječa provesti par-godina prije nego obično, kada bi se uspjeh pomlađivanja osigurao omorikovim biljkama. Omorika, kako

* Vidi pobliže članak: „Proredivauje šuma" u !9i7. god. Sura. lista.

isi

znamOj iz početka brže raste, a i ne traži zaštitu visokog dr­veća. Kamati na taj način prije dobivene glavnice lahko bi pokrili troškove malenog rasadnjaka i popunjavanja na mjestima, gdje jelovog pomlatka nema u dovoljnoj mjeri. Te bi omorike proredom izvađene za dvadesetak godina davale materijal za tvornice cekilose, koje n. pr. u gorskom kotaru uslijed pretežnosti jele za sada ne bi imale velike budućnosti.

U tim bi se vrtovima mogao uzgajati i ariš, koji bi na glavnicama i izloženim kosama iznad stanovite visine mogao sačinjavati lijepe male sastojine i povećati vrijednost nove šume. Samo bi se trebalo izboru mjesta posvetiti osobita pažnja, jer ispod stanovite visine (u Ugarskoj oko 400 —600 m) pada žrtvom Griba Periza Willkomii.

Izgradnjom prometila postavio bi se konačno temelj onim radnjama, koje su spomenute u 2. točki ovog poglavlja, a koje imadu cilj povećati vrijednost artikla, koji dolaze na prodaju. To ćemo postići, ako na svim linijama nastojimo uvesti posao u vlastitoj režiji.

Okružnica bivšeg ug. min. poljodjelstva br„ 98.375 I. B. od 1916. „da je u prvom redu poželjno, da se unovčenje na panju putem dražbe — gdje je to još gospodarski uopće dozvoljeno — među najuže granice suzi, ter da se što sko­rije posvemašnje dokinuće ovog prodajnog načina i unov­čenje materijala posvuda u izrađenom i na shodna prodajna mjesta izvezenom stanju, gospodarskom svrhom učini."

Ova okružnica, izdana za sve erarske šume ugarske i hrvatske, vrijedila je zapravo samo za Hrvatsku,

U Ugarskoj je taj način unovčenja već od dulje vre­mena gotovo nepoznat bio. Obilujući vodenim putevim.a, mogio se je drvo predati kupcu na skladištima još i prije izgradnje suhih komunikacija, koje su malo po malo nado­mještale vodene puteve. Vodene komunikacije bile su jef­tine samo dotle, dok se je trebalo brinuti sam.o za njihov popravak. Kada su m.eđutim stare brane i gatovi potruhnuli, obnova je iziskivala milijune, koje je bilo pametnije ulagati u moderne komunikacije,

U Hrvatskoj je, kako je spomenuto, mala pažnja po­svećivana izgradnji šumskih prometila, pa zato još uvijek vidimo starinski načhi unovčenja na panju, Da taj način pro­daje nije Hajprobitačniji, lahko je izračunati.

182

Tko kupuje šumu na panju, taj kupuje mačka u vreći. U irnogo slučajeva se događa, da se jedan vara. Ako se vara prodavač, u slučaju da je šuma državna, trpi štetu narod'. Ako se vara trgovac, onda je to posao, koji se ne može dovesti u sklad s dostojanstvom države, ivla. koliko bio dotični šumar kod *procjene koncilijantan i uviđavan, ipak će trgovac kod stavljanja ponuda uzeti u obzir okol­nost, da je procjena tvoriva okuiarna, a šupljina, trulost i t. d. osnovana na pretpostavci. Osim. toga će kod sastav­ljanja ponude igrati veliku ulogu loš put, nikakove ili za­puštene viake, koje se moraju popravljati, daljina, koja je radi rđava puta tim veća, zatim poduzetnička dobit i to će sve utjecati,- da će ponuda biti. dosta niska. Drukčije bi sta­jala stvar, kada bi se kupac mogao na drvetu, izvezenom "na skladište izvan šume ili u šumi samoj, osvjedočiti o mje­rama i kvaliteti njegovoj. Tu bi otpao s njegove strane svaki riziko, a prodavaocu šumoposjedniku bi ostala još i podu­zetnička dobit. Ovo opravdava posao u vlastitoj režiji i s moralne i s financijalne strane.

No ima još i drugih uzroka, tako probitak preostale sastojine i podmlatka. 3umopos|ednik, koji sam ruši i izvozi šumu, drži radnike u svojim rukama. Badava se kupca obve­zuje raznim ugovorima, kada radnik vrlo dobro znade, da će galantni trgovac sprenmo platiti svaki kvar, pa nema obzira ni kod rušenja ni kod izvoza drva. Drukčije bi bilo, kada bi radnik znao, da za svaku neopreznu štetu m.ože biti otpušten i isključen od dalnieg rada.

Da se to doista može postići, vidio sam lijepih pri­mjera u okružju ravnateljstva u Banjskoj Bistrici, gdje su radnici s najvećim oprezom uzetom puštali stabla prijeborne sječe. Pa što se je moglo postići kod slovačkih radnika, može se bezuvjetno postići i kod naših, koji su kao šum.' radnici na svjetskom glasu.

Ako veliki posjednik, u prvom redu država radi u sa­moupravi, može to povoljno djelovati na regulaciju cijena radničkih, a s time i na reguliranje cijena drveta, što s gle­dišta jiar. gospodarstva ne može biti irelevantno. Trgovac, koji često stanovite sortimente ili cijelu izradbu sječe mora imati do stanovitog roka, plaća katkada abnormalne cijene radniku. Za njim se doskora moraju povesti i drugi, a na

183

koncu konca ima sve to za posljedicu povišenje ciiena dr­vene robe. Šumski erar, koji domaćem radniku može uvijek pružiti jamstvo za stalniji rad, nego kupac, koji kupuje danas ovdje, a sutra ondje, dobiva u većini slučajeva jeftinije rad­nike. Pošto njegova izradba nije tako forsirana kao kod tr­govca, pošto on nadalje može domaćem radništvu na mnogo načina (paša, drvarenje, stelja i t, d.) pružiti trajnih pogod­nosti, moći će radništvo kod njega raditi uz povoljnije uvjete, kako je to \ do sada bivalo. 0 radničkom, pitanju biti će još govora kasnije.

jedno se međutim mora naglasiti, da se kod izradbe u vlastitoj režiji ne smiju postavljati općenita pravila, nego se sortimenti moraju udešavati prema promjenljivim zahtjevima tržišta. Kod uvađanja samouprave m.ora se postupati pola­gano, već prema tome, kako se budu ukidale i mijenjale spomenute pogrješke prijašnjeg sistema, koje su zaprjeka svakom modernom gospodarstvu.

Baš timia pogrješkama ima se zahvaliti, da je samouprava danas dosta omražena, jer se je forsirao posao u samoupravi, a prije toga nije se nastojalo postaviti u život odredbe, koje su preduvjet njezin, a o kojima je do sada bilo opširno go­vora. Radi toga ne smijemo poricati pravo života samoupravi samo zato, jer je do sada krivo provođena, nego moramo stvo­riti onaj milieu, bež kojega ona ne živi, nego tek vegetira.

Do sada je bilo govora o glavnimi užicima, a sad ću spomenuti povećanje prihoda od nuzgrednih užitaka.

0 vrijednosti žirenja u hrastovnn i bukovim šumama bilo je govora u članku .prof. Dra. Nenadiča 15. broju prošlo-godišnje Hrvatske Njive. Ondje smo vidjeli u glavnim crtama i" vrijednost iova. Te brojke pokazuju, da se tima užicima mora posvećivati veća pažnja, nego li je dosele posvećena.

U buduće zanimat će nas u prom. redu uzgoj visoke di­vljači — jelena. Rat je i ovdje imao svoj razoran utjecaj. Na bojnim: poljima rastrovani živci tražili su neku ekspan­ziju na prelazu u mirno vrijeme. Stari sistem, koji je obične samrtnike isključio posvema, od one vrsti lova, imao je za posljedicu, da je spomenuta ekspanzija došla do izra­žaja u tamanjenju divljači. Danas možemo na žalost konsta­tirati, da su milijuni narodnog kapitala propali, a divljač mje-

184 • •_ I

stimice Dosverna uništena. Danas još ne znamo, hoćemo li ; doći na'stanje Francuske, koja revolucijom nništenu divljač ; nije mogla poslije ni s najvećim žrtvama više zakotiti. iNa-damo se ipak, da će se potrebni drakonski zakoni za za­štitu divljači pravovremeno uvesti, a mi ćemo'biti u stanju iz preostale još zalihe raširiti divljač po svoj kraljevini i dati joj prilike, da se rasplodi do onog stupnja, koji je s intere- . šinia racionalnog šumskog gospodarstva još spojiv. |

Princip uzgoja divljači mora biti dvostruk: interes su- | moposjednika i narodno gospodarstveni. [

Prvom ćemo zadovoljiti, nastojeći iz divljači izvući što- j veći materijalni prihod; drugi računa s količinom mesa,-koja • se stavlja na raspolaganje širim slojevima.

Kao zemlja s velikim izvozom blaga uopće, nismo do- ' duše toliko upućeni na potrošak jelenskog mesa, no ne smije se zaboraviti okolnost, da uzgoj jelena ne stoji tako reći ni­šta, pa se to meso može uvijek uz neprispodobivo niže ci­jene davati, nego li meso rogatog blaga ili konjsko. Tim prištedeno rogato blago moći će se izvoziti u inozemstvo, \ a ne će biti sporedan ni izvoz jelenskog mesa (pretposta- • vivši normalan raspored za par godina) tim više, što je divljač u najnovije vrijeme ne samo kod nas nego svuda tamanjena.

Da se iz d vljači izvuče što veća materijalna korist, }. m.orat će se i veći posjednici šuma (država, imovne općine i t. d.) držali kod unovčenja modernijih, demokratskih prin­cipa. Do sada se je lov izdavEio u višegodišuji zakup veći­nom magnatima. Oni su u glavnom išli za tim, da godišnje ubiju par kapiialnih jelena, a za drugo se nisu brinuli.

Prema tome nije dohodak bio ovisan o rasplodu divljači, nego 0 ponudama nekolicine natjecatelja. Pošto pak oni nisu , polagali veliku važnost na ubijanje jalovih i degeniranih ko- * mada, nije ni pijac od tog načina unovčenja imao veće ko- ; risti. Izvoz divlači bio je jedino iz privatnih šuma.

Uvjeren sam, da bi i novčani prihod i pijac bio u većoj j mjeri zadovoljan, kada bi se unovčenje obavljalo slično i onomu, kako je bilo kod privatnih šumoposjednika. Lovnom osnovom^ određeni broj slabih i degeneriranih jelena i jalovih košuta ubilo bi činovničke i podčinovničko osoblje i po­slalo na tržište. Tim bi načinom i osoblje, koje je do sada | gojovo isključeno bilo od lova, imalo prilike, da se zva- I mčno bavi tim lijepim športom. Uz to bi se broj zvjeradi '

•n^i •„„MtaifcBiaBu*'—'"I" •^•'ywiwiwir. "T^igjijeB&tnssBn

18i

regulirao i čuvao od prekomjernog rasplođenja, štetnog šum. kulturama, a osoblje, interesirano u lovu, posvećivalo bi drukčiju pažnju progonu zvjerokradica.

Ljubiteljima ovog lijepog športa mogla bi se dati pri­lika, da uz doznačnice, uplaćene na vrijeme ili na stanovitu zvijerku, love na za to određenim mjestima,

Izdavćinje lova u zakup može biti opravdano eventualno samo ondje, gdje je više malene divljači, pa se nađe reflekta-nata. No i tu bi se moralo držati osnove, koja bi prepriječila prekomjerno tamanjenje sada vrlo razređene niske divljači.

Valjda ne treba posebno spominjati, da će se i na ta­kovim m.jestima morati za osoblje izlučiti stanoviti teritorij, kako je to mjestimice i dosada bivalo.

Uz gojenje divljači trebalo bi veću pozornost posvetiti i ribarstvu.

Većina naših gorskih potoka kao da je stvorena za pastrve. Uzima se, da 1 kat. jutro potoka (vodom pokri­vene površine) može godišnje proizvesti 15—25 kg pastrva, a umjetna jezera i po 100—150 kg. Računajući 1 kg samo po 10 K, predstavlja ta, za sada većinom mrtva glavnica, prihod godišnji po jutru od 150—200 K, dotično 1000—2000 K.

Koliki bi se kapital rnogao izvući iz naših potoka na ta] način, lahko je izračunati. Što je pak glavno, gojenje pastrva ne iziskuje nikakve \ eće investicije niti osobito znanje i vještinu. Za uzgoj pomlatka potrebna je malena koliba s nekoliko kalifornijskih posuda, a čitavo umijeće uzgoja može svaki lugar za par sati prisvojiti i ^ u svom reviru uz druge poslove svoje službe bez brige obavljati.

Kada bi se uzgoj pomlatka udomaćio, napunili bi se pastrvama i oni potoci, koji sada imadu malo i ništa pa­strva, a s time bi se uporedo razvio i smisao za lijepi šport, koji je kod nas još dosta nepoznat, jer se i inteli­gentniji slojevi ne žacaju puškom i dinamitom tamaniti tu najvredniju ribu.

Od svega bi konačno imao dohodak šumoposjednik preko izdanih doznačica za ribolov, a preko razmnožene i na pijac poslane ribe i čitav narod.

Na zgodnim mjestima, naročito gdje ima pustih mjesta, neplodnih livada, udubina i i d. mogla^bi se osnovati i je­zera za pastrve, a u nizinama jezera za uzgoj šarana. Ta jezera zahtijevaju već više investicija i pomniju upravu, ali

186

i donose dobit koja je prema uloženom kapitalu upravo nerazmjerno velika.

Šumarstvo stoji u tijesnoj vezi sa stočarstvom. O tom se pitanju mnogo piše i 'raspravlja, pa ga na ovom mjestu ne ćemo posebno spominjati. Jedino bih htio svratiti pozor­nost m.jerodavnih faktora na planinske pašnjake, koji se prostiru iznad šumske regije. Ti su pašnjaci kao i cijelo visokogorsko gospodarstvo u svim naprednim zemljama po­vjereni šumarima, u čiju sferu i onako spadaju sve radnje, koje se u tim visinama obavijaju, kao vezanje vododerina, lavina, spužljivog tla J t d, (Vidi opširnije o tom moju radnju u 9. i 10. br. Šum. lista 1913. god.). U interesu sto­čarstva i racionalnog iskorišćivanja tih pašnjaka bit će po­trebno urediti ih po švajcarskom uzoru te osnovati na njima mljekarije i zadruge za promicanje stočarstva i ovčarstva.

Da se šumarstvo oslobodi nestručnih poslova, mislim, da će ovdje trebati interesnu sferu između šumarstva i go­spodarstva uz sudjelovanje obiju faktora pravedno podijeliti.

Od nuzgrednih užitaka spomena je vrijedno palenje vapna naročito u kraškim šumarijama i na mjestima, gdje sada radi nestašice puteva drvo trune. Dotle, dok se komu­nikacije posvema ne urede, moglo bi se to drvo korisno upotrijebiti za palenje vapna.

Konačno ne smijemo zaboraviti jednu granu gospodar­stva, koja je kod nas već u razvoju, ali koja bi mogla biti u tješnijoj svezi sa šumarstvom, a to je pčelarstvo.

Lugarski stanovi leže često na mjestima, koja su okru­žena najdivnijim šumskim i poljskim cvijećem. U doba, kada se toliko naglašuje povećanje produkcije u svim granama, kada se iž svega i svačega nastoji izvući korist, ne smije se zanemariti ni cvijeće, koje badava nuđa med.'

Lugari, koji često udaljeni od sela i ljudi, ne znadu na blagdane što da počnu, mogli bi se uspje'šno baviti pče­larstvom. Vidio sam primjera, gdje ovakav lugat zaslužuje za med svote, koje .daleko nadmašuje uložen trud, ali i ci­jelu plaću njegovu. Uz to se nije primietiti moglo, da do­tični'zanemaruje svoje službe.

^ Sa strane oblasti m ogio bi im se ići u susret na taj načm, da im se dade prilika slušati gdjegod tečaj, kojima je to potrebno, a što je glavno, da im se pomogne kod nabave nužnih sprava i košnica.

!87

Konačno ne mogu da još jednom ne spomenem bivšu Ugarsku, koja bi nam u mnogome mogla služiti uzorom. Mi se povodim.o za dalekim idealima naprednih šuma Nje­mačke, od kojih neke već im.adu rezultat opažanja jednog stoljeća, premda su nam šume bivše Ugarske i po svojem položaju i po napretku gospodarstva mnogo bliže. Ondje se tek od 15—20 godina gospodari intenzivnije, a napre­dak je za to vrijeme vrlo velik. A kome se ima zahvaliti taj napredak? Njihovim šumarima. Nasljedovanja je vrijedno ono oduševljenje, kojim prianjaju uz svoju struku, ona ener- 11 gija kojom su prvi muževi šumarski nastojali dostići na- • » predno inozemstvo, ali i ono razumijevanje faktora, koji imaju odlučnu riječ kod investicija i izdataka za šumarstvo.

Poznato je oduševljenje peštanskog parlamenta, kada je bilo govora o šumarstvu; sve stranke bez razlike nisu tajile simpatija i razumijevanja za važnost te struke. A tko ih je za to predobio j oduševio? Njihovi šumari.

Eto, neka nam to bude putokaz! (Nastavit će se.)

Osobne vijesti. Imenovanja. Ukazom od 15. juna 1919. postavilo je Njegovo

Veličanstvo Kralj kr. šunirske savjetnike Augusta Ružičku, Dragu­tina Po lačeka i kr, zem, šumarskog nadzornika L razreda Bogo-slava K osovi ća, za kr. šumarske nadsavjetnike kod upave držav­nih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji u VI. činovnom razredu, kr. zem. šumar, nadzornika L razreda Stevu P e 1 r o v 1 ć a za kr. zem, šumarskog savjetnika u VI. činovnom razredu. Ministar šuma i rudnika imenovao je kotarskog šumara kod L banske imovne općine Svetozara j agr o-V i ć a, i vlestelinske šumare Gjuru S t r a p aj e v i ć a, te Stjepana K o p f a privremenim šumarskim inžinjerima u IX. činovnim razredu kod uprave državnih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji; nadalje imenovo je pri-v reniemm šumars^^ pristavima u X.' cinoTOom razred u s'a'susfavnIm''''Eenvffi opčine ]urja P e t r a k a , šumarskog vježbenika od gradiške imovne općine Branka Rukavinu, zatim apsolvente šumarske akademije Vidoja Miba ldž i ča Branka Dere tu , Milana Vučkovića i Gjuru S o k č e v i č a ; Stjepan D e b r e c i n imenovan je privremenim šumar­sko računarskim vježbenikom kod nadšumarskog ureda u Vinkovcima.*

Umro. Dne 25. maja o. g, umro je u Zagrebu nakon duge bolesti ing. Gjuro C e s a r i ć kr. zemaljski šumarski nadzornik u 52. godini života svoga. Pokojnik se rodio u Petrinji a šumarske

* Osobne vijesfi iz Bosne stigle su nam pri zaključku lista, te ćemo ih uvrstiti u naredni broj.

.383

Krajine osobiti obzir uzeti, jer počinjene pogreške i nepravda za vrijeme bivše austrougarske vlasti ne smiju se ponavljati, niti ostati glas vapijućeg u našoj mladoj državi.

Ako međutim tko od gospode kolega uađe još bolji predlog i izlaz na korist naroda, to svakako tim bolje.

Ovime udovoljavam ujedno pozivu šumarskog društva prema zaključku odborske sjednice od 8. II. 1919. t. 5.

, Miško Markić, nadšumar šumske imovne općine.

Evolucija našeg šumarstva. Piše M. Marinović, kr. šum. inženjer.

(Nastavak.)

4. Šum. obrt i industrija. Statistika pokazuje, da se mnogi naši šumski produkti

izvoze u inozemstvo kao surovine, da se prerađeni opet povrate. Uzrok je tome slabo razvijen šum obrt i industrija.

Da je tome tako, kriva je naša dosadašnja ovisnost, veliko-posjednička agrarna politika, ali i indiferentnost našeg kapitala prema ovakovim poduzećima. Silna vodena energija naših rijeka, potoka i vodopada nije se znala iskoristiti.

Uvjeren sam, da će sada, kada su glavne zapreke uklo­njene, veliki kapital, koji je za vrijeme rata nagomilan u rukama privatnika, pokazati velik interes za ovu granu obrta i industrije. Treba samo da naši strukovnjaci pozornost tih kapitalista svraćaju na konkretne slučajeve, gdje bi se u blizini naših šuma mogle podići pilane, tvornice pokućtva, parketa, štapova, okvira za slike, podvlaka, celuloze, kemičkih drvnih proizvoda i t. d. Nisam za to, da se šumarstvo samo upušta u takove pothvate. Kako se iz dosadanjih izvoda vidi, toga sam mnijenja, dà šumarstvo prestaje na međi šume. Kada je drvo izvezeno na skladište Šumsko i ondje predano trgovcu, prestaje i njegov djelokrug, a počinje novi, koji je odijeljen od njegovog zvanja.

Time ne kažem, da šumarstvo ne osniva manje pothvate-; dapače, bilo bi vrlo probitačno, kad bi šumarstvo proizvo­dilo sâmo ono, što treba za pokriće vlastitih potreba. Tako

m bi se mogle osnivati manje pile, radionice za Šablonsko po-kućtvo ureda, putničkih soba, za vrata i prozore šum. zgrada, košnice za lugarsko osoblje i t. d. riječju za sve, što treba za vlastitu porabu. Čim takovi pothvati prekorače tu granicu, trebalo bi ih prepustiti onima, u čije zvanje spadaju. Inten­zivno šum. gospodarenje, uzgoj i racionalno iskorišcivanje šuma i s tim skopčane radnje tako su mnogostruke i mno­gobrojne, da ih šumar može savjesno obavljati samo onda, ako ga se liši svih poslova, koji u njegovo zvanje strogo ne spadaju.

Prema tome imade se točno fiksirati granica njegovog djelokruga i uvesti prava podjelba posala, prema kojoj će svaki biti specijalista u svojoj struci. Tek onda, kada šumar ne bude gradio velike pilane i šumska poduzeća, a kupac šumska prometila i rušio šumu, nego svaki ostane u grani­cama svoje struke, moći će i jedan i drugi razviti onu snagu, koja može i mora donijeti koristi.

Samo se po sebi razumije, da na dodirnim točkama obiju struka mora jedna drugu razumijevati i potpomagati, jer šumarstvo u svezi i zajedničkom sporazumnom radu sa šumskom trgovinom, obrtom i industrijom može postići »vc<ju pravu visinu i donijeti narodu onu korist, koja se od njega s pravom očekuje. t

5. Šumarska politika. U pogledu vlasništva, uprave i nadzora šuma valja

razlikovati postupak sa šumama na apsolutnom i sa onima na relativnom šumskom zemljištu.

Za one prve, t. j . za šume, koje leže na apsolutnom šumskom tlu, treba izraditi osnovu, prema kojoj bi ove šume prešle u državno vlasništvo. Razne eksperimentacije u drugim državama pokazuju, da se takovo tlo može spasiti od propasti i računati šumarskoj kulturi samo na taj način, ako se rukovanje tih šuma i pošumljenje takovih sječa ne prepušta privatnoj inicijativi. Šume na apsolutnom šum­skom tlu ostat će takovima, a golijeti će obrasti šumom samo onda, ako se uprava tim šumama, dotično pošumljenje bude provodilo po jedinstvenom programu, a izvedba toga programa bude stajala u jakoj ruci.

235

Za to je sposobna jedino državna vlast, kojoj se imadu na raspolaganje staviti šum. žandari. Samo državni autoritet, nadahnut skrajnom strogosti, bit će u stanju provesti i pošumljene krasa, vododerina, golijeti itd., pri kojem poslu mora probitak zajednice nadvladati zahtjeve pojedinaca. Samo državna vlast znat će i moći te pojedince za pre­trpljenu štetu naknaditi (kolonizacijom u druge krajeve, odštetom sa državnim zemljištem, koje leži izvan šume itd). Zato se uređenje toga pitanja i ne smije riješiti na prečac, pa bi dobro bilo, da se prije riješenja temeljito raspravi u stručnim glasilima, šum. društvu itd.

Apsolutnim šum. zemljištem valja smatrati ne samo šumom pokriveno i za drugu kulturu nesposobno zemljište, nego i ono, koje je momentano posvećeno drugoj kulturi, ali se samo pošumljenjem može spasiti od posvemašnje propasti. Želja za težatbenim tlom, koje je više ko­risti donosilo od šume i na kojem je maloposjednik mogao svoje sile korisnije u intenzivnije upotrijebiti, dovela je na mnogo mjesta do krčenja šuma. Extenzivan način obradbe zemljišta, koji je gnojenju slabu ili nikakovu pažnju posvećivao, imao je za posljedicu, da se je zemljište obra­đivalo samo dotle, dok je jako humozno šumsko tlo davalo dobar prirod. Kasnije je od oranice postao pašnjak, koji je prepušten sam sebi, ne poznavajući gnoja ni popravka.

Naravno, da su ispiranje, sunce i vjetar, potpomagani kopitima blaga u brzo pokazali svoj učinak. Sve manje i manje trave i preostalog 'grmlja, koje je nemilice sjekla sjekira pastireva sve je većma davalo prilike kiši, da spere i zadnje humozno tlo, a kroz izrovano tlo ubrzo su nastale rupe, brazde i vododerine, a često i mjestanac.

Mnogo gorskih pašnjaka prošlo je kroz ovu i sličnu proceduru. Sve onakove ogoljele „pašnjake", zatim grmljem, korovom, bujadi itd. obraslo neplodno tlo treba što prije popisati, da se paša na njima zabrani, a pošumljenje što prije započme. U isto vrijeme trebalo bi zatražiti i predloge, kako će se na taj način izgubljena paša naknaditi, jer su okolnosti tako raznolične, da se za sve slučajeve ne može propisati općenita naknada.

Nema sumnje, da će se na mnogim mjestima morati prepustiti za pašu čestice šuma, koje bi uslijed kakvoće

236

svog tla i položaja bile prikladne, da se pretvore u livade i pašnjake. U prvom redu vrijedi to za gorske Šume, naro­čito one u Gorskom kotaru, koji bi sa uzgojem blaga mogao postati naša Švicarska. Danas je već općenito po­znata činjenica, da se rogato blago ne smije uzgajati samo u štalama, jer uslijed toga pada u velikoj mjeri žrtvom tuberkuloze. Da blago postane otpornije i snažnije, treba ga za mladosti uzgajati u visinama, gdje će imati prihke, da na vjetru, buri i nevremenu ojača otpornu snagii, a po brdinama očeliči mišičje. Tek ovako uzgojeno blago, koje će se još po zakonima selekcije odabirati u pogledu dojnosti, dobre vrsti itd. bit će pozvano, da regenerira blago čitavog kraljevstva.

Pošto Gorski kotar nema pravih planinskih pašnjaka, a livade, koje leže na vrhovima visokih brijegova ili su pre­malene ili u posjedu takovih pojedinaca, koji su na njih u tolikoj mjeri upućeni, da ih ne bi htjeli otstupiti, morat će se postojeće već državne livade i one drugih šumoposjednika proširiti na račun okolišnih šuma, kojih tlo i položaj bude za to prikladan.

Nema sumnje, da će se ovakovih odšteta na izgubljene pašnjake naći i drugdje, gdje bude nužno, da se stanoviti kompleksi šuma pretvore u livade, pašnjake i šumom obrasle pašnjake. Ova poslednja vrst je u pogledu sačuvanja tla najidealnija, a ona je i za blago najpovoljnija, jer pod krošnjama preostalih skupina drveća nalazi ono zaštitu od nevremena i sunčane žege.

Ove će žrtve doprinijeti šumarstvo rado, ako će na taj način moći paralizirati nastojanje naroda, da mu se dopusti šumska paša. Bez obzira na to, da su velike štete, koje se ondje čine po pastirima i po blagu (vatra i za nju upo-trebljena drva, obijest mladeži pastirske, uništen, ogrižen i satrt pomladak i nevaljala mlada šuma, šteta na prirastu u staroj šumi uslijed uništenja humusa, tog prirodnog đubreta itd.) — šumska se paša mora svesti na minimum već iz principijelnih razloga. Mora nestati onih uzroka, radi kojih se blago tjera u šumu, a to je nestašica paše. Amelioriranjem sadašnjih zapuštenih pašnjaka doskočit će se tome zlu na jedan način, a na drugi način već spomenutim proširenjem sadašnjih i otvaranjem novih pašnjaka. Kada se na taj

237

način bude doskočilo nestašici paše, ne će narod biti pri-nužden, da tjera svoje blago u šumu i pravi neprilike šumaru, smetajući mu težak i mučan posao uzgoja šuma.

Pošto se poslovi popravka pašnjaka ne će moći pro­vesti tako brzo, nastat će možda ovdje ondje potreba, da se za pašu p r iv remeno prepuste i neki dijelovi šume. Kod toga će pitanja imati u prvom redu riječ šumari, koji će morati prosuditi, da li su u konkretnom slučaju veće štete, koje će šuma trpjeti uslijed paše (naročito radi gubitka prirasta) od one štete, koju imade stočarstvo uslijed ne­stašice paše.

Pa ako bude šumarstvo moralo doprinositi i te žrtve, doprinijet će ih rado, ako vidi, da si gospodarstvo nastoji i drugim načinom pomoći, naročito amelioracijom pašnjaka, a ne očekuje sav spas od šuma.

Od stočarstva nije manje važno žirenje u hrastovim i bukovim šumama, koje već nije tako opasno kao paša. U sastojinama, koje ne treba radi oplodnje tla još stavljati pod zabranu, moći će se žirenje dozvoljavati i u većoj mjeri, što je od osobite ekonomske važnosti u rodnim godinama. Ako je valjan nadzor i svinje ne prelaze u zabrane, može ži­renje o*im materijalnog prihoda donijeti korist i tlu time, što se tlo preruje i učini prikladnijim za pozniju oplodnju.

Od šuma na apsolutnom šumskom tlu treba odmah izlučiti zaštitne šume, koje zahtijevaju drukčiju upravu i gospodarenje, negoli ostale šume. Zaštitne šume treba i na kartama i u prirodi vidljivim znakovima obilježiti, te za njih stvoriti posebne gospodarstvene osnove.

One privatne šume, koje nisu na apsolutnom šumskom tlu, pa ne će doći u državno vlasništvo, treba staviti pod nadzor državnih organa. Dosadanji šumski zakoni poznaju utjecaj države jedino na apsolutna privatna šumska zemljišta, na kojima se obično branilo krčenje i devastiranje šume i određivalo posumljenje sasječenih površina. Samska politika išla je u glavnom za tim, da što manje dira u privatno vlasništvo. Dr. Endres preporučuje, (vidi Dr. Endres : Hand-buch der Forstpolitik), da se državni utjecaj na privatne šume očituje više u potpomaganju sa savjetom i djelom, nego li u propisima. Garanciju, da će veliki kompleksi šuma u posjedu privatnom ostati i nadalje u šum. kulturi,

238

vidi on u tome, što šume dižu sigurnost imućtvenog stanja dotične porodice i ne zahtijevaju onaj veliki upravni aparat, koji treba gospodarsko zemljište. Što se pak malih šumskih posjeda tiče, njih ne može nitko spasiti od toga, da se pretvore u težatbeno tlo, ako se to bolje isplaćuje. »v

Današn ja je situacija međut im drukčija, nego li je bila prije rata. Agrarne reforme nastoje osloboditi države1 od more, koja je pritiskala gospodarsku produkciju uslijed ne-razmjerja velikog posjeda prema malom.

U koliko poslije rata ostane privatnih šuma na rela­tivnom šumskom zemljištu, morat će se i na njih protegnuti sada već općenito priznato načelo, da se sveukupna zemlja jednog naroda smatra zajedničkim dobrom. Cijelom narodu, dakle državi ne može biti svejedno kako se tim dobrom gospodari.

Ako dakle s narodno-gospodarstvenog gledišta rie može imati velike važnosti, hoće li se par jutara žurnom obraslog privatnog zemljišta pretvoriti u livade i oranice ili će i nadalje ostati ondje šuma, ne može s istog gledišta biti svejedno, kako se upravlja šumom od više desetaka hiljada jutara.

Kod većih privatnih relativnih šumskih zemljišta imade se državi osigurati ingerencija na upravu i uređenje šuma, na izbor strukovno naobraženog osoblja i na odluku, imadu li se šume ili makar jedan dio šuma pretvoriti u gospo­darsko zemljište.

Kod ovog zadnjeg pitanja imalo bi se bezuvjetno pre­pustiti odluka strukovnim šumskim organima u pogledu ovih Šuma, tako javnih kao i privatnih.

U zadnje vrijeme moglo se je često čitati o tome, da bi trebalo šume na relativnom šumskom tlu iskrčiti te ih predati gospodarskoj kulturi. Moguće je ovo pitanje bilo negdje temeljitije raspravljano, no do ruke su mi došle takove rasprave, u kojima je o tom bilo tek nabačeno.

Držim, da ovaj velevažni predmet zahtijeva puno pažnje i studija, pa ga s; ne snije tek onako naprečac rješavati tim viša, Što su prilike toga tla kod nas drukčije nego kod drugih naroda.

U Hrvatskoj i Slavoniji imade po novijoj statistici 1,057,182 j relativnog, prema 1,413.749 jutara apsolutnog

239

šumskog tla. Od ovog bi došlo u obzir u prvom redu oko 200,000 jutara šuma u županiji srijemskoj i još toliko hrastovih šuma u nizini Save i Drave po ostalim županijama.

Svaki dobar gospodar mora se držati principa, da na svom zemljištu uzgaja kulture, koje su najrentabilnije. No dok to načelo vrijedi kod privatnika u svakom slučaju, država, koja zastupa i u sklad dovodi često razročne interese dojedinih skupina, mora pred očima držati sve moguće okolnosti, radi kojih možda katkada i štetuje istak­nuto načelo.

Šume ne smijemo gledati samo očima financiera. One imadu i drugih golemih kulturno socijalnih zadataka, kojih se veličina ne da izreći u novcu.

Razlozi, koji govore u prilog krčenja šuma mogu biti ekonomske i financijalne naravi.

Iz ekonomskih razloga trebalo bi šume krčiti u slučaju, da nemamo dosta težatbenog tla, pa prema tome ne pro­izvodimo onoliko žitarica, koliko trebamo za vlastitu prehranu.

Prema Dr. Kreseru (Gustoća žiteljstva kraljevine Hrvat­ske i Slavonije) nisu te zemlje u sklopu austro-ugarske monarhije producirale za pokriće vlastitih potreba nužnu količinu žitarica. Ali nova naša država, popunjena plodnim ravnicama Bačke, Banata i Mačve imade toliko žitarica, da ne će samo pokriti vlastite potrebe, nego će ih moći i iz-

'voziti (vidi Lakatoševu brošuru: Jugoslavija u svjetlu statis­tike). Prema tome čisto ekonomski razlozi ne mogu ići za povećanjem težatbenog tla na štetu šuma (osim manjih kompleksa zemljišta, koje će trebati krčiti radi kolonizacije, zaokruženja zemljišta, uređenja uzornih gospodarstva itd.).

Da vidimo, kako stoji stvar s financijalnog gledišta. Glavni razlog, koji govori protiv opstanka šuma na

relativnom šumskom tlu jest pitanje zemlj šne rente, koja je na gospodarskom tlu veća nego na šumskom tlu. Pitanje je, da li bi se na tlu o kojem je govor, u našim prilikama postigao željeni rezultat? Naš seljak uslijed svoje tradi­cionalne konzervativnosti i zaostalosti vrlo extenzivno obrađuje zemlju i proći će još mnogo vremena, dok našim stručnim krugovima uspije prosvjetom, pobijanjem analfabetizma i gospodarskom poukom priučiti ga inten-livnijoj obradbi tla. Ako bi se kraj današnjeg stanja stvari

240

obradbeno zemljište još*i povećalo, bilo bi to tek na.uštrb intenzivnosti obradbe. Sasvim je naravno, da bi zemljo-djelca većma privlačila plodna šumska zemlja, koja ne treba gnoja, a na račun toga bi bila zanemarena prijašnja, dosta iscrpljena, koja zahtijeva mnogo gnoja i bolju obradbu. •

I tako bi se povećavanjem težatbenog tla vrlo malo povećao i kvantum plodina.

Mjesto toga bilo bi više nade u uspjeh, kada bi se uz nastojanje oko širenja prosvjete pregnulo dizati produktiv­nost sadanjeg težatbenog tla. Mnogo hiljada jutara najplod­nijeg zemljišta propada radi toga, što rijeke, naročito Sava, nisu regulirane. Kod nas se producira 11 "89 q pšenice po hektaru, dok Češka daje na tlu s istim uvjetima 17*79, Njer mačka 207, a Danska 30 q. Ogromni teritoriji naših paš­njaka većinom su zapuštene ledine, na kojima se pase bez reda i turnusa, bez razdiobe po vrstama blaga (često za­jedno i blago i krmci i guske), a da se gnojenje i amelio-riranje ni ne spominje. Na livadama se ni ne provode po­trebite kanalizacije, umjetno gnojivo tek se ovdje ondje upotrebljuje, proizvod krmiva je minimalan itd., sve su to svakom našem gospodaru dobro poznate stvari, koje će oni htjeti i znati urediti. Kada se bude intezivnost obradbe te-žadbenog tla podigla i za izvoz sposobna množina žitarica pomnogostručila, moći će se tek konstatovati, da li su ve­liki kompleksi slavonskih šuma doista zapreka kulture i sao-* braćaja, kako to veli Dr. Endres za velike šume usred kra­jeva, koji su gusto napučeni žiteljstvom velike kulture. Dotle se to za te naše šume ne bi moglo reći, jer se visina kulture očituje baš u obradbi zemljišta, na koju obradbu nemaju šume baš nikakvog upliva.

No da vidimo, kako bi izgledao taj rodni kraj nakon iskrčenja šuma!

U današnje vrijeme mijenjaju se nazori o šumama, koje su s nekih gledišta bile precjenjivane. Tako se danas već ne pripisuje šumama ona važnost za klimu, koja se je prije pripisivala. Jedno međutim nije mogla znanost poreći šumi, a to je njezin učinak na podzemnu vodu ta na stanje vrela i gorskih potoka.

Za nizinske šume, o kojima je govor, imat će važnost samo onaj prvi. .

Mi

Znamo da je Šuma velik konzument vode. Jedno veće stablo potroši oko 9000 litara vode kroz ljeto. Lahko je predstaviti si onaj ogromni kvantum vode, koji isparuju silni kompleksi slavonskih šuma, sušeći podvodno tlo i pri­tiskujući razinu podzemne vode. Nema sumnje, da bi se nakon iskrčenja šuma, koje spadaju većinom u poplavno područje Save, razina podzemne vode podigla i izbila na površinu. Na mjestu sadanjih šuma nastale bi bare. Vlažan njihov zrak širio bi svakojake bolesti, a jamačno bi nesta­janje većeg kompleksa tih šuma imalo štetan učinak i na klimu tog kraja. Žiteljstvo slavonsko, odraslo u Šumi, spalo bi na stanje žitelja velikog ugarskog nizozemlja, gdje se suhim gnojem i tresetom loži i kuha, pa se na vrat na nos sadi šuma, ne samo da se povezu pjeskulje, nego i da se doskoči nestašici ogrijeva.

Krčeći velike šume na relativnom zemljištu Slavonije, izgubili bi za volju problematičnog povećanja zemljišne rente šume, koje daju nešto manji novčani prihod, ali imadu odlike, koje taj manjak mnogostruko nadoknađuju. Osim spomenutog učinka, koji izvode šume na klimu i stanje vode, stoji u prvom redu važnost njihova s financijalnog gledišta.

Prema statistici mi smo na drvetu prvorazredna exportna država. U Hrvatskoj i Slavoniji zauzimlju šume 1,496.029 ha. Na jednog žitelja otpada 0*57 ha. Taj se postotak ne uma­njuje za mnogo, ako se protegnu podaci na čitavu našu državu, Od 7,000.000 ha šume u Jugoslaviji otpada na jed­nog žitelja oko 0*50 ha.

Prema Dr. Endresu može se uzeti da je 034—0*37 ha granica, kod koje prestaje jedna država biti eksportnom, a one države su importne, koje imadu manje šume od 0*34 ha po žitelju.

Prema tome ima nade, da ćemo mi još dugo biti na drvetu ekportna država, jer je naš procenat daleko od na­vedene granice. Jedno međutim moramo i mi uzeti u obzir, a to je, da ive imade jednom svoj konac. Razvitkom obrta, industrije, gradnje, brodogradnje, rudnika itd. porast će i domaća potrošba drveta. Teritoriji za eksport sposobne šume sve će se večma umanjivati, jedno radi toga, što je u najnovije vrijeme sila Šume nerazborito uništeno i sasječeno,

242

drugo, što će najbliža budućnost iziskivati veće eksploata­cije, što imamo malo srednjodobnih sastojina, koje bi iza starih došle na red, i napokon, jer zemljišta, koja će se radi sačuvanja tla kao kraŠ, vododerine, vrištine, zapušteni pašnjaci itd. posumiti, ne će u dogledno vrijeme davati za eksport sposobnog drveta.

Tako bi moglo nadoći jednoć vrijeme, kada će se i šumom bogata naša domovina približiti spomenutom pro­centu, ako se budu šume samo uništavale i krčile.

A ipak se mora priznati, da one imadu danas za nas vrijednost, kao malo koji izvozni artikl.

Drvo možemo danas po volji i u većoj množini baciti na svjetsko tržište, da za njega uvezemo ono, što nam ne-nedostaje. Kvaliteta našeg drveta je svjetskog glasa, polo­žaj je prema tržištu povoljan, a dizanjem šumske industrije izvozit će se u većoj mjeri prerađen drvni materijal tako, da će se vrijednost izvoza povećati. Tako nas osim drugih i financijalni razlozi upućuju, da dobro promislimo prije, nego li počnemo naše šume sa relativnog tla u većoj mjeri krčiti.

Spomenuto je već, da je tu govor o većim kompleksima šuma. Manje čestice od par stotina jutara, koje će trebati krčiti u gospodarstvene svrhe, ne će moći imati spomenu­tog štetnog učinka. U te svrhe moglo bi se u prvom redu uzeti one šumske parcele, na kojima su uslijed medljike i gusjenica čiste hrastove sastojine osušene, u koliko takove leže blizu cesta, pa bi naročito za kolonizaciju bile pri­kladne.

Ti bi se gubici lahko naknadili, kada bi se nakon re­gulacije Save priyele šumskoj kulturi velike bare, koje se pribrajaju šumama, a nisu drugo nego trstikom i šumom obrasle pustinje. Takovih bara imade samo u području vin-kovačkog nadšumarskog ureda i dviju dolnjih imovnih općina više hiljada jutara.

* U zadnje vrijeme mnogo se piše o reorganizaciji imovnih

općina i zemljišnih zajednica. Kolege odanle bit će pozva-niji, da o toj stvari meritorno raspravljaju. Nuzgredno bih tek htio spomenuti činjenicu, koja bi po mom mišljenju tre­bala popravka.

ks

Na mnogo mjesta zasijecaju šume državne u imovne i zajedničke i obratno poput klina, koji je po koji kilometar dug, a jedva par stotina metara širok. Drugdje opet idu međe umjetne ovamo onamo, sa sijaset izbočina, udubinu itd. Bez obzira na to, da ovakove međe i klinovi oteščuju prijegled, štetne su onev i sa šumsko uzgojnog, upravnog i redarstvenog gledišta. Često je na ovakovom klinu zabrana, dok je okolo slobodna paša, tako, da je uspjeh kultura na ovakovim mjestima nemoguć, pa bi često svaki ovakav klin trebao čuvara.

Ma kako se uredilo pitanje ovih šuma, međe njihove ne bi smjele ovako ostati. Kada je princip, da se za među sječina, čestica, okružja itd. uzimaju u glavnom naravne međe, tim više mora to vrijediti za međe posjeda. Prirodne međe (gorske oaze, hrptovi, potoci) nisu nikad tako nena­ravne kao nekoje nenaravno odbodene prosjeke gorskih šuma. Zaokruženje tih posjeda olahkotilo bi upravu i pro-vađanje svih radnja, koje su u svezu s urednim gospoda­renjem.

*

Jedna od najvećih rakrana našeg šumarstva, jesu Šum­ske krađe.

Zašto krade narod? Iz neznanja obijesti i nužde. Prvim dvim zlima pomoći će se dizanjem kulture na­

roda uopće, napose pak poučavanjem o vrijednosti i potrebi šume u školi, na pučkim predavanjima itd. Sve su to radnje, koje većinom stoje izvan dosega šumarstva.

Trećem zlu može pomoći samo šumarstvo i njegovo zakonodavstvo. Narod imade u obilju šume, a nema drva. Nema ih zato, jer mjestimice ne može do njih uopće, drug­dje pak zato, jer ono, što dobije, nije mu dovoljno za kućnu porabu. Ovom je poslednjem glavni razlog taj, što se u mno­gim krajevima upotrebljuju otvorena ognjišta, koja su naj­veći zatornik šume. Ogrijevno drvo, koje dobiju naši pra-voužitnici u ime kompetencije n. pr. u Srijemu, dostatno je za nekoliko dana, u boljem slučaju nekoliko tjedana. Da je pak u kućama uveden štednjak, higijenske sobe sa manjim pećima itd., bila bi ta kompetencija dostatna za dobar dio godine.

'244

Prosvjetom i kulturom popravit će se vremenom i to zlo, ali' mi moramo nastojati, da i dotle stanemo na put prekomjernim krađama.

To će se postići, ako se narodu dade prilika, da i bez krađe dođe do jeftinog drveta.

Novo šumsko gospodarenje imalo bi se bazirati na tome, da se u prvom redu podmire potrebe naroda na ogrijevu, a tek preostali dio da se prodaje u većim količi­nama različitim poduzećima i trgovcima.

U dolnjim šumarijama moći će se to postići izrađivanjem drveta, dobivenog proredom iz mladih sastojina. Ovo se drvo ne bi smjelo davati trgovcima na dražbi, nego u prvom redu narodu na doznačnice. U bukovim i mješovitim šu­mama može se taj ogrijev prodavati u obliku predužitaka, proredom, vađenjem suvišnih stabala iz mješovite sastojine, doznakom za tvorivo nesposobnog drveta u čistim bukovim sastojinama itd. Isto tako može se prodavati i crnogorično drvo, preostalo u sječinama kao neuporabivo za tvorivo, koje se drugdje skupo plaća kao ogrjevno drvo i drvo za celulosu, a kod nas još truhne po šumama. Da li će se pustiti, da narod to drvo sam izrađuje ili će mu se proda­vati već izrađeno drvo na skladištima, ovisit će o mjesnim okolnostima.

Qlavno je to, da se narodu na ovaj način pruži pri­lika, da dođe do drveta, pa ne mora ići u krađu. Na ovaj će se način povisiti poslovi doznake stabala, izdavanja do-značica itd., no smanjit će se pisarnički poslovi sa šumsko kvarnim prijavnicama.

U svezi s tim morat će se pojedini uredi potruditi, da za kompetenciju pravoužitničkog ogrijeva izdaju doista samo ogrijevno drvo, pa ako takovog nemaju, da ga u zamjenu za tamošnje tvorivo nabave drugdje. Velika je šteta, što se godimice silna količina za građu, podvlake, telefonske stu­pove itd. sposobnog hrastovog drveta pogori u dolnjim kra­jevima naše domovine, dok bi to drvo dobro došlo za podmirenje potreba gornjeg kraja i za izvoz, a za ogrjev bi se moglo dovesti drveta iz krajeva, koji toga imadu u izobilju. Za ovakove bi prevoze trebalo ishoditi kod ministarstva jednom za uvijek povoljnu tarifu na željeznici, da se prevoz isplati. . (Srriit će ee.)

Broj Ô. i 10. RUJAN 1 LISTOPAD \Ш. ÛOÛ. XLIlf.

5MHR5KI LIST GLASILO HRVATSKOSLAVONSKOG ŠUMARSKOG DRUŠTVA.

Evolucija našeg šumarstva. Piše M. Marinović, кг. šum. nadinženjer.

(Svršetak).

6. Radničko pitanje. Faktori šumarske produkcije jesu tlo, kapital i radna

snaga. Ako ova poslednja u šum. gospodarstvu i ne igra onu ulogu, koju igra kod obrta i industrije, ima se to u prvom redu pripisati okolnosti, da čisto šumskih radnika ima relativno malo. Velika većina tih radnika bavi se šum­skim poslom tek sporedno uz druga zvanja (poljoprivreda, obrt). Ispustivši radnike šum. obrta i industrije, bit će ovdje govora lih o radnicima, koji se bave strogo šumskim po­slovima. !

Te možemo dijeliti u ove grupe: 1. radnici, koji se bave sadnjom i uzgojem biljki, 2. obaranjem stabala, priugotovljenjem drva za trans­

port, približavanjem drva prometilima (uključivši ovamo i gra­dnju spuzaljki i vlaka) te izrađivanjem drva u polufabrikate,

3. gradnjom šumskih prometila i 4. kirijom t. j . izvažanjem drva iz šume ili šumskog

skladišta do odredišta. Dok se u glavnom može reći, da za Šumske radnje

ne treba predznanje kao kod obrta, mora • se priznati, da će i ovdje dobro doći stanovita vještina, koja se stiče tek duljom praksom. Naročito vrijedi to za poslove 2. grupe. Tako su na glasu sa svoje vještine naši Gorani, Ličani i Slovenci za izradbu jelovine dot. hrastovine, kao šliperaši, kao izrađivači duge itd. Zato će svaki šumoposjednik radije tražiti ovakove radnike starog glasa, nego li početnike, jer na taj način dobiva i na vremenu i na kvaliteti robe. Vješti radnici pojednostavljuju posao, rade ga brzo i vješto, a ujedno povećavaju i sigurnost posla, što je osobito važno kod obaranja i spuštanja stabala.

268

U današnje vrijeme, kada su sve oči uprte u naše šume, od kojih očekujemo, da nas izvuku iz teške situacije, moramo dostojnu pažnju obratiti radnicima, o kojima mnogo ovisi, hoće li naše drvo u dovoljnoj mjeri i u pravo vri­jeme stići na svjetsko tržište.

Zato moramo nastojati, da proučavajući i uređujući radničko pitanje

1. osiguramo šum. gospodarstvu stalno funkcioniranje i oslobodimo ga različitih trzavica,

2. da naše glasovite šumske radnike vežemo uz ro­đenu gradu, davajući im ovdje toliko i takove zarade, da ne moraju za njom u tuđi svijet.

Danas opažamo već \ kod šumskih radnika neko gi­banje i pokret, neko sistematsko organiziranje po uzoru radnika drugih grana. Nije dosta, da se nasuprot tome i šumoposjednici, trgovci itd. također organiziraju, nego je nužno, da se u radničko pitanje zadubemo, da ga istražu­jemo, proučavamo i tražimo načina, kako bi se ono moglo na zadovoljstvo sviju urediti. Ovom pojavu možemo se samo veseliti, jer je cilj valjane demokratske države zadovoljstvo svih građana. Organizaciju šum. radnika, koja ima pred očima pravedno uređenje radničkog pitanja i zaštitu njiho­vih interesa mora pozdraviti šumoposjednik, jer on ne će više imati posla s gomilom, masom, nego s uredno organi­ziranom cjelinom. *

Ako je mjestimice taj pokret zahvatio i oštrije mjej?e, imade se to svesti na nekonsolidirane prilike, u kojima ži­vimo, i uslijed kojih trpi cio naš javni život, što je sve naravna posljedica užasnog rata.

Uzroci teškim prilikama itrmdu se tražiti u prvom redu u jadnomu stanju naše .valute. Šumski radnik kao i svaki drugi teško radi i za rad dobiva razmjerno mnogo novca. No zapravo nije to nego rpa papira, za koji ne može ni izdaleka onoliko dobiti, koliko u predratno vrijeme. Ako on i zasluži 20—30 K na dan, to mu je tek za 1 kg. slanine, dok je prije za isti posao dobio 2—3 kg. Za 100 — 150 K, koje zasluži dnevno kirijaš, jedva dobije q. zobi, dočim je prije za malo novca zaslužbe uz isti trud dobio 2—3 q. Posljedica je toga, da radnici dižu cijene nadnicama, što opet dolazi do izražaja u .povišenju cijena drvene robe.

269

Tako to ide na svim linijama. Svuda se dižu cijene radnoj snazi, što poskupljuje proizvodnju životnin namirnica i drugih proizvoda, koje ti radnici još za skuplju cijenu kupuju, da uslijed toga i opet traže povišicu. I tako će to ići bog zna dokle, ako se što prije ne urede velevažna pi­tanja kao valutarno pitanje, saobraćaj po kopnu i moru i pitanje povećanja produkcije itd. Nije međutim dosta, da uređenje svih tih pitanja očekujemo odozgo. Svaki poje­dinac bio on fizički, duševni radnik ili kapitalist, maloobrt-nik ili veleindustrijalac, seljak ili veliki posjednik, treba na­stojati, da konsolidiranju prilika po svojoj mogućnosti i sam doprinese. To će pak biti onda, ako svaki bude svoj rad mjerio prema svojoj snazi i savjesti, a ne prema visini va­lute i po tome isplaćenom papiru. Uz riješavanje pitanja općenite naravi bit će i nekih specijalnih šumsko radničkih.

Pod gl. 3. ove rasprave bilo je govora o samoupravi i rečeno je, da ona može povoljno djelovati na reguliranje cijena. Kod današnjeg sistema prodaje na panju natječu se u glavnom velika, mamutska dionička udruženja. Budući ta udruženja rade s velikim kapitalima, a već po svojstvu dio­ničkih društava rade skuplje negoli solidno vođene manje firme trgovačke, a kod njih i u šumskoj trgovini prevlađuju bankovni pothvati, imat će utakmice ovih velikih udruženja vječne trzavice na pijacu šum. trgovine i nesređenost cijena. Manja poduzeća, koja ne će moći izdržati utakmicu ili će nestati, ili će se utopiti u većima.

No što je za nas najvažnije, ova utakmica ne opaža se samo kod kupovanja šumskih kompleksa, nego se pre­nosi i dalje na izrađivanje i izvoz drveta. Nekoja poduzeća s različitih uzroka, jedan put iz nužde, drugi put iz speku­lativnih razloga dižu nadnice i vozarine, a za njima hoćeš ne ćeš klipšu i manja poduzeća, da ne ostanu bez radnika, a po tom i bez robe.

To bi sve drukčije bilo, kada bi se uvela izradba u vlastitoj režiji. U tom bi slučaju preostalo umjetno nabija-, nje i povisivanje nadnica i vozarina. Država, koja bi u svo­joj ruci koncentrirala izradbu i izvoz, ne bi samu sebe nadbijala, nego bi plaćala cijene prema mjesnim okolnostima, a ne bi bilo ni dosadašnjeg nadmetanja kod privatnih šumo-posjednika, pošto će te šume doći pod državni nadzor, pa

270

će si država znati zajamčiti ingerenciju i na regulaciju nad­nica i vozarina. \

Prodavajući izrađeno i na glavne ceste ili skladišta iz­vezeno drvo u manjim skupinama (n. pr. 500—1000 m3

kao kod karpatskih erar. ureda), dajemo prilike i manjim poduzećima, da dođu do drveta. Samo se po sebi razumije, da se drvo ne bi smjelo po šabloni komadati, nego bi tre­balo nastojati, da se, naročito omorikovo i jelovo građevno drvo izveze u dubini, koju samo dopuštaju komunikacije, a trgovac neka si po volji siječe ili čitavo dalje prodaje.

Pri uspostavljanju radničkih cijena mora se napustiti čudno prijašnje načelo, koje je vladalo na nekim mjestima, naročito kod bivšeg erara u Hrvatskoj i u Ugarskoj, a pro­tiv kojeg govori i dr. Endres u spomenutom već djelu (str. 81) za Njemačku, da naime država mora nisko držati rad­ničku nadnicu. Posljedica je toga bila, kako iz prakse svi znamo, da su bolje sile bježale od erara, a ostajali su mediokriteti, koji su se zadovoljili manjom plaćom i slabi­jim radom, uslijed čega su i nastajali ne odveć laskavi pojmovi „erarskog posla."

Ako država i može jeftinije radnike dobiti nego privat­nik iz razloga navedenih naprijed (vidi str. 183 ove ras­prave), ne smije se pustiti s vida načelo, da radnik mora toliko zaslužiti, da svoje životne zahtjeve zadovolji. Zato mora njegova plaća stajati u razmjeru s plaćama u drugim strukama i zemljama, da radnik ne bježi od šumskog posla u drugi i da ne traži zarade izvan domovine.

Za regulaciju tih pitanja bilo bi dobro osnovati šu-marsko-trgovačku komoru, u kojoj bi se osnovala i rad­nička burza, gdje bi se vodila evidencija o potražbi i po­nudi radnih sila U toj bi komori bili i zastupnici države i drugih šumoposjednika i šum. trgovine, obrta i industrije.

Za iskorišćivanje u široko zasnovanoj samoupravi, koju smatraju idealnim ciljem svi napredniji predstavnici naše struke po čitavoj kraljevini (v. među ostalim referat inz. dr. Zubovića u poglavlju „Principi za novu uredbu" i „Moderna šumarska politika" inž. Maletića), trebat će državi valjanih i pouzdanih radnika. Danas ih imamo dosta, dapače na mnogim mjestima ne samo kod nas, nego i drugdje velik je broj nezaposlenih. Sređivanjem prilika sigurno će taj

271

broj bivati sve manji. Pretvaranje ratnih poduzeća u prvotna poduzeća; ratom uništene i prekinute gradnje; namuljene i započete a nedokrajčene državne, privatne i kulturne visoke gradnje; porušeni mostovi i druge vodene gradnje; raskli­mane željeznice, razvaljene i uništene ceste; potrebne ka­nalizacije i melioracione radnje; nagomilan kapital u ru­kama privatnika i društava, koji će htjeti uložiti kapital u produktivna poduzeća, tvornice itd. sve će to absorbirati ogromnu masu radnih sila. Uz to će nastati posvuda velika potražba za šumskim radnicima, jer se šume za vrijeme rata nisu sjekle, a navedene gradnje zahtijevati će silno drvo po cijelom svijetu. Osim toga će se izgubiti i stanovit kvantum radnih sila šumskih uslijed agrarne reforme, jer će tako doći do zemlje mnogi, koji su prije baš radi nestašice zemlje dospjeli baviti se šumskim radom.

Procijenivši sve te okolnosti lahko ćemo doći do re­zultata, da će sređivanjem prilika postajati sve veća potražba za radnom snagom, koju će jedva izbalansirati povratak naših iseljenika. Uslijed toga će porasti ne samo nadnica, nego će do radnika dolaziti uopće samo onaj, tko im bolje bude ugađao.

Da se šumarstvu osigura stalno funkcioniranje i omo­gući izvršenje velevažnog zadatka kod saniranja današnjih odnošaja, morat će se šumarstvu potrebni kontigenat rad­nika osigurati državnom pomoći.

Ta bi se u glavnom očitovala u 1. kolonizaciji; 2. organizaciji stalnih radnika; 3. poduzimanju nužnih mjera za promicanje radničkih

interesa. 1. Kolonizacijom u okviru agrarne reforme doći će i

mnogi vrijedni šum. radnici u plodnije krajeve, gdje će u najboljem slučaju tek zimi dospjeti, da se bave šumskim poslom. No ako se mnogo šum. radnika i do sada bavilo poljodjelstvom, ima ih i takovih, kojima je šum. rad i kirija bila glavna, a od gospodarstva su se bavili u glavnom sto­čarstvom. Bilo bi dobro, kada br se kod riješenja agrarne reforme ovima svratila naročita pozornost u interesu šu­marstva, da svoje dosadašnje zvanje nastave, dotično, da ga još i prošire. Ne mogu ni u novoj našoj državi biti svi

272

poljodjelci. Rad poljodjelca počiva tek zimi i samo onda može obavljati nuzgredno i šumske poslove, a ti su zimi u glavnom po nizinskim šumama. U brdskim šumama je glavni posao u proljeću i u jesen, a zimi je većinom samo izvoz, kirija. Zato bi trebalo brdskom šum. radniku pomoći, da dođe, na shodan način do poljodjelskih proizvoda, kruha i kukuruza (n. pr. putem konzuma uz proizvodnu cijenu), a. riješavanjem agrarnog pitanja da dođe do što više livada i pašnjaka, na kojem bi gojio više marve. Time bi kroz ci­jelu godinu (osim par nedjelja za vrijeme kašnje) bio spa­šen šumskom poslu, a veći broj blaga bi osim druge ko­risti služio i pospješenju izvoza šumskih produkata.

2. Kako je spomenuto, velika većina šumskih radnika imade drugo glavno zanimanje, a samo manji dio bavi se izričito šumskim poslom. Tom malom dijelu šum. radnika može se zagarantirati posao kroz čitavu godinu, a za ostale samo prigodice.

Mnoge su države nastojale već u prijašnja vremena, da iz te male skupine izaberu stanoviti dio, pa ih organizuju u takozvane stalne radnike, koji će im u svako doba i kod svakog posla stojati na raspolaganje. Takove stalne radnike nalazimo najviše po Njemačkoj, Elsaslotaringiji, i bivšoj Madžarskoj, (zipseri u županiji spiškoj i maramaroškoj).

U glavnom se je takove radničke- kolonije osnivalo u velikim 'šum. kompleksima, gdje nije bilo na daleko sela, pa su radnici iz udaljenih krajeva onamo teško dolazili, hrana im se teško nabavljala itd. Ovakovih mjesta imamo mi u našoj državi majo, pa nas to pitanje i ne zanima s tog gledišta, nego iz ovih razloga:

Šumski radnici rade ili na nadnicu ili u akordu. Oni imadu obično vođu (šafara, faktora), koji pogodi sav posao u akordu, pa uzima drugove na nadnicu, ili svi skupa po­duzimaju od šumoposjednika posao u akord. Oni rade sada ovdje, sada ondje prema tome, kako su gdje plaćeni. Ništa ih drugo ne veže uz jednoga poslodavca, nego li veća nadnica.

Drukčije bi bilo„ kada bi se interesi radnikovi tjesnije vezali uz interese šumoposjednikove, kada ne bi samo onda kod njega radio, nego bi tamo u svako vrijeme nalazio zaradu ne samo on, nego i čitava obitelj, kada bi ondje

27*

našli zaštitu i potporu svojih interesa. Tu bi nastao odno-šaj, koji vlada između šumoposjednika i činovnika i drugih stalnih namještenika ili između poslodavca i radnika u in-dustrijalnim poduzećima.

Danas imamo kod naših šumoposjednika tek duševne radnike, koji su "fizičkom radniku tuđi, pa ih smatra za­stupnikom kapitalističkih interesa.

Stalni radnici bili bi neki most između jednih i drugih; oni bi bili vođe "i savjetnici ostalih radnika, koji radnicima ne bi bili tako daleko kao lugari i činovnici, jer bi s njima kod istog posla učestvovali, dijeleći i dobro i zlo, ali bi bili poslodavcu privrženiji i odaniji od privremenih radnika. Njih bi se moglo upotrijebiti ondje i onda, kada se bilo skojeg razloga ne bi moglo dobiti druge i kada nema lugara, a obavlja se posao na nadnicu. Ti bi radnici bili specia­liste naročito u onim poslovima vlastite režije, kod kojih treba stanovita obzirnost i vještina, a kod kojih ne može lugar uvijek biti prisutan, kao sortimentiranje, izrađivanje po-lufabrikata i si., nadalje bi oni bili profesioniste (zidari, te­sari, kovači itd.)

Najteži dio ovog pitanja je gradnja radničkih stanova. Ima više načina, kojima se je u toj stvari išlo radnicima na ruku. Obično se je davalo zemljište i građevni materifal, a sagrađena kuća prešla bi nakon stanovitog roka u vlasni­štvo radnikovo. Ako je ovaj način s materijalnog stanovišta šumoposjednikovog i najpovoljniji, nije u suglasju s današ­njim modernim nazorima. Ovim se načinom čini radnika robom, jer ne može ostaviti poslodavca ni on ni njegovi potomci, a ima neugodnosti i za poslodavca, jer se on ne i može riješiti nepoćudnog radnika.

Najbolji je način, koji je međutim i najskuplji, da se radniku preda gotov stan s nešto zemljišta, vrt i livada uz neku najamninu. Tako je jednoj i drugoj stranci prosto, da se po volji rastanu, kada bude kojemu daljnje poslova­nje nemoguće. Na livadi i na šum. pašnjacima držali bi oni blago, koje bi se upotrebljavalo kod izvoza šumskih pro­dukata. .

Ovo bi riješenje zahtjevalo dosta velike materijalne žrtve, no povećanje prihoda šuma lahko bi ih pokrilo. Ra­zumije se .samo po sebi, da bi za prvi početak bilo dosta

274

čitavu akciju započeti na maloj osnovi, koja bi se poslije prema prilikama proširivala, a moglo bi se početi i s polu-stalnim radnicima, koji imadu svoje kuće, pa bi im se za vrijeme zaposlenosti kod drž. šumarstva pružale stanovite pogodnosti (drvarija, paša, žirovina, konzumi itd), a moglo bi ih se uzimati i uz mjesečnu plaću na dulje ili kraće vrijeme.

3. Danas je tako reći najvažnije pitanje prehrane, a možemo mirne duše ustvrditi, da će to pitanje još dugo vremena biti glavni uvjet poslovanju šum. radnika. Prometne neprilike, posredna trgovina i drugi razlozi oteščavat će i poskupljivati opskrbu, pa će šum. radnik, koji je većinom udaljen od opskrbnih centruma i željeznice biti sretan, ako i u buduće bude dobivao od poslodavca makar i najnuž­nije životne namirnice.

U tu svrhu trebalo bi što prije kod svih šumarija, koje su prve predestinizirane za izradbu u vlastitoj režiji, osno­vati konzume. Za taj posao bi se mogle malim troškom preudesiti često puta i onako prazne nuzgredne prostorije u šumarskim i lugarskim stanovima, koje bi se poslije prema potrebi i drugdje osnovale ili proširile. Tu bi se ispočetka prodavale osoblju i u prvom redu stalnim, a kasnije ostalim radnicima živežne namirnice, a kasnije i druge potrebštine kao obuća, oruđe itd.

Nadzor nad ovim konzumima povjerilo bi se činovniku, a neposredna uprava kompetentu s trgovačkom naobrazbom, koji bi mogao upravljati i s više susjednih konzuma. Držim, da nije sretan izbor lugara u ove svrhe, kako je to bivalo u Ugarskoj, jer za taj posao nije dosta samo okretnost i spretnost, nego i neka stručna trgovačka naobrazba, koje re­dovito nije bilo u lugara, koji su se posvetili uzgoju i ču­vanju šume.

Ove bi konzume opskrbljivala živežem uzorna državna gospodarstva, koja bi se mogla osnovati na već iskrčenim zemljištima doljnjih ureda ili na onima, koja bi nastala kr­čenjem manjih kompleksa šumskih, naročito onih, koja su uslijed medljike nastradala, pa bi ovakovo piekidanje šum­skih sastojina samo koristilo ostaloj šumi. Ova bi gospo­darstva mogla odstupiti svoje proizvode konzumima uz pro­izvodnu cijenu, pa bi tako i radništvo i ostalo osoblje došlo

275

do relativno jeftinog živeža, jer konzumi nebi išli za dobit­kom, nego samo za pokrićem režijskih troškova.

Od takovih ekonomija imalo bi šumarstvo još jednu korist, da bi se naime blago preko zimskih mjeseci moglo upotrebljivati za izvoz šum. produkata.

(Mimogred spominjem, da se nešto slično kanilo osno­vati za bivše uprave na pustari Klještevici u području nad-šumarskog ureda vinkovačkog.)

Uz brigu za poboljšanje materialnog stanja radnika morala bi se posvetiti veća briga i zdravstvu. U području većih ureda morale bi se osnivati bolnice za radnike i nji­hove obitelji, gdje bi ih liječili besplatno erarski liječnici, koje bi držao erar sam, ili bi to stavio uz stanovitu odštetu za dužnost općinskom ili kotarskom liječniku, kako je to već uvedeno u naprednijim zemljama.

Uz to bi trebalo radničke grupe opskrbiti s prigodnim ljekarnama, koje bi se mogle držati u blizini mjesta poslo­vanja, da se u slučaju nezgode pruži nesretniku što prije prva pomoć. Uz to treba odrediti obvezatno osiguranje za sve šum. radnike za slučaj nezgode ili smrti.

Vrlo su važne za zdravlje radnika šumske kolibe i za-kloništa. Naši si radnici većinom slupaju od par dasaka šindre i jelove kore kukavne kolibice, koje traju samo dotle, dok ondje rade, a koje ih slabo zaštićuju od nevremena i bure. Bilo bi dobro, kada bi se barem u većim dolinama sagradile uredne kolibe i barake, pod kojima bi našli za-kloništa ne samo radnici, koji iz udaljenih krajeva dolaze na rad, nego i osoblje, kojima je u velikim šumama sada baš kao i pred sto godina jedina zaštita granata bukva. Od koliba čine mi se da su najpodesnije i najeftinije ta­kozvane rumunjske okrugle kolibe, kakovih se nalazi mnogo po karpatskim šumama. Prednost je ovih koliba :

1. Da na malenom prostoru stane razmjerno više ljudi nego u dugačkim barakama. .

2. Lahko se dadu čistiti, jer se nakon olfllaska stanov­nika dade smet pomesti u sredinu i spaliti, a kod dolaska novih unese se novo lišče i četinje tako, da u njima nema gamadi, kao u daščanim barakama.

3. U njima nema dima, a tople su.

276

4. U isto vrijeme mogu ovi radnici priugotavljati jelo kod ognjišta.

5. Sigurnost od vatre je veća nego u daščarama. 6. Jeftine su, jer ne trebaju posebnih namještaja kao

barake (peč, prozori, vrata itd.) Govoreći o radništvu ne mogu mimoići duševne radnike,

te moderne parije. Činovničku osoblje zanimaju pitanja pravne i materi­

jalne naravi. U ona prva ubrojit će se sav onaj niz neriješenih piš­

tanja, koja će naša nova država htjeti i znati riješiti na mo­dernim demokratskim principima. Ta su pitanja zajednička svim javnim namještenicima, pa tek nabrajam nekoja.

1. Uređenje službovne pragramatike. 2. Automatsko unapređivanje prema dobi službovanja. 3. Zauzimanje viših mjesta po sposobnosti i isključe­

nje protekcionizma. 4. Ukidanje nesavremenog tajnog klasificiranja i doz­

vola, da svatko ima uvid u ovaj opis službovanja, da protiv eventualno nanesenih nepravda uzmogne za vremena pro­svjedovati.

5. Decentralizacija uprave i povišenje djelokruga. Od pitanja materijalne naravi je najglavnije konačno

uređenje beriva i uređenje različitih paušala prema faktič­nim izdacima. Za upravitelje šumarija bilo bi dobro, kada bi im se prepuštali na uporabu državni konji, bilo uz od­štetu bilo po principima nar. 126.700 1918, prema kojoj na uporabu predani konji prelaze nakon stanovitog vremena u privatno vlasništvo. U današnje vrijeme nije paušal određen za uzdržavanje konja dosta ni za plaćanje sluge, a morao bi iz njega upravitelj ne samo uzdržavati konje, nego i na­baviti i konje i kola.

Danas uživaju vanjski šumari većinom stanove u naravi. U najviše slučajeva su to starije zgrade, bez ikakovog mo­dernog konforta, a pisarne se sastoje iz jedne, često tijesne sobe, gdje sjedi upravitelj s 1—2 pisara i prima bezbroj stranaka.

• Rodoljubno šumarstvo znat će svoju dužnost prema domovini, pa će u prvo vrijeme smanjiti i reducirati svoje

\

277

zahtjeve sve do granice, gdje počinje šteta "po zdravlje i sve dotle, dok se prilike u toliko ne srede, da će se iz povećanog prihoda šuma moći žrtvovati i u te svrhe. Jedno mora me­đutim odlučno zahtijevati, da se ne bi u novoj državi pri­hvatila stara praksa bivše ugarske vlade, koja je ovo pitanje barem za hrv. erarske šume tretirala sa silnom štedljivošću i tjesnogrudnošću.

Nema sumnje, da će investicije uložene u gradnju zdravih činovničkih, podčinovničkih i radničkih stanova uro­diti zdravim plodom, koji će doći do izražaja u povećanoj volji i sposobnosti za rad, što će sve dolaziti do izražaja u povećanju prihoda naših šuma, što nam je konačni cilj i svrha.

Pitanje šumarske terminologije. Napisao; Z. Turkalj, kot. šumar.

Poradi rata zaspalo je i pitanje šumske terminologije, po­taknuto u ovome listu god. 1912. Uređenjem države SHS. postaje to pitanje opet aktuelnim, pogotovo kad se radi o jedinstvenoj šumskoj terminologiji na čitavome teritoriju kra­ljestva SHS.

Jedinstvena terminologija imade uzeti svoje mjesto kako u šumarkoj književnosti i nastavi, tako i u službenoj, trgo­vačkoj i privatnoj praksi.

Dok se to provede trebati će mnogo rada i mnogo ra-denika, a uzato proći če i dosta vremena. Baš zato, što će trebati mnogo rada, valjaš njime odmah započeti. Ani bene coepit, dimidium facti habet.

Slobodan sam s toga, da o početku i načinu toga rada iznesem ovdje nekolika svoja mnijenja. Sa svim onim, kako je to pitanje u Š. L. god. 1912. broj 2. i 3. načeto, ne slažem se. Poglavito ne slažem se time, što se kao prilog Š. L. te godine počeli odmah tiskati „Podaci za terminolo­giju, t. j . iz njemačkih djela, a iz različitih oblasti šumarske znanosti, povađeni njemački stručni šumarski nazivi. Ja držim