kok.memoryoftheworld.org Jelic/Jugoslavenska socijalisticka revolucija... · arski tekstovi,...
Transcript of kok.memoryoftheworld.org Jelic/Jugoslavenska socijalisticka revolucija... · arski tekstovi,...
U ređivački odbor
Adolf Dragičević Rade Kalanj Vjekoslav Mikecin Vladimir Podrebarac Vladimir Štokalo Josip Županov
U rednici
Vjekoslav Mikecin Vladimir Štokalo
TisakRiječka tiskara
Predgovor
Pokušaj povijesnog prikaza jugoslavenske socijalističke revolucije u njezinoj oružanoj etapi, od 1941. do 1945, svoje\>rstan je izazov. Višestruki su razlozi tome, ali bih naveo samo neke koji otvaraju temeljna pitanja kada je riječ o proučavanju naše revolucije.
Kao prvo, nameće se pitanje mogućnosti sintetičke obrade jugoslavenske socijalističke revolucije. Pitanje je ponajprije metodološke naravi. Govoriti o sintezi s tog aspekta znači, zapravo, zanimati se za bitne probleme naše historijske znanosti danas. U razvoju jugoslavenske historiografije bilo je dosta trenutaka kada su problemi njezina metodološkog sazrijevanja i usmjerenja zaokupljali pažnju, a danas se toj temi pridaje presudna važnost. Brojni apeli o potrebi razbijanja granica što ih je nametnula politička historija — ili pak vojna kada je riječ o oslobodilačkom ratu i revoluciji — o potrebi širenja interesa za sva područja povijesnog i društvenog života, o nužnosti povezivanja sa srodnim društvenim znanostima,, o metodološkom »osvješćivanju« historičara i podizanju novih* — danas dobivaju karakter sustavnijeg napora i težnje da se što brže prevlada postojeće slanje. A to stanje najopćenitije se ocjenjuje kao dominacija tradicionalne historije, koja» ne može mnogo pridonijeti razumijevanju i objašnjavanju ljudskog društva u prošlosti i suvremenosti. Dakako, tu su i drugi razlozi. Razvoj historijske znanosti u svijetu, koji sve više obilježava tendencija za mijenjanjem njezine paradigme, zapljuskuje i obale naše historiografije. Nasuprot tome, ona se sve vidljivije suočava s opasnošću ekspanzije pojedinih društvenih znanosti, koje traže primat u objašnjavanju historijskih društvenih procesa, namjenjujući povijesnoj znanosti tek funkciju elaboratora za potrebe primjene njihovih metodoloških koncepcija. Sve je to, dakako, povezano s pitanjem položaja i društvene funkcije naše historijske znanosti danas. Ono se može dosta zorno sagledavati upravo u sklopu problematike znanstvene obrade naše revolucije od 1941. do 1945. Istraživanjem tog razdoblja može se uspješno ispitivati funkcija veze između prijeđenog historijskog razvoja i naše suvremene stvarnosti.
5
Treba poći od konstatacije da su u nas pokušaji sintetičkog karaktera u obradi povijesti jugoslavenske revolucije 1941—1945 (vidi Bibliografiju) još uvijek malobrojni. To je, zapravo, samo jedna od karakteristika stanja u cijeloj historijskoj znanosti u nas, gdje pristup sagledavanju cjeline društvenih procesa veoma zaostaje za inače sve opsežnijim, i eksplozivnijim analitičkim istraživanjima. Zasigurno i ta činjenica daje određenu težinu onim gledištima koja govore o krizi historijske znanosti u nas.
Kada je riječ o dosadašnjim istraživanjima jugoslavenske revolucije, onda valja poći od jedne pomalo paradoksalne konstatacije. Svjedoci smo, naime, činjenica da je interes za istraživanje naše revolucije neobično velik, što pokazuje sve opsežnija povijesna i publicistička literatura. Analitička istraživanja postižu rezultate koji kvantitativno dosežu zavidne razmjere. Time se postupno osigurava i sve bolja kvaliteta. Iz dana u dan postižu se novi rezultati, što se ogleda u brojnim monografijama i studijama o pojedinim različitim problemima, pojavama, zbivanjima. O revoluciji je objavljena veoma opsežna građa, raznovrsna po sadržaju i provenijenciji. Napisani su i objavljeni brojni memoarski tekstovi, dnevnici, zapisi, kronike i dr. U tako ospežnom i sve življem interesu za istraživanje jugoslavenske socijalističke revolucije problem sinteze je na posljednjem mjestu.
Ako se pogleda sadržajna struktura dosadašnjih glavnih cjelovitih prikaza oružane etape naše revolucije, njihov metodološki pristup, nedvojbeno se može zaključiti da ti pokušaji imaju sličnu polaznu osnovicu. Dakako da se oni razlikuju po svojoj kompozicijskoj strukturi, ali ne toliko da bi se među njima mogla nalaziti kvalitetna razlika u pristupu. Najveće se razlike nalaze u bogatstvu faktografske podloge te u glavnom aspektu obrade, tj. da li je obrađena s vojnog ili političkog stajališta. Najčešće je to njihova kombinacija.
S obzirom na metodološki postupak razlike su još manje. Najčešće su to historijski pregledi, a ne pokušaji sinteze. U središtu pažnje je događajna povijest, koja daje glavni sadržaj i prema kojoj se upoznaje razvoj oružane etape naše revolucije.
Potrebno je reći da ovaj pokušaj sintetičkog prikaza naše revolucije od 1941. do 1945. nosi jasan biljeg dosadašnjih iskustava. Njegova težnja da se pristupi uopćavanju postignutih rezultata u istraživanju naše revolucije ima, dakako, niz nedostataka. Zasigurno mu se mogu uputiti mnoge kritičke napomene i zamjerke upravo s gledišta iznesenih načelnih ocjena i zaključaka. Po svojoj sintetičkoj konstrukciji on se ipak temelji na potrebi da se pristupi izboru određenih historijskih pojava, problema, zbivanja, koji treba da se nalaze u prvom planu prezentacije. Među tim pojavama posebno su se pokušale istaknuti one koje su prema svom karakteru i važnosti dugog povijesnog trajanja, za razliku od neponovljivih pojava. Svjestan sam da u tom pogledu nije ni ovom prilikom učinjen značajniji korak dalje. To je ona granica odnosa prema događajnoj povijesti koju valja metodološki prijeći. Ovdje se još uvijek znatno više naglašavaju doga- đajni procesi, koji se, dakako, ne mogu i ne smiju zanemariti. No, nadam se da ih ipak promatram na onom putu koji će ubu- buće sve više zaokupljati našu pažnju. Autor
6
1
Rat i kriza građanskog društva
Slom jedne politike
Kraljevina Jugoslavija doživjela je katastrofalan slom u travanjskom ratu 1941. godine. Bilo je iluzorno da se jedna mala, za rat gotovo .potpuno nespremna zemlja odupre velikim fašističkim osvajačima: Hitlero- vu Trećem Reichu i Mussolinijevoj Italiji. Do tada je pred munjevitim pohodom njemačkog ratnog stroja kapitulirao niz evropskih zemalja, među .njima i takva sila kao što je bila Francuska. Međutim, za razumijevanje takvog ishoda važnije je upozoriti na činjenicu da je jugoslavenska monarhija u rat ušla nakon permanentne krize koju je proživljavala od svog nastanka 1918. godine. O težini travanjskog sloma svjedoči dovoljno i to da poražena zemlja nije doživjela stvarnost okupacije kao dotadašnja državna cjelima koja bi zadržala neka svoja prvašnja obilježja, nego je od početka bila izvrgnuta komadanju od strane agresorskih sila. Pokazalo se da su postojeća društvena i politička proturječja u jugoslavenskom građanskom društvu sve više napinjala njegovu krizu i da je u takvom stanju zemlja dočekala agresiju. To potvrđuje i činjenica da su državni i vojni vrhovi pokazali potpunu nemoć i nespremnost za neki ozbiljniji otpor.
Stanje koje je nastalo nakon kapitulacije jugoslavenske monarhije i njezine vojske izbacilo je na površinu takve po
7
jave i probleme koji vidljivo potvrđuju da je kriza staroga društva ulazila u agoniju. Prema tome, osnovni društveni i politički procesi koji će se razviti na jugoslavenskom tlu u toku rata imali su svoju predigru u razvoju predratnog društva.
Vanjskopolitički položaj Kraljevine Jugoslavije u godinama prije sloma dovodio je njen režim u sve veća iskušenja. Interesi zapadnih sila, Velike Britanije i Francuske, iskazivali su se u težnji da u daljem, sve složenijem razvoju međunarodnih odnosa imaju na svojoj strani, ili barem neutralnu, Kraljevinu Jugoslaviju, kako ne bi potpala pod izravan utjecaj sila Osovine. Posebni ekspanzionistički interesi Italije prema Jugoslaviji jače se izražavaju u pripremama Trećeg Reicha za napad na Poljsku. Podržavao ih je i sam Hitler, kako bi zauzvrat dobio podršku Italije za svoju novu akciju. Do napada na Jugoslaviju, za koji je Mussolini bio spreman u toj situaciji, nije došlo zbog bojazni od intervencije zapadnih sila, koje su konačno reagirale oružjem u povodu Hitlerova napada na Poljsku na početku rujna 1939. godine, čime je i započeo drugi svjetski rat.
Neutralnost koju je proglasila vlada Cvctković-Maček u povodu izbijanja svjetskog rata nije mogla imati čvrste temelje. Njome je izražavan blagonaklon stav i prema jednoj i prema drugoj zaraćenoj strani, tako da je ta politika morala biti osuđena na tešku neizvjesnost. Sile Osovine, u prvom redu Treći Reich, kojima je neutralnost Jugoslavije i ostalih balkanskih zemalja odgovarala u fazi priprema za rat, nisu više bile sigurne u takav status poslije izbijanja rala. Bile su spremne da te zemlje, kojih je neutralnost izazivala sumnju, neposrednije podrede svom utjecaju. Karakter neutralnosti Jugoslavije proizlazio je osobito iz mjera što ih je ova poduzimala protiv širenja propagande na svom području u interesu pojedinih zaraćenih strana. Režim se trudio, da se obznani kako zemlja »sprovodi na najskrupu- lozniji način svoju neutralnost i želi održati dobre odnose sa svim državama«.
Dakako, takva politika neutralnosti koju je vodila jugoslavenska vlada lavirajući između velikih sila i koristeći se njihovim suprotnostima sadržavala je tendencije i prozapad- ne i proosovinske orijentacije. U času izbijanja rata vlada je, uporedo s proglašavanjem neutralnosti, izvršila i djelomičnu mobilizaciju na zahtjev određenih krugova, u prvom redu vojnih, radi mogućnosti ulaska Jugoslavije u rat na strani zapadnih sila. Poticaji za jačanje takvog raspoloženja
8
mogli su nastati i zbog nagle promjene njemačko-sovjetskih odnosa uoči napada na Poljsku. Naime, pakt između Hitlera i Staljina, koji je iznenadio zapadne sile i zadao udarac njihovim neuvjerljivim nastojanjima da se pregovorima sa SSSR-om stvori čvršći sistem sigurnosti u Evropi, mogao je trenutno izazvati i zabunu u proosovinski orijentiranim snagama u Jugoslaviji, a što je išlo u prilog jačanju proza- padnih tendencija. Zbog toga je, dakako, i politika Sovjetskog Saveza prema Balkanu izazivala pažnju u Jugoslaviji. U daljem razvoju sve su izrazitije izbijali na površinu zahtjevi demokratski orijentiranih snaga da Jugoslavija potraži oslonac u Sovjetskom Savezu, što je, dakako, moglo imati u prvom redu moralno značenje, jer se radilo o jednoj velikoj sili izvan svjetskog sukoba.
Sve složeniji vanjskopolitički položaj Jugoslavije, obilježen žestokom diplomatskom bitkom između zapadnih sila i sila Osovine za što presudniji utjecaj u vladajućim jugoslavenskim vrhovima, postaje jednim od bitnih činilaca koji primoravaju vladu Cveliković-Maček da se jasno opredijeli u svojoj vanjskoj politici. Na to je utjecao i razvoj društve- nopolitičkih odnosa u zemlji, koji je iz dana u dan sve izrazitije izbacivao na površinu spomenute različite političke tendencije u vezi s vanjskopolitičkom orijentacijom Jugoslavije.
Pristupom Jugoslavije Trojnom paklu 25. ožujka 1941. godine postigli su Hitler i Mussolini još jedan uspjeh u svojim imperijalističkim planovima. Bio je to korak dalje u poduzimanju zajedničkih operacija protiv Grčke, a za Treći Reich bio je to i važan prilog utvrđivanja pozicija na jugoistoku u vezi s pripremama za napad na Sovjetski Savez. Uz to se s Jugoslavijom, prema riječima njemačkog ministra vanjskih poslova Ribbentropa, u okviru »novog poretka« našao čitav »neutralni Balkan«, čime je ujedno bio potisnut utjecaj Velike Britanije.
Široko nezadovoljstvo zbog pristupa Trojnom paktu pokazat će dva dana kasnije svu složenost i bremenitost nastale situacije. Vojni krugovi i snage građanske opozicije, koji su u smislu svoje prozapadne orijentacije izvršili prevrat 27. ožujka svrgnuvši kneza Pavla i vladu Cvetković- -Maček, pozivali su se i na širok revolt masa što ga je u tim danima diljem zemlje inicirala u prvom redu KPJ. Iako se u prevratu radilo o snagama prozapadne orijentacije koje se ujedno nisu mogle pomiriti sa sporazumom Cvetković-Ma- ček, ipak je odmah bilo jasno da one nisu bile voljne izazi
9
vati sukob s Osovinom. Međutim, nova vlada na čelu s D. Simovićem, stvorena vojnim pučem, nije uspjela postići kompromis sa silama Osovine. One su 6. travnja 1941. reagirale oružjem.
Događaji od 27. ožujka 1941. godine imali su od početka dvostruki kolosijek. S jedne su se strane građanske političke snage trudile da nađu izlaz za spašavanje vlastitih pozicija, dok je zbog takve politike istodobno pojačan val nezadovoljstva u širokim slojevima naroda.
Prema tome, burni dani s kraja ožujka 1941. bili su zapravo uvod u agoniju Kraljevine Jugoslavije, koja će za dvadesetak dana doživjeti potpun slom.
Tendencije i sukobi unutar građanske klase
U jugoslavenskoj državi stvorenoj 1918. godine već su od početka dolazili do izražaja sukobi građanske klase pojedinih nacija, u prvom redu srbijanske, hrvatske i slovenske. Buržoazija je pod okriljem velikih pobjedničkih sila u prvom svjetskom ratu i stvorila tu državu. U tome je glavnu ulogu imala pobjednička Srbija sa svojom vojskom, čime je bio otvoren put njezinoj građanskoj klasi da u državi na čelu s vlastitom dinastijom osigura političku, a zatim i ekonomsku prevlast.
Unitarizam se u Jugoslaviji iskazao kao koncepcija državnog uređenja velikosrpske buržoazije, i dakako, onih snaga iz buržoazija drugih nacija koje su se s njom sporazumijevale. Ta je koncepcija poslije šestojanuarske diktature 1929. pod imenom »integralnog jugoslavenstva« i dalje bila osnovica hegemonije buržoazije najveće nacije. Prema tome, unitarizam se na svoj način javljao kao nacionalizam jer je izražavao težnje za hegemonijom vladajućih klasa jedne ili više nacija. Time se u prvom redu negirala nacionalna ravnopravnost i posebnost nacija.
U takvom političkom sistemu monarhističke Jugoslavije politička kretanja unutar građanske klase pokazivala su određene značajke.
a) Sve jače zaoštravanje nacionalnih i klasnih suprotnosti davalo je glavni biljeg razvijanju centralistički uređene monarhije na čelu s dinastijom Karađorđevića koja je uz pomoć birokratiziranoga državnog aparata, privrženih vojnih
10
vrhova, žestokog policijsko-žandarmerijskog terora, ekonomskog jačanja i drugih sredstava pritiska osiguravala hegemoniju velikosrpske buržoazije.
b) Nastupio je proces još većeg približavanja starih konzervativnih i liberalnih snaga. Na to je osobito utjecao klasni strah što ga je zadavao bunt proletarijata i siromašnih masa u prvim godinama. Opasnost od socijalizma vodila je zbližavanju veleposjednika i vlasnika industrijskih i trgovačkih poduzeća u obrani vlasništva.
c) Međusobna borba nacionalnih buržoazija u zaštiti i jačanju vlastitih pozicija najočitije se iskazivala u političkoj akciji pojedinih stranaka. Njihovi sukobi ili zajedničke akcije odražavaju se u sučeljavanju osnovnih gledišta oko političkog sistema u zemlji, posebno na liniji između centralizma i federalizma. S tim su čvrsto povezani i njihovi ekonomski interesi.
d) Sve se više pojačavala klasna borba buržoazije i siromašnih slojeva, ponajprije proletarijata.
Po svemu tome monarhistička se Jugoslavija nije mogla izgraditi u državu razvijenijeg demokratskog društva. Njezina nestabilnost bila je osobito pojačana spomenutim sukobima unutar građanske klase i sve žešćom i organiziranijom političkom borbom klasa.
Sestojanuarski režim, što ga je kralj Aleksandar formalno proglasio 1929. godine u nastojanju da se do kraja ukine dotadašnji vrlo uski parlamentarizam u zemlji i da se uspostavi apsolutizam vladara bio je nova etapa u državno-poli- tičkom životu Kraljevine Jugoslavije. Programska osnovica kralja i dvora kao osi režima imala je osnovnu tendenciju da pod parolom očuvanja »državnog i narodnog jedinstva« postavi branu svakoj mogućoj političkoj akciji koja je u sebi nosila bilo kakvo proturežimsko obilježje i na taj način prijetila egzistenciji monarhije. Ideologija integralnog jugoslavenstva, kao potpuna negacija postojanja posebnih nacija u državi, otišla je znatno dalje od dotadašnjeg službenog pojma »troimenog naroda« Srba, Hrvata i Slovenaca i trebalo je da postane osnova nacionalnog i državnog uređenja zem
lje. Ta je ideologija mogla poticati još šire opozicijsko raspoloženje, a na nj su se nastojale što više pozivati različite građanske skupine. Svakoj od njih bilo je stalo do toga da svoju političku koncepciju »rješavanja« nacionalnog pitanja iskaže kao izraz najširih nacionalnih interesa. Građansko su društvo u monarhističkoj Jugoslaviji na taj način sve više opterećivali problemi međunacionalnih odnosa. Njihova se
11
akutnost osobito iskazivala u sve većim sukobima nosilaca velikosrpske hegemonije i pojedinih nacionalnih buržoazija, ponajviše hrvatske.
Opadanje moći šestojanuarskog režima, posebno nakon smrti kralja Aleksandra, primoravalo je vrhove monarhije na čelu s knezom Pavlom da traže nove izlaze. Teži se za spregom snaga velikosrpske buržoazije i građanskih snaga drugih nacija, kako bi se režimu osigurala što šira osnovica. U tom je pogledu karakteristična bila uspostava režima vlade M. Stojadinovića 1935. godine, koja je trebala da označi novu političku kvalitetu, jer joj je osnovica bila sastavljena od triju bivših stranaka: Radikalne, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije. One su se organizirale u novu političku formaciju — Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ), koja je — s tendencijom da postane općejugoslavenska stranka — trebala da bude nova podloga režimu. S obzirom na inicijativu kako je nastala i kako je bila sastavljena, JRZ je trebala dati dojam o stvaranju širokoga političkog oslonca režima i o određenoj demokratizaciji političkog života. Međutim, zasnivajući svoj program na ideji unitarizma, ona je bila daleko od toga da mijenja ustanove koje je podigao apsolutistički režim kralja Aleksandra.
Dominaciji veliko srpske buržoazije najžilaviji se otpor pružao u Hrvatskoj. Građanska klasa koja je ekonomski bila jača od srbijanske sve je više bila ugrožena sužavanjem mogućnosti svoga razvoja. Zahvaljujući izbornom pravu glasa. Hrvatska seljačka stranka (HSS) uspjela je pokrenuti široke seljačke mase na političku scenu, ali to ne znači da su one davale glavni pravac politici stranke. Njihova djelotvornost dolazila je navlastito do izražaja u izborima. Vodstvo stranke na čelu s V. Mačekom tridesetih je godina sve više težilo da organizira što širi politički nadzor u društvu. Time se zapravo znatno izmijenila i struktura vodećih snaga u stranci; sve su više angažirani financijski i privredni krugovi.
U propagiranju svog političkog programa vodstvo HSS isticalo je da se rješenje hrvatskog pitanja sastoji ponajprije u tome da se izvojuje autonomni državnopravni status Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji. Politička akcija HSS bila je sve više obojena tendencijama što su ih iskazivali malograđanski elementi, izražavajući na taj način u prvom redu težnju za ostvarivanje vlastitih probitaka. U tom su se cilju, dakako, najviše i mogle izazivati različite strasti u svakodnevnim političkim zbivanjima, potpirivane najviše propa-
12
NARODI I NARODNOSTI U JUGOSLAVIJI OD 1931. do 1948. GODINE
1931. 1948.
Narodi i narodnosti Broj S truktura Broj Struktura(tisuća) (u •;.) (tisuća) (u •/.)
1. Crnogorci 354 2,4 426 2.72. Hrvati 3.471 23.9 3.784 23.93. Makedonci 680 4,7 810 5,14. Muslimani
(etnička pripadnost) 768 5,3 809* 5.15. Slovenci 1.307 9,0 1.415 8,96. Srbi 5.848 40.2 6.547 41,37. Bugari 55 0,4 61 0,48. Albanci 505 3,5 750 4,79. Mađari 468 3,2 496 3,1
10. Nijemci 513 3,5 55 0,411. Talijani 177 1,2 80 0,512. Rumunji 138 1.0 64 0.413. Turci 133 0.9 98 0.614. Ostali i nepoznato 117 0.8 447 2.6
U k u p n o 14.534 193.0 15.842 100,0
* U popisu 1948. registrirano je 1 036 124 Muslimana, od kojih su se 161 036 izjasnili kao Srbi. 29 071 kao Hrvati, 37 C96 kao Makedonci.
Izvor: V. Slipelić, Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na današnjem području Jugoslavije, Forum, 12 1973 , 899.
gandom protiv centralističke vladavine »srbijanske oligarhije« koja »živi na račun eksploatacije hrvatskih i prečanskih krajeva«.
Vodstvo HSS-a, koje je imalo podršku Samostalne demokratske stranke (SDS), te činilo s njom Seljačko-demokrat- sku koaliciju (SDK), u svojoj je političkoj akciji razvilo određenu suradnju sa srbijanskim opozicijskim strankama (demokrati, zemljoradnici, radikali). Te su stranke poslije diktature kao osnovni cilj svoje politike isticale nastojanje da se uspostavi prijašnji parlamentarno-poliiički sistem, koji bi bio osnovica za rješavanje drugih akutnih pitanja. Za razliku od tih stranaka, HSS je postavljala u prvi plan državnopravno pitanje, tj. potrebu promjene državnog uređenja na osnovi novoga ustava, jer isključiva težnja za povratkom prijašnjeg stanja ne bi bila dovoljno jamstvo da će ono ubuduće biti riješeno. Činjenica da su se i srbijanske političke stranke i SDK našle u opoziciji prema režimu, utjecala je na pokušaje uspostavljanja njihove međusobne suradnje, ali je taj proces tekao sa snatnim teškoćama, ponajviše zbog različitih pristupa traženju izlaza iz postojeće situacije.
13
Vrhunac suradnje postignut je 1937. godine, kada je došlo do stvaranja tzv. Bloka narodne demokracije. Ta suradnja, koju su obilježavali tek neki načelni programski pogledi, i to posebno vezani za akciju oko donošenja novoga ustava, bila je kratkog vijeka. Vodstvo HSS-a prešlo je na kolosijek izravnog sporazumijevanja s nosiocima režima i vlasti, što je u kolovozu 1939. dovelo do sklapanja sporazuma između predsjednika vlade D. Cvetkovdća i Mačeka.
U građanskom opozicijskom pokretu u Hrvatskoj počele su od sredine tridesetih godina sve snažnije izbijati na površinu i ekstremističke političke snage. Među nosiocima takve koncepcije osobito se isticala djelatnost ustaša koji su svoju akciju označavali kao poseban politički pokret. Velikohrvatska koncepcija rješavanja nacionalnog pitanja, koja je u hrvatske zemlje bezrezervno uključivala Bosnu i Hercegovinu, i ideja stvaranja »nezavisne hrvatske države« putem razbijanja Jugoslavije i na rasnoj osnovi bile su osnovne značajke u propagandi političkog programa ustaša. Takva se akcija svodila na nastojanje omanje skupine oko A. Pavelića da u emigraciji privuku pažnju onih vanjskih faktora koji su imali revdzionističke ciljeve prema Jugoslaviji. Radi se, dakle, u prvom redu o fašističkoj Italiji i o Trećem Reichu. Tendencije što su ih ustaški elementi propagirali izražavale su ponajprije težnju za raspaljivanje najekstremnijih nacionalističkih i šovinističkih strasti, izraženih navlastito u razbuktavanju protusrpskog raspoloženja.
Za ponašanje građanske klase u Sloveniji karakteristična je bila politika klerikalne Slovenske ljudske stranke (SLS). Razvijanje sukoba između srbijanske i hrvatske buržoazije umnogome je utjecalo na političku taktiku SLS. Iako velik pobornik slovenske autonomije, od 1927. godine SLS napušta taj program jer se preko svoga šefa A. Korošeca povezuje sa srbijanskim radikalima. Bila je to neposredna podrška učvršćivanju velikosrpskog režima u njegovoj borbi s hrvatskom buržoazijom i težnji za njezinom izolacijom. Malo kasnije nastupila je kratkotrajna faza prijelaza u opoziciju, na što je utjecala i opasnost raslojavanja stranke. Međutim, kada je SLS 1935. postala jedan cd osnivača JRZ, ona je ponovno napustila autonomistički program.
U tom je pogledu bilo karakteristično i držanje Jugoslavenske muslimanske organizacije. Njezinu političku taktiku određivali su ponajprije interesi imućnijih slojeva muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Ona je lavirala između autonomističkog programa i sporazumijevanja s reži-
14
mom. To je najvidljivije došlo do izražaja 1935, kada je stranka sudjelovala u parlamentarnim izborima na listi opozicije, a ubrzo zatim sklopila sporazum s radikalima i SLS u stvaranju JRZ. Inače je na području Bosne i Hercegovine bivao sve očitiji sudar velikosrpskih i velikohrvatskih tendencija.
Nezadovoljstvo položajem Crne Gore u novoj državi bila je podloga na kojoj je Crnogorska federalistička stranka eradila svoj politički utjecaj. Međutim, ona je taj utjecai sve više gubila, što se moglo zapaziti iz njezina raslojavanja. Vodstvo joj je laviralo između autonomije Crne Gore u bur- žoaskoj Jugoslaviji i separatističkih tendencija.
Politika srbizacije došla je posebno do izražaja na području Makedonije. Zabrana upotrebe makedonskog jezika i tiskanja publikacija na tom jeziku, posrbljivanje imena Makedonaca, nastava u školama isključivo na srpskom jeziku, sve su to bile mjere koje su težile totalnoj negaciji posto-
PODJELA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE NA BANOVINE
janja makedonske nacije. Dakako, ta politika asimilacije koja je od Makedonije trebala stvoriti »Južnu Srbiju«, bila je i rezultat sukoba sa suprotnim teritorijalnim aspiracijama koje su dolazile iz Bugarske. U Makedoniji su postojeće stanje nastojali iskoristiti i nosioci velikobugarske propagande radi stvaranja probugarskog raspoloženja.
Za razumijevanje takvog položaja makedonskog naroda karakteristično je bilo djelovanje ujedinjene Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO). U razdoblju od 1924. do 1934. ta je organizacija, koja je nastala pod utjecajem ideja oktobarske revolucije, zastupala i propagirala potrebu borbe za ujedinjenje Makedonije u samostalnu i nezavisnu državu. Iz njezinih redova nastalo je niz makedonskih komunista. S druge strane, iz VMRO-a je ponikl? i separatistička struja, koja će u emigraciji tražiti vanjski oslonac i razvijati se kao teroristička organizacija.
Na Kosovu je politika velikosrpske buržoazije pokazivala prema Albancima izrazite tendencije denacionalizacije i asimilacije. Dakako, to je moglo dovesti do nastajanja plod nog tla za izbijanje nacionalističkih i šovinističkih tenden čija pojedinih struktura u albanskom stanovništvu, koje su mogle računati i na pomoć vanjske intervencije.
Negativna politika prema nacionalnim manjinama posebno će se odraziti na tlu Vojvodine. S obzirom na velikosrpsku politiku, i ondje su nacionalne buržoazije mogle ojačati svoj utjecaj u njemačkoj, mađarskoj i rumunjskoj narodnosti. Mađarski revizionizam, kojemu je bio cilj vraćanje na granice prije 1918, težio je da ojača svoje uporište pod parolom borbe za ponovno nacionalno ujedinjenje. U njemačkoj manjini te će tendencije rasti zbog jačanja nacionalsocijalizma.
U sklopu građanske politike važnu komponentu činili su d vrhovi glavnih vjerskih zajednica u Jugoslaviji Treba poći od činjenice da je postojala čvrsta sprega između pojedinih nacionalnih buržoazija i crkvenih organizacija. Često poistovjećivanje religijskog d nacionalnog u političkoj borbi pokazivalo -je da su vjerske zajednice znatno utjecale na sadržaj nacionalnog pitanja. U političkom životu vjerski se deklarirati najčešće je značilo biti desničarski orijentiran, a izražavati se kao anliklerikalac značilo je povezivati se s ljevicom.
Ni Srpska pravoslavna crkva, ni Rimokatolička crkva, ni Islamska vjerska zajednica, kao najveće, nisu imale status državne vjerske zajednice u jugoslavenskoj monarhiji, ali
16
su sve na svoj način bile vezane s državom. Njihov se utjecaj osjećao i u unutrašnjoj i u vanjskoj politici, ali je d utjecaj države i politike bio u njima vrlo jak. Svakako su već od stvaranja jugoslavenske države sukobi različitih nacionalnih buržoazija imali utjecaja na potenciranje onih proturječnosti koje su postojale i u učenjima tih triju najvećih vjerskih zajednica.
Sporazum koji su u kolovozu 1939. sklopili predstavnik vlade Cvetković i vođa HSS-a Maček bio je izrazit međaš u državno-političkom životu Kraljevine Jugoslavije. Stvaranje Banovine Hrvatske, koje je bilo državnopravni izraz toga sporazuma, označavalo je nedvojbeni kompromis između najjačih nosilaca hrvatske i srbijanske građanske klase. On je trebao ublažiti vrlo zaoštrene suprotnosti što su se među njima nagomilavale od nastanka jugoslavenske države. Nužnost rješavanja hrvatskog pitanja, kao osnovna parola s kojom je hrvatski nacionalizam pružao otpor velikosrpskom hegemonizmu, našla je u sporazumu od 26. kolovoza svoj konkretan izraz time što je dovela do određene političke ravnopravnosti između spomenutih snaga u podjeli vlasti. Međutim, spoznaja o potrebi sklapanja sporazuma nije bila samo rezultat tih interesa, tj. nije nastala samo unutrašnjim poticajima, nego je u 1939. godini sazrela upravo pod dojmom složenog vanjskopolitičkog položaja Jugoslavije. Prema tome, do sporazuma Cvetković-Maček dolazi ponajprije zbog vanjskopolitičke opasnosti, kada je među političkim vrhovd- na u Srbiji prevladala tendencija za neminovnim kompromisom s Mačekom radi opstanka postojećeg političkog sistema u Jugoslaviji, za što su bile zainteresirane obje strane. Jasna potvrda za to došla je uostalom već nekoliko dana kasnije, kada je napadom Trećeg Reicha na Poljsku buiknuo svjetski rat i kada se moglo nedvojbeno govoriti o najozbiljnijoj opasnosti koja prijeti opstanku Jugoslavije.
Glavno pitanje koje je iskrslo u politici građanskih snaga nakon sporazuma bio je problem daljeg preuređenja države. Stav da treba nastaviti proces preuređenja države koji je uskoro prevladao u svim političkim strankama bio je samo u načelu zajednički, ali je dalji razvoj jasno pokazivao suprotne interese pojedinih strana koji su vodili do sve za- oštrenijih međusobnih odnosa. Bit razilaženja ogledala se ne samo u pitanju puta kojim treba ići u daljem preuređenju države, tj. da Ii ga treba odmah nastaviti ili prethodno provesti izbore u skupštini, već i u tome na koliko državnopravnih jedinica valja podijeliti preuređenu Jugoslaviju. Nuž
2 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 1 7
nost daljeg preuređenja države prije održavanja izbora, pri čemu se u prvom redu mislilo na stvaranje srpske banovine, postala je uskoro politika svih stranaka i grupa u Srbiji. Na drugoj je strani vodstvo HSS-a uz podršku vodstva SDS-a uporno nastojalo učvrstiti položaj Banovine Hrvatske, te je u tom smislu zahtijevalo da se najprije provedu skupštinski izbori i da tako najviše predstavničko tijelo odobri i potvrdi uredbu o novostvorenoj banovini, a tek zatim da se priđe stvaranju drugih jedinica. Rasprava oko pitanja dalje izgradnje Banovine Hrvatske i preuređenja zemlje kretale su se, prema tome, ponajprije u okviru problematike hrvatsko-srpskih odnosa, a to u biti znači u okviru daljih političkih pretenzija i interesa pojedinih grupacija hrvatske i srpske buržoazije u najširem smislu. Srpska strana bila je najvećim dijelom pobornik daljeg neposrednog preuređenja Jugoslavije nastojeći realizirati svoje interese stvaranjem srpske državnopravne jedinice koja bi u osnovi obuhvatila čitav teritorij izvan Banovine Hrvatske i Slovenije. Taj velikosrpski plan nailazio je na protivljenje na hrvatskoj strani, tj. građanskih snaga u Hrvatskoj koje su došle na vlast i koje u Banovini Hrvatskoj nisu vidjele konačno ostvarenje svojih pretenzija i interesa, nego samo »prvu etapu« u daljem širenju. Ti su sukobi posebno došli do izražaja na pitanju pogodbe oko podjele Bosne i Hercegovine. Takve koncepcije i s jedne i s druge strane javno su predstavljene u najširim nacionalnim okvirima kao nastojanja za ostvarivanjem težnji hrvatskog i srpskog naroda za stvaranjem nacionalnih autonomija.
Nakon sporazuma pojavile su se i u slovenskoj buržoaziji znatno snažnije težnje za stvaranjem slovenske banovine. Od tada SLS zastupa ponovno autonomistički program nastojeći u tom pravcu postići odgovarajuće rezultate.
S takvim interesima i ciljevima dočekale su glavne građanske snage slom monarhije i okupaciju zemlje. Novom stanju prethodilo je, dakle, sve veće iskazivanje nacionalističkih tendencija pojedinih buržoazija. Teži se za prekrivanjem duboke socijalne i klasne suprotnosti unutar naoija isticanjem parola o njihovu tobožnjem jedinstvu: »Srbi na okup«, »Jedinstvo Hrvata« i dr. Ekstremne nacionalističke, u prvom redu separatističke tendencije koje računaju na intervenciju sila Osovine sve više pokazuju svoju povezanost s fašističkom ideologijom. Nosioci fašističkog nacionalizma očekuju svoju priliku u skorom slomu jugoslavenske monarhije.
18
Negativna bilanca kapitalizmaMogućnosti izgradnje demokraci
je u Kraljevini Jugoslaviji bile su u mnogo čemu uvjetovane ekonomskim razvojem zemlje. U društvu kojemu su strukturu obilježavale široke osiromašene mase diktatorski politi- tički sistem nametao se kao nužno rješenje, da bi se očuvale pozicije što su izvirale iz dubokog klasnog jaza između tadašnjih socijalnih slojeva. Ekonomski pokazatelji za to bili su vidljivi. Nacionalni dohodak po stanovniku od 60 dolara, koji je bio gotovo najniži u Evropi (a u nerazvijene zemlje su bile svrstavane i one od 100 dolara dohotka po stanovniku), vjeran je pokazatelj bogatstva tadašnjeg društva. Vrlo slab stupanj industrijalizacije, s izrazitom prete- gom poljoprivrednog stanovništva, upućivao je jasno na mogućnosti i tempo daljeg materijalnog napretka. Stupanj urbanizacije bio je najočitiji u malom broju gradova većih od 100 000 stanovnika i onih iznad 20 000, što je posebno važno, jer je gradski život' glavni izvor političko-demokrat- skih procesa. Stupanj obrazovanja, prema kojemu je polovica stanovništva nepismena, s nerazvijenim nižim, srednjim i višim školstvom, pokazuje skromne mogućnosti napretka kulture i prosvjete. A upravo o snazi i širini obrazovanja, što omogućuje ljudima snažnije spoznavanje vrijednosti demokracije, umnogome je ovisna demokratska praksa. Bio je to svakako jedan od bitnih činilaca kada je riječ o shva-
STANOVNIŠTVO NA TERITORIJU JUGOSLAVIJE OD 1921. DO 1948. GODINE (broj stanovnika u tisućama)
Socijalističke republike i pokrajine
Srbija
Popi
sgo
dine
SFR
J
Her
cego
v in
Crn
aG
ora
Hrv
atsk
a
Mak
edon
ija
Slov
enija
đ Voj
vodi
na
| K
osov
o |1921. 12 545 1890 311 3 127 809 1 298 2 843 l 537 439 4 819
1931. 14 534 2 324 360 3 788 937 1 386 3 550 1 624 552 5 726
1948. 15 842 2 564 377 3 780 1 153 1 440 4 159 1641 728 5 528
Izvor: V. S tipetić, Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na današnjem području Jugoslavije, Forum , 12/1973, 888.
19
ćanju domašaja potrošnje sredstava informiranja. Pismenost je faktor koji utječe na stupanj razvijenosti sredstava informiranja, jer se radi o određenom recipročnom odnosu. Ta su sredstva bila slabo razvijena i manjeg domašaja, a nalazila su se najvećim dijelom u rukama buržoazije i države.
Nasljeđe u dotadašnjim razlikama privredne razvijenosti pojedinih dijelova zemlje odrazilo se i u razdoblju nakon 1918. godine. Sava d Dunav bili su u tom pogledu vidljiva granica. Sjeverno od njih, zajedno $ gornjim dijelom uže Srbije, bili su razvijeniji krajevi, s mogućnostima za industrijalizaciju, a južno oni manje razvijeni u kojima je te uvjete tek trebalo stvarati.
U Kraljevini Jugoslaviji seljaštvo je činilo više od tri četvrtine stanovništva. Velika agrarna prenapučenost pokazivala je kakva je zapravo mogla biti glad za zemljom kod seljaka. Međutim, agrarna se reforma nije ostvarivala dosljedno i, dakako, njome se nije namjeravalo likvidirati kapitalistički posjed.
Poljoprivredna proizvodnja činila je glavnu osnovicu kapitalizma. Kod glavnine seljaštva neminovno je rasla tendencija da se proizvodi i za tržište. Radi se zapravo o onom mnoštvu seljačkih obitelji koje su same obrađivale zemlju i zbog sve većih potreba za novcem otvarale svoje gospodarstvo tržištu. Time se zapravo tek djelomično ulazilo u sektor robne proizvodnje, jer je većina seljaka mogla tek dio svojih proizvoda prodavati za tržište. U tom pogledu jasno su došle do izražaja mogućnosti pojedinih slojeva seljaštva. Dok jedni nisu imali što prodavati, pa su izlaz morali tražiti u zanimanjima izvan poljoprivrede da bi mogli kupovati hranu i robu za izdržavanje svoje obitelji, oni bogatiji uspijevali su prodajom svojih proizvoda unapređivati vlastito gospodarstvo. Ta je činjenica dovoljno govorila o sve većem procesu raslojavanja sela. Veliko zaduživanje seljaka bilo je vjeran pokazatelj toga stanja. Osobito su bili pogođeni sitni posjedi do pet hektara, među njima posebno oni od dva hektara. Ondje su seljaci morali tražiti redovitu dopunsku zaradu kao najamni radnici na većim posjedima ili u obližnjoj industriji i rudarstvu. Prijelaz prema kapitalističkom poljodjelstvu mogli su činiti tek posjedi iznad dvadeset hektara.
Treba upozoriti i na činjenicu da su se u pojedinim krajevima (npr. u Makedoniji i Kosovu, a dijelom u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji) još bili zadržali određeni tra-
20
EKONOMSKO-SOCI JALNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA U JUGOSLAVIJI OD 1921. DO 1948. GODINE
Godina Ukupnostanovništvo
Od toga u djelatnostim a
prim arnim sckudarnim tercijarnim
A. Broj stanovnika <u tisućama)
1921. 12 545 9 885 1 210 1550
1931. 14 534 11 132 1 599 1803
1939. 16 241 12 100 1960 2181
1948. 15 842 10 606
B. Relativni odnosi (ukupno stanovništvo %)
1921. 100,0 78,8 9,9 11.2
1931. 100,0 76,6 11,0 12,4
1939. 100,0 74.5 12,1 13,4
1948. 100,0 66,8
Izvor: V. Stipetić, Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na današnjem području Jugoslavije, Formu, 12 1973 , 901.
govi feudalizma. Brojni primjeri pogodbe o najmu rada upućivali su na ostatke kmetskih odnosa. U nerazvijenim krajevima postojale su još velike patrijarhalne obitelji u kojima je prevladavalo naturalno gospodarstvo, pretežno zatvoreno. Njihova vrlo mala produktivnost bila je uzrok najnižeg standarda, tj. velikog siromaštva.
Sve uzburkaniji proces diferencijacije među seljaštvom u godinama uoči rata izbacivao je na površinu sve akutnije probleme i posljedice. Prijelaz od pretežno naturalnog gospodarstva u novčano, koji je bio neminovan zbog pritiska potreba za novcem, uzrokovao je pojavu velike eksploatacije što se iskazivala u nemilosrdnom lihvarstvu, primitivnoj akumulaciji i pljačkaškoj trgovini. Bio je to okrutan prodor kapitalističkih odnosa na selo, koji je seljačko pitanje svrstavao među najakutnije u zemlji. Izlaz je mogao biti samo u rušenju kapitalističkih odnosa.
U postojećem jugoslavenskom društvu kapitalizam je dosegao skromne domašaje da bi mogao razviti veće proizvodne snage, zbog čega radnička klasa nije mogla doseći zapaženiji stupanj razvijenosti. Brojčano mala, regrutirana
21
RADNI KONTINGENT I ZAPOSLENOST U JUGOSLAVIJI OD 1939. DO 194«. GODINE
Broj osoba (u tisućam a) Od radnog kontingenta (•/•)
G odinazaposlenih zaposlenih
Radnikontigent u zemlji u inozem
stvu u zemlji u inozem-
1939. 10 550 920 5 8.7 0.1
194«. 9 52« 1 517 - 15,9 -
Izvor: V. S iipc tić , Jedno stoljeće u bro jčanom razvoju stanovništva na da našn jem pod ručju Jugoslavije. F oium , 12.11973, 905
uglavnom iz redova osiromašena seljaštva, s nerazvijenom klasno-borbenom tradicijom i iskustvom, radnička klasa u Jugoslaviji postajala je plijenom -interesa i tendencija različitih političkih snaga i skupina. Proces njezina sazrijevanja za preuzimanje uloge pravog grobara postojećeg društva zahtijevao je u takvim okolnostima nepokolebivu i neprekidnu ddejno-političku akciju mlade Komunističke partije.
Prema tome, u nerazvijenom jugoslavenskom građanskom društvu ponešto se drugačije nameće pitanje u kojem je stupnju proletarijat mogao biti negacija toga društva. Marxova formula o sve većem snaženju proletarijata uporedo s jačanjem buržoazije kao protivničke i vladajuće klase u takvom društvu zasigurno nije mogla imati svoju potpunu potvrdu. U Jugoslaviji je radnička klasa podjednako trpjela teret i od kapitalizma i od njegove nerazvijenosti.
Sve to vodi pitanju što je zapravo proletarijat u zemlji u kojoj seljaštvo čini glavninu stanovništva? Unatoč vlastitoj nerazvijenosti, po svojoj je strukturi iskazivao neobičnu šarolikost i raznovrsnost. To se ogledalo u pripadnosti pojedinim manjim skupinama stanovništva po grupacijama glavnih zanimanja, po profesionalnoj strukturi, nacionalnom sastavu, prostornom razmještaju i nekim drugim obilježjima. Struktura toga proletarijata u njegovu najširem brojčanom sastavu bila je takva da je tek jedna četvrtina otpadala na radništvo u gradskim i industrijskim naseljima. Dakako, po svojoj ulozi u ekonomskoj proizvodnji i po društvenom položaju taj proletarijat nije mogao biti homogen, a ne postoji ni točno određena granična crta između njega i pojedinih slojeva obrtnika, siromašnih seljaka, sitne buržoazije.
22
Takav kakav jest jugoslavenski je proletarijat u okrilju postojećeg društva bio izložen različitim predrasudama, ideologijama i etičkim normama drugih klasa. Građanske političke snage bile su živo zainteresirane za jačanje vlastitog utjecaja u redovima radničke .klase. To se odnosilo i na one koje su bile nosioci režima i na one koje su se nalazile u opoziciji i borile za vlast. Težeći stvaranju svojih radničkih organizacija, sve su te buržoaske snage mogle imati samo jedan istovjetan cilj: izolirati radničku klasu i onemogućiti je kao društveno-politički subjekt, što je značilo slabiti njezin klasni otpor, jer je to bio nužan preduvjet za održavanje vlastite stabilizacije.
Privatnokapitalistički sektor došao je vidljivo do izražaja na području industrije, rudarstva, prometa, građevinarstva i bankarstva. Buržoazija je u stjecanju kapitala pokazivala i znakove nasilne prvobitne akumulacije. Država je također od početka nastajala da postane vlasnik sredstava za proizvodnju. Ona je bila velik posjednik šuma i poljoprivrednih imanja, najveći prometni poduzetnik i organizator trgovine, imala je velikog udjela u eksploataciji rudnika, bila je najmoćniji bankar.
Od šestojanuarske diktature nastupaju važnije promjene u razvoju kapitalizma u Jugoslaviji. Dolazi do izrazitog spajanja državnog i privatnomonopolnog kapitalizma. Ogledalo se to u ujedinjavanju financijskog kapitala i vladajuće državne strukture. Redovita je pojava da u vlade ulaze predstavnici financijskog kapitala. S druge strane, pojedini poli-
KLASNA PODJELA STANOVNIŠTVA JUGOSLAVIJE U 1938. GODINI (broj stanovnika u tisućama)
Naziv klasaAktivnostanov- osobnim
prihodom^ n o ' Ukupno Učešće
(%)
U k u p n o 6,927 115 8.222 15.264 100,0
Proletarijat 2,829 - 2.447 5,276 34,6
Srednji slojevi 3,844 70 5,129 9,013 59.2
Buržoazija 254 45 503 802 5,3
Klasno neraspo-- - 143 143 0.9
Izvor: I. Vinski, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugoslavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 13 i 15.
23
tičari, nosioci režima, ulaze u upravne odbore banaka. Banke na taj način postaju instrument ekspanzije u politici vladajuće strukture. Prema tome, centar vlasti u rukama velikosrpske buržoazije postaje i centar ekonomske snage. Težnja mu je da lomi i slabi monopole kapitalističke klase ostalih nacija. Koncentracija političke i ekonomske moći omogućuje stvaranje jakog mehanizma za ekonomsku eksploataciju, za političko i nacionalno ugnjetavanje. Državni aparat, prema tome, dobiva posebno značenje u daljoj politici velikosrpske buržoazije. On ujedno jača pritisak socijalnog tlačenja. Osjeća se to jasno u sve većem opterećivanju širokih radnih slojeva.
Prodor stranog kapitala u zemlju poprimio je sve veće razmjere. Njegova penetracija vrši se osnivanjem vlastitih poduzeća ili posredstvom velikih banaka, koje tako postaju eksponenti stranih financijskih grupacija od kojih dobivaju kapital i kredite. Utjecaj stranog kapitala je tolik da je dosegao polovicu investiranog kapitala u industriji. On pokazuje mnogo veću koncentraciju nego domaći kapital, moćniji je i utjecajniji, jer iza sebe ima interes svojih vlada. Dakako, pritome treba znati i to da se kapital i izvozio iz Jugoslavije. Najveći izvoznik bila je dinastija. Proces prodora stranog kapitala iz Francuske, Italije, Velike Britanije, Njemačke, čehoslovačke, SAD i dr. obilježava sve više prava
STRUKTURA BURŽOAZIJE JUGOSLAVIJE u 1938. GODINI
Broj s ta UčeSćeUža skupina stanovnika novnika
(u tisućam a) (»/.)
U k u p n o 802 100
Seoska buržoazija: 310 39— bogati se ljaci (posjed i veći od 20 ha) 310 39
G radska buržoazija:— k rupn i sam osta ln i privrednic i
492 61
(uključivši ren tije re)
— visoki javni funkcioneri, uk ljučivši
364 45
visoko svećenstvo i kraljevsk i dvor 49 6
— visoko činovništvo u privredi 31 4
— slobodna zan im anja 48 6
Izvor: /. Vinski, Klasna podjela Stanovništva i nacionalnog dohotka Jugoslavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 32.
24
STRUKTURA PROLETARIJATA JUGOSLAVIJE U 1938. GODINI
Uža skupina stanovnikaBroj stanovnika
(u tisućama)Učešće
(•/.)
U k u p n o 5.276 100
Seoski p roletarijat: 4,040 77
— seljaci-nadničari i sluge 940 18
— seljaci s posjedom od 0.01 do 2 ha 3,100 59
Pro letarijat u gradskim i industrijskim naseljima: 1,236 23
— najam ni radnici bez radnika-seljaka 913 17
— učenici u privredi 70 1
— kućno pomoćno osoblje 63 1
— pretežno nezaposleni izvan poljoprivrede 190 4
Izvor: I. V inski, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugoslavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 17.
STRUKTURA SREDNJIH SLOJEVA JUGOSLAVIJE U 1938. GODINI
Broj šta UčešćeUža skupina stanovnika
lu tisućama) C/o)
U k u p n o 9,043 100
Poljoprivredno stanovništvo 7,190 80
— seljaci s posjedom od 2.01 do 5 ha 3,590 40
— seljaci srednjaci (posjedi od 5,0 do 20 ha) 3.600 40
Ncpoljoprivredno stanovništvo: 1,853 20
— zanatlije 506 6
— ostali sitni privrednici 343 4
— javni službenici (uključivši crkvenu službu) 581 6
— namještenici u privredi 286 3
— um irovljenici 137 1
Izvor: I. Vinski, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugoslavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 38.
25
borba za tržište. Neposredno prije rata sve više prevladava utjecaj njemačkog i talijanskog kapitala. Bio je to vidljiv znak da se imperijalistička borba prenosi i na područje Jugoslavije.
Bilanca razvoja kapitalizma u Jugoslaviji bila je negativna, a njezin najočitiji pokazatelj vrlo nizak životni standard stanovništva. Potrošnja važnijih artikala po stanovniku bila je znatno ispod one u industrijskim zemaljama Evrope.
Proizvodne snage u zemlji kapitalizam nije ni približno iskoristio, a raspoloživ kapital nije bio ni planski ni racionalno investiran, niti je bio do kraja iskorišten, tako da su uoči rata pojedine industrijske grane radile s pola kapaciteta. U cjelokupnoj privredi bilo je zaposleno oko 900 000 ljudi, od čega u industriji jedna trećina. Obrtnički način rada davao je vrlo jak biljeg proizvodnji. Produktivnost rada bila je vrlo niska i znatno je zaostajala za onom u razvijenim evropskim zemljama. Industrija je imala u nacionalnom dohotku udio tek od jedne četvrtine. Shvatljivo je da je zbog toga nacionalni dohodak po glavi stanovnika bio među najnižima u Evropi.
Stanovništvo se u razdoblju između dvaju ratova povećalo za jednu trećinu. Takav porast nije ni približno pratilo povećanje obrađene površine. Zbog velike agrarne prenapučenosti bila je trećina seljaka zapravo neproduktivna u poljoprivredi. Vrlo skroman razvoj industrije nije mogao rješavati pitanje njihova zaposlenja. U cjelini gledajući, samo je 8,7% od aktivnog stanovništva bilo zaposleno, dok je ostali dio izdržavan.
PISMENOST JUGOSLAVENSKOG STANOVNIŠTVA STAROG DESET I V ISE GODINA (1921—1948)
Popisano od raslih stanovnika (u tisućam a) (•/*) nepism enih
G odinapopisa ukupno pism enih
nepism enih ukupno m uških ženskih
1921. 8 716 4 314 4 402 50,5 40,4 60,0
1931. 9 883 5 474 4 408 44.6 32,3 56,4
1948. 12 439 9 275 3163 25,4 15,4 34,4
Izvor: V. Stipe tić , Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na današnjem pod ručju Jugoslavije, Forum , 12/1973, 908.
26
Kapitalizam, dakle, nije mogao u Jugoslaviji jače razvijati proizvodne snage, što je imalo dalekosežne posljedice. Jasno se pokazalo da građanska klasa kao vodeća snaga društva nije uopće bila sposobna da rješava akutne probleme njegova razvoja. Jedno zaostalo agrarno društvo s vrlo nerazvijenim socijalnim oblicima i vrlo skromnim razvojem na području kulture postalo je teren još dubljih društveno- -političkih sukoba ulaskom u vihor rata.
Okupacijske sile i njihovi interesi
Okupacija i komadanje Kraljevine Jugoslavije bili su po mnogo čemu izuzetni u dotadaš- njenm osvajačkom pohodu osovinskih sila u Evropi. Polazilo se od ocjene da je jugoslavenska monarhija umjetna državna tvorevina i da je njezina dioba prijeko potrebna. Na takvom gledištu trebala >se temeljiti opravdanost aspiracija okupacijskih sila. Pojedini dijelovi jugoslavenskog teritorija tretirani su od okupatora kao novooslobođeni krajevi koji se vraćaju »svojim maticama«. S druge strane, takvo komadanje zemlje tumačilo se kao rezultat podrške pojedinim domaćim separatističkim snagama za koje je razbijanje Jugoslavije bilo osnovno polazište u ostvarivanju njihovih političkih koncepcija. Karakterističan primjer za to bio je odnos prema separatističkim snagama u Hrvatskoj. Malobrojne ustaše u zemlji i skupina okupljena oko Pavclića u emigraciji računali su s mogućnošću da se uz pomoć fašističke Italije i Trećeg Reicha domognu vlasti u Hrvatskoj. U danima travanjskog rata 1941. godine manipulacija osjećajima hrvatskog naroda pokazala se u ponašanju ustaša u posebnom svjetlu. Pod parolom stvaranja »nezavisne hrvatske države« nastojalo se da se usklade interesi Nijemaca i Talijana, a uz to i težnje ustaša. Hitler je, naime, težio da u vezi s napadom na Jugoslaviju nađe za to i odgovarajući povod (casus belli) koji bi se temeljio na poticajima iz same zemlje. Upravo mu je za to trebala poslužiti parola ustaša da hrvatski narod želi razbijanje Jugoslavije i stvaranje svoje samostalne države. Dakako, neke šire podrške za uspostavljanje posebne »hrvatske države« pod tuđim bajonetama nije moglo biti. Proglašenje »Nezavisne Države Hrvatske« (NDH) izvršeno je tek u dogovoru sa šačicom ustaša i putem zagrebač-
27
ke radio stanice objavljeno 10. travnja 1941, upravo u trenutku kada su njemačke trupe ulazile u Zagreb. Trebalo je da ta tvorevina, koja je obuhvatila dijelove Hrvatske, Bosnu, Hercegovinu i Srijem, postane određeni instrument u politici Trećeg Reicha i fašističke Italije u razbijanju Jugoslavije, iako će kasnije izbiti određene nesuglasice tih sila oko NDH.
Okupacijom i podjelom teritorija Kraljevine Jugoslavije nastupila je nova etapa u ostvarivanju imperijalističkih ciljeva i interesa Trećeg Reicha i fašističke Italije na Balkanu. Povezano s time težilo se zadovoljavanju pretenzija Mađarske i Bugarske, njihovih saveznika, prema pojedinim dijelovima Jugoslavije.
Politika denacionalizacije i ekonomska eksploatacija dali su od početka glavni pečat uspostavi okupacijskog sistema.
Treći Reich je na području okupirane Jugoslavije bio osobito zainteresiran za osiguravanje svojih privrednih inte
28
resa, koje je već znatno bio učvrstio prodiranjem svoga kapitala u godinama uoči sloma. Eksploatacija sirovina, postojeća industrija, radna snaga i dr. stavljeni su u novim okolnostima u prvi plan i bili su neposredno vezani za odgovarajuće angažiranje pojedinih faktora okupacijskih sila. U tu su svrhu njemačke vojne, policijske i obavještajne ustanove organizirale nadzor u najvažnijim središtima i na glavnim komunikacijama.
U Hitlerovu planu za diobu teritorija Kraljevine Jugoslavije posebno značenje daje se Srbiji. U Srbiju se gledalo kao na predstavnika bivše države, njoj se pripisivala krivica i odgovornost za 27. ožujka i za travanjski rat koji su izazvali poremećaj u njemačkim planovima. Srbija se našla pod njemačkom vojnom okupacijskom upravom. Pri tome treba znati i to da su Nijemci bili zainteresirani za područje Srbije zbog važnosti njegova strategijskog položaja u središtu Balkanskog poluotoka. Glavne željezničke komunikacije kroz Srbiju vodile su u Tursku i Grčku, a posebno značenje imao je i Dunav. Uz to su za Nijemce bili osobito važni privredni potencijali Srbije, posebno eksploatacija rudnika u Boru i Trepči. U tu je svrhu njemačka okupacijska uprava izgrađivala u Srbiji svoj sistem.
I na području Bosne i Hercegovine, koje je bilo uključeno u sastav NDH, Nijemci su se osobito zanimali za eksploataciju bogatih rudnika koji su ušli u njihovo interesno područje.
U denacionalizatorskoj politici njemačkog, talijanskog i mađarskog okupatora prema cjelini slovenskog naroda interesi Trećega Reicha bili su osobito izraženi. Svoj plan radikalne i brze denacionalizacije, po kojoj je trebalo da slovenski narod ubrzo iščezne, Nijemci su temeljili na gledištu da su područja koja su okupirali (Donja Štajerska, Gorenj- ska, dio Dolenjske, Mežnička dolina, dio Prekomurja), u prošlosti pripadala Austriji. Plan totalne germanizacije obuhvaćao je niz mjera: ukidanje slovenskih škola, raspuštanje političkih, kulturnih, privrednih i drugih organizacija i društava, uništavanje slovenske književnosti i dr. Osobito važna komponenta u toj politici trebalo je da bude masovno iseljavanje Slovenaca i plansko masovno naseljavanje Nijemaca na području Slovenije. Već do jeseni 1941. godine planirano je iseljavanje, tj. protjerivanje oko četvrt milijuna Slovenaca.
Okupatorova ekonomska eksploatacija Slovenije došla je do potpunog izražaja. Posebno se to očitovalo u eksploata-
29
čiji industrijske proizvodnje, rudnika, šuma i radne snage.Treba istaći da je njemačka narodnosna skupina, koja
je brojčano bila najjača u Vojvodini, Hrvatskoj i Sloveniji, dobila privilegirani status iskazujući se kao jedan od glavnih oslonaca u uspostavi njemačkoga okupacijskog sistema.
Aneksija i okupacija pojedinih krajeva od fašističke Italije označavale su zapravo ostvarivanje maksimalnog programa talijanskog iredentizma i nacionalizma s druge strane Jadrana. Politika denacionalizacije anektiranih i zaposjednutih krajeva u Hrvatskoj (u prvom redu Dalmacije) i Slovenije (Ljubljanska provincija) imala je rasnu podlogu. Nad domaćim stanovništvom, koje je označeno kao inorodno, trebalo je primijeniti načelo o jedinstvu »rase, naroda i države«. Koristila su se iskustva stečena u dotadašnjoj dvadesetogodišnjoj politici denacionalizacije hrvatskog i slovenskog stanovništva u Julijskoj krajini, pa su u tu svrhu angažirani i fašisti iz te pokrajine. Međutim, ubrzo se pokazalo da će rezultati takvog rada biti posve beznačajni.
Radi što uspješnijeg ostvarivanja zamišljene politike denacionalizacije, talijanski se okupacijski sistem služio u početku taktikom određenih ustupaka stanovništvu, koji su trebali biti dokaz određene naklonosti. Na to su utjecala i stečena iskustva u dvadesetogodišnjoj politici denacionalizacije na području Slovenskog primorja i Istre. Sve je to, međutim, trebalo utrti put politici talijanizacije. Ta se politika iskazivala brojnim i raznovrsnim oblicima pritiska na domaće stanovništvo. Težnja za uvođenjem talijanskog jezika kao službenog jezika u javnom i u privatnom životu praćena je brojnim akcijama i širokom propagandom. Taktika nalaže primjenu načela dvojezičnosti, što je trebalo da bude znak liberalnije politike okupatora. Dakako, uloga talijanizacije anektiranih područja bila je osobito namijenjena školstvu. Planirala se što brža talijanizacija hrvatskih i slovenskih škola. Otpuštali su se domaći učitelji i nastavnici i dovodili novi iz Italije. U politici talijanizacije prva je na udaru bila omladina koju je trebalo organizirati u posebne fašističke organizacije. Omladina je, međutim, pružala jednodušan otpor, pa su rezultati bili beznačajni.
Okupaciju Crne Gore talijanski je okupator u svojoj propagandi tumačio kao rezultat oslobodilačke misije fašističke Italije. Čvrsto povezano s tim propagiralo se i uspostavljanje »nezavisne« crnogorske države. Za razliku od drugih okupiranih područja Jugoslavije Cnna Gora je dobila poseban status uspostavljanjem Visokog civilnog komesari-
30
PODJELA TERITORIJA JUGOSLAVIJE PREMA NJEMAČKIM IZVORIMA
Područje Km» Stanovnika
Jugoslavija 247 542 oko 15 920 000 na početku 1941. godine
Nezavisna Država H rvatska 98 572 oko 6 300 000 (od toga: Hrvata 3 300 000, Srba 1 925 000 Muslimana 700 000. Nijemaca 150 000, M ađara 75 000. Slovaka 65 000. Slovenaca 30 000, Talijana 5 000, Zidova oko 40 000
Dio Slovenije priključen Reichu 9 620 oko 775 000
Provincija Ljubljana 5 242 380 000
Obala i otoci priključeni Italiji 5 381
180 000 (od toga: Talijana 5 000, Hrvata 280 000, Srba 90 000)
Crna Gora, Kosovo i zapadna Makedonija pod talijanskom okupacijom 28 000
1 230 000 Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca
Makedonija i dio S rbije pod bugarskom okupacijom 28 250 1 260 000
Pod mađarskom okupacijom (Prekom urje, M eđumurje, Baranja i Bačka)
11601 1 145 000 (od toga: Mađara 301 000, Nijemaca 197 000, Srba 243 000, Hrvata 220 000, Slovenaca 80 000, Slovaka 40 000. Rusina 15 000 i Zidova oko 15 000)
Banat 9 776 640 000 (od toga: Srba 295 000, Nijemaca 120 000, Mađara 95 000, Rum unja 70 000, Slovaka 18 000, Hrvata 14 000 i Zidova 4 000)
O kupirana Srbija s Beogradom 51000 3 810 000 (od toga oko 175 000 Rum unja—Vlaha)
Izvor: 1. Marjanović, Ustanak i narodnooslobodilaćki pokret u S rbiji 1941, Beograd, 1963, 22-23.
jata. Ta ustanova je koncentrirala svu građansku vlast radeći na stvaranju upravnog aparata.
Politika prema stanovništvu u Crnoj Gori imala je također posebnu taktiku. Glavno joj je obilježje bilo izazivanje zazora prema bivšoj jugoslavenskoj državi. U propagandi se osobito iskorištavao neravnopravan položaj Crnogoraca u Kraljevini Jugoslaviji. U tom pogledu posebna je uloga bila namijenjena školama. Putem Visokog civilnog komesarijata okupator je za kratko vrijeme preuzeo u svoje ruke sva važnija privredna dobra i kapital na području Crne Gore.
31
Najveći dio Kosova potpao je pod okupaciju fašističke Italije, pa je uskoro pripojen Albaniji. Talijanska propaganda predstavljala je Italiju kao oslobodioca albanskog stanovništva. Koristeći se njegovim teškim položajem u Kraljevini Jugoslaviji, ona je stvaranje »velike Albanije« isticala kao jedino pravo rješenje.
Okupiravši veći dio Makedonije, Bugarska je glavne napore uložila u propagandu da se radi o prirodnom proširivanju njezina teritorija. Ubrzo nakon dolaska bugarskih vojnih jedinica i policijskih organa valjalo je organizirati i upravni aparat. Najveći broj njegova kadra regrutiran je iz Bugarske. Pri tome se osobito pazilo da organizacija vlasti ne dobije karakter posebnog okupacijskog režima, već da bude jaka spona između Makedonije i Bugarske. Međutim, bugarske fašističke vlasti morale su donositi i posebne zakone po kojima je uspostavljen okupacijski sistem u Makedoniji. Glavni cilj bugarske denacionalizatorske politike bio je negacija makedonske nacionalnosti. Razni oblici te denacionalizacije, koji su se ponajprije očitovali u izmjeni sistema škola i kulturnih institucija trebali su da služe kao argumentacija o makedonskom narodu kao bugarskom. Glavnina prosvjetnog kadra dovedena je iz Bugarske, dok su domaći prosvjetni radnici uklanjani.
Uporedo s tim provodila se i ekonomska eksploatacija, ponajprije rudnika i šumskih bogatstava.
Bugarska će svoj okupacijski sistem proširiti i na dio Srbije, tj. na Pomoravlje i na područja u dolini Nišave i Timoka, te na jedan dio Kosova.
Uspostavljanje mađarskog okupacijskog sistema na području Bačke, Baranje, Međimurja i Prekomurja označavalo je ostvarivanje težnje Hortijeva režima za revizijom dotadašnjih granica Mađarske. Ta je akcija praćena velikom propagandom o tzv. vraćanju izgubljenih područja i njihovu povratku u »historijske granice Mađarske«. Čvrsto povezana s tim bila je i glavna zamisao mađarskog okupacijskog sistema, da stvori uvjete brojčanom jačanju i prevlasti mađarskog življa u spomenutim krajevima. Ubrzo je uspostavljena razgranata mreža žandarmerijskih i policijskih organa. Vojnu upravu je uskoro zamijenila građanska.
Prva etapa mađarske politike denacionalizacije bile su akcije masovnog iseljavanja domaćeg srpskog, hrvatskog i slovenskog življa izvan anektiranog područja, od kojega je znatan broj završio u koncentracijskim logorima. Posebno se provodio teror nad onima koji su u znak otpora otvo
32
reno izražavali svoju nacionalnu pripadnost. Uslijedilo je i dodjeljivanje zemljišnih površina novim vlasnicima — Mađarima. Sva industrijska postrojenja i promet proglašeni su ratnim poduzećima.
Posebna je pažnja u politici denacionalizacije poklonjena području javnog i kulturnog života. Pratila ju je široka propaganda velikomađarskog nacionalizma. Osobito se ta politika odrazila u školstvu. Okupator je zadržao tek manji broj dotadašnjeg nastavničkog osoblja dovodeći prosvjetni kadar iz Mađarske.
Budući da je u Banatu bila vrlo brojna njemačka narodna skupina, to je područje također došlo pod neposrednu njemačku vojnu upravu unatoč želji Mađarske da ga okupira. Nijemci su osim toga bili zainteresirani za Banat kao važnu žitnicu.
3 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 33
2
Mogućnostrevolucije
Komunistička partija Jugoslavije— revolucionarna snaga
Put izgradnje Komunističke partije Jugoslavije u revolucionarnu partiju radničke klase pokazao je svoje bitne značajke u razdoblju od sredine 1930-tih godina pa do sloma jugoslavenske monarhije 1941. godine. Dakako, ta u mnogo čemu presudna etapa bila je čvrsto povezana s dotadašnjim razdobljima u razvojnoj liniji KPJ, te je i baštinila sve njihove glavne tekovine. Procesu stvaranja takve KPJ dala je ličnost Josipa Broza Tita presudan pečat.
Titova politička misao nosila je od početka u sebi dvije osnovne značajke: postojanost i širinu pristupa u svojoj primjeni. Za tu misao i akciju radnička je klasa bila temeljno polazište.
Preduvjeti za revolucionarnost jugoslavenskog proletarijata u prvom su redu proizlazili iz njegova položaja izuzetne potlačenosti i eksploatacije. Pokazujući u nizu historijskih trenutaka svoj »klasni instinkt« i svoju proletersku »spontanost«, radnička je klasa tek pod utjecajem KPJ mogla postajati svjesna sebe same kao odlučujuće društvene snage. Taj put stjecanja vlastite klasne i političke svijesti, koju je proletarijat mogao dobivati putem Partije, upravo je Tito najjasnije formulirao. U procesu svakodnevne klasne borbe Tito je bio jedan od onih revolucionara koji su s rijetkom dalekovidnošću pravodobno shvatili sudbonosno zna-
34
čenje uloge avangarde u radničkoj klasi. Formulacije u njegovu koreferatu na Osmoj konferenciji zagrebačkih komu- nišla 1928. i u njezinoj rezoluciji definiraju zapravo konkretan put borbe KPJ za jačanje utjecaja u radničkoj klasi radi njezina postupnog pretvaranja u nezavisan društveno-poli- tički subjekt. Taj put čine ove glavne komponente:
a) jačanje praktičnog rada u masama,b) povezivanje KP s radničkom klasom, osobito s indu
strijskim proletarijatom,c) sustavno korištenje legalnih mogućnosti rada u rad
ničkoj klasi,d) stvaranje i jačanje partijskih organizacija u redovima
proletarijata,e) aktiviranje radništva u legalnim političkim akcijama if) ideološko-politički rad među radnicima.Taj je put i u dotadašnjem razvoju KPJ iskazivao na
vedena načela, ali su ona tek tada dobila pravu težinu i vrijednost jer su proizašla kao neposredna spoznaja iz klasne borbe. Ta je borba pokazivala kamo treba usmjeravati akciju radničke klase po kojoj se ona može u postojećem društvu iskazati kao odlučujuća društvena snaga.
U izgradnji KPJ od Titova dolaska na njezino čelo 1937. godine radnička je klasa ostvarivanjem tih načela iskazivala neobično široku i snažnu djelatnost. Ona je bila glavna poluga ne samo u onoj svakodnevnoj bici koja se ogledala u neposrednim sudarima rada i kapitala nego isto tako i u brojnim drugim legalnim akcijama. U lom je pogledu industrijski proletarijat privlačio glavnu pažnju jer se nalazio u najžešćoj vatri svakodnevne klasne borbe. U glavnim industrijskim središtima u zemlji radnička je klasa svojom sindikalnom akcijom i svojim neposrednim sudjelovanjem u drugim političkim akcijama bila ona snaga koja je izazivala najjače potrese u društveno-političkoj svakodnevici građanskog društva.
Sve je to dokazivalo da je za Komunističku partiju sindikalno organiziranje radnika jedno od vitalnih pitanja. Zbog toga je KPJ težila da što prije oživotvori najpogodnije oblike sindikalnog organiziranja radnika nakon nastupa šesto- januarskog režima. Svakako, proces osvajanja reformističkih sindikata na početku tridesetih godina bio je jedan od najdalekosežnijih pothvata što ih je Partija poduzela. Tito je bio onaj koji se za to osobno zalagao, a koliki su rezultati postignuti malo kasnije pod njegovim vodstvom, naj
35
bolje svjedoči to što su komunisti od reformističkog Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza stvorili jednu od svojih najsnažnijih tvrđava. Dakako, s tim u vezi mogao se osobito zaoštriti sukob s reformističkim strujama i grupacijama koje su nastojale držati monopol u sindikalnom organiziranju radničke klase. Ono što je pri tome bitno jest upravo temeljna razlika u pogledima na ulogu i aktivitet radničke klase između komunista i socijalista. Teorije jugoslavenskih socijalista o ekonomskoj borbi bile su zapravo i krajnji domet definiranja uloge radničke klase. O akciji radi političkog preobražaja nije u njih moglo biti ni govora. Dina- mizam radničke klase, koji su poticali socijalisti, mogao je zbog vidljive spontanosti voditi samo podređivanju buržo- askoj ideologiji.
Zbog svega toga onaj impozantni štrajkaški pokret predvođen komunistima, koji dobiva počevši od 1935. godine uzlazni tok i koji je imao izrazitu tendenciju poboljšanja osnovnih životnih i radnih uvjeta radničke klase, ipak nije po tom svome ekonomskom obilježju dobio osnovno značenje. On je u prvom redu izdizao radničku klasu u društveno- -politički subjekt koji je u buržoaziji sve više pojačavao bojazan o potkopavanju građanskog poretka.
Preostaje da se zapitamo u kojim je dimenzijama i stupnju KPJ uspjela ostvariti jedinstvo radničke klase kao jednu od svojih osnovnih zadaća? Kada je riječ o tom procesu na kojem je od svih političkih snaga radila jedino KPJ, onda treba istaći da je on bio obilježen određenim značajkama.
a) U najvećoj je mjeri potisnut utjecaj socijalističkih struja u radničkoj klasi, što potvrđuju rezultati u osvajanju reformističkih sindikata
b) U daljoj bici za jedinstvo glavnu su kočnicu pravile buržoaske snage težnjama da sebi podrede radničku klasu. Buržoazija je svuda bila ponajprije zainteresirana za gušenje klasne borbe. U tome je dijelom i uspijevala, a za to joj je upravo odgovaralo nejedinstvo radničke klase. Ipak je KPJ u pojedinim akcijama uspješno stvarala klasno jedinstvo radničke klase bez obzira na sindikalnu pripadnost radnika, suzbijajući na taj način jače tendencije buržoazije. Prema tome, bitka KPJ za jedinstvo radničke klase nije mogla biti dovršena do 1941. godine. Ona će se nastaviti u revoluciji
c) U svakom slučaju, KPJ je glavni uspjeh postigla jačanjem svoje osnovice u radničkoj klasi širom zemlje. Sto
36
je to značilo, najbolje svjedoči to što je režim bio primoran da potkraj 1940. godine i ukine URSS.
Prema tome, i u takvim ograničenim i zatvorenim uvjetima i mogućnostima za razvoj kapitalizma proletarijat je zbog utjecaja KPJ pokazivao da je jedina klasa koja može biti nosilac procesa izmjene društvene strukture. Partija se svojim utjecajem u radničkim masama sve više iskazivala kao najviši oblik svijesti radničke klase.
Titov pravac u izgradnji KPJ jasno je upućivao na to da između Partije i radničke klase treba da postoji stalno uzajamno djelovanje. KPJ je kao marksistička partija dio radničke klase i ujedno njena avangarda, koja svojom teorijom usmjerava borbu klase.
Prema tome, za djelatnost i unutrašnju izgradnju KPJ kao revolucionarne organizacije radničke klase bilo je osobito važno njezino organizacijsko pitanje. Rukovodeći se načelima Lenjinove teorije o Komunističkoj partiji koja problemu organizacije daje prvorazredno značenje, KPJ je pod Titovim vodstvom najveću pažnju poklanjala upravo izgradnji kadrovske partije.
Treba poći od činjenice da proces borbe za takvu Partiju počinje zapravo u vezi s pitanjem prevladavanja frakcijskih sukoba u njoj samoj. Titova misao (1928) da se frakcio- naštvo i sektaštvo u KPJ mogu suzbiti »samo praktičnim radom u masama, povezivanjem naše Partije sa širokim masama industrijskih radnika i podizanjem ideološkog nivoa partijskog članstva«, bila je zapravo putokaz do prave revolucionarne partije. Taj kurs, koji će Tito s velikim uspjehom dovršiti do momenta pokretanja revolucije, zasnivao sc na ovim osnovnim pravcima akcije:
a) na radu oko organizacijskog učvršćenja Partije;b) na jačanju rada oko podizanja i izgradnje novih par
tijskih organizacija;c) na jačanju političko-idejnog rada među komunistima;d) na podizanju političke djelatnosti partijskih ćelija na
viši stupanj, što će se ponajprije ogledati u poduzimanju odgovarajućih akcija radi »pravodobnog reagiranja na važne političke događaje«;
e) na unapređivanje rada sa ženama;f) jačanju rada u SKOJ-u neposrednim pomaganjem toj
organizaciji;g) sve većem razvijanju djelatnosti i utjecaja partijskih
frakcija u sindikatima, te u raznim građanskim institucijama.
37
Sigurno je da su teška iskušenja iz razdoblja šestojanu- arskog režima utjecala na to da se KPJ što prije organizira na višem stupnju. A to je zahtijevalo da i rukovodstvo bude u redovima vlastitoga partijskog članstva. Tito će to pitanje vrlo jasno i argumentirano postaviti na dnevni red.
Pokazalo se da borba protiv radničke klase koja postaje sve oštrija neodložno zahtijeva čvrstu kadrovsku partiju. Ona će biti jezgra koja će usmjeravati akciju. Pokret dobiva na svojoj snazi, širini i ubojitosti upravo uzajamnim djelovanjem revolucionarne jezgre u masama. Na taj način režim neće moći otkriti takvu organizaciju, a ona će zauzvrat djelovati kao organizator pokreta. I zato zapravo od Titova dolaska na njeno čelo Partiju više ne uzdrmavaju »provale«. Komunisti stradaju uglavnom u izravnom sukobu s režimom, što je bio jasan znak njihove djelotvornije i organiziranije političke akcije.
Za razvijanje KPJ kao ilegalne kadrovske partije bitno je bilo pitanje odgoja njezina kadra. Radnici sposobni za ilegalan partijski rad sve su više na brizi organizacije. U tom radu oni stječu dragocjeno iskustvo i znanje osposobljavajući se za profesionalne revolucionare. Postignuti rezultati pokazivali su prijelaz u kvalitetno novo stanje, a to najvjernije potvrđuju podaci o organizacijskoj konsolidaciji KPJ u cijeloj zemlji što se provodila pod neposrednim Titovim rukovodstvom. Poslije osnivačkih kongresa KP Slovenije i KP Hrvatske 1937. godine slijedili su prvi koraci u uspostavljanju ili učvršćivanju partijskih rukovodstava u ostalim dijelovima Jugoslavije. Osnovani su novi pokrajinski komiteti za Srbiju i za Crnu Goru, poduzeti koraci za učvršćivanje organizacije u Bosni i Hercegovini, što će također dovesti do stvaranja pokrajinskog rukovodstva. Dolazi do ujedinjavanja partijskih organizacija na Kosovu i do organiziranja njihova oblasnog rukovodstva. Intenzivno se započelo raditi na području Vojvodine, a malo kasnije i u Makedoniji. U istom smislu treba shvaćati i porast članstva KPJ, jer se samo na taj način može uočiti prava vrijednost podataka da je KPJ 1932. godine imala manje od 500 članova, a da je u razdoblju do početka revolucije taj broj porastao na oko 8000. SKOJ je 1934. godine imao oko 1000 članova, a u navedenom se razdoblju povećao na oko 30 000.
To ne znači da je takva KPJ bila konspirativna organizacija. Njezin ilegalni status je nužnost da se spontana borba uzdigne na razinu prave klasne borbe. Takva djelatnost KPJ bila je ujedno i najbolji pokazatelj širenja i jačanja njezine
38
socijalno-političke osnovice, a to znači i podloge iz koje se regrutira uži sloj organiziranih pripadnika — članova KP. Partija utječe na političku orijentaciju širokih masa posredstvom raznih organizacija, što je u razvoju KPJ kao ilegalne partije došlo do izražaja osobito poslije Sedmog kongresa Kominterne 1935. godine. Djelujući u nizu legalnih organizacija (sindikati, -omladinski pokret, ženski pokret, frakcije u građanskim strankama i ustanovama, razna politička, ekonomska, kulturno-prosvjetna, sportska udruženja i ustanove i dr.) KPJ je pod Titovim vodstvom sve više jačala vlastite političke pozicije i svoju organizaciju, te je upravo u tome sadržan znatan dio njezina razvitka.
BROJNO STANJE ČLANSTVA KPJ OD 1932. DO 1940. GODINE (prem a tadašnjoj organizacijskoj s truk turi KPJ)
Područje
Godina
1932. 1933. 1934. 1935. 1939. n. ući. «Ui
Slovenija 32« 480 800 805
Hrvatska i Slavonija 455 650 1 000 1924
Dalmacija 340 530 500 620
Srbija 900 900 800 890
Makedonija 150 250 140 247
Crna Gora 420 610 600 929
Bosna i Hercegovina 80 145 170 331
Vojvodina 155 300 300 650
Kosovo ? ? 100 239
Ukupno u Jugoslaviji 3 0 0 -500 1400 2 828 3 865 j 4 410 6 635
Izvor: P. Damjanović, Borba za revolucionarnu m arksističku partiju — uslov pobede u revoluciji. Politički život Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja, 450.
39
Prema tome, za Partiju su više ili manje vezane brojne organizacije koje su se razlikovale po stupnju svoje voljno- sti za revolucionarnu akciju. U nizu situacija i trenutaka pokazalo se da i neorganizirane mase idu za Partijom sudjelujući u pojedinim njenim akcijama (npr. političke demonstracije, manifestacije i dr.) u kojima su osjetile izražavanje vlastitih težnji.
Tito je mnogim svojim političkim instrukcijama što ih je davao partijskim kadrovima formulirao profil Partije modernog tipa, kakva jedino može postati historijski činilac u tadašnjoj situaciji u svijetu i zemlji, obilježenoj neprekidnim rastom fašizma i prijetnjom novim imperijalističkim ratom, te sve dramatičnijim pojavama i tokovima unutar društveno-političke strukture Kraljevine Jugoslavije. U takvim relacijama Partija se nije mogla povući u svoje ilegalne okvire i voditi politiku čekanja »svog momenta«; ona je mogla odigrati svoju ulogu samo kao inicijator i glavni idejni nosilac što šireg antifašističkog i antirežimskog pokreta progresivnih snaga u zemlji. A to je značilo da vođenje širokih radnih masa u brojnim ekonomskim i političkim akcijama utječe na jačanje stupnja njihove revolucionarne svijesti, koja će odlučno utjecati i na neminovne promjene u tadašnjim društveno-političkim odnosima. Samo takvim iskazivanjem revolucionarnosti i političkog realizma KPJ je mogla s uspjehom razbijati i vlastiti obruč nelegalnosti, koji je iz dana u dan sve više popuštao.
Da bi mogla preuzeti ulogu pokretača i nosioca progresivnog pokreta radnih masa, Partija je morala sama u sebi prevladati sve idejno-političke sukobe i otpore koji su je slabili. Oslobodivši se različitih antipartijskih pojava i konzervativnosti u svojim redovima, što se ponajprije odnosilo na rukovodeći kadar gdje se trebalo najžilavije uhvatiti u koštac s određenim frakcijskim grupacijama, Partija je postajala sve snažnija i spremnija za ostvarivanje svoje zadaće. Proces unutarpartijskog dozrijevanja u jedinstvenu, monolitnu, političku snagu bio je najčvršće povezan s onom širom praktično-političkom zadaćom predvodnika masovnih akcija na svim područjima društvenog života. Upravo je sve uspješnije usvajanje te uloge davalo Partiji i sve jaču snagu da se obračunava s vlastitim negativnim pojavama, tj. otporima i devijacijama u svojim redovima. Iz svega se toga može s pravom zaključiti da se KPJ mogla uspješno razvijati kao utjecajna politička snaga samo upravljanjem svojih osnovnih interesa prema bitnim ekonomsko-socijalnim, poli
40
tičkim, idejnim i kulturnim problemima u Jugoslaviji. Prema tome, ona je sve više rasla kao jugoslavenski politički faktor, a sve manje postavljala u prvi i gotovo isključiv plan svoje mjesto i ulogu članice u Kominterni. Partiju je na to upućivalo i dotadašnje iskustvo u odnosima s Komunističkom internacionalom koja je svojim uplitanjem u rad pojedinih komunističkih partija osjetno štetila njihovim internim odnosima. Tako je dugo vremena i bila podržavana frakcijska borba u KPJ.
Titovo čvrsto i dosljedno nastojanje da Partiju postavi u odgovarajuće relacije s Kominternom, tako da ona organizira potrebnu pomoć i suradnju radi podrške borbi komunista u Jugoslaviji, pokazalo se ispravnim. Neovisnost o samovoljnim intervencijama Kominterne bila je jedan od osnovnih stupova zdrave politike KPJ koju je programski zacrtala i počela provoditi. U vezi s tim bili su potpuno logični zahtjevi da čitavo rukovodstvo Partije bude u zemlji i da ona u materijalnom i financijskom pogledu bude neovisna o Kominterni.
Pitanje puta i načina u traženju i privlačenju političkih saveznika u borbi protiv zajedničkog protivnika bilo je svakako jedno od osnovnih u izgradnji strategije i taktike borbe radničke klase s KPJ na čelu. Brojčani udio proletarijata u jugoslavenskom stanovništvu jasno je pokazivao da on u svojoj akciji ne može ništa učiniti sam, to više što su mu bile suprotstavljene vladaj uče i druge snage građanske klase. S druge strane, treba ozbiljno uzeti u obzir određeni utjecaj građanske sredine i njenih političkih snaga na radničku klasu i Partiju.
Očito je da je borba KPJ za demokratizaciju društveno- -političkog života u zemlji bila ona snažna poluga koja je mogla od nje stvarati privlačnu snagu za široke radne slojeve. To se najviše pokazalo u akcijama i nastojanjima KPJ oko stvaranja pokreta Narodne fronte u Jugoslaviji. Stalan porast fašističke opasnosti u Evropi i u svijetu davao je jači poticaj idejama i inicijativama za okupljanje progresivnih snaga u borbi protiv te opasnosti, a ta je činjenica, dakako , sve više zaokupljala i KPJ. Njezina inicijativa za stvaranje Narodne fronte u Jugoslaviji, nastala oko sredine tridesetih godina, bila je prema tome odraz težnji za okupljanjem svih progresivnih snaga u svijetu radi zajedničke borbe protiv fašizma kao najveće međunarodne opasnosti ne samo za međunarodni radnički i komunistički pokret nego i za postojeće zapadne buržoaske poretke. Međutim, u isto je
41
vrijeme ta inicijativa bila i logična posljedica stanja u zemlji. Uočavajući dalekosežne mogućnosti koje bi mogla dati strategija što ju je formulirao Sedmi kongres Kominterne, koji je u tadašnjim uvjetima definirao novu platformu borbe međunarodnog radničkog i 'komunističkog pokreta, Tito je pravodobno uvidio gdje je prava platforma od koje je trebalo poći. Ističući na Petoj zemaljskoj konferenciji kakvo je značenje imao Sedmi kongres Kominterne za dalji razvoj KPJ, on je ocijenio da je to »bila čitava prekretnica u radu i razvitku partijskih organizacija na terenu«. Tek su odluke Sedmog kongresa »pokazale put kojim je naša Partija morala da ide i da se povezuje s masama«.
Time je za širu političku akciju KPJ stvorena povoljnija situacija, jer u jačanju svoje političke osnovice i utjecaja ona više nije imala određenih dotadašnjih idejno-poli- tičkih zapreka, nego joj je bio otvoren put za okupljanje progresivnih snaga u borbi protiv režima. To znači da KPJ u radničkom po>kretu nije više trebala održavati određenu distancu prema socijaldemokratima, tj. prema reformističkoj struji, a nije bila ni sputavana nizom prijašnjih zapreka u pogledu jačeg angažiranja oko stvaranja zajedničkih akcija sa snagama u građanskoj opoziciji.
Težnja i napori da se u tom pogledu uspostavi zajednički jezik i platforma za akcije sa socijalistima, nisu mogli uroditi uspjehom. Ostvarivanje takve zadaće u Jugoslaviji pokazalo se odviše mehaničkim u primjeni direktive Kominterne o prijekoj potrebi približavanja socijalistima. Uz to je ona bila obilježena pridavanjem i previše velike pažnje jednoj političkoj grupaciji koja se po svojoj malobrojnosti i programskim koncepcijama te potisnuta od KPJ nalazila doista na sporednom političkom kolosijeku.
Drugačije se, međutim, postavljalo pitanje nalaženja zajedničkih veza s građanskim opozicijskim snagama u pojedinim zemljama Jugoslavije. Budući da su te snage u određenim situacijama relativno snažno utjecale na mase izražavajući u svojim programima i u političkoj akciji i određene demokratske tendencije, shvatljivo je da su postojali momenti za iniciranje suradnje. Prema tome, proletarijat je mogao u određenim momentima pokazati volju za približavanjem građanskoj opoziciji u nekim zajedničkim zahtjevima, ali njihovi su se glavni ciljevi u osnovi razlikovali. Taktika je nalagala približavanje na liniji Narodne fronte. Karakterističan je u tom pogledu primjer podrške koju je KPJ odnosno radnička klasa izražavala u povodu stvaranja
42
Bloka narodnog sporazuma između Seljačko-demokratske koalicije i srbijanskih opozicijskih stranaka, u listopadu 1937. godine.
Takvi pokušaji suradnje nisu urodili pozitivnim rezultatom. Pokazalo se i na tome kao i na drugim primjerima da liberalna buržoazija, unatoč tome što je svjesna krajnje reakcionarne politike režima, može tek djelomično prihvatiti parole o demokraciji i slobodi. Ona se služila masama samo u ostvarivanju svoje težnje za dolazak na vlast. Na toj je liniji osobito rasla propaganda antikomunizma u jugoslavenskom građanskom društvu koja je svoje nosioce našla u različitim snagama: u državnim ustanovama i organima, u crkvi i građanskoj opoziciji. Buržoazija je time nastojala otkloniti mase od revolucionarnog kretanja ulijevanjem straha o komunističkoj opasnosti, nalazeći je svuda gdje bi se pojavili bilo kakvi demokratski pokreti koji bi za sobom povukli mase.
Skala demokratskih težnji koje su izražavale mase u Narodnoj fronti bila je neobično bogata i sadržajna. Uzimanjem u obzir svih tih težnji (među njima su najvažnije: borba protiv profašističkih tendencija u politici buržoazije, osobito vladajućih vrhova; borba za rješenje nacionalnog pitanja; zahtjevi za rješavanje ekonomsko-socijalnih problema; borba za radikalnije provođenje procesa demokratizacije političkog života i dr.) mogla se graditi široka i utjecajna politika razotkrivanja postojećeg političkog i društvenog sistema. Po tome kako je organizirana takva akcija, mogla se u mnogo čemu mjeriti snaga i sposobnost Partije da postane avangarda širokih masa.
Da bi se to postiglo, trebalo je s radničkom klasom na čelu povući za sobom i druge široke slojeve i postati »snaga u očima svih«. U tome je savez sa seljačkim masama bilo osnovno pitanje. Premda je spoznaja o važnosti saveza između radnika i seljaka u revolucionarnom preobražaju tadašnjih ekonomsko-društvenih odnosa postojala u KPJ već od njezina osnutka, ipak su putovi privlačenja seljaštva i jačanja utjecaja komunista na selu bili teški i složeni. Na njima je komunistički pokret proživljavao znatne krize, a da su one bile trajnije, pokazuje, među ostalim, i to što je tek u godinama koje su neposredno prethodile slomu Kraljevine Jugoslavije parola saveza između radnika i seljaka dobila realniji sadržaj u politici KPJ. Titov kurs što šireg i nepo- srednijeg uključivanja komunista u rad među seljačkim masama uskoro je u političkoj praksi počeo pokazivati znat
43
no bolje rezultate od dotadašnjih. U postojećoj situaciji KPJ je mogla sve uspješnije djelovati u seljačkim masama privlačeći ih jače i brže na svoju stranu, a bilo je i sve shvatlji- vije gdje treba tražiti izlaz za te mase. Narodnjačke ideje koje su se pojavljivale s ciljem da se ulože veći naponi za očuvanje maloga seljačkog posjeda činile su se odveć iluzornima pred sve nemilosrdnijim nadiranjem kapitalizma na selo. Takva je spoznaja i u programatskom smislu našla svoj realniji sadržaj u politici KPJ, tj. u postavci da seljaštvo treba potpomoći u otvorenoj borbi s kapitalom i pružiti mu tako zapravo jedinu realnu perspektivu za rješavanje njegova položaja.
Lijeva je inteligencija počela svoju političku akciju vidljivije izražavati upravo nakon Titova dolaska na čelo KPJ. Posebno je humanistička inteligencija u javnom životu svojim književnim, umjetničkim, teorijskim i publicističkim djelovanjem vršila sve snažniji društveni utjecaj, a poseban je doprinos dala u beskompromisnim sučeljavanjima s reakcionarnim tendencijama u građanskoj ideološkoj fronti.
Nacionalno pitanje imalo je prvorazredno značenje za KPJ, pokazujući se kao jedno od osnovnih.
U Jugoslaviji je nacionalno pitanje pokazivalo svu svoju akutnost u nacionalno tlačenim narodima, gdje se i buržoazija borila za njegovo rješavanje u vlastitom interesu. Dok je, međutim, buržoazija svoje »nacionalne« zahtjeve stavljala u prvi red, proletarijat ih je spoznavao u interesima klasne borbe. Tako su pogledi KPJ bili suočeni sa stvarnošću građanskih nacionalnih pokreta, nalazeći i u njihovim razvojnim tendencijama poticaj za dozrijevanje vlastite koncep- čije o rješavanju nacionalnog pitanja koje treba da se temelji na drugačijoj osnovici.
Od početka je bilo jasno da je KPJ jedina snaga koja rješavanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji uočava u cjelini. Već je u tome potpuno došao do izražaja drugačiji klasni pristup tom pitanju. Buržoazija priznaje pravo samo jednoj, tj. svojoj naciji, a uskraćuje ga drugoj, dok se proletarijat obvezuje na priznavanje prava svim nacijama, i to na razini potpune ravnopravnosti. Prema tome, KPJ je mogla podržavati građanski opozicijski pokret samo u trenucima koji omogućuju zajedničku akciju protiv režima koji vrši nacionalno tlačenje, ali se istodobno zdušno borila protiv buržoaskog nacionalizma, bez obzira na to gdje se on pojavljivao.
44
Dakako, o takvim koncepcijama i tendencijama građanskih snaga morao je u prvom redu voditi računa komunistički pokret. To znači da je u njegovu idejno-političkom dozrijevanju koncepcija o rješavanju nacionalnog pitanja morala biti posve jasno i dokraja smišljena. To je upravo vrijeme kad su u formuliranju novih gledišta KPJ o rješavanju nacionalnog pitanja i međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji učinjeni odlučni koraci.
U tom pogledu osobito je značajan bio Titov doprinos teorijskom formuliranju nekih bitnih gledišta, koji jc bio presudno važan za potpuno osmišljavanje koncepcije KPJ0 nacionalnom pitanju. Gledišta što ih je Tito formulirao u vezi s tim pitanjem imala su ujedno i karakter konkretnih1 neposrednih instrukcija partijskom članstvu, a to im je davalo osobitu vrijednost. U vezi s definiranjem uloge koju komunistički pokret treba da preuzme u borbi za nacionalno oslobođenje karakteristično je već bilo Titovo pismo Pokrajinskom komitetu KPJ za Sloveniju u listopadu 1934. godine. U njemu je Tito izrekao ovu osnovnu misao: »Jedna od naših temeljnih parola treba da bude oslobođenje svih naroda Jugoslavije ispod velikosrpskog ugnjetavanja. Mi moramo stati na čelo nacionalnooslobodilačkog pokreta«.
Titov prilog formuliranju gledišta KPJ o rješavanju nacionalnog pitanja imao je u tadašnjoj situaciji kvalitetno značenje. Njegove su formulacije sigurno najjasnije protumačile onaj značajan radikalni korak što je učinjen na savjetovanju rukovodećeg aktiva KPJ u Moskvi u kolovozu 1936, a koji se ogledao u prevladavanju gledišta o rješavanju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji u okviru neke balkanske federacije i prijelaza na dosljedan kurs borbe za Jugoslaviju kao za demokratsku federativnu republiku. Tito je to razradio u svom »Pismu za Srbiju« u studenome 1936. godine. Osvrćući se tom prilikom kritički na neka neispravna gledišta o nacionalnom pitanju, Tito je iznio neka bitna gledišta što ih komunisti treba da zastupaju u vezi s borbom za rješavanje nacionalnog pitanja. Titova se analiza temeljila na gledištu da se komunisti bore »za slobodnu zajednicu svih naroda Jugoslavije« koja će biti »uređena na federativnoj osnovi, a protiv svakog tlačenja i hegemonije bilo kojega naroda po drugome«. Dakle, jugoslavenski narodi treba da se »na demokratski način izjasne kako žele da urede međusobne odnose u državnoj zajednici«. Tito isto tako upućuje da i narodnosti u Jugoslaviji imaju pravo na potpunu ravnopravnost. Titove riječi u tom pismu jasno su
45
(do Pete konferencije KPJ)
Naziv skupa Datumodržavanja
M jestoodržavanja
Brojsudionika
Čla
novi
ili
pr
edst
.
Sudj
elov
aoT
ito
D ruga konferencija KP Slovenije
31. X II 1939 — 1. I 1940. 46 2
Sjednica CK K PJ sred inaožujka
Savjetovanje KPH kraj ožujka Zagrebviše od
30 1 +
Pokra jin ska konferencija za S rb iju
sred inaožujka Beograd 33 2
T reća konferencija KP Slovenije
početaksrpn ja iznad Ihana 45 4 +
Pokra jin ska konferencija K PJ za BiH 27—28. V II Sarajevo 20 2
Pokra jin ska konferencija KPH za D alm aciju 2. V III Split oko 30 4 +
Savjetovanje N arodne pomoći 11. V III Zagreb T +Osma pok rajin ska konferencija K PJ za C rnu G oru kolovoz žabljak oko 30 4 +
Prva konferencija KP H rvatske 25. V III Zagreb 67 3 +
Pokra jin ska konferencija KPJ za M akedoniju 8. IX Skoplje 2
Sedm a pok rajin ska konferencija K PJ za V ojvodinu ru jan Kamenica više od
30 1
Šesta konferencija SKOJ-a 8—9. IX Zagreb 30 2 +
Škola CK KPJru jan — li
stopad M akarska oko 20 3
Peta konferencija K PJ 19-23. X Zagreb 105 +
Č etiri pok ra jin ske konferencije i dva pok ra jin ska savjetovanja SKOJ-a
lipan j — kolovoz
oko1500
Cetrdesetipe t okružn ih i m jesn ih konferencija SKOJ-a
Izvor: P. D amjanović, B orba za revolucionarnu m arksističku pa rtiju — uslov pobede u revoluciji, Politićki život Jugoslavije 1914— 1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja, 451.
46
svjedočile da je program KPJ u vezi s rješavanjem nacionalnog pitanja dobio bitno novu kvalitetu. S druge strane, Tito je s izuzetnom dalekovidnošću pretkazivao perspektivu daljeg razvoja.
Na toj liniji treba razumjeti i Titovu akciju oko osnivanja KP Slovenije i KP Hrvatske, čemu je i pristupio odmah nakon povratka u zemlju.
Odluka o osnivanju KP Hrvatske i KP Slovenije, donesena 1934. godine, čekala je više od dvije godine na svoje ostvarivanje. Treba, dakako, uzeti u obzir da je to vrijeme kad KPJ doživljava nov udar režima, koji je uspio otkriti dosta široku mrežu partijskih organizacija širom zemlje. Ali bilo je to i vrijeme kad su pripreme za osnivanje KP Hrvatske bile najčvršće vezane za ispunjavanje pojedinih zadataka kao nužnih preduvjeta za organiziranje osnivačkog kongresa. Pokazalo se to bezrazložnim. I na tome se ogledala veličina Titova političkog realizma. On je osnivanje nacionalnih komunističkih partija u Hrvatskoj i Sloveniji stavio među prve zadatke dajući im životnu, praktičnu težinu, a to je bilo najhitnije. Osnivački kongresi KP Slovenije i KP Hrvatske, održani 1937. godine, bili su tribina s koje je Komunistička partija pravodobno upozoravala na smrtnu opasnost od fašizma za hrvatski i slovenski narod, kao i za sve jugoslavenske narode, pozivajući na stvaranje narodnog jedinstva i na međusobnu suradnju kao bitan uvjet za organiziranje oslobodilačkog otpora.
KP Hrvatske i KP Slovenije stavljaju u središte borbe za nacionalno oslobođenje radničku klasu kao snagu koja je životno zainteresirana za rješavanje sudbine svoje nacije. Partija posebno naglašava da je interes radničke klase istovjetan s nacionalnim interesima pojedinih naroda.
Upravo je zbog toga bio istaknut poziv da se pod okriljem Partije zbližavaju komunisti, radnička klasa, seljaštvo, demokratska inteligencija i ostali široki slojevi naroda. Na osnivačkim kongresima KP Hrvatske i KP Slovenije oštro su osuđene nacionalističke i šovinističke pojave i tendencije. Ujedno se isticalo da su povoljne perspektive i sloboda slovenskog i hrvatskog naroda zajamčene samo u bratskoj slozi i suradnji s ostalim jugoslavenskim narodima.
Razvoj je pokazao da u Jugoslaviji buržoazija nije mogla rješavati nacionalno pitanje. Nedvojben primjer za to bio je sporazum između Cvetkovića i Mačeka. KPJ je na Petoj zemaljskoj konferenciji ocijenila što je sporazum značio u rješavanju nacionalnog pitanja: »S jedne strane tim spora
47
zumom nije riješeno hrvatsko pitanje, a s druge strane još više se otvoriše prohtjevi hrvatske buržoazije, a isto tako nije zadovoljen ni jedan veliki dio srpske buržoazije. Podmukla međusobna borba sve jače izbija na javu. Nacionalni šovinizam raspiruje iste ugnjetačke tendencije prema drugim narodima Jugoslavije kao i srpska«.
Peta konferencija (listopad 1940) održana je u vrijeme kada je drugi svjetski rat već bio u jeku i kada je fašistička opasnost sve ozbiljnije prijetila Jugoslaviji. Svjesna tako ozbiljne i složene situacije u kojoj kompromitirana vlada Cvetković-Maček nije mogla odigrati nikakvu konstruktivnu progresivnu ulogu, KPJ je i sazvala tu konferenciju na kojoj je trebalo temeljito analizirati tadašnju situaciju u svim njenim oblicima, ocijeniti bitne tendencije historijskog razvoja i donijeti konačne zaključke kao putokaz Partiji za njenu dalju djelatnost. Za održavanje Pete konferencije izvršene su temeljite pripreme koje su osobito došle do izražaja u organizacij sko-političkom pogledu.
Pitanje rata i obrane zemlje kao jedno od osnovnih pitanja bilo je na dnevnom redu rada na konferenciji. U vezi s razmatranjem toga akutnog problema glavno je težište bilo na borbi protiv uvlačenja Jugoslavije u rat a, dakako, čvrsto povezano s tim, i na borbi protiv vanjskopolitičke orijentacije vlade i protiv njene unutrašnje politike, kako bi se time zapravo omogućila uspješnija borba protiv opasnosti da se Jugoslavija izolira.
Pred Komunističkom partijom Jugoslavije bila je jasna zadaća: borba protiv uvlačenja zemlje u rat i borba za obranu njene nezavisnosti koja je bila neposredno ugrožena od Trećeg Reicha i fašističke Italije. U tom smislu Peta je konferencija jasno naglasila kako je potrebno pojačati napore Partije za što šire i čvršće okupljanje progresivnih društvenih snaga u borbi protiv režima vlade Cvetković-Maček, čija je vanjskopolitička orijentacija prijetila uvlačenju Jugoslavije u rat. Tito je u vezi s tim istakao u svom referatu da narodi Jugoslavije »neće fašizma, neće totalitarni sistem, neće da postanu roblje njemačke i talijanske financijske oligarhije kao što nikad nisu htjeli da se pomire sa poluko- lonijalnom zavisnošću koju su im nametnule tzv. zapadne demokracije poslije prvog imperijalističkog rata«.
48
Karakter »revolucionarne situacije«
Razvojni put KPJ upućivao je i na njenu pripremu za buduće događaje koji će je suočiti s njenom povijesnom šansom — mogućnošću pokretanja revolucije. Istaknute mogućnosti za razvoj kapitalizma u Jugoslaviji nisu u postojećoj situaciji dovele do »sukoba proizvodnih snaga s proizvodnim odnosima«, tj. do krize koja zahvaća postojeće društvo u cjelini: od osnovice do nadgradnje. Međutim, u svojoj analizi i procjenama razvoja međunarodnih odnosa i društveno-poliličkih odnosa u zemlji KPJ je upozoravala na neke bitne momente koji vode dubokim promjenama i koje treba najspremnije dočekati. Među njima ćemo istaći ove:
1) U p u ć i v a n j e na s t a l a n i u b r z a n i r a s t f a š i s t i č k e o p a s n o s t i koj a , me đ u o s t a l i m, sve n e u m i t n i j e p r i j e t i i o p s t a n k u J u g o s l av i j e . Od okupacije Austrije KPJ je tu činjenicu konkretno isticala. »Prvi smo«, navodi Tito, »upozorili na dalju ekspanziju fašističkih sila, na dalju agresiju, i prvi smo u Kominterni tražiti da se sve snage koncentrišu i za iduće borbe koje će neminovno doći. Sto nije nijedna partija u Evropi, pa ni u svijetu, digla svoj glas u ono vrijeme kada smo mi to učinili, bilo je zbog one krute podređenosti svih tih partija Kominterni«.
2) P i t a n j e o c j e n e d r u g o g a s v j e t s k o g r a t a .
U KPJ je ubrzano sazrijevala spoznaja da drugi svjetski rat nije samo imperijalistički rat nego i antifašistički. Akcija KPJ radi razotkrivanja politike fašističkih sila i opasnosti koja od njih prijeti opstanku Jugoslavije bila je već vidljivo u suprotnosti s ocjenom Kominterne o imperijalističkom ratu.
3) An a l i z a k r i z e v l a d a j u ć i h v r h o v a u z eml j i . Sve izoštrenija polarizacija u buržoaskim grupacijama oko vanjskopolitičke orijentacije Jugoslavije prema zapadnim silama ili prema silama Osovine imala je svoju suprotnost u odlučnom kursu KPJ protiv uvlačenja Jugoslavije u rat i za dalju borbu protiv unutrašnje politike režima. U toj analizi bitna je bila spoznaja o ubrzanom rastu krize u vladajućim vrhovima. Njima je bilo sve teže održavati vlast. Politički antagonizmi u redovima buržoazije upozoravali su zapravo na njen sve teži položaj. Na drugoj
4 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 49
strani, u redovima proletarijata na čelu s KPJ sve je više raslo raspoloženje za revolucionarnu akciju. KPJ, dakle, spremna dočekuje krizu i sama sudjeluje u njenu nastajanju i rastu. Ona pažljivo ispituje sve pokrete, pobjede i poraze pojedinih snaga koje djeluju te pravodobno izvlači odgovarajuće zaključke. Dakle, sve je više zaokuplja dijalektika nastale krize.
4) KPJ k a o s u b j e k t i v n i č i n i l a c . Kao prvo i sudbonosno postavlja se pitanje da li će Partija kao organizacija doseći potrebnu razinu u ostvarivanju svojih zadataka što ih nameće nadošli povijesni trenutak. To je vrijeme velikih napora rukovodstava KPJ za konsolidaciju svojim redovima. Parola partijskog jedinstva postavlja se u politici KPJ kao životna potreba, kao težnja kojoj su se morale podrediti sve akcije da bi se pridonijelo ostvarivanju toga cilja. Zbog toga su i sve one pojave koje su označavale bilo kakvu tendenciju skretanja s tog pravca ocjenjivane kao suprotstavljanje takvom procesu. Razbuktavanje drugog svjetskog rata i sve uzavrelija politička situacija u zemlji bili su činioci koji su svemu tome davali još veću težinu. Pozicija Sovjetskog Saveza izvan svjetskog sukoba predstavljala se još više kao jedino jamstvo sigurnosti i moralna podrška pred opasnošću rata i fašizma, a unutrašnji politički razvoj donosio je sve teža iskustva za KPJ. Ona je s najvećom ozbiljnošću upozoravala svoje članstvo na sve te momente i okolnosti. U vezi s tim Tito je u proljeće 1940. godine pisao: »Svaki član Partije treba da bude svjestan toga da Kompanija ima da vodi borbu sa jakim neprijateljem — sa buržoaskom klasom koja iskorištava sva raspoloživa sredstva u borbi protiv Kompartije. ( . ..) Danas, kad se već postavlja pitanje: ko će koga, kada je potrebno napregnuti sve svoje snage da se stvori jedna snažna monolitna partija koja će moći stajati na čelu događaja, svaki onaj koji se ne podvrgne disciplinirano tome radu i tim zadaćama spada na drugu stranu barikada, tj. na stranu neprijatelja radničke klase«. Na toj je liniji KPJ morala doći u neminovan sukob s pojedinim tendencijama koje su izražavale pesimizam i ne- vjericu u akciju revolucionarnoga radničkog pokreta i njegovu perspektivu u predvečerje sloma Kraljevine Jugoslavije.
Razvoj događaja od 25. ožujka 1941. godine pokazao je da je udio KPJ u njima bivao sve konkretniji i djelotvorniji. Pad vlade Cvetković-Maček i dolazak vlade D. Simovića bili su događaji kojima je široko antifašističko raspoloženje
50
davalo jako obilježje. Ističući da se nezavisnost naroda Jugoslavije nalazi »u strašnoj opasnosti«, KPJ odmah postavlja pitanje novoj vladi da li će sklopiti »pakt o uzajamnoj pomoći« sa Sovjetskim Savezom i »rastrgnuti izdajnički i kapitalistički ugovor o pristupanju Trojnom paktu«. U danima travanjskog rata KPJ ulaže znatne napore širom zemlje da se u posljednji čas organizira oružani otpor. Naišla je na jedinstven otpor vojnih komandi i organa vlasti.
Tako je kriza starog građanskog poretka neumitno upućivala na uzajamnost djelovanja krize vladajućih skupina i stanja u širokim društvenim slojevima, koji se sve više iskazuju kao aktivan subjektivni činilac. Dakle, otvarao se proces duboke općenacionalne krize koja je vidljivom silinom zaokupljala i jednu i drugu stranu, i sve je dinamičniji postajao proces uvlačenja širokih slojeva u samostalno povijesno djelovanje.
Kao izgrađena revolucionarna snaga KPJ je bila svjesna kakav je povijesni trenutak pred njome.
Program borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje
Nova situacija, počevši već od događaja u toku travanjskog rata, postala je pravodobno predmetom analize rukovodstva KPJ. Obraćajući se narodima Jugoslavije CK KPJ je već u danima travanjskog rata istakao da će Komunistička partija nastaviti borbu »u prvim redovima narodne borbe protiv osvajača«, iz koje treba da sc stvori »na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna, bratska zajednica«. Analize najvišeg partijskog rukvodstva na travanjskim sjednicama pošle su dakle od gledišta da se KPJ najneposrednije postavlja potreba da izvrši jednu novu povijesnu zadaću. Nastaviti borbu u kojoj će se radnička klasa s Komunističkom partijom na čelu boriti u prvim redovima svojih naroda zajedno s ostalim progresivnim snagama za novu Jugoslaviju kao nezavisnu, bratsku zajednicu ravnopravnih naroda, značilo je definirati bitan sadržaj političkog programa oslobodilačkog pokreta. S druge strane, KPJ bila je jedina politička snaga koja se prema slomu i razbijanju Jugoslavije postavila u aktivan odnos. Prema tome, nastalo se stanje nije moglo ocjenjivati
51
kao zapreka pokretanju narodnooslobodilačke borbe. To je jasno potvrđivala i činjenica da je KPJ, unatoč vrlo teškim uvjetima nakon okupacije, nastavila djelovati kao jedina opće jugoslavenska politička stranka, sačuvavši svoje organizacijsko jedinstvo.
Politički program KPJ u uvjetima okupirane i raskomadane zemlje dobivao je na taj način svoje temeljne značajke. One su proistjecale iz analiza kojima je bio cilj da se iz kratkotrajnog razdoblja travanjskog rata s kojim nastaje kvalitetno nova situacija »izvuku pouke i zaključci«, da se KPJ novim uvjetima »organizaciono prilagodi« te da se »utvrde zadaće« koje se postavljaju jugoslavenskim komunistima. Takva programska podloga imala je ove svoje osnovne značajke:
a) Organiziranje oslobodilačke borbe protiv okupatora i njihovih domaćih saveznika KPJ najčvršće povezuje s borbom za socijalno oslobođenje. Iz analize nastalog stanja već se dovoljno nazirala dalekosežna spoznaja o nužnosti da buržoazija odstupi s historijske pozornice i da radnička klasa nastupi kao vodeća društvena sila.
b) Upozoravalo se na opasnost koja prijeti od bratoubilačkog rata i raspirivanja nacionalne mržnje što ih potiče politika okupatora i kvislinga. Borba za stvaranje borbenog bratstva i jedinstva između naroda i narodnosti Jugoslavije postavlja se kao životna zadaća KPJ, jer se u tome nalazi pravi ključ sprečavanja međusobnog krvavog obračuna. A upravo se na tome i temeljila spoznaja da oslobodilačka borba može računati s pobjedom samo ako to bude zajednička borba svih naroda i narodnosti. Na takvoj programskoj osnovici KPJ je izražavala svoju spremnost da se povezuje s grupama i pojedincima iz starih građanskih stranaka koji su voljni boriti se za te ciljeve.
c) Rukovodstvo KPJ temeljito je analiziralo uzroke mu- njevitog sloma Kraljevine Jugoslavije. Ta je analiza upućivala na nekoliko presudnih momenata: na politiku nacionalnog tlačenja koju se provodili režimi velikosrpske buržoazije više od dvadeset godina; na sporazumašku politiku između vodećih političkih grupacija pojedinih jugoslavenskih buržoazija radi zaštite i jačanja vlastitih interesa, a na račun širokih narodnih slojeva; neodlučnost i laviranje u vanjskoj politici između zapadnih i nacifašističkih sila; nespremnost i nepripremljenost režima za otpor agresoru; ulogu »pete kolone« koja po ocjeni KPJ nije obuhvaćala samo separatističke i nacionalističke elemente nego i grupe
52
i pojedince u najvišim režimskim ustanovama. Rukovodstvo KPJ se odlučno suprotstavilo optužbama koje su potjecale iz velikosrpskih krugova da hrvatski narod snosi glavnu krivicu za »brzu kapitulaciju jugoslavenske vojske« navodeći da je »srpska reakcionarna vladajuća buržoazija . .. glavni krivac svega zla koje je zadesilo kako srpski tako i ostale narode Jugoslavije«.
d) U analizi politike okupatora i kvislinga rukovodstvo KPJ je ponajprije upozorilo na krvavo nasilje i teror koji oni provode. S obzirom na to što su sve jugoslavenske zemlje postale žrtvom nekoliko agresora, rukovodstvo KPJ je analiziralo situaciju u svakoj od njih i u skladu s postojećim specifičnostima formuliralo glavne zadatke povjerene svakoj nacionalnoj i pokrajinskoj organizaciji.
e) U vezi s procesom stvaranja masovne društveno-poli- tičke osnovice narodnooslobodilačkog pokreta, komunistima sc u prvom redu postavljao zadatak da u najširim narodnim slojevima uporno razotkrivaju politiku okupatora i karakter uloge kvislinških režima i snaga. U analizi ponašanja građanske klase posebna se pažnja poklanja razotkrivanju pozicija onih snaga koje se verbalno izjašnjavaju protiv okupatora, ali ne prihvaćaju oslobodilačku borbu. Najizrazitiji predstavnik takvog kursa bila je jugoslavenska vlada u izbjeglištvu.
f) Rukovodstvo KPJ je već od početka isticalo značenje društvene strukture narodnooslobodilačkog pokreta koji treba da obuhvati radničku klasu, široke slojeve seljaštva, demokratski orijentirano građanstvo i inteligenciju. Temelj pokreta treba da čini savez radnika i seljaka. Komunistička partija, kao avangarda radničke klase, stavlja se na čelo pokreta, čime je izražena i njena velika historijska odgovornost.
g) Iskazujući da KPJ nastavlja svoju djelatnost kao jedinstvena politička snaga i organizacija, bez obzira na granice u okupiranoj i podijeljenoj zemlji, rukovodstvo KPJ je posebno istaklo da će Partija svoju djelatnost prenijeti i na područje Istre i Slovenskog primorja, tj. da će u oslobodilačku borbu pokrenuti i tamošnje hrvatsko i slovensko stanovništvo koje je već duže vrijeme bilo pod režimom talijanskog fašizma i pod pritiskom njegove denacionalizator- ske politike.
Takav program KPJ nalagao je posebne obveze njenom članstvu. Rukovodstvo je u vezi s tim isticalo da uspjeh u radu zavisi »od pravilnog prilaženja« istaknutim problemima, »od neumornog rada i aktivnosti članova Partije, od
53
toga da svaki član Partije da od sebe sve i da bude svije- stan svih sudbonosnih događaja i zadaća koje stoje pred Partijom. Svako životarenje i neko očekivanje boljih vremena jeste štetno i opasno za interese proletarijata«.
Kada je riječ o formuliranju strategijske koncepcije pokretanja i vođenja oružane oslobodilačke borbe u Jugoslaviji, onda treba poći od konstatacije da se radi o procesu koji ima svoje izvorište u dosljednoj antifašističkoj orijentaciji KPJ prije rata. Ta orijentacija, koja se po svojim značajkama znatno razlikovala od političke linije Kominterne, unosila je posve novu kvalitetu u razmatranja o sudbini zemlje uoči njenog sloma. Obrana zemlje bila je temeljno polazište u politici KPJ u tadašnjem trenutku. S tim u vezi jasno su bili formulirani stavovi oko svih onih pitanja koja su upućivala na negativan stav pojedinih skupina građanske klase s obzirom na pitanje obrane zemlje. Djelatnost »pete kolone«, psihologija defetizma, naslućivanje raznih pozicija izdaje, sve su to bile pojave protiv kojih je KPJ pozivala na najodlučniju borbu. Dakako, na osnovi svega toga rasla je i bitna spoznaja da se pitanju borbe za obranu nezavisnosti »zajedno sa svojim narodom« može pristupiti samo ako se uoče osnovni problemi društveno-političke strukture Kraljevine Jugoslavije. To je značilo da je obrambena sposobnost zemlje čvrsto povezana s ostvarivanjem društvenih promjena. Logično je bilo da se KPJ, koja je svoj program gradila na takvoj osnovi i u skladu s tim iskazivala u političkoj praksi odgovarajući radikalizam, postepeno pretvori u odlučujuću nacionalnu političku snagu.
Odluka da se povede oružana oslobodilačka borba postavljena je u vrijeme kada se činilo da ne postoje ni uvjeti ni mogućnosti za takav pothvat. Perspektiva bitke za oslobođenje jedne male zemlje u Evropi koju je sapeo fašizam sličila je pravoj iluziji. Međutim, uzme li se u obzir postojeće stanje u zemlji i Titovo pouzdano pretkazivanje da će doći do sukoba između Trećega Reicha i Sovjetskog Saveza i da će drugi svjetski rat dobiti oslobodilačku dimenziju, pouzdano su upućivali na realnost pokretanja oslobodilačke borbe u Jugoslaviji.
Bilo je dakle logično da je za rukovodstvo KPJ ulazak Sovjetskog Saveza u rat bio znak za neposredni prijelaz na opći oružani ustanak. Tim događajem počinje se bitno mijenjati odnos snaga u dotadašnjem razvoju velikog svjetskog sukoba ne samo u vojnom nego i u političkom pogledu. Rat je dobivao i svoju jasnu antifašističku komponentu, pa
54
prema tome i progresivne ciljeve. Postojanje Sovjetskog Saveza kao socijalističke zemlje ulijevalo je vjeru u perspektivu borbe protiv fašizma. Njegovim ulaskom u rat stvarala se realnija podloga za pokretanje oružane borbe na široj društvenoj osnovici. Naglo je porasla vjera u realne mogućnosti da se spriječi dalje širenje fašizma na njegovu munjevitom osvajačkom pohodu. Bili su to momenti koji su dovoljno potkrepljivali realizam KPJ kada je riječ o podizanju oružanog ustanka. Oslobodilačka borba u Jugoslaviji mogla je računati na realniju perspektivu pobjede.
Koncepcija oslobodilačkog rata ubrzano je sazrijevala i dobivala svoj pravi sadržaj. Ona se dakako, u prvom redu temeljila, na političkom programu KPJ. Trebalo je u postojećim okolnostima izabrati i pravi oblik borbe za ostvarivanje toga programa, borbe koja bi jamčila perspektivu uspjeha. Partizanski se rat postavljao kao najpogodniji oblik. On je trebao da postane osnovni oblik borbe na području čitave okupirane i raskomadane zemlje. Jedino se tako mogao graditi put kojim bi narod kretao u oružanu borbu s ciljem da se ona postupno pretvori u općenarodni rat. Samo takav rat mogao je jamčiti uspješno suprotstavljanje brojčano i tehnički mnogo nadmoćnijem neprijatelju. Na taj način borba naroda na tlu Jugoslavije postaje za neprijatelja glavna fronta, a ne neko sporedno bojište.
Dakako, u formuliranju takve koncepcije oslobodilačkog rata uzimalo se u obzir stanje u međunarodnim odnosima. Uočivši pravodobno da promjene u odnosima glavnih sila koje su se borile protiv Osovine, vode stvaranju velike antifašističke koalicije, rukovodstvo KPJ je javno upozoravalo na tu činjenicu. Promjene koje su nadolazile mogle su da budu i važan činilac u budućem procesu okupljanja i ujedinjavanja demokratskih snaga oko programa NOP-a. Upozoravajući nadalje da su Sovjetski Savez, Velika Britanija i SAD udružili svoje snage »da bi uništili fašističke osvajače koji ugrožavaju čitav svijet«, rukovodstvo KPJ se obraćalo svim rodoljubnim i demokratskim snagama »bez obzira na politička i vjerska uvjerenja« da se ujedine u borbi »protiv zajedničkog neprijatelja — fašističkog okupatora i domaćih izdajnika«.
Shvatljivo je sloga što se borba za nacionalno oslobođenje isticala kao glavni cilj oslobodilačkog pokreta. A shvatiti se može i to što su široke mase radnika, seljaka, demokratskog građanstva i inteligencije, koje su bile glavni nosioci oslobodilačke borbe, mogle njene ciljeve povezati sa
55
svojim klasnim i socijalnim težnjama i interesima. To je značilo da će u različitim fazama rata dolaziti do vidljivijeg izražaja i različite komponente revolucionarnog procesa. Bilo je, prema tome, prijeko potrebno da se oslobodilački rat i socijalistička revolucija isprepliću i razvijaju kao jedinstven proces.
Prema tome, programska podloga oslobodilačke borbe i strategija njezina vođenja jasno su pokazivali da je rukovodstvo KPJ izabralo samostalan put borbe protiv okupatora i njihovih saveznika. Borba za nacionalno oslobođenje bila je istodobno i borba za društvenu preobrazbu, tj. za stvaranje nove Jugoslavije koja će svojim narodima i narodnostima osigurati slobodan i ravnopravan razvoj. Time se jasno odgovaralo onim snagama koje su stajale iza parole da »još nije vrijeme za borbu«, odnosno onim smjernicama koje su dolazile od Kominterne, tj. da treba uzimati »u obzir da je u sadašnjoj etapi riječ o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja, a ne o socijalističkoj revoluciji«.
Oružana oslobodilačka borba naroda i narodnosti Jugoslavije započela je u vrijeme kada je u okupiranoj Evropi vladalo pravo zatišje pod »zaštitom« nacifašističkog poretka »pacifikacije«, dok su istodobno njemačke armije duboko na- dirale preko teritorija Sovjetskog Saveza. Ona se povela protiv neprijateljskih snaga koje su bile nadmoćnije, mno- gobrojnije i kudikamo bolje naoružane.
56
3
Fizionomijakontrarevolucije
U službi okupatora
Okupacijskim silama bilo je od početka stalo da što prije zadobiju oslonac u stanovništvu svojih okupiranih područja. Bilo je naime jasno da od stupnja angažiranja domaćih političkih faktora znatno zavisi i proces uspostavljanja i učvršćivanja okupacijskog sistema.
Proglašenje NDH i dovođenje malobrojne Pavelićeve ustaške skupine na vlast u njoj bila je akcija koju su neposredno proveli Treći Reich i fašistička Italija. Shvatljivo je zato što je ustašama odmah nametnuta zadaća da ponajprije pokrenu široku političku propagandu predstavljanja NDH kao konačnog ostvarenja vjekovnih nacionalnih težnji hrvatskog naroda. Ta se propaganda u prvom redu temeljila na paroli da je proglašenjem NDH okrunjena dugotrajna borba ustaša za očuvanje »tisućugodišnjeg kontinuiteta hrvatske državnosti«. S tim u vezi posebno je mjesto dobio kult »hrvatske države« i »hrvatske državnosti«, po kojima se, prema tumačenju ustaša, Hrvati već od svoga doseljenja razlikuju od ostalih Slavena, posebno od Srba. Isticana je teza o sudbinskoj povezanosti hrvatskog naroda sa zapadnom evropskom kulturom i civilizacijom, iz čega se izvodio zaključak da je granica »hrvatske države« na rijeci Drini koja ima funkciju granice »dvaju svjetova«. U vezi s tim posebno se mjesto u ustaškoj propagandi pridavalo tumačenju uloge Bosne i Hercegovine u sklopu NDH kao bitnog prostora za stvaranje »velike Hrvatske«, bez koje se ona nije mogla ni zamisliti. S obzirom na etničko pitanje
57
u BiH, ustaška je propaganda osobito težila da dokaže hrvatstvo Muslimana. Naravno da je takva propaganda oko BiH dobila još izrazitiji naglasak, jer se putem nje tražila kompenzacija i opravdanje za gubitak hrvatske jadranske obale, što je već od početka jasno razotkrivalo karakter politike ustaške skupine u NDH. Sporazum o ustupanju jadranske obale Italiji bio je jasan dokaz o potpunoj ovisnosti NDH o okupacijskoj sili.
Izgradnja »novog društvenog poretka« u NDH isticala se kao jedna od osnovnih zadaća ustaškog režima. U tom je pogledu ustaško vodstvo formuliralo koncepciju o NDH kao autoritativnoj i totalitarnoj državi, temeljeći je na preuzimanju ideja fašizma i nacionalsocijalizma.
Ustaško je vodstvo u izgradnji svoga režima i njegovu osiguranju nastojalo da što prije podigne i organizira oružane snage u NDH. To je, dakako, ponajprije ovisilo o okupacijskim silama, pri čemu su glavnu riječ imali Nijemci. Oni su u početku bili zainteresirani za podizanje manjeg broja vojnih snaga NDH koje su trebale da osiguravaju »red i mir« na njenu teritoriju uz minimalno angažiranje okupacijskih snaga. Međutim, pojavom i stalnim jačanjem na- rodnooslobodilačkog pokreta ubrzo se počela sve veća pažnja poklanjati i jačanju oružanih snaga u NDH. Glavninu tih snaga činilo je domobranstvo kao »redovna vojska« koju je trebalo organizirati redovnom mobilizacijom. Domobranstvo se pretvorilo u najveći vojni mehanizam NDH, ali nije moglo postati i njena najefikasnija sila. U nju je, naime, mobilizirano posebno ono hrvatsko i muslimansko stanovništvo iz sela i grada koje je politički bilo dezorijentirano, pa se odazivalo mobilizaciji. Ta mobilizacija koju su, dakako, svjesno prihvaćali oni koji su bili pobornici režima nije mogla biti organizrana onako kako je ustaški režim želio, jer ju je određen broj stanovništva izbjegavao, što je bio očit znak otpora. Zbog toga je domobranstvo po svojoj strukturi i s obzirom na stupanj ratne spreme bilo sve više podložno predaji, dezerterstvu, otporu i slaboj borbenosti, što će u daljnjem razvoju rata sve više dolaziti do izražaja. Glavnu snagu po vojničkoj spremnosti činila je Ustaška vojnica koja je u sklopu oružanih snaga NDH imala poseban status. U redove oružanih snaga NDH ulazilo je i oružništvo, koje je preuzelo ulogu i funkciju bivše žandarmerije, kao jedan od stupova ustaškog režima.
U Srbiji su njemačke okupacijske vlasti potražile odmah oslonac kod malobrojnih domaćih privrženika. Prvi ko
58
rak u tom pogledu bilo je stvaranje komesarske vlade na čelu s Aćimovićem. Karakter te uprave bio je u prvom redu policijske prirode. Iako su joj bila podređena prijašnja sre- ska načelstva i općinske uprave, njihovu su djelatnost nadzirali njemački okupacijski organi. Dalji korak bilo je osnivanje vlade generala M. Nedića u kolovozu 1941. godine. Bio je to u mnogo čemu refleks nastale situacije u Srbiji zbog izbijanja oružanog ustanka, kada su Nijemci bili zainteresirani da što prije uspostave red i mir. U tom se smislu Nedić i deklarirao kao »spasilac Srba« upućujući pozive ustanicima da se vrate kućama. Situacija se međutim razvijala u suprotnom smjeru.
Već se za vrijeme Aćimovićeve vlade pristupilo stvaranju oružanih formacija. Nakon njihove reorganizacije Nedić formira jedinice tzv. »srpske vojske« sa zadaćom da se uguši ustanak. Tim snagama pridružili su se i novoosnovani odredi fašističke organizacije »Zbor« na čelu s D. Ljotićem, koji se odmah po okupaciji zemlje stavio na raspolaganje okupatoru. Istodobno su otvoreno na stranu okupatora stali i četnici K. Pećanca, kojemu je na osnovi sporazuma s Nijemcima dopušteno da organizira vlastite jedinice radi borbe protiv NOP-a.
U dijelu vrhova građanske klase u Sloveniji kapitulacija Jugoslavije shvaćena je kao mogućnost da se od Nijemaca isposluje autonomni status Slovenije. Kao uzor za to služio je slučaj Slovačke i NDH. No odbacivanje te mogućnosti od Nijemaca i spoznaja o njihovim ciljevima u Sloveniji bili su značajan razlog zbog kojega su se vrhovi slovenske buržoazije orijentirali prema talijanskom okupatoru. Glavna talijanska kvislinška ustanova postala je tzv. Konzulta. Ona je trebala da preuzme ulogu spone između slovenske reakcije i okupatora. Tako otvorena suradnja s okupatorom, koja se mogla okvalificirati samo kao politika nacionalne izdaje, bila je zapravo udarac onoj glavnini vrhova slovenske buržoazije čiji su glavni predstavnici, na čelu s M. Krekom, otišli u emigraciju. Postalo je jasno da je takvim držanjem nemoguće suprotstaviti se Osvobodilnoj fronti, koja je udružila znatan broj političkih grupa i stjecala sve veći ugled. Vrhovi slovenske buržoazije, usmjeravani iz emigracije, povest će akciju za okupljanjem na liniji politike emigrantske vlade.
Okupatori su u Sloveniji svoje gorljive pobornike našli u pojedinim grupama klerikalne omladine koje su im, pod
59
parolom borbe protiv komunizma, pomagale u otkrivanju pristaša Osvobodilne fronte.
U Crnoj Gori su Talijani glavni politički oslonac našli u separatističkom dijelu vodstva Federalističke stranke. Te su snage svoju politiku temeljile na iluziji da će slom Kraljevine Jugoslavije omogućiti osnivanje »nezavisne crnogorske države«. U tim krugovima postojala je u početku i iluzija o stvaranju »velike Crne Gore« koja bi se proširila na susjedne dijelove Hercegovine i Kosova. U skladu sa svojim težnjama ta je separatistička grupacija bila i glavni oslonac okupatoru u stvaranju kvislinške uprave. Rezultat te suradnje bio je Petrovdanski sabor, održan 12. srpnja 1941. godine na kojemu su separatističke snage donijele deklaraciju o proglašenju Crne Gore »suverenom i nezavisnom državom«, koja bi se kao ustavna monarhija životno povezala s Italijom. Sutradan je izbijanje masovnog oružanog ustanka u Crnoj Gori bio pravi odgovor naroda na tu akciju.
Za razumijevanje stvaranja pojedinih kontrarevolucio- narnih grupacija u Makedoniji treba poći od toga da je velikosrpska denacionalizatorska politika stvarala u jednom dijelu građanstva iluziju da dolazak bugarskog okupatora znači svojevrsno oslobođenje. S tom se činjenicom znatno koristila bugarska propaganda. Slično tome, u zapadnom su se dijelu Makedonije Talijani prikazivali kao osloboditelji albanskog stanovništva od bivšeg velikosrpskog režima.
Bugarski okupatori učinili su prvi korak u stvaranju kontrarevolucionarnih snaga osnivanjem tzv. kontračeta, oružanih formacija od Makedonaca. Ta njihova akcija nije postigla znatnijeg uspjeha. Posebnu ulogu među kontrarevo- lucionarnim snagama imale su pojedine nacionalističke grupe. U propagiranju ideje o stvaranju sanstefanske Bugarske isticala se grupa Škatrov-Đuzelov.
Na Kosovu su talijanski i njemački okupatori imali podršku u dijelu bogatijeg sloja albanskog stanovništva. Iz tih su redova regrutirani nosioci kvislinške vlasti i posebne poluvojničke i dobrovoljačke grupe.
Mađarskom je okupatoru glavni oslonac bio u postojećim ili tek novoosnovanim nacionalističkim i fašističkim organizacijama među stanovništvom mađarske narodnosti.
Kako se vidi, okupator je u svakoj nacionalnoj sredini nalazio određen oslonac u domaćim snagama. Uvjeti i razlozi koji su to omogućavali bili su različiti i višestruki. U svakom slučaju, okupatorima su se ponajprije stavile na raspolaganje one skupine i pojedinci iz građanske klase koji su
60
prije rata pokazivali svoju profašističku orijentaciju. Iz tih su redova uglavnom vrbovani nosioci pojedinih kvislinških i savjetodavnih ustanova i organizacija. No u mehanizam služenja okupatoru uključivali su se i različiti buržoaski elementi koji mu ideološki i nisu bili privrženi, ali su težili da se aktivnije prilagode novoj situaciji. U tom smislu angažirali su se i pojedini prvaci bivših građanskih stranaka, odnosno oni pojedinci koji su u upravnom aparatu Kraljevine Jugoslavije zauzimali visoke funkcije. Inače je u redovima buržoazije i imućnijih srednjih slojeva bila izražena težnja da se što brže prilagode novom stanju, kako bi bez većih zapreka i potresa nastavili s dotadašnjom djelatnošću u privredi, trgovini i dr.
U uspostavljanju upravnog aparata u pojedinim zemljama okupator i njegovi pomagači morali su računati i sa znatnim uključivanjem starog činovništva.
U pokušajima i naporima za učvršćivanje okupacijsko- -kvislinških režima njihovi su se nosioci u političkoj propagandi služili parolom da je novo stanje dokaz oslobođenja od bivše velikosrpske hegemonije. Tom parolom mogli su okupljati i pojedine elemente iz svih društvenih slojeva koji su u novoj situaciji nalazili mogućnost za ispunjavanje nekih neostvarenih ciljeva i iživljavanje ekstremnih, najčešće nacionalističkih strasti. U Srbiji se pak u kvislinškim grupacijama mogla zagovarati ideja o nekoj totalitarnoj srpskoj državi pod okriljem Trećeg Reicha.
Međutim, brzo se pokazalo da okupatori i domaći saveznici nisu mogli proširiti i učvrstiti društveno-političku osnovicu svoje vladavine. Spomenute grupacije koje su za- vrbovane bile su i previše uske i imale neznatan politički utjecaj. No pri tom treba uzeti u obzir da su oružane snage kvislinga obuhvaćale brojne pripadnike širih slojeva seljaštva, građanstva, pa i radništva. Međutim, te su strukture bivale podložne raslojavanju uporedo s razvojem rata, posebno s usponom oslobodilačkog pokreta, koji će za njih predstavljati sve privlačniju silu.
Među građanskim političkim koncepcijama koje su svoje ostvarivanje vidjele pod zaštitom fašističkih sila, svakako je velikohrvatski program ustaša došao do najvećeg izražaja. On se konkretno ogledao u stvaranju fašističke tvorevine NDH. Međutim, ustaški režim u NDH nije mogao stvoriti širu i čvršću društvenu osnovicu. On je mogao naći oslonac tek u malobrojnim i vrlo malim skupinama kojih su se pripadnici iz raznovrsnih pobuda i interesa uključivali u no-
61
Izvor: K arta o tisnu ta na jednom ustaškom letku i lu ta za h is to riju radničkog pokreta H rvatske, Zagreb)
sioce politike ekstremnog hrvatskog nacionalizma i šoviniz- ma. Takvi su se malobrojni fanatizirani privrženici mogli naći u gradskim i pojedinim seoskim sredinama, posebno ondje gdje je zajedno živjelo hrvatsko i srpsko stanovništvo i gdje su u određenim momentima tijekom godina pojedini nacionalistički elementi pokušavali raspaljivati šovinističke strasti s obje strane.
Zazor prema ustaškom režimu u najširim razmjerima postao je stvarnost već od početka. Postojanje određenih iluzija u NDH, koje se u početku temeljilo na naivnoj predodžbi o dobivanju »vlastite države«, nije moglo dobiti šire razmjere.
62
Za restauraciju staroga poretkaSlom Kraljevine Jugoslavije i
njena okupacija izazvali su težak potres u redovima svih građanskih političkih stranaka. Nova situacija još je više otvorila i ubrzala proces političke diferencijacije u pojedinim strankama koje su zbog nastalog stanja gotovo prestale formalno egzistirati i djelovati. Njihova su se vodstva rasula, tako da se zapravo može govoriti o političkom držanju i djelovanju grupa i pojedinaca. Ti ostaci stranačkih vrhova odaju ponegdje težnju za utjecanje na nekadašnje članstvo.
Ratno je stanje utjecalo na višestruku diferencijaciju u pojedinim strankama i njihovim vodstvima. Neka od tih vodstava bila su preko pojedinaca dijelom uključena u politiku jugoslavenske vlade u izbjeglištvu. Pojedinci i grupe uključivali su se u službu okupatora i kvislinških režima, ili pak ostajali pasivni u očekivanju nekog povoljnog trenutka.
Činjenica da je Kraljevina Jugoslavija doživjela katastrofalan i munjevit slom i okupaciju te da je njena vlada morala pobjeći u emigraciju, posebno je utjecala na odnose među predstavnicima pojedinih stranaka u emigrantskoj vladi. Od početka je glavnu motivaciju za međusobne sukobe davalo pitanje traženja krivca za slom jugoslavenske monarhije. Vojni krugovi su tražili odgovor u »događajima u Hrvatskoj«, unatoč tome što je svima bilo dobro poznato da su njemačke snage probile istodobno frontove u Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj, nadirući zapravo munjevitom brzinom na svim bojištima. Ti će se sukobi s daljim razvojem događaja sve više raspaljivati i kretati na liniji hrvatsko- -srpskih odnosa, gdje su se jasno razabirala gledišta pojedinih nacionalnih buržoazija, koja će voditi do sve zapaženijeg isticanja velikosrpskog programa u jednom dijelu emigrantske vlade.
Od ljeta 1941. godine počinju se u Srbiji organizirati četnički odredi D. Mihailovića. Bila je to akcija oficira okupljenih oko Ravnogorskog štaba, koji su je temeljili na propagandi da vode borbu za spas srpskog naroda od uništenja i za očuvanje stare Jugoslavije kao njegove države. Po tome je ta akcija dobila jasan smjer monarhističkog i nacionalističkog pokreta. Optužujući u srpskom stanovništvu partizane da vode »avanturističku akciju« u kojoj srpski narod
63
može samo stradati, Mihailovićevi su četnici zagovarali politiku čekanja. Opravdavali su je potrebom da što bolje organiziraju svoje vojne snage koje će stupiti u akciju kada Nijemci budu oslabljeni na glavnim pozicijama, jer je u tadašnjoj situaciji svaki oružani otpor protiv njihove izrazite premoći bio uzaludan.
Postepeno su se jasno formulirali i politički ciljevi toga pokreta. Osnovno mu je polazište bilo da se restaurira monarhistički režim i staro društveno uređenje. Uz to se sve više raspaljivala mržnja protiv Hrvata i Muslimana, koji su optuživani za slom u travanjskom ratu i za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom. Mihailoviću uskoro pristupaju i pojedini političari bivših srbijanskih građanskih stranaka. Do kraja 1941. godine bio je velikosrpski program četničkog pokreta jasno formuliran. Glavni mu je cilj bio »stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Bačke«. U tako zamišljenoj Srbiji, u kojoj bi ostao »samo srpski živalj«, planirano je prethodno »radikalno čišćenje« hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
S taktikom čekanja četničkog pokreta bila je potpuno suglasna emigrantska vlada, u što je svakako bila upućena britanska vlada. U četničkom pokretu izbjeglička je vlada nalazila svoj politički kapital kod saveznika. Temeljila ga je na propagandi da je ona inicijator širokog oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji koji čine četničke snage pod zapovjedništvom Mihailovića.
Mihailović, koji je imenovan za ministra vojske i mornarice kraljevske vlade te unaprijeđen u čin generala, sve je više težio u skladu s tom politikom širenju četničkog pokreta. __
Od kraja ljeta 1941. godine počinju pojedine grupe aktivnih oficira bivše jugoslavenske vojske u Crnoj Gori organizirati buduće četničke snage. U jesen je uspostavljena veza s Mihailovićem, koji je imenovao četničko rukovodstvo u Crnoj Gori. U prosincu 1941. dao je i posebne smjernice za stvaranje i učvršćivanje četničkih organizacija na tom području te naredio da što prije otpočnu borbu protiv NOP-a. Od tada se počinju organizirati četničke jedinice u Crnoj Gori. Na području Bosne i Hercegovine velikosrpski su elementi već od jeseni 1941. organizirali četničke odrede. Oružane četničke skupine razvile su zapaženu akciju u istočnoj Hercegovini, istočnoj i srednjoj Bosni, Bosanskoj krajini i na Majevici. Koristeći se ustaškim terorom nad srpskim
64
Izvor: Četnička karta »Velike Srbije« u sklopu zamišljene koncepcije buduće Jugoslavije, otisnuta na jednom četničkom letku iz 1941. (Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd). O bjavljena u knjizi J . Tomasevieha, War and Revolution an Yugoslavia, 1941—1945. — Tehe Chetniks, S tanford, California, 1975, 168.
stanovništvom, četnici su osobito razvijali propagandu protiv hrvatskog i muslimanskog stanovništva pozivajući na osvetu.
četničke snage u Hrvatskoj bile su uglavnom koncentrirane na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Dok su u početku samo provodile politiku D. Mihailovića, uskoro su se uključile u službu talijanske okupacijske sile. Talijani su time zapravo omogućili da se četnici legaliziraju. U skladu s ostvarivanjem svoga strategijskog cilja obnove monarhističke Jugoslavije, D. Mihailović je bio zainteresiran i za stva-
5 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 65
ranje uporišta na području Makedonije. Međutim, četničke velikosrpske parole nisu u Makedoniji naizlazile na plodno tlo. četnicima je uspjelo osnovati tek dvije osrednje jedinice. Slično je bilo u Sloveniji. Od početka je bila povedena akcija i za stvaranje četničkih organizacija na Kosovu. Do proljeća 1943. osnovana su dva kosovska četnička korpusa, četništvo je na Kosovu okupljalo nacionalističke elemente propagirajući borbu za istrebljenje Albanaca.
Kada je riječ o građanskim strankama i skupinama u Hrvatskoj, onda u prvi red dolazi HSS i njegovo vodstvo. Dok je jedan dio toga vodstva otišao s vladom u emigraciju da zastupa interese HSS i da se predstavlja kao službeni zastupnik interesa hrvatskog naroda, dotle je drugi dio s V. Mačekom i A. Košutićem ostao u zemlji. Međutim, od tada se zapravo više ne može govoriti o politici HSS kao o jednoj stranci. Dotadašnji proces njena raslojavanja privodio se kraju: dio manje uglednih predstavnika priklonio se ustaškom režimu, koji je bio osobito zainteresiran za privlačenje HSS-a, dok je glavnina s Mačekom na čelu zagovarala politiku čekanja, tj. političku neutralnost u nastaloj situaciji. Zagovaranje te politike ulijevalo je u prvi mah vjeru u mogućnost izbjegavanja ratnog sukoba. U tom smislu treba shvatiti i Mačekov poziv pristašama stranke za suradnju s novim režimom, što je dovelo do određene pasivizacije u redovima HSS-a. Polazilo se od gledišta da je vodstvo te stranke sporazumom Cvetković-Maček 1939. učinilo važan korak u ostvarivanju svoga programa te da na tim rezultatima treba nastaviti djelovanje nakon svršetka rata, u kojemu će pobijediti Saveznici. Ta je politika, dakle, izražavala tendenciju da se sačuva utjecaj na široke slojeve stanovništva, ponajviše na seljačke mase, koje su isticane kao baza HSS-a. Takva je politika trebala biti glavni oslonac u očekivanju budućih događaja kojih bi rasplet mogao omogućiti aktivniji nastup. Time je politika čekanja već od početka jasno pokazivala svoj pravi smisao: spriječiti proces pristupanja hrvatskog stanovništva NOP-u. Ako su se široke mase u ratnom vihoru već morale opredjeljivati, onda je vodstvu HSS-a odgovaralo da odlaze u domobranstvo, računajući s njima kao s određenom rezervom u doglednom trenutku.
U Sloveniji je Osvobodilna fronta zadala težak udarac vrhovima pojedinih građanskih stranaka, koje su gubile svoje dotadašnje pristaše. Posebno se to odnosilo na SLS, koja je imala jak utjecaj u seljaštvu, u dijelu radništva i srednjim slojevima. Sve je to utjecalo da pojedine političke gru-
66
pacije u Sloveniji, na čelu sa SLS, povedu akciju oko svoga udruživanja, kako bi se mogle jedinstveno postaviti prema Osvobodilnoj fronti. Glavni pokretač te akcije bio je Slovenski narodni odbor u Londonu na čelu s M. Krekom. Na osnovi programa toga odbora slovenske se građanske političke grupe bore za obnovu Jugoslavije, proširene i federa- listički uređene, u kojoj bi Slovenci sa svojim »čitavim nacionalno očišćenim teritorijem« činili sastavni dio zajedno sa Srbima i Hrvatima. U toj bi državi kralj i vlada bili jedina zakonita vlast, a jedina oružana snaga jugoslavenska vojska »u koju treba da se sliju sve slovenske oslobodilačke organizacije«. Što se tiče konkretne taktike, iz Londona su stizale poruke i upute da se narod odvraća od Osvobodilne fronte te da se vodi politika čekanja. Glavni rezultat te akcije bilo je osnivanje Slovenske zveze, koju su osim SLS činile još neke političke grupe. To je bio najviši politički forum ujedinjavanja snaga kontrarevolucije u Sloveniji. Njene oružane formacije pod imenom Bela garda nalazit će se do sredine 1942. u službi Talijana, slično četničkim jedinicama u Bosni i Hercegovini. U vrijeme kapitulacije Italije Bela je garda doživjela potpun slom od slovenskih jedinica NOVJ.
Među građanskim političkim grupacijama u Sloveniji došla je do izražava i »sredinaška linija«. Te će se grupe, budući da nisu pristale na suradnju s Osvobodilnom frontom iz tipičnog malograđanskog oportunizma tijekom daljeg razvoja rata prikloniti kontrarevolucionarnim pozicijama.
Politička organizacija »Balli Kombetar« (Nacionalni front), koja je osnovana potkraj 1942. od domaće reakcije radi ugušivanja NOP-a u Albaniji, nije do jeseni 1943. imala osjetnijeg utjecaja na Kosovu. Bila je povezana s albanskim reakcionarnim elementima u inozemstvu, a proklamirala je program borbe za stvaranje »nezavisne Albanije«. Iako je računala da će je podržati zapadni saveznici, uspostavila je suradnju s talijanskim, a kasnije i s njemačkim okupatorom radi borbe protiv NOP-a.
Kako se vidi, snage koje su se okupljale i organizirale u nadi da će biti pod okriljem zapadnih saveznika, činile su dobar dio fronte kontrarevolucije. Među njima je svakako četnički pokret, koji se deklarirao kao nosilac velikosrpskog programa, pokazivao najdinamičniju djelatnost, što se ogledalo i u organiziranju vlastite i velike oružane sile.
67
Međutim u držanju tih snaga kontrarevolucije bivalo je očitije da one u svojoj taktici usprkos vlastitoj ideološkoj orijentaciji, sve više računaju i sa sporazumijevanjem s okupatorom.
Tendencije biološkog uništavanja
U ostvarivanju svojih ciljeva i interesa okupacijske su sile, usprkos svestranoj eksploataciji ekonomskog bogatstva zemlje, pristupile i ostvarivanju politike genocida. Teror i zločini okupatora i njihovih domaćih saveznika postali su važna komponenta u njihovu sistemu. Po svojim razmjerima, oblicima i broju žrtava genocid na području Jugoslavije bio je među najvećima u drugom svjetskom ratu.
Teror okupacijskih sila u Jugoslaviji dijelio se u osnovi na dvije etape. U prvoj etapi, koja je trajala do početka oružane oslobodilačke borbe, teror je bio jedna komponenta u ostvarivanju već pripremljenih planova oko uspostavljanja i stabilizacije okupacijskog sistema. U tom su pogledu Nijemci izvršavali teror na izrazito rasnoj podlozi. Ta je politika svoju primjenu imala u Njemačkoj od dolaska nacista na vlast, iskazujući se u progonima i istrebljenju komunista i Židova. Došla je posebno do izražaja u Poljskoj i Cehoslo- vačkoj, a zatim u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu, tj. u slavenskim narodima koje je Hitler označio kao narode »niže rase«. Posebno će to doći do izražaja u Srbiji pod izlikom da Srbi snose glavnu krivnju za rat s Jugoslavijom, te u Sloveniji pod parolom stvaranja njemačkog »životnog prostora« i potpunog uništenja slovenskog naroda.
Početak te politike jasno se zapazio u odvođenju u zarobljeništvo oko 300 000 vojnika poražene jugoslavenske vojske, od kojih je do kraja rata ostalo na životu oko 180.000, većinom Srba i Slovenaca.
Njemački je teror već od početka osobito žestoko pogodio Židove. Masovna hapšenja, internacije u logore i pogubljenja Židova zahvatili su čitavo njemačko okupacijsko područje. Po tom su uzoru ustaše provodili teror nad Židovima u NDH. Od ukupno oko 80 000 Židova, koliko ih je prije rata bilo u Jugoslaviji, stradalo ih je oko 80%.
Iako nije mogao do kraja ostvariti svoj plan o iseljavanju Slovenaca, njemački je okupator ipak uspio iseliti
68
oko 80 000 ljudi iz Slovenije. Iseljavanje Srba osobito se za- paža u Banatu, na mađarskom i bugarskom okupacijskom području, a najveće je razmjere doseglo u NDH. U Srbiji se našlo više od 300 000 izbjeglica.
Politika talijanizacije temeljila se, između ostaloga, i na masovnim internacijama i iseljavanju.
Pod nasiljem njemačkog, talijanskog, mađarskog i bugarskog okupatora već su u razdoblju do izbijanja oružanog ustanka pale mnoge žrtve.
Posebnu je značajku ustaškom režimu davalo ostvarivanje politike rasizma i genocida, koja se temeljila na teoriji o NDH kao nekom »čistom rasnom i etničkom prostoru hrvatskog naroda«. Dakako, ustaštvo je u vezi s tim definiralo i pojam hrvatske nacije u sklopu svoje ideološko-poli- tičke koncepcije. Ona bi trebala da nastaje radikalnim procesom tzv. »unutrašnjeg prečišćavanja«, tj. uklanjanjem svih Hrvata i Muslimana koji su u različitim oblicima pružali otpor režimu i sistemu ili izazivali bilo kakvu sumnju te bili označeni kao »ljaga na tijelu« hrvatskog naroda. Ubrzo se jasno pokazalo do kakvih je čudovišnih rezultata trebalo voditi ostvarivanje takvih koncepcija i zamisli.
Po svojoj rasističkoj tendenciji taj je sistem najprije bio uperen protiv srpskog i židovskog stanovništva. Propagandu protiv Srba, pod parolom da su oni najveća i konstantna opasnost za hrvatski narod, pratila je istodobno i konkretna akcija sa sve krvavijim i tragičnijim posljedicama. Nakon niza administrativnih mjera počela su masovna hapšenja i odvođenja u koncentracione logore, gdje su se vršila ujedno i masovna pogubljenja. Istodobno su se provodili i masovni pokolji srpskog stanovništva u mnogim krajevima NDH, osobito u Kordunu, Baniji, Lici, Kninskoj krajini, Hercegovini, Bosanskoj krajini, sjeverozapadnoj Bosni. Uskoro je uslijedila akcija masovnog prisilnog prekrštavanja, tj. »prijelaza u rimokatoličku vjeru«.
Koncentracijski logori imali su značajnu ulogu u izvršavanju terora. Podizala se čitava mreža logora, koja se sve više širila. U nekima je bilo koncentrirano vrlo mnogo uhapšenog stanovništva. Logori su se kao mjesta sabiranja uhap- šenika pretvarali u mučilišta <poznata pod imenom »logora smrti«. Mnogi su uhapšenici odvođeni u logore izvan Jugoslavije.
Već od početka oružanog ustanka teror okupatora počinju sve više obilježavati odmazde kao odgovor na parti
69
zanske akcije. U tom je pogledu teror Nijemaca jako izražen na čitavom okupacionom teritoriju, osobito na području Srbije, gdje su se vršile masovne odmazde za ubijene njemačke vojnike. U tom teroru stradale su desetine tisuća ljudi.
Od kraja 1941, kada se protiv NOP-a poduzimaju veće ofenzivne akcije, teror se masovno provodio nad civilnim stanovništvom, a rezultat toga bile su brojne ljudske žrtve. Karakteristične su bile masovne represalije u ofenzivi na Kozaru 1942, u bitkama na Neretvi i Sutjesci te na mnogim drugim područjima širom Jugoslavije.
Od početka ustanka teror talijanskog okupatora sve se više širi. Glavni njegovi nosioci bili su fašistički elementi koji su se nalazili u vojnim jedinicama i u organima civilne vlasti. Brojni zločini davali su sve veće obilježje tom teroru.
70
Paljenje mnogih naselja, ubijanje brojnih pripadnika NOP-a i nedužnog stanovništva, internacije, zatvaranja i pljačke, sve je to došlo do izražaja u svim krajevima. Time je okupator najbolje demantirao svoju parolu da je došao u okupirane krajeve u namjeri da donese »tisućgodišnju rimsku kulturu«.
Iskazujući iste oblike nasilja, sve je žešći bivao teror mađarskog i bugarskog okupatora kao jedan od putova borbe protiv NOP-a.
Sistem ustaškog terora u NDH vrlo je brzo pokazao svoj pravi karakter i smisao. Radi se o tome da je on sve očitije gubio svoje početne rasne značajke, te se postupno pretvarao u krvavo nasilje nad svima koji su bili okvali- ficirani kao pripadnici oslobodilačkog pokreta ili izazivali bilo kakvu sumnju da su neprijatelji ustaškog režima. Takav će teror sve više pogađati hrvatsko stanovništvo. U njemu su stradale stotine tisuća ljudi.
Razbuktavanje šovinističkih strasti i nacionalne mržnje utisnulo je jak biljeg politici i držanju okupatora i domaćih saveznika. Tim procesom bio je zahvaćen najveći dio zemlje, ali se najdrastičnije ispoljavao u područjima nastanjenim nacionalno izmiješanim stanovništvom. Na ustaške zločine u srpskom stanovništvu reagiralo se mržnjom i nepo- mirljivošću prema Hrvatima i Muslimanima. Takve strasti našle su ubrzo svog glavnog nosioca u četničkom pokretu. Srpske su mase pozivane na osvetu. Uslijedili su masovni pokolji koje su četnici izvršili nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom na području Bosne i Hercegovine te u Hrvatskoj. Te zemlje su postale najkrvaviji teren sudara protivničkih strana. Posljedica toga bili su najveći demografski gubici u ratu.
Oslobodilački pokret — faktor zbližavanja snaga kontrarevolucije
Prema onome što je dosad izloženo, na jugoslavenskoj ratnoj sceni pojavile su se brojne kontrarevolucionarne snage. Razlike u ciljevima i interesima, često dijametralno suprotne, pokazivale su da postoji vidljiv stupanj njihove međusobne sukobljenosti. Različiti interesi
71
društveno-političkog, nacionalnog i ideološkog karaktera upućivali su ujedno na očitu difuznost snaga kontrarevolucije. Ali u jednom je pogledu kontrarevolucija sve izrazi- tije nastupala kao jedinstvena snaga. Ona se pretvarala u jedinstvenu frontu protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Unatoč postojećim, vrlo bitnim razlikama, sve je jača bila spoznaja da su one društvene snage koje vodi KPJ podjednaka opasnost za sve snage kontrarevolucije. Revolucija se pojavljuje kao sila koja jasno dovodi u pitanje interese oba-
SNAGE NOVJ, OKUPATORA I KOLABORACIONISTA 1941—1945. (globalna procjena u tisućama)
Godina
NO
VJ
Snage okupatora i kolaboracionista
ukup
no
njem
ačke
| ta
lija
nske
i 1|
kola
bora
-
1941. k raj 60 660 120 280 40 70 - 150
1942. kraj 150 930 160 350 40 80 - 300
1943. kraj 300 920 400 - 40 90 - 390
1944. kraj 500 769 500 - - - 9 260
1945. 1. IV 800 680 420 - - 30 230
Izvor: Vojna enciklopedija, Beograd, 1973, sv. 6, 373—375.
72
ju osnovnih pravaca građanske konlrarevolucionarne strategije, tj. i onih snaga koje su s okupacijom izbile na površinu i onih koje su težile restauraciji prethodnog stanja. To je ujedno bilo i gledište velikih zaraćenih sila pod okriljem kojih su nastupale kontrarevolucionarne snage. Bez sumnje da se i u tome ogleda važan pokazatelj težine onoga puta koji je rukovodstvo NOP-a trebalo prebroditi u borbi za priznanje kod Saveznika.
Okupacijske su sile već od početka pokazivale interes za okupljanje domaćih građanskih snaga koje bi se borile protiv NOP-a. Radilo se o težnji da se što manje angažiraju vlastite snage na bojištu koje je u planovima osovinskih sila trebalo imati sporedno značenje, ali i o mogućnostima što većeg sučeljavanja suprotstavljenih snaga u zemlji. Na taj su način okupacijske sile nastupale i kao dio fronte kontrarevolucije u Jugoslaviji, jer su one zapravo i omogućile takav proces.
Za odnose između domaćih kontrarevolucionarnih snaga i okupatora već će od samog početka biti karakteristična nastojanja oko međusobne suradnje u borbi protiv NOP-a. Prema tome, nije se radilo samo o uključivanju kvislinških snaga u ratni stroj okupacijskih sila s ciljem da se uguši NOP nego i onih koje su svoj oslonac imale u zapadnim saveznicima. Prvi je važan korak u tom smislu bio stvaranje sprege između njemačkih vojnih faktora u Srbiji i četničkih snaga D. Mihailovića. Za Nijemce se radilo o jasnom političkom i ideološkom protivniku, ali se, dakako, u konkretnoj situaciji prednost davala zajedničkim interesima protiv snaga NOP-a. Iako su pokret i oružane snage D. Mihailovića nastali s obzirom na potrebu da se povede borba protiv njemačkog okupatora, zajednički interesi u borbi protiv NOP-a bili su oni koji su zasjenili tu polaznu osnovicu.
Na drugoj će se strani talijanske okupacijske snage, suočene s gotovo bezizlaznim položajem u održavanju zaposjednutog teritorija zbog stalnog jačanja snaga NOP-a, ubrzo sporazumjeti s četničkim grupacijama u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Lici i Sloveniji.
Idući korak u približavanju tih snaga u borbi protiv NOP-a bili su sporazumi do kojih je došlo između ustaškog režima i četničkih grupa u srednjoj i zapadnoj Bosni. Radi se, dakle, o povezivanju s posve suprotnih pozicija.
I vodstva vjerskih zajednica pokazuju tendenciju uključivanja u frontu kontrarevolucije. Kontrarevolucionarne snage često poistovjećuju svoje političke tendencije s pravo
73
slavljem, katolicizmom ili islamom. Vrhovi srpske pravoslavne crkve, koji su prije rata bili povezani s politikom velikosrpske buržoazije, jednim su svojim dijelom izrazili naklonost i podršku profašističkim snagama. Osim toga, jedan dio pripadnika te crkve postao je važna komponenta u političkoj akciji četničkog pokreta. Vodstvo katoličke crkve u NDH svojim se držanjem zapravo identificiralo s politikom ustaškog režima. Katolički kler u Sloveniji ispoljio je svoju kontrarevolucionarnu ulogu. Slična je bila orijentacija i jednog dijela poglavara islamske vjerske zajednice.
One prizemne strasti koje su u političkim sukobima prije rata kod svojih vjernika često podjarivali najekstremniji
PREGLED GLAVNIH KOLAiBORACIONISTICKIH 0RU2ANIH SNAGA U JUGOSLAVIJI OD 19+1. DO 19+5. GODINE
(globalna procjena)
Naziv oružanihsnaga 1941. 1942. 1943. 1944. 1. IV 1945.
O ružane snage NDH 160 000 170 000 'U staška vojnica 16 000 42 000 55 000
D om obranstvo 85 000 110 000 140 000
O ružništvo 8 000 10 000 12 000
O ružane snage srp ske kvislinške vlade
S rpska državna straža 6 000 12 000 37 000 37 000 _Srpsk i dobrovoljački korpus Četnici K. Pećan-
3000 4 000 6000 5 000 7 000
ca 15 000 4000Slovensko domobranstvo _ 3 000 16 000 18 000
A lbanski kvislinzi C rnogorske nacio
2 000 7 000 6000 7000
5 000 6 000nalne trupeČetnici D. Mihailo- vića 8000 80 000 112 000 60 000 30 000
Bela garda - 5 000 6 000 - -
Balli K om betar - - 5000 10 000
U k u p n o 143 000 274 000 377 000 295 000 241 000
Izvori: Vojna enciklopedija, Beograd 197, sv. 6. 373—375: M. Coltć, Kolaborac ionist ičkc oružane form acije u Jugoslaviji 1941—1945. godine, zbornik: Oslobod ilačka borba naroda Jugoslavije kao općen aro d n i ra t i socijalistička revolucija. Beograd, 1977, sv. 2. 75-76 . . j
N apom ena: Podaci se m alo raz liku ju od onih u tablici r tr . 72.
74
dijelovi pojedinih crkava, posebno srpske pravoslavne i katoličke, osobito su se potencirale u toku rata postavši utjecajna komponenta bratoubilačke borbe. Valja napomenuti da je crkva kao jedan od glavnih nosilaca zastave antiko- munizma prije rata nastupala kao fanatičan protivnik NOP-a, nastojeći svim silama da široke mase vjernika odvrati od pristupanja oslobodilačkoj borbi. Upravo se u takvom držanju pokazala sva paradoksalnost parole vodstva vjerskih zajednica da je mjesto njihova službenika ondje gdje su vjernici. Razvoj NOP-a pokazivao je da mu iz dana u dan sve više pristupaju mase vjernika. Međutim, pored onoga dijela koji se uključio u službu okupatora i domaćih reakcionarnih snaga, veći dio svećenstva nastojao je potražiti izlaz u potpunoj pasivnosti. Treba, dakako, istaći i značenje što ga je imala činjenica da je određen broj svećenika pravoslavne, katoličke i islamske zajednice aktivno pristupio NOP-u. Niz njih je i poginulo u oružanoj borbi, a neki su postali žrtvom fašističkog terora. Prema tome, crkva je pot- cijenila povijesnu perspektivu oslobodilačkog pokreta svrstavši se protiv njega na strani građanske kontrarevolucije.
Niz faktora strategijske prirode upućivao je na veliku zainteresiranost okupacijskih sila da okupljaju što više kon- trarevolucionarnih snaga u borbi protiv NOP-a. Već potkraj 1941. godine bilo je jasno da okupacijske oružane snage ne mogu potpunije nadzirati cjelokupan zaposjednuti jugoslavenski prostor. Razvoj rata je pokazivao da te snage treba povećavati. Međutim, kako ni to nije bilo dovoljno, okupacijske su sile osiguravale samo jedan dio okupiranog teritorija. Bili su to uglavnom najvažniji strategijski punktovi vezani uz ekonomsku eksploataciju i održavanje glavnih prometnica. Pored toga, veća koncentracija okupacijske oružane sile bila je u gradovima. Sa zaposjednutog teritorija nastojalo se, koliko je to bilo moguće, da se kontroliraju ostali dijelovi.
Unatoč težnjama za zajedničkim istupanjem protiv snaga NOP-a, ne može se govoriti o nekom jačem jedinstvu okupacijskih sila. Pri tome je važno i to što je svaka ta sila mogla zapravo djelovati na svom okupacijskom području. Međutim, kako se rat razvijao, sve je više dolazila do izražaja težnja njemačke okupacijske sile da vodi glavnu riječ. Već se i u toj činjenici vide uzroci onih nesuglasica koje su već od početka postojale između Trećeg Reicha i fašističke Italije na području okupirane Jugoslavije. Osjetno veće imperijalističke pretenzije Italije u mnogo su čemu ovisile
75
o privoli Nijemaca. Italija je odmah težila za svojim pokroviteljstvom nad NDH, dok je dalji razvoj rata pokazivao da su zapravo odlučnu riječ imali njemački faktori. Nesuglasice su nesumnjivo došle do izražaja i u odnosu prema četnicima. Dok su Talijani bili zainteresirani za njihovo maksimalno angažiranje radi što većeg rasterećivan ja vlastitih snaga, dotle su Nijemci ipak gledali na njih s rezervom, kao na snage koje su u službi protivničke sile.
Tijekom rata pokazalo se da izrazita brojčana i tehnička premoć neprijatelja ne može imati presudnu ulogu. Stalno jačanje partizanskih snaga temeljilo se na širenju dru- štveno-političke osnovice NOP-a, dok je borbeno jedinstvo naroda jačalo vlastitu oružanu silu i podizalo njenu tehničku spremu. Sve je to slabilo protivničke snage. Razvoj rata je iz dana u dan potvrđivao da se oružanoj borbi naroda koja se vodi kao totalni rat neće moći uspješno suprotstaviti neprijatelj, bez obzira na svoju nadmoć.
Prema tome, proces konfrontacije unutrašnjih drušlve- no-političkih snaga vrlo je jasno postavio pitanje odnosa prema okupatoru. A upravo na pitanju za ili protiv okupatora jasno su se formirale fronte revolucije i kontrarevolucije. Međutim, ta se konfrontacija vršila i na klasnoj osnovici. Svijesti što su je odražavale snage revolucije kao nosioci borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje kontrarevolucija je suprotstavljala svoju svijest obilježenu klasnim ciljevima buržoazije, separatističkim i unitarističkim nacionalizmom, antikomunizmom, konzervativnom tradicijom i dr. Oslobodilački pokret imao je, dakle, protiv sebe ne samo okupatore nego i razne domaće kontrarevolucionarne snage, nad kojima je trebalo iznijeti pobjedu. Na taj je način sukob između NOP-a i protivničkih snaga imao i obilježja građanskog rata.
Oslobodilačka borba protiv okupatora i domaće reakcije imala je, prema Titovim riječima, dvostruki karakter. To joj je »neminovno davalo sve više i karakter građanskog rata, odnosno oružanog klasnog sukoba u kome se u svoj žestini postavljalo pitanje ko će koga«. Dakako, ne radi se0 karakteru građanskog rata kakav je bio onaj u Rusiji1 kako ga je Lenjin zamišljao; nije to bio sukob revolucionarnih i kontrarevolucionarnih snaga na izrazitoj klasnoj osnovici. U jugoslavenskoj revoluciji klasno je pitanje bilo isprepleteno s nacionalnim, jer su se glavni sukobi odvijali u borbi protiv okupatora. Demografski gubici vjerno svjedoče s kakvom se žestinom taj rat vodio.
76
PROCIJENJENI RATNI GUBICI STANOVNIŠTVA JUGOSLAVIJE
Stanovnika
Broj stanovnika 1948. Gubitak u ratu
procjenjenpopisom
ustanovljen razlika% prema
stanovnika1948.
Jugoslavija 17 883 939 15 841 566 - 2 042 373 12.89
Bosna i Hercegovina 3 144 534 2 563 767 -5 8 0 767 22,65
Crna Gora 439 889 377 189 —62 700 16.62
Hrvatska 4 441 401 3 779 858 —661 543 17,50
Makedonija 1 178 608 1 152 986 - 2 5 622 2,22
Slovenija 1 575 800 1 439 800 —136 000 9,45
Uža Srbija 4 625 727 4 154 175 —471 552 11,35
Kosovo 771 650 733 034 —38 616 5.27
Vojvodina 1 706 330 1 640 757 - 6 5 573 4,00
Međutim, za razumijevanje karaktera građanskog rata u Jugoslaviji važno je uočavanje perspektive koju su imale pojedine snage kontrarevolucije, pri čemu valja poći od uočavanja dvaju osnovnih pravaca građanske političke strategije s obzirom na ponašanje snaga kontrarevolucije. Bile su to one koje su svoje ciljeve pokušavale ostvariti pod okriljem okupatora, ali i one koje su se nalazile pod zaštitom zapadnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije.
Na tim osnovnim strategijskim pravcima snaga kontrarevolucije sukobljavala su se i dva glavna politička programa reakcionarnih građanskih snaga: velikohrvatski program ustaških separatističkih snaga i velikosrpski program kojemu je glavni nosilac bio četnički pokret D. Mihailovića i emigrantska vlada. Dok je okupacija zemlje stvorila uvjete za ostvarivanje velikohrvatskog programa u obliku NDH, pokazujući ujedno i nerealnost njegova utemeljenja, dotle su nosioci velikosrpskog programa očekivali svoj nastup pobjedonosnim svršetkom rata na strani Saveznika. I upravo se u tome ogleda pravi čvor problema što ga je rukovodstvo NOP-a u svojim analizama jasno spoznalo. Dok je sudbina kvislinških snaga, među njima i ustaša, isključivo ovisila o okupatorima, što je značilo da će nakon svršetka rata svi oni doživjeti i konačan slom, dotle se pitanje četničkog pokreta postavljalo u drugom svjetlu. Bile su to, naime, snage za koje se opredijelila vlada Velike Britanije, koja je ujedno tražila i od sovjetske vlade da privoli vodstvo NOP-a
77
UDIO BROJA STANOVNIKA I UDIO DEMOGRAFSKIH GUBITAKA REPUBLIKA I POKRAJINA U STANOVNIŠTVU I GUBICIMA
JUGOSLAVIJE
Stanovništvo 1948. Dem ografski gubitak
Jugoslavija 100,00 100,00
Bosna i Hercegovina 16,18 28,43
Crna Gora 2,38 3.07
H rvatska 23,86 32,40
M akedonija 7.28 1,25
Slovenija 9,09 6,66
Uža S rb ija 26,22 23,09
Kosovo 4,63 1,89
Vojvodina 10.36 3.21
Izvor: M. Friganović, Socijalni aspekti dem ografskih k retan ja u SR H rvatskoj, R evija za sociologiju, 1—2/1975, 37—38.
POGINULI I RANJENI BORCI NOVJ OD 1941. DO 1945. GODINE
(u tisućam a)
Godina Poginuli Ranjeni
1941. 26 30
1942. 35 41
1943. 61 71
1944. 94 147
1945. 89 136
U k u p n o 305 425
Izvor: Jugoslavija — T rideset godina posle oslobođenja i pobedc nad fašizmom 1945—1975, Beograd, 1975 , 27.
da se stavi pod komandu D. Mihailovića. Ona se time izjašnjavala protiv »pobune koju vode komunisti za Rusiju«. Rukovodstvo NOP-a bilo je, dakle, suočeno s teškim okolnostima. Razotkrivanje uloge četnika i istine o tome tko se bori protiv okupatora u Jugoslaviji postavilo se kao jedna od glavnih zadaća NOP-a.
78
4
Temelji isnagerevolucijeRukovodeća uloga KPJ
Kao formulator programa oslobodilačke borbe, kao njen pokretač i glavna rukovodeća i usmjeravajuća snaga, KPJ se nalazila pred vrlo teškom i odgovornom historijskom zadaćom.
U stvaranju i izgradnji NOP-a trebalo je u prvom redu težiti za što većim širenjem njegove društveno-političke osnovice. Ali se upravo s tim u vezi javljala potreba da se politički ujedine sve strukture koje su ulazile u NOP radi ostvarivanja zajedničkog cilja. U izvršavanju te zadaće KPJ se zapravo trebala integrirati sa svim komponentama NOP-a. Zbog toga njen kadar preuzima rukovodeću funkciju u svim strukturama i organizacijama sa zadaćom da stalno djeluje na kvalitativno i kvantitativno jačanje NOP-a. Kao rukovodeća snaga NOP-a KPJ je nalazila glavna strategijska rješenja u određivanju i usmjeravanju njegova puta, uz konstantno nastojanje da se NOP iznutra sve više učvršćuje, kako bi bio otporan prema pokušajima koji su dolazili iz vana s ciljem da ga razbiju.
Prvenstveni zadatak KPJ bila je težnja da oružana oslobodilačka borba bude briga svakog dijela NOP-a. Istodobno KPJ je nastojala da se sve organizacije NOP-a razvijaju kao masovne organizacije s demokratskim sadržajem i usmjerenjem, a suzbijala je svako njihovo zatvaranje.
Usmjeravanje toka narodnooslobodilačkog pokreta bila je stalna zadaća KPJ. To su nalagale brojne objektivne i
79
subjektivne okolnosti. Iz toga jasno proizlazi da je KPJ bila i glavna snaga pokreta. Međutim, ona svoju povijesnu zadaću nije mogla ostvariti bez odgovarajuće društvene osnovice NOP-a. A upravo je to zahtijevalo da se odredi karakter njene rukovodeće uloge. Ona nije mogla nastupati s pozicija vlasti i time se izdvajati kao posebna snaga: njena je akcija bila u konstantnoj političkoj djelatnosti u svakom dijelu NOP-a. Jedan od ciljeva takvoga rada trebalo je da bude razvijanje samoinicijative u tim pojedinim dijelovima. Na taj su način program NOP-a i glavne smjernice koje je KPJ davala te koje je provodila putem svoga kadra trebali da budu podstrek stalnom i sve brojnijem okupljanju širokih masa, kao i razvijanju njihova stvaralaštva. Sjedinjujući tako u velikoj mjeri svoju rukovodeću ulogu i ulogu ostalih organizacija pokreta, KPJ je izbjegavala poziciju političke elite koja bi se prema širokim masama odnosila kao prema političkom objektu. Naprotiv, jamstvo uspjeha revolucije bilo je upravo u težnji i nastojanju da se široke narodne mase postepeno razvijaju u djelatan politički subjekt.
Izvršavanje takve uloge KPJ u oslobodilačkoj borbi zahtijevalo je njenu maksimalnu pokretljivost. Ona ne bi mogla ništa postići da je ostala samo pri formuliranju ciljeva i izdavanju općih smjernica. Njen kadar morao je biti toliko mobilan da se u svakom trenutku i na svakom koraku osjeti pokretljivost svih komponenata pokreta inicirana oživotvorenjem politike KPJ. Partijska rukovodstva i organizacije postaju pravi štabovi i rukovodeći centri borbe. To je osobito došlo do izražaja u početnom razdoblju revolucije.
S tim u vezi je bilo potrebno da se rukovodeća uloga KPJ što adekvatnije usklađuje s inicijativom i organizacijom širokih masa. Samo općenarodni oslobodilački rat mogao je stvoriti najpogodniju priliku za to. A oslanjanje na vlastite snage upravo je pokazivalo kakvo je i koliko značenje djelatnosti i samoinicijative širokih masa i predvodničke uloge KPJ. Takav proces pokretljivosti masa mogao je biti samo rezultat težnji KPJ kao revolucionarne avangarde da unošenjem svijesti u mase stvara i jača u njima spoznaju da su one nosioci širokog oslobodilačkog pokreta i da njegova perspektiva ovisi o njihovim stvaralačkim snagama. Zadaća je KPJ bila da dade poticaj tim potencijalima. To je značilo da je KPJ mogla graditi i temeljiti svoj autoritet te dobiti podršku u širokim narodnim masama samo ako one dobro
80
Izvor: M. Stanišić, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije 1941—1945, Beograd, 1973, 46.
voljno prihvate ciljeve oslobodilačke borbe i rukovodeću ulogu KPJ. Zbog toga je KPJ bila potpuno otvorena prema zahtjevima masa, a za jačanje njihove podrške trebala je velika strpljivost u političkoj borbi. Samo na taj način mogla je KPJ ostvarivati veliku pokretljivost masa, koje su stalno prihvaćale nove zadaće.
Usmjeravanje oslobodilačkog pokreta zahtijevalo je od KPJ da nadgleda svaki njegov dio. Bilo je potrebno stalno pratiti ostvarivanje odluka rukovodstva NOP-a. To se posebno manifestiralo u osiguravanju političke kontrole u njegovim oružanim snagama. Na taj je način politika KPJ imala potrebnu stvarnu podlogu. U organizaciji oružanih snaga i njihovu rukovođenju ogledao se potpuni monopol KPJ. U tome je bilo jamstvo uspješnog suprotstavljanja planovima okupatora i domaćih saveznika. Dakle, u vezi s oružanim snagama NOP-a KPJ nije mogla činiti nikakve kompromise s bilo kojim drugim faktorom, što je ona u svojoj politici inače radila kada je bila riječ o stvaranju što šire osnovice NOP-a. To se moglo npr. odnositi na pojedine građanske političke skupine.
6 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 81
Zbog svega toga bile su oružane snage NOP-a u središtu pažnje KPJ. Zato su CK KPJ i nacionalna partijska rukovodstva i preuzeli ulogu rukovođenja oružanom silom NOP-a. To se ostvarivalo preko Vrhovnog štaba, političkih komesara i partijske organizacije u vojnim jedinicama.
KPJ je u ostvarivanju svoje rukovodeće uloge morala osobito voditi računa o utjecaju međunarodnih odnosa na oslobodilačku borbu u Jugoslaviji. U tom se pogledu pozicija KPJ umnogome razlikovala od mjesta i uloge drugih snaga otpora u Evropi. Radilo se u prvom redu o tome da su velike sile antifašističke koalicije imale zapravo dvojak interes u Jugoslaviji. Četničke snage i vlada u izbjeglištvu, na koje su računali zapadni saveznici, bile su upravo one snage s kojima je KPJ ubrzo došla u izravni sukob. Valja konstatirati da je Sovjetskom Savezu u političkom i idejnom pogledu odgovaralo to što se KPJ nalazi na čelu oslobodilačke borbe, ali je razvoj rata pokazivao da su u prvom planu ipak bili obziri prema ostalim saveznicima. Prema tome, KPJ se našla u vrlo složenoj situaciji kada je riječ o politici Saveznika. Ona je morala voditi računa o određenim načelima u odnosu prema glavnim snagama savezničke koalicije, dok je istodobno trebalo vodili najžešći rat protiv snaga koje su zagovarale restauraciju staroga poretka. I to je, dakako, potvrđivalo veliku istinu da će se oslobođenje izvo- jevati samo osloncem na vlastite snage, jer je svaki pokušaj nagodbe velikih sila značio zapravo opasnost. Vodeći računa o svemu tome KPJ će uporno težiti da ustraje u svojoj borbi za stjecanje autoriteta kod Saveznika, a ujedno će nastojati da postigne što veću samostalnost u odnosu prema Ko- minterni.
Gledajući u cjelini, prilike u kojima je djelovala KPJ bile su vrlo složene. Stati na čelo pokreta koji ima dalekosežne oslobodilačke i revolucionarne ciljeve u jednoj zemlji koja je bila bremenita ne samo brojnim ekonomskim, političkim i kulturnim razlikama i suprotnostima nego i teškim povijesnim nasljeđem bilo je neobično teško i odgovorno. KPJ je bila prva koja se uhvatila ukoštac s tim proturječjima i nasljeđima. Bio je to zapravo nužan preduvjet stvaranju jedinstvenog oslobodilačkog poretka. Na tom putu bilo je neminovno da će se KPJ sukobiti s raznim pojavama i snagama suprotnih pozicija. A te su se opasnosti javljale i u njenim vlastitim redovima, iskazujući se kao odstupanje od njene osnovne političke linije. Posebnu je bitku trebalo voditi s pojavama koje su uveličavale značenje subjektivnog
82
faktora i koje su izražavale nevjericu u vlastite snage. U procesu oslobađanja od tih opasnosti Partija je sebe sve više učvršćivala i tako se osposobljavala za rukovodeću snagu revolucije.
Prema tome ideološka je komponenta bila bitna za ostvarivanje takve uloge. Upoznavanje partijskih kadrova s općim zakonitostima razvoja društva i s teorijom socijalističke revolucije, osobito putem Lenjinove misli, bila je stalna briga rukovodstva KPJ, bez obzira na vrlo teške okolnosti. U tom je pogledu rukovodstvo KPJ moralo dobro poznavati objektivne mogućnosti u razvoju revolucije, a istodobno se prilagođavati pojedinim specifičnim okolnostima ne dopuštajući da one ugroze jedinstvo pokreta.
Istodobno se ne može izbjeći činjenica da je »ortodoksni marksizam«, što je izvirao iz politike Kominterne i autoriteta Sovjetskog Saveza i Staljina, djelomično utjecao na partijske kadrove. Međutim, razvoj jugoslavenske revolucije ubrzano je vodio i oslobađanju od pojedinih dogmatskih shema. Voditi oslobodilačku borbu i oslanjati se na vlastite snage značilo je jačati spoznaju o specifičnom putu jugoslavenske revolucije, značilo je stvarati svijest o tome da se sva rješenja ne mogu naći oslanjanjem na tuđa iskustva, već da ih treba tražiti vlastitom stvaralačkom primjenom marksizma. Naravno, da je na tom putu KPJ učinila i niz grešaka; one se nisu mogle izbjeći. Za KPJ bilo je važnije da ih na vrijeme i kritički spozna.
BROJNO STANJE ČLANSTVA. KPJ, SKOJ-a I USAOJ-a OD 1940. DO 1945. GODINE
Godina KPJ SKOJ USAOJ
1940. oko 6 600 oko 18 000
1941. oko 12 000 oko 30 000
1945. 141066 oko 300 000 1 374 000
Poginulo u razdoblju od 1941. do 1945. oko 50 000 oko 100 000
1___ Izvor: Jugoslavija — Trideset godina posle oslobođenja i pobede n1M5—1975, Beograd, 1975, 34—36; N. Šarac, Revolucija i K omunistička slavlje. Socijalizam, 5/1975, 561.
83
Značenje nacionalnog pitanja
Okolnost što su okupacijske sile bile glavni protivnik revolucije utjecala je na to da glavni zadatak oslobodilačke borbe bude borba za nacionalno oslobođenje. Iako, dakle, klasni ciljevi nisu postavljeni kao neposredan zadatak, već je od početka bilo evidentno da revolucija bez njih ne može graditi svoju perspektivu. Građanska je kontrarevolucija svojim nastupom protiv NOP-a stalno potvrđivala da je svjesna pojave novih društvenih snaga koje su rukovodile oslobodilačkom borbom i imale suprotne ciljeve. Razvoj NOP-a sve je više dokazivao tu činjenicu svojim konkretnim rezultatima: rušenjem stare i stvaranjem nove vlasti, jačanjem oružanih snaga revolucije, stvaranjem masovnih političkih organizacija, osnivanjem prvih organa i institucija nove države. Osim toga, KPJ je kao pokretna i rukovodeća snaga taj svoj autoritet osiguravala na svim linijama borbe.
Prema tome, u jugoslavenskoj je revoluciji strategijsko težište bilo na borbi za nacionalno oslobođenje. Međutim, ta je borba bila najčvršće povezana s procesom mijenjanja postojećeg društvenog poretka. I upravo se u tome ogledao odnos između klasne i nacionalne komponente revolucije. Socijalistička revolucija u Jugoslaviji vodila se upravo u prilikama dramatične borbe njenih naroda i narodnosti za svoje nacionalno oslobođenje. Time se na specifičan način potvrđivala opća zakonitost suvremenog razvoja u svijetu, tj. da se rješavanje nacionalnog pitanja najčvršće povezuje s dubokim promjenama klasnih odnosa. Građanska klasa ga više ne može uspješno ostvarivati kao u epohi buržoasko- -demokratskih revolucija; tu zadaću preuzima na sebe radnička klasa koja se razvija u vodeću društvenu snagu. Neriješeno nacionalno pitanje u monarhističkoj Jugoslaviji pokazalo je da građanska klasa nije sposobna da ga rješava, a u toku rata ona je to i potvrdila. Interes za »rješenje« nacionalnog pitanja doveo je nacionalne buržoazije na put suradnje s okupatorom ili očekivanja pomoći zapadnih saveznika. Razbuktali buržoaski nacionalizam vodio je do bratoubilačkog rata i izdaje. Na čelu oslobodilačkog pokreta bila je ona politička snaga kojoj je formula rješenja nacionalnog pitanja bila jedino ispravna. Velika privlačnost te formule dovela je do odlučne prekretnice u odnosima snaga u korist radničke klase. Prema tome, u toku narodnooslobo-
84
dilačkog rata razvijala se i odlučna klasna bitka između radničke klase i buržoazije. Buržoazija je tu bitku izgubila.
KPJ je dakle, bila, jedina politička snaga koja je imala sve potrebne kvalitete i pretpostavke za uspješno rješenje nacionalnog pitanja u dramatičnim okolnostima drugoga svjetskog rata. Ona je u nj ušla s do kraja smišljenom koncepcijom o njegovu rješavanju. Ta je koncepcija bila rezultat ne samo vlastite revolucionarne borbe nego i bogatog iskustva stečenog poukama iz prijeđenih kriza koje su nastajale upravo u vezi s odnosom prema nacionalnom pitanju. Duh internacionalizma bio je svakako ona značajna snaga s kojom su se komunisti uspješno mogli suprotstaviti uzavrelim strastima buržoaskog nacionalizma. Ostvarivanje ideje bratstva i jedinstva, usprkos bratoubilačkom ratu, svojim je rezultatima sve više potvrđivalo ispravnost takvoga puta.
Prema svemu tome nacionalno je pitanje bilo čvrsto povezano sa strategijom narodnooslobodilačkog rata. U vezi s tim treba poći od Titovih misli da su narodnooslobodilačka borba i nacionalno pitanje u Jugoslaviji nerazdvojno bili vezani i da zastava borbe protiv okupatora, koju je KPJ podigla 1941. godine, »jeste u isto vrijeme i zastava borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost svakog naroda posebice«. Nacionalno pitanje pojavilo se, prema tome, kao jedna od bitnih poluga u procesu širenja društvene osnovice NOP-a, dakle i njegova vojnog potencijala. Zbog toga je i perspektiva oslobodilačke borbe znatno ovisila o što jasnijem formuliranju značenja nacionalnog pitanja i njegovu objašnjavanju u pojedinim nacionalnim sredinama.
O stupnju kojim se dokazivalo značenje što ga ima perspektiva rješavanja nacionalnog pitanja u oslobodilačkom ratu u sklopu dalekosežnih oslobodilačkih i revolucionarnih ciljeva, u mnogo čemu je ovisio karakter procesa pokretanja i razvijanja NOB-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama. Perspektiva stvaranja nove zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti pretvarala se u toj borbi u onu odlučnu silu koja je sve odlučnije utjecala na proces opredjeljivanja naroda za oslobodilački pokret. Prevladavanje iluzija u pojedinim dijelovima hrvatskog naroda o NDH kao pravom rješenju njegova nacionalnog pitanja nije nailazilo na veće teškoće i nije bilo onako presudno kao što je to bila potreba uvjeravanja da nema povratka na staro stanje. Upravo je to odlučivalo u procesu širenja društvene osnovice NOP-a u Hrvatskoj, tj. privlačenja onih širokih slo-
85
jeva na koje je računala politika HSS-a. Program borbe za ujedinjenje slovenskog naroda vlastitim snagama bila je glavna mobilizatorska poluga u opredjeljivanju za NOP. U dijelu makedonskog naroda trebalo je također razbiti iluzije da bugarska okupacija označava njegovo oslobođenje od velikosrpske hegemonije. Perspektiva koju je NOP otvarao Makedoniji kao slobodnoj i ravnopravnoj u novoj Jugoslaviji pokazala se presudnom. Prilog tome bilo je osnivanje KP Makedonije. Ostvarivanje takve perspektive imalo je posebno značenje i za Crnu Goru. U dijelu srpskog naroda vodila se odlučna bitka za prevladavanje utjecaja one velikosrpske koncepcije koja se temeljila na integralnom jugoslavenstvu i prekrivala idejom o zajedničkoj državi.
Pitanje dalje perspektive odnosilo se i na pojedine narodnosti koje su bile izložene pritisku denacionalizacije u monarhističkoj Jugoslaviji. Razbijanje iluzija u albanskom stanovništvu o oslobođenju u okviru »velike Albanije« i pod okriljem okupatora ovisilo je ponajprije o tome koliko je bilo jako uvjerenje da nema povratka na monarhističku Jugoslaviju. Na području Vojvodine bile su vrlo komplicirane prilike kada je riječ o pitanju odnosa narodnosti prema revoluciji. U težnji da stekne povjerenje širokih masa pojedinih narodnosti KPJ je morala istupati s političkim programom koji će svojom širinom pokazati potpun interes za niz vrlo osjetljivih problema. Proces diferencijacije na nacionalnoj osnovici, koji je okupacija pojačala na tlu Vojvodine, postat će predmet pažljive partijske analize. Trebalo je ulagati velike i konstantne napore radi razotkrivanja smisla politike građanskih grupacija i u nacionalnom i u klasnom pogledu. O stupnju uspjeha u tom smislu ovisilo je u prvom redu ostvarivanje glavne političke zadaće KPJ, tj. da se oružana borba vodi protiv okupatora i za rješenje nacionalnog pitanja u jednoj novoj jugoslavenskoj zajednici. I u Vojvodini su se, naime, otpori prema jugoslavenskoj orijentaciji NOP-a temeljili u prvom redu na negativnim iskustvima iz monarhističke Jugoslavije.
U svom poznatom članku »Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe«, objavljenom u prosincu 1942, Tito je tu problematiku sustavno i jasno razradio. »Današnja narodnooslobodilačka borba i nacionalno pitanje u Jugoslaviji nerazdvojno su vezani. ( . . . ) Riječ narodnooslobodilačka borba bila bi samo jedna fraza, pa čak i prevara, kada ona ne bi, pored općejugoslavenskog smisla, imala i nacionalni smisao za svaki narod posebice,
86
tj. kada ona ne bi, pored oslobođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme i oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Arnauta, muslimana itd., kada narodnooslobodilačka borba ne bi imala tu sadržinu da zaista nosi slobodu, ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije. U tome i jeste suština narodnooslobodilačke borbe«.
Očito je, dakle, bilo da je neriješeno nacionalno pitanje moglo utjecati na neravnomjernosti u pokretanju i razvijanju oslobodilačke borbe pojedinih naroda. Ulažući izuzetne napore u prevladavanju spomenutih zapreka u vezi s tim pitanjem, KPJ je odlučno prinosila osnovnom cilju, prema kojemu narodnooslobodilačka borba može ishoditi oslobođenje naroda i narodnosti Jugoslavije samo ako je to njihova zajednička borba.
Jugoslavenska revolucija je jasno pokazala da je borba za rješenje nacionalnog pitanja sastavni dio borbe radničke klase za njene ciljeve, a ti se ciljevi ne mogu ostvarivati ako se narodima ne osigura pravo na njihovu nacionalnu afirmaciju i slobodan razvoj.
Shvatljivo je zbog toga kakvo je značenje imala borba za bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije, što je bila jedna od bitnih zadaća u politici KPJ. Ona je pokazivala svoje višestruko značenje. Bila je suprotstavljena koncepciji okupatora o bratoubilačkom ratu kao jednoj od mogućnosti što uspješnijeg ostvarivanja vlastitih ciljeva. Borba za bratstvo i jedinstvo, kao brana u sprečavanju međusobnog uništenja, pokazala je ujedno i veliko opće progresivno značenje takvog cilja KPJ. A sve je to upućivalo na to da je bratstvo i jedinstvo osnovni uvjet za pobjedu oslobodilačke borbe, jer se ona može ostvariti samo ako je to zajednička borba svih naroda i narodnosti Jugoslavije.
Borba za bratstvo i jedinstvo iskazivala je sadržaj svoga značenja ovisno i o pojedinim područjima i sredinama. Na područjima gdje je živjelo nacionalno izmiješano stanovništvo i gdje su zbog politike okupatora razbuktavane šovinističke strasti, osobito su tešku zadaću imale one organizacije KPJ i oružane jedinice NOP-a koje su ondje nicale. Ondje gdje je već bjesnila bratoubilačka borba trebalo je konkretnim akcijama dokazivali značenje parole bratstva i jedinstva. Zahtijevalo je to maksimalne napore i strpljivost, bez čega se nisu mogle prevladavati pojedine zapreke i opasnosti, koje su često dolazile i iz redova NOP-a. Sigurno je da je temelj toj akciji položen stvaranjem partizanskih jedinica kojih sastav čine pripadnici pojedinih nacija na pod
87
ručju gdje se stvaraju. One su svojim djelovanjem trebale da služe kao konkretan uzor. Međutim, taj proces nije tekao bez teškoća. Pojedini primjeri pokazuju da su u krajevima gdje je masovno izbio ustanak nicala u tom pogledu i protivna shvaćanja kao posljedica stihijskog ponašanja još neizdiferenciranih ustaničkih masa. U pojedinim partizanskim odredima bilo je i šovinističkih gledišta, npr. da su Hrvati i Muslimani krivi za pokolje Srba i za teror koji se provodi nad njima. S druge strane, ustaška je propaganda težila da u hrvatskom stanovništvu izazove bojazan poistovjećivanjem četništva i NOP-a. Time je dakako nastajala opasnost širenja nacionalne mržnje. Na onim područjima gdje su takve opasnosti dolazile do izražaja, KPJ se stalno trudila da ih suzbije. Upravo o uspjehu u prevladavanju tih zapreka umnogome je ovisila stabilizacija i učvršćenje NOP-a u pojedinim područjima. Sve većim širenjem oružane oslobodilačke borbe koja je zahvatila sve krajeve zemlje stvaralo se i jačalo bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, a to znači da su se uspješno suzbijali pokušaji kontrarevolucije oko raspirivanja bratoubilačke borbe. U borbi su se sve više povezivali i uzajamno potpomagali pojedini granični dijelovi nacionalnih područja. Ondje su zajedničke borbe partizanskih jedinica i suradnja stanovništva imali posebno značenje.
Dakle, jačanje bratstva i jedinstva sve je jasnije pokazivalo svoje dalekosežno značenje. Ono je kao obaveza svih naroda i narodnosti u zajedničkoj oslobodilačkoj borbi bilo ujedno i jamstvo da će se i budući odnosi među njima morati zasnivati na ravnopravnosti i slobodnom odlučivanju. Upravo se u tome najbolje i potvrđivala ispravnost programa KPJ u rješavanju nacionalnog pitanja.
38
Okupljanje političkih snaga oko programa narodnooslobodilačkog pokretaOkupljanje snaga oko ostvariva
nja programa narodnooslobodilačkog pokreta bilo je jedan od osnovnih zadataka u politici Komunističke partije Jugoslavije kao pokretača i organizatora oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda i narodnosti. Bio je to ishod temeljite analize postojeće društveno-političkc situacije koja je nastala neposredno nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, ali u određenom smislu i rezultat dragocjenog političkog iskustva koje je komunistički pokret stekao u svojim naporima oko stvaranja pokreta Narodne fronte u razdoblju do travnja 1941. godine. Zbog toga treba u razvojnoj liniji napora KPJ u okupljanju svih progresivnih snaga oko svog političkog programa zapravo vidjeti čvrstu i neprekinutu liniju koja od travnja 1941. doživljava važnu mijenu u svom sadržaju, izazvanu u prvom redu krupnim kvalitativnim promjenama u cjelokupnom povijesnom razvoju na tlu bivše jugoslavenske države što se raspala i doživjela sudbinu okupacije. Vođenje oslobodilačkog rata protiv zavojevačkih sila i njihovih domaćih saveznika bio je onaj osnovni strategijski cilj u programu i politici KPJ koji je i ulogu pokreta Narodne fronte podigao na viši stupanj.
Zbog toga je shvatljivo zašto su bitni problemi oko stvaranja Narodne fronte prije sloma Jugoslavije postali u novom razdoblju osjetno složeniji, iako su u sebi i dalje sadržavali neke iste osnovne momente koji su privlačili podjednaku pažnju, bez obzira na duboko izmijenjene opće prilike u kojima su se postavljali i u kojima ih je trebalo rješavati. Bila su to za KPJ u prvom redu pitanja puta i načina u vezi s traženjem i privlačenjem političkih saveznika u borbi protiv zajedničkog protivnika.
Čim je rukovodstvo KPJ ocijenilo da je nastala nova situacija, počinje se razvijati ideja o stvaranju pokreta Narodne fronte, koja je i sama dobivala nove bitne komponente svoga razvoja. Treba naglašavati da je KPJ bila jedina politička snaga koja se nije mirila sa slomom i razbijanjem Jugoslavije, nego je s Titom na čelu odlučno prišla pripremama za podizanje oružanog ustanka u zemlji. Istakla je da treba nastaviti borbu u kojoj će se radnička klasa zajedno s Komunističkom partijom i s ostalim progresivnim snagama
89
boriti u prvim redovima svojih naroda za novu, slobodnu i nezavisnu Jugoslaviju kao bratsku zajednicu ravnopravnih naroda. Upravo je to i postala bitna komponenta političkog programa KPJ, prema kojemu je trebala okupljati sve demokratske, progresivne snage u širokom oslobodilačkom pokretu kao jedinstvenoj političkoj fronti.
Svakako da je pitanje savezništva s različitim političkim snagama radi stvaranja narodnooslobodilačke fronte kao političke i programske osnovice narodnooslobodilačkog pokreta bilo već od trenutka okupacije zemlje jedno od osnovnih pitanja u politici KPJ.
U etapi priprema KPJ za narodnooslobodilačku borbu bilo je formuliranje programa narodnooslobodilačke fronte jedna od najvažnijih zadaća. Trebalo je naime partijsko članstvo što preciznije i određenije upoznati s njegovim sadržajem i s načinom vođenja konkretne politike u njegovu ostvarivanju, a ujedno povesti otvorenu i široku političku propagandu takve politike. Njene osnovne ideje bile su sadržane u proglasima CK KPJ koji su izdani u povodu napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez i kasnije, u toku srpnja, i kojima su se narodi Jugoslavije pozivali u oslobodilačku borbu. Naglašavajući da KPJ organizira i vodi partizansku borbu u svim jugoslavenskim zemljama, CK KPJ je isticao: »Narodi Jugoslavije treba da se ujedine bez obzira na politička i verska uverenja i da jedinstvenom borbom proteraju omrznute okupatore iz svoje zemlje. U ime slobode i nacionalne nezavisnosti Komunistička partija Jugoslavije poziva sve rodoljubive narodne elemente da se ujedine u borbi protiv zajedničkog neprijatelja — fašističkog okupatora i domaćih izdajnika«. Bili su to programski temelji narodnooslobodilačke fronte.
Na osnovi analiza postojeće situacije i zacrtanog programa rukovodstvo KPJ je već od početka nastojalo da se povezuje sa svim onim grupama i pojedincima iz starih građanskih stranaka »koji su voljni da se bore pod rukovodstvom KPJ protiv okupatora i protiv svega onog što je donijelo narodima Jugoslavije današnje patnje i zlo«. Takvom će nastojanju KPJ ostati dosljedna do kraja: težit će da zadobije što više prvaka i uglednijih ljudi iz pojedinih građanskih stranaka čija bi demokratska orijentacija i prihvaćanje programa NOP-a privukli pasivizirane mase na koje su ti ljudi otprije imali utjecaja.
Kada je riječ o povezivanju s vodećim grupacijama pojedinih građanskih stranaka, treba konstatirati da KPJ u
90
toj svojoj akciji nije postigla neki zapaženiji uspjeh, što valja smatrati pokazateljem stvarnih odnosa između političkih snaga i njihovih koncepcija na prostoru Jugoslavije. Upravo u lim izjašnjavanjima za oslobodilačku borbu pod vodstvom KPJ ili za njeno izbjegavanje najbolje su se ogledali sadržaj i karakter pozicija pojedinih građanskih političara. Neki su težili da kraj rata dočekaju bez nekog posebnog angažiranja, nadajući se pobjedi Saveznika, što bi ih opet izbacilo na površinu. U mnogima je u lim trenucima is- krslo nepovjerenje i distancirali su se od KPJ, pogotovu kad se radilo o tome da prihvate njeno rukovodstvo. Za poziciju i ciljeve KPJ uvijek se vezivao strah od budućih revolucionarnih promjena koje su protivne perspektivi građanskih snaga. Pa i značajna promjena što ju je rukovodstvo KPJ isticalo nakon 22. lipnja 1941. s obzirom na karakter oslobodilačke borbe nije za buržoaziju bila posebno privlačna.
Najveći organizacioni rezultat u politici Narodne fronte postigla je KPJ u Sloveniji, kada se 1941. sporazumjela s političkim grupama Sokola, Kršćanskih socijalista i kulturnih radnika. Taj sporazum, kojemu se kasnije pridružio još niz drugih grupa i organizacija, bio je temelj jedne političke formacije koja je počela djelovati kao koalicija. Pošto je jasno definirala svoju političku platformu, Narodnoosvo- bodilna fronta razvija se u općenarodni pokret. Njeno unutrašnje jedinstvo sve se više učvršćuje. U proljeće 1943. to će dovesti do potpunog organizacijskog jedinstva.
Sličnih rezultata KPJ zapravo više nije ni imala u svojoj akciji za stvaranje Narodnooslobodilačke fronte. U Srbiji je NOP-u pristupila bezrezervno samo malobrojna grupa oko I. Ribara, koja je bila poznata kao ljevica u Demokratskoj stranci, i dio lijevo orijentiranog članstva Narodne seljačke stranke. U Crnoj Gori se NOP-u priključio dio prvaka Saveza zemljoradnika. U Hrvatskoj je KPJ vodila glavnu bitku da bi privukla uglednije pristaše HSS-a. Uz to se pokušavalo uspostaviti suradnju i s vodstvom HSS-a. Treba reći da je rukovodstvo KP Hrvatske bilo svjesno da neće doći do neke veće suradnje. No uporedo s daljim jačanjem NOP-a u Hrvatskoj ubrzava se proces pristupanja NOP-u pojedinih uglednijih pristaša HSS-a. Rezultat toga bilo je stvaranje Izvršnog odbora HSS-a u jesen 1943. godine.
Prema tome, Narodnooslobodilačka se fronta sve do 1944. godine nije razvijala kao neka posebna politička organizacija. Bio je to u prvom redu pokret programskog
91
okupljanja na liniji NOB-a. Iako su 1941. na pojedinim područjima postojali i odbori Narodnooslobodilačke fronte, radi se zapravo o njihovu nominalnom statusu. Iz njih su zapravo izvirali narodnooslobodilački odbori, ili su oni pod lim imenom već djelovali kao organi vlasti.
Narodnooslobodilačka se fronta dakle razvijala kao općenarodni oslobodilački pokret. Unutrašnje jedinstvo činilo je zapravo njenu najveću snagu, a to je rezultat jedinstvenog političkog rukovodstva. Prema tome, uski stranački interesi nisu mogli biti kriterij za poziciju i držanje u NOP-u. NOP je bio u prvom redu usmjeren kao izraz težnji najširih narodnih slojeva, a to je bio i glavni faktor njegove dalje izgradnje i jačanja.
Treba, međutim, posebno upozoriti na ulogu što su je imale organizacije omladine i žena u stvaranju i jačanju Narodnooslobodilačke fronte. Mogućnosti za takav proces KPJ je već umnogome osigurala u razdoblju prije rata stvaranjem dosta jake organizacije SKOJ-a i vidljivim porastom njezinog utjecaja u redovima antifašističke omladine i među ženama.
SKOJ je već od početka revolucije razvijao relativno snažnu akciju oko okupljanja demokratske i antifašistički orijentirane omladine. Osnivaju se prve organizacije omladine (Savez mlade generacije i dr.) sa zadatkom da organiziraju otpor raznim mjerama okupatora i njihovih domaćih saveznika. Sve veća masovnost omladinskog pokreta dovela je potkraj 1942. do stvaranja Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije. Novoj je organizaciji dat zadatak da mobilizira nove borce, da pomaže NOO-ima u organizaciji života na oslobođenim područjima, da organizira kultur- no-prosvjetni, politički i sportski rad omladine, Savez pionira i dr. Poduzimaju se i dalji koraci oko učvršćivanja i jačanja organizacija SKOJ-a. Posebno je trebalo prevladavati opasnost njegova poistovjećivanja s USAOJ-em.
Politička djelatnost žena počinje dolaziti do izražaja na oslobođenim područjima. U njihovu organiziranju i usmjeravanju kvalitetan korak dalje čini osnivanje Antifašističke fronte žena potkraj 1942. godine. Uloga žena ispoljava se gotovo u svim oblicima oslobodilačke borbe.
Organizacije omladine postale su plodno tlo za razvijanje revolucionarnih ideja, a osjećaj omladine za slobodu i pravdu razvijao se u jaku pokretačku snagu. Uz to omladina nije bila opterećena raznim drugim životnim obaveza-
92
SUDJELOVANJE ŽENA U NARODNOOSLOBODILACKOJ BORBI OD 1941. DO 1945. GODINE
Sudjelovaloukupno Poginulo
Odlikovano ordenom narodnog
heroja Jugoslavije
Dobilo čin oficira
Više od 100 000 25 000 90 2°000
Izvor: Jugoslavija — Trideset godina posle oslobođenja i pobede nad la- šizniom 1945—1975, Beograd 1975, 36.
ma što su ih imale starije generacije. Prihvaćanjem ciljeva oslobodilačke borbe i revolucije ona je spoznavala mogućnosti vlastite perspektive i afirmacije. Logično je da je zbog svega toga omladina činila najbrojniji i najborbeniji dio oslobodilačke vojske. NOP je isto tako pretkazivao neslućene perspektive ženama. Njihov pokret za društvenu emancipaciju prije rata bio je zapravo važna komponenta u politici KPJ. Širokom mobilizacijom žena u NOP-u i posebno u jedinicama NOVJ, gdje su žene vrlo uspješno obavljale ulogu boraca, počeo je proces prevladavanja onih konzervativnih pogleda na mjesto i ulogu žene koji su bili još duboko uvriježeni u stanovništvu, osobito seljačkom.
Značajke strategije oslobodilačkog rata
Razvojna linija strategije oslobodilačkog rata u Jugoslaviji pokazuje da se radilo o autentičnoj koncepciji kojoj je polazište, kako je istaknuto, bilo u razvijanju partizanskog rata i u njegovu postepenom pretvaranju u općenarodni oslobodilački rat s jasnom perspektivom nacionalnog i socijalnog oslobođenja. Samo je takav put mogao jamčiti da će revolucija dobiti široku društvenu osnovicu.
Takva je Titova koncepcija najprije odbacila klasične oblike pokreta otpora. Postaviti težište na borbu u gradovima koja bi se vodila putem diverzija, raznih napada, štrajkova, sabotaža, demonstracija i drugih akcija bilo bi
93
upravo suprotno koncepciji podizanja oružanog ustanka. To bi bio način borbe za koji su se opredijelile mnoge komunističke partije i snage otpora u okupiranoj Evropi. Za uočavanje uloge KPJ s tim u vezi bila je bitna spoznaja kako borba protiv okupatora putem diverzija i sabotaža ne bi imala nikakve perspektive. Iluzija bi također bila nadati se da će oslobođenje izvojevati Crvena armija za sve narode i »donijeti vlast na tanjuru«.
Dakako, orijentacija prema općenarodnom ratu zahtijevala je od KPJ i njenog kadra teške napore, jer se zapravo radilo o prilagođavanju novim uvjetima. Poprište partizanskog rata postaje čitav teritorij zemlje, osobito selo. Logično je bilo da partijski kadar odlazi iz gradova u partizanske odrede gdje je KPJ preko njih osiguravala rukovodstvo borbe. Glavni korak i ujedno primjer za to bio je Titov prijelaz s Glavnim štabom i Centralnim komitetom na oslobođeni teritorij zapadne Srbije u rujnu 1941. godine.
No to ne znači da se nije računalo i s borbom u gradovima. Naprotiv, unatoč tome što su se u njima nalazila glavna uporišta neprijatelja, u gradovima se na sebi svojstven način pokretala i vodila oslobodilačka borba. Unatoč velikim žrtvama i teroru neprijatelja, ta se borba sve više razvijala i jačala. Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Split, Skoplje, Novi Sad, Priština, Podgorica, Niš i mnogi drugi gradovi postali su žarišta NOP-a. Oni su bili važni punktovi za povezivanje sa slobodnim teritorijem kamo su odlazili novi borci i rukovodeći kadrovi te kamo se prenosio raznovrstan materijal. Gradovi su bili poprišta svakodnevnih akcija neustrašivih borbenih grupa koje su jasno davale do znanja da se neprijatelj nigdje nije mogao osjećati sigurnim.
U takvoj strategiji narodnooslobodilačke borbe jedan od bitnih preduvjeta za politiku KPJ bilo je nepriznavanje podjele Jugoslavije. Okupaciji i komadanju Jugoslavije trebalo je suprotstaviti ideju da se očuva zajedništvo njezinih naroda i narodnosti, jer je to zapravo bilo jamstvo da na- rodnooslobodilačka borba bude zajednička. A upravo je o tome i ovisilo njeno utemeljenje i perspektiva. Dakako, s tim je najčvršće bilo povezano i očuvanje jedinstva same KPJ. Naime, okupacija i podjela zemlje nisu mogli utjecati na njen dotadašnji organizacijski status. Jasan primjer za to bio je pokušaj otcjepljenja partijske organizacije u Makedoniji i njenog pripajanja bugarskoj radničkoj partiji. Prihvaćanje takvog rješenja bilo bi za KPJ znak pomirenja s fašističkom okupacijom. S obzirom na sve to nije teško
94
OSLOBOĐENI 1 POLUOSLOBOĐEN1 TERITORIJ U JUGOSLAVIJI 1941. GODINE
spoznati i ocijeniti dalekosežnost Titove odlučne intervencije kod Kominterne da ne dođe do spomenutog otcjep- ljenja.
Strategija narodnooslobodilačkog rata već je na početku svoga ostvarivanja upućivala na integritet borbe svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji. Prve Titove smjernice pokazuju da »svi partizanski odredi sa svojim štabovima iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Dalmacije, Makedonije i Sandžaka spadaju pod vrhovno rukovodstvo Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Jugoslavije«.
Titove upute o zadacima i organizaciji partizanskih odreda kako ih je formulirao u kolovozu 1941, jasno dokazuju kako je široka bila politička osnovica na kojoj su se mogle mobilizirati snage NOP-a. Ističući da je glavni cilj partizanskih odreda u svim jugoslavenskim zemljama »oslobođenje naroda Jugoslavije« od okupacijskih sila i njihovih domaćih
95
saveznika, Tito ističe da se ti odredi zovu narodnooslobodi- lački »zbog toga što to nisu borbene formacije bilo koje političke partije ili grupe — u konkretnom slučaju ni Komunističke partije, bez obzira na to što se komunisti bore u prvim redovima, već su to borbeni odredi naroda Jugoslavije u kojima treba da se bore svi rodoljubi sposobni za oružanu borbu protiv okupatora, bez obzira na političko uvjerenje«.
Navodeći brojne zadatke koje treba da izvršavaju partizanski odredi (uništavanje okupacijske i kvislinške vojne sile, rušenje i uništavanje svih objekata koji služe osvajačima i njihovim pomagačima, obrana naselja od fašističkog terora, zaštita imovine naroda i dr.), Tito je istakao da njihova glavna »politička linija . . . mora biti — Narodnooslo- bodilački front svih naroda Jugoslavije, bez razlike na politička i vjerska ubeđenja«. Taj se cilj može ostvariti jedino izvršavanjem jedne od osnovnih i stalnih zadaća partizanskih odreda, a to znači da oni »moraju neumorno razvijati otpor naroda dižući narodne ustanke i stavljajući se na čelo tih ustanaka kao borbeno jezgro. Dosadašnje iskustvo partizanske borbe pokazalo je da se zanemarivalo pitanje opštcg narodnog ustanka. Zato je potrebno hitno likvidirati taj nedostatak, jer u protivnom mogu biti partizani izolovani od masa koje su spremne da se bore za svoju pravednu stvar«. Već je nakon analize prvih partizanskih borbi diljem zemlje Tito istakao da se te borbe moraju »uporno pretvarali u opšti narodni ustanak svih naroda Jugoslavije«. A s tim u vezi je izjavio i to da će se »u slučaju povoljnih strategijskih i drugih okolnosti pri izvođenju krupnih operacija« stvarati »prema potrebi iz više partizanskih odreda krupne vojne jedinice«.
Kako se vidi, koncepcija razvijanja stalnog općenarodnog rata bila je već potpuno jasna. Prema tome, u okolnostima u kojima je neprijatelj raspolagao znatno jačom oružanom moći i u kojima se tek počela stvarati vojna organizacija narodnooslobodilačkog pokreta, partizanski rat je bio jedini pravi put. A on je u tadašnjoj političkoj i vojničkoj situaciji u zemlji pokazivao niz prednosti: bio je pogodan jer prilike za vođenje oružane borbe nisu u svim krajevima zemlje bile podjednake; budio je velike borbene inicijative naroda; pokazivao se kao najuspješniji put stvaranju slobodnih teritorija. Partizanski se rat, dakle, pokazao kao jedini mogući put da se oružani ustanak razvije u općenarodni rat i tako dođe do promjene među odnosima snaga
96
na jugoslavenskom ratištu. Titova uloga u vođenju i usmjeravanju partizanskog rata imala je posebno značenje. On je u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih oslobodilačkih snaga mnogim svojim pismenim i usmenim uputama i instrukcijama nastojao da se ispravno shvati taktika partizanskog rata koja se sastojala u upornom izbjegavanju širokih frontalnih borbi i stalnoj partizanskoj aktivnosti u svim borbenim situacijama. Tako su se postavljali temelji vojnoj organizaciji jugoslavenske revolucije i stvaranju oružanih oslobodilačkih snaga koje su se od malih partizanskih odreda i grupa postepeno pretvarale u jedinstvenu i regularnu narodnooslobodilačku vojsku.
Oslobodilačka borba koja je započela tijekom ljeta 1941. razvijala se kao jedinstven proces. Nicanje brojnih partizanskih odreda, stvaranje niza slobodnih većih i manjih teritorija na kojima se uspostavlja mehanizam narodne vlasti, uspostavljanje političkih i vojnih organizacija NOP-a, sve je to bio put koji je jasno pokazivao kako se ustanak postepeno pretvara u općenarodni rat. Dakako, u takvom su se procesu iskazivale i brojne posebnosti s obzirom na dru- štveno-političke i ekonomske prilike te povijesne okolnosti u pojedinim dijelovima zemlje. S druge strane, oslobodilačka se borba nije svuda vodila s jednakim intezitetom, ali još nije bila ni izrađena jedinstvena organizacija oružane sile NOP-a koja se podizala. Ti su momenti pokazivali da partizanski odredi uglavnom djeluju na područjima na kojima su nastali, što nije bilo dovoljno za vođenje jednog neprekidnog rata za koji je potrebno poduzimanje operacija većih razmjera. Zbog toga se nametnula potreba detaljne analize prijeđenog puta u razvoju NOB-a u čitavoj zemlji, kako bi se na osnovi postignutih rezultata i uočenih slabosti donijele smjernice za dalji razvoj.
Na vojno-političkom savjetovanju Glavnog štaba i CK KPJ s predstavnicima štabova i partijskih rukovodstava iz svih pokrajina u rujnu 1941. donesene su odluke koje su imale dalekosežno značenje. To se u prvom redu odnosilo na dalji razvitak oslobodilačke vojske koja dobiva jedinstvenu vojnu organizaciju i komandni sustav. Na taj se način pod rukovodstvom Vrhovnog štaba i CK KPJ, prema Titovim riječima »raštrkani partizanski odredi pretvaraju u jednu oslobodilačku armiju«. Savjetovanje je posebno značenje imalo u daljoj izgradnji vojne organizacije i rukovođenja oslobodilačkom borbom. Glavni je štab preimenovan u Vrhovni štab, a u pojedinim zemljama i pokrajinama os-
7 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 97
nivaju se glavni štabovi. Bio je to ujedno jasan izraz stava KPJ prema rješavanju nacionalnog pitanja. Rukovođenje oslobodilačkom borbom putem glavnih štabova kao nacionalnih rukovodstava bio je izraz ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije. U vezi s unapređivanjem vojne organizacije bilo je bitno postići što veću borbenu efikasnost partizanskih jedinica, kako bi se osposobile za krupnija djelovanja. To bi omogućilo oslobađanje novih i većih područja, čemu se osobito težilo. U vezi s tim partizanski su odredi definirani kao najveće partizanske vojne jedinice. Težilo se, dakle, da što više okrupne postojeće partizanske snage na pojedinim područjima i da se tako učine mnogo efikasnijim u vojnom pogledu.
Smjernice iz Stolica pokazale su ubrzo svoju dalekosež- nost. Od jeseni 1941. godine Vrhovni je štab sve više učvršćivao svoje veze s ostalim štabovima, osiguravajući na taj način svoju rukovodeću ulogu. Ona se još ispoljava i u vojnom i u političkom pogledu. Razvija se čitav mehanizam rukovodećih vojnih organa i ustanova, sve do onih regionalnih i zonskih. Njihova međusobna čvrsta povezanost, podređenost nižih prema višima i stalno poboljšavanje sistema veze stvarali su sve sigurniju osnovicu za lakše i efikasnije rukovođenje oružanom silom NOP-a na području čitave zemlje. Sve je to pokazivalo da je osposobljavanje rukovodećih tijela jedan od bitnih uvjeta za uspješan razvoj narodnooslo- bodilačkog rata. U svemu tome posebnu su ulogu, dakako, imale Titove izvanredne sposobnosti vojnog komandanta i stratega.
Tok narodnooslobodilačke borbe proživljavao je u pojedinim trenucima i prostorima i određene krize i znatne teškoće, ali je njihovo prevladavanje bivalo sve brže i uspješnije, a ovisilo je upravo o iznesenim momentima i faktorima.
Dalji razvoj oslobodilačke borbe i njeni zadaci ubrzo su pokazali da je potrebno stvarati veće vojne jedinice, osposobljene za osjetno veću operativnu pokretljivost. Pokazalo se to kao jedan od bitnih uvjeta u procesu pretvaranja ustanka u općenarodni rat. A stečeno je iskustvo to već u dovoljnoj mjeri potvrđivalo. Partizanski odredi u Srbiji, vezani za svoj kraj, nisu mogli efikasnije odolijevati ofenzivama okupacijskih snaga. Tadašnji stupanj partizanskog ratovanja trebalo je prevladavali putem novih organizacijskih oblika u daljem jačanju oružane sile NOP-a. Osnivanjem Prve proleterske brigade potkraj 1941. otvoren je put
ODNOS ORUŽANIH SNAGA NA JUGOSLAVENSKOM RATIŠTU (I.)
Godina Oružana živa sila NOP-a
Oružana živa sila okupatora i kolaboracio-
Međusobni
1941. srpanj 25 000 500 000 1 20
1941. kraj 80 000 660 000 1 8
1942. kraj 150 000 930 000 1 6
1943. kraj 300 000 920 000 1 3
1944. kraj 500 000 769 000 1 1.5
1945. 1. IV 600 000 680 000 1.17 1
Izvor: Vojna enciklopedija, Beograd, 1973, sv. 6, 373—375.
900 000
eoo ooo700 000
600 000
500 000
400 000
300 000
300 000
100 000
1941. 1942. 1943. 1944. 1945.(1.IV)
— — ORUŽANA SILA NOP-a —_ — — OKUPATORI I KOLABORACIONISTI
(grafički prikaz)
stvaranju većih pokretnih jedinica, što će dovesti do formiranja regularne oslobodilačke armije. Nastavši tako od malih ustaničkih grupa i odreda, od brigada, a od kraja 1942. i od divizija i korpusa, ona se razvijala u sve moćniji vojni faktor na jugoslavenskom ratištu. Postat će to sila koja će posve samostalno voditi rat protiv okupatora i kvislinga i tako dati presudan prilog ostvarivanju osnovnih ciljeva revolucije. To jačanje narodnooslobodilačke vojske iskazivat će se i stvaranjem niza rodova i oblika. U tom će pogledu osobito značenje imati stvaranje partizanske mornarice, koja će imati posebnu ulogu u borbi za Jadran.
99
Dakako da su fizički uvjeti utjecali na jugoslavensko ratište. Geografske osobine teritorija, stupanj prohodnosti pojedinih područja, komunikativnost zemljišta, klima i dr., sve su to bili činioci koji su imali udjela u vođenju oslobodilačkog rata s obzirom na oblike i njegov intenzitet. Međutim, oni nisu imati odlučnije strategijsko značenje. Pokazalo se da je borbeno djelovanje partizanskih snaga bilo moguće i uspješno i u ravničarskim predjelima kao i u onim brdskim. Bitna je bila podrška stanovništva.
Jugoslavensko ratište, koje se zapfcvo nalazilo u pozadini glavnih bojišta na kojima su se vodile bitke između savezničkih i osovinskih armija, iskazivalo je niz svojih osobitosti. Na njemu su nastajali veći ili manji slobodni teritoriji na kojima se izgrađivala vojna organizacija, a nicali su i novi organi vlasti. Protiv takvih područja neprijatelj je poduzimao svoje glavne ofenzive. To je zapravo značilo da se te ofenzive vode protiv glavne operativne grupacije NOP-a u sklopu koje se nalazio i Vrhovni štab na čelu s Titom. Prema tome, Tito se zapravo sve do sredine 1944. nalazio na
100
poprištu velikih ratnih zbivanja. Okolnosti su bile vrlo teške i složene, ali su omogućavale vrhovnom komandantu da jasno procijeni odnose snaga, da otkriva ciljeve neprijatelja i da spozna mogućnosti vlastitih snaga. Smisao i sposobnosti koje je u takvim okolnostima pokazivao Tito, nalazeći realna i smjela rješenja i u vrlo teškim i složenim situacijama, uzdigle su ga u jednog od najvećih vojskovođa u drugom svjetskom ratu.
Vrlo važna iskustva za dalje rukovođenje oružanom borbom stečena su u jesen 1941. godine prigodom poduzimanja velikih operacija Nijemaca protiv partizanskih snaga u Srbiji. Te su operacije obilježavali gotovo svi oni momenti koji su karakterizirali izvođenje operacija na evropskim bojištima. Bili su to brzi prodori s motoriziranim snagama duž komunikacija s kojima se .presijecao teritorij protivnika i potom razbijale njegove snage. Ubrzo se spoznalo da bi bilo nerealno ustrajati na obrani slobodnog teritorija u zapadnoj Srbiji, jer partizanske jedinice još nisu bile dovoljno iskusne, a prijetila im je opasnost da zadobiju velike gubitke u sukobu s brojčano i tehnički mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Pouka je bila jasna: trebalo je izbjegavati frontalne borbe, usredotočiti se na izvođenje vještih manevara kojima je cilj da razvlače i dekoncentriraju neprijateljske snage, izvlačiti vlastite snage na fronti koju neprijatelj nameće, a ofenzivne akcije poduzimati ondje gdje im se ne nada. Posebno je bilo važno da se takve akcije poduzimaju na onim područjima na kojima su postojale bolje mogućnosti za napredovanje oslobodilačke borbe. To je značilo da napuštanje jednog slobodnog teritorija treba nadoknaditi stvaranjem novoga ili povratkom staroga u protunapadu, što će se kasnije sve više pokazivati ispravnim. Sva ta iskustva bila su još više obogaćena u idućim velikim ofenzivama koje je neprijatelj poduzeo u prvoj polovici 1942. u istočnoj i jugoistočnoj Bosni, Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini.
Radi jačanja fronte oružanog otpora protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, rukovodstvo NOP-a je bilo jako zainteresirano za sporazumijevanje s četničkim pokretom. Tito je to pokazao i osobnom voljom za neposrednim susretom s D. Mihailovićem, kako bi ga privolio na zajedničku borbu. Za ocjenu toga pitanja bitno je uočili osnovnu spoznaju do koje je došlo rukovodstvo NOP-a, a prema kojoj se četnički pokret D. Mihailovića zbog odbijanja suradnje s NOP-om i brzog prijelaza na stranu neprijatelja deklarirao kao glavna kontrarevolucionarna snaga.
101
Zbog naklonjenosti Saveznika emigrantskoj vladi i četničkom pokretu D. Mihailovića osjetno je otežan dalji razvoj NOP-a, posebno zbog toga što se još nije bio afirmirao izvan zemlje. U nastalom trenutku žestoke konfrontacije s četničkim pokretom koji se prihvatio oružanog obračuna sa partizanskim snagama rukovodstvo NOP-a suočilo se s određenim dilemama. Pošlo se od ocjene da je napad četnika na snage NOP-a zapravo dio plana zapadnih saveznika u sprečavanju opasnosti od širenja i pobjede komunizma u Evropi, što je bilo motivirano uspješnom protuofenzivom Crvene armije kod Moskve potkraj 1941. godine. Ocijenjeno je da jača bojazan od brzog sloma Trećeg Reicha. Za spomenuti plan vezani su i interesi emigrantske vlade i domaće buržoazije. Instrukcije CK KPJ koje su upućene pokrajinskim rukovodstvima i u kojima se ističe pojava klasne diferencijacije masa izazvala je u pojedinim područjima uvjerenje da se približava trenutak klasnog obračuna između buržoazije i proletarijata. Oživjela je koncepcija o revoluciji u dvije etape, tj. o trenutku prijelaza na »drugu etapu«, koja je značila veliku opasnost za dalji razvoj NOB-a, jer je najozbiljnije zaprijetila sužavanjem njene osnovice. Titova intervencija upozoravala je na sektaški karakter takve politike i dogmatizam te isticala da klasno zaoštravanje znači iskrivljavanje zacrtane političke linije KPJ. To je omogućilo da se relativno brzo i s uspjehom uklanjaju pojave tzv. lijevog skretanja. Na to su utjecala i ostala kretanja u razvoju rata. Prevladalo je gledište da će rat znatno duže trajati. Pokazalo se da snage antifašističke koalicije sve više jačaju te da se oružani napad četnika na snage NOP-a pojavljuje u prvom redu kao rezultat politike izbjegličke vlade i onih domaćih snaga na koje se oslanjala. NOP je mogao ustrajati samo prihvaćanjem borbe za dalje okupljanje svih rodoljubnih i demokratskih snaga i za jačanje njihova jedinstva u borbi protiv okupatora i domaćih saveznika. Pitanje za oslobodilačku borbu ili protiv nje pokazalo je svoje presudno značenje u tom trenutku.
Kada je riječ o neprijateljskim ofenzivama, treba istaći da se njihov karakter i značenje iskazuju u tome što su one u prvom redu značile reakciju okupatora na sve snažnije borbeno djelovanje snaga NOP-a. Radilo se, dakle, o tome da se osobito na ofenzivno djelovanje partizanskih snaga, koje se ogledalo u različitim oblicima (diverzije, napadi na garnizone, oslobađanje pojedinih područja), reagiralo poduzimanjem protuofenzive. To zapravo znači da te
102
ofenzive nisu nastajale isključivo kao plan neprijatelja, nego su ih nametale i snage NOP-a. Razdoblje druge polovice 1942. ispunjeno je brojnim takvim primjerima. Sve češće se događalo da su se partizanske snage, na brzinu koncentrirale i pregrupirale a uz njihovo djelovanje na središnjem području operacija istodobno su djelovale partizanske snage na ostalim područjima, ne samo u onim susjednim već i u najudaljenijim. Time se vezivao jedan dio neprijateljskih snaga i sprečavalo se njihovo sudjelovanje na glavnom bojištu.
Neprekidna ofenziva partizanskih snaga, u prvom redu njenih glavnih pokretnih jedinica, pokazala je u toku 1942. godine svoju pravu ulogu. Presudno značenje imao je prodor grupe proleterskih brigada u zapadnu Bosnu, izveden u razdoblju od lipnja do rujna 1942. Tom je prilikom oslobođen teritorij od oko 50.000 kma koji je obuhvatio dijelove zapadne Bosne i veliko područje Hrvatske te se tako povezao sa slobodnim teritorijem u Sloveniji. Nijemci su taj
GLAVNE OFENZIVE PROTIV SNAGA NOP-a
Ofenziva Vrijeme trajanja Teritorij na kojemu se izvodi ofenziva
Snage okupatora i kolaboracionista
NOP8a
Prva ru jan—prosinac 1941. zapadna Srbija80 000 15 000
Druga siječanj 1942. istočna Bosna oko 50 000 9 000
Treća travanj—lipanj 1942. istočna Bosna. Crna Gora, Sandžak i •Hercegovina
oko 70 000
oko 10 000
Četvrta siječanj—ožujak 1943. Hrvatska, Bosanska krajina, dolina Ne-
90 000 26 000
Peta svibanj—lipanj 1943. Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sandžak (Sutjeska)
u ” 000
19 000
'4 000 ^
Šesta ru jan 1943. do siječnja 1944.
cijeli teritorij Ju goslavije s težištem na zapadnoj Bosni, Dalmaciji i dijelu Crne Gore
Sedma 25. svibnja 1944. desant na Drvar3 000 ?5 000
103
prostor nazvali »Titovom državom«. Prodor proleterskih brigada u zapadne krajeve zemlje imao je bitnu ulogu u svladavanju određene krize što je zahvatila ustanak, budući da je glavnina partizanskih snaga s Vrhovnim štabom bila primorana da se povuče na tromeđu Crne Gore, Hercegovine i Bosne.
Odluka Vrhovnog štaba da se prodre u zapadnu Bosnu pokazala se ubrzo dalekosežnom. Njeno je osnovno značenje bilo u prenošenju strategijskog težišta narodnooslobodi- lačke borbe u zapadne krajeve zemlje. Bio je to kvalitetno nov korak u njezinu razvoju. Tadašnje vrlo složene okolnosti pokazivale su da nije bilo lako donijeti takvu odluku, pogotovo zato što je vladalo uvjerenje da bi se s partizanskim brigadama trebalo vratiti u Srbiju. Upravo se u tome i ogledao Titov smisao za realno prosuđivanje situacije. Spoznavši da se u okupiranoj Srbiji, gdje dolazi do konsolidacije četničkih snaga, nije još mogla razbuktati oslobodilačka borba, namentulo mu se rješenje da s proleterskim brigadama krene u suprotnom pravcu — u zapadne krajeve. Ondje je narodnooslobodilačka borba bila u stalnom usponu, što se jasno očitovalo u sve većem broju partizanskih jedinica. Tako se prodor proleterskih brigada razvio zapravo u snažnu višemjesečnu ofenzivu u kojoj su sudjelovale i bosanske i hrvatske partizanske jedinice. U tom pohodu, kojim je neposredno komandirao Tito, izvršena su snažna borbena djelovanja: oslobođeno je niz gradova i srušene su za neprijatelja vrlo važne komunikacije.
Taj pothvat, poduzet upravo u vrijeme kada su njemačke armije na istočnom bojištu napredovale prema Volgi i Kavkazu, dao je širok zamah oslobodilačkoj borbi. Porast NOVJ na oko 150 000 boraca nesumnjivo je potvrdio da NOP jača i pokazuje osjetno veće sposobnosti za poduzimanje operacija većih razmjera. Time su se ujedno stvarali povoljniji uvjeti za povratak u istočne krajeve zemlje, što će uskoro uslijediti. Takvi uspjesi omogućili su osnivanje krupnijih jedinica, divizija i korpusa, tj. stvaranje narodnooslo- bodilačke vojske. Bio je to zapravo početak bitke za strategijski preokret u dotadašnjoj vojno-političkoj situaciji na jugoslavenskom ratištu.
Ta prekretnica nastupit će u idućoj, 1943. godini, kad se NOVJ razvila u dvostruko veću armiju. S druge strane, to je vrijeme kada sile antifašističke koalicije preuzimaju strategijsku inicijativu koja otvara sigurnu perspektivu pobjede nad silama Osovine. Na prijelazu iz 1942. u 1943. go-
104
dinu NOVJ veže za jugoslavensko ratište oko 40 neprijateljskih divizija s ukupno oko 740 000 vojnika. Stalan uspon NOB-a u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji te opasnost da savezničke armije poslije operacija u Africi ne pristupe iskrcavanju na Balkan vidno su otežale položaj okupacijsko-kvis- linških snaga. Poduzimanje operacija velikih razmjera radi uništenja glavnine snaga NOVJ i njenog glavnog rukovodstva pokazalo se logičnim. Trebalo je braniti oslobođen teritorij, ali ujedno izbjegavali frontalne sukobe. Sve jedinice koje su se nalazile izvan ofenzive trebale su uporno ugrožavati neprijateljska uporišta i komunikacije diljem čitave zemlje. Protuofenziva, koju su na početku veljače 1943. poduzele snage NOVJ, imala je u sebi značajnu strategijsku tendenciju. Tito je time nastojao ostvariti svoju zamisao
105
OSLOBOĐENI I POLUOSLOBOĐENl TERITORIJ U JUGOSLAVIJI KRAJEM 1942. GODINE
0 prenošenju težišta ratnih operacija u istočne krajeve, kako bi se tamo ponovno omogućilo širenje oslobodilačke borbe. U velikoj bici na Neretvi, u toku koje se u izvanredno teškim okolnostima vodila borba za spašavanje oko 4500 ranjenika1 bolesnika, mnogo nadmoćniji neprijatelj nije uspio ostvariti svoj plan. NOVJ je dokazala svoju neuništivost. S druge strane, njene su snage izvan glavnog bojišta ušle u opću ofenzivu. To je osobito došlo do izražaja u područjima zapadne i srednje Hrvatske, u Sloveniji, Bosanskoj krajini, Srijemu dijelovima Srbije, Kosovu i u Makedoniji. U idućoj ofenzivi, koja je ubrzo zatim poduzeta i poznata je kao bitka na Sutjesci, glavna operativna grupa NOVJ uspjela je odoljeti žestokom i vrlo dobro organiziranom koncentričnom napadu neprijatelja, koji je nametnuo partizanskim snagama danonoćne borbe. U tim dvjema najdramatičnijim bitkama oslobodilačkog rata NOVJ je izdržala najveća iskušenja.
106
Koncepcija uzmicanja pred ofenzivama neprijatelja zamijenjena je tada prihvaćanjem tako teških bitaka, čime je NOVJ sebi izvojevala status važnog činioca među savezničkim snagama.
U drugoj polovici 1943. godine snage NOVJ djeluju u svim krajevima zemlje. To su faktori o kojima moraju najozbiljnije voditi računa i Nijemci i Saveznici. Radi se o vremenu kad snage antifašističke koalicije preuzimaju strategijsku inicijativu na evropskim bojištima, jer je Crvena armija nakon velike pobjede kod Kurska poduzela dalju ofenzivu, a Saveznici se počeli iskrcavati u Italiji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. osobit zamah dobiva oružana borba u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i zapadnoj Makedoniji. Mornarica NOVJ postaje sve važniji činilac. U daljim ofenzivama koje je poduzela njemačka armija ne mogu se više jedinicama NOVJ nanijeti ozbiljniji udarci. Odustaje se od operacija okruživanja. Neprijatelj više nije u stanju primoravati snage NOVJ da napuštaju veća oslobođena područja. Dotadašnje načelo po kojem se gubitak jednog teritorija nadoknađuje dobitkom novoga zamijenjen je bitkom za oslobađanje preostalih okupiranih područja. Zračni desant što su ga Nijemci poduzeli u svibnju 1944. na sjedište Vrhovnog štaba bio je bezuspješan i nije mogao utjecati na stečene pozicije NOP-a. Ofenziva njemačkih jedinica svela se na relativno maleni prostor, što je značilo da su se snage neprijatelja znatno smanjile.
Tito s Vrhovnim štabom i Nacionalnim komitetom prelazi na otok Vis, koji postaje baza središnjeg rukovodstva NOP-a i preuzima važnu ulogu u borbi za stvaranje nove Jugoslavije. Prema tome, uporna borba da se brani otok Vis pred naletom njemačke zimske ofenzive pokazala se uspješnom i dalekovidnom.
Oko sredine 1944. NOVJ je stekla strategijsku prevlast na jugoslavenskom ratištu. U završnoj fazi svjetskog rata bila je već potpuno svjesna da je postala spona između savezničkih fronti u Evropi. Uloga snaga NOVJ u sklopu cjelokupne strategije rukovodstva NOP-a na čelu s Titom oko međunarodnog priznavanja nove Jugoslavije i osiguravanja tekovina revolucije imala je prvorazredno značenje. U tom pogledu pokazalo se posve logičnim da se zemlja oslobađa vlastitim snagama, što je bila najjača brana pokušajima vanjskih utjecaja. Tito je o tome i te kako vodio računa. U tom smislu treba shvatiti i vođenje završnih operacija za oslobođenje zemlje. Njihov početak činile su operacije na
107
području Srbije i operacije za oslobođenje Makedonije i Dalmacije. Bitka za oslobođenje Srbije imala je izuzetno političko značenje. Konačni obračun s četničkim snagama D. Mihailovića, na koje su još uvijek računali vrhovi Velike Britanije i SAD i time vršili pritisak na rukovodstvo NOP-a, postavio se kao prvorazredni zadatak. Treba, međutim, imati na umu da na jugoslavensko ratište u toj posljednjoj etapi treba gledati kao na jedinstvenu cjelinu, ako se želi razumjeti njegovo potpuno značenje. Naime, istodobno sa završnim operacijama u istočnim i jugoistočnim dijelovima vrlo veliku borbenu djelatnost iskazuju snage u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni. Na tim područjima, koja su činila pozadinu fronta, djelovalo je šest korpusa NOVJ.
U bici za oslobođenje Srbije najprije se pristupilo razbijanju četničkih snaga, a u idućoj su se etapi stvorili uvjeti za što efikasnije vođenje operacija protiv njemačkih trupa. U tom pogledu imalo je oslobođenje Beograda posebno zna-
108
čenje. Bitka za Srbiju potpuno jc uspjela, jer se masovnim stupanjem oslobođenog stanovništva u jedinice NOVJ onemogućavao pritisak sa Zapada.
Do kraja 1944. godine NOVJ je uspostavila jedinstvenu frontu od Drave do Jadrana, završavajući prvu etapu svojih operacija oslobađanjem Srbije, Makedonije, Dalmacije, Crne Gore i velikog dijela Bosne i Hercegovine. U drugoj etapi završnih operacija nastupaju velike strategijske jedinice — četiri novoosnovane armije, kojih je borbena moć još više ojačala zbog pomoći u naoružanju što su je pružili Saveznici. No ta pomoć nije mogla zadovoljili sve potrebe NOVJ. Jedan od osnovnih izvora naoružanja ostalo je i dalje oružje oteto neprijatelju. U toj drugoj etapi došle su i opet do potpunog izražaja odlike stečene u ratnoj vještini oslobodilačke borbe. Snage NOVJ vršile su kombinirano djelovanje: na fronti preko armija i u pozadini neprijatelja s pojc-
109
dinim korpusima. U dvomjesečnim operacijama te su snage oslobodile čitav teritorij Jugoslavije izbivši na Soču. U tom pogledu osobito je bila zapažena operacija za oslobođenje Trsta kao zaloga za oslobođenje Istre i Slovenskog primorja, krajeva koji se sjedinjuju s maticom zemljom, što je bio put za konačno rješenje problema s Italijom oko zapadne granice. Oslobođenje Istre i Slovenskog primorja temeljilo se na odluci stanovništva tih krajeva i na njihovoj oružanoj borbi.
Na taj je način NOVJ, koja je na početku 1945. imala oko 600 000 boraca, a u ožujku, kada je preimenovana u Jugoslavensku armiju, više od 800 000, izvršila svoju veliku zadaću: oslobodila je zemlju vlastitim snagama.
Armija revolucije
U organiziranju širokih narodnih masa koje je KPJ pokretala i vodila u revoluciju posebnu je ulogu imala oružana sila NOP-a. Ona se u toku revolucije pokazala kao najizrazitiji primjer spajanja borbenog poleta masa i čvrste organizacije. No KPJ je trebala izvršiti jedan od najvažnijih zadataka — izgraditi jaku oružanu silu NOP-a.
Koncepcija općenarodnog rata nalagala je stvaranje takve osnovice na kojoj će se moći vršiti stalna mobilizacija naroda. Iz njegovih snaga nastajala je oružana sila, ali i politički i ekonomski mehanizmi kao bitne komponente u vođenju oružane borbe. Samo je takav put političkog organiziranja masa i njihove .izgradnje u toku borbe mogao voditi osvajanju političke vlasti.
Društvena osnovica s kojom je KPJ ulazila u revoluciju sadržavala je u kvalitativnom smislu snažne potencijale da se započne oslobodilačka borba. Članstvo KPJ i SKOJ-a te krug najborbenijih pristaša Partije iz redova radničke klase, seljaštva i inteligencije činili su snage sposobne da se i proširi proces ujedinjavanja i stalnog porasta onih narodnih snaga koje su prihvaćale program oslobodilačke borbe.
Shvatljivo je da vođenje oslobodilačkog rata pod parolom oslobođenja vlastitim snagama zahtijeva da se podigne i izgradi moćna oružana sila. KPJ je težila da se izgradnja takve sile postavi kao glavna briga svih organizacija NOP-a. Zbog toga je stvaranje organa narodne vlasti imalo svoju
110
NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE
Stradali u toku rata
Prema političkoj pripadnosti i zanimanju
Uku
pno
naro
dnih 1 a
zatv
oru
i si
.
prir
odno
m
U k u p n o 1 321* 886 736 145 5
Od toga žene 90 74 40 32
Prema političkoj pripadnosti: — članovi KPJ 1284 849 706 138 5— članovi SKOJ-a 17 17 13 4 —
— nisu organizirani 20 20 17 3
Prem a zanimanju koje su obavljali prije rata:
— poljoprivrednici i srodni236 167 151 14 2
— rudari, industrijski i srod-452 302 252 48 2
— radnici u trgovini i uslugama 33 24 22 2 _
— oficiri i podoficiri Jugoslavenske vojske, žandari 82 47 45 2 _
— upravni, adm inistrativni i srodni službenici 78 40 32 8 _
— inženjeri, liječnici 27 17 11 6 -— pravnici 64 36 28 8 —— profesori, učitelji, odgaja
telji 52 37 25 12 _— ostali stručnjaci, umjetnici,
novinari 29 18 11 7 _
— domačice 14 12 9 3 -— učenici 65 56 48 8 —— studenti 184 125 98 26 1
— nepoznato 5 5 4 1
* Bez 17 narodnih heroja stranih državljana.
Izvor: Jugoslavija — Trideset godina posle oslobođenja i pobede nad fašizmom 1945-1975, Beograd, 1975, 32.
posebnu zadaću. NOO-i su zajedno s oružanim snagama činili »osnovno oružje« za pobjedu NOP-a.
Oslobodilačka vojska stvarala se neposredno oslanjajući se na narod. Ona je tako postala jedan od glavnih oblika djelovanja »naoružanog naroda«. Ničući od malih parti
111
zanskih grupa i odreda u toku 1941, ona je brojčano stalno rasla i organizacijski se izgrađivala pretvarajući se postepeno u veliku regularnu armiju. Takav pravac njezina razvoja upućuje na proces mobilizacije njenih boraca. Od prvih jedinica, koje su uglavnom činili komunisti i radnici, u daljem su se procesu sve više mobilizirali borci iz širokih slojeva seljaštva, građanstva i inteligencije. Valja nadalje istaći da je sastavu oslobodilačke vojske glavno obilježje davala omladina, koja je činila i njen najborbeniji dio.
Uloga oslobodilačke vojske posebno je došla do izražaja u jačanju bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije. U tome su se osobito isticale one jedinice koje su djelovale u područjima s nacionalno izmiješanim stanovništvom, gdje je u ratnim okolnostima bratoubilačka borba lebdjela kao glavna opasnost. I velika prostorna pokretljivost pojedinih jedinica imala je sve veće značenje upravo u vezi sa širenjem i jačanjem bratstva i jedinstva. Njihovo ratovanje izvan vlastitog nacionalnog teritorija bilo je u tom pogledu izuzetno važno. Naravno, bilo je i pojava unošenja različitih shvaćanja kojima se nastojalo narušiti bratstvo i jedinstvo. No oslobodilačka se vojska pokazala kao najjači organizam koji je s uspjehom svladao takve opasnosti. Zajedničko sudjelovanje brojnih jedinica svih naroda i narodnosti u završnim operaciama za oslobođenje zemlje potvrdilo je tu činjenicu.
Bio je to ujedno i pokazatelj nacionalne afirmacije oružanih snaga NOP-a. Brojne jedinice NOVJ imaju nacionalna obilježja u svom nazivu: srpska, hrvatska, slovenska, crnogorska, makedonska. Osnivaju se i partizanske jedinice pojedinih narodnosti: Albanaca, Mađara, Talijana, Ceha i dr., što je odražavalo njihovo opredjeljenje za narodnooslobodi- lački pokret.
S druge strane, politička uloga oružanih snaga posebno je bila izražajna u privlačenju onih masa koje su u određeno vrijeme povukle na svoju stranu snage kontrarevolucije. U sudaru s njima oslobodilačka vojska nije samo vršila ulogu fizičke sile; ona je djelovala i kao vrlo značajan činilac političke borbe, postižući zapažene rezultate u privlačenju pasiviziranog i kolebljivog dijela stanovništva.
Narodnooslobodilačka vojska sve se više izgrađivala u mehanizam koji je omogućavao političko i kulturno uzdizanje boraca. Ona je tako postala jedna od najjačih poluga NOP-a u borbi protiv kulturne zaostalosti, što je posebno pozitivno djelovalo u nerazvijenim i zabačenim krajevima.
112
Jedinstvo vojske i naroda zapaženo je .i u rješavanju problema prehrane. Vojska je bila važan faktor u rješavanju toga pitanja. Pomagala je stanovništvu, posebno u siromašnim krajevima u kojima je NOP od početka imao masovni karakter. S druge strane, mnogo su veći bili napori stanovništva da se materijalno osigura vojska. Sve se to iskazivalo u raznim oblicima: u obradi zemlje na oslobođenim područjima, osiguravanju žetve, razmjeni robe između pojedinih krajeva, podjeli pomoći od ratnog plijena i dr.
Organizacija oslobodilačke vojske bila je jedno od prvenstvenih pitanja koje je zaokupljalo pažnju rukovodstva NOP-a. Trebalo je u prvom redu težiti usklađivanju organizacijske strukture armije i glavne političke i vojne strategije NOP-a. Oslobodilačka vojska nije se izgrađivala po nekim uobičajenim klasičnim načelima o stvaranju oružanih snaga, nego joj je zadaća bila da širi oslobodilačku borbu i tako sve više privlači široke slojeve stanovništva u nju, oslobađajući time njegovu veliku energiju. Doktrina općenarodnog rata bila je presudna u organizacijskom oblikovanju oslobodilačke vojske. To je značilo da valja primjenjivati takve oblike vojne organizacije koji će omogućiti masi koja sudjeluje u borbi da što više ispoljava svoju energiju. Teritorijalna vojna organizacija koja je u početku oslobodilačke borbe bila osobito izražena omogućivala je jače povezivanje vojske sa svojom sredinom, te je u tim okolnostima jačala. No poslije prvih ofenziva neprijatelja na ustanička područja pokazalo se da taj oblik organizacije u mnogo čemu nije podesan. Naime, partizanske jedinice nisu bile dovoljno pokretljive za brzo uzmicanje, a borbena moć im je bila znatno ograničena zbog njihove povezanosti s određenim područjem. Dalje jačanje NOP-a neminovno je utjecalo i na usavršavanje vojne organizacije. Razmrvljenost partizanskih jedinica trebalo je zamijeniti što snažnijom koncentracijom. U tom smislu prelazi se i na stvaranje većih i jačih operativnih jedinica s velikom pokretljivošću. Time je otvoren proces stvaranja regularne vojske. Prema lome, stvaranje vojne organizacije treba shvaćati kao dugotrajan proces na koji su utjecale brojne i različite okolnosti u kojima se ratovalo. Svakako su potrebe i mogućnosti NOP-a bile osnovni kriterij za taj razvoj.
U daljoj izgradnji vojne organizacije važno je bilo formirati vojno-pozadinske organe. Djelujući u vojnoj pozadini oni su znatno rasteretili operativne jedinice. Uz to se nametnula i potreba da se ojačaju pojedini rodovi oružja u os-
8 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 113
lobodilačkoj vojsci. Već u jesen 1942. postavljeni su temelji Mornarici NOVJ. Ubrzo se pokazalo da je njena djelatnost bila neobično važna za razvijenost oružane borbe na jadranskoj obali. Poslije kapitulacije Italije mornarica će sve više jačati obavljajući raznovrsne borbene zadatke. Od jeseni 1943. počelo je stvaranje zrakoplovstva i tenkovskih jedinica NOVJ.
Za takvu oslobodilačku armiju koja je nastajala iz širokih narodnih masa bili su bitni problemi suživljenosti s narodom. Voditi oružanu borbu značilo je mobilizirati narod u borbi. Prema tome, na jačanju svijesti u narodu da je NOVJ njegova vojska i podržavanju svijesti boraca da vojska ne može bez naroda gradili su se temelji njihova jedinstva. Bit takve veze trebao je da shvati svaki borac. A voljnost širokih narodnih masa da sudjeluju u oslobodilačkoj borbi dobivala je svoj potpuni smisao u jačanju spoznaje da je borba oružanih snaga NOP-a i ono što se događa u pozadini jedinstvena fronta.
Oslobodilačka je vojska imala značajnu ulogu u vođenju političke djelatnosti u narodu. Ona je to mogla obavljati s obzirom na potencijal svojega kadra. U narodu valja politički djelovati da bi se u njemu stekla podrška i sigurna osnovica. Širenje ideja narodnooslobodilačkog pokreta dobilo je u armiji revolucije vrlo snažnu polugu. U onim područjima u kojima nije bilo partijskih organizacija, vojska se pokazala kao izuzetan činilac u organizaciji političkog rada u narodu.
Posebna je uloga NOVJ u pomoći oko stvaranja narodne vlasti. U tom pogledu pokazala se nezamjenjivim činiocem, jer je bila glavna sila koja je rušila ustanove postojeće okupacijske i kvislinške vlasti, stvarajući tako teren za podizanje organa nove vlasti. Upravo s tim u vezi treba shvatiti činjenicu što su novoizabrani NOO-i bili u početku zapravo organi oružane borbe, manje narodne vlasti. To je potvrđivalo da je vojska kao osnovno sredstvo revolucije bila glavni organizator naroda u borbi. Bio je to jasan pokazatelj suživljenosti oružanih snaga NOP-a i organa narodne vlasti, između kojih je postojao pravi dijalektički odnos. Oni su bili glavni oslonci za uspješno vođenje općenarodnog rata.
114
Temelji narodne vlastiOd početka oslobodilačke borbe
kao bitno postavilo se pitanje vlasti. Jugoslavenska je revolucija svojim tokom jasno potvrđivala Lenjinovu postavku da je »pitanje vlasti u državi« osnovno pitanje svake revolucije i da bez njegova jasnog shvaćanja »ne može biti riječi ni o kakvom svjesnom učešću u revoluciji, a da i ne govorimo o rukovođenju njome«.
Iako u razradi političkog programa oslobodilačke borbe rukovodstvo KPJ nije davalo posebne smjernice za organiziranje novih organa vlasti, bilo je nedvojbeno da je misao »borbe protiv okupatora, za nacionalno oslobođenje« imala i svoje jasno klasno usmjerenje. Tito će stečena iskustva i rezultate kasnije izraziti riječima da NOB »ne bi bila tako uporna i tako uspješna, kada narodi Jugoslavije ne bi u njoj vidjeli, osim pobjede nad fašizmom, i pobjedu nad onim što je bilo za prošlih režima, pobjedu nad onima koji su ugnjetavali i teže daljnjem ugnjetavanju naroda Jugoslavije«. Prema tome, nema mjesta dvojbama: narodno- oslobodilački odbori kao organi nove, narodne vlasti nisu nastajali spontano, već na osnovi čvrstog plana. Temelji nove vlasti zidali su se ovisno o konkretnim uvjetima i potrebama revolucije, a što je smjelo biti samo najčvršće povezano s politikom KPJ. Dakle i ondje gdje je nicanje organa nove vlasti imalo obilježja stihijnosti i spontanosti, oni su po svojoj zadaći i djelatnosti dobivali posve jasno usmjerenje.
S druge strane, bilo bi taktički pogrešno u tadašnjim okolnostima nastupiti s parolom borbe za socijalističku vlast. Takvo bi usmjerenje oslobodilačke borbe sigurno sužavalo njenu društveno-političku osnovicu i odvajalo je od onih demokratskih snaga koje svoju spremnost za borbu protiv okupatora nisu još mogle povezivati s borbom za društvenu preobrazbu. Već je smjer revolucije, koji je zahtijevao otvoreno izjašnjavanje za ili protiv okupatora, jasno vodio diferencijaciji sukobljenih strana, tj. onih koje su se svjesno odlučile za politički program KPJ i onih koje su se vezale za okupatora ili vodile akciju za povratak staroga poretka.
Nastanak prvih organa revolucionarne vlasti čvrsto je povezan sa stvaranjem slobodnih teritorija i nestajanjem organa stare vlasti. Novi organi pokazali su da su prijeko potrebni za dalje uspješno vođenje narodnooslobodilačke
115
borbe. Svakodnevna je praksa bila svakako najbolje pokazivala gdje treba tražiti najprikladnije oblike u stvaranju organa narodne vlasti. Odmah je bilo jasno da se oružana borba ne može uspješno voditi bez stvaranja nove vlasti. Stari su organi vlasti rušeni i nestajali, ili su pak bili u službi okupatora i njegovih domaćih pomagača. Tako su se zapravo prv,i organi vlasti nametnuli i kao prijeka potreba. Bilo je jasno da treba stvarati organe koji će osiguravati preduvjete za normalan razvoj oslobodilačke borbe i za rješavanje akutnih problema stanovništva na oslobođenim područjima.
Naravno da je KPJ bila zainteresirana da u organe nove vlasti ulaze ljudi koji su spremni ostvarivati njenu politiku. A time su zapravo ti organi i iskazivali svoj revolucionarni smisao. S time je bilo u vezi pitanje prihvaćanja novih organa vlasti od širokih masa. O stupnju toga prihvaćanja ovisila je zapravo prava uloga i utemeljenost nove vlasti, a to je ujedno omogućilo KPJ da ispituje raspoloženje stanovništva u pojedinim područjima za borbu i revolucionarne promjene te da izvlači pouke i iskustva. Nastale razlike i specifikumi osjetno su se zapažali na terenu: dok se u nekim područjima NOO-i već svojim stvaranjem oblikuju kao dobro organizirana narodna vlast s odgovarajućim atributima, u drugim obavljaju funkciju pomoćnih organa partizanskih jedinica ili imaju neki drugi oblik, kao što su npr. odbori narodne pomoći.
Proces stvaranja narodne vlasti obilježavalo je najprije osnivanje najnižih organa, tj. seoskih, mjesnih i rajonskih NOO-a, a zatim općinskih, kotarskih i okružnih. U krajevima gdje su izbijali masovni ustanci naroda, organizacije KPJ i ustanički odredi bili su ujedno i organizatori fronte i pozadine. Odredi su izdavali naredbe .i smjernice koje se nisu odnosile samo na vojne jedinice nego i na stanovništvo. U toku daljeg razvoja i stabilizacije oružanog ustanka poduzimaju se novi koraci koji vode stvaranju organa civilne vlasti u selima. Jedna od glavnih zadaća bila im je da vode brigu o snabdijevanju partizanskih jedinica i nezbrinutog stanovništva.
Naravno da zbog nedostatka iskustva rukovodstvo NOP-a u početku nije moglo dati konkretne smjernice u vezi sa stvaranjem novih organa vlasti. Praksa je iz dana u dan pokazivala koji su oblici najprimjereniji konkretnim uvjetima d stupnju razvoja NOB-a u pojedinim područjima. Na osnovi spoznaje da bez stvaranja nove vlasti ne može biti
116
ni uspješnog vođenja NOB-a, i partijska rukovodstva su se sve više i neposrednije angažirala u tom smislu. Poslije savjetovanja u Stolicama jasnije se definira i uloga NOO-a. Njihova djelatnost pokazivala je neobično bogatstvo akcije i oblika, a to je bila potvrda da su oni sve očitije postajali jamstvo društveno-političke orijentacije oslobodilačke borbe. Iskazujući svoju ulogu sve izrazitije kao središte okupljanja i organiziranja radnika, seljaka, demokratskog građanstva i inteligencije u smislu programa narodnooslobodilačke borbe, oni su zapravo bili i najvjerniji pokazatelj procesa stvaranja i jačanja Narodnooslobodilačke fronte. Posebno su dolazili do izražaja na okupiranim i poluoslobođenim područjima.
U vezi s takvim ciljevima i domašajem narodne vlasti treba shvatiti i akciju rukovodstva NOP-a tijekom kolovoza 1941. da se stvori središnja vlada u koju bi ušli predstavnici demokratskih skupina iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Takav začetak Narodnog komiteta oslobođenja, koj.i nije urodio plodom zbog intervencije Kominterne, dokazuje kako je rukovodstvo NOP-a nastojalo da se već tada razjasne pitanja budućeg uređenja države i statusa emigrantske vlade u Londonu. Koliko je takav smjer akcije zapravo bio protivan interesima građanskih snaga koje su svoje težnje poznavale u povratku na staro, pokazuje i to što je u pregovorima između Tita i D. Mihailovića u listopadu 1941. ovaj u prvom redu odbacio stvaranje narodnooslobodilačkih odbora što ih je Tito predlagao kao organe »koji će biti najbliži narodu i koji će moći uzeti na sebe svu odgovornost u ime toga naroda.«
O tim momentima, koji su već neposrednije zadirali u interes politike Saveznika, rukovodstvo NOP-a moralo je voditi računa. To se odrazilo i na tretiranje karaktera NOO-a, koji su označeni kao privremeni nosioci narodne vlasti. Dugoročniji njihov tretman mogao je u tom trenutku stvarati za rukovodstvo NOP-a osjetnije komplikacije. Stalni organi NOP-a tumačili bi se kao neposredna opasnost za restauraciju stare vlasti.
Polugodišnja praksa u razvijanju i djelatnosti organa nove vlasti bila je već toliko obogaćena pozitivnim iskustvima i spoznajama da se oko početka 1942. logično nametnula potreba da se ta iskustva pravno formuliraju, kako bi se uskladila djelatnost NOO-a u čitavoj zemlji, a dakako i pomoglo tamo gdje se zaostajalo. Prema Fočanskim propisima iz veljače 1942, NOO-i se definiraju kao »borbeni organi koji služe narodnooslobodilačkoj borbi«, što znači da ne
117
mogu biti u službi pojedinih političkih stranaka i organizacija. U njih se biraju demokratskim putem čestiti rodoljubi koji se bore za ciljeve narodnooslobodilačke borbe, bez obzira na njihovo »političko uvjerenje, vjeru i narodnost«. NOO-i dakle nisu bili samo organi vlasti nego i politički organi NOP-a. Oni su već svojim nastankom bili negacija starog poretka i političkog sistema, a svojom su djelatnošću pokazivali da se NOB ne vodi samo protiv okupatora nego i za rušenje starih društveno-političkih odnosa. KPJ je kao glavna pokretna sila revolucije težila da osigura i svoju rukovodeću ulogu u NOO-ima.
Rujanski propisi iz 1942. označavali su kvalitetan prijelaz u novu etapu razvijanja revolucionarne vlasti. Kao konkretan izraz nove situacije oni nedvojbeno znače korak naprijed u odnosu prema spomenutim temeljnim dokumentima o zadacima .i radu NOO-a. Za razliku od dotadašnjeg shvaćanja karaktera NOO-a kao privremenih organa vlasti, u novoj etapi razvoja NOB-a oni postaju »organi narodne demokratske vlasti«, a to znači i stalni organi vlasti, dobivaju sve više »korijena u narodu«, njihovi se poslovi raz- granjavaju, a time raste i njihovo značenje. Oni su se »sve više pokazivali kao prirodni oblik istinske narodne vlasti koji najbolje i jedini odgovara današnjim uslovima i narodnim potrebama«. Upravo u toj kvalitetnoj promjeni karaktera NOO-a od privremenih u stalne najvjerojatnije se odražavao dosegnuti stupanj u razvoju NOB-a. Odbori više nisu bili pomoćni organi, vezani svojom zadaćom ,i djelatnošću za zahtjeve same borbe, već su počeli sve izrazitije iskazivati svoj revolucionarni smisao. A taj se smisao ogledao u prvom redu u težnjama za osiguravanje bitnih tekovina NOB-a, tako da »nije više moguć povratak nikakve stare vlasti«, te da se sistem nove, narodne vlasti mogao graditi samo kao nova ustanova. Rezultati izbora koji su se od rujna provodili na oslobođenom teritoriju pokazali su golem porast broja NOO-a, koji se u vrlo dinamičnom društveno-političkom životu izgrađuju u prave organe narodne vlasti.
Treba, međutim, istaći da su ti organi vlasti po svom sadržaju i značenju zapravo bili isti kao oni u jeseni 1941. godine. Bitne razlike među njima nije bilo. Definiranje njihova novog statusa u toku jeseni 1942. pokazivalo je da je proces raslojavanja u ustaničkim masama već doveo do posve jasnih odnosa. To je ujedno značilo da su se u krajevima gdje je NOP ojačao svoje pozicije potpuno kompromitirali izbjeglička vlada i četnici D. Mihailovića.
118
Uloga slobodnih teritorijaStvaranje slobodnih teritorija
imalo je već od početka revolucije prvorazredno značenje. Za dugotrajno vođenje borbe Tito je slobodnim teritorijima
davao jednu od presudnih uloga. Zbog toga se razvoj oslobodilačke borbe ne bi mogao ni razumjeti bez čvrste povezanosti sa slobodnim teritorijima. Slobodni teritorij prema tome nije imao uobičajenu ulogu pozadine za rat klasičnih armija, gdje su se nalazili izvori za njihovo snabdijevanje. Organizirati slobodan teritorij kao uporište za vođenje općenarodnog rata nije značilo samo stvarati uvjete za održavanje vojnih jedinica nego i o- mogućiti izgradnju ostalih bitnih institucija oslobodilačkog pokreta. Prema tome, slobodan je teritorij označavao prostor na kojemu je dolazila do izražaja inicijativa naroda u raznim pravcima radi jačanja i učvršćivanja NOP-
Oslobađanje širokih područja u čitavoj zemlji stvaralo je najpogodniju priliku za sve masov- niju mobilizaciju stanovništva u borbu. Organizirati slobodne teritorije kao »male republike« u kojima bi se stvarale i učvršćivale oružane snage, funkcionirao sistem vlasti i djelovale masovne političke organizacije značilo je zapravo stvarati snažnu bazu oslobodilačke borbe. Povećavanjem tih teritorija NOP je dokazivao da stalno jača i očvršću-
Izvor: B. Clcdović, Dopri- . ,nos Jugoslavije pobedi nad fa- JC O SpO SO D ljaV clJU C l SG Za KOnaČ-iormTi975'f°',wpolilički in'0rma- nu pobjedu.
119
Ideja o stvaranju slobodnih teritorija bila je u prvom redu povezana s mogućnošću stvaranja i jačanja oružanih snaga NOP-a. Slobodna područja bila su baze na kojima su se mobilizirali borci, organizirao odmor jedinica i njihovo snabdijevanje, zbrinjavali ranjenici i si. S njih su se organizirala borbena djelovanja i napadi na druga područja, a ujedno su služili kao vrlo dobro uporište za uzmak. Zbog toga je rukovodstvo NOP-a bilo zainteresirano za stvaranje što većeg broja slobodnih teritorija.
Iz navedenih je razloga Glavni štab na čelu s Titom već na početku oslobodilačke borbe u ljeto 1941. izradio plan za stvaranje većeg slobodnog područja u zapadnoj Srbiji. Čvrsto povezana s tom koncepcijom bila je i odluka o prijelazu rukovodstva iz Beograda na slobodan teritorij, što je dakako imalo dalekosežno strategijsko značenje. Vođenje oslobodilačkog rata na širokom terenu zahtijevalo je da se i rukovodstvo nalazi u samom središtu zbivanja. Tako osim velikog teritorija koji je u jesen 1941. oslobođen u Srbiji (»Užička republika«) nastaje iste godine i niz manjih slobodnih područja u drugim krajevima, posebno u Crnoj Gori, dijelu zapadne Bosne, središnjoj Hrvatskoj i dr. U idućoj godini stvara se slobodan teritorij na tromeđi Bosne, Crne Gore i Hercegovine, a u drugoj polovici iste godine nastaje najveće oslobođeno područje (»Bihaćka republika«). Ostala su područja oslobođena u daljem razvoju rata (u Sloveniji, sjevernoj Hrvatskoj, zapadnoj Makedoniji i dr.).
Dakako, slobodni se teritoriji konstantno stvaraju i šire u toku razvoja oslobodilačkog rata. Usporedo s njegovim jačanjem i pojedini slobodni teritoriji nastaju planski i postupno: manja oslobođena seoska područja povezuju se u veća, koja su često obuhvaćala i pojedine gradove što su bili oslobođeni.
Posebno je na slobodnom teritoriju dolazila do izražaja snaga organa narodne vlasti i njihovo značenje. Oni su ondje ispoljavali neobično bogatstvo sadržaja svoga rada. Isto se tako isticala privredna djelatnost NOO-a koja se ogledala u različitim oblicima. Organizacija prikupljanja hrane i drugih potreba za partizanske jedinice bila je neobično važna zadaća NOO-a. Oni su bili i glavni nosioci organizacije privrednog života na slobodnim područjima, u prvom redu poljoprivrede. U teškim ratnim okolnostima, dakako, nije bilo nimalo lako uspješno organizirati neku poljoprivrednu proizvodnju. Zato su NOO-i morali preuzimati i niz drugih akcija: obraditi zemlju, provesti sjetvu, organizirati žetvu. U
120
pojedinim područjima uspjelo im je obradili veće komplekse napuštene zemlje, a ponegdje je postignut relativno velik uspjeh i u provođenju žetve.
NOO-i su s uspjehom organizirali tržište i trgovinu, što je bilo i te kako važno za normaliziranje života na slobodnim područjima. U tom se pogledu djelatnost NOO-a očitovala u provođenju nadzora nad trgovinom, u bojkotu neprijateljskih tržišta (sprečavanju izvoza hrane, stoke, drva i dr. sa oslobođenog područja, posebno u suzbijanju opasnosti da se tom robom opskrbljuje neprijatelj), u reguliranju akcije razmjene robe s pojedinim područjima i si. NOO-.i su razvijali i sve veću djelatnost oko rješavanja komunalnih problema, organiziranja prometa, zdravstvene službe i dr. Posebnu su ulogu imali u organizaciji sudstva .i sigurnosti. Već od jeseni 1941. godine osnivaju se vojni i civilni sudovi, u početku doduše prema potrebi. Međutim, upravo su NOO-i često rješavali mnoga pitanja s područja sudstva regulirajući probleme osobnih sporova građana, izričući materijalne i druge kazne i si. S posebnim su uspjehom organizirali kulturno-prosvjetni rad i život.
Shvatljivo je da su brojna oslobođena područja, među kojima je bilo i mnogo većih, značila za neprijatelja veliku zapreku u težnji za uništenjem NOP-a. Ona su razbijala i ugrožavala okupacijske i kvislinške sisteme, iscrpljivala oružanu silu neprijatelja, prekidala ili ugrožavala komunikacije otežavajući ili potpuno onemogućavajući ostvarivanje nekih planova kao što je npr. eksploatacija prirodnih bogatstava. Neprijatelj je zbog toga bio osobito zainteresiran da osvaja slobodna područja, u čemu se često najvećim dijelom iscrpljivao njegov vojni potencijal. U pojedinim operacijama nastupao je neprijatelj s osjetno nadmoćnijim snagama nastojeći da pod svaku cijenu zauzme slobodan teritorij. Slabije naoružane i ratnički još neiskusne partizanske snage nisu se mogle uvijek i svuda uspješno suprotstaviti. Treba pri tome istaći da je težnja partizanskih snaga i ustaničkih masa u obrani svog slobodnog područja bila vrlo jaka. Zbog pomanjkanja iskustva u početku se provodila frontalna obrana slobodnog područja, što se dakako pokazalo bezuspješnim. Takva je bila orijentacija Vrhovnog štaba u prvoj ofenzivi, kada se slobodan teritorij u zapadnoj Srbiji nije mogao na taj način obraniti zbog mnogo nadmoćnijeg neprijatelja. Ubrzo se spoznalo da se pred brojno i tehnički mnogo nadmoćnijim neprijateljem ne može pod svaku cijenu braniti slobodan teritorij, odnosno da se može obraniti samo
121
onda kad vlastite snage imaju premoć. Shvatilo se nadalje da za održavanje i jačanje oslobodilačke borbe treba ponajprije očuvati njenu živu oružanu silu. Upravo je to bio preduvjet da se gubitak jednog slobodnog teritorija nadoknadi stvaranjem novoga, još većega.
Dramatika unutar društvene strukture
U usmjeravanju masa u oslobodilačku borbu KPJ se suočavala s nizom složenih problema koji su se očitovali u konfrontaciji s onim građanskim snagama što su također bile zainteresirane za jačanje svoga utjecaja i kontrole u širokim masama stanovništva. Težina te konfrontacije osobito se osjetila u sudaru s onim snagama koje su svoju akciju odvraćanja narodnih masa od borbe protiv okupatora temeljile na paroli čekanja, na argumentaciji o nesrazmjerno velikim žrtvama što ih zahtijeva oružani otpor i uvjeravanju da će na kraju rata velike pobjedničke sile biti one koje će odlučivati sudbinom porobljenih naroda. U tom pogledu glavnu protivničku stranu predstavljao je četnički pokret D. Mihailovića koji je pokušavao organizirati vlastite oružane snage na području čitave Jugoslavije. Taj je pokret nastojao mobilizirati srpsko stanovništvo u interesu kontrarevolucije. Sličnu akciju propagandnog karaktera vodile su i pojedine grupacije HSS-a na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, u težnji da spriječe pristupanje hrvatskog stanovništva u NOP.
Treba konstatirati da je takva taktika građanskih snaga mogla imati uspjeha u pojedinim društvenim slojevima. Mogućnost da se rat preživi bez većih žrtava mogla je politici čekanja u određenim situacijama stvoriti realnije tlo.
Svi su ti momenti upozoravali da KPJ u svojoj akciji treba da razotkriva i klasnu osnovicu takve građanske politike. Obračun s vojnim snagama koje su se krile iza takve politike bio je prijeko potreban da bi se izgradilo političko jedinstvo naroda. A na putu izgradnje toga jedinstva trebalo je voditi računa o mnogim obzirima kao nužnom uvjetu u pristupanju neutralnim ili politički zavedenim masama. Mase koje su bile pod pritiskom kolebanja valjalo je jasno razlikovati od pravih neprijatelja. Samo je to moglo pospješiti proces pristupanja tih masa NOP-u, što je u toku dalj
122
njeg razvoja rata moglo dovesti do potrebne društveno- -političke izolacije saveznika okupatora. Nakon uspjeha u ostvarivanju te svoje političke Linije KPJ je mogla računati sa širenjem i jačanjem osnovice oslobodilačke borbe. O uspjehu u borbi protiv okupatora i kvislinga koji su pribjegavali krajnje zastrašujućim mjerama u »pacifikaciji« stanovništva ovisio je i stupanj utjecaja KPJ u širokim slojevima. A uspjesi snaga NOVJ imali su posebno značenje u jačanju spoznaje masa da se samo oružjem može pružiti takav otpor. Odlučnost da se ustraje u toj borbi jačalo je i uvjerenje da će postignuti rezultati imali svoje trajno značenje.
U izvršavanju te svoje zadaće KPJ je ulagala goleme napore objašnjavajući prave ciljeve oslobodilačke borbe, u težnji da ih mase shvate i prihvate kao svoje. U tome je trebalo prevladati niz teških zapreka: praznovjerje, nizak stupanj svijesti i niz drugih slabosti. Nadilaženjem tih zapreka oslobodilačka je borba sve više usmjeravala potencijalne revolucionarne energije širokih masa u jedinstveni opći tok revolucije.
Valja naglasiti da s tim u vezi i gibanja u pojedinim društvenim slojevima privlače posebnu pažnju.
Proces pristupanja NOP-u zahvatio je najprije redove radničke klase, pri čemu se ponajprije misli na članstvo KPJ i SKOJ-a, te na simpatizere iz različitih predratnih organizacija koje su bile pod utjecajem Partije. Tijekom daljeg razvoja NOP-a taj je proces sve šire zahvaćao redove radničke klase, tako da je njezino sudjelovanje s obzirom na udio u strukturi stanovništva iznosilo najveći postotak. Međutim ne znači da dio radništva nije bio izvan NOP-a, i to u različitim pozicijama — od potpune pasivnosti ili lojalnog uključivanja u potrebe okupacijsko-kvislinškog sistema, npr. u proizvodnji, ponajprije industrijskoj, do sudjelovanja u oružanim snagama kontrarevolucije. Oslobađanjem pojedinih područja, posebno gradova i industrijskih središta, i to se radništvo sve više uključivalo u NOP, što je osjetno utjecalo na socijalni sastav jedinica NOVJ. Na pojedinim područjima i u pojedinim većim jedinicama postotak boraca radnika bio je i dva puta veći u odnosu prema njihovu udjelu u stanovništvu. Naravno da je to mnogo značilo za dalji razvoj NOP-a u društvenom smislu.
Seljačke mase bile su one koje su najprije i duboko iskusile strahote rata. Međusobni krvavi obračuni s nacionalne, vjerske pa i klasne osnovice ispoljavali su se vrlo tra
123
gično na selu. Masovni pokolji što su ih provodili ustaše i četnici, krvavi obračuni na drugim nacionalno izmiješanim područjima, akcije prekrštavanja što ih je organizirao režim NDH, brojne i razne akcije likvidacije stanovništva i njegova preseljenja koje su provodili okupatori i kvislinzi, svakodnevne pljačke i pustošenja, sve su to bili takvi događaji koji su se s najtežim posljedicama odražavali upravo na selu i u seljačkom stanovništvu. Ako se tome doda da je partizanski rat otpočeo i vodio se u najvećoj mjeri na seoskim područjima te da su se na njima najvećim dijelom vodile i ofenzive neprijatelja, posve je jasno da je seljaštvo bilo gotovo u cjelini zahvaćeno ratnim vihorom. Ono se, dakle, u svakodnevnim žestokim sudarima sukobljenih protivnika moralo odlučiti na koju će stranu.
U skladu sa svojom koncepcijom vođenja partizanskog rata KPJ je osobito bila zainteresirana za jačanje utjecaja u seljačkim masama i za njihovo privlačenje u stvaranju i jačanju saveza između radnika i seljaka. Zbog toga je stupanj njezina utjecaja često bio presudan u usmjeravanju seljačkih masa u onim trenucima kad su se one spontano pobunjivale. Takvim pokretima u pojedinim krajevima KPJ je davala organizacijsko rukovodstvo i idejni sadržaj. Na čelu prvih partizanskih odreda nalazili su se uglavnom komunisti i radnici iz gradova.
SOCIJALNI SASTAV ŽIVIH SUDIONIKA NOB-a U JUGOSLAVIJI PREMA POPISU SUBNOR-a 1960. GODINE
Socijalni sastavBroj živih sudionika
Postotak od ukupnog
Postotakkategorije
stanovništva
Seljaci 554 570 61.1 oko 4,9
Radnici ’79 806 30.8 oko 9.8
Službenici i vojne osobe 54 295 6.0 oko 5.4
O stali (obrtn ici, trgovci, bez određenog zanim anja) 19 278 2.1 oko 1.6
U k u p n o 907 949 100,00
Izvor: I. Graovac, O proučavanju s tru k tu ra sudionika NOB-a i socijalističke revolucije u H rvatskoj 1941—1945, Časopis za suvrem enu povijest, 2.1974, 59.
124
Unatoč tome što seljaštvo s obzirom na svoju brojnost nije imalo adekvatan kvantitativan udio u NOB-u, ono je ipak brojčano činilo glavnu snagu NOVJ, a sigurno i u sastavu NOO-a. Po tome se ono predstavilo kao pravi subjekt u vođenju oslobodilačkog rata.
U pojedinim seljačkim sredinama osobito su poticajnu ulogu u dizanju oružanog ustanka imale slobodarske i borbene tradicije (npr. tradicija oslobodilačkih borbi Srba i Crnogoraca protiv Turaka i Austro-Ugarske, tradicija velike seljačke bune 1573. godine u Hrvatskoj i Sloveniji ili Ilin- denskog ustanka 1903. u Makedoniji). Na taj su se način vrednote tradicije uključivale u tokove revolucije iskazujući se u njoj kao svojevrstan povijesni čin. Tradicija je u revoluciji mogla biti osmišljena samo ako je povijesni čin iz kojega je proizašla sadržavao u sebi dimenziju budućega. Tako su se revolucionarne tradicije jugoslavenskih naroda u njihovoj oslobodilačkoj borbi na svoj način preobražavale .i podizale na višu razinu s obzirom na tendencije historijskog razvoja. Dakako, bilo je pokušaja da se i te tradicije iskoriste u najreakcionarnije ciljeve. Nosioci kontrarevolucionar- nih snaga pokušavali su također da ih opravdaju interesima vlastitog naroda. Prema istoj tradiciji, dakle, moglo je biti više pristupa, i samo podudarnost onih vrijednosti koje su bile sadržane u tradiciji i u novom povijesnom trenutku na putanji budućnosti, a ne prema prošlosti, mogla je potvrditi ispravnost jednog od tih pristupa.
Revolucija je svojim uzlaznim tokom vjerno pokazivala kakvo značenje ima ostvarivanje oružanog saveza radnika i seljaka pod vodstvom KPJ. Potvrda za to bio je sve širi i ubrzaniji proces pristupanja seljačkih masa NOP-u. U redovima revolucije nisu samo masovnije sudjelovale siromašne seljačke mase nego i srednji seljaci. Težak socijalni položaj i jednih i drugih prije rata te nacionalna poroblje- nost koja je uslijedila usmjeravali su ih prema takvom opredjeljenju. To znači da je seljaštvo, ako ga gledamo u cjelini, proživljavalo određena kolebanja. Siromašne seljačke mase nisu samo činile glavnu fizičku silu revolucije; i snage kontrarevolucije računale su na njih. S druge strane, postojeća klasna diferencijacija na selu manifestirala se u ratu tako da je bogatije seljaštvo u osnovi prihvatilo suradnju s okupatorom i domaćim suradnicima ili je pak zauzimalo poziciju iščekivanja daljeg razvoja događaja. Međutim, pozivi KPJ na borbu protiv onih koji su se kvalificirali kao
125
SOCIJALNA STRUKTURA KOMANDNOG KADRA ARMIJI 1945. GODINE
U JUGOSLAVENSKOJ
U kupno Radnici °/o Seljaci °/o 11Intc'ek-
tualci •/« | Ostali •/.
51 640 21 42 20 17
Izvor: N. Šarac, Revolucija i K om unistička pa rtija Jugoslavije, Socijalizam, 5 1975, 552.
»narodni neprijatelj« nisu imali tendenciju da se na selu razvije žestoka klasna borba.
Seljaci su činili glavninu oružanih snaga NOP- i narod- nooslobodilačkih odbora. Zato je shvatljivo koliko je uloga KPJ bila složena kada je riječ o usmjeravanju seljačkih masa. KPJ je stalno ulagala napore da se osnivaju i jačaju partijske organizacije u selima i da se masovne političke organizacije NOP-a, pogotovo USAOJ i AFŽ, što više angažiraju u seljačkim masama. Rukovođenje i kontrolu KPJ je osiguravala u svim političkim i vojnim rukovodstvima preko svojih članova, osobito radnika, stvarajući time sve povoljniju osnovicu za jačanje saveza između radnika i seljaka. Seljaštvo je ulazilo i u članstvo KPJ. Međutim, ono nije bilo zapaženije zastupljeno u višim partijskim rukovodstvima.
Masovno pristupanje seljaka u oružane jedinice NOP-a bilo je neobično važno za njegov dalji razvoj. U jednoj izrazito seljačkoj zemlji oslobodilačka je borba mogla imati svoju perspektivu samo ako njenu oružanu silu čine u prvom redu seljačke mase. Revolucija je na taj način stjecala nove izvore snage, koji su joj omogućavali i potrebnu ustrajnost.
Seljaštvo je svojom velikom pokretljivošću u ratu poduzimalo značajne akcije, bez kojih se nije mogla ni zamisliti oružana borba. Kolektivna obrada zemlje, besplatno davanje viškova vojsci, uništavanje vlastite ljetine i razne sabotaže da se njome ne bi okoristio neprijatelj, bile su akcije presudno značajne za potrebe borbe. Na oslobođenim područjima, koja su često obuhvaćala pasivne krajeve, oslobodilačka borba je tako angažiranog seljaka radikalno mijenjala. Ona je razbijala zatvorenost ruralnih sredina i jačala spoznaju o potrebi povezivanja. U seljačkim masama oslo-
126
bađala je neslućene energije razvijajući osjećaj samopouzdanja i spoznaje o značenju društvene emancipacije. U jedinicama NOVJ ponikao je velik broj seljaka kao vojnih i političkih rukovodilaca.
Seljaštvo je na taj način kao pravi subjekt radikalno preobražavalo tradicionalna shvaćanja o sebi. Revolucija ga je oslobađala od prihvaćanja tradicionalnih vrijednosti i usmjeravala prema sve radikalnijem držanju. Upravo je u tome jedan od glavnih priloga pobjedi revolucije.
Drugačiji je, dakako, bio položaj seljaka na okupiranim područjima, tj. ondje gdje su čvrsto i trajnije držale svoje pozicije okupacijske i kvislinške snage. Propaganda snaga kontrarevolucije bila je ondje vrlo jaka, što je nametalo tešku bitku Komunističkoj partiji. Obraćanje seljaštvu s pozivima na njegove tradicionalne vrednote i etiku, na ideal seljačke države, na vjerske osjećaje, na opasnost od komunizma, sve je to moglo imati utjecaja, pa su seljačke mase bile i glavna fizička snaga kontrarevolucije (domobranstvo, ustaše, četnici, belogardijci, balisti i dr.).
O navedenim utjecajima umnogome je ovisilo držanje seljaka, tj. njihovo opredjeljivanje. Događalo se tako da su mnogi siromašni seljaci išli pod oružje snaga kontrarevolucije, a bilo je bogatih seljaka koji su pristupili NOP-u. Zato je predstojala teška i uporna borba koja je vodila sazrijevanju spoznaje seljačkih masa o pravoj ulozi okupatora i njegovih saveznika te o perspektivi seljaštva.
Inteligencija je pokazivala sve življu pokretljivost kada je riječ o procesu pristupanja NOB-u. U akcijama KPJ oko pokretanja borbe i osiguravanja njene osnovice inteligencija je svakako privlačila značajnu pažnju. Mnogi njeni pripadnici koji su bili organizirani u redovima komunističkog pokreta ili su se nalazili pod njegovim utjecajem iskazujući već prije rata svoju antifašističku i proturežimsku angažiranost odazvali su se i stupili u prve redove nosilaca revolucije. Njima uz bok idu oni poznati javni radnici koji su već u početku stradali od nasilja okupatora i kvislinga i pali među prvim žrtvama. Tijekom daljeg razvoja oslobodilačke borbe, kada se sve više učvršćuju njezini temelji, i inteligencija je dobivala sve važniju ulogu. U redove NOP-a pristižu brojni književnici, umjetnici, znanstvenici, filozofi, publicisti, kul- turno-prosvjetni radnici. Sve je zapaženije sudjelovanje tehničke inteligencije. Rukovodstvo NOP-a bilo je osobito zainteresirano da privuče pojedine poznate i ugledne javne radnike u redove oslobodilačke borbe. Tako se ona predrat
127
na antifašistička, često nazivana »lijeva« inteligencija sve više .iskazivala kao utjecajna snaga koja treba da i u okolnostima rata i revolucije ostvaruje svoju zadaću.
Dakako, dio inteligencije ispoljavao je i druge pozicije. Jedan broj intelektualaca javnih radnika aktivno se uključio u službu okupatora d kvislinga. Niz njih je i prije rata bio angažiran u propagandi »novoga poretka« i fašizma, da bi u ratu postali aktivni nosioci politike kvislinških režima. Gledajući u cjelini, na mjestu je tvrdnja da je među njima bio vrlo mali broj reprezentativnijih ličnosti i da se uglavnom radilo o onima koji su u takvom angažiranju vidjeli mogućnosti vlastite afirmacije i ostvarivanja željenih interesa.
Za ocjenu držanja inteligencije svakako je važnija ona grupacija koja je pokušala naći izlaz u vlastitoj izolaciji i stvaralačkoj šutnji, s nadom da bi se tako mogla izbjeći i prebroditi stvarnost krvavog rata. Okupacija i porobljavanje naroda, svakodnevna nasilja, izdaja, uvjerenje u nemoć bilo kakvog otpora golemoj snazi okupatora, sve je to ulijevalo defetizam, neizvjesnost i strah. Upravo je NOP svojim jačanjem pokazao da postaje sve privlačnija snaga i za te dijelove inteligencije, i ona se postupno uključuje u borbu. No bilo je pojedinaca koji se ni tada nisu odazivali na poziv u redove NOP-a.
Znatno je teže procjenjivati držanje i proces pristupanja u NOP tzv. srednjih slojeva. Nema sumnje da je nova situacija nastala ratom i okupacijom zemlje izazvala znatne potrese i u onim strukturama stanovništva u kojima je bila naglašena potreba za afirmacijom. Iz njih su se regrutirali mnogi poklonici okupatora i nosioci politike kvislinških režima. Sigurno je da se u držanju srednjih slojeva osjećaju uočljive razlike između pojedinih osnovnih grupacija koje ih čine. Kada je riječ o seljaštvu, onda se konstatacija o njegovu masovnom uključivanju u oružane snage NOP-a odnosi i na srednje seljake. Drugačije je pak bilo držanje ostalog dijela srednjih slojeva, pogotovo onih nastanjenih u gradovima. Obrtnici i drugi sitni privrednici te dio činovništva sve su više jačanjem NOP-a dolazili u kušnju što se tiče njihova opredjeljivanja. S druge strane, jedan njihov dio, bremenit tradicionalnom malograđanskom sviješću, nastojao je izbjeći opasnost bilo kakvog političkog angažiranja. No, sigurno je i to da je uporedo s razvojem rata i jačanjem NOP-a otpadao broj onih koji su bili pasivni ili na strani kontrarevolucije.
128
Borba sa zaostalom sviješću širokih masa seljaštva i građanstva u redovima NOP-a postavila se kao jedna od osnovnih zadaća KPJ. Mase su u revoluciji iskazivale sve veće jedinstvo, što se ogledalo i u velikoj požrtvovnosti, hrabrosti i nadljudskoj izdržljivosti u nizu sudbonosnih trenutaka i situacija. Ali u tim su masama znale u pojedinim momentima prevladati i negativne tendencije. Zapaženo je to npr. u pojavama nasilja, a tih je pojava bilo u svim krajevima naše zemlje. Pojedini trenuci i situacije iziskivali su i primjenu određenih represivnih mjera prema onom dijelu stanovništva koje je podržavalo okupatora. Dakako, osjetljivost u pristupu tom pitanju bila je neobično važna. Primjena oblika težeg nasilja, npr. pljačke i paljevine, moglo je samo odvraćati pojedine dijelove stanovništva da se priklone NOP-u. Ali i izbjegavanje bilo kakvih represivnih mjera nije moglo voditi nikakvom rješenju. Politička nestrpljivost i sektaštvo prema masama nalazili su u pojedinim trenucima izlaz u primjeni nasilja prema nedužnima, što je moglo samo nanijeti štetu oslobodilačkom pokretu. Nametnula se zato prijeka potreba da se s najvećom pažnjom poduzimaju represivne mjere protiv nasilja kontrarevolucije.
S druge strane, ustaničke su mase u pojedinim tjeskob- nim situacijama postajale podložne skretanju s onog pravca kojim .ih je usmjeravala oslobodilačka borba. Karakterističan je primjer za to kriza ustaničkih masa u proljeće 1942. na području Crne Gore, istočne Bosne i Hercegovine. Nestašica hrane i zamorenost ratom imali su u tome znatnog udjela. Sličnih pojava u manjem opsegu bilo je i na drugim područjima (npr. u južnoj Lici.Sjevernoj Dalmaciji i dr.) Išlo je to u prilog talijanskom okupatoru koji se predstavljao kao zaštitnik seljačkih masa. Drugi je faktor bio odjek tzv. lijevih skretanja, tj. dogmatska ocjena situacije da je nadošlo vrijeme prijelaza na proletersku revoluciju.
Žestoki obračuni s četnicima proširili su se i na dio seljaka koji su dotad pomagali NOP, ali su bili označeni kao budući neprijatelji. Sve je to bio uzrok privremenog poraza ustanka u tim područjima. Kolebljivost seljačkih masa dovela je do rasula niza partizanskih jedinica.
Dalji uspješan razvoj revolucije bio je najbolji dokaz s kakvim su se uspjehom prevladavale i spomenute zapreke i tendencije.
9 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 129
Prema kulturnoj revoluciji
Kultura je imala u oslobodilačkoj borbi izuzetno značenje u izvršavanju revolucionarnog čina. NOB je iz dana u dan dokazivala koliko zapravo kultura i umjetnost svojim najneposrednijim djelovanjem utječu na čovjeka. U borbi kojoj je bio cilj ne samo oslobođenje od neprijatelja nego i stvaranje novih društvenih i ljudskih odnosa, kultura i umjetnost bile su nezamjenljive poluge koje su milijunskim narodnim masama prenosile poruke revolucije. Utječući u odgojnom smislu vrlo snažno na te mase, one su im pomagale da te poruke prihvate kao svoje.
U procesu stvaranja nove društvene svijesti KPJ je bila osobito zainteresirana za što plodotvorniji razvoj kulture i umjetnosti u NOB-u. Time se u mnogo čemu nastavljala ona djelatnost koja se brojnim i različitim oblicima organizirala na osnovi programa KPJ u predratnom razdoblju. Revolucija je dakako zahtijevala novo prilagođavanje, nove oblike i nove sadržaje. Pri tome su svakako .i brojne posebnosti imale svoga utjecaja.
Sve brojnije pristupanje kulturnih radnika, umjetnika, znanstvenika i publicista u redove NOP-a pokazivalo je zapravo da inteligencija u revoluciji nalazi jedini mogući izlaz iz vlastite duhovne i opće društvene krize. Potvrda za to svakako se ogleda i u sve većoj stvaralačkoj djelatnosti inteligencije. Unatoč izuzetnim okolnostima, kultura i umjetnost donosile su sve brojnije i značajnije plodove na svim područjima. U tom pogledu rezultati kulturnog i umjetničkog stvaralaštva impresioniraju.
Iako ograničena opsega književno stvaralaštvo pokazalo je od početka značenje svoje funkcije. Literatura je u NOB-u neposredno djelovala na čovjeka osmišljajući njegov put u revoluciji i izazivajući u njemu živo reagiranje na stvaralačku riječ. U borbi književnici pišu »kad su mogli i kad su stigli, i kad su smjeli zamijeniti pušku perom«. Sve to utječe i na oblike stvaralaštva. Najzastupljenija je poezija, kraće pripovijetke, zapisi, dnevnici i anegdote. Nastao je niz zrelijih djela sa zapaženom umjetničkom vrijednošću.
Zbog neposrednosti svoga djelovanja bilo je partizansko kazalište jedan od najuspješnijih nosilaca kulturne djelatnosti. Ono je pokazalo neobičnu dinamičnost i pokretljivost te izražen mobilizatorski karakter. Kazališne družine često
130
stižu prve u poluoslobođena područja, gdje živom riječju utječu na svijest naroda. Uporedo s razvojem NOB-a i kazališni repertoar sve više dobiva na bogatstvu svoga sadržaja. Dok je u početku bio vrlo skroman (čitanje letaka, brošura i govora, pjevanje partizanskih i revolucionarnih pjesama), s vremenom se sve više obogaćivao (kazališni komadi, folklor, balet).
S kazalištem je bila povezana muzička djelatnost. Njen početak ogleda se u osnivanju pjevačkih grupa već u prvim danima borbe. One djeluju u sastavu kulturno-prosvjetnih ekipa pri vojnim jedinicama i u pozadini. Osobitu su ulogu u širenju muzičke kulture imali partizanski zborovi. Razvijala se i instrumentalna muzika, pogotovo limena glazba u vojnim ekipama. Nastaje niz orignalnih djela kompozitora partizana.
Likovna je umjetnost bila osobito angažirana u NOB-u. Poruke revolucije osmišljavale su se najadekvatnijim likovnim govorom (plakati, oprema partizanske štampe, publicistička grafika ,i dr.). Unatoč oskudici u materijalu, uz bogatstvo izražajnih sredstava zapažena je i brojnost slikarskih tehnika.
Školstvo i prosvjeta kao utemeljitelji nove škole, odgoja i obrazovanja imali su presudnu ulogu. Treba imati na umu i činjenicu da su 1 okupatori i njihovi saveznici težili za ostvarivanjem vlastitog programa u prosvjeti i odgoju. U toku NOB-a izgradila se čitava mreža raznih prosvjetnih institucija koje su omogućile da se bez zastoja nastavi radom i nakon oslobođenja. U NOB-u su podizani temelji novog školskog sistema s načelom da »svaki građanin ima pravo i dužnost« da se obrazuje.
Kada je riječ o prenošenju poruka revolucije širokim masama, valja naglasiti da je u tome partizanska štampa imala svoju zapaženu ulogu. Na svim područjima pokreću se listovi kao snažno sredstvo političke akcije, o čemu je KPJ bila osobito zainteresirana, štampa impresionira svojom brojnošću, raznovrsnošću i rasprostranjenošću. Utemeljeni su brojni listovi, a izdaju ih političke organizacije i vojne jedinice. Vojna štampa odigrala je značajnu ulogu u podizanju svijesti boraca.
Vrlo impozantna bila je izdavačka djelatnost koja se razvijala na oslobođenom području. Izdaju se brojne knjige i brošure, koje se u pojedinim krajevima često preštampa- vaju. Njihov je sadržaj dosta širokog raspona: od onog isključivo političkog namijenjenog partijskim krugovima do
131
onoga u kojemu se obrađuju aktualni događaji, odnosno koji sadrže književnu riječ. U brojnim brošurama objavljivani su članci najviših političkih rukovodilaca NOP-a, a prevodila se potrebna marksistička literatura i kraća književna djela.
U ostvarivanju svoje uloge pokretača i organizatora oslobodilačke borbe KPJ je kulturnom i umjetničkom djelatnošću značajno utjecala na ustaničke mase. U tom cilju trebalo je nalaziti i najpogodnije pristupe i oblike djelovanja na čovjeka borca, da bi se izmijenila njegova stara shvaćanja. Bila je to zadaća političkih komesara koji su trebali da budu i organizatori kulturne djelatnosti. Usporedo s daljim razvojem NOB-a taj se mehanizam organizacije kulturno-pro- svjetnog rada i umjetničke djelatnosti sve više razvija stvaranjem drugih tijela. Sva su ona bila čvrsto vezana za djelatnost KPJ, što je upućivalo na njen odnos i zainteresiranost za to područje. Kulturne djelatnosti u jedinicama NOVJ pokazivale su neobičnu dinamiku unatoč izuzetno teškim okolnostima. Kultura i umjetnost žive u prvim borbenim redovima, u partizanskom stroju, za njih se koristi svaki trenutak slobodnog vremena. Čitanje oglasa, letaka, fragmenata iz poznatijih književnih djela, održavanje priredbi, organiziranje analfabetskih tečajeva, sve su to bili oblici koji su svakodnevno potvrđivali tu činjenicu.
Dakako, svi ti oblici kulture i umjetnosti nisu mogli podjednako djelovati na čovjeka u revoluciji. U njenim redovima rame uz rame borili su se radnici, nepismeni seljaci i intelektualci. Upravo su zato kultura i umjetnost morale iskazivati veliko bogatstvo oblika djelovanja, pokazujući svakom pojedincu svoju širinu pristupa i prilagođavanje njegovim mogućnostima. Zbog svega toga ne začuđuje što je u revoluciji bio toliko njegovan kult knjige, tj. pisane riječi. Potvrdilo se da borac partizan »nakon puške najviše voli knjigu«.
Kultura i umjetnost pokazale su se kao snažne poluge kojima je etika revolucije postajala etika svakog borca. Put ostvarivanja toga cilja bio je i težak i složen, jer se radilo o procesu humanizacije čovjeka. Navedeni oblici djelovanja ostavljali su veće ili manje tragove u tom pravcu, izazivali preokret u čovjeku pobjedom novih vrijednosti nad onim nagonskima u njemu.
Moral revolucije prevladavao je na taj način etička shvaćanja klasnog građanskog društva. Postavljaju se temelji novih moralnih odnosa na kojima se zasnivaju interesi radničke klase, a oni su se zapravo poistovjećivali s interesima
132
većine društva. Moralno-politička svijest našla je u komunistima svoje glavne nosioce. Revolucionarnost, hrabrost, dru- garstvo, čovječnost, odgovornost, disciplina, patriotizam, kritičnost, poštenje i dr. bili su osnovna moralna svojstva komunista, a dolazila su do izražaja ovisno o pojedinim trenucima i zadacima u revoluciji. Iskazujući se jedinstveno snagom misli i djela, te su moralne vrijednosti djelotvorno utjecale i na druge. Snagom svoga djela Partija je utjecala na opredjeljivanje ljudi i njihovo uključivanje u borbu. U takvom međusobnom utjecaju sve jc uspješniji bivao proces oslobađanja od starih shvaćanja.
Postajući osobito značajne poluge u procesu stvaranja nove društvene svijesti koja se rađala u revoluciji, kultura i umjetnost su davale značajan prilog objašnjavanju smisla i ciljeva oslobodilačke borbe i revolucije, što je bilo neprocjenjivo značajno u sve očitijoj duhovnoj preobrazbi koja je zahvatila milijunske mase seljaka i radnika, do tada najvećim dijelom nepismene. Pokazalo se da su te mase kulturu i umjetnost shvaćale kao pravo oružje koje je tako moćno da može mijenjati ljude, njihova shvaćanja ,i njihovu svijest. Tako je nova društvena svijest zapljuskivala većinu narodnih masa. Revolucija je stvarala uvjete za raskid s prošlošću i s naslagama tradicije, ali na način da je ugrađivala u sebe sve ono što je bilo progresivno iz toga nasljeđa. Ona je time otvorila proces dalje borbe s tradicionalističkom sviješću. Po svemu tome ona je dokazivala da se ne može imati dogmatski odnos prema kulturi i umjetnosti. Pojave dogmatizma, kojih je dakako bilo, imale su marginalno značenje u odnosu prema glavnom kolosijeku revolucionarnog stvaralaštva i humanizma. Kao društvena preobrazba revolucija je u sebi nosila i kulturni preobražaj kao temelj daljeg procesa demokratizacije kulture.
133
5
Revolucionarna smjena vlasti
Najviše političko tijelo NOP-a
Ideja o osnivanju centralnog na- rodnooslobodilačkog odbora Jugoslavije nastala je u rukovodstvu NOP-a već u proljeće 1942, ali ta se zamisao nije mogla ostvariti. Dakako, vanjskopolitički faktori i tom su prilikom mogli imati znatnog utjecaja, kao što je to bilo i na početku pokretanja narodnooslobodilačke borbe, kada je Tito obavijestio Kominternu o pripremama za osnivanje »Narodnog komiteta oslobođenja«. Međutim, nikakvih zapreka u novoj situaciji nije više moglo biti. U Bihaću je potkraj studenog 1942. godine održano Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Sazivač i organizator Prvog zasjedanja AVNOJ-a bio je Vrhovni štab NOV i POJ na čelu s vrhovnim komandantom Titom. U tome se bez sumnje ogledala prava uloga Vrhovnog štaba u dotadašnjem vođenju narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Nakon stvaranja AVNOJ bi trebao da preuzme neke dotadašnje funkcije Vrhovnog štaba koji je bio zapravo glavno vojno i političko vodstvo NOP-a. Pristupilo bi se, dakle, odvajanju »civilne od vojničke vlasti«.
U pozivu za zasjedanje AVNOJ-a što ga je vijećnicima uputio Vrhovni štab, a potpisao Tito, ističe se potreba sazivanja »skupštine istaknutih boraca i rodoljuba koji su od početka ustanka nesebično i požrtvovno učestvovali u na- rodnooslobodilačkoj borbi u cilju održavanja Veća Narodnog oslobođenja Jugoslavije«. Kao osnovne razloge koji »ne-
134
odložno nameću čvršću i trajniju organizaciju narodne vlasti« Vrhovni štab je istakao ove:
a) veliki uspjesi narodnooslobodilačke vojske »koji su je učinili najmoćnijim vojničkim činiocem u Jugoslaviji i činiocem od međunarodnog značaja«;
b) široka podrška NOP-u »narodnih masa u svima zemljama Jugoslavije«;
c) »visoki stupanj razvitka« NOB-a te »mnogobrojni i složeni zadaci koji se na tom stupnju nameću narodu i vojsci«;
d) velik opseg oslobođenog teritorija;e) »široke perspektive za dalje uspjehe«.Zbog navedenog vanjskopolitičkog faktora AVNOJ se
nije mogao formalno konstituirati kao najviši organ vlasti u zemlji, kako je to bilo zamišljeno. Otvarajući Osnivačku skupštinu AVNOJ-a Tito je, uz ostalo, istakao: »Mi nemamo mogućnosti da stvorimo jednu legalnu vladu, jer nam to još međunarodni odnosi i prilike ne dozvoljavaju. Ali mi imamo pravo na jedno — a to je: da u ovim teškim okolnostima stvorimo jedno političko tijelo, jedan politički organ koji će okupiti sve narodne mase, koji će okupiti naš narod i povesti ga, zajedno s našom junačkom vojskom, u dalje borbe koje stoje pred nama, a koje će biti veoma teške«.
Već se iz ovih Titovih riječi može naslutiti da se AVNOJ zapravo ipak konstituirao kao najviši organ vlasti, što će i biti utvrđeno u aktu o njegovoj organizaciji. U rezoluciji0 organizaciji AVNOJ-a bitni su u tom pogledu ovi momenti:
1. AVNOJ je definiran kao »općenacionalno i općepar- tijsko političko predstavništvo narodnoslobodilačke borbe u Jugoslaviji« sa zadaćom »da do krajnjih granica ujedini napore rodoljubivih antifašističkih snaga svih naroda i svih društvenih slojeva u Jugoslaviji u njihovoj zajedničkoj borbi za konačno oslobođenje ( . . . ) i za stvaranje uvjeta za bolju1 srećniju budućnost naših naroda u slobodnoj bratskoj zajednici«;
2. AVNOJ se oslanja na narodnoslobodilačke odbore i na »sve ostale masovne narodne antifašističke organizacije, partijske i vanpartijske«;
3. AVNOJ »sastavljaju predstavnici svih naroda i svih političkih stranaka i grupa« koje aktivno sudjeluju u oslobodilačkoj borbi protiv okupacijskih sila i njihovih domaćih saveznika;
4. AVNOJ-em rukovodi njegovo Predsjedništvo koje ga zastupa u javnosti;
135
5. uz Predsjedništvo AVNOJ »bira iz svoje sredine« i Izvršni odbor koji je zadužen za vođenje tekućih poslova, pa je potrebno da se zbog toga podijeli na odsjeke.
Prema tome iako nije imao formalnopravne osnove da u tadašnjoj situaciji bude parlament i vlada, AVNOJ je po svojoj pravoj djelatnosti to bio.
Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a analizirano je proteklo razdoblje od sloma Kraljevine Jugoslavije i u vezi s tim date su ocjene nekih bitnih momenata. U Rezoluciji o osnivanju AVNOJ-a najprije se upozorava na odgovornost i izdajničku politiku »vojnog i političkog vodstva« Jugoslavije za njen težak slom u travanjskom ratu, nakon kojega je uslijedio bijeg vlade u inozemstvo. Pri uočavanju osnovnih obilježja novoga stanja što je nastalo nakon okupacije i razbijanja Jugoslavije ističu se četiri momenta:
1. stavljanje Pavelića, Nedića i drugih »u službu okupatorima protiv svojih vlastitih naroda«;
2. strahovit teror okupatora uz pomoć* domaćih pomagača »nad svima narodima Jugoslavije«;
3. pasivno držanje ili mirenje s nastalim stanjem bivših političkih stranaka i organizacija;
4. stavljanje najvećeg dijela staroga državnog administrativnog aparata u službu okupatoru .i kvislinzima.
Na zasjedanju je posebno isticana uloga Komunističke partije Jugoslavije kao one političke snage koja je jedina ostala vjerna interesima naroda te »odmah pozvala sve narode, sve političke stranke osim otvoreno izdajničke, sve poštene i rodoljubive ljude u zajedničku oružanu borbu protiv okupatora«.
U analizi sadržaja i značenja narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji AVNOJ je upozorio na nekoliko bitnih momenata. Riječ je o osnovnim polugama političke osnovice NOB-a. Na prvom mjestu navode se uloga i značenje što ih ima narodnooslobodilačka vojska »kao jedini izraz i oruđe« oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda. Naglašeno je nadalje da treba voditi brigu za dalji razvoj i jačanje NOV i POJ i za njihovo pomaganje od naroda. Zatim je posebno istaknuta uloga narodnooslobodilačkih odbora na oslobođenom teritoriju, koji su kao tijela koja okupljaju narod u naporima da pomaže NOP »nužnim razvitkom postali organima narodno-demokratske vlasti i potvrdili se kao izraz jedinstvene narodne volje za oslobođenje ispod jarma fašizma«.
136
Borba za političko jedinstvo naroda Jugoslavije u oslobodilačkom ratu, kako je izneseno na tom zasjedanju, jedna je od osnovnih zadaća, a u rezoluciji je istaknuto da će glavni zadatak AVNOJ-a biti »dalje razvijanje jedinstvenosti napora svih naroda Jugoslavije za izvojevanje konačnog oslobođenja za sve njih i za stvaranje uslova za punu njihovu slobodu i ravnopravnost u oslobođenoj bratskoj zajednici, koju niko neće moći razoriti jer će se iskovati u ognju zajedničke borbe«. U vezi s tim AVNOJ je u svom proglasu narodima Jugoslavije smatrao da je potrebno upozoriti na sve one političke snage koje zbog svojih različitih interesa teže ugrožavanju borbe za jedinstvo naroda Jugoslavije. Zbog toga je AVNOJ, uz isticanje glavnih snaga reakcije u Jugoslaviji (četnici, ustaše, bjelogardejci), posebno naglasio »sramnu igru starih političkih stranaka« kao što su vodstva srbijanskih građanskih stranaka. Hrvatske seljačke stranke i Slovenske ljudske stranke.
O četničkom pokretu D. Mihailovića posebno se raspravljalo na Prvom zasjedanju AVNOJ-a i u njegovim dokumentima. Time je ujedno zauzet posve jasan stav i prema jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu. U rezoluciji AVNOJ-a naglašeno je da »skupština smatra za svoju dužnost prema nevinim žrtvama da pred celim svetom izjavi: da su zverstva koja su počinili i danas čine nad Srbima, Hrvatima i muslimanima četnici Draže Mihailovića ne manje masovna i svirepa od zverstava okupatora i ustaša i da jugoslavenska iz- bcglička vlada nosi punu odgovornost za te zločine za koje ona prosipa odlikovanja zločincima; da prema tome ona nije imala moralnog prava da pored vlada drugih porobljenih država potpisuje apel sovjetskoj vladi o pitanju odgovornosti za zločine okupatora i njegovih pomagača. Njen ministar vojske Draža Mihailović spada pored fašističkih okupatora, pored Pavelića, Ljotića, Nedića, Pećanca također na optuženičku klupu za zločine izvršene nad narodima Jugoslavije«.
Prvo zasjedanje je jasno pokazalo da je narodnooslobo- dilačka borba u Jugoslaviji sastavni dio borbe antifašističke koalicije protiv sila Osovine. I spomenuti momenti oko sazivanja AVNOJ-a i oko definiranja njegova statusa pokazuju koliko su pojedini značajniji koraci ovisili o razvoju odnosa u tom širem okviru. Pozdravni telegrami koje je Prvo zasjedanje AVNOJ-a uputilo Staljinu, Churchillu i Rooseveltu s izrazima podrške i obećanja da će narodi Jugoslavije ustrajati u svojoj borbi protiv fašizma, bili su znak spremnosti
137
narodnoslobodilačkog pokreta da što tješnje sudjeluje sa savezničkim snagama u toj borhi i dosljedno ispunjuje obaveze koje mu s tim u vezi pripadaju. Bez upućivanja na taj vanjskopolitički moment ne bi bilo »pravilno protumačeno« značenje AVNOJ-a.
Prvo zasjedanje AVNOJ-a značilo je korak naprijed u rješavanju nacionalnog pitanja u narodnooslobodilačkoj borbi. U proglasu narodima Jugoslavije, u kojem se AVNOJ obraća zasebno Hrvatima, Slovencima, Muslimanima, Crnogorcima, Makedoncima i Srbima, ističe se da pobjeda oslobodilačke borbe može biti »potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj zemlji budu osjećali kao svoj na svome, kada budu sami preko svojih slobodnom voljom izabranih narodnooslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, kao i organizacijom u svim granama naše narodne privrede, obezbijedili sve uslove za jedan poredak, koji će im pružiti mogućnost da ostvare istinsku i pravu demokratiju i da izgrade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu«.
Temelji federacije
Na putu prema stvaranju nove Jugoslavije kao federativne zajednice njenih naroda i narodnosti posebno je značenje .imalo konstituiranje zemaljskih antifašističkih vijeća. Bitan korak u tom pogledu učinjen je uoči sazivanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Bio je to proces osnivanja »najviših političkih tijela« NOB-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama.
Situacija za stvaranje zemaljskih antifašističkih vijeća nije u svim zemljama bila jednako pogodna. U Srbiji, u kojoj je i politička i vojna situacija bila teška zbog dosta jake pozicije četnika i kontrole njemačkog okupatora, nije bilo moguće organizirati osnivačku skupštinu Antifašističkog vijeća Srbije, na čemu je inače radio Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju. Pripreme za osnivanje Antifašističkog sobra- nja narodnog oslobođenja Makedonije dobile su čvršću podlogu stvaranjem velikog slobodnog teritorija u zapadnoj Makedoniji u jesen 1943. No uskoro su pod pritiskom ofenzive njemačkih snaga te mogućnosti postale znatno manje povoljne, pa će do osnivanja ASNOM-a doći tek godinu dana kasnije. U Hrvatskoj je već u lipnju 1943. osnovan ZAVNOH
138
kao najviše političko tijelo NOP-a. U listopadu je već održano drugo zasjedanje na kojemu je učinjen korak dalje u raspravi oko budućeg uređenja zemlje. Slično je bilo i s istodobnim osnivanjem Slovenskog narodnoosvobodilnog odbora kao najvišeg predstavništva. Zemaljska antifašistička skupština narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke kotorske također konstituira se u to vrijeme. Nakon priprema od sredine 1943. dolazi i do prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. U listopadu 1943. osnovan je Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine, a potkraj te godine i Oblasni narodnooslobodilački odbor za Kosovo .i Metohiju. Neposredno prije njega stvoreno je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka.
Osnovno značenje jesenskih zasjedanja zemaljskih antifašističkih vijeća imale su one njihove odluke koje su zapravo bile priprema za Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Glavne značajke tih zasjedanja bile bi:
1. priznavanje AVNOJ-a kao jedinog predstavništva nove Jugoslavije,
2. isticanje zemaljskih antifašističkih vijeća kao jedinih nacionalnih predstavništava,
3. oduzimanje prava legitimnog predstavništva izbjegličkoj vladi i zabrana da se kralj vrati u zemlju,
4. uređenje nove, demokratske Jugoslavije na federativnom načelu,
5. ravnopravnost naroda i narodnosti u novoj zajednici.Posebno je značenje imala kristalizacija gledišta oko
statusa pojedinih federalnih jedinica. Uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a raščišćavaju se s tim u vezi neka do tada otvorena pitanja. Među njima najveću pažnju privlačilo je pitanje budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Rješavanje statusa tih zemalja očito se sukobilo s načelom »koliko nacija toliko i federalnih jedinica«. Razvoj NOP-a u Bosni i Hercegovini, koji je iz dana u dan upućivao na značenje zajedničke borbe Muslimana, Srba i Hrvata, bio je svakako najjači dokaz da je jedino ispravno rješenje da te zemlje čine posebnu federalnu jedinicu. Tito je dao punu podršku takvom rješenju. Ono je dobilo karakter odluke na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, kada je istaknuto da će narodi Bosne i Hercegovine biti ravnopravni sudionici s ostalim narodima u izgradnji federativne zajednice. Budući da u Makedoniji još nisu bile pogodne prilike za osnivanje ASNOM-a, odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a prihvaćene su naknadno. Važno je bilo da se istakne značenje borbe make
139
donskog naroda za svoje samoodređenje koje se ostvaruje u sklopu nove Jugoslavije ravnopravno s ostalim narodima. NOP je u Makedoniji time dobio još snažnije poluge u svladavanju koncepcija pristaša »velike Bugarske«, velikosrpskih aspiracija i autonomističkih tendencija. Pored osnivanja ZAVNO Crne Gore i Boke konstituira se i najviše političko predstavništvo NOB-a za Sandžak, čije će se pitanje autonomnosti naknadno riješiti. Sve veće širenje osnovice NOP-a u Vojvodini utiralo je također put njenoj autonomiji kao najispravnijem rješenju budućeg položaja naroda i narodnosti u njoj. To je na neki način potvrđivalo i osnivanje Glavnog NOO-a Vojvodine. Također je osnivanje Oblasnog NOO-a za Kosovo i Metohiju bilo važan korak u procesu stvaranja autonomije toga područja. NOP je ondje nailazio na teške probleme vezane za međunacionalne odnose Albanaca, Srba i Crnogoraca. Strah od opasnosti da se vrati režim Kraljevine Jugoslavije bio je vidljiva kočnica u širenju osnovice NOP-a u albanskom stanovništvu. Osnivačka konferencija Oblasnog NOO-a naglašavala je da će Albanci izvojevati svoju nezavisnost samo u zajedničkoj borbi s ostalim narodima Jugoslavije. U borbi za njihovo samoodređenje trebalo je još voditi borbu protiv snaga koje su bile nosioci koncepcije o sjedinjenju Kosova s Albanijom.
Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u vrijeme velikog porasta snaga NOP-a u jesen 1943. Unatoč tome što je time znatno sužen prostor djelovanja snaga kontrarevolucije, njihove su oružane formacije bile još brojčano jake. Dakako,
ORGANI NARODNE VLASTI POTKRAJ 1943. GODINE
1Naziv organa j
1Broj organa
1 Broj osoba (procjena)
AVNOJ i 180
Z em aljska antifašis tička vijeća 6 600
Pokrajinsk i i oblasni odbori 14 600
O kružni NOO 51 2 000
K otarski NOO 240 6 000
Općinski NOO 800 12 000
M jesni NOO 11000 99 000
Izvor: Jugoslavija — T rideset godina posle oslobođenja i pobcde nad fašizmom 1945—1975, Beograd, 1975, 38.
140
pri tome posebnu pažnju privlače snage četničkog pokreta na koje se oslanjala vlada u emigraciji. Slabljenje utjecaja i autoriteta tih faktora zapravo je još više obraćalo pažnju Saveznika prema Jugoslaviji. Veliku Britaniju je posebno zabrinjavala dalja sudbina Jugoslavije, pa su s tim u vezi poduzimani i određeni koraci putem kojih su se tražila drugačija rješenja. Izrazita je bila tendencija da se izvrši pritisak za sporazumijevanje NOP-a i umjerenijih predstavnika građanskih snaga.
Od 268 izabranih delegata iz svih krajeva zemlje na zasjedanju su zbog otežanih uvjeta komunikacije sudjelovala 142 delegata, »Prvi put u svojoj historiji«, kako je Tito istakao u svom referatu, »naši narodi šalju u taj svoj organ predstavnike koji su iznikli iz njihove sredine, koje oni slobodno biraju i u koje imaju zaista puno povjerenje«.
Treba poći od toga da se AVNOJ na svom Drugom zasjedanju konstituirao »u vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Jugoslavije za vrijeme narodno- oslobodilačkog rata«. Prijelaz u tu novu kvalitetu temeljio se na činjenici da se AVNOJ razvio u vrijeme oslobodilačke borbe »u vrhovnog predstavnika suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline«. U skladu s tim osnovan je i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao »najviši izvršni i naredbodavni organ narodne vlasti u Jugoslaviji«. Putem njega AVNOJ treba da »ostvaruje svoju izvršnu funkciju«. Time se tom Komitetu daju »sva obilježja narodne vlade«. Takve odluke koje su nastale kao rezultat razvoja revolucije činile su ujedno i formalno-pravni prekid veza s poretkom Kraljevine Jugoslavije. No lime se nije prekidao kontinuitet na području međunarodnih pravnih odnosa. Takvim razvojem AVNOJ-a završen je i proces odvajanja političkih i vojnih poslova i kompetencija.
Obrazlažući svoje dalje odluke koje su imale ustavni karakter, Drugo zasjedanje u Jajcu je upozorilo na neke bitne značajke dotadašnjeg razvoja NOP-a. Pošto je istaknuto da su široke narodne mase u zemlji pod vodstvom KPJ »odlučno krenule putem oružanog otpora protiv okupatora«, naglašeno je da je u toku NOB-a »stvoren potpuno nov odnos političkih snaga u našoj zemlji, te da mora i u njenoj upravi i državnom vodstvu taj novi odnos snaga biti na odgovarajući način izražen«. Ističući da je NOP u Jugoslaviji iznikao »iz oslobodilačkih pokreta svih naših naroda«, kojima za borbu protiv okupatora »nisu bili potrebni prethodni sporazumi o ravnopravnosti«, AVNOJ je naglasio da
141
su oni time »osigurali pravo na samoodređenje uključujući pravo na otcjepljenje ili ujedinjenje s drugim narodima«. U vezi s tim postavlja se opravdan zahtjev naroda Jugoslavije »da se uspostavi takvo državno vodstvo, koje će i po svom sastavu i po svom programu biti jemstvo da će svim narodima Jugoslavije u federativnoj Jugoslaviji biti i stvarno osigurana istinska ravnopravnost«. U skladu s tim ističe se zahtjev Saveznicima da se ukine potpora izbjegličkoj vladi koja je svojom politikom »pokušavala da skrije pravu volju naroda Jugoslavije«.
Na osnovi navedenih činjenica AVNOJ je donio odluku kojom se emigrantskoj vladi oduzimaju »sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a posebno pravo da pred stranim državama zastupa narode Jugoslavije«. Istom se odlukom zabranjuje povratak u zemlju kralju Petru II Karađorđeviću; pitanje kralja i monarhije treba da riješi narod vlastitom voljom poslije oslobođenja zemlje.
Posebno značenje imala je odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom načelu. Osiguravanje potpune ravnopravnosti naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine ističe se kao uspješna brana opasnosti da Jugoslavija postane »domenom bilo koje hege- monističke klike«. Ta je odluka bila kvalitetan korak dalje u ostvarivanju politike KPJ u odnosu prema nacionalnom pitanju.
Odluke u Jajcu bile su u prvom redu izraz snage narod- nooslobodilačkog pokreta. Zaključak da narod odluči o obliku vladavine u zemlji poslije rata, temeljio se upravo na bezrezervnom pouzdanju u tu snagu. Drugo zasjedanje AVNOJ-a označavalo je sudbonosan historijski korak na putu utemeljenja nove Jugoslavije kao federacije.
Nova država
Drugo zasjedanje AVNOJ-a položilo je temelj konstituiranju nove državne organizacije Jugoslavije. Taj novi oblik države bio je rezultat specifičnog razvoja jugoslavenske revolucije u okolnostima drugog svjetskog rata u kojima se revolucionarna akcija spaja s narodnooslobodilačkom borbom. Zbog toga odluke AVNOJ-a nisu imale samo karakter državnopravnih akata nego su postale i trajna osnovica jugoslavenske federacije. U Jajcu je
142
istaknuto da je dokaz za federativnu izgradnju Jugoslavije »koja se temelji na najpunijim demokratskim pravima« upravo to što postoje u pojedinim narodima Jugoslavije zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja.
Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a trebalo je da potvrde pojedina zemaljska vijeća, što se temeljilo na načelu samoodređenja svih jugoslavenskih naroda. Bile su to zapravo skupštine federalnih jedinica koje se kao takve konstituiraju nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a.' Na zasjedanjima zemaljskih vijeća u toku 1944. donesene su odluke o pretvaranju tih dotadašnjih najviših tijela NOP-a u vrhovne organe državne vlasti. Time su zapravo postavljeni ustavni temelji federalnih jedinica kao federalnih država. Bio je to, dakle, konkretan izraz ostvarivanja prava na samoodređenje naroda Jugoslavije.
Zemaljska vijeća su svojim deklaracijama potvrdila rad svojih delegacija na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, izražavajući time da ga priznaju kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo koje je ovlašteno da isključivo predstavlja novu Jugoslaviju u međunarodnim odnosima. Vijeća su time prihvatila i odluke AVNOJ-a koje se odnose na kralja i izbjegličku vladu. Svako vijeće donijelo je i odluku o konstituiranju vrhovnog organa državne vlasti u federalnoj jedinici. Sam put ostvarivanja te odluke bio je različit u svakoj federalnoj jedinici, ovisno o pojedinim specifičnostima. Od drugih važnijih odluka što su donesene na zasjedanjima zemaljskih vijeća bile su one o narodnooslobodilač- kim odborima koji postaju organi državne vlasti te odluke o pravima građana.
Odluke zemaljskih vijeća imale su ustavni karakter za pojedine federalne jedinice. One su bile izraz demokratskog rješenja nacionalnog pitanja u okviru revolucionarne smjene vlasti što ju je omogućio razvoj jugoslavenske revolucije. Time se u osnovi dovršavao proces konstituiranja državnosti Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije kao federalnih jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije.
Pretvaranje AVNOJ-a u najviši organ vlasti zahtijevalo je da se on oslobodi funkcija političke organizacije. Time je započeta akcija konstituiranja Jedinstvene narodnooslobodi- lačke fronte kao političke organizacije koja bi u prvom redu preuzela ulogu mobilizatora novih snaga na osnovi programa NOB-a. Stvaranje JNOF-e temeljilo se na dotadašnjim rezultatima u jačanju toga pokreta kao određenog programskog
143
DRl'CO ZASJEDANJE AVNOJ-j Jajce. 29 .XI 1943.
ZAVNO Crne Core i Boke pretvara se u Crnogorsku skupštinu narodnog oslobodjonja Kolašin, 14-15. VII 1944.
Slovenskinarodnooslobodilaćki 1
1 T reće zasjedanjei !l 1 Drugo zasjedanje
odbor pretvara se u 1 ZAVNOH-a ! ! ZAVNOUiH-oSlovenski narodno i Topusko, 8-9 . V 1944. j Sanski Most,osvoboililni svet /v ijeće/ Črnomclj, 19- II 1944. * i
3o.VI - 3.V11 1944.
Prvo zasjedanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobodjcnja Makedonije Manastir Prohor Pčinjski 2. VIII 1944.
Glavni NOO Srbije pretvara se u Veliku
narodnooslobodilačku
Beograd, II.XI 1944.
Pokrajinski narodnooslobodilaćki odbor .za Vojvodinu /osnovan u studenom 1943/
N A JV IŠ I ORGANI F ED ERALNIH JED INICA D EM OKRATSKE FED ER A TIV N E JUGOSLAVIJE
okupljanja. U vrijeme kada se rukovodstvo NOP-a bori za međunarodno priznanje, JNOF se nametao kao organizacija koja treba da okuplja sve snage protiv neprijatelja. Kao takva ona je voljna prihvatiti suradnju i građanskih političara i njihovih pristaša koji priznavaju program NOP-a. Upravo je od jeseni 1943. proces njihova pristupanja NOP-u dobio osjetno šire razmjere. Naravno da je s tim u vezi rasla i tendencija da se JNOF tretira kao određena koalicija, tj. da u njezinu sklopu pojedine grupacije sačuvaju svoju individualnost. Jedna od glavnih zadaća rukovodstva NOP-a bit će suzbijanje te opasnosti.
U skladu s konstituiranjem zemaljskih antifašističkih vijeća kao državnih organa JNOF se najprije organizira kao politička organizacija u pojedinim jugoslavenskim zemljama.
Već do kraja 1944. u Jugoslaviji je bila u glavnini izgrađena organizacija nove državne vlasti na čelu s AVNOJ-em i NKOJ-em. U pojedinim zemljama djelovala su zemaljska vijeća kao jedinstveni organi državne vlasti, a u njihovu sklopu odjeli za unutrašnju upravu, pravosuđe, financije, poljoprivredu, industriju i obrt, šumarstvo, prosvjetu, socijal
144
nu politiku, narodno zdravlje, prehranu, informacije, za obnovu zemlje i za neke druge djelatnosti.
Brojnost, rasprostranjenost i organiziranost NOO-a upućuje na stupanj organizacije političke vlasti. Sirom zemlje djeluju brojni odbori: od onih najbrojnijih seoskih do općinskih, kotarskih, okružnih i oblasnih. Osim toga, u okupiranim gradovima postoje i ilegalni NOO-i: rajonski, ulični, u poduzećima i ustanovama, zavičajni i si.
S obzirom na različite okolnosti proces jačanja i širenja mreže NOO-a imao je od kraja 1943. različit ritam u pojedinim krajevima zemlje. Ondje gdje je još postojao okupacijski režim i gdje su pojedina područja bila okupirana zbog ofenzive, rad NOO-a bio je posebno težak. Pojedina područja bila su odsječena od ostalog oslobođenog teritorija, što je također utjecalo na uvjete rada NOO-a. Oni su svakako bili najbolje organizirani i postizali dobre rezultate na onim oslobođenim područjima koja su duže imala takav status.
Sto se tiče konkretnog rada NOO-a, treba reći da su oni u teškim ratnim prilikama imali pred sobom brojne akutne probleme i zadatke. Bila su to u prvom redu pitanja organizacije privrede i gospodarskog života, organizacije uprave i sudstva, kulturno-prosvjetnog rada, organizacije zdravstvene službe i političko-propagandne djelatnosti.
Najvažnija je zadaća zemaljskih vijeća bila da kontinuirano usmjeravaju djelatnosti NOO-a. Bili su potrebni dalji napori u izgradnji mreže NOO-a, pogotovo zbog potrebe da se normalizira život u oslobođenim krajevima. Donose se opći propisi i upute u kojima se razrađuje organizacijska struktura, područje rada i odgovornosti NOO-a. U sklopu njihove djelatnosti obavljale su se i sudske funkcije. U prvoj se etapi rješavanje sporova organiziralo u okviru masovnih sastanaka na kojima se sudilo. Od kraja 1943. osnivaju se i oblasni sudovi. Slijede zatim upute zemaljskih vijeća o radu sudova. Suci su birani iz naroda preko NOO-a. Sporovi su najčešće zadirali u područje privatnog i krivičnog prava. Postupak se vodio na načelima narodnog običajnog prava koje se potvrdilo u NOB-u. Djelovali su .i vojni sudovi koji su rješavali pitanja vezana za problematiku vojnih jedinica. Budući da je za sudstvo nedostajalo kvalificiranog kadra, organiziran je niz pravnih tečajeva. Da su sudovi NOO-a uživali velik ugled u narodu, pokazuje i to što su parnične strane iz okupiranih krajeva vrlo često tražile postupak pred sudovima NOO-a.
Osnivanje Privremene vlade DFJ bio je dalji korak u izgradnji sistema vlasti nove Jugoslavije. Time je praktično
10 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 145
ukinut dotadašnji paralelizam vlada. Postojanje Namjesni- štva nije imalo bitniju ulogu jer ono nije imalo važnijih ovlaštenja. Po svom obliku Privremena vlada nije bila nastavak NKOJ-a, ali je stvarno bila nastavak revolucionarne vlade. To je jasno pokazivao i njen program u kojemu je naglašena uloga NOO-a, narodnih skupština i vlada federalnih jedinica te društveno-političkih organizacija i Jugoslavenske armije. Nije dakle bilo bitno što ta vlada po svom sastavu nije bila monolitna. U njoj je većina zastupala program JNOF-a. Privremena vlada donijela je i odluku o osnivanju vlada federalnih jedinica. I te su vlade bile sastavljene od komunista i pojedinih građanskih političara koji su pripadali JNOF-i. Oni su na osnovi toga i ušli u vlade, a ne po nekoj stranačkoj pripadnosti. Njihov program, sadržan u posebnim deklaracijama, temeljio se na onim zadaćama što ih je definirala Privremena vlada. Osnivanjem narodnih vlada završavao se zapravo sistem organizacije narodne vlasti u pojedinim federalnim jedinicama. Po svom sastavu one su označavale volju naroda da putem svojih predstavnika imenuje svoju vladu od ljudi koji su stekli njegovo povjerenje u toku NOB-a.
U procesu dovršavanja državne organizacije Jugoslavije na načelima koje je postavilo Drugo zasjedanje AVNOJ-a trebalo je još riješiti pitanje Sandžaka, Vojvodine i Kosova. ZAVNO Sandžaka je nakon razmatranja svog položaja u Jugoslaviji donijelo odluku o pripajanju jednog svoga dijela Srbiji, a drugog Crnoj Gori. Predstavnici naroda Vojvodine jednoglasno su se izjasnili na skupštini u Novom Sadu za priključenje autonomne Vojvodine federalnoj Srbiji, što je naknadno prihvatio i potvrdio AVNOJ. Na području Kosova bila je izvanredno teška situacija zbog neprijateljskog djelovanja balističkih grupa i posebnih ilegalnih komiteta koje je organizirala Druga prizrenska liga. S njihove strane širila se jaka propaganda o nacionalnoj potlačenosti albanskog stanovništva i njegovu spasu u okviru »velike Albanije«. Međutim, uporna borba protiv tih neprijateljskih grupacija donosila je sve bolje rezultate i utjecala na postupno sređivanje prilika. To je i omogućilo stvaranje Albanskog komiteta kao sastavnog dijela JNOF-e. Rezultat tih i budućih akcija bila je Rezolucija o priključenju Kosova i Metohije Federalnoj Srbiji što ju je na svom zasjedanju u lipnju 1945. donio Oblasni NOO Kosova.
Tako je revolucija u svojoj oružanoj etapi postavila temelje za trajno rješenje pitanja o uređenju odnosa među narodima i narodnostima Jugoslavije kao zajedničkoj državi.
146
6
Obrana revolucije
Put do međunarodnog priznanjaOslobodilački rat u Jugoslaviji
služi kao primjer kako borba malih naroda za svoju slobodu i nezavisnost treba da svlada teške zapreke na putu do međunarodnog priznanja. Iako je NOB bila sastavni dio borbe savezničkih zemalja u Evropi protiv fašizma, trebalo je voditi pravu bitku za upoznavanje svjetske javnosti o istini te borbe. U težnji da se vlade i javnost savezničkih zemalja upoznaju s borbom jugoslavenskih partizana, rukovodstvo NOP-a je računalo na podršku s te strane, makar i moralnu, jer bi to bio značajan poticaj. Treba reći da su tehničke mogućnosti bile vrlo teške za takvu akciju, jer nije postojala potrebna radio-veza ni s jednom savezničkom zemljom. A veza s Kominternom bila je još slaba i neredovita. Tim jedinim putem slale su se poruke s podacima o oslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji, ali one nisu bile popularizirane preko sovjetskih sredstava javnih informacija. Iako je od veljače 1942. Tito imao neposrednu radio-vezu s Kominternom, trebalo je još dugo vremena da se postigne željeni cilj, tj. da se popularizira istina o NOB-u u Sovjetskom Savezu i drugim savezničkim zemljama. Naslućivala se politika Moskve, koja je u prvom redu vodila obzira prema odnosima s Velikom Britanijom, a pod okriljem koje je bila jugoslavenska izbjeglička vlada. Propaganda britanske i jugoslavenske izbjegličke vlade o D. Mihailoviću kao vođi pokreta otpora u Jugoslaviji prihvaćena je bila i u Moskvi, što je, dakako, izazvalo iznenađenje u rukovodstvu NOP-a. U tako
147
teškom trenutku Tito je pokazao potpun smisao za različite osjetljivosti i interese politike Saveznika. Moskva je obaviještena da se svim silama nastojao izbjeći sukob s D. Mihai- lovićem, ali da je on prešao na pozicije izdaje, tako da je prijeko potrebno razotkriti upravo tu činjenicu. To je bio jedan od glavnih zadataka rukovodstva NOP-a na putu borbe za svoje međunarodno priznanje. Bio je to samo sastavni dio one odlučne borbe koja je povedena protiv četničkog pokreta kao glavne kontrarevolucionarne snage.
Velike pobjede NOP-a u zapadnim krajevima zemlje i nastanak velikog oslobođenog teritorija u jesen 1942. imali su znatan utjecaj i na stvaranje mogućnosti da se priđe odlučnom obračunu s politikom kraljevske vlade u izbjeglištvu.
Ta je vlada težila da svoj politički kapital kod Saveznika održava propagandom prema kojoj je ona inicijator širokog oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji što ga predstavljaju Mihailovićeve četničke snage. Mihailovićeva politika, međutim, sve je izrazitije pokazivala tendencije prokla- miranja borbe radi stvaranja »velike Srbije« na osnovi programa restauracije starog sistema bivše jugoslavenske države. S druge strane, suradnja četnika s okupatorom i ustašama još je više pokazivala stvarni smisao njihove pozicije. Trebalo je, dakle, učiniti odlučan korak u stavu prema politici emigrantske vlade napuštajući sve dotadašnje obzire. On je javno uslijedio u proljeće 1942, kada je Tito u povodu godišnjice napada fašističkih sila na Jugoslaviju otvoreno i jasno iznio da emigrantska vlada »podupire Dražu Mihai- lovića, koji otvoreno paktira sa okupatorima i bori se protiv nas«. Bio je to početak velikih napora koje je rukovodstvo NOP-a poduzimalo u razotkrivanju prave uloge D. Mihailovića i politike emigrantske vlade u nastojanju da sa stvarnim stanjem dokumentirano upozna savezničke sile.
U toku daljeg razvoja NOP-a rukovodstvo je ulagalo krajnje napore da uputi Saveznike na odgovornost jugoslavenske vlade u Londonu i na apsurdnost njezina legalnog statusa zbog uloge D. Mihailovića u zemlji. To je uskoro jasno i konkretno istaknuto u noti što su je Vrhovni štab NOV i POJ i Izvršni odbor AVNOJ-a uputili vladama SSSR-a, Velike Britanije i SAD. Upozoravajući na nepobitnost činjenice da četnici ratuju na strani okupatora protiv NOP-a, rukovodstvo NOP-a u noti izjavljuje: »Mi smatramo da se ne mogu poklapati takve činjenice da jugoslavenska vlada u Londonu s jedne 'strane ratuje preko svog ministra Draže
148
Mihailovića i njegovih četnika protiv narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije na strani okupatora, a na drugoj strani, u isto vrijeme, koristi se gostoprimstvom saveznika, koristi se diplomatskom podrškom saveznika«. Pošto je zatim istaknuto da je NOV dala desetine tisuća žrtava i da se svaki dan daju nove »u teškim i besprekidnim bojevima s okupatorima, ne samo za oslobođenje naroda Jugoslavije, nego i za stvar saveznika«, Vrhovni štab i Izvršni odbor zaključuju da imaju »pravo zahtijevati od saveznika ne samo priznanje naše borbe« nego isto tako »da se oni energično zainteresiraju o slučaju jugoslavenske vlade i Draže Mihailovića«. U skladu s tim zahtjevom predlaže se u noti, a to nije prvi put, da Saveznici pošalju svoju komisiju koja bi »utvrdila ovdje u Jugosla viji stvarno stanje i da jedanput zauvijek učini kraj strašnoj prevari i zabludi svjetske javnosti«.
U toku 1943. godine Tita je posebno zaokupljalo praćenje rada emigrantske vlade i držanje Saveznika prema NOP-u i četničkom pokretu. S druge sirane, razvoj događaja na Sredozemlju počeo je sve više usmjeravati pažnju Saveznika, ponajprije Velike Britanije, na Jugoslaviju. Polazeći od stava prema jugoslavenskoj emigrantskoj vladi kao legalnoj vladi i o njenom ministru Mihailoviću kao legalnom predstavniku u zemlji, britanska vlada počela je zahtijevati od četnika da poduzmu življe oružane djelatnosti protiv okupatora u Jugoslaviji. U takvoj situaciji i NOP ulazi u novu etapu svoje konfrontacije s četnicima, kako bi se vladama Velike Britanije i Sovjetskog Saveza što konkretnije dokazalo da postoji suradnja između četnika i okupatora. U emisijama »Slobodne Jugoslavije«, koja je prenosila ratne izvještaje Vrhovnog štaba, dokumentirano se upozoravalo na tu suradnju. Ulagali su se sve veći napori da se pred Saveznicima razotkrije smisao politike četničkog pokreta. Unatoč tome što je britanska vlada prema emigrantskoj vladi pokazivala krajnji obzir, jer je u njoj vidjela izvršitelja svoje težnje za restauracijom monarhističkog poretka u Jugoslaviji nakon rata, ona se više nije mogla ravnodušno odnositi prema narodnooslobodilačkom pokretu. Sigurno je tome pridonijela i sovjetska vlada, koja je počela postavljali pitanje D. Mihailovića.
Međutim, da je pitanje odnosa prema emigrantskoj vladi bilo i dalje otvoreno, tj. da su se primjećivali obziri sovjetske vlade, pokazao je stav što ga je Kominterna zauzela
149
prema osnivanju AVNOJ-a. Na Titovu obavijest u studenome1942. o akciji da se osnuje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije u kojemu bi bile »zastupljene sve nacionalnosti Jugoslavije iz raznih ranijih partija«, Kominterna je odgovorila da je taj čin značajan, ali da se Komitet ne može tretirati »kao neka vrsta vlade«, jer bi to značilo suprotstaviti se emigrantskoj vladi u Londonu. Kominterna je tom prilikom izričito upozoravala Tita da ne treba pokretati pitanje ukidanja monarhije ni isticati »parolu o republici« jer će se »pitanje o režimu u Jugoslaviji« rješavati »poslije oslobođenja zemlje od okupatora«. Rukovodstvo NOP-a prihvatilo je tada sugestiju Kominterne da se ne proglasi osnivanje vlade, ali se nije moglo suglasiti s taktikom o dvjema etapama narodnooslobodilačke borbe.
Dolazak prvih vojnih savezničkih predstavnika u štabove NOVJ u proljeće 1943. bio je određeni pokazatelj priznanja snaga NOP-a. S druge strane, NOP je upravo u to vrijeme pokazao svoju čvrstinu u velikim bitkama na Neretvi i Su- tjesci, što je, među ostalim, bio i značajan korak u borbi za njegovo međunarodno priznanje. U savezničkoj javnosti otvorenije se govorilo o herojskoj borbi jugoslavenskih partizana i o sprezi četnika i okupatora u bici na Neretvi, a počela su se davati i obećanja o materijalnoj pomoći.
Međutim, odnosi velikih savezničkih sila prema NOP-u i dalje su pokazivali svu svoju složenost. Premda je upućivanje zajedničke vojne misije Velike Britanije i SAD na čelu s generalom F. H. R. Macleanom bio dokaz odavanja priznanja narodnooslobodilačkoj vojsci za doprinos općesa- vezničkoj borbi, nije to još bio dovoljno važan korak u dotadašnjoj politici prema NOP-u. To svakako potvrđuje i činjenica što su Britanci sličnu misiju poslali i u štab D. Mihailovića, koji je nakon kapitulacije Italije prešao potpuno u službu Nijemaca. Sovjetski je Savez, unatoč podršci vojnim uspjesima NOP-a, obavještavao svoje glavne saveznike da ga se ne tiču sukobi između NOP-a i četnika. U tom smislu treba shvatiti i raspuštanje Kominterne u svibnju1943. što dakako nije značilo da Staljin time želi napustiti svoju rukovodeću ulogu u međunarodnom komunističkom pokretu. Naprotiv, on je htio svoj utjecaj zadržati i dalje ga ojačati. Da je KPJ bila jedna od onih koje su se odupi- rale takvim tendencijama, jasno pokazuje i Titovo izjašnje- nje o raspuštanju Kominterne što ga je uputio njenom Izvršnom komitetu. Tito je tom koraku dao značenje historijske odluke koja će prema njegovu uvjerenju »u najsko
150
rije vrijeme dati ogromne rezultate u borbi za pobjedu nad zajedničkim neprijateljem čovječanstva — fašističkim osvajačima«.
Pošto se Roosevelt upoznao s uspjesima NOVJ u listopadu 1943. preko svoga predstavnika u savezničkoj vojnoj misiji pri Vrhovnom štabu, mijenja se prema NOP-u donekle i stav Sjedinjenih Američkih Država, koje su inače davale potpunu podršku D. Mihailoviču i bile pod utjecajem propagande jugoslavenske emigrantske vlade.
Svi su ti momenti iziskivali da se budno prati dalja politika Saveznika prema Jugoslaviji, te da se skupljaju sve informacije do kojih se moglo doći. Tito je bio svjestan da dalje konsultacije između Saveznika ne mogu mimoilaziti pitanje Jugoslavije, a u tom su pogledu problemi odnosa prema NOP-u i budućnosti zemlje bili na prvom mjestu. Trebalo je zbog toga pravodobno i jasno obznaniti kakva su gledišta rukovodstva NOP-a. Tito ih je već u listopadu 1943. iznio zapadnim saveznicima i Sovjetskom Savezu pretpostavljajući da će se sigurno o Jugoslaviji razgovarati na konferenciji ministara vanjskih poslova u Moskvi. Ističući da su ga ovlastili »Antifašističko vijeće Jugoslavije, Hrvatske i Slovenije i Vrhovni štab NOV i POJ«, Tito je upozorio na ove momente:
»1. Mi ne priznajemo ni jugoslavensku vladu ni kralja u inostranstvu, zato što oni dvije i po godine, čak i sada, podržavaju saradnika okupatora, izdajnika Dražu Mihailo- vića i zato snose punu odgovornost za to izdajstvo pred narodima Jugoslavije.
2. Mi nećemo dozvoliti njihov povratak u Jugoslaviju, jer bi to značilo građanski rat.
3. Govorimo u ime ogromne većine naroda da on želi demokratsku republiku koja se oslanja na narodnooslobodi- lačke odbore.
4. Jedina legitimna vlast naroda — to su narodnooslo- bodilački odbori s antifašističkim vijećem na čelu«.
Odluka međusavezničke konferencije u Teheranu, gdje su se potkraj studenoga 1943. sastali Roosevelt, Staljin i Churchill, »da se jugoslavenskim partizanima pruži pomoć u opskrbi i opremi u najvećoj mogućoj mjeri, a također i akcijama komandoskih jedinica«, imala je svakako veliko značenje u daljem pomaganju NOVJ, koja je time dobila status saveznika. Bio je to, dakle, korak dalje na putu da se prizna i narodnooslobodilački pokret.
151
Drugo zasjedanje AVNOJ-a, koje je postalo nosilac suvereniteta nove Jugoslavije prekinuvši državnopravni kontinuitet sa starom monarhijom, bilo je istodobno i potpuna afirmacija dotadašnjeg razvoja narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Jasne i precizne formulacije historijskih odluka u Jajcu o stvaranju Jugoslavije kao demokratske federativne zajednice postale su jake mobilizatorske poluge u daljem procesu širenja političke osnovice NOP-a. One su ujedno bile i odlučujući činilac rastakanja onih struktura koje su svoje političko držanje i djelovanje temeljile na čekanju nekog svog momenta.
Međutim, odluke u Jajcu najneposrednije su zadirale i u probleme budućih odnosa Saveznika prema NOP-u. Oduzimanje emigrantskoj vladi prava zakonite vlade i zabrana da se kralj Petar vrati u zemlju bile su odluke koje su zaista mogle pretskazivati dalji pritisak na rukovodstvo NOP-a. Tito zbog toga nije ni tražio od Saveznika da ih priznaju, svjestan da će i onako na njih reagirati. Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a posebno su pogodile vladu Velike Britanije. Churchill je obavijestio Tita da Britanija napušta D. Mihailovića, ali da to ne može učiniti i s kraljem Petrom. Bio je to zapravo početak novog pritiska. Tito je jasno dao do znanja da ne mogu postojati dvije vlade kada se govori o jedinstvu oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda, što je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a konkretno došlo do izražaja. Rješenje je samo u ukidanju vlade u Kairu i priznanju NKOJ-a kao jedine jugoslavenske vlade. U tom smislu treba da se odlukama AVNOJ-a podredi i kralj Petar. Bio je to čvrst i dosljedan stav.
Treba istaći da je u međunarodnom priznanju NOP-a važan korak učinjen Churchillovim govorom u Donjem domu u veljači 1944. godine. On je odao visoko priznanje borbi jugoslavenskih partizana na čelu s Titom protiv okupatora kao značajnom prilogu borbi Saveznika, ali se ni on nije mogao pomiriti s činjenicom da je kralju Petru zabranjen povratak u zemlju. U tom cilju Churchill je poduzeo određene korake. Primorao je kralja Petra da raspusti vladu B. Purića i da se osnuje nova s predsjednikom I. Šuba- šićem na čelu. Sigurno je da su se iza toga koraka krile nove britanske kombinacije. Pravi im je cilj bio da se spasi kralj kao faktor bez koga se ne bi mogla rješavati dalja sudbina Jugoslavije. Sve se to zasnivalo na ideji da će Šu- bašićeva vlada moći »udružiti sve snage u zemlji«.
152
Treba reći da Sjedinjene Američke Države u tom trenutku nisu pokazivale interesa za razumijevanje situacije u Jugoslaviji, tako da se nisu odricale ni kralja Petra ni D. Mi- hailovića. Sovjetski Savez se priklonio uklanjanju D. Mihai- lovića, ali nije bio protiv kralja Petra. Iz dodira s članovima sovjetske misije koja je u veljači 1944. stigla na oslobođeni teritorij postalo je jasno da se Sovjetski Savez neće suprotstavljati britanskoj politici.
Tito je prihvatio ponudu za razgovor sa šubašićem koja mu je upućena nekoliko dana nakon dolaska na Vis. Subašić je trebao da štiti određene britanske interese, a među ostalima i da isposluje povratak kralja u zemlju. U pregovorima oko sredine lipnja Subašić je bio suočen s načelnim stavom Tita i NKOJ-a da ne može biti nikakvih odstupanja od odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Viški sporazum između Tita i Subašića značio je velik uspjeh u borbi za priznavanje nove Jugoslavije. Formulacija u sporazumu »da će konačno rješenje državnog uređenja donijeti narod poslije oslobođenja cijele zemlje« nije, dakako, mogla zadovoljiti Britance. Oni nisu odustajali od daljeg pritiska pretkazujući čak i određenu represivnost. To je osobito došlo do izražaja u susretu između Tita i Churchilla, u kolovozu 1944. u Italiji. Churchill je insistirao i dalje na Titovu sastanku s kraljem Petrom izražavajući kao argumentaciju sumnju o naklonosti srpskoga naroda prema NOP-u. Međutim, NOP je u Srbiji u prvoj polovici 1944. ubrzano jačao, što potvrđuje osnivanje pet divizija NOVJ i uspješno napredovanje operativne grupe divizija NOVJ koje su izvršile prodor u Srbiju. Tito je poslije povratka iz Italije osobno preuzeo rukovođenje operacijama u Srbiji. On se u susretu s Churchillom suprotstavio i namjeri komande savezničkih snaga na Sredozemlju da uspostave svoju vojnu upravu u Istri i Slovenskom primorju ako dođe do okupacije tih područja, upozoravajući da ondje postoje organi narodne vlasti, o čemu treba voditi računa. U svom govoru u Visu Tito je javno iznio pitanje Istre i Slovenskog primorja te izrazio zahtjev za njihovo sjedinjenje s maticom zemljom.
Za Tita je svakako bilo dragocjeno i iskustvo stečeno u susretu sa Staljinom u Moskvi, kamo je došao oko sredine rujna radi dogovora oko zajedničkih operacija snaga NOVJ i Crvene armije te prolaza sovjetskih trupa kroz sjeveroistočne dijelove Jugoslavije za Mađarsku. Tom je prilikom Staljin izrazio svoju naklonost prema britanskim zahtjevima i preporučio Titu da bude popustljiv kada je riječ o
153
kralju. Samo nekoliko dana nakon Titova odlaska doći će do moskovskog sporazuma između Churchilla i Staljina oko podjele utjecajnih područja u jugoistočnoj Evropi. U Jugoslaviji je taj utjecaj trebao da bude podjednak (»fifty-fifty«).
S obzirom na sve te momente shvatljivo je što nov sporazum između Tita i šubašića, sklopljen u oslobođenom Beogradu, nije zadovoljio ni London ni Moskvu. Prema tom sporazumu, Ustavotvorna će skupština nakon oslobođenja zemlje riješiti pitanje povratka kralja u zemlju, AVNOJ je jedino zakonodavno tijelo, a pristupit će se osnivanju jedinstvene vlade od predstavnika NKOJ-a i nekompromitiranih članova šubašićeve vlade. Tito je pitanje osnivanja te vlade vezao za zahtjev da je Saveznici priznaju.
Nova vlada koju je Tito sastavio na početku ožujka 1945. i u kojoj je od 29 ministarskih resora šubašić mogao naći samo pet prikladnih osoba bila je na neki način i primjer otpora dogovoru u Moskvi, koji Titu nije bio nepoznat. Tito je time zapravo dovršavao jednu veliku bitku: priznavanje nove Jugoslavije od Saveznika, ne prihvaćajući nikakav kompromis kojim bi se moglo dovesti u pitanje očuvanje osnovnih tekovina revolucije.
Nemoć snaga kontrarevolucije
Nastup kontrarevolucionarnih snaga u Jugoslaviji pokazivao je nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a svoje još veće klasno jedinstvo kada je riječ o odnosu prema narodnooslobodilačkom pokretu. Antikomuni- zam i ekstremni nacionalizam dolaze još više do izražaja zbog težnje njihovih nosilaca da one vanjske faktore kod kojih traže oslonac upozore koliko im je potrebna njihova podrška.
Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, posebno one o federativnom uređenju Jugoslavije, i dalji vidljiv uspon NOP-a, uključujući i pokazatelje njegove međunarodne afirmacije, odrazile su se na držanju snaga kontrarevolucije u Jugoslaviji. U vezi s tim trebalo je rukovodstvo NOP-a voditi računa o tome da je unatoč sužavanju mogućnosti djelovanja tih snaga ipak predstojala žestoka politička bitka s njima. Radilo se u prvom redu o odlučujućoj etapi poli
154
tičke konfrontacije pojedinih kontrarevolucionarnih snaga sa snagama NOP-a radi zadržavanja utjecaja u pojedinim područjima i strukturama stanovništva. Pri tome su oni osobitu pažnju obraćali promjenama u razvoju međunarodne situacije, u prvom redu držanju zapadnih savezničkih sila prema pitanju Jugoslavije u najširem smislu riječi. Bez obzira na različite interese pojedinih kontrarevolucionarnih skupina u situaciji kada su sve jasnije izbijali na površinu njihovi pogledi na vlastitu ulogu nakon svršetka rata, kod svih je ponajprije bila izražena tendencija protiv NOP-a.
Britanska politika napuštanja D. Mihailovića bila je snažan udarac emigrantskoj vladi i kralju Petru. Churchillovo priznanje što ga je odao snagama NOVJ i ulozi KPJ izazivaju pravi potres u redovima emigracije, gdje se ubrzava proces diferencijacije. Za kralja Petra bio je velik udarac spoznaja da neće doći do savezničkog iskrcavanja na Balkanu, u koju je mogućnost polagao veliku nadu. Vodstvo četničkog pokreta u zemlji nastoji odmah reagirati na odluke AVNOJ-a održavanjem vlastitog kongresa. Propagira se obnova Jugoslavije kao ustavne i parlamentarne monarhije na načelima trijalizma. To je značilo priznavanje nacionalnih posebnosti Srbima, Hrvatima i Slovencima. U okviru takve koncepcije koja je zastupala stvaranje neke vrste federacije nije se u biti mijenjala dotadašnja Mihailovićeva velikosrpska politika; isticalo se, naime, da će se u sastavu posebne srpske jedinice ujediniti čitav srpski narod. Ta akcija kojoj se nastojalo dati općejugoslavenski karakter zbog sudjelovanja predstavnika nekoliko bivših stranaka nije imala snažniji odjek. Mihailović nije uspio tim putem ponovno privući demokratsku javnost savezničkih zemalja i ojačati pozicije u zemlji.
Za ocjenu držanja rukovodeće grupe HSS-a u zemlji karakteristične su bile akcije A. Košutića, potpredsjednika bivše stranke. On je uzimao u obzir različite mogućnosti i pravce djelovanja i dogovaranja: od ustaškog vodstva pa do vodstva NOP-a, što je ovisilo o trenutnim situacijama. U proljeće 1944. uspostavlja dodir s vodstvom NOP-a na oslobođenom teritoriju u Hrvatskoj. Izbjegavajući pitanje borbe protiv okupatora, Košutić je u svojim prijedlozima za pregovore s NOP-om polazio od zahtjeva da se HSS prizna kao glavni politički predstavnik hrvatskog naroda. Ponašao se kao da se u ratu nisu zbile nikakve promjene i kao da se može računati sa starom strankom kao nekim čvrstim fak
155
torom koji će imati važnu ulogu u budućim događajima. Glavna pažnja bila je usmjerena prema pitanju vlasti poslije oslobođenja, a aktivno sudjelovanje u NOB-u bilo je sporedno.
S druge strane, u fronti kontrarevolucije poduzet je i niz akcija onih političkih grupacija koje su oslonac tražile kod Nijemaca.
Kada je nakon kapitulacije Italije Slovenija postala u cjelini njemačko okupacijsko područje, osnovana je u Ljubljani pod okriljem Nijemaca kvislinška uprava na čelu s bivšim generalom L. Rupnikom, kojega su Talijani 1942. postavili za gradonačelnika Ljubljane. Ta je akcija poduzeta u neposrednoj suradnji s ljubljanskim biskupom G. Rož- manom. Osnivanje domobranstva u Sloveniji trebalo je da pomogne učvršćivanju Rupnikova kvislinškog režima. A slovenskoj je političkoj reakciji odgovaralo da vodi propagandu za pristup u domobranstvo.
U Makedoniji Nijemci pokušavaju angažirati nacionalističku grupu V. Mihajlova. On je smatrao da će se u okolnostima rata ostvariti njegova koncepcija o stvaranju nezavisne ujedinjene Makedonije pod okriljem Nijemaca. To se i pokušalo u kolovozu 1944, kada se očekivala kapitulacija Bugarske. Međutim, sam se Mihajlov nakon dolaska u Makedoniju uvjerio da nema nikakvih uvjeta za to.
Karakterističan je pokušaj S. Drljevića za stvaranje nezavisne crnogorske države. Na Kosovu je osnovana tzv. Druga prizrenska liga koja je bila zagovornik priključenja Kosova »velikoj Albaniji«. U Bosni i Hercegovini neki bivši muslimanski političari poduzimaju pod okriljem Nijemaca akciju za autonomiju, tj. za izdvajanje BiH iz NDH.
Sporazum između Tita i šubašića bio je događaj koji je izazvao oštro reagiranje u redovima snaga kontrarevolucije. Osobito je bila žestoka reakcija četničkih snaga. Izražava se nezadovoljstvo s podrškom koju je London dao šubašiću. Velikosrpske snage optuživale su Šubašića da u svojim planovima nije uzeo u obzir četnike kao »najveću i najjaču organizaciju otpora«. I u redovima grupe HSS-ovaca u emigraciji uslijedila je negativna reakcija na sporazum; njeno je težište bilo na optužbi da su učinjeni izuzetni ustupci NOP-u. U emigrantskoj skupini SLS osobito žestoku akciju protiv toga sporazuma vodio je M. Krek. S druge strane, sporazum je utjecao i na vidljivu diferencijaciju u redovima emigracije. Niz pripadnika emigracije, među njima i poznatijih političara, stavlja se na raspolaganje NOP-u. Treba reći da
156
je sporazum izazvao i znatnu propagandu kontrarevolucio- narnih snaga u zemlji. Dok je ustaška propaganda isticala da sporazum omogućuje povratak kralja i uspostavljanje monarhije, što dovodi hrvatski narod u položaj prije 10. travnja 1941, velikosrpska je propaganda težila da u srpskom stanovništvu stvori iluziju o besperspektivnosti NOP-a. Sporazum je načas mogao izazvati i određeno uznemirenje kod pojedinih pripadnika NOP-a. U jedinicama NOVJ među slabije upućenim borcima postavljalo se pitanje: »Pa do sada smo se borili protiv kralja, a sada se s njim pravi sporazum«. Takve nedoumice i nejasnoće ubrzo su nestale kada je sporazum bio objavljen i kada ga je rukovodstvo NOP-a ocijenilo kao značajnu pobjedu na putu međunarodnog priznanja nove Jugoslavije.
U razdoblju koje je nadolazilo postaju karakteristične akcije kvislinških snaga u zemlji radi traženja novih izlaza u očuvanju svojih pozicija. U tom pogledu nastoji se različitim vezama doći u dodir i s raznim savezničkim faktorima, npr. posredstvom rimokatoličke crkve, obavještajnih službi i dr. Karakterističnu akciju predstavlja tzv. puč ustaških ministara Lorkovića i Vokića koji su u suradnji s nekim predstavnicima HSS-a stvarali plan za uklanjanje Pavelića i povezivanje sa Saveznicima.
Jačanje NOP-a vodilo je iz dana u dan sve ubrzanijem osipanju kvislinških oružanih snaga širom zemlje. Titovi pozivi i proglasi u toku 1944. kojima su obraćao kvislinškim vojnicima da pristupe u redove NOVJ, pokazali su se djelotvornima. To se osobito odnosilo na amnestiju koju je Tito predložio u studenome 1944. »za četnike Draže Mihailovića, za hrvatske i slovenske domobrane, koji su se do tada borili protiv narodnooslobodilačke vojske i za one, koji se još bore na strani okupatora, a spremni su da polože oružje«. Dakako, taj prijedlog za amnestiju nije obuhvaćao one »koji su organizirali i izvršavali kriminalne zločine nad narodom«. Titova amnestija zadala je snažan udarac četnicima i domobranskih snagama, koje zahvaća ubrzan proces osipanja.
Što se rat bližio kraju, snage kontrarevolucije obuhvaćao je sve veći strah od neizvjesnosti. Dok su razni emigrantski faktori nastojali savezničke vrhove uvjeriti u postojanje vlastitog političkog utjecaja u zemlji stavljajući im se na raspolaganje u budućim događajima, dotle je za držanje snaga kontrarevolucije u zemlji bio karakterističan proces njihova daljeg približavanja i pribiranja. Naglo sužavanje njihove političke osnovice zbog slabljenja i osipanja njiho
157
vih oružanih formacija vodilo .ih je sve većem međusobnom približavanju, iako su ih dijelili različiti, često dijametralno suprotni interesi. Tako dolazi do dodira između pojedinih kontrarevolucionarnih faktora, što se osobito manifestira na području NDH: uspostavljaju se veze između Mihailovića i grupe HSS-a te nadbiskupa A. Stepinca; dolazi do pregovora između slovenske reakcionarne grupacije s Rupni- kom i biskupom Rožmanom na čelu i ustaškog vodstva; potkraj 1944. povezuju se reakcionarne građanske grupacije u Sloveniji. Postojala je nadalje jednodušna težnja da se što više povećaju snage domobranstva koje bi činile tzv. »slovensku nacionalnu vojsku«. Zadaća bi joj bila da preuzme vlast u Sloveniji nakon sloma njemačke vojske. U Ljubljani je »Narodni odbor« na početku svibnja 1945. proglasio »Slovensku Državu«.
Od vrhova katoličkog klera nude se usluge za spašavanje NDH. U tom je pogledu karakteristična i posebna poslanica Biskupske konferencije iz ožujka 1945. u Zagrebu, koja pod parolom »obrane vjere« opravdava potrebu postojanja ustaške države.
Sigurno je da je sprezi snaga kontrarevolucije »klasni strah« udario vidljiv zajednički pečat. U tom je momentu NDH sa svojom preostalom oružanom silom mogla biti privlačna za te snage u budućim kombinacijama oko svoga spašavanja. No sve su se te akcije i pokušaji pokazali iluzornima. Snage kontrarevolucije bile su osuđene na propast, koju su konačno i doživjele svršetkom rata.
Doprinos borbi protiv fažizma
Značenje postignutih rezultata NOP-a u Jugoslaviji, u prvom redu vojnih, ne bi se moglo shvatiti u pravome svjetlu ako se ne bi pokazalo koliki je bio njihov doprinos borbi savezničkih snaga u drugom svjetskom ratu. U spoznavanju toga doprinosa treba poći od uočavanja posebnog geopolitičkog položaja Jugoslavije. Zbog svog središnjeg položaja u jugoistočnoj Evropi ona je, čim je došlo do drugog svjetskog rata, dobila vidljivu važnost u očima glavnih zaraćenih sila u Evropi. Podjednako je za nju raslo zanimanje osovinskih sila i Velike Britanije, a ulaskom Sovjetskog Saveza u rat postao je interes
158
Saveznika znatno širi i kompleksniji. Dalji razvoj rata otkrit će pravo mjesto NOP-a kao spone između bojišta na Sredozemlju i u istočnoj Evropi.
No da bi se shvatili ti problemi, treba poći od događaja 27. ožujka 1941, nakon čega je uslijedio napad osovinskih sila na Jugoslaviju. Puč u Beogradu i uvlačenje Jugoslavije u rat trebao je Velikoj Britaniji olakšati položaj u Grčkoj širenjem sukoba na Balkanu, ali sve je to imalo dalekosežnije značenje za Sovjetski Savez. Naime, izvođenjem napada na Jugoslaviju i Grčku odgođena je prethodno planirana invazija Nijemaca na Sovjetski Savez za čitavih pet tjedana.
Početak oslobodilačke borbe u Jugoslaviji istodobno je otvorio i proces nepredviđenih potresa u strategiji Trećeg Reicha i Italije u ovom dijelu Evrope, srušivši uvjerenje okupacijskih sila da se radi o potpuno »pacificiranom« području. Franta u Jugoslaviji počinje iz dana u dan sve više opterećivati njemačku i talijansku vojnu silu, osjetno rcme- teći njihove planove na drugim bojištima koja su trebala imati veće značenje. U prvoj godini oslobodilačke borbe vezat će se opterećivanje okupacijskih sila u Jugoslaviji za stanje na istočnom bojištu. Borba partizana u Jugoslaviji vezat će sve brojnije njemačke i talijanske vojne snage koje su trebale da budu angažirane na području Sovjetskog Saveza. Pošto su izvukli najveći dio svojih snaga iz Jugoslavije, Nijemci su nakon travanjskog rata bili u jesen 1941. primorani da upute znatne snage u jačini od dvije divizije u Jugoslaviju. Radilo se upravo o jedinicama koje su trebale da budu prebačene na istočno bojište gdje je u zimi 1941. na 1942. nastupila za Nijemce ozbiljna kriza. Zahtjevi fronte u Jugoslaviji bili su već toliki da se moralo odustati od upućivanja tih snaga na istok. Bio je to svakako moment koji je na svoj način onemogućavao učvršćivanje pozicija Nijemaca na istočnom bojištu. I Talijani su planirali da svoju armiju, koja je trebala da sudjeluje na istočnom bojištu, sastave od jedinica koje su sudjelovale u napadu i okupaciji Ju- slavije. Naglo širenje oslobodilačke borbe na talijanskom anektiranom i okupacijskom području potpuno je onemogućilo izvlačenje vojnih snaga. Naprotiv, već su od jeseni uslijedila velika pojačanja, tako da je potkraj 1941. u Jugoslaviji bilo angažirano dvostruko više talijanskih divizija nego u Africi. Za Talijane je dakle jedno sporedno bojište postalo zapravo najveće. Već u proljeće 1942. koncentracija talijanskih trupa u Jugoslaviji bila je tri puta veća nego u
159
LJUDSKI GUBICI PO JED INIH SAVEZNIČKIH DRŽAVA U DRUGOM SVJETSKOM RATU
U kupno poginulo
Državau tisućam a •/• od ukupnog
stanovništva
SSSR 17 000 11.4
Poljska 5 800 17,3
Jugoslavija 1 705 10,8
Francuska 653 1,5
Velika B ritan ija 363 0.8
SAD 187 0,14
G rčka 558 7
Cehoslovačka 250 1,5
Nizozemska 200 2.2
Belgija 59 0,7
Albanija 28 2,4
VOJNI GUBICI PO JED INIH SAVEZNIČKIH DRŽAVA
Poginulo vojnika
Država •/• od ukupnihu tisućam a ljudsk ih gubitaka
SSSR 9000 52,9
Poljska 123 2.1
Jugoslavija 305 17,9
Francuska 238 36,5
Velika B ritan ija 272 74,9
SAD 180 96,3
G rčka 70 12,5
Cchoslovačka 46 18,4
Nizozemska 3 1.5
Belgija 9 15.3
Albanija 11 39,3
Izvor: Jugoslavija — T rideset godina posle oslobođenja i pobede naa fašizm om 1945—1975, Beograd 1975, 27; P. V. Brajović, Jugoslavija u drugom svet- skom ra tu , Beograd, 1977, 220.
160
Africi, i to je bila najveća grupacija njihovih snaga izvan Italije. Talijanska armija, koja je napokon bila upućena na istočno bojište oko sredine 1942, nije u svom sastavu imala nijedne jedinice iz Jugoslavije.
Unatoč početnim razlikama, i Nijemci i Talijani suglasili su se u tome da borbu protiv snaga NOVJ produže i što više pojačaju, kako bi se postigla konačna i što brža pobjeda te lako rasteretila fronta u Jugoslaviji u korist istočnog bojišta. Nijemci su nastojali da u Jugoslaviju ne šalju nova pojačanja, težeći da potrebe nadoknade raspoloživim potencijalima u zemlji. No to nije bilo dovoljno. Svako izvlačenje njemačkih i talijanskih jedinica iz Jugoslavije moralo je biti nadomješteno dolaskom novih. Nesigurnost je bivala sve veća, čemu je posebno pridonosila velika poremećenost u snabdijevanju okupacijskih armija zbog sve češćeg razaranja prometnica od jedinica NOVJ. A kolika je bila koncentracija njemačkih i talijanskih snaga na jugoslavenskom ratištu, uvjerljivo pokazuje to što je u vrijeme odlučne bitke za sjevernu Afriku, potkraj listopada i na početku studenoga 1942. kod El Alameina, bilo tamo mnogo manje talijanskih i njemačkih vojnika nego u Jugoslaviji. S takvom značajnom činjenicom svjetska javnost nije bila upoznata, tj. nije
LJUDSKI I MATERIJALNI GUBICI NEPRIJATELJA U POJEDINIM SAVEZNIČKIM ZEMLJAMA
Uništeno
Država
Ubi
jeno
ne
prij
ate
ljski
h vo
jnik
a i
kola
bora
ci
onis
taže
lje
znič
kih
kom
po
zici
ja
loko
mo-
1
| m
alom
ih
mos
tova
oklo
pnih
1
kola I
SSSR 1 500 000 18 000 9 400 85 000 42 000 10 000 2 855 505
Jugoslavija 447 000* 1099 I 918 19 759 20 022 3 225 928 309
Poljska 150 000 1465 - 4000 - - - -
Albanija 26 594 - - 2 100 - - - -
CSSR 25 000 200 170 1 600 - - - -
Grčka 19 335 85 957 1 007 30 -
* Procjenjuje se da se od toga broja oko 150 000 odnosi na kolaboracioniste. Izvor: P. V. Brajović, Jugoslavija u drugom svctskom ratu, Beograd,
11 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 161
SITUACIJA U EVROPI SV IBN JA 1943. GODINE
znala da je rat koji se vodi na Balkanu jednako težak kao i onaj na istočnom bojištu i u Sredozemlju.
Nakon bitnih promjena koje u zimi od 1942. na 1943. godinu nastupaju u ratovanju na istočnom bojištu i Sredozemlju, tj. kada nastupa Crvena armija na zapad i dolazi do sloma njemačko-talijanskih snaga u sjevernoj Africi, Jugoslavija privlači sve veću pažnju zaraćenih strana. Posebno raste pažnja Velike Britanije. Nijemci i Talijani uočavaju veliku opasnost od mogućnosti iskrcavanja Saveznika na Balkanu te poduzimaju dotad najveće ofenzive protiv snaga NOVJ. U četvrtoj ofenzivi imale su njemačko-talijanske
162
snage, potpomognute manjim kvislinškim snagama, oko 108 000 vojnika, a u petoj ofenzivi više od 120 000. Bile su to osjetno veće brojke nego u bici kod El Alameina.
Radi osiguravanja svog strategijskog prostora Nijemce je više zabrinjavao Balkan nego Italija. To podruje zahvaća rat nakon iskrcavanja anglo-američkih jedinica na Siliciju u srpnju 1943. U Jugoslaviji Nijemci drže više divizija nego u Italiji. Dok su nakon kapitulacije Italije svojim brzim djelovanjem Nijemci uspjeli zaustaviti napredovanje američke i britanske armije na Apeninskom poluotoku, jugoslavensko ratište je zahtijevalo maksimalna naprezanja. U Jugoslaviji su tada Nijemci angažirali petnaest divizija, dok su u Italiji imali samo devet divizija. Takvo uspješno vezanje brojnih njemačkih snaga na teritoriju gdje se vodila NOB, moralo je naići na otvoreno priznanje Saveznika. Ta je uloga NOVJ došla pogotovo do izražaja u proljeće 1944, kada Nijemci nisu mogli odvojiti nijednog vojnika iz Jugoslavije za frontu u Italiji, gdje su Saveznici bili poduzeli velik proboj. Za Saveznike bila je znatna pomoć i to što su jedinice NOVJ držale u svojim rukama otok Vis, a djelatnost Mornarice NOVJ bivala je sve veća. Sve je to osiguravalo talijanski dio jadranske obale koju su držali Saveznici.
Posebno značenje dobiva jugoslavensko ratište u drugoj polovici 1944. Tada ono zapravo postaje karika u neprekinutoj savezničkoj fronti u Evropi od istoka do zapada, a uspostavlja se i neposredna operativna suradnja između NOVJ i Crvene armije nakon njena izbijanja na istočnu granicu Jugoslavije u rujnu 1944. Osobito težak zadatak dobiva NOVJ kad je trebalo spriječiti da se oko 350 000 njemačkih vojnika i 10 000 motornih vozila iz Grčke i Albanije prebaci preko Jugoslavije. Ta uspješno izvršena zadaća znatno je olakšala napredovanje Crvene armije preko mađarske nizije.
U završnoj ofenzivi jedinica NOVJ, tj. od ožujka 1945, Nijemci su težili da stvore što čvršću frontu pružajući žestoki otpor. Nastojali su usporiti napredovanje Jugoslavenske armije, kako bi uspjeli izvući glavninu svojih snaga iz Jugoslavije. Njihova fronta prema zapadnim saveznicima u Italiji bila je znatno oslabljena.
U doprinosu što ga je NOP Jugoslavije dao borbi ujedinjenih naroda protiv fašizma ne može se mimoići udio i pomoć Jugoslavena u pokretima otpora pojedinih zemalja (Francuska, Italija, Nizozemska, Cehoslovačka, Belgija i dr.), a posebno Grčke i Albanije.
163
JUGOSLAVENSKA ARMIJA 15. SVIBNJA 1945. GODINE
Form acije Broj Boraca(ukupno)
Arm ije 4K orpusne grupe 2K orpusi (izvan a rm ija) 5
Divizije: 55— pješad ijske 53— zrakoplovne 2
800 000Brigade: 242
— pješad ijske 203— artilje rijske 31— inžen jerijske 5— tenkovske 2— konjičke 1
Izvor: B. Gledović, D oprinos Jugoslavije pobedi nad fašizmom, Vojnopoli- tiik i Informator, 4/1975.
ORUŽANI OTPOR U OKUPIRANIM ZEMLJAMA EVROPE
DržaveBroj partizana
u najvišem usponu oružanog otpora
A lbanija 70 000
A ustrija 1200
Belgija 50 000
Bugarska 30 000
Cehoslovačka 65 000
Danska 45 000
Francuska 500 000
Grčka 122 000
Italija 250 000
Jugoslavija 803 000
L uksem burg 3 000
M ađarska 2 500
Norveška 77 000
Poljska 60 000
U okupiranom d ijelu SSSR-a 250 000
Izvor: V. Strugar, Drugi svetski ra t — iskustvo Jugoslavije, zbornik: Simpozij drugi svjetski ra t i m ir među narodim a, Zagreb, 1972, 216.
164
7
Na pragu novoga društva
Slom buržoaskog poretka
Budući da su izgubile svoje pozicije, stare građanske snage pokušavale su uz pomoć svojih vanjskih zaštitnika da drugačijom taktikom u svojoj politici uspore proces društvenih promjena u zemlji. Slom oružanih snaga kontrarevolucije bio je ujedno i slom pojedinih građanskih koncepcija, u prvom redu velikosrpske i veliko- hrvatske kao najopasnijih. Preostale su još neke mogućnosti onih građanskih snaga koje su zagovarale stari poredak, a nisu se kompromitirale u toku rata. Mogućnost njihove infiltracije u novi politički poredak davala je određene nade u jačanje njihova utjecaja. Dakako, takve se tendencije ne bi mogle ostvarivati bez vanjskog oslonca u zainteresiranim savezničkim krugovima. Konkretno je to došlo do izražaja u preporuci predstavnika velikih sila na Krimskoj konferenciji u veljači 1945. da se proširi sastav AVNOJ-a nekompromitiranim poslanicima Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije koji su izabrani na parlamentarnim izborima 1938. No takvo spajanje vijećnika AVNOJ-a s nekadašnjim poslanicima jednog građanskog nedemokratskog parlamenta nije bilo prirodno s obzirom na nove političke odnose u zemlji koji nastaju kao rezultat pobjednosne revolucije. Ali upravo jt zbog te svoje snage vodstvo nove Jugoslavije prihvatilo tu preporuku. Pokazalo se naime da među bivšim poslanicima i nema dovoljno njih koji se nisu kompromitirali, pa su došli u obzir i pojedini pripadnici starih stranaka. Time
165
je zapravo nastavljeno pojačavanje pritiska. Iza predstavnika građanskih snaga bili su u prvom redu interesi Velike Britanije. Ti se predstavnici nastoje infiltrirati u mehanizam nove vlasti i legalizirati svoju djelatnost kao određena politička opozicija. Tu svoju političku akciju temeljili su na uvjerenju o uživanju jačeg društvenog utjecaja.
U ljeto 1945, kada se održava Potsdamska konferencija velike trojice, rastu nade i oživljava djelatnost građanskih snaga. Međutim, društveno-politička osnovica revolucionarne vlasti sve je više jačala. Politika bratstva i jedinstva naroda iskazivala se kao najjača sila u prevladavnju sukoba što su ih začinjale građanske snage. Nastavljajući s izvršavanjem svoje uloge vodeće snage, KPJ se brzo prilagođavala novom stanju. Njezina organizacija se omasovljuje. Zadaci koje iz dana u dan nameće obnova zemlje ,i utemeljivanje procesa socijalističke izgradnje uvjetovali su porast članstva. Istodobno se KPJ suočava s velikom opasnošću različitih sek- taških tendencija u svojim redovima i u drugim političkim organizacijama. One su u mnogo čemu bile uvjetovane teškim međunarodnim položajem zemlje i podrškom što su je imale neporažene građanske snage. To sektaštvo se ogledalo u odnosu prema pasiviziranom dijelu stanovništva u ratu i prema onima koji su se zavedeni našli u službi neprijatelja. KPJ osobito razvija svoj ideološko-politički rad, i to ne samo u članstvu nego i izvan njega, objašnjava značenje dalje izgradnje političkog i privrednog sistema.
Posebno značenje dobiva uloga Narodne fronte Jugoslavije. Na osnivačkom kongresu u kolovozu 1945. NFJ je definirana kao »osnovna politička snaga za očuvanje i učvršćenje demokratskih tekovina NOB i za izgradnju nove Demokratske Federativne Jugoslavije«. U NFJ ulaze i neke druge političke stranke i grupe. One su priznale rukovodeću ulogu KPJ u NFJ, koja inače nije imala neku klasičnu koalicijsku strukturu. Narodna fronta je razvila neobično široku političku, ekonomsku i kulturno-prosvjetnu djelatnost u stanovništvu, a ujedno je imala važnu ulogu u ostvarivanju programa KPJ, u obnovi zemlje i u suzbijanju opozicijskih tendencija građanskih grupacija. Na ostvarivanju svih tih zadataka djelovale su i za njih se pripremale ostale veće političke organizacije: jedinstveni sindikati radnika i namještenika Jugoslavije, USAOJ, SKOJ, AFŽ i dr.
Mehanizam narodne vlasti sve se više konsolidira. To su potvrdili izbori za narodne odbore u drugoj polovici
166
1945. godine. Sastav odbornika se filtrira, što vodi otpadanju onih koji su bili protiv novog političkog poretka.
Pošto je pretvoren u Privremenu narodnu skupštinu na Trećem zasjedanju u kolovozu 1945, AVNOJ nastavlja svoj rad. Premda je sastav toga najvišeg organa vlasti Demokratske Federativne Jugoslavije izmijenjen ulaskom poslanika Narodne skupštine izabranih 1938. godine i jednog broja predstavnika starih građanskih stranaka, to ipak nije utjecalo na bitniju izmjenu u odnosu snaga. Glavnina sastava PNS zastupala je program Narodne fronte. Međutim, u tom se tijelu iz redova pridošlih poslanika stvara malobrojna opozicijska grupa regrutirana uglavnom iz Demokratske
ŠTETA STO JU JE JUGOSLAVIJA PRETRPJELA U DRUGOM SVJETSKOM RATU
Djelatnost U tisućama dolara SAD*
U k u p n o 9 144 889
Industrija 428 077Rudarstvo 271 741Obrt i kućna radinost 85 057Trgovina 236 974Željeznički promet 432 413Occansko i obalno brodarstvo 69 688Riječni promet 41329Građansko zrakoplovstvo 3 385Automobilski promet 46 553Putovi, mostovi i hidrotehnički objekti 142 711PTT promet 25 623Poljoprivreda i stočarstvo 1 659 387Ribarstvo 11 987Šum arstvo 243 154Zgrade javnih ustanova 190 930Kulturno-prosvjctnc ustanove 359 508Ustanove i spomenici kulture i um jetnosti 3 613 637Ustanove narodnog zdravlja 60 650Plemeniti metali — novčanice 145 159Privatne zgrade 764 915Pokućstvo i osobne .potrobe 312 011
* Prema vrijednosti dolara u 1946. godini.>m m 5-^lf75 l3B e ^ ra d T1975 * 29 godina P°sle oslobođenja i pobede nad fa-
167
stranke na čelu s M. Grolom. Nalazeći se izvan Narodne fronte, ona je pokušavala da oko sebe okupi svu građansku opoziciju. Bit njenih akcija bili su zapravo napadi na nov poredak. Grol je polazio od gledišta da je sporazum sklopljen između Tita i šubašića označavao podjelu vlasti između građanska snaga i KPJ, pa je na tome temeljio opravdanost svojih akcija. Obezv.rijeđivao je zakonitost organa narodne vlasti nastalih u revoluciji, izražavao nepovjerenje u federativno uređenje države, osporavao nacionalne posebnosti Makedonaca i Crnogoraca, zalagao se za uspostavu višestranačkog sistema. Bila je to, dakle, politika ignoriranja tekovina jugoslavenske revolucije. Za kratko vrijeme »demokratska opozicija« našla se posve osamljena, bez ikakva odjeka u Skupštini. Doživjevši poraz b.ila je primorana da se povuče.
Otpor ostataka građanskih snaga manifestira se u različitim oblicima i akcijama. Zajednička im je tendencija da se spriječi sređivanje ekonomskih odnosa i prilika, kako tekovine NOB-a ne bi dobile svoju ustavno-pravnu podlogu; da se oteža borba za međunarodnu stabilizaciju nove Jugoslavije, što je došlo do izražaja u njezinoj borbi za rješavanje pitanja zapadnih granica; pokušava se raspaljivati šovini- zam, nacionalni defetizam i si. U taj otpor uključuju se različite snage. Ostaci naoružanih kvislinških grupacija koji nisu uspjeli da se povuku iz zemlje razvijaju terorizam. Preostale skupine četnika, ustaša, Bele garde, balista i drugih, kojih je ukupno bilo oko 12 000, bile su već do kraja 1945. godine snažnim angažiranjem jedinica Jugoslavenske armije i KNOJ-a likvidirane na polovicu. Jedan od važnijih faktora toga otpora bili su i vrhovi rimokatoličke i srpske pravoslavne crkve. Oni izbjegavaju svaku suradnju s organima vlasti. U rujnu 1945. rimokatolički su biskupi posebnim poslanicama otvoreno napali društveni sistem i vlast pod optužbom da se proganja vjera. Crkva se pokazala institucijom koja će se najteže miriti s dubokim društvenim promjenama u Jugoslaviji.
Na taj se način pokušavala stvarati posebna psihoza, kako bi se utjecalo na održavanje izbora za Ustavotvornu skupštinu 11. studenoga 1945. U tu se akciju uključuju i građanski političari u emigraciji zahtijevajući da se izbori stave pod nadzor Saveznika. Uvidjevši da na izborima ne može postići značajniji rezultat, Demokratska stranka M. Grola s još nekim političkim grupacijama pribjegava apstinenciji. Svoj prilog otežavanju situacije daju i neki drugi političari, npr. I. šubašić, podnoseći ostavke na svoje položaje.
168
No sve su te akcije ostale bez uspjeha. Narodna fronta slavila je na izborima za Ustavotvornu skupštinu veliku pobjedu. Narod je potvrdio tekovine oslobodilačke borbe i revolucije. Novoizabrana Ustavotvorna skupština proglasila je 29. studenoga 1945. godine republiku. Deklaracija Skupštine ističe da ona donosi odluku kojom se »u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u Jugoslaviji, a Petar II Kara- đorđević sa cijelom dinastijom Karađorđevića lišava svih prava koja su njemu i dinastiji Karađorđevića pripadala«. Federativna Narodna Republika Jugoslavija je »savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji«. Dalju osnovicu za provođenje revolucije dat će prvi Ustav FNRJ koji je Ustavotvorna skupština proglasila 31. siječnja 1946. godine.
do 1945. godine u prvom redu dolazila do izražaja oslobodilačka komponenta, promjene u društveno-ekonomskoj strukturi nisu se mogle provoditi sličnim tokom. To ne znači da na početku i tijekom razvoja oslobodilačke borbe nisu nastajale i prve klice kao nagovještaji novih društveno-eko-
IZBORI POSLANIKA ZA USTAVOTVORNU SKUPŠTINU U 1945. GODINI(u tisućama)
Novi odnosi u vlasništvu i mijenjanje društvene strukture
Budući da je u revoluciji od 1941.
Glasalo
Vijeća
ukupnoza kandidate Narodne u kutiju
bez liste
Za Savezno vijeće 8 383 7 432 88,7 | 6 725 90.5 707 9.5
Za Vijeće8 383 7 413 88.4 6 575 88,7 838 11.3 175
169
Izvor: Jugoslavija — Tridese t godina posle oslobođenja i pcbede nad fašizmom 1945-1975, Beograd, 1975, 39-40.
nomskih odnosa. U razvojnoj liniji tih promjena uočavaju se dvije etape: razdoblje do jeseni 1944, kada su te pojave tek u začecima, i vrijeme nakon toga, kada dolazi do dubljeg zahvata u strukturu buržoaskog vlasništva.
Dinamika promjena u društveno-ekonomskoj strukturi ovisila je u prvom redu o poretku osnovnih ciljeva oslobodilačke borbe. Borba za jedinstvo svih rodoljubnih demokratskih snaga protiv okupatora i njegovih suradnika, za nacionalnu nezavisnost i ravnopravnost bili su takvi ciljevi NOB-a da su radikalnije promjene u vlasničkim odnosima dolazile u drugi plan. Rukovodstvo NOP-a nije u tom pogledu davalo potanje javne izjave. Naprotiv, zagovaranje linije oslobodilačke borbe bilo je povezano s upozoravanjem da neće biti radikalnih promjena »u odnosu na društveni život i djelatnost«, već da će se o tim pitanjima donositi rješenja poslije rata. Problemi ekonomskih promjena ne postavljaju se na dnevni red ni u vrijeme takvih značajnih prekretnica kao što je bilo Drugo zasjedanje AVNOJ-a i stvaranje NKOJ-a, kada se donose odluke o stvaranju nove Jugoslavije kao federacije i o oduzimanju prava izbjegličkoj vladi da predstavlja Jugoslaviju. Naprotiv, isticalo se pravo nepovredivosti privatnog vlasništva i mogućnosti samoinicijative u privrednoj i poljoprivrednoj djelatnosti. Bio je to zapravo najefikasniji put u konfrontaciji s građanskom klasom, tj. s njezinim pokušajima da se razvoju rata dade što žešći klasni sukob radi osvajanja vlasti.
170
Valja međutim konstatirati da su se od početka oslobodilačke borbe, iako u ograničenoj mjeri vršile određene promjene u društveno-ekonomskoj strukturi. No kao što se u toku oslobodilačke borbe s tako definiranim ciljevima u jednoj privredno nerazvijenoj zemlji nije moglo od početka nastupati s programom korjenitih društvenih promjena, tako se, naravno, nisu mogle mimoilaziti ni težnje za socijalnom preobrazbom. Organi nove vlasti bili su izraz tih revolucionarnih promjena, a put prema konačnoj pobjedi obilježavali su i koraci ograničavanja buržoaskog vlasništva. U obračunima s građanskim snagama koje su bile u službi okupatora ili se borile za restauraciju starog poretka, KPJ je zapravo iskazivala karakter budućeg društvenog uređenja.
Osnovni oblik koji nagovješćuje društveno-ekonomske promjene u prvoj etapi bile su konfiskacije, tj. »zapljene imovine narodnih neprijatelja«. Ta je imovina postajala »narodna svojina« i nalazila se pod upravom NOO-a. Po svom karakteru konfiskacija je u prvom redu kvalificirana kao politička kazna suradnicima okupatora, iako je imala i svoje ekonomsko značenje. Taj je oblik razvlašćivanja buržoazije ostao nepromijenjen i nakon oslobođenja. No provodili su se, iako u znatno manjoj mjeri, i drugi oblici koji upućuju na promjene u društveno-ekonomskoj strukturi. Njih su uglavnom primjenjivali organi narodne vlasti. Tako se za potrebe NOVJ vrše rekvizicije, na slobodnim područjima raspodjeljuje se zemlja u korist siromašnih seljaka, ukida se napoličarstvo, seljaci se oslobađaju starih obaveza. Ponegdje se pokreće i pitanje agrarne reforme. Neka industrijska poduzeća prelaze u ruke NOO-a i postaju društvena svojina. Bez obzira na svoj neznatan opseg, te su mjere svakako pokazivale svoj socijalni smisao i perspektivu budućih dubljih društvenih promjena.
Valja nadalje istaći da su već od početka oslobodilačke borbe u pojedinim područjima i trenucima snage NOP-a ispoljavale osjetno veći radikalizam od njegove službene linije. NOP kao snaga koja je okupljala antifašistički i demokratski orijentirane elemente nije gradio svoju dru- štveno-političku osnovicu samo od pripadnika najširih narodnih slojeva; u njemu su se nalazili i pripadnici buržoazije i srednjih slojeva. Radikalan odnos prema njima, kada je riječ o promjenama u strukturi vlasništva, uvijek je skrivao opasnost i negativno se odražavao na razvoj NOB-a. Isticanje parola o provođenju kolektivizacije, o potrebi razvlašćivanja bogatih značilo je zapravo iskrivljavanje zacrtane poli-
171
tike KPJ, a time je najčešće slabio njen politički utjecaj u ustaničkim masama. Pojave sektaškog odnosa prema pitanjima društveno-ekonomskih promjena pojavljivale su se i u pojedinim područjima gdje ustaničke mase nisu još do kraja shvaćale bit oslobodilačke borbe. S njihove strane dolazi i pritisak da se ubrzaju te promjene, opravdavajući to revolucionarnim ciljevima NOB-a.
Gledajući u cjelini, sve navedene pojave oko procesa društveno-ekonomskih promjena u prvoj etapi NOB-a nesumnjivo pokazuju stremljenja širokih masa, apstrahirajući činjenicu da se često nije vodilo računa o taktičkim zahtjevima i specifičnostima revolucije.
Od kraja 1944. godine nastupa etapa dalekosežnih promjena u društveno-ekonomskim odnosima. Taj proces sve više obilježavaju oblici masovne eksproprijacije koja dobiva svoju pravnu osnovicu. To je put stvaranja državnog sektora privrede. Eksproprijacija zahvaća imovinu njemačkog okupatora, suradnika neprijatelja i ratnih zločinaca. I tu se ponegdje javljaju sektaški odnosi, jer se pojedini nedužni građani kvalificiraju kao ratni bogataši i si.
Nacionalizacija stranog i domaćeg kapitala počinje se provoditi tek potraj 1946. godine. Na to su u prvom redu utjecali problemi vezani za međunarodni položaj Jugoslavije. Morali su se vršiti određeni ustupci zapadnom kapitalu, u prvom redu engleskom, kako bi se osigurala jača podrška na mirovnim pregovorima. Valja istaći da ni objektivni uvjeti još nisu bili sazreli za preuzimanje ustanova koje bi se nacionalizirale, a narodna vlast još nije raspolagala kadrom koji bi odmah preuzeo objekte dotadašnjih privatnih vlasnika i nastavio rad.
Što se tiče karaktera agrarne reforme koja je nastupila u ljetu 1945, ona je u mnogo čemu odražavala posebnosti jugoslavenske revolucije. U prvom redu, nacionalizacija zemlje nije se provodila odmah nakon svršetka rata. Da bi se objasnila ta činjenica, treba imati na umu da bi eksproprijacija seljačkih gospodarstava izazvala krupne političke posljedice u zemlji kojoj je struktura najvećim dijelom bila seljačka i u kojoj je seljaštvo masovno sudjelovalo u NOB-u. Unatoč tome, agrarna je reforma dovela do značajnih promjena u strukturi sela, a otvorila je i put stvaranju seljačkih kolektivnih i krupnih državnih gospodarstava. Ona je i u psihološkom smislu izvršila važnu ulogu: likvidirala je mnoge običaje na seoskim imanjima koji su pokazivali podložnost seljaka — bivšeg kmeta prema veleposjedniku »gospodinu«.
172
Dakako, sve su te mjere kojima je bio cilj da promijene društveno-ekonomsku strukturu nailazile na otpor buržoazije. On se pružao u različitim oblicima: u izigravanju zakonskih propisa, skrivanju imetka, izazivanju anarhije na tržištu i dr. Posebno su nosioci privatne ekonomike, koja ustavnim propisima nije bila isključena, nastojali izjednačiti svoj sektor s državnim. Sve su to biLi pokušaji koji nisu mogli ugroziti već uhodani proces društveno-ekonomskih promjena i odnosa.
Oružana pobjeda jugoslavenske revolucije omogućila je i stvaranje uvjeta za bitne izmjene u socijalnoj strukturi predratnog društva. Iako te izmjene počinju u pravom smislu riječi zbog promjena u načinu proizvodnje poslije rata, tj. u drugoj etapi revolucije, ipak su u toku oslobodilačke borbe učinjeni prvi koraci u tom smislu. Polarizacija stanovništva na one koji su sudjelovali u revoluciji i na one koji su se borili protiv nje podrškom okupatoru ili težnjama za restauracijom starih društvenih odnosa, neminovno je uvjetovala da se poduzmu određene revolucionarne mjere socijalističkog karaktera. Primjenom spomenutih mjera u strukturi vlasništva udareni su temelji vlasništva nove države,
BURŽOAZIJA PRIJE I NEPOSREDNO NAKON RATA (1947)
Prije rata Nakon rata
U k u p n o <02 000 U k u p n o 164 905
Seoska buržoazija: Ostaci seoske buržoazije:
— posjednici s više od 20 na zemlje 310 000
— posjednici do 35 ha zemlje 40 000
Gradska buržoazija: 492 000 Ostaci gradske buržoazije 124 905
— krupni samostalni privrednici 364 000
Ostaci krupnih samostalnih privrednika 20 000
— visoki javni funkcionari 49 000 _
— visoki činovnici u privredi _
— slobodna zanimanja 48 000 Slobodna zanimanja 12911
— ostali - Ostali privatnici 91 994
Izvor: V. Milić, Revolucija i socijalna s truk tu ra, Beograd, 1978, 69.
173
koje se dotad nalazilo u rukama buržoaske klase. Promjene u vlasničkim odnosima na zemlji poslije prve agrarne reforme vodile su nestajanju krupnog zemljišnog posjeda u rukama veleposjednika. Oni na taj način gube osnovicu svoje društvene i ekonomske moći. Nacionalizacijom koja je provedena u jesen 1946. i zatim u proljeće 1948. i kojom je bio zahvaćen privatni sektor u industriji, bankarstvu, prometu i veletrgovini završen je proces eksproprijacije buržoaske klase. Time je zapravo ta klasa ekonomski nestala pretvorivši se u klasni ostatak.
Prema tome, u procesu promjena u klasnoj strukturi jugoslavenskog društva nastavila se borba društvenih klasa započeta u toku rata i nakon njegova svršetka. U etapi socijalističkog etatizma taj se proces razvija znatno većom brzinom. To je upravo omogućila oružana etapa izmijenivši odnose klasnih i političkih snaga.
Ta duboka promjena u vlasničkim odnosima ogleda se i u novoj raspodjeli nacionalnog dohotka. Iz poduzetih revolucionarnih mjera proizašle su i radikalne promjene u udjelu buržoaske klase u nacionalnom dohotku.
»SREDNJI SLOJEVI« P R IJE I NEPOSREDNO NAKON RATA (1947)
Prije ra ta N akon rata
U k u p n o 8 906 000 U k u p n o 8 410 471
Poljoprivrednostanovništvo: 7 190 000 7 908 502
— seljaci s posjedom od 2 do 5 ha 3 590 000 4 239 605
— seljaci s posjedom od 5 do 20 na 3 600 000 3 668 897
N epoljoprivrednostanovništvo: 1716 000 501 969
— zanatlije 506 000 361212
— ostali sitni priv rednic i 343 000 — Trgovci 101 033
— javni službenici (i crkva) 581 000 _ -
— nam ještenici u p riv red i 286 000
— zanatski namještenici 'kod privatnika 39 724
Izvor: V. Milić, Revolucija i socijalna struktura, Beograd, 1978, 72.
174
Revolucija je time otvorila dubok proces promjenama u klasnoj strukturi jugoslavenskog društva, što je posve jasno došlo do izražaja u etapi socijalističkog etatizma. Političko i ekonomsko razvlašćenje buržoazije dovelo je do njenog smanjivanja na svega jednu petinu. Duboke promjene nastale su i u redovima »srednjih slojeva«, koji su inače činili najveći dio predratnog društva. U poljoprivrednom dijelu te strukture došlo je do manjih izmjena, jer agrarna reforma nije pogađala seljaštvo sa srednjim posjedom, koje je inače prije rata činilo oko 55% čitavog stanovništva. Pogođena je bila ponajviše seoska buržoazija. Radikalnije
GLOBALNA SLIKA SOCIJALNE STRUKTURE JUGOSLAVENSKOG DRUŠTVA NEPOSREDNO NAKON RATA (1947)
Socijalni slojeviUkupno
stanovništvoI •/. od I ukupnog
stanovništva
•/• odsvojegrupe
U k u p n o 15 772 098 100,0
Državni sektor 3 413 300 21,6 100,01. Slojevi manualnog rada: 1 993 508 12,6 -
— kooperativno seljaštvo 228 545 1.4 6,7— kooperativni obrtnici 7 752 — 0.J— radništvo 1 757 211 11.2 51,4
2. Slojevi nemanualnog rada 1 419 792 - -— službenici i namještenici 1419 792 9.0 41.6
Privatni sektor1. Najamna radnička klasa i
ćinovništvo: 751 798 4.8 100,0— radništvo 712 074 4.6 99,5— službenici i namještenici 39 724 0,2 0,5
2. Klasni ostaci: 11 151 365 70.7 100,0— seljaštvo 10 564 215 67,2 94,7— obrtnici 361 212 2,2 3.2— trgovci 101 033 0,6 1.0— slobodna zanimanja 12 911 — 0,1— industrijski i zanatski
privatnici 111994 0.7 1.0
Ostali (umirovljenici) 455 635 2,9 -
Izvor: V. Milič, Revolucija i socijalna struktura. Beograd, 1978, 80.
175
promjene nastale su u nepoljoprivrednom dijelu »srednjih slojeva« znatnim smanjivanjem broja obrtnika, sitnih privrednika i javnih službenika.
Revolucija je otvorila perspektivu širokim radnim slojevima. Oslobodivši se dominacije buržoazije i spajajući se sa sredstvima za proizvodnju, radnička je klasa bilježila brz kvantitativan porast. Najdublje promjene svoga društvenog bića doživljava seljaštvo. Zauzimajući važnu ulogu u poljoprivrednoj proizvodnji, ono se u svom sastavu homogenizira, a budući da je zahvaćeno procesom sve brže socijalne pokretljivosti, omogućen mu je izlaz iz predratne društveno- -ekonomske krize i stagnacije.
Jugoslavenska socijalistička revolucija u kojoj su masovno sudjelovali široki radni i siromašni slojevi otvorila im je na taj način put progresa.
Slamajući političku moć poražene građanske klase, pobjedničke snage revolucije na čelu sa KPJ otvorile su put zamjene starih oblika novima, tj. put izgradnje socijalističkog društvenog poretka. Proces uklanjanja starih odnosa vodio je nastajanju novih oblika ponašanja i odnosa među ljudima prožetih novim shvaćanjima i novim vrijednostima u skladu s novim načinom proizvodnje. U borbi za podizanje i jačanje temelja nove eknomske osnovice i nove društvene svijesti revolucija će se sukobljavati s pojedinim snagama koje će se odvajati od njezine matice ili s nosiocima starih društvenih odnosa. U svojoj oružanoj etapi, od 1941. do 1945. revolucija nije mogla dokraja da se obračuna sa starom društvenom sviješću. Ta će svijest i dalje u različitim oblicima i manifestacijama izbijati na površinu, posebno u pojedinim kriznim trenucima novog društva. U sukobima i sučeljavanjima sa svim tim snagama revolucija će ispitivati i potvrđivati svoju postojanost.
176
Odabrana bibliografija*Antonic Zdravko, O nekim pitanjima revolucionarnih kretanja u
Bosni i Hercegovini (1941 —1945), Treći program, Radio-Beo- grad, br. 28,1976.
Apostolski Mihailo, Osvoboditelnata vojna na makedonskiot narod (1941 — 1945), Skoplje 1965.
Apostolski Mihailo, Ustanak naroda Jugoslavije — osnovna pretpostavka za saradnju balkanskih naroda u borbi protiv fašizma, zbornik: Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa, Beograd 1973.
Apostolski Mihailo, O nekim karakteristikama ustanka i revolucije u Makedoniji, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, I, Beograd 1977.
Apostolski Mihailo — Hristov Aleksandar — Terzioski Rastislav, Položaj okupirane Makedonije u drugom svetskom ratu (1941 — 1944), JIC 3/1963.
Autonomne pokrajine u Jugoslaviji (društ'eno-politički i pravni aspekti), Beograd 1967.
AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942 — 1943), zbornik, Beograd 1974.
Bakarić Vladimir, Aktuelni problemi sadašnje etape revolucije, Zagreb 1967.
Bakarić Vladimir, Društvene klase, nacija i socijalizam, Zagreb 1976.
Bakarić Vladimir, Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, Zagreb 1974 (I), 1978 (II).
* Ovaj bibliografski dodatak sadrži određeni izbor iz veoma opsežne literature o ratu i revoluciji u Jugoslaviji 1941—1945. god. U njemu su obuhvaćena tek ona djela koja po svom sadržaju cjelovitije obraduju pojedine probleme, pojave i razdoblja, ili pak s obzirom na svoj pristup prinose dubljem razmatranju pojedinih pitanja. Dakako da je takav izbor umnogome rezultat autorove osobne prosudbe, pa je zasigurno propušten niz značajnih djela koja bi se ovdje mogla uvrstiti po nekom drugom kriteriju . Ipak ovaj izbor služi čitaocu kao orijentacija u relevantne rezultate jugos’avenske historiografije.KRATICE: CSP — Časopis za suvrem enu povijest, Zagreb; JIC — Jugoslovenski istorijski časopis. Beograd; PIS — Prilozi za istoriju socijalizma, Beograd; VIG — Vojnoistorijski glasnik, Beograd.
12 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 177
Bandić Milan, Cvet i steg — Književnost narodnooslobodilačke borbe, Beograd 1975.
Bihaćka republika 4. XI 1942 — 29. I 1943, Bihać 1965, zbornik članaka, knj. 1 i 2.
Bilandžić Dušan, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi, Zagreb 1978.
Boban Ljubo, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928 — 1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja, sv. I—II, Zagreb 1974.
Bojić Mehmedalija, Titova politička i vojna strategija i neke njegove najvažnije odluke 1943. godine, VIG 2—3/1977.
Borbeni put žena Jugoslavije, Beograd 1972.Borković Milan, Komunistička partija Jugoslavije u Srbiji 1941 —
1945, knj. II (1943— 1945), Beograd 1974.Božić Ivan — Cirković Sima — Ekmečić Milorad — Dedijer Vla
dimir, Istorija Jugoslavije, Beograd 1972.Brajović Petar, Jugoslavija u drugom svetskom ratu, Beograd
1977.Britanska politika prema jugoistočnoj Evropi u drugom svjet
skom ratu, Zagreb 1978.Broz Josip Tito, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941 — 1945,
Beograd 1947.Broz Josip Tito, Politički izvještaj CK KPJ, Peti kongres Komu
nističke partije Jugoslavije, Beograd 1948.Broz Josip Tito, Govori i članci, I, II, Zagreb 1959.Broz Josip Tito, Četrdeset godina revolucionarne borbe Komuni
stičke partije Jugoslavije, Socijalizam, 2/1959.Broz Josip Tito, Vojna djela, I — IV, Beograd 1961.Broz Josip Tito, Borba i razvoj KPJ između dva rata, Beograd
1977.Broz Josip Tito, Govor u povodu promocije za doktora vojnih
nauka, zbornik: Titovo vojno delo, Beograd 1977.Broz Josip Tito, Sabrana djela, Beograd 1977 (I — IV), 1978 (V).Colić Mladen, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941, Beo
grad 1973.Colić Mladen, Kolaboracionističke oružane formacije u Jugosla
viji 1941 — 1945. godine, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.
Cvjctičanin Veljko, Klase i klasna struktura suvremenog društva, Zagreb 1974.
Četrdeset prva — ustanak naroda Jugoslavije, Beograd 1961.Cizmić Ivan, Prilog za istraživanje doprinosa naših iseljenika
borbi naroda Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, zbornik: Iseljeništvo naroda i narodnosti Jugoslavije i njegove uzajamne veze s domovinom, Zagreb 1978.
Colaković Rodoljub, Pravi odgovor na pitanje: čija je Bosna i Hercegovina, zbornik: AVNOJ i NOB u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1973.
Culinović Ferdo, Razvitak narodne vlasti, Zagreb 1946.Culinović Ferdo, Razvitak jugoslavenskog federalizma, Zagreb
1953.Culinović Ferdo, Stvaranje nove jugoslavenske države, Zagreb
1959.Culinović Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd 1970.Damjanović Pero, Tito pred temama istorije, Beograd 1977.Deakin F. W. D., Bojovna planina, Beograd 1973.
178
Dedijer Vladimir, Josip Broz Tito — Prilozi za biografiju, Beograd 1953.
Dragić Đorđe, Sanitetska služba u partizanskim uslovima ratovanja, Beograd 1959.
Drugi svetski rat 1939 — 1945, Beograd 1973.Drugi svetski rat, pregled ratnih operacija, I —V, Beograd 1957,
1961, 1964, 1967, 1970.Društvenopolitički sistem SFRJ, Beograd 1976.Đuretić Veselin, Neki elementi konstituisanja revolucije u nas,
Gledišta 2/1971.Đuretić Veselin, Teorijsko-metodološki smisao odnosa klasnog i
nacionalnog u NO ratu, Politički život Jugoslavije 1914 — 1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja.
Đurović Smiljana, Prilog periodizaciji istorije socijalističke revolucije u Jugoslaviji u uslovima savremenih istoriografskih saznanja i tendencija, Istorijski glasnik, 1 —2/1970.
Federalizam i nacionalno pitanje. Zbirka radova, Beograd 1971.Ferenc Tone, Nacistička raznorodovalna politika v Sloveniji v
letih 1941 — 1945, Maribor 1968.Geršković Leon, Historija narodne vlasti, Beograd 1957.Glišić Venceslav, Uloga i značaj »Užičke republike«, zbornik:
NOR i revolucija u Srbiji 1941 — 1945, Beograd 1972.Glišić Venceslav, Komunistička partija Jugoslavije u Srbiji 1941
— 1945, knj. I (1941 — 1942), Beograd 1975.Glišić Venceslav, Prilog izučavanju Lenjinovog shvatanja revolu
cije i stvaralačka primena u narodnooslobodilačlcoj borbi, Treći program, Radio-Beograd, br. 28, 1976.
Gošnjak Ivan, Tito — strateg revolucije i tvorac narodne armije, Beograd 1964.
Hadri Ali, Narodnooslobodilački pokret na Kosovu 1941 —1945, Beograd 1973.
Hristov Aleksandar, Stvaranje makedonske države 1893— 1945, Beograd 1971.
Huljić Veseljko, Prilog proučavanju socijalnoklasnih opredjeljivanja za otpor i oružanu borbu pod rukovodstvom KPJ, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revolucija. I, Beograd 1977.
Hurem Rasim, Kriza narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine, Sarajevo
Istorija makedonskog naroda, knj. III, Period između dva svet- ska rata i narodna revolucija (1918 —1945), Beograd 1970.
Istorijske pretpostavke republike Bosne i Hercegovine, Prilozi, 4, Sarajevo 1968.
Istoriografija i revolucija, Gledišta, 1/1972.Iz istorije narodnooslobodilačkog rata i revolucije, Treći prog
ram, Radio-Beograd, br. 28, 1976.Janković Milorad, Značaj savetovanja u Stolicama u strategiji
narodnooslobodilačkog rata, Vojno delo, 6/1976.Jelit- Ivan, Komunistička partija Hrvatske 1937—1941, Zagreb
Jelić Ivan, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941 —1945, Zagreb 1978.Jelić-Butić Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941 —
1945, Zagreb 1977.
179
Jovanović Batrić, Crna Gora u NOR-u i socijalističkoj revoluciji Beograd 1960.
Jugoslavija trideset godina posle oslobođenja i pobede nad fašizmom 1945 — 1975, Beograd 1975.
Kačavenda Petar, SKOJ i omladina u Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima Jugoslavije 1941 —1945, Beograd 1975.
Kardelj Edvard, Put nove Jugoslavije, Beograd — Zagreb 1946.Kardelj Edvard, Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja, Beo
grad 1960.Kardelj Edvard, Tito i Komunistička partija Jugoslavije, Komu
nist, 1. I 1968.Kardelj Edvard, Politička i vojna strategija narodnooslobodilač-
kog ustanka i socijalističke revolucije u Jugoslaviji i Titova stvaralačka uloga u njenom koncipiranju i realizovanju, zbornik: Titovo vojno delo, Beograd 1977.
Klanjšček Zdravko, O strategiji i taktici NOV i PO Slovenije, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.
Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu, zbornik radova,1 —II, Zagreb 1970.
Kljaković Vojmir, Promjena politike Velike Britanije prema Jugoslaviji u prvoj polovici 1943. godine, JIC 3/1969.
Kljaković Vojmir, Drugo zasjedanje AVNOJ-a i Teheranska konferencija, zbornik: AVNOJ i NOB u Bosni i Hercegovini, Beograd 1974.
Kljaković Vojmir, Problemi zapadne granice Jugoslavije u narod- nooslobodilačkom ratu, ČSP 1/1975.
Kljaković Vojmir, Problemi diferenciranja sadržine oslobodilačkog rata i pokreta otpora, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.
Kljaković Vojmir, O elementima socijalističke revolucije u oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, I, Beograd 1977.
Kljaković Vojmir, Tito — državnik i strateg (1944—1945), VIG2 — 3/1977.
Kljaković Vojmir, Međunarodni okvir jugoslavenske revolucije, Politički život Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd bez godine izdanja.
Končar Ranko, Ideja o autonomiji Vojvodine i KPJ, Istraživanja, I, Novi Sad 1971.
Končar Ranko, Neka pitanja odnosa narodnosti prema revoluciji, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.
Kosanović Đorđe, Ekonomskopolitička delatnost narodne vlasti u toku narodnooslobodilačke borbe, Zagreb 1964.
Kostić Uroš, Oslobođenje Istre, Slovenačkog primorja i Trsta 1945. Ofenziva jugoslovenske 4. armije, Beograd 1978.
Kovačević Branko, Omladina Jugoslavije u 1941. godini, Beograd 1973.
Krizman Bogdan, Vanjska politika jugoslavenske države 1918— 1941. Diplomatsko-historijski pregled, Zagreb 1975.
Leković Mišo, Ofanziva proleterskih brigada u 'leto 1942, Beograd 1965.
Leković Mišo, O nekim značajnim sednicama Centralnog komiteta KPJ u toku 1942. godine, JIC 3 — 4/1971.
180
Leković Mišo, Najznačajnije Titove odluke u prvim dvema godinama narodnooslobodilačkog rata, VIG 2 — 3/1977.
Leković Mišo, Neki problemi Centralnog komiteta KPJ i Vrhovnog štaba NOPOJ 1941. godine u vezi sa rukovođenjem, CSP 3/1977.
Lukač Dušan, Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918—1941, Beograd 1972.
Lukač Dušan, Revolucija u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1941 — 1945, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.
Ljubičić Nikola, Titova strategija, Vojno delo, 1/1977.Marjanović Jovan, Prilozi istoriji sukoba narodnooslobodilačkog
pokreta i četnika Draže Mihailovića u Srbiji 1941. godine, Istorija XX veka, I, 1959.
Marjanović Jovan, Ustanak i narodnooslobodilački pokret u Srbiji 1941, Beograd 1963.
Marjanović Jovan, Tradicija i istorija u dvadesetom veku, Treći program, Radio — Beograd, proljeće 1972.
Marjanović Jovan, Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija 1941 — 1945, Beograd 1975.
Marjanović Jovan — Morača Pero, Naš oslobodilački ral i narodna revolucija 1941 — 1945, Beograd 1958.
Mikuž Metod, Boji Komunistične partije Jugoslavije za zahodne meje (1941 — 1945), Zgodovinski časopis, 1958 — 1959.
Mikuž Metod, Pregled zgodovine NOB v Sloveniji, Ljubljana 1960 (knj. 1), 1961 (knj. 2), 1973 (knj. 3, 4 i 5).
Miladinović Milan, Moralna svojstva komunista Jugoslavije u NOR-u i revoluciji, Beograd 1972.
Miladinović Milan, Etika i tradicija narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, Bečej 1975.
Milić Vladimir, Revolucija i socijalna struktura, Beograd 1978.Miljanić Gojko, Neki problemi rukovođenja ustankom 1941. go
dine, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija. I, Beograd 1977.
Mirković Mijo, Ekonomska struktura Jugoslavije 1918—1941, Zagreb 1952.
Mirnić Josip, Denacionalizatorska politika mađarskog okupatora u jugoslavenskim zemljama 1941, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, X, 1967.
Mitrović Andrej, Vreme netrpeljivih. Politička istorija velikih država Evrope 1919 —1939, Beograd 1974.
Morača Pero, Odnosi između KPJ i Komintcrne od 1941 —1945, JIČ 1—2/1969.
Morača Pero, Jugoslavija 1941, Beograd 1971.Morača Pero, Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije 1941 —
1945, Beograd 1975.Morača Pero, Stolice — jedan od međaša u razvitku rata i revo
lucije, Vojno delo, 6/1976.Morača Pero, Prilog temi revolucija i kontrarevolucija u narodno-
oshabodilačkom ratu, Treći program, Radio-Bcograd, br. 28,Morača Pero, Tito strateg revolucije, Beograd 1977.Morača Pero, Proces konstituisanja platforme KPJ u oslobodilač
kom ratu i revoluciji, Politički život Jugoslavije 1914— 1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdan ia.
Morača Pero — Bilandžić Dušan — Stojanović Stanislav, fstorija Saveza komunista Jugoslavije, kratak pregled, Beograd 1977.
181
Nađ Košta, Tito — vojskovođa oslobodilačkog rata, Vojno dclo, 1/1977.
Narodni front i komunisti — Jugoslavije, Cehoslovačke i Poljske 1938— 1945, Beograd 1968.
Narodnoosvobodilna vojna na Slovenskem 1941 — 1945, Ljubljana 1976.
Neretva — Sutjeska 1943, zbornik radova, Beograd 1969.Nešović Slobodan, Privredna politika i ekonomske mere u toku
oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, Beograd 1964.Nešović Slobodan, Inostranstvo i nova Jugoslavija 1941 — 1945,
Beograd — Ljubljana 1964.Nešović Slobodan, Diplomatska igra oko Jugoslavije 1944— 1945,
Zagreb 1977.Nešović Slobodan, Jugoslavija — Bugarska, ratno vreme 1941 —
1945, Beograd — Sarajevo 1978.NOB i socijalistička revolucija, Socijalizam 5/1975.Novak Viktor, Magnum Crimen, Zagreb 1948.Omladina u antifaštističkom pokretu Jugoslavije 1936—1945,
zbornik radova, Bihać 1972.Oreščanin Bogdan, Vojni aspekti borbe za svjetski mir, nacional
nu nezavisnost i socijalizam, Zagreb 1964.Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i
socijalistička revolucija, zbornik radova, 1 — 2 Beograd 1977.Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941 —1945, I — II, Beograd
1963. i 1965.Osma konferencija zaerebačkih komunista u razvoj KPJ — SKJ
kao moderne partije radničke klase (Zbornik radova naučnog skupa), Zagreb 1978.
Pacor Mario, Jugoslovenska revolucija, Istorija revolucija XX veka, Beograd 1970.
Paić Ivo, O Titovim govorima ratnim jedinicama, Vojno delo, 5/1975.
Pajović Radoje, Kontrarevolucija u Crnoj Gori. Četnički i fede- ralistički pokret 1941 —1945, Cetinje 1977.
Pantelić Milojica, Suština i osnove karakteristike oružane borbe u NOR-u 1941 —1945, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.
Pašić Najdan, Nacionalno pitanje u savremenoj etapi, Beograd 1976.
Peta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije, zbornik radova, Zagreb 1972.
Peti kongres Komunističke nartiie Jugoslavije, 21—28. jula 1948. Stenografske bilješke, Zagreb 1949.
Petranović Branko, Političke i nravne prilike za vreme Privremene vlade DFJ, Beograd 1964.
Petranović Branko. O metodološkom pristupu izučavanju isto- riie narodne vlasti, VIG 3/1968.
Petranović Branko, Promene u društveno-ekonomskoj strukturi Jugoslavije u toku NOB, PIS, 6, 1969.
Petranović Branko, Tradicija i društvena sredina u narodnooslo- bodilačkom ratu i revoluciji naroda Jugoslavije 1941 — 1945, Treći program, Radio — Beograd, nroljeće 1972.
Petranović Branko, O nolitičko-psihološkim pojavama u narodno- oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije kao historiografskoj temi, Glasnik cetinskih muzeja, 5/1972.
182
Petranović Branko, Konstiluisanje ustavnog poretka nove Jugoslavije (Privremena narodna skupština), Marksistička misao, 3/1975.Petranović Branko, Politički sistem oružane revolucije u Jugoslaviji i pitanje njegove ustavne potvrde, Međunarodni radnički pokret, 4/1975.
Petranović Branko, Revolucija i kontrarevolucija kao sukob dve svesti, Treći program. Radio — Beograd, br. 28, 1976.
Petranović Branko, AVNOJ — revolucionarna smcna vlasti 1942 —1945, Beograd 1976.
Petranović Branko, Vodstva građanskih stranaka i njihova politika za vreme rata i revolucije naroda Jugoslavije, Politički život Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd bez godine izdanja.
Pijade Moša, Izabrani spisi, tom I, Beograd 1965 (knj. 3 i 4), 1966 (knj. 5).
Plenča Dušan, Nacionalne manjine i jedinice stranih narodnosti u NOP-u, VIG 6/1960.
Plenča Dušan, Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku drugog svjetskog rata. Beograd 1962.
Pleterski Janko, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje 1918 — 1941, Beograd 1971.
Pleterski Janko, Perspektiva federativnog uređenja u novoj Jugoslaviji kao faktor narodnooslobodilačke borbe. ČSP 3/1973.
Pokreti otpora u Evropi 1939 —1945. Beograd 1968.Politički život Jugoslavije 1914 —1945, Zbornik radova, Treći
program, Radio — Beograd, bez godine izdanja.Pregled istoriie Saveza komunista Jugoslavije. Beograd 1963.Prelević Miloš, Društvena suština vojne sile. Beograd 1972.Prelević Miloš. Npki aspekti društvene suštine vojne sile NOR-a,
zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revolucija, II. Beograd 1977.
Prelević Miloš. Marksizam u odbrani socijalističkog društva, Beograd 1977.
Prilozi posvećeni 30-godišniici oružanog ustanka. VIG 2/1971.Prilozi Dosvećeni 30-godišnjici oslobođenja zemlje i pobjede nad
fažizmom, VIG 1/1975.Prilozi nosvećeni 35-godišnjici Savjetovanja u Stolicama, VIG
1/1977.Prilozi posvećeni Titovim jubilejima, VIG 2 — 3/1977.Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Ju
goslavije, zbornik radova, Bihać 1967.Prvo i Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobo
đenja Jugoslavije 26. i 27. novembra 1942, 29. i 30. novembra 1943, Zagreb 1963.
Radišić Đorđe, Kultura i umetnost u oslobodilačkoj borbi kao elemenat socijalističke revolucije, JIČ 3 — 4/1971.
Radonjić Radovan. Sukob KP.I sa Kominformom i društveni razvoj Jugoslavije 1948 — 1950, Zagreb 1976.
Rapajić Nikica, Organizacija poljoprivrede u narodnooslobodilač- koj borbi 1941 —1945, Zagreb 1955.
Razvoj socijalističke revolucije u Jugoslaviji. Predavanja Političke škole SKJ »Josip Broz Tito«, Kumrovec 1975/6, Beograd
183
Ristiđ Pavle, Problem odnosa između federacije i federalnih jedinica sa posebnim osvrtom na Jugoslaviju, Beograd 1967.
Saje Franček, Belogardizem, Ljubljana 1952.Simović Vojislav, AVNOJ — pravno-politička studija, Beograd
1958.Simović Vojislav, O aktuelnosti proučavanja odluka Drugog za-
sedanja AVNOJ-a, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 3 — 4/Simpozij Drugi svjetski rat i mir među narodima, Zagreb 1972.Sirotković Hodimir, Društveno-političke prilike u Jugoslaviji uoči
Pete zemaljske konferencije KPJ, Peta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije, zbornik radova, Zagreb1972.
Srbija u ratu i revoluciji 1941 —1945, Beograd 1976.Stanisavljević Đuro, Nastanak i razvitak četničkog pokreta u
Hrvatskoj (1941 —1942), Islorija XX veka, IV, Beograd 1962.Stanišić Milija, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, Beo
grad 1973.Stanišić Milija, Idejne osnove i razvojni procesi vojne organiza
cije NOR-a Jugoslavije, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.
Strčić Petar, Vanjskopolitička borba Josipa Broza Tita za Istru od 1941. do 1945. godine. Rijeka 1978.
Stugar Vlado, Jugoslavija 1941 —1945, Beograd 1970.Surčulija Živko, Društvena anatomija nacionalizma. Socijalni
izvori i koreni nacionalizma u modernom društvu, Beograd 1976.
Šnuderl Maks, Zgodovina ljudske oblasti, Ljubljana 1950.Soškić Budislav, Omladinski pokret u narodnoj revoluciji 1941
— 1945, Beograd 1959.Šuvar Stipe, Nacije i međunacionalni odnosi, Zagreb 1970.Šuvar Stipe, Nacionalno i nacionalističko (eseji i polemički pri
lozi), Split 1974.Šuvar Stipe — Jelić Jordan — Magdalenić Ivan, Društvene pro
mjene i djelovanje komunista u selu, Zagreb 1968.Talijanski iredentizam i jadransko pitanje, CSP 1/1975.Titovo revolucionarno delo i misao, Socijalizam 5/1977.Titovo vojno delo, zbornik, Beograd 1977.Tomasevich Jozo, The Chetniks, Stanford 1975.Trgo Fabijan, Četvrta i peta neprijateljska ofenziva — zimske i
proljetne operacije u Jugoslaviji 1943, zbornik: Neretva — Sutješka 1943, Beograd 1969.
Trgo Fabijan, Vojna strategija i nacionalni faktor u narodnooslo- bodilačkom ratu, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, I, Beograd 1977. _.
Trgo Fabijan, Oslonac na vlastite snage — bitno obilježje Titove strategije, zbornik: Titovo vojno delo, Beograd 1977.
Trgo Fabijan, Izvornost Titove strategije narodnooslobodilačkog rata, VlG 2 — 3/1977. , ___
Tuđman Franjo, Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb 1960.Ustanak u Jugoslaviji 1941. i Evropa, zbornik radova, Beograd
1973.Vasiljević Jovan, Mornarica Narodnooslobodilačke vojske Jugo
slavije, Beograd 1972.
184
Vinaver Vuk, KPJ i spoljna politika Kraljevine Jugoslavije 1939 — 1941. godine, PIS, sv. 9, 1974.
Vinski Ivo, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugoslavije u 1938. godini, Zagreb 1970.
Vinterhalter Vilko, Životnom stazom Josipa Broza, Beograd 1968.Vlahović Voljko, Neki aspekti borbe za istinu o oslobodilačkom
ratu i revoluciji naših naroda, Vojno delo, 3/1975.Vojvodina 1941, zbornik, Novi Sad 1967.Vujošević Jovan, Pripadnici stranih nacionalnosti u Narodnoo-
slobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Komunist, 20. VI — 12. IX 1963.
Vujošević Jovan, Karakter italijanske okupacije u Jugoslaviji 1941 —1943. godine, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.
Vujović Đuro, 0 elementima građanskog rata u narodnooslobo- dilačkom ratu, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.
Zbornik radova simpozijuma povodom 30-godišnjice Prvog kongresa partizanskih lekara Jugoslavije, Bosanski Petrovac, 21 —23. septembra 1972, Beograd 1973.
Značenje Drugog zasjedanja AVNOJ-a za socijalističku revoluciju u Jugoslaviji, Zagreb 1963.
Žalac Tomo, Škola i odgoj u narodnoj revoluciji, Zagreb 1965.Živković Dušan, Postanak i razvitak narodne vlasti u Jugoslaviji
1941 — 1942, Beograd 1969.Živković Dušan, Koncepcije rukovodstva NOP-a o stvaranju na
rodne vlasti u 1941. godini, VIG 1/1969.Živković Dušan, Narodni front u Jugoslaviji 1935 —1945, Beograd
1978.Živković Dušan, Koncepcije KPJ o narodnoj vlasti, Politički ži
vot Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja.
Živković Nikola, Ratna šteta koju je Nemačka učinila Jugoslaviji u drugom svetskom ratu. Beograd 1975.
185
Sadržaj
Predgovor1. R at i k riza gra đ a n sk o g d ru štv a ................................
Slom jedne p o l i t ik e ..................................................Tendencije i sukobi unutar građanske
k l a s e ....................................................... .Negativna bilanca kapitalizma . . . . . .Okupacijske sile i njihovi interesi . . . . .
2. M o g u ćn o st re v o lu c ije .
Komunistička partija Jugoslavije — revolucionarna snaga . . . .
Karakter »revolucionarne situacije« .Program borbe za nacionalno i
socijalno oslobođenje3. F iz io n o m ija k o n tra re v o lu c ije
U službi okupatora............................Za restauraciju staroga poretka Tendencije biološkog uništavanja . Oslobodilački pokret — faktor
zbližavanja snaga kontrarevolucije .4. T e m e lj i i sn a g e re v o lu c ije
Rukovodeća uloga K PJ.................................Značenje nacionalnog p itanja ......................Okupljanje političkih snaga oko programa
narodnooslobodilačkog pokreta Značajke strategije oslobodilačkog
r a t a .......................................Armija revo luc ije ......................Temelji narodne vlasti . . . .Uloga slobodnih teritorija .
5
77
10192734
344951
5757636871
7979
93110115119
186
Dramatika unutar društvene strukture Prema kulturnoj revoluciji . . . . .
5. Revolucionarna smjenav l a s t i ...........................
Najviše političko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta .Temelji federacije.....................................................Nova država................................................................
6. Obrana revolucijePut do međunarodnog priznanja . . . .Nemoć snaga kontrarevolucije . . .Doprinos borbi protiv fašizma . . . . .
7. Na pragu novoga društva
Slom buržoaskog poretka . . . . . .Novi odnosi u vlasništvu i mijenjanje
društvene s t ru k tu re .....................................Odabrana bibliografija
122130
134134138142147147154158
165165169177
187
Josip Mallć
Grafički urednik Tomislav Juklć
L ektor M arija Rožlć
K orektor Mlllvoj PHJa
Tiskanje završeno u ožujku 1979.