Od dijaloga gluhih do historijske sociologije

Uvod

Jedan od vodeih povjesniara dvadesetog stoljea, Fernand Braudel, u lanku iz 1958. vezu historiografije i sociologije nazvao je "dijalogom gluhih" (Braudel, 1966). Slino je mogao rei i njegov kolega Georges Gurvitch, sociolog kojemu je Braudel uputio kritike zbog nerazumijevanja povijesti. Braudel je, meutim, bio i samokritian. Izrazio je svoje neslaganje s takvim odnosom izmeu dvije znanosti, ali i uenje, budui da se radi o znanostima koje se, premda u razliitim vremenskim okvirima, historiografija u prolosti a sociologija u sadanjosti, bave istim predmetom: drutvom. One pate i od iste unutranje mane, budui da ne uspijevaju premostiti udaljenost izmeu opih pojmova i svakidanje zbilje. Braudel vidi da je pogreka tradicionalne historiografije, takozvana "dogaajna" povijest, koja se sastoji u neogranienom nizanju pojedinosti i detalja, preplavila sredinom dvadesetog stoljea na poseban nain i sociologiju, koja hiperproducira istraivanja i podatke o aktualnim zbivanjima. Stoga ocjenjuje besmislenima daljnje prepirke izmeu povjesniara i sociologa o tome tko bolje objanjava sloenu zbilju i zakljuuje da je i jednima i drugima potrebna "nova glazba" (Braudel, 1966:109-110).

Braudelov sud pokazao se opravdanim s obzirom na tadanje stanje u obje znanosti, a takoer prediktivnim, s obzirom na njihov budui razvoj. Danas se znaajni dijelovi historiografije i sociologije isprepliu. Premda se njihova osnovna polazita i dalje razlikuju, kao i obiljeja njihova opisa drutvenih zbivanja u vremenu - socioloki opis mnogo je openitiji - sociolozi i povjesniari meusobno se sve vie poznaju, uvaavaju i raspravljaju. U tom smislu zvui i skoranja samokritika komparativnog sociologa politike Badiea, koji priznaje dvije stvari. Prvo, da su sociolozi bili marginalizirali povijest u ime Povijesti, zanemarujui vano pitanje trajanja drutvenopovijesnih fenomena, i drugo, da su pod utjecajem (ideologije) Povijesti ustvari fotografirali drutvo, fiksirajui jedan drutveni poredak u nekom vremenskom trenutku i odatle neopravdano uopavali, proirijui njegove znaajke na druga razdoblja (Badie, 1992.)

U nastavku u saeto prikazati razlike izmeu sociologije i historiografije te neke od prvih rekonstrukcija povijesnih sadraja u sociologiji ezdesetih i sedamdesetih godina, koje su vodile stvaranju historijske sociologije.

Sociologija je, kako su je odredili njeni klasini osnivai, dijete filozofije povijesti i evolucionizma. Ona ima, prema poznatoj Windelbandovoj klasifikaciji znanosti, nomotetske pretenzije. To je znanost o ljudskome drutvu koja naglaeno uopeno govori o drutvenoj strukturi i promjenama. Strukture se mijenjaju, ali su i promjene strukturirane sukladno opim pravilnostima: ne dolazi u obzir bilo kakva promjena u drutvu, nego samo ona koja nadograuje postojei poredak. ini se da ni revolucije nisu ponitile to pravilo, ve su ga samo neko vrijeme odgodile (o tendenciji refeudalizacije drutva vidjeti posljednje poglavlje u ovoj knjizi). Dotle pitanja vremenskog trajanja i slijeda pojedinanih dogaaja u drutvu sociologija preputa svojoj ideografskoj susjedi, historiografiji (Giddens, 1979; 1984). Klasici su sociologije imali razvijen smisao za bavljenje povijeu, ali nisu svi opise povijesnih konteksta eljeli uklopiti u sadraje svojih djela. Na tu injenicu upozoravaju i suvremeni komentatori (Tllly Abrams, 1982; Burke, 1992). Comte je, na primjer, povjesniare smatrao djetinjastim sakupljaima beznaajnih detalja. Njemu je po shvaanju blizak Durkheim, koji je neko vrijeme studirao povijest (kod Fustela de Coulangea), napisao i monografiju o povijesti obrazovanja u Francuskoj, a u svom je asopisu Annee Sociologique davao dosta prostora za prikaze historiografskih djela. Meutim, njegova je teorija podjele drutvenog rada eklatantan primjer ahistorijske sociologije. On se ne trudi potkrijepiti je dovoljnom koliinom i kvalitetom povijesnih injenica, nego o razliitim oblicima podjele rada rasuuje logiki na temelju jednostavne evolucionistike sheme tradicionalnih i modernih, odnosno nepravilnih i pravilnih oblika drutva.

Na drugoj strani, Weber svoje ogromno povijesno znanje koristi pri izradi tipologija drutvenih fenomena na temelju komparativne analize, a posebice se povijesnom analizom bavi u svom tumaenju protestantskih izvora kapitalizma (vidjeti opirnije o tome poglavlje Protestantski izvori kapitalizma). Njemu su, po otvorenosti prema povijesnoj gradi, najblii Tocqueville i Marx. Tocqueville je temeljito prouavao i prikazivao povijest klasinih i predrevolucionarnih politikih reima, a Marx povijest pretkapitalistikih i kapitalistikih privreda.- -- -

Do prave oseke povijesnog opisa u sociologiji dolazi u njezinu postklasinom razdoblju. Nakon smrti Webera, godine 1920., pa sve do poetka ezdesetih godina - s izuzetkom austrijskog sociologa-teoretiara civilizacije Norberta Eliasa - sociologija je preokupirana sadanjou i "analitiki slijepa" prema prolosti (Eisenstadt, 1976:280; Burke, 1992). Jo skoro desetak godina nakon drugoga svjetskog rata teoretiari funkcionalizma sabijaju predodbu o prolim drutvima u pojednostavljeni pojam tradicionalnog drutva, a marksisti shemu ulananih drutvenih formacija: robovlasnitvo-feudalizam-(rani)kapitalizam. To je bilo dovoljno problematino da izazove podsmijeh Braudela i drugih povjesniara. Pristranost historiografskoga pristupa drutvu, u odnosu na socioloku, bila je pak vremenski starija i po smislu suprotna. Historiografija je odvajkada znanost o drutvima i zbivanjima u mnoini, i to do krajnjih pojedinosti. Ona naglaava razlike i promjene u vremenu, skoro bez trunke smisla za uopavanje, drei da je navika uopavanja, kada se o povijesti radi, problematina i neznanstvena (Gross, 1981; Wehler, 1977). Nedostatak teorije u historiografiji dugo se zbog toga smatrao vrlinom a ne manom. Sve do 19. stoljea, dok jo nema sociologije, teoretiari povijesti drutva su Montesquieu, Voltaire, Ferguson, Millar, Smith, Malthus, Kant i Hegel, autori koji pripadaju filozofiji, ekonomici, teoriji prava i drave a ne historiografiji kao disciplini (Berstedt, 1978; Burke, 1992). U 19. stoljeu, pak, povjesniari se udaljavaju i od teorije drutva i od socijalne povijesti koja podrazumijeva prouavanje naina ivota donjih slojeva drutva u prolosti. Takva povijest smatrana je nevanom i sporednom, a opa teorija drutva neprikladno apstraktnom i u biti nejasnom. To je shvaanje nastalo prvenstveno pod utjecajem Rankea, autora koji je napravio presudan zaokret u historiografiji vezujui je za prouavanje povijesti drave. To je politika povijest svedena na povijest velikih ljudi. Takva promjena uzrokovana je, kako umjesno primjeuje Peter Burke (1992:5-6), interesima evropskih drava sredinom 19. stoljea. One su, naime, istraivanje i prikazivanje povijesti smatrale sredstvom za promicanje nacionalnog jedinstva i odgoj graana u dravotvornom duhu, u emu je prednjaila Njemaka. Osim toga, "Rankeova revolucija" ticala se prije svega tehnika istraivanja usredotoenima na provjeravanje pouzdanosti izvora podataka o prolosti. Sredinje pitanje glasilo je "kako se neto doista dogodilo?", a ne "zato?". Potonje se, dapae, smatralo pretencioznim. Najzad, sam termin "drutvo" jo je od Lorenza von Steina, konzervativnog kritiara francuske revolucije iz tridesetih godina 19. stoljea, tretiran kao sastavni dio "znanosti o dravi", doim Comteovo objanjenje tog termina i uope socioloko poimanje u Francuskoj i Engleskoj nije bilo prihvaeno u historiografiji tih zemalja, a pogotovo u Njemakoj: sumnjalo se da se radi o pojmu koji izraava imperijalistike tenje tih drava (Wallerstein, 1990).

Potom slijedi paradoksalan obrat. Nakon prvoga svjetskog rata sociolozi gube zanimanje za povijest, a povjesniari poinju pokazivati interes za drutvo te odbacivati Rankeovu koncepciju. Sredite tog otpora, iz kojeg se raa socijalna historija u novom i obuhvatnijem izdanju, jest Francuska (Moraze, 1973; Wallerstein, 1989). Njezini protagonisti su Marc Bloch i Lucien Febvre. Oni osnivaju Annales, svakako najslavniji asopis za povijest. Bloch je po teorijskim zasadama blizak sociologiji i antropologiji Durkheimove kole, a Febvre zemljopisu i psihologiji kao disciplinama. Obojica su drali da je historiografiji mjesto meu drutvenim znanostima i po metodama i po potrebi za opom teorijom. Njihovu je koncepciju preuzeo i razvio Braudel, najvie se nadajui plodu iz susreta sa sociologijom.

Glavni razlog "sociolokog bijega u sadanjost" - valjda nune etape izmeu prosvjetiteljskog "bijega u budunost" i idueg, tj. dananjeg, "bijega u prolost" - Smith vidi u looj politikoj i intelektualnoj klimi izmeu dva svjetska rata: "reimi su 'znali' budunost i izumili prolost" (Smith, 1992:2). To se prije svega odnosi na Njemaku, zbog nacistikog totalitarizma, a dijelom i na SAD, zbog preokupiranosti "velikim biznisom" i "velikom Znanou". Drugi pak razlog tome Burke nalazi u premjetanju gravitacijskog sredita sociologije iz Evrope u SAD. Tada dominira stil ikake kole kao i trend profesionalnog zatvaranja u discipline (Burke, 1992:13).

Historijska revolucija u sociologiji

Do zaokreta sociologije u odnosu na povijest nije dolo naglo ve postupno, ali, s obzirom na meuratno razdoblje, na neoekivanom mjestu, u SAD. To je zemlja bez duge povijesne tradicije; neki i danas smatraju da Amerika nema povijest, vjerojatno mislei na Povijest. U tu se zemlju, meutim, nakon drugoga svjetskog rata preselila (dotada europska) duhovna glad za povijeu, a s njome i tenja za preuzimanjem misije koju je imao eurocentrizam. Americi se ini da je svijet sada ne samo nov nego i njezin, da ga moe (pre)oblikovati po svojoj volji. Tada ameriki povjesniari iskazuju neobino velik raspon zanimanja za drutvene znanosti, pa se poetkom sedamdesetih godina historiografija naziva "drutvenom znanou", tono prema intencijama "analista" u Francuskoj (Cough, 1973). Takvo duhovno previranje odvija se u akademskom okruju to ga dijele i sociolozi. Njihov odgovor je podjednako dinamian, najprije brojem dizertacija a potom objavljenih radova na teme koje povezuju sociologiju i historiografiju (Smith, 1992). Najzad, od sedamdesetih do poetka devedesetih godina dolazi do takvog uspona po koliini i kvaliteti historijskosociolokih radova da se moe govoriti o opem trendu. Danas se, medu vodeim sociolozima, ini i nepristojnim raspravljati o opim problemima drutva ili empirijski analizirati drutvene pojave bez prethodnih povijesnih kontekstualizacija. To je trend historijske sociologije. Nju je teko ocrtati kao posebnu sociologiju. Tako jedan od vodeih autora, Tilly, izraava svoje nezadovoljstvo samim terminom, budui da se, po njegovu sudu, ne radi o posebnoj disciplini nego o novom nainu razvijanja sociologije (Tillly, 1981). Socioloke teorije i osnovni pojmovi, ako valjaju, moraju nai potvrdu u ogromnim prostranstvima prolih vremena i drutava.

Ti su razlozi vjerojatno odluujui za daljnji razvoj teorije drutva. Kao i za povjesniare, za sociologe je put u povijest prepun neizvjesnosti. Premda za razliku od povijesniara u prolosti prije svega trae potvrdu ispravnosti odreenih teorijskih polazita o drutvu, nakon susreta s povijesnim materijalom teorijski okvir vie nije vrst. Naprotiv, njegova konzistentnost opada, postaje sve vie eklektinom, a autori prave komplicirane pojmovne konstrukcije, najee tipologije umjesto da se dalje bave ispravnou polaznih pretpostavki. Tim se postupcima, dodue, saimaju tradicionalni historiografski opisi, ali i teorijska objanjenja. Vie nema jedinstvene, "piramidalne" teorije u rasponu od najopenitijih sudova do najkonkretnijih zapaanja. to se vie pribliavamo konkretnosti raste varijabilnost pojava, a time i sumnja da e takvo stanje teorijski okvir moi podnijeti. To je iskustvo poznato i iz suoavanja s empirijskim komparativnim istraivanjima koji pruaju presjek razliitih drutava u istom vremenu. Galtung, razmatrajui rezultate tih istraivanja, zakljuuje da se radi o nepovratnom udaljavanju od teorijskog monizma ususret pluralizmu i eklekticizmu. To je, istie, sudbina koju su doivjeli i monoteizmi u sudaru sa sloenom i raznovrsnom stvarnou, to je proizvelo poveani broj skeptika, agnostika i ateista, pa zato ne bi i teorija drutva. emu slui vjernost jednoj teoriji ili jednom naelu, kada je zbilja sastavljena od vie naela (Galtung, 1990)? Takvo bi vienje suvremene situacije, koje neskriveno optimistiki zagovara pluralizam teorijskih perspektiva, bilo prihvatljivo kada bismo znali da se u tim istraivanjima, kao i historijskoj sociologiji, ne radi o postepenom i nenadoknadivom rasapu openitosti, neemu to se dosad smatralo samo sindromom historiografije. Pod utjecajem Clio, muze povijesti, teorija i dalje teko die i kao da gubi jedno pluno krilo.

Teorije drutva u sociologiji ponajprije su objanjavale postojee, suvremeno drutvo, kao to su rado predviale izgled budueg drutva. Veza izmeu sadanjosti i budunosti, ta prosvjetiteljska nit, bila je bitna za klasike - izuzev za Webera. Njega budunost nije osobito zanimala i prema njoj je, za razliku od drugih, imao izrazito pesimistiki stav, slian Nietzscheovu, kao nadolasku vremena s ljudima u kojima nema vie ara ni veliine. Time je ocrtao i duhovni habitus suvremene sociologije. Ona naputa utopijske dimenzije drutvene misli, ukljuujui i njezin moda najparadoksalniji oblik, Comteov mesijanski pozitivizam, svjetsku republiku Znanosti. Sada se socioloka Republika uvija pod pritiscima sustava moi i njegove ideologije i kao da bjei u drugu koordinatu vremena-prostora, prolost. Izgradila ju je sama historijska sociologija kao predmet bavljenja iz kojeg je teko izai, a kamo li ga transcendirati. Slike prolosti sada puno vie obvezuju, stalno izazivaju potrebu za novim istraivanjima i upijaju veliku energiju koja je nekada iz socioloke sadanjosti, moda i zahvaljujui redukciji prolosti, zraila u budunost. Zanimljivo je da su, barem do sredine osamdesetih, autori historijskosociolokih djela uglavnom marksisti (Skocpol, 1986; Smith, 1992). Njihova ambicija i samouvjerenost sada je meutim, za razliku od klasinog razdoblja, samo akademska. Valjalo je historijski potpunije objasniti izgled suvremenih drutava i tek eventualno i neobvezatno unijeti razmatranja o budunosti. Taj nacrt spoznaje je veberovski, ili, jo vie, braudelovski. I upravo je Braudel, to je druga zanimljivost, bio jedan od najzaslunijih pokretaa zanimanja za povijest meu marksistima. Wallerstein, danas najpoznatiji ili barem najkomentiraniji historijski sociolog marksistike orijentacije, bio je Braudelov uenik koji se isprva bavio afrikanistikom (to Bendix, kao veberijanac, Braudelu "stavlja na duu" /Bendix, 1981:21-29/). Iako se Braudel nije posve sloio s Wallersteinovom koncepcijom svjetskog kapitalizma od 16. stoljea naovamo, podrao je njegovu ambiciju da povijest razmatra na temelju privrednih ciklusa i kriza, budui da njima vjerojatno nema kraja i da se iz takve povijesti naprosto ne moe izai u neko drugo stanje budunosti: kapitalizam jest sustav nejednakog razvoja ali i "dugog trajanja", kojemu se ne moe niti treba odreivati "datum propasti" (Braudel, 1992, knjiga 2). To znai odricanje od historicizma u Popperovu smislu, od ambicije da se na osnovi rekonstrukcije prolosti predskazuje ili planira budunost, ponajmanje poeljna budunost. Bez obzira koliko su tu premisu historijski sociolozi marksistike orijentacije intimno prihvatili, ona je dovela u pitanje smisao osnovne teorije (doista, samo e jo Wallerstein praviti izlete smislu dugoronog predvianja o kraju kapitalizma, ali bez jamstva da e ga zamijeniti bolji sustav /WaIlerstein 1984/). injenica jest da je budunost postala najmanje vaan dio njihovog posla, ukoliko to to kaemo ve nije tautologija.

Funkcionalisti su pak povijesnoj rekonstrukciji prili s vlastitom samouvjerenou, analogno marksistikoj. U metodolokom smislu, oni i dalje smatraju sociologiju suverenom u opoj orijentaciji, a povijest kao znanost partikularnom pa je zadatak sociologije povijesnim injenicama samo ilustrirati svoje glavne pojmove i tvrdnje (Lipset, 1968; Smelser 1976).

Teorijskom pristupu u ezdesetim i sedamdesetim godinama, pak, ton daje otac modernog funkcionalizma, Parsons. On smatra da opa povijest potkrepljuje (evolucionistike) postulate o konvergenciji drutava k sustavu (zapadnih) modernih drutava (Parsons, 1991). Ipak, drugi, Parsonsu naklonjeni autori (skloni blaem funkcionalizmu, to jest njegovoj relativizaciji), ali najblii izvornom Weberu, njegovom poimanju moi i vlasti lienom strogo evolucionistike perspektive - dakle ne Weberu kako ga interpretira Parsons - udarili su drugi temelj historijskosocioloke argumentacije. Oni drutvenu povijest prikazuju kao poprite beskonanih borbi za (pre)mo meu razliitim skupinama. U tim borbama ima dodue pravilnosti, ali one su veoma sloene. Osim toga, one ne ocrtavaju neki sredinji i svrhoviti razvojni proces. Ustvari, moderna drutva nastaju iz nekoliko evolucijskih smjerova pa su, u politikom smislu, i demokracije i diktature podjednako moderni sustavi; takvu orijentaciju danas, nakon Eisenstadta i Bendixa, koje emo uskoro prikazati, najpotpunije predstavljaju Runciman (1989) i Mann (1986; 1993).

Openito gledano, "historijska revolucija" u sociologiji pomaknula je glavne teorije drutva sa sigurnog mjesta i dala niz novih doprinosa. Njih je, meutim, teko opisati i ocijeniti kao specifine potvrde teorijama, kao doprinose koji, kunovski reeno, "normaliziraju paradigme". ini se da u isti mah otvaraju novo teorijsko polje i da svaku teoriju dovode u pitanje. Noviji radovi iz historijske sociologije kreu se upravo po takvom neizvjesnom, "postmodernom" rubu. Njihovi su pojmovni modeli povijesnih procesa ve toliko sloeni da je teko rei izrastaju li oni iz odreene teorije ili iz konfuznog dojma koji na sociologa ostavlja susret s nepreglednim povijesnim materijalom.

Moda su razlozi starog straha sociologa od povijesti - da e, poput Webera, umjesto u opoj i sustavnoj teoriji zavriti u tipologijama i usporedbama - sada bjelodaniji. Prostranstvo povijesti, u kojoj poslije filozofije povijesti nitko ni ne trai smislenu okosnicu, neku hegelovsku, racionalnu teodiceju, kao da sve ope ideje guta i vie nita ne vraa. To podsjea na sudbinu Napoleonove vojske, te sile francuske revolucije i prosvjetiteljske filozofije povijesti, u ogromnom prostranstvu Rusije. Sada povijest, poput ruske zime, uzvraa restauracijom svijeta injenica bez objedinjujueg smisla. Kako je to jednom objasnio Foucault, povijest je kao disciplina postojala i prije konstituiranja humanistikih i drutvenih znanosti: ona je sama ustvari "humus" a ne znanost (Foucault, 1971:405-411).

Od sociologije se stoga trai veliko umijee kako ne bi uronila u takav "lik smrti" i kako bi iznala pravu mjeru izmeu opega i posebnog, teorije drutva i drutvenopovijesne zbilje. Je li mogue izgraditi takav oblik povijesnog znanja kojeg nema ni historiografija ni filozofija povijesti?

Neki raniji doprinosi historijske sociologije

Djela i doprinosi nekih autora iz ezdesetih i sedamdesetih godina, ini se, najbolje predstavljaju vrline i mane sociolokog skoka iz sadanjosti u prolost. Osim toga, oni objanjavaju povijesni proces u kojem se predmet sociologije opasno mijea i gubi u drugom predmetu, a to je geneza razliitih tipova drava i drutava. Takav izbor teme, to podsjea na Rankeovu opsjednutost politikom povijesti, nije sluajan. Fascinacija fenomenom drave, odnosno fenomenom moi, karakterizira historijsku sociologiju od poetaka do danas. To je posljedica detroniziranja velike Povijesti, i s njome Budunosti, po drugi put, ovog puta na praktinom planu. Nastupa postevolucionistika, "postdevelopmentalistika" perspektiva, kao reakcija na propadanje globalnog modernizacijskog optimizma nakon drugoga svjetskog rata, tj. dosega "amerikanizacije", na jednoj strani, i antikolonijalnih revolucija u socijalistiko-komunistikim varijantama, na drugoj strani (McMichael, 1992). Posljedica novoga dnevnog reda jest bujanje novih nacija-drava koje kao da apsorbiraju pojam drutva i drutvenu povijest; kao da se drutvo ne moe izvui ispod skuta drave (Ttlly, 1992). Wallersteinovim rijeima - koje zvue kao programatska parodija - kada nije mogue izgraditi novo drutvo, mogue je izgraditi novu dravu, to je povijest koja pripada periferijama (Wallerstein, 1990).

Historiografski sadraj tih sociolokih djela manje je vaan, jer njihovi autori u veini sluajeva preuzimaju injenice iz historiografske, dakle sekundarne literature, a ne crpe ih iz samih izvora. To ini strukturu historijskosociolokih djela prepoznatljivo razliitom u odnosu na historiografska djela. U prvima opi pojmovi i teorijske rasprave zauzimaju mnogo vie prostora. Nakon vie ili manje iscrpnih opisa povijesnih injenica, slijede poglavlja teorijskog rezimiranja: pouzdani znak da se tu povijeu bavi sociolog, a itatelju-sociologu uz to i znak olakanja samim time to e mnotvo povijesnih injenica moi shvatiti na "svom" jeziku. Ali e se, zauzvrat, morati itekako potruditi i u povijesnim pojavnostima prepoznati obrise drutva iz njezinih udbenikih, klasinih i formalnih okvira. ***

Prva makrokomparativna historijskosocioloka studija bila je Eisenstadtova Politiki sustavi carstva (1963). U njoj autor analizira "povijesna birokratska carstva", drave koja postojale izmeu tradicionalnih i modernih drava ili politikih sustava. Njih je ukupno bilo 27: od Egipta do veih evropskih drava u razdoblju izmeu feudalizma i kraja apsolutizma. Od svih drugih predmodernih politikih sustava - primitivnih, patrimonijalnih, nomadsko- osvajakih, gradova-drava i feudalnih sustava - birokratska su carstva bila najstabilnija i najbolje su podnijela unutranje sukobe i promjene. Birokratska carstva imala su i tradicionalna i moderna obiljeja: pasivnost masa, na jednoj strani, i relativno jedinstvenu i centraliziranu politiku zajednicu s birokratskom upravom i institucionaliziranim politikim sukobima meu elitama koje trae podrku u drutvu, na drugoj strani.

Taj je sustav postao relativno trajan zahvaljujui ispunjavanju dvaju uvjeta: prvo, vladari su uspostavljali vlastite ciljeve mimo tradicionalnih vrijednosti i ciljeva drutva; drugo, drutvena je diferencijacija - zahvaljujui urbanizaciji, irenju trita, novih vjerskih pokreta, itd. dovela do pojave "slobodno cirkulirajuih resursa". Ti su resursi gospodarski (roba, novac, trgovaki papiri) i ideoloki (diferencijacija vjerskih organizacija). Oni ine "rezervu uopene moi. Tom moi najvie raspolae vladar i to putem razliitih poreza, zakona i vojski te prihvaanjem odreenih vjerskih organizacija u svrhu legitimiranja svoje vlasti. Osim vladara, slobodnim se resursima koriste dravna birokracija i nove drutvene skupine - trgovci i stanovnici gradova. U odnosu izmeu tih aktera - tradicionalnih skupina, kao to su seoski zemljoposjednici, i novih skupina, dravne birokracije te samog vladara dolazilo je do mnogih zastoja koji su tjerali na promjene politikog sustava.

Pravci tih promjena nisu fiksirani. Birokratska carstva mogu se dezintegrirati i doi u jednostavniji oblik, nastaviti nositi se sa sukobima - ili se preobraziti u sloenije, tj. moderne politike sustave.

Prema Eisenstadtu, ono to se preobraava u povijesti jest konfiguracija elemenata, strukturalnih dijelova drutva. Promjene nisu rezultat evolucijskog determinizma ni sluajnosti, a sveukupno to nisu ni velike promjene. I revolucije su, po njemu, rezultat "manjih varijacija", mutacija" do kojih je dolo u Zapadnoj Evropi u 16. i 17. Stoljeu (Eisenstadt, 1978). Glavni sudionici su tradicionalni (vladari) iji je glavni cilj stvoriti i kontrolirati resurse. U takvom nastojanju nastale su nove drutvene, gospodarske i vjerske skupine. One se vrsto vezuju uz politiki centar iz ega opet izrasta opozicija.

Openito, Eisenstadt smatra da su promjene uvijek mogue, ali i se oblikuju u konfiguracijama, kako u birokratskim carstvima tako i modernim drutvima. Svako drutvo kristalizira taj potencijal promjene na svoj nain. Povijest se, prema tome, odvija u konfiguracijama, a ne sluajno ili pak u jednom zadanom smjeru, na osnovi konformizma svih lanova drutva.

Eisenstadtovu pojmu "konfiguracija" upueno je dosta kritikih primjedaba u tom smislu da je neempirijski, neprovjerljiv i idealtipian (Hamilton, 1986). Medutim, on je ipak s dosta sluha za stanje stvari ocrtao putanju evolucionistike teorije drutva u povijesti bez svrhovitosti i moralne obveze. S druge strane, stupanj opeg razmatranja povijesti sveden je na manju mjeru, onu koja bi mogla biti prikladna za sociologiju. Povijesni proces Eisenstadt je, dodue, opisao i objasnio mnogo apstraktnije i openitije od povjesniara, ali opet mnogo manje openito od filozofa povijesti. I sada se, kao i mnogi drugi autori u ovoj disciplini, nosi sa tekoom da tu srednju liniju izlaganja odri. Eisenstadtove klasifikacije su krajnje sloene, osobito kada, u dodatku spomenute knjige, opisuje varijacije ionako brojnih tipova povijesnih politikih sustava. Kao da se pojmovni aparat raspruje to se vie pribliava konkretnosti, a u isto se vrijeme udaljava od starog teleolokog arita filozofskopovijesne misli, ne pitajui se vie za smisao povijsnog zbivanja. U svakom sluaju, Eisenstadt je prvi elaborirao Weberove pojmove vlasti u sloenom povijesnom kontekstu te pokuao od njegova komparativnog smjera izlaganja napraviti kakvu-takvu sliku razliitih pravaca evolucije drava-drutava, ali bez (Parsonsova) modemistikog trijumfalizma. Politika modernost izrasta iz sustava centralizirane vlasti i odatle se, prema ovoj interpretaciji, razvija i u diktatorske i demokratske oblike (vidjeti dalje o tome poglavlje: Je li modernost doista raznolika?).

Takvo relativistiko poimanje geneze i strukture modernih drava-drutava jo vie istie Bendix u djelu Izgradnja nacije i graanstvo (1964). Prema njemu, iz komparativne analize povijesti razliitih drava-drutava nije ni mogue izvlaiti zakljuke u smislu konvergencije ili bilo kojeg drugog svrhovito usmjerenog razvitka. Bendix je opisao proces izgradnje drava sve do nastanka suvremenih lacija, odnosno nacija-drava, u Zapadnoj Evropi, Rusiji, Japanu i Indiji. U Zapadnoj Evropi razvoj se odvija(o) u etiri etape, poevi sa srednjim vijekom. U prvoj etapi narod je zavisan i politiki iskljuen iz vlasti. Utjecajne skupine podijeljene su na korporacije (staleke, gildske i podrune). One su autonomne, ali najee u meusobnom rivalstvu. Kralj koristi takvu situaciju kako bi se poveao svoju domenu vlasti. U drugoj etapi kraljeva vlast prerasta u apsolutnu, korporacije se preobraavaju u plemike stalee, dok puanstvo i dalje ostaje izvan politike zajednice, zatieno jedino patronatom lokalnih plemia. U treoj etapi odvijaju se tri paralelna procesa: rasformiraju se stalei, raste mo drave i puk izlazi iz odnosa zavisnosti. Najzad, u etvrtoj etapi, zapadna industrijska elita preuzima politiko vodstvo u ime naroda, graanska prava se proiruju na gradsko radnitvo, ali i dalje raste snaga drave. Rezultat toga je smanjivanje moi graana, budui se formalna politika i pravna jednakost paradoksalno preklapa s ekonomskom nejednakou.

Prema Bendixu, takva evolucija na Zapadu nema slinosti (ni povezanosti) s onime to se odvijalo izvan Zapada. U Rusiji drava izrasta na masovnoj plebiscitarnoj podrci, to redovito koristi za suzbijanje nezavisnih politikih grupa. U Japanu i Njemakoj industrijalizacija i izgradnja nacije razvijale su se zahvaljujui kontinuiranoj premoi aristokracije, dok u Indiji prevladavaju lokalni interesi na osnovi kastinskog sustava, zbog ega se dravna vlast stalno bori da stekne kontrolu i uspostavi integrirajui politiki sustav.

Bendix nije ni ponudio objanjenje tih povijesnih promjena niti je smatrao da ima mjesta velikoj teoriji, pri emu u prvom redu misli na sociologijski funkcionalizam. Time je radikalizirao Weberovo suprotstavljanje tom pravcu, zapravo Durkheimu, do te mjere da ga neki komentatori nazivaju "agnostikom" (Smith, 1992:40), odnosno "skeptikom" i "historijskim partikularistom" (Rueschemeyer, 1985). Ipak on je iskrenije i dosljednije iznio posljedice naputanja evolucionizma i slinih velikih nacrta povijesti u situaciji kada oni nisu mogli ili uope ne mogu biti zamijenjeni adekvatnijim teorijskim okvirom.

Tu se nameu jo neka pitanja. Nije li teorija jedinstvene, zapadnjake modernizacije, naputena u izuavanjima a, po svoj prilici, i u politici razvoja (u odnosu na trei svijet) u sedamdesetim i osamdesetim godinama, ovdje, u historijskoj sociologiji, zanemarena jo kojih desetak godina prije? Ne najavljuje li ona tako, putem povijesnorekonstrukcijske predradnje, veliki ideoloki pomak u smjeru kulturnog i povijesnog relativizma i obnavljanje obrazaca etnocentrizma i rasizma, koji su obiljeavali zapadnu misao gotovo bez prestanka, iako vie u kolonijalno nego postkolonijalno doba? Radi li se o predoavanju argumentiranih najava za 21. stoljee kako bi se opravdala bilo nemo bilo nezainteresiranost da se ogromna nezapadna periferija uklopi u zapadnu hemisferu?

Kako god bilo, povijesne rekonstrukcije oduvijek imaju posla sa stanjem u sadanjosti, prije svega suvremenim ideolokim strujanjima. Na to ukazuju i marksistike rekonstrukcije povijesti u historijskoj sociologiji, koje su uslijedile iz ideolokih promjena na ljevici. Od sedamdesetih godina marksizam uvia da se moderna svjetska povijest vie ne moe uklopiti u jedinstveni politiki program, da je, sa ili bez krivnje Zapada, relativizacija povijesnih poimanja i oekivanja nuna, da je "klasna borba" beskrajno kompliciran i posredovan proces (vidjeti vie o tome u poglavlju Zbog ega postoje nacije-drave, a ne svjetska drava?).Takav pristup izgrauju slijedea dva marksistika autora - s time to prvi, slino Bendixu, razdvaja zapadnu i nezapadnu povijesnu putanju, a drugi dri da su moderna drutva ipak obiljeena integracijom u jedinstvenu zajednicu i po tome bitno razliita od predmoderne, razdvojene zajednice, premda to ljevici i programima "klasnih borbi" nije donijelo nikakvu povijesnu prednost, nikakvu objedinjavajuu snagu. Dapae, lijeve su snage u meuvremenu postale umnogome komplementarne smjeru djelovanja liberalnih i konzervativnih snaga na Zapadu.

Prvi znaajan marksistiki autor koji relativizira putove moderne povijesti je Perry Anderson. On je u knjigama Prolazi od antike do feudalizma (Anderson, 1974) i Porijeklo apsolutne drave (Anderson, 1974) izloio svoju teorijsku alternativu sa ciljem povezivanja Marxova i Weberova pristupa drutvenoj povijesti, povijesti "odozdo", u smislu prouavanja drutvenih klasa, i povijesti "odozgo", u smislu prouavanja politikih reima. Jo vie, Anderson smatra da je zadatak teorije drutva u povijesti bolje shvatiti suvremenu drutvenu i politiku scenu. On objanjava kako se unutar Europe meusobno odnose zapadna i istona povijest: od stare Grke do burbonske Francuske i carske Rusije. Pritom suprotstavlja europskoj povijest Bizanta, Turske, Kine i Japana s namjerom da ukae na neadekvatnost istonih, boljevikih revolucionarnih strategija u zapadnim drutvima. Anderson otro razluuje "zapadni" od "istonog apsolutizma", a granina je crta rijeka Laba. Po njemu, zapadni feudalizam bio je jedinstvena sinteza nastala iz katastrofalnog sudara izmeu antike civilizacije i primitivnih drutava. Na neki je nain spojeno komunalno drutvo, zasnovano na primitivnoj poljoprivredi, predvoeno rudimentarnom ratnikom aristokracijom, i raspadajue robovlasniko drutvo s urbanim sreditima i imperijalnom dravom. Feudalna sinteza proirila se srednjovjekovnom Europom, zahvativi i Skandinaviju (koja nije bila u doticaju s Rimskim carstvom), te dio Balkana. Istono od Labe, sve do rijeke Don, takve sinteze nije pak bilo. Razloge tome valja traiti u provalama nomadskih naroda iz sredinje Azije. Zbog toga je dosta kasno obnovljena redovita obrada zemlje, ako i sustav drutvene stratifikacije i politike vlasti. Najzad, Istok se pridruio feudalizmu pod utjecajem kolonizacije i vojnog pritiska sa Zapada, a ne iz unutranjih poticaja.Anderson je dalje izloio sloenu podjelu putova prema apsolutizmu unutar zapadnog i istonog svijeta, to potkrepljuje analizom sluajeva povijesti pojedinih zemalja. Iako ukazuje na mnoge posebnosti i varijacije u obje hemisfere, kao i na sluajeve putova zemalja koji imaju prijelazni znaaj, njegov je glavni cilj bio pojaati crtu razdvajanja dviju civilizacija. Takav je argumenat pedesetih godina unio u raspravu Wittfogel svojom studijom o orijentalnoj despociji (Wittfogel, 1985), ime je izazvao buru unutar marksizma. Njegov cilj, kao i Andersonov, bio je poi od Marxove koncepcije "azijatskog naina proizvodnje" iz 1863., koju je staljinistika varijanta marksizma namjerno zaobila. Taj argumenat u Andersonovoj rekonstrukciji glasi: nema univerzalnoga i objedinjavajuega povijesnog procesa, Zapad je jedinstveni fenomen, Istok i Zapad su ne samo suprotni nego dugo vremena odvojeni svjetovi. Ideoloka teina tog argumenta je oita, a za samog Andersona i namjeravana. Njegovi kritiari s tvrdokornije marksistike strane predbacivali su mu ''veberiziranje'' Marxa, tj. da "politiku uzdie do glavne uloge a ekonomiji pridaje drugorazrednu ulogu (Murray, 1979:138). Kritiari sa strane funkcionalistikog evolucionizma pak primjeuju da je iz svojih usporedbi istonih i zapadnih sustava mogao izvui i drugaije zakljuke - primjerice, velike slinosti izmeu francuskog i ruskog apsolutizma (Runciman, 1980). Neovisno o tome, meutim. Anderson je pokazao kako ne postoji samo mogunost razliitog teorijskog objanjenja istih povijesnih injenica nego i da je ta mogunost u konanici zadata uvjetima koje je ve Hegel odredio kao ishodite povijesnog miljenja. Put u prolost nuno vodi iz sadanjosti, iz stava prema postojeem drutvu/drutvima. Umjesto nekadanje socioloke tenje da se izgradi optimistika slika drutvene budunosti, ovaj socioloki historizam omoguuje samo da se izotri slika sadanjosti. Na mjesto budunosnog marksizma dolazi marksizam koji promilja povijest iz ogranienog konteksta zapadne modernizacije.

Za Wallersteina, pak, moderni je drutveni kontekst paradoksalan. Zapad je povezao svijet u cjelinu na taj nain to je plodove svoje (privredne) globalizacije ubrao sam. Tako Zapad univerzalizira svoje partikularne interese, istie Wallerstein, budui da je kapitalistika modernizacija proces nejednakog razvoja. Predmoderna i nezapadna podruja preobraavaju se do neke mjere kako bi poduprla zapadni razvoj: sama pak ostaju "reliktima" neuspjele modernizacije. To je, dakle, jedini oblik jedinstva zapadne i nezapadne povijesti drutva u smislu svjetske povijesti. Wallerstein je u analizu moderne epohe uronio iz konteksta rasprave ezdesetih godina o uzrocima nerazvijenosti u svijetu u obevajue poletnom razdoblju nakon drugog svjetskog rata. Prihvaajui shvaanje neomarksista treeg svijeta, po kojem su razvijene zapadne zemlje glavni uzronici zaostajanja nezapadnih zemalja - i to zbog (starog i novog) kolonijalizma koji se zasniva na nejednakoj razmjeni Wallerstein je argumente za takvo shvaanje potraio u daljoj prolosti. Godine 1976. u knjizi Moderni svjetski sustav (Wallerstein, 1986) evropsko je 16. stoljee prikazao kao ishodite suvremenog svijeta. U tom stoljeu raa se europska kapitalistika svjetska privreda koja e u narednim stoljeima obuhvatiti itav svijet. Za razliku od svjetskih carstava (Kine, Austrije i panjolske), ovaj svjetski sustav nije politiki jedinstven nego je povezan samo gospodarski, u emu je njegova bitna prednost. On e postupno obuhvatiti i carstva, osIabiti njihovu mo i na koncu ih, u 19. i 20. stoljeu, zdrobiti i reintegrirati. Sustav svjetske privrede je centraliziran i podijeljen na tri zone: matinu, poluperifernu i perifernu. U matici, a to je podruje atlantske obale, nalaze se najjae drave i najbogatije klase plemstva i trgovaca, odnosno buroazije. Matica proizvodi robu iroke potronje i prodaje je irom svijeta. S druge strane, s periferije, koju ine Istona Evropa i prekomorske kolonije, dolaze sirovine i radna snaga. U matici je radna snaga relativno slobodna, a na periferiji u ropskom poloaju. Izmedu tih dviju zona nalazi se poluperiferija - u poetku to su juni dijelovi Evrope - koja, poput srednje klase, obavlja "prljave poslove" za gornju klasu, tj. skupinu zemalja matice. Tako panjolska u ulozi poluperiferije kontrolira Junu Ameriku, vedska i poslije Prusija Poljsku, itd. Tijekom iduih stoljea dolo je do rivalstava izmeu matinih drava i takoer izmeu matinih i poluperifernih drava. To su razdoblja krize u svjetskom sustavu uzrokovana dugim privrednim ciklusima: obino svakih pedeset do sto i pedeset godina izmjenjuju se konjunkture, tj. uspon i pad u proizvodnji, cijenama, ponudi i potranji. To dalje dovodi do konsolidacije drava u matici na osnovi merkantilistikog protekcionizma, odnosno nacionalizma; dotle se na periferiji, najtee pogoenoj privrednim krizama, javljaju kIasni sukobi, regionalizmi te dolazi do porasta nacionalne svijesti.

Wallersteinovi opisi odnosa izmeu drutvenih klasa i drava u sve tri zone od 16. stoljea pa nadalje usredotoeni su na dokazivanje dviju komplementarnih pretpostavki. Prvo, dinamikom svjetskog sustava upravlja buroazija iz matice, koja tei izvui to vei profit. U tu svrhu daje to manje nadnice i trai to jeftinije sirovine. U tome uvelike uspijeva, unato otporu, a glavni su joj saveznici, sve do revolucija u 19. stoljeu, plemstvo i monarh. Drugo, u svjetskom sustavu se postupno ali neumitno raa otpor donjih slojeva, ukljuujui periferne narode, odnosno njihove nacionalne pokrete. Rezultanta tih suprotstavljenih sila oituje se u proturjenoj strukturi modernih revolucionarnih ideologija, tj. "slobodi" i jednakosti" (Wallerstein, 1990; 1994). Te ideje u primjeni jedna drugu ometaju. Na taj je nain Wallerstein Marxov model kIasne borbe u interpretaciji marksista iz treeg svijeta - umetnuvi na originalan nain pojam srednje klase, odnosno "poluperiferije" primijenio na cjelokupnu modernu povijest drutva.Wallersteinov je teorijski model svakako najpopularniji u historijskoj sociologiji. Relativno je jednostavan, a opet potkrijepljen ogromnim historiografskim materijalom. No, on je i dosta kritiziran. Marksisti ga kritiziraju zbog naputanja Marxove analize proizvodnih odnosa u korist eufemistikog poimanja nejednake razmjene, budui da inferiorna drutva i klase nisu u poloaju aktera koji se trgovinski odnosi, razmjenjuje proizvode sa superiornim drutvima i klasama (Bergesen, 1990). Antimarksisti, pak, naglaavaju neprimjenjivost Wallersteinova modela u analizama uzroka zaostajanja pojedinih zemalja, primjerice balkanskih (Lampe, 1989). Neutralniji kritiari pak zamjeraju da je pojam svjetskog sustava reificiran i teleologiziran, kao da ivi vlastiti ivot neovisan o drutvenoj stvarnosti pojedinih drutava (So, 1990:220-22).

Wallersteinov je najznaajniji prilog historijskoj sociologiji upravo u vraanju smisla za raspravu na razini ope povijesti. Nitko se poput njega nije usudio obuhvatiti modernu povijest svijeta u relativno jednostavan teorijski okvir koji je, uz to, usko povezan sa suvremenim teorijama drutvenog razvoja. Nasuprot tome Wallersteinovi konkurenti, od Eisenstadta do Andersona, ukazivali su na razliite i meusobno nepovezane putove razvoja drutava-drava na Zapada i Istoka, Sjevera i Juga.

Pa ipak, Wallersteinov model svjetskog sustava ogranieno je primjenIjiv na pojedine zemlje. Problem proizlazi iz stanja koje je Wallerstein zatekao, a tie se nedovoljne provjerljivosti modernistikih teorija, koje naglaavaju endogene imbenike razvoja, i marksistikih koje, obratno, naglaavaju egzogene imbenike. Ti su imbenici od poetka medusobno isprepleteni, iako je danas meuzavisnost zemalja bitno vea nego u prolosti. Taj problem vraa nas na staru filozofsku raspravu o nunosti i sluajnosti, odnosno determinizmu i slobodi, u djelovanju povijesnih aktera: drava, drutvenih klasa ili velikih voa. Je li "evropski bijeg" iz reverzibilnih ciklusa predmodernih privreda i oblika politike vlasti bio rezultat vojne i trgovake vjetine (kako smatra Unger, 1987) ili uglavnom povoljnih vanjskih okolnosti (kako smatra Wallerstein)? Recimo da je to pitanje teko savladivo za sociologa, pa i povjesniara i openito svakoga tko se bavi neeksperimentalnom znanosti. Moda je historijskosocioloki relevantnije pitanje da li se vremenom, uslijed ekspanzije razvijenih zemalja, smanjuju mogunost perifernih zemalja da poduzmu neto slino europskom bijegu iz zaaranoga kruga, kako to smatra poprilian broj marksistikih autora pouen neuspjehom kubanskog, albanskog i slinih "autocentrikih" eksperimenata (So, 1990).Na temelju dosad razvijenoga teorijskog instrumentarija historijske sociologije, ukljuujui i Wallersteinove prediktivne izlete u budunost, ini se da je ba tako, da periferija gotovo i nema mogunosti izgraditi sebi prikladniji oblik ekonomije (vidjeti vie o tome u poglavlju Je li periferija samo loa kopija centra?). Sam Wallerstein, kako rekosmo, ostaje skeptian u odnosu na Marxov dijalektiki optimizam, perspektiue revolucionarnog raskida s prolou, po emu bi, iz periferije ili bilo gdje drugdje nakon sloma kapitalizma izrastao pravedniji svjetski poredak. U tome lei teorijsko i praktino ogranienje historijske sociologije, a vjerojatno i itave sociologije. Preostali misaoni napon ini se premalen da bi se socioloka misao iz prolosti ponovo sainila luk prema budunosti, iz povijesti u Povijest. U prvom mosaonom modusu kao da vie nema argumenata za drugi modus. Sociolog vie ne ita povijest bitno drugaije od povjesniara, nego eksplicitnije i openitije ocrtava njezine utoke u sadanjost.

***

Historijska sociologija daje vjerojatno najinstruktivniji odgovor na bitno socioloko pitanje: zbog ega je mogu, odnosno kako se odrava drutveni poredak (Scimecca and Shermann, 1992: 6). Odgovore na to pitanje trai u prolosti suvremenih drutava. Suvremeni drutveni poreci, od zapadnog demokratskog kapitalizma do niza poludemokratskih i nedemokratskih reima koji sa zapadnima odravaju trgovinske odnose i odbijaju njihova demokratska naela, dugo su izgraivani. Najvjerojatnije je ta dugotrajnost razlog tome to se ti poreci teko ili prividno mijenjaju. Oni vie nalikuju ve vienom nego nacrtima budueg drutva u smislu revolucionarnog raskida ili univerzalne modernizacije. Historijska sociologija je time implicitno ponudila "hereditarnu" metateoriju za historiografiju, neto analogno biolokoj genetici u znanostima o ovjeku, budui da se drutva ponaaju kao nasljedne strukture moi. Jedino je pitanje jesu li svi sustavi naslijea ili dugog trajanja otkriveni, jesu li svi "geni", da tako kaemo, doista konzervativni. Da li je, parafrazirajui Pareta, povijest groblje Budunosti ili muzejski eksponat u onom smislu u kojem Cazes govori o "povijesti Budunosti", kao nepreglednom nizu "tendencioznih" i alternativnih" strasti, a u znanstvenom smislu zabluda o "diskontinuitetu" (Cazes, 1992).U svakom sluaju, to se tie historijske sociologije Braudelov je utjecaj i itav uinak koji je ostvaren zahvaljujui ponajvipe njegovu poticaju, a to je proimanja sociologije i historiografije, donio strast za znanjem u smjeru prolosti, suprotnom od dotadanjeg glavnine socioloke misli okrenute budunosti. Takva orijentacija je barem neko vrijeme znanstveno plodotvornija, kao oblik prilagodbe na intelektualnu i drutvenu klimu nesklonu radikalnoj misli i praksi i kada govor o buduem drutvu za veinu drutava postaje iluzoran. Historijska sociologija nudi najambicioznija objanjenja takvog stanja. U njoj se ocrtava rast teorijski razraenijeg ali ipak relativizirajueg historizma, svakako ne vie historizma koji je Popper oznaio kao izvor zablude da se na osnovi poznavanja prolosti moe izgraditi budunost, u emu je vidio idejni izvor totalitarima.

Historijska sociologija ne otkriva nove injenice niti konstruira nove slike drutva, nego sustavnije opisuje sloenost povijesne nunosti koja svoj utok, ali ne i smisao, nalazi u sloenosti suvremenog drutva. Tu se moe uklopiti FoucauItova primjedba o modernoj misli (ime anticipira i postmodernu misao) u kojoj su "historizam i analitika konanosti suoeni licem u lice" (FoucauIt, 1971:410). Konano sada, meutim, uzmie pred povijesnim, kao ljudi pred poplavom. Kada "relativno postaje apsolutno" (FoucauIt, 1971:411), onda teorija postaje sofisticiranim oblikom prie. U slinom smislu govori i Theda Skocpol, jedna od vodeih historijskih sociologa: "Jake elje da se odgovori na historijski zasnovana pitanja, a ne klasine teorijske paradigme, jesu pokretaka snaga" (Skocpol, 1985:5).

U stadiju "dijaloga gluhih" sociologija je bila neka analitika konanosti, uvjerena u apsolutno vaenje teorijskih paradigmi o drutvu, budunost koja e potvrditi najbolje, a katkada i najgore, slutnje ili predvianja iz sadanjosti. U stadiju historijske sociologije druvena misao uranja u beskonanost povijesti, u kojoj dogaaji pretjeu ili pokapaju ideje. Zato i uzronost drutvene injenice, izgleda sadanjeg drutva, trai u prolosti. Rizik pogreke je daleko manji i obilnost faktografije vea, ali i sudbina teorije kao anticipirajue misli koja je objedinjavala retrospektivu i perspektivu, prolost i budunost, postaje sve neizvjesnija.Neki noviji doprinosi historijske sociologije

Gore prikazani autori i djela predstavljaju danas ve pomalo klasino razdoblje historijske sociologije. U njemu su izgraena polazita za historijskosociologijsku analizu unutar razliitih teorijskih pristupa: marksistikog, funkcionalistikog, veberovskog, ali i onog koji je uslijedio od 1980-ih nadalje u vidu postmodernizma (postmarksistikog, postfunkcionalistikog, postkolonijalnih studija, feminizma, postfeminizma, itd.). Spoznaje iz klasinog razdoblja historijske sociologije preuzimane su i na razne naine doraivane, a ponegdje i revidirane, ba kao u postklasinoj sociologiji openito. S jedne strane, klasini su radovi podvrgnuti kritici u kojoj se ukazivalo da objanjenja koja nude nisu dovoljna da bi se potpunije objasnili nastanak i razliiti putovi modernih drutava. S druge strane, neki su klasini autori sami nastavili istraivati modernu povijest tako to su ispravili ili dopunili svoje prethodne intepretacije modernog razvitka. Spomenimo dva autora o kojima je bilo najvie rijei u prethodnom odjeljku, Wallersteina i Eisenstadta. Wallersteinov model svjetskog sustava postao je, kao to je ve reeno, predmetom kritike i osporavanja od strane autora koji smatraju da model nije primjenjiv na neke dijelove svijeta, ukljuujui Balkan (Lampe, 1989). Glavna primjedba, kada je rije o Balkanu, glasi da se radi o razvojno zaostalom podruju koje je u najveem dijelu modernog doba opstojalo izvan svjetskog kapitalistikog sustava. Stoga kritiari zakljuuju da se kapitalizam ne moe u svakom sluaju smatrati prvorazrednim uzronikom razvojnog neuspjeha. Takvo poimanje u osnovi je blisko Maxu Weberu, budui da polazi od kulturalistikih i ujedno endogenistikih pretpostavki prema kojima uzroke razvojnog zaostajanja pojedinog drutva valja ponajprije traiti u njegovoj kulturnoj tradiciji i u okvirima dotinog drutva, a ne, poput Wallersteina i veine (neo)marksista, u odnosima meunarodne ekonomske i politike dominacije.

to se tie Eisenstadta, koji je kao i Wallerstein vrlo plodan autor, najznaajniji dio njegova opusa ipak predstavlja jedan razmjerno kratak esej, ali zato danas utjecajniji od svih drugih u historijskoj sociologiji, pod naslovom Mnogostruke modernosti (Multiple Modernities) (Eistenstadt, 2004). U njemu je svrhu svoje ranije tipologije birokratskih carstava prikaz razgranatosti razvojnih putova tradicionalnih drutava koji imaju vrlo malo zajednikog primijenio na moderna drutva. Tu pokazuje kako se u modernoj epohi drutva granaju u vie oblika, istodobno slinih i razliitih, to znai da ima vie tipova modernosti. Osim Weberu, zbog naglaavanja kulturno uvjetovane raznolikosti modernih drutava, Eisenstadt se tom intepretacijom pribliava i postmodernizmu, budui da relativizira, odnosnio dekonstruira znaenja modernosti kao glavne velike prie naeg doba. Ono to je kod rodonaelnika postmodernizma, Lyotarda, velika pria, to je u sluaju sociologije i drutvenih znanosti uope velika teorija. Velika se teorija zasniva na deterministikom, odnosno evolucionistikom, poimanju modernosti kako u funkcionalizmu prema Parsonsu, naprimjer, itav bi svijet prije ili kasnije nalikovao amerikom drutvu tako i marksizmu zbog njegove sheme sukcesivnih epoha feudalizam-kapitalizam-socijalizam. Ovdje pak rastavljeni dijelovi prie o modernizaciji bivaju posloeni jedan pored drugog. Modernizacija u Indiji ili Kini, prema Eisenstadtovoj intepretaciji, nema mnogo dodirnih toaka s modernizacijom u SAD ili pak junoamerikim zemljama. Ti argumenti donekle podsjeaju na Huntingtonov Sudar civilizacija, budui da ovaj slino smatra da nezapadnjake civilizacije ili kulture od Zapada preuzimaju samo instrumente, kao to su privredni rast ili vojna mo, ali ne i zapadne vrijednosti. S druge strane, iako smatra da je instrumentalna modernizacija nezapadnih dijelova svijeta ipak neki oblik modernosti, a ni njihove kulture ne mogu biti time ba nedodaknute, Eisenstadt ipak ne dijeli Huntingtonovu tezu o sukobu civilizacija (vjerojatno je kao graanin Izraela dobro znao to bi za njegovu zemlju znailo preuzeti takvu konfliktnu perspektivu). Znai li to da se neki procesi (uzajamne) asimilacije meu razliitim kulturama ipak odvijaju, ovaj put zahvaljujui globalizaciji? Nije li takvih pojava bilo i u daljoj prolosti, osobito u podrujima u kojima se naveliko trgovalo robama i sporazumijevalo meu ljudima s raznih strana svijeta, o emu je upravo Braudel napisao nenadmane stranice? Tim emo se pitanjima, opet povodom Eisenstadtova koncepta mnogostruke modernosti, vratiti u poglavlju Je li modernost doista raznolika?.

Ovdje bi trebalo odgovoriti na najpree pitanje a to to razliita podruja u svijetu povezuje, to im je najvie zajedniko i da li, ako to zajedniko postoji, vremenom raste, opada ili stagnira. Na primjer, jesu li globalna trita, i to samo dok dobro funkcioniraju u svojim visokokonjunkturnim razdobljima, jedina takva poveznica? Ili je to moda zajednika briga za ouvanje zajednike majke-prirode oko ega su se tek prije nekoliko godina uzbudili duhovi na svjetskim forumima politiara? Nita od toga nije sigurno. Globalna trita variraju u svojim konjunkturama pa tako as spajaju a as raskidaju veze meu privrednim akterima i zemljama, ime stanovnitvo velikog broja zemalja dovode u teku situaciju. Zajednika briga za okoli, pak, jo je uvijek eufemizam za tegobne pregovore s minimalnim rezultatima dogovora oko doputenih granica isputanja staklenikih plinova. Ako pak moderna drutva nastoje opstati svaki u svojim nezavisnim nacionalnim putanjama, poput putanja planeta oko Sunca, postavlja se pitanje hoe li naposljetku samo na jednom od tih planeta, dakle u jako malenom dijelu svijeta, ba kao u naem Sunevu sustavu, biti mogu ivot.

S ovom ili onom reputaicjom Mnogostruke modernosti postale su zatitnim znakom suvremene historijske sociologije. Tim je konceptom uinjen jo jedan korak dalje u naputanju polazita velikih teorija modernosti. Eisenstadt otvoreno kae da se suprotstavlja stajalitu 'klasinih' teorija modernizacije i konvergencije industrijskih drutava Marxa, Durkheima, pa ak (u velikoj mjeri) i Webera (Eisenstadt, 2004: 221). U tom se cilju danas mnogo vie nego prije u sociologiji upotrebljava komparativnohistorijska metoda (usp. Roksandi, 2004). Ta metoda prua obilja dokaza da se moderna drutva razvijaju i slino i razliito, to je dovoljno neodreeno da klasina teorija modernizacije, kao sveopeg pozapadnjaenja svijeta, vie ne dri vodu.

Splanjavanju opih perspektiva u sociologiji svoj je doprinos dao i Wallerstein. U novijim radovima umjesto o posljedicama kraja kapitalizma on radije raspravlja o tome koje e velike sile smijeniti SAD u vodstvu u kapitalistikom svijetu (usp. Wallerstein, 2002). Time se odmakao od vlastitih polazita u analizi modernog svijeta kao klasnog makro-sustava, a primakao nainu razmatranja svojstvenom realistikoj teoriji meunarodnih odnosa, koja interese pojedinih drava smatra pokretaima promjena u meunarodnom sustavu. Dodue, teko je rei to je najvaniji razlog promjene fokusa analize u Wallersteinovim radovima. Moda je to nemogunost anticipacije drutvenog poretka koji bi bio i sloeniji i pravedniji od kapitalizma, a moda je posrijedi injenica da je pojam periferije u Wallersteinovoj analizi ostao jednostran i nedoraen, a osobito meupojam poluperferije. Premda njegov pojam periferije pomae u objanjenju nerazmjera u razvoju razliitih podruja svijeta,ukazujui da je razvijeni dio svijeta postao takvim ponajvie zahvaljujui eksploataciji periferije, naposljetku ispada da periferija postaje konicom razvojnog miljenja i sama svoj eksploatator, nesposobna da se pomakne iz tog poloaja. Takvo poimanje periferije, kao loe kopije matice (usp.Amin, 2004; Katunari, 2007), u biti je podudarno s poimanjima teoretiara liberalne i funkcionalistike orijentacije (o tom e problemu vie biti rijei u poglavlju Je li periferija samo loa kopija centra?). Da su u suvremenoj historijskoj sociologiji prevladale fragmentarne perspektive, a ira uopavanja gotovo ieznula, pokazuju i drugi znaajni autori i djela. U iduim poglavljima u knjizi bit e vie rijei o dijelu novije historijske sociologije koji radikalno preispituje glavne teorije nastanka kapitalizma i modernog drutva. Ta se struja naziva se i revizionistikom, a glavni joj je naum zamijeniti poimanje o postupnom i nunom irenju kapitalizma nedeterministikim konceptom ovisnosti o prijeenom putu (Mahoney, 2000). Hoe se rei da je nastanak industrijskog kapitalizma u Engleskoj bio plod posebnog stjecaja okolnosti. Zahvaljujui tome, Engleska je postala vodeom industrijskom silom, a irenjem njezina utjecaja, to trgovinom i vanjskim ulaganjima a to vojnim osvajanjima, industrijski je kapitalizam uspostavljen i u drugim podrujima Europe i svijeta (Goldstone, 2002). Prema tome, nastanak modernog kapitalizma nije bio predvidljiv ni neizbjean.

Ilustrirajui novu struju historijskih sociologa koji polaze od nedeterministikog poimanja te se na ovaj ili onaj nain oslanjaju koncept mnogostrukih modernosti, ukratko u ukazati na neke radove iz opsenog prirunika Handbook of Historical sociology (Delanty and Isin, 2003). Meu ostalima, Peter Toohey analizira naine periodizacije povijesti i tvrdi da se radi o intelektualnom obiaju u Europi koji datira tek od 19. stoljeu (Toohey, 2003). Openito dri da periodizacija nema ozbiljniju znanstvenu vrijednost i da izraava neznanstvene interese: ideoloke, politike, kulturne, pojedinih drutvenih pokreta ili pak ekonomskih doktrina. Stoga je logino, zakljuuje, da su gotovo sve povijesne periodizacije kratkotrajne. Jedna istiskuje i zamijenjuje drugu, a zapravo se sve upinju dokazati, esto neosnovano, da postoji kontinuitet ili je posrijedi iznimna povijesna vanost neke ideje, osobe ili institucije.

Na slian nain Johann Arnason obrauje pitanje povijesnih granica izmeu Zapada i Istoka. Njih, kao i dihotomiju Zapad-Istok, objanjava prvenstveno kao (vojno)politiku injenicu, rezultat promjenjivih dometa europske ekspanzije (Arnason, 2003). Nadalje dokazuje da su predodbe o Istoku i Zapadu esto pogrene, a najpoznatija je takva pogreka orijentalizam, shvaanje po kojem Istok ispada izvrnuta, u pravilu negativna, slika Zapada. Stoga autor pledira za izgradnju post-veberovske perspektive, to podrazumijeva da valja voditi rauna o viestrukim znaenjima Zapada i Istoka, o tome da su ona poglavito uvjetovana irenjem europskog ili zapadnog u druge prostore.

Nasuprot opim teorijama modernizacije, ukljuujui njihovu najnoviju varijantu s konceptom refleksivne modernizacije (Becka, Giddensa i Lasha), Tom Burns i Masoud Kamali naglaavaju specifine kulturne, politike i povijesne kontekste institucija kao to su parlament, birokracija, trite, naini upravljanja tritima, itd. Na temelju analize tih institucija, autori zakljuuju da valja odbaciti dualistiko poimanje modernosti koje suprotstavlja zapadni i orijentalni razvitak (Burns and Kamali, 2003). No, to ne znai da posebnosti treba ponovo ujediniti u jedinstvenu svjetskopovijesnu naraciju, nego treba naprotiv dalje diferencirati putove razvitka modernosti. Putovi do parlamentarne demokracije i drugih modernih ustanova bili su predugaki i isprekidani. U iskustvima veine zemalja im a u tom pogledu malo slinosti, jedino to je modernizacija u veini sluajeva jako zakanjavala. Usporenost modernizacije autori objanjavaju utjecajem igara moi, kulturnih tradicija, institucionalnih procedura i prakse, pa ak i nefunkcionalnou modernih institucija s obzirom na postojei drutveni kontekst. Pri tom naglaavaju da se svi ti procesi isprepliu i danas pa je uslijed toga proces modernizacije i dalje nepravilan.

Gerard Delanty raspravlja o vjerojatno glavnom problemu u primjeni klasine modernizacijske paradigme, a to je kako objasniti trajnost nacionalizma (Delanty, 2003). Nacionalizam prua dokaz o tome da modernost nije jednosmjeran razvojni proces koji sigurnom rukom od tradicionalnih rascjepkanih agrarnih drutava vodi do industrijskih drutava iji bi kapacitet drutvene integracije, kako je to pretpostavljao Durkheim, bio neogranien. Za neke teoretiare nacionalizma injenica da je nacionalizam ugraen u moderna drutva i svojom trajnou dovodi u pitanje mogunost daljnjeg otvaranja drutva i meunarodnog povezivanja, ukazuje na to da je nacionalizam vjerojatno mnogo stariji od moderne epohe. Da li e nacionalizam takoer ometati globalizaciju, nalazei svoje najpogodnije tlo u razdobljima ekonomskih kriza, otvoreno je pitanje. Meutim, kako Delanty tako i mnogi drugi autori ba u nacionalizmu vide jednu od najveih prepreka deterministikom poimanju modernizacije kao pravocrtnog i sveobjedinjujeg procesa koji ima jasno odreene uzroke i posljedice, kao i poetak i kraj.

Napokon, Pavla Miller raspravlja o raznim oblijima i preobrazbama patrijarhata, od predindustrijskih do suvremenih industrijskih, od despotskih do liberalnih (Miller, 2003). U tom se rodoslovlju patrijarhalnih drutava rodni odnosi strukturiraju na razliite naine, ali ipak na temelju uvijek istog patrijarhalnog naela, a to je asimetrija moi u korist mukog i nautrb enskog roda. Ne samo da ta injenica, zakljuuje autorica, osporava vrijednost klasine modernistike paradigme, ukljuujui dihotomiju tradicionalnog i modernog drutva, nego je i instruktivna za suvremeni feminizam koji pokuava graditi odnose rodne jednakosti u sklopu suvremenog patrijarhata, a za kojeg je teko rei da onemoava uslijed djelovanja feminizma.

ZakljuakNaputajui ambiciju klasine sociologije da bude nomotetska znanost historijska se sociologija relativno brzo pribliila idiografskoj znanosti, nainu istraivanja i izlaganja drutvenopovijesnih injenica koji istiu nesvodivost pojedinanog na ope. Suoivi se s beskrajnou historiografskog opisa koji upuuje, slino neoevolucionizmu, na nesvrhovitost povijesti, sociologija je u anru historijske sociologije pokuala nai neki srednji put. Njezini se sudovi i dalje razlikuju od historiografskih, ali u mnogo manjoj mjeri nego prije. Sluei se alegorijom iz prethodnog odjeljka o Napoleonovoj vojsci, moglo bi se dodati da je dio historijske sociologije preivio snjenu oluju povijesnih opisa i donekle povratio sposobnost teorijskog razmiljanja, ali na niem stupnju openitosti za kojeg je teko tono rei koju regiju vremena i prostora pokriva. U svakom sluaju, velika teorija, formata jednog Durkheima, Spencera ili Marxa, koja prikazuje modernu epohu kao jedinstveni svjetski proces, zamijenjena je uvjetnim poimanjem nastanka i razvitka modernog drutva kao varijabilnog procesa s neizvjesnim ishodima. tovie, dio novije generacije historijskih sociologa smatra da je mnogo toga presudnog u modernoj epohi nastalo skoro sluajno. Osim toga, zapadni se kapitalizam razvijao i svijetom irio na razliite i nepravilne naine, na to su utjecale lokalne kulturne tradicije i ekonomski sustavi koji su dugo prethodili modernizaciji i u nju urasli. Time se otvaraju nova pitanja, ukljuujui pitanje da li kontingentan nastanak moderne epohe ini njenu budunost posve neizvjesnom, a o emu e vie biti rijei u iduim poglavljima knjige.

Nije naodmet jo jednom istaknuti da je nain rasuivanja o prolosti neraskidivo vezan za poimanje suvremenog drutvenog razvitka, da ustvari iz njega i proizlazi. U klasinoj sociologiji, na primjer, univerzalistiko poimanje moderne povijesti bilo je potaknuto vizijom jedinstvenog svjetskog drutva koje nije zaokupljalo samo oeve misli o drutvu. U razdoblju od sredine do kraja 19. stoljea velikim se silama u Europi, prije svega Francuskoj, Britaniji, Austrougarskoj, a i Rusiji, inilo da je izgradnja jedinstvenog svjetskog carstva nadomak ruke, bilo da se do njega doe sporazumno ili nekim novim ratom i nametanjem volje nove sile pobjednice. inilo se takoer da e promjene koje se dogode u civiliziranijoj matici u dogledno vrijeme zahvatiti manje civiliziranu periferiju i preobraziti je po uzoru na maticu. U takvu je misiju matice vjerovao i Marx (usp. Marx, -- ono o Indiji), iako samo zato to se nadao da e istim vihorom prohujati i proleterska revolucija. On bi se, prema n jegovoj zamisli, od maticie proirila ostalim svijetom, skraujui vjerojatno na taj nain mukotrpan put periferiji kroz kapitalizam. Dotle je njegov konzervativni suvremenik i nominalni osniva sociologije, Auguste Comte, bio uvjeren da je za organizaciju svjetskog drutva najbolji uzor Rimokatolika crkva zbog toga to ona relativno lako odrava hijerarhiju autoriteta uz istodobnu prilagodbu promjenama, odnosno modernizaciju (aggiornamento) (usp. Turner, 1990).

Poto je rasizam, kao slubena dravna ideologija u 19. i prvom dijelu 20. stoljea, pod ijom bi se firmom, kroz Ligu naroda, hijerarhijski ustrojio svijet civiliziranih i barbarskih naroda i zemalja, danas skinut s dnevnog reda, i u meuvremenu neoimperijalizam instaliran kao neslubena doktrina vojno-politike i ekonomske supremacije Zapada nestala je kakva-takva vizija o jedinstvenom svjetskom drutvu. Nasuprot tome, razvijeni dio dovija se na sve mogue naine kako iskoristiti nerazvijeni dio svijeta i da usput na takve poduhvate to manje potroi, u to spada financiranje meunarodne ekonomske i vojne pomoi u sluaju ratova. Ta se oseka svjetskih obaveza neminovno odrazila i na socioloku perspektivu. Vizija drutvenog razvitka ne samo da je necjelovita, nego je cjelina postala moralno neobvezujuom i ne smatra se vie ni znanstvenom obavezom. Ako je sve to se presudno zbivalo na Zapadu, od industrijske do francuske revolucije, nastalo skoro sluajno i bez veze sa zbivanjima u drugim dijelovima svijeta, onda se ni dananji razvitak ne bi trebalo uzimati kao meuzavisan odnos. Iako je, na primjer, financijska kriza na Zapadu 2007. godine izazvala potrese u privredama ostalih zemalja, jo uvijek se u sreditima poslovnog svijeta taj dramatini dogaaj smatra prije sluajnim nego zakonitim rezutatom neodgovornog odnosa financijskog kapitala prema svijetu i neim zbog ega bi razvijene zemlje trebale snositi moralnu i materijalnu odgovornost i shodno tome pruati pomo nerazvijenima. Umjesto toga, drave razvijenih zemalja spaavaju uzronike financijskih kriza, banke, a rtvama cinino poruuju da se snalaze kako znaju i umiju. Odbacivanje poimanja univerzalne uzronosti i meuzavisnosti u korist indeterminizma i kontingencije u drutvenim znanostima moe se stoga razumjeti kao jedna od posljedica injenice da se Prvi svijet (vie ni paternalistiki) ne smatra (su)odgovornim za sudbinu Treeg svijeta.

Ovime ne elim sugerirati da je drutvenopovijesno miljenje skroz-naskroz ideologizirano niti proglasiti ovisnost o prijeenom putu i sline kontingencijske konceptualne tvorbe ideologijski ispostavama zapadnog imperijalizma, nego upozoriti da kontingencija, kao ni determinizam, kao eksplanatorni koncepti, nisu sami za sebe dostatni za cjelovitije objanjenje drutvenih promjena. Cjelovitije objanjenje mora biti sloenije, zapravo ograniiti domete pojedinih vrsta objanjenja i u takvom ih obliku kombinirati. Kombinaciju tih objanjenja deterministikog, kontingencijskog i funkcionalnog primijenit u u iduim poglavljima knjige.

Literatura

Abrams, P. (1982) Historical Sociology. New York: Cornell University Press

Amin, S. (2004). Empire and Multitude, Monthly Review, 57 (6). www.monthlyreview.org/1105amin.htm.Anderson, P. (1974) Passages from Antiquity to Feudalism. London: New Left Books.

Anderson, P. (1974) Lineages of Absolute State. London: New Left Books

Arnason, J. (2003) East and West: From Invidious Dichotomy to Incomplete Deconstruction, u: Delanty, G. and Isin, E.F. (2003) Handbook of Historical Sociology.Badie, B. (1992) Analyse comparative et sociologie historique. Revue Intemationale des Sclences Sociales. 133/Aout:363-371.Bendix, R (1964) Nation-Buildlng and Citizenship. New York: Wiley.

Bendix, R. (1982) Freiheit und historisches Schicksal. Frankfurt a.M.: Suhrkamp.

Bergesen, A (1990) Turning World-System Theory on Its Head, u: M.Featherstone (ed.), Global Culture. London: Sage..

Bierstedt, R. (1978) Sociological Thought in the Eighteenth Century, in T.Bottomore & Nisbeth,R.(eds.), A History of Sociological Analysis. London: Heinemann.

Braudel, F. (/1958/1966) Historija i sociologija, u: G.Gurvitch (ur.) Sociologija, I. Zagreb: Naprijed.

Braudel, F. (1992) Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. Do XVIII. stoljea. 2. Igra razmjene. Zagreb: August Cesarec.

Burke, P. (1992) History and Social Theory. Cambridge: Polity Press.

Burns, T. R. and Kamali, M. (2003) The Evolution of Parliaments: A Comparative, Historical Perspective on Assemblies and Political Decision-making, u: Delanty, G. and Isin, E.F. (2003) Handbook of Historical Sociology.

Cazes, B. (1992) Povijest budunosti. Zagreb: August Cesarec.

Delanty, G. (2003) The Persistence of Nationalism: Modernity and Discourses oft he Nation, u: Delanty, G. and Isin, E.F. (2003) Handbook of Historical Sociology.Delanty, G. and Isin, E.F. (2003) Handbook of Historical Sociology. Sage.

Eisenstadt, S.N. (1963) The Political System of Empires. New York: Free Press.

Eisenstadt, S.N. (1978) Sociology: Paradigms and Crises. New York: Wiley.

Eisenstadt, S.N. (2004) Mnogostruke modernosti, u: Roksandi, D. (ur.), Uvod u komparativnu historiju. Zagreb: Golden marketing-Tehnika knjiga.

Faucault, M. (1971) Rijei i stvari. Beograd: Nolit.

Galtung, J. (1990) Theory Formation in Social Science, u: E.Oyen (ed.) Comparative Methodology. London: Sage.

Giddens, A (1979) Central Problems in SocialTheory. London: Macmillan.

Giddens, A (1984) The Constitution of Society. Cambridge: Polity Press.

Goldstone, J. A. (2002): Efflorescences and Economic Growth in World History. Journal of World History. Vol. 13, No. 2, 323-390.

Gross, M. (1981) Historijska znanost. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest.

Hamilton, G.G. (1985) Configurations in History, u: T.Skocpol (ed.), Vision and Method in Historical Sociology. Cambridge: Cambridge University Press.. ;..

Lampe, J. R. (1989) Imperial Borderlands or Capitalist Periphery?, u: D. Chirot (ed.), The Origin of Backwardness in Eastern Europe. Berkeley: University of Califomia Press.

Mahoney, J. (2000): Path dependence in historical sociology. Theory and Society. Vol. 29: 507-548.

Mann, M. (1986) The Sources of Social Power, I. London: Cambridge University Press.

Mann, M. (1993) The Sources of Social Power, II. London: Cambridge University Press.

Miller (2003) Gender and Patriarchy in Historical Sociology, u: Delanty, G. and Isin, E.F. (2003) Handbook of Historical Sociology.

Murray, M. (1979) Noviji pogledi na prijelaz iz feudalizma u kapitalizam. Marksizam u svetu 6(2):112

Parsons, T. (1991) Drutva. Zagreb: August Cesarec.

Roksandi, D. (2004) Komparativna historija: izazovi i mogunosti, u: Roksandi, D. (ur.), Uvod u komparativnu historiju.

Rueschenmeyer, D. (1985) Theoretical Generalization and HistoricaI Particularity in the Comparative SocioIogy of Reinhard Bendix, u: T.Skocpol (ed.) Vision and Method in Historical SocIology.

Runciman, W.G. (1980) Comparative Sociology or Narrative History? Archives europeenne de sociologie 21: 162-178.

Runcimann, W.G. (1989) A Treatise on Social Theory, Vo1.lI. Cambridge: Cambridge University Press.

Scimecca, J.A. and A.K Sherman (1992) Sociology. Dubuque: Kendal/Hunt.

Smith, D. (1992) The Rise of Historical Sociology. Philadelphia: Temple University Press.

So, A. S. (1990) Social Change and Development. London: Sage.

Tilly, C. (1981) As Sociology Meets History. New York: Academic Press.

Tilly, C. (1992) Prisonniers de l'Etat. Revue Internationale des Sciences Sociales 133 (Aout):373-387.

Toohey, P. (2003) The Cultural Logic oh Historical Periodization, u: Delanty, G. and Isin, E.F. (2003) Handbook of Historical Sociology.Unger, R.M. (1987) Plasticity Into Power. Cambridge: Cambridge University Press.

Wehler, H.-U. (1977) Geschichte als historische Sozialwissenschaft. Frankfurt a.M.: Suhrkamp.

Wallerstein. I. (1984) The Politics of the Capitalist World Economy. Cambridge: Cambridge University Press.

Wallerstein, I. (1986) Suvremeni svjetski sistem. Zagreb: CKD.

Wallerstein, I. (1989) Braudel - ovjek okolnosti. Nae teme 23:1041-1052.

Wallerstein, I. (1990) Societal Development, or Development of the World- System?, u: M. Elbrow & King E., Globalization, Knowledge and Society. London: Sage.

Wallerstein, I. (1994) The Agonies of Liberalism. New Left Review 204:3-17.

Wallerstein, I. (2002) The Eagle Has Crash Landed, Foreign Policy Magazine,

July/August, www.marxsite.com/wallerstein.htmWittfogel, K.A. (1985) Orijentalna despocija. Zagreb: Globus.

I

I

21