Jurica Pavii Patrola na cesti I i fm biblioteka AMBROZIJA knjiga 222. izvr na urednica: Sandra Ukalovi Jurica Pavii Patrola na cesti copvright za hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje V.B.Z. d.o.o., Zagreb 10010 Zagreb, Draevika 12 tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418 e-mail: info@vbz.hr www.vbz.hr za nakladnika: Bo ko Zatezalo za suizdavae: eljko Cvijetinovi V.B.Z. d.o.o., Sarajevo 71000 Sarajevo, Radnika 17 tel: +387 33 717 175, fax: +387 33 716 176 e-mail: info@vbz.ba Mile Tomi V.B.Z. d.o.o., Beograd 11040 Beograd, Bulevar vojvode Mi ia 17/111 tel: +381 11 3690 523, fax: +381 11 369 1 254 e-mail: vbz@sbb.co.yu urednik knjige: Vladimir Arsenijevi lektura i korektura: Katarina Varenica grafika priprema: V.B.Z. studio, Zagreb tisak: Impress d.d., Ivanna Gorica, Ljubljana srpanj 2008. Jurica Pavii Patrola na cesti biblioteka AMBROZIJA knjiga 222. copyright 2008. Jurica Pavii Ali rights reserved. Copvright 2008. za hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje: V.B.Z. d.o.o. Zagreb CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuili ne knji nice u Zagrebu po d brojem 672475. ISBN: 978-953-201-897-4 (tvrdi uvez) KNJI NICA CIP KaTa;iormaunja y ny6.iHKau.HjH Hapo.ina oho-ihotcks CpGHJe, Beoipa^ 821.163.42-32 Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo Pavii, Jurica 821-163.42-32 Patrola na cesti / Jurica Pavii. - Beograd V.B.Z., 2008. (Ljubljana : Impress). 184 str. 24 cm. - (Biblioteka Ambrozija / [V.B.Z., Beograd]; knj. 222) PAVII. Jurica Patrola na cesti / Jurica Pavii. - Sarajevo (etc] : V.B.Z,, 2008. - 184 str. ; 24 cm - (Biblioteka Ambrozija ; knj, 222) Tira : 1.000. - Jurica Pavii - ivotopis: str. 183-184. Jurica Pavii - ivotopis: str. 183-184 ISBN: 978-86-7998-012-0 (karton) ISBN: 978-9958-654-11 -4 (tvrdi uvez) COBISS.SR-ID 149910028 COBISS.BH-ID 16739590 ISBN: 978-86-7998-012-0 (karton) ISBN: 978-9958-654-11-4 {tvrdi uvez) sadr aj: 7 1. Drugi kat, nebo 21 2. Deset, devet

31 3. Skuplja zmija 51 4. Opa povijest nogometa (u sedam slika) 71 5. Pokopani pas 79 6. Patrola na cesti 101 7. Subotnji derbi 109 8. ena koja je nestala 149 9. Dva tenora 165 10. Ju ni sprovod 181 Bilje ka autora 183 ivotopis z biblioteka AMBROZIJA knjiga 222. copyright 2008. Jurica Pavii AH rights reserved. Copyright 2008. za hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje: V.B.Z. d.o.o. Zagreb CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuili ne knji nice u Zagrebu po d brojem 672475. ISBN: 978-953-201-897-4 (tvrdi uvez) KNJI NICA CIP Kara.iorH3auHJa y ny6.inKauHJH Haptvma 6H6j]H0Teica Cp6HJe, Beorpa;i 821.163.42-32 CIP - KatabgiZijE JLlluM l Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo Pavii, Jurica 821.163.42-32 Patrola na cesti / Jurica Pavii. - Beograd V.B.Z., 2008. (Ljubljana : Impress). 184 str. 24 cm. - (Biblioteka Ambrozija / [V.B.Z., Beograd] ; knj 222) PAVII. Jurica Patrola na cesti / Jurica Pavic. - Sarajevo [etc.j V.B.Z., 2008. - 184 str. ; 24 cm (Bibtoteka Ambrozija ; knj. 222) Tira : 1.000. - Jurica Pavii - ivotopis: str. 183-184. Jurca Pavii - ivotopis: str 183-184 ISBN: 978-86-7998-012-0 (karton) ISBN: 978-9958-654-11 -4 (tvrdi uvez) COBISS.SR-ID 149910028 COBISS.BH-ID 16739590 ISBN: 978-86-7998-012-0 (karton) ISBN: 978-9958-654-11-4 (tvrdi uvez) sadr aj: 7 1. Drugi kat, nebo 21 2. Deset, devet 31 3. Skuplja zmija 51 4. Opa povijest nogometa (u sedam slika) 71 5. Pokopani pas 79 6. Patrola na cesti 101 7. Subotnji derbi 109 8. ena koja je nestala 149 9. Dva tenora 165 10. Ju ni sprovod 181 Bilje ka autora 183 ivotopis 1 Drugi kat, nebo J.L. Borgesu Telefon je zazvonio u deset do osam. Le ala sam na kauu i grickala veernji tost. Is kopala sam telefon ispod jastuka i odgovorila. Bila je to Marija, moja sestra. Z vuala je uzrujano. Gleda li teve? rekla je.

Ne. Upali Vijesti. Za to? Upali. Sto je bilo? Tata. Ni ta vi e nije trebala rei. Znala sam to se dogodilo. Upalila sam televizor. Okrenula sam na Prvi i ugledala oekivanu sliku: bager i ko mpresor na razrovanoj ledini, ljude koji se prepiru, policajce koji zavode red, znati eljnike koji sve to gledaju s uzvisina uokolo. Dolje na moru oito je puhalo: bura im je svima odreda mrsila kose, skuti su im lepr ali, policajac je rukom prid r avao kapu. Kamerman je venkao uokolo po uvali, a reporter je pravednikim glasom go vorio o problemu bespravne gradnje i nemoi inspektora. Barem ovaj put, rekao je, dr ava je stala na put samovolji investitora. A onda je kamera prikazala investitora. Policajac ga je trpeljivo pridr avao, a on se otimao i vikao. Unio se u kameru, govorio ne to to nismo mogli uti pa objektiv o dgurnuo od sebe. inio se lud, posve lud. Pogledala sam ga dobro. Nosio je kaput od skaja, uvijek isti. Kosa koju je navlai o preko ele sad mu je neobuzdano vijorila. Ostario je u meuvremenu. Elektronska sl ika inila ga je nekako nestvarnim, umjetnim. Ali bio je to on. Bio je to na otac. Mjesto u kojem u odrasti vidjela sam prvi put s devet godina. Moglo je to biti u o ujku ili veljai osamdeset i este. Dolje na moru puhalo je isto kao i noas. Stajali smo na obronku iznad mora, cijela obitelj otac, mater, Marija, ja i Stipe, tada jo djete ce. Stajali smo i gledali terase suhozida to su se stepenasto spu tale prema vali. Mirisalo je na divlje trave, kadulju i kupine. Dolje u dubini more se sabl asno modrilo. Dugo smo utjeli. Onda je otac rekao: Eto, to je to, ba kao da je more i litice on osobno napravio. Mater je samo kimala glavom. Kako se ovo misto zove? pitala je. Krvavica uli smo odgovor. ovjek koji je odgovorio stajao je korak iza nas. Ruke je zabio duboko u d epove i ekao, kao strpljivi trgovac. Krvavica kao kobasica? Ne, kao krv. Ka u da je tu davno bila bitka. Mislim, s Turcima. Bilo je stra no hlad no. Nas troje malenih stajali smo na vjetru i ekali. I ovjek koji je stajao korak iza nas takoer je ekao. Zvao se Batini, a suhozidi i ku pine bili su njegovi. Prodavao je graevinski teren mom ocu i majci. Otac i mater sporazumno su se pogledali, i odluka je pala. U li smo u auto i odvez li se u Batinievu kuu. Odrasli su popili travaricu u studenoj kuhinji. Mi mali gle dali smo u zidnu uru, ekali da otkuca puni sat, a ptiica izie. Potom su odrasli pop ili kavu, a Batini i otac su se rukovali. Ne znam kad su i gdje potpisali ugovor, ali to nije bilo va no. To je bio ugovor - dali su jedan drugom ruku, a terase s kupinom postale su na e. Poeli smo novi ivot, ivot u oevoj kui. a u mlijeka i tost odla em na stranu. Gledam i dalje televiziju, a na televiziji be ivo tnu, elektronsku sliku svog oca. Naguruje se s policajcem, proklinje susjede, ne mono gleda uokolo, zaziva pomo. Ali pomoi nema: nema mene, nema Marije, iza oca vid im tek njegova odvjetnika, a i on stoji s aktovkom u ruci i nepomino gleda, kao d a je odavna od svega digao ruke. Vidim zato Stipu. Stipe ne gleda nepomino. On je uz oca pravi oev sin, ista glava, iste upave obrve, isto elo. I on se naguruje s r adnicima, stoji bageru na putu. Otac i sin, rame uz rame ista borba, ista raca, ista krv. Ton je sti an. Ne ujem to viu, ni to spiker govori. Da ujem, bilo bi jo gore ali, i o je lo e. Po eljela bih iskljuiti telefon, zastrti sve zavjese, dobro se zabraviti i za kunih vrata. Jer svi ovo gledaju. itav milijunski grad, cijeli Zagreb i cijela zemlja gledaju ove iste vijesti i moga oca kako se hrve s policijom i pada niice pred bagerima. Odjednom me je tako stid. Taj stid je onaj stari, davno zaboravlj eni. Nanovo se probudio, vratio iz mog pro log ivota, ba kao da u meuvremenu nije pro l o sretno desetljee, razdoblje mira tijekom kojeg sam bila li ena njegova prisustva. Prilog je zavr io. Mog oca vi e nema na teveu. Na ekranu gledam ene u bijelim kutama kako sla u riblje konzerve. Sramota je pro la. A onda najednom zazvoni telefon. Gled am ga kratko, u asnuta, kao da gledam kukca. Na koncu di em slu alicu.

Marija ovdje. Laknulo mi je. Bojala sam se da zove netko drugi, netko iz sada njeg ivota. Vidjela si? pita. Jesam. Jesi se ula s njima dolje? Jesam, s mamom. I? Grozno su. Tata je grozno. Misli da bi ih ja trebala zvati? uti, razmi lja. A onda ka e oekivano. Ne odgovara. Posli svega, mo da bolje ne. Ipak sam nazvala, ujutro. Dugo sam se vrtjela pod plahtama, a san mi nije htio na oi. Na kraju sam zaspala pred zoru, tupo i bez snova. Probudila sam se u etvrt do devet, umornija no naveer . Provjerila sam rokovnik. Prezentaciju master plana dogovorila sam u deset. Tu ir ala sam se, na minkala, kamuflirala tragove nesanice. Umije ala sam pahuljice u mlij eko, a potom nazvala. Mater je digla slu alicu. To je bilo dobro, tomu sam se nadala. - Kako je tata? Lega je. Spava. Vidila sam sino na Vijestima... Znam. Svi su vidili. Mogu li i ta pomo? Ni ta. Sad vi e ne. Sad vi e ne. Rekla je to, a iz te reenice ubadao je prijekor, kao kand a iz meke apice . Sad vi e ne mo e pomoi - ali prije da, prije si mogla. Mogla si biti tu s nama, na b arikadi, kao i Stipe. Mogli smo se dr ati svi skupa, kao familija. Mogli smo. Onda se ovo ne bi dogodilo. Zaklopila sam slu alicu. Tupo sam gledala kroz prozor, u pepeljasto zagrebako nebo. Prenula sam se, dovr ila doruak i opet zgrabila slu alicu. Nazvala sam Renatu. Nalo ila sam joj da otka e prezentaciju, odgodi sve sutra nje sastanke i rezervira prv i let za jug. Javila se nakon pet minuta i rekla kako imam sjedalo u podnevnom a vionu. Otvorila sam laptop i uzalud poku ala raditi. Potom sam se odjenula - strog o, kao za sastanak - i pozvala taksi. U zimu osamdeset sedme moj je otac na Batinievoj parceli sagradio prizemnicu. Pok rio ju je betonskom ploom iz koje su str ile eline armature. Na plou je polo io tovar c mentnih bloketa, materijal za katove koji e doi. Od desetak bloketa na uglu kue nain io je tornji, a na tornji spojio elektrini kabel. Objesio je o nj i TV antenu koja je izgledala poput riblje drae. Talijansku smo televiziju vidjeli odlino, Zagreb n ekako. Ne znam kako bih opisala svoje djetinjstvo, kao raj ili pakao. Mariji je moralo biti drukije - ona je ve bila cura, sjeam je se i danas kako se u cipelama na previ soki tak spu ta kamenjarom do asfalta, kako se naveer predobro odijeva i odlazi u k afi u uvali, jedini nadomjestak za makar kakvu zabavu. Vjerujem da su te godine z a Mariju morale biti doba amotinje: spavati zavjesom odvojena od matere i oca, ki bicirati s veera elektronski poker u gluhoj birtiji, trpjeti udvaranje koara i rib arskih pomonika. Stipe i ja bili smo djeca, nama nije bilo lo e. Gradili te je bilo na e carstvo: ivjeli smo izmeu planina bloketa, bavi boje, hrpa ljunka i nulerice. Na je svijet bio omeen kao i parcela: etirima drvenim motkama, umoenim u crvenu boju, a potom pobodenim u vapnenake gomile. Trali smo po sikama, brali kupine, igrali se koljena zabodenih u bijelu nulericu. Druga djeca imala su legie i barbike. Ja sam imala barbiku ali, igrala sam se tondinima, armaturom, kunjevima i mistrijom. Otac bi do podne bio u radionici, a od podne je gradio. Kamioni su dolazili i odlazili, dovozili materijal, odvozili utu. Otac je zidao i nalijevao, premje tao je blokete kao maka maie, slagao kameni zid, vrtei svaku grotu po ruci kao da joj eli ui u bit. Prizemlje je otac podijelio u dva dijela. U stra njem je otvorio obrt i poeo pravit i aluminijsku stolariju. Do objeda bi se iz radionice uo mukli zvuk svrdla i blan je. U prednjem smo dijelu stanovali, u dvije sobe. Mater je robu su ila pokraj bave s pr inom, iz kuhinjice bi dopirao vonj kupusa na mrsno i koko i s krumpirima. Vidim mater kao da mi je sad pred oima. Vidim je onakvu kakva je bila tada. Sjedi na odrini, kosa joj je duga i opu tena. Sjedi uz stol presvuen PVC tavaljom, trije

bi bi e ili lju ti krumpir. Uskoro u biti stara onoliko koliko je ona bila tada. Poku avam zamisliti onda nje nje ne snove, i sravniti ih sa svojim sada njima. Poku avam shvatiti to je tada eljela - i je li to doista eljela ona, ili samo otac. Taksisti sam nalo ila da stane na magistrali. Stala sam uz rub ceste i bacila pogl ed na misto. Izgleda drukije nego na televiziji. Boje su intenzivnije, modrina mora jaa, horizo nt dublji. Brnistra i lavanda miri u, morem ara lagani burin, mirisi i zrak isti su kao one veljae osamdeset este kad sam prvi put vidjela taj pogled. Ali - pogled j e sada drukiji. Uvala se crveni od kupa i matuna. Mjesto se utrostruilo, sagradilo se kua i kua, a medu njima i kua moga oca. Spu tam se nizbrdicom u misto. Lijevo i desno od ceste vidim kue koje ne poznajem, sve neke nove vile, prevelike i bahate. Misto je postalo kriavo poput papige, aren o od zelenog i limun utog fasadeksa. Gledam ono to je moj otac elio, a nije dobio. Od onog to vidim hvata me munina. Od onog to u vidjeti, jo i vi e. Pro la sam pokraj kue Batinia. Stareva ena ugledala me s balature. Okrenula je glavu. Nakon svega to je bilo, nikakvo udo. Silazim niz sipinu i u tom asu vidim oevu kuu, moju kuu, kuu u kojoj sam odrasla. Nakon svih godina koje su pro le, osjeaj se nije promijenio. Osjetila sam se isto k ao nekad. Osjetila sam kako ta kua potie u meni stra nu, nepomije anu odbojnost. Ta se kua inila kao nainjena da smete ljude. Njen tlocrt nije imao svrhe. Njeni hod nici nikamo nisu vodili. Posvuda visoki nedosti ni prozori, rasko na vrata koja vode u gara u ili na stube, stubi ta koja streme u prazno nebo. Slika koju sam ugledala poklopila se posve s onom iz mojih snomorica. Ova kua (pomislila sam) tako je jez iva da samo njeno 11 postojanje i trajanje truje pro lost i budunost. Dok god bude postojala, u na oj fami liji i u ovom mjestu nitko nee moi biti hrabar ili sretan. Gledam je. Kua moga oca nagrizena je ru enjem. Sa stra nje strane one gdje je nekad b ila radionica ve ju je izjeo bager. Armature iskrivljene str e u nebo, komadi gornj e ploe nestvarno vise u zraku, dvor je zatrpan utom. Ali - i ono to se jo vidi dovol jno je stra no. Jo se mogu vidjeti gipsani lavovi na kapiji, zaobljeni luk terase, ograda od baroknih stupica izlivenih u cementu. Iznad svega, kao toranj upozoren ja, kao zvonik neke neobja njive bogomolje, nadvija se stubi te. Tri kata, est krakov a skala, sve odjeveno u blokete i okrunjeno armiranim iljcima. Stubi te je stajalo samo, bez pripadajuih katova, ekajui da dodu vremena sree i obilnih kvadrata. Na sva kom su katu odurna PVC vrata gledala u ambis, ekajui stanove koji nee biti sagraeni. Tri kata zbog kojih je moj otac dospio na TV Vijesti. Tri kata, za troje djece moga oca. Nee nas doekati, mi tu nikad neemo ivjeti. U ljeto osamdeset i osme mom je ocu stigao papir iz Njemake. Stekao je invalidsku penziju kao tesar u Leverkusenu. Istog proljea postalo je jasno da je drvo pro los t, da su alu-prozori budunost te da e posla za stolariju u podrumu biti napretek. Otac je oti ao na banku, digao kredit koji je inflacija uinila smije nim, i sagradio stepeni te, est krakova skala i prvi kat. Marijin kat, tako ga je zvao. Turizam je budunost, rekao je materi. Gori emo iznajmljivat sobe esima, dok se Marija ne uda. Kad se uda, zgradit emo drugi kat, Ivanki. Ou da ivimo svi skupa. Do idueg ljeta iznad prizemnice se nadigao Marijin kat. Bio je to otu ni neobojeni kubus sitnih prozora i plitkih, dugakih balkona obrubljenih la nim baroknim stupiima koji su izgledali kao slijepljeni bubrezi. Tog sam ljeta imala dvanaest godina i prvi put otkrivala stid. Pogledaj ove nakaze, komentirali bi kupai spu tajui se na p la u s luftmadracima pod rukom. Isuse, izgleda kao klinika Svarcvald, rekao je netko . Uskoro je cijelo misto na u kuu zvalo Svarcvald, a nas dica iz klinike. Na gornjem s se katu izmjenjivali esi, Maari i Slovaci. Iza kue cijelo bi ljeto bile parkirane k ode i trabanti, a otac bi se svakog petka s Marijina kata vraao d epova nabreklih o d klirin kog kesa. Drugi je kat otplatio sebe sama ve prvo ljeto, otac je bio sprem an za dalje. Ali, jednog se jutra niz strminu spustio susjed Batini. Ostario je u tri godine, kratka brada bila mu je po prucana sjedinama, ali je jo bio vrst i mi iav ovjek. U ao j kuu i pitao za oca. Razgovarali su u kuhinji, a ja sam razgovor prislu kivala iz d vora.

Nismo se ovako dogovorili rekao je Batini. -Imate dozvolu za jedan kat. Otac je pitao: Je li sad ovo moja zemlja? Tvoja je rekao je Batini - ali, zaklanjate mi more. Turisti mi bi e a. Je li ovo moja zemlja? ponavljao je tvrdoglavo otac, a Batini je naposljetku usta o i rekao: Vidimo se na sudu. Prohujao je pokraj mene, sklupane iza vrata i izi ao va n. Nosim visoke potpetice, i jedva hodam po neravnom tlu, naslagama utrta ljunka i s mrvljene cigle. Prilazim kui i prouavam je. Od cijelog dvorca mog oca itav je tek t rijem s odrinom, isti onaj iz osamdeset sedme, onaj na kojem mi je mater lju tila krumpire i tukla bajame. Od svega ostalog ostao je tek kr , kr iz kojeg razabire nac rt i cjelinu nauma. Ta kua bila je preslika mog oca. Bila je izdanak njegovog mozga, zakuasta, nedokuiv a i tiranska - ista kao on. Ou da ivimo svi skupa, govorio je. Rekao je to Batiniu, govorio je to materi, nama. T o je bio njegov ivotni projekt - ova kua je samo preslik u betonu. Onda to nisam r azumjela, sada razumijem. Penjem se na verandu. uli su moje korake. Vrata se otvaraju i na verandi vidim ma ter. O i ala se, ima trajnu - izgleda modernije, a to joj ne pa e. Do la si ka e. Di je tata? Le i. Samo le i, od juer. Kako si ti? Di je Marija? pita, i pre uuje odgovor. Marija je dobro. Nije do la s tobom? Nije mogla. Znam, zbog Jerka... 13 Jerko. Trebao se dogoditi netko kao on da sru i naum moga oca, njegovo ou da ivimo sv i skupa. Sve je i lo kako je zamislio dok smo uza nj bili mi - same ene - i Stipe, n jegov vjerni pas. Ali, u ljeto devedeset prve poeo je rat, Batinii su nas zbog Mar ijina kata dali sudu, a Marija se poetkom rujna udala za Jerka. Jerko je bio klip an iz vale, otac mu je vozio barka faren i pekao lokarde na rivi. Rat je potjera o turiste, lokarde i barka faren vi e nisu trebali nikom, a Jerko je uselio u kuu m oga oca i poeo uz mog oca raditi alu-stolariju. Te su se jeseni momci iz mjesta javljali u rat. Sredinom listopada javio se i Je rko. Otac je poludio kad je to uo. Prvi su se put jako posvadili. Otac je bio emi grant, a u to su doba emigrante cijenili. Samo je nazvao opinu, i Jerkov je vojni karton netragom nestao. Jerko je u sebi kipio, ali i poslu ao. Ispraao je prijatel je koji su dajcom i li na neretvanske i pelje ke uke i blanjao aluminij u oevoj radion i. I druge je stvari otac rje avao tako, jednim pozivom. Jednog popodneva Batini se sp ustio na na u verandu i dozvao ga. Koliko si platio njima na opini? povikao je, a ota c se zaderao: Pro la su vremena vas komunjara! Nee ni tvoja zauvik bit, odgovorio je B tini, izae i taj papir iz kafe-tina. Otac mu nije odgovorio samo je bez rijei u ao Ja sam tada imala etrnaest. U istom sam tromjeseju otkrila kolu, i mu karce. kolu sam dotad samo obavljala pet nula zakljuno, iz godine u godinu. Sada sam otkrila da j e kola ne to drugo: prozor i ulaznica za svijet koji je irok i zanimljiv, i eka da ga uberem. Ali, otkrie mu karaca bilo je uzbudljivije. Tog sam ljeta poela primjeivati stvari ko je dotad nisam: vrsta stegna, sapete bicepse, krute grudve u kupaim gaicama. Naredn e jeseni po la sam u Makarsku u srednju kolu. Ve u prvom polugodi tu slistila sam u uen ju sve gradske vr njake te u parku na Osejavi prvi put primila mu karca u sebe. Ne s jeam se danas ni kako se zvao, niti me briga. Tada je poeo moj pakao. Za oca i mater moja je blistava svjedod ba bila povod tek z a mlaki ponos, ali Makarska - Makarska je bila povodom oevom neiscrpnom sumnjienju . Kao dijete smjela sam se do kasno u no igrati na kukalo po vali. Sad sam najedn om kui morala doi u devet, sjesti za veeru i gutati toplu blitvu. Nisam imala ni tr ena spokoja. Nakon popodnevne smjene u koli, otac me je doekivao na makarskom busu , tek da bude siguran da nisam nikamo odlutala. Kad sam se motala po vali, slao

je Stipu da me nadzire i pijunira. Moje djevianstvo postalo mu je fiks ideja, a da nije ni znao da sam se te dragocjenosti ve olako i rado li i la. Njegova se djevica tro ila s neznancima, sve ustrije to je on vi e pijunirao i doki dao joj slobodu. Bje ala sam nakon jutarnje smjene, bje ala preko velikog odmora, ko ristila svaku priliku i izliku ne bih li izmigoljila iz oeve kue ususret kakvom fr ajeru. Kondomi, tablete sve sam to nauila u ta dva ljeta, sreom izbjegla trudnou, a li i stekla finu reputaciju. Ni danas ne znam je li moj otac znao koliko su njeg ovi strahovi bili utemeljeni. Sjeam se samo kako sam se jednog popodneva poslije k ole etala umom Svetog Petra. Iza sike ula sam dva frajera kako govore o meni. Ona da je svima, kazao je jedan, dosta ti je platit pivu, i jebe . Kad sam ih ula, ptestravil a sam se - ali, kunem se i dan danas, strava je bila smije ana i s malo buntovnikog ponosa. Ali, moj otac imao je drugih briga koje su mu odvlaile pa nju od mog udorea. Vodio je rat sa mnom - obuzdavao moja lutanja, doekivao me na busu, pijunirao u gradu. Ipa k pravi slom u na oj kui dogodit e se, ne zbog mene divljake, ve zbog dobre, poslu ne, po rtvovne Marije. Danas ne razumijem kako su Marija i Jerko tako dugo izdr ali. Bila sam adolescent, tumarala sam po sav dan za svojim poslom, a njihovu sam trapnju gledala tek kra jem oka. Ipak, ve sam se tada udila koliko su pripravni trpjeti. Zimi i do proljea i vjeli bi iznad nas, na Marijinom katu. Ali, esi su se potkraj rata vratili, otac je htio iznajmljivati pa bi ih ljeti tjerao da se spuste i gu vaju s nama dolje. J erko je dopodne pilio alu-profile, a otpodne s ocem zidao drugi kat, koji su zlo slutno zvali mojim imenom Ivankin kat. Stra no je bilo slu ati oca i Jerka kako rade. Jerko je bio sanjiva, usporena prirod a, dobar i ne pretjerano bistar. Otac ga nije podnosio i kinjio ga je. to god bi Jerko uinio, bilo bi pogre no. ta tu miri , vra e, rekao bi kad bi ovaj po ao mjeriti l . Pusti livel, jebo te livel, ulo bi se iz radione, a avi te bog ubio, misli li ti ik Jerko je gutao uvrede bez rijei jer otac je bio nepredvidive, divlje udi, a posao je znao, doim ga je Jerko tek uio. Sve to vrijeme, esi su se redali na Marijinom k atu i prljali Jerkove brane plahte. Momci iz Krvavica vraali su se iz rata u vreama , Jerka su u mistu zajebavali pobegulja i di ti je karton, prestao je izlaziti i viat i ljude. Za obiteljskom veerom sjedio bi utke jedva zatomljujui nelagodu, posrkao b i svoju juhu i tra io spasonosnu izliku da se digne od stola i skrati muku. Krotko se pokoravao Marijinoj volji, radio i utio, zidao moj kat i stjecao oevo imanje s ve dok nije pukao. A pukao je u ljeto devedeset etvrte, kad je Marija zatrudnjela. Marija i on u kali su kriomice cijelo proljee - svi su to vidjeli, samo ne otac. Ond a su se jednog jutra spustili u donju ku inu, oboje zajedno, ba kao da su kakva kom isija. ekali su da otac dode iz grada pa posjeli njega i mater uz stol. Obznanili su im da se ovoga ljeta ne kane spustiti u donji stan, a svoj kat prepustiti esi ma. Marija je u petom misecu, rekao je Jerko, ne mo emo se stiskat. Da su malo taktizirali, da su prvo govorili s materom, i danas mislim da bi sve ispalo drukije. Ovako je ispalo da Jerko ocu protuslovi, a to je bilo posljednje t o bi otac otrpio. Pobjesnio je. Drugi su se rtvovali da bi mogli va kat sazidat, rek ao je, sad ete se vi stisnit dok dignemo Ivankin. Nije mi bilo milo to se moje ime s pominje. Povukla sam se nastranu od obiteljske barufe, ali sam ula nastavak razgo vora. Otac i Jerko kratko su se prepirali, Marija se poku ala umije ati, otac ju je despotski poklopio. Na to je Jerko izrekao reenicu zbog koje je taj razgovor i po veo. Dobro, rekao je. Marija i ja onda selimo u Split. Dobiu posal u Alumontu. Bio je to otrovni ubod floretom, neoekivan i opak. Ne znam je li otac shvatio, al i ja jesam: selidba nije bila rezervna varijanta, nego poelo i cilj ovog razgovor a. Marija i Jerko sve su sredili - na li poslove, kaparirali stani - a otac ih je o drije io obveze zajednikog ivota svojom ivotinjskom tvrdoglavo u. Ulovio se u vlastitu lopku, i to je sad znao. Aljkavi egrt, kojeg je neem nauio, otii e i raditi za drugog a, za konkurenciju. U tom sam trenu mislila da e oca epati mo dani udar, tako mu se l ice smrailo. Ali - ja nisam gledala oca, gledala sam mater. Prala je sude, leima o krenuta obiteljskoj drami, a na Jerkovu najavu licem joj je zatitrao tek jedva z amjetni trzaj. Znala je - pomislila sam, znala je da e se ovo dogoditi. Saekala sam da se sve smiri, a onda sam se popela na Marijin kat. Moje je ime pal o na stol, otac se stavio izmeu mene i Marije, zato sam htjela da Marija zna na ij

oj sam strani. Zakucala sam i u la u supru niku sobu. Ugledala sam Mariju i Jerka kak o se dr e za ruke. I danas su mi pred oima. Vidjelo se lijepo - pri t je pukao: tako im je malo bilo dovoljno da budu sretni, manje nego bilo kome koga poznajem ili u poznavati. Odselili su u lipnju. Otac ih nije izi ao pozdraviti, mater je neprestance plakala . Ja sam bila u maturskom razredu gimnazije i pouzdano sam znala da u toj kui bez Marije za mene nema ivota. Oe kafu? mi je do kave. pita mater. Pristajem, vi e zato da je uposlim nego to Pristavlja kavu i ubrzo je donosi. Uvijek je radila dobru tursku kavu gustu, sla tku, s obiljem smee pjene koja s vrha tvori oku ugodnu skramu. Donosi kogomu na s tol i stavlja tri alice. Sjedimo bez rijei. Ne mo emo razgovarati, jer razgovor je minsko polje. Uloge koje su podijeljene ne mo emo igrati, jer vode u provaliju. Majka me ne mo e pitati kako posao i firma, jer moja se karijera u ovoj kui ne spominje, ona je gnijezdo otrov nica koje me je odvelo od familije i braka. Ni o mu karcima me ne smije pitati, o njima jo ponajmanje. Ja ne elim govoriti o ru enju, jer kat koji su sru ili za njih je moj kat, a ja ne elim Aa. je moj i ne elim s tom gomilom ute imati ikad ikakve vez e. Po to ne mo emo razgovarati, majka i ja utimo, a onda ja prekidam utnju kad je ve po stala neugodna. Tila bi vidit oca ka em. Nemoj ga budit. Vidie ga posli. A di je Stipe? Sad u ga zvat ka e mater, i ustaje, kao da je sretna to ima za to otii. Odlazi u Stipinu sobu i zatvara vrata. ujem iza vrata razgovor, ali ne razabirem rijei. Razgovor je dug i oito nije ugodan. Mater se vraa sama. Ne govori ni ta, i ne treba, jer sve znam. Stipe ne eli doi. Ne eli imati posla s kurvom. Kurva - to sam za svog mlaeg brata, a to je samo jo jedna od stvari koje se ovdje nisu promijenil e. U svibnju devedeset pete Marija i Jerko su se odselili, ja sam bila maturant, a Stipe je zavr avao prvi razred zanatske kole u Makarskoj. Na Marijinom katu od lipn ja su se izmjenjivali Maari i Litvanci, ali ih je poetkom srpnja nestalo, jer se p oelo u kati da e se opet razgorjeti rat. Stipe i ja putovali bismo u grad istim jutarnjim busom, ali sam ja imala vi e obve za i ostajala dulje. Ne znam je li otac Stipi nalo io da me pijunira ili je Stipe t o inio iz samonikle zlobe. Kako god bilo, tog me je srpnja, dva dana prije mature , vidio i prijavio ocu. To to je vidio nije bilo ne to ime bih se diila. ovjek s kojim sam bila bio je stariji od mene, i kad danas na to gledam, mislim da su mi se u to doba standardi podos ta srozali. Stipe je tumarao Osejavom i vidio nas u poslu koji nije bio osobito dostojanstven. Uinio je ono to mali podlaci ine: uhvatio je prvi bus, otrao kui i sve ispriao ocu. 17 Otac me ve s vrata poeo mlatiti. Ne znam koliko me je dugo mlatio - dvadeset minut a ili dva sata. Poeo me tui u hodniku, mlatio me je u kuhinji pa u mojoj sobi. Nab ubrjela i modra, danima nisam izlazila iz kue. Osim jednom: dva dana kasnije, tak o izbubana izi la sam pred maturalnu komisiju, polo ila maturu i dobila diplomu. Jo s am tjedan dana provela u oevoj kui, uglavnom prebivajui u svojoj sobi i klonei se uk uana. A onda sam estog srpnja u Makarskoj podigla rje enje za upanijsku stipendiju, p otrpala najnu nije stvari u sportsku torbu, ukrala sto kuna iz oeva novanika i busom pobjegla u Zagreb. Naredno sam jutro ravno iz busa polo ila prijemni ispit za far maciju. Na stan me je primila Makaranka koju sam poznavala iz kole, godinu dana s tarija cura koje je ve studirala kazali nu re iju. U njenom sam stanu proboravila zag rebako ljeto, daleko od mora i turista. Javila sam se doma telefonom. Prvi je put slu alicu podigao otac pa sam odmah zaklopila. Dan kasnije telefon je podigla mat er. Izvijestila sam je da sam u Zagrebu i da u studirati. Odbila sam rei gdje stan ujem. Ne znam jesu li me tra ili, ali ako jesu - nisu me na li. Ako bi tila vidit oca, ajde ka e mater, i vodi me do vrata njihove sobe. Uklanja s e na stranu, a ja ulazim. Ulazim u Polifemovu pilju, u jazbinu gdje drijema mitsk o udovi te.

Soba je u potpunom mraku. Otac je navukao kure, zaprijeio put svjetlu, da ni jedan pogled niti zraka sunca ne rasvijetle njegovu propast i sramotu. Le i na krevetu, nepokriven, a rukama je prekrio glavu. Dodi ka e, a ja prilazim. utimo, a on opet progovara. Sredili su nas na kraju. Sredili su nas komunjare - ka e. - Batinii? Oni! Komunjare. Rekao je on meni: Nee uvik bit va e doba. Znao je on. Tata, pusti, sad je gotovo... Tribali smo ivit svi skupa... Tata... A molija sam Mariju! Molija sam je zadnji put, ima dvi sedmice. Da je Marija ost ala gore, nikad ne bi ru ili. Tata... Ne bi, govorim ti. Advokat je reka: useli li se nazad, nema ru enja. Nee ru it kuu di je familja s dvoje die. Stoji li gore prazno, ru it e. Nisam vi e smija ni iznajmljiva onilo Ministarstvo turizma pravilnik. Ni ta nisam vi e m oga, samo nju zvat da se vrati. Tata, nemoj... I nije tila. Nikako nije tila. Ka ni ti. Za utio je. Opet se stisnuo, zgrio u nijemi grop gnjeva. Gledam ga, i bez uenja uviam - ni ta nije shvatio. Ni ta nije razumio, ni jedna jedina spoznaja o svijetu i ljudi ma nije mu u la u tu krutu glavu, a sijed je i star i uskoro vi e nee biti dana za uen je. Izi la sam iz sobe i ukrstila pogled s materom. Sad jasno vidim: ona me se boji. V idim joj strah u pogledu pa uklanjam glavu. Oe ostat na obiu? pita. Ne - odgovaram, i mislim kako promjenu plana moram javiti Renati. Postoji jo ne to to elim uiniti prije no to odem. Izlazim u hodnik, pronalazim stepeni e i penjem se. Penjem se u slijepu kulu. Kula je najlui, najbesmisleniji bau telski podvig moga oca. Stubi te u mramoru i mesi ngu, robusno i nepoderivo, ali ne vodi nikamo, ne zavr ava nigdje. Od mog djetinjs tva stoji jednako, netaknuto: est krakova skala, dva kata, dvoja PVC vrata koja s visine gledaju u bezdan. Taj je bezdan trebao biti Stipin i moj, ispunjen mojim i njegovim ivotom. Kad smo bili djeca, kula nam je bila zabranjena. Na Marijinom je katu donji krak skala bio izlijepljen vrpcom, kao mjesto kakvog oevida. Ljepljiva vrpca bila je kraj dopu tena svijeta - odatle navi e bilo je privlano, zabranjeno carstvo. Mater na m je branila ii gore, da ne bismo pali. Ipak, penjali smo se, penjem se i ja sada . Penjem se na prvi slijepi kat, pa na drugi. Prilazim PVC vratima. U stara vremen a, bila su uvijek zakljuana. Ali, Stipe i ja ve smo kao djeca uvidjeli oskudnu kva litetu PVC brava. Vrata je dosta malo jae potegnuti, odmah popu taju. Preda mnom se otvara ambis. Stipe i ja smo u ono doba drugi kat zvali nebo. Popeli bismo se na drugi kat nebo, od krinuli dok nitko ne gleda ova ista vrata i gledali ovaj isti bezdan to se ster e nadolje, neukroen ogradom. Drugi kat nebo bila je na a najuvanija tajna, najuzbudl jivija zabava, papreni zain koji je djetinjstvu popravljao ukus. ^ ^ Gledam u bezdan poda mnom. Pogled se promijenio. Neko se s ovog mjesta uokolo vidio netaknuti zaljev, a tono pod otvorom sivi, ravni krov Marijina kata. Sad u okolo vidim desetine krovova, cijeli jedan mali grad, a ispod sebe ru evine oeva ca rstva, gomile ute, naherenu plou, armirani elik pokidan poput pauine. Sve su sru ili islim udno je da nisu sru ili i kulu. A onda se prisjeam nisu gotovi, ru it e i sutr Ou da ivimo skupa, govorio je otac. Drugi kat nebo trebao je biti Stipin kat. Ispo d njega, dolje u ambisu, trebao se nalaziti moj, Ivankin kat. A sada, kad od sve ga toga nema vi e ni ta, stojim na drugom katu nebo, gledam kroz PVC okno na razvali nu dvorca mog oca, i mislim. Ne mislim o njegovu carstvu, nego u svojemu. Mislim o sta iranju u Plivi, o odjelu vanjske trgovine, o vlastitoj firmi, pa o drugoj v lastitoj firmi. Gledam oko sebe rivijeru koja tone u mrak, razmi ljam o svim tim o svijetljenim prozorima, o tome koliko meu svim tim ljudima ima onih koji s veeri g utaju aspirine, analgetike, uzimaju kapi za nos ili citostatike, i znaju li svi ti ljudi da trinaest posto svega tog to popiju s vodom, injektiraju ili u mru, u Hrv

atsku uveze ena koja upravo stoji poput utvare navrh razvaljena stubi ta. Pada mi n a um master plan koji moram sutra izlo iti u banci, ali se ne mogu dosjetiti o emu se tu uope radi, ne mogu iz pamenja prizvati ni jednu jedinu rije. Pete su mi na vrstom, no ni prsti u ambisu. Stojim tako na rubu, s pola noge na sig urnom a pola u propasti, i ne sjeam se nieg. Samo osjeam da mi se u glavi ljulja, s ve vi e i vi e. Deset, devet Beli Tarru Kad su izi li iz taksija, zaki ilo je. S ju nog, olovnog neba sru io se nagli pljusak, b uan i neugodan. Voda je bubnjala po strehi od valovita lima, po krovovima ambulan tnih auta i po bolnikoj nadstre nici. Nisu ni izi li iz taksija, a bili su mokri do k o e, sve troje. Lada je prva izi la iz auta. Pognula se, glavu zakrila ovratnikom vje-trovke i ras tvorila ki obran. Mario je pri ao suvozakim vratima i otvorio ih. Pomogao je starcu d a ustane iz sica i osovi se na noge. Lada je starog pokrila ki obranom, ali uzalud . Kod ovakva pljuska, nijedan te ki obran ne mo e za tititi. Do ulaza u neurologiju vodilo je dugo, ravno stepeni te bez estita rukohvata. Mario je odmah znao da e se namuiti do gore. Tako je i bilo. Stari se sa stepeni tem muko trpno hrvao. Penjao se gore skalu po skalu, korak mu je bio nesiguran, a nagre pan e starake ruke plivale su zrakom kao da zaludu tra e upori te u praznom. Lada i Mario stezali su ga vrsto za mi ke. Kad bi stari pao, onda bi tek bio belaj. Ki a je lijevala kao bijesna. Vjetar je nosio raspr ene kapljice duboko pod natkriti trijem, pa je do vrha skala Mario bio mokar sve do majice. Pod ko uljom je osjeao neugodnu, o tru hladnou. Ajde, pape, evo tu smo - hrabrio je starog. Potom je pogle dao Ladu. A Lada je utjela. utjela je kao da joj je to neki trapistiki zavjet, kao da nikad vi e nee progovoriti ni jedne bo je rijei. Tek joj se nos neznatno napuio, ba ao da je namirisala ne to odbojno. Mario je znao to to znai. Lada tako izgleda kad j e uzrujana. U li su u predvorje klinike. im je ugazio unutra, Marija je zapahnula neizdr iva, vla n a vruina. Zatvoreni prostor bio je ugrijan dahom ljudske gomile. Ki a se cijedila s poplata i ki obrana tvorei po linoleumskom podu smee, vodnjikave lokvice koje su is paravale na proljetnoj toplini. inilo mu se kao da je u lo e ugodenoj sauni. Jo je jednom pogledao uputnicu. I li su neurologu koji je nosio nekakvo talijansko prezime koje je zvualo posebno otmjeno i ulijevalo strahopo tovanje. Lada je znala kamo imaju poi. Povela ih je kroz labirint svje e opranih hodnika: lijevo, pa desno , pa opet desno i uza skale. Nakon nekoliko ravanja Mario se posve pogubio. Svi s u hodnici bili slino olieni zelenom uljenom bojom do visine ramena, a obinim bijelim vapnom na gore. U svima su se nizali starinski radijatori koji su klokotali poput tek pristavljenog ajnik a i irili ugodnu suhu toplinu. Svi su hodnici bili prepuni ljudi: ljudi osrednje i sivo odjevenih, pogurenih, ostarjelih, tje-skobnih lica. Bolest ih je sve izra vnala - graane i seljake, bogate i sirote, nesretne i sretne. Biv e sretne, pomisli Mario: nitko ne odlazi u bolnike ekaonice tek tako, ne ide tamo dok te ne pritjera nevolja. Dok su hodali, nije skidao pogled s Lae. elio je znati to misli i osjea. Ali, Lada j e bila kao sfinga. Obavljala je to se mora, pouzdano i tono, utjela je i izbjegaval a njegov pogled. Nos joj je i dalje bio napuen kao da ru no vonja. Mario ju je gled ao. Usplahireno je ekao kad e procijediti prigovor. ekao je da plane, da ka e: Za to uv jek ti?, ili: Nisi ti jedini sin!, ili: Gdje su Jurica i Inge? ekala je da ka e ono je esto govorila. Ali, Lada je utjela i dr ala starog pod ruku. Hodali su tako kroz nedokuivi bolniki tlocrt, sve dok Lada nije zastala pred nekim staklenim vratima i suho rekla: Evo, to je tu. Neurolo ka ambulanta, pisalo je na p regradi od mutna stakla. U li su u hodnik. Bio je pun ljudi - ba kao i ostali hodnici, ba kao cijela vra ja bol nica. Lada prie neuglednim bijelim vratima, jednima u nizu istih. Na vratima je p isalo prezime koje su tra ili. Za primarijusa, ree Lada i polo i knji icu na pult. Sestr - stroga i visoka kao sveenica - dala im je broj. Nalo i im da sjednu i ekaju poziv. Sjedili su tako neko vrijeme, a onda Lada ustane i ode do altera. Pri la je sestri i zapodjenula razgovor. Mario nije mogao uti to razgovaraju, ali je vidio kako se

hladno i zakopano sestrino lice postupno smek alo u prijazni osmijeh. Pro lo je par m inuta, a dvije su ene avrljale kao znanice. Bile su vr njakinje, a ovako iz daljine o vjek bi mogao pomisliti da su rodice ili kume. Lada je te stvari znala. Mnogo toga nije znala, pomisli, ali ovakve stvari jest. Uvijek se udio kako se Lada preporodi kad je u kriznoj situaciji. Kad je vidi on akvu, obinu, ovjek joj ne bi povjerio ni nacrtanu ovcu. Kad se dogodi neka frka, n eka kataklizma, nos joj se napui, pretvori se u Wellingtona i Bonapartea, rekao b i ovjek da vodi sto rimskih kohorti ili samit ovjeanstva, a ne da prti starog i oro nulog svekra na neurolo ki pregled. Bila je stvorena za krize, ratove, po are, poplave a ne za obian ivot, za v eeri uz TV, za dva jaja na oko. Mario je i dalje sjedio uz starca i dr ao ga pod mi kom. Osjeao je pod rukom kako mu nadlaktica vibrira, kako se trese kao mali mi . Nije to bilo zbog vlage ili hladnoe . Stari je drhtao zato to se boji. Poslu no je utio, ali se vidjelo da pliva u strah u, u vodi straha. Prepla eno je strijeljao oima lijevo i desno, tra io njegov ili Lad in pogled, a nadlaktica mu se trzala kao da eli pobjei, ali ne mo e za to prikupiti hrabrosti. Ovo jezivo muenje, pomisli Mario. Provjerio je broj. Sestra je upravo proitala broj 27. Na njihovu papiriu pisalo je 35. Mario otvori novine i potra i sportsku stranicu. Bio je odve smuen da bi itao. Naslov i su mu se vrtjeli pred oima, itao je malo jedan, malo drugi lanak, ali ni s jednim nije stizao dalje od prvog pasusa. Na koncu je preletio samo naslove: novo kolo Bundeslige, poetak svjetskog prvenstva u hokeju, mini prijelazni rok, vijest da je Hajduk doveo nekog napadaa iz Makedonije. Dok se on tako hrvao sa stupcima slo va, Lada je zabavljala sestru, ova se diskretno kikotala, a Lada se smijuljila. Naposljetku Lada pozdravi novu znanicu, a ova joj srdano odmahne. Lada sjedne do njih. Znam je iz kole, ree. Mario opet otvori novine. Lada baci pogled na starog, a onda za uti gledajui negdje ispred sebe, u prazno. Ladi nije bilo drago kad se stari doselio kod njih - Mario je to znao od poetka. Lada i on nisu morali ivjeti s roditeljima, kao drugi parovi iz njihove ekipe. La da je imala stan naslijeen od neke davno umrle tete, i taj im je stan jamio samost alnost. Na koncu, taj je stan postao razlog za to je stari dospio kod njih. Nigdje drugo nije mogao: Inge je bila na postdiplomskom u Njemakoj, Jurica je podstanar u trideset osam kvadrata. Tako se u jesen dvije i pete u Ladin stan uselio svek ar. Lada je to prihvatila, trpeljivo i utke, kao sve ono to ne mo e promijeniti. Nikad mu nije prigovarala zbog starog. Ali, Mario je znao istinu. Znao je da joj fali nj ihov dotada nji ivot. Do tada, ivjeli su produ enu mladenaku slobodu. Nisu vi e bili stu enti, jo nisu bili obitelj. Imali su slobodu, ali i lovu, plau, dvije bu te u ladici . Ladi se taj ir sviao. Sviao se i Mariju - uostalom, kome ne bi. A kad je stari uselio, sve se promijenilo. Nije se promijenilo odmah. Sa starim u poetku i nije bilo tako lo e. Dobro, nisu se mogli seksati na tepihu - ali, mogli su izlaziti, vikendom otii na Biokovo, pozv ati prijatelje na krekere i sir ili pizzu koju bi skupa izvaljali u plehu. Stari bi pazio da ne bude nikom na putu, koji bi put skuhao lo u tursku kavu, a inae bi rje avao kri aljke, gledao TV ili slu ao radio koji bi objesio o kvaku balkonskog prozora. Mario je vidio da se Lada prim irila. Kad bi se vratio iz ureda, zatekao bi katkad nju i starca kako sjede uz k uhinjski stol sa alicama kave pred sobom. Srce bi mu tad bilo na mjestu, ba kao da je s leda sprtio krupnu, neodreenu i nepopravljivu krivnju. Bio je sretan. Bili su sretni. Dok je trajalo. A trajalo je neko vrijeme devet tjedana, mo da deset. Potom su poele stvari. Stvari , ili one stvari, tako su ih zvali: nikad simptomi, nikad ni jednim od tih uenih, opasnih naziva. Trudio se itati. Natjerao se proitati do kraja lanak o hokeju. U taj as, sestra proz ove njihov broj. Iz neuglednog zvunika iznad vrata zaulo se trideset pet, a Mario os jeti kako se starom rame i lakat trzaju i opiru. Nemoj sad, nemoj sadpopustit, p omisli, prihvati ga vr e i pomogne mu da ustane. Dok ga je uvodio u ordinaciju, pogl edom potra i Lau. Ona je ostala sjediti u hodniku. Stari nije dijete pomisli. On je zreo ovjek, a sa zrelim, starim ovjekom ne ulazi kod lijenika dvoje ljudi kao prat nja. Ovo je bilo to mjesto, toka na kojoj ostaje sam, na kojoj stvar mora preuzet

i na sebe. Mario je vjerovao da e lijenik biti stariji, mo da i otmjeniji. Primarijus je bio naoit ovjek, ali na neki narodski nain. Nosio je guste brkove koj i su mu prelazili preko usne, kao kakvom gor takom mangupu. Starca je pozdravio nap adno srdano, kako se pozdravlja dijete. Valjda je tako, pomisli Mario kad doe star kao da i jesi iznova dijete. Lijenik je iz Mariovih ruku uzeo snop papira u fasciklu: CT, nalaze krvi, recepte , mi ljenja i uputnice. Nataknuo je na nos zlaane oale i prouavao spise zami ljeno. S v remena na vrijeme dizao bi glavu i pogledavao na starog, kao da ono to pi e na kart i usporeuje sa zateenim stanjem. A papiri u lijenikovoj ruci pripovijedali su nastavak prie. Opisivali su njihov ivo t nakon to su poele stvari, nakon to je njihov medeni mjesec utroje nepovratno skona o. Stari se poeo gubiti. Grije io je ulaz i kat. Ne bi se znao vratiti kui. Oslovlja vao ih je krivim imenima, budio ih usred noi, navlaio pid amu usred jutra. Ostavljao je hladnjak otvoren, omot kutije keksa bacao u lonanice. Bacao bi oguljenu naranu umjesto kore u smee, pogre no se odijevao, vezivao bi kravatu preko pid ame, izlazio s ki obranom i kunim haljetkom. Na koncu ga vi e nisu pu tali vani. Kad bi se vratio s posla, ne bi vi e nalazio Ladu i starog kako prije ruka divane uz funda turske kafe . Ako je Lada imala slobodno prijepodne, nalazio bi je izludenu i na rubu plaa. Ako bi Lada radila, hrlio bi doma, sav u s trahu da stari ne zapali kuu ili sebe sama. To su bile te stvari. Tako su ih zvali, a oboje su znali da stvari moraju imati neko slu beno, i vjerojatno stra no ime. Neko su vrijeme izbjegavali razgovor o tome . Na koncu se to vi e nije moglo. Lada je prekinula utnju. On je totalno posenilio, r ekla je jedno jutro. Ne mo e biti, odgovorio je Mario, ima ezdeset pet, nije tako star . Onda ima rak mozga, uzvratila je ljutito, a Mario nije odgovorio ni ta. Ipak, nared nog jutra oti ao je po uputnicu. Bio je to prvi u snopu papira. Sad je snop bio de beo kao palac. Lijenik je i dalje sjedio zadubljen u nalaze. Naposljetku ih odlo i, okrene rotiraj uu stolicu prema starom i nalo i da mu sjedne suelice. Stari je poslu ao. Ali - nije s e mogao umiriti, vrpoljio se kao du a u purgatoriju, okretao, panino tra io Marija ko ji mu na koncu polo i ruku na rame. Stari se tek tada smirio, kao ivotinjica u neije m krilu. Kad si star, pomisli Mario, kao da i jesi dijete. E, moj jor ree lijenik. Kako se ono zovete? Molim? Kako se zovete? Ivo. Ajte, jor Ivo. Ja bi vas molio da brojite do deset. Stari ustra eno pogleda Marija. Mario ponovi: Broji do deset, tata. Do deset. Jeda n, dva... Stari pone brojati i uspje no zavr i uz malo zapinjanja. A sada natra ke naredi lijenik. Natra ke, tata ponovi Mario, uhvativ i oev zbunjeni pogled. Deset, devet... Deset, devet... pone stari, i stane. Ajde, broji. Devet... Stari je bio napregnut kao da se sprema podii veliki teret. Ustra eno je kru io oima. Deset, devet... Tako je, tata. Deset, devet... Deset, devet... Stari je zastao na devet i ni makac. Stajali su tako neko vrijeme, ekali hoe li st arac u mozgu dirnuti ispravnu tipku. Naposljetku se stari panino osvrne i potra i M arija pogledom, ba kao da od njega i te ispriku. Mario ga potap e po ramenu i svrne p ogled. Doktor pribilje i ne to na papir. A onda se opet obrati starom i upita ga koliko je sati. Stari je ostao osupnut. Koje je doba dana? Je li jutro, popodne, veer? Popodne odgovori kolebljivo stari. Mario pogleda na sat: nije jo bilo ni deset. Doktor ponovo upi e ne to na papir. Unese se starom u lice i upita ga, blago i sporo , kao da razgovara sa sasvim malim djetetom: Koja vam je adresa? Gdje stanujete? Ne mo e to znati umije a se Mario. Tek je doselio kod nas.

Neka ka e biv u adresu. Reci doktoru koja ti je adresa? Stari je piljio u njega zaueno, kao da pita nevjerojatne stvari. Koliko imate djece? upita primarijus. Troje ispali stari nakon kraeg razmi ljanja, a Mario potvrdno kimne. Kako se zovu? Jurica... I jo ? Jurica... Ajde, tata. Jurica... i Inge. I? poticao ga je lijenik, upisujui i dalje ne to na papir. Stari ne odgovori ni ta. I? Stari je i dalje utio. Lijenik prestane pisati. Gledao je starog kao da ga je ovaj najednom zainteresira o. Kako se zove ovaj ovjek do vas? Stari pogleda Marija kao da ga je tek sad primijetio. Doktor ponovi pitanje, ali stari ne izusti ni rijei. Samo je gledao Marija skru enim pogledom, kao da se pla i ili ispriava. Doktor je utio nakratko, a onda zaklopio bilje nicu: Izvedite ga i ost anite na trenutak. Izveo je starog na hodnik. Tako se tresao da se inilo da e se sru iti. Lada je sjedi la na klupi gdje su je i ostavili. Obujmila je starog oko nadlaktice i upitno po gledala Marija. On ne ree ni ta, nego se vrati natrag u ordinaciju. Lijenik prinese pisai stroj i pone tipkati po njemu. Kucao je s dva prsta, dugo, ne obazirui se na Marija, ba kao da ovaj i nije tu. Stroj je bio star i buan, kljucao je metalno i neugodno, tako da se Mariju inilo da je svaki metalni udar kljucaj po njegovu tjemenu. Lijenik naposljetku prestane tipkati pa iz stroja izvue list i indigo papir. Nije ba dobro, znate. Mario je to znao. Znao je da e mu to rei. Sto, tumor? Ne, to ne. Ali nije dobro odgovori lijenik i pru i mu papirnatu ko uljicu. U ko uljici je bio snop recepata i list s gusto ukucanim bilje kama. Mario je pogledom preleti o list pun nerazumljivih latinskih kratica. Ran. dementia pisalo je u prvoj reenici , a u nastavku bezbroj nerazumljivih rijei: donepezil, aricept, aceticiklin, halo peridol. Hoe li mu ikad biti bolje? upita Mario. Ne, nee odgovori lijenik. Mo emo malo usporiti, ali mu nikad nee biti bolje. Ali, nije tako star. Svakome je drukije odgovori primarijus hladno, kao da se Mario drznuo uplesti u b o anske ovlasti. Mario je utio i piljio u snop listova koji mu je lijenik dao. Nije ih itao: ionako ne bi ni ta razumio. Imate li potrebu da jo razgovaramo? upita ga najednom lijenik. Rekao je to ljudski , dobrostivo, kao da je s tim papirima iz njega izvjetrio onaj kruti, mehaniki, s trogi ovjek. Mario nije znao to bi odgovorio. Nemojte da vas pogodi... to maloprije... s imenom progovori opet lijenik. Bolesni ci u ovom stadiju pamte svoje ime, ime supru nika i djece. Obino se dogodi da zabor ave imena unuka. Mario ne odgovori. Samo je zahvalio, kimnuo glavom i ustao. Na izlasku je neujno zatvorio vrata. Dok su bili unutra, ki a se smirila. Sad je tek rominjala, jednolino i umi-rujue. St ajali su pod nadstre nicom na bolnikoj porti. Mario je lovio Ladin pogled. Ali, Lad a je gledala nekamo preko umarka i bolnikih krovova. U ruci je dr ala specijalistov nalaz. Proitala gaje, pomisli Mario proitala i sad zna. Povezli su se taksijem kui i upali u jutarnju gu vu. Taksi je polako milio u koloni . Stari je i dalje samo utio. utio je cijelo vrijeme u ekaonici, Doktor pribilje i ne to na papir. A onda se opet obrati starom i upita ga koliko je sati. Stari je ostao osupnut. Koje je doba dana? Je li jutro, popodne, veer?

Popodne odgovori kolebljivo stari. Mario pogleda na sat: nije jo bilo ni deset. Doktor ponovo upi e ne to na papir. Unese se starom u lice i upita ga, blago i sporo , kao da razgovara sa sasvim malim djetetom: Koja vam je adresa? Gdje stanujete? Ne mo e to znati umije a se Mario. Tek je doselio kod nas. Neka ka e biv u adresu. Reci doktoru koja ti je adresa? Stari je piljio u njega zaueno, kao da pita nevjerojatne stvari. Koliko imate djece? upita primarijus. Troje ispali stari nakon kraeg razmi ljanja, a Mario potvrdno kimne. Kako se zovu? Jurica... I jo ? Jurica... Ajde, tata. Jurica... i Inge. I? poticao ga je lijenik, upisujui i dalje ne to na papir. Stari ne odgovori ni ta. I? Stari je i dalje utio. Lijenik prestane pisati. Gledao je starog kao da ga je ovaj najednom zainteresira o. Kako se zove ovaj ovjek do vas? Stari pogleda Marija kao da ga je tek sad primijetio. Doktor ponovi pitanje, ali stari ne izusti ni rijei. Samo je gledao Marija skru enim pogledom, kao da se pla i ili ispriava. Doktor je utio nakratko, a onda zaklopio bilje nicu: Izvedite ga i ost anite na trenutak. Izveo je starog na hodnik. Tako se tresao da se inilo da e se sru iti. Lada je sjedi la na klupi gdje su je i ostavili. Obujmila je starog oko nadlaktice i upitno po gledala Marija. On ne ree ni ta, nego se vrati natrag u ordinaciju. Lijenik prinese pisai stroj i pone tipkati po njemu. Kucao je s dva prsta, dugo, ne obazirui se na Marija, ba kao da ovaj i nije tu. Stroj je bio star i buan, kljucao je metalno i neugodno, tako da se Mariju inilo da je svaki metalni udar kljucaj po njegovu tjemenu. Lijenik naposljetku prestane tipkati pa iz stroja izvue list i indigo papir. Nije ba dobro, znate. Mario je to znao. Znao je da e mu to rei. Sto, tumor? Ne, to ne. Ali nije dobro odgovori lijenik i pru i mu papirnatu ko uljicu. U ko uljici je bio snop recepata i list s gusto ukucanim bilje kama. Mario je pogledom preleti o list pun nerazumljivih latinskih kratica. Ran. dementia pisalo je u prvoj reenici , a u nastavku bezbroj nerazumljivih rijei: donepezil, aricept, aceticiklin, halo peridol. Hoe li mu ikad biti bolje? upita Mario. Ne, nee odgovori lijenik. Mo emo malo usporiti, ali mu nikad nee biti bolje. Ali, nije tako star. Svakome je drukije odgovori primarijus hladno, kao da se Mario drznuo uplesti u b o anske ovlasti. Mario je utio i piljio u snop listova koji mu je lijenik dao. Nije ih itao: ionako ne bi ni ta razumio. Imate li potrebu da jo razgovaramo? - upita ga najednom lijenik. Rekao je to ljudsk i, dobrostivo, kao da je s tim papirima iz njega izvjetrio onaj kruti, mehaniki, strogi ovjek. Mario nije znao to bi odgovorio. Nemojte da vas pogodi... to maloprije... s imenom progovori opet lijenik. Bolesni ci u ovom stadiju pamte svoje ime, ime supru nika i djece. Obino se dogodi da zabor ave imena unuka. Mario ne odgovori. Samo je zahvalio, kimnuo glavom i ustao. Na izlasku je neujno zatvorio vrata. Dok su bili unutra, ki a se smirila. Sad je tek rominjala, jednolino i umi-rujue. St ajali su pod nadstre nicom na bolnikoj porti. Mario je lovio Ladin pogled. Ali, Lad a je gledala nekamo preko umarka i bolnikih krovova. U ruci je dr ala specijalistov nalaz. Proitala ga je, pomisli Mario - proitala i sad zna. Povezli su se taksijem kui i upali u jutarnju gu vu. Taksi je polako milio u koloni

. Stari je i dalje samo utio. utio je cijelo vrijeme u ekaonici, na stepenicama, u taksiju i u liftu. Bio je mrk i nedokuiv. Kao da se sam prepao vlastita mozga, te izdajnike, sluzave gvalje koja je tamo pred tuim svjedokom tako grozno za tekala. utio je i Mario. Gledao je u prljavi pod taksija i mislio na to kako mu stari vi e ne zna ni ime. Boljelo je, bila bi la rei da nije. Boljelo ga je to se stari sjea Juriinog imena, to se sjea ak i Inginog imena, iako je Inge tamo u Freiburgu ili kojoj ve pizdi materi noj. Samo njegovo ime stari nije upamtio. Valjda tako to bude, zakljui Mario. Srea to bar Lada ne zna za tu izdaju. Taksi je zablokirao u koloni pred crvenim svjetlom. Vozai su uzrujano trubili, pj e aci se prigibali pod ju inom, a rubovima kolovoza slijevala se smea prljava voda. M ario najednom prekine utnju. Doktor je mislio da sam mu unuk, ree, a Lada se prene. Nije udo odgovori. Puno je propao, otkad je bolestan. Izgleda starije. Nije zato mislio da sam mu unuk. Nego? Nego zato to mi se ne sjea imena. Nije ti se sjetio imena? Ne. Starac se na stra njem sicu usplahirio, ba kao da je rtva bestidnog cinkanja. A Lada nije ni ta odgovorila, samo je opet nabrala nosnice i gledala kroz oro en prozor na prometnu gu vu. Trebao bi se sjeati nastavi Mario. Tako doktor ka e. Trebao bi se sjeati imena djet ta. A unuka ne. I zato je mislio da si mu unuk? Da. ta on zna! Kao da je njemu i ta jasno. Dok su stigli kui, ki a je prestala, a zapad se nad zaljevom razvedrio. Vjetar je t jerao nebom krpe crvenih oblaka, kao da je krivo ugoen da najavi hepiend. U dizal u nisu procijedili ni rijei. Kad su stigli doma, starog su izuli, posjeli ga u nj egov naslonja i gurnuli mu novine u ruke. Sjedio je tako u naslonjau i slu ao radio obje en na prozor balkona. A onda se upisao. U asu kad se stari upisao, Lada je istila karotu nad sudoperom, a Mario na balkonu vje ao robu. Stari se upisao pa u udu pogledao ono to je napravio. Mlaka mrlja irila se hlaama i foteljom, kao obris kopna na nekom zeml jovidu. Mario spazi to se dogodilo i priskoi ocu u pomo. A stari je istog asa poeo ur lati. Vri tao je kao da ga ubijaju. Lada i Mario poku ali su ga svui od pasa, odvesti u kup aonicu, oprati, a presvlaku i odjeu baciti na pranje. Ali, stari se borio kao zvi jer. Trzao se nogama, otimao iz stiska, sve dok ga nisu silom svukli. A kad su m u strgnuli hlae, najednom je posustao. Mario je priekao da se posve smiri, pa ga p ustio iz stiska. Stari se uspravi nasred sobe. Iznad pasa imao je svu odjeu - potko ulju, ko ulju, irok i kuni d emper. Od pojasa dolje bio je gol, iz odjee su samo virile mr ave, bijele, kv rgave noge koje kao da su pripadale nekom drugom. Bio je groteskno mr av. Ko a mu je bila ne ivo bijela, mi ije mlohavo. Najednom je bio tako star. Umirio se i poeo jecat i. Jecao je, sve ti e i ti e, dok cvile nije postao neujan. Vi e ni rijeju nisu spomenuli ono to se dogodilo. Pospugali su naslonja, promijenili presvlake i presvukli starog. Uvukli su se u kuhinju i utke prionuli kuhanju. Mar io je pogledom uporno lovio Ladine oi, ali ona je sklanjala pogled i utjela. Nos j oj je i dalje bio napuen kao da nju i, ali Mario nije mogao dokuiti na to misli - fal i li joj seks na tepihu, alje li ga u sebi u piku materinu, misli li na Juricu, na Ingu i njen Freiburg, ili na iduih dvije, tri, pet godina koje e provesti spugajui mokrau i gledajui bijele, kvrgave noge. Htio je znati to Lada misli, ali Lada je b ila zakljuana iznutra. Htio je da ga Lada pogleda, ali Lada je samo gledala pred sebe, u lonac s govedinom iz kojeg se dizala para. Molim te, uredi stol, rekla je na koncu, a on to uini. Mirno su objedovali. Lada je utjela. Stari se primirio i takoer utio, ali ruka mu j e tako drhtala da je lice govee juhe jedva prinosio ustima. Nee mu nikad biti bolje , rekao je primarijus, a Mariju se ta reenica vraala kao refren dok je gledao stare

vu ruku kako s te koama cilja usta. Uskoro emo ga morati hraniti, pomisli. Mo da je lijeniku trebao kazati. To nije neva na pogre ka, pomisli Mario. Mo da mu je zai sta trebao kazati kako starcu on nije unuk nego sin, mo da bi to bilo va no za dijag nozu, to da stari ne zna ime svom djetetu. Mario je neko vrijeme razmi ljao o tome , a onda zakljui kako je na koncu konca to sasvim svejedno. Nee mu nikad biti bolj e, rekao je lijenik. Nikad stvari naprosto stoje tako. Mario uzme bocu vina i natoi Ladi u a u. Natoio joj je kao mu eni, crnu bevandu, dvije treine vina i treinu vode, ba onako kako ona voli. Lada naas pogleda a u, pa je uzme u ruku. Tekuinu boje krvi prinijela je ustima i otp ila gutljaj. Pogledala je Marija. Gledala ga je, a onda mu se jedva primjetno na smije ila. Skuplja zmija Terrenceu Malicku 1. Trinaestog o ujka devetsto devedeset i druge vojni pozi-var je zazvonio na vrata n a e kue u Trogiru. Moju je majku zatekao u pola turske kave. Otvorila mu je, a on j oj je predao bijeli papiri sa igom. Tako je za mene poeo domovinski rat. Dogodilo se to ba u nezgodno vrijeme. Znam da za stvari kao to je mobilizacija vri jeme nikad nije bezuvjetno zgodno, ali u mom sluaju poziv je stigao ba u naopaki as . Jer, tog jutra kad je pozivar prekinuo jutarnju kavu moje majke, punilo se pet tjedana otkad sam u Ka telima otvorio trafiku, jednostavan duan gdje si mogao kupi ti sladoled, novine i potrep tine za pla u. Nedugo prije unajmio sam i vei poslovni p rostor, ni e uz lungomare. Nadao sam se njime zaraditi svoj prvi milijun prodajui k eramike ploice. Paketi s talijanskim ploicama ve su ekali na carini kad je papiri sti ao na vrata. Odlino pamtim to jutro. Od osam ujutro jupolom i valjkom farbao sam zidove novog lokala. Bojanje sam prekinuo kad su na radiju poele vijesti u dva. Oprao sam pine le i valjak i oti ao kui na ruak. Majka mi je s vrata pokazala papiri, a ja sam istom pomislio: stigao je ba u najgore vrijeme. Na vijestima u tri pokazali su ibenik kako gori, javili kako su topnike uzbune u s kloni ta potjerale Zadar i upanju. Izgledalo je da se rat sprema i u Bosni. Ali, ja nisam mislio na dug domovini, trobojnicu, Lijepu Na u i njen osmijeh zlatnog ita. Mislio sam na to kako e mi sve vrijeme tei najam na oba prostora, a onaj ni e uz lun gomare bio je vra je skup. Mislio sam kako me Zeljkica, koja popodne radi u trafic i, potkrada, a ne mogu je uloviti. Mislio sam kako e ploice ostati gdje jesu, na c arini. Poziv se dogodio ba u najgore vrijeme, a u nas to nije bilo kao u velikom gradu: ako ovdje dobije poziv, a ne ode , to se sazna, ljudi komentiraju i pokazuju na te prstom. Na pozivu je pisalo da se javim u mobilizacijski centar u Suko anskoj ulici u Spli tu. Nisu pisali nikakvi rokovi - samo jedno krupno, prijetee ODMAH. Pisalo je da ne dolazim svojim autom. Majka je nazvala strica, objasnila mu to se dogodilo i z amolila ga da me prebaci do Splita. Za etvrt sata stric se stojadinom dovezao pred kuu. Ja sam se u meuvremenu spakirao . Utrpao sam u torbu brija, etkicu za zube, no skakavac, otvara za konzerve i sendvi s mortadelom. U drugu sam ruku uzeo vreu za spavanje i sve to utrpao u gepek stoj adina. Gepek je vonjao po razrjeivau i nafti. Zgrada u Suko anskoj imala je veliki kolni ulaz pro aran rupama od gelera. Stric je pred ulazom ugasio motor. Polo io mi je ruku na rame. Pogledao sam njega, pa kolna vrata, a onda ga pozdravio i izi ao. Dalje sam morao sam, tu za strica vi e nije bi lo posla. 2. Hodnik garnizona bio je pun mladih, uznemirenih mu jaka. Odmah si ih ku io: sve urba ni deki, s nau nicama, farbanom kosom i diesel majicama. I dalje su glumili velike frajere, ali si vidio da su nemirni poput du a na muci. Jo su juer gledali TV dnevni k i jebavali im tamo prijeko mater srpsku. Sad je sve bilo drukije, sad se sve to ticalo njih. Je bi sad dobro palo jedno primirje, ree tip koji je sjedio do mene, i ponudi mi Or bit gumu. Bio je Ijepu kast, imao je na glavi utu, upavu grivu. Odbio sam gumu: da s am je stavio u usta, mislim da bih se istog asa ispovraao po garnizonskom podu. Ja sam Edi rekao je uti, i povukao gumu.

Dino rekao sam, i pru io ruku. Cato nam je pokupio pozive i upisao nas u knjigu. Uveli su nas u prostoriju koja je izgledala kao kolski razred, ali je bila vea. Nakon ekanja, koje mi se inilo pre dugim, na vrata je u ao asnik, a amor se uti ao. asnik je na ramenu nosio oznaku ina pregr t pleternih zvjezdica - koju nisam umio de i frirati. Bio je utegnut u perfektno novu uniformu koja je sakrivala povei trbuh. Pozdravio nas je. Piljili smo u njega u potpunoj ti ini. Da se oko jedne stvari odma razumimo, rekao je. Ovo nije vojna vje ba. Ne idete na ma nevre, niti u rezervu. Idete u rat. Rekao je to, a mene je u elucu probo ledeni bol, ba kao da mi netko kroz slijepo c rijevo uvlai icu. Znam da vas zanima di idete, rekao je. Idete doli na jug, blizu Dubrovnika. Misto s e zove Hutovo, i nemojte ga tra it na karti jer ga neete na. Pred zgradon su autobus i, oni e vas odvest. Nemam vam ta drugo re. Za utio je, a onda dodao: I sretno. Neki se od vas nee vratit, ali veina oe. Imajte to na pameti. Pogledao sam pretrpan razred. Bio je pun mladih mu karaca, usranih kao grlice. Ona ko kako je to debeli izlo io, zvualo je kao da smo jedan drugom konkurenti za neki posao ili fakultetski upis. Autobusi su zbilja bili pred zgradom. Uokolo se vrzmalo dosta uniformiranog svij eta vozaa, asnika i vojnih policajaca. Jedan neobrijani voza stajao je pokraj d ipa i pu io. Edi mu pristupi. Idemo u neko Hutovo. Kakav je to teren? Je li gadno? upita u ti. Neobrijani je nogom smrvio opu ak. Sve ti je to isti kurac, rekao je, sve isti kurac. Sjeli smo u buseve. Bili su stari i areni, rekvirirani od tko zna kojeg propalog poduzea. Sjedio sam i gledao Edijev uti potiljak. Opet sam se sjetio to je debeli kazao. Neki se od vas nee vratiti, veina oe. Imajte to na pameti. Imao sam to na pameti, cijelo vrijeme. Jedino, va no i posljednje pitanje - s koje e strane biti kad se povue crta. 3. Prespavali smo u nekom selu uz Neretvu. Spavali smo u koli, obgrljenoj muljevitom vodom, na okuci rijeke. Ba kao i kola, tako je i cijelo selo bilo zarobljeno rijen im rukavcima i barama, vla no i neisto. Uokolo su trulili plitki rijeni amci, komari s u se s veera dizali u rojevima, a voda bi postala gusta i tamna kao mazut. U selo su nas dovezlipinzgauerima, u sumrak. Djeca su se okupila oko nas i gleda la nas zaueno: ni vojnike, ni civile vojnike, a bez uniformi. Djeca su vonjala na mulj. inilo se kao da su presvuena poroznim slojem sasu enog, ukastog blata. Poslije s mo vidjeli odrasle. Ko a im je bila ista takva, neisto uta od natalo ene zemlje. Spavali smo po uionicama, u vreama polo enim na parket. Zauzeo sam mjesto ispod zeml jovida Azije i rastvorio vreu. Edi se smjestio uz mene. Vidi ta imam, rekao je, i iz torbe izvukao karte za bri kulu i tresetu. Igrao je bolje: u bri kuli me tukao etiri nula, a ja sam dvaput previdio karika. Pred zoru me je probudila hladnoa. Uionica je mirisala na plijesan i nagoreni park et. Vani je jo bilo mrano. Kako je bilo studeno, nije mi se izlazilo iz vree. Pilji o sam u strop uionice i slu ao kako trideset ljudi di e, hre i pisti. U etiri i etrdese izvana se zauo zvuk automobila, a potom glasovi. Onda se sve nanovo primirilo. Ne zadugo. Vrata uionice su se otvorila, a netko je upalio svjetlo. Na vrata su u l i uniformirani ljudi. Dobro jutro, rekao je jedan od njih i ukoraio u sobu. Nosio j e bradu i okrugle naoale. Doimao se kao knji ki moljac, profesor filozofije. Ustanite rekao je profesor filozofije u drugoj sobi imate bile kafe i doruak. A o nda emo razdilit opremu. Nevjerojatno kakav je apetit Edi imao. Smazao je tri koko je pa tete i etvrt kruha. J a sam otpio malo bijele kave (koja je u stvari bila cikorija s mlijekom) i poku ao sa vakati koru kruha. Kad sam izi ao iz zgrade, zapahnuo me miris mulja. Pljunuo sa m koru iz usta i po ao po opremu. Podijelili su nam uniforme, remenje i izme. Odjea je mirisala poput automobilskih presvlaka, a izme po ko i. Potom su nam dali oru je. Podijelili su nam ga u uionici. Automatske pu ke nevino su le ale na stolu prekriveno m ojom. Upisali bismo se u knjigu i uzeli pu ku. Kad je obred bio gotov stajali smo

neko vrijeme kao krdo klipana, s nelagodom premeui po rukama nove igrake. Sjetio s am se kako bismo se kao djeca igrali rata, klatarei se uokolo po dvori tu s velikim , kvrgavim tapovima od lovorovih ili murvinih grana. Ljudi odrastu, ali neke stva ri se ne mijenjaju. Na vrata uionice u ao je filozof, nosei i sam kala njikov u ruci. Predstavio se. Rekao je da se zove Boris, bojnik Boris, i da nam je odsad nadalje zapovjednik. Ima li iko da ne zna pucat iz cigankei pitao je. Svi su utjeli. Nitko se nije javio. Tko ne bi znao pucati iz kala njikova? To su st vari koje vabo ili Sved mo da ne zna, ali ovdje svatko to zna, svatko ti mo e pokazat i kako se kala njikov rasklopi, kako puni, a kako se iz njega puca. Dobro, rekao je bojnik Boris, i izi ao. Ukrcali su nas upinzgauere. Vo nja je trajala dugo. Isprva smo se vozili asfaltom, a onda je kamion skrenuo izmeu dvije krape na makadam. Pogledao sam Edija: i on s e lecnuo. S asfaltom je bilo gotovo. Gotovo je bilo s normalnim, civilnim svijetom do li smo tamo, u piku materinu, u Vijetnam. 4. 5. S obzirom da se do uke pje ailo tri sata, slu bujui bi svakog dana budio smjenu u etiri ujutro. Odjenuli bi se i opremili, i na uku stigli pred zoru. Smjena bi trajala 2 4 sata. Bilo je to mirno razdoblje. Front se na neko vrijeme umrtvio i ustalio. Polovino m jutra topni tvo bi proradilo s obje strane, a s vremena na vrijeme Sektor koji smo pokrivali nalikovao je stra njici. Sastojao se od dva obla, runjav a brijega razdvojena prosjekom kroz koji se vukla cesta. Vijugala je dolinom, pe njala se u klanac izmeu dva brijega i zamicala prijeko, prema neprijateljskoj str ani. Polo aje smo dr ali na brijegu. Bili su to plitki, nemarno iskopani rovovi, djelo na e ili njihovo, ali oito nekog tko je vjerovao da se tu nee dugo zadr ati. Preko grudo brana od vrea s pijeskom pru ao se lijep pogled. Mogao si vidjeti cijelu dolinu, ce stu koja vijuga prema Dubrovniku, a dalje u dubini hercegovake gore zapahnute sni jegom. Mogao si isto tako vidjeti crnogorske rovove, tenkovske ukope i maskirana vozila. Gledali smo ih, gledali su oni nas, ali se uglavnom nije dogaalo ni ta. Spavali smo u napu tenom selu, u pojatama raspr enim meu smokvama i bajamima. Selo je bilo dvanaest kilometara od uka, to je znailo da je do polo aja trebalo pje aki dva i ol sata. Bojnik Boris je rekao da se drukije ne mo emo smjestiti, jer dalje nema se la, a i ima zalutalih patrola. Smjestili smo se u sumrak. Edija i mene poslali su u biv i komin. Bila je to pojat a od bloketa, iznutra crna od dima. S greda su visjele kuke na koje je netko nek o vje ao pr ute i kobasice. Sad su ostale samo kuke. Kad smo prostrli vree, u pojatu je u ao bojnik. Sjeo je na panj i upitao nas je li sve u redu. Upisao nam je imena u bilje nicu, a onda pitao to radimo kao civili. Ja sam elektriar. U po ti odgovorio je Edi. I ja sam kazao to radim. A vi? pitao sam potom. Ja sam profesor odgovorio je bojnik. Filozofije? pitao sam. Ne nasmijao se biologije. Potom je ustao. Susjedi smo, rekao je. Ja spavam u ku ini, odma do vas. tenkovi bi se pomakli iz ukopa i zasuli drugu stranu doline. Pje akih napada, meutim , nije bilo. Neprijatelja nismo vidjeli tjednima. Dok bi artiljerija tukla, mi b ismo zaronili glave u plitke rovove i ekali da rokanje zavr i. Nije bio problem dan, nego no. Mrak bi rano pao, cijelu no nisi smio zaspati, a za tobom je ve bila prethodna no manjkavog sna prekinutog prije zore. Nisam prije to ga znao da neispavanost mo e boljeti, ba kao glad ili ozeblina. Od neispavanosti bi smo imali privienja. Vidio bi kosture kako se klate u granama, od grane graba mis lio bi da je ruka s runom bombom, a od sumaglice da su ljudska tijela. Neiskusnij i bi pucali na prikaze, bacali bi bombe na sumaglicu i grabov lug, a itav bi fron t na to odgovorio paninom rafalnom paljbom, ba onako kako jedan seoski pas lave om p robudi ostale. Put koji se vukao dolinom nije bio iskren, kvrgav, poput onog koji nas je doveo o

vamo. Bio je to dobar put, nje no pra njav i ravan. A mekom pra inom se lako ulja, lak e nego po kamenjaru koji se pod nogama lomi i praska. Profesor Boris nam je rekao da je taj put glavni tazlog za to smo ovdje. Tu ne smiju pro, rekao je. Da nam se opho dnja cestom uvali za lea, dobili bismo u jaketu, svi skupa. Zato je cestu trebalo paziti. Boris je stoga nalo io da se uz cestu iskopa rov i postavi protuoklopno sredstvo. Deki su rov iskopali ispod jednog hrasta koji je pru ao fini hlad. Rov je gledao na dugi makadamski zavoj. Bojnik je nalo io da se u rov doveze raketni baca. Tebi nema vi e smjene, rekao je poslu itelju bacaa, bit e tu 24 sata. Raketa se nije bunio: t e morao pje aiti, dr ati uku, prati posue i uvati logor. Sjedit e pod hrastom po cio d ekati ruak i paziti da oni ne dou cestom. Bojnik je pokazao prstom na Edija. Ti e os at sa njim, ka osiguranje. Idi po stvari. Tako su se Edi i raketa trajno utaborili na cesti. U dvanaest, kad bi stigla hran a, bojnik bi poslao nekog da im odnese manjerku, konzerve i kruh. Naposljetku je odluio da u to raditi ja. To mi nije bilo po volji. To je znailo dva dira dnevno po vruini, dva dira tijekom kojih te mo e poklopiti granata ili zatei minobacaki napad. Istina je da sam bio po t een smjena na uki. Nisam vi e trebao strepiti od pje akog napada. No bih spavao u komad . Ali, hodao sam poljem svakog popodneva nosei manjerku, i promatrao nazubljeni k r . Ponu li rokati, svaka te od tih grota mo e ubiti, svaka se rasprskava u stotine v apnenakih gelera koji kidaju tetive, lome pr ljene i udove. Zavidio sam Ediju: voli o bih da sam na njegovom mjestu, u debeloj hrastovoj sjeni, i da ekam fantomski t enk koji se nee pomoliti iza zavoja. Tako su prolazili dani. Ujutro bismo s prve linije uli kako grmi topni tvo, ali je selo bilo predaleko da bi nas poklopili. Potkraj jutra tutnjava bi se umirila. T ono u dvanaest stigao bi kamionet s rukom. Ja bih brzo pojeo, natovario malu manje rku na leda i ponio ruak Ediju i raketa u. Brzo bih hodao po toploj i mekoj pra ini, oslu kujui. Mjeseci rata otjerali su ptice i ivotinje pa je dolina bila jezovito tih a. Oslu kivao sam tu ti inu strepei samo od jednog zvuka: tutnjave minobacaa, ili vebe era. Ljudi oko mene bili su obian svijet, svijet kakvim si okru en svaki dan - u autobus u, pred alterom, na ribarnici. Bilo ih je mladih i starih, trbu astih i vitkih, nar komana i alkosa, kukavica i hrabrih. Stariji su bili izjelice: im bi stigao kamio net uzvrtjeli bi se oko manjerki, vrebajui kobasice i grah ili okoladicu vi e. Mladi bi se zavalili na gumno, izvadili iz kesice travu i zamotali doju, pu ei i piljei u jasno seosko nebo. Svi su odreda bili stra no obini - svi osim profesora, osim Bor isa. On nije bio obian, bio je drukiji. Rijetko je izlazio iz svoje kuhinje, lijegao je s mrakom i nikad nije pio. Smjenu none slu be odradio bi itajui stalno istu debelu k nji urinu. Na stolu de urnog tu bi se i tamo uz kranje oglasio radio, svjetlucajui kao neka avolska naprava. Boris bi njime uveer i ujutto predavao raport, oslu kivao ga, itao debelu knjigu i bilje io ne to u nju. Jednom sam se zavukao u kuhinju dok ga ni je bilo i zavirio u svezak. Knjiga je bila o kukcima. Na stranicama su bili crte i hru teva, ohara, jelenaka, krijesnica i bogomoljki, a na marginama profesorove sit no ispisane bilje ke. Listao sam dalje. Naredno poglavlje bilo je posveeno mravima. Na svakoj je stranici bio nacrtan mrav drukije vrste, i tako deseci njih, deseci rasa razliitih boja, veliina i obiaja. I oni ratuju zauo sam iza leda. Profesor me ulovio u pijuniranju. Pogledaj slobodno, ako te zanima - rekao je, kad sam plaho ispustio knjigu. Ljudi obino itaju romane. Pi em magisterij. Zapravo, pisao sam ga. O kukcima? Da. O tome kako ratuju? Ne, ne ba o tome. Iako mi je i to padalo napamet, otkako je sve poelo. Svjetlo petrolejke je tinjalo, tako da se inilo da se soba ljulja. Radio je svjet lucao i krao, reproducirajui ulomke naredbi i izvje taja. Slu ali smo otpatke razgovor a iz drugih zakutaka boji nice, razgovora nekih drugih ljudi na nekom drugom mjestu. Polo io sam knjigu na stol. S otvorene stranice gledao me je neki egzotini, areni hru t. Nekome i mi tako izgledamo, pomislio sam. areno, tude,

pomalo gadljivo. Kao neka jednostavna rasa koje ratuje s drugom slinom sebi zbog nekih svojih razloga. Kao predmet dostojan prouavanja, vrsta koju dodiruje pincet om, a na ruku si pomno navukao laboratorijske rukavice. 6. Sredinom jutra iz sto era je stigao najavljeni d ip. Bio je to novi, ula teni Puch, vo zilo na kojem se vidjelo da nije izraubano po ovda njim grabama. D ip se zaustavio i spred de urane, iz auta je izi ao asnik, a profesor mu je pri ao ususret i salutirao. B io je to prvi put da sam ikog u ovom ratu vidio da salutira. Voza je otvorio stra nja vrata. Profesor i asnik su se razmakli da osobi iz auta pus te prolaz. U tom sam trenu ugledao povla tenog putnika. Bio je dijete. Ne zaista dijete, naravno. Ali, izgledao je kao dijete: vrlo mlad, jedva preko o samnaest, i golobrad. Dr ao se povijeno, prevelika odora pristajala mu je komino. in ilo se da je pokrao garderobu vlastita oca. Ipak, stariji, iskusni asnici sklanja li su se pred njim kao da je prijestolonasljednik, ili medij, ili vidilac koji av rlja s Gospom. Bio je to maljutka . Bojnik nam je najavio njegov dolazak. Slabo dr imo cestu, rekao je jednog jutra, rake ta i dva ovjeka nisu dovoljni. Kazao je kako je od zapovjedni tva tra io maljutku, i d obio je. Protutenkovska raketa bila je obina stvar, bilo ih je posvuda. Maljutka je bila n e to drugo: stvar rijetka kao rijetki kukac, dragocjena cijev kakvih je od mora pa do vrha Neretve bilo ne vi e od desetak. Slu ila je uni tavanju bunkera, tenkova i vo zila. Ono to ju je inilo drukijom od raketnih bacaa bio je namot od dva kilometra vrs te eline ice. Na taj je namot bio nataknut projektil, razoran, podmukao i skup. Cij elim putem k cilju projektil je icom bio vezan za oru je. Zahvaljujui tome, mogli st e ga navoditi: nije kod maljutke bilo podbaaja i prebaaja, zano enja i lo eg raunanja. Vlastitu biste rtvu gledali fino u ekran ciljnika, raketu vozili palicom nalik on oj za raunarske igrice, i na koncu doveli na cilj. Maljutka je bila perfektna, ri jetka i skupa. To sa skupoom, to je bio problem, govorili su. Ko ta raketa soma maraka, kurac, nem o' nekom dat da ih ispuca pedeset da se naui. Zato je vojska za maljutka e uzimala one ve nauene klince. Uzimala je ampione iz luna park ova, momie koji su omek ali ruku satima igrajui igrice. Uzimala je djeurliju sraslu uz joystick, testirala ih i novaila za maljutka e. Dali bi im da ispucaju na poligonu dva-tri i gotova obuka, to je bilo to. Sto su bili mladi, bolje: o trije vide, br i su im refleksi. Sto su vi e visjeli pred konzolama, smicali ljubiaste mine, rafaln om paljbom tamanili svemirce, bili su za ovaj posao bolji. A ovaj je izgledao kao jedan od takvih. Proziran kao ovjeja ribica, doimao se kao netko tko se od svjetla nagledao jedino neonskog, tko u ivotu nije podigao ni ta te e od pive. Pogledao sam dangube koji su se klatarili oko de urane: bili su svi rume ni od seoskog zraka, od branja maslina, okopavanja krumpira i od domaeg vina. Mal jutka je izgledao kao da su ga poslali u krivi termitnjak, medu drugu vrstu mrava . Mali je najbolji rekao je profesor dok se naveer u de urani kuhala turska kava. Sto posto uinak na obuci. Ima oko ka sokol, lipi mu se ruka na ojstik. Sretni smo ta s mo ga dobili. Naveer uz kavu saznao sam da su ga smjestili kod mene, na Edijevo mjesto. Kad sam po ao na spavanje, jo uvijek se vrtio po vrei. Pru io sam mu ruku i predstavio se. Toni, maljutka rekao je, kao da mu je ovo drugo prezime. 7. Edi i maljutka postali su stalni stanovnici rova pod hrastom. Svaki dan sam im do nosio ruak. Krenuo bih oko podne, do hrasta bih stigao prije tri. Zajedno bi zalo i li gra ak ili nicele u ugu, a ja bih se potom prevrnuo pod deblo i u hladu proveo di o poslijepodneva. Iz pravca mora ponekad bi uli tutnjavu topova, a s brijega tu i tamo rafale ili dovikivanje. Popodneva su kraala, a nou bi rati tem zavladao mir. J a bih pred suton ustao, pozdravio Edija i Tonija i zaputio se u selo nosei praznu manjerku. Hodao bih, oslu kivao suton, a na daleko i tanje vebeera ili topovski tuta nj nakratko bi me obuzelo ono staro, izvorno osjeanje straha, osjeanje koje me ono g jutra preplavilo u regrutnom centru, da bi ga potom isprali mjeseci rutine. Jednog poslijepodneva stigao sam do hrasta prtei na leima pileu juhu, polpete i uve.

Spustio sam posude na tlo i ugledao bijelu, mesnatu traku koja je visjela s jedn e od hrastovih grana. Bila je to ko a uhvaene i pomno oderane zmije. Vidi pohvalio se maljutka . Hvastao se onako kako bi to inilo dijete. Nauija san ga lovit zmije rekao je Edi. Sa ra ljastim tapom dometnuo je maljutka . Dolina ih je bila puna, zmija i blavora. Druga su se iva stvorenja razbje ala: lisi ce, fazane ili zeeve odavno je ve otjerala tutnjava, ptice umski po ari koji bi planu li nakon raketnih plotuna. Samo je zmija bilo posvuda uglavnom bezopasnih bjelou k i, tek rjee poskoka. Dokoni vojnici razvaljivali bi suhozide dok ih ne bi razotkr ili, a onda bi slijedio lov. Ra ljastim bi tapom zmiji pritisnuli glavu, smaknuli j e no em, a potom joj ogulili ko u. Viao sam taj sport tu i tamo, u pozadini i ovdje n a liniji, a Edi ga je oito stigao i usvojiti. S udivljenjem sam gledao Tonijevu zloudnu napravu koja je virila iz rova. Maljutk a nije izgledala kao oru je, ve prije kao neka opaka i skupa geodetska sprava. Pogl ed na nju nagonio me da klinca po tujem. Ali, on to nije shvaao. On se naivno hvali o svojom novom vje tinom - hvatanjem zmija. Tog sam popodneva s praznom manjerkom stigao u selo ranije nego inae. Bojnik me u gledao i upitao je li sa zasjedom uz cestu sve u redu. Potvrdno sam kimnuo glavo m. U taj as, na pamet mi je pao bijeli zmijski trbuh kako se klati s kro nje. 8. Tonija i Edija nalazio bih tako svakog poslijepodneva: le ali bi lijeno povaljeni u hrastovu hladu, a oru je i dvoglede pobacali bi uz rov da le e poput pocrkale marv e. Ako su se gore s brijega katkad i uli rafali, ako bi topni tvo koji put i zagrmj elo poljem, ovdje se nije dogaalo ni ta. Toni i Edi samo bi le ali, drijemali i prdil i, i tek bi s vremena na vrijeme dvogledom bacili oko na zavoj. Edija sam ve dovo ljno poznavao da vidim da rikava od dosade. A Toni, on je na ao zabavu. Njega su z aludile zmije. Kolekcija na najni oj hrastovoj grani rasla je dnevno. Negdje koncem tjedna po hra stovoj je kro nji visjelo desetak ko a, mahom bjelou ki, ali i ridovki i poskoka. Neke su bile duguljaste i svijetle, neke kratke, neke crne ili prugaste. Izdaleka su se inile kao riba koju su e neki udni poline ki domoroci, ili kao enske arape koje je a su ilo objesilo neko mnogoljudno kuanstvo. Toni je, ukratko, poludio: im bih se po javio s dnevnom porcijom fa oleta ili gula a, pokazao bi mi nove akvizicije u svom k o natom muzeju, nove gmazove koje je smaknuo tapom i d epnim no iem. Tragajui za njima l tao je sve dalje od rova, to je Edi primao s razumljivim neodobravanjem. Toni se u tih nekoliko tjedana i fiziki promijenio. Put mu je potamnila, sunce ga je ispeklo, a ko a na dlanovima i licu ogrubjela mu je od fine crvene zemlje. Poeo je usvajati hrvatsku ratniku modu: oko glave je dr ao crnu maramu, okvire sa strel jivom polo io je u mre asti prsluk, zavrtao je rukave iz kojih su nedojmljivo virile tanke i bijele violinistike ruke. Uskoro je zmijskim ko ama poeo resiti i odoru, vj e ati ih oko vrata i zadijevati o remen. Poku avao je biti mao, i to ga je inilo smije n im. Mo da je zato i lovio zmije, mo da je htio prekinuti sa svojom pro lo u ovjeje ribic oja ivi pod plaviastim neonom, mo da je elio ispasti Indijanac, mi iavo, preplanulo, sk utsko bie prirode i krepkog zraka. Mo da je to htio, ali nisam sigutan da mu je usp ijevalo. Jednog je dana bojnik Boris po ao sa mnom u nadgledanje polo aja. Dok sam ja kacjolo m grabio pagete bolonjeze, on je s interesom razgledao Tonijevu zbirku. Promatrao sam ga: nisam bio nacistu gleda li je kao biolog ili kao psihijatar. Nije komentirao. I potao je Edija i Tonija to su zapustili rov, obi ao zavoj, provjer io orijentire i krenuo natrag. Kaskao sam za njim, prtei na leima polupraznu manje rku pageta. Nelo a zbirka, rekao je pred selom, sva ta je pohvata onaj mali. A onda do : Reci mi iskreno, je li on - onako, ka - puka? Ni ta mu nisam odgovorio. Te je noi gadno rokalo. Netom to je na selo nalegao rani sumrak, topni tvo je poelo g rmjeti negdje s mora. Tutnjilo je cijelu no. Kad sam oko tri uznemiren ustao, vid io sam da se visovi uokolo rumene od vla ne makije koja je nezdravo tinjala. Obi ao sam selo. I drugi su se nervozno vrzmali, oslu kujui tutnjavu, zagledajui u olovno n ebo. Front je o ivio, ne to se dogaalo. 9. Oko dvanaest sam uprtio ruak i krenuo ka zasjedi. Paljba je dotad jenjala. Nakon sat i pol hoda stigao sam do razvaljene kapelice na drugoj treini puta. Do tog asa

ni jedna granata nije pala uokolo, premda se s mora ula postojana grmljavina. Nisam kapelicu pro ao ni stotinu metara, tresnulo je. Opalila je ni e niz cestu. Ipak, tresak je svejedno bio tako jak da mi se zaljulja lo u glavi, a u i mi je zaglu ilo gusto, postojano zujanje. Odmah je tresnula i idua, s druge strane ceste. Najgore je bilo to to su pale kao niotkuda. U ratu zujanje mina slu a cijeli dan. On e i te lijevo i desno od tebe, probijaju zrak uz resko zvi danje. Ali, ove nisu zvi dale. Pukle su kao da su oduvijek bile tu, kao da ih je netko posadio i ekao. Uskoro je pala trea, pa etvrta. Bile su tako rasporeene da je bilo jasno da gaaju cestu. Sakrio sam se iza jedne hridi i oslu kivao to e biti. Granate su nasumice praskale p o polju, podi ui oblaie dima. Kad bi pokoja pala bli e, hrid iza koje sam se skrio zasu o bi kropac sitnih vapnenakih piljaka. Nisam znao to u. U selo vi e nisam mogao, ne samo zato to je put do tamo bio dulji, n ego i zato to su se detonacije polako premje tale niz cestu u tom smjeru. Zaklon ko ji sam prona ao bio je bijedan: titio me je samo svaljenog potrbu ke, a ak mi ni to ne bi pomoglo da granata opali u vrh susjednih sika. Panika me gu ila, ali sam uspio pribrano zbrojiti dva i dva. Trebalo je produ iti dalje, do rova u kojem se nalaz e Edi i Toni. Govna sam mogao pojesti u svakom sluaju. Ali, vatra se premje tala u dubinu prema s elu, a kod Tonija i Edija ekao me je duboki, solidno iskopani rov, jedini komad p ristojne za tite u cijeloj posranoj dolini. Trebalo je samo doi do tamo, pretrati po sljednji kilometar i pol. Krenuo sam. Isprva sam oslu kivao ispaljenja. Trao bih, bacio bih se niice kad bi ih zauo, a nastavljao trati kad bi ispaljeni projektil tresnuo o zemlju. Namjeravao sam tako stii do cilja, ali to je bila iluzija: pucalo je sa svih strana, rokali su i na i i njihovi, uskoro su se ispaljenja i detonacije s obje strane tako izmij e ali da nisi mogao brojati mine u zraku, niti znati tko puca i kamo. Tako sam trao i bacao se nasumce, gutajui preostali put. Nakon pola sata ugledao sam obrise bregova i procijep nalik zadnjici. Hrast se s ad ve mogao vidjeti. Ono to me onespokojilo bili su zvui s uzvisine, s polo aja. Od t amo je estoko tre tala pu ana vatra, uli su se povici, bljeskovi i detonacije. Nikad do tad nisam vidio pje aki napad -ali, ovo je izgledalo i zvualo ba tako. Pohrlio sam prema hrastu. Zrak mi je parao bronhije, a slezena su me pekla. Sad su granate ve padale i uokolo, ali vi e se nisam obazirao. Stotinjak metara do zasj ede odluio sam pretrati u hipu, pa ako me tu i poklopi, onda to samo znai da nisam imao jebene sree. Trao sam sve dok mi se maglovita slika goleme kro nje nije sasvim pribli ila. Tada sa m stao i ugledao neoekivan prizor. Toni i Edi nisu bili sami. Zapravo, oko stabla je vrvjelo od ljudi, ba kao da svi jet u zakazano vrijeme eka seoski autobus. Edi i Toni su bili tu, dakako s uperenim oru jem, u maskirnim odorama. I preostali nazoni imali su maskirne uniforme, ali drukije: ute are na odorama bile su jarkije, materijal svjetliji, izme drukije. Ediju i Toniju dru tvo je inila grupic a njihovih vojnika. Nakon mjeseci ratovanja sad sam ih prvi put vidio izbliza. Sreom, inilo se da Edi i Toni stvar imaju pod kontrolom. Uperili su pu ke u pravcu r azoru anih uljeza. Ovi su pak stajali dignutih ruku, bez pu aka i bombi koje su le ale iza Edijevih leda, na gomili. I jedni i drugi stajali su uspravno usred tog kre e va, kao da uokolo ne tresu topovi. Vidi ta smo povatali ree Edi im me je ugledao, mangupski, kao da u iva. Njijova patrola dometne maljutka nadobudno. Nakitio se svojim indijanskom bojama: zmijskim ko ama, mre astim prslukom, maramom. Imao sam dojam da ga Crnogorci gledaj u u udu, kao da nisu nacistu trebaju li ga se osobito bojati ili je tek osobito b lesav. Bilo ih je troje: idealan broj za izvianje ili manju sabota u. Doimali su se upla eno onoliko koliko bih i ja bio u njihovoj ko i. Izgledali su gladno i otrcano, ali t ako smo vjerojatno izgledali i mi. Jedan medu njima izdvajao se po svemu. Bio je visok, sablasno mr av, podu e kose po kojoj si znao da je rezervist. Druga su ga dvojica potajice motrili ba kao da im

je mentor ili razrednik. Oni su gledali u tlo, on ne. Gledao je ravno u Edija, b a kao da je zakljuio tko je ovdje gazda. Na koncu je progovorio. Prijatelju! obratio se Ediju, oprezno, kao da kroti be tiju. Ostali smo zapanjeni. Nitko od nas trojice nije oekivao da e nam se jedan od njihovih obratiti. Zapravo, kad danas gledam, mislim da nas je zapanjil o to to oni uope govore. Prijatelju, slu aj me! ponovio je. Materi san ti prijatelj! obrecne se Edi. Slu aj me! Roka uokolo. Izginut e i tvoji i moji. Daj da polegnemo, da se skrijemo, dok ne vajzne koja. Edi me pogleda. Kimnuo sam, jedva vidljivo. Dobro ree Edi. Legnite svi na prsi, tu isprid rova! Dlanove na zatiljak, i ko se makne gotov je... Uinili su kako je zapovjedio, skljokav i se tromo i upla eno na tlo. Odmah potom jedn a je granata tresnula nedaleko. Nas trojica smo se bacili na tlo isukanog oru ja. Gore s brijega i dalje se ula paljba pomije ana s povicima. Pogledao sam uvis, ali jedino to sam vidio bila je debela hrastova grana s nanizanim mesnatim tracima. T onijevi blavori i riovke klatili su se na povjetarcu: ovaj umez uokolo njih se oda vno vi e nije ticao. ta e s ovima? upitao sam Edija. Kurac, bilo bi ih najbolje pobit, bagru etniku. Rekao je to, a ja sam pogledao le ee ljude. Nisu se ni pomakli. Zato se Toni maljut ka lecnuo, lijepo sam vidio kako mu se na licu smrznuo samouvjereni osmijeh. Ne ih pobit rekao sam. ekaemo da prestane pa ih vodimo u selo. inilo se da je i Ediju laknulo to sam to rekao. Istina promrsio je mogu slu it za r zmjenu. Pogledao sam u nebo. Trebalo je doekati da tua zavr i ali, ona je trajala i trajala. Kamenim poljem cvali su oblaii sivog dima nakon kojih bi s malim zaka njenjem uslij edio prasak. Rokalo je, i nije izgledalo kao da e prestati. Pogledao sam Crnogorce. Imali su siva, umorna lica, bore odavno ispunjene prljav t inom i sitnom zemljom. Mislio sam da u, ako ih dobro prouim, moi o njima ne to saznat i, naslutiti koji bi od njih tamo prijeko mogao biti pekar, vulkanizer ili uitelj . Ali, nisam otkrivao ni ta. Svi su imali ista, tjeskobna i sumorna lica, svi kao da su oduvijek bili u vojsci, i kao da e u njoj zauvijek biti. Sjeam se dobro to sa m se u tom asu zapitao: pitao sam se ne izgledamo li i mi njima tako, jednaki kao jaja, bez pro losti i bilo kakve posebnosti. Radio prijemnik je le ao pod hrastom. Zacvrao je. Hrast, Hrast, ovdje Kua zaulo se i tera. Bio je to glas bojnika Borisa. Zaudio sam se kakvom me je pokroviteljskom u godom ispunio. Hrast, uje li? zakrao je opet radio. Tu smo odgovori Edi. Gore je poeo pje aki. Je 1' me uje ? Poeo je pje aki. Prijem - odgovori Edi. Pucnjava se s brda pojaala. Mi sti emo, ali ide sporo. Tuku, imamo ve dva ovika aut. Pazite se i vi, navalit e i c estom. Ve su. Molim? Ve su. Poslali su diverzante. Uvatili smo ih u zasjedu, njih tri. Evo ih zarobljene. Sta u sad? Radio je utio. Sta u sad? upita Edi glasnije. Radio je jo utio. ekaj da doemo, odgovori profesor nakon dulje stanke. Toni je nervozno lupkao po zatv arau ciganke. Crnogorci su le ali, ali vidio si da slu aju, da su svi same u i. Reka je da ekamo, ponovi Edi, a netom to je to rekao sve s pretopilo u svjetlo i gromki, neizdr ivi prasak. Nisam nikad osjetio bol nalik toj. Vri tao sam kao malouman, a desna noga pekla me od koljena nadolje kao da mi je netko istovremeno i lomi i guli joj ko u metalnim e ljem. Nisam uo ni ta doli buno zujanje. Pogledao sam vlastitu nogu. Bila je na mjest u. Krvava, s obzirom na bol vjerojatno izbu ena, ali na mjestu. Bojao sam se da u u mjesto nje vidjeti samo pokidana mi ina vlakna i patrljak. Vidio sam svoju nogu, i to je bilo najva nije. Osvrnuo sam se. Crnogorci su le ali gdje i prije, glava duboko zavuenih medu dlanov

e. inilo se da nisu pro li lo e. Edi je meutim le ao na zemlji, a ruka mu je bila krvava iznad lakta. Bio je ranjen. Pogledom sam potra io Tonija maljutka a. Stajao je tono pod hrastom, na najpogibeljni jem mjestu, posve intaktan kao da je upravo odnekud do ao, pa se svemu udi. I dalje je na ni anu imao Crnogorce, koji se nisu micali. Znate to je istina? Istina je da smo tog poslijepodneva imali mnogo sree. Mina od e zdeset milimetara mogla je skrenuti koji metar u stranu i udariti u kro nju. Aktiv irala bi se negdje u granama iznad Tonijeve galerije zmija. U tom bi nas sluaju g eleri po kropili kao eljezni ki obran - i ubili, sve od reda. Toni, koji je protiv re gula stajao tono pod deblom, u tom bi se sluaju pretvorio u bezoblino mesnato tijes to. Ali, mina je pala malo postrance, na meku ilovau i pijesak makadamske ceste. Od p otiska se zarila u tlo i izgubila snagu. Crnogorci, koji su le ali niice, pro li su l i o. Mi smo kleali dr ei ih na ni anu. Zato smo fasovali usporene gelere i sitne grumene ljunka. Bili smo izre etani, ali itavi. Ediju je krupni vapnenaki okrajak poput bode a tran irao rame. Ja sam dobio pogodak u list. Toni ni ta. Toni se najednom trgnuo i pohrlio nam u pomo. Edi ga je, stenjui kroz zube, zausta vio. Jesi lud!, rekao je, pusti nas, bog te ubio. Pazi na njih! Pogledali smo Crnogo rce. Samo bi im tren bio dovoljan da