Jacques Mercier - Povijest Vatikana

Jacques Mercier

PovijestVatikana

UVODNI TEKST

»PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI«

NAPISAO

Akademik Franjo ŠanjekPREVELA

Vesna Pavković

B • A • R • B . A . T ZAGREB, 2001.

Sadržaj

Predgovor (Petar Strčić) 9

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA I HRVATI (Franjo Šanjek) 13

-PRVI DIO

JEDINSTVENO OKRUŽENJE

1. OSMI BREŽULJAK 47

2. PETROVA MUČENIČKA SMRT U NERONOVU CIRKUSU 54

3. GROB NA BREŽULJKU 63

4. BAZILIKA NAD GROBOM 72

5. VATIKANSKI GRAD 85

6. NAJMANJA DRŽAVA NA SVIJETU 91

DRUGI DIO

DVADESET STOLJEĆA POVIJESTI

7. PETAR I CAR (1. — 5. stoljeće) 103

1. BARBARI! (5. stoljeće) 112

8. U OPASNOSTI (518.-754.) 120

9. » G E S T A D E I P E R F R A N C O S « — D J E L A B O Ž J A POLUČENA PO FRANCIMA (754.-844.) 130

10. PROPAST JEDNOG SNA (844.-896.) 138

11. TEŠKA BITKA SREDNJOVJEKOVNOG PAPINSTVA (896.-1049.) 147

12. DUHOVNI PREPOROD PAPINSTVA (1049.-1124.) 156

14. DVA MAČA (1124.-1181.) 167

15. NA VRHUNCU (1181.-1216.) 177

16. KRAJ JEDNOG RAZDOBLJA (1216.-1271.) 188

17. PAPINSTVO U FRANCUSKOM ŽRVNJU (1271.-1377.) 194

18. RASKOLI I KONCILI (1377.-1447.) 204

19. RENESANSNI PAPE (1447.-1534.) 212

20. PROTUREFORMACIJA (1534.-1590.) 223

21. POČETAK MISIJSKOG APOSTOLATA (1590.-1700.) 232

22. RAZUM PROTIV VJERE (1700.-1775.) 241

23. VATIKAN U OLUJI (1775.-1814.) 247

24. SAŠIJ PA RAZAŠIJ (1814.-1870.) 258

25. ZATOČENIK VATIKANA (1870.-1922.) 269

26. PROCVAT (1922.-1963.) 275

27. NASPRAM MODERNOG SVIJETA (1963.-1976.) 284

TREĆI DIO

ORGANIZACIJA VATIKANA28. PAPA 293

29. OPĆA UPRAVA CRKVE: KARDINALSKI ZBOR I RIMSKA KURIJA 30130. SREDIŠNJA UPRAVA CRKVE: UPRAVNA TIJELA I SLUŽBE 31731. VLAST I UPRAVA DRŽAVE VATIKANSKOG GRADA 327

ČETVRTI DIO

NEKI PROBLEMI DUHOVNOG I SVJETOVNOG

14. KRIZE IDENTITETA: HEREZE, RASKOLI I NOVI TERITORIJI

339

Sadržaj 7

34. FINANCIJE SVETE STOLICE 351

35. VATIKAN I NEKRŠĆANSKE RELIGIJE 355

36. SLAVNO DOBA VATIKANA: SVETE GODINE 362Pogovor 367

PRILOZI

I. Kronološki slijed papa 371

II. Pape u statistikama 404

III. Imena papa 408

IV. Diplomatski odnosi Svete Stolice 410

V. Crkveni sabori i sinode Katoličke crkve 417

VI. Adrese važnijih vatikanskih ustanova 422

VII. Glosarij nekih pojmova crkvenog jezika 428VIII. Kazalo imena 435

Predgovor

Kad spomenemo Vatikan odmah, već u prvome trenu, u svijesti kršćana, ali i znatnoga dijela čovječanstva stiže asocijacija: dvomilenijsko središte i du-hovnosti i svjetovnih poruka.

Naime, bez obzira na to jesu li neki pripadnici ljudskoga roda »neznabošci«, »pogani«, »agnostici« ili »nešto« drugo, bez obzira na »civilizacijsku« ili »kulturnu« razinu, ili na boju kože, svako ljudsko biće ipak u svojoj nutrini, možda u svojoj duši, ako ne i u srcu ili u mozgu, u fizičkome dijelu tijela — osjeća onaj žalac usađen u praiskonu ljudskoga nastanka, koji ga bode da traži ono »nešto«, što ćemo nazvati Apsolutnim (i to bez navodnika). A to je upravo ono »nešto« što u stalnome ljudskom nemiru izaziva želju za isto tako stalnim pokušajima kretanja prema Beskonačnome. A to »nešto« uvijek je beskrajna dobrota, pravedan ocjenitelj djela i nedjela, kojega ljudi vjere nazivaju Bogom.

U traženju smisla svega toga, što se u konačnosti sublimira u Bogu, potrebni su i oni koji će vjerno tumačiti i naviještati riječ Božju, pa u tom smislu ljudi najčešće i doživljavaju prostore u kojima obitavaju takve, u načelu, visoke moralne i etične ličnosti. U kršćanskome svijetu, pa i u znatnome dijelu čovječanstva, ljudi tako doživljavaju i jedan manji dio rimskoga gradskoga prostora, smještenog na vatikanskom brežuljku Vječnoga grada, ali i kao Sveta ili Apostolska Stolica. No, manje se taj prostor u većine čovječanstva, pa čak i u kršćana, doživljava kao svjetovna, i k tome još kao upravna zajednica; a Vatikan, odnosno Stolica, još je i sve to.

U hrvatskoj povijesnoj literaturi imamo većih ili manjih objavljenih osvrta na tu znamenitu »gradsku« cjelinu u Rimu, ali ne i opsežnijih isto tako temeljitih monografija i sinteza. No zašto ima veći broj rasprava i drugih članaka znanstvene i stručne, a još više od opće publicističke vrijednosti, kao i arheografskih izdanja kojih sadržaji govore o stoljetnim odnosima Hrvata sa Svetom Stolicom, o (čak i bližim) vezama između pojedinih papa i istaknutijih pripadnika hrvatskoga naroda, ili pak hrvatskih država i vladara s pojedinim papama ili sa Svetom Stolicom u cjelini? U stranome svijetu postoji opsežna literatura. No sada u rukama imamo i mi, na hrvatskom

jeziku — može se odmah istaknuti — u prijevodu jedno veoma solidno djelo.Prema odabiru akademika Franje Šanjeka, francuskoga studenta i dok-

toranta te povjesničara, prevedena je knjiga francuskog autora Jacquesa Merciera o povijesti Vatikana, odnosno o dvadesetstoljetnom životu Apostolske Stolice.

Već sam akademikov odabir — a nije naodmet reći da je prof. dr. Franjo Šanjek i svećenik, i redovni profesor, i donedavni dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu — dodatno upućuje na profesorovo iscrpno poznavanje ove problematike, odnosno svojim odabirom među više sličnih, dobrih djela, upozorava nas da je riječ o iscrpnom i temeljitom radu francuskoga istraživača, o knjizi koja u pet velikih

cjelina sveobuhvatno govori o nastanku, razvoju i sadašnjosti Vatikana. A taj Vatikan svoje početke zahvaljuje — ni više ni manje — već Neronovim carskim vrtovima, pa i zloglasnomu području gdje su u glasovitim gladijatorskim igrama izgubile život tisuće ljudi, među njima i brojni kršćani. A ta je smrt bila i »prirodna« za to »slavno« doba antike, kad se ima u vidu surova nesnošljivost vladajućih struktura prema novoj religiji, te da je manje od dva desetljeća dijelila Kristovu smrt na Bliskome istoku (J. Mercier: petak, 7. travnja 30. godine) od registrirane prve pojave Isusovih sljedbenika u glavnome gradu golemoga afroazijskoga i europskog imperija. Tako je »prirodno« bilo i to da čak i Petar nađe surov kraj svojega zemaljskog života u carskome Cirkusu, a upravo je ovo masovno gubilište postalo prapočetak Vatikana. Jer »Gdje je Petar, tu je Crkva!«, ustvrdio je još sv. Ambrozije, odnosno usklikuje: »Gdje je Crkva, nije smrt, nego vječni život!«.

Taj prvi Kristov nasljednik, prvi među apostolima, na istome mjestu ima na stotine nasljednika, pa tako i danas ima više nego životnoga mirotvorca, prvoga nakon niza stoljeća, koji je izabran iz redova klera izvan (snažnoga i do danas veoma utjecajnoga) talijanskoga crkvenog kruga.

Mercier se izvrsno snalazi u zaista složenim problemima jedne tako značajne duhovne cjeline čiji život traje već dva tisućljeća, i to s organiziranim komponentama na svim kontinentima. Istodobno, najmanja je to država na svijetu, s vladarom koji je ujedno i duhovni pastir Crkve, u čijoj je ingerenciji Vatikanski Grad na prostoru od samo četrdeset hektara, ali i nekoliko patrijarhijskih bazilika, više svetišta, papinskih vila, zgrada administracije itd. i izvan Rima, dok mjesni dijelovi Crkve u raznim dijelovima svijeta raspolažu i s vlastitom imovinom. (Sveukupno ipak je vrijednost manja od imovine pojedinih — na prvi pogled marginalnih te manje poznatih i utjecajnih — sekti.) No zato je tu golemo umjetničko, kulturno i arhivsko blago, i to sačuvano ne samo u Rimu, u osnovnome dijelu krila Crkve.

A sve su to pratili usponi i padovi, širenje Crkve i raskoli, reformacije i misijski entuzijazam, konzervativizam i otvaranje potrebama suvremenoga hoda čovječanstva, uobičajeno negativno djelovanje birokracije i okretanje stvarnim potrebama vjernika; tu su i složeni problemi duhovnoga i svjetovnog odnosa, npr. u 20. st. prema nacističkome i staljinističkome ideologijskome poganstvu te nasilju, nekršćanskim religijama, nehumanim ratnim i medicinskim opcijama itd.

Svemu tome Jacques Mercier pridaje znatnu, prema potrebi i veliku pažnju, pa se u tome izdvaja u nizu sličnih stvaralačkih i izdavačkih pothvata. U zadnjoj cjelini daje opsežan dodatak s kronološkim popisom papa, pojmovnikom crkvenoga jezika i druge potrebne informativne odjeljke. Cijela je knjiga protkana i znanstvenim aparatom, s osloncem na vrela i probranu literaturu, a tu je još i kazalo.

Jednom riječju, iz pera francuskoga istraživača nastala je veoma uspjela sinteza dvadesetstoljetnoga hoda duhovne i svjetovne snage, zasnovane na vjeri u život, i snage navještenja radosne riječi Božje. No, tu je i posve opipljiva, realna strana transcendentalnoga odnosa, vjere u »nemoguće«, u sve teže dokučivo praktičnome umu današnjega čovjeka okruženog čipovima, televizorima, računalima, internetom, a kojem je toliko potrebno duhovno ohrabrenje, obična lijepa ljudska riječ u ovome svijetu u kome se stalno na pijedestal stavlja utrka za materijalnim dobrima i zaborav onoga što u sebi sadrži plemenitost ljudske duše.

Ohrabrenje pruža i prof. Franjo Šanjek u svojoj opsežnoj studiji koja uvodi u

Mercierovo izdanje na hrvatskome jeziku: Pape, Apostolska Stolica i Hrvati. I o tome ima, rekosmo, objavljenih tekstova, ali profesorov tekst zadnji je u tome nizu osobito uspjeli zgusnuti, gotovo leksikonski, ali i znanstveni prikaz (sa osamdesetak bilježaka). Lijep je to sadržaj koji zaokruženo govori o razdoblju u rasponu od prije tisuću četiristo godina pa do naših dana, od prvih susreta Slavena, potonjih Hrvata u njihovoj konačnoj domovini na istočnoj obali Jadrana, s jednom vjerom, neobičnom i za njih i za cijelo to »barbarsko« doba koje je netom zamijenilo »plemenitu« antiku.

K tome i jedna više nego zanimljivost: upravo prvi trag o Slavenima, odnosno o kasnijim Hrvatima u njihovoj konačnoj domovini zabilježen je u papinskoj kancelariji 599. godine: govor je o došljacima u Istri, gdje je i danas najzapadniji dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa. A samo desetak godina poslije, za cara Heraklija i pape Dalmatinca Ivana IV., već ima podataka i o prvim susretima jadranskih Slavena, tj. potonjih Hrvata, i s Apostolskom Stolicom, te dodire autor prati do našega vremena, kada Ivan Pavao II. godine 1994. i 1998., kao treći papa posjećuje Hrvatsku (ali prvi koji to nije učinio zbog »banalnih« meteoroloških uvjeta — dvojica papa samo su se zbog vremenske nepogode zadržali u Zadru i na zapadnoj obali Istre). Ne treba zaboraviti npr. ni odnos Ivana VIII. i Grgura VII. u 9. i u 11. stoljeću, kada zbog iznimnoga položaja Svete Stolice, koji je imala u tadašnjem europskom svijetu, dolazi i do prvoga faktičnoga međunarodnog priznanja hrvatske države.

Na zasebnome mjestu nikako ne smijemo zaboraviti ni ona dva krasna datuma iz 1248. i 1252. godine, kada Inocent IV. senjskomu biskupu i krčkim benediktincima ispod Omišlja dopušta »službeno obraćanje Bogu«, tj. litur-giju glagoljanjem, hrvatskim jezikom i pismom, a to postaje prvi trajniji kapitalni čin nakon što je Bog »smio čuti« riječi upućene sa Zemlje na hebrejskom, grčkom i latinskom jeziku i pismu. Divna je to potvrda prava jednoga naroda, od strane Svete Stolice, kad se zna s kakvim je intenzitetom za hrvatskim prostorom, etnosom i identitetom posezalo romanstvo, hungarstvo, germanstvo, velikosrpstvo itd.

I, tako, dolazimo do nezaobilaznoga Poljaka, nasljednika nekadašnjeg ribara Šimuna, koji je kao apostol Petar preplovio pola ondašnjega svijeta (važnijega za njega i druge tadašnje kršćane). Ivan Pavao II. postaje putnik po Zemlji koji naviješta riječ Božju u suvremenom ozračju. Za posjeta Hrvatskoj sadašnji papa ističe da su Hrvati prvi Slaveni koji su stupili u kontakt s kršćanstvom i koji nakon dugih godina bolnoga iskustva s nasiljem s pravom žele mir, ali ne diktatorski, nego demokraciju »utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bića«. U tom smislu Ivan Pavao II. ističe upravo za nas, u Hrvatskoj (listopada 1998.): »Bit ćete mi svjedoci!«. Optimistički i opravdano očekujući da mu budemo i djelotvorni svjedoci.

Knjiga Jacquesa Merciera i uvodna rasprava u tom djelu hrvatskoga znanstvenika Franje Šanjeka ulaze u red kapitalnih izdanja svjetske historio-grafije. Sadržaj je poticajan i drugim istraživačima, ali i studentima raznih

studijskih usmjerenja na više fakulteta humanističkih i kulturnih sadržaja, kao i svoj hrvatskoj intelektualnoj i široj javnosti, naravno, i onoj crkvenoj (što ne treba odviše isticati). Potrebno je to djelo uzeti u ruke i iz teksta provjerenih znalaca dvomilenijskoga života kršćanstva, a time i Svete Stolice te Vatikanskoga Grada, što bolje se upoznati s procesima, zbivanjima i lično-stima u Crkvi i oko nje, ali i s drugim pojavama u tome dugome vremen-skom hodu.

Akademik Petar Strčić

PAPE, APOSTOLSKA STOLICA IHRVATI

U ranosrednjovjekovnoj tradiciji sačuvalo se sjećanje na doseljenje Hrvata iz Bijele ili Velike Hrvatske u VI./VII. stoljeću, koji se u novoj domovini stapaju s romanskim, ilirsko–keltskim i gorštačkim vlaškim pučanstvom središnjih balkanskih područja. Na prostoru od istarske jadranske obale do rijeke Drine, koja voljom cara Teodozija Velikog (395.) dotad jedinstveni Rimski Imperij razgraničuje na Istočni i Zapadni, oblikujući civilizacijsku, kulturnu i religijsku među Rima i Carigrada, univerzalnog, katoličkog i nacionalnog, pravoslavnog kršćanstva, Hrvati se ustaljuju na području koje povezuje etničke, konfesionalne i društvene posebnosti na ovom susretištu naroda.1

Prvi susret Hrvata s papinstvom i Apostolskom Stolicom datira iz vremena cara Heraklija (610.-641.) i pontifikata pape Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.). U diplomatičkim spisima, osobito u Registrima korespondencije papinske kancelarije, može ih se slijediti iz godine u godinu, čak iz dana u dan, kao što to dokazuje npr. dopisivanje pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom — pet papinih pisama otposlanih između 7. i 10. lipnja 879.

Odnosi rimskih prvosvećenika s Hrvatskom mnogostruki su i idu od upoznavanja u vrijeme pontifikata Grgura I. Velikog (590.-604.) i Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.) do međunarodnog priznavanja za pape Ivana VIII. (872.-882.) i Grgura VII. (1073.-1085.), od borbi za ravnopravnost hrvatskog jezika i glagoljskog pisma u liturgiji Rimske crkve za pontifikata Ivana VIII., Aleksandra II. (1061.-1073.) i Inocenta IV. (1243.-1254.) do rješavanja »gordijskog čvora« hrvatskog katolicizma u vezi s heterodoksnom Crkvom bosansko–humskih krstjana u razdoblju od Inocenta III. (1198.-1216.) do pape Pija II. (1458.-1464.). Od XIII. stoljeća Hrvati su nosioci europskih integracijskih procesa i kao takvi pobornici unionističkih i ekumenskih gibanja na tlu zapadne kršćanske ekumene. U doba ratova za »krst časni i sloboduzlatnu« protiv otomanskih osvajača hrvatski je narod siguran oslonac papin-stva i antemurale christianitatis za srednju i zapadnu Europu.

Povijesni susret Hrvata s Apostolskom Stolicom i papinstvom

Povijesni susret Hrvatske s papinstvom dovodi se u vezu s pontifikatom pape Ivana IV. Dalmatinca čije poslanstvo, predvođeno opatom Martinom, uspostavlja prve veze Apostolske Stolice s Hrvatima, koji su, nakon razornih barbarskih hordi Gota, Huna, Vandala, Avara i drugih u miru zaposjeli poluotok Istru, Dalmaciju, Ilirik i područja između Drave, Save i Dunava.

Hrvatsko naseljavanje istarskog poluotoka bilo je poznato i papi Grguru I.

1 F. ŠANJEK, Geopolitischer und kirchenpolitischer Uberblick, u: Religion und Kirchen in Ost(Mittel)Europa: Tschechien, Kroatien, Polen, Beč (Schwabenverlag), 2001, str. 126.

Velikom, neumornom borcu protiv ropstva, rata i nasilja. Ovaj ugledni rimski patricij, koji se isticao oštroumljem, neposrednošću i skromnošću, uporno se zauzima za uspostavu mira među europskim narodima, koje će zbližiti kršćanska vjera i rimska uljudba. Spomenuti papa sa zanimanjem prati dolazak i naseljavanje Slavena i Hrvata na graničnom istarskom području te dalje uz istočnu jadransku obalu, o čemu u srpnju 600. godine Grgur I. piše Maksimu, prvaku Salonitanske crkve. Glavni grad rimske Dalmacije, Salona, u to vrijeme još nije porušen i najveći je grad na toj jadranskoj obali. Doduše, u pismu papa općenito spominje Slavene, ali događaji upućuju na Hrvate koji se sa sjevera, na putu iz Bijele ili Velike Hrvatske, tj. područja gornjeg toka rijeke Visle, oko današnjeg Krakowa, potkraj VI. i početkom VII. stoljeća pojavljuju u Istri. Papa Grgur I. »zbunjen je neposrednom opasnošću koja (romanskom stanovništvu uz istočnu jadransku obalu) prijeti od slavenskog naroda (i) zato što su ovi preko istarskog prijelaza već počeli ulaziti u Italiju.«2

Organiziranjem hrvatske države u dalmatinskom zaleđu i snošljivošću nužnom za suživot sa starosjedilačkim pučanstvom i romanskim gradovima na obali i na otocima izgradit će se mostovi suradnje, a time i raspršiti papina bojazan. Knjigom pastoralnih uputa papa Grgur I. Veliki utisnuo je trajan pečat u duhovnu i svjetovnu književnost hrvatskog srednjovjekovlja, dok su njegovi moralno–didaktički Dijalozi, pisani glagoljicom, svojevrstan i raširen molitvenik hrvatske legendarno–hagiografske proze.3

U nastojanju da iz Ilirika protjera Avare — izvještava tri stoljeća poslije car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet (t 959.) — basileus Heraklije (610.– 641.) zatražio je pomoć od Hrvata koji su nastavali Bijelu ili Veliku Hrvatsku. S Porfirogenetom, autorom zanimljive povijesno–diplomatske rasprave De administrando imperio (O upravljanju Carstvom) slaže se i anonimni grčki tekst poznat pod naslovom Čudesa sv. Dimitrija (VIII. st.), koji pobunu i oslobađanje zatočenih kršćana, avarskih talaca na tromeđi Drave, Save i Dunava, dovodi u vezu s hrvatskim napredovanjem od jadranskih žala prema obalama Drave i Dunava.4

Potkraj Heraklijeve vladavine na Petrovu stolicu u Rimu dolazi papa Ivan N. Dalmatinac, sin Venancija, skolastika iz Salone, s reputacijom teologa i političara, odlučan protivnik podjela unutar kršćanske ekumene i neustrašivi borac za mir. Iako relativno kratak — trajao je nešto manje od dvije godine, tj. od 26. XII. 640. do 12. X. 642. — pontifikat pape Ivana N. bogat je nastojanjima oko povezivanja mladih europskih naroda s rimskokrščanskim kulturnim naslijeđem. Kontroverzni Anastazije Bibliotekar (815.-878.), protupapa Benediktu III. (855.-858.) i prvi suradnik velikog pape Nikole I. (858.-867.), u rimskom zborniku Liber pontificalis uz ime Ivana N. upisat će da je »ovaj papa po narodnosti

2 F. ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske histonje, Zagreb, 1914, str. 174; N. KLAIĆ, lzvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972, str. 1. O odnosima Hn,ata s Apostolskom Stolicom i papinstvom kroz povijest v. J. KOCIJANIĆ, Pape i hrvatski narod, Zagreb, 1927. (drugom zagrebačkom izdanju 1998. J. Kolarić pridodaje opširan tekst Pape i hrvatski narod 1927.-1998., str. 587-699); I. MLIVONČIĆ,

Pape i Hrvati, Zagreb, 1993; Vatikan i Dubrovnik (zbornik, uredio Puljić), Dubrovnik, 1994; F.ŠANJEK, Pape i Hrvati, u: B. PETRAČ—F. ŠANJEK Ivan Pavao i Hrvati, Zagreb, 1995, str. 215-231; Hrvatska/Sveta Stolica. Odnosi kroz stolječa (zbornik), Zagreb (Most/The Bridge), 1999. (dvojezično hrvatsko—talijansko izdanje

3 E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, u: Povijest hrvatske književnosti 2, Zagreb, 1975, str. 288-289 i 392-393.4 F. DVORNIK, Les Slaves, Paris, 1970, str. 66; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 218.

Dalmatinac (...) u svoje vrijeme (...) poslao opata Martina s mnogo novca po čitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili«.5 Vijest o papinskom poslanstvu u krajeve koje su nedugo prije toga zaposjeli Hrvati govori i o tome da se ono vratilo u Rim s kostima ilirskih svetaca Anastazija ili Staša (308.), Mavra, Venancija i drugih žrtava Dioklecijanova progona kršćana u Dalmaciji i Iliriku. Posmrtne ostatke mučenika iz svoje domovine spomenuti je papa dao pohraniti u oratoriju sagrađenom uz krstionicu lateranske bazilike u Rimu. Na velikom mozaiku uz Staša, Mavra i Venancija nalaze se još i likovi sv. Dujma, Antiohijana, Asterija, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija.6

Razumljiv je interes pape Ivana IV. za rodnu Salonu i političke promjene koje su na tom prostoru uslijedile dolaskom Hrvata. Prvotni cilj papinskog poslanstva bio je otkup zarobljenih kršćana u Dalmaciji i Istri, a njezin neposredni rezultat — trijumfalni povratak s dijelom moći (posmrtnih ostataka) najuglednijih dalmatinskih kršćanskih mučenika za Dioklecijanovih progona — upućuje na miran suživot Hrvata, novih gospodara ovih područja, s preostalim romanskim stanovništvom zapadnog Ilirika. Porfirogenetova vijest da car Heraklije »posla i dovede iz Rima svećenike (i) načini od njih nadbiskupa, biskupa, prezbitere i đakone, pa pokrsti Hrvate«7 dade se utvrditi djelovanjem Ivanovih nasljednika, koji se u VII. i VIII. stoljeću zauzimaju za pokrštenje Hrvata i obnovu crkvenog Ilirika, teško stradalog za seobe naroda u prethodnim stoljećima.

Organizaciju Crkve u Hrvata valja promatrati u kontekstu odnosa Rim-Akvileja–Carigrad, tri jurisdikcijska izvorišta preko kojih Hrvati dolaze u doticaj s kršćanstvom i koja bitno utječu na oblikovanje srednjovjekovne crkvenosti između dalmatinskog (romanskog) episkopata i ninskog (hrvatskog) biskupa, kao i u odnosima između.Rima i Akvileje (Oglaja).8

U potvrdi zaključaka Drugog splitskog sabora (928.) papa Lav VI. ističe da splitskom nadbiskupu »in Croatorum terra«, tj. u zemlji Hrvata, pripadaju ista prava koja je nekoć u starini imala Salonitanska crkva.9 Romanska većina na poznatim splitskim saborima 925. i 928. inzistira na ukidanju ninske biskupije, jer da ova »u starini nije imala biskupa nego nadpopa s biskupskom jurisdikcijom«.10 Ninskom biskupu Grguru, koji sebe naziva i »biskupom Hrvata« (Episcopus Croatensis), predlaže se jedno od utrnutih dijecezanskih središta s hrvatskoga prostora: Skradin, Sisak ili Duvno.11

Institucija »Hrvatskog biskupa« (Episcopus Croatensis) ponovno se javlja sredinom XI. stoljeća kao »Episcopus Regni (Croatiae)«, a nepovratno nestaje nakon 5 L. DUCHESNE, Le Liber pontificalis, sv. I, Paris, 1886, str. 330: »Joannes, natione Dalmata, ex patre Venantio scholastico, sedit annum unum, menses novem, dies XVIII. Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem propter redemtionem captivorum, qui depraedati erant a gentibus.« Slično piše i Amaury (t855): »Ipse Johannes cum thesauris ecclesiae multa millia hominum per Istriam et Dalmatiam a captivitate et servitute paganorum redemit, et ad ecclesiae unitatem eos reduxita (L. Duchesne, idem, n. 1).6 6 F. RAČKI, Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, sv. I, Zagreb, 1877, str. 277; F.

ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 218. Likovi na mozaiku predstavljenih dalmatinskih mučenika označeni su poimence.

7 KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom,g1. XXX/, reprint izdanje, Zagreb, 1994, str. 85. Usp. F. DVORNIK, Les Slaves, str. 65-66; N. KLAIC, Izvori, str. 14; F. ŠANJEK, Počeci kršćanstva u Hrvata, Crkva u svijetu, XI (1976) 3, str. 201.

8 F. ŠANJEK, Crkva i krš čanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb, 1993, str. 117-119.9 Usp. J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbomik Kragevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, sv. I, Zagreb, 1967, str. 39; N. KLAIĆ, Izvori, str. 36.10 J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik, I, 26, str. 37; N. KLAIĆ, Izvori, str. 36.11 J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik, I, 26 i 27, str. 37 i 39; N. KLAIĆ, Izvori, str. 36-37.

utemeljenja zagrebačke biskupije (1089.-1091.). Od »Hrvatskih biskupa«, osim Grgura Ninskog, poznati su još: Marko (1042.-1044.), Rajner (1060.-1066.), Anastazije (»aulae regis cancellarius«, 1069.), Grgur I. (1074.-1078., u doku-mentu iz 1078. spominje se kao »biskup hrvatskoga kralja«), Petar (1086.) i Grgur II. (oko 1089.)12

Pape priznaju hrvatsku državu

Diplomatski kontakti papinskog Rima s Hrvatima, vidjeli smo, uspostavljeni su još u VII. stoljeću za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca. Za pape Agatona (678.-681.) »pokršteni Hrvati (...) nepokolebivom se vjerom zaklinju da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji to htjednu.«13

Diplomatsko–politički odnosi Apostolske Stolice i Hrvata dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja. Ovaj, po Mlečanima »najgori hrvatski vladar«, nije, čini se, imao razumijevanja prema političkim protivnicima, jer je dao pogubiti jednog urotnika unatoč zadanoj riječi da to ne će učiniti, pa ga papa Ivan VIII. godine 875. podsjeća na vladarsku velikodušnost, savjetujući mu da svoje protivnike ne kažnjava smrću nego izgonom iz zemlje, kao što to priliči jednom kršćanskom vladaru.14

Nakon kratke Zdeslavove vladavine (878.-879.), kojega isti papa hvali i preporučuje mu sigurnost legata Apostolske Stolice na proputovanju za Bugarsku, na hrvatsku političku scenu dolazi knez Branimir (879.-892.). Ovaj se Ivanu VIII. obraća kao »dragi sin (koji) u svemu želi biti vjeran i poslušan sv. Petru«. Zauzvrat, papa mu 7. lipnja 879. nad cijelom Hrvatskom priznaje »zemaljsku vlast« (principatum terrenum!),15 što je u ondašnjojpolitičkoj terminologiji i praksi značilo da se Hrvatsku smatra neovisnom i suverenom državom, jer je takvom priznaje vrhovni crkveno–politički autoritet kršćanske Europe. Papa pozdravlja kneza Branimira kao »najdražeg sina«, što je uobičajeni izraz kurijalne kancelarijske prakse, a ovaj mu zauzvrat obećava »odanost svoju i cijelog svog naroda«. Prijateljski odnosi hrvatskog vladara i rimskog prvosvećenika upotpunjeni su tijekom godine 880. uzajamnom razmjenom poslanika.

U doba društvenih, kulturnih i religioznih promjena na prostoru zapadne kršćanske ekumene hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.-1089.) podupire reformnu politiku pape Grgura VII. (1073.-1085.), moćnog saveznika u obnovi Hrvatskog Kraljevstva

12 12 O naslovu i ulozi biskupa Hrvata v. M. BARADA, Episcopus Croatensis, Croatia sacra, 2/1932, str. 161-215; F. ŠANJEK, Crkva i krIčanstvo u Hrvata, str. 125-129; F. ŠANJEK, Zagrebačka (nad)biskupija, u: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti zagrebačke nadbiskupije 1094.-1994., Zagreb, 1994, str. 31.

13 KONSTANTIN VII. PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom, str. 85. Stjepan K. Sakač, ugledni hrvatski orijentalist, Porfirogenetov tekst dovodi u svezu s pontifikatom pape Agatona (678.-681.) i njegovim izvješćem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680.) da »misionari s uspjehom djeluju među novoobraćenim Langobardima, Francima, Slavenima...«. Pod ovim posljednjim Sakač vidi Hrvate, jedini slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom dodiru s kršćanstvom. Usp. S. K. SAKAČ, Ugovor pape Agatona i Hrvata proti navalnom ratu, Croatia sacra, 1/1931, str. 1-84; F. SANJEK, Počeci krščanstva u Hrvata, str. 204; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 47.

14 F. ŠANJEK, Krščanstvo na brvatskom prostoru, str. 239.

15 M. MATIJEVIĆ—SOKOL, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII, Split, 1990, str. 50: »Nam in die ascensionis Domini (...) sursum manibus benediximus tibi et omni populo tuo omnique terretue, ut hic et in eternum corpore simul et anima saluatus et principatum terrenum, quem habes, prospere et securiter regere possis«. Usporedan hrvatski prijevod otisnut je na str. 51: »Blagoslovili smo tebe i sam tvoj narod kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju imaš«.

koje se uz papino državnopravno priznanje afirmira i na međunarodnom planu.Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim načelima prava i pravednosti, odlikuje se društvenom ravnotežom, relativnim gospodarskim prosperitetom i kulturnom izgradnjom cjelokupnoga hrvatskog teritorija. Iz teksta »Zvonimirove zavjernice« papi, u listopadu 1075., saznaje se da ga je, nakon izbora za kralja, opat Gebizon, izaslanik pape Grgura VII., »zastavom, mačem, žezlom i krunom u crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstava Hrvatske i Dalmacije«.16

Novookrunjeni hrvatski kralj, kojeg su narod i kler prije samog čina krunjenja jednoglasno aklamacijom izabrali za kralja, u znak zahvalnosti odlučno izjavljuje da će u »svemu čuvati vjernost prema Apostolskoj Stolici«.

Valja podsjetiti da ceremonijal izbora i krunjenja kralja Zvonimira slijedi rimski protokol, kakav je bio na snazi u Carigradu. Papin izaslanik opat Gebizon okrunio je Zvonimira nakon što su ga narod i kler jednoglasno izabrali (aklamirali) za kralja Hrvatske i Dalmacije. Sličan postupak priželjkivao je na Božić godine 800. i Karlo Veliki, kad ga je papa Lav III. u bazilici sv. Petra u Rimu okrunio za cara. Karlov biograf Einhard (Eginhard) piše da je car bijesan napustio baziliku sv. Petra jer ceremonijal krunjenja nije slijedio rimski protokol, jer ga je papa okrunio prije aklamacije naroda. Na taj način papa je želio naglasiti da je car primio vlast od Boga posredovanjem Petrova nasljednika, dok je Karlo Veliki zastupao laičko poimanje vlasti, što je izričito naglašeno pri krunjenju i posveti bizantskih careva: činu krunjenja, koje obavlja patrijarh, prethodi narodni izbor (aklamacija). Ovaj naoko beznačajni nesporazum bio je početak stoljetnih sukoba izmedu carstva i papinstva na području zapadnoga kršćanstva. Zvonimirovo je krunjenje obavljeno u skladu s rimskim protokolom krunjenja i posvete bizantskih careva.17

Zvonimirova »prisega vjernosti« ili »zavjernica« odraz je crkvenih i društvenih prilika onoga doba. Hrvatski se suveren obvezao da će promicati pravednost i poštivati dostojanstvo ljudske osobe te će se odlučno suprotstavljati prodaji ljudi u bilo kojem obliku i primoravanju slobodnih na podređenost i ropstvo. Hrvatski se kralj odriče prava na »laičku investituru«, Crkvi on obećava pomoć u suzbijanju »simonije« i »nikolaitizma«, a kao uvjereni kršćanin sprječavat će sklapanje nezakonitih i razvrgavanje zakonitih brakova u vremenu kad su konkubinat i nezakonite veze muškaraca i žena bile svakodnevna pojava i kad se ženidba smatrala samo građanskom ustanovom, pa nazočnost i blagoslov svećenika nisu uvijek bili nužni za njezinu valjanost.

»Prisega vjernosti« i obveza plaćanja godišnjeg prinosa od dvjesto bizantskih zlatnika ne umanjuju ugled Zvonimira kao samostalnog vladara jedne suverene

16 J. STIPIŠIĆ — M. ŠAMŠALOVIĆ, Dtplomatički zbomik, I, 109, str. 139-140; N. KLAIĆ, Izvori, str. 68; Kralj Zvonimir. Dokumenti i spomenici, Zagreb, 1990, str. 17-18; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, str. 137. Usp. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica u svjetlu crkveno—političkih odrednica grgurovske reforme, u: Zvonimir kralj hrvatski (zbornik), Zagreb, 1997, str. 27-35.

17 EGINHARD (EINCHARD), Vita Karoli Magni Imperatoris 28, Paris, 1994, str. 80 (s usporednim francuskim prijevodom, str. 81). Usp. F. ŠANJEK, Crkva i krIćanstvo, u: Hrvatska i Europa: kultura, znanost, umjetnost, sv. I, Zagreb (HAZU), 1997, str. 232, bilj. 43.

države. Nije riječ o podlaganju hrvatskog vladara i njegove zemlje papinom svjetovnom vrhovništvu i izvršavanju uobičajenih vazalnih obveza, kao što su isticali neki hrvatski povjesničari (M. Kostrenčić), nego samo o priznanju duhovnog autoriteta Rimske crkve i Petrovih nasljednika nad kršćanskim svijetom. Uzajamni interes hrvatskog kralja i pape reformatora nalazi potvrdu u povijesnim vrelima. Papa Grgur VII., naime, pismom od 4. listopada 1079. podsjeća istarskog grofa Vezelina, podanika Svetog Rimskog Carstva, da je »Apostolska Stolica dala kraljevsku krunu hrvatsko—dalmatinskom kralju« Dmitru Zvonimiru te će svaki neprijateljski pokušaj protiv njega »smatrati napadom protiv iste Apostolske Stolice.« Stoga papa Hildebrand prijeti i naređuje Vezelinu da se ne bi usudio »na već spomenutog kralja dići oružje, imajući na umu da, što god poduzme protiv njega, istodobno to isto čini i protiv Apostolske Stolice«.

Dmitar Zvonimir, doduše, plaća dvjesto bizantskih zlatnika kao tributum ili pensio, kao što to čine Vilim Osvajač ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se na consilium (povjerljivost), zaklinje adjidelitatem sacramento (vjernost), ali ni u kojem slučaju na auxilium et tutionem (pomoć i zaštitu) odnosno servitium sancti Petri — što čine vojvode Spoleta i Beneventa koji su lenski podanici Papinske Države — niti svoje kraljevstvo (dominium!) stavlja in ius et proprietatem sancti Petri — pod vlast i u posjed svetog Petra.18

Pod vodstvom Gerarda, legata pape Grgura VII., nacionalni sabor dalmatinskih i hrvatskih biskupa 1074./1075. rehabilitira glagoljaštvo i poduzima korjenitu obnovu klera i crkvenih struktura, a splitski nadbiskup Lovro, Zvonimirov »duhovni otac« i savjetnik, godine 1075. posvećuje Formina, biskupa oživljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je nekoć stolovao »hrvatski biskup« Grgur Ninski (oko 900.-929.).19

Pape, glagoljaštvo i ćirilometodska baština u Hrvata

Kršćanstvo Slavena, podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem dvaju različitih crkvenih obreda, ali i dviju crkvenih jurisdikcija, izražava dvije specifične orijentacije ranosrednjovjekovne europske civilizacije. Područja Hrvata, Slovenaca, Moravljana, Čeha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena pripadaju jurisdikciji Rima i kulturno–civilizacijskom utjecaju Zapada, a Bugari, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bjelorusi, Srbi i Ukrajinci dio su istočne (pravoslavne) kršćanske ekumene, one u zajedništvu s ekumenskim patrijarhom u Carigradu.

Neovisno o nekim duboko uvriježenim razlikama, nastalima pod utjecajem klera istočnog i zapadnog obreda točnije, pod utjecajem punog jedinstva Crkve prije »istočnog raskola« (1054.), obje zone zadržavaju dosta sličnosti i paralelizama,

18 Usp. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 30-33; F. ŠANJEK, Grgurovska obnova u Zvonimirovoj Hrvatskoj, u: Deveuto godina Bašćanske ploče (1100.-2000.), Baška, 2000, str. 84.

19 Papinska pisma i interventi u drugoj polovici stoljeća odraz su nastojanja Rimske kurije da se u Hrvatskom Kraljevstvu ostvare temeljne odrednice opće crkvene obnove. Odmah nakon završetka rimske sinode 1074. papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku svojeg osobnog zastupnika Girarda da na nacionalnom saboru dalmatinskih i hrvatskih biskupa u Splitu 1074./1075. utvrdi smjernice obnove. Na saboru su rehabilitirani crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljaši, koju je pokrajinska sinoda petnaestak godina prije (1060.) osudila, a papa Nikola II. zabranio (1061.). Usp. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 27-35; F. ŠANJEK, Grgurovska obnova, str. 86.

jer ih povezuju ne samo istovjetne kršćanske vjeroispovijesti nego i zajednička slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se sačuvao u slavenskih naroda i također oblikovao njihovu viziju svijeta, nadnaravnog, čovjeka i društva.

Glagoljica, koju anonimni pisac Čirilova žitja smatra »darom većim i dostojnijim negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i prolazno bogatstvo«,20 povijesno je zajamčena u Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je opsegom upotrebe i vremenskim trajanjem od tisuću godina ostavila najdublji trag na hrvatskome nacionalnom prostoru. Glagoljsko pismo nailazi na svestranu uporabu ponajprije u Istri, Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, ali je isto tako prisutno i u Lici i Krbavi, južnoj Dalmaciji i Hercegovini, u južnim predjelima zagrebačke dijeceze i na prostoru današnje banjalučke biskupije.21

Hrvati su jedini narod na prostoru zapadne kršćanske ekumene s tisućljetnom liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku, prvobitno na crkvenoslavenskom, a zatim na živom hrvatskom jeziku, što je doista izvorna, jedinstvena pojava. Od vremena samostalne narodne države pa sve do sredine stoljeća glagoljica se u Hrvatskoj upotrebljava kao pismo kojim su se prepisivali biblijski kodeksi, bogoštovni tekstovi, djela nabožne i svjetovne književnosti najširega spektra, župne matice, kronike, knjige samostanskih računa, notarski spisi, a upotrebljuje se i u svagdanjem životu.

Papa Nikola I., koji je 867. pozvao u Rim slavenske apostole Konstantina (Ćirila) i Metoda, vjerojatno nije o njima znao ništa pouzdano. Njegov nasljednik, papa Hadrijan II. (867.-872.), dočekao ih je s dužnim poštovanjem, jer su sa sobom donijeli posmrtne ostatke na Krim prognanog pape Klementa Rimskog (t99.). Papa Hadrijan II. ne samo da je odobrio glagoljicu kao liturgijsko pismo nego je odredio da se slavenske bogoslužne knjige za vrijeme ponoćke izlože na glavnom oltaru u rimskoj crkvi sv. Marije od Jaslica i zaželio da Konstantin i Metod s učenicima treću božićnu misu pjevaju u bazilici sv. Petra na slavenskom jeziku.

Papa Hadrijan II. (867.-872.) i njegov nasljednik Ivan VIII. (872.-882.) s dužnom pažnjom primaju slavenske apostole. Zbog propusta Rima da Bugarima pošalje biskupe, ovi su se okrenuli Carigradu, drugom Rimu, iako su jurisdikcijski posredovanjem ohridskog metropolita potpadali pod prvi Rim. Pape u Konstantinu–Ćirilu i Metodu vide svoje sumišljenike i suradnike preko kojih će nastojati osigurati prostor koji su naselili Slaveni i pokušati vezati ih uz Zapad. Obnova srijemske biskupije s Metodom na čelu u očima rimskog prvosvećenika zamišljena je kao konačno rješenje crkvenog ustrojstva Panonije i Ilirika.

Kad je Metod imenovan legatom Apostolske Stolice za slavenske narode, sigurno se njegov crkvenoupravni i duhovni autoritet mogao osjetiti i u Branimirovoj Hrvatskoj, jer su se već tada Hrvati susreli s Ćirilovim i Metodovim knjigama i sa slavenskim pismom, te su počeli izgrađivati pisanu kulturu (ne samo) na latinskom jeziku i pismu (nego i) na hrvatskom (slavenskom) jeziku i pismu.22

U lipnju 880. papa Ivan VIII., odobravajući »slavensko pismo, koje je pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno slavi Boga«, proročki ističe da »zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili čita sveto evanđelje ili božanska čitanja Novoga i Staroga saveza, dobro prevedena i protumačena, ili 20 Vita Constantini, XIII, 18; usp. F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 221.21 Usp. B. FUČIĆ, Kultumo—povijesni vidovi glagoljske epigrafike, Croatica christiana periodica, VII (1983) 12, str. 135-18922 Usp. J. BRATULIĆ, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995, s posebnim osvrtom na glagoljicu u »duhovnosti i kulturi hrvatskoga naroda«, str. 5-30.

ako se pjeva čitava `služba časova' na tom istom slavenskom jeziku. Onaj, naime, koji je stvorio tri glavna jezika — hebrejski, grčki i latinski — stvorio je i sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu«.23 Ni pismo pape Stjepana V. (885.-891.), kojim se zabranjuje slavensko bogoslužje, nije moglo zaustaviti povijesna kretanja u Hrvatskoj, gdje su glagoljica i bogoslužje na narodnom jeziku uhvatili duboke korijene, koji se nisu dali iskorijeniti ni kasnijim zabranama. Uoči Prvoga splitskog sabora (925.) papa Ivan X. (914.-928.) obraća se »ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihovilu, izvrsnom vojvodi Humljana (...) i čitavom narodu koji obitava Slavoniju i Dalmaciju«, za koje vrhovni svećenik ne sumnja da pripadaju »prvencima Apostolske i Opće Crkve«, potičući ih da »svoju najmlađu djecu od malih nogu daju na nauke«, podrazumijevajući da to budu latinski studiji, jer »koji bi se izabrani sin svete Rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu) žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«.24

Pod predsjedanjem Teuza, legata pape Nikole II. splitski sabor godine 1060. »pod prijetnjom izopćenja (zabranjuje) da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu naučili latinski«25 kako se razabire iz pisma kojim papa Aleksandar II. godine 1063. potvrđuje zaključke navedenoga sabora. Nigdje se izričito ne zabranjuje ni slavensko bogoslužje ni kleričko ređenje glagoljaša sa znanjem latinskog. Protupapa Honorije II. (1061.-1064.) istodobno dopušta slavensko bogoslužje te se ono bez zapreka širi među njegovim pristašama uz hrvatsku obalu.26 Pristaša reformnih ideja pape Grgura VII (1073.-1085.), hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1075.– 1089.) spretnom je politikom uspio dobiti Dalmatinsku Marku, Istru do Labina, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke, a»uz neznatne materijalne žrtve dobiva od pape krunu i priznat je vladarom i u Dalmaciji«.27 Da se Hrvatska sačuvala u svojim povijesnim granicama, a i Hrvati kao politički narod, nemale zasluge ima Katolička crkva, osobito pape koji stoljećima na Hrvatsku i na Hrvate gledaju kao na zaseban politički subjekt. Pripomogla je nedvojbeno i glagoljica s bogoslužjem na narodnom jeziku, po čemu se Hrvatska i Hrvati razlikuju od drugih političkih entiteta i naroda na području zapadne kršćanske ekumene.

Godine 1248., na molbu senjskog biskupa Filipa, »imajući na umu da je jezik podređen stvari a ne stvar jeziku«, papa Inocent IV. potvrđuje uporabu glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju, » ali samo u onim krajevima u kojima se već upotrebljavaju«. Iz papina odgovora senjskom biskupu proizlazi da »u Slavoniji (tj. u Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotične zemlje tvrdi da ga ima još od bl. Jeronima«.28 Slično je dopuštenje 1252. dano omišaljskim benediktincima na

23 IVAN VIII, Industriae tuae, u prijevodu A. Fazinića, v. F. ŠANJEK, Pape, slavenski apostoli i arilometodska baština u Hrvata, Bogoslovska smotra, LI (1981) 1, str. 1624 J. STIPIŠIĆ – M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatičkt zbornik, I, 24, str. 34: »Vnde hortamur uos (...) ut uestros tenerrimos pueros a cunabulis in studio litterarum deo offeratis.« Usp. N. KLAIĆ, Izvori, str. 32; F. ŠANJEK, Povijesni razvoj visokoga školstva u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na 1874. godinu, u: zborniku Matija Mesić, prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb – Slavonski Brod, 1997, str. 131.25 J. STIPIŠIĆ – M. ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik, I, 67, str. 96: »Item. Sclavos, nisi Latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...) omni modo prohibemus«. Usp. N. KLAIĆ, Izvori, str. 59.26 Usp. N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, str. 368-375; F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica, str. 34 27 »Zvonimirova zavjernicau papi Grguru VII. »jedan je od najljepših tekstova našega srednjovjekovnog latiniteta, a Bašćanska ploča, napisana glagoljicom i hrvatskim jezikom, stoji na početku hrvatske književnosti kao dragi i ugaoni kamene (J. Bratulić). Zanimljive misli o glagoljici i Bašćanskoj ploči daje akademik Lujo Margetić (Bašćanska ploča, Rijeka, 2000)28 T. SMIČIKLAS, Diplomaticki zbornik, sv. IV, Zagreb 1906, str. 343; N. KLAIĆ, Izvori, str. 147; F. ŠANJEK, Ćirilometodska

baština, str. 127; M. BOGOVIĆ, Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskoga dvora. U povodu 750–e obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.), Croatica christiana periodica, XXII (1998) 41, str. 62: »Episcopo Sceniensi. Porrecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius

Krku za redovnike–svećenike »Slavene koji ne mogu učiti latinski«.29

Juraj iz Slavonije, sedamdesetih godina XIV. stoljeća student Sorbone, a zatim profesor Pariškog sveučilišta, zapisat će oko 1390. da je »hrvatski biskup bio prvi koji je, poznajući oba jezika, latinski i hrvatski, misnu žrtvu slavio čas na jednom, čas na drugom jeziku«. Učeni Hrvat navodi da se glagoljicom, koju naziva »hrvatskim alfabetom« (alphabetum chrawaticum), podjednako služi kler u Istri, za koju tvrdi da je »dio hrvatske domovine«, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva preciznije, biskupija Krbave, Knina, Krka, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora i Senja.30

Stav pape Inocenta IV. u vezi s crkvenoslavenskom liturgijom u Hrvata potaknut će razvoj glagoljskog pisma i književnosti. Od tog se vremena glagoljica slobodno širi, prepisuju se i sastavljaju važni liturgijski i neliturgijski tekstovi, glagoljsko se pismo upotrebljava i u profanim poslovima (pravni tekstovi, notarski spisi, oporuke itd.). Hrvatski glagoljaši ne zaboravljaju zasluge papa u vezi s glagoljicom, pa ih redovito spominju pri datiranju: »V to vrime biše otac vrhovni gospodin papa Inocencij (IV)«, »V vrime svetago oca pape Aleksandra (IV)«, »kada umri blaženi muž papa Martin (V)«31 itd.

Nikola Modruški (t1480.), prijatelj nekoliko papa (Kalist III., Pio II., Pavao II., Siksto IV.) i poslanik Svete Stolice u Bosni i u Ugarskoj, slovio je kao odlučan branitelj glagoljice, koju je »po Hrvatih i Dalmaciji (...) od svetoga Jeronima narejene sveta mati Rimska crikva vele časno prijela«.32 I već spominjani Juraj iz Slavonije (1416.), prepisujući Jeronimovo pismo Sofoniju, uz izjavu velikoga crkvenog pisca da je »na naš (tj. latinski) jezik svojedobno preveo gotovo sve Psalme«, hrvatski je glagoljaš na margini pojasnio: »Ovdje se radi o prijevodu Psaltira na slavonski (tj. hrvatski) jezik«.33 Na Tridentskom saboru (1545.-1563.) glagoljicu i glagoljaše odlučno brani krčki biskup dominikanac Albert Dujam Gliričić (1550.-1564.).34

Za protestantske krize hrvatski glagoljaši objavljuju knjige na svim trima pismima — latinici, glagoljici i bosančici — za svećeničku subraću na prostoru od Istre do Carigrada, ne opterećujući se odveć idejnim i vjerskim razlikama između protestantizma i katoličanstva. Matija Vlačić Ilirik (1520.– 1575.), najugledniji hrvatski protestantski pisac i inicijator poznatih Magdeburških centurija, u papi otkriva »negativnog čimbenika koji je kroz povijest ometao kršćanstvo da se

terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde ut illis efficiaris conformis, et in terre consuetudinem in qua consistis episcopus immiteris, celebrandi divina secundum dictam litteram a nobis supplicitar licentiam postulasti. Nos igitur, attendentes quod sermo rei et non est res sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus ubi de consuetudine observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium conce- dimus postulatum (...) Datum Lugduni, iiij. kalendis aprilis (tj. 29. ožujka), (pontificatus nostri) anno Ve.

29 M. BOGOVIĆ, Putglago jice, str. 60 (prema Diplomatic`kom zborniku, IV, 479).

30 F. ŠANJEK—J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60. do 1416.), profesor Sorbonne i pisac, kanonik i penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23 (7); F. ŠANJEK, Krščanstvo na hrvatskom prostoru, str. 270-275.

31 F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 8832 F. ŠANJEK, Ibidem.33 ŠANJEK — J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavontie, str. 734 Usp. S. KRASIĆ — F. SATTA, Albert Dujam GliričiĹ, hrvatski teolog na Tridentskom saboru, Zbornik nadbiskupa—

metropolite dr. F. Franića, Split, 1987, str. 388-394 i 405; S. KRASIĆ, Papinski dekreti iz 1622. i 1623. o osnivanju katedri za hrvatskijezik na europskim visokim školama i sveučilištima, Povijesni prilozi, 16/1997, str. 75.

razvije kao snažna Isusova poruka svijetu« (J. Bratulić). Vlačić će Katalogom svjedoka istine i Centurijama potaknuti ne protestantske, nego katoličke povjesničare na kritičko istraživanje crkvene povijesti.35

Papa Urban VIII. (1623.-1644.) potaknut će isusovca Bartola Kašića da priredi hrvatsku redakciju Rituala rimskog (1640.), »objedinjujući bogoslužnirri jezikom raspršeno i razjedinjeno tijelo nacije« (J. Bratulić). Spomenuti papa financira i tiskanje glagoljskog Misala (1631.) te je o svojem trošku dao dopremiti u Rim veći broj glagoljskih rukopisnih brevijara, misala i lekcionara. Rimsko duhovno ozračje potaknut će Jurja Križanića (1618.– 1683.) da razmišlja o Moskvi kao duhovnom središtu koje će zajedno s Rimom slavenske katoličke narode obraniti od Germana i Turaka.

Inicijativom pape Klementa XI. (1700.-1721.), podrijetlom iz Albanije, koji je trogirskog dominikanca i zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića 1702. proglasio blaženim, tiskani su glagoljski Misal (1706.) i prvi svesci za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest prevažnog djela Illyricum sacrum talijanskog isusovca Danijela Farlatija i suradnika.

Preporod hrvatskog glagoljaštva na prijelomu XIX. i XX. stoljeća ima dva velika pokrovitelja, papu Lava XIII. i bosansko–srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U Rimu godine 1905., u redakciji Dragutina Parčića, posljednji je put tiskan hrvatski glagoljski misal, koji iz liturgijske uporabe 1927. istiskuje latinicom transkribirani Vajsov misal. Ovo izdanje glagoljskog misala odobrio je papa Pio X., koji je bio rodom iz Venecije i nesklon glagoljici.

Položaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđu istočne i zapadne kršćanske ekumene jedan je od najizrazitijih aspekata ćirilometodske baštine, u kojemu i hrvatska glagoljaška književnost označuje prostor civilizacijskog i kulturnog susreta između Rima i Carigrada u službi europskog književnog i vjerskog jedinstva. Vitalnost ćirilometodske tradicije hrvatsko glagoljaštvo prenosi kroz stoljeća sve do modernih vremena, a narodni jezik u bogoslužju Zapadne crkve, dar koji su Hrvati oduvijek uživali, možda je baš njihovom zaslugom s Drugim vatikanskim saborom postao opće dobro cijele katoličke ekumene.

Pape i heterodoksna gibanja u Hrvatskoj

Nakon izjalovljenih milenarističkih iščekivanja tijekom XI. i XII. stoljeća na području zapadne kršćanske ekumene pojavljuje se razdoblje obnove. U novonastalim gradovima s kolektivnom samoupravom do izražaja dolazi novi tip čovjeka koji na budućnost gleda neovisno o feudalnim strukturama, ali u sredini s naglašenim individualizmom i težnjom za uspjehom pod svaku cijenu sve je više i onih koji se u takvom društvu ne snalaze, kao što je slučaj sa sezonskim radnicima i nemalim brojem skitnica, koji slijede zov brojnih propovjednika »religije bez Idera i kleričke dominacije«. Albigenzi, katari, patareni i ostali zagovornici dualističkog svjetonazora svojim pesimizmom ugrožavaju temelje ondašnjega društva. Njima se zajedničkim silama suprotstavljaju Crkva i Država.

35 Rijetki protestantski povjesničari slijede Vlačićeve povijesne koncepcije, ali ih zato prihvaćaju ugledni katolički povjesničari poput Baronia, Medine, Sandersa i dr. Usp. F. ŠANJEK, Matija Vlačič Ilirik (1520.-1575.) kao povjesničar, Dani Hvarskog kazališta, Split, 1992, str. 108.

U XII. stoljeću krivovjerci dualističkog usmjerenja djeluju i u Hrvatskoj. Njihova se zajednica isprva naziva »Crkvom dalmatinskom« (1167.), zatim »Slavonskom crkvom« (poslije 1210.) i, konačno, od sredine XIII. stoljeća, »Crkvom bosanskom«. Spomenute krivovjerce dualističkog svjetonazora osuđuje splitska sinoda godine 1185. U potvrdi sinodalnih zaključaka papa Urban III. (1185.-1187.) preporučuje hrvatskim biskupima da »ne dopuste osnivanje svjetovnjačkih zajednica koje se nazivaju bratstvima«.36

Prve vijesti o heterodoksnom kršćanstvu u Bosni stižu u Rim iz Duklje na prijelomu XII. i XIII. stoljeća, na temelju kojih 11. listopada 1200. papa Inocent III. piše hrvatsko–ugarskom kralju Emeriku da je njegov vazal bosanski ban Kulin »dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira«. Štoviše, »plemeniti muž Kulin, ban bosanski, poštuje ove krivovjerce više od samih katolika, nazivajući ih naprosto kršćanima«.37 U pismu upućenu splitskom nadbiskupu Bernardu, isti papa 21. studenoga 1202. ističe da »u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni (pristalice) osuđenog katarskog krivovjerja«. Ban Kulin, koji sebe ne smatra pozvanim baviti se teološkom problematikom, moli papu da u Bosnu pošalje kompetentne ljude koji će njega i podanike mu podučiti u spornim pitanjima. Ivan de Casamare, izaslanik pape Inocenta III., stiže u Bosnu zimi godine 1202./1203. i na crkveno–državnom saboru održanom 8. travnja 1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (današnja Zenica), u prisutnosti bana, vlastele, predstavnika klera i mnogobrojnog naroda, uspijeva privoljeti »prvake onih ljudi koji se u Bosni na poseban način nazivaju povlasticom kršćanskog imena (da) u ime svih koji pripadaju njihovu bratstvu, a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristalice manihejske sljedbe, unaprijed se odriču krivovjerja i raskola te će ubuduće djelovati u zajedništvu s Rimskom crkvom, poštujući njezin nauk i običaje«.38

Bilinopoljska abjuracija bosanskih krstjana poslužit će papi Inocentu III. kao model za statutarnu potvrdu južnofrancuskih siromašnih katolika (1207.)i talijanskih humihjata (1208.).

Bosansko–humski krstjani slijede primjer kršćanskih zajednica iz prvih stoljeća Crkve i odlučno se protive etatističkoj politici ugarskog dvora koji se unutrašnjim religioznim previranjima u Bosni koristi da bi uz pomoć križara slomio njezine težnje za samostalnošću. Papa Grgur koji je po svojem legatu Jakovu de Pecoraria 1233. domaćeg biskupa glagoljaša razriješio uprave bosanskom biskupijom, u dva navrata, 1233. i 1238. godine, uzima »u zaštitu sv. Petra i Apostolske Stolice« bana Mateja Ninoslava od napada Kolomanovih križara.

Grgur IX. tijekom 1238. izuzima bosansku dijecezu iz nadležnosti du-brovačke metropolije, a 1247. njegov nasljednik Inocent IV. stavlja je pod jurisdikciju kaločkog nadbiskupa. Nasljednik Ivana iz Wildeshausena, biskupa odstupnika zbog križarskih upada u Bosnu, Ugrin Ponsa prenosi rezidenciju bosanskih biskupa u Đakovo (1252.). Na taj je način, ironijom povijesti, prostor

36 T. SMIČIKLAS, Diplomatički zbomik, sv. II, Zagreb, 1904, str. 202-203; F. ŠANJEK, Bosansko–humski krstjani, Zagreb, 1975, str. 49; F. ŠANJEK, Crkva i kr.šlanstvo, u: Hrvatska i Europa, sv. II, Zagreb, 2000, str. 236-237; F. ŠANJEK, Srednjovjekovna povijest (izabrani tekstovi), Zagreb, 2000, str. 135.

37 Usp. F. ŠANJEK, Bosansko–humski krstjani, str. 56-57; Crkva i kršćanstvo 2, str. 237-23838 F. ŠANJEK, Bosansko—humski krstjani, str. 59-62

bosanske katoličke biskupije prepušten utjecaju heterodoksnih krstjana, koji na jugoistočnim granicama zapadne kršćanske ekumene organiziraju snažnu Crkvu bosansku, koja na tlu srednjovjekovne bosanske države pruža utočište i moćnu zaštitu krivovjercima najrazličitijih opredjeljenja i postaje simbol otpora naših dana, što se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim krajevima kršćanstva«.39

Jak utjecaj heterodoksnih krstjana u XIII. i XIV. stoljeću bio je stalni izazov Rimskoj kuriji. Dominikancima se u raspravama s krivovjercima priključuju franjevci. Papa franjevac Nikola IV. godine 1291. povjerava svojoj redovničkoj subraći inkvizitorska prava u Bosni i Humu. Na pitanje Bartola de Alverna, vikara bosanskih franjevaca, smiju li krštavanje povjeriti »svećenicima ovih krajeva koji žele slijediti naš (tj. rimski) obred krštenja, ali su neuki i nekanonski ređeni«, Grgur XI. godine 1373. odgovara: »Držimo da spomenuta braća (franjevci) mogu dopustiti da ovi neuki svećenici krste, ali pod uvjetom da tu ne bude nikakva dogovora naopake volje«. U pismu od 7. ožujka 1402. papa Bonifacije 1X. izjavljuje da su franjevci u kratkom vremenu »obratili petsto tisuća (!) nevjernika«. Broj je nedvojbeno pretjeran, ali je odraz bosanskih prilika na prijelomu XIV. i XV. stoljeća, kad naglo slabi utjecaj heterodoksnih krstjana u korist franjevaca, pa brojni simpatizeri Crkve bosanske traže katoličko krštenje.40

Dubrovački dominikanac Ivan Stojković, ambasador Pariškog sveučilišta kod pape Martina V. i cara Sigismunda, 7. prosinca 1422. u rimskoj bazilici sv. Marije Velike podsjeća na opasnost od krivih nauka navodeći kao primjer maniheizam koji se »najprije pojavljuje u Aleksandriji kao iskrica iz koje je tinjao mali oganj, ali kako nije odmah ugušen iz njega se razbuktao veliki požar, koji se proširio vrlo daleko tako da je zahvatio gotovo cijelu Crkvu, a traje sve do naših dana, što se najbolje vidi u Hrvatskoj, odnosno u Bosni, ali i u mnogim drugim kršćanskim krajevima«.41

Stojkovićev suvremenik papa Eugen IV. s pažnjom prati vjerska zbivanja u Bosni. O događajima ga izvješćuje hvarski biskup Toma Tommasini, kojega papa u svojstvu legata šalje na dvor Stjepana Tomaša (1443.-1461.). Tommasinijevim posredovanjem bosanski se kralj »javno odrekao zabluda heretičke Crkve bosanske i prigrlio vjeru Rimske crkve«.42 Iz papina pisma od 3. studenoga 1445. čini se da bosanski krstjani »ne prihvaćaju tajnu Utjelovljenja, ističu da su muka i uskrsnuće Kristovo tek prividni znakovi bez stvarnog temelja, zastupaju đavlovu jednakost s Božjom svemoći, odbacuju Stari a iskrivljuju Novi zavjet, osuđuju ženidbu i određene vrste hrane, koje je

39 F. ŠANJEK, KrManstvo Bosne i Hercegovine, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 128; F. ŠANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani, Hrvatski narodni godišnjak »Napredak« za 1996., Sarajevo, 1995, str. 185-186; F. ŠANJEK, Euzebije Fermendžin i heterodoksno kršćanstvo na hrvatskim prostorima, u: ž'ivot i djelo O. Euzebija Fermendžina (zbornik radova), Našice, 1998, str. 100-101.

40 O Crkvi bosanskoj i krstjanima v. D. MANDIĆ, Bogomilska Crkva bosanskih krsjana, Chicago, 1962 (reprint 1979); J. SIDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975; F. SANJEK, Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 197541 W. BRANDMLLER, Das Konzil von Pavia—Siena 1423.-1424., sv. II, M0nster, 1974, str. 114; Hrvatska i Europa, str. 238-239: »Manicheus siquidem in Alexandria parva ignis scintilla fuit, et quia non statim fuit extincta, in tantum ignem crevit, ut pene totam ecclesiam periclitaverit, et tam longe lateque se difudit, ut eciam usque ad hec nostra tempora duret, ut patet in regno Boecie (Croacie) seu Bosne et plerisque aliis partibus christianitatis«.42 . MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962, str. 34-35; F. ŠANJEK, Heterodoksno kršćanstvo u našim krajevima u Kapistranovo doba, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 88.

Bog stvorio za čovjeka a oni ih odbacuju kao nečiste«.43

Papa Nikola V. u veljači 1449. naglašuje Tomaševu odanost Rimu, iako je svjestan neposrednog ugleda i političke moći krstjana, pod čijim su utjecajem »mnogi plemići i baruni, posebno herceg Stjepan Kosača i vojvoda Ivan Pavlović«. Ivan Kapistran, misionar Podunavlja i legat Apostolske Stolice za srednju i istočnu Europu, početkom srpnja 1455. javlja papi Kalistu III. da se »velik broj bosanskih krivovjeraca, koji su ispovijedali patarensko vjerovanje, obratio vjeri Rimske crkve«. Slavni propovjednik i branitelj Beograda protestira da papin štićenik srpski despot Đurđ Branković »na granicama Bosne dopušta i potiče nasilno prekrštavanje katolika na pravoslavlje«. Iz Kapistranova pisma proizlazi da se »mnogi od bosanskih krivovjeraca patarenske vjere obraćaju na rimokatoličku vjeru«, iako nemali broj ovih »radije umire bez vjere nego da prihvati vjeru Rašana«, tj. pravoslavlje.44

Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) u svojoj Kozmografiji ističe da u »Bosni nalaze utočište mnogi krivovjerci koje neki nazivaju manihejcima. Opasna je to vrsta ljudi koji ispovijedaju dva počela svih stvari, počelo dobrai počelo zla. Ovi odbacuju prvenstvo Rimske crkve i ne priznaju da je Isus iste naravi s Ocem«. U svojim pak Komentarima pripovijeda kako je bosanski kralj stavio manihejce svojega kraljevstva pred izbor: ili da prihvate krštenje Rimske crkve ili da napuste Bosnu: »Otprilike dvanaest tisuća primilo ih je krštenje, a oko četrdeset (!) ili nešto više tvrdokorno je ustrajalo u krivovjerstvu te napustilo zemlju i našlo utočište u Humu kod vojvode Stjepana (Vukčića Kosače), saveznika nevjernika«.45 Da si pribavi papinu potporu, Stjepan Tomaš šalje u Rim tri predstavnika krstjana — Jurja Kučinića, Stojsava Tvrtkovića i Radmila Vjenčinića — koji se 14. svibnja 1461. iste godine u bazilici sv. Petra, pred papom i brojnim auditorijem, svečano odriču `manihejskih zabluda'.46 Kardinal Ivan Torquemada, koji je po želji istoga papes predstavnicima krstjana vodio teološku raspravu, napisao je Symbolum pro informatione manichaeorum regni Bosnae. S turskim osvajanjima nestaje i Crkve bosanske, iako se povijesno ne može dokazati tvrdnja o njihovu masovnom pristupu islamu. Sačuvana vrela podsjećaju da su mnogi ugledni krstjani potražili sigurnost u »dubrovačkim mirima« ili na području mletačke Dalmacije.47

43 43 D. MANDIĆ, Bogomilska crkva, str. 34; F. ŠANJEK, Pojam 'stvaranja' u Crkvi bosansko—humskih

krstjana, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, XXI (1995) 1-2/41-42, str. 8. Anonimniredaktor glagoljicom pisanih Dijaloga pape Grgura (XIV. st.) duboko žali »neverni bošnane o nesrićnokralevstvo bosansko na koga ni rosa ni daž(d) ne padi Pokle rodi i shrani i brani tolike i takovejeretike ki govore da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela človičanskoga i da je blažena diva Marie

bila anjel (...) To su nečisti patarini v kralestvu prokletom bosanskom ki osujuju matrmonij i jiliš.«

Usp. E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, u: Povijest hrvatske književnosti, sv. II,

Zagreb, 1975, str. 392; F. ŠANJEK Pojam 'stvaranja', str. 9.44 E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892, str. 222-225; F. ŠANJEK, Euzebije Fermenclžin i heterodoksno krščanstvo, str. 102-103.45 PII II., Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt, vol. I, Citt22 del Vaticano, 1984, str. 316-317: »Rex Bosne (...) manicheos qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta. Duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta (!) aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, confugere.« Usp. S. M. DŽAJA, Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austrougarske okupacije, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 16546 PII II., Commentarii, str. 317. Usp. D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, 3/1932, str. 27-93; F. ŠANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 132; F. ŠANJEK, Srednjovjekovna povijest, str. 142. Tekst abjuracije predstavnika Crkve bosanske iz 1461. Vidi u: N. LOPEZ MARTINEZ — V. PROANO GIL, Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (EI bogomilismo en Bosnia), Burgos, 1958, str. 131-132.47 O nestanku Crkve bosanske v. A. MIJATOVIĆ, Problem nestanka 'Crkve bosanske' u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, II (1978) 2, str. 1-16; F. ŠANJEK, Dobri mužje' Crkve bosanskohumskih krstjana, Humski zbornik 4,

Djedu bosanskom, duhovnom predstojniku krstjana i biskupu Crkve bo-sanske, zapadni izvori pripisuju ulogu katarskog pape. Kardinal Konrad iz Uracha, legat Grgura IX. u Francuskoj, u lipnju 1223. izvješćuje francuski episkopat da se među albigenzima pojavio stanoviti Bartol iz Carcassonnea koji djeluje »u ime krivovjernog bosanskog pape«. Inocent IV. poziva ugarski episkopat da se energičnije suprotstavi krivovjerju »in Bosniae partibus« gdje je ono rašireno »ne samo u narodu nego i kod prvaka i uglednih ljudi dotične zemlje (...) u kojoj su krivovjerci dobro organizirani i imaju poglavara kojeg nazivaju papom«.48

Pape u Hrvatskoj otkrivaju »predziđe kršćanstva«

Hrvati u XVI. stoljeću, uz nebrojene žrtve, napokon zaustavljaju otomanske osvajače u njihovu pobjedonosnom pohodu prema srcu Europe. Njihovo junačko držanje spriječit će daljnji turski prodor na mletačka područja u sjevernoj Italiji i dalje u Furlaniju, Korušku, Kranjsku i Štajersku, pa će njihovu domovinu pape nagraditi časnim naslovom »predziđa krščanstva« (antemurale christianitatis).

U potrazi za ovim naslovom najčešće se u hrvatskoj historiografiji spominje ime pape Lava (1513.-1521.). U želji da materijalno i novčano pomogne hrvatsku obranu, ovaj u pismu od 15. svibnja 1516. preklinje francuskog kralja Franju I.: »Ako padnu (hrvatske) utvrde Jajce, Knin, Klis ili Skradin (...) Turcima će preko Jadranskog mora biti otvoren put do talijanskih zemalja«.49 Doduše, u pismima Lava X. u vezi s Hrvatskom nigdje se izričito ne spominje izraz antemurale christianitatis, ali papa u hrvatskom otporu vidi bedem obrane protiv otomanskog prodora na Zapad. Spomenuti naslov, kojim je još godine 1143. Bernard iz Clairvauxa oslovio kršćanske branitelje Edese, u vezi s Hrvatima i Hrvatskom prvi je upotrijebio Krsto Frankopan Brinjski u memorijalu upućenom 1523. papi Hadrijanu VI.: »Sveti Oče! Hrvatska je predziđe ili dver kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. Ako bi ona, sačuvaj Bože, bila zauzeta, onda one gore spomenute muke prijete medašnim zemljama i put će do njih Turcima širom biti otvoren. Jer kada imadu Hrvatsku, ne treba im više prelaziti ni rijeka, ni gora, ni mora i od toga (Europi) prijeti veća opasnost od nedavno zauzetih (...) Beograda (1521.) i Rhodosa«.50

I u prethodnom stoljeću renesansni pape pokazuju velik interes za obranu Hrvatske. Potaknut carigradskim izvješćem Ivana Stojkovića, profesora Pariškog sveučilišta i animatora Baselskog sabora (1431.-1439.), koji 10. ožujka 1436. javlja u Basel: »Ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s istočnim crkvama, Carigrad će pasti u turske ruke, a poslije toga treba očekivati da će i Hrvatsko–Ugarsko Kraljevstvo biti opustošeno mnogo nemilosrdnije nego prethodnih godina«.51 Papa Eugen IV. nastoji mobilizirati europske vladare da

Zagreb – Stolac, 1999, str. 129-131; F. SANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 240.48 J. ŠIDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici XIIL stoljeća, Zgodovinski časopis, 6-7/1952-1953, str. 294-297; F. ŠANJEK, Bosansko–humski krstjani, str. 105-106.

49 E. PIVČEVIĆ, Pisma pape Leona X. o stanju u Hrvatskoj, Mogućnosti, )0C(VII (1989) 12, str. 1185– 1186; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 224-225; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 245-24750 V. GLIGO, Govori protiv Turaka, Split 1983, str. 356; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 24651 Stojkovićeva pisma od 10. ožujka i 17. studenoga 1436. objavio je E. Cecconi (Studi storici sul Concilio di Firenze, Firenze

se zajedničkim snagama odupru osvajačkoj politici Otomanskog Carstva. Iz korespondencije Eugena IV. i Dubrovačke Republike (1443.-1444.) vidi se da je isti papa na različite načine pomagao obranu hrvatskih područja. I njegov nasljednik Nikola V. (1447.-1455.) novčano pomaže obranu Dalmacije, Bosne i Huma. Papa Kalist III., pod zapovjedništvom Janosa Hunyadija (Sibinjanin Janka), organizira uspješnu obranu Beograda (1456.). Ova će pobjeda, bar na neko vrijeme, zaustaviti turski prodor prema Ugarskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Učeni humanist Enea Silvio Piccolomini kao papa Pio II. (1458.-1464.) nastoji pokrenuti križarsku vojnu u obranu Europe od Turaka. Materijalno pomaže obranu Hrvatske financiranjem gradnje strateških utvrda, kao što je npr. tvrđava Revelin uz dubrovačka Vrata od Ploča. Papa Pio II. htio je osobno iz Dubrovnika koordinirati križarske operacije za oslobođenje okupiranih kršćanskih zemalja na Balkanskom poluotoku, ali se njegov dolazak u Hrvatsku zaustavlja u Anconi, gdje je preminuo 14. kolovoza 1464.52

U jeku najžešćih turskih navala na hrvatski teritorij, tijekom XV. i XVI. stoljeća, kada su već izgubili svaku nadu u kršćansku solidarnost moćnih europskih zemalja, Hrvati se za pomoć obraćaju nebu. U prekrasno sročenoj prozi i stihovima hrvatskih humanista ove molitve suprotive Turkom izljev su narodne duše i uvjerenja da nas »samo Bog može spasiti«, kao što to izrijekom ističe Marko Marulić u poruci upućenoj godine 1522. papi Hadrijanu VI.53 Valja imati na umu da su molitve i govori, koje su predstavnici Hrvata izrekli na crkvenim i državnim saborima, pozivi upućeni papama i europskim vladarima, potaknuli javno mnijenje i pokrenuli odgovorne na korisne inicijative, ali su prije i iznad svega svjedoci duhovne snage naroda koji u tim izuzetno teškim i tragičnim trenucima s vjerom u Boga i smionošću hrabro ide ususret budućnosti, siguran da se nebo ne može oglušiti njegovu pravednom vapaju.

Spomenute molitve, govore, poslanice i predstavke Šimuna Kožičića Benje, Petra Lucića, Stjepana Posedarskog, Marka Marulića, Bernardina, Frana, Krste i Vuka Frankapana i mnogih drugih čitatelj će naći u vrlo zanimljivim Govorima protiv Turaka.54 Turska osvajanja, izazov i prijetnja moralnom i fizičkom uništenju hrvatskog naroda, opisana su u djelima i predstavkama Ivana Viteza od Sredne, Ivana Česmičkog (Janus Pannonius), Nikole Modruškog, Bartola Đurdevića i drugih.

Poznati humanist, zagrebački kanonik i ostrogonski nadbiskup, diplomati državnik Ivan Vitez od Sredne (1400.-1472.), nakon poraza kršćanske vojske kod Varne u Bugarskoj (1444.), podsjeća papu Eugena IV. na nepredvidive posljedice za Europu ako se njezini politički vođe ne ujedine i zajednički organiziraju obranu od otomanskih napada. U pismu od 17. rujna 1448. Ivan Vitez podsjeća papu Nikolu V. na činjenicu da su Turci u zadnjih stotinu godina pokorili Grčku, Makedoniju, Bugarsku, Albaniju i druge kršćanske zemlje te da je »tužno spominjati se i sjećati svih tih mnogobrojnih zemalja koje su podnosile poraz za porazom, oholu porugu, pustošenje, pokolje, ropstvo, gubile vjeru, jer im je osvajač nametao tuđe obrede, običaje, zakone i tuđi nevjernički jezik«, tako da »ništa sveto ni svjetovno nije ostalo

1869, str. ccxvii–ccxix i ccliii–cclviii). Usp. F. ŠANJEK, Ivan Stojković i počeci humanizma u Hrvata, Mogućnosti, XXXVII (1990) 1-2, str. 225; F. ŠANJEK, Ivan Stojković Dubrovčanin (1392/95.-1443.) diplomat i pobornik europskih integracija, u: Hrvatska srednjovjekovna diplomacija, Zbornik diplomatske akademije, Zagreb 1999, str. 136.

52Usp. F. LISIČAR, Program dubrovačkog senata za doček pape Pija IL (1464.), Croatia sacra, 5/1933, str. 97-109; L. VOJNOVIC, Papa Pijo i Dubrovnik (1464), Novo doba, 14. I. 1934., str. 5; F. ŠANJEK, Crkva i kršlanstvo 2, str. 246-247.53 Epistola Domini Marci Marvli Spalatensis ad Adrianvm Pontificern Maximum de calamitatibvs occvrentibvs et exhortatio ad commvnem omnivm christianorvm vnionem et pacem, Romae, 1522, reprint, uvod i prijevod latinskog izvornika na hrvatski i engleski, Zagreb—Split, 199454 Priredio V. Gligo, Split (Logos) 1983

nedirnuto, ništa nije ostalo neokaljano čemu se moglo naštetiti mačem, nasiljem, ognjem i jarmom«. Ivan Vitez sa zebnjom u srcu obavještava papu da se neprijatelj kršćanskog imena »učvrstio na rubovima ovog našeg (Hrvatsko–Ugarskog) Kraljevstva i naše (hrvatske) domovine«, koja se dosad »obranila oslanjajući se na svoje snage«.55

Godine 1479. Dubrovčanin Matej Ranjina izvješćuje papu Siksta IV. o mogućnostima i uvjetima mira s Turcima. Matej Ranjina, pravni savjetnik i tajnik kardinala Giuliana della Rovere, kasnijeg pape Julija II. (1503.-1513.), sugerira Sikstu IV. načela suživota kršćana i muslimana, naglašujući da se nevjernicima ne smije nametnuti rat ako oni žele s kršćanima živjeti u miru.56

Osnutkom rimske Kongregacije za širenje vjere (De propagandajide) pape Grgur XV. (1621.-1623.), Urban VIII. (1623.-1644.) i njihovi nasljednici duhovno i novčano pomažu hrvatska područja pod turskom okupacijom. Ta je pomoć osobito dragocjena u prosvjeti, odgoju i etičkom ustroju Hrvata pod turskim vrhovništvom.57

U izgradnji jedinstvene kršćanske ekumene

Zbog posebnoga zemljopisnog položaja i specifičnih povijesnih okolnosti u kojima se susreću i prožimaju grčka i rimska civilizacija, Hrvatska u očima papa znači »prostor za susrete i dijalog« (Pavao VI.) u kojemu se stoljećima njeguje unionistički duh kršćanskog zbližavanja.

Odmah po svojem izboru, papa Nikola IV. apelira na srpskog kralja Uroša da prihvati sjedinjenje s Rimskom crkvom. U pismu od 23. srpnja 1288. papa se ispričava što osobno ne može do srpskog vladara, ali mu šalje dva franjevca, Marina iz Kotora i Ciprijana Barskog, »siromašnih zemaljskim dobrima ali vrlo bogatih znanjem o božanskim stvarima«.58

U doba društvenih, političkih i religioznih lomova u Europi, u XV. i XVI. stoljeću, snažne hrvatske ličnosti poput Ivana Stojkovića (t1443.), Andrije Jamometića (t1484.), Marka Marulića (t1524.) i drugih izvanrednom pronicljivošću duha i neiscrpnom energijom potiču obnovu Crkve, sjedinjenje kršćana, kulturno i političko jedinstvo europskih naroda, baštinika jedinstvene rimskokršćanske civilizacije i kulture.

Stojkovićeve rasprave s husitima na Baselskom koncilu (1433.) i pregovore s predstavnicima istočnih kršćanskih zajednica u Carigradu (1435.– 1437.) pomno prati papa Eugen IV. Učeni se Dubrovčanin zauzima za jedinstvenu kršćansku ekumenu, a u općem saboru vidi jedinu moguću zajedničku tribinu s

55 M. KURELAC, Hrvatski humanisti rane renesanse, Croatica christiana periodica, XI (1987) 19, str. 101-102; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo, str. 247.

56 M. KURELAC, Matej Ranjina i mogućnost mira između Venecije i Porte: Poslanica papi Sikstu N. godine 1479., Croatica christiana periodica, XVI (1992) 30, str. 179-182; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 24757 Usp. S. M. DŽAJA, Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, str. 166-177; F. ŠANJEK, KrIćanstvo Bosne i Hercegovine, str. 142-

148.

58 Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo Bosne i Hercegovine, str. 141

pravom na slobodnu debatu. Uvjeren da će se jedinstveni Zapad u zajedništvu s kršćanskim Istokom mnogo uspješnije suprotstaviti otomanskoj ekspanziji, učeni Dubrovčanin marljivo prikuplja znanstvena djela najšireg spektra, koja će pridonijeti povezivanju kršćanskih zajednica i bržem napretku europske znanosti u osvit humanizma. Iz svoje ambasade u Carigradu Stojković, vidjeli smo, poručuje papi i saboru: Carigrad će pasti u turske ruke, ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s Istokom, a tada će biti ugrožene njegova domovina Hrvatska i cijela srednja Europa.59 Papa Eugen IV. nije se oglušio na apele hrvatskog teologa, čija je nedvojbena zasluga da su predstavnici Istočne crkve, predvođeni carem Ivanom VIII. Paleologom i patrijarhom Josipom II., prisustvovali Firentinskom saboru, na kojem je 1439. svečano potpisan akt jedinstva, koji će imati veliko značenje za slavenske zemlje i narode. Dok su Grci usmjeravali razgovore na organiziranje zajedničke obrane od Turaka, predstavnici slavenskih naroda bili su skloniji stvarnim raz-govorima o vjerskom jedinstvu Rima i istočnih crkava.60

Izaslanik Baselskog sabora u Carigradu (1435.-1437.), Stojković poziva predstavnike pravoslavlja na raspravu o uspostavi crkvenog zajedništva. Odbili su ga, čini se, samo Srbi. Naime, prema izjavi Silvestra Siropulosa,61 srpski je despot Branković carskom ambasadoru Androniku Kantakuzenu kratko odgovorio: »Ja sam susjed Latina (tj. katolika) te sam često s njima općio i družio se, pa točno znam njihov jezik, raspoloženja i običaje. Zato, budući da dobro znam što se na njih odnosi, neću poslati poslanike na Sabor«.62

Godine 1467. papa Pavao II. potvrđuje pismo svojeg prethodnika Nikole V., kojim je ovaj 24. kolovoza 1453. oviastio Jeronima iz Potomlja na Pelješcu da u Vječnom gradu podigne gostinjac za hodočasnike iz hrvatskih krajeva.63 Dana im je i crkvica sv. Marine, koju Hrvati posvećuju sv. Jeronimu. Uz crkvu su osnovani Zbor i Kaptol sv. Jeronima. Da bi tko postao članom spomenutih ustanova, morao je biti iz »Ilirske zemlje«, što po jednoj presudi »Rimske Rote«, koju je 24. travnja 1656. potvrdio papa Aleksandar VII., treba razumjeti osobe koje potječu iz Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Bosne.64 Veliki pokrovitelj zavoda bio je papa Siksto V. (1585.-1590.), čija se obitelj na Apeninski poluotok doselila iz Krušćice u bokokotorskom zaleđu. Kad je papa Lav XIII. godine 1901. preimenovao Zavod sv. Jeronima u Collegium Hieronymianum pro croatica gente, u Beču, Budimpešti, Rimu, pa čak i u Petrogradu smatralo se to provokacijom i političkim skandalom, iako Hrvatska u to vrijeme nije bila ni crkvenoupravni ni politički subjekt.65

59 F. ŠANJEK, Ivan Stojković Dubrovčanin, str. 136; kao gore, str. 21, bilj. 5160 Usp. J. TURČINOVIĆ, Ivan Stojković u službi zajedništva Crkve, Croatica christiana periodica, XIV (1990) 25, str.

211-220.

61 Usp. V. LAURENT, Les Mćmoires du Grand Ecclesiarque de l'Eglise de Constantinople Sylvestre Syropoulos sur le Concile de Florence (1438-1439), Paris, 1971, str. 164-165.62 A. PAVLOVIĆ, Katolici i pravoslavni u našim krajevima prema grčkim vrelima iz XV. stoljeća, Croatica christiana periodica,

KíV (1990) 25, str. 107.63 Usp. F. ŠANJEK, Crkva i kršianstvo u Hrvata, str. 374.

64 Usp. I. GOLUB, Jeronim Paštrić o svetojeronimskom sporu oko Ilirske zemlje, Croatica christiana periodica, VI (1982) 9, str. 112-120. U skladu s izjavom »Rimske Rote« otac hrvatske historiografije Ivan Lučić kod Johannesa Blaeua naručuje kartu Illyricmn hodiernum za prvo izdanje svoje povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae (Amsterdam 1666). Dvije godine poslije Blaeu je uključuje u svoj »Veliki atlas« (Atlas maior, 1668).65 F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 252.

Dominikanac Andrija Jamometić, učeni teolog i pravnik, vrstan poliglot i okretan diplomat, sedamdesetih godina XV. stoljeća zauzima se za prisniju suradnju europskih država i naroda radi uspješnije obrane naslijeđa rimskokršćanske civilizacije. U doba kad su Turci već zauzeli Balkan, a otomanskom se osvajaču posljednjim snagama odupirala tek njegova domovina Hrvatska, ugledni potomak ninskih i krbavskih Jamometića sudbonosno se našao u središtu neviđenih političkih intriga. Utvrdivši da naglašeno prožimanje svjetovne vlasti s papinstvom sputava slobodu Crkve te, u slučaju nepovoljnih političkih kretanja, uzrokuje neželjene posljedice i na religioznom polju, što dokazuje konkretnom činjenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne kršćanskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije husitsko krivovjerje, Jamometić u oživljavanju Baselskog koncila (1482.) nailazi na otpor prijatelja iz mladosti pape Siksta IV. (1471.-1484.) s kojim je za studentskih dana na Padovanskom sveučilištu kovao planove o općoj obnovi Crkve i kršćanskom zajedništvu.66

Splićanin Marko Marulić, humanist, ljubitelj antike i oduševljeni renesansni stvaralac, čija brojna i izuzetno zanimljiva djela (Pouke, Evanđelistar, Pedeset prispodoba) ulaze u povijest europske duhovnosti, prije pet stoljeća oživljava ideju o jedinstvenoj kršćanskoj zajednici europskih naroda, baštinici drevne mediteranske civilizacije. Marulić je svjedok hrvatske katastrofe na Krbavskom polju (9. IX. 1493.), doživio je pad Beograda (1521.) i zauzimanje dijelova svoje domovine, o čemu s mnogo duševne tjeskobe, ali i pouzdanja podsjeća svoje suvremenike Lava X. i Hadrijana VI.67

Na prijelomu XV. i XVI. stoljeća hrvatski dominikanac Benjamin, podrijetlom iz primorske glagoljaške sredine, kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija ekumenski djeluje u prevođenju Biblije i zapadnih teološko–znanstvenih spisa na ruski jezik.68 Njegov će posao nastaviti Karlovčanin Juraj Križanić (1618.-1683.), teolog i polihistor, inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne crkve s Rimskom. U svojem radu nailazi na potporu pape Aleksandra VII. i njegovih nasljednika.69

Pape i Crkva u Hrvata u XIX. stoljeću

Oslobodilačkim ratovima u XVII. i XVIII. stoljeću povećan je prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom (Dubrovnik, Makarska, Senj, Split, Zadar i Zagreb). Papa Klement XIV. dijeceze srijemsku (1678.) i bosansku (1703.) ujedinjuje u jedinstvenu bosansko–srijemsku biskupiju (1773.) sa sjedištem u Đakovu, s područjem između Save, Drave i Dunava, osim Baranje koja je jurisdikcijski dodijeljena biskupu u Pečuhu (Pecs).

66 Usp. I. TOMLJENOVIC, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 203-212; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 252-253.

67 Usp. M. TOMASOVIĆ, Marko Marulić, Zagreb, 1989; F. ŠANJEK, Smrt i posljednji sud u Marulićevo doba, u: Marko Marulić. Latinska manja djela 1, Split, 1992, str. 156-157; ut supra, str. 22, bilj. 5368 Usp. Ž. DADIĆ, Hrvatski dominikanac Benjamin, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 44-48; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo 2, str. 253.69 Usp. I. GOLUB, Križanić, Zagreb, 1987; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 370-371.

Papa Lav XII. bulom Locum beati Petri 30. lipnja 1828. pokreće korjenite crkvenoupravne promjene ujedinjujući cijelu Dalmaciju u jedinstvenu crkvenu pokrajinu sa sjedištem u Zadru i područnim biskupijama od Šibenika do Kotora. Tisućljetna splitska metropolija svedena je u red biskupije s područjem ukinutih dijeceza trogirske i makarske. Ukinute su i druge povijesne biskupije: ninska je priključena zadarskoj nadbiskupiji, skradinska šibenskoj, rapska i osorska pridružene su krčkoj, a pićanska i novigradska tršćansko–koparskoj. Dubrovačka nadbiskupija svedena je u red biskupije, s pridruženim područjem stonske i korčulanske biskupije, te je zajedno s hvarskom, splitskom i kotorskom dijecezom uključena u dalmatinsku crkvenu pokrajinu s metropolitanskim središtem u Zadru.

Višestoljetni san da Zagreb, duhovno i nacionalno središte svih Hrvata, postane ishodištem hrvatske crkvenosti počeo se ostvarivati tek sredinom stoljeća. Ideja o primatu Zagreba nad Crkvom u Hrvata sazrela je još za biskupovanja Stjepana II. Babonića (1225.-1247.), ali njezino ostvarenje sprječavaju brojne neprilike: tatarska pustošenja, građanski sukobi, višestoljema borba za »krst časni i slobodu zlatnu.«70

Put do konačna osamostaljenja Zagreba i Banske Hrvatske u odnosu prema Ugarskoj crkvi nije bio ni brz ni lagan. Iako se javno isticalo, što u biti nije netočno, da je za uspostavu zagrebačke nadbiskupije zaslužan car Franjo Josip I. koji je svojom gestom »dobrostivo udovoljio prastarim željama Kraljevstva dalmatinskog, hrvatskog i slavonskog«,71 a pregovori na relaciji Beč–Budimpešta–Rim–Zagreb trajali su punih sedam godina.Prvi korak k uspostavi zagrebačke nadbiskupije nije došao od cara nego od Hrvatskog sabora, koji je 10. listopada 1845. donio zaključak (čl. 9) kojim »staleži i redovi Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (mole cara da) vlašću koja mu pripada kao apostolskom kralju podigne zagrebačku biskupiju u nadbiskupiju« te da se novoj nadbiskupiji podlože biskupije senjska i đakovačka, sufragani Kalocse i križevačka unijatska biskupija, koja je, crkvenoupravno, bila pod vlašću ugarskog nadbiskupa–primasa u Esztergomu (Ostrogonu). Kaločki i ostrogonski nadbiskupi osporavaju osamostaljenje Crkve u Hrvata, dok se politički Beč svim silama trudi da se iz popisa sufragana buduće zagrebačke metropolije isključi Knin, grad koji prema bečkom ministarstvu vanjskih poslova i ministru vjera grofu Thunu »nije u Hrvatskoj nego u Dalmaciji«.

Papa Pio IX. bulom Ubi primum placuit 11. prosinca 1852. zagrebačku biskupiju uvrštava u red nadbiskupija i proglašava je metropolitanskim središtem Hrvatsko–slavonske crkvene pokrajine s područnim (sufraganskim) biskupijama u Đakovu, Senju i u Križevcima. Uključujući križevačku grkokatoličku eparhiju u zagrebačku metropoliju, Pio IX. misli na ekumenski dijalog, koji njegov nasljednik Lav XIII. stavlja pod pokroviteljstvo slavenskih apostola Ćirila i Metoda.

70 U temeljima kapucinske crkve u Varaždinu 1972. nađen je latinskim jezikom pisan spomen–pergament s naznakom da je spomenutu crkvu za pontifikata Klementa XI. (1700.-1721.) posvetio zagrebački biskup Martin Brajković. U tekstu doslovno piše: »Godine Gospodnje tisuću sedamsto šeste, dana 14. srpnja, ja Martin Brajković, biskup zagrebački, upravni opat od Blažene Djevice Marije u Topuskom, savjetnik Svetog Carskog i Kraljevskog Veličanstva, naslovni župan garešničke županije i primas Hrvatskog Kraljevstva (...).« Usp. F. ŠANJEK Pape i Hrvati, str. 229 (prema fotoprilogu objavljenom u »Kani«, br. 11/1972, str. 45.71 . J. ŠAGI–BUNIĆ, Katolička crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983, str. 61.

Svečano ustoličenje prvog zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika 8. svibnja 1853. izveo je kardinal Viale Prelâ, nuncij Svete Stolice u Beču i papin izaslanik, a svečanosti su prisustvovali »svikoliki dostojanstvenici, građanski i vojni, na čelu kojih se nalazio svijetli ban barun Jelačić«.72

Bosna i Hercegovina od svih su krajeva nastanjenih Hrvatima najteže stradali za turske okupacije. Nakon hercegovačkog ustanka (1875.) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom (1878.), u tim je područjima uspostavljena redovita crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom Ex hac augusta 1881. na navedenom području osniva crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjalučkom i mostarsko–trebinjskom.73

Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), biskup i teolog, humanist i vizionar, političar i kulturni djelatnik, pokrovitelj Akademije i utemeljitelj Hrvatskog sveučilišta, koji je sve svoje umne i tjelesne sposobnosti ugradio u crkveno, kulturno i političko jedinstvo hrvatskog naroda i šire južnoslavensko i europsko zbližavanje, u svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan.

Na Prvom vatikanskom saboru (1869.-1870.) i tijekom svojeg dugog života svim silama nastoji otkloniti zapreke koje dijele Istočnu i Zapadnu crkvu. Put jedinstvu i zajedništvu vidi u ravnopravnom dijalogu. Strossmayer svoje revolucionarne i proročke vizije Crkve u odnosu prema nauku o papinoj neprevarljivosti nalazi kod Ivana Stojkovića, koji drži da se nepogrešivost Apostolske Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se proteže na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podređeno toj osobi s kojom tvori saborsku zajednicu.74 Stav o dosezima i oportunosti dogme o papinoj nezabludivosti Strossmayer obrazlaže sabornicima 2. lipnja 1870., dokazujući da je nezabludiva cijela Crkva: papa u zajednici s biskupima, klerom i vjernicima. Hrvatskom prelatu nije upitan primat rimskoga biskupa, ali ne podupire tvrdnju da papa ima redovnu crkvenu vlast i u svojoj biskupiji, kao da je biskup u svojoj biskupiji tek papin kapelan. Dalekovidnost hrvatskog prelata potvrdit će u naše vrijeme Drugi vatikanski sabor. I sam Pio IX. prisutan u sabornici za Strossmayerova interventa o papinoj neprevarljivosti, izrazio je svoje zadovoljstvo izjavivši da se »Hrvatičić« (Croatino) sjajno držao.75

Strossmayer punu potporu svojih stavova nalazi u papi Lavu XIII. (1878.-1903.). Đakovačko–srijemski biskup ubraja se među začetnike suvremenih ekumenskih gibanja, iako svoja plemenita nastojanja nije mogao provjeriti u praksi, jer ona druga (tj. pravoslavna) strana nije odgovorila njegovu pozivu bojeći se pokatoličenja.

Izgrađen na obnoviteljskim idejama Lava XIII. (1878.-1903.), Pija X. (1903.-1914.) i Pija XI. (1922.-1939.), Hrvatski katolički pokret (HKP) i Katolička akcija (KA) odgovor su na postupnu dekristijanizaciju hrvatskog društva pod sve snažnijim utjecajem ateizma i materijalizma. Usmjereni duhovnoj i

72 Narodne novine, 9. V. 1853; F. ŠANJEK, Pape i Hrvati, str. 229.

73 U nastojanju da Zagreb postane istinsko duhovno središte svih Hrvata, biskup Strossmayer inzistira da pitanje obnove crkvenih struktura u BiH valja rješavati u obliku budućeg ujedinjenja svih brvatskih crkvenih pokrajina pod vodstvom zagrebačkog metropolita, koji je, u njegovoj viziji, već primas Crkve u Hrvata. Usp. Đ. KOKŠA, Uspostava redovite hijerarhije u BiH 1881., Studia vrhbosnensia 1, Sarajevo, 1986, str. 21-60; F. ŠANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 37-39.

74 F. ŠANJEK, Hrvati i Pariško sveučilište (X111–XV. st.), Rad HAZU 476, Zagreb, 1998, str. 133; F. ŠANJEK, Europski pogledi J. J. Strossmayera, u: Tri stoljeća visokog školstva u Osijeku (zbornik), Osijek, 2001, str. 4075 Daljnji je tijek Sabora poznat. Strossmayer napušta Rim uoči 18. srpnja 1870. ne želeći Petrovu nasljedniku reći non placet, a savjest mu nije dopuštala izreći placet, koji će nakon duga promišljanja dati objavljivanjem saborskih akata u veljači 1873. Usp. F. ŠANJEK, Europski pogledi J.J. Strossmayera, str. 40-41.

intelektualnoj izobrazbi mladih, HKP i KA naglašeno su nazočni u širenju prosvjete i buđenju religiozne svijesti u najširim slojevima hrvatskog pučanstva, zauzimajući se za izgradnju novog i pravednijeg društva, prožetog kršćanskim vrijednostima.76

Za pontifikata Benedikta XV. (1914.-1922.) Crkva u Hrvata strukturira se u Kraljevini SHS kao jedinstvena crkvena zajednica iz koje će Rapallskim ugovorom (1920.) biti isključeni Istra s Rijekom, grad Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, koji su pripojeni Italiji, te dio bačko–baranjskih Hrvata–Bunjevaca, koji u sastavu pečujske biskupije ostaju pod Mađarskom. U teškoj borbi za jezični i nacionalni identitet istarskih Hrvata prednjači domaće svećenstvo s mons. Božom Milanovićem na čelu.

Od 1929. vode se više puta prekidani pregovori o konkordatu između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije. Tekst je dovršen 1935. i u srpnju 1937. prihvaćen u Skupštini sa 166 glasova za i 129 glasova protiv, ali je nakon burnih prosvjeda na beogradskim ulicama (tzv. Krvava litija), vlada odustala od ratifikacije. Na taj je način Katolička crkva jedina vjerska zajednica koja u prvoj Jugoslaviji nije imala zakonski uređen odnos s državom, što se odražava u progonima protiv Hrvata katolika u Bačkoj i grkokatolika u Bosnii Makedoniji.

Hrvatska kao »prostor za susrete i dijalog«

Pape našega vremena otkrivaju u Hrvatskoj toliko željeni »prostor za susrete i

dijalog« (Pavao VI.). Za uzajamno poštivanje katolika i pravoslavnih tijekom Drugoga

svjetskog rata odlučno se zauzima nadbiskup Stepinac. Dossier koji je zagrebački

nadbiskup 31. svibnja 1943. uputio Apostolskoj Stolici svjedoči o odlučnosti Crkve

u Hrvata u zauzimanju za sve žrtve progona, bez razlike na vjersku i nacionalnu

pripadnost. Nadbiskup Stepinac javno u svojim nastupima osuđuje diskriminaciju.

Na blagdan Krista Kralja 1942. s propovjedaonice se energično suprotstavlja

rasizmu: »Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na

život dostojan čovjeka. Svi ljudi bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje

druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako

pravo da govore: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9)«.77 Papa Pio XII. tijekom

rata i u poraću najodlučnije podupire odvažne istupe zagrebačkog nadbiskupa.78

76 Usp. B. PEROVIĆ, Hrvatski katolički pokret. Moje uspomene, Rim 1976; J. BUTURAC, Hrvatski katolički pokret, Marulić, br. 5/1985, str. 553-564; A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić i crkvena gibanja Hrvatskoj, Zagreb—Krk, 1991; J. KRIŠTO, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.— 1918., Zagreb, 1994; Z. MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998; S. TROGRLIĆ, Katolički pokret u Istri 1895.-1914., Zagreb, 2000.77 F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 468; M. MATIJEVIĆ, `Stepinčev dossier' Svetoj Stolici 1943., Croatica christiana periodica, XXI (1997) 40, str. 135. U skladu s ustaljenom diplomatskom praksom da u ratu nastale državne zajednice priznaje po završetku ratnih neprijateljstava i uspostavi trajnoga mira, Sveta Stolica, suprotno nekim izjavama, nije priznala Nezavisnu Državu Hrvatsku (1941.-1945.).

78 Poslijeratne komunističke vlasti uhićuju ga 18. rujna 1946. i izvode pred Vrhovni sud NR Hrvatske pod optužbom da je u ratu surađivao s ustašama, Talijanima, Nijemcima i »nasilno prekrštavao« Srbe. Na montiranom političkom procesu 11. listopada 1946. u Zagrebu osticlen je na šesnaest godina prisilnog rada. Nakon pet godina provedenih u lepoglavskoj kaznionici (1946.-1951.) Stepinac je konsigniran u rodnom Krašiću gdje i umire 10. veljače 1960. U povodu nadbiskupove osude FranÇois Mauriac, filozof i knjizevnik, u pariškom dnevniku Le Figaro 2. studenoga 1946. posvjedočuje Stepinčevu nevinost: »Zagrebački nadbiskup, osuđen na šesnaest

Crkva u Hrvata u poratnim godinama ustraje i kao »Crkva šutnje« svjedoči na sve čudovišne optužbe i progone nove vlasti zaslijepljene marksističko–lenjinističkom ideologijom. Jugoslavija prekida diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 17. prosinca 1952. pod optužbom da se ova »miješa u (njezine) unutrašnje poslove«. Napetost će porasti 12. siječnja 1953., kad je papa Pio XII. na tajnom konzistoriju nadbiskupa Stepinca imenovao kardinalom.

Na Drugom vatikanskom koncilu (1963.-1965.), koji je sazvao papa Ivan XXIII., a nastavio ga Pavao VI. i u kojem aktivno sudjeluju svi hrvatski biskupi i neki teolozi, velik odjek u svijetu imaju interventi dr. Franje Šepera, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala–prefekta Kongregacije za nauk vjere, o religioznoj slobodi i dijalogu s ateistima.79

U sjeni saborskih promjena potpisan je Protokol između Svete Stolice i SFRJ (25. VI. 1966.), koji sadrži izjavu jugoslavenskih vlasti o položaju vjerskih zajednica, izjavu Svete Stolice da će katolički kler djelovati u vjerskim okvirima i da Crkva osuđuje svaki akt nasilja, te zajedničku izjavu spremnosti da se obje strane savjetuju u pitanjima važnima za razvoj međunarodnih odnosa. Godine 1970. diplomatska predstavništva Svete Stolice i SFRJ podignuta su na rang ambasada, a posjet predsjednika Josipa Broza papi Pavlu VI. pridonosi obostranom poboljšanju odnosa (1971.).80

Za pontifikata Pavla VI. (1963.-1978.) i sadašnjeg pape Ivana Pavla II., koji je u 1994. i 1998. pohodio Republiku Hrvatsku, Crkva u Hrvata u duhu otvorenosti i razumijevanja nastoji uspostaviti mostove kršćanskog zajedništva i suradnje, poštujući načela jednakosti, otvorenosti, tolerancije i uzajamnog razumijevanja.81

U vrijeme agresije na Hrvatsku godine 1991./1992. godine papa Ivan Pavao II. odlučno se zauzimao za priznanje neotuđivih prava hrvatskog naroda na slobodu i neovisnost. Papa Wojtyla, koji dolazi iz prijateljske i katoličke Poljske, ne prestaje inzistirati na tome da u međunarodnoj obitelji nema »suvišnih naroda« i da sloboda ima prednost pred drugim ovozemaljskim stvarnostima. I dok su vlade zapadnih demokracija nastojale »umrtviti« javno mnijenje, podsjećajući Hrvate da

godina tamnice nevin je (...) Netočno je da je surađivao s ustašama i da im je pomagao. Nije, naprotiv, prestajao suprotstavljan im se, prosvjedovati protiv vrbovanja hrvatske mladeži javno u svojoj katedrali, protiv pogubljenja talaca i proganjanja židova (...) Javno se suprotstavljao nasilnom pokatoličavanju kojim su zaslijepljeni nesretnici opterećivali pravoslavne Srbe (...) Nadbiskup Stepinac je stradalnik zbog jedinstva (Crkve), jedan od mučenika za jedinstvo kršćana Istoka i Zapada, a ne samo za jedinstvo s Rimom (...) Godine 1944. napisao je: »Kad je riječ o zaštiti prava pojedinca, Katolička se Crkva ne boji nikakve sile na zemlji«. Tko će ubuduće govoriti ako kršćani zašute? »Ako budu šutjeli, kamenje će vikati« (Lk 19, 40).« Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, str. 469.79 Brojne koncilske tribine pridonose posvještenju teološke kulture. Zapažena je prisna suradnja teologa i laika na cjelovitom prijevodu Biblije (1968.). Kanonizacije Hrvata Nikole Tavelića (21. VI. 1970.) i Leopolda Mandića (16. X. 1983.) te javne masovne manifestacije vjere u Solinu (Jelenina godina, 1976.), Ninu (Branimirova godina, 1979.) i Mariji Bistrici (Nacionalni euharistijski kongres, 1984.), uz teološka istraživanja i razvoj tiska, snažan su poticaj općoj obnovi hrvatskog katolicizma potkraj XX. stoljeća. Usp. F. ŠANJEK, Geopolitischer, str. 14480 Kardinal Agostino Casaroli (Il martirio della pazienza. La Santa Sede e i paesi comunisti 1963-1989, Torino 2000, str. 193-249), pregovaratelj uime Svete Stolice, ističe da su pregovori s jugoslavenskim komunističkim vlastima bili naporni i dugotrajni. Nije bio zadovoljan ni katolički episkopat koji je u Protokolu gledao smanjenje ionako ograničenoga djelatnog prostora Crkve. Papa Pavao VI. primio je 26. svibnja 1966. kardinala Šepera, protivnika potpisivanja Protokola, kojega je u nacrtu dokumenta najviše smetala »obveza Svete Stolice da poduzme korake zbog navodnih zloupotreba u svećeničkom djelovanju s političkim ciljevima ili navodnoga sudjelovanja u terorističkim akcijama (!), što se zagrebačkom nadbiskupu činilo kao uspjeli pokušaj savezne (jugoslavenske) vlade da Svetu Stolicu skrene na svoj protuhrvatski stav« (11 martirio, str. 242). Osim toga, papa se nije protivio da (hrvatski) episkopat upozna javnost sa svojim primjedbama i zahtjevima koje su posredovanjem kard. Šepera podastrte Apostolskoj Stolici, podloživši se u konačnici njezinu sudu u odlukama (Il martirio, str. 243). Zanimljiva su i osobna zapažanja V. Cvrlje, ambasadora SFRJ pri Svetoj Stolici za pape Pavla VI. (Vatikanska diplomacija. Pokoncilski Vatikan u medunarodnim odnosima, Zagreb, 1992.).81 Postupna liberalizacija potkraj šezdesetih završava 1990. porazom komunista na prvim poslijeratnim slobodnim izborima u Republici Hrvatskoj (ožujak/travanj), konstituiranjem višestranačkog Hrvatskog sabora (30. svibnja), svečanim inauguriranjem novog, demokratskog ustava (22. prosinca) i saborskom deklaracijom o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.) u skladu s voljom 94,17 % građana izraženom na referendumu 19. svibnja 1991.

njihovo iščekivanje pravde i slobode dolazi tek nakon imperativa globalne svjetske politike, Ivan Pavao II. europskoj i svjetskoj javnosti doziva u pamet da su narodi žive realnosti i bogatstvo našeg planeta.

Zahvaljujući prije svega odlučnosti slavenskog pape Apostolska Stolica prekida s ustaljenom diplomatskom praksom, kada 13. siječnja 1992. priznaje Hrvatsku82 i Sloveniju, pozivajući i druge europske zemlje i njihove vlade da u tome slijede primjer Vatikana. Pravedna borba hrvatskog naroda i njegova odlučnost da se nakon dugih godina suživota sa susjedima u višenacionalnim državama vrati samostalnoj i neovisnoj narodnoj državnoj zajednici 15. siječnja 1992. okrunjena je međunarodnim priznanjem. Kronologija činjenica i priznanja Hrvatske na starom kontinentu dokazuju da Sveta Stolica nije podlegla ni naglosti ni pretjeranoj žurbi.

Papa Ivan Pavao II. zahtijeva od Europe da i opet bude prethodnica i predvodnica kako bi ostvarivanje legitimnih prava na samoodređenje u jednakosti pojedinaca i naroda spojila s nepovredivošću državnih granica, posebice granica novopriznatih država. U tom smislu Papa je umio nadići tadašnju »humanitarističku« retoriku, koja je samu sebe već obilno opovrgnula, preporučujući odbacivanje straha i inzistirajući na zahtijevanju istine za Hrvatsku i za cijelu postkomunističku Europu.83

Odnosi Svete Stolice i Republike Hrvatske, uspostavljeni za pontifikata Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.), koji se od sredine IX. stoljeća u diplomatičkim i drugim povijesnim vrelima mogu slijediti iz godine u godinu, svoj najveći uspon dosežu u naše vrijeme. Ivan Pavao II. u dva navrata, 10. do 11. rujna 1994. i 2. do 4. rujna 1998., posjetio je Hrvatsku, ističući pritom da je »hrvatski narod bio prvi slavenski narod koji se susreo s kršćanstvom«, ali i narod koji »nakon dugih godina diktature i bolnoga iskustva nasilja« s pravom priželjkuje mir i »demokraciju utemeljenu na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bića.«84

Potpisivanjem i ratificiranjem četiriju ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj priznata je javna pravna osobnost. Ugovori o pravnim pitanjima, suradnji na području odgoja i kulture te o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH potpisani su 19. prosinca 1996., Sabor ih je odobrio 7. veljače 1997., a razmjena ratifikacijskih isprava obavljena je u Vatikanu 9. travnja iste godine, dok je ugovor o gospodarskim pitanjima potpisan 9. listopada 1998., odobren u Saboru 4. prosinca, a ratificiran 14. prosinca iste godine u Vatikanu. U svjetlu navedenih ugovora djelatni prostor Crkve u Hrvata proširuje se sa strogo religioznog na područja intelektualnog, kulturnog i socijalnog života.

Kao čuvarica povijesne i kulturne baštine i jamstvo nacionalnog jedinstva, Crkva u

82 B. PETRAČ — F. ŠANJEK, Ivan Pavao i Hrvati, dokumenti o priznanju, str. 13-141; V. BLAŽEVIČ, Služenje miru. Ivan Pavao IL i Sveta Stolka za rnir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zagreb, 1995.

83 Usp. M. GJIDARA, Crkva, nacije i manjine u postkomunističkoj Europi, Croatica christiana periodica, XVIII (1994) 33, str. 1-45.84 IVAN PAVAO II., Bit ćete mi svjedoci, Govori za vrijeme pastoralnog pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998.,

Zagreb, 1998, str. 52.

Republici Hrvatskoj potiče demokratsku preobrazbu društva. Stranački neutralna, jer je cjelokupni hrvatski narod područje njezina poslanja, Crkva u Hrvata neumorno poziva na mir koji je smisao i odrednica svih naših nada i stradanja, put u dostojanstvo i budućnost, u demokraciji i slobodi, u istini i pravdi, učeći da je čovjek stvoren za mir, a ne za rat, za ljubav a ne za mržnju, pozivajući s Kristovim namjesnikom papom Ivanom Pavlom II. na opraštanje i suradnju u zajedničkom odgoju za stvarnu slobodu i poštivanje temeljnih načela demokratskog društva.

Akademik Franjo Šanjek

Zagreb, 3. kolovoza 2001.,

na blagdan prvog hrvatskog blaženika Augustina Kažotića.

PRVI DIO

JedinstvenoOkruženje

1.

OSMI BREŽULJAK

Sedam je rimskih brežuljaka! Na zapadu Kapitol, na sjeveru Kvirinal i Viminal, na istoku Eskvilin i Celij, na jugozapadu Aventin, u sredini Palatin. U takvo okruženje smjestila je rimska povijest, onakva kakvu su dugo poučavali u školama, osnutak države, majke naše civilizacije, 753. godine prije kršćanske ere. Ta povijest temelji se na brojnim legendama koje je Vergilije opjevao u svojoj Eneidi, a kojima su se nakon njega više bavili književnici nego povjesničari.

Povijest se međutim bitno razlikuje od legende. Naseljavanje mjesta koje će kasnije postati Rimom djelo je različitih etničkih elemenata. U 8. st. pr. kršć. e. Latini, koji su ovamo došli najvjerojatnije iz Alba Longe (današnjeg lacijskog Albana), utvrdili su se na brežuljku Palatin, onom istom s kojega su nekoliko desetljeća ranije njihovi sunarodnjaci budno motrili na Etruščane. Pridošlice iz Male Azije, Etruščani, iskrcali su se na obalama Tirenskog mora, između ušća rijeka Arno i Tiber, i kolonizirali taj dio središnje Italije (koji je po njima nazvan Etrurijom, a danas se zove Toskana), potiskujući lokalno stanovništvo prema

budućoj Umbriji i lijevoj obali Tibra; odatle su povremeno slali svoje izvidnice prema Kampaniji, za kojom nisu prestali žudjeti sve dok se nisu potpuno izmiješali s Rimljanima.

Latini su zauzeli Palatin i Tiberski otok, koji im je služio kao proma-tračnica, s jedinim ciljem da odvrate pridošlice od namjere da se nasele na lijevoj obali rijeke. Ali ubrzo će na okolnim uzvišicama niknuti naselja koja će se napučiti raznim etničkim skupinama, Sabinjanima na Kvirinalu i Viminalu, brežuljcima koje je razdvajala močvarna depresija, koju će Etruščani isušiti kada na stoljeće i pol zagospodare tim područjem i koja će kasnije prerasti u rimski Forum.

Toponimija nam je ostavila na tom području brojna izvorna imena85. Palatin se sastojao od dvaju brežuljaka, od Germala na sjeverozapadu na kojem su doseljenici iz Albe osnovali prvo naselje, koje će zbog svoje geometrijske konfiguracije dobiti ime Roma quadrata, četvrtasti Rim, i Palatuala na jugoistoku koji je bio povezan stjenovitim tjesnacem Velia s Eskvilinom, koji se sastojao od Fagutala, Cispiusa i Oppiusa. Na tim uzvisinama razvila su se naselja. Sedam od njih povezat će se početkom 7. st. u savez kako bi se zajednički pokušali oduprijeti Etruščanima, ali bez uspjeha. Savez poznat pod imenom Septimontium okupljao je naselja Germal, Palatual, Kverkvetu- lan, Velia, Fagutal, Oppius i Cispius; njemu će ubrzo pristupiti i stanovnici okolnih brežuljaka. Zahvaljujući zidu koji ih je okruživao tih sedam brežu- ljaka ući će zajednički u povijest. Rim je nastao i razvijao se u prostoru koji okružuje tih sedam blagih uzvišica i koji zatvara zavoj rijeke Tiber od Kapitola do Aventina.

Tiber, čije su nabujale vode prema legendi donijele na Palatin blizance Romula i Rema, skromna je rječica. Dovoljan je jedan pogled na nj pa da čovjek shvati čuđenje i divljenje Cezarovih vojnika kad su izbili na veličanstvene rijeke Marnu, Meuse i Rajnu. Njihovi rimski pretci imali su manje kritično oko od nas kad su Tiber nazvali rijekom! Njegove vode tada su bile veće, brže i sigurno manje zagađene nego danas — u toje vrijeme bio plovan i povremeno je znao izaći iz svog korita — i u očima Rimljana Tiber je bio velika prepreka86 za koju su se nadali da će zaustaviti Etruščane u njihovu nadiranju. Oni su je međutim svladali i zauzeli to područje na samom početku druge polovice 7. stoljeća, te njime vladali stoljeće i pol, sve do 509. godine, donijevši sa sobom blagotvornu civilizaciju u koju se latinski duh sretno uklopio i pretvorivši skupinu raštrkanih sela u pravi grad isušivanjem močvarnih dijelova, kao što je Cloaca Maxima.

Gnjev domaćeg stanovništva razbuktao se tek 509. godine, nakon samoubojstva žene Tarkvinija Kolatina, Lukrecije, koju je sin Tarkvinija Ohooga Seksto obeščastio, i ta godina označava pad etrurske vladavine. Protjeravši tuđinca Tarkvinija Oholog i proglasivši republiku, Rimljani su postali svjesni svoje snage. Kad su osvajači otišli, jedni prema Etruriji, drugi prema Kampaniji, gdje će Tarkvinije Oholi umrijeti, rijeka je ponovno zadobila svoju ulogu granice. Nakon gotovo stoljeća i pol rimski senat započeo je gradnju zida, koja je trajala od 378. do 352. pr.

85 Usp. Ikon Homo, Nouvelle histoire romaine, Fayard, str. 18 i dalje; Maury i Percheron, Itineraims romains, 3. izd., Tequi, str. 23.86 Bile to rijeke ili potoci, »vodene prepreke» pobuđivale su kod Rimljana vjersko poštovanje. Politički čin Cezarova prelaska rijeke Rubikon, simboličke granice izmedu Prekoalpske Galije i Italije, bioje u prvom redu svetogrđe kojeje sablaznilo njegove suvremenike.

kršć. e., koji je trebao štititi grad od novih neprijateljskih napada, osobito od onakvih kakav je Rim doživio 387. kada ga je opljačkao i djelomice razrušio galski vođa Breno. No Rimljani nisu smatrali potrebnim da nastave njegovu gradnju još nekoliko stotina metara duž lijeve obale rijeke, od Kapitola do Aventina, koji su dijelili dva kraja zida.

Rimljani zapravo i nisu imali od čega strahovati s te strane jer je desna obala rijeke bila pusta. Ne samo da je bila nenastanjena nego se smatrala nemogućom za život. I dok su lanac brežuljaka koji je zatvarao obzorje na zapadu povremeno zauzimale male skupine etrurskih vojnika, kako se dogodilo za vrijeme rata s etrurskim gradom Vejiem koji je Rim od 482. do 474. pr. kršć. e. vodio zbog brežuljka Janikula, poplavljeno područje s druge strane Tibra bilo je carstvo komaraca; tamo je bilo opasno zaputiti se, možda čak i pogibeljno. Strah od malarije učinio je od toga kraja ničiju zemlju koju su svi poštivali; nitko se nije usudio ni nogom kročiti. Taj kraj Rimljani su vrlo slabo poznavali pa su o njemu širili najnevjerojatnije priče; roditelji su svojoj nemirnoj i neposlušnoj djeci prijetili da će ih ostaviti na obali toga negostoljubivog mjesta za koje se govorilo da je nastanjeno groznim zmiju-rinama koje su u stanju u jednom zalogaju progutati kozu, ovcu ili malo dijete, a i sam Plinije Stariji ozbiljno ih je prenosio87. Naseljavanje toga područja, koje je započelo u posljednjim godinama Rimske Republike i značajnije u prvom stoljeću kršćanske ere, vjerojatno nije posve uništilo loš glas o tome dijelu desne obale Tibra. Stanovnici dviju obala dugo su se neprijateljski gledali, čak još donedavno, a neki su iz principa odbijali prijeći rijeku koju su smatrali pravom granicom. Ne bismo se usudili tvrditi da je uzajamna netrpeljivost posve nestala.

Tri susjedne uzvisine, poznate pod imenom Vatikanski brežuljci, koje su se protezale od sjevera prema jugu između dvaju zavoja rijeke Tiber, činile su granicu toga nenaseljenog područja na zapadu. Danas nam je teško zamisliti kakav se krajolik pružao pred očima starih Rimljana. Ljudski rad duboko je izmijenio prvobitni izgled mjesta. Središnji dio lanca bio je udubljen, a njegove obronke djelomice su izravnali carevi Kaligula i Neron u 1. te još više Konstantin početkom 4. st., tako da Vatikan, kako se zajednički nazivalo to područje smješteno između sjevernog dijela, tj. brda Monte Mario (koje tada nije imalo posebnog imena), i južnog dijela, Janikula, danas čine samo ostaci brežuljaka.

Podrijetlo imena Vatikan teško je utvrditi. Korijen riječi vrlo je vjerojatno etrurski, ali zbog nedostatnog poznavanja lingvistike nismo u stanju odgonetnuti njegovo etimološko značenje. Rimljani su ime latinizirali u Vaticanus, približivši ga riječi vaticinia, što ih je navelo da brežuljke na desnoj obali rijeke smatraju obitavalištem bogova, kamo su etrurski svećenici i vračevi odlazili primati naputke božanstava i pripremati svoje propovijedi. Takvo tumačenje samo je pridonijelo još većem strahu od toga pustog mjesta.

Desna obala dugo će ostati nepoznata, terra incognita. Stoljeće i pol prije kršćanske ere Rim je osvojio Italiju, Prekoalpsku Galiju, zapadni dio Španjolske, obalu Kartage, Korziku, Sardiniju, Ahaju, Epir, Makedoniju; ubrzo će svoje carstvo proširiti na cijeli sredozemni svijet, na Galiju, Belgiju, Friziju, na sva područja s desne strane Dunava, osim Tracije, i čak na ušća rijeka Ems, Weser i Laba. Takvim

87 Plinije, Prirodoznanstvo, VIII, 14 »Zmije koje u italiji zovu boama narastu tako velike da su u želucu jedne, koju su ubili u Vatikanu za vladanja cara Klaudija, pronašli cijelo dijete«

izvanrednim napredovanjem Rim je postao gospodarem i vladarem cijeloga tada poznatog svijeta, a ipak nije ni pokušao kolonizirati područje između vatikanskih brežuljaka i Tibra. Nema sumnje da su mostovi preko rijeke88 bili sagrađeni zato da osiguraju povezanost Rima s obalnim područjima Tirenskog mora, ali putovi koje su Rimljani gradili zaobilazili su ravnicu između vatikanskih brežuljaka, s iznimkom ceste via Aurelia, jednako kao i današnje suvremene ceste koje su ih zamijenile. Unatoč nezainteresiranosti rimske vlasti bogati i promućurni Rimljani bacili su oko na taj pusti kraj, poslavši onamo najprije svoje robove da ispitaju teren i obave potrebna mjerenja, a zatim su na zakonit način potvrdili pravo vlasništva nad zemljom koju su jeftino stekli naposljetku, razgraničili zemljište. Poput kupaca zemlje na Mjesecu oni u početku nisu imali nekih određenih namjera, ali su sa sebi urođenim realizmom i osjećajem za obitelj nastojali osigurati budućnost svome potomstvu. Istodobno se s druge strane Tibra rađalo stanovništvo koje su najvećim dijelom činili doseljenici, uglavnom Židovi, koje su siromaštvo i neprijateljstvo Rimljana natjerali da potraže smještaj izvan grada, južno od brežuljka Janikul, gdje se osnovali četvrt Trastevere, koju će car August kasnije proglasiti 14. rimskim okrugom.

U posljednjoj trećini 2. st. pr. kršć. e., ili početkom 1., vlasnici zemlje s druge strane rijeke počeli su malo pomalo raditi na svojoj zemlji. Spalili su šikaru, iskrčili zemlju, utabali staze i putove, podigli ograde, izdubili jarke za odvod vode prema Tibru, sagradili kolibe za smještaj robova i na kraju počeli obrađivati zemlju. Prvi pokušaji završili su neuspjehom; kasnije su zasadili i vinograde, ali vino koje su odatle dobivali bilo je tako loše da je Marcijal u svojim Epigramima89 s kraja 1. st. dvaput ustvrdio da vino iz Vatikana nije ništa bolje od lošeg octa.

Unatoč neuspješnim pokušajima da od neplodnoga tla učine plodno, svi ti radovi omogućili su asanaciju toga kraja. Komarci su postupno nestajali, a vlasnici zemlje počeli su graditi ladanjske kuće, vile, na obroncima vatikanskih brežuljaka; oni odvažniji smjestili su ih na samoj obali rijeke i sagradili odvodne kanale pomoću kojih su napajali vodoskoke i vodopade u svojim vrtovima, kojima su se stanovnici s druge strane rijeke mogli samo diviti: najveća briga Rimljana oduvijek je bilafare una bella ftgura90.

Radovi na uređenju toga područja zaustavljeni su nekoliko mjeseci prije Cezarove smrti. Diktator je naime u lipnju 45. pr. kršć. e. donio zakon De Urbe augenda kojim je utvrđen nov obiman i ambiciozan urbanistički plan grada. Cezarov plan »za širenje grada« predviđao je u prvoj fazi razvoj grada prema zapadu, a u drugoj prema sjeveru. Za ostvarenje toga nauma bilo je potrebno skrenuti tok Tibra kod Milvijskog mosta, koji je sagrađen nekoliko desetljeća prije kako bi preko njega išla via Flaminia do brežuljka Janikul. Taj plan, koji bi omogućio da se rijeka ogradi nasipom između ravnih obala i tako olakša njezino otjecanje prema moru, odavao je namjeru diktatora da na tadašnjem vojnom vježbalištu na Marsovu polju spoji ravnicu na desnoj strani rijeke i cijeli prostor objedini u novom urbanom opsegu, da zapravo sagradi novi Rim s rezidencijalnim četvrtima koje će biti okružene zelenilom i

88 Od sjevera prema jugu: Fabricijev most, još uvijek u uporabi iako je sagrađen 62. pr. kršć. e., između lijeve obale i Tiberskog otoka, i Cestijev most između Tiberskog otoka i desne obale; Emilijev most, koji je započet 179. pr. kršć. e. i od kojega jedan luk još i danas postoji (Talijani ga zovu il Ponte rotto); drveni Suplicijev most, najstariji od svih, kojega je Horacije Flak opjevao; Probov most.89 Marcijal, Eingrami, X, 45, 5 (»Vaticana bibas si delectaris aceto: pij dakle vino iz Vatikana, ako te ocat može razgaliti«), i VI, 92, 3 (»Vaticana bibis: bibis venenum: piješ vino iz Vatikana: kao da piješ otrov«). Usp. I, 18, 1 i dalje.90 Doslovno: lijepo izgledati, tj. pokazivati se u najboljem svjetlu. Taj vrlo često upotrebljavan izraz može se prevesti i kao: obmanjivati, varati. Pokazivati svoje bogatstvo, raskoš i udobnost svoje kuće, razmetati se važnošću svojih društvenih veza, poznanstava i svojom kulturom, biti ponosan na svoje rodoslovno stablo, ljepotu vlastite žene ili školske uspjehe svoje djece ima samo jedan cilj:fare una bella figura.

odvojene širokim arterijama kojima će se kretati trijumfalne povorke. Vojno vježbalište trebalo je biti premješteno na desnu obalu rijeke, u podnožje Vatikana; nova luka, dostojna toga imena, trebala je biti smještena južno od trase novoga riječnog toka i jednim dijelom ostati u starom riječnom koritu. Tragična Cezarova smrt 15. ožujka 44. pr. kršć. e., samo devet mjeseci nakon donošenja zakona De Urbe augenda, stavila je točku na realizaciju toga plana. Njegov nasljednik Oktavijan August, manje ambiciozan i s većim osjećajem za realno od Cezara, odustao je na žalost od skretanja riječnog toka ograničivši planirane urbanističke radove samo na Marsovo polje; on je svojim planom obuhvatio područje grada na lijevoj obali i tu sagradio luksuznu četvrt u »službenom« stilu koja je, kako piše Strabon, izgledom i uređenjem podsjećala na najbogatije grčke gradove.

Želeći što prije ostvariti svoj plan Cezar je na drugoj strani Tibra započeo komasacijske radove i time učinio kraj zemljišnim špekulacijama. U jednom pismu, koje je u lipnju 45. pr. kršć. e. uputio svome prijatelju i opunomoćeniku Atiku91, Ciceron ljutito objašnjava zašto je odustao od kupnje Skapulinih vrtova na desnoj obali rijeke: »Tiber će se morati skrenuti od Milvijskog mosta i usmjeriti prema Vatikanu! Marsovo polje zatrpat će se zgradama, Campus Vaticanus postat će što i Marsovo polje (...) Plan će biti usvojen jer Cezar tako želi! Nisam ljutit što to znam, ali mi to ne odgovara!«.

Umjereniji od Cezara, August nastavlja s komasacijom na desnoj obali rijeke. Pozivajući se na državni interes carski službenici započeli su s ekspro-prijacijom zemlje i prigrabili za svoga gospodara parcele koje još nisu imale vlasnike ili su bile prepuštene same sebi, stvorivši tako veliki posjed koji je obuhvaćao dobar dio vatikanskih brežuljaka. Augustov nasljednik Tiberije došao je na ideju da ovdje sagradi vrtove u kojima će naći osamu za kojom je žudio zbog svoje duboke mizantropije i neizlječive neurastenije; radovi su započeli za njegove vladavine (14.-37.) i djelomice su završeni pod Kaligulom (37.-41.) i Neronom (54.-68). Neron je osobito zaslužan za uređenje vrtova koji su izazvali sveopće divljenje, što objašnjava zašto su im njegovi suvremenici nadjenuli ime Neronovi vrtovi, horti Neronis.

Upravo u Neronovim vrtovima, podno brežuljka koji će odsad biti suparnikom sedam brežuljaka s druge strane rijeke, započinje povijest Vatikana.

91 Ciceron, Pisma, Ad Att, XIII, 34, 4.

2.

PETROVA MUČENIČKA SMRT U NERONOVU

CIRKUSU

Poznato je kakvo su mjesto u životu Rimljana imale cirkuske igre. Juvenal je početkom 2. st. s najvećim prezirom osudio rimski narod koji je od vlasti tražio samo kruha i igara: duas tantum res anxius optat panem et circenses, podupirući time apsolutizam careva o kojima je otada izravno ovisio92. Da bi omogućio svojim dvorjanima uživanje u igrama i poštedio ih od miješanja s rimskim pukom koji se natiskivao po gradskim amfiteatrima Kaligula je donio odluku o gradnji novog cirkusa na drugoj strani Tibra, koji će ujedno biti i najljepši ukras carskih vrtova.

Od prvih godina Republike sve do pada Carstva pod najezdom barbara, tijekom devet stoljeća, Rimljani su gradili svoje cirkuse kao što su gradili svoje kuće i terme, prema određenom urbanističkom planu koji su graditelji93 uvijek poštivali; povremeno su se mijenjale samo dimenzije, što je nalagala građa tla, lokalni zahtjevi i

92 Juvenal, Satire, X, 79-80, vidi Jčr6me Carcopino, Rim u razdoblju najvišeg uspona carstva, Naprijed, Zagreb, 1981., str. 201.

93 Usp. Antony Rich, Dictionnaire des antiquirěs romaines, prijevod Chćruel, 3. izd., Pariz, 1883., str. 156-157,596-597,26-28,436,113-114.

mogućnosti kao i željeni kapacitet građevine. Rimski cirkus bio je duguljasta oblika; njegov povišeni dio, koji su Rimljani zvali caput circi, bio je uvijek polukružna oblika, a suprotni kraj zatvarala je jedna blago zakrivljena zgrada, oppidum, u kojoj su bile smještene uprava, tribina za glazbenike, te ispod nje staje za konje i spremišta za kola, koja su se zvala carceres. U potpunosti okružena arkadama koje su pridržavale nekoliko katova tribina i stepenište za gledatelje, arena je po svojoj dužini bila podijeljena dugom uskom platformom, nekom vrstom povišenog pločnika, koja se zvala spina, na kojoj su bili smješteni mali spomenici, kipovi božanstava, sićušni hramovi, naprave za prikazivanje broja preostalih krugova utrke i rezultata koje su natjecatelji postigli; ta platforma, čija je dužina bila određena prema udaljenosti koju su kola morala prevaliti u punim krugovima, imala je u svom središtu jedan visoki stup, obelisk.

Vatikanski cirkus, koji će kasnije dobiti ime po caru Gaju Kaliguli koji ga je započeo i po caru Neronu koji ga je dovršio, Gajev i Neronov cirkus, circus Gaii et Neronis, sagrađen je po klasičnom planu. Iskapanja koja su ovdje poduzeta 1960. omogućila su da se odredi njegov točan položaj. Cirkus je bio orijentiran od zapada prema istoku i imao je divovske razmjere: najveća dužina između njegovih vanjskih zidova od polukružnog dijela caput circi i onoga zvanog oppidum iznosila je 576 metara; prosječna širina između vanjskih bočnih zidova sezala je do 100 metara; spina je mjerila 315 metara. Ta monumentalna građevina bila je ipak nešto manja od Velikog cirkusa koji su Talijani zvali Circo Massimo; on je bio dug 600 metara, širok oko 200, ali je spina iznosila samo 214 metara94.

Najviši dio Gajeva i Neronova cirkusa bio je na mjestu male zgrade u kojoj se nalazi vatikanska radionica mozaika, jugozapadno od apside današnje bazilike sv. Petra, ispod uzvišice na kojoj je sagrađen željeznički kolodvor Papinske Države. Staje i spremišta, kojih zidovi i danas postoje, nalazili su se ispod podzemne garaže koja je sagrađena na Trgu pape Pija XII., između Trga sv. Petra i via della Conciliazione, kojom se služi osoblje dikasterija Rimske kurije.

Odabir ovog mjesta za gradnju cirkusa začuđuje, tim više što je ostvarenje takvog pothvata zahtijevalo znatno zasipavanje zemljom; za caput circi trebalo je na sjevernoj i zapadnoj strani poravnati nekoliko obronaka vatikanskog brežuljka. Nije shvatljivo zašto su graditelji povišeni dio građevine nekako gotovo umetnuli u brijeg.

Kaligula je na sredini spine dao postaviti obelisk visok 25,88 m koji je uz velike troškove dopremio iz Egipta95. Taj obelisk stoji danas nasred Trga sv. Petra kamo ga je prenio 1586. papa Siksto V. Do tada je obelisk stajao tamo gdje ga je postavio Kaligula; na njegov prvobitni položaj upućuje natpis na jednoj podnoj ploči na piazza dei protomartiri romani, u blizini pothodnika koji vodi ispod sakristije vatikanske bazilike.

Da bi se omogućio lakši pristup Neronovim vrtovima i cirkusu sagrađen je most preko Tibra, na završetku ceste koju je August sagradio za stanovnike četvrti na Marsovu polju. Novi most, čiji se temelji i danas mogu vidjeti za niska vodostaja uzvodno od potpornja na lijevoj obali mosta Vittorio Emanuele, nije sagrađen okomito na rijeku, kao druga dva mosta koja su ga zamijenila, nego ukoso, u smjeru od sjeveroistoka prema jugoistoku. S druge strane, na desnoj obali, utiru se dva nova puta, od kojih jedan, via Triumphalis, vodi prema sjeverozapadu, prema brdu Monte Mario, a drugi, via Cornelia, prema zapadu. Ovim posljednjim služili su se stanovnici

94 Carcopino, op, cit, str. 234.95 Plinije, Prirodoznanstvo, >C<XVI, 14.

kuća sagrađenih u vrtovima na obali Tibra, a vodio je prema oppidumu cirkusa; tu se granao na dva sporedna puta, od koji je jedan išao južnom stranom cirkusa i stapao se s via Aurelia, a drugi, koji je zadržao ime via Aurelia, vodio je oko cirkusa, zatim se odvajao od njega i uspinjao u smjeru sjeverozapada.

Duž via Cornelia mjestimice su otkriveni raštrkani grobovi. Vrlo rano, još za Nerona, a osobito nakon što je sagrađena Hadrijanova grobnica koja će kasnije postati Castello Sant'Angelo, počeli su se javljati grobovi sjeverno i sjeverozapadno od cirkusa, koji su kasnije prerasli u pravu nekropolu čiji su ostaci pronađeni tijekom iskapanja ispod bazilike sv. Petra.

Cirkus i groblje imaju veliko civilizacijsko značenje za Vatikan. U cirkusu je sv. Petar našao smrt pored obeliska i pokopan je na mjestu koje će kasnije postati nekropolom. Vatikan i postoji samo zato što se tu nalazi grob prvoga među apostolima; sv. Ambrozije je rekao: »Gdje je Petar, tu je Crkva«96, i čini se da su tu kratku i često navođenu rečenicu, koja se pripisuje prvom papi koji je naslijedio sv. Petra, najčešće izgovarali vjernici koji svojim neprekidnim štovanjem od samog početka odaju počast smrtnim ostacima prvog apostola i stvarnoj osobi njegova nasljednika.

Malobrojni dokumenti i još malobrojnija vjerodostojna svjedočanstva ne dopuštaju nam da točno utvrdimo početke kršćanstva u Rimu. Pouzdano možemo tvrditi da je za manje od 20 godina nakon Kristove smrti, koju smještamo na petak, 7. travnja 30. godine, nova vjera već imala svoje sljedbenike u carskome gradu. I to zato što je 49. godine, kako piše Svetonije97, a to nam potvrđuje i vrlo vjeran povijesni dokument Djela apostolska98, car Klaudije prognao Židove iz Rima nakon nereda do kojih su doveli žestoki sukobi između onih koji su Isusa smatrali lažnim prorokom i onih koji su u njemu vidjeli dugo očekivanog Mesiju99. U zimi 57. na 58. godinu kršćanska zajednica u Rimu bila je dovoljno brojna da opravda Pavlovu poslanicu Rimljanima. A nekoliko godina poslije Pavao će Filipljanima100 poslati pozdrav braće iz »careve kuće«101.

O sv. Pavlu imamo dovoljno vjerodostojnih podataka, ali zato vrlo malo znamo o apostolskom djelovanju sv. Petra; nije nam poznat, na primjer, datum njegova dolaska u Rim. Prema predaji102 rimski pontifikat prvoga pape trajao je dvadeset pet godina; ali to ne možemo prihvatiti zato što nam podaci iz Djela apostolskih103 i oni

96 Sv. Ambrozije, Enarrationes in psalmum XL, P. L. XIV, 1134: »Ubi Petrus, ibi Ecclesia. Ubi Ecclesia nulla mors sed vita aetema: Gdje je Petar, tu je Crkva. Gdje je Crkva, nije smrt nego vječni život«.

97 Svetonije, život dvanaest Cezara, Klaudije, 25: gudaeos, impulsore Chresto, assidue tumultuantes Roma expulit: On (Klaudije) tjera iz Rima Židove koji se bune na poticaj Chrestosa«. Nedovoljno obaviješteni Svetonije uzeo je naziv Hristos, malo izmijenjen, za ime, pripisavši ga osobi koju je u vrijeme tih događaja smatrao živom.Određujući podrijetlo imena »kršćani« Tacit, Anali, XV, 44, bio je precizniji od Svetonija: »Ime to dolazi od Krista, koji je, za Tiberijeva vladanja, bio pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata.«98 Napisao ih je zapravo oko 64. sv. Luka, po zanimanju liječnik iz Antiohije, za kojeg se pretpostavlja da je bio helenskog podrijetla; Djela apostolska mogu se smatrati svjedočanstvom očevica koji je bio pratilac sv. Pavla.99 Dap 18, 1-2: »Poslije toga Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima.«100 Fil 4, 22.101 Izdavači Jeruzalemske Biblije smatrali su da izraz »oni iz carske kuće« ima vrlo široko značenje i da »može označavati sve osobe u službi cara, kako u Rimu tako i u velikim gradovima Carstva« (izdanje iz 1961., str. 1553., bilješka m), ali većina komentatora i kritičara tumačila je odlomak Poslanicekao dokaz pripadnosti Kristovoj vjeri ljudi koji su živjeli u blizini cara, a to je bio Neron u vrijeme kad je sv. Pavao napisao pismo. Usp. Carcopino, op. cit., str. 127.102 Helm, Die griechischen christlichen Schriftsteller der drei ersten Jahrhunderten, Berlin, 1913., VII, 179.103 Dap 15, 2-30.

koje je ostavio sv. Pavao104 govore da se sv. Petar ustalio u Rimu dosta dugo nakon sastanka apostola i njihovih najbližih suradnika u Jeruzalemu, potkraj 48. ili početkom 49. Unatoč brojnim nepoznanicama o Petrovu boravku u Rimu jedna je stvar sigurna, a ta je da je umro mučeničkom smrću za vladavine cara Nerona.

Neronove progone kršćana izazvao je veliki požar koji je u samo desetak dana u srpnju 64. godine uništio najveći dio grada. Požar je buknuo u noći s 18. na 19. srpnja i trajao je do ujutro 27. srpnja. Tacit nam je ostavio vjeran opis tih događaja105. Srpanjske vrućine u Rimu često znaju biti nepodnošljive, ali u ljeto 64. vladala je paklena žega; Tiber se sveo na tanki mlaz vode i to će biti jedan od glavnih uzroka tako velikih razmjera požara. Požar je izbio u jednoj od trgovina smještenih oko caput circi Velikog cirkusa, nedaleko od brežuljka Celija i u neposrednoj blizini Palatina. Vatra je najprije zahvatila obližnje borove, zatim je velikom brzinom prešla na drvene stube viših nivoa cirkusa i na prostorije koje su na brzu ruku bile uređene za potrebe priredaba u cirkusu toga ljeta, te uz pomoć snažnog vjetra zahvatila susjedne četvrti i malo pomalo stigla i u one na periferiji ne štedeći hramove i javne spomenike.

Legenda, koja nedvojbeno počiva na zlobnim glasinama koje su širili njegovi suvremenici, kaže da je prizor požara106, koji je Neron navodno promatrao s kule u Mecenatovim vrtovima na Eskvilinu, nadahnuo Nerona za stihove o propasti Troje koje je deklamirao prateći se na liri. No kad je primio vijest o nesreći Neron se nalazio u Anciju (nekadašnji Antium), u svojoj raskošnoj vili na obali Tirenskog mora, u čijim je ruševinama pronađen kipić Apolona Belvederskog. Posve je sigurno da se odmah vratio u Rim, ali ne vjerujemo da mu je ozbiljnost stanja koje je zatekao u gradu dopustila da misli i na što drugo osim na to da organizira pomoć.

Tadašnji povjesničari, među prvima Tacit, zaslužni su što je predaja oslikala Nerona najmračnijim bojama, isključivo kao zločinca i razvratnika, što je on i bio. Grozni zločini, poput umorstva vlastite majke, i razvratnost toga mentalnog bolesnika su stvarni, čak i previše stvarni, ali taj ozloglašeni čovjek nije bio bez dobrih osobina. Posjedovao je smisao za organizaciju, odlučnost i upornost koja mu je omogućavala izvršenje planova za koje ga je nadahnjivala njegova luda mašta. Te svoje osobine pokazat će u koncepciji i provedbi operacija u borbi protiv požara kao i u onima za obnovu grada. Čim je saznao za nesreću Neron je napustio Antium i velikom brzinom dojurio u prijestolnicu. Unatoč svojoj zlobi povjesničari su priznali da je car pokazao veliki prijegor u gašenju požara; tijekom tih strašnih dana Neron je bio posvuda; ovdje da bi presjekao put vatri, ondje da bi organizirao smještaj za unesrećene i opskrbu hranom, tu da bi naredio raščišćavanje ruševina koje su ometale promet, tamo opet da bi izdao potrebne zapovijedi za opskrbu grada najvažnijim namirnicama, da bi suzbio pljačku, da bi pokazao svima, a ponajviše zbunjenim državnim službenicima koje je taj događaj posve paralizirao, vlastitu potrebu da djeluje.

Nakon gašenja požara grad je pružao žalostan prizor. Od četrnaest okruga tri su bila gotovo sravnjena sa zemljom, sedam je većim dijelom uništeno, a samo su četiri ostala netaknuta107. Trebalo je ponovno graditi. Vrlo brzo, dok se iz ruševina još

104 Gal 2, 1-20.105 Tacit, Anali XV, 38 i dalje. Svetonije, op. cit., tvrdi da je požar trajao šest dana i sedam noći. Požar je zapravo imao dvije uzastopne faze, od kojih je prva počela u noći s 18. na 19. srpnja i trajala do zore 25., a druga sredinom dana ili večeri 25. i trajala do 27. srpnja ujutro. Sumnju je pobudila vatra koja je ponovno izbila kad se već mislilo da je ugašena; nakon prvog požara ovaj drugi buknuo je na Tigelinovu imanju koje se nalazilo u Emilijevoj četvrti. Nesreća je dakle trajala osam dana i devet noći sa zatišjem od nekoliko sati sredinom 25. srpnja.106 Svetonije, Život dvanaest Cezara, Neron, 38. Tacit i Dion Kasije također su iznijeli istu optužbu.107 Tri uništena gradska područja bila su 11., gdje je bio Veliki cirkus, 10. na Palatinu i 3. s pučkom četvrti Subura. Četiri

dizao dim, Neron je iznio svoj grandiozan plan za gradnju nove metropole, one koja bi bila dostojna svoje uloge i položaja svjetske prijestolnice. Car je pozvao najpoznatije arhitekte, među kojima Severa i Celera, i najglasovitije graditelje. Neron je, preuzevši djelomice Cezarove neostvarene planove, maštao o gradu koji je zacijelo bio bliži koncepciji današnjih urbanista nego njegovih suvremenika: visoke stambene zgrade odvojene zelenim površinama, mnogo drveća, široke avenije, prostrani trgovi, posvuda vodoskoci i vodopadi, razine vode koja je trebala napajati nove vodovode i čak, zašto ne, plovne kanale108, jednom riječju grad na koji će njegovi stanovnici biti ponosni jer će izazivati divljenje stranaca, a bit će i zaštićen od katastrofa sličnih ovoj koja ga je upravo pogodila. Središnja zamisao Neronova plana bila je gradnja nove carske palače na velikom prostoru koji je obuhvaćao Oppius, Palatin i Celij, pravi zabranjeni grad usred Rima, na obali jezera koje se pružalo između triju brežuljaka, na kojem će Vespazijan samo nekoliko godina poslije sagraditi Koloseum. Ta raskošna palača trebala se po carevoj zamisli zvati Zlatnom palačom, Domus aurea. No samo je jedan njezin dio ostvaren, onaj kojega se ruševine i danas nalaze između viale del Monte Oppio i via Labicana, za koji se tvrdi da je bio poprištem posljednih orgija razvratnog cara.

Neron je bio impulsivna osoba. Neobuzdane strasne želje i njegove lude zamisli tjerale su ga na njihovo trenutno zadovoljenje i žurno ostvarenje. Žar koji je pokazao za obnovu spaljenoga grada, a osobito za gradnju Zlatne palače, ubrzo je pobudio sveopću sumnju: je li požar, koji je caru omogućio da pusti na volju svojoj sklonosti prema grandioznom i monumentalnom, doista bio slučajan? Pitanje je samo nametalo odgovor. Glasine su se počele širiti velikom brzinom: najprije se počelo govorkati da je Agripinin ubojica sposoban za sve, a zatim je stigla i potvrda: da, zločinačka ruka koja je zapalila iskru požara bila je ruka tiranina, Neronova ruka. Zar nisu po cijelom gradu viđeni sumnjivi tipovi kako potpaljuju vatru? I zar nije vatra, za koju su svi mislili da je ugašena, ponovno buknula 25. srpnja kod careva najbližeg suradnika Tigelina?

Pustiti glasine da se šire i ne pokušati ih ni na koji način suzbiti značilo je ostaviti slobodne ruke neprijatelju, koji je tako zadobivao potporu naroda za čin javnog spasa koji će ih napokon osloboditi omraženog tiranina. Neron je morao reagirati jer mu je život bio u pitanju. Imao je brze reflekse. Tražili su krivca? Trebali su žrtvu okajnicu? On će im je dati, ne jednu nego desetke, stotine, tisuće, ako treba: dat će im kršćane! Đavolskog li plana! Rimljani su mrzili kršćane, premda ih nisu dobro poznavali, ili zato što su bili židovskog podrijetla, ili zato što su, iako po rođenju Rimljani kao i oni sami, izdali stoljetne tradicije Rima i vodili život posve drukčiji od njihova, život koji oni nisu razumjeli i koji je po njihovu mišljenju narušavao društvene odnose. Sedam godina prije toga sv. Pavao napisao je Korinćanima109: »Mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.« Da, ti su ljudi bili ludi! Ludi i opasni! Zar nije njihov raskid s prošlošću bio izazov sadašnjosti i prijetnja za budućnost? Car je zaigrao na dobru kartu! I dok bi pljesnuo dlanom o dlan, javno se mnijenje preokrenulo i okrenulo protiv kršćana.

O tim okrutnim vremenima imamo pouzdana svjedočanstva. Dva među njima

neoštećena bila su: 14., Trastevere, 5., Eskvilin, 6., Kvirinal, 1., Porta Capena, između Celija i Aventina. U 14. i 1. živjelo je mnogo Židova, a tu će činjenicu iskoristiti Neron da optuži judeo—kršćane za podmetanje požara.108 Usp. Svetonije, Život dvanaest Cezara, Neron, 16 i 31109 Kor 1, 23.

zaslužuju veliku pozornost jer su nam ih ostavili pisci iz suprotnih tabora, povjesničar Tacit i papa sv. Klement. Tacitu je tada bilo samo devetnaest godina. Nije nam poznato je li i sam bio svjedokom tih događaja, ali pišući Anale osobno je razgovarao s onima koji su ih proživjeli. Sv. Klement, papa od 88. do 97. i treći nasljednik sv. Petra, kojega je Tacit najvjerojatnije poznavao, bio je Rimljanin; njega možemo bez svake sumnje smatrati izravnim svjedokom110. Želeći nam dati predodžbu o broju žrtava Neronovih progona i Tacit i sv. Klement upotrijebili su isti izraz: »veliko mnoštvo«. Brojni znakovi upućuju na to da su kršćani carske prijestolnice velikom većinom platili danak ubojitoj ludosti koju je Neron iskazao pred Rimljanima. Poznato je da su mnogi kršćani bili potkazani. Njih je bilo vrlo lako prijaviti jer su do 64. godine živjeli u relativnom miru koji im je omogućavao da se ne skrivaju, što će biti karakteristično za Rimsku crkvu sljedećih dva i pol stoljeća; njihova vjerska pripadnost bila je u njihovoj sredini svima poznata. Također se zna da je od Klaudijeve vladavine policija budno motrila na židovske krugove u Rimu, posebice one u četvrti Trastevere gdje su se Židovi vjerni Mojsijevu zakonu sukobljavali s judeokršćanima; bilo joj je dakle lako prepoznati ove posljednje. Neki povjesničari smatraju da je sv. Petar uhvaćen upravo pod takvim okolnostima.

Kršćani su bili osuđeni na smrt zato što im se »dokazalo ne toliko da su krivi za požar, koliko da gaje mržnju prema ljudskom rodu«, piše dalje Tacit111. Tadašnji kazneni sustav predviđao je razne načine izvršenja smrtne kazne, tako je za rimske građane112 bilo je rezervirano odrubljivanje glave — sv. Pavao će kao rimski građanin umrijeti od mača — a najgore muke, tj. smrt na križu, na lomači ili među zubima divljih zvijeri, za robove i one koji nisu mogli dobiti rimsko pravo građanstva. Rimski kršćani koji su najvećim dijelom bili židovskog podrijetla bili su izloženi mučenjima. Tacit nam je ostavio strašan opis113: »Od onih koji pogibahu načiniše ruglo, da, ogrnuti u životinjske kože, izginu razdirani od pasa, ili na križ pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajući, posluže za noćnu svjetlost. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove, te priređivaše igre u cirku, gdje se miješao među svjetinu u odijelu kočijaša, ili stojeći na kolima. Zato se prema njima, iako su bili krivi i zasluživali najviše kazne, pobuđivala samilost kanda su bili žrtvovani ne javnom dobru već da se zadovolji okrutnost jednoga čovjeka.«

Požar u srpnju onesposobio je cirkus i glavne amfiteatre u gradu, pa se »spektakl«, kako kaže Tacit, mogao održati na jedinom mjestu koje je bilo pošteđeno od vatre, na drugoj obali Tibra. Po svojoj veličini i položaju Gajev i Neronov cirkus u potpunosti je odgovarao prizoru muka što ih je zamislio carev ljubimac Tigelin. Vrtovi su bili osvijetljeni plamtećim buktinjama koje su činili nesretnici privezani za kolac, čak nabijeni na kolce, premazani raznim smolama koje su zapaljene, ali cirkuska arena bila je pozornica smrti za veliku većinu kršćana: samo se u njoj osuđene na smrt moglo predati divljim zvijerima, a na spini su najvjerojatnije

110 Sv. Klement, rodom Rimljanin, bio je papa od 88. do 97., dakle četvrt stoljeća poslije smrti sv. Petra koju opisuje u svom Pismu Korinćanima, koje je napisano zapravo 96.111 Tacit, Anali, XV, 44.112 Povlastica rimskih građana, ako je to uopće bila, prestala se primjenjivati u 2. st. kad se rimsko pravo

građanstva slobodno davalo mnogim podanicima. Pravnici su predložili da se smrtna presuda smatraisključivom povlasticom rimskih građana; kad je osuđeni bio proglašen robom, servus paenae, mogaoje biti kažnjen kao rob.113 Tacit, Anali, XV, 44.

bili podignuti križevi114.

Predaja, pobožno prenošena s koljena na koljeno, kaže da je križ na kojem je umro sv. Petar115 bio podignut odmah pored obeliska, dakle na spini.Također kaže da je bio razapet s glavom prema dolje, kako su to Rimljani često činili s osuđenicima jer se tako gravitacijsko središte tijela okretalo prema tlu. Ali predaja ništa ne kaže o datumu Petrove smrti. Zato su neki povjesničari postavili pitanje je li Petar umro zajedno s golemim mnoštvom kršćana koje je platilo danak Neronovoj okrutnosti. Ovo pitanje postavlja se zacijelo zbog kronološke pogreške koju je počinio sv. Jeronim116 tri i pol stoljeća kasnije, a koju je Crkva sve donedavno službeno priznavala smatrajući godinu 67. godinom smrti svoga prvog poglavara. Datum koji nam je ostavio sv. Jeronim teško možemo prihvatiti. Ono što možda pogrešno nazivamo Neronovim progonom kršćana, budući da je u izravnoj vezi s rimskim požarom, car je držao samo kažnjavanjem tobožnje povrede javnog prava; premda su Rimljani mislili kako je pravi razlog za okrivljavanje kršćana za zločin podmetanja vatre bio njihova pripadnost Kristovoj vjeri, tadašnji vlastodršci hinili su da to smatraju samo otežavajućom okolnosti. U svakom slučaju Neronovi progoni bili su ograničeni i prostorno, samo na Rim, i vremenski: trajali su kratko i nisu se nastavili po svršetku ljeta, ili u najgorem slučaju nisu potrajali duže od prvih tjedana u jesen 64. godine117. Čini se da krajnje praznovjernom Neronu, no bez ikakvih vjerskih načela i moralno osjećaja, nije bilo stalo da nastavi s progonom kršćana. On je uostalom tijekom cijele 67. godine izbivao iz Rima: u rujnu 66. otišao je u Grčku i vratio se u prijestolnicu tek u prvim tjednima 68., kada se u gradu protiv njega počeo širiti žestok otpor koji će ga 9. lipnja 69. natjerati na žalosno samoubojstvo. Premda nam nedostaje preciznih i vjerodostojnih podataka da bismo to potvrdili, sva je prilika da je apostol Petar podijelio sudbinu sa svojim sljedbenicima na obroncima Vatikana ujesen 64. godine118.

Premda postoje mnoge dvojbe oko oklonosti i točnog datuma smrti sv. Petra, jedno je sigurno: Petrov grob nalazi se u blizini mjesta njegove smrti. Povijest Vatikana vodi podrijetlo iz toga događaja.

114 Križevi se nisu mogli zabiti u areni jer je ona morala ostati slobodna za trke u kojima je sudjelovao Neron115 24 Sv. Ivan, koji je umro potkraj 1. stoljeća, jasno aludira na raspeće sv. Petra u svom Evanđelju (21,

18-19) kad iznosi Kristovu slutnju: »Ali kad ostariš, raširit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasivati ivoditi kamo ti ne bi htioa; sv. Ivan dodaje još i ovo: »To je rekao da označi kakvom će smrću Petarproslaviti Boga«.116 Sv. Jeronim, De viris illustribus, I (PL, 23, 638 b.).

117 Tacitovo izvješće govori o igrama na otvorenom koje su se jednim dijelom održavale noću, što je teško zamisliti u Rimu u mjesecu studenom ili prosincu. U knjizi Saint Pierre retrouv'ć , Editions Saint–Paul, 1974., str. 26-35, Margherita Guarducci iz toga izvodi zaključak da datum 13. listopada 64. odgovara 10. obljetnici Neronova dolaska na vlast (13. listopada 54.); ono što je za ovu ne baš pouzdanu autoricu sigurno, za nas bi bila samo pretpostavka, pretpostavka koju ipak ne možemo u potpunosti odbaciti unatoč njenoj upitnosti.

118 Sv. Pavlu je kao rimskom građaninu glava bila odrubljena, on nije morao podnositi muke koje su trpjeli sv. Petar i judeo–kršćani; pogubljen je kod mjesta Aquae Salviae, na putu koji je iz Rima vodio prema ušću Tibra, na via Ostiense, ali nam datum nije poznat. Možemo međutim s pravom pretpostaviti da su oba apostola umrla u istom razdoblju, ali moramo se zapitati zašto je sv. Pavao pogubljen tako brzo nakon Neronovih progona; osim toga Neron je otputovao u Grčku 66. godine i vratio se u Rim tek nešto prije svoga žalosnog kraja. Bilo kako bilo, narod je u svom štovanju, od kraja 1. stoljeća, uvijek zajedno spominjao apostole Petra i Pavla.

3.

GROB NA BREŽULJKU

Okolnosti pod kojima se zbila smrt sv. Petra i njegov pokop ostale su nam nepoznate. Događaji iz ljeta i s početka jeseni 64. bili su toliko strašni da su kršćani koji su umakli Neronovoj ruci imali drugih briga a ne da vode kroniku, koja je uostalom mogla biti opasna za sigurnost njihove zajednice ako bi došlo do premetačine njihovih kuća, za što je uvijek postojala opasnost. Neki pojedinci možda su i prkosili opasnosti i bilježili ono što su vidjeli, opisujući patnje koje su njihova braća podnijela zbog vjere, a svoje su bilješke skrivali u zidove kuća ili amfore zatrpane pod cvjetnim nasadima u svojim vrtovima. Hoće li takvi dokumenti, ako uopće postoje, ikada biti pronađeni? Moguće je, ali ruševine i podzemlje Rima još nisu izručili sve svoje tajne, i zasad smo prinuđeni proučavati predaju119 i tumačiti nevješto urezane natpise na zidovima kuća ili na starim

119 Često smo skloni potcijeniti pouzdanost pučkog predanja i tu imamo krivo. Ljudi iz prošlih tisućljeća nisu poznavali sredstva društvenog priopćavanja u vremenu i prostoru. Zbog toga je njihovo sjećanje bilo šire, vjernije i u određenom smislu točnije od našeg; zbog nedostatka pisanih i dostupnih dokumenata ljudi su pobožno s koljena na koljeno prenosili jedni drugima naslijeđe prošlosti i običaje svoje rase, svog plemena, roda, obitelji, nalikujući u tome na bude koji još ni danas ne poznaju našu civilizaciju. Nedvojbeno je da pri usmenoj predaji nužno dolazi do izmjena i iskrivljavanja pa i do ozbiljnog krnjenja izvorne

nadgrobnim spomenicima.

Najstariji poznati dokument koji grob prvog apostola tradicionalno smješta na obronke Vatikana, pored Neronova cirkusa, pismo je frigijskog svećenika Gaja, napisano u Rimu oko 200. godine, dakle 135 ili 140 godina nakon Petrove smrti. To pismo svjedoči o predaji koja se pobožno prenosi s koljena na koljeno od Petrova ukopa i koja kaže da su posmrtni ostaci sv. Petra bili prenijeti iz cirkusa na mjesto u neposrednoj blizini njegova zapadnog zida. Zbog toga možemo s pravom misliti da su ruke koje su podigle tijelo uzvišenog mučenika i pokopale ga na padini vatikanskog brežuljka, u neposrednoj blizini prvih grobova nekropole, bile ruke rimskih građana o čijoj pripadnosti Kristovoj vjeri Neronova policija nije ništa znala.

Rimski zakon dopuštao je obitelji, čak i prijateljima i poznanicima mrtvoga da zatraže izručenje njegova tijela, bez obzira na uzrok pogubljenja, nakon što se službeno ustanovi smrt, i da ga smiju pokopati na mjestu po vlastitom izboru. Po istom zakonu je i Josip iz Arimateje ishodio Isusovo tijelo od Pilata kako kaže sv. Matej u svom Evanđelju, »položio ga u svoj novi grob, koji bijaše izdubao za se u pećini« (Mt 27, 57-60). Evanđelisti120, osobito sv. Marko (Mk 15, 43-57), spominju primjenu dviju odredaba rimskog zakona: izručenje tijela prijatelju koji to zatraži od vlasti umjesto Isusove Majke i njegove obitelji, a preduvjet za takvu odluku rimskog prokuratora bila je usmena potvrda rimskog stotnika o ustanovljenoj smrti. Tijelo sv. Petra prenešeno je iz cirkuske arene na vatikanski brežuljak u skladu s tadašnjim zakonskim propisima, u to ne treba sumnjati.

Izvorni apostolov grob bio je najvjerojatnije vrlo jednostavan, poput grobova svih siromašnih ljudi; raka zatrpana zemljom na koju je navaljen dvostruki red plosnatih cigala poredanih u obliku krova. Unatoč svojoj jednostavnosti grob je već zarana postao središtem izvanrednog štovanja, o čemu svjedoči želja kršćana u 2. i 3. st. da budu pokopani što bliže Petrovu grobu. To mjesto bilo je prikladno i Rimljani su rado birali vatikanske obronke za ukop svojih mrtvih. Broj grobova bio je vjerojatno već povelik kad se Gajev i Neronov cirkus prestao koristiti. Čini se da je »spektakl« koji je Neron priredio potkraj ljeta ili početkom jeseni 64. godine bio jedan od posljednjih. Moguće je da se cirkus još povremeno koristio za Vespazijanove vladavine (69.-79.), ali pod Domicijanom (81.-96.) zasigurno više nije; u međuvremenu je dovršen Veliki cirkus, a Koloseum, koji je pružao nove mogućnosti, otvorio je Tit 80. godine. Napuštanje Gajeva i Neronova cirkusa te odustajanje vlasnika od njihovih vrtova na desnoj obali rijeke dovelo je do toga da su Rimljani počeli birati Vatikan kao mjesto za ukop svojih mrtvih, tim prije što zbog naglog širenja grada to nisu smjeli činiti na starim grobljima i što im je po novom zakonu bilo zabranjeno pokapanje unutar gradskih zidina. Malo pomalo, a osobito nakon dovršenja Hadrijanove grobnice 139., grobovi u okolici cirkusa, pa čak i unutar njegovih zidina, toliko su se namnožili da su činili pravo groblje. Ostatke toga groblja otkrila su nam arheološka iskapanja započeta 1940.

Već dugo znamo da se ispod vatikanske bazilike nalaze grobovi i da ih osobito mnogo ima oko groba sv. Petra. U novom vijeku prvi put su pape postali svjesni te činjenice sredinom 16. st. kad su počeli kopati zemlju za temelje golemih

poruke, ali samo u slučaju, što nije uvijek točno, ako se prenošenje poruke proteglo na vrlo dugo razdoblje, na nekoliko stoljeća ili čak tisućljeća. Kad je riječ o predanju o sv. Petru, to je razdoblje previše kratko da bi se izvorna poruka mogla smatrati izmijenjenom.120 Evanđelja: Lk 23, 50-53; Iv 19, 38-39

stupova Michelangelove kupole, a drugi put tri četvrt stoljeća poslije kad je trebalo osigurati dovoljno čvrstu potporu teškom brončanom baldahinu koji je Urban VIII. naručio od Berninija s namjerom da poveća sjaj papinskog oltara podignutog nad grobom sv. Petra. Stoljećima se Crkva ustručavala poduzeti iskapanja na tom svetom mjestu. Možda iz straha da ne počini ono što bi mnogi nazvali svetogrđem121? Ili možda, kako joj podmeću, iz straha da ništa neće naći, pa će prema tome morati priznati da je cijela stvar bez osnove? Ne znamo što je posrijedi, ali brojna svjedočanstva govore o odbijanju više papa da odobre bilo kakva arheološka iskapanja ispod svetišta bazilike122. Jedna sretna okolnost otklonit će 1939. tu neizvjesnost.

Prije nego što će umrijeti, 10. veljače 1939., papa Pio XI. izrazio je želju da bude pokopan u blizini groba sv. Petra. Da bi se udovoljilo njegovoj želji trebalo je za 80 cm spustiti razinu Vatikanskih špilja (tako se naziva kripta koja je sagrađena u 16. i 17. st.), koristeći različite razine današnje bazilike i bazilike koju je sagradio Konstantin početkom 4. stoljeća. Prva istraživanja poduzeta sredinom veljače 1939. potvrdila su da je popločeni dio Konstantinove bazilike za nekoliko metara nadvisivao prvobitno tlo, ali su otkrila da je međuprostor bio samo djelomice ispunjen. To otkriće navelo je novog papu Pija XII. da naredi sustavna iskapanja; na takvu odluku, donešenu 28. lipnja 1939., navelo ga je njegovo strasno zanimanje za baziliku koje je gajio još od dana kada je kao mladi svećenik pohađao Francusku školu u Rimu, u palači Farnese, i pozorno pratio radove učenoga mons. Duchesnea.

Istraživanja su poduzeta u dva navrata s uspjehom, prvi put od 1940. do 1949., drugi put od 1953. do 1957., a nakon njih uslijedila su druga, od kojih su najvažnija ona u perimetru Gajeva i Neronova cirkusa. Vođena su oprezno zbog brojnih tehničkih teškoća na koje su arheolozi nailazili u svom radu i sporo zbog nedostatka financijskih sredstava. Ali glavni cilj Pija XII. bio je postignut, grob sv. Petra je pronađen i predaja je potvrđena.

Iskapanja pod bazilikom sv. Petra otkrila su veliki dio antičkog groblja, no nažalost radnici i zidari iz 4., 16. i 17. stoljeća koji su gradili te bazilike učinili su nepopravljive štete. Okrenuto od zapada prema jugozapadu na istočno–sjeveroistočnoj strani, groblje se na sjevernoj i zapadnoj strani oslanja na obronke vatikanskog brežuljka gdje se stapa s njegovom padinom. Obilazak groblja krajnje je uzbuđujući. S obiju strana glavne ulice koja se uspinje prema zapadu nižu se grobnice od kojih su neke sačuvane u izvanredno dobrom stanju, što se može objasniti zaštitnim mjerama koje je na groblju poduzeo Konstantin kad je gradio zid bazilike. Najudaljenija grobnica na istočnoj strani otkrila je prilikom iskapanja natpis na arhitravu od velikog značenja, koji sadrži nekoliko redaka oporuke kojom stanoviti C. Popilius Heracla izražava svoju želju da bude pokopan na Vatikanu, pored cirkusa: in Vaticano ad circum. Nekoliko grobnica na sjevernoj strani ulice ima dvoja vrata, od kojih jedna vode na ulicu, a druga omogućuju izlaz s nekoliko stepenica na drugu stranu prema via Cornelia, koja danas više ne postoji. Samo je nekoliko grobnica kršćanskih, a većina ih je sagrađena za pogane; širenje kršćanstva u Rimu

121 Odgovarajući u lipnju 594. na zahtjev carice Konstantine koja je od njega zatražila relikvije apostola za kapelu carske palače u Carigradu, papa sv. Grgur Veliki obrazložio je svoje odbijanje tvrdnjom da bi otvaranje tako svetih grobova bilo »neoprostivo svetogrcie«: Grgur Veliki, Pisma, IV, 30.122 Spomenimo vrlo kategorično odbijanje Julija II. i Klementa VIII.

u 2. i posebno u 3. st. vidljivo je po nekoliko obiteljskih grobnica: sarkofazi prvih naraštaja nose poganska obilježja, dok oni sljedećih generacija posjeduju kršćansku dekoraciju, takva je na primjer grobnica Julijevih.

Najzapadnija grobnica na sjevernoj strani ulice, označena slovom S u službenom arheološkom izvješću123, bila je davno obzidana; prvi put je okrnjena kad je trebalo popločiti pod Konstantinove bazilike, a drugi put kad su kopani temelji za jugoistočni stup Berninijeva baldahina. Glavna ulica groblja završava, pod kutem grobnice S, u jednom hodniku, clivusu124, koji je okomito postavljen na nju. Clivus, koji vodi uz bočni zid grobnice S, zatim kroz prostor veličine oko 8 m (u smjeru jug–sjever) prema 4 m (u smjeru istok–zapad), nazvan područjem P u službenom izvješću, dovodi nas do stubišta koje vodi na sjever u smjeru brežuljka. Zid, okrenut u smjeru jug–istok, koji dijeli clivus od grobnice S i područja A, bio je prekriven nekakvim slojem zbog kojega je dobio ime »crveni zid«. Na svojoj istočnoj strani, unutar područja P, crveni zid ima dvije udubljene niše koje su postavljene jedna iznad druge, samo što gornja ima veći otvor od donje. Ta dvostruka niša okružena je s obiju strana jednim malim zidom; zid s desne strane, koji je deblji od onog s lijeve, označen je slovom g.

Područje P, crveni zid i zid g posebno su važni za identifikaciju groba sv. Petra. Područje P ima posebno značenje: to je prostorija velika oko 32 m2 u kojoj nema ni jednog sarkofaga za razliku od susjednih grobnica; ona međutim sadrži ostatke jednog spomenika naslonjenog na crveni zid na mjestu gdje je on probijen za uređenje dvostruke niše. Upravo na taj spomenik, sagrađen između 146. i 161.125 u čast apostola Petra, misli frigijski svećenik Gaj u svom često spominjanom pismu koje je napisao početkom pontifikata pape Zefirina, između 199. i 217., kao odgovor jednom pripadniku montanističke sekte pod imenom Proklo, koji je tvrdio da Rimska crkva nema pravo na ostatke apostola Filipa i njegovih triju kćeri već Crkva iz Hierapolisa kojoj je on pripadao. Gaj, koji je također Frižanin, odgovara: »A ja ti mogu pokazati trofeje apostola. Kreneš li na Vatikan ili cestom za Ostiju, vidjet ćeš trofeje onih koji su osnovali Rimsku crkvu.« Stari Rimljani zvali su trofejem spomenik sagrađen u znak pobjede nad neprijateljem, koji dalde slavi pobjedu jačega; cezarejski biskup Euzebije (265.-340.), kojemu zahvaljujemo poznavanje odlomka iz Gajeva pisma126, objašnjava u svom komentaru značenje riječi trofej i kaže da se ona primjenjuje i za grob mučenika koji je do posljednjeg daha vodio borbu i koji je trijumfirao nad smrću žrtvujući svoj život za Krista.

Spomenik iz područja P, koji ćemo odsad zvati Gajevim trofejem iako je sagrađen četrdesetak godina prije nego što je Gaj napisao pismo, sastojao se od kamene ploče koja je počivala na dva mramorna stupića postavljena na udaljenosti od oko jednog metra od crvenog zida i zatvarala donju nišu, dok je gornja niša dodirivala ploču. U zatečenom stanju teško je bilo zamisliti kakav je bio prvobitni izgled spomenika jer su zidari iz 4. st. znatno poremetili izgled cijelog mjesta: lijevi

123 Esplorazioni sotto la Confessione di San Pietro in Vaticano, Vatikanski Grad, 1951. Bibliografija djela i studija posvećenih iskapanjima preopširna je da bismo ih navodili. Korisno je vidjeti E. Kirschbaum, Die Griiher der Apostefflirsten, 1957., vidi također tri studije J. Carcopina: Etudes d'histoire chrćtienne, Albin Michel, 1953; De Pythagore aux ApOtres, Flammarion, 1956; Les reliques de saint Pierre d Rome, Albin Michel, 1965. Dobra objašnjenja mogu se naći i u studijama Margherite Guarducci čiji zaldjučci nisu baš uvijek pouzdani, osobito u: Saint Pierre retrouvć, Editions Saint—Paul, 1975.124 Latini su imenom clivus označavali uspon, padinu šire, svaki put uzbrdo.125 Ti podaci stoje na okolnim opekama označenim državnim biljegom koji je utisnut u glinu prije pečenja i sadrže različite upute koje nam omogućuju da saznamo imena konzula u tekućoj godini.126 Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, II, 25, 5-7, PG 20, 208 i dalje

stupić još uvijek postoji, što na neki način potvrđuje predaju. U donjem dijelu spomenika, između stupića, jedan četvrtasti otvor pokriven pomičnom pločom omogućuje pristup grobu dubine 0,90 m i širine 0,80 m, okrenutom ne okomito na crveni zid nego malo ulijevo; grob okružuju drugi grobovi u kojima su pronađene kosti osoba različite dobi i spola. Arheolozi koji su vodili prva iskapanja doživjeli su golemo razočaranje kad su počeli pretraživati grob iznad kojega je stajao Gajev trofej: bio je prazan! Stanje u kojemu je zatečen nije odgovaralo njihovim očekivanjima, dakako, ali to je bio grob koji su tražili. A Pio XII. objavio je svijetu 23. prosinca 1950. u svojoj radijskoj poruci sljedeće: »Glavno pitanje koje se nameće jest: jesmo li doista pronašli Petrov grob? Na to pitanje ova iskapanja i istraživanja dala su posve jasan potvrdan odgovor: da! grob apostola Petra je pronađen.«127

Može li se tajna praznog groba (zašto?, kada?, kako?) smatrati razjašnjenom kasnijim istraživanjima? Unatoč naoko uvjerljivim pretpostavkama to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ne možemo međutim zanemariti ni činjenice ustanovljene u tijeku iskapanja koje su navele neke arheologe, primjerice Margheritu Guarducci, da ustvrdi kako više nema tajni. Desni zid Gajeva trofeja bio je debeo 45 cm, dvaput deblji od lijevog zida; jedno istraživanje otkrilo je da su kopači imali pred sobom dva priljubljena zida umjesto jednog kompaktnog. Iza prvog zida arheolozi su otkrili drugi, zidg, sav pokriven natpisima koje su kršćani ispisali kraticama i simbolima kojima se služila Crkva iz katakomba. U donjem dijelu taj drugi zid je imao uzak otvor, zapravo pukotinu iza koje se nalazila duguljasta niša koja se naslanjala na crveni zid. Dužine 77, visine 31 i dubine 29 cm, zidova obloženih mramorom, ta šupljina nije sama po sebi zanimala arheologe, osim zbog ukrasa i dobro očuvanog stanja u kojem je zatečena; nije sadržavala ništa, barem ne na prvi pogled, osim otpadaka žbuke, i to komadića žbuke s crvenog zida. Sadržaj te jame istražen je tek poslije nekoliko godina. Na veliko iznenađenje ispitivača pronađene su, pomiješane s raznim otpacima, ljudske kosti obložene zemljom, kakve su kosti tijela onih koji su pokopani bez mrtvačkog lijesa, ostaci grimizne tkanine u kojima su otkrivene zlatne niti, jedna olovna pločica, kovani novac iz raznih razdoblja, kostur jednog miša. Svi dijelovi podvrgnuti su potrebnim analizama. Margherita Guarducci koja je iskopala predmete zaključila je, možda malo prebrzo, da je laporasti pijesak kojim su kosti bile prekrivene identičan pijesku iz praznog groba pronađenom ispod Gajeva trofeja, tkanina je doista bila obojena grimizom i zlatne niti bile su prave, a mramor kojim je jama bila obložena potjecao je iz kamenoloma na Prokonezu, otoku u Mramornom moru.128

Ispitivanje kostiju bilo je povjereno profesoru Venerandu Correntiju, tadašnjem predstojniku katedre za antropologiju na palermitanskom sveučilištu; on je započeo s radom u listopadu 1962. i završio u lipnju 1963. Zaključio je da pred sobom ima ostatke jedne osobe muškog spola, snažne tjelesne građe, koja je u trenutku smrti mogla imati između 60 i 70 godina. Kosti su sadržavale dijelove krova lubanje, čeonu kost, čeljusne kosti, jedan zub očnjak, lijevu ključnu kost, dio desne nadlaktične kosti, velike komade desne palčane kosti i lijeve lakatne kosti, gotovo cijelu lijevu ruku, dijelove rebara, nekoliko kralježaka, komadiće zdjelice, čašicu lijevog koljena, velike komade dviju bedrenih kosti i dviju potkoljeničnih, desnu lisnu kost. Svi ti elementi

127 L,Osservatore Romano, 24.09.1950128 Ispitivanje zemlje pronađene na kostima obavio je tim profesora iz Instituta za petrografiju Sveučilišta u Rimu pod vodstvom profesora Giancarla Negrettija. Ostaci tkanine povjereni su na ispitivanje laboratorijima Instituta za kemiju Sveučilišta u Rimu gdje su ih pregledali prof. Maria Luisa Stein, stručnjak za analizu tkanina, i prof. Paolo Malatesta. Ispitivanje mramora obavili su profesori Mario Fornaseri i Cesarina Coresi iz Instituta za geokemiju u Rimu. Usp. R. Lanciani, La destruction de Rome antique, str. 20-23.

potjecali su s raznih dijelova kostura, a nedostajala su stopala.

Je li moguće da su te kosti pripadale apostolu Petru? U svom govoru koji je održao 26. lipnja 1968.129 papa Pavao VI. rekao je da se identifikacija činila vjerodostojnom. No teško će je biti moguće znanstveno potvrditi. Nakon papina govora kosti su u staldenoj posudi premještene u nišu u zidu g. Ako te kosti doista pripadaju sv. Petru nužno se nameću tri pitanja: Tko ih je tamo stavio? Kada? Pod kojim okolnostima? Nama preostaju jedino pretpostavke, pretpostavke koje su godinama poput loptica međusobno izmjenjivali arheolozi i povjesničari pothranjujući njima svoje rasprave130. Od 2. do 17. st. okruženje Petrova groba nebrojeno su puta uzurpirali grobari, zidari i osobito barbari: 410. Alarihovi Vizigoti, 455. Geiserihovi Vandali, 544.-547. i 550.-552. Totilini Goti, 846. Saraceni... Doista je teško, kad se uzmu u obzir okolnosti, odgovoriti na postavljena pitanja. Moguće je međutim da je između 325. i 329. donešena odluka da se apostolovi ostaci prenesu iz prvoga groba u zid g, tijekom prvih radova na gradnji Konstantinove bazilike. Postoji nekoliko razloga da se vjeruje, premda se ne može sa sigurnošću tvrditi, da je recognitio, tj. identifikacija groba, izveden još za vrijeme Konstantina, i to ili zato što se car želio uvjeriti u to da se tijelo sv. Petra doista nalazi tamo gdje je tvrdila predaja prije nego što počne s gradnjom, ili možda zato što je smatrao potrebnim zaštititi dragocjene relikvije tijekom izvođenja radova. U tom slučaju zid g mogao je ponuditi privremeno sklonište apostolu, koje je kasnije postalo konačnim, najvjerojatnije zato što su radovi na gradnji i uređenju prve bazilike završeni tek za vladavine cara Konstansa (337.-350.), dakle poslije Konstantinove smrti. No to je samo čista pretpostavka, koju ne bismo mogli definitivno odbaciti. Kako inače objasniti brigu kojom su sačuvani, u raci obloženoj dragocjenim mramorom, smrtni ostaci zamotani u tkaninu obojenu pravim grimizom i protkani zlatnim nitima, baš onako kako se omataju carevi i druge odlične osobe? Također ne možemo odbaciti ni drugu pretpostavku, onu po kojoj bi kosti otkrivene u niši u zidug mogle biti kosti jednog od prvih papa, a ne kosti samog apostola. Poznato nam je da je za pontifikata sirijskog pape sv. Aniceta (155.?-166.?), dakle za vladavine Marka Aurelija, bilo određeno mjesto za tajno pokapanje rimskih biskupa u neposrednoj blizina groba sv. Petra. Upravo u to vrijeme sagrađeni su s jedne strane crveni zid, kojemu je bila uloga da razdvaja dva groblja — ono na zapadu pripadalo je kršćanskoj zajednici — na granici kojega se nalazio grob sv. Petra, i s druge strane Gajev trofej. Zbog nepostojanja uvjerljivih dokaza još uvijek nije moguće s »povijesnom« sigurnošću ustanoviti mjesto groba prvog apostola. I dalje nas muče mnoge nepoznanice, brojne pojedinosti koje su predmet žučnih rasprava ostaju nerazjašnjene, poput prenošenja smrtnih ostataka apostola Petra i Pavla u katakombe sv. Sebastijana na via Appia, do kojega je došlo oko 258. U istinitost toga događaja, koji navodno potvrđuju jedan poznati natpis pape sv. Damaza (366.-384.) i stari Itinerari131, možemo sumnjati već i zbog teškoća koje je

129 La Documentation catholique, sv. LXV, str. 1278-1279. U svojoj homiliji od 29. lipnja 1976. papa Pavao VI. izrazio je svoje mišljenje ovim riječima: »Naše vrijeme imalo je sreću da se uvjeri u jednu činjenicu o sv. Petru — onu koju je Naš prethodnik, slavni papa Pio XII., objavio svijetu (Govori i Radio—poruke, XII, 380) — a ta je da se grob apostola Petra nalazi na ovom slavnom mjestu gdje se uzdiže ova dostojanstvena bazilika njemu posvećena i u kojoj se sada nalazimo u molitvi; evo neoborivog dokaza o apostolovu boravku u Rimu, boravku koji su neki znanstvenici osporavali, no sada se njihova kritika, kako se malo pomalo stišava. Osim toga, imali smo još jednu sreću, a ta je da su znanstvena istraživanja vrlo štovanih ostataka bl. Petra potvrdila njihovu identifikaciju i autentičnost. (...) Zahvalni smo svima koji su sudjelovali u ovom teškom istraživanju, i s poštovanjem i radošću primamo zaključak o jednom tako značajnom arheološkom otkriću koje novim povijesnim i znanstvenim argumentima potvrduje stoljetnu počast koja je ovdje javno iskazivana Prvom apostolu i u njoj nalazi potvrdu i znamenje njegove dramatične ali pobjedničke misije širenja Kristova imena u povijesti i u svijetu.«130 Na primjer neslaganje JerOmea Carcopina i Margherite Guarducci (vidi niže, str. 66, bilj. 5).131 Bibliografija koja se odnosi na mogućnost prijenosa smrtnih ostataka dvojice apostola u katakombe na via Appia previše je opširna dabismo je ovdje iznosili. Korisno je vidjeti J. Ruysschaert, Les

nametao rimski zakon u vezi s preseljenjem tijela pokojnika. Čini se nevjerojatnim da su kršćani usred najžešćih progona, u vrijeme kad je carska policija neprestano motrila kršćanska groblja132, poduzeli dvostruko iskapanjejedno na Vatikanu, drugo na putu prema Ostiji, zatim opasno prenošenje tijela i ponovno ukapanje na via Appia, na groblju u neposrednoj blizini groblja sv. Kalista, na kojemu su iste godine, točno 6. kolovoza 258., papa sv. Siksto II. i šest od sedam njegovih đakona pogubljeni pod okolnostima koje su duboko potresle kršćansku zajednicu u Rimu133 i zbog kojih je Rimska crkva više od godinu dana bila bez svoga prvosvećenika134.

Ne usuđujemo se tvrditi da su kosti, koje su stavljene u 18 staklenih posuda i položene u nišu u zidu g uvečer 27. lipnja 1968. u nazočnosti kardinala Marelle, dekana vatikanske bazilike, jednog bilježnika Papinske Države i još nekoliko svjedoka, kosti samog prvog apostola. Znanstvena ozbiljnost ne dopušta nam da prihvatimo nešto što je puko nagađanje. Neki će zbog toga žaliti. Imaju li pravo izraziti svoje žaljenje? Stoljećima su se na vatikanskom brijegu smjenjivale generacije hodočasnika jer su znali da je tu grob sv. Petra. Eh da, tu je. Tu gdje je Konstantin, dva i pol stoljeća nakon njegove smrti, sagradio baziliku koja će biti veličanstven dokaz dubokog štovanja, ali i vjere u istinitost predaje.

documents littćraires de la double tradition romaine des tombes apostoliques, u: Revue d'histoire ecclesiastique, LII, 1957., str. 791 i dalje. Također usp. mons. Duchesne, Scriptora minora, Etudes de topographie romaine et de geographie ecclćsiastique, Francuska škola u Rimu, 1973.; E. Kirschbaum, Die Griiber der Apostelfiirsten, 1957., i djela J. Carcopina, Ě.tudes d'histoire chrćtienne, Albin Michel, 1953., De Pythagore aux Ap8tres, Albin Michel, 1956., Les reliques de saint Pierre d Rome, Flammarion, 1965132 Jednom Valerijanovom naredbom proglašena je konfiskacija kršćanskih grobalja, zabranjeno služenje obreda nad grobovima mučenika i naređeno odrubljivanje glava bez sudskog postupka onima koji prekrše zakon.133 Rimska policija i vojnici upali su ujutro 6. kolovoza 258. u katakombe sv. Kalista i na licu mjesta odrubili glavu Sikstu II., koji je bio papa od 30. kolovoza prošle godine, i đakonima Gennaru, Grandu, Vincentu, Stjepanu, Felicissimu i Agapitu. Sedmi đakon, sv. Lovro, uhvaćen je četiri dana poslije i usmrćen na via Tiburtina, iznad jedne rešetke, vjerojatno rešetke od kanalizacije, prije toga užarene vatrom. O mučeničkoj smrti sv. Siksta izvijestio je njegove biskupe u pastoralnom pismu br. DC(X. sv. Ciprijan, biskup Kartage, koji će i sam biti mučen do smrti 39 dana poslije smrti rimskog biskupa.134 Tek je 22. srpnja 259. izabran u osobi Dionizija nasljednik sv. Siksta II.

4.

BAZILIKA NAD GROBOM

Od Petrove mučeničke smrti u jesen 64. sve do pobjede Konstantina nad Maksencijem na današnjem Milvijskom Mostu 29. listopada 312. povijest Crkve bila je, tijekom gotovo dva i pol stoljeća, obilježena neprestanim progonima. Možda bi bilo potrebno staviti te progone u njihov pravi okvir, prije politički nego vjerski, i objasniti ih, ili radije pokušati ih objasniti, neprekidnim nastojanjem vlastodržaca da osiguraju unutrašnju koheziju Carstva ugroženog stalnom izvanjskom opasnosti od barbarskih provala. Ozbiljnom opasnosti koja će postati stvarnom i koja će olakšati unutrašnji raspad rimskog društva, kojemu su upravo kršćani dali razloge za život i moral sposoban da spasi ono što se moglo spasiti.

Propasti Rimskog Carstva135 pridonijelo je i nerazumijevanje careva koji nisu znali iskoristiti snagu i duh kršćanstva. Kada to Konstantin shvati, bit će kasno. Takvo nerazumijevanje zbunjuje. Neprestani pokušaji rimskih careva da natjeraju kršćane da se odreknu vjere imali su za posljedicu samo slabljenje domoljublja progonjenih i 135 Usp. Henry Bergasse, Le Tocsin de la de-cadence, Les Belles Lettres, 1975.

jačanje temelja kršćanstva koje je stjecalo sve više pristaša: Sanguis martyrum, semen christianorum. Eh da, krv mučenika bila je pravo sjeme kršćana, toliko snažno da je borbeni Tertulijan uzviknuo u ime kršćana: »Stranci smo i preplavili smo sve vaše gradove, otoke, kaštele, municipije, zborišta, utvrde, sve slojeve (rimskog) puka, dekurije, Palatin, Senat, Forum, samo smo vam ostavili hramove.« (nap. prev., Tertulijan, Apologeticum, 37, PL 1, 463.a)

Kad je 302. godine car Dioklecijan (284.-305.) odlučio nakon smrti pape sv. Gaja (283.-296.) jednom zauvijek okončati s Kristovom vjerom, potaknuvši tom svojom namjerom najgore progone, osobito žestoke na Istoku, kršćani su bili već toliko dobro ukorijenjeni u nekim dijelovima Carstva dasu mogli spriječiti predstavnike vlasti da provedu primljene zapovijedi ili da barem sabotiraju njihovu primjenu.

U udaljenim krajevima Carstva, u kojima su povremeno izbijale pobune nacionalističkog karaktera, jedinstvo Carstva održavale su samo legije, a veliki dio njih činili su upravo kršćani. To je bio slučaj s Galijom. U toj velikoj pokrajini, kao i u Britaniji — onoj koja će kasnije dobiti naziv »Velika« da bi je razlikovali od kontinentalne Britanije koja se tada zvala Armorika — carsku vlast obnašao je car Konstancije I. (Constantius Chlorus)136, otac budućeg cara Konstantina. Konstancije je bio veliki političar i vrlo brzo je shvatio da ništa neće postići bude li silom želio provesti Dioklecijanove odluke: »On se, nesumnjivo u dogovoru s biskupima, zadovoljio time da sruši krov na nekoliko kršćanskih opatija i da o tome sastavi zapisnik, kako bi sa sebe skinuo odgovornost; galorimski kršćani imali su već svoje crkve i nisu ih se usuđivali dirati zato što ih je bilo mnogo i zato što su se u slučaju potrebe znali obraniti«137.

Poštovanje koje su pobuđivali kršćani, u svakom slučaju oni koji su nosili oružje, nesumnjivo je jedan od razloga nevjerojatnog Konstantinova uspjeha. Sin Konstancija I. i Helene nalazio se na istoku 306. godine kad je saznao da mu otac leži teško bolestan u britansko–rimskom mjestu koje će kasnije dobiti ime York. Bjesomučno goneći konje pred sobom Konstantin je prevalio put kroz Europu neviđenom brzinom koja je izazvala divljenje njegovih suvremenika, stigavši u Britaniju na vrijeme da čuje posljednju želju svoga oca. Njegova luda hrabrost, odlučan duh i samopouzdanje odmah su osvojili Konstancijeve vojnike koji su sina svoga generala aldamacijom proglasili rimskim carem.

Okolnosti su mu išle na ruku. Godinu dana ranije Dioklecijan je, na vrhuncu slave, podijelio vlast u Carstvu s trojicom tetrarha i povukao se u svoju raskošnu vilu u Splitu (nekadašnja Salona), u rodnu Dalmaciju, gdje je proveo posljednjih osam godina života uzgajajući cvjeće i povrće u svom vrtu i šetajući se 200 m dugom terasom s pogledom na Jadransko more. Njegovo će povlačenje ugroziti jedinstvo Carstva. Barbari su se prijeteći spuštali prema njegovim granicama, dok su tetrarsi, svi osim Konstantina, gubili vrijeme kujući planove za obnovu Carstva u svoju korist, s namjerom da ga opljačkaju a ne obrane. Sin Konstancija I. čekao je svoj trenutak. Šest godina upravljao je Galijom i Britanijom smirujući duhove, inteligentno udvarajući plemenskom šovinizmu, pokazujući rijedak duh tolerancije, zbog čega ga je zavoljelo i lokalno stanovništvo i čete kojima je zapovijedao. U rukama nesposobnih i potkupljivih namjesnika

136 Nadimak Blijedi (Chlorus) Konstancije je dobio zbog svoje svijetle puti.

137 NočIle Maurice—Denis i Robert Boulet, RomÉ'e, Descke de Brouwer, 1963., str. 271.

ostale carske provincije ostavljale su dojam nereda i anarhije, dok su Galija i Britanija pod Konstantinovom vlašću napredovale.

Konstantin je 312. procijenio da je došao trenutak da djeluje, u namjeri da isključivo pod svojom vlašću obnovi jedinstvo Carstva. Na čelu svojih kršćanskih vojnika, koji su na štitovima nosili Kristov monogram138, odlučno je ušao u Italiju, gdje ga je stanovništvo dočekivalo glasnim klicanjem svuda gdje god bi prolazio. Dvadesetosmi listopada 312. izvidnica njegove vojske susrela se kod Malborghetta, oko 17 km sjeverno od Rima, s prethodnicom vojske njegova protivnika Maksencija. Sukob je završio bez pobjednika, a protivnici su se razišli zbog mraka. Možda je upravo te noći u Malborghettu Konstantin sanjao san koji ga je naveo da i sam stavi Kristov monogram, kojim su njegovi vojnici ukrasili svoje štitove, na carsku zastavu, slavni labarum139.

Do sukoba dviju vojski došlo je 29. listopada ujutro, a završio je velikim krvoprolićem. Brojčano slabije, ali izvanredno dobro raspoređene i vođene, Konstantinove čete brzo su razbile neprijatelja. Maksencijevi vojnici razbježali su se u neredu prema Milvijskom mostu i jednom malom susjednom mostu za privezivanje čamaca; tu ih je sustigao neprijatelj. Prizor je bio strašan. Sam Maksencije izgubio je život u Tibru, kamo ga je povukla gomila njegovih vojnika koji su se borili da prijeđu na drugu stranu rijeke i izbjegnu pokolj.

Konstantin je trijumfalno ušao u Rim putem via Flamina, a dočekalo ga je radosno stanovništvo koje je klicalo čovjeku kojega im je poslala providnost da ih oslobodi mrske diktature. Ali to je zapravo bio trijumf Krista i kršćanstva. Pobjednik nad Maksencijem bio je dovoljno mudar da to shvati. Za manje od četiri mjeseca nakon pobjede na Milvijskom mostu, u veljači 313., donio je u Milanu140 glasoviti edikt kojim se kršćanima dopušta potpuna vjerska sloboda, vraćaju zaplijenjeni ili prodani posjedi njima ili njihovim nasljednicima te vraćaju kršćanskim općinama njihova nekadašnja posjedovana prava. Car će učiniti još više.

Konstantin nije bio kršćanin, to je postao tek uoči svoje smrti 337. godine. Njegovo ponašanje na granici moralno dopuštenog bilo je daleko od toga da zavrijedi poštovanje i na njegov su račun s pravom izrečene mnoge teške optužbe. Bio je inteligentan, lukav, ponosit, samouvjeren, držao je sebe iznad zakona; ali taj izvanredni čovjek, koji je sebe i predobro poznavao, imao je osjećaj za državu. Bio je veliki političar. Shvatio je da su njegova osobna sudbina i uspjeh njegove vladavine vezani za širenje kršćanstva. To uvjerenje tjeralo ga je da Crkvi da moralnu prevlast koju je potkrijepio čvrstim materijalnim temeljima.

Tek što je postao gospodarem Rima Konstantin je u Lateransku palaču, dom svoje druge žene, inače Maksencijeve sestre, smjestio papu Melkijada (311.-314.), koji je ovdje sazvao koncil 313. godine. Za pontifikata sv. Silvestra (314.-335.) sagradio je glasovitu krstionicu, koja je bila nekoliko puta obnovljena, i na temeljima vojarne koju je osnovao Septimije Sever potkraj 2. st., u kojoj su stanovali Maksencijevi elitni konjanici, podigao prvu baziliku u Lateranu.

138 Pišući 314., dakle dvije godine poslije tih događaja, Laktancije je ovako opisao taj monogram: Transversa X littera summo capite circumflexo, tj. »izokrenuti X čiji se vrh nakrivio«.139 Prema lokalnom predanju Konstantin je taj san sanjao na drugim mjestima kretanja njegove vojske, na primjer u La Croix—Valmeru, pored Saint—Tropeza. Moguće je da je labarum bio označen Kristovim znakom mnogo prije bitke: između svoga buđenja i početka bitke Konstantin sigurno nije imao vremena obaviti taj posao.140 Ugovoren u lombardskom gradu, Milanski edikt zapravo je proglašen u Nikomediji u lipnju 313.

Oko 320. Konstantin je odlučio sagraditi veliku baziliku na grobu sv. Petra. Navodno141 je takvu odluku donio u znak zahvalnosti za svoje ozdravljenje do kojega je došlo tijekom hodočašća u Vatikan, kada ga je prvi apostol oslobodio teške bolesti. No to je samo obična legenda! Objašnjenje je posve drukčije i čisto političke prirode. Usprkos oklijevanju da prihvati kršćansku vjeru, čiji mu je moral, premda dobar za njegove podanike, osobno bio nepodnošljiv, unatoč svom naslovu pontifexa maximusa do kojega je držao, tj. vrhovnog svećenika starog rimskog kulta, u svojstvu kojega je još uvijek održavao carski kult i obnavljao poganske vjerske zgrade koje su propadale, car je namjeravao Kristovoj vjeri podariti hramove koji će sjajem nadvisiti hramove poganskih božanstava. Ta u osnovi politička taktika trebala mu je omogućiti da, odgovorivši na protunapad branitelja politeizma nezadovoljnih počastima kojima je obasuo Crkvu, defmitivno zadobije naklonost krš-ćana: ona mu je bila potrebna da obnovi i obrani Carstvo. Jedinstvo i kohezija Crkve bili su sigurne vrijednosti koje pogansko društvo, pogođeno zlom amoralnosti, više nije pružalo.

Konstantin je bio veliki graditelj crkava. Njegovom zaslugom sagrađena su brojna svetišta u Rimu, u raznim gradovima Italije, u Carigradu, u Betlehemu, ali vatikanska bazilika nesumnjivo je njegovo najveće djelo. Sama gradnja toga impozantnog spomenika najveći je dokaz stvarne prisutnosti ostataka sv. Petra tamo gdje su ih smjestili predaja i ljubav hodočasnika koji se od 64. nisu prestali uspinjati vatikanskim brežuljkom da bi se okupili i molili na svetom grobu, osim možda za vrijeme progona. Konstantinova bazilika građena je, kao i ona koja ju je zamijenila, oko skrornne rake u kojoj je pokopan prvi apostol; taj grob središnja je točka dviju građevina podignutih nad njim, oko njega i zbog njega.

Da bi se poštovala Konstantinova volja, koji je svakako želio ostaviti grob sv. Petra i to mjesto netaknutima, trebalo je svladati dvije prepreke koje nitko u početku nije smatrao nepremostivima, jednu prirodnu, građu tla, i drugu pravnu, naime postojanje groblja koje je bilo pod zaštitom rimskog zakona. Rimsko pravo sadržalo je vrlo stroge propise o nepovredivosti ukopnih mjesta i vrvjelo je zabranama i raznim restriktivnim mjerama za prenošenje tijela, a osobito su bili strogi propisi u vezi s prenamjenom grobalja ako su ona još uvijek bila u uporabi. Upravo je takav bio slučaj s grobljem na vatikanskom brijegu; Konstantin je riješio taj problem posluživši se svojim autoritetom pontifexa maximusa koji mu je omogućavao da donosi sve odluke u vezi s propisima za pogrebe. Tako je poganski zakon pridonio Petrovoj slavi.

Prirodne prepreke bile su međutim ozbiljnije. Groblje je, kako smo rekli, bilo okruženo i sa sjeverne i sa zapadne strane prilično strmim padinama vatikanskog brežuljka. Apostolov grob iskopan je upravo na bočnom dijelu strmine. Razlika između razina koje je proizveo nagib brežuljka iznosila je 11 m između sjeverne i južne granice građevine, kako su to predvidjeli graditelji, i 14 m između granica na zapadu i istoku. Trebalo je dakle usjeći brijeg i zasuti jednim dijelom dolinu zemljom! Više od 40.000 m3 zemlje bilo je iskopano142, a taj divovski posao može

141 Usp. Charles Pichon, Histoire du Vatican, SEFI, 1948., str. 26.

142 Možemo zamisliti opseg radova Konstantinovih radnika ako uzmemo u obzir razliku razine između dvorišta sv.

se objasniti samo željom da se strogo poštuje položaj groba koji je trebao ostati središnjom točkom hrama. Na jugu je trebalo podignuti tri zida visine 8 m i debljine 2 m da bi držalizgradu; na sjeveru su bili potrebni trostruki temelji. Da bi se na te zidove i temelje postavila golema platforma koja će držati cijelo zdanje moralo se sniziti razinu visokih grobnica, onih smještenih na zapadnom dijelu nekropole. Isto tako trebalo je poduzeti i opsežne radove na isušivanju tla, koji su se uostalom pokazali nedostatnima jer su pape sv. Damaz (366.-384.) i sv. Grgur Veliki (590.-604.) morali ponovno ratovati s vodom koja je neprestano ugrožavala stabilnost temelja.

Bazilika koja je započeta pod Konstantinom i završena pod vlašću njegova sina Konstanca bila je posvećena oko 350. godine. Njezina neuobičajena veličina i raskoš začudili su ondašnji svijet koji dotad nije vidio tako veliku i tako visoku baziliku. Vjernici i hodočasnici, koji su prilazili s istočne strane bazilike, penjali su se širokim stubama, prelazili preko monumentalnog trijema i ulazili u veliku pravokutnu dvoranu okruženu širokom natkrivenom galerijom sa stupovima, zbog čega je dobila naziv kvadriportik (četverotrijem), u kojoj su od 461. pokopani mnogi pape i druge znamenite ličnosti. U sredini dvorišta popločenog mramornim pločama bila je velika fontana na četiri stupa natkrivena brončanom kupolom namijenjena ablucijama143; pored nje okupljali su se katekumeni koji nisu imali pristup u baziliku do svoga krštenja144.

Iz zapadne galerije četverotrijema vodila su petera vrata zaklonjena grimiznim zastorima u samu baziliku podijeljenu na pet lađa; središnja lađa bila je najšira i najviša, a svaku je dijelio jednu od druge niz od 24 korintska stupa. Lađe su vodile prema transeptu koji je od njih bio odvojen lukom. U dnu transepta polukružna apsida čuvala je papinsko prijestolje, »katedru«, i sjedalice za kler. U sredini transepta, između apside i središnje lađe, bila je konfesija (kripta) sv. Petra: »tj. počivalište ostataka onih koji su ispovijedali ili propovijedali svoju vjeru pred sucima, i to platili vlastitom krvlju.«145 U početku je kripta bila neka vrsta niske kapelice koja je jednom svojom polovicom bila u zemlji, budući da je mjesto kasnije često bilo uzurpirano, iznad koje je stajao Gajev trofej i jedan dio crvenog zida. Kovčeg od bjelokosti s početka 5. st., koji je pronađen kod Pule u Istri,.daje nam neke predodžbe o prvobitnoj kripti; jedan prizor izrezbaren na kovčegu prikazuje spomenik onakav kakav je bio šezdesetak godina nakon svog završetka. Ispod baldahina koji su držali stupovi sa spiralnim zavojima ukrašeni grančicama vinove loze mogla se vidjeti istočna strana Gajeva trofeja, koji je također bio obložen mramorom i porfirom. Iznad je stajao zlatni križ koji je mogao težiti oko 70 kg i koji je nosio imena donatora, Konstantina i njegove majke Helene. Jedan otvor omogućavao je da se u grob spusti i rubenina, brandea, što su pobožni hodočasnici smatrali relikvijama; neki su čak u otvor stavljali i svoje milodare, a to objašnjava prisutnost novčića s raznih područja i iz različitih razdoblja koje su arheolozi pronašli tijekom iskapanja što ih je poduzeo papa Pio XII. Ispred kripte stajao je oltar obložen srebrom za kojim je papa vršio službu okrenut

Damaza, koje s triju strana okružuje papinsku palaču, i Trga sv. Petra. Dvorište sv. Damaza u koje se silazi od Brončanih vrata pored Berninijeve kolonade dugim i strmim stubištemiz dvorišta Belvedere, dizalima u palači, gotovo je na istoj razini padine koju su radnici izravnali da bi u nju smjestili apsidu bazilike.

143 Prudence, Peristephanon, hymn. 12, PL 59, 562-564.

144 Plan bazilike sv. Pavla izvan zidina omogućuje nam da naslutimo ideju o planu Konstantinove bazilike sv. Petra.145 Mons. Poupard, Connaissance du Vatican, Beauchesne, 1974., str. 12-13.

prema istoku, dakle licem prema vjernicima.

Konstantinova bazilika bila je zadivljujućih dimenzija (120 m dužine, 64 m širine, a transept je sezao u širinu do 88 m), ali nije imala ni jedno remekdjelo arhitekture. Zidovi na stupovima središnje lađe bili su previsoki i to će biti uzrokom njihova stalnog propadanja sredinom 15. st., što će biti od presudnog značenja za donošenje odluke o rekonstrukciji građevine. Unatoč svojoj nesavršenosti bazilika je bila bogato ukrašena, i iz stoljeća u stoljeće sve se više ukrašavala. Radovi koje je poduzeo sv. Lav Veliki (440.– 461.) trebali su još više pridonijeti njenom bogatstvu. Potkraj 5. st. Pročelje je dobilo polikromne mozaike. Na samom vrhu bio je lik Krista u slavi između Djevice Marije i sv. Petra, ispod njih stajala su četiri evanđelista, a još niže starci iz Knjige Otkrivenja koji su pružali svoje krune prema Kristu. Luk koji je dijelio glavnu lađu od transepta, koji je po svojim dimenzijama bio prava poprečna lađa, također je bio ukrašen mozaikom u bojama koji je prikazivao Krista, sv. Petra Konstantina; natpis na ne baš elegantnom i već odumirućem latinskom kazivao je da je car sagradio baziliku u čast svoje pobjede nad Licinijem iz 324. godine koja mu je otvorila vrata Istoka146. Mozaik na apsidi bio je još veličanstveniji i življih boja; prikazivao je Krista kako sjedi ispod palma okružen sv. Petrom i Pavlom, a od njegovih nogu otjecale su četiri rijeke koje su simbolizirale četiri evanđelja na čijim su vodama košute dolazile tažiti žeđ.

Sjaj bazilike sv. Petra ubrzo je privukao hodočasnike iz cijelog tadašnjeg katoličkog svijeta. Još i danas možemo naći u Alžiru, Tunisu ili Turskoj primjerke vela (brandium) kakve su hodočasnici stoljećima donosili iz Rima i koji su pali u islamske ruke koje ih pobožno čuvaju, bolje od bilo kakvog talismana. Rijeke hodočasnika i njihovo nastojanje da se što više približe grobu sv. Petra već zarana su navele pape da mijenjaju izgled kripte. Sve do rušenja u 15. st. bazilika je vjerojatno pretrpjela brojna preuređenja koja su bila potrebna iz sigurnosnih razloga ili zbog njezina uljepšanja.

Prve radove poduzeo je papa sv. Damaz (366.-384.) kako bi zaustavio nadiranje vode s vatikanskog brežuljka. Graditelji su proveli daljnja isušivanja, a uhvaćenu vodu koristili su za napajanje novosagrađenih fontana, koje je papa sv. Simah (498.-514.) dao bogato ukrasiti. Ti radovi pokazali su se međutim nedostatnima, pa ih je sv. Grgur Veliki (590.-604.) dva stoljeća poslije morao ponoviti. U međuvremenu barbari su nekoliko puta opljačkali Rim; Alarihovi Vizigoti 410., Geiserihovi Vandali 454., za kojima su došli Ricimerovi Svevi 537., zatim Vitigesovi Ostrogoti 546., pa Totilini Goti... Grob sv. Petra je sačuvan, ali njegov površinski sloj od dragih kovina je skinut i odnešen, kao i zlatni križ, dar Helene i Konstantina. Svaki put pape su, u skladu s nemilosrdnim vremenskim okolnostima i financijskim sredstvima kojima su raspolagale, nastojali obnoviti grob.

Sredinom 5. st. papa sv. Lav Veliki poduzima velike radove na obnovi crkve. Njihovi troškovi mogu se usporediti s cijenom pljačke Geiseriha čije su horde

146 QVOD DVCE MVNDVS SVRREXIT IN ASTRA TRIVMPHANS HANC CONSTANTINVS VICTOR TIBI CONDIDIT AVLAMNapomenimo da je Konstantin donio odluku o gradnji bazilike sv. Petra nekoliko godina prije svoje pobjede nad Licinijem; ne možemo dakle uspostaviti vezu između tog događaja i njegove odluke.

opustošile Vječni grad na desnoj i na lijevoj obali Tibra. Liber Pontificalis, taj neprocjenjivi izvor vatikanske povijesti, no koji nije uvijek i pouzdan, uvjerava nas da je sv. Lav htio »ponovrio sagraditi« baziliku. Obnova je iskorištena kako bi se bazilika ukrasila novim mozaicima u bojama i bolje uredio njezin pristup.

Slične velike radove poduzeo je i Pelagije II. (579.-590.), a još opsežnije njegov nasljednik sv. Grgur Veliki. Ovaj papa, koji je u potpunosti zaslužio svoj nadimak Veliki, bio je prefekt Rima; on je stoga bio sposoban usavršiti Konstantinovo djelo, što je i dokazao. Nastavio je radove na isušivanju tla, koje graditelji pape Damaza, koji su bili više umjetnici nego tehničari, nisu znali privesti kraju, a osim toga poduzeo je i potrebne korake da zaštiti kriptu sv. Petra te da još više poveća njezinu vrijednost. Tlo apside podignuto je za oko metar i pol; na novom podu izdubljen je polukružni otvor koji je vodio prema maloj kapeli; sazidan je novi veliki oltar; kripta je odvojena od lađe trijemom koji podupire šest zakrivljenih stupova od bijelog mramora, od kojih je Bernini četiri iskoristio u novoj bazilici. Tim stupovima Grgur III. (731.-741.) dodao je još šest više ili manje sličnih.

Baziliku su 846. opljačkali Saraceni, a četiri godine poslije obnovio ju je sv. Lav IV. (847.-855.), papa i veliki graditelj kojemu Vatikan duguje svoj današnji opseg, tzv. »Leonove« zidine, ali papa Kalist II. (1119.-1124.) unio je najveće promjene u djelo sv. Grgura Velikog: želeći uljepšati kriptu prekrio je oltar novim slojem mramora i svečano ga posvetio 25. ožujka 1123.

Povijest Konstantinove bazilike tijesno je povezana s poviješću papa: gotovo svi pape smatrali su pitanjem časti povećati sjaj bazilike. Čak su neposredno prije rušenja stare bazilike, kako bi se na njenom mjestu sagradila nova čiji su princip njihovi prethodnici zadržili, tri pape poduzeli vrlo velike radove: Pio II. (1458.-1464.), koji je pročelju dodao tzv. Lođu blagoslova (Loggia delle Benedizioni), koja će svojom velikom iskoristivošću nadahnuti Maderna u gradnji nove bazilike, Siksto IV. (1471.-1484.) i Inocent VIII. (1484.-1492.).

Unatoč brojnim restauratorskim radovima, preuređenjima, preobrazbama, uljepšanjima koje je doživjela u tijeku tih jedanaest do dvanaest stoljeća svoga postojanja bazilika je sačuvala prvobitni izgled. Svjedočanstva koja su ostavili hodočasnici i posjetitelji iz srednjeg vijeka, pa čak i oni iz renesanse147, govore o njihovu oduševljenju bazilikom, što nas koji poznajemo samo veličanstveni i hladni stil današnje bazilike čudi. Nema dvojbe da se bolje molilo u staroj zgradi: takav dojam stječemo čitajući izvješća iz tih vremena koja su nam ostavili ljudi čija su naivnost i spontanost nedjeljivi od istinskog vjerskog žara. Ta bazilika sagrađena na grobu sv. Petra bila je osobito draga kršćanima jer je ona, osim što je bila spomenik pobjede Crkve nad poganstvom, bila i hram u kojem su se okupljali u molitvi; na mjestu Petrove mučeničke smrti, nad njegovim grobom, nad grobovima njegovih nasljednika, hodočasnici su dolazili čeličiti svoju vjeru i tražiti snagu da nastave živjeti u vjeri prema načelima evanđelja, poukama apostola i primjerima mučenika. Istina je, ta je bazilika bila živa predaja! Zbog toga radovi koji su se izvodili na njoj i nisu izmijenili njezin prvobitni karakter: »Hram iz 15. st. bio je isti onaj od prije tisuću godina. U njega se i dalje ulazilo stubama koje je na koljenima prešao Karlo Veliki; pralo se na staroj Simahovoj fontani; još uvijek je tu bilo Konstantinovih predmeta; ime pape Celestina (422.-432.), velikog obnovitelja crkve sv. Petra, moglo se pročitati na više mjesta; bila je to ista ona stara bazilika koja je kao čudom izbjegla velike

147Na primjer izvješće Tiberija Alfaranusa »De Basilicae vaticanae antiquissima et nova structura«, u: Studi e testi, Roma 1914

katastrofe...«148.

Konstantinova bazilika ostala bi zadugo takvom da arhitekti nisu počinili neke pogreške u njenoj koncepciji i pri gradnji: zidovi na stupovima lađe bili su previsoki u odnosu na svoje uporište, temelji nisu bili dovoljno zaštićeni od prodiranja vode. Radovi na isušivanju i konsolidaciji tla, koje su poduzeli sv. Damaz i sv. Grgur Veliki, zaustavili su na neko vrijeme proces propadanja, ali ga nisu definitivno otklonili. Početkom 15. st. zidovi na južnom dijelu bazilike toliko su slijegali da je to postalo zabrinjavajuće; južni zid, postavljen ukoso na padinu brijega, odmaknuo se od svoje okomice za oko 1,75 m! Pravo je čudo da se nije srušio. Nešto je trebalo hitno poduzeti. Savjetnici pape Nikole V. (1447.-1455.) bili su već tada pobornici aggiornamenta u arhitekturi, stila koji će natjerati ljude da u sljedećem stoljeću odbace čuda prošlosti, osobito ona gotičke umjetnosti, i da grade teatralne, ponosne i hladne građevine. Nikola V. donosi 1452. odluku o gradnji nove bazilike i nudi taj posao jednom od svojih savjetnika, firentinskom arhitektu Bernardu Rossellinu.

Rossellino je uspio napraviti samo preliminarne studije i planove za veliku crkvu u obliku latinskog križa koja će imati golemu kupolu. Smrt pape 24. ožujka 1455. zaustavila je njegov projekt. Nasljednici Nikole V. vratili su se na status quo ante, uljepšavajući i preuređujući Konstantinovu baziliku prema stilovima koji su vladali u njihovo vrijeme, čak su dodali i nekoliko novih zgrada starima, tako je Pio II. dao sagraditi Lođu blagoslova. NeprijateIji Rossellinova plana vjerovali su da je on zauvijek odbačen. Stoljeće i pol nakon smrti Nikole V. ratoborni Julije II. i službeno će ih demantirati.

Čim je izabran, 31. listopada 1503., Julije II. preuzeo je projekt Nikole V. povjerivši brigu o novim planovima Donatu Lazzariju, zvanom Bramante. Nestrpljiv da započne gradnju bazilike za koju mu nije bilo suđeno da je vidi, papa je postavio kamen temeljac 18. travnja 1506. Ali osim što se započelo s radovima na rušenju južne strane — odnosno jugozapadne na Konstantinovoj bazilici — i s radovima na temeljima kupole čiji će se planovi više puta mijenjati, sve je praktično ostalo na tome. Bramante je zamislio nekoliko velikih zgrada koje su trebale zauzimati 24.000 m2 (današnja bazilika prostire se na 15.160 m2): crkvu u obliku grčkog križa koju bi, iznad kripte sv. Petra, krasila velika kupola, a na sva četiri kraja križa bile bi manje kupole; na začelju, iza apside, trebao je biti široki deambulatorij; posvuda uokolo kapelice i zvonici. Smrt Julija II. 1513. i Bramantea 1514. zaustavile su započete radove. Teška vremena, koja je obilježila i neviđena pljačka Rima koju su 1527. izveli plaćenici Karla V., nisu dopustila papi Lavu X. (1513.– 1521.), papi Nizozemcu Hadrijanu VI. (1522.-1523.) i Klementu VII. (1523.-1534.) da nastave djelo Julija II. Lav X. ipak je od Rafaela naručio nove planove; veliki slikar, Peruginov učenik, bio je glavni intendant zgrada Svete Stolice; on je zamislio mnogo jednostavniju i mnogo praktičniju crkvu od Bramantea, zgradu u obliku latinskog križa s velikom lađom koja će papi omogućiti lakše obavljanje obreda. Financijski problemi i ovaj su se put ispriječili provedbi plana. Daljnjih dvadeset godina gradilište je bilo napušteno jer se Kurija nije mogla nositi s troškovima gradnje. Lav X. pobrinuo se da skupi potrebnu svotu pozivajući se na velikodušnost svih kršćana. Zbog toga je u Njemačkoj došlo do Spora oko indulgencija, što je neke povjesničare navelo

148 Noělle Maurice—Denis i Robert Boulet, op. cit., str. 34-35.

da misle kako je gradnja nove bazilike bila povodom za Lutherovu pobunu.

Pavao III., iz ugledne i bogate obitelji Farnese, čija je najveća zasluga što je sazvao glasoviti Tridentski koncil, koji je izabran za papu 13. listopada 1534., jako je držao do toga da nastavi s velikim djelom koje je započeo Julije II., ali je morao mijenjati planove. U stanju u kojem se nalazila tadašnja Crkva, potresana protestantskim krivovjerjima, doista nije bilo primjerno nastaviti s Bramanteovim divovskim planom. Novi papa naručio je od Michelangela Buonarottija novi plan koji će biti u skladu s njegovim interesima i stavovima. To je značilo tražiti nemoguće od umjetnika originalnih zamisli čija djela svjedoče o sklonosti grandioznom, primjerice grob Julija II. ili freska »Posljednji sud«. Michelangelo se vratio Bramanteovoj ideji grčkog križa; da je bio dosljedno poštovan, njegov bi plan bio zaslužan što je kripta sv. Petra postala geografskim središtem građevine. Kao središnji dio bazilike veliki je umjetnik zamislio kupolu koju je sam i započeo, a završio ju je četvrt stoljeća nakon njegove smrti Giacomo della Porta. Bilo je to golemo zdanje o čijim dimenzijama danas možemo samo sanjati: stupovi koji su držali svodove bili su opsega 71 m (u unutrašnjosti su bile dvorane na nekoliko katova), unutrašnja visina kupole iznosila je 119 m, vanjska 132,50 m, u svom unutrašnjem dijelu kupola ima promjer 42 m.

Kad je Michelangelo 1564. umro kupola nije bila ni izbliza dovršena: bio je završen tek njezin valjkasti dio, tj. temelj ispod svodova. U to je vrijeme lađa Konstantinove bazilike još uvijek postojala, od gradilišta katedrale odvajao ju je jedan privremeni zid. Jedna neobična grafika iz tog razdoblja prikazuje papu kako blagoslivlja narod iz lođe Pija II., a iza pročelja i krova Konstantinove lađe vidi se valjkasti krug na kojemu još uvijek nedostaje velika kupola.

Pontifikat Siksta V. (1585.-1590.) trajao je samo pet i pol godina, ali je bio od odlučujućeg značenja za gradnju nove bazilike. Autoritativan i impulsivan, izvanrednih organizacijskih sposobnosti, taj poduzetni papa zatražio je od graditelja Giacoma della Porte, Michelangelova nasljednika, i Domenica Fontane da poštuju rokove gradnje koje im je sam odredio. U roku od 22 mjeseca svod kupole bio je završen, a ubrzo zatim jedan će tornjić s kupolom i križem na vrhu okruniti djelo koje je zamislio Michelangelo. Siksto V. također se pobrinuo i za bolji pristup novoj bazilici; zamislio je jedan veliki trg kojemu će Bernini dati drukčiji izgled; zbog tog ostvarenja papa je 1586. dao premjestiti obelisk iz Neronova cirkusa koji je graditelj Fontana teškom mukom smjestio tamo gdje ga danas vidimo.

U Michelangelovom planu kupola je bila osnovni dio bazilike. Ona nije imala lađe. Osim toga, bila bi neprikladna za papine obrede. Na samom početku svoje vladavine Pavao V. (1605.-1621.) odlučio je zamijeniti latinski križ onim grčkim iz Michelangelova plana. Pod nadzorom graditelja Carla Maderna149 radovi su stalno napredovali od 1607., kada dolazi na red ozloglašeno pročelje, koje je bilo predugačko za svoju visinu150 i koje zbog izduženja lađe nije dopuštalo da se kupola vidi u perspektivi koju je bio zamislio Michelangelo.

Novu vatikansku baziliku posvetio je 18. studenog 1626. papa Urban VIII. (1623.-1644.). Do toga dana još nisu bili okončani radovi na unutrašnjem uređenju. Njih je velikim dijelom izveo Gian Lorenzo Bernini: brončani baldahin na oltaru iznad 149 A ne Maderne, kako se ponekad piše150 Dužina 114 metara, visina 45 metara

kripte, monumentalna papinska stolica, poznata kao »Berninijeva slava«, baldahin (iznad oltara) u kapelici sv. Sakramenta, razni drugi spomenici, grobovi papa, brojni ukrasni slojevi naposljetku, veličanstvena kolonada ispred bazilike sagrađena između 1657. i 1667. U 18. st. bit će sagrađena sakristija, jednako tako monumentalna kao i bazilika.

Što je ostalo od Konstantinove bazilike? Na žalost vrlo malo! Nekoliko stepenica od crvenog porfira upotrijebljenih u koru apside, nekoliko stupova razbacanih po bazilici ili onih koje je podigao sv. Grgur Veliki između kripte sv. Petra i lađe starog zdanja, koji su kasnije iskorišteni u loggiama kupole, osobito središnja vrata bazilike ukrašena niskim brončanim reljefima koje je izradio Antonio Filarete oko 1440. Nestao je i popločeni pod Konstantinove lađe ispod tona zasute zemlje da se omogući podizanje bazilike na razinu koju su bili predvidjeli renesansni graditelji151, tj. na razinu kora sv. Grgura Velikog. Najljepši ostaci Konstantinove bazilike danas se čuvaju u Vatikanskim muzejima i brojnim rimskim crkvama.

Dugo je, dok su pape još stolovali u Lateranu, bazilika sv. Petra bila samo crkva izvan grada, zapravo izvan gradskih zidina. Bila je na samoj periferiji grada. A zatim se grad počeo širiti tražeći kod pape zaštitu sv. Petra. Donijevši odluku o gradnji nove crkve sv. Petra renesansni su pape samo potvrdili svoju moć nad gradom.

151 Samo je popločenje najvećeg dijela Konstantinove lađe nestalo: »Razina cijele nove bazilike bila je razina srednjovjekovnog kora. Pod istočnim krakom križa, gotovo na razini Konstantinova popločenja, kripte (Grotte Vecchie) su bile uređene u 16. st.: ovdje su grobovi i ukrasni motivi koji su potjecali iz srušene crkve. Klement VIII. dao je 1597. izdubiti oko kripte sv. Petra jedan okrugli hodnik koji je imao veći rejon od starog. Zid prvobitne apside postao je unutrašnjom stijenkom tog hodnika, na koji su vodile četiri kapelice smještene u podnožju velikih stupova kupole. Klement VIII. dao je povećati i ukrasiti kapelu ad caput; sve što je dodao nosi zajednički naziv Grotte Nuove.

(Maury i Percheron, Itine'raires romains, Tequi, 1975., str. 410).

5.

VATIKANSKI GRAD

Čini se da Konstantin i njegovi graditelji nisu predvidjeli postojanje zgrada za stanovanje ili službu pored bazilike. Ta se potreba međutim brzo ukazala, ali sve do pape Simaha, tj. do početka 6. st., prvobitna bazilika ostala je na osami izvan grada, kao i nekada Gajev i Neronov cirkus, kao što će to kasnije biti benediktinske opatije prije nego što se oko njih, i zbog njih, osnuju sela, pa čak i gradovi.

U vrijeme sv. Lava Velikog (440.-461.) oko bazilike su nicale male zajednice redovnika i laika, koje će kasnije usvojiti Pravila svetog Benedikta, i gradile crkve koje danas s iznimkom jedne više ne postoje, i samostane; redovnici koji su bili u službi bazilike sv. Petra počeli su graditi skromne nastambe u blizini crkve kako bi si prištedjeli dug put do nje; u to vrijeme most koji je povezivao Marsovo polje s Neronovim vrtovima i vatikanskim cirkusom više nije postojao, i jedini most kojim se moglo prijeći s lijeve obale Tibra na desnu na kojoj se nalazila Konstantinova bazilika vodio je prema Hadrijanovoj grobnici i kasnije je nakon brojnih preobrazbi postao mostom sv. Anđela; obilazni put bio je nepraktičan. Gradnja samostana i domova za svećenike privukla je mnoštvo stranih studenata; malo pomalo osnivali su se i kolegiji, scholae peregrinorum, škole Sasa, koje nastaju oko 727., zatim kolegiji Franaka, Lombardijaca, Frižana; s vremenom su se ovdje nastanili i promućurni trgovci.

Oko Konstantinove bazilike rađa se pravi grad. Pape su međutim i dalje stolovali u

palači na Lateranu, sjedištu pontifikalne uprave, u neposrednoj blizini katedralne crkve. Oni bi ovdje još dugo ostali da nije nakon smrti Anastazija II., koji je umro 19. studenoga 498. poslije svega dvije godine pontifikata, jedan protupapa po imenu Lovro zahtijevao katedru sv. Petra od legitimnog pape sv. Simaha, izabranog 22. studenoga, i nasilno ušao u Lateransku palaču.

Simah je sjeverno i južno od vatikanske bazilike sagradio dvije tzv. biskupske kuće koje su bile u upotrebi kratko vrijeme. Kad je okončan Lovrin raskol papa se vratio u Lateran koji je pružao sve pogodnosti koje Vatikan nije imao; papinski dvor nalazio se unutar Aurelijeva zida, bio je dakle zaštićen, i u neposrednoj blizini rimske katedrale, bio je dakle »u Gradu« pa prema tome i dostupniji vjernicima.

Stanje se nije mijenjalo sve do kraja 8. stoljeća. Da bi dostojno ugostio Karla Velikog, kojega je na Božić 800. trebao okruniti za cara, papa sv. Lav III. (795.-816.) dao je obnoviti biskupsku kuću s južne strane, smještenu u neposrednoj blizini obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa, tamo gdje se danas nalazi sakristija sv. Petra. Zgrada je dobila jednu veliku dvoranu u kojoj su se mogli održavati prijami i gozbe. Za smještaj kraljeve pratnje podignute je nekoliko zgrada na brežuljku sjeverno od bazilike. Peti nasljednik sv. Lava III., Grgur IV. (827.-844.), zamijenio je te improvizirane zgrade jednom u kojoj je mogao objedovati i prenoćiti kad je liturgijski kalendar zahtijevao noćna bdijenja u crkvi sv. Petra. U ravnici između vatikanskog brežuljka i Hadrijanove grobnice Grgur IV. i njegovi nasljednici sagradili su hospicij za hodočasnike, koji su i dalje dolazili u velikom broju unatoč nesigurnim vremenima, zatim svratišta za strance koji su boravili u Rimu, »pobožne domove« za barbarske klerike koji su dolazili u Vječni grad proučavati svete znanosti, bio je to pravi pravcati grad. Ovdje se pretežno govorilo germanski, zbog čega je ta četvrt dobila ime Burg, koje su Talijani preveli u Borgo, kako se i danas naziva.

Sa Sicilije dolaze Saraceni i 846. iskrcavaju se u Ostiji, te se uzvodnim tokom Tibra penju prema Rimu. Grad je zaštićen Aurelijevim zidinama pružao kakav takav otpor, ali područje Vatikana nije imalo nikakvu zaštitu; osvajači su nasrnuli na Borgo i opustošili ga uništavajući sve što nisu mogli ponijeti sa sobom, oskvrnavivši pritom baziliku sv. Petra. Da bi odbio napadače papa Sergije II. (844.-847.) zatražio je pomoć cara Lotara I., koja je bila presudna.

Nakon što su Saraceni odbijeni opasnost od novih sličnih napada natjerala je srednjovjekovne pape da na obalama Tirenskog mora podignu niz obrambenih utvrda koje su više ulijevale sigurnost okolnom stanovništvu nego strah neprijatelju. Svetogrđe počinjeno u crkvi sv. Petra i pljačka Borga, koje je snažno odjeknulo u cijelom kršćanskom svijetu, nalagalo je da se Vatikan zaštiti sistemom sličnih utvrda na zidinama koje je Aurelijan sagradio na lijevoj obali. Čim je postao vrhovni poglavar Crkve, nasljednik Sergija II., sv. Lav IV. (847.-855.), donio je takvu odluku. Radovi na osiguranju bazilike započeti su 848. i završeni su za manje od četiri godine. Naslanjajući se na Hadrijanovu grobnicu, pretvorenu sada u utvrdu sv. Anđela, jedan zid visok dvanaestak metara i poduprt s 24 tornja opasivao je četvrt Borgo, a po papi Lavu koji ga je sagradio nazvan je Leonovim gradom. Zid se protezao u smjeru zapada sve do vatikanskog brežuljka. Osobito je lijep četverokatni toranj sv. Ivana u vatikanskim vrtovima sagrađen 848.; papa Ivan XXIII. dao ga je obnoviti, a Pavao VI. preuredio za primanje visokih gostiju.

U tijeku 12. st. Eugen III. (1145.-1153.) i Klement III. (1187.-1191.) započeli su gradnju raznih zgrada na vatikanskom brežuljku, ali je Celestin III. (1191.-1198.) došao na zamisao da ovdje sagradi pravi papinski dvor. To je ostvario njegov nasljednik Inocent III. (1198.-1216.) koji je za to odabrao terasu sjeverozapadno od bazilike sv. Petra. Palača Inocenta III. zametak je papinskih palača u dvorištu sv. Damaza. Oko zgrade podignut je čvrst zaštitni zid, od kojega je danas sačuvano nekoliko elemenata, među kojima poznata Brončana vrata kroz koja se ulazi u veliki hodnik koji vodi prema kraljevskim stubama, a koja su nekada vodila u dvorište na kraju kojega se uzdizao južni dio palače.

U posljednjoj četvrtini 13. st. Nikola III. (1277.-1280.) povećao je papinski posjed kupnjom zemlje sjeverno od palače. Tu je uređen sjenoviti vrt koji je jednim dijelom opasan visokim zidom. Otada su pape, sve do preseljenja papinske Kurije u Avignon 1309., povremeno napuštali lateransku palaču i s užitkom odlazili u vatikansku. Kratki pontifikat Nikole III. od svega 32 mjeseca odvijao se više u Vatikanu nego u Lateranu.

Nakon povratka iz Avignona 1377. lateranska palača nije više bila pogodna za stanovanje. Opljačkana i nastanjena sirotinjom, koja ju je nekoliko puta čak zapalila, bila je u žalosno zapuštenom stanju; velike dvorane palače novi su stanovnici pretvorili u staje, konjušnice, čak u svinjce. U takvim uvjetima papa je smjestio svoju rezidenciju u Vatikan. Lateransku palaču pape će početi obnavljati tek mnogo kasnije, nakon što su dugo razmišljali što s njome učiniti, srušiti je ili obnoviti.

Palača Inocenta III. bila je sagrađena da prihvati papu i njegov dvor, ali ne i papinsku administraciju koja se sa svakim stoljećem povećavala i postajala sve veći teret. Trebalo je dakle sagraditi novu. Najvažnije je bilo pritom zajamčiti sigurnost pape. S tim ciljem probijen je tijekom 1409. i 1410. u Leonovim zidinama prolaz kojim se u potpunoj sigurnosti moglo prijeći iz papinske palače u utvrdu sv. Anđela. Istodobno se započelo s gradnjom zgrada privremenog karaktera koje su tek za pontifikata Nikole V. (1447.– 1455.) dobile svoj konačni izgled. Nikola V. bio je veliki graditelj i Vatikan mu mnogo duguje. Njemu zahvaljujemo današnje uređenje budućeg dvorišta sv. Damaza; on je pozvao fra Angelica da ukrasi palaču freskama, a posebno papin radni kabinet koji se danas naziva kapelom Nikole V.; on je udario temelje budućoj Vatikanskoj biblioteci.

Nasljednici Nikole V., osobito oni iz renesansnog doba, dovršili su i bogato ukrasili, premda ne uvijek i najprikladnije, sve zgrade koje danas jednim imenom nazivamo Vatikan. Siksto IV. (1471.-1484.), koji je pripadao poznatoj obitelji della Rovere i vjerskom franjevačkom redu, sagradio je između palače i bazilike glasovitu kapelu koja nosi njegovo ime, Sikstinsku kapelu. Nju je Michelangelo ukrasio freskom Posljednjeg suda. Njegov nasljednik Inocent VIII. (1484.-1492.) uredio je u vrtovima palaču Belvedere, koja će kasnije biti spojena s papinskom palačom nizom zgrada koje je sagradio Bramante, i unutar kojih se nalazilo dvorište dugo 300 m; izgled toga dvorišta bit će promijenjen potkraj 18. st. kada započne gradnja biblioteke koja će dijeliti sjeverni dio, poznat kao Cortile della Pigna zbog golemog češera koji je ovamo prenijet iz stare Konstantinove bazilike, od južnog dijela koji se odsad naziva Corte di Belvedere.

Aleksandar VI. (1492.-1503.), papa Borgia, i njegov nasljednik Julije II. (1503.-1513.) osobito su nastojali ukrasiti unutrašnjost palače; prvi je pozvao Pinturicchija da oslika njegov apartman, tzv. apartman Borgia, a drugi Michelangela za Sikstinsku kapelu i Rafaela za sobe, stanze, i lođe, loggie. Pavao IV. (1455.-1459.) sagradio je u vrtovima dražestan ljetnikovac (casina)152 koji nosi njegovo ime i koji je Pio XI. 1922. pretvorio u sjedište Papinske akademije znanosti.

Pape 16. i 17. st. dali su papinskoj palači njezin konačni izgled. Kasniji radovi koje su poduzeli njihovi nasljednici od 18. do 20. st. nisu je nimalo izmijenili. Grgur XIII. (1572.-1585.), otac gregorijanskog kalendara, sagradio je okomito na palaču zgradu koja čini središnju točku dvorišta sv. Damaza. Siksto V. (1585.-1590.), kojemu dugujemo preseljenje obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa na Trg sv. Petra i dovršetak Michelangelove kupole, što je učinio Giacomo della Porta, nadogradio je na palaču istočno od dvorišta sv. Damaza zgradu u kojoj se danas nalaze odaje papa i sagradio biblioteku. Slijede trojica papa kojima kratki boravak na papinskom prijestolju nije dopustio da daju svoj obol djelu svojih prethodnika. Urban VII. upravljao je Crkvom dvanaest dana, Grgur XIV. deset mjeseci, Inocent D(. osam tjedana... Klement VIII. (1592.-1605.) dodao je palači treći kat. U drugoj polovici 17. st., za vladavine Aleksandra VII. (1655.-1667.), Bernini je radeći na kolonadi na Trgu sv. Petra sagradio i dugi široki hodnik koji vodi od Brončanih vrata do Kraljevskog stubišta, Scala regia, »koje se zbog vještog vizualnog efekta doima dvostruko širim i višim nego što doista jest«153; Scala regia vodi u Kraljevsku dvoranu, a njeno uređenje Pavao III. (1534.-1549.) povjerio je Antoniju Sangallu mlađem. Bernini je također većim dijelom preuredio unutrašnjost palače Inocenta III, mijenjajući visinu stropova, ru-šeći zidove i podižući ih na drugim mjestima; tako je pored Kraljevske dvorane uredio Kneževsku dvoranu, golemi salon u baroknom stilu u jednoj srednjovjekovnoj opatiji.

Berninijeva djela dala su monumentalnom sklopu Vatikana njegov konačni izgled. Nakon duge Berninijeve diktature — umro je 1680. u 82. godini — više se ništa značajno nije gradilo. Mijenjat će se unutrašnje uređenje i nazivi prostorija, obnavljati, usvajati nove dekorativni stilovi, zamijeniti poneki dotrajali dio, pa i modernizirati, ali ništa više. No posvuda se očituje naslijeđe papa u mozaicima na podovima ili na mramornim pločama na zidovima: na elegantnom latinskom, koji nije uvijek jednostavno prevesti, vidljivi su natpisi koji oponašaju antičke govore da je taj i taj papa nešto obnovio, onaj drugi nešto pridodao, treći zamijenio ovo ili ono.

Papama s kraja 18. i početka 19. st., Piju VI. (1775.-1799.) i Piju VII. (1800.-1823.), Vatikan duguje najveće promjene koje se ogledaju u gradnji muzeja u kojima se danas nalaze umjetnička djela prikupljana stoljećima. Za pohranu umjetničkih zbirki, koje bi bile još bogatije da neki pape, poput sv. Pija V. (1566.-1572.), nisu rasuli djela poganske umjetnosti, Pio VII. uredio je Pinakoteku, dovršio galeriju Lapidarij koju je započeo Klement XIV. (1769.-1774.) i usporedno s Bibliotekom sagradio u dvorištu Pigna (Cortile della Pigna), novo golemo krilo po uzoru na antičke terme, Braccio nuovo.

Od pontifikata Pija VII. do pontifikata Pija XI., tijekom cijelog jednog stoljeća, točnije od 1823. do 1922., Vatikan nije doživio većih promjena. Nekoliko papa »ukrasilo« je vrtove manje važnim zgradama, primjerice Lav XIII. (1878.-1903.),

152 Na talijanskom casina znači vila, ljetnikovac u okolici grada.153 Noělle Maurice—Denis i Robert Boulet, Rom&, str. 76.

Benedikt XV. (1914.-1922.), kojemu među ostalim dugujemo i reprodukciju špilje iz Lourdesa, ali njihovo djelo u usporedbi s djelom Pija XI. (1922.-1939.) je beznačajno.

Ime Pija XI. ostat će vezano uz iritirajuće »Rimsko pitanje«, koje nije bilo riješeno 20. rujna 1870., kada je vojska pijemontske monarhije zauzela Rim. Lateranski sporazumi, koje su 11. veljače 1929. potpisali državni tajnik, kardinal Gasparri, u ime Svete Stolice i Mussolini u ime Italije, vratili su papi privremeni suverenitet, istina ograničen, na teritoriju minijaturne državice, najmanje na svijetu, ali koja je ipak postojala; sporazumom je također bilo regulirano, i to povoljnije za Italiju nego za Svetu Stolicu, financijsko pitanje koje je također ostalo neriješeno od Pija IX. (1846.-1878.) koji je odbio prihvatiti glasoviti Garancijski zakon.

Stvaranje nove države zahtijevalo je osnivanje upravnih organa i službi koje je trebalo nekamo smjestiti. Pio XI. sagradio je na vatikanskom brežuljku, između apside bazilike sv. Petra i Etiopskog sjemeništa, zgradu za potrebeuprave u stilu karakterističnom za monumentalno djelo toga velikog pape. Podignute su ili preuređene zgrade u koje su smještene razne administrativne službe: pošta i telekomunikacije, radiopostaja, javna zdravstvena služba, papina služba osiguranja, pravosudne ustanove — sudovi, sudišta i zatvori — opskrbna služba, tehničke službe itd. Na južnom dijelu Vatikanskoga Grada uređena je željeznička prometnica s monumentalnim kolodvorom, no koji je namijenjen isldjučivo prometu robe, i s prugama čiji se zapadni terminal nalazi na kraju tunela prokopanog ispod vatikanskog brežuljka i koje ulaze u talijansku željezničku mrežu vijaduktom koji opkoračuje via Aureliju. Sagrađena je i zgrada za poštanski ured, jedna duga zgrada u koju su smještene sanitarna služba i ljekarna, skromno samoposluživanje i nova tiskara. Pio XI. sagradio je i Pinakoteku i ulaz u Muzeje, viale del Vaticano, koji krase kipovi Michelangela i Rafaela.

Pio XII. (1939.-1958.) osobito je prionuo gradnji, izvan granica Papinske Države čiji je teritorij doista vrlo ograničen, administrativnih zgrada za potrebe Rimske kurije; njemu dugujemo one stroge zgrade na trgu koji nosi njegovo ime i koji se nadovezuje na Trg sv. Petra. Ivan XXIII. (1958.-1963.) podigao je pored Pinakoteke Pija XI. zgradu u koju su smještene umjetnine koje su se nekada nalazile u Lateranskoj palači. Najvažnije monumentalno zdanje je nova dvorana za audijencije koju je po narudžbi Pavla VI. projektirao veliki arhitekt Pier-Luigi Nervi u istočnom dijelu grada, između palače Svetog Oficija i hospicija sv. Marte. Gradnja izrazito moderne zgrade koja se dobro uklopila u dio grada u kojem se nalazi trajala je sedam godina; arhitekt je morao svladati brojne prepreke koje je nametnula građa tla na kojemu se nalazio Neronov cirkus, pa je tako osmislio posve originalnu zgradu koja se može usporediti s divovskom školjkom čija čvrsto fiksirana ljuska za stjenovito ležište na zapadu omogućuje cijelom zdanju da počiva na pjeskovitom tlu. Nova dvorana za audijencije, koju je Pavao VI. inaugurirao 30. lipnja 1971., izvanredno je dobro osvijetljena prostorija koja može primiti nekoliko tisuća ljudi, budući da ima sedam tisuća sjedećih mjesta i dvostruko toliko stajaćih. Golemo predvorje sastoji se od amfiteatra s 350 mjesta, dvorane za vijećanje s najsuvremenijom tehničkom opremom, klima uređajima, ozvučenjem, televizijom, opremom za simultano prevođenje itd., a služi za održavanje raznih sjednica, osobito biskupskih sinoda; oko dvorana za rad raznih povjerenstva vodi trijem na kojemu se nalazi kafeterija.

Tako se tijekom stoljeća oblikovalo ono što se kratko zove »Vatikan«, Vatikan zbijen u svojim tisućljetnim zidinama, koji je htio ne htio bio, još je uvijek i bit će sve više, prinuđen širiti se izvan svojih tradicionalnih granica.

6.

NAJMANJA DRŽAVA NA SVIJETU

Najmanja država na svijetu sjedište je administracije čija se nadležnost proteže po cijelom planetu. Papa je u isto vrijeme poglavar države i pastir univerzalne Crkve, ali je mnogo više pastir nego vladar. Brojne papine dužnosti zahtijevaju raspolaganje upravnim organima, koje međutim nije bilo moguće objediniti u granicama Države Vatikanskoga Grada; stoga su neki od njih raspršeni po Rimu kao i nekoć, pa se primjerice Kongregacija za širenje vjere, koja je 1967. preimenovana u Kongregaciju za evangelizaciju svijeta, još uvijek nalazi na piazza di Spagna u zgradi u kojoj obitava već više od tri stoljeća.

Tijekom pregovora oko Lateranskih sporazuma 1928.-1929. Talijani su pokušali nagovoriti Svetu Stolicu da prihvati veći teritorij na kojemu bi joj bilo moguće objediniti cjelokupnu administraciju i sve službe; Mussolini je htio ići čak tako daleko da se Papinska Država jasno odvoji od Italije. Ali Pio XL nije želio ni čuti o tome, njegova se ambicija svodila na to da se prizna suvereni karakter rimskog pape i on se odlučno protivio svakom rješenju koje bi Svetu Stolicu obvezivalo na odgovornost prema stanovništvu koje nije imalo nikakve veze s osnovnom djelatnošću Rimske kurije; to je dovelo do stvaranja države čiji je teritorij trebao obuhvaćati nekoliko četvrti u Borgu, brežuljak Janikul i dio četvrti Trastevere u neposrednoj blizini palače sv. Kalista. Pio XL toliko se skanjivao po tom pitanju da je neposredno prije potpisivanja sporazuma, na veliko čuđenje talijanske strane, sam odustao od područja koje je uldjučivalo palaču Svetog Oficija, tako da je nova dvorana za audijencije Pavla VI. jednim dijelom morala biti sagrađena na vatikanskom teritoriju, a drugim na talijanskom.

Razlozi Pija XI. posve su nam razumljivi, ali moramo priznati da oni danas više nisu valjani. Drugi svjetski rat i njemačka okupacija Vječnoga grada iznijeli su na vidjelo sve nedostatke jedne suverene države čiji je teritorij bio toliko skučen da ona nije mogla prihvatiti diplomatski zbor akreditiran pri njezinu poglavaru. Možemo zamisliti na koje su sve teškoće između 1940. i 1944. nailazile diplomatske misije pri Svetoj Stolici država u ratu s Italijom i Njemačkom, kako zbog boravka svojih diplomata, tako i zbog njihova kretanja i održavanja veza; dokumenti o Drugom svjetskom ratu koje je objavila Sveta Stolica pružaju nam u tom smislu vrlo važne dokaze. Također možemo zamisliti probleme koje je vatikanskim vlastima zadao val nekoliko tisuća izbjeglica, koje su one u vrlo teškim uvjetima smjestile u vilu Castel Gandolfo.

Ovim primjerima iz ne tako davne prošlosti možemo pridodati i političke razloge. Postojanje palače i papinskih zgrada u Rimu, izvan granica Države Vatikanskoga Grada, koje uživaju povlasticu izvanteritorijalnosti nije po volji političkim krugovima koji sumnjiče Svetu Stolicu da ima stanovitog utjecaja na talijanske političke poslove.

Stoga nas ne treba čuditi da neki političari neskloni Crkvi ponovno razmatraju Mussolinijev prijedlog o odvajanju Papinske Države od Italije, idući još dalje od njega i maštajući o tome da Svetoj Stolici daju teritorij koji bi joj omogućio izravan pristup zračnim putem, a možda i morskim! Zauzvrat bi raštrkana papinska administracija u Rimu bila okupljena na jednom mjestu izvan Grada, a i diplomatski zbor mogao bi joj se pridružiti. Je li to san? Tko zna! Govorkanja i »neutemeljene« glasine ponekad su onima koji ih potiču način da nametnu određeni problem javnosti, i preko nje vlastima. U svakom slučaju rješenje takve vrste, koje bi uostalom izazvalo nerazrješive financijske probleme, ne bi moglo odmah promijeniti stanje stvari.

Današnji teritoriji u vlasništvu Vatikana izvan Grada čine pravi mozaik. Premda se Vatikanski Grad proteže na svega 44 hektara, posjedi Svete Stolice u Rimu i Italiji mnogo su veći. Ti posjedi mogu se podijeliti na pet skupina: patrijarhijske bazilike, svetišta, palače i zgrade kurijalne administracije, tehničke službe Radio Vatikana i papinske vile.

Patrijarhijske bazilike

Postoje četiri patrijarhijske odnosno glavne bazilike: Sv. Petar u Vatikanu (San Pietro in Vaticano), Sv. Ivan u Lateranu (San Giovanni in Laterano), Sv. Marija Velika (Santa Maria Maggiore) i Sv. Pavao izvan zidina (San Paolo fuori le Mura).

0 200 400m

1 Bazilika sv. Petra 11 Dvorište Belvedere2 Sakristija 12 Dvorište Biblioteke

3 Ured Svetog Oficija 13 Dvorište Pigna

4 Nova dvorana za audijencije 14 Pinakoteka

5 Željeznički kolodvor 15 Središnji poštanski ured

6 Radio Vatikan (postaja) 16 Dom zdravlja

7 Etiopsko sjemenište 17 Annone

8 Palača vlade 18 »L'Osservatore Romano«

9 Sikstinska kapela 19 Palača kongregacija10 Dvorište sv. Damaza 20 Radio Vatikan (uprava i studiji)

LATERAN

Lateran je dobio ime po obitelji Laterani, vlasnicima velikog lijepog imanja smještenog jugoistočno od Rima, između Porta Matronia i Porta Asinaria. Zbog zavjereničkog djelovanja protiv Nerona glava obitelji Laterani osuđen je na smrt, a njegova dobra konfiscirala je carska država; carevi su Lateransku palaču stavili na raspolaganje članovima svoje obitelji ili bliskim prijateljima, pa je ovdje neko vrijeme stanovala i Fausta, kći Maksimilijana Herkulesa i Maksencijeva sestra, koja će kasnije postati drugom Konstantinovom ženom.

Fausta po svemu sudeći nije bila kršćanka, ali je bila povezana s poganima koji su bilo zbog političkih bilo zbog humanih razloga zagovarali trpeljivost prema kršćanima i pomagali im. Vrlo je vjerojatno da je Fausta stavila svoju kuću — domus Faustae, kako možemo pročitati u najstarijim ispravama — na raspolaganje papi sv. Melkijadu (311.-314.) čak i prije Konstantinove pobjede nad Maksencijem; pouzdano znamo da je na posjedu Lateranovih bila sagrađena jedna skromna krstionica na mjestu na kojem su kasnije građene krstionice, još mnogo prije Milanskog edikta. U takvim okolnostima Konstantin je smjestivši 313. papu u Lateran samo ozakonio stvarno stanje stvari.

Zahvaljujući gostoprimstvu koje je Fausta pružila papi Melkijadu Lateran je ušao u povijest Crkve i zadobio u Rimu onakvu važnost kakvu je imao Vatikan. Na temeljima velike vojarne koju je Septimije Sever sagradio na lateranskom posjedu za svoje elitne konjanike Konstantin je podigao baziliku posvećenu Spasitelju; pored toga zamijenio je više ili manje tajnu krstionicu na postojećem privatnom kupalištu jednim plemenitijim spomenikom koji je imao istu namjenu. Arheološka iskapanja u Lateranu otkrila su ostatke tih prvobitnih antičkih građevina, koje su bile vrlo zanimljiva izgleda. Bazilika, krstionica i palača činile su cjelinu za koju se moglo reći da je bila »društveno sjedište« Crkve; unatoč posebnom karakteru koji su joj davali mjesto mučeničke smrti sv. Petra i njegov grob, unatoč njenim golemim dimenzijama, osamljena vatikanska bazilika izvan grada, koju su više posjećivali hodočasnici iz dalekog svijeta nego Rimljani, nije se mogla s njome usporediti. Od 313. do 1309. Lateran je bio sjedište papa pod takvim okolnostima da je vlasništvo nad njim postalo legitimnim činom154.

Od 313. do 1309. prošlo je gotovo cijelo tisućljeće! Bazilika, krstionica i palača doživjele se u tom dugom razdoblju promjene kojih je bazilika u Vatikanu bila pošteđena. Potresi, od 4. do 9. stoljeća, požari, urušavanje zidova uzrokovano nebrigom konzervatora uzroci su neprestanih obnavljanja. Bazilika i krstionica bile su gotovo u potpunosti obnovljene prema planovima prvih graditelja, ali palaču su do te mjere prepravljali da se danas više i ne nalazi na svom izvornom položaju. Stara kuća obitelji Laterani, koja je bila proširena za potrebe papinske Kurije u 4. i 5. st., obnovljena je iz temelja u 6. stoljeću. Do odlaska papa u Avignon palača se sve više proširivala iz jednog stoljeća u drugo, da ne kažemo iz jednog pontifikata u drugi. No šezdeset sedam godina koje su pape proveli u Avignonu bile su kobne za Lateran. Kad je Siksto V. (1585.-1590.) odlučio popraviti štete, njegov arhitekt Fontana energično je srušio sve što je ostalo od srednjovjekovne rezidencije, među ostalim i veliku dvoranu u kojoj je održano nekoliko ekumenskih koncila, ne sačuvavši iz prošlih vremena ništa osim starog papinskog stubišta, koje neki i danas tvrdoglavo smatraju stubištem Pilatove palače kojim se Krist uspeo prije svoje mučeničke smrti, tzv. Scala santa, i oratorija Nikole III. (1277.-1280.). Stubište i oratorij ostali su sačuvani u jednoj zgradi sagrađenoj malo dalje od zbijene i tužne palače plemenita izgleda, podignute na ostacima starog papinskog boravišta. Nekoliko puta obnavljana, bazilika nosi obilježja brojnih papa, ponajviše pape Klementa VIII. (1592.-1605.), Inocenta X. (1644.-1655.) i Lava XIII. (1878.-1903.) koji u njoj počiva.

Današnji lateranski posjed, koji se prema odredbama Lateranskog sporazuma potpisanog upravo u palači koju je sagradio Fontana nalazi izvan Papinske Države, sastoji se od bazilike, njezinog klaustra iz 13. st., krstionice, stubišta Scala santa, palače, lateranskog sveučilišta i njihovih sporednih zgrada.

SV. MARIJA VELIKA

Jedina od četiri patrijarhijske bazilike koja ne potječe iz Konstantinova doba, Santa Maria Maggiore, nazvana je i Liberijevom bazilikom po papi Liberiju (352.-366.) kojemu se pripisuje njena gradnja. Možda je Liberije i sagradio na Eskvilinu oratorij koji je bazilika kasnije zamijenila, ali ona je zapravo djelo Siksta III. (432.-440.).

154 Godine 418. protupapa Eulalijan zauzeo je u Lateranu mjesto zakonitog pape sv. Bonifacija I (418-422). Car Teodor II okljeva podržati Bonifacije jer je Eulalijan već u Lateranu

Najvjerojatnije je odlučeno da se sagradi jedno veličanstveno vjersko zdanje u čast Djevice Marije, jedno od prvih, ako ne i prvo u Crkvi s takvom posvetom, zato da se uveliča potvrda božanskog majčinstva Kristove Majke koje je protiv Nestorija proglasio Efeški koncil 431. godine. Treba naglasiti da se posvećenje crkve sv. Marije Velike, utvrđeno za 5. kolovoza, spominje u Jeronimovom Martirologiju kada Konstantinove bazilike više nije bilo. Zašto je bazilika nazvana velikom? Nije poznato. Bazilika je nazvana tim imenom u 7. stoljeću155. Možda i zato što je ime povezano s činjenicom da je ta crkva bila prva crkva u Rimu i nedvojbeno na cijelom Zapadu koja je bila posvećena Mariji.

Poput većine rimskih crkava i Sv. Marija Velika bila je nebrojeno puta obnavljana. Prvu veliku obnovu poduzeo je Paskal I. (817.-824.). Nakon njega pet je papa mijenjalo njezin izgled više od ostalih: Nikola IV. (1288.– 1292.) dao ju je ukrasiti iznutra, Kalistu III. (1455.-1458.) duguje se strop sa ukrasnim udubljenjima koji je dovršio budući papa Aleksandar VI., Siksto V. (1585.-1590.) sagradio je Sikstinsku kapelu (Cappella Sistina) i sakristiju,

a Pavao V. (1605.-1621.) Pavlovu kapelu (Cappela Paolina), dok je Benedikt XIV. (1740.-1758.) podigao monumentalno pročelje na Trgu Eskvilin i dom za kanonike. Papinski posjed ovdje je ograničen na baziliku i dvije pobočne zgrade.

SV. PAVAO IZVAN ZIDINA

Stare isprave tvrde da je sv. Pavao umro na mjestu zvanom Ad Aquas salvias156. One međutim ne sadrže nikakve preciznije upute. Je li riječ o močvarnom području kojim prolazi via Laurentina, koje su u 12. st. isušili cisterciti i na njemu osnovali svoju opatiju Tre fontane gdje se i danas čuje molitva sinova sv. Bernarda? To ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali isto tako ne možemo ni odbaciti tu ukorijenjenu stoljetnu predaju. Još prije dolaska cistercita ovamo su dolazili hodočasnici, a u 7. st. ovdje su neko vrijeme stanovali redovnici izbjegli s Istoka.

Premda podaci koji se odnose na mjesto Pavlove smrti nisu precizni, oni koji se odnose na njegov grob mnogo su određeniji. Tijelo mučenika pokopano je pored grobova iskopanih uz rub puteljka koji je vodio od Tibra prema cesti koja je spajala Rim s Ostijom, via Ostiense; mala nekropola zauzimala je prostor u obliku trokuta u neposrednoj blizini čvorišta dvaju putova koji su se spajali pod izrazito oštrim kutem.

Grob Apostola naroda postao je odmah, po svemu sudeći, mjestom štovanja vjernika. Čak i prije kraja 1. st. papa Anaklet, drugi nasljednik sv. Petra (76.?-88.?), podigao je nad grobom mali spomenik koji je najvjerojatnije bio sličan onomu nad grobom sv. Petra, Gajevu trofeju. Konstantin je nakon pobjede nad Maksencijem želio odati počast sv. Pavlu kao što je odao počast sv. Petru podigavši mu baziliku, ali građa tla nije dopuštala da se ovdje gradi nešto veliko; Konstantinova crkva, okrenuta prema zapadu zbog položaja apostolova groba, bila je omeđena dvama putovima koji su okruživali groblje. Ta uistinu vrlo mala bazilika bila je kratka vijeka. Godine 386., za pontifikata pape sv. Siricija (384.-399.), car Valentinijan odlučio je sagraditi

155 U Salzburškom katalogu

156 Usp. Tischendorf, Acta apostolorum apocrypha, Leipzig, 1851., str. 34-35.

jednako veliku baziliku, čak i veću od one Sv. Petra. Da bi to proveo u djelo naredio je da se izravna mala cesta na koju se oslanjala apsida Konstantinove crkve. Kako nije dolazilo u obzir da se ista mjera poduzme i za cestu prema Ostiji, via Ostiense, a još manje da se grob sv. Pavla premjesti na drugo mjesto, nova je bazilika morala biti okrenuta prema istoku, obrnuto od one koju je zamijenila, i to tako da je stoljećima, čak sve do 1823., svećenik koji je služio obred bio leđima okrenut vjernicima, premda je pravilo zahtijevalo da im bude okrenut licem, kako je to ponovno slučaj nakon II. vatikanskog koncila. Valentinijanova bazilika, koja također nosi obilježja Teodozija i Arkadija, zbog čega je još nazivaju »bazilikom triju careva«, doživjela je manje promjena od one u Vatikanu, ako izuzmemo potres koji je izazvao teža oštećenja, koja je kasnije popravio sv. Lav Veliki (440.-461.), pljačku Lombarda 739. i Saracena 847., zatim drugi potres 1348. koji je uništio zvonik napokon, novu strahovitu pljačku 1527. koju je izvršila soldateska Karla V., tzv. sacco di Roma. Kao i u drugim bazilikama pape su stalno poduzimali radove na ukrašavanju, ali najznačajnije promjene unio je Grgur Veliki (590.-604.) koji je iskopao kriptu i podigao oltar, što je učinio i u crkvi sv. Petra, te Siksto V. (1585.-1590.) koji je srušio luk da bi uredio ispovjedaonicu. Početkom 19. st. bazilika je i dalje stajala na svom mjestu onakva kakva je bila u očima zanešenih vjernika onoga dana 390. godine kada ju je papa Siricije posvetio157. Nepažnja jednog radnika koji je radio na obnovi crkve uništila je, u noći s 15. na 16. srpnja 1823., ovaj ostatak prošlosti: požar koji je velikom brzinom zahvatio njene goleme proporcije progutao je crkvu koja je bila praktično netaknuta više od četrnaest stoljeća. Još i možemo shvatiti da ju je požar uništio! Graditelji zaduženi za restauraciju zgrade mogli su spasiti ono što je vatra poštedjela, primjerice bočne lađe na desnoj strani. No oni su, a da nam nije jasno zašto, sravnili sa zemljom ono što je preostalo od crkve da bi je rekonstruirali gotovo identičnu! Što god mi mislili o njihovu nepoštivanju prošlosti, njihvo djelo zaslužuje svako divljenje. Baziliku je ponovno posvetio Pio IX. 4. listopada 1854.

Vrlo rano u blizini bazilike počeli su se naseljavati redovnici. Papa Grgur II. (715.-731.), koji je prije svoga stupanja na papinsku stolicu i sam bio benediktinski redovnik, ujedinio je njihove male samostanske zajednice u jednu, u slavnu opatiju sv. Pavla izvan zidina. Sv. Odon, opat predstojnik Clunyja, reformirao ju je 936. i ona otada doživljava izvanredan procvat dajući Crkvi biskupe, kardinale, pape, poput sv. Grgura VII. (1073.-1085.), Nikole III. (1277.-1280.), Eugena IV. (1431.-1447.), koji su bili njezini opati prije nego što su se uspeli na papinsko prijestolje. Karlo Veliki smatrao je svojom dužnošću da na vlastiti trošak sagradi, potkraj 8. st., zgrade samostana koje će krasiti veličanstveni klaustar sagrađen kasnije u prvoj polovici 13. stoljeća. Bazilika, samostan i njezine okolne zgrade čine papinski posjed Sv. Ivana izvan zidina koji prema odredbama Lateranskog sporazuma uživa povlasticu izvanteritorijalnosti

Sva svetišta koja pripadaju Svetoj Stolici nalaze se izvan Rima:

- Bazilika i franjevački samostan u Assisiju s pripadajućim zgradama,- Bazilika sv. Antuna u padovi- Svetište u Loretu- Svetište u Pompejima

Njima možemo pridodati i katakombe u Rimu i izvan Rima.

157 Bazilika je završena tek 395., za Honorijeva vladanja

Palače i zgrade kurijaine uprave

Administracija Rimske kurije prevelika je da bi cijela stala na teritorij Vatikanskoga Grada; zato je člankom 15. Lateranskog sporazuma utvrđeno da će »palače Papinske kancelarije, Diplomatske misije, Propagande, Svetog Oficija, Istočne crkve, Vikarijata i drugih zgrada u kojima će Sveta Stolica željeti otvarati druge urede, premda čine sastavni dio talijanskog teritorija, uživati imunitet priznat međunarodnim pravom u sjedištima diplomatskih predstavnika stranih država«; zato je člankom 16. utvrđeno da Gregorijansko sveučilište, Biblijski institut, Orijentalni institut, Arheološki institut, Russicum ili Rusko sjemenište, Lombardski kolegij, dvije palače sv. Apolinara, Dom za duhovne vježbe rimskog klera pri sv. Ivanu i sv. Pavlu »neće nikada biti podvrgnuti zakonu ili eksproprijaciji zbog javne koristi osim ako to nije prethodno utvrđeno sa Svetom Stolicom«.

Primijenivši odredbe članka 15. Pio sagradio je u četvrti Trastevere golemu palaču sv. Kalista u kojoj je objedinio velik broj administrativnih službi, a Pio XII. podigao je duž cijele strane trga koji nosi njegovo ime, između Trga sv. Petra i via della Conciliazione, zgrade u kojima su smješteni razni crkveni sudovi i uredi. Otada je Radio Vatikan smješten u zgradi sagrađenoj nasuprot utvrdi sv. Anđela (Castel Sant'Angelo).

U takvim uvjetima administracija Rimske kurije raspršena je po Rimu. U Vatikanskom Gradu nalaze se samo Državno tajništvo, Papinsko povjerenstvo za sredstva društvene komunikacije, »Cor unum«, tijelo koje koordinira djelovanje karitativnih udruga Crkve, gospodarski i financijski uredi, neke tehničke službe i filmoteka. U palači Svetog Oficija nalaze se Kongregacija za nauk vjere, Međunarodno teološko povjerenstvo i Povjerenstvo za Bibliju. Kongregacija za evangelizaciju svijeta zauzima još uvijek staru palaču Propagande na piazza di Spagna br. 48. Crkveni sudovi i sudišta — Stanza della segnatura, ujedno i Prizivni sud Crkve, i Tribunale della Sacra Rota, odnosno Vrhovni crkveni sud — nalaze se u palači Diplomatske misije na piazza della Cancelleria br. 1. Kongregacija za Istočnu crkvu zauzima palazzo dei Convertendi u via della Conciliazione br. 34. Drugi sudovi smješteni su u dvjema zgradama sučelice njih, na br. 3 i br. 10, na Trgu Pija XII. Tajništva, povjerenstva i uredi zauzeli su palaču sv. Kalista na piazza San Callisto br. 16. Generalna uprava i studiji Radio Vatikana nalaze se na piazza Pia. Takva razbacanost nepraktična je za Svetu Stolicu i neugodna za talijansku državu. Zato razumijemo zašto se povremeno čuju glasovi koji traže reviziju Lateranskih sporazuma.

Tehničke službe Radio Vatikana

Prema zamisli Pija odašiljač radiopostaje Papinske Države trebao je biti istodobno jasan znak nezavisnosti Svete Stolice i sredstvo informiranja i apostolata.

Radio postaju utemeljio je Guglielmo Marconi, a inaugurirao Pio XI. dvanaesti veljače 1931. u 16 h i 30 min. Prva postaja, sagrađena u vrtovima Vatikana, bila je vrlo skromna; tijekom osam godina, od 1931. do 1939., Radio Vatikan emitirao je isključivo eksperimentalne emisije i tek 1939. mogao je osigurati redoviti program međunarodnog karaktera.

Od 1940. do 1946. Radio Vatikan posvetio se emitiranju programa za zatvorenike, nestale i izbjegle. U 12.105 sati emitiranja odaslano je 1,240.728 poruka takvog sadržaja. Od 1946. Radio Vatikan razvijao je svoju djelatnost kako bi udovoljio želji pape Pija XII., koji je više puta istakao »apostolsku važnost modernih sredstava komunikacije« koja bi trebala osigurati radiopostaji Svete Stolice slušanost u cijelom svijetu.

Budući da radiopostaja inaugurirana 1931. u vatikanskim vrtovima nije omogućavala ostvarenje zamisli Pija XII. Sveta Stolica postigla je s Italijom sporazum, koji je potpisala 1951., kojim joj se dopušta gradnja modernog centra za emitiranje radijskog programa. Taj centar, koji je 27. listopada 1957. otvorio Pio XII., nalazi se u mjestu Santa Maria di Galeria, 18 km sjeverosjeverozapadno od Rima, nedaleko od jezera Bracciano, na posjedu veličine nekoliko stotina ha koji je površinom nekoliko puta veći od Vatikanskoga Grada. Do njega vodi via Cassia.

Godine 1970. Radio Vatikan smjestio je upravu programa, govorni dnevnik, službu za tisak i informacije, studije za snimanje i emitiranje programa u palazzo Pio, zgradu koja se nalazi na početku via della Conciliazione, naspram utvrde sv. Anđela.

Papinski posjedi

Papinski posjed Castel Gandolfo nalazi se 25 km južno od Rima, u kraju poznatom pod imenom Castelli romani, a smješten je na jezeru Albano. Taj veliki posjed sastoji se od dva dijela povezana jednim visokim prolazom koji opkoračuje jednu od glavnih arterija mjestašca Castel Gandolfo. Mjesto je dražesno, a veliki park prekrasan. Domicijan je ovdje dao sagraditi palaču od koje je ostao sačuvan poneki zid i izvrsno očuvan veličanstveni kriptoportik. Na posjedu se nalazi papinska palača koju je sagradio Pavao V. (1605.-1621.) na početku svoga pontifikata i vila Barberini; veličanstvene, i izvrsno njegovane, vrtove uredili su Urban VIII. (1623.-1644.) i Aleksandar VII. (1655.– 1667.). Na posjedu se nalaze Astronomski opservatorij Vatikana i poljoprivredno dobro s kojega se Vatikanski Grad opskrbljuje prehrambenim proizvodima.

Posjed Castel Gandolfo ljetna je rezidencija papa. Pio XII., koji je jako volio ovo čudesno mirno mjesto i produljivao svoj boravak kad god je mogao, ovdje je i umro. Papin boravak u Castel Gandolfu nimalo ne utječe na svakodnevnu aktivnost Rimske kurije. Papa vodi sa sobom samo nekoliko najbližih suradnika i neprestano održava vezu s Vatikanom.

* * *

Vatikanski Grad zajedno s bazilikama, crkvama, posjedima, zgradama i zemljom koji su u njegovu vlasništvu izvan granica samo su neznatan djelić onoga što je papinski Rim posjedovao u prošlim stoljećima, ali taj neznatan dio vrlo je važan: on čini sam okvir povijesti Crkve.

DRUGI DIO

Dvadeset

stoljećapovijesti

7.

PETAR I CAR(1.--5. STOLJEĆE)

Dva i pol stoljeća progona! U ovih pet riječi gotovo da bismo mogli sažeti povijest Rimske crkve od Petrove mučeničke smrti 64. do Milanskog edikta 313. godine. Uistinu tragična povijest. Trideset papa izredalo se poslije Petra prije nego što je Konstantin postavio Melkijada (311.-314.) u Lateran; osamnaest ih je umrlo mučeničkom smrću, osam ih je platilo glavom svoju vjeru, trojica su život okončala u progonstvu, jedan u tamnici... Ovakav nemio rezultat navodi nas na pomisao da se aktivnost tadašnjih papa zbog neprestanog nadzora carske policije i često krvave represije svodila na njihovu tvrdoglavu borbu za goli opstanak crkvene zajednice. Istina je međutim drukčija. Usprkos stalnoj nesigurnosti pape su upravljale Crkvom.

Dakako da upravljanje Crkvom nije bilo lako, ali pape i njihovi suradnici nisu čamili zatočeni u svojim tajnim skrovištima ili zakopani duboko u katakombama. Odlazili su u Rim, predvodili liturgijske obrede, obraćali se vjernicima, pomagali siromašnima, otvarali bogoštovna mjesta u naklonim sredinama, pronalazili groblja za potrebe kršćanske zajednice i njima upravljali; pape su mnogo pisali, vodili su prepisku s biskupima najudaljenijih kršćanskih zajednica; nisu se ustručavali zauzimati za vjerske slobode kod sudaca i visokih carskih dužnosnika, odlazili su u carsku palaču gdje su ih ponekad primali najbliži suradnici careva ili čak njihovi rođaci. Zauzimanje pape sv. Viktora I. (189.-199.) za kršćansku stvar kod konkubine cara Komoda (180.-192.) Marcije, česti odlasci na carski dvor takve iznimne ličnosti

kakav je bio papa sv. Kalist I., čiji je život nalikovao na pravi pustolovni roman158, zagovaranje sv. Kaja (283.-296.) kod njegova rođaka cara Dioklecijana (284.-305.) mnogo nam govore o aktivnosti tadašnjih papa.

PETROVO NASLJEDSTVO

Nakon Petrove smrti njegovi su nasljednici sve više jačali svoju vlast nad univerzalnom Crkvom; stupajući na papinsko prijestolje pape su preuzimali nasljedstvo prvog apostola kojemu je Isus povjerio punu odgovornost za stado: »Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje«159. Tridesetak godina nakon smrti sv. Petra, dok je još bio živ apostol sv. Ivan, papa sv. Klement (88.? –97.?) odlučno se umiješao u sukob između mladih Korinćana i nekih njihovih svećenika. U dugom pismu mladim osporavateljima napisao je: »Pokorite se svećenicima i prihvatite pokoru koju će vam odrediti. Naučite živjeti u pokornosti, odbacite isprazne riječi i ohole razgovore koje vam nameće lažna taština. Ako se netko ne pridržava onoga što Isus kaže kroz naša usta, smatram da čini težak grijeh, da se izlaže ozbiljnoj opasnosti i da sam snosi odgovornost za svoja grešna djela.a Papa kaže dalje: »Sve smo učinili da vas uvjerimo u našu stalnu skrb da se mir vrati među vas.« To pismo imalo je tako velikog odjeka u Crkvi da su ga još na kraju 2. st. čitali na nedjeljnim liturgijskim skupovima ravnopravno s apostolskim poslanicama.

Dvadesetak godina nakon pisma sv. Klementa Korinćanima Ignacije Antiohijski uputio je Rimljanima pismo u kojem veliča prvenstvo njihove Crkve »dostojne časti«, »koja predsjeda (crkvama) u ljubaviu, središtu i izvoru zajedništva između pojedinih crkava. Najvjerojatnije su i drugi biskupi pisali tako, primjerice lyonski biskup Irenej, koji je umro 202., proglasio je prvenstvo Rimske crkve koja čuva cjelovitost apostolske tradicije i naglasio da takvo prvenstvo pripada upravo biskupu, Petrovu nasljedniku, koji upravlja sudbinom Crkve.

Autoritet papa počet će se poštivati vrlo rano, čim se pojave prvi problemi stegovnog karaktera, budući da su pojedine crkve izražavale partikularistička mišljenja. Dva su pitanja dovela u kušnju vjernost lokalnih crkava Apostolskoj Stolici, u 2. st. datum proslave uskrsnog blagdana i u 3. valjanost sakramenta krštenja što ih podjeljuju heretici. Azijske crkve slavile su Uskrsnuće Gospodinovo prema židovskom kalendaru na dan kada je bio pun mjesec u mjesecu nisanu, a Rimska

158 1 Rođen u Trastevereu kao rob u službi bogatog i moćnog čovjeka po imenu Karpofor, Kalist duguje svom odvažnom duhu što ga je gospodar vrlo brzo zamijetio i povjerio mu na upravljanje svoje bogatstvo i imetak. No loše uložen novac urodio je teškim financijskim slomom. Kalist mora bježatii u Ostiji se ukrcava na prvi brod koji polazi iz luke. Karpofor, kojije krenuo u potjeru za njim na bržem brodu, sustiže ga i u trenutku kad ga je htio dograbiti bjegunac se baca u more i plivajući stiže do obale. Ovdje su ga uhvatili mornari i predali gospodaru, koji ga je osudio na guranje mlinskog kamena. No bio mu je nezamjenjiv! Karpofor ga je pomilovao i zadužio da povrati izgubljeni novac. Kalist je pokušao izmamiti novac od Židova iz červrti Trastevere koji su ga prevarili, ali oni su ga optužili ne za sumnjive novčane radnje nego za nemire koje je izazvao u njihovoj sinagogi. Kadje uhvaćen Kalistje priznao daje kršten i maloje nedostajalo da ga osude na prinudni rad u rudnicima Sardinije. Čini se da ga je boravak u tamnici među autentičnim ispovjednicima Kristove vjere naveo da prigrli svećenički poziv. Kad je pogreškom pušten na slobodu Kalist je svoje želje povjerio papi Viktoru. Ovaj ga je, nepovjerljiv, a razumijemo i zašto, udaljio iz Rima, kamo se vratio tek za pontifikata pape Zefirina kojije od njega učinio đakona i upravitelja kršćanskih grobalja, među ostalim i groblja koje poznajemo pod imenom Katakombe sv. Kalista. Žar koji je Kalist pokazivao u obavljanju svojih dužnosti i pomaganju siromašnima donijeli su mu izbor za papu nakon smrti Zefirina. Vrlo modernih shvaćanja i izvanredan organizator, Kalist je ostao rimskom narodu u živom sjećanju

159 Ivan, 21, 15-17.

crkva sljedeće nedjelje. Čim je sjeo na papinsku stolicu papa sv. Anicet (155.?-166.?), premda je bio sirijskog podrijetla, zatražio je od svih crkava da se priklone rimskom običaju kako bi Crkva bila jedinstvena. Unatoč svojoj poodmakloj dobi biskup Smirne, sv. Polikarp, koji je bio učenik apostola sv. Ivana, krenuo je na put u Rim s namjerom da zatraži od pape da povuče svoju odluku, ali uzalud. Na kraju stoljeća papa sv. Viktor I. (189.-199.) iz Afrike sazvao je sinode azijskih crkava i prisilio ih da definitivno prihvate rimski kalendar; biskupi su se većinom pokorili, dok je nekoliko iznimki, među kojima i Polikrat iz Efeza, osporavalo pravo rimskog biskupa da se poziva na apostole Petra i Pavla kako bi nametnuo stegovno pravilo koje je bilo suprotno običajima što su ih na Istoku utvrdili apostoli Ivan i Filip. Papa Viktor odmah je reagirao: izopćio je neposlušnike! Posredovanje lyonskog biskupa, sv. Ireneja, dovest će stvari ponovno u red.

Još škakljivije je bilo pitanje valjanosti sakramenta krštenja što su ga podjeljivali heretici. Ono je zavadilo dva buduća mučenika, papu Stjepana I. (254.-257.) i biskupa Kartage Ciprijana (t258.). Sv. Ciprijan bio je unatoč svemu najrimskiji biskup od svih afričkih biskupa, bio je prvi zagovornik prvenstva rimskog biskupa, a njegove dogmatske rasprave i danas uživaju veliki ugled, osobito je poznata njegova nedvosmislena izjava: »Kako onaj koji napusti Petrovu stolicu na kojoj je utemeljena Crkva može očekivati da pripada toj istoj Crkvi?a Ciprijan se sukobio s papom Stjepanom koji je smatrao valjanim čin krštenja što ga je podijelio neki krivovjernik, tj. da je sakrament valjan bez obzira na vjeru onoga koji krsti. Biskup Kartage, koji je bio suprotnog mišljenja, poslao je u Rim izaslanstvo biskupa iz svoje pokrajine da raspravi to pitanje s papom. Stjepan se međutim pokazao »tvrdim« — kako je to posvjedočio sam Ciprijan — idući čak tako daleko da je zaprijetio izopćenjem onim biskupima koji se ne pokore zakonu Rimske crkve. Biskup Kartage se pokorio, kao što će se nekoliko godina poslije pred papom sv. Dionizijem (259.-268.) pokoriti i aleksandrijski biskup, također imenom Dionizije (265.?), osuđen zbog jedne svoje sporne tvrdnje o dogmi o Svetom Trojstvu.

Crkva se istodobno sve više hijerarhijski organizirala. Nauk je bio utanačen, kanon o Svetom pismu utvrđen, tijela koju su donosila i provodila odluke te imala savjetodavnu ulogu uspostavljena. Unatoč svim nevoljama koje su se na nju povremeno obarale Rimska je crkva sve više jačala, učvršćivala se, živjela. Kada danas pokušavamo zamisliti tajnovitost na koju su pape bili osuđeni, možemo se samo diviti njihovoj aktivnosti. Oni su bili posvuda u isto vrijeme, uvijek obaviješteni o svemu što se događalo u tadašnjem kršćanskom svijetu, redovito održavajući veze s jednog kraja Carstva na drugi, pa čak i izvan njega. Njihova se vlast protezala na sva područja života i u svim smjerovima. Ne iznenađuje li da je stari biskup Polikarp, koji je živio u blizini apostola Ivana, prešao s istoka Sredozemlja na zapad, tj. iz Smirne u Rim, i to u vrijeme cara Antonina, da bi se posavjetovao s papom oko iste stvari zbog koje je kod njega boravio i lyonski biskup Irenej? Nije li neobično da su u jeku Valerijanovih progona kršćana afrički biskupi bez oklijevanja krenuli u Rim kao službeno izaslanstvo da bi rimskom prvo-svećeniku iznijeli stav svoje Crkve s druge strane Sredozemnog mora? Ne zadivljuje li da ti biskupi, posjetioci iz tako daleka kraja i putnici u tako teškim okolnostima kakve su tada vladale, nisu imali prečeg posla po dolasku u carsku prijestolnicu nego da pođu na vatikanski brežuljak i da se pomole na grobu apostola Petra... Ubi Petrus, ibi Ecclesia.

ZABLUDA O KONSTANTINU

Prvobitna Crkva, koju pomalo pogrešno nazivamo Crkvom iz katakombi, nije imala slobodu djelovanja, ali je bila slobodna, tj. nije morala polagati računa caru o tome kako upravlja svojim stadom. Stvari su se međutim naglo promijenile nakon Milanskog edikta. Uživajući novostečeni status slobode Crkva je prestala biti slobodna. Zakonski akt kojim je Konstantin priznao Crkvu ne bi trebao nikoga zavarati. A upravo to se dogodilo 313. godine, i to je razumljivo. Preko noći prijeći iz ilegalnosti u zakonom priznatu instituciju, iz katakomba u lateransku palaču, povratiti sva oduzeta dobra, uživati naklonost cara koji je u čast apostola i mučenika gradio bazilike ljepše i raskošnije od najvećih poganskih svetišta, zar to nije bilo neobično? Jučer obespravljeni, danas gospodari, jučer prezreni, danas poštovani, sve je bilo tako naglo, tako novo, tako nepredvidljivo, tako čudesno da su se kršćani dali zavarati do te mjere da i danas neki povjesničari pjevaju hvalospjeve liberalnom caru Konstantinu. No o njegovoj liberalnosti otom–potom! U glavi toga genijalnog čovjeka sve je bila samo računica. Njegovu politiku prema Crkvi diktirala je briga da oko sebe okupi sve stanovnike Carstva, sve svoje dojučerašnje protivnike kao i stare vjernike; opasnost od barbara zahtijevala jejedinstvo i koheziju toga golemog i raspršenog stanovništva, toga mozaika raznih naroda koje je sve razdvajalo, i rasa, i jezik, i način života, i vjerovanja i vjerski običaji. Ponašajući se prema Crkvi kao duhovnoj snazi, obasipljući je svim mogućim dobročinstvima, obazrivo izlazeći ususret njenim poglavarima, car je priznao Crkvu kao službenu vjeru i time pridobio kršćane koji su još donedavno bili pod sumnjom zbog nedomoljubnih osjećaja. Proglasivši slobodu savjesti ušutkao je one pogane koji su iz moralnih ili političkih razloga, od kojih su moralni bili jači, osuđivali protukršćansku politiku vladara i u progonima kršćana vidjeli nedopustiv izraz slijepog despotizma koji je gušio sve slobode.

Oni koji su oduševljeno pozdravljali Konstantinovu pobjedu nad Maksencijem kao pobjedu liberalnih ideja brzo su promijenili mišljenje. Carstvo je samo dobilo novog gospodara. Jedino što se doista promijenilo bilo je umijeće vladanja. Sustavan i metodičan, izvrstan organizator, nestrpljiv da učini kraj anarhiji koja je nagrizala Carstvo, Konstantin se razlikovao od mnogih svojih prethodnika po svojoj koncepciji države, po izoštrenom smislu za državu. Carstvo više nije imalo na čelu tiranina, despota koji se više brinuo za vlastita zadovoljstva i osobno bogatstvo nego za dobrobit svojih podanika, već poglavara u pravom smislu riječi. On je morao uvijek biti upoznat sa svime, nametao je svoje mišljenje u svemu, u vjerskim pitanjima kao i u civilnim i vojnim. Taj će poganin pokušati nametnuti papi i biskupima svoje odluke pri rješavanju ozbiljnih problema crkvenog nauka! Konstantin je u pravom smislu riječi otac cezaropapizma. Zato se i moglo napisati: »Car štiti Crkvu, ali od nje očekuje, kao normalnu zahvalnost, određenu svjetovnu vjernost, koja uključuje vazalstvo, i čak odricanje svojih prava, kad car sebi uzme za pravo da uređuje pitanja čisto vjerske prirode. Takva koncepcija miješat će se odsad s povijesti Crkve, sve donedavno, i onaje velikim dijelom odgovorna za njene najveće raskole.«160

Mnogi samodršci preuzet će Konstantinove stavove o odnosu Crkve i države; problemi Svete Stolice s carevima Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda, kao i s drugim apsolutističkim vladarima i s Napoleonom, proizlazit će iz te koncepcije sveznajuće, svemoguće i sveprisutne države161.160 Charles Pichon, Histoire du Vatican, str. 30.161 svom pozdravnom govoru na otvaranju II. vatikanskog koncila, 2. listopada 1962., Ivan X}QII. reći će: »Vladari ovoga svijeta ponekad su imali posve iskrenu namjeru zaštititi Crkvu, ali najčešće ta zaštita nije prolazila bez duhovne štete i

Tinta na Milanskom ediktu nije se pravo ni osušila a Konstantin se već miješao u poslove Crkve, namećući papi Melkijadu — koji će umrijeti sedam mjeseci nakon proglašenja edikta — svoje poglede na odnos Svete Stolice s biskupima Galije. No to je bila samo sitnica. Car će se još aktivnije uključiti u krizu oko arijanstva.

ARIJANSTVO I NICEJSKI KONCIL

U 2. st. Crkvu zahvaćaju unutrašnje krize, hereze, koje se sve ili gotovo sve rađaju na istoku, području metafizičke spekulacije i teoloških proučavanja bez premca. Filozofsko religiozna spoznaja pokušala je preobraziti kršćanski nauk prožimajući ga kozmičkim misticizmom, pa je tako Marcion čitajući poslanice sv. Pavla naočalama Zaratustre htio uvesti u kršćanstvo dualizam mazdaizma, a Montanus je sve tumačio neminovnim Kristovim povratkom na zemlju. Te hereze potkopavale su Crkvu, no one su bile sitnica naspram arijanstva. Aleksandrijski svećenik Arije (256.-336.) propovijedao je posebnu vrstu kristologije. Poričući zajedništvo triju osoba u jedinstvu Svetog Trojstva, nije priznavao istobitnost sina Božjeg s Ocem: za njega je Isus bio najsavršenije stvorenje. Krivovjerje se međutim vrlo brzo raširilo i naišlo na odobravanje nekršćanskih carskih dužnosnika koji su očito bili zadovoljni podjelama u Crkvi. Uspjeh Arijevih teza urodio je žučnim raspravama. Papa Silvestar, o svemu obaviješten od aleksandrijskog biskupa i regionalnog koncila koji je održan u Antiohiji 324., reagirao je odlučno. Njegova odluka protiv arijanstva nije se svidjela Konstantinu, čija je sestra, kao i njegova najbliža okolina, bila sklona herezi. Car i papa uskoro će spoznati da problem mogu riješiti samo tako da pozovu biskupe iz cijelog kršćanskog svijeta na opći sabor u Niceji 325., prvi od dvadesetjednog koncila održanog u povijesti Crkve162. Koncilom nisu predsjedali papini legati već oni koje je izabrao Konstantin po svojoj volji; no utjecaj pape Silvestra ipak je prevagnuo, osobito pri sastavljanju obrasca ispovijesti vjere, tzv. Nicejskog vjerovanja, koji potvrđuje jedinstvo i konsupstancijalnost osoba u Svetom Trojstvu, i pri usvajanju disciplinskih kanona tipično rimskog obilježja.

Nicejski koncil osudio je Arija i pridonio razjašnjenju stvari, ali nije riješio probleme. Arijanci su ostali na svojim položajima, a car nije učinio ništa da upokori njihove biskupe i svećenike, naprotiv. Zakonite biskupe, papine istomišljenike, arijanci su svrgnuli i prognali iz njihovih biskupskih gradova a da se car nije miješao. Konstantina su nakon smrti 337. naslijedili njegovi sinovi, na zapadu Konstantin II. (337.-340.), zatim Konstans (340.– 350.), a na istoku Konstancije (337.-361.). Ovaj posljednji, koji će nakon smrti Konstansa postati jedinim carem, bio je pod utjecajem arijanskog biskupa Euzebija iz Nikomedije, poglavara heretičke Crkve. Novi car pružio je zaštitu arijancima, i da bi im udovoljio prognao je pravovjerne biskupe koji su im se protivili, počevši od pape Liberija (352.-366.). Činilo se da je arijanstvo pobijedilo, iako je strpljivo djelovanje izaslanika nesretnog pape Liberija na kraju omogućilo pomirenje krivovjernih biskupa i svećenika s Rimom.

Povijest Crkve puna je proturječnosti. Čim je došao na vlast, 361., Julijan Apostat (361.-363.) započet će, kojeg li paradoksa, postupak likvidacije arijanstva. Dvije godine vladavine mladog cara, Konstantinova nećaka koji je u svojoj tridesetdrugoj godini poginuo u boju u Perziji, bile su obilježene snažnim povratkom poganstva i

opasnosti«.

162 Vidi popis u prilogu V.

zakonima protiv kršćanstva. Julijan je smatrao da treba uništiti i arijance i katolike. Jače podvrgnut represiji od katoličkog Zapada, arijanski je Istok teže prošao. Kad je car apostata poginuo, nasljednik pape Liberija, Španjolac sv. Damaz I. (366.-384.), revno se prihvatio posla da ponovno uspostavi unutrašnji red i mir u Crkvi. Izradio je doktrinalne obrasce koje je koncil u Antiohiji potvrdio 379. godine. Odsad će se arijanstvo, zabranjeno na Istoku 380. Solunskim ediktom, malo pomalo gasiti. Još će neko vrijeme živjeti kod Zapadnih Gota koje je arijanski biskup Wulfila (311.?-383.?) evangelizirao i za koje je preveo Bibliju na njihov jezik. Arijanstvo će definitivno nestati 589.-590. kad se španjolski Vizigoti odreknu krivovjerja zajedno sa svojim kraljem Rikamerom I. (586.-601.).

Papa Damaz poznat je po svojim brojnim latinskim natpisima u stihovima koji se nalaze na grobovima katakombi i zidovima antičkih rimskih crkava. Bilo bi nepravedno uzeti u obzir samo njegovo, uostalom vrlo veliko, pjesničko djelo ili radove na crkvi sv. Petra, Sv. Anastazije ili drugim sve- tištima. Punih osamnaest godina svoga pontifikata papa je bio vrlo aktivan, i to na svim područjima. Među ostalim, njegova je zamisao bila da se na latinski prevede Biblija, slavna Vulgata, koju je na njegov zahtjev preveo sv. Jeronim (347.-420.). Njegova je najveća zasluga neumorno djelovanje na postizanju jedinstva Crkve i prvenstva rimskog biskupa. Pozivajući se neprestano na predaju sv. Petra Damaz je znatno ojačao autoritet rimskog biskupa. On je otac naziva papa i Apostolska Stolica koji će kasnije svi preuzeti.

NOVI KONCILI ZBOG NOVIH HEREZA

Za Damazova pontifikata u Carigradu je 381. održan 2. ekumenski koncil koji je sazvan zato da bi se na njemu osudilo pogrešan nauk carigradskog patrijarha Makedonija ( 370.?) koji su širili njegovi učenici »pneumatomasi«163. Koncil je ispunio očekivanja, ali su biskupi pod utjecajem cara Teodozija I (379-395.) iskoristili nenazočnost pape i usvojili jednu odredbu bremenitu posljedicama za budućnost Crkve, naime da se carigradskom patrijarhu, koji je bio biskup carske prijestolnice, da jednako prvenstvo kao i biskupu Rima, i to se prvenstvo podvrgava koncilskim ocima. Reakcija sv. Damaza bila je trenutna. Uz potporu milanskog biskupa sv. Ambrozija (340.-397.) odbio je priznati valjanost zaključaka usvojenih na carigradskom koncilu u onom dijelu u kojem su zadirali u karakter prvenstva rimskog biskupa čije podrijetlo leži, naglasio je papa, u samim Isusovim riječima Petru a ne u konsenzusu biskupa. Treći nasljednik pape Damaza, Inocent I. (402.-412.), potvrdit će svojim autoritetom istu doktrinu, a to će zdušno odobriti biskup Hipona, sv. Augustin (354.-430.). Inocent je na traženje afričkih biskupa osudio učenje monaha Pelagija (360.?-422.?) koji je odbacivao nužnost milosti Božje za spasenje164, a Augustin je zaključio: »Rasprava je završena! Neka nebo učini da zabluda zauvijek prestane.«

~ Že l ja sv. August ina n i je b i la us l išana, premda mu se ostvar i la u onome što se ticalo pelagijanizma, kojemu će opći koncil u Efezu 481. zadati smrtni udarac. Povijest Crkve puna je nemira koje su uzrokovale zablude teologa

163 Tj. oni koji su nijekali božansrvo Duha Svetoga (op. ur.).164 Pelagije (360.? -422.?), monah iz Velike Britanije, pripisivao je ljudskoj volji apsolutni karakter, što ga je navelo da niječe istočni grijeh i djelotvornost milosti. Pelagijansrvo je cvjetalo u Africi gdje ga je proširio talijanski učenik Pelagija, Celestius.

ili pseudoteologa uvjerenih da je istina isključivo u njihovim rukama. Povjesničar može konstatirati da Božji čovjek vidi u ponavljanju ili u trajanju raznih hereza, odstupanja, raskola, pobuna protiv crkvenog autoriteta, svih mogućih osporavanja koja se uvijek iznova rađaju i ponavljaju unutar Crkve, potkopavajući njezino jedinstvo, ali nikad ga ne uništavajući, znak duha zla kojega je sv. Ivan u Otkrivenju (12,9) nazvao »starom zmijom, koja se zove `đavao — `sotona', zavodnik cijeloga svijeta«.

Crkva je još uvijek bila podijeljena zbog arijanstva kad je jedna nova hereza ponovno uznemirila duhove. Nestorije (380.-451.), izabran za carigradskog patrijarha 428., počeo je već u svojim prvim homilijama propovijedati neobičnu i zbunjujuću kristologiju. Po njemu Krist nije posve Bog, pa bi u takvim okolnostima kult Djevice Marije, Majke Božje, bio neprihvatljiv! Vrlo privrženi marijanskom kultu, biskupi s Istoka potužili su se papi Celestinu I. (422.-432.) na Nestorijev nauk. Sazvan je 3. ekumenski koncil u Efezu 431. Teškoće u putovanju spriječile su papine legate da stignu na vrijeme na koncil čijim je radom predsjedao aleksandrijski biskup, sv. Ćiril (380.-444.). Na njegov poticaj biskupi i koncilski oci osudili su i svrgnuli heretika: »U skladu s pismom našega presvetog oca i druga Celestina, napisali su biskupi, odredili smo kaznu za Nestorija«, koju su obrazložili ovim rije- čima: »Sveta Apostolska Stolica biskupa Celestina pokazala je, u svojim pismima, put koji treba slijediti u ovoj stvari i mi smo postupili kako nam je »preporučio«. Ovo je vrijedno svjedočanstvo o prvenstvu rimskog biskupa!Ali najvažnija odluka koncila bila je svečano priznanje naslova Theotokos (Bogorodica) Djevici Majci Božjoj. To priznanje vrlo je vjerojatno potaknulo gradnju rimske bazilike sv. Marije Velike.

U prirodi je stvari da vjerska zabluda navede onoga koji je želi suzbiti, a ne posjeduje za to dovoljno vjere, milosti i znanja, da i sam padne u nju. To se dogodilo Nestorijevu protivniku arhimandritu Eutihu (378.?-454.?), fanatiku. U svojoj velikoj revnosti protiv carigradskog biskupa arhimandrit je počeo zastupati suprotnu tezu, tj. naučavati da u Kristu postoji samo jedna božanska narav pod ljudskim obličjem, i time izazvao monofizitski pokret. Četvrti ekumenski koncil održan 451. u Halcedonu, za pontifikata sv. Lava Velikog (440.-461.), osudio je monofizitizam, ali nije uspio zaustaviti njegovo širenje. Peti koncil sazvan u Carigradu 553., za pontifikata pape Vigilija (537.-555.), nije donio praktičnih rezultata. Carigradski carevi bili su, istina, prilično skloni herezi, a Anastazije I. (491.-518.) pokazat će se na carskom prijestolju uvjerenim monofizitom. U takvim okolnostima bilo je teško pomiriti pastoralne težnje rimskog prvosvećenika i političke stavove cara!

Barbarske invazije izmijenit će iz temelja odnose Papinstva i Carstva.

8.BARBARRI!

(5. STOLJEĆE)

Druga polovica 5. i gotovo cijelo 6. st. obilježeni su dugotrajnim sukobom papa i careva. Međusobna udaljenost nije im nimalo olakšala odnose, a razvoj političke situacije nije ničemu pridonio. Zapadno Rimsko Carstvo postojalo je još samo prividno.

Tjerajući pred sobom Istočne Gote, koje su 375. zbili na područje između rijeka Dnjepar i Dnjestar, Huni su izazvali lančanu reakciju velikih invazija. Sv. Ambrozije će napisati: »Huni su se obrušili na Alane, Alani na Gote, a Goti prognani iz svog zavičaja rastjerali su nas kojekuda. I tomu nije kraj! ...« 165 Godine 405. Huni su izbili na Dunav, zatim će pod vodstvom svoga vođe Atile (441.-453.) provaliti u Galiju prije nego što dožive poraz 451. na Katalaunskim poljima.

Sa svih strana prijetili su barbari. Umjesto da im se odupru carevi su pregovarali s njihovim glavešinama, čak ih kupovali. Godine 376. car Valens (364.-378.) je ne videći u tome nikakvu opasnost blagohotno dopustio Zapadnim Gotima da se nasele u Carstvu, što mu se obilo o glavu kad su pridošlice dvije godine poslije digle pobunu; car je izgubio život u bitki kod Hadrijanopola koju je 378. zapodjenuo s njima. Njegov nasljednik Teodozije I. (379.-395.) naselio je Istočne Gote u Panoniju, a Zapadne u Makedoniju, zatim 382. u Meziju i Traciju. Zapad je međutim silno privlačio Gote. Unatoč sporazumu s carem barbari su ponovno provalili u Italiju i Galiju. Kralj Zapadnih Gota, Alarik I. (rođen 370., vladao od 396. do 410.), popeo se na prijestolje nakon pljačkaških pohoda po Peloponezu i Balkanu. Nakon što je neko vrijeme mirovao u Iliriji prešao je 401. u Italiju. Kruna njegova pohoda bit će pohod na Rim i njegova velika pljačka 410. Alarikovi nas-ljednici osnovat će 419. kraljevstvo u Akvitaniji, zatim 507. kraljevstvo Zapadnih Gota u Španjolskoj, koje će nestati pod arapskom provalom 711.

165 H. Bergasse, Le Tocsin de la Decadence, Les Belles Lettres, Pariz, 1975., str. 110.

Na sjeveru Vandali, koji su za sobom povukli Kvade, Sveve i Alane, prelaze tijekom zime 406. ledom prekrivenu Rajnu. Nakon tri godine pljačkanja po Galiji nastanit će se u Španjolskoj, a zatim će 429., pod vodstvom Genserika (428.-477.), prijeći u Afriku, odakle će poduzeti i jedan pohod na Rim, koji će osvojiti i temeljito opljačkati 455. godine. Njihovo afričko i kraljevstvo srušit će Belizar (494.-565.) tijekom 534. i 535., za vladavine cara Justinijana (527.-565.) koji će očajnički pokušavati ponovno uspostaviti carsku vlast na Zapadu.

Prešavši Rajnu Vandali su potaknuli niz drugih migracija. Burgundi su se najprije nastanili između Majne i Rajne, a zatim će se utvrditi između rijeka Saone i Rhone i Alpa 443. Germani su prepustili Slavenima istočnu obalu Labe i počeli svoje polagano kretanje prema zapadu i jugu. S Rajne su krenuli Franci spuštajući se prema jugozapadu, odakle će osvojiti cijeli kraj između rijeka Somme i Loire. Pod zapovjedništvom Odoakra (434.?-493.) Heruli su upali u Italiju, a za njima su došli Istočni Goti koje je vodio njihov kralj Teodorik Veliki (474.-526.). Uskoro će se iz Skandinavije sručiti na Italiju Lombardi koji će se ovdje čvrsto utvrditi 568.

KRAJ ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA

Prije nego što je u Ravenni podlegao pod udarcima Teodorikovih plaćenika 493. Odoakar je sebi priuštio zadovoljstvo da zbaci s prijestolja posljednjeg rimskog cara na Zapadu, petnaestogodišnjeg Romula Augustula (475.-476.), i da pošalje carske insignije caru Istočnog Rimskog Carstva, Zenonu (474.– 491.). To je doista bio kraj Rimskog Carstva koje je gospodarilo cijelim svijetom. Koje li nesreće! Barbarsko divljanje bilo je u početku toliko strašno da je sv. Jeronim napisao u pismu nekoj udovici po imenu Agerukija sljedeće: »Mnogobrojna i krajnje okrutna plemena zauzela su obje Galije. Sve što je između Alpa i Pireneja i između Oceana i Rajne poharali su Kvadi, Sarmati, Alani, Gepidi, Heruli, Sasi, Burgundi, Alemani i— oh, nesretne li države — čak i neprijateljski Panonci. Jer Ašur je došao s njima. Mainz, taj slavni grad, osvojen je i razoren; u crkvi je poklano nekoliko tisuća ljudi; Worms je srušen nakon duge opsade; isto tako i vrlo moćni grad Reims, zatim Amiens, Arras, Tournai, Strasbourg. (...) Pokrajine Akvitanija, Novempopulanija (današnja Gascogne, nap. ur.), okolica Lyona i Narbonne, posve su uništene, sve osim pokojega grada. Te iste gradove rat je opustošio izvana, a glad iznutra. Ne mogu suspregnuti suze kad se sjetim Toulouse, koja može zahvaliti svom biskupu sv. Exuperiju što je dosad pošteđen propasti. I u Španjolskoj, gdje je opasnost neizbježna, svakog dana strahuju na sam spomen imena Cimbra, i sve što su drugi propatili jednom zauvijek oni neprestano trpe!« (...) »Koliko je žena, koliko djevica žrtvovano Bogu, koliko je slobodnih i plemenitih ljudi postalo igračkom u rukama tih divljaka! Biskupi su bačeni u okove, svećenici poklani. Crkve su srušene. Konje su vezivali za Kristov oltar. Svete relikvije iskopali su iz zemlje. Posvuda žalost, posvuda plač, posvuda slika smrti!...«

Zapadno se Carstvo raspalo na dijelove. Što je ostalo od onoga ponosnog zdanja što ga je sagradila Rimska Republika dok je vrlina bila još na cijeni? Da, sve se raspalo na sitne dijelove. Na sam povik »barbari!« svi bi se razbježali glavom bez obzira. Rim je svladao očajnički otpor jednog Vercingetoriksa, izašao je na kraj s Jugurtom, bacio na koljena neukrotive narode, a sad se predavao bez ikakva otpora. Snaga Rima bila je nepovratno slomljena. Nesposobni da prikupe energiju koju domoljublje, koje sada nije ni postojalo, više nije moglo oživjeti, rimski vlastodršci vjerovali su u nadmoć pregovaranja nad pružanjem otpora pod bilo koju

cijenu, igrali su na neprijateljstvo i mržnju među barbarskim narodima i huškali ih jedne na dr'uge, prosjačeći nestvarna savezništva i privremenu podršku, pristajući na nečasne kombinacije.

Bilo je pojedinaca koji su pokušali zaustaviti proces raspadanja Carstva, nastojali spasiti ono što se dalo spasiti, pokušavajući čak i povratiti izgubljena područja. Oni su se upuštali u opasne ratne pothvate u kojima su se često isticali vrsni vojskovođe, koji su zauzvrat dobivali jedino nezahvalnost svojih vladara uvijek u strahu od lovorovih vijenaca kojima je rimski puk spremno kitio glave vojskovođa. Spomenimo Stilikona (360.-108.), vojskovođu vandalskog podrijetla, koji će 402. pobijediti Alarika, a ubit će ga »antibarbari«, tadašnji ultraši, uz pomoć cara Honorija (395.-423.).

Ecije (391.?-154.) će otjerati Burgunde prema Rajni i Majni 436. i na čelu rimsko–barbarskog saveza poraziti Atilu 451. godine na Katalaunskim poljima, a car Valentinijan III. nagradit će ga tako što će ga ubiti, i to vlastitom rukom; zatim Belizar (494.-555.), koji će 534.-535. uništiti državu Vandala u Africi i postaviti temelje za ponovno osvajanje Italije i južnog dijela Španjolske; Narses (478.?-568.), koji će 553. ponovno uspostaviti carsku vlast za račun cara Justinijana I. (482.-565.); i mnogi drugi nepoznati muževi, iz redova nevoljenih vječnih vojnika koji vjeruju u zadanu riječ, u svetu dužnost vladara da štiti svoj narod. Ti vojskovođe požnjet će velike uspjehe, ali će oni biti kratka vijeka. Ecije je porazivši Atilu radio u korist kralja Prusije, Meroveha (448.– 457.), vođe salijskih Franaka, čiji će unuk Klodvig (465.-511.) ustanoviti franačku monarhiju u Galiji; nakon Narsesove smrti Carstvo će izgubiti Italiju koju su preplavili Lombardi.

CRKVA I BARBARI

Što je ostalo kad je nemoćna politička vlast dezavuirala vojnu, a civilna bila posvuda u rasulu? Crkvena vlast! Jedino je ona ostala netaknuta. Njoj su se okrenuli nesretnici koje su u gradovima opsjedale barbarske horde ili seljaci protjerani iz svojih sela. Njoj su se priklonili svi, i kršćani i pogani. Ona nije iznevjerila očekivanja. Silom prilika biskup je postao jedinim braniteljem grada a da to nije želio. Biskup Rima više od svih ostalih, i tako će ostati stoljećima; ploče koje u Rimu obilježavaju Trg Pija XII. (1939.-1958.) ističu naziv toga pape koji su mu dali zahvalni Rimljani: defensor civitatis, branitelj grada.

Barbari su ponajprije tražili sebi mjesto pod suncem, što ih nije, dakako, sprečavalo da pljačkaju, ucjenjuju i čine još gore stvari kuda god su prolazili. Oni su međutim pokazivali gotovo praznovjerno poštovanje prema crkvenim ljudima i predmetima vjerskog kulta. Tijekom pljačke Rima 410. godine Vizigoti su otkrili vaze iz vatikanske bazilike u kući jedne pobožne žene koja ih je ovamo sklonila. Kad su barbari htjeli oduzeti vaze, kršćanka im je, bila je djevica, zaprijetila osvetom sv. Petra, o čemu pripovijeda Pavao Orozije u svojoj knjizi Adversus Paganos nastaloj ubrzo nakon tih događaja. Obaviješten o svemu, Alarik je naredio da se dragocjeni predmeti imaju odmah vratiti u Vatikan uza sve poštovanje koje se duguje imovini prvog apostola! Oroziju dugujemo i ovaj živopisan opis vrlo neobične procesije: »Kroz opljačkani grad išla je povorka vjernika koji su pjevali psalme; i sami barbari pridružili su se pjesmi Rimljana. U crkvu sv. Petra dovedena je jedna udana žena koju je neki vojnik htio obeščastiti; ta je kršćanka, spremna da radije umre nego da doživi sramotu, ispružila vrat pod vojnikov mač; obuzet strahopoštovanjem vojnik je povukao oružje, odveo svoju zarobljenicu u crkvu i dao osam zlatnika svećenicima

da je vrate njenom mužu166. Ovaj događaj je relativno beznačajan u sveopćem kaosu toga vremena, ali nam mnogo otkriva.

Crkva se u svim vremenima znala zadivljujuće prilagoditi situaciji i vladajućim okolnostima. Njezino držanje u tom nesretnom 5. st. očit je primjer za to. Carstvo se raspadalo bez ikakve nade da preživi, prepuštajući mjesto budućim gospodarima barbarima. Jesu li barbari doista bili takvi divljaci, bjesomučne zvijeri žedne krvi, koji su uništavali iz pukog zadovoljstva, pljačkali iz navike, ubijali iz pohote, iz strašnog očaja? Jesu li bili demoni u ljudskom tijelu? Ovakva su pitanja sebi postavljali kršćani. U svom spisu De gubernatione Dei napisanom krajem prve polovice 5. st., dakle u vrijeme barbarskih invazija, prezbiter Salvijan iz Marseillea (390.?-484.?), koji je bio podrijetlom iz područja rijeke Meuse, pita se: »Čudimo se što naša imovina pada u ruke ratnika koji preziru naše mane?« I odmah odgovara: »Jedini uzrok našeg poraza je iskvarenost naših običaja!« Barbari su, nema sumnje, bili instrument u Božjim rukama! Nije li se Atila prozvao Bičem Božjim? Nije li Bog mnogih barbara koje su krstili arijanski svećenici bio Bog svih kršćana? Nisu li ti barbari, koji su rušili rimsku civilizaciju, kojoj su upoznali samo mane, bili sposobni cijeniti njene blagodati u kršćanskom okruženju?

Takva pitanja postavljali su sebi pape toga vremena i zajedno s njima biskupi. Izvlačeći moralne pouke iz događaja koji su ih se bolno dojmili, do te mjere da su svojim biskupima pisali sljedeće riječi: »Koliko samo patimo zbog toga? Često plačemo i ne uspijevamo se utješiti«167, sv. Augustin iznio je u Božjoj državi svoju koncepciju kršćanske države koja će nadahnuti srednjovjekovne političare. Poslije će njegov učenik Orozije168, koji je napustio rodnu Španjolsku da bi živio u blizini svoga učitelja u Hiponu, izvući zaključke i predložiti Crkvi da navede barbare da usvoje Augustinovu ideju o vladavini naroda. Salvijan169 je otišao još dalje i preporučio svojim suvremenicima da prestanu jednom zauvijek oplakivati nepovratnu prošlost, da se prilagode prilikama i da shvate da bi njihovo povjerenje zaslužilo zauzvrat povjerenje osvajača.

Papa sv. Lav Veliki (440.-461.) nije čekao Salvijanove savjete da štupi u vezu s barbarskim glavešinama. On je mislio samo na to kako da ih obrati i da zaštiti ljude i imovinu na područjima koja su zauzeli. Okolnosti su ga natjerale da unatoč svemu odigra i političku ulogu. Nesposoban da donese bilo kakvu odluku, car Valentinijan III. (425.-455.) zatražio je od pape da se zauzme kod Atile i da Bič Božji koji se htio osvetiti na Rimljanima za svoj poraz na Katalaunskim poljima odvrati od Italije.

KAZNE BOŽJE

Ako je Alarik, rimski građanin, časnik carske vojske i pokršteni German, koji je, koliko je poznato, slijedio savjete crkvenih vlasti da bude umjeren, bio čovjek spreman na razgovor, čak ga se dalo i uvjeriti, Atila je bio posve drukčiji. Podrijetlom iz Azije, najvjerojatnije Mongol šamanističke vjere koji nikada nije došao u dodir s rimskom civilizacijom, a još manje s Kristovom vjerom, »strah i trepet Germana koliko i

166 U: Adversus paganos.

167 Dom Poulet, Initiation d PHistoire ecclesiastique, Beauchesne, Pariz, 1944., str. 62-63.168 U: Adversus paganos.169 U njegow de Gubernatione Dei objavljenom dvadesetak godina nakon Orozijeva Adversus paganos.

Latina170, sijući paniku u krajevima kojima je vodio svoje horde prekodunavskih barbara, turskih i mongolskih nomada, kralj Huna nije bio nimalo pristupačan. Od njega se svašta moglo očekivati! Okrutna smrt, najgore muke kao i nepredvidivi izljevi naglog i kratkotrajnog prijateljstva. Unatoč takvim izgledima, to strašnijim što je Atila krenuo u osvajanje Italije godinu dana nakon poraza svojih horda na Katalaunskim poljima, papa nije ni časka časio da odgovori na molbu Valentinijana III. Papa je smatrao svojom dužnošću da učini kraj tom neredu i da nametne svoj moralni autoritet, pod bilo koju cijenu! Lav I., koji je tom prilikom doista zaslužio nadimak Veliki, zaputi se dakle među Hune. Njegov susret s Atilom zbio se nedaleko od talijanskoga grada Mantove, na obali rječice Mincio, pritoku rijeke Po. Što se točno dogodilo između barbarskog vođe i vrijednoga pape? Ono što je napisao Prosper Akvitanski (390.?-463.?), njihov suvremenik, previše je lijepo da bi bilo istinito: »Atila je dostojanstveno primio izaslanstvo. Toliko se obradovao papinom dolasku da je donio odluku da odustane od rata i da se povuče preko Dunava nakon što je obećao mir.« Ma kakve bile okolnosti u kojima se odvijao taj razgovor, povijesna je činjenica nepobitna: papini argumenti ili prijekori naveli su Atilu na povlačenje.

Za manje od tri godine papa Lav Veliki ponovno će pregovarati s jednim drugim barbarskim vođom, vandalskim kraljem Genserikom. Ali ovaj put s manje uspjeha. Njihov susret dogodio se u Ostiji, na obali Tirenskog mora. Sklon arijanskoj herezi, Genserik je mrzio katolike i svuda ih je progonio. Nije međutim odbio papin poziv na razgovor. Rekao mu je da ne može spriječiti pljačku Rima jer će se inače njegovi vojnici okrenuti protiv njega; nastojat će međutim da sve prođe sine ferro et igne, tj. da ne bude ubojstava i paleža, i da se poštede bazilike svetih apostola koje je on štovao, kako je rekao papi, jednako kao i katolici. Ta obećanja nisu spriječila Vandale da opljačkaju baziliku u Lateranu, da od vrha do dna prekopaju crkve u potrazi za umjetničkim djelima i najdragocjenijim relikvijama, da odnesu iz svih javnih zgrada, kao i iz privatnih kuća, sve što im se činilo vrijednim, dok su ostalo uništavali, tako su srušili golemi Neronov kip, Kolos, koji je stajao pored Koloseuma. Pljačka je trajala četrnaest dana. Tijekom ta dva beskrajno duga tjedna prestravljeni Rimljani gledali su kako se njihovo blago odnosi prema Ostiji, gdje se ukrcavalo na brodove koji su bogati plijen odnosili prema afričkim obalama. Na kolima koja su se kretala ostijskom cestom prema moru bilo je svega, blago iz Jeruzalemskog hrama koje je u Rim donio Tit prije četiri stoljeća, kipovi rimskih božanstava, relikvije mučenika, skupocjeno posuđe iz carske palače, svete vaze iz crkava kao i brončane opeke iščupane s krovova poganskih hramova. Kakvih li »suvenira«! Belizar će nešto od toga pronaći u Africi, ono što nije završilo u talionici, kada osamdeset godina poslije prijeđe Sredozemno more da bi uništio vandalsko kraljevstvo. Za sebe je Genserik kao dio ratnog plijena uzeo udovicu i dvije kćeri cara Valentinijana III.

TAJNI RIMSKI CAR

Neuspjeh Lava Velikog neće umanjiti popularnost koju su mu donijeli pregovori s Atilom. U ovom slučaju kao i u onom prvom on je pokazao iznimnu hrabrost, pokazao je brigu da zaštiti ljude i imovinu građana Rimskog Carstva, bili oni katolici, heretici ili pogani, on je htio ne htio jasno pokazao da autoritet rimskog biskupa ima težinu koju više nije imala carska vlast u rasulu. Prvi u dugom nizu Petrovih nasljednika, sv. Lav Veliki pokazao se pravim papom, u punom smislu te riječi, u

170 Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, Pariz, Albin Michel, Pariz, 1969., str. 128-129.

Crkvi i izvan nje. Njegov ugled »tajnog rimskog cara«, kako su ga prozvali, najavljivao je svjetovnu vlast papa.

Dugi pontifikat sv. Lava Velikog, koji je potrajao više od dvadeset godina, smatra se u povijesti pobjedom prava prvenstva rimskog biskupa, pobjedom koju su u velikoj mjeri olakšali događaji, ali koja se najviše duguje energiji i autoritetu toga izvanrednog pape. Lav je bio pet godina na papinskoj stolici kad je car Valentinijan III. potpisao 445. u Ravenni edikt kojim priznaje vrhovnu vlast Petrova nasljednika: »Svi biskupi moraju primati kao zakonite odluke Apostolske Stolice«, stoji u carskoj ispravi. Lavu nije bila potrebna carska sankcija da bi potvrdio svoju vlast, svi akti njegove vladavine o tome svjedoče. On će oštro postupiti protiv galskih biskupa već tada sklonih prakticiranju galikanizma, vrativši na biskupsku stolicu biskupa Besancona kojega je odatle zbacio nadbiskup grada Aixa i oduzevši ovom posljednjem odgovornost za crkvenu pokrajinu kojom je upravljao. U Španjolskoj je organizirao katolički otpor arijanstvu. Osudio je pokrajinski koncil koji je u Efezu sazvao car Teodozije II. (408.-450.) kako bi okončao spor koji je izazvala Eutihova hereza171. Taj skup bio je obilježen neviđenim nasiljem koje je papa nazvao često citiranim imenom, »efeškim razbojstvom«. Sazvao je opći koncil u Halcedonu koji će 451. osuditi monofizitsku herezu, zatim je odbio potvrditi 28. kanon toga istog koncila jer je carigradskom patrijarhatu davao neopravdanu važnost. U toj kao i u svim drugim prilikama, primjerice naspram pretenzija aleksandrijskog patrijarha koji je zahtijevao autokefalnost za svoju Crkvu, on je sve više jačao vrhovnu vlast rimskog biskupa koji jedini raspolaže vlašću koju je Krist dao apostolu Petru172: »Neće biti, napisao je, čvrstog zdanja izvan kamena kojega je sam Gospodin položio kao temelj«.

Svojim pastoralnim djelovanjem sv. Lav preveo je na kršćansku vjeru barbare. Misijska zadaća koju je razvijao i u koju je uključio biskupe i cijeli kler donijet će plodove koje će ubrati tek njegovi nasljednici. Obraćenje franačkog kralja Klodviga nakon njegove pobjede nad Alemanima kod Tolbiaca 496., potkraj pontifikata sv. Gelazija I. (492.-496.), imat će dvostruku važnost. Primivši krštenje iz ruku biskupa sv. Remigija, u božićnoj noći 497., zajedno s tri tisuće svojih vojnika, Klodvig je poveo putem obraćenja na katolicizam cijeli svoj, još uvijek poganski, franački narod. Pobijedivši Vizi- gote kod Vouillea 507. i proširivši svoje kraljevstvo sve do Pireneja, zadao je smrtni udarac arijanstvu u Galiji. Jedna stranica u povijesti je okrenuta i Salijski zakon će objaviti: »Živio Krist koji voli Franke! Neka im on sačuva kraljevstvo! Vrijedan je i valjan narod koji je zbacio sa svojih leđa nepodnoš- ljivi rimski jaram. To su oni Franci koji su nakon što su primili sveto krštenje pokrili zlatom i dragim kamenjem tijela svetih mučenika koje su Rimljani spalili u vatri, iznakazili željezom, izručili zubima divljih zvijeri...«.

Barbari su uzdigli Rim iz pepela. Carski Rim je mrtav. Rodit će se papinski Rim.

171 Kao gore, str 111172 Mt 16, 18; Iv 21, 15-17; Lk 22, 32.

9.U OPASNOSTI

(518. 754.)Zapadno Rimsko Carstvo nije se srušilo naglo kao da ga je pogodio grom. Ono je propadalo dugo poput stare zgrade izložene stalnim naletima vjetra, poplavama i udarima potresa, sad bi pao jedan dio zida, sad drugi, jednog dana nekoliko crijepova, sutradan dimnjak, prekosutra krovište... Povijest 5. i 6. st. slijed je dramatičnih, okrutnih i krvavih, mahnitih i neljudskih događaja. Seobe naroda i smjene vlasti promijenile su kartu Europe i Afrike, miješanje rasa urodilo je novim narodima, stvorilo nove jezike, granice su se preklapale, sve se to međusobno ispreplelo u ono što bi se moglo nazvati »djelom luđaka«173.

Unatoč svim tim promjenama pape su upravljale Crkvom. Uvjeti pod kojima su provodili svoju vlast nisu bili nimalo laki. Na zapadu Europe barbari su zamijenili Rimljane, na istoku se Carstvo još nekako održavalo pod vlašću bizantskog cara. Barbari i Bizantinci trudili su se održavati u Rimu prividnu vlast koja im je zapravo izmicala iz ruku, sve više tražeći posredovanje Apostolske Stolice, miješajući se u stvari koje ih se nisu ticale, primjerice u pitanja crkvenog nauka ili probleme crkvene stege, nastojeći svojom baha- tošću natjerati na poslušnost rimskog biskupa, ne ustručavajući se ni od nečasnih pogodaba. Odoakar, kralj Herula, sporazumjet će se s carem Zenonom oko povlastica za kojima je hlepio, a u zamjenu će priznati bazileusu njegovo tobožnje pravo da potvrdi novoizabranog papu. Trampa gramzivosti jednog i ponosa drugog.

PRIVIDNI SUVERENITET CARIGRADA

Teško ćemo shvatiti dugotrajni privid nominalne vlasti carigradskog cara, onu vrstu vrhovne vlasti koju su mu svi ili gotovo svi priznavali i za kojom će kasnije mnogi žudjeti, ali to je činjenica. Privikavši se nekako na stvarnu vlast barbarskih kraljeva,

173 Georges Loustaunau—Lacau došao je 1941. na zamisao da objavi kartu na kojoj bi se mogle vidjeti sve granice koje su stoljećima mijenjale izgled Europe. Kad su mu pokazali kartu rekao je: To je djelo luđaka».

pape su se pokorile vlasti po pravu na koju je pretendirao bizantski car, ali su sve više jačale vlastitu. Papi Gelaziju I. (492.-496.) dugujemo glasovitu tezu~dvovlašću. U jednom pismu caru Anastaziju I. (491.-518.) formulirao je tezu o odnosu pape i cara na sljedeći način: »U svijetu postoje dva suvereniteta, papinski i kraljevski, a oba proizlaze od Boga, vrhovnog gospodara«, s tim da duhovna vlast sudi o pravednoj provedbi svjetovne vlasti.

Gelazijeva teza nosila je u sebi klicu nebrojenih teškoća. Cijela povijest Crkve svjedoči o tome, osobito dugi sukob papinstva i Carsrva. Bizantski car nije mogao pristati na zadiranje duhovne vlasti u svjetovnu. Kraj 5. i početak 6. st. obilježeni su neprestanim sukobima Rima i Bizanta, ponekad proizvoljnim, ponekad poticanim iz Ravenne gdje je kralj Ostrogota Teodorik Veliki (454.-526.) uspostavio svoj dvor i svoju vlast. Rim, Bizant i Ravenna tri su grada u kojima će se često u mučnim okolnostima raspravljati o vlasti Gelazijevih nasljednika. Neuspjeh misije kod cara Justina I. (518.-527.) u Cari- gradu koju je poduzeo papa Ivan I. (523.-526.) na zahtjev Teodorika donijet će nesretnom papi po povratku u Italiju okrutnu smrt u strašnim mukama, sličnim onima koje je nekoliko mjeseci prije njega podnio kršćanski filozof Boetije (480.-524.), podanik toga istog Teodorika koji je u tamnici napisao izvanredno djelo De consolatione (Utjeha filozofije).

Pape poslije Ivana I., njih deset u šezdeset četiri godine, s mukom su se uspjele osloboditi dvostrukog nadzora Bizanta i Ravenne, nadzora koji je bio pun proturječnosti. Život nesretnog pape Vigilija (537.-555.) bio je ispunjen samim tragedijama. Vigilije je naslijedio sv. Silverija (536.-537.), kojega je po nalogu Justinijana (527.-565.) svrgnuo Belizar nakon pontifikata od svega nekoliko mjeseci i deportirao u Palmariju. Vigilije se popeo na papinsku stolicu ne baš u skladu sa zakonom, pa ga je rimski kler potvrdio za papu tek nakon smrti Silverija, i to teška srca. Vigilijeva neodlučnost, slab karakter, njegovo tvrdoglavo nastojanje da pomiri nepomirljivo bili su uzrokom ozbiljnih nesuglasica unutar Crkve. Kad je po nalogu cara došao u Carigrad da ispita monofizitski pokret ozlojedio je sve odreda, Bizantince koji su ga smatrali krutim unatoč njegovim pokušajima da se sporazumi s nosiocima hereze, dok su Rimljani njegovu popustljivost držali izdajničkom. Na kraju je morao odustati od sudjelovanja na V. općem koncilu, drugom održanom u Carigradu, koji je sazvao Justinijan u svibnju 553., jer mu je u potpunosti bila oduzeta vlast.

Nesretnog Vigilija pratila je tijekom cijelog njegova pontifikata zla kob. Tek što je zasjeo na Petrovu stolicu, i to neuspješno, Vigilije je dvije godine, od 537. do 539., živio u Rimu koji su opsjedali Vitigovi (536.-540.) Goti, koji je trpio od nestašice vode i hrane. Vitig je na kraju pr,ekinuo opsadu Rima, ali je prije toga opljačkao Vatikan, rimske katakombe i sve što nije bilo zaštićeno Aurelijanovim zidinama; Belizar je krenuo za njim u potjeru i uhvatio ga, te je na kraju bijedno skončao u Carigradu. Njegov nasljednik Totila (541.-552.) imao je više sreće u sličnom pothvatu. Sedamnaestoga prosinca 546., nakon opsade koja je trajala gotovo dvije godine, uspio je provaliti u grad, opljačkati ga i odvesti u ropstvo njegove stanovnike. Za nepune četiri godine Totila se vraća u Rim radi nove pljačke, ali ovaj put nju je okončala carska vojska kojom je zapovijedao Narses.

Justinijan je krenuo u ponovno osvajanje Italije, ali to Rimu nije vratilo njegov nekadašnji sjaj: »Koliko ruševina... Strah od dvovlašća, pokolji, bijeg velikaša, bojazan od epidemija i strah ispraznili su grad. Nitko se ne želi u nj vratiti. Nitko se ne bavi mišlju da obnovi vodovode. Stanovnici napuštaju brežuljke koji su ih hranili i odlaze u ravnicu, tamo gdje je lako vaditi vodu iz Tibra. Posijali su pšenicu sred pustinje i zasadili povrće u Termama. Čak se i Marsovo polje doima prevelikim za

onih pedesetak tisuća Rimljana koji su se na njemu okupili...«174. Narses, privremeni gospodar Italije koji se ustoličio na Palatinu u ruševinama nekadašnje carske palače, vladao je mrtvim gradom. To mu međutim nije smetalo. Njegova žeđ za vlašću bila je napokon utažena: bio je vladar! Ali da bi i stvarno bio vladar morao se osloboditi jedinog autoriteta koji je ostao u Rimu, pape. Vigilije nije bio nikakva smetnja, ali je bio suvišan. Narses ga je deportirao daleko od Rima, koji je ostao bez pape sljedećih osam godina.

Iste godine kad umire Narses, 568., Italiju osvajaju okrutni Lombardi. To strašno razdoblje obilježeno je uobičajenom pljačkom, požarima, pokoljima, odvođenjem stanovništva iz gradova, prodajom seljaka u roblje u Galiju i Germaniju. Zavladala je anarhija. Lokalni vladari osnivali su sebi kneževine, stvarajući tako mozaik međusobno neovisnih teritorija i navješćujući države koje će u Italiji postojati sve do druge polovice 19. stoljeća. Na nekim područjima carska se vlast prividno ipak održala. U Rimu su prefekt grada i prefekt annonae*175, koji je bio odgovoran za opskrbu grada, nekako uspijevali održavati javnu rimsko–bizantsku dvovlast.

U tim nemirnim vremenima nametnuo se za prefekta grada Rimljani iz stare senatorske obitelji, Grgur, rođen oko 540. Čovjek izvanredne inteligencije, rijetke kulture, prvorazredan organizator, aktivan, odlučan, snažne volje, udruživao je u sebi neosporan autoritet s velikom dobrotom i neumornom predanošću, uvijek i svuda prisutan, Grgur je smatrao svojom dužnošću da podigne grad iz ruševina i vrati pouzdanje malobrojnom stanovništvu koje se ovdje održalo u vrlo teškim uvjetima. Našao je dobre suradnike u đakonima iz kolegija, inteligentne i pune kršćanske ljubavi, koji su od samih početaka Rimske crkve upravljali dobrima kršćanske zajednice i bavili se dobrotvornim radom. Grgur, praunuk pape Feliksa III. (483.– 492.), bio je oženjen prije nego što se popeo na papinsko prijestolje i imao je bogat duhovni život. Taj čovjek od akcije bio je sklon razmišljanju. Sam će kasnije vrlo lirski opisati radost »što obitava u sjajnoj ljubavi Stvoritelja«176. Prvi je shvatio važnost benediktinskog monaštva za širenje Crkve evangelizacijom barbara i za obnovu mira i pravednosti u građanskom društvu koje više nije poznavalo vrlinu.

BENEDIKTINCI

Sv. Benedikt iz Nursije (480.-543.), utemeljitelj monaških zajednica u Subiacu koje su bile prvi nagovještaj monaštva koje će oko 529. osnovati na Monte Cassinu, s pravom je nazvan patrijarhom zapadnih monaha. Njegova izvanredna Pravila, koja su i danas temeljnim zakonom monaštva, dobro su uskladila monašku tradiciju pustinjskih otaca i učenika sv. Bazilija sa stegom naslijeđenom od antičkog Rima: red i disciplina u samostanu, promjena običaja, poslušnost opatu, rad, molitva u samostanu, odbacivanje pretjeranog asketizma, gostoljubivost prema hodočasnicima, siromašnima i stradalima. Pravilo sv. Benedikta ostvarivalo je, i danas ostvaruje, savršenu životnu ravnotežu, ono je očaralo Grgura koji će kasnije u svojim Dijalozima opisati život sv. Benedikta, čije dogodovštine čine neku vrstu prethodnice djelu Fioretti sv. Franje Asiškog. Divljenje Benediktovim Pravilima navelo 174 Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, str. 128-129175 *Annona, božica žerve u starih Rimljana. Curator annonae bio je nabavljač žita, ekonom (op. ur.).176 Htjelo se prikazati da Grgur, poput sv. Benedikta, pripada rodu Anicia. Ta tvrdnja francuskih genealoga iz

renesansog doba ne počiva ni najednom ozbiljnom dokumentu. Moramo se zadovoljiti s tvrdnjom njegova suvremenika Grgura iz Toursa (538.?-594.?), kojije rekao da je Grgur pripadao jednoj senatorskoj porodici: de senatoribus primis.

je prefekta grada da osnuje samostan u vlastitoj kući na brdu Celij, naspram ruševina carske palače177. Tamo je i sam postao redovnik nakon smrti svoga oca Gordijana, a njegova majka Silvija također se posvetila vjerskom životu u jednoj redovničkoj zajednici na brdu Aventin.

Je li taj izvanredni čovjek mogao ostati zakopan u samostanu, pa bilo to i u samom Rimu? Papa Pelagije II. (579.-590.), podrijetlom Got, koji je bio prvi benediktinski redovnik izabran za rimskog biskupa, nije bio toga mišljenja. Grgur je vodio monaški život već pet godina kad ga je Pelagije pozvao k sebi. Papa ga je uzvisio u đakona i poslao kao svog izaslanika — tada se to zvalo poklisarom — u Carigrad. Najprije prefekt grada, zatim redovnik, pa poklisar, Grguru je bilo suđeno da se popne na najviše dužnosti. Bilo je posve prirodno da on bude izabran za papu, unatoč vlastitom protivljenju, nakon smrti Pelagija, koji je podlegao u epidemiji kuge koja je potkraj ljeta 590. poharala rimsko stanovništvo.

Grgurovo protivljenje vlastitom uzdizanju na papinsku čast proizlazilo je iz njegove stvarne i duboke poniznosti, ali i iz svijesti o problemima koje je imao sa svojim lošim zdravljem. Čir na želucu, neprestane migrene uzrokovane kroničnim sinusitisom, kronična angina, učestali problemi izazvani uremijom nisu mu dali da predahne. U takvim uvjetima intenzivna i plodna djelatnost koju je razvio tijekom četrnaest godina svoga pontifikata (590.– 604.) zapravo je nevjerojatna. Teško je pratiti put takvog pontifikata koji je duboko obilježio povijest cijele Crkve, ali razumijemo zašto su suvremenici dali sv. Grguru nadimak koji su njihovi pretci stoljeće i pol prije toga dali sv. Lavu Velikom. Sv. Grgur Veliki zaslužio je u potpunosti taj pridjev.

Legenda se zarana dohvatila života toga izvanrednog čovjeka, uljepšavajući neke pojedinosti i dodajući mu druge, ali ostaje povijesna činjenica: »Bilo je to četrnaest godina zadivljujuće aktivnosti koju otkriva njegova golema prepiska. Liturgijske i kanonske reforme; diplomatski, ekonomski, čak i vojni poslovi; dušobrižništvo, briga za javni novac i za pravo svakog pojedinca na ognjište; bodrenje talijanskih i stranih biskupa, klera, redovnica, bizantskih dužnosnika, lombardskih osvajača i franačkih kraljeva; potreba za književnim radom urodila je očaravajućim »dijalozima« i drugim manje poznatim djelima, te homilijama koje je obično tražio da se čitaju u njegovoj nazočnosti jer ga je glas izdavao. Grgur odlučuje o svemu, ništa mu ne može promaknuti, ništa ne zanemaruje, ne štedi se ni danju ni noću. Pati od kostobolje, više ne spava, traži da ga prenose s jednog mjesta na drugo, često ga hvataju nesvjestice, nema više vremena da moli i zaziva smrt, ali ne dopušta nikomu da umjesto njega upravlja, nadzire, da pomaže, da napasa njegove ovčice, koje nikada neće zaboraviti njegovo ime...«178. Poznata su nam djela koja je legenda još više uljepšala, primjerice procesija koju je novi papa organizirao da zatraži od Boga zaustavljanje epidemije kuge u kojoj je podlegao Pelagije II. i viđenje sv. Mihovila iznad Hadrijanove grobnice koja se otada zove utvrdom sv. Anđela. Poznato je što je učinio za reformu liturgije, reformu »gregorijanskog« pjevanja, njegovo zauzimanje da se u svim samostanima uvede Pravilo sv. Benedikta, borba koju je vodio protiv krivovjerja i simonije. Također znamo da se pred trijumfalističkim istupima istočnih patrijarha, osobito carigradskog patrijarha, ponio kao »sluga Božjih slugua, a taj će naslov uzeti svi pape nakon njega. Poznato nam je i njegovo veliko književno djelo, njegova pisma o ovlastima koncila i rimskih biskupa, o evangelizaciji nevjernika, o

177 Moralia, VIII, 34.178 Noelle Maurice—Denis i Robert Boulet, Romee, Pariz, Desclee de Brouwer, 1963., str. 474-475

sakramentima, o štovanju slika. Nismo zaboravili ni radove koje je poduzeo u bazilikama sv. Petra i sv. Pavla izvan zidina kako bi odao još veću počast apostolima. Također poznajemo, ali nešto slabije, njegovo evangelizacijsko djelo.

EVANGELIZACIJA SJEVERNE EUROPE

Grgur je još kao monah na Celiju izrazio želju da evangelizira Angle. Pelagije II. tome se protivio jer je Grgur bio nada Rimske crkve. Kad je postao papa potrudio se da kršćanstvo ponovno nađe pristaše u Velikoj Britaniji. Uzastopne invazije Škota, zatim Sasa i na kraju Angla odbacile su Bretonce na jugozapadni dio Otoka, u pokrajine Cornwall i Walles. Nekoliko kršćanskih zajednica koje su ovdje postojale bile su potpuno odsječene od Rima. Papa je želio poslati u Veliku Britaniju jednu kompletnu monašku zajednicu. Pod vodstvom monaha Augustina, budućeg nadbiskupa Canterburyja i primasa Velike Britanije, četrdeset monaha napustilo je Rim nakon što je od Grgura primilo mudre upute. Ne bi bilo dobro, rekao im je, da se sukobite s lokalnom tradicijom i s ustaljenim običajima, da pod svaku cijenu, i to koju cijenu!, pokušate od pogana učiniti kršćane. Najbolji način da propovjedaju Evanđelje, rekao je, bio je da budu ono što jesu, da poganima daju primjer vrijedne zajednice koja moli i čiji svaki član odiše dubokom radošću koju donosi sjedinjenje s Bogom, drugim riječima da ih navedu da sebi postave pitanje: Zašto ti ljudi odišu radošću? Ne treba, dodao je papa, uništavati poganske hramove, nego ih treba i dalje koristiti tako što će ih posvetiti, niti treba ukinuti poganske blagdane, nego ih pretvoriti u kršćanske, sve u svemu navesti pogane da sami požele kršćansku vjeru ne kao prekid s prošlošću već kao cilj, kao odgovor na poziv koji njihovi očevi nisu čuli ni shvatili. Metoda je bila uspješna. Prvi obraćenik bio je Ethelbert, kralj Kenta, a ubrzo za njim obratio se i kralj Essexa. Kršćanstvo će se tako brzo i tako čvrsto ukorijeniti u Velikoj Britaniji da će stoljeće poslije anglosaski benediktinski monasi moći krenuti u evangelizaciju Germanije u potpunom skladu s načelima koja je njihovim prethodnicima dao papa sv. Grgur Veliki.

Nasljednici sv. Grgura nastojali su nastaviti njegovo djelo, premda s manje uspjeha. Njihovi pontifikati bili su prekratki, dvadeset papa u devedeset sedam godina!, da bi im omogućili da ostave traga na vođenje poslova Crkve. Tijekom 7. st. samo su dva pape bili nešto više od pukog imena na popisu Petrovih nasljednika, sv. Martin I. (649.-655.) i sv. Agaton (678.– 681.). Papa Martin, izabran 649., započeo je svoj pontifikat jednim velikim udarcem koji je bio čin hrabrosti. Na istoku se širila nova hereza koja je imala potporu cara Konstansa II. (630.-668.), monoteletizam, koja je priznavala u Kristu samo jednu, božansku, volju. Martin je sazvao koncil u Lateranu koji je eksplicitno osudio širitelje hereze i implicitno cara kao njihova pomagača. Konstansov odgovor nije stigao odmah, ali je, budući da je osveta jelo koje se jede hladno, bio okrutan. Sedamnaestoga lipnja 653. bizantski vojnici uhitili su papu u lateranskoj bazilici. Doveden u Carigrad, Martin je stavljen na strahovite muke; predan je sudu pod optužbom za uvredu veličanstva i osuđen na izgon u Herzonez Taurički, tj. na Krim, gdje će umrijeti 16. rujna 655., nakon što je godinu dana ranije dao svoj pristanak da za njegova nasljednika izaberu sv. Eugena I. Crkva ga smatra mučenikom. Sv. Agaton, benediktinac sa Sicilije, uspio je tamo gdje sv.

Martin nije; on je definitivno osudio monoteletizam na 6. općem koncilu, trećem održanom u Carigradu, sazvanom 680.

Car Konstans izvršio je uhićenjem sv. Martina I. posljednji čin bizantske vlasti u Rimu. Lombardi, čiji su kraljevi u međuvremenu postali katolici, nagrizali su malo pomalo područja koja su još uvijek priznavala vlast Bizanta. Car je na nagovor loših savjetnika odlučio povratiti svoje teritorije, što se pokazalo potpunim promašajem. Iskrcavši se u Kampaniji 663., njegove su se čete bile prisiljene bez plijena vratiti u svoje utvrde rra Bosporu. Odsad će pape biti zaštićeni od vojnih intervencija carigradskih careva. Ali ne i od lombardskih kraljeva. Porazom Konstansa II. poslužio se kasnije lombardski kralj Liutprand (712.-744.) koji je pokušao uspostaviti svoju vlast u gradovima i na područjima u kojima su Bizantinci još samo nominalno imali vlast. I eto ti kralja pred Rimom, zahtijeva da mu otvore gradska vrata. Od njega se sve moglo očekivati. Popustiti pred ultimatumom značilo je izložiti grad i njegove stanovnike pljački i svakoj vrsti otimačine; oduprijeti se značilo je izvrgnuti se novoj opsadi, ponovno trpjeti glad, bolesti i na kraju smrt. Papa Grgur II. (715.-731.), rodom Rimljanin, koji je poput pape sv. Grgura Velikog bio benediktinac prije nego što je stupio na katedru sv. Petra, nije oklijevao. Izašao je iz grada i hrabro se zaputio k Liutprandu. Kakvim se argumentima poslužio nije poznato, ali Rimljani su bili nemalo iznenađeni kad su vidjeli svoga biskupa kako se vraća u društvu kralja. Grgur je odveo Liutpranda u Vatikan, uveo ga u baziliku sv. Petra, sišao s njim do Apostolovagroba pred kojim je Lombard iznenada zahvaćen nepoznatim osjećajima pao na koljena. Kad je nakon prilično duge molitve ustao, očiju mutnih od suza, već je donio odluku: naredio je povlačenje svoje vojske. Izvanredan, začudan, uzbuđujući prizor čiji kraj podsjeća na susret sv. Lava Velikog s Atilom koji se odigrao dva stoljeća prije. Isti prizor ponovit će se tridesetak godina poslije kad papa Stjepan II. (752.-757.) na sličan način postigne prekid opsade Rima lombardskog kralja Astolfa.

Uspjeh Grgura II. nad Liutprandom nije papi udario u glavu. Lombardska opasnost bila je otklonjena na neko vrijeme, ali se mogla ponoviti svakog trenutka, tim prije što carevi iz Carigrada nisu gubili nadu da će, ako već ne povratiti cijeli teritorij, a ono barem preko svojih slugu vratiti upravu nad Vječnim gradom, koji je bio dobar izvor prihoda! Apostolska Stolica bila je između dvije vatre: s jedne strane Lombardi, s druge Bizantinci, na svaki način njena je sloboda bila privremena.

Papa Grgur III. (731.-741.), benediktinac sirijskog podrijetla koji je naslijedio Grgura II., upro je pogled prema Karlu Martelu (658.-741.), majordomu franačkih kraljeva: je li čovjek koji je spasio kršćanstvo zaustavivši Arape kod Poitiersa (731.) bio sposoban spasiti papinstvo? No Karlo Martel odbio je umiješati se i dao je na znanje da više voli imati Lombarde za saveznike nego za protivnike. Ono što Grgur III. nije uspio postići uspio je njegov drugi nasljednik Stjepan II.

KONSTANTINOVA LAŽNA DAROVNICA

U Rimu nije nedostajalo političkih savjetnika. Pape su tražili zgodno rješenje koje bi im omogućilo da slobodno provode svoju duhovnu vlast, dok su rimski velikaši, potomci ili nasljednici velikih senatorskih obitelji, imali u vidu samo održanje svoga položaja i svojih dobara; pod lombardskom vlašću mogli su sve izgubiti, a ništa dobro nisu očekivali ni od povratka Bizantinaca, kojima bi, nema sumnje, skupo platili svoje

spletke, svoje nagodbe i izdaje. Najbolje bi bilo, mislili su, svjetovnu vlast dati papama. Pape su bili Božji ljudi koji se većinom nisu razumjeli u politiku, mislili su oni. No dobro, sv. Grgur Veliki bio je jaka ličnost, ali pape nakon njega? Ivan V.? Sirijac! Konon? Dačanin! Sergije L? Sirijac! Ivan VI. i Ivan VII.? Grci! Sisinije, Konstantin, Grgur III., Zaharija? Sve sami Sirijci! Sami tuđinci! Neće biti teško upravljati tim papama, to jest upravljati gradom u njihovo ime. I baš je srećom trenutni papa Stjepan II. potjecao iz rimske obitelji koja je pripadala njihovom klanu, obitelji koja će kasnije uzeti prezime Orsini. Cilj koji su postavili bio je jasan, trebalo je samo naći načina da se on postigne. Zamisao nastala u bujnoj mašti jednog rimskog pravnika bila je sljedeća: trebalo je naime načiniti krivotvorinu, neku vrst pravnog akta tobože ovjerovljenog od javnog bilježnika kojim je Konstantin predao papi Silvestru svu vlast nad srednjom Italijom kad je odlučio premjestiti carsku prijestolnicu iz Rima u Bizant! Bizantinci prema tome nisu imali nikakva prava nad Rimom. Jednim udarcem će se i barbari, uvijek puni praznovjernog štovanja prema antičkom Rimu, pokloniti pred Petrovim nasljednikom koji je postao nasljednikom rimskih careva.

Je li to bio san? Ljudska lakovjernost je takva da vrlo često laž ima više šanse da joj povjeruju nego istina. Autor, ili autori krivotvorine vješto su se čuvali da ne spomenu papi to svoje tobožnje »otkriće«, zadovoljili su se time da puste glas među rimski puk pod takvim okolnostima da je sam Stjepan II. zatražio objašnjenje. Stvar je već na početku dobro krenula. Toliko dobro da se prvoj krivotvorini pridružila druga, zatim treća — čemu stati na pola puta? Proizvedena je čak i jedna »Poslanica sv. Petra Francima, Francima za koje apostol Petar u cijelom svom životu nije nikada čuo, a zatim se nakon kopije pojavio i originalni rukopis! Krivotvoritelj koji je između 1861. i 1869. obmanuo nesretnog Michela Chaslesa bio je obični amater u usporedbi sa svojim prethodnikom iz 8. stoljeća. Je li Stjepan II. nasjeo? Mnogi povjesničari skloni su mislili da je on savršeno dobro znao o kakvoj je ispravi riječ. Dopustite mi da to mišljenje dovedem u sumnju: ako je ljudska lakovjernost velika, crkvena je beskrajna.

»Ima istina koje mogu ubiti narod«, napisao je Jean Giraudouxg179, ali ima i laži koje ga mogu spasiti. Nikada jedna krivotvorena isprava nije imala toliko uspjeha kao ona kojom se poslužio Stjepan II., do te mjere da se neki naši suvremenici još i danas daju zavarati. Nepobitno je da će njena uporaba promijeniti tok povijesti i, mijenjajući ga, spasiti rimski narod.

Uvjeren u osnovano pravo rimskog biskupa da vlada srednjom Italijom, Stjepan II. napustio je Rim 14. listopada 753. sa svojom brojnom pratnjom u kojoj su se nalazili predstavnici rimskog plemstva, isti oni koji su imali najviše interesa da njihova misije uspije. Povorka se zaputila prema Paviji, prijestolnici lombardskog kraljevstva. Papa je najprije izložio kralju Astolfu »povijesna prava« Petrovog nasljednika na teritorij koji se Lombardi nisu bojali napasti. Zatim ga je pozvao da vrati Apostolskoj Stolici talijanske gradove otete nasljedstvu prvog apostola. Astolf je ostao gluh na papinu rječitost. Posjed je vrijedan naslova, odgovorio mu je. Lombardi ostaju tamo gdje jesu, osim ako ih netko ne istjera oružjem. Je li Stjepan II. imao iluzija kad je kretao na put u Paviju ili je tamo išao samo zato da dobije razlog za druge pregovore? Umjesto da se vrati u Rim uputio se prema sjevernoj Galiji, prema franačkom kralju Pipinu Malom (715.-768.).

Sin Karla Martela okrunio se dvije godine prije toga zbacivši s prijestolja Kilderika III. (755.) i učinivši time kraj dinastiji Merovinga. Pipin se ustručavao donijeti bilo kakvu odluku i zatražio je savjet od Winfrida, biskupa iz Mainza, koji je tada reorganizirao Franačku crkvu. Anglosaskog benediktinca Winfrida zadužio je papa

179 U: Elektra

sv. Grgur II. da 719. evangelizira Germaniju te ga pozvao u Rim da mu objasni njegovu misiju, koja je bila nalik na onu koju je sv. Grgur Veliki stoljeće ranije povjerio Augustinu u Canterburyju, i dao mu ime Bonifacije: »Idi, rekao mu je Grgur II., odsad ćeš se zvati Bonifacije, onaj koji čini dobro!« Taj dragocjeni apostol Germanije, kojega će Frižani usmrtiti iste godine kad Stjepan II. dođe u Galiju, obmanuo je Pipina. Sv. Bonifacije savjetovao je Pipinu da prikaže svoje namjere papi Zahariju (741.– 752.), također benediktincu, i da zatraži njegov pristanak. Ne samo da je Zaharije dao svoj pristanak, već je zadužio Bonifacija da pomaže svetim uljem novog kralja. Taj posve novi obred za Franke, koji nikada nisu vidjeli sličnu svetu investituru, obavljen je u Soissonsu 751. godine.

Pipinu je u takvim okolnostima moglo samo laskati što je Zaharijev nasljednik poduzeo tako dugo i iscrpljujuće putovanje iz Rima u Galiju da bi se s njim susreo. Toplo je primio Stjepana II. u svojoj vili u Ponthionu180. Pregovori su započeli s vrlo povoljnim izgledima. Odvijali su se u tijeku zime 753.-754. u Ponthionu, zatim u Quierzyju181. Potpisana su dva sporazuma. Pipin je priznao valjanost tobožnje Konstantinove darovnice papi Silvestru i pristao prisiliti Astolfa da vrati nasljedstvo sv. Petra koje je Stjepan II. tražio. Papa je sa svoje strane stavio Rim pod zaštitu franačkog kralja kojemu je, uz naslov rimskog patricija, priznao ulogu svjetovne vlasti papinstva. Da zapečati dvostruki sporazum papa je u opatiji Saint–Denis služio misu tijekom koje je još jednom pomazao Pipina Malog i stavio dijadem na glavu kraljeve žene, Bertrade iz Laona, zvane Berta veliko stopalo.

Tijekom cijelog obreda pored kralja je stajao dvanaestogodišnji dječak, njegov sin Karlo. On će pod imenom Karlo Veliki usavršiti djelo svoga oca.

180 Kod Vitry—le—Francois, u departmanu Marne.181 Pored Coucy le Chateau, u departmanu Aisne, na granici s departmanom Oise.

10.»GESTA DEI FRANCOS«

DJELA BOŽJA POLUČENA PO FRANCIMA(754-884)

Pipin Mali bio je odlučan čovjek. Tek što su stavljeni potpisi na sporazume iz Ponthiona i Quierzyja, krajem zime 753.-754., donio je odluku da krene u rat. U srpnju 754. franačka vojska prešla je Alpe. Malo zatim sukobila se s lombardskom vojskom kod Suse i natjerala je u bijeg. Kralj Astolf pobjegao je u Paviju, a Pipin se utaborio pred gradom. Što je mogao lombardski kralj protiv takvoga odlučnog protivnika, spremnog na pobjedu i snažnijeg od njega, osim pregovarati?

PIPIN MALI

Pregovori su započeli pod zidinama Pavije. Uz franačkog kralja bio je i njegov savjetnik koji će mu kasnije biti od vrlo velike koristi, mudri benediktinac i izvanredan diplomat po imenu Fulrad, opat opatije Saint–Denis. Papa Stjepan II. spremno je čekao u pozadini na poziv, koji neće izostati. Pipin je prisilio Astolfa da »vrati« nasljedstvu sv. Petra gradove i teritorije koje je Konstantin tobože predao papi Silvestru, inače je njegovom lombardskom kraljevstvu kraj. Astolf je obećao sve što se od njega tražilo. U položaju u kojem se nalazio i nije mogao učiniti ništa drugo nego se pokoriti pred silom franačkog oružja. Papa Stjepan stigao je u pravi trenutak na potpisivanje sporazuma. Postupajući energično, Pipin je skrojio Papinsku Državu koja je obuhvaćala dva obalna pojasa spojena uskim prolazom; prvi je tekao uz Jadransko more, od ušća rijeke Po do luke Ancone, uključivao je bivši Ravenski egzarhat i ono što se nazivalo Pentapolisom; drugi, koji se protezao uz Tirensko more, išao je od brda Monte Argentario, 180 km sjeverosjeverozapadno od Rima, do Gaete. Zadovoljan postignutim uspjehom Pipin se vratio s druge strane Alpa, ostavivši opata Fulrada u Italiji da bdije nad regularnošću prijenosa vlasti; između lombardskog kralja i rimskog biskupa morao je naime posredovati franački kralj!

Franci su mnogo držali do zadane riječi. Lombardi nisu. Tek što se franačka vojska vratila u Galiju Astolf je okupio svoje čete. I eto ti sljedeće godine lombardskog kralja pod rimskim zidinama... Papa je zahvaljujući Pipinu postao svjetovnim vladarom, ali samo po imenu. Rimska plemićka klika slavodobitnički je uspostavila svoju diktaturu nad Vječnim gradom ne čekajući na papin povratak. Tadašnje kronike zabilježile su imena povremenih gospodara grada, »imena

dostojna samo grotesknih likova iz kakve Shakespeareove tragedije: vojvoda Toto, vojvoda Graciosus, tribun Gracilije, prmancir Kristofor i sekundarius Sergijeu182. Ti će likovi, kao kakva prethodnica komedije dell'arte, vladati političkim životom Rima sve dok Karlo Veliki tome ne stane na kraj.

Što je mogao učiniti nesretni papa koji nije raspolagao svjetovnom vlašću, tj. silom koja bi pravovaljano i učinkovito održavala red u gradu i koja bi odgovarala izravno njemu? Lombardi su iskoristili povoljnu priliku da ponovno uspostave svoju vlast na područjima koja su morali prepustiti pod pritiskom Franaka. Astolf je taman bio pripravan na sve kad mu je Stjepan II. dojavio da je obavijestio franačkog kralja i da je franačka vojska ponovno prešla Alpe. Bilo je to 756. godine. Lombard je prekinuo opsadu grada i povukao se u sjeverne pokrajine kako bi branio svoju prijestolnicu. Tamo su ga čekali Franci. Astolf je morao potpisati novi mirovni sporazum. Ne samo da je morao vratiti ono što je oduzeo nego je još morao ustupiti dio pokrajine Emilije, njezin grad Bolognu čije će ključeve opat Fulrad nešto kasnije svečano predati papi.

Te iste 756. Astolf je izgubio život u lovu. Stavljajući željeznu krunu lombardskih kraljeva na glavu, njegov nasljednik Deziderije zakleo se da će povratiti teritorije koje je Pipin oduzeo Lombardima i dao ih papi. Oklijevajući primijeniti silu, jer to nije uspjelo ni njegovom prethodniku, Deziderije se najprije poslužio lukavstvom, neizravno podupirući rimski plemićki klan koji će neprestano stvarati probleme sv. Pavlu I (757.-767.), bratu i nasljedniku Stjepana II., i nastojao poremetiti odnose franačkog kralja s rimskim biskupom tako što je obojicu navodio da posumnjaju u dobre namjere onog drugog. Premda je polučio određeni uspjeh u Rimu huškajući papine protivnike i neprestano izazivajući nemire, Deziderije je doživljavao neuspjeh za neuspjehom u svojim pokušajima da odvrati Franke od miješanja u poslove Italije.

Malo pomalo Deziderije se ohrabrio i počeo poduzimati vojne akcije na papinskom teritoriju. Kako Franci nisu reagirali pomislio je da će napokon ostvariti svoj san. Smrt Pipina Malog 768., godinu dana nakon smrti pape Pavla I., teškoće Karla Velikog da uspostavi svoju vlasti na cjelokupnom teritoriju Franačkog Kraljevstva, a koje će riješiti tek smrt Karlmana 771. i zatvaranje njegovih sinova u samostan, ustanci Sasa u istočnim pokrajinama, nemiri u Rimu u kojima će »prmanciru Kristofor ubiti brata novog pape l l St jepana I I I . (768.-772.) u la teranskoj pa lač i , sve se č in i lo kao povol jan trenutak za jedan novi veliki vojni pothvat. Deziderije je dakle odlučno krenuo u rat. Kad se poslije Stjepana III. na papinsko prijestolje uspeo Hadrijan I. (772.-795.) sve se činilo izgubljenim; Karlo Veliki upravo je počinjao svoj dugi rat protiv Sasa. Novi papa poslao je ipak franačkom kralju glasnika. Kralj je spremno pritekao u pomoć.

Nakon kratkih priprema dvije franačke vojske zaputile su se prema jugu i 773. prešle Alpe, jedna kod Grand–Saint–Bernarda, druga kod Monte–Cenisa, krećući se u smjeru Pavije, gdje se utaborio Deziderje, i prema Veroni, koju je zauzeo Adalgiz, sin lombardskog kralja. Deziderije i Adalgiz predat će se samo nekoliko mjeseci poslije. Bit će to kraj lombardske države koja će biti pripojena Franačkom Kraljevstvu.

KARLO VELIKI U RIMU

182 Pierre Frederix, op.cit.,str.136.

Opsada Pavije još je uvijek trajala kad je Karlo Veliki odlučio poći u Rim i tamo provesti uskrsne blagdane. Stigao je u Vječni grad rano ujutro na veliku subotu, 2. travnja 774. Papa Hadrijan čekao ga je pred atrijem bazilike sv. Petra. Franački kralj želio je postupiti poput ostalih hodočasnika i na koljenima se popeti stepenicama bazilike i poljubiti njen prag. Tek je poslije toga pristao da ga papa primi sa svim počastima koje zahtijeva njegov položaj. Hadrijan ga je poveo prema Petrovoj kripti. Papa i kralj sami su sišli do groba prvog apostola da bi ovdje molili. Vijesti koje nam pruža Liber Pontificalis, u kojem je posvećeno nekoliko redaka tom pobožnom hodočašću ad corpus beati Petri, tijelu blaženog Petra, kažu da je u to vrijeme još uvijek bilo moguće prići grobu, no vrlo vjerojatno samo u izvanrednim prilikama.

Po izlasku iz bazilike Hadrijan i Karlo Veliki ostali su nasamo da rasprave posljednje događaje. Papa je kralju iznio teškoće na koje su nailazila njegova dva prethodnika i on sam zbog nepoštivanja dogovorenog od strane Lombarda koji su kršili svoje obveze i prema franačkom kralju i prema sv. Petru, a i zbog neprestanih zavjera rimskog plemstva koje je žudjelo za vlašću i novicem. Kralj je papi izložio svoje namjere, on je naime želio obnoviti Rimsko Carstvo na Zapadu. Zar nije on nasljednik svoga oca kojemu je Stjepan II. priznao kraljevski naslov i naslov rimskog patricija? Kao rimski patricij smatrao je svojom dužnošću zajamčiti nezavisnost Apostolskoj Sto- lici. U takvim okolnostima morao je spriječiti povratak trajnih problema, a da bi to postigao definitivno će uništiti lombardsku državu, priključiti je svojoj, pa će tako njegova država imati zajedničku granicu s Papinskom, koju bi trebalo još povećati i učvrstiti iznutra i izvana kako bi mogla sudjelovati u zajedničkoj obrani. Kad je razgovor završen i kad su se papi i kralju pridružili njihovi suradnici, Karlo Veliki svečano je potvrdio ono što je nazvao »darovnicom« svoga oca — on nikada neće učiniti aluziju na tobožnje »vraćanje« nasljedstva sv. Petra — dodajući mu Korziku, Veneciju, jug Furlanije i Istru. Kralj je obasuo papu darovima, ali još više savjetima. Mora, rekao mu je, uspostaviti svoju vlast i ne smije oklijevati da kazni pobunjeno plemstvo. Papa će u Francima imati vjerne saveznike kakve nije imao u Rimu.

PRVE POBUNE RIMSKOG PLEMSTVA

Karlo Veliki nije se varao kad je strahovao da će rimsko plemstvo ponovno zadati muke papi. Ono se još žešće pobunilo protiv njega kad je kralj otputovao prema Sjevernom moru kamo su ga zvale vojne operacije koje je započeo protiv Sasa 772., okrutne i krvave borbe u kojima će 782. biti uništena jedna franačka vojska. Kratak povratak franačkog kralja u Rim 776. smirit će duhove, no ne zadugo. Nepopravljivi spletkari, koji nisu vodili računa o lekcijama iz ne tako davne prošlosti, vođe rimske oligarhije željeli su se po svaku cijenu domoći vlasti. Da bi to postigli nisu oklijevali splesti protuprirodne veze s neprijateljima Rima i Zapada. Ne znamo pouzdano jesu li se nagodili s Arapima iz sjeverne Afrike i Španjolske, ali je to sasvim moguće. Naprotiv, pouzdano znamo da su rimski velikaši zatražili pomoć od bizantskih careva, svojih dojučerašnjih neprijatelja. Rim i Bizant bili su tada na vrhuncu sukoba zbog »štovanja svetačkih slika«, jer su carevi podupirali ikonoklaste koje su pape osudili. Hadrijan I. sazvao je 787. u Niceji 7. opći koncil kako bi se definirao nauk Crkve o tom pitanju i na koncilu su biskupi usvojili stav Rima. Taj papin uspjeh imat će ozbiljne posljedice za jedinstvo Crkve jer će nicejski dekreti stvoriti u Bizantskoj crkvi zlu krv koja će se proširiti i stoljeće poslije, i iz drugih

razloga, dovesti do prekida s Rimom.

Da bi ugodili bizantskom caru rimski pobunjenici postadoše ikonoklasti. Oni su izazvali brojne nevolje u Rimu i okolici uništavajući kipove u crkvama, oskvrnjujući lica mučenika i svetaca urezana u kamenu antičkin grobova i razbijajući ih batovima. Otišli su još dalje. Spletkarili su i na dvoru franačkog kralja, gdje su imali pomoćnike, što im je omogućilo da car bude krivo obaviješten o dekretima 7. općeg koncila. Kralj je zbog toga bio toliko uzbuđen da je na koncilu u Frankfurtu 794. odbio potpisati nicejske kanone. Stvari su se samo pogoršale s izborom sv. Lava III. (795.-816.) za papu 26. prosinca 795. Čim je izabran papa je poslao franačkom kralju izaslanstvo da mu objasni kako su tekli događaji i da mu uruče, ako je vjerovati Eginhardu (770.-840.), tajniku i historiografu Karla Velikog, stijeg Rima i ključeve rešetkastih vrata koja su vodila do groba sv. Petra. Taj korak izazvao je gnjev velikaških obitelji u Rimu koje su to smatrale prostačkim, neumjesnim, šokantnim i ponižavajućim činom. Pravu zavjeru skovali su protiv Lava III. nećaci pokojnog pape Hadrijana. Zavjerenici su se zakleli da će papi ništa manje nego iskopati oči i iščupati jezik. Prilika im se pružila za procesije sv. Marka koja se trebala održati 25. travnja 799., a na kojoj je trebao sudjelovati i papa. Predvođeni prmancirom Paskalom zavjerenici su dograbili Lava u blizini crkve sv. Lovre in Lucina i nanijeli mu ozbiljne povrede, ali su ga svećenici i vjernici uspjeli spasiti. Papa se najprije sklonio u Vatikan, zatim je otišao u Spoleto gdje je vojvoda bio jedan Franak, vazal Karla Velikog. Kad se oporavio od šoka i izvidao rane Lav se uputio u Paderborn, gradić na obali Rajne koji je Karlo Veliki osnovao 777. Ovdje je zatekao kralja i ispričao mu svoje nevolje. Čini se da razgovor nije bio onako srdačan kao razgovor između Karla Velikog i Hadrijana na veliku subotu 774. u Rimu. Spletke rimskih zavjerenika možda su napokon urodile plodom. Lav se opravdao Rimljanima. Kralj je od njega zatražio da se vrati u Rim, kamo će on doći čim mu to bude moguće, i dao mu osobnu pratnju koja će ostati uz njega u Rimu koliko to bude potrebno. Tako je papi bila zajamčena sigurnost.

Karlo Veliki krenuo je na put u Italiju kasnije nego što je bio predvidio. Utvrđivanje franačkin garnizona na jugu Pireneja, koji su trebali spriječiti nove arapske invazije na jugu njegova kraljevstva, zahtijevalo je svu njegovu pozornost. Godine 799. osvojio je Balearske otoke, što mu je omogućilo da nekoliko godina poslije pripoji svome kraljevstvu i Kataloniju. Franački kralj stigao je u Vječni grad tek u prosincu 800. Papa mu je pripremio raskošnu rezidenciju u Vatikanu, pored same bazilike sv. Petra. Lav III. i njegov gost našli su se licem u lice 23. prosinca na razgovoru koji se odmah pretvorio u objašnjavanje. Povjerenje kralja bilo je nepovratno uzdrmano klevetama koje su posvuda širili papini protivnici. Papa je žestoko branio svoje poštenje zaklinjući se na svoju čast. Karlo Veliki blagonaklono je priznao da je bio prevaren. Teško da je mogao drukčije postupiti, toliko je bila uvjerljiva pobožnost i vrline ovoga pape kojega je Crkva uvrstila među svoje svece.

KRUNIDBA KARLA VELIKOGA

Moguće je biti i svet i naivan. Je li to Lav III. učinio zato da potpuno otkloni

nepovjerenje Karla Velikog prema sebi? Ne znamo, ali 25. prosinca on će učiniti korak koji će kasnije uroditi ozbiljnim posljedicama. Od samog dolaska u grad okružio je kralja neviđenom pažnjom, čak ga je pozvao da tijekom jutarnje službe u Sv. Petru zapjeva antifonu prije visokih crkvenih dostojanstvenika. Za božićne liturgije u vatikanskoj bazilici papa je iznenada pružio kralju krunu i carski ogrtač izvikujući glasno aklamaciju kojom se u Bizantu običavalo kruniti careve: »Vrlo pobožnom Karlu, Augustu, okrunjenom od Boga, velikom i miroljubivom caru, život i pobjeda!«. Narod koji se tiskao u bazilici glasno je klicao za papom tako da je odjekivalo sa svih strana. Eginhard, čovjek od kraljeva povjerenja koji je savršeno dobro znao što se točno dogodilo toga dana, napisao je da je Karlo Veliki bio iznenađen i ljutit. Iznenađen zato što nije bio obaviješten o tom činu, a ljutit bez sumnje zato što je izgledalo kao da prima carsku krunu zahvaljujući dobroj volji rimskog biskupa183. Prizor koji se stvarno odigrao posve je drukčiji od onoga koji je prikazan u Epinalu i drugdje.

Moramo se zapitati koji su razlozi naveli Lava III. da donese takvu odluku. Jer on ju je doonio nakon zrela razmišljanja, kruna i carski ogrtač nisu se ovdje stvorili u posljednji trenutak, a klicanje puka u crkvi nije bilo tek plod improvizacije. Pa onda? Čini se da je papa bio zaokupljen trima brigama. Proglašavajući Karla Velikog carem na Zapadu Lav je rezao granu na kojoj je sjedila bizantska carica Irena I. (752.-803.), koja je pokušavala učvrstiti vlast koju je uzurpirala sklapajući bračne veze između članova svoje obitelji s dinastijom Karolinga. Zbližavanje tih dviju moćnih obitelji moglo je biti pogubno za papinstvo. Stavljajući Apostolsku Stolicu pod carsku zaštitu najmoćnijeg čovjeka toga doba papa je unaprijed želio obeshrabriti eventualne osvajače. Napokon, između sebe i svojih rimskih protivnika postavio je carsku vlast.

Je li Lav III. ipak dobro razmislio o svim mogućim posljedicama svoga čina? Najvjerojatnije jest. Odrekavši se definitivno careva na Istoku kopao je sve veći jaz između Rimske i Bizantske crkve. Dajući franačkom vladaru papinsku investituru stvorio je uvjete za stalni sukob duhovne i svjetovne vlasti. Uspostavivši na Zapadu carsku vlast nametnuo je sebi gospodara.

OKOVI KAROLINGA

Karlo Veliki uskoro će u svojstvu rimskog cara zatražiti puninu svojih prava. Na duhovnom kao i na svjetovnom planu: »postat će, poput antičkih careva i bizantskih bazileusa, vladar koji je u svojoj osobi objedinio civilnu vlast i crkvenu upravu, čak i kad si prisvaja pravo da se miješa u područje koje pripada isključivo Crkvi, tj. u definiranje dogme, disciplinske i kanonske zakone, imenovanje biskupa (...) Uspostavio je most koji povezuje antički cezaropapizam s modernim galikanizmom. Veličina njegove osobe, vrlo izra- žen vjerski osjećaj, njegove izvanredne zasluge ne smiju nam sakriti glavne mane njegove vjerske politike koja je 183 Postoji određena sličnost u držanju Karla Velikog na krunidbi u Sv. Petru 800. godine i Napoleona u pariškoj Notre—

Dame 1804. Tu sličnost ističu oni koji rvrde da je Napoleon bio plod Ijubavi Laetitije i baruna Marbeufa, guvernera Korzike, do koje je došlo za dugogodišnjeg izbivanja Charlesa Bonaparte na kontinentu. Marbeuf je navodno bio potomak Karla Velikog, što je Napoleonu otkrio opat Raynal tijekom glasovite večere u Beaucaireu. Si non e vero... (Ako i nije istina...)

stapala ono što je trebalo biti različito«184. Čin sv. Lava III. urodio je kršćanskim carstvom koje će uz brojne promjene, prelazeći s Franaka na Germane među ostalim, nestati tekvoljom Napoleona 1806.

Ruka Karla Velikog teško se spustila na Crkvu. Cijela crkvena uprava ovisila je o njemu, imenovanje biskupa kao i opata predstojnika monaških zajednica, održavanje crkvenih sabora kao i podjela beneficija. Merovinšku anarhiju zamijenila je vojnička hijerarhija pod vrlo strogim nadzorom. Ono što najviše karakterizira organizaciju karolinške vlasti je potpuno međuprožimanje i to na svim razinama svjetovnog i crkvenog života. Smatrani carskim službenicima, crkvenjaci su dobivali političke i administrativne za- daće koje.su bile strane njihovom pozivu, kao na primjer okupljanje i opre- manje carske vojske. Na carskim sinodama, koje je sazivao car i kojima je predsjedao, na kojima je on usmjeravao tok rasprava i nametao svoje odluke, plemstvo je sudjelovalo jednako kao i biskupi, miješalo se u sve, u liturgijska pitanja kao i u molitvene obrede. Institucija missi dominici trebala je još više naglasiti dvosmislenu ulogu koju je crkvenjacima povjerila vlast, jer je u svakom missiaticumu, tj. u nadzornom okrugu, djelovao par carskih izaslanika koji se sastojao .odjednog plemića i jednog biskupa ili opata. Ta zbrka urodit će na dugi rok razumljivim antiklerikalizmom. Postavši unatoč sebi — o tome postoje brojna svjedočanstva — instrumentima političke vlasti, biskupi i opati neumitno su morali trpjeti gnjev, prijetnje i zlovolju podijeljenog stanovništva koje je porezima gušila autoritarna, ako ne i totalitarna, država koja nije dopuštala slobodu mišljenja, nemilosrdnim i često neljudskim metodama. Takvo stanje nije pogodovalo evangelizaciji naroda, naprotiv. Pa ipak na tom je području bilo još mnogo posla.

Kad je Karlo Veliki umro 28. siječnja 814. svi su mislili da će njegov sin Ludovik, znakovitih nadimaka »Pobožni« i»Dobroćudniu, raskinuti okovečeličnog režima koji su Franci poznavali već više od pola stoljeća. On međutim nije učinio ništa, toliko su bili jaki običaji. Dolazak pape Stjepana IV., nasljednika Lava III., u Reims, za pontifikata koji je trajao sedam mjeseci (22. lipnja 816.-24. siječnja 817.), na krunidbu sina Karla Velikog nisu pozdravili ni plemići, ni kler; plemići zato što su to smatrali novim izrazom volje Apostolske Stolice da za sebe rezervira povlasticu predaje carske krune, a kler je od pape očekivao nešto više od kurtoaznog poklona političkoj vlasti.Ahenski mirovni sporazum iz 812. između Karla Velikog i bizantskog cara Mihajla I. franački je kler doživio k:ao pljusku Apostolskoj Stolici; Karlo Veliki dao je Mihajlu I., pod uvjetom da prizna njegov carski naslov na Zapadu, Veneciju, južnu obalu Furlanije i Istru koje su papi Hadrijanu dane još 2. travnja 774. Nisu to mogli razumjeti. Kako da i razumiju?

Iz tog razdoblja raspolažemo brojnim svjedočanstvima, primjerice onim svećenika Nitharda, unuka Karla Velikog, autora Povjesti Ludovika Pobožnog,zatim iskazom Španjolca Agobarda (779.-840.), koji je postao biskupom Lyona i kojega je Crkva proglasila svecem, zatim Hinkmara (806.-882.), rbiskupa u Reimsu tijekom trideset devet godina koji je iza sebe ostavio značajne Anale i druge spise. Svi oni ističu probleme na koje su nailazili nasljednici Lava III. koji su pokušavali osloboditi Apostolsku Stolicu od franačkog utjecaja na vođenje crkvenih poslova. Papa Grgur IV. (827.-844.), čiji je pontifikat obuhvatio prijelomno razdoblje za sudbinu Carstva potre- sanog ustancima sinova cara Ludovika protiv oca, zatim jednim bratoubi- lačk:im ratom koji će završiti sporazumom u Verdunu 843., nije oklijevao potvrditi premoć duhovnog nad svjetovnim. To rekavši Grgur IV. s pravom je ustrajao na apsolutnoj potrebi da se dvije vlasti razdvoje tako da jedna ne zadire u područje druge. To što je papa za duhovno tražio pravo uvida u svjetovnu vlast sigurno nije bilo zato da nadzire politički karakter koji je stran njegovoj misiji

184 Dom Charles Poulet, O.S.B., Initiation a!'histoire ecclesiastique, sv. I, str. 98

nego da podsjeti i ukaže, kad je to potrebno, na granice koje kršćanski i prirodni moral postavljaju u provedbi političke vlasti, koja mora imati u vidu samo postizanje općeg dobra.

Odlučan stav Grgura IV. objašnjava se njegovom brigom da u najboljim mogućim uvjetima osigura misijsku djelatnost CrkVe koja je njezina prvorazredna zadaća. Papa je tada bio zabrinut za evangelizaciju Švedske koju je povjerio franačkim benediktincima pod vodstvom sv. Anskarija (801.-865.). Crkvi je trebala puna sloboda djelovanja: ona nije mogla dopustiti da sefranačka država miješa i ugrozi njezinu apostolsku misiju.

Reakcija Grgura IV. označila je početak nove politike Apostolske Stolice. Ona će se u potpunosti razviti pod trećim i posljednjim papom koji je zaslužio naziv Veliki, sv. Nikolom I. (858.-867.).

11.PROPAST JEDNOG SNA

(844-896)

BI LI EUROPA JOŠ UVIJEK BILA EUROPA DA...

Bi li Europa još uvijek bila Europa da nasljednik Karla Velikog nije bio Ludovik Pobožni. Ustanci koje su njegovi sinovi Lotar, Pipin i Ludovik, iz braka s prvom ženom Ermengardom, i Karlo, kojega je imao s drugom, Juditom, dizali protiv njega te njihovi međusobni sukobi dovest će do podjele Carstva, do podjele Europe na države koju će odrediti Verdunski sporazum 843.

Prva posljedica propasti karolinške države bit će slabljenje veza s Italijom. Novim gospodarima jedina je briga bila kako da obrane Rim i crkvenu državu. Apostolska Stolica ponovno se našla u položaju u kakvom je bila za vrijeme Bizanta, posebno zato što su nasljednici Karla Velikog držali do toga da ih kruni papa. Godine 819. Lotar dolazi u Vatikan primiti krunu, kao suvladar svoga oca, iz ruku pape sv. Paskala L(817.-824.). Nakon sporazuma u Verdunu 843. kojim je Carstvo podijeljeno između Lotara, Ludovika i Karla — Pipin je umro 838. — Ludovik, odsad zvani Njemački, također će se uputiti u Rim da ga okruni papa Sergije II. (844.-847.).

SARACENI

Dvije godine nakon Lotarove krunidbe Vatikan će doživjeti nesreću goru nego u vremena kad su Rim napadali barbari. Flota od 73 broda, koja je doplovila sa Sicilije i usput pristala na Korzici, iskrcala je 23. kolovoza 846. u Ostiji oko deset tisuća Saracena. Dva tjedna prije toga lokalni su ribari primijetili kretanje islamske flote i o tome obavijestili vlasti. Sergije II. odmah je poslao glasnika caru Lotaru tražeći od njega pomoć. U međuvremenu je ne gubeći vrijeme postavio straže duž obale Tirenskog mora i čete s obiju s~ana ušća Tibra zadužene da odbiju osvajače. Njegova je obrana vrlo brzo bila razbijena. Saraceni su najvjerojatnije znali da je grad zaštićen Aurelijanovim zidinama, jer su umjesto da krenu lijevom stranom Tibra, ostijskom cestom, pošli putovima koji su vodili uzvodno desnom stranom rijeke prema četvrti Trastevere i vatikanskom brdu. Odmah su opljačkali četvrti Traste- vere i Borgo, a zatim su se bacili na baziliku i temeljito i gnusno obeščastili kriptu sv. Petra, kako stoji zapisano u Liber Pontificalis. U svojoj mržnji protiv kršćana uništili su papin oltar, razbacali najdragocjenije relikvije i odnijeli sve ukrase i skupocjene predmete koje su našli. Jednako će se ponijeti i u crkvi sv. Pavla izvan zidina. Dolazak Lotarove vojske natjerao ih je na bijeg. U I neredu su se ukrcali na brodove

odnoseći sa sobom neprocjenjivo blago koje je nepovratno izgubljeno jer se flota potopila na pučini ispred Sicilije prije nego što je došla do luke.

Oskvrnuće bazilike, koje će natjerati papu sv. Lava IV. (847.-855.) da opaše Vatikan visokim zidom koji će mu osigurati zaštitu, snažno je odjeknulo u cijelom kršćanskom svijetu. To je značilo da grob apostola Petra nije bio zaštićen od zlodjela nevjernika. Zašto nije bio zaštićen? Zato što je svjetovna vlast pape bila samo prividna. Njegova stvarna vlast postojala je samo u granicama prijestolnice koja je davno izgubila svoj antički sjaj. U 2. st. Rim je imao 1,200.000 stanovnika185. Za pontifikata Sergija II. stanovništvo je jedva brojilo 180.000 duša, a prema novom vijeku sve će se više smanjivati. Preseljenje carsko dvora u Carigrad izazvalo je odljev stanovništva iz grada, koji su još više ubrzali i pojačali nesretni događaji tog vremena, ponajviše barbarski upadi. Nekoliko velikaških obitelji, onih istih koje cijelo vrijeme nisu prestale žudjeti za vlašću, uspjelo se održati i okružilo se dobro utvr- đenim palačama od mramora i kamena s hramova i zgrada antičkog Rima. Pored njih životario je siromašni puk, živeći više od crkvene milostinje nego od svog rada, židovsko stanovništvo koje se bavilo trgovačkom i obrtničkom djelatnosti bez koje jedan grad ne može opstati i, napokon, kler koji se sve više povećavao i već imao brojne učenike. Ta zajednica muškaraca i žena nije imala nikakvu koheziju.

Za života Karla Velikog Rim je živio relativno mirno. Kad je car umro, rimsko je plemstvo odmah diglo glavu. Već nakon smrti pape Grgura IV., u siječnju 884., velikaši su se usprotivili izboru Sergija IL za papu namećući svog kandidata Ivana za protupapu, kojega su na kraju postavili u Lateran i tako prisilili zakonitog papu da potraži utočište u Vatikanu. Stvari su se dosta brzo vratile u red, ali Apostolska Stolica nije bila zaštićena od novih sličnih pokušaja, što će budućnost ubrzo pokazati. Izbor nasljednika sv. Lava IV. doveo je do novih nemilih događaja. Već duže vrijeme rimski velikaš Krescencije nije skrivao svoje ambicije; okružio se bandom razbojnika, većinom gorštaka iz pokrajine Abruzzo, koji su sijali strah i trepet među stanovništvom. Krescencije je imao svog čovjeka za papinsku stolicu, Anastazija, svećenika kojega je sv. Lav IV. morao udaljiti s njegove dužnosti i pored čijeg imena u papinskom godišnjakuAnnuario Porrificio stoji napomena »Bibliotekar«. Izabran je ipak drugi kandidat, Benedikt III. (855.-858.). Razgnjevljeni Krescencije upao je sa svojom bandom plaćenika u Lateransku palaču, zlostavljao papu Benedikta i na kraju postavio za protupapu Anastazija. Doista je otišao predaleko! Rimljani koji nisu trpjeli bahate i nasilne metode Krescencijevih vratili su zakonitog papu u Lateran.

Benedikt III. bio je svjestan slabosti svoga položaja u Rimu. Zatražio je pomoć izvana, povezavši se s bizantskim carem Mihajlom, koji mu je poslao visoko izaslanstvo u kojem su bili anglosaski kralj Ethelwulf (839.-858.), koji mu je predstavio svoga četvrtog sina Alfreda, budućeg kralja sv. Alfreda Velikog (871.-899.), i njemački car Ludovik II. (855.-875.), sin Lotara I. Ludovik II. nalazio se u Rimu u trenutku kad je Benedikt III. iznenada umro, 17. travnja 858. Nazočnost cara omogućila je regularan izbor papina nasIjednika. Izbor biskupa pao je na đakona Nikolu koji je bio rodom Rimljanin. Želeći izraziti poštovanje prema papinskoj časti i prema osobi izabranika, Ludovik II. smatrao je svojom čašću uzeti povodac konja novog pape na dan njegova biskupskog ređenja koji je označio početak pontifikata. Kasnije će taj čin poštovanja caru zamjeriti njegova okolina, a osobito njegovi nasljednici.

185 Jerome Carcopino, Rim u razdob ju najvišeg uspona carstva, Zagreb, Naprijed 1981., str. 28.

JAČANJE PAPINSKE VLASTI

Jesu li biskupi koji su birali Nikolu I. (858.-867.) bili svjesni o kakvoj je osobi riječ kad su ga izabrali za nasljednika apostola Petra? Ne čini se da je bilo tako. Nikola, koji je dobio nadimak Veliki, od prvog će dana svoga pontifikata jačati svoj autoritet i svoju odlučnost. Glavni mu je cilj bio potpuna nezavisnost Svete Stolice i vrhovna vlast rimskog pape u pitanjima vjere i crkvene stege. Njegov pontifikat trajao je relativno kratko — nepunih deset godina — ali je bio plodan i ispunjen brojnim aktivnostima. Jedan od događaja koji je izazvao najviše pozornosti za pontifikata sv. Nikole Velikoga bio je slučaj razvoda Lotara II. (855.-869.), sina lotarinškog kralja i cara Lotara II. Lotar II. odbacio je svoju zakonitu ženu s namjerom da se oženi ljubavnicom, a papa mu je zaprijetio kaznom izopćenja ako ne uzme natrag svoju ženu i odrekne se ljubavnice. Kralj je preko volje odustao od svoje namjere, a prema kraljici se odnosio tako grozno da je ona na kraju sama pobjegla od njega i zatražila rastavu, optuživši sebe za bračnu nevjeru kako bi lakše ishodila razvod. Kralj je njeno priznanje iskoristio da dobije od biskupa Kolna i Triera poništenje svoga braka. Papa je smjesta reagirao: svrgnuo je oba biskupa s položaja i izopćio ih. Lotar se tada obratio za pomoć svome bratu, caru Ludoviku II., onomu istom koji je glasno odobravao izbor Nikole za papu. Car odluči poći u Rim s velikom vojskom i prisiliti papu da popusti. Ali Nikola I. ostao je tvrdoglavo pri svojoj odluci. Ludovik II. odustao je od daljnjeg pritiska na papu i obvezao se da će urazumiti svog brata. Lotar je ponovno uzeo ženu k sebi, ali i ovaj pokušaj trajao je kratko. Umorna od poniženja i nečovječnog ponašanja koje je svakodnevno morala trpjeti, kraljica je zatražila od pape dopuštenje da uđe u samostan. Nikola Veliki tada pozove pred sud lotarinškog kralja. Lotar se upravo spremao krenuti u Rim kad je saznao za smrt pape; nekoliko mjeseci poslije i on će umrijeti, napustivši obje žene koje su ušle u samostan.

Lotarov razvod karakterističan je slučaj za pontifikat sv. Nikole Velikog, ali i druge aktivnosti toga pape također o tome svjedoče. Nikola je u prvom redu pokušao uvesti reda u Franačkoj crkvi zabranivši laičku investituru, ne dopuštajući svećenicima da prihvaćaju zadaće svjetovnog karaktera, podsjećajući monaške zajednice da isključivo njima pripada pravo da biraju opata predstojnika samostana i u uvjetima koje propisuju Pravila186 sv. Benedikta, tumačeći im upute o sakramentima, osobito onu o nerazrješivosti kršćanskog braka187. Kad je biskup Reimsa Hinkmar, čije su se poštovanje i odanost caru papi činili pretjeranim, izrazio sumnju u dobrobit od papinih ukora, Nikola mu je spremno odbrusio da su biskupi nasljednici apostola i da su potčinjeni papi koji je nasljednik sv. Petra, a njemu jedinom Krist je osobno povjerio brigu nad stadom. Tu doktrinu o papinom primatu papa je objasnio u jednom svom pismu bizantskom caru Mihajlu III. Pijanici (842.-867.), koje i mu je napisao u povodu slučaja s Focijem. Rimski biskup, kaže papa, Kristov je namjesnik na zemlji, i kao takav nema sebi nadređenog i nitko ga ne može pozvati na odgovornost.

186 Pravilo sv. Benedikta, pogl. I.XIV187 Pismo iz 863. Adonu, biskupu Vienne (Francuska).

RAĐANJE PRAVOSLAVLJA

Slučaj Focija, koji je u relativno dalekoj vezi s raskolom Rimske i Bizantske crkve, zatrovat će pontifikat sv. Nikole Velikog i njegovih pet nasljednika, Hadrijana II. (867.-872.), Ivana VIII. (872.-882.), Marina I. (882.-884.), sv. Hadrijana III. (884.-885.) i Stjepana V. (885.-891.). Od 847. godine na mjestu carigradskog patrijarha bio je jedan vrlo pobožan prelat kojega Crkva smatra svetim, Ignacije, ali tvrdokoran i nepopustljiv. Revoltiran nemoralom koji je vladao na bizantskom dvoru i nad kojim su se istinski kršćani zgražali, Ignacije je u svojim vatrenim propovijedima osudio vladanje članova carske porodice, osobito Bardasa, brata carice Teodore i ujaka cara slabića Mihajla Pijanice, na kojega je ovaj imao velik utjecaj. Bardas je, poput Lotara II., odbacio svoju ženu da bi se oženio Ijubavnicom. Tijekom jedne mise, 858.godine, koju je služio carigradski patrijarh Bardas se pojavio u crkvi i drsko zatražio da primi pričest. Taj čin Ignacije je smatrao provokacijom i nije se mogao suzdržati te je javno prigovorio Bardasu zbog njegova ponašanja, izjavivši da se on sam izopćio iz Crkve jer živi s nedostojnom ženom i krši kršćanski moral. To dakako nije moglo proći nekažnjeno. Patrijarh je osuđen, a Bardas je vrlo lako natjerao Mihajla da ga svrgne i pošalje u progonstvo na otok Terebinthos.

Kao zamjenu za Ignacija na mjestu patrijarha metropoliti koji su činili Sv. Sinod izabrali su, na preporuku Bardasa, jednog njegova rođaka188, inteligentnog i vrlo ambicioznog profesora filozofije Focija (820.-895.). Obaviješten o tim događajima sv. Nikola I. poslao je u Carigrad svoje legate koje je zadužio da ispitaju stvar. Obmanuti, legati su stali na stranu Focija, a protiv Ignacija. Papa je međutim dao utvrditi istinu prema rimskim pravilima i nakon toga izopćio legate, udario Focija anatemom i prisilio cara da vrati Ignacija na njegov položaj. Focije je vrlo vješto prebacio svoj problem s područja stege na područje doktrine. Tko ga je uopće osudio? Biskup poput svih ostalih, koji ne poštuje apostolsku tradiciju. U pismu koje je carski dvor dao objaviti iznio je popis doktrinarnih pogrešaka i iskrivljavanja tradicije za koje je, po njemu, Rimska crkva već stoljećima glavni krivac, a njena najveća i najčudovišnija pogreška je potvrda prvenstva rimskog biskupa. Iznoseći svoju obranu, koja je doživjela stanoviti uspjeh na Istoku, Focije je postao prvakom onoga što je ozbiljno nazivao »pravoslavljem«. Taj će naziv ostati.

Jedna zavjera 867. stajala je života bizantskog cara Mihajla. Njegov ubojica Bazilije Makedonski (867.-886.) nije imao nikakva prava na prijestolje.

Da dade privid legitimnosti svojoj vlasti zatražio je od pape da ga prizna za cara. S tom namjerom zatvorio je Focija u samostan, vratio Ignacija na njegovo mjesto i zatražio od pape Hadrijana II. da poduzme sve mjere kako bi se Bizantska crkva vratila u krilo Rimske. To je bilo tim važnije što su pod naletima islamskih invazija nestali antiohijski, jeruzalemski i aleksandrijski patrijarhat, pa se carigradskom patrijarhatu pridavala velika važnost. Hadrijan II. odgovorio je na molbu Bazilija Makedonskog sazivanjem 8. općeg koncila u Carigradu 869., posljednjeg koji će održati ujedinjena Crkva. Koncil je na i neko vrijeme povratio ujedinjenost Crkve potvrdivši primat rimskog pape; također je potvrdio Ignacija za patrijarha, a Focija proglasio običnim laikom.188 Jedan Focijev stric oženio je sestru Teodore i Bardasa

Bazilije Makedonski obratio se Rimu da bi učvrstio vlast koju je uzurpirao. Kad je povjerovao da mu je dinastija osigurana, zbacio je masku s lica. Nakon Ignacijeve smrti car je promijenio način biranja patrijarha i podvrgao ga svojoj volji. Trebao mu je poslušan i odan patrijarh. Zašto ne bi pozvao onoga koji je vjerno služio njegovom prethodniku Mihajlu Pijanici? Bilo je dovoljno da mu da do znanja da ga je, zatvaranjem među zidine samostana prije dvanaest godina, stavio u pričuvu za patrijarha. Focije je to vrlo dobro shvatio. Vrativši se u patrijarhijsku stolicu 879. unatoč dekretima carigradskog koncila, Focije se osjećao »pravoslavnim« više nego ikad. Okrenuvši tok povijesti, oborio se na Nicejski simbol i na dogmatske definicije koncila koji su odredili teologiju Svetog Trojstva. Da je Sveti Duh proizašao od Oca, to je bilo u redu, ali i od Sina, filioque, to je nadilazilo Ijudski razum! To filioque bilo je rimska izmišljotina. Onih tamo u Rimu, koji su skrenuli od strogog pravoslavlja koje su primili od apostola, koje je on, Focije, jedini slijedio i propovijedao. Otada će se jaz između Rima i Bizanta sve više povećavati, dok za patrijarhata Mihajla Cerularija ne dođe do konačnog raskola. Latini, stoljećima naviknuti na preciznu i strogu misao koju su naslijedili od antičkog Rima, nikada nisu mogli shvatiti običaj Bizantinaca da cjepidlače i da do najsitnijih pojedinosti razvlače neku stvar i tako zaobiđu ono bitno.

PRIJENOS UNIVERZALNOSTI CRKVE

Istočna Crkva nije bila univerzalna Crkva! Povijest Crkve oduvijek se pogrešno shvaćala, bilo zato što oni koji je pišu uzimaju u obzir samo probleme na koje nailaze u određenom geografskom području, bilo zato što oni koji je stvaraju vide samo trenutni sklop okolnosti dok pape vide i onaj u buduć- nosti. Tijekom prvih stoljeća Crkva je djelovala samo na obalama Sredozemlja. A zatim ju je islam zbrisao s karte Afrike i Bliskog istoka, pretvoriviši područja koja su imala na stotine dijeceza in partibus infidelium189. Crkva je zatim pokrštavala barbare šireći sve više svoje polje djelovanja i svoj utjecaj, zamijenivši izgubljenu Afriku za sjever i istok Europe. Kasnije, kada zbog protestantizma izgubi dio Njemačke i Švicarske, Skandinaviju i Englesku, povratit će izgubljena područja u španjolskoj Americi. Povijest Crkve sastoji se od niza »premještanja« njezine univerzalnosti koja čine jedan od opipljivih dokaza božanskog karaktera njene misije.

Problemi na koje je nailazila na Istoku nagrađeni su uspjehom na Zapadu, osobito u Engleskoj, istočnoj Njemačkoj, Skandinaviji, također i kod Slavena koje su u to vrijeme uspješno evangelizirala dva brata, sv. Ćiril (827.-869.) i sv. Metod (825.-885.). Odnosi papinstva i Franaka postajali su sve bolji, a ugled rimskog pape povećao se zahvaljujući energičnom djelovanju sv. Nikole Velikog. Kad je Karlo Ćelavi postao carem 875. nakon Ludovika II., od 840. je bio kralj Zapadne Franačke, želio je da ga okruni papa Ivan VIII. Svečanost krunidbe održala se na Božić u bazilici sv. Petra uz sjaj koji je podsjećao na sjaj krunidbe Karla Velikog sedamdeset pet godina ranije. Novi car darivao je papu raskošnim darovima, među kojima i skupocjenom stolicom koja će kasnije biti obložena broncom i koju neki stoljećima tvrdoglavo nazivaju »Stolicom sv. Petra«, koja stoji u apsidi bazilike sv. Petra.

189 In partibus infidelium: doslovno »u dijelovima (svijeta) koji su smatrani nevjernimaa. Biskupije koje su s karte izbrisale islamske invazije predane su prelatima koji su imali biskupsku čast u posebnim misijama a da nisu stajali na čelu jednog crkvenog okruga. Naslovi tih nestalih biskupija i danas se podjeljuju. Biskupi koji ih imaju nazivaju se »naslovnim biskupima«. Još do nedavno nazivalo ih se biskupima sin partibusK, što je podrazumijevalo »infidelium«.

PAD KAROLINGA

Osporavani car Karlo Ćelavi bio je u odviše teškom položaju da bi mogao braniti crkvenu državu. Nekoliko mjeseci nakon krunidbe u Vatikanu porazit će ga u bitci kod Andernacha njegov nećak Ludovik III. Mladi (876.– 882.), sin Ludovika Njemačkog, i malo zatim će umrijeti. Pad Karla Ćelavog, koji će za posljedicu imati srvaranje granice između Francuske i Njemačke190 za stoljeća, ostavio je papu bez ozbiljne zaštite. Rimsko plemstvo ponovno je diglo glavu pa se Ivan VIII. strahujući za svoju slobodu morao skloniti u Francusku, gdje je predvodio radom koncila u Troyesu i gdje je 878. okrunio za cara Ludovika II. Mucavca (877.-879.), nasljednika Karla Ćelavog. Tri godine poslije isti papa okrunio je i trećeg cara, Karla III. Debelog (881.– 887.), kukavicu koju će morati zbaciti s prijestolja jer je pobjegao pred Normanima.

Potkraj 9. st. karolinška država, koja je bila već načeta međusobnim borbama potomaka Karla Velikog koji su Carstvo smatrali obiteljskim dobrom, počela se rušiti sa svih strana, kako iznutra tako izvana. Carski naslov koji je Karlo Veliki dobio od pape i koji je prenio na jednog od svojih sinova neko je vrijeme davao privid nedjeljivosti obiteljskog posjeda. To je doista bio samo privid. Sinovi koji su ustali protiv oca, braća koja su se borila jedan protiv drugog u borbama koje su iscrpljivale i njih i nesretni puk koji je bio njihovom žrtvom, plemići koji su koristili svaku priliku da prisvoje područja kojima su upravljali i pretvore ih u nezavisne kneževine koje će ratovati jedne protiv drugih, takvo je bilo stanje u Carstvu potkraj 9. stoljeća. Nakon prerane smrti Ludovika Mucavca 879. i njegovih sinova Donja Burgundija postala je nezavisna zahvaljujući Bosonu Vienskom i osnovala Arleško Kraljevstvo 888., Gornja Burgundija također je postala kraljevstvo pod Rudolfom I. (888.-912.), a iste godine izbor pariškog grofa Eudesa (888.-898.) za kralja navijestio je skorašnju zamjenu dinastije Karolinga dinastijom Capet.

NORMANI

Za to vrijeme na Zapadu se javlja nova sila: Normani. Od 840. danski i norveški Vikinzi i švedski Varjazi počinju svoje pljačkaške pohode po europskim obalama, pustošeći Portugal, Balearske otoke, Provansu, Toskanu, Englesku, Irsku, sjevernu Rusiju, kolonizirajući Island. Europa ih je jako privlačila. Godine 896. Vikinzi se iskrcavaju na ušću Seine. Trebat će im samo petnaest godina da mirovnim sporazumom u Saint—Clair—sur—Epte potvrde svoje pravo na teritorij koji će se zvati Normandija. Za manje od pola stoljeća osvojit će jug Italije, prisvojiti posljednje bizantske posjede u Kalabriji i Apuliji i protjerati sa Sicilije Saracene.

Duboke promjene koje su potresale Europu učinile su nestabilnima prilike za papinsku vlast. Na duhovnom planu Crkva se prilagođavala kao i uvijek, preduhitrivši događaje inteligentno osmišljenim misijskim radom. Normani su osvojili dijelove Europe, ali Crkva je za Krista osvojila njih i pokrštavajući ih dovela pod svoje krilo. Na svjetovnom planu situacija je postajala dramatična. Postavivši uz bok Papinske Države vojvodinu Spoleto, koja je trebala biti utvrda koja bi je štitila na istoku i istodobno rasterećivala Carstvo, Karlo Veliki želio je osigurati papama slobodu djelovanja. Stvari bi se razvijale kako je on zamislio da pogoršanje prilika nije navelo vojvode od Spoleta da pokušaju povećati svoj teritorij koji je kasnije postao praktično nezavisan. Uskoro će se pape naći u raskolu

190 Sporazumom iz Ribemonta 880. između Luja III. i unuka Karla Ćelavog.

između pretenzija i ambicija dvaju klanova, klana Krescencijevih u Rimu i klana vojvoda od Spoleta izvan Rima. Glavni cilj obaju tabora bit će odsada da zagospodare Apostolskom Stolicom namećući joj svoje izabranike: »Talijanski plemići bili su dovoljno jaki da sruše papinstvo zastrašujući rimski kler i namećući Crkvi tijekom gotovo pola stoljeća poniženje da za pape imaju stvorenja nedostojna te časti i često bez ikakva ugleda. Iskupili su se samo time što su kratko vladali. Prosječno trajanje pontifikata nije bilo duže od tri godine. Ponekad su sporazumno bili izabrani vrlo stari kandidati, koji su, istina, bili časni ljudi. Alis druge strane razlozi za njihov izbor bili su surovi i cinični...«191.

Od 891. , kada je za papu izabran Por tuga lac Formoz (891. -896. ) , č i j i je pontifikat donio mnogo nevolja, do 965., kada je na vlast došao Ivan XIII. (965.-972.), izredalo se dvadeset papa. Ovog tužnog razdoblja nerado se sjećamo. Sv. Nikola Veliki maštao je o ujedinjenoj Europi u kojoj bi Crkva kao duhovna snaga trebala u okviru svjetovnog poretka osnaženog duhom kršćanstva stvoriti uvjete za ispunjenje misije koju joj je Krist povjerio. On je dao novi elan Crkvi i definirao njene odnose sa svjetovnom vlašću kako bi se izbjegao svaki međusobni sukob. Njegov san srušio se zbog malih tirana bez vjere i zakona.

Trebat će pričekati da na vlast dođe papa pod imenom Grgur VII. (1073.— 1085.), benediktinski redovnik, da se papinstvo osovi na noge.

191 Douglas Woodruf, La renaissance de Pempire, u: Histoire des Papes et du l/atican, Pariz, Editions du Port Royal, 1964., str. 53.

12.TEŠKA BITKA

SREDNJOVJEKOVNOG PAPINSTVA (896.-1049.)

Kriza papinstva od kraja 9. do druge polovice 11. st. teče usporedno s krizom Zapada.

Sabor u Triburu svrgnuo je 887. s prijestolja cara Karla III. Debelog kojega su njemački knezovi s pravom optužili za kukavičluk koji je pokazao u borbi s Normanima, i carska kruna prešla je izbornim putem na nezakonitog unuka Ludovika Njemačkog, Arnulfa Koruškog (887.-895.), koji je 896. došao u Rim da ga papa Formoz okruni za cara. Bila je to čista formalnost bez ikakve pravovaljanosti. Vlast novog cara bila je prividna. Dva velika feudalca osporavala su mu krunu tražeći je za sebe i žestoko se sukobljavala oko nje, premda ni jedan ni drugi nisu imali nikakvo pravo na nju, markgrof Furlanije, Berengar (888.-924.), i vojvoda od Spoleta, Lambert (892.-898.). U Rimu su tada svi, carevi ili pretendenti na carsko prijestolje, tražili od trenutnog pape, petorice u četiri godine, da ih okruni za cara. Ivan IX. (897.-900.) priznao je Lamberta od Spoleta. Benedikt IV. (900.-903.) okrunio je u Rimu 901. Arnulfova sina Ludovika od Provanse zvanog Dijete (900.-911.), ali njega će zarobiti Berengar i iskopati mu oči, zbog čega je nazvan i Slijepim. Berengar će se također okruniti za cara 915. prije nego što i njega samog 924. zarobi Rudolf od Burgundije. I Carstvo i papinstvo bili su na dražbi.

CARSTVO I PAPINSTVO NA DRAŽBI

Pape su se smjenjivale velikom brzinom u Rimu u kojem je vladala potpuna anarhija i u kojem su se vodile krvave borbe suparničkih frakcija, od kojih je svaka htjela nametnuti svoga kandidata za papu. Vadao je jedino zakon sile. U tijeku pet posljednjih mjeseci 897. godine trojica papa nestat će jedan za drugim: u kolovozu Stjepan VI., kao žrtva zavjere bačen je u tamnicu i tu zadavljen; u studenom je svrgnut papa Roman pod nerazjašnjenim okolnostima; u prosincu je, dvadeset dana nakon svoga izbora, Teodor II. vjerojatno ubijen! Drugi pape nestat će u sličnim okolnostima, tako će u svibnju 928. Ivan X. (914.-928.) biti ubijen u tamnici, kamo je također bačen za nove zavjere.

Crkva se međutim mijenjala. U strašnim i nevjerojatnim okolnostima pape su se trudile održati Petrovu lađu protiv vjetrova i oluja. Ivan IX., benediktinac, čiji je pontifikat trajao jedva dvije godine (898.-900.), nastojao je osigurati poštivanje sakramenata krštenja i reda. Njegov nasljednik Benedikt IV. (900.-903.) borio se protiv općeg nemorala toga vremena. Lav VII. (936.-939.) vodio je oštru, ali na žalost prekratku borbu da bi održao poštiva- nje celibata svećenika i da bi obnovio crkvenu stegu u samostanima. Marin II. (942.-946.), koji je podizao iz ruševina opljačkane crkve, istaknuo se neumornim milosrdnim pomaganjem siromašnih i stradalih.

CLUNY: PROCVAT MONAŠTVA

Crkva se doista mijenjala i reformirala. Možda mnogo više u samostanima nego u Lateranu i Vatikanu. Početkom 9. st. počeo se javljati snažan reformski pokret u

benediktinskom redu koji se našao dezorijentiran kad je Karlo Veliki prisvojio upravljanje opatijama. Već nakon smrti Karla Velikog sv. Benedikt Anianski (750.-821.) predlagao je reformu, ali u smjeru koji se više držao slova Pravila sv. Benedikta negoli duha. Reforma je dakako bila nužna, ali brojne samostanske zajednice željele su rješenje koje bi spajalo nezavisnost njihovih samostana koja proizlazi iz samih Benediktovih Pravila i poželjan savez koji bi sačuvao zajednice od izolacije koja ih je ostavljala bez ikakve zaštite pred osvajačkom i ponekad pljačkaškom svjetovnom vlasti. Mnogi opati bili su ražalošćeni činjenicom da je Crkvu zahvatila anarhija suvremenog društva. Ovaj pokret naći će svoj izraz i formulaciju u opatiji Cluny osnovanoj 910. godine.

Klinijski pokret imat će u povijesti papinstva i u povijesti kršćanstva izvanredan odjek. On je doživio čudesno brz uspjeh zahvaljujući djelovanju četvorice opata koji su naslijedili osnivača iz Bernona: sv. Odona (879.-942.), sv. Maieula (906.-994.), sv. Odilona (962.-1049.) i sv. Huga (1024.-1105.). Originalnost klinijske reforme leži u njenim trima točkama: na prvom mjestu slabljenje svakog političkog utjecaja na samostan osim papina, dakle odbacivanje miješanja izravne svjetovne i biskupske vlasti u praktični život samostanske zajednice; na drugom mjestu utvrđivanje zaštitničke uloge opatije majke Cluny nad samostanima koji su joj bili pridruženi i kojima su iz tog razloga upravljali imenovani priori a ne izabrani opati; na trećem mjestu veličanje samostanskog načina života vođenog odvojenog i bez doticaja s vanjskim svijetom, temeljenog na službi Božjoj Opus Dei, koja se služila u neusporedivom liturgijskom ozračju, i posvećivanju velikog dijela vremena intelektualnom radu i umjetničkom stvaranju. Benediktinska deviza Ora i labora, moli i radi, nalazi ovdje svoj najljepši izričaj. Za svoje osnivače Cluny će biti poput svjetionika koji vodi i privlači mornara u oluji. Apostolat monaha primjer je urednog života. On ne izlazi u svijet, svijet dolazi k njemu. Ovako je to sažeo jedan redovnik Reda sv. Benedikta: »Pustiti reformu da izađe iz svetišta i ostvariti je kroz svetišta, bit će klinijski ideal, u potpunosti prožet vjerom, čija se skrivena apologetika sastoji od vjerovanja da je Bog nekada sam dostajao na svijetu, a sve ostalo doći će uz to«192.

Klinijska reforma imala je veliki utjecaj na cijelu Crkvu i na sam Rim. Pape su više puta pozivali k sebi klinijske opate, osobito Lav VII., i od njih tražile da prošire svoju reformu i na rimske samostane, te razne savjete. Sv. Odon boravio je u Rimu nekoliko puta, posljednji put kad je umro; odana mu je počast na mjestima koja je pohodio, u crkvi sv. Pavla izvan zidina i crkvi sv. Marije Aventinske, u kojoj je Hildebrand, budući papa Grgur VII. bio monah193. Nasljednici Odona u tome su ga slijedili, sv. Maieul posjetio je Rim nekoliko puta između 967. i 986., a sv. Odilon došao je 999. u posjet papi Silvestru II. Premda to nisu tražili, utjecaj tih papa zahvatio je zbog samih njihovih vrlina i svetosti njihova života rimske samostane koje su reformirali, koje su pripojili Clunyju ili koje su osnovali. Savjeti koje su davali papama na njihov osobni zahtjev snažno će pridonijeti obnovi papinske vlasti.SVETO RIMSKO CARSTVO NJEMAČKOG NARODA

Političkim utjecajima morat će se poslužiti oni koji će pridonijeti obnovi ugleda papinskog grba koji su okaljali nevrijedni i bezbožni ljudi. Karolinzi su ispustili iz ruku carsku krunu, Sasi će je podignuti i neće je tako brzo pustiti. Godine 919. Franci i

192 Dom Charles Poulet, op. ci[., str. 89-90193 Malteški vitezovi vlasnici su posjeda na Aventinu koji je 931. dodijelio sv. Odonu konzul Alberik i na kojem su clunyjevci

sagradili samostan i crkvu sv. Marije Aventinske koja je obnovljena u 18. st.

Sasi sporazumno su na čelo Carstva doveli Henrika I. Ptičara (919.-936.). Henrik će utemeljiti dinastiju koja će obnoviti snagu Carstva i pridonijeti uspostavljanju ugleda papinstva prije nego što se i sam sukobi s njim. Vladavina Otona I. Velikog (936.-973.), Henrikova sina, bit će u tom smislu od presudnog značenja. Proglašen i okrunjen za cara u Aachenu, Oton će se najprije pobrinuti za to da osigura zaštitu istočnih granica Carstva, osnivajući markgrofovije Billung, Sjevernu markgrofoviju, Lužice, Meissein, Zeitz, porazivši Mađare na Leškom polju 975., zatim Slavene na rijeci Recknitz u listopadu iste godine, ugušivši zahtjeve svojih feudalaca za nezavisnošću, inteligentno potičući pokrštavanje Slavena koje će se uspješno odvijati. Imajući odsad slobodne ruke na istoku Oton se od 961. mogao posvetiti jugu, tj. Italiji. Tijekom više od jedanaest godina bit će on ovdje glavni čuvar reda.

Poput Karla Velikog i Oton se okrunio lombardskom krunom, a ta posve simbolična gesta odaje njegovu želju da uspostavi suverenu vlast cara u cijeloj sjevernoj Italiji i da je čak proširi. U siječnju 962. spustio se do Rima na čelu brojne i vrlo disciplinirane vojske. Car je želio svečani doček u gradu. Pop.ut Konstantina 312. i Karla Velikog 800. godine i Oton I. je ušao u Rim via Flaminjom, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo ljudi. I on je poput Karla Velikog smjestio svoju pratnju na vatikanskom brijegu. Tadašnji papa Ivan XII. (955.-964.), kojega je na papinsko prijestolje dovela njegova buntov- nička obitelj grofova od Tusculuma, ostavio je loš dojam na cara, koji je unatoč svemu zatražio od njega da ga okruni. Svečanost se održala u bazilici sv. Petra 2. veljače 962. »Car August«, Oton Veliki toga je dana učinio kraj Zapadnom Rimskom Carstvu i uspostavio Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda koje će više ili manje uspješno postojati osamsto cetrdeset cetiri godine.

Oton je iznio Ivanu XII. svoju namjeru da u Italiji i Rimu uspostavi red i mir. Odmah nakon krunidbe uputio se na sjever poluotoka da bi željeznom rukom učinio kraj anarhiji koja je ondje vladala. Potkraj sljedeće godine car je ponovno došao u Rim s čvrstom namjerom da uništi stranke koje su se međusobno ubijale i vršile nepodnošljiv pritisak na Apostolsku Stolicu. Prva stvar koju je učinio bila je da raščisti političke prilike. Na svoju ruku sazvao je u bazilici sv. Petra rimski koncil. Četvrtog prosinca 963. ishodio je od te skupštine, za koju je danas teško reći je li bila valjana ili ne, da svrgne papu i na njegovo mjesto postavi Lava VIII. (963.-965.). Da bi pokazao da se ne šali bacio je Ivana XII. u tamnicu; nesretnik će ovdje biti unioren 14. svibnja 964. godine. Oton je dao do znanja novom papi194 da mu je car odsad vrhovni gospodar. Crkvena država će se održati, čak i povećati, ali rimski će papa, vazal cara kao svjetovni vladar, morati prisegnuti caru na vjernost pod prijetnjom gubitka tijare.

Kad je Oton otišao iz Rima velike rimske obitelji nastavile su po starom. Smatrajući Lava protupapom izabrale su 22. svibnja 964., osam dana nakon umorstva Ivana XII., svoga papu koji će uzeti ime Benedikt V. U skladu s prethodnim slučajevima, čije ponavljanje kao da je postalo tradicijom, Lav VIII. sklonio se u Vatikan. Gnjevni Oton spustio se protiv volje u Rim. Sljedećega 23. lipnja dao je uhititi Benedikta V. i vratio Lava VIII. na njegovo mjesto; nekoliko dana poslije napustio je Rim odvodeći sa sobom u lancima nesretnika kojeg je zbacio s prijestolja. Benedikt V. okončat će život u Hamburgu 4. srpnja 966. Nepopravljivo rimsko plemstvo natjerat će iste godine cara na novi povratak i na novu provalu gnjeva. Lav VIII. umro je 1. ožujka 965., a šest mjeseci poslije naslijedio ga je na stolici sv. Petra Ivan XIII. (965.-972.). Budući da su njegov izbor osporavali uobičajeni smutljivci car Oton ponovno je došao u Rim. Ovaj put njegova je ruka teško udarila. Po germanskom običaju dao je odsjeći glave sjekirom dvanaestorici najbuntovnijih rimskih velikaša i

194 Annuario Pontificio, str. 13*, bilj. 1, ističe nepouzdanost legitimnog položaja Lava VIlI.

naredio da se gradski prefekt provede gradom na magarcu. Kad se car 972. vratio u Njemačku, gdje će nekoliko mjeseci poslije umrijeti, cijela je Italija odahnula od olakšanja.

Novi car Oton II. imao je samo osamnaest godina kad mu je 973. umro otac. Njegova mladost i neiskustvo išli su na ruku novim spletkama Krescencijevih. Glava obitelji, Krescencije I., iskoristio je priliku i oteo novog papu Benedikta VI., koji je izabran u siječnju 973., zatvorio ga u Anđeosku tvrđavu i u lipnju 974. dao ga zadaviti. Umjesto Benedikta VI. Krescencije je za protupapu postavio nekog Franca koji je uzeo ime Bonifacije VII. Mjesec dana poslije pučki ustanak koji su raspirili Sasi natjerao je uljeza da bježi iz grada i zatraži azil u Carigradu. Sad se moglo izabrati zakonitog papu; bio je to Benedikt VII. (974.-983.) koji je svoj pontifikat posvetio reformi klera.

Godinu 983. obilježila je u Rimu smrt pape Benedikta VII., a zatim i cara Otona II. Mladi car, kojemu je bilo dvadeset osam godina, nije od svog stupanja na prijestolje imao priliku poći na već tradicionalno hodočašće na Petrov grob. Došao je ovamo da umre. Te dvije smrti imat će ozbiljne posljedice za održanje mira, kako za Carstvo tako i za papinstvo. Nasljednik Otona II., njegov sin Oton III., bio je trogodišnji dječak koji će doći na vlast tek 996. kad postane punoljetan. Sljedećih trinaest godina Carstvom će kao namjesnici upravljati dvije žene koje su imale odlučujući utjecaj na formiranje karaktera budućeg cara, njegova majka bizantska princeza Teofano, nećakinja istočnog cara, i njegova baka Adelaida po očevoj strani, vrlo pobožna Talijanka sklona misticizmu. Te dvije žene, koje su uostalom dobivale loše savjete od svojih savjetnika u Carigradu i Paviji, bile su nepripremljene za upravljanje Carstvom. Slaveni, koji su nekoliko godina prije oduzeli područja koja je Oton Veliki osvojio na desnoj obali Labe, iskoristit će priliku i pojačati pritisak na markgrofovije te prisiliti Sase da se povuku iz Italije kako bi pojačali svoju obranu na istočnoj granici. U Rimu se stanje svakim danom sve više pogoršavalo.

Za nasljednika Benedikta VII. pozvan je bivši savjetnik Otona Velikog, Petar Camponova, biskup Pavije, koji je uzeo ime Ivan XIV. Izabran u prosincu 983. novi papa, koji je uživao veliki ugled, donio je program reformi rimskog klera koji mu Krescencijevi neće dopustiti da provede. Krescencije II., koji je naslijedio svoga oca na čelu te častohlepne obitelji, pozvao je iz Carigrada protupapu Bonifacija, koji je tamo boravio već deset godina, i nasilu ga doveo u Lateran; nesretni Ivan XIV. odveden je u Anđeosku utvrdu koja je postala predvorje smrti i tu ga ostavio da umre od gladi. Bonifacije se vratio iz progonstva s čvrstom namjerom da uz pomoć bizantskog cara uspostavi svoju vlast. Otada je počeo smetati Krescencijevima koji su ga u srpnju 985. smaknuli. Krescencije je želio biti jedinim gospodarem Rima i proglasio se »rimskim patricijema. Izabran je novi papa, Ivan XV. (985.-996.), koji se morao premjestiti u Toskanu kako bi osigurao nužnu slobodu djelovanja za svoju učiteljsku službu. Uznemiren takvim prilikama opat Clunyja, sv. Maieul, zatražio je pomoć od Sasa čija je intervencija omogućila papi da povrati svoj posjed u Lateranu; IvanXV. sazvao je 993. u Rimu koncil koji je utvrdio uvjete pod kojima se mogu štovati sveci i definirao postupak kanonizacije.

Postavši punoljetnim Oton III. došao se u Rim okruniti za cara. Trećeg; svibnja 996. njegov rođak Bruno, sin Otona Koruškog, izabran je za papu pod imenom Grgur V. Njegov pontifikat najavljivao je bolje dane, ali su Krescencijevi za nepunu godinu dana ponovno krenuli u napad na papu. U travnju 997., nakon oštrog raspirivanja gnjeva protiv »saskog pape, Krescencije II. proveo je u sramotnim uvjetima izbor »pape Rimljanina«, zapravo protupape, Ivana Filagata, koji je ušao u Lateran pod imenom Ivan XVI. To je bilo previše! Oton je dojurio u Rim, uhitio Filagata kojemu je dao odrezati jezik, nos i uši, vratio svog rođaka papu u palaču i

postavio vojsku pred Anđeosku tvrđavu u koju su se sklonili najvažniji članovi Krescencijevih sa svojim pomoćnicima. Pobunjenici nisu dugo odolijevali. Najmanjim krivcima odsječene su glave sjekirom, a drugi, među kojima i Krescencije II., obješeni su na vješalima podignutim na brdu Monte Mario kako bi ih se moglo vidjeti iz Rima; njihova tijela ljuljala su se ovdje dok nisu istrunula.

SILVESTAR II.

Grgura V., koji je umro 18. veljače 999., naslijedila je na mjestu pape 2. travnja jedna od najizvanrednijih ličnosti svih vremena, benediktinac Gerbert, papa pod imenom Silvestar II. (999.-1003.). Rođen u francuskoj pokrajini Auvregne 938., odgojen kod monaha u opatiji Saint–Geraud u Aurillacu, mladi Gerbert zahvaljuje svojoj velikoj inteligenciji, svom radoznalom duhu i žeđi za znanjem što ga je primijetio visoki gost samostana, grof od Barcelone, koji ga je poveo sa sobom u Španjolsku s namjerom da mu pruži višu naobrazbu. Gerbert se strasno bacio na proučavanje svih huma- nističkih znanosti, ne oklijevajući otići na nauk k Arapima u Sevilju i Cordobu, od kojih je naučio algebru i astronomiju. Zanimalo ga je sve, mehanika i glazba, fiziologija i urarstvo, logika i pedagogija. Nije zanemario ni svete znanosti, daleko od toga, ali je smatrao nužnim da širi kulturu klerika koji su se tomu predali, pokazavši nekoliko stoljeća unaprijed načela znanstvenog istraživanja koja je smatrao pomoćnim sredstvima teoloških istraživanja. U dokolici je gradio rijetko domišljate mehanizme, čak i automate, zbog čega će ga optužiti za vračanje. Jedan takav čovjek nije mogao ostati u sjeni. Bio je opat u Gubbiju u Italiji, student u Reimsu, nadbiskup istoga grada, zatim biskup Ravenne. Najpoznatije ličnosti toga vremena tražile su od njega savjet, car Oton, kralj Hugo Capet kojemu je pomogao u usponu na prijestolje, kralj Robert II. Pobožni i mnogi drugi.

Susret Otona III. i Silvestra II. takvog je karaktera da nam je i danas teško shvatljiv. Papa je imao 61, car 19 godina. Silvestar je bio znanstvenik, prag- matik, Oton mističar i sanjar. Bili su različiti kao zemlja i nebo, a ipak su se razumjeli. Mnogi su se nadali da će sporazum »tih dviju Božjih polovica«195

dovesti do stvaranja novog poretka u svijetu. Događaji su međutim pošli drukčijim putem. Nakon višemjesečnog boravka u Rimu kod »svog« pape196

Oton je pošao na hodočašće u Aachen, na grob Karla Velikog. Kad se vratio, obitelj Krescencijevih, predvođena Krescencijem III., sinom obješenog oca na Monte Mariju, zagospodarila je jednim dijelom grada. Njegova sigurnost nije više bila zajamčena pa je car napustio svoju rezidenciju na Aventinu u noći s 15. na 16. veljače 1001. i potražio utočište u okolici Rima. Tu će, četrdesetak kilometara sjeverno od Rima, kod brda Soracte, umrijeti početkom 1002. godine. Silvestar II. poći će za njim u grob petnaest mjeseci poslije, 12. svibnja 1003., davši tijekom svoga pontifikata, čija je kratkoća srušila nade njegovih iskrenih suvremenika, novi polet evangelizaciji istočne Europe, utvrdivši katoličku hijerarhiju u Poljskoj i Mađarskoj, dajući ugarsku krunu kralju sv. Stjepanu (1000.-1038.) koji će biti najveći svjetovni misionar srednje Europe u povijesti Crkve.

195 Victor Hugo, u: Hernani.196 Oton III. nije se smjestio u Vatikan, poput svojih prethodnika, ni u Lateran, nego u palaču na Aventinu kojaje

pripadala konzulu Alberiku. Vidi bilj. 114. Kaogore, str. 149, bilj. 2.

RIM U RALJAMA ANARHIJE

Nakon smrti Otona III. i Silvestra IL Rim će se naći u stanju potpune anarhije za koju je teško reći je li bila gora ili ista kao prethodne. Napuštajući Rim u najgorim mogućim okolnostima Oton III. pružio je dokaz o saskoj slabosti. Krescencije III., koji je žudio da osveti sramnu smrt svoga oca, znao je to iskoristiti. Nemajući još vlastitog nacionalnog osjećaja Rimljani su gajili zajedničku mržnju prema Sasima. Mrzili su ih zbog njihove surovosti, prezira prema Latinima, njihovin grubih običaja, nedostatka takta i bezbrojnih zabluda u psihološkim procjenama. U takvim prilikama nije bilo teško nahuškati stanovništvo protiv okupatora i protiv papinstva, optuženog da je ne samo trpjelo pokornost Rima Nijemcima nego da ju je i pomagalo, ako ne i izazvalo. Otada će, tijekom više od pola stoljeća, osmorica papa od 1007. do 1046., trpjeti udarce i protuudarce frakcijskih sukoba koji će ponovno razdirati grad koji je postao zatvoreno polje za rat Krescencijevih i grofova od Tusculuma. Dolazak u Rim cara Henrika II (1002.-1024.), nasljednika Otona III., koji je ovamo došao da ga Benedikt VIII. (1012.-1024.) okruni za cara, nije smirio duhove, nego naprotiv: tijekom svečanosti krunidbe carske službenike napali su na obalama Tibra razgnjevljeni Rimljani.

Henrik II. imao je previše posla u Njemačkoj da bi se ozbiljno zanimao za Italiju. Njegov nasljednik Konrad II. (1024.-1039.), prvi car iz franačke dinastije, pokušao je zavesti red na poluotoku. Godine 1026. uputio se u Lombardiju s velikom vojskom, okrunio se u Milanu željeznom krunom lombardskih kraljeva i sljedeće godine spustio se prema Rimu gdje ga je okrunio papa Ivan XIX. (1024.-1032.). Poput prethodnih i ova je krunidba izazvala žestoke protunjemačke prosvjede. Carska vojska reagirala je silom, ubijajući prosvjednike, sijekući pred sobom nemilosrdno svakoga tko joj se činio pubunjenikom. Kazna je bila okrutna i samo je još pojačala mržnju Rimljana. Oni su se nakon nekoliko godina ponovno pobunili. Konrad je njihovu pobunu ugušio u krvi. Manje sreće imao je 1038. sa stanovnicima Milana s kojima nije mogao izaći na kraj.

Dolazak na prijestolje cara Henrika III. (1039.-1056.) bit će od iznimne važnosti za carstvo kao i za papinstvo. Novi car zakleo se da će ugušiti anarhiju koja je bila štetna za mir u državi; trebao je uspostaviti vlast onako kako je to učinio Oton Veliki i pomoći Apostolskoj Stolici da provede potrebne reforme u Crkvi. Henrik III. uplest će se vrlo grubo u crkvene stvari. Njegov glavni cilj bio je da uništi pokušaje velikih rimskih obitelji da namjeste svoga papu. Čak i prije svoje krunidbe 1047. izazvao je s tom namještanje sinoda u Sutriju i Rimu koji će raščistiti situaciju. Ishodivši abdikaciju pape Benedikta IX. od grofova od Tusculuma, car će olakšati izbor papama njemačkog podrijetla, koji će svojim djelovanjem pridonijeti vraćanju ugleda papinstva: bili su to Saksonac Suitger von Mor- sleben und Hornburg, papa pod imenom Klement II. (1046.-1047.), Bavarac Pappon Brixen, koji je uzeo ime Damaz II. (1048.), Bruno von Egisheim– Dagsburg, alzaški benediktinac, koji će biti veliki papa sv. Lav IX. (1049.– 1054.), Nijemac Gebhardt von Dollnstein–Hirschberg, papa pod imenom Viktor II. (1055.-1057.).Izbor sv. Lava IX., 12. veljače 1049., označit će pravi preporod papinstva.

13.

DUHOVNI PREPOROD PAPINSTVA(1049-1124)

Ključna osoba za duhovni preporod papinstva u 11. st. bio je toskanski benediktinac Hildebrand koji je bio bliski suradnik i savjetnik petorice papa prije nego što je i sam stavio tijaru na glavu pod imenom Grgur VII.

HILDEBRAND

Hildebrand, rođen u Soani oko 1020. godine, prigrlio je monaški život pod haljom sv. Benedikta u samostanu sv. Marije Aventinske, koji je stoljeće ranije utemeljio sv. Odon. Poput Gerberta i mladi je monah bio odmah primijećen zbog svojih izvanrednih osobina, zbog kojih je pozvan da usavrši svoju naobrazbu u opatiji Cluny, kojoj je pripadala i rimska zajednica. Usporedba između Hildebranda i Gerberta je zanimljiva. Riječ je o dva izvanredna čovjeka, o dva velika, dva krasna uma, dva u svemu superiorna duha, u svom vremenu i izvan svoga vremena, a obojica su bili učenici sv. Benedikta. Hildebrand međutim nije bio Gerbert. On nikada nije posjedovao ono znanje koje je Silvestru II. omogućilo da ga smatramo jednim od najvećih enciklopedijskih umova srednjeg vijeka, ali je imao inteligenciju, tj. drugu vrstu inteligencije. Gerbert je imao analitičan duh, Hildebrand sintetičan. Prvi je rješavao probleme tako što je hladno secirao činjenicu po činjenicu, drugi je izvodio rješenje iz globalnog više afektivnog nego racionalnog viđenja. Prvi je znanja stjecao na znanstven i metodičan način, drugi intuitivnošću. Ali intuitivni papa imao je življu vjeru, dublju pobožnost, mirniju i više radosnu nego pragmatičnu. Crkva je intuitivnog papu uvrstila među svoje svece, pragmatičara nije.

Po povratku iz Clunyja u Rim Hildebranda je u Lateran pozvao sv. Lav IX., također benediktinac, koji je upravo zasjeo na katedru sv. Petra (1049.– 1054.). Mladom monahu nije još bilo ni trideset godina, a papa kojemu će biti prvi pomoćnik imao je četrdeset sedam. Lav IX. bio je čovjek silne energije. Od svog dolaska na papinski položaj pokušao je zavesti red u Crkvi. Kao dugogodišnji biskup Toula mogao se upoznati s problemima na koje su nailazila njegova braća u episkopatu zbog prilika u koje je dovedeno papinstvo. Reformu Crkve papa je provodio neprekidno krstareći kršćanskim zajednicama kako bi uspostavio crkvenu disciplinu, sazivajući koncile u La- teranu, Reimsu, u Mainzu 1049., u Vercelliju 1050., u Parizu 1051., upozoravajući carigradskog patrijarha Mihajla Cerularija na primat rimskog biskupa, odričući caru, kraljevima i drugim vladarima svako pravo na investituru crkvenih dobara. Prerana smrt spriječila je sv. Lava IX da do kraja ispuni svoju zadaću. To će ostati u dužnost njegovom vjernom pomoćniku.

Za pape Viktora II. (1055.-1057.), nasljednika sv. Lava IX. i nastavljača njegova reformnog djela, Hildebrand je pokušao provesti u Francuskoj reforme donešene u Rimu. Čim je stupio na prijestolje Stjepan IX. (1058.– 1059.), opat Monte Cassina i jedan od dvaju legata zaduženih da 1054. navijeste u Carigradu izopćenje Mihajla Cerularija, pozvao je Hildebranda u Lateran i zadužio ga da razradi nova pravila za izbor rimskog pape kako bi time onemogućio svako upletanje izvana, dolazilo ono od cara ili od buntovnog rimskog plemstva.

Događaji koji će se zbiti u Rimu nakon smrti pape Stjepana IX., koji je umro 29. ožujka 1058. nakon pontifikata od nepunih osam mjeseci, opravdat će zabrinutost pokojnog pape. Još jednom će pobuna koju su izazvali grofovi od Tusculuma spriječiti

regularan izbor pape nametnuvši kao protupapu izvjesnog Ivana zvanog Benedikt X. Sklonivši se u Sienu, kardinali su 24. siječnja 1059. izabrali za papu Gerarda od Burgundije koji je uzeo ime Nikola II. (1059-1061.). Čim je izabran papa je utvrdio pravila za izbor pape, prepustivši tu stvar isključivo kardinalima. Pravila koja je donio ostala su u biti do danas nepromijenjena; sitne izmjene koje su donošene tijekom stoljeća pojašnjavale su ili izmijenile neku odredbu, ali nisu promijenile načela koja je postavio Nikola II. po preporukama Hildebranda, sv. Petra Damijanskog (1007.-1072.) i svih onih koji su poput slavnog kardinala Humberta najodlučnije podupirali reformatorsko djelo sv. Lava IX Njega je nakon smrti Nikole II. nastavio Aleksandar II. (1062.-1073.).

Aleksandar II. umro je 21. travnja 1073. Sljedećeg dana Hildebrand je izabran za njegova nasljednika. On je uzeo ime Grgur VII. Energične mjere koje je poduzeo od prvog dana svoga pontifikata ubrzo će izazvati vrlo ozbiljan sukob s carem Henrikom IV. (1056.-1106.), sinom i nasljednikom Henrika III. Danas nam je teško razumjeti krizu koja je nastupila u odnosima između klera i Carstva, bez sumnje zato što je stavljena u svoj pravi okvir. Mnogi su u ponašanju Grgura VII. željeli vidjeti pokušaj uvođenja teokratskog poretka u kojem bi svjetovna vlast bila strogo pod nadzorom duhovne, u tolikoj mjeri da bi proizlazila iz nje. Istina je međutm drukčija. Da bismo je pravilno shvatili neophodno je imati na umu stanje u kojem se Crkva nalazila gotovo tri stoljeća.

TEŠKA PODJELA DUHOVNOG I SVJETOVNOG

Okrunivši Karla Velikog za cara u božićnoj noći 800. godine sv. Lav III. tražio je samo zaštitnika Crkvi koji će Apostolsku Stolicu osloboditi pritisaka koje je trpjela tijekom cijelog 8. stoljeća. Ona je ustvari dobila tutora. Poput rimskih careva koji su u svojim rukama objedinjavali svu vlast, pa i onu pontifexa maximusa, Karlo Veliki ujedinio je u svojoj osobi i političku i vjersku vlast. U svom poimanju car je bio Božji izabranik i kao takav obdaren univerzalnom vlašću bez ograničenja i nadzora. Nema sumnje da u takvoj koncepciji karaktera njegova suvereniteta treba tražiti objašnjenje za nezadovoljstvo koje Karlo Veliki nije znao prikriti kad ga je Lav III. proglasio carem.

Nasljednici franačkog cara bili su nesposobni zadržati njegovo nasljedstvo. Kad se karolinško carstvo podijelilo, carski administrativni aparat se raspao, ili bolje reći razlomio, pogodujući time rađanju i razvoju feudalnog sustava, za koji je Montesquieu197 rekao da je omogućio prijenos carske ili kraljevske vlasti na velikaše. Od 9. st. možemo konstatirati težnju feudalaca da se izravno miješaju u crkvene poslove. Ovdje su stjecali povlastice koje su im samo donosile ugled. Crkvena dobra bila su vrlo poželjna i mnogi su s njima upravljali po svojoj volji. Da bi imali slobodne ruke velikaši su nastojali prekinuti hijerarhijske odnose između biskupa i njegovih svećenika. Upravljajući crkvama i njihovim posjedima kao vlastitim dobrima prisvojili su pravo imenovanja župnika koje su smatrali svojim dužnicima, čak sluga- ma. U takvim uvjetima župa je postajala sve samo ne zajednica ljudi, »mnogo više posjed, kapital koji mora donijeti veliku dobit: leno poput ostalih, iz kojega se izvlači novac, s kojim se onda kupuje, održava i zadobiva vjernost podanika«198.

197 Montesquieu, Duh zakona, X}IX, 31; vidi također XXVIII, 9.198 Dom Charles Poulet, Initiation d PHistoire ecclesiastique, str. 102-103

Feudalci su stjecali novac prodajom crkvenih službi klericima, koji su više brinuli za svoju svjetovnu egzistenciju nego za dobrobit ljudi.

Na prodaju su bile biskupije kao i župe. U početku su biskupa birali svećenici i vjernici. Karolinški car pridržao je sebi pravo da potvrdi njegov izbor. S potvrđivanja vladar je ubrzo prešao na investituru. U kanonskom pravu investitura — koju treba razlikovati od ređenja koje daje ovlasti ređenja koje su redovito prenošene od apostola — podjeljuje jurisdikciju, tj. Crkvenu sudsku vlast; zato se investitura podjeljuje »biskupskim štapom i prstenom« ,štap označava vlast nad stadom, prsten zajednicu pastira i njegovih ovčica. Tadašnji svjetovni vladari smatrali su da vladar može podjeljivati pravo vršenja sudbene vlasti. Drugim riječima, feudalci su smatrali da onaj tko ima ključ ne smije otvoriti vrata osim ako mu se to dopusti. Ovu će bizantsku koncepciju preuzeti Turci kada postanu gospodari svetih mjesta.

SPOR OKO INVESTITURA

Institucija laičke investiture dovela je do asimilacije dijeceze ili opatije u leno. Zbog toga su vrlo brzo feudalci i njihovi gospodari — car ili kralj — zahtijevali da investitura stvara pravo na biskupsko ređenje ili opatski blagoslov. Crkva je samo trebala potvrditi sakramentom ili blagoslovom izbor svjetovnog vladara. Neki feudalci nisu uostalom propuštali podsjetiti predstavnike Crkve da je jedina riječ koja se od njih očekuje bila »Amen«. Ne treba potanko navoditi zloporabe, da ne kažemo gnusna djela, koje će takvi običaji izazvati; bezobzirni klerici kupovali su crkvene službe. Zar se moglo očekivati od njih da se pridržavaju vrlina svoga staleža i zakona o celibatu? Crkva nije mogla ne osuditi simoniju i nikolaitizam199. Sveci poput Petra Damijanskog, koji je bio benediktinski redovnik, zatim opat Fonte Avellana i kardinal–biskup Ostije, svećenici poput kardinala Humberta krenuli su u pravi križarski rat protiv takvih zala200.

Hildebrand je bio duša toga križarskog pokreta. Čim je zasjeo na papinsko prijestolje pokušao je tome stati na kraj. Najprije je pregovorima pokušao nagovoriti Henrika IV. da se službeno odrekne laičke investiture. Ovaj tipično talijanski postupak, koji je možda mogao biti shvaćen na dvoru francuskog kralja, nije naišao na razumijevanje na carskom dvoru. Henrik IV. grubo je odbio ono što je smatrao zadiranjem u svoja vladarska prava. Zbog tog neuspjeha Grgur VII. promijenio je taktiku. Godine 1074. sazvao je u Rimu koncil na kojem je objavio rat simoniji i nikolaitizmu i, od 24. do 28. veljače 1075., sinod na kojem je utvrdio kazne protiv simonista i nikolaitista i, da bi pružio primjer, protiv vladara koji su svojim ponašanjem uzrokovali zloporabe i sramotna djela: »Tko god u budućnosti primi od laika biskupiju ili opatiju neće se moći smatrati biskupom ili opatom. Isto tako, ako jedan car, vojvoda, markgrof ili grof ima hrabrosti dati investituru neke biskupije ili bilo koje druge crkvene dužnosti, neka zna da mu zabranjujemo zajedništvo blaženoga Petra.« I da ne bi bilo zabune papa je sastavio dvadeset sedam zaključaka, Dictatus Papae, u kojima je kategorično potvrdio vrhovnu vlast rimskog prvosvećenika u Crkvi, a i u državi; dvanaesti zaključak glasi: »Papa ima pravo

199 Nikolaitizam je nedozvoljena ženidba (konkubinat) svećenika, dok je simonija nedozvoljeno trgo- vanje crkvenim

službama.200 Od sv. Petra Damijanskog ostao je Liber Comorrhianus koji, ponekad i vrlo oštrim riječima, opisuje takva zla, i od kardinala HumbertaAdversus simoniacos, napisan 1058., u kojem osuđuje vladare koji trguju crkvenim posjedima.

svrgavati careve«.

Henrik IV. shvatio je Dictatus Papae kao osobnu uvredu. Grgur VII. je tražio rat? Imat će ga! Car je najprije pokušao ugrabiti papu. U božićnoj noći 1075. njegovi su ljudi upali u crkvu sv. Marije Velike dok je papa služio misu i ugrabili Grgura VII., odveli ga sa sobom i bacili u tamnicu. Sav Rim digao se odmah na noge. U svojoj neobuzdanoj mržnji protiv Nijemaca Rimljani su napali zatvor i oslobodili papu koji se mogao već rano ujutro vratiti u baziliku i završiti misu koju je započeo u ponoć. Suočen s tim neuspjehom Henrik IV. sazvao je njemačke biskupe koji su mu dugovali svoje imenovanje na položaj i koje je smatrao svojim vazalima. Okupljeni na koncilu u Wormsu u siječnju 1076. biskupi su poslušali svoga gospodara i proglasili papu kojeg su okvalificirali kao »lažnog redovnika« svrgnutim.

CANOSSA

Dvadesetdrugog veljače 1076., na blagdan katedre sv. Petra, Grgur VII. izopćio je Henrika IV. i proglasio njegove podanike razriješenima prisege na vjernost, pozivajući ujedno njemačke knezove da izaberu sebi novog vladara ako se car odbije popraviti. Neprijatelji mladog cara, koji je tada imao dvadeset šest godina, bili su brojni. Brojni i častohlepni. Papina odluka iznenada im je otvarala neslućene mogućnosti. Vojvode Koruške, Švapske i Bavarske sazvali su sabor u Triburu u listopadu 1076. U nazočnosti legata Grgura VII. postavili su caru ultimatum: ili neka se pokori ili neka odstupi. Henrik IV. nije imao drugog izbora nego se pokoriti. Usred ciče zime car je napustio Speyer i pošao u Paviju. Odatle je otišao u Canossu, gdje se papa smjestio u dvorcu na stjenovitom apeninskom vrhu, iznad doline Enza, koji je pripadao toskanskoj grofici Matildi (1046.-1 1 15.), udovici vojvode od Lotaringije i velikoj štovateljici reformatorskog djela Grgura VII.Prizor iz Canosse povjesničari su već mnogo puta opisali. Dvadesetpetog siječnja 1077. Henrik IV. došao je pred vrata dvorca bosonog i u odjeći pokornika, u halji od kostrijeti. Papa ga je odbio primiti. Je li samo iskušavao carevu iskrenost? Nije poznato. Tri dana zaredom Henrik IV. dolazio je preklinjati papu pred vratima dvorca i davao znakove takvog živog pokajanja da su svjedoci bili dirnuti »do dna duše«.

Dvadesetsedmog siječnja Grgur VII. napokon je pristao primiti ga. Dao je oprost kršćaninu i povukao svoje izopćenje, ali je poslao cara na sabor u Augsburg zbog političkih posljedica njegove pobune protiv papinske vlasti.

Grgur VII. dobio je bitku, ali njegova pobjeda bila je Pirova pobjeda. Henrik IV. uskoro će pokazati svu svoju lukavost. Kad su njemački knezovi doveli na čelo Carstva švapskog vojvodu Rudolfa Henrik je odbio pokloniti se. Započeo je građanski rat koji će harati Njemačkom tri godine, od 1077. do 1080. Završit će 1080. bitkom kod Hohenmolsena Rudolfovom smrću. Imajući slobodne ruke s te strane Henrik se okrenuo Grguru VII., tim prije što je grofica Matilda u međuvremenu objavila svoju namjeru da Svetoj Stolici ostavi u baštinu cijeli svoj posjed, koji je obuhvaćao Toskanu, Um- briju, jedan dio Emilije i nekoliko dijelova Lombardije, što su sve bila careva lena.

Kad je Henrik IV. krenuo u rat protiv pape, ovaj je u ožujku 1080. proglasio njegovo novo izopćenje. Više nije bilo govora o tome da Henrik 1V. ide u Canossu. Na ovoj točki na koju su dospjela dva protivnika više nije moglo biti nagodbe. Dvadesetpetog lipnja 1080. car je proglasio za papu parmskog biskupa Guiberta pod imenom Klement III. U proljeće sljedeće godine car je osvanuo pred zidinama Rima s

namjerom da ustoliči svoga protupapu. Obrana Rimljana izbezumljenih pretenzijama Nijemca bila je neustrašiva. Henrik IV. i Klement III. povukli su se u Tivoli, ostavivši pred gradom jedan garnizon dovoljno brojan da straši branitelje. Godine 1083. car je poslao novu vojsku koja je polučila uspjeh, ona je zauzela Vatikan i baziliku sv. Petra i Leonov grad. U ožujku 1084. jedna nova operacija omo- gućila je Nijemcima da uđu u Lateran. Henrik 1V. iskoristio je svoju pobjedu i dao da ga protupapa okruni u bazilici sv. Ivana Lateranskog.

Grgur VII. uspio se sakriti u Anđeosku tvrđavu. Da bi ponovno stekao slobodu i razbio obruč carske vojske papa je učinio pogrešku i pozvao u pomoć Roberta Guiscarda (1015.-1085.), vojvodu Apulije i Kalabrije. U svibnju 1084. normanska vojska od četrdeset tisuća ljudi pojavila se pred Rimom i Henrik IV. morao se povući. Papa je bio ponovno slobodan, ali cijena koju je Rim platio bila je strašna! Četiri dana Normani su bezočno pljačkali grad. Obeshrabren i ogorčen Grgur VII. otišao je u opatiju Monte Cassino odakle se uputio u Salerno. Ovdje će umrijeti 25. svibnja 1085.

Često se navode riječi koje je Grgur VII. izgovorio na svojoj smrtnoj postelji: »Uvijek sam mrzio nepravdu, zato umirem u progonstvu«, no manje su poznate one koje je izgovorio davno prije toga: »Učinio sam sve da Sveta Crkva, Božja zaručnica, naša učiteljica i naša majka, vraćajući svoju čast ostane slobodna, čista i katolička.« Izgledalo je kao da je njegova smrt daleko od Rima u tužnim prognaničkim okolnostima porvrdila neuspjeh reforme koja nije uvijek bila sretno provođena. Ondašnji su ljudi tako mislili i činilo se da im događaji iz 1075.-1076. daju za pravo.Izbor novog pape bio je moguć tek nakon godinu dana. Izbor kardinala pao je na opata Monte Cassina, dom Deziderija, papu pod imenom Viktor III., kojega Crkva štuje kao blaženika. Kanonski izabran 21. ožujka 1087. papa je morao upravljati Crkvom iz svoje opatije u kojoj će umrijeti 16. rujna iste godine. Njegov kratki pontifikat ne bi zaslužio da se na njemu duže zadržimo da nije bio obilježen koncilom koji je Viktor III. sazvao u Beneventu, a koji je potvrdio osudu laičke investiture koju je proglasio sv. Grgur VII. Šest mjeseci nakon smrti bl. Viktora III. jedan drugi benediktinac, Francuz Odon de Lagery, izabran je za papu uzevši ime Urban II. (1088.– 1099.).Urban II. imao je izoštren smisao za diplomaciju. Od samog početka svoga pontifikata, koji je također počeo u progonsrvu jer je papa bio izabran i posvećen u Terracini, Urban II. nastojao je postići od francuskog i engleskog kralja ono što sv. Grgur VII. nije uspio od Henrika IV. Njegovi pokušaji bili su vještiji i na kraju će donijeti plodove, dovevši cara u težak položaj. Nastavljajući provoditi u djelo grgurovsku reformu papa je sazvao nekoliko koncila da bi proglasio nove dekrete o disciplini i da bi izložio biskupima ciljeve Apostolske Stolice, koncil u Melfiju 1089., u Beneventu 1091., u Soissonsu 1092., u Piacenzi u sjevernoj Italiji, zatim u Clermontu u Francuskoj 1095., u Lateranu 1097., u Bariju 1098.

PRVI KRIŽARSKI RAT

Na koncilu u Clermontu donešena je odluka da se papinsko djelovanje neće ograničiti samo na reformu Crkve. Poput Grgura VII., koji je maštao o mobilizaciji cijele kršćanske Europe protiv islama, i Urban II. bio je zabrinut zbog položaja svet ih mjesta koja Bizantinci n isu mogl i sačuvat i od musl imanskih osvajača; 18. studenog 1095. na clermontskom koncilu zatražio je od kraljeva, kneževa i svih kršćanskih vitezova da pođu u križarski rat za oslobođenje Jeruzalema.

Upućujući poziv za križarski rat Urban II. bio je motiviran potpuno legitimnom željom da vrati u kršćanske ruke mjesta koja je Krist posvetio, ali tu je bilo i drugih načina razmišljanja. Sedamnaest godina nakon raskida carigradske Crkve s Apostolskom Stolicom, 1071., Turci Seldžuci porazili su do nogu bizantsku vojsku cara Romana IV. Diogena (1068.-1071.) u krvavoj bitci kod Manzikerta. Otada njihov pritisak sve više jača. Suočen sa seldžučkom opasnošću car Aleksej I. Komnen (1081.-1118.) šalje Urbanu II. izaslanstvo s namjerom da od njega zatraži

pomoć. Nije li priskočiti u pomoć bizantskom vladaru bila dobra prilika da se poništi raskol u koji je nepopustljivost Mihajla Cerularija bacila istočnu Crkvu? U svakom slučaju, molba cara Alekseja svjedočila je o poštovanju što ga je car gajio za duhovni preporod papinstva. Ugled rimskog biskupa još će se više povećati kad isključi iz križarskog pohoda dva izopćena vladara, njemačkog cara Henrika IV. i francuskog kralja Filipa I. (1060.-1108.), koji je počinio sramotan preljub201. Od 1096. do 1099. godine Prvi križarski rat predvodili su Robert Normandijski, Gotfrid de Bouillon, Baudouin Flandrijski, Robert II. Flan- drijski, Rajmund Toulouški, Bohemond Tarantski i Tankred Sicilski. Pet- naestog srpnja 1099. Jeruzalem je osvojen u jurišu. Dva tjedna poslije, 29. srpnja, bl. Urban II. predao je dušu Bogu prije nego što je saznao tu vijest.

Djelo sv. Grgura VII., koje su vjerno provodili bl. Viktor III. i Urban II., nastavit će i jedan drugi benediktinac, opat crkve sv. Pavao izvan zidina, Rainier de Bieda, izabran za papu 13. kolovoza 1099. pod imenom Paskal II. Njegov dugi i vrlo burni pontifikat (1099.-1118.) donijet će rješenje krize između papinstva i Carstva do kojega će doći 1122. Poduzimajući sa svoje strane korake koje je njegov prethodnik poduzeo kod francuskih i engleskih kraljeva, ali s manje uspjeha, Paskal II. postići će 1107. da se Henrik I. Beauclerc (1 100.-1 135.), četvrti sin Vilima Osvajača, odrekne laičke investiture. Sporazum potpisan u Londonu utvrđivao je da će od Crkve izabrani ili imenovani biskupi »položiti vazalsku prisegu« engleskom kralju prije nego što prime biskupsko ređenje. U Francuskoj će kralj Ludovik VI. Debeli (1108.-1137.) poduzeti sličan korak nekoliko godina poslije na nagovor svoga ministra Sugera, opata opatije Saint–Denis (1081.-1151.). S njemačkim carem stvari neće ići tako lako.

NJEMAČKA TVRDOGLAVOST

Henrik 1V. nije položio oružje. Sve dok ga njemački knezovi uz pomoć njegovih sinova nisu natjerali na abdikaciju car je tvrdoglavo odbijao prihvatiti reformu Grgura VII. Njegov sin Henrik V. (1106.-1125.) tražio je pomoć pape da zbaci s prijestolja svoga oca; kad je postao car upleo se u sukobe opominjući Paskala II. da se definitivno odrekne pretenzija glede investiture. Zbog papina odbijanja Henrik V. krenuo je na Rim s velikom vojskom. Započeo je pregovore s papom i 4. veljače postigli su sporazum koji su potpisali u Sutriju; car je pristao odreći se laičke investiture, ali je papa, obvezujući se u ime njemačkih biskupa, odustao od povlastica koje su donosile crkvene službe. Zbog raznih razloga njemački su se kardinali i biskupi pobunili protiv takvog sporazuma. Kad je Paskal II. otkazao ugovor, carska je vojska probila obranu Rimljana i ušla u Lateran. Dvanaestog veljače ušla je u baziliku sv. Petra, u kojoj su se sakrili Paskal II. i kardinali, ne oklijevajući se upustiti u borbu s vjernicima koji su na svetom mjestu pokušavali zaštititi papu. Zarobljeni papa i članovi Kardinalskog zbora odvedeni su u Albano. Henrik V. zatražio je od Paskala II. da se odrekne grgurovske reforme u Carstvu. Papa je zanovijetao, pristavši na neke ustupke s kojima se car zadovoljio, no zapravo je time samo dobivao na vremenu.

Kad je Henrik V. otišao sinod je proglasio ništavnim obećanja dana pod pritiskom. Car na to nije odmah reagirao, ali smrt grofice Matilde četiri godine poslije ponovno će raspiriti vatru. Oporuka, prijepis koje je grofica uručila Grguru VII. u Canossi, sadržavala je prijenos svih teritorijalnih posjeda toskanskin grofova na

201 Filip I. otjerao je svoju zakonitu ženu Bettu Nizozemsku i umjesto nje uzeo Bettradu de Monfort, ženu vojvode od Anjoua

Svetu Stolicu. Da bi spriječio prijelaz svojih carskih lena u papine ruke Henrik V. ponovno je krenuo u rat protiv Italije. Nakon što je proglasio nevažećom Matildinu donaciju, jer kao car nije pristao na nju, i dao se imenovati baštinikom njenih dobara, Henrik V. ušao je u lipnju 1116. u Vječni grad. Rimljani su s takvim ogorčenjem dočekali carsku vojsku da je Henrik naredio povlačenje. Na svaki način, nije se mogao dočepati pape koji je uspio pobjeći iz Rima i skloniti se u Benevento. Bilo je to samo odgađanje. Car se vratio osamnaest mjeseci poslije. Ovaj put Paskal II. stigao se samo zatvoriti u Anđeosku tvrđavu. Tu je umro 21. siječnja 1118.

Nasljednik Paskala II. nije dugo potrajao. Izabran u Gaeti tri dana nakon smrti svoga prethodnika, Gelazija II. uhvatili su pripadnici rimskog plemstva koje je predvodio Cencio Frangipani. Oslobođen u pučkim nemirima, papa je pobjegao u opatiju Cluny gdje je umro 28. siječnja 1119. a da nije uspio ostvariti svoj plan da se susretne s Henrikom V., kojega je htio uvjeriti da okonča sukob koji je predugo trajao i čije su posljedice bile jednako teške za Carstvo kao i za papinstvo. Njegov nasljednik imat će više sreće.Umirući Gelazije II. preporučio je kardinalima da izaberu papu velike energije, upirući prstom u opata Clunyja ili nadbiskupa Viennea (kod Lyona), Guya Burgundskog. Preporuka za ovog posljednjeg iznenadila je sve jer je nadbiskup papi predbacivao pasivnost. Nadbiskup Viennea od 1088., sin burgundskog kneza Vilima Velikog, rođak ili bliski srodnik njemačkog cara i francuskog, engleskog i kastilijskog kralja, Guy je bio poznat po svom čvrstom karakteru, odlučnom duhu, pouzdanosti, samovolji, pa čak i okrutnosti. Na njega je pao izbor kardinala. Pod imenom Kalist II (1119.-1124.) on će okončati spor oko investitura, što će mu donijeti nadimak »Otac mira «.

WORMSKI SPORAZUM (23. 9. 1122.)

Čim je izabran Kalist II. počeo je pregovarati s Henrikom V., pišući svom rođaku pismo za pismom da što bolje objasni svoje misli: »Henriče, Crkva ne pokušava uzeti ono što je tvoje po pravu!«, razgraničavajući točno duhovno od svjetovnog. Papa je tako preuzeo razliku, koju je ustanovio glasoviti kanonist sv. Yves, biskup Chartresa (1040.-1116.), između dviju vrsta investitura, crkvene, strogo namijenjene upravljanju i uživanju Crkve, koja se odnosi isključivo na vlast duhovne jurisdikcije, i laičke, koja je plod dobre volje vladara i koja se odnosi samo na svjetovna dobra pridružena crkvenoj funkciji. Na takvim temeljima bilo se lako sporazumjeti. Pitanje je sada zašto je trebalo toliko vremena, toliko patnje, toliko suza, toliko nemira da se sporazum postigne. Nakon vrlo dugog niza razmjena mišljenja bez prak- tičnog rezultata između carevih i papinih savjetnika dvije su se strane spo- razumjele. Konačni sporazum postignut je na saboru u Wormsu 23. rujna 1122.; sporazumom se car svečano odrekao investiture »štapom i prstenom« i priznao potpunu slobodu Crkvi na njenom duhovnom polju; papa je sa svoje strane priznao investituru »žezlom i mačem« koju vladar daje prelatima kojima su priznata prava svjetovnog reda.

Kad je sporazum potpisan i Henrik V. javno oslobođen kanonskih kazna izopćenjem, Kalist II. mogao se posvetiti obnovi Crkve koju mu je omogućio uspostavljeni mir. Sazvao je u Lateranu opći koncil, 1123., deveti po redu, prvi u Lateranu. Brojni biskupi202 koji su sudjelovali u radu koncila ratificirali su sporazum iz

202 Na zasjedanju Prvog lateranskog sabora u ožujku i travnju 1123. godine okupilo se 300 biskupa i 600 opata.

Wormsa šireći na univerzalnu Crkvu načela koja su ga nadahnula, naime razliku između investiture »štapom i prstenom« i investiture »žezlom i mačema, svečano osudivši miješanje svjetovne vlasti u upravljanje crkvenim poslovima, odredivši disciplinske kazne protiv simonije i nikolaitizma. Biskupi će se razići tek kada zahvale Bogu za pobjedu u križarskom ratu i preporuče vladarima da djelotvorno pomažu Jeruzalemskom kršćanskom kraljevstvu slanjem pomoći i pojačanja.

Neumorni, energični Kalist II. nastojao je u isto vrijeme uspostaviti red u Rimu. Upustio se u oštru borbu protiv velikih rimskih obitelji Frangipani, Orsini, Pierleoni, Corsi, Colonna, uništavajući utvrde koje su sebi sagradili u gradu, organizirajući otpor protiv gradskog razbojništva, trudeći se da stanovništvu ulije duh zajednice i da ga zainteresira za probleme grada koji se nisu rješavali otkako su Normani opljačkali grad 1084. Kalistu II. duguje se obnova i dovršenje brojnih crkava, sv. Marije u Cosmedinu, crkve Četiriju okrunjenih svetaca, sv. Agneze in Agone i antičkih spomenika kao što je Tabularium; također je poduzeo radove na uređenju velikih bazilika, sagradio je među ostalim i novi papinski oltar u crkvi sv. Petra koji će posvetiti 25. ožujka 1123.

Ponitifikat Kalista II. bio je kratak, trajao je nešto više od pet godina, ali je bio vrlo plodan. Kad je umro, 13. prosinca 1124., pet mjeseci prije nego što će umrijeti Henrik V., Apostolska Stolica postigla je zahvaljujući njemu ciljeve koje je sebi i njoj zadao sv. Grgur VII.

14.

D V A M A Č A

(1124.-1181.)

Wormski konkordat uspostavio je za neko vrijeme mir između papinstva i Carstva. Kasnije će se javiti drugi problemi, ali zbog drugih razloga. Kršćanski svijet mogao je biti zadovoljan postignutim sporazumom, koji je potvrdio prvi opći koncil održan 1123. u Lateranu, ali Rim još uvijek nije bio miran grad. Pod odlučnom i energičnom upravom Kalista II. velike rimske obitelji su se smirile. Kad je Burgunđanin umro one su ponovno digle glavu.

Nakon Kalista II. Kardinalski je zbor izabrao za papu Lamberta, kardinala–biskupa Ostije, koji je posredovao u Wormskom sporazumu. On je uzeo ime Honorije II. (1 124.-1 130.). Novi papa bio je vrstan diplomat, imao je dobre odnose s francuskim kraljem Ludovikom VI. Debelim i engleskim kraljem Henrikom I. te s novim njemačkim carem Lotarom III. (1125.– 1137.), ali ni izbliza nije imao energiju svoga prethodnika. Nije se znao nametnuti ni Kardinalskom zboru, koji je bio podijeljen u mišljenju oko načina primjene odluka donijetih na nedavnom ekumenskom koncilu, a ni rimskom stanovništvu. Kad je umro Rim je postao bojno polje Frangipanijevih i Pierleonijevih koji su se neprestano sukobljavali u krvavim uličnim borbama.

Nakon smrti Honorija II. strasti su se razbuktale. Kardinali su za papu izabrali jednoga među sobom, kardinala Papareschija iz Reda sv. Ivana regularnih kanonika na Lateranu, koji će biti papa Inocent II. (1130.-1143.). Obitelj Papareschi održavala je veze s Frangipanijevima, pa su Pierleonijevi pobunili rimski puk protiv pape; na pučkoj skupštini u Vatikanu iskoristili su stari običaj biranja rimskog biskupa, po kojem su ga birali svećenici i vjernici, i stavili tijaru na glavu kardinala Pietra Pierleonija koji je proglašen papom pod imenom Anaklet II. U danima koji su uslijedili nakon proglaše- nja protupape zavladali su takvi neredi da se Inocent II. odlučio skloniti u Francusku. Preko Pise, Genove i Marseillea putovao je prema opatiji Cluny koja je postala novim privremenim sjedištem kršćanstva. Odatle je djelovao, održavajući koncile u Clermontu, Rouenu, Liegeu, Reimsu. U tijeku svoga dugog puta susreo se s francuskim kraljem Ludovikom VI. Debelim, čijeg je sina okrunio u Reimsu, s carem Lotarom III. kojeg je vidio u Liegeu i koji mu je obećao pomoći da se vrati u Rim, s ambasadorima Engleske, Aragona i Kastilije kojima je izložio grgurovsku reformu, ali najvažniji susret bio je onaj sa sv. Bernardom koji je bio duša koncila u Reimsu 1131.

CISTERCITSKA REFORMA

Reforma Benediktinskog reda koju je u Citeauxu 1098. započeo Robert od Molesmea bila je protivna reformi Clunyja. Strogo cistercitsko tumačenje Pravila sv. Benedikta odvest će ih do toga da usvoje posve novi način mo- naškog života za koji nismo sigurni da je bio u skladu s duhom utemeljitelja Subiaca i Monte Cassina, u svakom slučaju bio je vrlo različit od načina života u Clunyju. Četiri velika opata iz Clunyja pokušala su spriječiti utjecaj i miješanje svjetovne vlasti u poslove monaške zajednice; da bi to postigli stvorili su uvjete koji su njihovim samostanima dali snagu koja je opatima omogućila da na ravnopravnoj nozi razgovaraju s vladarima. No opat Citeauxa vidio je u toj snazi i bogatstvu koje je donosila ozbiljnu opasnost za budućnost monaštva. Siromaštvo zajednice i pojedinca, potpuno odricanje, jednostavnost liturgije, prevlast manualnog rada nad intelektualnim, odvajanje od

svijeta dizanjem novih prepreka između redovnika i svjetovnjaka, glavna su obilježja monaškog života kakav je vladao u Citeauxu. Takva reforma vjerojatno se ne bi proširila da skupina mladih Burgunđana nije pokucala jednog dana 1112. godine na vrata opatije Citeaux i zatražila da ih prime u samostan. Njihov vođa bio je mlad dvadesetdvogodišnji čovjek po imenu Bernard, budući sv. Bernard. Takav način života bit će odlučujući element za procvat cistercitskog reda u tadašnjem monaškom svijetu. Pokret se zapravo nije proširio iz Citeauxa nego iz opatije Clairvaux koju je Bernard osnovao tri godine nakon svoga ređenja i kojoj je bio prvi predstojnik.

Ličnost sv. Bernarda koji će značajno obilježiti povijest Crkve kao i povijest svijeta izvanredna je. Izvanredna zbog mnogih proturječja. Taj veliki mistik, gorljivi poklonik Djevice Marije, redovnik do srži, imao je izoštren smisao za odnose u svijetu iz kojega je pobjegao, taj strasni kantor samostanske samoće bio je uvijek na putu preko brda i dolina, neprestano se miješajući u stvari Crkve i stvari države, taj zaljubljenik u tišinu bio je neumoran i uvjerljiv govornik, taj opat nemilosrdan prema redovnicima koji su bili više skloni čitanju nego radu u polju bio je intelektualac koji će biti proglašen Naučiteljem Crkve. Godine 1122., nakon potpisivanja Wormskog sporazuma, Bernard je počeo krstariti svijetom zagovarajući reformu, uvodeći cistercitska pravila u samostane, koreći biskupe koje je smatrao mlitavima, kudeći vladare čija mu se politika činila opasnom za Crkvu. Bio je toliko aktivan da ga je 1129. papa Honorije II., kojemu odlučnost nije bila glavna karakterna osobina, upozorio da se primiri.

Ustoličenje protupape Anakleta u Rimu silno je razljutilo Bernarda. Kad je saznao da će Inocent II. na svom putovanju po Francuskoj proći kroz Etampes, požurio se mobilizirati ljude iz okolice da iskažu svoje simpatije prema papi. Tek je na koncilu u Reimsu mogao pristupiti papi. Ovaj je bio očaran ličnošću opata iz Clairvauxa koji ga je uvjerio da dođe u njegov samostan. Odsad će se Inocent II. pokazati najvećim zagovornikom cistercitskog reda; Bernard je sa svoje strane počeo putovati Europom i zauzimati se kod cara i kraljeva da vrate papu na stolicu sv. Petra.

DRUGI LATERANSKI KONCIL (1139.)

Lotar III. vratio je Inocenta II. u Lateran 1133., a sam se uselio u aventinsku palaču kao nekad Oton III. Protupapa Anaklet skrivao se u Leonovom gradu, a Lotar se opirao ideji da povede vojnu akciju protiv Vatikana, pa se careva krunidba morala održati u crkvi sv. Ivana u Lateranu. Duge četiri godine Tiber će biti granicom između pape i protupape. Godine 1137. pučki ustanak protjerao je iz Vatikana Anakleta koji se zavukao u Anđeosku tvrđavu gdje je umro 28. siječnja 1138. Šest tjedana poslije nekolicina njegovih pristaša našla mu je nasljednika u osobi izvjesnog Grgura kojeg su proglasili papom pod imenom Viktor IV. Sv. Bernard odmah je dojurio u grad i 29. svibnja ishodio od Grgura formalno odreknuće i punu podložnost legalnom papi. Kad je raskol izbjegnut, Inocent II. sazvao je u Lateranu 10. opći koncil koji se održao 1139. Tisuću biskupa sudjelovalo je u radu koncila svjedočeći svojim brojem o povratku mira u Europi. Koncilski oci osobito su se poza- bavili pitanjima discipline odlučivši usmjeriti svoje napore na reformu klera; također su osudili zablude Arnolda iz Brescie (1095.?-1155.) koji će sve do svoje smrti praviti ozbiljne teškoće papinstvu. Inocent II. umro je 24. rujna 1143. Tri godine prije svoje smrti doveo u je opatiju Tre fontane cistercitske redovnike čiji će opat predstojnik,

omiljeni učenik sv. Bernarda, biti njegov treći nasljednik203.

Celestin II. koji je naslijedio Inocenta II. upravljao je Crkvom samo pet mjeseci (26. 9. 1143.-8. 3. 1144.). Njegov kratki ponitifikat potresali su vječni rimski buntovnici koji su oduvijek osporavali svjetovnu vlast papama i koji su sada počeli maštati o tome da uspostave senat iz antičkog Rima. Ideju im je dao Arnold iz Brescie koji će na njih izvršiti golem utjecaj. Dotada su njihove akcije bile poticane samo častohlepljem i zaradom. Arnold, koji je postao njihovim učiteljem, znao je usmjeriti njihovu pobunu dajući njihovoj borbi politički smisao koji ona prije nije imala.

ARNOLD IZ BRESCIE

Rođen potkraj 11. st. u Bresci i predodređen za klerički poziv, Arnold je studirao u Parizu gdje se pokazao gorljivim učenikom Petra Abelarda (1079.– 1142.). Vrlo rano počeo je zagovarati »Crkvu siromašnih« tražeći povratak siromaštvu apostola, propovjedajući odricanje pape od njegovih država, osuđujući trijumfalizam biskupa, trudeći se okrenuti niži kler protiv crkvenih dostojanstvenika koje je optuživao za sve moguć mane, hvaleći republiku i izravnu demokraciju. Njegove subverzivne teorije, njegova žestina, njegovi jezični ispadi donijeli su mu progone posvuda. Neko je vrijeme uživao azil u Švicarskoj dok ga novi još žešći napadi nisu natjerali na progonstvo. Kamo krenuti ako ne u Rim gdje je anarhija privlačila antikrista. Rimski velikaši dočekali su Arnolda raširenih ruku. Njegove teorije išle su na ruku njihovim planovima udahnuvši im dušu. Podržavajući Arnolda oni su davali podršku svjetovnoj vlasti, dakle svojoj, i novom proroku. Tijekom više od deset godina Rim će potresati pobune tih ljudi.

Nasljednik Celestina II. Gerardo Caccianemici, papa pod imenom Lucije II. (12. 3. 1144.-15. 2. 1145.), pripadao je kao i Inocent II. Redu sv. Ivana regularnih kanonika iz Laterana. Obdaren velikom energijom odlučio je na samom početku svoga pontifikata uspostaviti red u gradu. Stavši na čelo vojske kojom je raspolagao, papa je odlučio prognati s Kapitola senat koji su Rimljani osnovali. Tijekom napada jedan kamen koji su branitelji bacili pogodio je Lucija II. i on je malo poslije, 15. veljače 1145., umro od posljedica udarca.

Događaji su se odvijali velikom brzinom i trebalo je reagirati još brže. Istog dana kad je umro Lucije II. kardinali su izabrali za papu duhovnog sina sv. Bernarda, jednog drugog Bernarda, prvog opata opatije Tre fontane. On je uzeo ime Eugen III. (1145.-1153.). Oni koji su mislili da će novi papa na prijestolju biti sramežljiv i povučen redovnik kakav je bio u opatiji Tre fontane brzo su se prevarili. Eugen III., kojega je Crkva uvrstila među svoje blaženike, odmah se pokazao kao papa svjestan svoje odgovornosti i odlučan, nema sumnje, da upravlja Crkvom u ljubavi, ali vrlo energično. U tome će se pokazati vjernim učenikom opata iz Clairvauxa.

Kad je objavljeno da je izabran opat opatije Tre fontane Arnold je pobunio rimski puk; huškao je Rimljane s jednog prozora antičkog Tabulariuma. Zar će dopustiti da njima vlada jedan redovnik, zar će i dalje živjeti, i to loše, pod vlašću klerika koji nisu pozvani da se bave državnim poslovima? Treba obnoviti snažnu antičku Rimsku Republiku, treba uspostaviti senat i vratiti mu prava koja su carevi, ti tirani kojih su pape nasljednici, uzurpirali. Vatrena rječitost tribuna naelektrizirala je gomilu koja 203 Protivno rvrdnjama mnogih povjesničara sv. Bernard nije nikada nogom kročio u samostan Tre fontane. Napustio je Rim 1138. i nije se vi"se vratio. Redovnici su se uselili u Tre fontane 1140

ga je slušala. Eugen III. koji se spremao krenuti u baziliku sv. Petra da primi biskupsko ređenje morao je napustiti Rim. Ređen je u opatiji sv. Spasitelja Farfe, u Sabini, 4. ožujka. Odatle se uputio u Viterbo gdje je privremeno uredio svoje sjedište. Mjere koje je poduzeo protiv pobunjenih Rimljana, izmorio ih je glađu, donijele su plodove. Mogao se vratiti u Rim i tu proslaviti Božić 1145.

DRUGI KRIŽARSKI RAT

Stanje u Palestini postajalo je zabrinjavajuće. Emir Imadedin Zengi iz Mo- sula zauzeo je utvrdu koju su križari podigli u Edesi. Uskoro će i utvrde Samosate i Biredijk na Eufratu, Turbessel i Ravendel između Eufrata i Oronta pasti jedna za drugom predajući muslimanskom osvajaču u ruke cijelu grofoviju Edesu i prijeteći odatle kneževini Antiohiji. Trebalo je nešto poduzeti. Eugen III. otputovao je u Francusku da obavi pripreme za 2. križarski rat koji će od 1147. do 1149. voditi car Konrad III. Hohenstaufen (1138.-1152.) i francuski kralj Ljudevit VII. Mladi (1137.-1180.). Eugen III. duguje sv. Bernardu takav ishod.

NAPUTCI SV. BERNARDA

Papa je proveo neko vrijeme u opatiji Clairvaux. Razgovori koje je vodio s Bernardom poznati su nam iz pet pisama koje mu je opat napisao u obliku naputaka i koja čine slavni De consideratione. Papa je ponovno postao učenik opata iz Clairvauxa. U De consideratione nalazimo prave upute za vođenje poslova Crkve i za upravljanje Papinskom Državom. Anarhija koja je neprestano vladala u Rimu ogorčila je Bernarda. Ono što je rekao, a zatim i napisao, nije bilo povoljno za Rimljane: »Što da kažem za tvoj narod? Mir mu je toliko stran da mu je nered prirodan!« A ova strašna rečenica: »Možeš li mi reći ime makar jednog stanovnika Rima koji te priznao za papu, a da ga u to nije uvjerio novac ili prilika za novac? Znaj da kada ti ljudi upravljaju prema tebi svoje riječi vjernosti, imaju na umu samo jedno, posjedovati te«. Baš je lijepo mislio o Rimljanima: »Bez ikakva poštovanja prema Bogu (...), skloni neslozi, ljubomorni na svoje susjede, nesnošljivi prema strancima (...), najslađi laskavci, ali bez premca u kleveti i zlobi...« Zaključuje: »Sredina u kojoj živiš dobro mi je poznata. Oko tebe su sami bezbožni ljudi i tvorci nereda. Okružen si vukovima, a ne ovčicama. A ipak ti si pastir! ...« I rimski kler dobio je svoju porciju: »Cijeli rvoj rimski kler gori od želje da zadrži svoj položaj. Sve je podređeno sustavu, ne velikoj srvari i uopće ne Božjim stvarima (...) Što se tiče spasa duša, tko se za nj uopće brine?« I sam papa ukoren je riječima koje Arnold iz Brescie nije porekao: »Tko je ikada vidio sv. Petra, na toj stolici na kojoj ti sjediš, da prolazi u procesiji pod zlatnim baldahinom, pokriven svilom i dragim kamenjem, ili kako poigrava bijelog konja?« I oštro ga podsjetio na to da je jedina briga kojom mora biti prožeta duša rimskog pape evangelizacija zemlje.

Nakon analize stanja Bernard je odredio smjer koji treba slijediti. Njegova doktrina papinske vlasti bila je posve teokratska. To je poznata teorija o dva mača, o svjetovnom i duhovnom: »I jedan i drugi pripadaju Crkvi, i duhovni i svjetovni, prvi povlači Crkva, drugi se povlači za nju, prvi rukom svećenika, drugi rukom viteza na molbu svećenika i na zapovijed vladara«. Bernardov zaključak stoji u ovom silogizmu: Petar je dobio od Krista vlast ključeva koje je prenio na svoje nasljednike na njegovoj stolici. Vlast ključeva daje pravo podjeljivanja pravde svakom čovjeku, bio

on vladar, kralj ili car. Papa, dakle, kao nasljednik Petra drži oba mača. Takva teorija sa značajnim političkim posljedicama nadahnut će pola stoljeća nakon smrti sv. Bernarda slavni pontifikat Inocenta III.

Eugen III. napustio je Clairvaux i otišao u Reims gdje je održao prvi koncil koji je osudio učenje Gilberta iz Porree o Božjim atributima. Iz Reimsa se uputio u Trier na drugi koncil na kojem je bilo vrlo burno zbog objava sv. Hildegarde (1098.-1179.), redovnice benediktinskog samostana u Disinodenbergu; papa joj je pisao i preporučio da samo s velikom rezervom podastire javnosti ono što joj je Bog objavio. Zatim se vratio u Reims zbog drugog koncila. Bio je radostan kad je primio Gilberta iz Porreea koji je došao priznati svoje zablude i zatražiti oprost od Crkve. Nakon još jednog boravka u opatiji Clairvaux Eugen IIL krenuo je u Rim, čvrsto odlučan da prema savjetima sv. Bernarda uspostavi red i mir u Vječnom gradu. Smrt mu to nije dopustila. Umro je u Tivoliju 8. srpnja 1153., šest tjedana prije sv. Bernarda.

FRIDRIK BARBAROSSA

Osamnaest mjeseci prije smrti bl. Eugena III. Carstvo je iz ruku Konrada III., prvog iz dinastije Hohenstaufen, prešlo u ruke Fridrika I. Barbarosse (1152.-1190.). Italija i Rim ubrzo će osjetiti tešku ruku novog cara koji nije trpio da mu se proturiječi. Papa će sa svoje strane brzo shvatiti da teoriju o dva mača ne treba spominjati na Barbarossinu dvoru.Nasljednik Eugena III., Anastazije IV., upravljao je Crkvom svega nekoliko mjeseci (12. 7. 1153.-1. 9. 1154.) u relativnom miru. Kardinali su za novog papu izabrali regularnog kanonika Reda sv. Augustina, kardinala-biskupa Albana Nikolu Breackspeara, nekadašnjeg papina legata u Norveškoj koji je uzeo ime Hadrijan IV. (4. 12. 1154.-1. 9. 1159.). Hadrijan IV. bio je podrijetlom iz Langleya u Herfordshireu; u dugom nizu papa on je bio jedini Britanac. Englez do dna duše, izluđivat će Rimljane svojom nepokolebljivom flegmatičnošću, svojom ironijom i hladnim dosjetkama, nepredvidivošću svojih reakcija. To će im dokazati čim bude izabran. Kad su Rimljani na poziv Arnolda iz Brescie ustali protiv »pape tuđinca«, Hadrijan IV. nije oklijevao ni sekunde: bacio je interdikt na Vječni grad! Uoči Božića zatvo- rene su sve crkve, sva bogoštovna mjesta, i postavljene straže ispred groblja da im se zabrani pristup. Rimljani su bili zaprepašteni. Oni koji su nekad klicali prokletstvu bačenom na Francusko Kraljevstvo nisu mogli podnijeti da ta ista mjera pogodi njihov Vječni grad. To se još nikada nije dogodilo. To se uostalom više nikada neće dogoditi. Za Božić Rimljani su uplakani klečali od ponoći do zore pred zatvorenim vratima crkava. Za Sv. Tri kralja počeli su opasno rogoboriti. S početkom korizme izbio je bijes. Vođe pobune nisu se predavali, ali ni papa. Kako se približavao Veliki tjedan 1155. godine Pierleonijevi, Frangipanijevi, Orsinijevi e tutti quanti shvatili su da neće moći dugo obuzdavati puk od izljeva osvete od kojih su i sami mogli nastradati. Pošli su u Vatikan i zatražili oprost od gospodina pape nudeći mu da će izručiti Arnolda iz Brescie, iznenada ga optuživši da je začetnik svih njihovih zala. Hadrijan IV. prihvatio je ispriku, ali je odbio njihovu ponudu. Što bi on s tim Arnoldom? Anđeoska tvrđava nije bila Londonska tvrđava. Rimljani nisu shvatili papinu šalu ili su je i predobro shvatili. Otjerali su Arnolda u Toskanu, a nakon nekog vremena došli su po njega te ga svezanih ruku i nogu odveli pred prefekta grada koji ga je dao zadaviti bez ikakvog sudskog postupka. Tijelo buntovnika bit će bačeno u plamen lomače, a njegov pepeo teatralno prosut u vode Tibra.

Rimljani su mislili da su otklonili zlu kob, ali su zaboravili na njemačkog cara. Tijekom ispražnjenosti papinske stolice, između smrti Anastazija IV. i izbora Hadrijana 1V., Fridrik Barbarossa krenuo je iz Njemačke prema Italijina čelu zastrašujuće velike vojske. U studenom 1154. došao je do ravnice rijeke Po. Nakon što je proveo zimu pored Piacenze spustio se polako prema Rimu pljačkajući usput gradove kroz koje je prolazio. Kad se približio Vječnom gradu izaslanstvo rimskog senata zatražilo je da ga primi. Potpuno nesvjesni s kim imaju posla, predstavnici grada zahtijevali su od njega da se vrati. Car im se nasmijao u brk: »Ako možete, rekao im je, pokušajte mi oduzeti iz ruke Heraklov buzdovan«. Taj ga je događaj međutim toliko ozlojedio da je neljubezno dočekao papu Hadrijana 1V. koji ga je došao pozdraviti u Sutri. Smiješne svađe oko protokola samo su pogoršale stvari. Fridrik je odbio svečani doček na koji su njegovi prethodnici uvijek pristajali, ali koji je on smatrao ponižavajućim za carsku čast.Dva dana nakon susreta u Sutriju Fridrik Barbarossa smjestio se u Vati kanu u palaču koju jc Lav III. pripremio za Karla Velikog. Razgovor koji je vodio s Hadrijanom IV. bio je dijalog gluhih, car je očekivao da mu papa iskaže počast koju vazal duguje svom gospodaru, a njegov domaćin uporno se trudio da mu iznese teoriju o dva mača. Papa Hadrijan bio je toliko razjaren da je, kako pričaju, oklijevao okruniti Fridrika. Ipak je to učinio 18. lipnja 1155., ali mu je zaboravio dati poljubac mira, što su Nijemci odmah protumačili kao provokaciju.'Sa svoje strane Rimljani, koji su znali za napete odnose pape i cara, iskoristili su situaciju da napadnu Leonov grad gdje je bila careva pratnja. Ona je žestoko odgovorila na napad i hrabro se boreći satjerala protivnika na desnu obalu Tibra, između Anđeoske tvrđave i četvrti Trastevere. Barbarossa je odlučio prekinuti borbu i naredio povlačenje, ali za njega je to bilo samo odgađanje borbe.

Odnosi između pape i cara još će se više pogoršati. Car je pokazao svoju zlovolju zbog jednog sporazuma zaključenog u Beneventu 1156., između Hadrijana 1V. i Vilima I. Sicilskog (1154.-1166.). Papa, po mišljenju Barba- rosse, nije imao pravo pregovarati s Normanima bez suglasnosti svoga gospodara cara. Hadrijan 1V. poslao mu je kardinala Rolanda Bandinellija iz Siene koji je uživao veliki ugled kao vrstan pravnik. Na carskom saboru, koji je sazvan u listopadu 1157. u Besan~onu, kardinal Bandinelli živo se suprotstavio carskom savjetniku Raynaudu iz Dassela kojemu je papinski legat predbacio da je nečasnim prijevodom izmijenio tekst jednog papinog pisma. On je napisao: »odobriti povlastice«, savjetnik je preveo »podijeliti beneficije«. Kako se radilo o carskim pravima, manipulacija je bila iznimno ozbiljna. Slučaj će imati svoj nastavak. Spustivši se u Italiju Barbarossa je u studenom 1158. sazvao sabor u Roncagli. Zatražio je i dobio proglašenje svojih apsolutnih prava. Nadbiskup Milana proglasio je da pravo proizlazi iz careve

DOKAZ SNAGE

Odnosi cara i pape zašli su u slijepu ulicu. Hadrijan IV. po prvi put je oklijevao. Treba li ili ne izopćiti Barbarossu i tako dati novi dokaz svoje snage? Smrt koja ga je zatekla 1. rujna 1159. u pravi je trenutak učinila kraj njegovom dvoumljenju. Šest dana nakon Hadrijanove smrti kardinali su izabrali za papu kardinala Rolanda Bandinellija koje je uzeo ime Aleksandar III. (1159.-1181.). Poput Inocenta III. i Lucija II. i on je pripadao Redu regularnih kanonika sv. Ivana na Lateranu. Izbor kardinala koji je na saboru u Besan~onu posramio carskog savjetnika Fridrik Barbarossa doživio je kao osobnu uvredu. Desetak kardinala odanih caru izabralo je Ottaviana

de Monticella kojeg je Barbarossa žurno priznao za papu kao Viktora IV. Uskoro se kršćanski svijet našao podijeljen između Aleksandra i Viktora, Francuska, Engleska, Kastilija, Aragon i Sveta zemlja priznali su papu, a Njemačka protupapu. Svečano izopćenje cara 1160. nije ništa promijenilo. Francuski kralj Ljudevit VII. pokušat će kasnije osobno intervenirati kod Fridrika u Saint Jean de Losne, ali bez rezultata. Raskol je dijelio Crkvu sve do 1177.

Događaji su prisilili Aleksandra III. da se skloni u Francusku gdje ga je kralj svečano dočekao. Tijekom svoga dugog boravka u kraljevstvu Ljudevita VII. papa je bio vrlo aktivan, održao je koncil u Toursu koji je ispitao i osudio učenje albigenza, nastojao dati duboki vjerski smisao viteškim redovima, posjećivao je dijeceze i raspitivao se za stanje klera i laikata, davao upute misionarima za evangelizaciju sjeverne Rusije. U Rim se mogao vratiti 1165. Ali ne zadugo. Godine 1166. car je poduzeo svoj četvrti ratni pohod na Italiju204; u Ijeto sljedeće godine postao je gospodar Rima, okrunivši svoju pobjedu sramotnim zauzimanjem Vatikana i bazilike sv. Petra koja je bila poprište strašnih nereda. Papa je prerušen za dlaku umakao u Gaetu, zatim u Benevent. Barbarossa neće dugo uživati u svojoj pobjedi; smrt njegova neobičnog savjetnika Raynauda iz Dassela, kojega je na svoju ruku učinio nadbiskupom Kolna, i epidemija malarije koja je desetkovala njegovu vojsku prisilile su ga da se vrati u Njemačku.

Mogli bismo pomisliti da su nesreće Aleksandru III. donijele prijezir naroda, ili barem opće sažaljenje. No dogodilo se upravo suprotno. Već odavno su se Talijani gnušali Nijemaca i metode Fridrika Barbarosse samo su pogoršale stvari. Uvodeći u Lombardiji odbojne i omražene podestate, razorivši Milano nakon teške opsade od četiri godine, ponašajući se u bazilici sv. Petra kao u svinjcu, car je prešao granicu podnošljivosti. Dostojanstveni otpor pape Aleksandra učinio ga je nacionalnim junakom. Kad su Lombardijci i Pijemontežani, pobunivši se protiv Barbarosse, podigli urvrdu kako bi poduprli svoju vojnu akciju, nazvali su je imenom pape, Aleksandrija (današnje mjesto Alessandria). Car je ovamo došao s vojskom, ali se morao povući. Godine 1176. porazili su ga kod Legnana Milanezi. Cijela Italija ustala je protiv Hohenstaufenovaca.

MIR U ANAGNIJU

Što je još mogao učiniti car? Zatražiti mir. A od koga ako ne od pape? Fridrik se morao pripremiti na veliko poniženje. Preliminarni mirovni ugovor potpisan je u Anagniju 1176. U proljeće sljedeće godine započeli su pregovori u Veneciji i završili početkom ljeta. Dvadesetčetvrtog srpnja Fridrik Barbarossa osvanuo je na ulazu katedrale sv. Marka, kleknuo je na koljena pred papom Aleksandrom III. i smjerno zatražio da skine izopćenje kojim ga je udario. Papa ga je podigao na noge, »milostivo« kako naglašava kronika, i dao mu poljubac mira koji mu je uskratio na krunidbi. Odsad će Brbarossa biti vjeran saveznik Apostolskoj Stolici.

204 Fridrik I. Barbarossa vodio je pet ratova u Italiji: prvi: 1154.-1155.; drugi: 1158.-1162.; treći: 1163.-1164.; četvrti: 1166.-1168.; peti: 1174.-1176.

Aleksandar III. slavodobitno se vratio u Rim. Sljedećih pet godina svoga dugog pontifikata posvetit će se tome da uvede red u crkvenu upravu, precizirajući poslove rezervirane za papu, utvrđujući nova kanonska pravila, utvrđujući razne postupke, među ostalim i onaj za kanonizaciju205. Posljednji veliki čin njegova ponitifikata bio je saziv 11. općeg koncila, trećeg koji se održao u Lateranu, 1179., koji je osudio valdenšku i albižansku herezu i koji je donio odluku da izbor pape isključivo pripada kardinalima bez ikakva miješanja sa strane, te da se on mora obaviti većinom od dvije trećine, a ta je odredba i danas na snazi.

Dugi pontifikat Aleksandra III., jedan od najdužih u povijesti Crkve, okončan je 30. kolovoza 1181. Bio je pun nemira, ali nakon smrti papa je ostavio Crkvu u kojoj je vladao mir i kojoj je osigurao duhovnu slobodu kojoj je oduvijek težila.

15.

NA VRHUNCU(1181.-1216.)

Od 1181. do 1198., tj. od smrti Aleksandra III. do dolaska na prijestolje Inocenta III., pet papa izmijenilo se na stolici sv. Petra, Lucije III. (1181.– 1185.), Urban III

205 Papa Aleksandar III. kanonizirao je 1173. sv. Thomasa Becketa (1117.-1170.), kojega je tri godine ranije dao ubiti engleski kralj Henrik II., i 1174. sv. Bernarda iz Clairvauxa.

(1185.-1187.), Grgur VIII. (od 21. listopada do 17. prosinca 1187.), Klement III. (1187.-1191.), Celestin IIL (1191.-1198.).

OSVAJANJE JERUZALEMA

Događaji koji su obilježili tih sedamnaest godina bili su nepoznati Rimu: 1187. Jusuf Salah al Din (Saladin) (1138.-1193.) osvaja Jeruzalem; od 1189. do 1192. traje Treća križarska vojna, koju je obilježila smrt Fridrika I. Barbarosse koji se utopio u rijeci Selef 10. lipnja 1190.; godine 1191. Rikard I. Lavljeg Srca, engleski kralj (1189.-1199.) i Filip II. August, francuski kralj (1180.-1223.) zauzimaju Hakkon (Saint Jean d'Acre); cijelo to vrijeme vojvoda Saske i Bavarske Henrik zvani Lav (1195.) vodi rat protiv Barbarosse, zatim protiv njegova sina i nasljednika Henrika VI. Okrutnog (1190.-1197.) i protiv Normana koji su upadali na Sredozemlje. Pontifikati papa iz tog razdoblja nisu donijeli nikakve značajne događaje; Lucije III. i Urban III. proveli su jedan dio svoga pontifikata u Veroni, cistercit Grgur VIII. upravljao je Crkvom tek dva mjeseca, HIement III. usredotočio je sve svoje napore na pripreme za Treću križarsku vojnu, Celestin III., koji je 1191. okrunio Henrika VI., imao je osamdeset pet godina kad je izabran za papu, a ipak je upravljao Crkvom gotovo sedam godina. Toga boležljivog starca naslijedit će mladi tridesetsedmogodišnji papa Inocent III. (1198.-1216.), čiji će pontifikat biti jedan od najplodnijih u cijeloj povijesti papinstva.

Izabran za papu 8. siječnja 1198., istog dana kad je umro devedestgodišnji Celestin III., kardinal Lotar, grof Segni, bio je unatoč svojoj mladosti jedna od najmarkantnijih ličnosti u Kardinalskom zboru. Rodio se u Anagniju 1161. u obitelji koja je imala velik utjecaj u cijeloj pokrajini Sabina i još dalje u Kampaniji, a kao mladić poslan je u Pariz na studij slobodnih umijeća i teologije, zatim u Veronu gdje je studirao pravo. Obdaren izvanrednom inteligencijom i čudesnim pamćenjem, taj strasni student koji je učio kao od šale stekao je široku naobrazbu o kojoj svjedoče djela i spisi koje je napisao u dobi dok su drugi još bili golobradi studenti, među ostalim De miseria humanae conditionis — o bijedi ljudskog života, djelo koje je doživjelo veliki uspjeh, i De sacro altaris mysterio — o svetoj oltarskoj tajni, koje povezuje najvišu duhovnost s egzaktnom teološkom znanošću. Sve je u njegovoj osobi bilo proturječno. Taj teoretičar bio je pragmatičar, a taj pragmatičar bio je mistik. Freska koju je u crkvi Sacro Speco206 u Subiacu u 13. st. naslikao jedan redovnik, u znak priznanja tome papi za zasluge koje je dao Redu sv. Benedikta, otkriva vrlo mladu osobu mršava lica, mistika, ali mistika čvrsta pogleda. Postavši kardinalom milošću svoga rođaka, pape Klementa III., grof Segni istaknuo se velikom gorljivošću u provedbi grgurovske reforme i krutošću svog karaktera. Autoritativan, energičan, krut, nije podnošio da mu se proturiječi, a još manje da se o njegovim odlukama raspravlja. Razumljivo je stoga što takva ličnost nije ostavljala svoje suvremenike ravnodušnima, ili su ga dizali do neba ili mrzili. Ili jedno ili drugo.

Istinu govoreći Crkvi je trebao papa takvog kova. Kardinali su na to mislili kad su kardinala Lotara Segnija izabrali za papu kao Inocenta III., ali njihov izbor nije bio odmah pravilno shvaćen: »Jedan njemački pjesnik sažeo je osjećaje kršćana u molitvi koju je stavio u usta jednog pustinjaka:

Zazvao je Boga: Neka dođe kraljevstvo tvoje!

206 1 Sacro Speco, ili sveta špilja, mjestoje u planini nedaleko Subiaca gdje je sv. Benedikt vodio pustinjački život prije nego što je okupio učenike koje je svetost privukla u prvi samostan koji je osnovao na obali rijeke Aniene ispod jezera (sub lacum = Subiaco, tj. ispod jezera), koje je stvorilo prepreku koju je utvrdio Neron i koju je srušio potres u srednjem vijeku.

Avaj! Papa je previše mlad;Zaboga, pomozi kršćanima207.«

Kršćani će brzo postati svjesni milosti koju im je Bog udijelio u osobi takvog pape. Čim je stupio na prijestolje, 22. veljače 1198., Inocent III. postavio je sebi dva velika cilja: reformu Crkve i ponovno osvajanje svetih mjesta. Imao je još jedan, treći ci l j, ali o njemu nije govorio, a taj je bio uspostavljanje svjetovne vlasti pape. Za svoga boravka u Parizu pročitao je mnogo puta djelo sv. Bernarda De consideratione i naučio napamet čitave stranice usvojivši njegovu teoriju o dvama mačevima. Smatrao je da papinstvo mora u duhovnom cilju igrati aktivnu ulogu u svjetskoj politici. Vladari su svojim pogreškama, svojim nedostacima, svojim manama i svojim zločinima pokazali također da trebaju biti pod duhovnom paskom rimskog pape koji je iznad svih. Bila je to feudalna koncepcija, u duhu svetog opata iz Clairvauxa. Koncepcija koju jedan moderan duh teško shvaća, ali koju je trebalo prilagoditi svom vremenu. Inocent III. nije imao nikakvih pretenzija na svjetsko carstvo, kako su ga optužili mnogi povjesničari, njegova jedina briga bila je obnova kršćanskog svijeta postizanjem mira među vladarima i narodima, njihovim udruživanjem da bi se postiglo jedinstvo. Da to postigne trebalo je sve usredotočiti na Apostolsku Stolicu. Svi njegovi napori išli su prema tom cilju. Kad je 1203. došao u sukob s francuskim kraljem Filipom Augustom zbog konfiskacije dobara Ivana Bez Zemlje (1199.-1216.) koju je kralj proglasio, Inocent III. ovako će objasniti etički karakter, ratione peccati, papinske intervencije: bdjeti nad mirom među narodima kako bi ih se poštedjelo fizičkih i moralnih muka neodvojivih od ratnih sukoba i, po potrebi, intervenirati protiv onih koji ga krše. Izložiti nevino stanovništvo strahotama rata značilo je, napisao je papa, »zaslužiti vječno prokletstvo i udaljiti se od spasenja«. Tu Inocentovu koncepciju uloge papinstva suvremenici su smatrali koncepcijom svjetskog žandara. U stvari, kad se uzmu u obzir bitno duhovne koncepcije pape, nema sumnje da je on svoju misiju kod vladara vidio kao misiju voditelja savjesti.

VALDEZI I ALBIGENZI

Kao branitelj vjere Inocent III. ustao je na samom početku svoga pontifikata protiv hereze. Ili radije protiv hereza. Na kraju 12. st. zabluda je vladala posvuda, pogodovao joj je i pad morala, odakle reakcija u prilog evanđeoskog siromaštva i uzdržljivosti, i nevoljnost biskupa da priznaju opći pokret koji je tjerao zajednice da se oslobode tutorstva političke vlasti, odakle je proi- zašao pravi antiklerikalizam. Dvije hereze koje su osobito privukle pozornost Inocenta III. bile su hereze valdeza i albigenza.

Valdeški pokret rodio se u Lyonu oko 1170. na poticaj jednog stanovnika toga grada, Petra Valdesa (1140.-1217.). U jednoj krizi misticizma Valdes je razdijelio siromašnima svoje prilično veliko bogatstvo i počeo propovijedati apsolutno siromaštvo, okupljajući oko sebe pristaše obaju spolova koje su uskoro prozvali valdezima, Valdesii, po njihovom vođi. Zadržavši od Evanđelja samo Govor na gori, koji su trebali prevesti na provansalski, boreći se protiv bogatstva i raskoši nekih visokih crkvenih dostojanstvenika, oni su najprije osporavali svaku hijerarhiju, zatim nijekali temeljna načela katoličke vjere. Vrlo brzo pokret se s vjerskog plana preselio na politički poprimivši revolucionarni smjer. To mu je bez sumnje i donijelo uspjeh. On će se raširiti po cijeloj istočnoj Francuskoj, osobito u Burgundiji, Njemačkoj i Češkoj. I danas još uvijek ima oko 20.000 tisuća valdeza u Francuskoj i Italiji.

207 John A. Watt, L'apogee de la chretiente au Moyen Age: Innocent 111, u: Histoire des Papes et du 1/atican, Pariz, 1964., str. 67.

Valdeški pokret imao je ishodište u kršćanstvu, što se ne bi moglo reći za ono što se pomalo pogrešno naziva albigeškim krivovjerjem. Ovdje zapravo nije riječ o herezi nego o jednoj drukčijoj vrsti vjere. Čini se da albigizam ili katarstvo proizlazi iz manihejstva preko bugarskog bogumilstva. Katari su preuzeli iranski dualizam, koji suprotstavlja dobrog Boga, tvorca duhovnog svijeta, zlom Bogu, tvorcu materijalnog svijeta, nebesko kraljevstvo materijalnom svijetu, nematerijalnu dušu grešnom tijelu. Etičke posIjedice takve doktrine bile su strašne. Samoubojstvo se preporučivalo, čak nametalo, apsolutno djevičanstvo bilo je normom kako čovjek ne bi došao u opasnost da tvori grešna tijela, tj. da rađa djecu. Samo su »savršeni bili u stanju poštivati ta pravila, ali njihov način života im ih je nametao, privlačeći sljedbi priproste ljude koji su se skanjivali nad katoličkim klerom koji nije pokazivao svetost. Zadržavanje dijela obreda, svetih knjiga, crkvenog kalendara stvaralo je privid vjere. Ono što međutim nije moglo stvoriti privid bilo je učenje koje je sljedba širila: negiranje Utjelovljenja i Uskrsnuća Kristova, uskrsnuća mrtvih, čistilišta, euharistijske žrtve, sakramenata. Katolički nauk bio je tako lišen svog sadržaja. Unatoč primjeru savršenih i pozivima na savršenstvo koje je podrazumijevalo odbacivanje seksualnosti, moral je zapravo bio vrlo rastezljiv, muškarac i žena mogli su griješiti pod uvjetom da namjeravaju jednog dana primiti duhovno krštenje, consolamentum, pročistiti dušu, odriješiti je od svin grijeha i dati joj snagu da vodi novi savršen život. Misli se na Lutherov Pecca fortiter, sed crede fortius. Tomu pridodajmo socio- logiju opasnu za svjetovni poredak, na primjer negiranje prava vlasništva. Poput valdeza i albigenzi su zapravo bili revolucionari, i zato će se politička vlast morati pokazati nemilosrdnom i čak okrutnom u svojoj borbi protiv sljedbe.

Širenje albigenstva moglo bi se, ako izuzmemo proporcije, usporediti sa širenjem islama. Sigurno je da je napredovanje sljedbe na jugu Francuske bilo munjevito. Crkva se najprije pokušala boriti protiv nje i protiv valdeškog pokreta uobičajenim disciplinskim kaznama; regionalni koncil održan u Al- biju 1176. i Treći lateranski koncil, ukupno jedanaesti opći, 1179., formalno su osudili obje sljedbe. No uzalud! Inocent III. odlučio se na akciju, ali služeći se duhovnim sredstvima. Zatražio je od cistercitskog reda da organizira misiju u katarskoj zemlji, da propovijeda jasan crkveni nauk i da uvjeravanjem pokuša privesti zabludjele duše na ispravan put Evanđelja. On će morati poduzeti slične mjere da privede Crkvi i valdeze. Istinu govoreći cisterciti su bili slabo pripremljeni za tu zadaću, izravni apostolat bio je nespojiv s monaškim načinom života: nije uputno za monahe »da izlaze van, to nikako nije korisno za njihove dušu, napisao je sv. Benedikt208. Bio je to neuspjeh.

SV. DOMINIK

Jedna sretna okolnost izmijenit će tijek događaja. Godine 1024. papa Inocent III. primio je, po povratku iz Danske gdje je bio u misiji, dva španjolska svećenika, starog Diega, biskupa Osme, i jednog mladog kanonika iz iste biskupije, Dominika de Guzman iz Caleruege (1170.-1221.). Biskup je tražio od pape da ga oslobodi upravljanja biskupijom kako bi mogao otputovati s Dominikom u bazen Volge i tamo evangelizirati Kumane koji su još uvijek bili pogani. Zašto ići tako daleko kad na granici Španjolske kršćani postaju katari, unoseći razdor među katoličko stanovništvo?, pitao je Inocent III. svoje sugovornike i zadužio ih da se sporazume s cistercitima u vezi s organizacijom ponovnog duhovnog osvajanja pokrajine Languedoc. Diego će upravljati misijom sve do 1207., kad će se vratiti u Španjolsku

208 Pravilo sv. Benedikta, pogl. LXVI.

gdje će ubrzo umrijeti; nakon njega Dominik će preuzeti stvari u svoje ruke.

Dominik je odmah shvatio da su potrebna dva uvjeta za uspjeh misije koju mu je povjerio Inocent III.: neprestano propovijedati, ali tako da se primjerom vlastitog asketskog života i izvornog siromaštva pruži uzor, dati propovijedi teološku osnovu koju mogu osigurati samo duboke studije. To će preporučiti propovjednicima koje će povesti sa sobom i kojima će kasnije nametnuti Pravilo sv. Augustina, učinivši od njih i s njima jedan od prvih prosjačkih redova.Uvjeravati da je Dominikov apostolat doživio veliki uspjeh bilo bi netočno, ali njegova prava zasluga bila je ta da je postigao kvalitetna obraćenja koja će mu omogućiti da u Prouilleu i Toulouseu osnuje kuće, neku vrstu samostana; u jedne će okupljati žene, a u druge muškarce koje su katari smatrali »savršenima «, i koje je priveo ili doveo katoličkoj vjeri. Te će kuće postati utvrda militantnog katoličansrva i kasnije će igrati veliku ulogu u smirivanju duhova.

Jedan vrlo ozbiljan događaj uskoro će ugroziti djelovanje sv. Dominika. Budući da je grof od Toulousea Rajmund VI. (1194.-1222.) podržavao albigenze, Inocent III. odlučio je poslati mu legata u osobi cistercitskog monaha Petra de Castelnaua. Papina je legata međutim ubio grofov konjušar, što je samo dolilo ulje na vatru. Taj događaj dovest će do križarskog pohoda protiv albigenza i 1231. do uspostave Inkvizcije. Inocent III. nije mogao prijeći preko provokacije kao što je bilo ubojstvo Petra de Castelnaua. Obratio se za pomoć francuskom kralju Filipu Augustu, ali je kralj koji je vodio rat s Ivanom Bez Zemlje odbio miješati se. To odbijanje imat će velikih posljedica, jer je križarski pohod koji je Simon od Montforta (1150.-1218.) poveo na heretike bio strašan. Pet godina pokrajinu Languedoc nemilosrdno su i jezovito pustošili sjevernjaci koji nisu poznavali ni običaje ni jezik stanovništva kojemu su nanosili zlo. Ono što se pomalo pogrešno zove križarskim pohodom bio je zapravo rat s političkim ciljevima koji nije isk- ljučivao ni ekonomske interese. Kad se Filip August odlučio umiješati, učinio je to zato da ubere plodove ratnih operacija Simona od Montforta, a pokrajina Languedoc prešla je pod izravnu vlast francuske krune. U toj stvari Filip August poslužio se vjerskim izgovorom za političke ciljeve koji su bili strani pogledima Inocenta III., a kojemu povjesničari pripisuju odgovornost koja s njim nema veze.Borba protiv hereza koju je zapodjenuo Inocent III. samo je jedan vid njegova pastoralnog djelovanja. Tijekom cijeloga svog pontifikata on je nastojao donositi i zakone, a to će njegovo golemo djelo 1215. porvrditi Červrti lateranski koncil, dvanaesti opći, koji je on sazvao. Njegovi dekreti, njegove upute, pisma biskupima u kojima obrađuje različite teme: na primjer upotreba riječi »transupstancijacija «, obveza barem jedne ispovijedi godišnje, uskrsna pričest, pravila koja treba poštivati da bi se osigurala tajna sakramenta pokore, zabrana tajnog sklapanja braka, ograničenje krvnog srodstva, disciplina sakramenta krštenja, oprez u prevođenju Biblije na živuće jezike, učenje vjeronauka, obrazovanje klera, postupak izbora i imenovanja biskupa, pravila kojih se moraju pridržavati biskupi u odnosima s državnom vlasti, kazne koje treba primijeniti za heretike, i još mnogo toga, sve do naputaka o tjelesnim vježbama koje su smatrane potrebnim za redovnike, makar to bilo u obliku dnevnog hodanja... Takva čudesna aktivnost omogućuje nam pretpostaviti da je papa bio okružen brojnim suradnicima, dakle Rimska kurija bila je, po svemu sudeći, organizirana na način koji Inocentovi prethodnici nisu poznavali.

BRAĆA PROPOVJEDNICI, MALA BRAĆA I PROSJAČKI REDOVI

Inocent III. smatrao je da reformu Crkve treba započeti s reformom svjetovnog klera, ali takav pothvat bio je moguć samo pod uvjetom da je raspolagao redovničkim klerom koji bi doista bio svet i koji bi izvrsno poznavao crkvene, a isto tako i humanističke znanosti. Sve do tada Crkva se oslanjala na redovne svećenike i kanonike, i Inocent III. morat će i dalje iskazivati i jednima i drugima svoje poštovanje i povjerenje, no njemu su bili potrebni redovnici novog tipa, oni koji su bili na pola puta između samoće samostana i nemirnog vanjskog svijeta. Upravo za pontifikata Inocenta III. Crkva će doživjeti pojavu prvih prosjačkih redova. Borba protiv albigenza navest će Dominika iz Caleruege da osnuje Red braće propovjednika. U isto vrijeme Franjo Asiški (1182.-1226.) okupio je oko sebe učenike koji su dijelili njegov ideal evanđeoskog siromaštva. Godine 1209. ili 1210. Franjo Asiški stigao je u Rim s jedanaestero svoje braće da izloži papi svoj naum. Kao čovjek reda Inocent III. stekao je loš dojam o tim prosjacima, zvanim poverelli, koje su ondašnji ljudi smatrali opasnim revolucionarima i za koje su sumnjali da su zavedeni valdeškom herezom. Kažu da ih je hladno otpustio i siroti Franjo i njegovi drugovi morali su potražiti utočište u bolnici sv. Antuna. Nakon zrelog razmišljanja209 i uvjeren da bi za Crkvu bilo korisno da ima takve redovnike papa se predomislio. Naredio je da potraže Franju Asiškog i dao mu kanonsko dopuštenje da može osnovati Red male braće. Inocent III. morat će odobriti i Red trinitaraca za otkup zarobljenika koji je osnovao Jean de Matha (1160.-1213.) i pokazati zanimanje za sve inicijative, na primjer za Red karmelićanki koji je izazvao izvanredan pokret vjerske obnove. Nema toga vjerskog, monaškog, kanoničkog ili prosjačkog reda koji ne može smatrati Inocenta III. za svoga dobročinitelja.

Inocent III. je zasjevši u stolicu sv. Petra izrazio namjeru da učini sve, da pokuša sve kako bi otrgao Sveti grob iz ruku islama. Ako su dostojni toga imena, uvjeravao je, kršćani bi morali osjetiti sram zbog gubitka svetih mjesta. Pišući vladarima jedno pismo za drugim, šaljući po cijelom svijetu svoje legate, zadužujući propovjednike da skreću pozornost kršćanskog svijeta na nužnost nove križarske vojne, četvrte po redu, uspio je dobiti opći pristanak za jedan veliki ofenzivni rat protiv islama. Potkraj 1200. okupila se pod zapovjedništvom markiza Bonifacija od Montferrata (1207.) vojska s više od deset tisuća ljudi. Problem je bio osigurati prijevoz vojske morem koja je 1202. dosegnula broj od 34.000 ljudi. Izgubljeno je mnogo vremena na dogovor oko prijevoza s Mletačkom Republikom. Dogovor je na kraju postignut, ali kakav! Stavljajući potpis na sporazum dužd Enrico Dandolo (1107.-1205.), stari lukavi lisac, nasamarit će papu kako ga nitko nije u tijeku njegova dugog života.

LATINSKO CARSTVO U CARIGRADU

Veneciji se »fućkalo« za sveta mjesta. Jedino što je zanimalo »Serenissimu« bila je njena slobodna trgovina i širenje utjecaja na Sredozemlju. Ona će skrenuti križare od njihova cilja. Mlečani su najprije uvjerili Bonifacija od Montferrata da svakako treba osigurati siguran prijevoz križara po Jadranskom moru. U tu svrhu osvojen je 1202. dalmatinski Zadar. To je bio samo početak. Nezamislivo je, objasniše zatim Dandolovi pomoćnici markizu, upustiti se u novu pustolovinu u Palestini a da

209 Legenda koju su širili franjevci, a koju u Assisiju potkrepljuje jedna Ereska pripisana Giottu, o snu koji je navodno sanjao Inocent III., koji ga je čudom naveo da donese takvu odluku, ne temelji se ni najednom ozbiljnom povijesnom elementu. Moguće je da se papa predomislio nakon zagovora kardinala Jeana de Saint—Paul, zaštitnika i prijatelja sv. Franje Asiškog.

nisu osigurali pomoć Bizanta. Počeše suptilni pregovori s dvorom u Carigradu. Car Aleksej III. Angel (1195.-1203. j-1210.) ih je odbio, ali je njegov nećak i pretendent na prijestolje također imenom Aleksej, koji će vladati nakon njega svega nekoliko mjeseci, pristao da im pomogne. Venecija je maksimalno iskoristila to okolišanje Bizanta i tako preko Carigrada skrenula križare s njihova puta. To skretanje dovelo je do osvajanja carske prijestolnice 1203. prvi put i 1204. drugi put.

U osam stoljeća postojanja Carigrad je nagomilao umjetnička djela iz cijelog svijeta. Rim osiromašen svojim propadanjem i barbarskim pljačkama nije nudio ništa osim ruševina iz antičkog doba. Carigrad je sada bio novi Rim. Križari su ostali zapanjeni tolikim bogatstvom. Nikada nisu vidjeli, čak ni posumnjali da se na jednom mjestu može nagomilati toliko bogatstva. Gotfrid de Villehardouin, koji je također sudjelovao u pohodu, opisuje u svojoj Povyesti osvajanja Carigrada golemo divljenje križara210. Njihovo divljenje ubrzo je zamijenila pohlepa. Križari su navalili u najbezočniju i najgnusniju pljačku. Time je križarski pohod bio završen. Odsad vladari nisu imali važnijeg posla nego da sebi kroje kraljevstva i kneževine. »Grčkog« cara naslijedio je »latinskiu, Baudouin I. Flandrijski (1204.-1205.); Henrik od Montferrata postao je solunski kralj; drugi vladari dobili su ostatke carstva, primjerice kneževinu Aheju ili Atensko vojvodstvo. Odbačeni u Aziju, Bizantinci su objedinili teritorije koje su uspjeli sačuvati u obama carstvima, u Niceji i Trapezuntu, sačuvavši izlaz na Jadransko more s despotovinom Epir. Mlečani su posvuda osnivali podružnice i trgovačke ispostave za razvoj svoga trgovačkog imperija; oni su bili jedini dobitnici u cijeloj toj poraznoj operaciji.

Reakcije Inocenta III. bile su proturječne. Osvajanje Carigrada, pljačka i nasilje koji su ga pratili, sramotni neuspjeh Četvrte križarske vojne zbog ljudi koji su zaboravili na svoju dužnost duboko su ga pogodili. To ga je shrvalo. Gotov čin imao je međutim jedan element koji papa nije zanemario: »Pravednim Božjim sudom, rekao je, kraljevstvo Grka prelazi s oholih na ponizne, s neposlušnih na vjerne, s raskolnika na katolike.« Ovaj posljednji vid osobito je privukao njegovu pozornost. Vladavina Latina u Bizantskom Carstvu, koja se sastojala od niza neoprostivih psiholoških pogrešaka, neće imati drugog rezultata osim što će još više produbiti jaz između Istočne i Zapadne crkve. To će se ustanoviti nakon što Bizantinci povrate Carigrad 1261.

Neuspjeh Četvrte križarske vojne bio je katastrofalan, ali neosporni politički i diplomatski uspjesi obilježit će vladavinu Inocenta III. Već u prvim tjednima svoga pontifikata uveo je red u upravljanju Vječnim gradom, oduzevši gradu povlastice koje su od njega činile državu u državi, učinivši od prefekta grada, bivšeg carskog službenika, papinskog činovnika. Pobuna talijanskin gradova protiv njemačke prisutnosti u Italiji dala mu je priliku da povrati teritorije koje mu je oporučno ostavila grofica Matilda, a koje su Hohenstaufenovci proglasili svojima, i da uspostavi papinsku vlast u gradovima i njihovom zaleđu (hinterlandu) koje mu je izmaklo, Ravenni, Spoletu, Anconi. To vraćanje teritorija nije bilo samo simbolično. Inocent je uspostavio vrlo centraliziranu upravu davši joj neophodna sredstva provedbe i nadzora. Prije njega vlast Apostolske Stolice na čuvenom Patrimoniju sv. Petra bila je prividna. Inocent III. ostavit će svojim nasljednicima strukturiranu državu koja ćegrosso modo ostati takvom sve do treće trećine 19. stoljeća.

Vrijednost čovjeka koji obnaša neku dužnost ili funkciju ocjenjuje se prema vlasti koju provodi, njegovoj inteligenciji i osjećaju za ljudsko koji pokazuje u provedbi te vlasti. Inocent III. imao je upravo takve osobine. Odmah se nametnuo

210 »O svetištima ne treba mi ni govoriti jer ih je bilo u gradu koliko u cijelom svijetu«

svojim suvremenicima, u prvom redu vladarima. U trenutku smrti gotovo cijela Europa priznavala je njegovu vlast: kraljevi Engleske, Aragona, Sicilije bili su vazali Papinske Države; Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda, kraljevstva Francuske, Norveške i Portugala priznavala su papi pravo uvida u određena područja; Češka, kraljevstva Poljske i Mađarske, Latinsko Carstvo u Carigradu i vazalske države činili su zonu utjecaja; sa Srbijom i Bugarskom postojali su privilegirani odnosi.

Ovakva slika mogla bi nas navesti na pomisao kako je Inocent III. tražio političku hegemoniju za Apostolsku Stolicu. Njegovi glavni ciljevi bili su da osigura rimskom papi punu slobodu duhovnog djelovanja i da razni elementi kršćanskog svijeta žive u miru i slozi kako bi imao slobodne ruke za pokretanje snažnog misijskog apostolata u onim dijelovima svijeta koji nisu poznavali Evanđelje. Taj veliki papa, s pravom nazvan »papom teologom«, koji nije oklijevao pisati i nekršćanskim vladarima, na primjer Mimolinu, kraIju Maroka, mislio je, kako će sam više puta izjaviti, da evangelizacija poganskog svijeta pretpostavlja sklad kršćanskog svijeta, svijeta u kojem vladaju ne nasilje i zemaljski apetiti nego poštovanje evanđeoskih načela i vladavina vrline. Kakvu bi vjerodostojnost imali misionari koji bi pripadali tom izo- pačenom svijetu? Političko i diplomatsko djelovanje Inocenta III. ne može se razumjeti bez svijesti o njegovoj neprestanoj pastoralnoj brizi, a mnogi povjesničari nisu ga razumjeli.

PRIJETNJA SA SICILIJE

Zbog mira u Europi Inocent I I I . nastojao je spri ječi t i ujedinjenje Carstva Hohenstaufenovaca sa Sicilskim Kraljevstvom pod jednim vladarom. Takvo ujedinjenje bilo bi opasno u prvom redu za papinstvo pritiješnjeno između dvije poluge njemačkog škripca; ono bi samo moglo razviti osjećaje mržnje u talijanskom narodu koji je već više od tri stoljeća bio žrtvom carskih vojnih pohoda; napokon ono bi izazvalo reakcije europskih vladara uznemirenih savezom Nijemaca i Normana. Kako je njemački car Henrik VI. zvan Okrut- ni oženio 1186. princezu Konstancu, nasljednicu sicilskog kralja Ruđera II. (1130.-1154.), postao je vladarom države koja je uključivala Siciliju, Kalabriju, Apuliju i jedan dio Kampanije, a jedan dio tih teritorija bili su papinska lena. Između Hohenstaufenovaca i papa i najjednostavnije stvari postale su silno zamršene. Kad je Henrik VI. u 32. godini iznenada umro, nekoliko mjeseci prije izbora novog pape Inocenta III., vjerojatni nasljednik carske krune bio je četverogodišnji dječak, budući Fridrik II., u čije je ime kao namjesnica vladala majka Konstanca, no ne zadugo jer je za samo godinu dana nadživjela svoga muža. Kako Carstvo nije bilo nasljedno, sirotom princu krunu su osporavala još dva vladara, njegov stric Filip Švapski (1198.– 1208.), posljednji sin Fridrika Barbarosse, i Oton IV. od Brunswicka (1209.– 1218.). Kad je određen za tutora Fridriku II. papin je položaj postao težak. Pregovarao je ne kao molitelj već kao sudac, trudeći se da za svog posinka sačuva sicilsku krunu, udaljujući je međutim od carskog naslijeđa, i da zadrži privremenu ravnotežu između Filipa i Otona, sve dok ga ubojstvo onog prvog nije prisililo da okruni drugoga u listopadu 1209. Ponovno je izbio sukob, ali je Inocent uspio na neko vrijeme odgoditi strahote rata211. Učinivši to on je u nekoliko navrata, osobito u sporazumima koje je potpisao 1201., 1209., 1210. i 1213., potvrdio dužnost careva da štite Rimsku crkvu, jer je

211 Oton N. neće poštivati svoje obveze iz ugovora sklopljenog s Inocentom III. Ubrzo nakon svoje krunidbe upao je s vojskom u Papinsku Držaw s namjerom da otme sicilsku krunu mladomFridriku. Papa ga je 1210. izopćio, 1211. njemački knezovi izbornici zbacili su ga s prijestolja, 1214. doživjet će težak poraz od Filipa Augusta u bitci kod Bouvinesa.

ona u izvoru njihove vlasti212.

Svoju želju da uspostavi mir u kršćanskom svijetu Inocent III. pokazivao je do posljednjeg daha. Početkom ljeta 1216. napustio je Rim i otputovao u Pisu s namjerom da zaustavi rat koji je grad vodio sa stanovnicima Genove i Milana i razbolio se u Perugi. Ovdje je umro 16. srpnja u 55. godini, daleko od Vatikana kojeg se toliko trudio uljepšati213. Njegova prerana smrt bila je golemi gubitak za Crkvu i za Europu. Nju će iskoristiti njegov posinak Fridrik II. u okolnostima koje će staviti na tešku kušnju Honorija III. (1216.— 1227.), Grgura IX. (1227.-1241.), Celestina 1V. (1241.), Inocenta IV. (1243.— 1254.), ali glavnina njegova djela bit će sačuvana.

16.

KRAJ JEDNOG RAZDOBLJA(1216.-1271.)

Jedno od najbogatijih razdoblja u povijesti umjetnosti i kršćanske misli proteže se od smrti Inocenta III., 1216., do dolaska na prijestolje Aleksandra IV. (1254.-1261.), njegova petog nasljednika. Velike katedrale — Chartres, Bourges, Laon,

212 Inocent III. osnažit će takvu koncepciju papinskih prava zaključenjem sukoba koji je šest godina vodio s Ivanom Bez Zemlje, kojega je bio izopćio i na njegovo kraljevstvo bacio interdikt. Engleski kralj se pokorio, priznao papu za gospodara, a Inocent je zauzvrat osudio povelju Magna Chnrta libertatum kojuje kralj morao potpisati pod pritiskom svojih pobunjenih baruna 15. lipnja 1215.213 Inocent III. poduzeo je velike radove na uljepšavanju kripte sv. Petra. Sagradio je drugu stranu papinske palače u Vatikanu i okružio je zidom

Soissons, Strasbourg, Le Mans, Tournai, Audenarde, Saint– Denis i mnoge druge — sagrađene su u to vrijeme koje je obilježeno uče- njem velikih učitelja kao što su bili sv. Albert Veliki kojega će naslijediti sv. Toma Akvinski. Ali to izvanredno plodno razdoblje na kulturnor planu duboko će potresti političko djelovanje posinka Inocenta III., cara Fridrika II Hohenstaufenovca.

FRIDRIK II. HOHENSTAUFEN

Car je bio gospodar Njemačke i cijele sjeverne Italije te nasljedni vladarSicilije i južne Italije. Da bi otklonio opasnost od faktičnog ujedinjenja Italije,u kojem slučaju bi Papinska Država nestala, Inocent III. iznudio je od mladog Fridrika obećanje da će se odreći sicilske krune kad postane carem. Isto obećanje Fridrik će ponoviti i papi Honoriju III. (1216.-1227.) koji ga je okrunio, ali bez namjere da ga održi.Honorije je već bio u poodmakloj dobi kad je izabran za papu nasljednika Inocenta III. Bio je blage naravi i miroljubiv, nesklon da upotrijebi svoju moć kad se radilo o svjetovnim stvarima. Dugo se prema Fridriku II. Odnosio s evanđeoskom strpljivošću. A onda je car stao poduzimati korake koje nije mogao trpjeti. Lombardski gradovi počeli su pokazivati želju za nezavisnošću pa je Fridrik II. spreinno poslao na njih čete stacionirane na jugu Italije, koje su na svom putu prema sjeveru prolazile Papinskom Državom ne tražeći dopuštenje od pape, čak ga i ne obavijestivši o svom kretanju. Honorije III. zamjerio je to caru i napisao mu pismo u kojem mu je prigovorio zbog takvog ozbiljnog kršenja suvereniteta; od cara je dobio drzak odgovor. Papa se pitao ne bi li sad trebao pribjeći duhovnom oružju kojim su se vrlo dobro služili neki njegovi prethodnici, kad ga je smrt oslobodila teške brige donošenja te drastične i mrske mu odluke.

Poslije Honorija III. kardinali su za papu izabrali jednog osamdesetgodišnjaka za kojega su svi mislili da neće dugo upravljati Crkvom. Grgur IX. (1227.-1241.) pobit će sve prognoze ostavši četrnaest i pol godina na katedri sv. Petra i okončavši život u devedesetšestoj godini. Novi papa bio je izvanredan pravnik obdaren rijetkom energijom, on će uostalom biti tvorac Inkvizicije. Bio je prijatelj sv. Franje Asiškog, čiji je bio zaštitnik i kojeg je kanonizirao, vrlo sklon mistici, ali je u vođenju crkvenih poslova pokazivao rijedak smisao za praktično i lukavost prepredenog odvjetnika. Čimje postao papa Grgur IX. prisilio je Fridrika II. da ispuni sve svoje obveze, uključujući i onu da pođe na križarsku vojnu. Car se pokorio. Ukrcao se na brod za Svetu zemlju, ali se odatle vrlo brzo vratio izgovarajući se na svoje slabo zdravlje, u što nitko nije povjerovao. Papa je brzo reagirao i izopćio cara optuživši ga da nije ispunio križarski zavjet. Fridrik II. se pokorio i zatražio od pape dopuštenje da ponovno krene za Hakkon, ali umjesto da tamo povede vojnu akciju on se upustio u pregovore s egipatskim sultanom El Kamilom od kojega je dobio obećanje da neće poduzimati ništa protiv Jeru- zalema, Betlehema i Nazareta.

U odsutnosti Fridrika II. papa se pobrinuo da ga priznaju za gospodara Sicilije. To je bilo dovoljno da car po svom povratku zarati na teritoriju Papinske Države. Otada pa sve do Grgurove smrti odnosi dvaju protivnika imat će dramatičan tok obilježen brojnim sukobima, među kojima je i onaj kad je car nasred mora zarobio lađu s dva kardinala i stotinjak biskupa koji su išli u Rim na koncil. Izopćen po drugi put, Fridrik je krenuo na Rim s čvrstom namjerom da obračuna s papom. Protunjemačko raspoloženje Rimljana spriječilo ga je da zauzme Vječni grad. Car se utaborio u Tivoliju, mjestašcu nedaleko Rima, kad je Grgur IX. umro 22. kolovoza 1241.

Blizina Fridrikove carske vojske nalagala je što žurniji izbor novog pape. S tom namjerom guverner Vječnoga grada zatvorio je desetoricu kardinala koji su se

nalazili u Rimu i naredio im da što prije izaberu nasljednika Grgura IX. Ali nije vodio računa o zdravlju članova Kardinalskog kolegija. U Rimu je toga ljeta vladala pasja vrućina. Nekoliko kardinala se razboljelo i jedan od njih, britanski kardinal Robert Somercote, je umro. Konklave su se zatim odužile sve dok se kardinali nisu jednodušno složili u tome kakvu politiku voditi prema caru. Ipak, 25. listopada 1241. donijeli su odluku da za papu izaberu kardinala Gotfrida Castiglionija iz Milana, koji je uzeo ime Celestin IV. Bolestan poput većine članova Kardinalskog kolegija, novi ee papa umrijeti samo sedamnaest dana nakon svog izbora.

Smrt Celestina IV. neobično će zakomplicirati srvari. Nakon svršetka konklave guverner je oslobodio kardinale koji su se odmah razbježali koje kuda. Pritisak Fridrika II. na Vječni grad spriječit će članove Kardinalskog kolegija da se ponovno okupe, a dvojica među njima završit će usto kao carevi zarobljenici. Tek na intervenciju francuskog kralja Ljudevita IX. (1226.– 1270.) konklave su se okupile u lipnju 1243. nakon stvarnog interregnuma od dvadeset dva mjeseca. Kardinali su se brzo složili oko novog pape i izabrali vrhovnim prvosvećenikom Genovežanina Sinibalda Fieschija koji će upravIjati Crkvom pod imenom Inocent IV. (1243.-1254.).

INOCENT IV.

Ugledan kanonist i izvrstan upravitelj, papa Inocent IV. ostavio je dojam čovjeka rijetke hrabrosti i goleme energije. Po naravi krut, uporan i nepopustljiv, zaslužit će nakon smrti ovakav sud jednoga svog suvremenika: »Na papinskoj stolici proveo je osam i pol godina. Ili, radije, stajao!« Taj borbeni papa, kojemu su neki neopravdano zamjerili da se više posvetio rješavanju političkih problema nego onih duhovne naravi, morat će uporno raditi na tome da sebi osigura potrebnu slobodu u upravljanju dušama. Čim je izabran Inocent IV. pokušao se sporazumjeti s Fridrikom II.: ubrzo se međutim uvjerio da je s takvim lukavicem nemoguće sklopiti bilo kakav vjerodostojan sporazum. Car je zahtijevao da papa dođe k njemu na razgovor u četiri oka, ali se Inocent IV. s razlogom pribojavao zamke. Stoga je u najvećoj tajnosti okupio u Civita Vecchiji relativno veliku flotu. U dubokoj noći prerušeni je papa stigao na obalu Tirenskog mora. Kad se ukrcao na brod, flota je digla sidro za Genovu. U žalosnom stanju Inocent se iskrcao u svom rodnom gradu. Umor i teško psihičko stanje narušili su mu zdravlje pa je bio prisiljen ostati krevetu nekoliko mjeseci, ali čim se oporavio krenuo je na put, prešao Alpe i pošao u Lyon gdje je znao da će mu kralj Ljudevit IX. Sveti jamčiti sigurnost.

Čim je stigao u nekadašnju galsku prijestolnicu Inocent IV. sazvao je opći koncil, trinaesti u povijesti Crkve, stavivši na dnevni red svečanog orvaranja raspravu o stanju izazvanom protupapinskom politikom Fridrika II., mjere koje treba poduzeti za okončanje raskola s Istočnom crkvom, i na koji način obraniti sveta mjesta i zaštititi Europu od nove invazije, invazije Tatara. Vijesti iz Palestine i Istočne Europe bile su loše. Tatarske horde iz srednje Azije počele su 1241. prodirati dosta duboko u Istočnu Europu, a 1244. Turci Karaosmanlije zauzeli su sveti grad Jeruzalem, koji je otada nepovratno izgubljen za kršćane. Zbog takvih opasnosti trebalo je ujediniti kršćansku Europu, dakle privesti pravoslavne vjernike u krilo Crkve, i eliminirati uzročnika nemira kakav je bio Fridrik II.

Ne čekajući otvaranje koncila Inocent IV. poslao je izaslanstvo tatarskom kanu pozvavši ga na umjerenost te zamolio da primi njegove misionare, na što je barbar

pristao, i jednu misiju k pravoslavnim duhovnim vođama. Također je razgovarao s kraljem Ljudevitom Svetim o pripremama za novi križarski pohod koji će francuski kralj poduzeti 1248.

Na otvorenju Lyonskog koncila svi su shvatili da je Inocent IV. odlučio obračunati s Fridrikom II. Na prvoj sjednici papa je iznio optužbe protiv cara. Otkriće gnjevnog pape o vezama Fridrika II. sa Saracenima izazvalo je veliko nezadovoljstvo među sudionicima. Koncilski oci saznali su na primjer

da je car regrutirao među nevjernicima osobnu gardu, ili radije vojsku, oko i dvadeset tisuća ljudi koji su sijali strah i trepet u Apuliji, da je u Luceri 214

dopustio gradnju džamije, da je u svojoj rezidenciji držao harem Saracenki... Gnusne li rabote! Carev opunomoćenik na koncilu Tadej de Suessa bio je vrlo rječit, ali nije mogao obraniti cara. Na trećoj sjednici lyonska je katedrala

bila poprištem jednog nevjerojatnog događaja. Okupljeni u lađi, sa svijećom i u ruci, pred papom koji je sjedio na povišenoj stolici postavljenoj ispred glavnog oltara, koncilski su oci slušali iz usta Inocenta IV. dugi izvještaj o zločinima Fridrika II.: hereza, poticanje na herezu, svetogrđe, preljub, nasilje nad članovima Kardinalskog kolegija i nad biskupima i klericima, neprestano kršenje ljudskih prava, razna sramotna djela itd. Kad je završio s čitanjem Fridrikovih zlodjela Inocent IV. proglasio je svrgnutim onoga koga su neki koncilski oci nazvali Antikristom: »Nakon što smo se dugo savjetovali sa svojom biskupskom braćom, uz odobrenje svetog koncila, Mi, nasljednik Petrov, proglašavamo goreimenovanog vladara Fridrika odbačenim od Boga svemogućeg. Kao takvog, proglašavamo ga lišenim svih njegovih časti i do- stojanstava. I proglašavamo ga svrgnutim«. Oci pogasiše svijeće, dok je Tadej de Suessa brzim koracima napuštao katedralu prijeteći prisutnima gnjevom svoga gospodara.

Fridrik II. s bijesom je primio vijest o svom svrgnuću. I kako je bijes loš savjetnik počeo je slati vladarima raznih europskih država bezumna pisma u kojima najavljuje rat Crkvi. On nije bio čovjek koji će se samo tako predati.Odmah je poduzeo vojne akcije koje mu nisu donijele koristi, toliko je bilo veliko poštovanje naroda prema svečanim odlukama crkvenog učiteljsrva. Pohod na Parmu završio je katastrofalno, njegova je vojska potpuno poražena, a njegov sin i miljenik Enzio zarobljen. Odsad se Fridriku nazirao kraj. Napušten od svojih baruna, osuđen od sebi ravnih i javnog mnijenja, Fridrik II. Hohenstaufenovac umro je u prosincu 1250.

Inocent IV. odlučio se nakon smrti svoga protivnika vratiti u Italiju.Nakon boravka u opatiji Cluny neko je vrijeme proveo u Perugi, zatim se vratio u Rim koji je napustio prije devet godina. No ovdje neće dugo ostati. Upravo je razmišljao na koji bi način mogao okončati raskol s Bizantskom crkvom kad je pozakonjeni sin Fridrika II., Manfred, namjesnik Sicilskog Kraljevsrva, krenuo prema Papinskoj Državi sa saracenskom vojskom koju je njegov otac okupio u Luceri. Papa je pošao na jug da organizira otpor kad ga je smrt iznenadila u Napulju 7. prosinca 1254.

Pontifikat Aleksandra IV. (1254.-1261.) bit će vrlo nemiran zbog Man- fredovih osvajanja. Nasljednik Inocenta IV. nije imao istu energiju. On je trpio i nije učinkovito odgovarao. Stvari će se promijeniti kad na papinsku stolicu 29. kolovoza

214 Lucera u Capitanati, 18 km zapadno od Foggie, južno od planinskog masiva Gargano. Fridrik II. posjedovao je ovdje vilu u kojoj je redovito odsjedao. Mošeja će biti uništena po nalogu Karla II. Anžuvinca (j-1309.) koji je zadužio Pierrea d'Agincourta da na njenom mjestu sagradi katedralu u anžuvinskom stilu koja i danas postoji

1261. dođe sin obućara iz Troyesa, Jacques Pantaleon, koji je uzeo ime Urban IV. (1261.-1264.). Novi papa, čiju će duhovnu snagu hvaliti jedan ambasador iz Siene, bio je diplomat premazan svim mastima. Još i prije svog izbora iznio je prijedlog, što je možda bio razlog zbog kojeg je izabran, da se dinastija Hohenstaufen na Siciliji zamijeni nekom drugom. Nije li papa, barem teorijski, bio gospodar Sicilije, dakle vlasnik prava na krunu? Čim je postao papa Urban IV. počeo je pregovarati s francuskim kraljem Ljudevitom IX. Svetim. Sporazum je postignut 1264. samo nekoliko mjeseci prije nego što će papa umrijeti. Papa je nudio krunu Sicilije kraljevu bratu, princu Karlu Anžuvinskom, koji se obvezao da će osvojiti svoje krajevstvo i da će ga dati kao leno Rimskoj crkvi.

Tek pod pontifikatom Urbanova nasljednika grof od Anjoua zauzet će svoje kraljevstvo. Novi papa Klement IV. (1265.-1268.), bio je prirodni grofov saveznik; rođen u Saint—Gillesu na Rhoni, u Provansi, Guy Foulques bio je zapravo tajnik Ljudevita Svetog, a crkvenog se zvanja prihvatio nakon smrti svoje žene i za Urbana IV. obavljao je osjetljive diplomatske misije. Nastavljajući politiku svoga prethodnika svom je snagom podupirao elimi- naciju utjecaja Hohenstaufenovaca. To nije išlo glatko. Kao sicilski kralj pod imenom Karlo I. grof od Anjoua morao je zapodjenuti nemilosrdnu borbu protiv njemačke dinastije. Pobijedio je Manfreda 1266. u bitci kod Beneventa u kojoj je njegov protivnik izgubio život. Ali rat nije bio dobiven. Mladi princ Konradin Hohenstaufen, sin cara Konrada IV. (1250.-1254.) i Manfredov polubrat, došao je iz Švapske u Italiju da preuzme nasljedstvo svoga strica.Loše mu se pisalo. Poražen i zarobljen 1268. u bitci kod Tagliacozza, nesretni je mladić, koji je imao samo šesnaest godina, odveden u napuljski dvorac Castel dell'Ovo gdje mu je odrubljena glava. Dinastija Hohenstaufen bila je živa.

Konradinovo pogubljenje označava kraj jednog razdoblja, kraj sna o univerzalnoj vlasti kojim su se njemački carevi tako dugo hranili. Papinstvo se oslobodilo njemačke prijetnje, ali će dobiti novog gospodara u osobi onoga koga su dva francuska pape, Urban IV. i Klement IV., učinili kraljem: u osobi Karla Anžuvinskog.

17.

PAPINSTVO U FRANCUSKOM ŽRVNJU(1271-1377)

Klement IV. umrijet će ubrzo nakon Konradinova pogubljenja. Njegova smrt ostavit će slobodan prostor za djelovanje Karlu I., tim prije što je Kardinalski kolegij, podijeljen na dvije stranke, jednu talijansku i drugu francusko–anžuvinsku, bio nesposoban okupiti dvotrećinsku većinu potrebnu da se izabere papa. Ispražnjenost papinske stolice produžit će se na tri godine. Kralj Sicilije iskoristio je okolnosti da bi nametnuo svoju vlast u Vječnom gradu i Papinskoj Državi.

KARLO I. ANŽUVINSKI

Karlo I. bio je posve drukčiji od svog brata kralja Ljudevita IX. Svetog. Nije imao

njegove vrline, ali ga je vodilo neizmjerno častohleplje. Nazuvši čizmu njemačkih

careva sanjao je o vlastitom carstvu koje se, po njegovoj zamisli, protezalo od Alpa

do Jeruzalema. Neko je vrijeme čak gajio nadu da će utvrditi svoju prijestolnicu u

Bizantu. Njegovo ponašanje u Papinskoj Državi otkrit će njegovu pravu prirodu,

prirodu bezobzirnog i ambicioznog čovjeka. U takvim okolnostima njemu je

pogodovala duga ispražnjenost Svete Stolice.

No ipak je trebalo izabrati papu. Prvog rujna 1271. kardinali su izabrali Tebalda Viscontija koji će biti bl. Grgur X. (1271.-1276.). Za njim su se brzo izredali savojski dominikanac, bl. Petar de Tarentaise, koji je upravljao Crkvom pod imenom Inocent V. samo pet mjeseci u prvoj polovici 1276.; zatim Genovežanin Ottobono Fieschi kao Hadrijan V., koji je umro pet tjedana nakon svog izbora; Portugalac Pietro Juliani, kao Ivan XXI., čiji je obećavajući pontifikat započeo u rujnu iste godine i okrutno prekinut u svibnju 1277. jednom glupom nezgodom, naime pao mu je strop na glavu; Rimljanin Giovanni Orsini, kao Nikola III., izabran je u prosincu 1277. i upravljao Crkvom samo trideset mjeseci. Četiri pape u četiri i pol godine! Jedini značajan događaj iz tog razdoblja bilo je sazivanje XIV. općeg crkvenog koncila u Lyonu 1274. posvećenog donošenju mjera za okonačnje raskola s Carigradskom crkvom, a bio je obilježen smrću sv. Bonaventure (1221.–1274.) koji je predsjedao koncilom kao kardinal legat. Sv. Toma Akvinski (1225.-1274.), na čije je sudjelovanje osobito računao Grgur X., umro je nekoliko mjeseci prije početka koncila na putu prema Lyonu.

Dvadesettrećeg veljače 1281. Kardinalski kolegij izabrao je za papu francuskog franjevca Simona de Brion, koji je bio ministar pravosuđa Ljudevita IX. Svetog. On je uzeo ime Martin IV. (1281.-1285.). Karlo I. upotrijebio je sav svoj utjecaj da ishodi od kardinala izbor toga nekadašnjeg suradnika svoga oca, ne oklijevajući se čak poslužiti svojim pravom čuvara konklave da »obilno namiri svoje prijatelje, a uskrati hranu neprijateljima!«215 Martin IV. bio je sklon namjerama Karla I. kad je izbio ustanak na Siciliji, tzv. Sicilske večer- nje, odmah nakon Uskrsa 1282., i svi planovi sicilskog kralja pali su u vodu. Opći pokolj Francuza koji su počinili Sicilijanci na nagovor napuljskog kralja Petra III. Aragonskog (1276.-1285.) dovest će do raspada kraljevstva; odsad će postojati dvije Sicilije, otočna pod vlašću Aragonca koji je uzeo ime Petar I. i kraljevstvo na poluotoku pod vlašću Anžuvinca. Dvije Sicilije, dakle dvije prijestolnice, Palermo i Napulj. Aragonski ustanak spasio je dakako Papinsku Državu, ali okolnosti u kojima je bio pripremljen i izveden i gnusni zločini koji su ga uprljali morali su izazvati prijekor Apostolske Stolice čija je vlast gospodara pritom bila izvrgnuta ruglu. Izvlačeći korist iz te situacije Martin IV. dao je sicilsku krunu Karlu Valois, trećem sinu francuskog kralja Filipa III. Odvažnog (1270-1285.). To je bilo mudro rješenje, ali francuski kralj nije uspio u svom vojnom pohodu protiv aragonskog kralja. Početkom 14. st. papa će

215 Bernard Guillemain, La Papaute sous Pinfluence fianiaise, u: Hutoire des Papes et du Vatican, str. 85.

priznati vlast mlađe grane Aragonske kuće na Siciliji i vlast starije grane na Sardiniji i Korzici.

Martin IV. nije doživio te događaje. Umro je 28. ožujka 1285. i nakon njega tri su se pape brzo izmijenili na stolici sv. Petra: Honorije IV. (1285.– 1287.), Nikola IV. (1288.-1292.) i sv. Celestin V., koji je, nakon što je izabran u srpnju 1294., na kraju konklave koja je trajala dvadeset sedam mjeseci, abdicirao 13. prosinca216. Jedanaest dana poslije njegove abdikacije kardinali su izabrali za papu papinskog diplomata Benedetta Caetanija, koji je bio predstavnik pape Klementa IV. u Parizu potkraj vladavine Ljudevita IX. Svetoga i kardinal legat u Francuskoj početkom vladavine Filipa IV. Lijepog. Uzeo je ime Bonifacije VIII. (1294.-1303.)

BONIFACIJE VIII. I FILIP IV. LIJEPI

Novi papa bio je aristokrat koji je jako držao do etikete i do svog položaja. Njegov ulazak u Rim, 23. siječnja 1295., na bijelom konju čiji povodac je držao napuljski kralj Karlo II. (1285.-1305.), a pred njima je išao poklisar noseći dva mača kao simbol dvostruke duhovne i svjetovne vlasti, daje nam sliku o važnosti koju je taj papa pridavao svom položaju. Bonifacije VIII., koji se sredinom 13. st. školovao u izvanrednoj pravničkoj školi na Pariškom sveučilištu, bio je vrstan dijalektičar od kojega su njegovi protivnici zazirali, tim prije što nije podnosio da mu se proturiječi. Ohol, osoran, čak prezriv, nesposoban da dugo zadrži suradnike koje je vrlo brzo proglašavao nesposobnima i nekorisnima, bio je zapravo osamljen čovjek, bez prijatelja, koji je odluke donosio u tišini svoga kabineta, ne savjetujući se ni sa kim, a nametao ih je autoritativno, ponekad i brutalno, i nije dopuštao da ih itko dovodi u pitanje. Zablude njegove vladavine rođene su iz te njegove ohole uvjerenosti, koju su nakon njega pokazali mnogi državnici, da je uvijek u pravu, sam protiv svih. No bio je pastir vrlo privržen svojim vjerskim dužnostima.

Jedini čovjek koji je ikad izazvao naklonost Bonifacija VIII. bit će poslije njegov najljući neprijatelj. Tijekom svoga boravka u Parizu 1290. kardinal Caetani bio je očaran ličnošću Filipa IV. Lijepog (1285.-1314.). Popevši se na prijestolje u dobi od šesnaest godina mladi je kralj, unuk Ljudevita IX. Svetog, imao onu rijetku osobinu koju je bivši zakonoznanac osobito cijenio: osjećaj za državu. Kardinal, budući papa, imao je osjećaj za Crkvu. Pokazat će ga u okolnostima u kojima će se sukobiti s idejama francuskog kralja.

Prva zadjevica između pape i kralja izbila je na početku njegova pontifikata, a izazvao ju je problem novca. Filip IV. Lijepi uveo je u svojoj državi administraciju kakvu Francuska nikad prije nije imala, a ona je bila skupa. Ratovi koje je kralj vodio protiv svojih susjeda na sjeveru i jugu i koje je Bonifacije s pravom nazvao bratoubilačkima ispraznili su državnu blagajnu. Trebao mu je novac. »Da bi riješio tako tešku financijsku situaciju francuski kralj upotrijebit će sva sredstva: ogulit će bankare, Židove, lihvare i templare, kovati lažni novac, udariti prevelikim porezima seljake, građane, plemiće i osobito klerike koji se nisu znali braniti«217. Osobito kler... Kad je 1294., dok Bonifacije VIII. još nije bio papa, kralj zatražio od Francuske crkve izvanredni porez da napuni blagajnu, biskupi su mu velikom većinom odobrili

216 Umro je 19. svibnja 1296., a 5. svibnja 1313. kanonizirao ga je Klement V.217 Dom Charles Poulet, Initiation d Phistoire ecclesiastique, sv. I., str. 169

dvostruku desetinu u tijeku dvije godine. Žalosna odluka koja će biti suprotna dekretima IV. lateranskog koncila iz 1215., mislili su biskupi koji nisu pristajali na to; jedino je papa, podsjetili su, imao pravo odobriti uvođenje poreza na kler. U ovom slučaju porez je bio neprihvatljiv jer se prikupljao za potrebe rata, a skupljanje je osim toga bilo povjereno ne crkvenim skupIjačima poreza nego laicima koji su bili plaćeni po postotku od utjerane svote, dakle bili su pohlepni i potkupljivi. Biskupi koji su se tome protivili pozvaše u pomoć papu.

Odgovor Bonifacija VIII. brzo je stigao. Bulom Clericis laicos zaprijetio je izopćenjem sebi rezerviranim protiv vladara koji zatraže i prelata koji odobre dodatne poreze bilo kakve naravi bez izričitog odobrenja Apostolske Stolice.Bula je imala opće značenje, ali kršćanski je svijet savršeno dobro razumio da se odnosi samo na Francusku. Filip IV. Lijepi odgovorio je uvođenjem kontrole novčanica koja je pogodila samo Papinsku Državu. Kanonizacija Ljudevita IX. Svetog 1297. i proglašenje prve Svete godine 1300. dovele su do zatopljenja odnosa između kraljevskog Louvrea i papinskog Laterana, ali novi incident potpalit će vatru.

U nadi da će izgladiti stvari s Filipom IV. Lijepim Bonifacije VIII. poslao je u Francusku izaslanika sa zadaćom da postigne nagodbu o oslobođenju klera od plaćanja nekih poreza. Bio je to Bernard Saisset (1314.) kojega je papa posjeo u biskupsku stolicu u Pamiersu koju je osnovao 16. rujna 1295. Pod izgovorom da je imenovanje bilo jednostrano kralj je uhitio Bernarda Saisseta u noći s 12. na 13. srpnja 1310. Papa je pozvao u Rim biskupa Pamiersa prijeteći izopćenjem onima, dakle i kralju, koji ne dopuste prelatu da se vrati u Vječni grad218. I kako nije imao iluzija da će ga pravo shvatiti, Bonifacije VIII. objavio je novo upozorenje u obliku bule Ausculta fili: »Bog nas je postavio iznad vladara da poučavamo, sadimo, iskorjenjujemo, uništa- vamo...«. I kao da to nije bilo dovoljno, papinska isprava sadržavala je još sljedeće riječi koje su se odnosile izravno na francuskog kralja: »Ne priznajete drugih sudaca osim svojih službenika, nikakvog drugog suda osim svoga pred koji dovodite klerike i laike ne vodeći nimalo računa o sudu Pape!«. Nakon toga papa je na blagdan Svih svetih 1302. sazvao u Rimu sinodu.

U tom sukobu dviju tvrdoglavin glava razljućenih zahtjevima protivnika svaka akcija jednog izazivala je reakciju drugog. Filip 1V. Lijepi odgovorio je na papinu sinodu sazivanjem skupštine državnih staleža u pariškoj Notre– Dame, koji su proglasili nezavisnost kralja i osudili miješanje pape u unutrašnje stvari Francuske, te donijeli odluku o konfiskaciji posjeda onih biskupa koji su sudjelovali na sinodi. Odluka državnih staleža prva je javna manifestacija galikanizma koji će otada stalno trovati odnose Svete Stolice i Francuske. Bonifacije VIII. odgovorio je pred biskupima okupljenim na sinodi u studenom 1302. objavljivanjem bula Unam sanctam koje bi se moglo nazvati poveljom teokracije. Taj dokument sadrži jednu rečenicu koju će iskoristiti glavni kraljev savjetnik Vilim de Nogaret ( 1313.) izvukavši je iz konteksta: »Za svako ljudsko biće nužno je da se zbog spasenja pokori rimskom prvosvećeniku«. Ta izjava odnosila se izričito na duhovne stvari, a kontekst je dopuštao da se smisao razumije i ovako: od nužne je potrebe spasa biti, duhovno, podvrgnut rimskom prvosvećeniku. Da bi dao primjer papa Bonifacije VIII. izopćio je Filipa IV. Lijepog 13. travnja 1303.

Vilim de Nogaret pokušao je zatim uništiti papin ugled u svijetu. U jednom

218 Bula Salvator mundi od 4. prosinca 1301.

optužujućem pismu koje je poslao svim stranim dvorovima i koje je imalo velik odjek u Francuskoj kraljev savjetnik optužio je Bonifacija VIII. za sve moguće zločine, uključujući i sodomiju, i na kraju pozvao nedostojnog papu na ekumenski koncil, na što je papa odgovorio pravničkim rječnikom, u čemu je bio stručnjak: »Vi pozivate Nas protiv Nas, jer se koncil ne može održati bez Nas (...) zar to nije revolucija u Crkvi i ponižavanje papinske vlasti ako kraljevi i vladari imaju slobodu da pođu tim putem? Čim papa pokuša ukoriti jednog vladara odmah ga se optuži da je heretik ili zločinac, a to je samo lak način da se izbjegne kazna«.

ATENTAT U ANAGNIJU

Filip IV. Lijepi odlučio se tada poslužiti silom. Vilim de Nogaret otputovao je u Italiju sa zadaćom da dovede papu u Francusku kako bi mu se sudilo na koncilu. U lipnju 1303. kraljev savjetnik boravio je u Firenci gdje je stupio u vezu s izvjesnim Sciarrom Colonna čija je obitelj oduvijek bila smrtni neprijatelj obitelji Caetani iz Anagnija iz koje je potjecao papa. Dva ortaka unajmili su plaćenike, njih oko osam stotina, i u najvećoj tajnosti stigli u Anagni gdje je papa, koji se ni od koga nije čuvao, provodio s jednim dijelom svoga dvora kraj ljeta. Sedmog rujna 1303. u zoru četa koja je bila pod zapovjedništvom Vilima de Nogaret opkolila je grad, zarobila dva kardinala koje je tu zatekla i s njima surovo postupila, zapalila vrata katedrale koju je opustošila i upala u papinsku palaču. Vilim de Nogaret i Bonifacije VIII. stali su se žestoko »objašnjavati<, savjetnik francuskog kralja izrecitirao je u dugom monologu sve optužbe koje je već iznio u svojim optužnicama, a papa je unatoč srdžbi koja ga je hvatala zbog takvog poniženja ostao gospodar svog duha i zazvao na glavu svojih protivnika Božji gnjev. To je bilo dovoljno da izazove bijes Sciarre Colonna, koji je provalio često opisivanim prizorom pljuske rukom sa željeznom rukavicom po papinu licu. Ako je vjerovati predaji, Nogaret se umiješao i tako spriječio Colonnu da ne ubije papu.

Papu, koji je ostao pod prismotrom u svojoj palači, sljedećeg će dana osloboditi stanovnici Anagnija koji su se pobunili »protiv stranaca«, a uskoro će im se pridružiti četiristo konjanika iz Rima. Pod njihovom zaštitom Boni- facije će se vratiti u Vječni grad slomljena srca. Oholost ga je napustila, otpor mu je bio slomljen. Umro je mjesec dana poslije, 11. listopada 1303.

Atentat u Anagniju imao je silan odjek u cijelom kršćanskom svijetu. Vladari koji su u dubini svoga srca čestitali Filipu IV. Lijepom što je imao hrabrosti za takav čin, što je potvrdio laicitet svoje države i nezavisnost političke vlasti od duhovne, sad su ga spremno ga osudili. Jedanaest dana nakon smrti Bonifacija VIII. kardinali su za papu izabrali vrhovnog starješinu dominikanaca, jednog od one dvojice kardinala kojega su Nogaretovi i Colonnini plaćenici zlostavljali u Anagniju. To je bio vrlo svet čovjek kojeg Crkva slavi kao blaženika i koji je od prvog dana svoga pontifikata tražio da se uspostavi mir. Filip IV. Lijepi smatrao je prve papine korake znakom slabosti, a Nogaret je to iskoristio da ga nagovori da od pape zatraži otvaranje postumnog procesa Bonifaciju VIII. Smrt je nakon osam mjeseci pontifikata (22. listopada 1303.-7. srpnja 1304.) oslobodila bl. Benedikta XI. golemih muka koje mu je zadavao francuski dvor.

Tadašnje političke prilike imale su za rezultat duboku podjelu Kardinalskog zbora. Neki kardinali bili su pristaše čvrste politike, jer popustiti Filipu IV. Lijepom značilo je

unaprijed se osuditi na popuštanje i ostalim vladarima, dok su drugi, nešto brojniji, pripisivali karakteru samog Bonifacija VIII. zla od kojih je trpjela Apostolska Stolica. Da je pokojni papa bio barem malo više popustljiv, da se okružio mudrim glavama Kardinalskog zbora, ne bi dospjeli u takvu bezizlaznu situaciju. Ti kardinali zapravo su osudili papu Caetanija i time odredili profil budućeg pape. Tko je trebao Crkvi, uvjeravali su, ako ne jedan dobroćudni papa koji će ispraviti krivine i postaviti stvari na svoje mjesto?

PAPINSTVO U AVIGNONU

Papa koji je izabran 5. lipnja 1305. u konklavi koja je trajala jedanaest mjeseci u Perugi imao je osobine koje je definirala većina članova Kardinalskog kolegija. Bertrand Got, nadbiskup Bordeauxa, podrijetlom iz Villandrauta u Guyennei, nalazio se u pokrajini Poitou u trenutku svoga izbora i to ga je neobično iznenadilo. Kardinali su se odlučili za njega zato što je nadbiskup Bordeauxa pokazao veliku privrženost Bonifaciju VIII., ali je pokazivao i vjernost Filipu IV. Lijepom; taj dobri i velikodušni čovjek koji je mrzio probleme očito je bio prava osoba koja će moći pomiriti nepomirljivo. Francuski kralj bio je zadovoljan takvim izborom koji je papinstvo navodio na mlin Francuza. Tako će biti tijekom sedam uzastopnih pontifikata, sve do 1378.

1378.Navodeći kao razlog stanje u Italiji i osobito u Rimu, gdje su pristaše pape (gvelfi), koje su predvodili Orsinijevi, i pristaše cara (gibelini), koje je vodila obitelj Colonna, neprestano ratovali, Klement V. odlučio je »privremeno« preseliti svoju rezidenciju u Francusku. On nikada neće vidjeti Rim i to privremeno stanje potrajat će tri četvrt stoljeća. Nakon krunidbe, koja je obavljena u Lyonu 14. studeiaog 1305., papa je najprije boravio u Bordeauxu 1306., zatim 1307.-1308. u opatiji Liguge koju je osnovao sv. Martin i u Poitiersu, i na kraju se smjestio u Avignonu, gradu u blizini grofovije Velnaissin koja je pripadala Svetoj Stolici od 1229.219. Tada nije bilo papinske palače u Avignonu i Klement V. koji se iskreno nadao da će se jednog dana moći vratiti u Lateran smjestio se u dominikanski samostan u gradu. Ovakva jednostavnost pokazuje kakav je to bio čovjek, pravi dobričina, vrlo iskren i stalno u strahu da će nekoga povrijediti, bez obzira radilo se o skromnoj ili moćnoj osobi, bio je krajnje velikodušan.

SLUČAJ TEMPLARSKOG REDA

Filip IV. Lijepi bio je dobro obaviješten o kakvom se čovjeku radilo. Iskoristio je to. Poznata je priča o tome kako je francuski kralj likvidirao Templarski red. Uvijek u novčanoj stisci karakterističnoj za njegovu vladavinu, kralj Filip žudio je za bogatstvom templara. Ono će mu na kraju izmaknuti pod okolnostima koje ni danas nisu razjašnjene. Trinaestog listopada 1307. kralj je dao uhititi velikog meštra Templarskog reda Jacquesa de Molaya i sve templare koji su prebivali na teritoriju njegova kraljevstva. Okolnosti toga događaja vrlo su tajnovite, prvo zato što je

219 Samo je grofovija Venaissin ostala papinski teritorij nakon sporazuma iz Meauxa 1229. Teorijski Avignon je od 1290. pripadao Karlu II., napuljskom kralju i groEu od Provanse. Njega će papi prodati Ivana Napuljska 1348.

kraljeva zapovijed izvršena svuda u isto vrijeme i u tajnosti koja je nezamisliva za ono vrijeme u kojem nije postojala mogućnost povezivanja i prijenosa podataka, zbog čega se moramo diviti učinkovitosti tadašnjeg administrativnog aparata, i zato što je 12. listopada uvečer, između večernje i kompletorija, veliki meštar dao skloniti na sigurno arhivu i trezor reda. Kad je Filip IV. Lijepi došao u rezidenciju pariških templara 13. listopada u zoru nije našao ništa osim teksta Pravila koja je za red sastavio sv. Bernard, nekoliko pobožnih knjiga i neke nevažneračune. Obuzeo ga zastrašujući bijes kad je shvatio da je izigran.

Kraljev bijes iskalio se u nepravednom i čudovišnom procesu koji je otvorio protiv templara i koji je snažno obilježio povijest, kako onu Crkve tako i opću. Klement V. najprije je prosvjedovao zbog samovoljnog uhićenja svih templara, ali je pustio inkvizitore odane kralju da vode individualne procese, zadovoljivši se time da cijeli slučaj preda općem koncilu, petnaestom po redu, koji će se održati na obalama Rhone, u gradu Vienne, 1311.-1312. Koncil je donio odluku, o čijoj se utemeljenosti i dalje raspravljalo, iako je ona, uzevši u obzir okolnosti s jedne strane, značila gubitak svetih mjesta radi kojih je viteški Templarski red i bio osnovan, ali je s druge strane bila vrlo mudra i u potpunom skladu s interesima Crkve: jednostavno je ukinuo Templarski red. Takva odluka koju je koncil usvojio 3. travnja 1312. omo- gućit će kralju da »spasi obraz«, nema sumnje, ali i koncilskim ocima da izbjegnu ratificiranje presuda koje su donijeli sudovi pod kraljevskom upravom kao i da ne izreknu presudu za koju nisu znali je li neopravdana220, ali koja je u svakom slučaju bila nepravedna i sramotna.

U Rimu je situacija u odsutnosti pape postajala neizdrživom. Borbe gvelfa i gibelina, koji su nastavili svoj vječni rat, dosegnule su vrhunac. Godine 1328. Sciarra Colonna, tužni junak atentata u Anagniju, uzurpirat će papinsku vlast i»u ime rimskog naroda« okruniti za njemačkog cara kralja Ljudevita IV. Bavarskog. Situacija se činila bezizlaznom. To je bilo zato što je Apostolska Stolica bila u Avignonu, pape su se držali obala Rhone jer se nisu osjećali sigurnima na obalama Tibra.

BABILONSKO SUŽANJSTVO

Cijeli kršćanski svijet žalio se na nesreće koje su ga snašle. Iz tog vremena ostala nam je veličanstvena jadikovka Dantea221 (1265.-1321.) koji će u njoj prezreti Gaskonjce i Cahorce, Guaschi e Caorsini kako ih naziva, krive, po njegovu mišljenju, zato što su »anektirali« Apostolsku Stolicu. Petrarka (1304.-1374.) će napisati o Avignonu da je »mjesto sastanka demona«, »novi Babilon«, a tu su i patetična zaklinjanja sv. Katarine Sienske (1347.-1380.) koja će s kardinalom Gilom Alvarezom Carrillom de Albornoz (1310.– 1367.), toledskim nadbiskupom i

220 O procesu templarima možemo raspravljati u beskraj. Moguće je da su neki pripadnici Reda bili zavedeni ponudama Saracena ili otkrićem znanstvenih, matematičkih, astronomskih i čak kozmo- loških spoznaja koje Europljani tada nisu poznavali. Pažljivo proučavanje sudskih isprava s procesa templarima upućuje na to da je jedna mala skupina vitezova održavala sumnjive veze sa Saracenimai sastajala se s njima unatoč zabrani Reda. Moguće je da su inkvizitori otkrili mutne aktivnosti, koje-. potvrđuje i svjedočenjejednog člana Reda koji govori o tome što je vidio one večeri kadje došao u Palestinu, ali sigurno je da magisterij Reda, s velikim meštrom Jacquesom de Molayom na čelu, nije znao što se događa u nekim njegovim podružnicama.

221 Među ostalim u VI. pjevanju Čistilišta kaže: »O Italijo ropska, kućo jad'a, lađo u buri a bez kormilara, ne glavo narod"a, već leglo smrada!»

papinskim legatom u Rimu između 1354. i 1366., organizirati povratak papinstva u Rim. Tijekom toga dugog progonstva papa Rim, čije se stanovništvo toliko prorijedilo da se mogao smatrati običnom varošicom222, doživjet će tragikomične događaje, kakav će na primjer biti pučki ustanak koji je poveo Cola di Rienzo (1314.-1354.), jedan zaluđeni čovjek koji je vjerovao u svoju misiju, koji je čas bio na strani gibelina, čas gvelfa, od kojega su talijanski protuklerikalci željeli učiniti junaka borbe za nezavisnost rimskog puka.

Nakon Klementa V. šest papa, podrijetlom iz pokrajine Languedoc, izredalo se u Avignonu: avignonski biskup Jacques Dueze, rodom iz Cahor- sa, kao Ivan XXII. (1316.-1334.); Jacques Fournier, cistercit podrijetlom iz Saverduna, kao Benedikt XII. (1334.-1342.); benediktinac Pierre Roger, kao Klement VI. (1342.-1352.); Etienne Aubert, kardinal–biskup Ostije, iz Limousina kao i njegov prethodnik, kao Inocent VI. (1352.-1362.); benediktinac Vilim de Grimoard, podrijetlom iz Gevaudana, kao Urban V. (1362.– 1370.), kojega Crkva slavi kao blaženika; i posljednji francuski papa Roger de Beaufort, podrijetlom iz Rosiers d'Egletonsa, pod imenom Grgur XI. (1370.-1378.).

Povjesničari su općenito bili okrutni prema avignonskim papama. Okrutni i nepravedni. Jedni su ih optužili za »lojalnost francuskom kralju«, drugi za njihovu više političku nego vjersku zaokupljenost, treći opet za odbijanje Kurije da napusti Avignon, dakle za nedostatak interesa za Rim kojemu je papa biskup, jer je papa zato što je rimski biskup. Ova posljednja optužba najčešće se ponavlja. Jedini dokaz za to vide u gradnji goleme papinske palače pod papama Benediktom XII. i Klementom VI., kojoj je prvi, cistercit do srži i mističar, želio dati samostansku strogost. Glavni razlog za »babilonsko sužanjstvo«, kako je Dante nazvao boravak papa u Avignonu, bila je samo nesigurnost koja je vladala u Vječnom gradu. To će konstatirati Urban V. kad se 1367. zaputi u Rim223, jer tamo nije mogao ostati. Treba li reći da papinska vlast u Rimu nije postojala? Papinski legati predstavljali su Apostolsku Stolicu u strašnim okolnostima i na duhovnom i na svjetovnom planu. Najpoznatiji je bio kardinal Gil Alvarez Carrillo deAlbornoz koji je željeznom šakom upravljao Papinskom Državom, ali nije mogao uspostaviti svoju vlast u Rimu.

Problemi nisu spriječili avignonske pape da se brinu o sadašnjosti i budućnosti svoga biskupskog grada na obalama Tibra. Klement V. potrošio je mnogo novca na obnovu lateranske bazilike koju je 1308. oštetio požar, Benedikt XII. dao je 50.000 zlatnika za radove u Vatikanu i Lateranu, Ivan XXII. ukrasio je pročelje Sv. Pavla izvan zidina veličanstvenim mozaikom koji je nestao u požaru 1823. Klement VI., koji je kao i BenediktXII. poduzeo velike radove na obnovi Laterana, proglasio je 1350. u Rimu Svetu godinu.

Proučavajući vođenje duhovnih poslova papa tijekom cijelog avignonskog razdoblja, otkrivamo začudnu brigu koju su pape posvećivali evangelizaciji poganskog svijeta, osobito Mongoliji, Perziji, pa i samoj Kini. Tamo je najprije poslao biskupe Klement V., zatim Ivan XXII. Ti isti pape pokušali su postići jedinstvo s Istočnom crkvom; tijekom svoga vrlo kratkog boravka u Rimu Urban V. primio je u listopadu 1369. u Vatikanu cara Istočnog Rimskog Carstva Ivana V. Paleologa (1341.-1391.) koji je zatražio od njega pomirenje s Katoličkom crkvom224.

222 Godine 1368. Rim nije imao više od 22.000 stanovnika223 Urban V. ukrcao se 2. svibnja 1367. u Marseilleu na brod koji je pratilo šezdesetak galija i iskrcao se u Cornetu 4.

lipnja, zaustavivši se usput u Genovi i Pisi, zatim je proveo cijelo ljeto u Viterbu. U Rim je ušao 16. listopada. Ponovno će se ukrcati na brod za Provansu početkom rujna 1370. i stići u Avignon malo prije svoje smrti, koja gaje zatekla 19. prosinca 1370.

224 Ivan V. Paleolog doživjet će po svom povratku u Carigrad velike nevolje jer poglavari Bizantske crkve nisu priznavali ono što su smatrali »predajom«. Car će uostalom biti zbačen s prijestolja između 1376. i 1379.

Najznačajnije djelo avignonskih papa je pravosudna i administrativna uprava. U to vrijeme određen je raspon ovlasti rimskih biskupa i ustanovljena prva racionalna organizacija Kurije. Kad su se pape definitivno vratili u Rim crkvena je administracija funkcionirala savršeno, toliko dobro da su neki, poput Marsilija iz Padove (1290.-1343.), Vilima Occama (1300.-1350.) i još nekih drugih, ustali protivi centralizacije koju su smatrali prejakom za duhovnu vlast.

Prvi papa koji se vratio u Rim bio je Grgur XI. Kad je izabran, 30. prosinca 1370., donio je odluku za povratak. Ona je međutim morala pričekati zbog velikih političkih problema, osobito zbog protivljenja francuskog kralja Karla V. (1364.-1380.). Zato je povratak koji je papa najavio 1. kolovoza 1374. za Uskrs 1376.225 morao biti odgođen. Kad su sve prepreke napokon uklonjene Grgur XI. mogao je ispuniti svoj zavjet226. Ušao je u Rim 17. siječnja 1377. i upostavio svoju rezidenciju u Lateranu.

18.RASKOLI I KONCILI

(1377.-1447.)

Povratak papa u Rim, koji je toliko strasno priželjkivala velika mističarka Katarina Sienska, nije riješio probleme. Grgur XI. vrlo brzo će to shvatiti. Vječni grad bio je u ruševinama, političke stranke koje su se međusobno ubijale u nadi da će se domoći vlasti koju su bile nesposobne provoditi bile su snažnije nego ikad. Ulica je pripadala razbojnicima koji su ovamo došli većinom iz pokrajine Abruzzo, na njoj su rješavali sukobe svojin gospodara koji su ih za to plaćali, a ponekad su i orobljavali prolaznike za svoj račun. Stanovnici su bježali iz grada, a čak su se i velike obitelji odlazile skloniti u dvorce koje su posjedovale u okolici Rima i koje su sve bolje utvrđivale.

225 Grgur XI. naručio je od Mlečana potrebne brodove226 Papa i Kurija ukrcali su se na brod u Marseilleu 2. listopada 1376. Nakon zaustavljanja u Genovi, Pisi, Livornu i

Cornetu papa se iskrcao u Ostiji 14. siječnja 1377. Krenuo je brodom uzvodno po Tibru 15. siječnja i nakon dva dana predaha u crkvi sv. Ivana izvan zidina ušao u Rim 17. siječnja.

POVRATAK U RIM

Kako Lateran nije bio pogodno mjesto za stanovanje i nije bio zaštićen od uvijek mogućih provala gibelina i raznih drugih razbojnika, Grgur XI. smjestio je Rimsku kuriju u ruševine Leonova grada. Vatikan je povremeno prihvaćao pape i njihove najbliže suradnike, nema sumnje, ali ne i njihove službenike. Osoblje Kurije koje je ovamo došlo iz Avignona, koje su činilipretežno Provansalci, nije se ovdje dobro osjećalo. Smješteni u neprikladnim uvjetima, osjećali su se poput zatočenka u progonstvu. Mnogi su napustili svoja mjesta i vratili se u dražesna i udobna boravišta na obali Rhone. Do velikog zapadnog raskola došlo je djelomice i zbog zlovolje osoblja Kurije zatvorenog u ograničeni prostor u podneblju na koje nisu bili navikli i zbog nemogućnosti da se kao očevici mogu diviti gradu čija je starost golicala njihovu maštu.

Rim je postao smrdljiva i prljava kloaka. U svibnju 1377. Grgur XI. napustio je Vatikan i otišao u Anagni. Ovdje je ostao do rujna, iscrpljen tjelesno i moralno. Vratio se u Rim da bi umro 26. ožujka 1378. Imao je samo četrdeset sedam godina.

Rijetko se kada konklava otvarala pod tako lošim znamenjem kao ona koja je morala naći zamjenika Grguru XI. Pola tuceta kardinala nalazilo se u Avignonu i nije moglo krenuti za Rim; šesnaest kardinala prisutnih u Vatikanu227 bili su uglavnom Francuzi i spremni izabrati za papu Francuza. Rimljanima se to nije sviđalo. Okružili su palaču prijeteći da će provaliti vrata ako kardinali ne izaberu za papu Rimljanina ili Talijana228. Kardinali se vrlo brzo složiše oko imena nadbiskupa Barija, Bartolomea Prignana, koji će biti papa Urban VI. (1378.-1389.). Nakon velike zbrke proglašenje pape 8. travnja 1378. izazvalo je ustanak u gradu s takvim neredima da su se neki kardinali morali skloniti u Anđeosku tvrđavu, dok su drugi u žurbi napustili grad. Novi papa smatrao je razboritim da se privremeno nastani u Tivoliju.

Situacija u Rimu postala je neizdrživa. Ili bolje reći ponovno je postala neizdrživa. Ponovno se ubijalo na ulicama. Bojeći se za svoju sigurnost službenici Kurije napustili su Vatikan, Talijani su otišli k Urbanu VI. u Tivoli, Francuzi su se najprije okupili kod kardinala u Anagniju, a zatim u Fondiju, kraj Terracine. U Fondiju su se razgovori vodili uglavnom oko pitanja je li izbor pape 8. travnja izvršen pod prijetnjom pučkog ustanka bio valjan. Trinaest kardinala okupilo se u dvorcu Fondi da raspravi to pitanje. Dvadesetog rujna 1378. donijeli su negativan odgovor, birajući sada »slobodno« kardinala Roberta iz Ženeve za papu koji je uzeo ime Klement VII. (1378.-1394.).

VELIKI ZAPADNI RASKOL

Bio je to početak velikog zapadnog raskola. Dva pape, dvije kurije. Jedan zakoniti papa, Urban VI., koji nije bio onakav čovjek kakav je Crkvi trebao u tim teškim vremenima, i protupapa, Klement VII., koji je bio mnogo jača ličnost od svoga protivnika. Francuska, Savoja, Kastilija, Portugal, Škotska i Napuljsko Kraljevstvo

227 Kardinalski kolegij činilo je tada dvadeset tri kardinala. Od šesnaest prisutnih u Rimu jedanaest je bilo Francuza, četiri Talijana ijedan Španjolac.

228 Romano o italiano lo volemo: Hoćemo Rimljanina ili Talijana.

priznali su protupapu, Sveto Rimsko Carsrvo, Engleska, Flandrija, Češka, Ugarska i skandinavske države ostale su vjerne papi. S namjerom da opravdaju svoju legitimnost obojica su nastojali sebi osigurati

Vatikan. Pristaše Klementa VII. zauzele su Anđeosku tvrđavu, a Urban VI. smjestio se u palači koja se naslanjala na crkvu sv. Marije in Trastevere, dok je protupapa mudro ostao u Anagniju. U travnju 1379. Talijani su na prepadzauzeli Anđeosku tvrđavu pustošeći je od vrha do dna, ubijajući pritom »barbare«, tj. Francuze i pristaše protupape. Klement se uplašio i napustio papinsku palaču u Anagniju te se u Gaeti ukrcao na brod za Provansu. Nekoliko tjedana poslije Klement VII. ušao je u Avignon.

Sve do 1417. kršćanstvo je bilo oštro podijeljeno između Rima i Avigona. Nakon Urbana VI. uslijedili su Bonifacije IX. (1389.-1404.), Inocent VII. (1404.-1406.), Grgur XII. (1406.-1415. j-1417.); Klementa VII. zamijenio je Aragonac Pedro de Luna, protupapa pod imenom Benedikt XIII. (1394.— 1423.). Jedini značajan papa u tom žalosnom razdoblju bio je Bonifacije IX., izvanredan organizator kojemu dugujemo veliku obnovu Rima, rekonstrukciju Anđeoske tvrđave, učvršćivanje prolaza koji je povezivao tvrđavu s Vatikanom, gradnju utvrda na obalama Tirenskog mora, reorganizaciju papinske flote.

Golema većina kršćana patila je zbog te sramotne podjele Crkve i dobri duhovi trudili su se pronaći način za uspostavu jedinstva. Sveta godina 1400., koja je privukla u Rim brojne hodočasnike, dat će izvanredan poticaj toj želji da se postigne potrebno ujedinjenje evanđeoskog stada pod jednim pastirom. I u samom Avignonu stanovnici su izrazili podršku legitimnom papi takvom žestinom da se Benedikt XIII. u ožujku 1403. morao skloniti na drugo mjesto. Cijelo to vrijeme Rim je potresalo nasilje. U kolovozu 1405. Rimljani su napali Anđeosku utvrdu, prisilivši papu Inocenta VII. da usred noći pobjegne u Viterbo, i opljačkali Vatikan. Dvije godine poslije, u kolovozu 1407., njegov nasljednik GrgurXII. smjestio se s osmoricom svojih kardinala i s još nekoliko službi Kurije u Sieni.

Tomu je trebalo stati na kraj. Svi kršćani priželjkivali su sazivanje koncila koji bi Crkvi omogućio da okonča takvo stanje. Godine 1409. papa Grgur XII. i protupapa Benedikt XIII. sazvali su svaki svoj koncil, prvi u Cividaleu u Furlaniji, drugi u francuskom Perpignanu, kamo je protupapa pobjegao iz Avignona. Kako je situacija izgledala bezizlaznom dvadeset tri kardinala s obiju strana sazvali su treći koncil u Pisi. Petog lipnja 1409. koncil u Pisi donio je odluku, koja će samo još više zakomplicirati stvari, kojom se svrga- vaju i Grgur XII. i Benedikt XIII. i umjesto njih za papu postavlja, 26. lipnja, kretski kardinal Petar Filargoso, pod imenom Aleksandar V., koji će umrijeti već 3. svibnja sljedeće godine. Umjesto dva pape sada ih je bilo tri.

KONCIL U KONSTANZU

Nasljednik protupape Aleksandra V., Ivan XXIII. (1410.-1415. t1419.), počeo je pripreme za opći koncil kojemu je nazočnost zakonitog pape Grgura XII. trebala dati karakter ekumenskog koncila, šesnaestog po redu, sazvanog u Konstanzu na blagdan Svih svetih 1414. Na dnevni red stavljena su tri velika problema: jedinstvo Crkve, borba protiv hereza i reforma crkvenih struktura. Prva točka zahtijevala je najžurnije rješavanje. No prošlo je nekoliko mjeseci pregovaranja dok se došlo do sporazuma. Zakoniti papa Grgur XII. pružio je primjer abdicirajući 4.

srpnja 1415. Dva protupape Ivan XXIII. i Benedikt XIII. oklijevali su, pa ih je koncil svečano proglasio svrgnutima229.

Sada je situacija bila jasnija. Jedanaestog studenog 1417. rimski kardinal Odon Colonna jednoglasno je izabran za papu, trideset devet godina nakon velikog zapadnog raskola i sto osam godina nakon dolaska Klementa V. u Avignon. Novi papa uzeo je ime Martin V. Okrunjen u Konstanzu deset dana nakon svog izbora, prihvatio se najprije posla da završi rad koncila. No rad se nastavljao i koncilski oci su, vodeći pregovore koji će omogućiti uspostavljanje jedinstva, raspravljali o zabludama raširenim u Crkvi i koje su nagovijestile Lutherovu reformu u sljedećem stoljeću.

Hereze kojima se bavio koncil u Konstanzu od 1414. do 1418. rođene su na sveučilištima, prva u Oxfordu, druga u Pragu. John Wyclif (1320.– 1384.) podržavao je teze koje će kasnije od njega preuzeti Luther i Calvin; osuđivao je cijelu crkvenu hijerarhiju suprotstavljajući joj zajednicu vjernika, zagovarao slobodno mišljenje, odbacivao većinu sakramenata, zahtijevao za Crkvu najveće siromaštvo230. Jan Hus (1369.-1415.), rektor Praškog sveučilišta, prihvatio je Wyclifove teze, sve osim one kojom je Englez negirao realnu Kristovu prisutnost u euharistiji, dodavši im još svoju tezu o predestinaciji koju će preuzeti Luther. Veza između Wyclifa, Husa i Luthera ilustrirana je gravirom »na prvoj strani jedne knjige husitskog pjevanja koja prikazuje Wyclifa kako potpaljuje vatru, Husa koji dodaje ugljen, a Luther maše zapaljenom bakljom231. Koncil je bio to okrutniji prema toj dvostrukoj »sveučilišnoj« herezi što su suvremenici u njoj, ne bez razloga, vidjeli izraz jedne revolucionarne ideologije koja je potkopavala temelje utvrđene vlasti. Zato je reakcija nadišla sve što su mogli zamisliti. Više ništa nisu mogli protiv Wyclifa koji je bio mrtav već tridesetak godina, pa su se ustremili na Jana Husa koji je uhićen usprkos propusnici za put u Konstanz, izveden pred sud osuđen i pogubljen na lomači u okolnostima koje će snažno pridonijeti jačanju češkog nacionalizma protiv njemačke ekspanzije.

Koncil će se pozabaviti i reformom crkvenih struktura. Dnevni red bio je pun svakakvih prijedloga, tako da je bilo praktično nemoguće donijeti valjane i primjenjive odluke. Tako je dekretom Frequens od 9. listopada 1417. koncil donio odluku o periodičnom zasjedanju ekumenskih skupština, sljedeći koncil održat će se 1422., drugi 1429., ostali od 1439. svakih deset godina. Da je taj naputak bio poštovan, II, vatikanski koncil, koji je bio dvadesetprvi ekumenski bio bi zapravo pedesetpeti ili pedesetšesti.

Martin V. proglasio je 22. travnja 1418. zatvorenim koncil obećavši sazivanje novih sjednica, one sedamnaestog ekumenskog koncila u Baselu, zatim u Ferrari, pa u Firenci pod upravom njegova nasljednika Eugena IV. Kad je koncil završio i sudionici se razišli, kamo je mogao poći papa? Njegova država praktično više nije postojala. Talijanska pokrajina Emilija postala je nezavisna, Toskana i Umbrija bile su u rukama jednog razbojničkog vođe, Napuljsko Kraljevstvo držalo je Rim, Lacij i jedan dio obale Tirenskog mora. Martin V. napustio je Konstanz i pošao u Ženevu gdje je boravio sve do listopada. Odatle je prešao u Firencu gdje će ostati dvije godine232. Napokon, u nedjelju 29. rujna 1420. mogao je ući u Rim koji nije vidio papu već sedam godina.

229 Povkavši se u Recanati, Grgur XII. umro je 18. listopada 1417. Ivan XXIII. zatočen je u dvorac Gottleben 29. svibnja 1415., u siječnju 1419. pomilovao gaje Martin V., a umro je 22. studenoga 1419. u Firenci. Benedikt XIII. umro je u Španjolskoj u dvorcu Peniscola 23. svibnja 1423. a da se nikada nije prestao smatrati papom.

230 Wyclifove teze sadržane su u: De Ecclesia (1378.), De potestate Papae (1379.), De qicio Regis, De Eucharistia231 Dom Charles Poulet, Initiation d Phistoire ecclesiastique, sv. I., str. 200.

232 Točno od 26. veljače 1419. do 23. rujna 1420.

USPOSTAVA REDA U RIMU

Jedna od prvih zadaća Martina V. bila je da uvede kakav takav red u Rim. To mu je doista trebalo! »Od starih akvedukata jedino je još Acqua Virgo, koji je sagradio Agripa, dopirao do grada. Od zgrada na Palatinu ostale su samo ruševine Septizoniuma. Južno od Aracoelja grmlje, trava i kamenje prekrili su vrh Kapitola. Veliki cirkus gotovo je potonuo u močvari. Krave, volovi i svinje lutali su Forumom. Augustova grobnica bila je obrasla lozom. S jedne strane Tibra prelazilo se na drugu samo četirima mostovima: most sv. Anđela, koji je bio krcat malim dućanima i ujedno najprometniji, dva mosta koja su vodila preko Tiberskog otoka i odmah uzvodno stari most Aemilius (budući Ponte rotto). Pincio je bio pust, a okolica neobrađena. Nešto života postojalo je u četvrtima na Marsovu polju koje vode od mosta sv. Anđela prema Tiberskom otoku, i u četvrti Trastevere. Malo je ulica zadržalo svoj stari smjer; sve su bile isprekidane jarugama233«.

Papa je najprije uspostavio gradsku upravu koja je dugo bila raspršena, a najvažnije mu je bilo da osnuje gradsko vijeće. Počišćeni su trgovi i ulice, zatrpane jaruge, popločene najprometnije ulice, raskrčene ruševine, srušeni ružni bedemi koje su gradile rimske patricijske obitelji oko svojih palača, popravljeni vodovodi i sistemi dovoda vode, sanirani kanali još iz antičkog Rima, provedena asanacija. Martin V. počeo je obnavljati kršćanske spomenike ne oklijevajući srušiti crkve koje se više nisu mogle popraviti, zadržavši ostatke koji su se mogli konzervirati, obnavljajući velike bazilike, onu Sv. Petra u Vatikanu, Sv. Ivana u Lateranu, pozivajući u Rim ugledne umjetnike kao što će nakon njega činiti renesansni pape. Papa se osobito pobrinuo da ustanovi službe Kurije koje su dugo bile raspršene između Anagnija, Rima, Avignona i nekih drugin gradova. Postavio je sebi dva glavna cilja: ujedinjenje Istočne crkve s Latinskom i pripreme za sedamnaesti ekumenski koncil koji je sazvao u Baselu. U želji da obnovi vlast Apostolske Stolice Martin V. namjeravao je odgovoriti na pretenzije prošlog koncila u Konstanzu, s kojega je izašao kao papa, koji je ojačao prvenstvo biskupskog kolegija okupljenog na ekumenskom koncilu nad rimskim papom. Smrt mu nije ostavila vremena. Umro je 20. veljače 1431.

Desetak dana nakon smrti Martina V. u konklavi je izabran na papinsku stolicu jedan Venecijanac, Gabriel Condolmieri, koji je uzeo ime Eugen IV. (1431.-1447.). To je bio vrlo pobožan i jednostavan čovjek, koji je živio strogim načinom života, više kao monah nego papa, ali nije imao vrline koje je zahtijevalo upravljanje Crkvom. Njegov pontifikat nije bio naročito sretan, iako je bio obilježen stalnim uspjesima, osobito u traženju načina koji bi omogućili okončanje raskola s Istočnom crkvom.

BASELSKI KONCIL (1431.-1438.)

Jedinstvo Crkve bilo je zapravo najveća briga novog pape. Smatrao je sramotnim

233 Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, str. 198.

okupljati koncil koji je u Baselu∗ sazvao njegov prethodnik a da na njemu ne sudjeluju predstavnici istočnih crkava. Koncil na kojemu ne bi bilo istočnih predstavnika bio bi opći, rekao je, ali ne bi bio ekumenski. Ne bi li bilo bolje pričekati i odgoditi njegovo zasjedanje dok se ne nagodi s Bizan- tincima? Bilo je međutim prekasno za takvu odluku. Biskupi su već krenuli na put i psihički i fizički nije ih bilo moguće, kad se uzmu u obzir uvjeti putovanja u to vrijeme, vratiti kući.

Zabrinut što mora napustiti Rim kojemu je prijetio novi val nasilja, uz to još i bolestan, Eugen IV. odlučio je ne ići u Basel. Koncil je dakle otvoren bez njega, što je bilo jako nezgodno jer su biskupi iskoristili njegovu odsutnost i bez okolišanja potvrdili prevlast koncila nad vlašću rimskog biskupa. Papa je odgovorio naredbom za raspuštanje koncila, što su biskupi odbili poslušati: »Sveti koncil ima vlast nad papom«, odvratili su. Sad su bili u slijepoj ulici. Ne želeći učiniti ništa nepopravljivo Eugen IV. povukao je u prosincu 1433. svoju naredbu. Političke su se prilike uostalom pogoršavale. Nekoliko tjedana poslije pučki ustanak prisilio je papu da napusti Rim i ode u Firencu, gdje će ostati devet godina.

Sudionici Baselskog koncila ponašali su se kao da su zajedno imali vrhovnu vlast u crkvi. Organizirali su svoju Kuriju, imenovali legate, čak slali van ambasadore. Prijetila je velika opasnost da koncil monarhijsko uređenje Crkve zamijeni republikanskim. Savjetnici su papi objasnili da je onaj koga nema uvijek kriv i da je stoga nužno da osobno sudjeluje u radu koncila. Eugen IV. složio se s tim, ali mu nikako nije bilo drago napustiti Italiju u vrijeme političkih nemira. Jedan novi element omogućio je da se postigne sporazum s koncilom. Pregovori s Carigradom doveli su napokon do pristanka Bizantinaca da dođu na koncil, ali je iz sasvim razumljivih razloga bizantski car tražio da se koncil premjesti u neki grad u blizini Venecije ili Ravenne, kako bi se on mogao hitro ukrcati na brod ako njegovu Carstvu zaprijeti opasnost od Turaka.

Ova nova odluka izazvat će novu krizu. Većina koncilskih otaca izvrsno je razumjela razloge tog premještanja, ali jedan kardinal, šačica biskupa i oko tri stotine svećenika odbili su se pokoriti tom diktatu, kako su ga nazvali. Osnovali su conciliabulum. Dvije godine poslije oni će sebi izabrati »papu« u osobi vojvode Amedea VIII Savojskog, koji je uzeo ime Feliks V. (1439.– 1449.,1451.); samo Poljska i Litva priznale su tog papu koji nije imao nikakva utjecaja i koji se uostalom 1449. pokorio novom nasljedniku Eugena IV.

Rad koncila nastavljen je u Ferrari 8. siječnja 1438. Eugen IV. stigao je u grad 24. siječnja, bizantski car, patrijarsi i izaslanstva istočnih crkava, sve u svemu oko sedam stotina ljudi, početkom ožujka. Dolazak Bizantinaca dat će radu koncila novi smjer. Škakljivo pitanje recipročne vlasti koncila i pape izbjegnuto je raspravom o prigovorima istočne braće protiv zapadne. Tipično bizantska rasprava o Nicejskom vjerovanju (credu), nakratko prekinuta zbog kuge koja je prisilila koncil da se iz Ferrare preseli u Firencu, trajala je dugih šest mjeseci. Trajala bi možda i duže da iznenada nije umro patrijarh Josip II. i da vijesti iz Carigrada nisu natjerale Bizantince da se vrate kući. Opasnost od Turaka bila je veća nego ikad prije i predstavnici carskog dvora u Carigradu došli su u Ferraru samo u nadi da će od pape i, preko njega, od zapadnih država dobiti pomoć da se odupru osmanlijskim osvajanjima. Teološke rasprave pale su tada u drugi plan. Šestog srpnja 1439. proglašeno je jedinstvo Grčke i Latinske crkve u frentinskoj katedrali. Ono neće

Sabor u Baselu, u ime papina zastupnika kardinala Cesarinija, svečano orvara dubrovački dominikanac i ambasador Pariškog sveučilišta Ivan Stojković, koji se zalaže za zajedništvo Zapadne i Istočne crkve u duhu tolerancije i slobodne debate. Usp. Franjo Šanjek, Ivan Stojkovif, diplomat i pobornik europskih integracja, u: Hrvatska srednjovjekovna diplomacja, Zagreb 1999., str. 131-141 (op. ur

nadživjeti osvajanje Carigrada od Turaka 1453.234 Ovaj zanos ujedinjenja slijedit će i druge crkve, 22. studenog 1439. ujedinjenje s Armencima, 1441. s egipatskim Koptima, 1443.-1445. sa Sirijcima, s Kaldejcima, s Cipranima maronitskog obreda. Majstor tog ujedinjenja, koje je nazvano »Firentinskom unijom«, bio je Ivan Besarion (1402.-1472.), bizantski svećenik podrijetlom iz Trapezunta kojeg će papa uzdignuti u red kardinala i koji će snažno pridonijeti procvatu književnosti u Italiji.

Eugen IV. mogao se vratiti u Rim 1443. Posljednje godine svog života posvetio je reformi crkvenih redova. Bio je, među ostalim, zaštitnik svete Franciske Rimske (1384.-1440.), te vrle svetice koja je osnovala samostan benediktinskih oblatkinja, Tor de Specchi, i koja je imala veliki utjecaj na papu, koji se može usporediti s utjecajem Katarine Sienske na Grgura XI. i Urbana VI. Eugen IV. umro je 23. veljače 1447.

Njegov nasljednik bit će prvi u nizu renesansnih papa.

19.

RENESANSNI PAPE(1447.-1534.)

Desetak dana nakon smrti Eugena IV. kardinali su za papu izabrali Toskanca Tomu Parentucellija, koji je uzeo ime Nikola V. (1447.-1455.). Novi papa bio je vješt diplomat koji će ubrzo pridobiti za sebe disidente conciliabula u Baselu i s mnogo elegancije natjerati na pokornost protupapu Feliksa V. Veliki humanist, volio je umjetnost i književnost, skupljao je rukopise, došao je na zamisao da osnuje Vatikansku biblioteku, koju će 1485. sagraditi Siksto IV. Vatikan i Rim duguju mu mnogo; on je zaslužan za rekonstrukciju bazilike sv. Petra, on je pozvao dominikanskog slikara fra Angelica da Fiesole u Rim, obnovio je vodovode koji su napajali grad vodom i osigurao restauraciju javnih spomenika i crkava — nijh više

234 Nakon osvajanja Carigrada sultan Mehmed II. dao je patrijarhalnu stolicu Georgiosu Scholariosu, koji je uzeo ime Genadije. Da bi ugodio svojim novim gospodarima uljez se požurio odmah prekinuti sve veze sa Zapadom. Stoga je opozvao »Firentinsku uniju.

od četrdeset — koji su trpjeli od nedaća vremena i nebrige ljudi235.

PAD CARIGRADA

Pozivajući vjernike na hodočašće u Rim na Svetu godinu 1450., papa Nikola V. pozvao je kršćanski svijet da slavi obnovljeno jedinstvo Crkve zahvaljujući naporima koje su u to uložili kardinal Besarion i on osobno. To jedinstvo bit će ugroženo strašnim događajem koji će snažno pogoditi tadašnji svijet, koji se međutim mogao i predvidjeti. Mjesecima se Nikola V. upinjao i molio europske vladare da pošalju vojnu i novčanu pomoć koja bi omogućila bizantskom caru Konstantinu XI. (1445.-1453.) da razbije obruč Turaka Mehmeda II. (1451.-1481.). Mlečani i Genovežani poslali su nekoliko brodova, ali europski vladari nisu ni prstom maknuli. Tko bi se brinuo zbog opasnosti koja se, mislili su, nije ticala Zapada? Je li uopće bila stvarna?Bizantinci su tako često varali svijet... Petog travnja 1453. petsto tisuća Turaka opsjedalo je Carigrad. Najsnažnija flota ikad okupljena, 493 broda, držala je Bospor sprečavajući svaki izlazak bizantskim brodovima. Uskoro je tursko topništvo stalo gađati zidine grada236. Dvadesetdevetog svibnja 1453. turska vojska probila je i posljednju obranu. Konstantin XI. umro je hrabro s mačem u ruci. Mehmed II. odrubio je glavu s njegova tijela. Tri dana Turci su samo ubijali, zlostavljali, pljačkali, silovali, obeščašćivali crkve, odvodili u ropstvo mladiće i djevojke. Malobrojni kršćani koji su uspjeli pobjeći svjedočit će o okrutnosti neprijatelja, koju je potvrdilo i izvješće što ga je napisao Kristobul, kršćanin koji je prešao na stranu Turaka.

Europa će prekasno uvidjeti posljedice pada Carigrada i nestanka Bizantskog Carstva. Pojava snažnog Osmanlijskog Carstva na granici Azije s Europom izravno je ugrožavala kršćanski Zapad. Europa je izgubila izlaz na Crno more, a plovidba Egejskim morem i velikim dijelom Sredozemnim bit će otežana. Na kopnu joj je presiječen put prema Indiji. Uskoro će turska ekspanzija dovesti islam sve do obala Jadranskog mora.

Posljedice za Crkvu nisu bile ništa manje. Firentinska unija postala je ništavna, a Moskva će se podvrgnuti Bizantu pod vodstvom Grčke crkve. Nikola V. bio je potpuno svjestan novih opasnosti koje će Crkvi donijeti islam na jugu Europe. Križarski rat činio mu se nužnim. Upravo je započeo prve pripreme kad je smrt okončala njegov posao 24. ožujka 1455.

BORBA PROTIV TURAKA

Nikolu V. naslijedio je sedamdesetosmogodišnji Španjolac Alfonso Borgia, nadbiskup Valencije, papa pod imenom Kalist III. (1455.-1458.). Unatoč poodmaklim godinama pokazivao je veliku energiju u koordiniranju napora za zaustavljanje turske invazije. Čak je prodao papinske dragulje da bi opremio vojsku i flotu. U srpnju 1456. križarska vojska pod zapovjedništvom Janka Hunjadija, erdeljskog vojvode (1387.-1456.), nanijela je pred Beogradom težak poraz Turcima, ali je nesloga zapadnih vladara spriječila da se iskoristi ta velika pobjeda. Osim toga 235 Usp. Gerard Culkin, Les Papes de la Renaissance, u: Histoire des Pnpes et du Vatican, Editions du Port—Royal, Pariz, 1964., str. 107236 Mehmed II. sagradio je golemu lumbardu, nazvanu Kraljevskom, koja je imala 450 topnika. Trebalo je tisuću volova da je se pokrene.

Kalistu III. jako su zamjerali nepotizam i usluge koje je činio svojim zemljacima, a nije znao ni nametnuti svoje mišljenje o vođenju ratnih operacija.

Nasljednik Kalista III., Aeneas Silvius Piccolomini iz Siene, koji je uzeo ime Pio II (1458.-1464.), bio je obrazovan čovjek i pjesnik koji je u mladosti imao prilično buran život. Prije nego što će se zarediti u zreloj dobi bio je tajnik protupape Feliksa V. Glavni cilj njegova pontifikata, obilježenog velikim doktrinalnim djelom i golemim naporima da obnovi vlast rimskog pape237, bio je vraćanje Carigrada u okrilje Crkve. Njegovi pokušaji kod europskih dvorova bit će uglavnom neplodni. Njemački car žudio je za Mađarskom kojoj su prijetili Turci. Francuski kralj Karlo VIII. (1422.– 1461.), kojega će naslijediti Ljudevit XI. (1461.-1483.), imao je drugih briga nego borbu protiv neprijatelja koji mu nije izravno prijetio. Paradoksalno, najudaljenije države na Sredozemlju pokazat će najveću svijest o potrebi solidarnosti među Europljanima koja se pomalo brkala sa solidarnošću kršćana. Piju II. trebalo je međutim pet godina da okupi u jadranskim lukama flotu koja će ići zabiti križ tamo gdje ga je zamijenio polumjesec. Papa se i sam želio ukrcati na brod i povesti borce u pobjedu. S tom namjerom došao je u Anconu u krajnje iscrpljenom stanju i ovdje umro u noći s 14. na 15. kolovoza 1464. Na vijest da je papa umro flota se raspala.

Što je mogao učiniti novi papa Pavao II. (1464.-1471.), Mlečanin? Ravnodušnost velikih europskih država sprečavala je Apostolsku Stolicu da okupi vojsku za osvajanje svetih mjesta. Pavao II. zadovoljio se time da moralno i novčano podupre vojne akcije, primjerice rat Jurja Kastriotića Skenderbega (1403.? –1468.) protiv Turaka. Njega je naslijedio vrhovni starješina franjevaca Francesco della Rovere, kao Siksto IV. (1471.-1484.), čiji pontifikat nije bio nimalo uspješan i iz kojega valja izdvojiti samo ukrašavanje Sikstinske kapele i početak gradnje Vatikanske biblioteke; on je bio više vladar nego papa. Njegova smrt izazvala je krvave borbe u Rimu, nakon kojih je za papu izabran Genovežanin Giovanni Battista Cibo, kao Inocent VIII. (1484.– 1492.), koji će nemalo pridonijeti žalosnoj slici papa koja će nekoliko godina poslije biti razlogom Lutherovih napada na katoličku hijerarhiju. Nakon njega vladat će Aleksandar VI., papa Borgia (1452.-1503.), izvanredna ali bezobzirna ličnost, koji će osuditi na lomaču dominikanca Jeronima Savonarolu (1452.-1498.). Mnogi su Aleksandra VI. opisali kao sramno čudovište, a Savonaroline optužbe protiv nemorala i izopačenosti uvelike su pridonijele tome da se o tom papi stvori odbojna slika. Sigurno da je papa na moralnom planu bio upitan, premda su ga ružno oklevetali238, ali mora se priznati da njegova uprava kao pape ne zaslužuje kritiku.

Izbor Inocenta VIII. i Aleksandra VI. može se objasniti dvostrukim razlogom, nepotizmom Siksta IV. koji je u Kardinalski kolegij uveo dva čovjeka koja ga nisu bila dostojna, i težnjama kardinala da izravno nadziru upravljanje Crkvom, dakle da izaberu papu kojim je lako manipulirati. Računica će se pokazati dobrom u slučaju Inocenta VIII., ali snažna ličnost Aleksandra VI., koji je uostalom kod sebe uvijek isticao razliku čovjeka od dužnosnika, pobrkala im je račune. Reakcija je bila neizbježna. Do nje je došlo odmah nakon smrti Aleksandra VI. Njegov nasljednik Pio III. pokazao je čim je izabran, 22. rujna 1503., namjeru da povrati ugled papinstva koji su ocrnili njegovi prethodnici. Na žalost umro je 18. listopada, prije nego što je mogao sazvati koncil na kojem će se donijeti reforme koje je najavio, ali imajući dovoljno vremena da u tijeku svoga pontifikata od dvadeset šest dana uništi utjecaj

237 Osobito bula Exsecrabilis iz 1464. koja je zabranjivala priziv od pape na koncil.238 Kleveta se osobito okomila na Lukreciju Borgia (1480.-1519.) koja je bila vrlo pobožna i vrlo milosrdna osoba te odana

supruga; nakon njene smrti jedan će suvremenik napisati o njoj: »Nosila je kostrijet dvije godine; ispovijedala se svaki dan i pričešćivala tri do četiri puta mjesečno...«. Legenda koja povremeno prodire u javnost, na ekrane i u književnost daleko je od prave stvarnosti.

obitelji Borgia239 i da nagovori francuskog kralja Ljudevita XII. (1498.-1515.) na evakuaciju francuskih četa iz dijela Papinske Države koji su bile okupirale.

JULIJE II.

Pija III. naslijedio je jedan osobit papa, kardinal Giuliano della Rovere, biskup Ostije i nećak Siksta IV. On je uzeo ime Julije II. (1503.-1513.). Čim je izabran za papu ovaj politički genij, vrstan organizator, odlučan i energičan čovjek, postavio je sebi za cilj uvođenje reda u Crkvi kao i u svojoj državi. Njegov izbor imao je simbolično značenje, jer je kardinala della Rovere u progonstvo otjerao upravo Aleksandar VI. čije je ponašanje s pravom kritizirao. U tri godine novi je papa reformirao crkvenu upravu, oporavio financije, reorganizirao snage održavanja reda, stvorivši Švicarsku gardu za zaštitu osobe rimskog prvosvećenika, preobrazio Rim radovima koji su odavno planirani, ali čija se realizacija uvijek odgađala za bolje dane. »Grad je doživio pravu preobrazbu. Popločene su nove ulice i novi putovi, korito Tibra skrenuto je kako bi se izbjegla opasnost od poplave, ojačane su gradske zidine, sagrađene nove crkve, a Vatikanski muzeji obogatili su se mnogim vrlo lijepim antičkim spomenicima.«240 Pontifikat Julija II. snažno je pridonio širenju umjetnosti koja je obilježila to razdoblje. Zaštitnik Michelangela (1475.-1564.) i Rafaela (1483.-1520.), papa je 1506. postavio prvi kamen za novu baziliku sv. Petra.

Najveća zamjerka Juliju II. jest da je kao vladar bio zapravo vojskovođa. Mnogi umjetnici prikazali su ga u oklopu kako na čelu svoje vojske kreće u osvajanje Faenze, Riminija i Ravenne koje su okupirali Mlečani. Danas nam je teško razumjeti takav vojni pohod na političkom planu i saveze koje je Papinska Država sklopila protiv Venecije, Cambraisku ligu 1508., i protiv Francuske, Svetu ligu 1519. Jedino objašnjenje može biti nastojanje Julija II. da osigura potpunu nezavisnost Svete Stolice. Drugog nema. No papa poli- tičar obavljao je revno i svjesno svoje duhovne dužnosti. Slici ratnika možemo suprotstaviti portret »Julija II. kako moli«, koji nam je ostavio Rafael na svojoj slici Čudo mise u Bolseni241. Ispunivši zavjet svoga prethodnika, Julije II. sazvao je u Lateranu 1512. osamnaesti ekumenski koncil za koji se tvrdilo da je bio ratni stroj protiv Francuske, ali koji je zapravo bio posvećen reformi klera prema uputama pape protiv simonije242.

Četvrti lateranski ekumenski koncil, započet pod Julijem II., nastavio je njegov nasljednik Lav X. (1513.-1521.), Firentinac iz poznate obitelji Medici kojega možemo smatrati posljednjim renesansnim papom. On nije bio najpogodnija osoba za katedru sv. Petra. Bio je naobražen, ljubazan, vedar, besprijekornih manira, ali ni izdaleka nije posjedovao političke vještine članova svoje obitelji. Neodlučan i nestabilan, bio je zapravo slabić koji je iz oduševljenja vrlo brzo padao u depresiju. Bio je rasipan do ekstravagancije i vrlo brzo će potrošiti blago koje je u blagajni ostavio Julije II., velikodušno nagrađujući umjetnike, književnike, heleniste i hebreiste, pjesnike, pa čak i tiskare, praveći nepotrebne troškove radi pukog prestiža, nesposoban da se suoči s neminovnim porazom.

239 Naredio je uhićenje Cesarea Borgie (1475.-1507.).240 Gerard Culkin, op. cit., str. 117.

241 U Heliodorovoj dvorani u Vatikanu.242 Julije II. proglasio je 1505. apostolsku konstituciju protiv simonijskih izbora.

BOLONJSKI KONKORDAT

Takve promjene raspoloženja ubrzo će okrenuti Kardinalski kolegij i Rimsku kuriju protiv pape. Godine 1515. Lav X. potpisao je u Bologni, nakon pobjede francuskog kralja Franje I. kod Marignana, konkordat koji je francuskom kralju davao nadzor nad Galikanskom crkvom, što je Kurija smatrala sramnom kapitulacijom. Kardinali su papi smjerno uputili svoje prigovore koje je on s prezirom odbacio. Istodobno su i Rimljani, koji su Francuze mrzili jednako kao i Nijemce, izrazili svoje ogorčenje zbog političkih ustupaka koje je Lav X. učinio Franji I. To je urodilo zajedničkom zavjerom obiju strana. Na čelu zavjere bio je kardinal Petrucci. Zavjera je međutim razotkrivena i nesretni Petrucci izveden je pred civilni sud pod optužbom za veleizdaju, osuđen i pogubljen. Koliko god žalostan bio, ovaj slučaj neće nimalo smiriti stvari između kardinala i pape. To će se vidjeti pri izboru nasljednika Lava X. prilikom konklava 1521.

Pogreške koje je činio Lav X. izazvat će vrlo ozbiljnu krizu. Papinska blagajna besmisleno je opustošena u vrijeme kad je trebalo skupiti goleme svote za gradnju nove bazilike sv. Petra. Julije II. pozvao je sve kršćane da daju novčani prilog za gradnju tog zdanja obećavajući oprost od grijeha onima koji to učine. Lav X. ponovio je poziv svoga prethodnika. U svojoj revnosti da odgovore na papin poziv, glupi ili nesretni propovjednici uspostavili su uzročni odnos između dara za gradnju bazilike sv. Petra i davanja oprosta od grijeha. To je bilo dovoljno da neki zaključe, u vrijeme pontifikata Lava X., da spas duše ovisi o novcu. Prvi koji je iznio takvu tvrdnju bio je svećenik augustinijanac, Martin Luther (1483.-1546.).

MARTIN LUTHER

Luther je bio nemiran duh! Zaredio se nakon lakoumno danog zavjeta, kojega ga je crkvena vlast trebala odriješiti, ali među augustinijancima nije pronašao unutrašnji mir. Naprotiv! Kad su ga 1510. godine njegovi na- dređeni poslali u Rim da studira svetu znanost potpao je, kao i njegov subrat Jeronim Seripando (1493.-1563.), budući kardinal legat na Tridentskom koncilu243, pod utjecaj svoga glavnog učitelja Egidija iz Viterba, koji je kod njega izazvao »filozofsko obraćenjea priopćivši mu svoju odbojnost prema Aristotelu i duboku naklonost prema Platonu; Luther se također upoznao s nekim teološkim predajama talijanskih augustinijanaca o opravdanju iz kojih će kasnije izvesti svoju teoriju o opravdanju samom vjerom. Vratio se u Njemačku nemirniji nego prije.

Tridesetprvog listopada 1517. Martin Luther zakucao je na vrata crkve u Wittenbergu svojin glasovitih 95 teza u kojima je žestoko napao zloporabe koje je izazvalo skupljanje priloga za gradnju bazilike sv. Petra u Rimu, a sve zbog nejasnog tumačenja oprosta od strane nekih propovjednika, kao na primjer dominikanca Johannesa Tetzela (1465.-1519.). Zloporabe su bile stvarne i Luther je imao pravo što ih je kritizirao, ali način na koji je to učinio bio je nedopustiv. Crkvena vlast mogla je, da je malo bolje razmislila, odlučno zaustaviti takav način izražavanja prosvjeda koji bi se u nastavku mogao pretvoriti u herezu. Ali i ona je poput Luthera bila nespretna. Čak još nespretnija. Nije shvatila da je argumentacija wittenberške pobune protiv nesretnog Tetzela, kojemu se ne može predbaciti ništa drugo osim da

243 Jacques Mercier, Seripando u: Dictionnaire de Theolog'ie catholique, sv. XIV—B, zbirka 1923.-1940.

je u svojoj propovijedi govorio jednostavnim i izravnim jezikom koji puk razumije a koji živcira intelektualce ili one koji se takvima smatraju, taknula u osjetljive strune domoljublja. Napavši Rimsku kuriju Luther je stvorio gibelinstvo novog tipa: »Svakog dana povećava se gluha mržnja koja gleda na talijanski lder kao na izrabljivače njemačkog naroda, kojemu oni uzvraćaju samo prezirom. Rimska kurija, naglašava on, oslobađa svakog za novac i daje se onom koji najviše ponudi«244. Otada će se stvari samo pogoršavati. Opijen uspjehom Luther je uskoro postao nacionalnim junakom, raspaljujući svojim riječima osjećaje koje je izazvao kod svojih zemljaka: »Mi ostali, mi Nijemci, mi smo za Talijane samo švapske beštije, tj. divljaci. A ti Talijani su šarlatani koji nas iskorištavaju i koji sisaju njemačku zemlju do srži. Njemačko, probudi se!«

Na mržnju prema Nijemcima koju su Rimljani i Talijani stoljećima pokazivali Nijemci su odgovorili prezirnim protutalijanstvom. Preseljena s vjerskog plana na politički, pobuna redovnika Martina Luthera doživjet će neočekivan uspjeh. Uspjeh koji će njenog autora zarobiti u jednu sistematsku formulaciju, odgovarajući na želje pristaša, ali sve više se udaljavajući od pravovjerja. Ohol čovjek je često prva žrtva vlastitog uspjeha. To se dogodilo i Lutheru. Njegov vječno nemirni duh prvi bi se uplašio posljedica svog čina od 31. listopada 1517. da je mogao predvidjeti neumoljivi i nepovratni slijed događaja koji će ga odvesti u krajnost koju je a priori sam osuđivao. Povjerljive stvari koje su mu se otele iz usta uoči stupanja pred Vrhovnog Suca, tj. Boga, otkrivaju nam što je sam mislio o svom životu. On je prenio na druge svoj subjektivizam proizašao iz osobnih problema, čineći od vjere u zaslugama Krista poklopac — der Schanddeckel — sramotna djela na koja čovjeka tjera nesavladiva požuda: Pecca fortiter et fortius crede, griješi jako, ali vjeruj još jače. Kakva je to odgovornost!

Kad je Rimska kurija shvatila da Luther u javnosti uživa podršku mnogih ljudi bilo je prekasno da se zaustavi proces koji će odvesti sjever Europe u herezu. Lav X. poslao je u Njemačku mudrog kardinala Cajetana (1469.– 1534.), bivšeg vrhovnog starješinu dominikanaca. Susret kardinala s Lutherom u Augsburgu nije dao boljih rezultata od ostalih koji su uslijedili, kao ni leipziška rasprava između heretika i profesora iz Ingolstadta Johanna Ecka, koji je svojim neoborivim argumentima ipak imao posljednju riječ. Zahvaljujući podršci njemačkih vladara, uživajući stvarnu neutralnost novog cara Karla V. (1519.-1556.), »Burgundijca koji je bio napola Austrijanac, napola Španjolac«245, koji je bio više nasljednik Barbarosse i Hohenstaufenovaca nego Habsburgovaca kojih je ime nosio, Luther će pobijediti. Je li Lav X. toga bio svjestan? Vjerojatno nije. Papa je umro 1. prosinca 1521., po povratku iz Ostije gdje je bio na odmoru, ne brinući se previše za situaciju koju je ostavljao svome nasljedniku, osobito za milijun dukata duga koji je nagomilao.

POSLJEDNJI NETALIJANSKI PAPA

Reakcija je bila neizbježna. Uglavnom nezadovoljan politikom Lava X., Kardinalski kolegij izabrat će za novog papu jednog flamanskog kardinala koji nije znao ni riječ 244 Dom Charles Poulet, Initiation d Phistoire ecclesiastigue, str. 232.

245 Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Etemelle, str. 238.

talijanskog jezika, a latinski je govorio loše i s groznim germanskim naglaskom, usto je mrzio humanizam i humaniste u kojima je vidio opasne heretike, užasavao se političkih kombinacija, combinazioni, i krupne politike, bio bez ikakva umjetničkog ukusa, ali je zato posjedovao izoštren smisao za vrijednost novca. Izbor kardinala Adriaana Floriszoona, sina tesara iz jednog brodogradilišta na Sjevernom moru, za papu 9. siječnja 1522. iznenadio je cijeli svijet, kardinala prvog, koji se tada nalazio u Španjolskoj kamo ga je poslao Karlo V., kojemu je bio odgojitelj. Rimljani, kojima nikako nije bilo drago što je izbor Kardinalskog kolegija pao na »stranca«, nadali su se da će on odbiti tijaru. Ali ništa od toga. Kao čovjek od dužnosti i vrlo pobožan, »kardinal iz Utrechta«, kako su ga nazvali, izjavio je da će se pokoriti odlukama providnosti. Zadržao je svoje ime i bio papa Hadrijan VI. (1522.-1523.).

U Rimu su više od sedam mjeseci čekali na njegov dolazak. Ukrcao se na brod u Tarragoni 7. kolovoza i stigao u Rim usred epidemije kuge; okrunjen je u bazilici sv. Petra 30. kolovoza u posvemašnjoj ravnodušnosti Rimljana koji su prezreli krunidbenu svečanost. Hadrijan VI. nije se uzbuđivao zbog takvog iskaza neprijateljstva prema njegovoj osobi. Imao je drugih briga a ne da sluša klicanje naroda. Kurija će vrlo brzo shvatiti da su došla druga vremena. Tek što se smjestio u Vatikan, protiv svoje volje uostalom jer je želio stanovati u nekom samostanu, papa je najprije raščistio sa starim načinom ponašanja. Građevinski radovi koji su bili u toku odmah su zaustavljeni, brojni namještenici su otpušteni, a drugima je značajno smanjio prihode, humanisti, umjetnici, pisci i drugi uživaoci potpora istjerani su iz Vatikana, čak i iz Rima. S dobrih pedesetak osoba papina je služinčad pala na svega četiri. Talijane, koje je papa smatrao »nesposobnima za bilo što«, sustavno je zamjenjivao strancima koji su imali sve vrline, ali koji, poput Dietricha Heezea i Wilhelma Enckenvoirta, njegovih najbližih suradnika, nisu imali nimalo smisla za psihologiju, a osobito ne za politiku. Čistka se protegla i na spomenike iz poganske antike, pogled na njih vrijeđao je čednog Hadrijana VI. Ne čudi stoga što su nakon njegove smrti Rimljani objesili na pročelje kuće njegova liječnika krunu koju je zaslužio kao »osloboditelj domovine.

Kreposni Hadrijan VI. iskreno je želio stati na kraj luteranskoj herezi prije nego što bude kasno, i u tom cilju želio je pozvati Crkvu na čistoću iz njenih prvih dana. Pismo koje je uputio saboru u Nurnbergu i koje je odnio nuncij Chieregatti otkriva njegove brige: »Bog je dopustio progon Crkve zbog grijeha ljudi, ali nadasve zbog grijeha svećenika i prelata (...) Svjesni smo sramnih djela koja su nedavno okaljala stolicu sv. Petra (...) Obećajemo da će Kurija, kao mogući uzrok svih zala, biti u potpunosti obnovljena...a Smrt mu nije ostavila vremena za to. Umro je 14. rujna 1523. u dobi od šezdeset četiri godine. Nakon njega svi će pape (do Ivana Pavla II. 1978.)∗

biti Talijani.

Nakon vladavine koja je neuljudno nazvana »flamanskim međučinoma Kardinalski kolegij vratio se ponovno Medicima i izabrao za papu rođaka Lava X., Giulija Medicija, koji je bio Klement VII. (1523.-1534.). Novi papa, nesumnjivo pobožan i duboko pošten čovjek, pažljiv u trošenju novca Apostolske Stolice, bio je međutim jednako slab i neodlučan kao i Lav X. Sklon nejasnim rješenjima, u politici je stalno tražio nove istine i nisu mu bila nemila proturječna stajališta; smatrao je sebe velikim diplomatom kad nije znao što treba poduzeti. Sve nesreće njegova pontifikata proizlaze iz njegove neodlučnosti. Rim i Vatikan ubrzo će trpjeti posljedice oscilatorne politike drugog pape Medicija.

Nap. ur

PAPA IZMEĐU FRANJE I. I KARLA V.

Europa je tada bila poprište borbi za prevlast između cara Karla V. i francuskog kralja Franje I. Papa Klement VII. smatrao je lukavim podržavati sad jednog sad drugog, najprije cara zatim francuskog kralja. Petog siječnja 1525. papa je zaključio savez s francuskim kraljem. Pedeset dana poslije, 24. veljače, Franjo I. zarobljen je u bitci kod Pavije. Španjolci su zauzeli Rim i prisilili Klementa VII. da 1. svibnja potpiše sporazum s Karlom V. Dvadesetdrugog svibnja 1526. francuski je kralj, koji se oslobodio španjolskog zarobljeništva, zaključio u pokrajini Cognac Sveti savez kojem se priključio i papa. Reakcija Karla V. bila je brza. Dvadesetog rujna 1526. u Vatikan je upala vojska koja se sastojala od pješaka, konjanika i topnika; papa i francuski ambasador imali su toliko vremena da pobjegnu u Anđeosku tvrđavu, ostavivši papinsku palaču i baziliku sv. Petra na nemilost pljačkašima. Sutradan je Klement VII. zatražio primirje koje je prekinuo samo nekoliko tjedana poslije.

Prvi mjeseci 1527. bili su vrlo teški za Italiju kojom su krstarile skupine španjolskih, njemačkih, talijanskih pustolova i plaćenika, kojima su zapovijedali ljudi poput glavnog zapovjednika Karla Burbonskog (1490.-1527.). On je 19. travnja odlučio krenuti na Rim; 4. i 5. svibnja četrdeset tisuća njegovih ljudi rasporedilo se na brdu Janikul. U zoru 6. svibnja, bio je ponedjeljak, dao je znak za napad. Smrt Burbona već u prvom jurišu nije zaustavila napad. Tri sata poslije cijeli je Borgo bio u rukama osvajača. Klement VII. pobjegao je u Anđeosku tvrđavu kroz tajni prolaz koji povezuje Vatikan i tvrđavu pod zaštitom Švicarske garde koja je izgubila 147 ljudi246. Predvečer je Rim bio potpuno u rukama carskih snaga, osim tvrđave sv. Anđela. Pljačka i pokolj u gradu su počeli. Prizor je bio strašan, tim više što su vojnici, većinom luteranci, to činili mirne duše tvrdeći da im je jedini cilj »čišćenje Antikristovih konjušnica u Vatikanu«. Ništa nije pošteđeno. Pljačka Rima, tzv. sacco di Roma, nadišla je sve strahote koje je Vječni grad doživio od barbara i Saracena. Palače su opljačkane ili popaljene, crkve obeščašćene, relikvije izgažene nogama i bačene u kanale, papinski grobovi provaljeni, kardinali, poput kardinala Cajetana, zlostavljani ili ubijeni, redovnice silovane u svojim samostanima. To je trajalo danima, a vođe carskih plaćenika i časnici nisu imali nikakva nadzora nad svojim ljudima.

Petog lipnja Klement VII. odlučio se predati. Dva dana poslije španjolsko–njemački garnizon uklonio je iz utvrde sv. Anđela Švicarsku gardu i nekoliko papinih časnika koji su štitili papu. On je od dobrovoljnog samotnjaka postao zatočenikom. Osmog prosinca uspio je prerušen pobjeći u Orvieto, zatim u Viterbo. Tek se 6. listopada 1528. mogao vratiti u Vatikan, otišavši najprije suznih očiju baciti se na grob sv. Petra. Imao je razloga za plakanje. Vječni grad bio je polje ruševina ispod kojih su izvirivale hrpe leševa; s 55.000 stanovnika koliko je Rim imao prije pljačke247 stanovništvo je palo na 35.000; pokolji, epidemije i bijeg onih koji su se mogli spasiti smanjili su za trećinu stanovništvo koje se već

246 Svake godine na 6. svibnja Vatikan se smjerno prisjeća 147 žrtvovanih Švicaraca. Tijekom te tradicionalne svečanosti novaci polažu prisegu nad stijegom247 Popisom stanovnišrva s kraja 1526. službeno je utvrđeno da Rim ima 55.035 stanovnika.

odavno nije moglo usporediti s brojem stanovnika u Rimu kad su njime vladali carevi248.

Karlo V. bio je svjestan svoje odgovornosti za događaj za koji će Erasmo Roterdamski (1469.-1536.) napisati: »To nije bio pad jednog grada, nego propast jednog svijeta«249. Zato se želio pokazati umjerenim kad su u Cambraiu počeli prvi mirovni pregovori početkom kolovoza 1529. Papa će sačuvati svoju državu, ali pod uvjetom da pristane na određene obveze prema caru. Car i papa pomirili su se u Bologni. Dvadesetdrugog veljače Karlo V. primio je iz ruku Klementa VII. željeznu krunu lombardskih kraljeva, a 24. carsku. Odsad će se papa ostaviti politike zadovoljivši se time da tijekom listopada i studenog 1533. susretne u Marseilleu kralja Franju I. na vjenčanju svoje nećakinje Katarine Medici za budućeg francuskog kralja Henrika II.

REFORMACIJA

Zbog razvoja protestantske reforme (Reformacije) katolički svijet neprestano je tražio protureformaciju posredstvom jednog ekumenskog koncila. Papa je kao i obično otezao. Mletački ambasador u Rimu Soriano napisat će u jednom brzojavu svojoj vladi za Klementa VII.: »On dobro govori, ali loše radi«. Papa se dugo nadao rješenju koje bi donijela svjetovna vlast Karla V. Car je 1530. sazvao njemačke države na sabor u Augsburg; sabor se okrenuo protiv cara, države su prihvatile »augsburšku vjeroispovijest« koja je definirala teološki položaj luteranaca i ubrzo zatim okrenut će se protiv Karla V. ujedinivši se 1531. u Šmalkaldski savez.

U isto vrijeme Klement VII. imao je teškoća s engleskim kraljem Henrikom VIII. (1509.-1547.). Odnosi Rima i Londona već su nekoliko godina bili zategnuti. Engleski kralj podupirao je operacije Karla V. i njegov kancelar, kardinal Wolsey, nadbiskup Yorka (1473.-1530.), javno je kritizirao papu optužujući ga da je svojom nerazumnom politikom doveo do pljačke Rima: Klement VII., govorio je lord–kancelar, bolje bi učinio da se pobrine za obnovu Crkve nego što se miješa u europske poslove. Takvo rezoniranje bilo je ispravno, ali okrutno. Razvod engleskog kralja s Katarinom Aragonskom (1485.-1536.) dovest će do raskola s Anglikanskom crkvom. Henrik VIII. zatražio je 1530., uz potporu kancelara Wolseya, od Klementa VII. da poništi njegov brak s Katarinom. Nakon nešto više od tri godine papa je napokon donio odluku i potvrdio valjanost braka. Engleska će nekoliko mjeseci poslije Supremacjskim aktom od 3. studenog 1534. porušiti sve mostove s Rimom.

Katolička protureformacija bila je potrebnija nego ikad. Kardinali su požurivali Klementa VII. da sazove ekumenski koncil. Papa je umro 25. rujna 1534. ne donijevši nikakvu odluku.

248 Godine 1528. stanovništvo Rima predstavlja 2,9% od broja stanovnika koji je Rim imao na početku 3. st.

249 Pismo od 1. listopada 1528. Scaligeru. i

20.

PROTUREFORMACIJA(1534.-1590.)

Konklava koja je uslijedila nakon smrti Klementa VII. bila je kratka. Kardinali su 13. listopada 1534. gotovo jednodušno izabrali za papu kardinala koji je uporno nagovarao Klementa VII. da sazove ekumenski koncil, kardinala Alessandra Farnesea. On je uzeo ime Pavao III. (1534.-1549.). Pavao III. bio je naobražen čovjek žive inteligencije i ljubitelj umjetnosti. Mladost mu je bila prilično burna, i kad se odlučio za klerički stalež bio je već otac trojice sinova i jedne kćeri koja će postati kneginjom Sforza. Imao je dvije velike mane, sklonost prema raskoši i pretjeranu ljubav prema svojoj obitelji.

Na početku svoga pontifikata, koji je započeo u njegovoj šezdesetsedmoj godini, Pavao III. upoznao je kardinale s tri temeljna cilja koja je sebi postavio: na političkom planu stroga neutralnost Crkve prema europskim vladarima, na crkvenom planu sazivanje općeg i ekumenskog koncila i neodogodivo donošenje mjera koje se tiču crkvene discipline. Glavni cilj bio je koncil

U travnju 1536., na povratku iz Tunisa gdje je ratovao protiv turskog gusara

Barbarosse (?-1546.), car Karlo V. svratio je u Rim i razgovarao s Pavlom III. o sazivanju koncila. Unatoč opiranju Kurije dva sugovornika sporazumjela su se o načelu na kojem treba pozvati protestante da sudjeluju u radu koncila ravnopravno s katolicima. Odlučili su u tom smislu sazvati opći koncil koji će se održati u Mantovi. Protivljenje vojvode od Mantove tom prijedlogu natjeralo je papu da kao mjesto održavanja predloži Vicenzu, ali odbijanje protestanata da sudjeluju dovest će do odgode cijelog skupa bez naznake dana. Pavao III. je međutim zapeo i pripremne konferencije održane su u Wormsu i Regensburgu, na kojima je sudjelovao papin legat kardinal Contarini. Bio je to čisti promašaj. Luteranci su ustrajali u svom odbijanju, privučeni istodobno učenjem Jeana Calvina (1509.-1564.) i Vilima Farela (1489.-1565.), koje je zamijenilo ono Zwinglija (1484.-1531.). Protestantizam je započinjao sa svojim »varijacijama« o kojima će Bossuet napisati povijest.

TRIDENTSKI KONCIL

Umoran od borbe, Pavao III. sazvao je na svoju ruku devetnaesti ekumenski koncil u Tridentu na rijeci Adige, tj. na teritoriju Carstva, ali blizu Italije. Bilo je to 22. svibnja 1542. Komplicirane političke prilike i novi oružani sukob između cara i francuskog kralja odgodili su održavanje koncila250 za 15. ožujka 1545. Pavao III. povjerio je predsjedanje koncilom kardinalima Ivanu Mariji de Ciocchi del Monte, koji će poslije biti papa Julije III., Marcelu Cerviniju, koji će biti Marcel II., i Englezu Reginaldu Poleu (1500-1558.), koji će u cijelom tom razdoblju igrati značajnu ulogu251. Koncil je počeo s radom tek 13. prosinca 1545. Sudionici su se najprije bavili izvorima Objave, tj. Svetim pismom i predajom, zatim se raspravljalo o istočnom grijehu i opravdanju, naravi sakramenata, načinu propovijedanja i rezidenciji biskupa. Kuga koja je izbila 11. ožujka 1547. prisilila je koncil da nastavi s radom u Bologni. Ova prisilna selidba nije naišla na razumijevanje svih. Koncil je iz jednog carskog grada preseljen u grad pod papinskom vlašću. Nikada protestanti ne bi pristali doći na sjednicu koncila koja se održava na teritoriju onoga kojeg nazivaju Antikristom. Otada se koncil razvlačio i Pavao III. privremeno ga je suspendirao (tj. prekinuo rad koncila).

Pavao III. umrijet će 10. studenog 1549. prije nego što je mogao narediti nastavak koncila. Premda nepripremljen za papinsku službu papa Pavao III. pokazao se jednim od najboljih reformatora Crkve. Papa koji je povjerio Michelangelu da sagradi kupolu nove crkve sv. Petra, koji je od njega naručio fresku Pos- ljednjeg suda za Sikstinsku kapelu i Obraćenje sv. Pavla za Pavlovu kapelu, koji je započeo obnovu povijesne jezgre Rima, probio ulice via del Babuino i via dei Condotti pored trga Trinita dei Monti, koji je sagradio slavnu palaču Farnese, isti taj papa odobrio je 27. rujna 1540. osnivanje Družbe Isusove sv. Ignaciju Loyoli i 21. srpnja 1542. osnovao Sud inkvizicje. Reforme koje je pripremao, mudri i sveti kardinali koje je proizveo spadaju u pozitivne stvari toga pape kojega su i prečesto

250 Jedna tajna odredba sporazuma iz Crepyja od 18. rujna 1544. obvezivala je francuskog kralja da omogući sazivanje općeg koncila i da na nj pošalje biskupe iz svoga kraljevstva.

251

2

Usp. Dom R. Biron i J. Barennes, Un prince anglais, cardinal—legat au XVI` siecle, Reginald Pole. Usp. također članak >Polea u: Dictionnaire de Theologie catholigue, sv. XII., st. 2413-2416. Poleova pisma, dragocjena za povijest tog razdoblja, objavljena su u Brescii 1745: Collectio epistolarum Reginaldi Poli.

sudili prema neukusnim šalama koje je napisao Fran~ois Rabelais (1494.-1553.) nakon svoga boravka u Rimu 1534., tj. između Pantagruela (1532.) i Treće knjige (1546.).

Nakon smrti Pavla III. konklava je teškom mukom donijela odluku o novom papi. U prvim krugovima glasovi su većinom išli kardinalu Reginaldu Poleu, ali nikada nisu postigli potrebnu dvotrećinsku većinu koja je Englezu nedostajala za dva glasa. Nakon tri mjeseca izbor kardinala pao je na jednog od dvojice Poleovih kolega koji je predsjedao koncilom, na kardinala Ivana Mariju de Ciocchi del Monte (1550.-1555.), koji će biti papa Julije III. Novi papa bio je pravnik koji je cijeli svoj vijek proveo u Kuriji i nikada nije vodio nijednu misiju u inozemstvu, nije se mnogo brinuo za svoju osobu, bio je neprijatelj raskoši, čovjek prilično nagle ćudi, ali vrlo dobar i neizmjerno velikodušan, koji će biti jako omiljen kod sitnog rimskog puka, nastavio je bez odlaganja rad na koncilu preselivši ga iz Bologne u Trident. S više sreće od svoga prethodnika, Julije III. uspio je privući protestantske promatrače u Trident, ali će ih pobuna njemačkih knezova pod vodstvom kneza izbornika Mauricija Saskog 1552. natjerati na nagli povratak. Pod Julijem III. koncil je definirao katolički nauk o sakramentima euharistije, pokori i bolesničkom pomazanju. Cijelo vrijeme papa je osobno radio na reformi Kurije, na statutu crkvenih redova i pravilima za izbor pape. Smrt, koja ga je zatekla 23. ožujka 1555., nije mu dopustila da završi taj posao.

Izbor kardinala Marcela Cervinija 9. travnja 1555. za papu, pod imenom Marcel II., s oduševljenjem su pozdravili svi oni koje su zvali duhovnjacima (spirituali), tj. oni koji su najviše držali do obnove Crkve, koji su priznavali kao vođu kardinala Reginalda Polea. On je otputovao u Englesku kako bi pokušao pomiriti kraljevstvo s Rimom kad je na vlast došla Marija Tudor (1553.-1558.)252. Kardinal Cervini pokazao se tako gorljivim pristašom reforme da su sve nade bile moguće. Ali nažalost umro je u pedesetčetvrtoj godini, tri tjedna nakon što je izabran za papu. Jedino što je ostalo od njegova pontifikata je Misa pape Marcela koju mu je posvetio talijanski kompozitor Palestrina (1525.-1594.).

Za nasljednika Kardinalski je kolegij izabrao gotovo osamdesetgodišnjeg napuljskog kardinala Pietra Caraffu, koji će biti Pavao IV. (1555.-1559.). To je bio vrlo strog čovjek, asket, duboko duhovan, ali je imao dva velika nedostatka, žučljiv karakter i posvemašnje neiskustvo u crkvenim poslovima. Dva dana nakon imenovanja budući kardinal Seripando žalosno je zapisao u svoj dnevnik: »Neka mu Bog dopusti da provede reformu Crkve koju je Pavao III. neprestano imao u ustima. On je mnogo o njoj pričao, ali ništa nije učinio. Julije nije o njoj pričao, ali nije ništa ni učinio. Marcel nije ništa pričao, ali je učinio koliko je mogao za svoga kratkog pontifikata. Neka Bogu bude milo da Pavao IV. i priča i djeluje, da radi ono što govori i da on koji je bio tako jak na riječima bude još jači na djelu!«253. Velika zamjerka koja se može uputiti Pavlu IV. je ta da nije imao povjerenja u koncil, što ga je dovelo do toga da je sam želio provesti crkvenu reformu oslanjajući se strogo na Inkvizicju i Index. Moramo priznati da je njegova zasluga što je u Crkvi stvorio pravu reformsku klimu.

Nakon što je Pavao IV. umro 18. kolovoza 1559. kardinalima je trebalo više od četiri mjeseca da se dogovore oko novog pape. Na Božić 1559. izabrali su Ivana Angela Medicija za papu pod imenom Pio IV. (1560.-1565.). Rodom iz Milana, s poznatom firentinskom obitelji imao je zajedničko samo prezime, novi papa dao je već prvog dana svog pontifikata na znanje da će provesti u djelo odluke kardinala

252 Do svečanog pomirenja došlo je u palači Whitehall 30. studenoga 1554.253Seripando, Commentarii de vita sua, na 25. svibnja 1555. Vidigore, str. 217, bilj. 10.

donešene tijekom konklave koje su se ticale nastavka rad koncila i njegova zaključenja. S tom namjerom papa je za državnog tajnika uzeo budućeg sv. Karla Boromejskog (1538.-1584.). Bulom koju je izdao 20. studenog 1560. papa Pio IV. odlučio je da koncil nastavi radom za Uskrs 1561. No tek se 18. siječnja 1562. povela živa i odlučna rasprava koncila. Odsad će stvari teći brže.

Pod vodstvom vrijednih kardinala legata kojima su pomagali vrsni teolozi, kao što su Pedro de Soto i generalni predstojnik isusovaca Diego Lainez (1512.-1565.), koncil je uspješno riješio brojne točke svoga dnevnog reda. Takvo značajno djelo nije moguće sažeti u nekoliko redaka. Zapravo kapitalno djelo, jer su prvi put sve točke sakramentalne teologije precizno utvrđene i donešene su brojne disciplinske mjere. Spomenimo samo dekrete o obveznoj rezidenciji biskupa, o obrazovanju svećenika, o sjemeništima, o uvjetima imenovanja kardinala, biskupa, o biskupijskim sinodama, o pastoralnim posjetima, o propovijedanju itd. Određeni broj problema poput ka- tekizma, problem Reda mise (Ordo missae) i liturgijskih knjiga, problem Indexa i dr. prebačeni su na papu koji je trebao osigurati primjenu koncilskih dekreta.

Petog prosinca 1563. Tridentski koncil, devetnaesti opći, zaključen je. Završen je ovim riječima: »Toliko potrebna reforma donijeta je i protestantizam ne može ništa slično ponuditi. Nesigurnost i tjeskobu zamijenit će povjerenje i osjećaj oslobođenja koji će, u doba baroka, poprimiti pretjeran oblik. To je iznad svega uspjeh za katolički nauk čije se toliko kritizirane temeljne dogme napokon kristaliziraju u jednu veliku, preciznu i čistu sintezu«254. Suvremenici, čak i neki protestanti, bili su svjesni da je Tridentski koncil obnovio Crkvu na njenim tradicionalnim temeljima. Kad promatra- mo divovsko djelo koje su obavili koncilski oci moramo se diviti širini obuhvaćenih, obrađenih i riješenih problema, bilo da je riječ o dogmi, moralu, disciplini ili kanonskom pravu. I unatoč svojoj širini njihovo je djelo iznimno koherentno.

Bulom Benedictus Deus od 26. siječnja 1564. proglašenom zajedno sa zaključcima koncila dva mjeseca poslije, Pio IV. proglasio je Tridentske dekrete. Većina država odmah ih je usvojila, švicarski kantoni i carski teritoriji dvije godine poslije. Francuska, koja je bojkotirala koncil kasnije je usvojila samo dekrete dogmatskog karaktera. Kad je koncil napokon sretno za- vršen Pio IV. mogao je proglasiti svoj Nunc dimittis. Umro je 9. prosinca 1565., dvije godine i četiri dana nakon završne sjednice koncila ostavljajući svojim nasljednicima brigu da primijene dekrete.

SV. PIO V.

Sedmog siječnja 1566. izbor konklave pao je na dominikanca koji je bio veliki inkvizitor i koji se pokazao odlučnim pobornikom protureformacije, na Michela Ghislierija, papu pod imenom Pio V. (1566.-1572.). Bio je to vrlo svet svećenik, kojega će Klement XI. kanonizirati 1712. godine, strog i ozbiljan, ali i nepopustljiv. Neprijatelj raskoši, volio se povući kad god je mogao u dominikanski samostan sv. Sabine na Aventinu, gdje je imao svoje odaje, nego živjeti u Vatikanu koji nije volio. Koji je tako malo volio da je razdao najveći dio zbirke antičkih umjetnina, smatrajući da je tim umjetničkim djelima iz poganske antike prije mjesto u palačama vladara kojima ih je darivao nego u stanu Petrova nasljednika.

U šest godina svoga pontifikata sv. Pio V. dovršit će velebno djelo koje će produžiti i utjeloviti djelo Tridentskog koncila. Sv. Pio V. prihvatio se posla da

254 Eusebio Rey, Le Triomphe de la Contre—Reforme, u: Histoire des Papes et du Vatican. Editions du Port—Royal, Pariz, 1964., str. 155

reformira kler, utvrdivši obveznu rezidenciju biskupima i župnici- ma, bdijući nad zaključcima koncila koji se odnose na održavanje sinoda i otvaranje sjemeništa, reformirajući crkvene redove, obnavljajući Kardinalski zbor u koji su primani sveti i mudri prelati. Godine 1566. objavio je Rimski katekizam, 1568. Brevjar, 19. srpnja 1570. Red mise (Ordo Missae) i Rimski misal255. Bio je toliko aktivan da je teško nabrojiti sve njegove zasluge.

Godine 1568. papa je krenuo u odlučnu akciju da, u skladu s dekretima Tridentskog koncila, pokaže vladarima da se ne mogu miješati u crkvene poslove256. Papa je vladarima nijekao svako pravo uvida u ono što se ticalo isključivo Crkve, ali je smatrao svojom dužnosti vrhovnog pastira univerzalne Crkve da se miješa u civilne stvari kad su načela katoličkog morala i prava Crkve bila ugrožena djelovanjem vladara ili vlada. Izopćio je Elizabetu Englesku (1558.-1603.), ukorio brojne vladare, poput cara Maksimilijana II. (1564.-1576.), i pozitivno djelovao na mir u Europi.

Mir među vladarima bio je to potrebniji što je u kršćanskom svijetu sve više rasla opasnost od Turaka. U svojoj želji da duhovno osvoji Istok sv. Pio V. zadužio je emisare da stupe u dodir s pravoslavnim zajednicama koje su živjele pod osmanlijskom vlašću. Izvješća iz tih krajeva bila su alarmantna. Tada je Vatikan stupio u pregovore sa Španjolskom i Venecijom oko sklapanja Svete lige koja će predvoditi posljednji križarski rat. Stvorena je pomorska i kopnena vojska, za čije je okupljanje papa upregnuo sve svoje snage zagrabivši velikodušno u papinsku blagajnu, i stavljena pod zapovjedništvo don Juana Austrijskog (1545.-1578.). Devetog listopada 1571: flota Svete lige odnijela je veličanstvenu pobjedu u pomorskoj bitci kod Lepanta. Uništenje flote turskog sultana učinilo je kraj turskoj hegemoniji na Sredozemlju. Odjek te pobjede bio je velik u svim kršćanskim zemljama. Bila je to posljednja velika radost sv. Pija V. koji je umro 1. svibnja 1572.

Njegov nasljednik, kardinal Ugo Boncompagni, papa pod imenom Grgur XIII. (1572.-1585.), nastavit će reformno djelo koje je tako dobro započelo. Novi papa imao je sedamdeset godina kad je izabran. Michel de Montaigne (1533.-1592.), koji ga je imao prilike susresti početkom 1581., ostavio nam je njegov portret opisavši ga kao »vrlo lijepa starca«: »Lice puno uzvišenosti, duga sijeda brada, bilo mu je tada više od osamdeset godina«, ili još: »Život i običaji u kojima nema ništa izvanredno, ni u jednom ni u drugom, premda naginjući mnogo više prema dobroma. Grgur XIII. bio je obdaren iznimnom energijom. To je pokazao od samog početka svoga pon tifikata uvodeći centraliziranu organizaciju cijele uprave Crkve.

PROVEDBA TRIDENTSKE REFORME

Da bi imao pod nadzorom provedbu reforme u cijeloj Crkvi novi je papa odlučio zamijeniti stari sustav legata stalnim predstavnicima Svete Stolice u svijetu. Već otprije su postojali nunciji u nekim velikim prijestolnicama, na primjer u Madridu, a sad ih je bilo posvuda, čak i u nekatoličkim zemljama. Papa je ustanovio misije i pri otpadničkim crkvama na Istoku. Da bi si osigurao izbor biskupa Grgur XIII. osnovao je posebno kongregacijsko tijelo koje je bilo zaduženo za proučavanje dosjea kandidata kako bi samo doista časne osobe bile imenovane na te položaje. Za obrazovanje profesora u sjemeništima, kojih je uvođenje u svakoj biskupiji nalagao koncil, papa je 1564. osnovao »nadsjemenište, rimsko sjemenište koje je povjerio isusovcima i koje je postalo Gregorijansko sveučilište, obnovio razne zgrade, 255 Konstitucija Quo primum tempore.256 Bula In coena Domini.

poput kolegija Germanicum, i osnovao razne škole za obrazovanje klera, sveukupno njih dvadeset sedam. Njegov je cilj bio da se obrazuju svećenici visoke duhovne i intelektualne vrijednosti. Privlačeći u Rim najbolje kandidate za svećenički stalež GrgurXlII. imao je u vidu dobro koje će od toga imati Sveta Stolica, i koje i danas ima jer je sistem još uvijek na snazi: osiguravši obrazovanje pod trajnim nadzorom, ulio je budućim svećenicima »rimski duh« i otkrivao ljude poželjne da kasnije prime visoke dužnosti u Crkvi, bilo u biskupskom kolegiju, bilo u papinskoj diplomaciji, bilo u raznim tijelima Rimske kurije.

Grgur XIII. nastavio je objavljivanje tekstova koje je tražio Tridentski koncil, osobito onih o kanonskom pravu koji su ugledali svjetlo dana 1582. Jedna od najvažnijih mjera koje je poduzeo bila je reforma julijskog kalendara o kojoj je donio odluku 1582. Novi kalendar, koji se odsad zove gregorijanskim, stupio je na snagu 15. listopada 1582., ili poslije 4. listopada prema julijskom kalendaru. Katoličke države usvojile su ga gotovo odmah, protestantske nešto kasnije: »Protestanti, reći će Kepler (1571.-1630.), više vole biti u neslozi sa suncem nego u slozi s papom!« Engleska i Švedska usvojit će gregorijanski kalendar tek 1573., a neki švicarski kantoni tek 1873.∗

»STRAŠNI« SIKSTO V.

Grgur XIII. preminuo je 10. travnja 1585., a 24. travnja kardinali su za papu izabrali franjevca Felixa Perettija, koji će biti strašni Siksto V. (1585.-1590.). Novi papa nije imao mnogo zajedničkih crta sa svojim renesansnim prethodnicima. Rođen u vrlo skromnoj obitelji u Markama, imao je teško, ako ne i nesretno djetinjstvo. Ušao je u franjevački red i postao inkvizitor te se istaknuo velikom strogošću i rijetkom energijom. Velikom brzinom projurio je kroz svoj pontifikat. Isti dan kad je okrunjen, 1. svibnja 1585., donijet će prve mjere zbog kojih će zaslužiti nadimak »Strašni«.

Siksto V. odmah se bacio na rješavanje problema javnog reda i financija. Riješit će ih za manje od godinu dana. Naređujući vješanje razbojnika po kratkom postupku, oslobodio je Rim i Papinsku Državu banditizma. Strogo kontrolirajući vlasništvo, povratio je baštinu Apostolske Stolice. Ozdravivši financije i stvorivši bankovni sustav, uspio je nakupiti u blagajnu četiri milijuna zlatnih škuda.

Takve mjere bile su samo početak. Siksto V. pokazao je svoj pravi genij u reorganizaciji Kardinalskog zbora, Kurije i u utvrđivanju novih pravila za odnose između pojedinih crkava s Rimskom crkvom. Osnovao je pravu vladu u Crkvi podijelivši odgovornost na petnaest kongregacija, od kojih je svaka imala točno određene kompetencije, i stavivši im na čelo kardinale. Njihov broj ograničio je na 70, broj koji je ostao nepromijenjen sve do Ivana XXIII. i Pavla VI. Naložio je svim biskupima da svakih pet godina, prema kalendaru koji je odredila Kurija, poduzmu putovanje ad limina Apostolorum kako bi izravno obavijestili papu o stanju u svojoj biskupiji, i ta je odluka još uvijek na snazi.

U isto vrijeme prihvatio se reforme klera, ne oklijevajući ponoviti ono što je Pavao IV. učinio u noći s 22. na 23. kolovoza 1558., organizirajući u Rimu veliku raciju koja je omogućila da se iz Vječnoga grada odstrane svećenici koji tamo nisu imali nikakva posla ili svećenici i redovnici koji su prekinuli sa svojim pozivom;

Hrvatska prihvaća gregorijanski kalendar godine 1587. ukidajući dane između 21. listopada i 1. studenog (nap. ur.).

prvi su poslani u svoju biskupiju ili samostane, drugi su osuđeni na robiju. Papa je također počeo popravljanje Vulgate, Jeronimova prijevoda Svetog pisma na latinski, poznate pod imenom Sikstina.

Brojne aktivnosti nisu spriječile »strašnog papu« da obnavlja Vatikan. Sve je radove nadzirao sam. Poznat nam je događaj postavljanja obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa na Trgu sv. Petra 10. rujna 1586. To je bio spektakularan čin, premještanje iz centra spine cirkusa, zatim podizanje kamene mase teže od dvije stotine tona. To je sitnica, relativna dakako, u usporedbi s golemim radovima na crkvi sv. Petra, čiju će kupolu papa vidjeti dovršenu u svibnju 1590., tri mjeseca prije svoje smrti, zatim s radovima u samom Vatikanu, u Lateranu gdje je srušio palaču koju je vrijeme nagrizalo još otkad su pape otišli u Avignon, rekonstrukciju koje je povjerio graditelju Fontani, pa i u samom Rimu. Urbanističko djelo Siksta V. donijelo mu je naslov oca modernog Rima; ono je toliko izvanredno, kao što je izvanredno djelo Vatikana, za opis kojega bi bilo potrebno nekoliko knjiga, da ostajemo zbunjeni. Siksto V. presijekao je napola dvorište Belvedere da bi sagradio Vatikansku biblioteku, on je sagradio istočno krilo papinskog dvora gdje se i danas nalazi papin stan. Papa će svom nasljedniku ostaviti novi Lateran, novi Vatikan, no ipak neće okončati svoj život ni u jednom ni u drugom, već u trećem zdanju koje je započeo Grgur XIII., a koje će on dovršiti, u palači koja će imati vrlo važnu ulogu u Rimu, u palači na Kvirinalu.

Sa Sikstom V. »Strašnima, koji je umro na Kvirinalu 27. kolovoza 1590., završava razdoblje protureformacije ili katoličke restauracije. Otvara se novo razdoblje u povijesti Crkve.

21.

POČETAK MISIJSKOG APOSTOLATA(1590.-1700.)

Ljude je teško zamijeniti, ma kako različiti bili, bili oni kova jednog sv. Pija V., Grgura XIII. ili Siksta V. Njihovi nasljednici brzo su se smjenjivali. Pontifikat Urbana VII. trajao je dvanaest dana u rujnu 1590., Grgura XIV. deset mjeseci 1591., a dva posljednja mjeseca te iste godine pripala su Inocentu IX. Pontifikati koji su zatim uslijedili mogu se sažeti u nekoliko rečenica. Što reći za Klementa VIII. (1593.-1605.), jednog Aldobrandinija, osim da je pomirio s Crkvom francuskog kralja Henrika IV. (1589.-1610.), da je 1592. objavio Vulgatu, 1596. Index, da je uredio kripte u bazilici sv. Petra te sagradio papin oltar, završio papin apartman, sagradio oltar sv. Sakramenta u bazilici u Lateranu. Lav XI., jedan Medici, vladao je samo prvih dvadeset šest dana u travnju 1605. godine. Pavao V., iz obitelje Borghese, obnovio je kriptu sv. Petra u vatikanskoj bazilici, produžio lađu i sagradio pročelje, kanonizirao sv. Francisku Rimsku i sv. Karla Boromejskog.

Od osam papa koji su stolovali nakon Siksta V. u razdoblju nešto dužem od pola stoljeća, obilježenog Tridesetgodišnjim ratom (1618.-1648.), koje se proteže od dolaska Urbana VII. na papinsku stolicu 1590. do pontifikata Inocenta X. 1644., samo su Grgur XV. (1621.-1623.) i Urban VIII. (1623.–1644.) zaslužili našu pozornost. Alessandro Ludovisi, papa imenom Grgur XV., bio je na stolici sv. Petra samo dvadeset devet mjeseci, ali je, tvrdi natpis nad njegovim grobom u crkvi sv.

Ignacija, »svaki mjesec njegova pontifikata vrijedio pet godina. Prva mu je briga bila da bulom Aeterni Patris od 15. studenog 1621. započne reformu konklave. Uredba koju je donio utvrđivala je da konklava mora biti zatvorena, da je za izbor pape potrebna dvotrećinska većina i da se glasovanje mora odvijati u najstrožoj tajnosti kako bi se izbjegla svaka zloporaba i pritisci.

KONGREGACIJA ZA ŠIRENJE VJERE (PROPAGANDA)

Papa je osobito bio zaokupljen misijskim apostolatom. Kanonizirajući 12. ožujka 1622. sv. Ignacija Loyolu, sv. Franju Ksaverskog, sv. Filipa Nerija i sv. Terezu Avilsku Grgur XV. izreći će ovu znakovitu rečenicu: »U vrijeme kad otkrivamo Novi svijet, kad se Luther bori u Europi protiv Katoličke crkve, Ignacije Loyola osniva družbu kojoj je zadaća obraćenje nevjernika i heretika«. U to vrijeme u Latinskoj Americi već je postojalo tridesetak biskupija, a zahvaljujući djelovanju sv. Franje Ksaverskog Crkva je ponovno bila u Indiji i zakoračila u Kinu i Japan. Te je misije papa osobito želio podupirati i razvijati ih. S tom namjerom osnovao je 6. siječnja 1622. najbolje sredstvo koje je Sveta Stolica ikada imala da bi ispunio svoju misiju evangelizacije, Kongregaciju za širenje vjere, slavnu Propagandu257, koju će pod Urbanom VIII. upotpuniti Propagandinim kolegijem za obrazovanje misionara258.

Grgur XV. također je nastojao privesti k Crkvi one odijeljene. Doživio je tu radost da primi u Rimsku crkvu dio etiopske Koptske crkve. U jednom trenutku se ponadao da će postići ponovno ujedinjenje s Anglikanskom crkvom, tim prije što mu je budući kralj Karlo I. (1600.-1649.), s kojim je imao dobre odnose, napisao: »Ako svi vjerujemo u nedjeljivo Trojstvo i u jednoga Krista raspetoga, tada ćemo se naći ujedinjeni u istoj vjeri i jednoj te istoj Crkviu. Smrt pape, 8. srpnja 1623., uništit će te nade.

Iza njegova kratkog ali plodnog pontifikata uslijedit će dvadesetjednogodišnja vladavina Firentinca Urbana VIII. (1623.-1644.). Najznačajniji događaj njegova pontifikata je posvećenje bazilike sv. Petra 18. studenog 1626., dana koji se pogrešno smatra obljetnicom tisuću tristo godina otvorenosti vjernicima bazilike koju je sagradio Konstantin Veliki. Ime Urbana VIII. povezano je s brojnim graditeljskim radovima, u prvom redu s golemim baldahinom koji je Bernini podigao u Sv. Petru iznad papinog oltara i za gradnju kojega je, na žalost, žrtvovan brončani portik Panteona koji je potjecao od otopljenog Jupiterova kipa s Kapitola259.

Pontifikat Urbana VIII. teško je ocijeniti, toliko je mnogo pogrešaka počinjeno, ali bilo je i dobrih poteza. U negativne treba svrstati nepodnošljivi nepotizam, zbog kojega će se papa i pokajati na samrtničkoj postelji, razbacivanje novcem iz blagajne koji je Siksto V. tako strpljivo prikupljao, glupu osudu Galilea

257 Bula Inscrutabili od 6. siječnja 1622.258 Bula Immonalis Dei od 1. kolovoza 1627259 Urbanu VIII. i umjetnicima koje je zaposlio moramo zamjeriti što su unakazili brojne antičke spomenike kako bi

priskrbili potreban materijal za vlastite projekte. Papa, rođen kao Maffeo Barbe- rini, grubo se narugao svojoj maniji da oskrvnjuje blago iz antičkog doba ovom poznatom šalom na svoj račun: Quod non fecerunt barbari, fiunt Barberini: što nisu učinili barbari, učinili su Barberinijevi.

Galileija (1564.-1642.), s kojim je papa bio prijatelj dok je još bio kardinal, i nadasve besmislenu europsku politiku koju su vodili njegovi suradnici koji su sebe smatrali machiavellijima, a zapravo su bili uvučeni u mrežu obavještajnih službi velikih europskih dvorova. Nuncij u Parizu Francesco Guidi di Bagno, čiju je tajnu prepisku uhvatila španjolska tajna služba, a ovaj slučaj dokaz je te besmislene politike, bio je igračka u rukama kardinala Richelieua koji je preko njega vršio pritisak na papu da radi u korist francuskih interesa. Habsburgovci to nikada neće oprostiti Urbanu VIII.

U pozitivne stvari papi treba pripisati njegovo istinsko nastojanje da sprovede dekrete Tridentskog koncila, osobito one o obveznoj rezidenciji biskupa i župnika, nove odredbe o izboru svećenika prikladnih da postanu biskupi, podršku redovničkim zajednicama i družbama najaktivnijim u borbi protiv tadašnjih zabluda, potvrdu od 12. siječnja 1632. Kongregacije za misije koju je osnovao sv. Vincent Paulski (1581.-1660.), prvu osudu, bulom In eminenti 1643., godine djela Augustinus biskupa Ypresa Janseniusa (1585.— 1638.) koje je predlagalo restriktivni nauk o ljudskoj slobodi.

Urbana VIII., koji je umro 29. srpnja 1644., naslijedio je Inocent X. (1644.-1655.), Rimljanin iz poznate obitelje Pamphili, kojemu dugujemo završetak radova na uređenju bazilike sv. Petra iznutra te brojne druge građevine, među kojima i monumentalne fontane na piazza Navona. Njegov pontifikat, koji je doživio veličanstvenu Svetu godinu 1650., kada je u Rim stiglo 700.000 hodočasnika, bio je pun proturječja na političkom planu zbog nesporazuma papinskog dvora s kardinalom Mazarinom (1602.-1661.), i to zbog Westfalskog mira 1648. iz kojega je Papinska Država bila isključena, a na vjerskom planu nastavljanjem jansenističke hereze. Urbanova bula In eminenti bila je previše općenita da bi potaknula vjernike da shvate kao heretičko učenje koje je Jansenius izložio u svom djeluAugustinus. Pročelnik teološkog fakulteta pri Sorboni Nicolas Cornet (1592.-1663.) izvukao je iz postumno objavljene knjige biskupa grada Ypresa pet teza koje je apostolska konstitucija Cum occasione osudila 31. svibnja 1653. Francuzi su gotovo jed- nodušno odobravali apostolsku konstituciju, s iznimkom Antoinea Arnaulda (1612.-1694.) čije će učenje Sorbona osuditi, pa se vjerovalo kako će jansenizam biti brzo uništen. Ali neće. Jansenizam će ponovno oživjeti nakon smrti Inocenta X. preminulog 7. siječnja 1655.

Inocent X. uzeo je za državnog tajnika bivšeg nuncija u Kolnu Fabija Chigija, koji će biti izabran za papu 7. travnja 1655. pod imenom Aleksandar VII. (1655.-1667.). Novi papa bio je ogorčeni neprijatelj kardinala Mazarina (1602.-1661.), odakle bez sumnje mišljenje kardinala Retza (1613.-1679.) da je to bio »uistinu bijedan čovjek«. Taj »bijedni čovjek«, za kojega ne treba zaboraviti da je od Berninija naručio kolonadu na Trgu sv. Petra, započeo je svoj pontifikat primivši u Rimu 19. prosinca 1655. bivšu švedsku kraljicu Kristinu (1626.-1689.), koja se godinu dana prije toga odrekla krune i luteranstva, vrlo inteligentnu ženu, ali toliko ekscentričnu da će njena nezasitna potreba za novicem dovesti do ludila četiri pape, samog Aleksandra VII., Klementa IX., Klementa X. i bl. Inocenta XI. Ovo kratko razdoblje, izuzmemo li pontifikat Aleksandra VII., obilježeno je zauzimanjem stava Svete Stolice u vezi s Kinom i novom intervencijom protiv jansenizma koja se zakomplicirala ozbiljnim diplomatskim incidentom s Lujem XN. (1643.– 1715.)

U Kini su isusovci s razlogom smatrali da razvoj misijskog apostolata ovisi i da će ovisiti o stanovitom prilagođavanju kineskom mentalitetu, osobito o poštivanju

običaja koji su se ticali štovanja predaka. U školi slavnog oca Mattea Riccija (1552.-1610.) dopuštalo se da njihove ovčice sudjeluju u lokalnim obredima koje su franjevci i dominikanci smatrali neznabožačkim. Ovaj slučaj dojavio je Rimu dominikanac Juan de Morales (1597.-1664.). O njemu se raspravljalo više od deset godina. Aleksandar VII. postupio je razborito i dao za pravo isusovcima pod uvjetom da kršćani koji sudjeluju u obredima u čast Konfuciju ili u spomen na svoje pretke to čine sa sviješću da je riječ o tradicionalnom ili obiteljskom obredu koji nema vjersko značenje. Slučaj će oživjeti stoljeće poslije kada će na žalost doživjeti nesretan epilog.

JANSENIZAM

Osuda pet teza kojeje InocentX. izvukao izAugustinusa nije zaustavila širenje jansenizma. Antoine Arnauld tvrdio je da se čuvene teze ne nalaze u Janseniusovu djelu, a Blaise Pascal (1623.-1662.) napisao je 1656.-1657. u obranu jansenizma Pisma provincjalcu koja su doživjela velik uspjeh. Papa je uredbom Ad sacram beati Petri Sedem 16. listopada 1656. objavio da zaključci koje je sažeo Nicolas Cornet sa Sorbone odgovaraju Augustinusu i da su osuđeni u samom značenju učenja pokojnog biskupa iz Ypresa. Ubrzo zatim Pisma provincijalcu stavljena su na Index. Napokon, 1665. papa je prisilio sve članove francuskog klera da potpišu izjavu, tzv. Formular, kojim i službeno osuđuju jansenizam. Velika većina svećenika potpisala je Formular osim četiriju biskupa i svećenika koji su bilo usko vezani za opatiju Port Royal.

Luj XIV. neprijateljski se odnosio prema jansenistima i papa se nadao da će ga podržati u njegovoj akciji protiv jansenizma, što u početku nije bilo baš jasno. Jedan incident zakomplicirat će međutim stvari. U Rimu je izbila čarka između ljudi vojvode Crequija, ambasadora francuskog kralja, i papinske korzičke straže zadužene za zaštitu ambasade, kojaje prevršila mjeru kad je nekoliko papinih stražara upalo u stan francuskog ambasadora te ga izvrijeđalo. Slučaj je poprimio neviđene razmjere. Luj XIV. prekinuo je diplomatske odnose s Vatikanom i za kaznu upao sa svojom vojskom u grofoviju Venaissin. Nesretni Aleksandar VII. morao je poslati u Fontainebleau 1664. kardinala legata da kralju uruči njegovu ispriku i da pristane na sporazum u Pisi kojim se papa među ostalim obvezuje otpustiti korzičku gardu.

Papa koji je naslijedio Aleksandra VII., preminulog 22. svibnja 1667., Klement 1X. upravljaoje Crkvom samo dvije i pol godine tijekom kojih je pokušao smiriti duhove u Francuskoj dajući Aleksandrovu Formularu značenje prihvatljivo za manje strasne janseniste. To je nazvano »Klementovim miromu. O njegovu nasljedniku Klementu X (1670.-1676.), izabranom u osamdesetoj godini, malo se može reći osim da je za njegova pontifikata stvorena katolička hijerarhija u kanadskoj pokrajini Quebec.

Klement IX pokazivao je premajansenizmu trpeljivost kojaje graničila sa slabošću, ali posve drukčiji bio je bl. Inocent XI., papa od 1676. do 1689. Prije svoga izbora Benedetto Odescalchi uživao je ugled svećenika svetačkog života, gorljivog i nemilosrdnog prema samom sebi, koji je neumorno pomagao siromašnima i bio vrlo pošten. Bio je čovjek koji ni za pedalj ne bi popustio kad je u pitanju bila dogma, moral, crkvena disciplina, autoritet i nezavisnost Apostolske Stolice te prava Crkve, pa će ući u sukob koji će ga u nekoliko navrata teško suprotstaviti Luju XIV.

Za pontifikata Klementa X. francuski je kralj ediktom iz 1673. proširio na svoje kraljevstvo pravo regalija koje je prije bilo ograničeno na 71 od 130 francuskih biskupija. Pravo regalija davaloje kralju slobodu da ubire prihode biskupija tijekom upražnjenosti papinske stolice i da dijeli određene povlastice. Biskupi su zbog toga prosvjedovali kod pape260, pa je Inocent XI. odlučio intervenirati. Jedno za drugim pisao je kralju pisma, služeći se sve oštrijim i sve neljubaznijim riječima, i tražio od njega da opozove svoj edikt. Luj XIV. nije bio čovjek koji će tako lako promijeniti odluku. Sazvao je opću skupštinu klera261 koja će se okupiti početkom 1682. Glavnu riječ na skupštini vodio je propovjednik Jacques Benigne Bossuet (1627.-1704.). Trećeg veljače skupština je usvojila prijedlog koji je kralja zadovoljio u onom što mu je bilo bitno, potvrdivši njegov edikt iz 1673. kao potpuno valjan, a papi nudeći moralnu zadovoljštinu jer je obvezivao kralja da prepusti crkvena imenovanja kanonskoj vlasti koja je kvalificirana za njih. Taj drugi dio prijedloga ostavljao je otvorene razne mogućnosti; tako je uvijek bilo. Inocent XI. bio je ogorčen. Drugog travnja odbacio je prijedlog i nazvao ga uvredljivim za papinski autoritet.

GALIKANIZAM

Za to vrijeme svećenička je skupština nastavila s radom. Devetnaestog ožujka jednoglasno je usvojena Deklaracja u četiri članka koju je sastavio Bossuet. Inocent XI. bio je užasnut kad je saznao sadržaj tih članaka. Drugi članak sadržavao je zaključak koji je donio Baselski koncil dva i pol stoljeća ranije, po kojemuje koncil u pitanjima odlučivanja nadređen papi, treći je govorio o posebnom položaju Francuske crkve koja u univerzalnoj Crkvi uživa tradicionalne povlastice koje proizlaze iz općeg prava, četvrti u rimskom biskupu uvažava autoritet u pitanjima doktrine, ali dovodi u sumnju njegovu kompetenciju na administrativnom i disciplinskom planu. Deklaracja je bila neprihvatljiva.

Kurija je vršila pritisak na papu da odlučno reagira na to novo očitovanje galikanizma. Podsjetila ga je da je Francuska crkva bojkotirala Tridentski koncil i da se nije obazirala na neke koncilske dekrete; isticala je činjenicu da su gotovo više od jednog stoljeća nakon proglašenja bule Ordo missae sv. Pija V. francuski biskupi i dalje vršili posebne liturgijske obrede; naglasila je jak proturimski duh francuskog klera koji je silio mnogo svojih članova da ne priznaju liturgijsku reformu i organizaciju crkvenog učenja koje je pre- dložio Tridentski koncil. Bl. Inocent XI. odbio je savjete Kurije da ne bi izopćenje kralja, Bossueta i svih potpisnika Deklaracje dovelo do novog raskola. K tomu raskol s Anglikanskom crkvom nije bio daleko. Radije nego da službeno osudi Deklaraciju papa je pribjegao bojkotu kraljevih biskupskih postavljenja, ne udijelivši im kanonsku investituru, tako da je pet godina poslije Skupštine klera iz 1682. četvrtina francuskih biskupija bila bez na-slovnika.

Između Rima i Pariza započeo je tihi rat. Luj XIV. kipio je zbog neljubaznih privatnih komentara Inocenta XI. u vezi s opozivom Nanteskog edikta iz 1685. koje mu je prenosio njegov ambasador u Rimu. Kralj nije trpio kritiku. Odlučio se osvetiti. Jedna papina odluka pružit će mu uskoro priliku za to. Ambasade raznih država u Rimu usvojile su običaj proširiti svoj diplomatski imunitet na četvrti u kojima su bile njihove rezidencije, što je ohrabrilo lokalno razbojništvo jer se papinska

260 Pobunili su se biskup Aleta, Nicolas Pavillon (1597.-1677.), i biskup Pamiersa, Caulet.261 Opća skupština klera 1682. okupilaje 34 predstavnika visokog klera, tj. biskupa, i 38 pripadnika 9 nižeg klera.

policija nije imala pravo miješati u tako zaštićena područja. Papa je ukinuo tu povlasticu kojaje bila toliko zlorabljena da su se gotovo sve strane kancelarije dobrovoljno pokorile njegovoj odluci. Samo je Francuska bila iznimka. Prema uputama Luja XIV. francuski ambasador, markiz Charles–Henri de Lavardin (1644.-1701.), ušao je u Rim s četom od 600 ljudi pod izgovorom da mora održavati red u »francuskoj zoni«. Inocent XI. izopćio je ambasadora. Bilo je to 1687. Francuski kralj odgovorio je tako što je papina nuncija u Parizu stavio pod nadzor i ponovno upao sa svojom vojskom u grofoviju Venaissin. Papa je tada tajnim kanalima dojavio Kralju–Suncu da ga čeka izopćenje. Ta kazna, koja je pogodila malo ljudi jer se papa bojao da se posve ne izopači, natjerat će Luja XIV. na umjerenost. Trebat će međutim pričekati pontifikat Aleksandra VIII (1689.-1691.) da dođe do izmirenja.

Neprestani incidenti s Francuskom neće spriječiti Inocenta XI. da revno obavlja svoje dužnosti vrhovnog pastira Crkve. Zadržavši strog odnos prema jansenistima, papa je s jedne strane osudio 65 teza nazvanih »slobodnim moralomu koje su isusovcima pripisali njihovi protivnici262 i 68 teza Španjolca Miguela de Molinos (1628.-1696.) u prilog kvijetizmu263, nauku koji je učio da se do savršenstva ne dolazi djelovanjem duše nego isključivo ljubavlju Božjom, koji će imati stanovitog uspjeha u Francuskoj s gospođom Guyon (1648.-1717.) i Fenelonom (1651.-1715.).

OBRANA OD TURSKOG ISLAMIZMA

Jedna od velikih briga bl. Inocenta XI. bila je obrana kršćanske Europe od turskog islamizma. I ovdje se papa sukobio s Lujem XIV. koji je vodio politiku sporazumijevanja s Visokom portom na crti politike koju je inaugurirao kralj Franjo I. Godine 1683. turska vojska pod zapovjedništvom velikog vezira Kara Mustafe (1634.-1683.) dospjela je pred zidine Beča koji je branio grof Rudiger von Starhremberg (1638.-1701.). Papa se na sve načine zauzeo da pribavi potrebnu pomoć i napokon je poslana u Austriju vojska koju je vodio poljski kralj Ivan III. Sobjeski (1674.-1696.), a njome zapovijedao Karlo Lotarinški. Opsada Beča trajala je već tri mjeseca kad je saveznička vojska napala Turke i porazila ih kod Kahlenberga. Papa, koji je potrošio milijun i pol forinta na taj pothvat, s pravom je smatrao da na tome ne treba stati. Osmanlijsku vojsku trebalo je odbaciti što dalje. Sveta alijansa, koju su pod papinim patronatom osnovale Austrija, Poljska i Mletačka Republika, kasnije im se pridružila i Rusija, iskoristit će tu pobjedu i malo pomalo otjerati Turke na jug, prema Savi i Dunavu. Bl. Inocent XI. nije doživio da ubere plodove svoje politike. Oplakan od sitnog rimskog puka kao rijetko koji papa, umro je svetački 12. kolovoza 1689.

Nasljednik Inocenta XI., papa Aleksandar VIII., po naravi ljubezan i velikodušan Mlečanin koji je izabran za papu u sedamdesetdevetoj godini, upravljao je Crkvom samo šesnaest mjeseci. On je pokušao postići sporazum s Lujem XIV., što mu je omogućilo da povrati grofoviju Venaissin. To ga nije spriječilo da, uoči svoje smrti 1. veljače 1691., objavi konstituciju Inter multiplices kojom je osudio četiri članka galikanske Deklaracje donijete na Skupštini klera 1682. Malo poslije on je na zahtjev nadbiskupa Malinesa osudio tridesetjednu jansenističku tvrdnju izvađenu iz spisa profesora louvainskog sveučilišta.

262 Dekret Svetog Oficija od 1679.263 Konstitucija Caelestis Pastor od 20. studenoga 1687.

Papu Aleksandra III. naslijedio je Inocent XII. (1691.-1700.), bivši napuljski nadbiskup, koji je izabran u sedamdesetšestoj godini na kraju petomjesečne konklave. Njegov pontifikat bio je velikim dijelom posvećen poslovima francuskog kraljevstva. Između njega i francuskog kralja došlo je do nagodbe. Papa je prihvatio proširenje prava regalija na sve biskupije kraljevstva i dao kanonsku investituru biskupima koje je imenovao kralj; Luj XIV. u zamjenu je prihvatio da se članci iz Deklaracje iz 1682. više ne smatraju državnim zakonom i da papa ima pravo tražiti od članova skupštine klera poništenje njihovih potpisa.

Ta nagodba nije značila kraj svim problemima. Jansenizam se još uvijek žilavo držao, a kvijetizam se sve više širio. Godine 1699. Inocent XII. osudio je dvadeset tri kvijetističke tvrdnje izvučene iz Tumačenja mudrih izreka svetaca koje je Fenelon objavio 1697. Nadbiskup Cambraia će se pokoriti, što će pridonijeti vraćanju vjerskog mira, ali uskoro će jedna još veća zabluda duboko uznemiriti Crkvu i svjetovno društvo, bit će to racionalizam.

22.

RAZUM PROTIV VJERE(1700.-1775.)

Kad je Inocent XII. umro u tjeku Svete godine, 27. rujna 1700., u praskozorje stoljeća koje će biti nazvano »stoljećem prosvjetiteljstva«, najrevniji dužnosnici Rimske kurije, kojih njoj nikada nije nedostajalo, ubrzo će pokazati svoju zabrinutost nad razvojem zapadnog društva. U tome su bili usamljeni. Tko je osim njih toga bio svjestan?

USUSRET ODVAJANJU CRKVE OD DRŽAVE

Vjerski sukobi iz 16. st., koji su se nastavili i u 17., imali su za posljedicu slabljenje religioznih vrijednosti. Našavši se između ekstremista dvaju suprotstavljenih pravaca mnoštvo kršćana počelo je sumnjati. Unatoč katoličkoj protureformaciji koja je donijela određene blagodati ugled papinstva sve je više opadao. Apsolutizam vladara pogodovao je razvoju inteligencije koji je državi davao novo značenje, važnost koja ništa nije dugovala religiji. Kurijaje imala razloga za zabrinutost. Jedini papa koji je dijelio njezin nemir bio je bl. Inocent XI. On je bio relativno suzdržan u svom stalnom sukobljavanju s Lujem XIV. zato što je predosjećao opću sklonost prema jednoj još neformuliranoj tezi, tezi o odvajanju crkve od države. Država je posvuda postala malo prepotentna i neki su umovi, osobito u Francuskoj, smatrali da država mora vršiti i duhovnu i svjetovnu vlast kako bi se izbjeglo, kako je napisao

Louvois (1641.-1691.) iste godine kad je umro, »svako miješanje rimskog dvora« u unutrašnje stvari kraljevstva, a ta će teza dva i pol stoljeća poslije biti prihvaćena na istoku Europe. Ta je opasnost bila ipak manja od polaganog pripremanja filozofskog učenja koje je vjeri suprotstavljalo razum i čiji su se teoretičari nadali da će omogućiti državi da se oslobodi ne samo vjerskog utjecaja koji je podrazumijevao stanovito crkveno tutorstvo nego i monarhijskog apsolutizma.

Godine 1700. sve je bilo još u povojima... Zlogukim prorocima maloje tko vjerovao, upozorenja nisu imala nikakvog utjecaja na razvoj događaja. Pape koji su naslijedili Inocenta XI. bili su dobri pastiri, vrlo pobožni i poticani iskrenom željom da vode Crkvu prema još većoj čistoći, većoj gorljivosti i većoj svetosti, ali većinom nesposobni shvatiti i razumjeti razvoj svijeta na koji im je velik broj njihovih suradnika neprestano skretao pozornost. Oluja Francuske revolucije obrušila se na Pija VI. a da on nije čuo zvukove grmljavine koji su je najavljivali.

Inocenta XII. naslijedio je Klement XI. čiji će pontifikat trajati nešto više od dvadeset godina (1700.-1721.). Njegova svjetovna vladavina ubrzat će pad papinskog ujtecaja u Europi. Kobno miješanje u slučaj španjolskog nasljedstva, ali koje se ne može pripisati papinoj nespretnosti, imalo je za posljedicu novo nasilje nad Papinskom Državom u okolnostima koje su već dopuštale pitanje: čemu ona uopće služi? Europske države smatrat će odsad postojanje teritorija pod papinom vlašću anakronim. Istinu govoreći, dugi pontifikat Klementa XI. ostao je zapamćen samo po odlučnoj akciji koju je papa poveo protiv jansenističke hereze.

Bulom Vineam Domini iz 1705. Klement XI. još je odlučnije potvrdio odredbe konstitucije Ad sacram beati Petri Sedem Inocenta X. iz 1656. o odnosu pet teza koje je izvukla Sorbona i samog teksta Augustinus. Osam godina poslije papa je objavio važan dogmatski dokument u obliku konstitucije Unigenitus koja je osudila sto jednu tezu izvučenu iz Moralnih razmiš janja o Novom zavjetu, djela u kojem je abbe Pasquier Quesnel (1634.-1719.) pokušao poduprijeti jansenističku doktrinu o Evanđelju i o učenju apostola. Konstitucija Unigenitus, koju će podržati i Luj XIV. potkraj svoje vladavine, probudila je kod nekih biskupa žestoki galikanizam.

Četiri biskupa264, La Broue iz Mirepoixa, Colbert iz Montpelliera, de Langle iz Boulognea i Soanen (1647.-1740.) iz Seneza, pozvali su papu da sazove koncil. Prosvjed onih koje će nazvati apelantima, za razliku od akceptanata, bio je upravljen istodobno i protiv papinske i protiv kraljevske vlasti. Ne birajući sredstva, apelanti su huškali jadne župnike protiv bogatih uživa- laca crkvenih nadarbina koje su kraljevi dijelili »uz podršku pape«. Trag o tome demagoškom pozivu naći ćemo u Knjizi žalbe francuskih državnih staleža iz 1789. i u ustima govornika za govornicom Zakonodavne skupštine kao i Parlamenta. Otišavši još dalje apelanti su mobilizirali pokrajinske parlamente, iskoristivši do kraja proces kojije pred koncilom u Embrunu vodio protiv devedesetgodišnjeg biskupa Soanena kardinal Fleury (1653.-1743.), ministar Luja XV., koji su digli glas protiv monarhije u okolnostima koje su jednog povjesničara navele da ustvrdi da je »parlamentarni jansenizam daleki republikanizam«265. Klement XI. osudio je apelante konstitucijom Pastoralis oicii 1718. godine. U međuvremenu je umro Luj XIV. Papa Klement XI. također je ubrzo umro, 19. ožujka 1721.

Dva pape koji su uslijedili za Klementom XI. nisu ostavili za sobom ništa vrijedno pozornosti. Inocent XIII. (1721.-1724.) upravljao je Crkvom samo trideset četiri

264 Neobično je da je gotovo svaki put kad se Galikanska crkva sukobila s Rimskom broj pobunjenih biskupa bio četiri. Godine 1665. četiri protivnika Formulara, 1713. četiri »apelanta«, zatim u novije vrijeme, za sv. Pija X, četiri modernista265 Dom Charles Poulet, Initiation k l'histoire ealesiastique, sv. I., str. 333.

mjeseca. Dominikanac Benedikt XIII. (1724.-1730.), očito nepripremljen za stolicu sv. Petra, bio je slabić kojije vlast, koja je nadilazila njegove snage, prepustio kardinalu Cosciji, koji ju je zlorabio za osobne ciljeve srozavši još više ugled Svete Stolice. Iz tog razdoblja posjedujemo oštra Montesquieuova pisma (1689.-1755.) koja je napisao za svog boravka u Rimu 1729.

Nakon njih došao je Firentinac Klement XII. (1730.-1740.) kojemu turisti duguju slavnu Fontanu di Trevi u Rimu. Taj papa, koji je svoju rezidenciju smjestio na Kvirinalu, gdje će odsad više od jednog stoljeća biti papinski dvor, imao je nesreću da je izgubio vid na samom početku svoga pontifikata. Vrlo svjestan svoje pastoralne odgovornosti taj papa prionuo je na osnivanje misija, osobito na Dalekom istoku, i poticao kod svećenika veće zanimanje za studij filozofije koju je s pravom smatrao vrlo važnom, uzevši u obzir zablude koje su vladale u ono vrijeme. S tom brigom i duboko zabrinut zbog sve većeg utjecaja raznih intelektualnih pokreta, papa se okomio na masone zabranivši kršćanima da pristupaju njihovim redovima. Njegova odluka, o kojoj se mnogo govorilo, nije bila dobro shvaćena svuda, osobito u Austriji gdje je bilo zabranjeno njeno objavljivanje266.

BENEDIKT XIV.

Nakon Klementa XII. izabran je po svršetku šestomjesečne konklave Prospero Lambertini, papa pod imenom Benedikt XIV. (1740.-1758.). Na objavu izbora novog pape predsjednik burgundskog parlamenta, Charles de Brosses (1709.-1777.), koji nije bio previše blag u svojim Obiteljskim pismima, reći će za kardinala Lambertinija da je bio »vrlo dobar izbor«. Novi papa bio je izvanredan erudit, ugledan kanonist i iskren čovjek; s pravom su hvalili njegov zdrav razum, njegovu umjerenost, neizmjernu dobrotu, pomirljivost i osjećaj za mjeru. Razumijemo zašto je engleski povjesničar Macaulay (1800.-1859.) napisao daje bio najbolji i najmudriji od svih prethodnih papa.Bio je ponešto brzoplet u donošenju odluka, ali bi u neko drugo vrijeme Benedikt XIV. vjerojatno imao veći utjecaj.

Papa Lambertini bit će nažalost žrtva nestabilnih političkih prilika. Već desetljećima su velike europske sile praktično i gotovo sustavno ignorirale Papinsku Državu. Italija se ujedinjavala ili raspadala ovisno o savezima ili ratovima, granice su se neprestano mijenjale ovisno o volji dvora u Beču, Parizu ili Madridu a da papa ni jednom nije upitan za mišljenje. Vojske su išle s juga na sjever Italije i obrnuto prolazeći kroz Papinsku Državu a da nikada nikoga nisu upitale za dopuštenje, pritom još tražeći hranu od stanovnika. Papinska vojska svedena na nekoliko paradnih elemenata bila je potpuno nesposobna za bilo kakvu vojnu akciju; Napoleon će se s njom sprdati na Sv. Heleni. Što učiniti u takvim okolnostima? Nije li bilo bolje smanjiti Papinsku Državu na ograničen teritorij, ali dovoljno velik da osigura nezavisnost Svete Stolice? Tako su mislili neki u samoj papinoj okolini, ali se nisu usudili izreći svoje mišljenje. Čini se da je to bila ideja Luja XV. (1715.-1774.) koji je stoljeće prije Napoleona maštao o tome da objedini razne talijanske države, među kojima i Papinsku Državu u skromnijim proporcijama, u konfederaciju kojoj bi na čelu bio papa. Idejaje bila previše nova, ali će tek kasnije naići na plodno tlo.

Benedikt XIV. nije mogao igrati političku ulogu koju je možda priželjkivao i koju su neki europski političari za njega priželjkivali, ali je zato upravljao Crkvom u takvim

266 Franjo I. Habsburški Lotarinški (1708.-1765.), muž Marije Terezije, bioje mason.

okolnostima da mu se možemo samo diviti. Kao kanonist poduzeo je reviziju svih ugovora koje je Sveta Stolica potpisala s raznim državama kako bi ih istodobno uskladio s dekretima Tridentskog koncila i osigurao što više slobode Crkvi. Potpisani su novi sporazumi s brojnim katoličkim zemljama Europe, osim s Francuskom. Papa je u raznim dokumentima precizirao nekoliko točaka o disciplini sakramenata, osobito o svojstvu djelitelja sv. potvrde267, o ispovjednoj tajni, krštenju židovske djece, miješanim brakovima za koje je izmijenio odredbe u smislu njihove liberalizacije. U jednom pismu talijanskim biskupima 1745. dao je važne moralne smjernice u pogledu lihvarstva i smanjenja kamatne stope na zajam. Zauzeo se kod inkvizitora za umjerenost i podsjetio da pastoralni rad obvezuje kler ne da kažnjava već da privodi duše k Bogu primjerom vlastite svetosti i uvjeravanjem propovijedi koja se hrani na izvorima Svetog pisma, crkvenih otaca i crkvenog učiteljstva. Jedini krivi korak u pastoralnoj djelatnosti Benedikta XIV. bilo je zauzimanje pogrešnog i žaljenja vrijednog stava, i to zbog njegove nedovoljne obaviještenosti, u poznatom slučaju kineskih obreda∗,kad se Kurija usprotivila prilagodbi obreda kineskom mentalitetu koju su isusovci unijeli u liturgijska pravila; taj nemio slučaj imat će velike posljedice, što će znatno kočiti evangelizaciju Dalekog istoka.

Benedikt XIV. pozvan je Bogu 3. svibnja 1758., a zamijenio ga je dva mjeseca poslije sin jednog venecijanskog bankara, Carlo Rezzonico, koji je uzeo ime Klement XIII (1758.-1769.). Kako to često biva u povijesti Crkve, novi je papa bio čista suprotnost svome prethodniku. Dok je Benedikt XIV. bio otvorena i iskrena osoba, Klement XIII. bio je čovjek koji je neprestano tajno nešto snovao. Za državnog tajnika izabrao je kardinala Torrigianija, prelata iznimnog poštenja i rijetke energije, ali koji nije imao osjećaja za ljudske odnose i psihologiju. Nepopustljivost pape i njegova državnog tajnika odvest će ih, u ime borbe protiv racionalizma, do žalosnih pogrešnih procjena. Za Klementa XIII. i Torrigianija svaki je ustupak značio slabost, svaka prilagodba društvenom razvoju izdaja. Paradoksalno, njihova krutost natjerat će protivnike Crkve, među prvima austrijskog kancelara Wenzel– Antona von Kaunitz Rietberga (1711.-1794.) i portugalskog premijera markiza Pombala (1699.-1777.), da u svakoj prilici napadaju Crkvu, pa će u takvim okolnostima papinstvo doživjeti pravu katastrofu.

KLEMENT XIII. I BORBA PROTIV FILOZOFA

Klementova osuda djela O duhu Helvetiusa (1715.-1771.) i Emila Jean Jacquesa Rousseaua (1712.-1778.) bila je normalna i opravdana, ali njeno izrabIjivanje dovest će do protuklerikalne i protuvjerske kampanje koju možemo predočiti samo usporedbom s nedavnim, čak najnovijim manifestacijama. Sigurnoje daje Kurija osudivši glasno filozofizam i objavivši mu rat navalila sebi na vrat probleme kojih će je opseg zbuniti. Neki drugi papa najprije bi izložio nauk u kojem bi naveo razloge zbog kojih kršćani ne bi smjeli prihvatiti tadašnje ideje u modi, i osuda bi se očitovala na taj način. Klement XIII. nije bio ni bl. Inocent XI. ni dobroćudni Benedikt XIV. Privukao je munju a da nije imao gromobran.

Politika Klementa XIII. bila je pravi zgoditak za njegove protivnike jer im je pružila 267 Konstitucija Etsi pastoralis iz 1742. Tzv. kineski obredi bili su svojevrstan pokušaj akulturacje, tj. prijenosa kršćanstva s latinske u druge kulture, ovdje konkremo u kinesku, uz poštivanje kineskih običaja iskazivanja počasti Konfuciju i pokojnima (nap. ur.).

argumente za borbu mišljenja koja će doživjeti veliki uspjeh. U»stoljeću prosvjetiteljstva« eksploatacija mračnjaštva Crkve i arhaizma njenih institucija pokazat će se isplativom. Princ von Kaunitz–Rietberg iskoristio je to do kraja. Austrijski kancelar smatrao je da je došlo vrijeme da crkvenu vlast zamijeni civilna. Uvodeći sistem prosvjetiteljsko–apsolutističke vladavine koji je nazvan jozefinizmom, prema austrijskom caru Josipu II. (1765.-1790.), stavio je Austrijsku crkvu pod izravan nadzor države, ukinuo kontemplativne redove, uveo u zakonodavstvo građanski brak i pojačao pritisak do te mjere da će doći do nemira u Mađarskoj i austrijskoj Nizozemskoj. Njegov primjer slijedit će i vlade drugih europskih država.

UKIDANJE ISUSOVAČKOG REDA

U isto vrijeme stvarala se, zapravo postajala sve očitijom, velika zavjera protiv isusovaca. Oni su bili smatrani naajačim osloncem Crkve pa je bilo neiz bježno da prvi dođu na udar. Protiv njih su upotrijebljena sva sredstva, čak i ona najnevjerojatnija. Takoje do krajnosti iskorišten slučaj kineskih obreda u kojem su isusovci prikazani »spremnima na svea da bi uspostavili svoju vlast. U Portugalu im je podmetnuta zavjera protiv samog kralja, što je markizu Pombalu omogućilo da ih protjera iz zemlje. U Francuskoj je afera oca La Valettea, koji je osnovao trgovačko društvo, kršeći time propise kanonskog prava, koje je propalo i tako nanijelo goleme štete ljudima koji su u nj uložili novac, natjerala Luja XV. da u studenom 1764. ediktom ukine Družbu Isusovu u svojoj zemlji. Malo pomalo i druge će zemlje postupiti jednako, Španjolska, Kraljevstvo Obiju Sicilija, Meksiko, Peru, Cile, Filipini, vojvodstvo Parme. Kada grof Pedro Aranda (1719.-1798.), ministar špa- njolskog kralja, protjera 1767. isusovce iz svoje zemlje, puni će ih se brodovi iskrcati u lukama Papinske Države.

Klement XIII. vukao je same pogrešne poteze. Uputivši isusovcima pismo puno hvale koje je potvrdio službenim dokumentom, bulom Apostolicum, izazvao je Luja XV. da još jednom upadne s vojskom u grofoviju Venaissin. Nesretni papa umrijet će posve obeshrabren 2. veljače 1769. Sto je mogao učiniti njegov nasljednik, franjevac Vincenzo Antonio Ganganelli, papa pod imenom Klement XIV. (1769.-1774.)? Četiri godine strpljivo je pokušavao natjerati brojne europske vlade da shvate da usvajajući politiku koja je bila u skladu sa željama racionalističke škole, što su one i činile, zapravo potkopavaju svoju vlast; kopale su pod sobom jamu koja će ih progutati. Klement XIV. neprestano je ponavljao da potočić treba ograditi nasipom, inače će jednog dana njegove vode preplaviti obale, podsjećajući da jedan poglavar mora biti vođa, a ne sljedbenik. Samo je gubio vrijeme. Na papu je vršen pritisak da ukine Družbu Isusovu, no on je to odbijao jer nije zaslužila. Ali 21. srpnja 1773. morao ju je ipak raspustiti. Stavljajući svoj potpis na edikt, s uzdahom je rekao: »Izgubljen sam«. Umro je 2. listopada 1774.

Objava ukidanja isusovačkog reda pozdravljena je svuda s radošću. Prosvijetlilo se. U Rimu su očekivali mračne dane za Crkvu i papinstvo. Ostavši bez svojih najboljih branitelja Apostolska Stolica bit će izravno izložena sve jačim napadima koji joj više neće dati mira. Pontifikat Pija VI. (1775.-1799.) doživjet će ubrzo najveća poniženja.

23.VATIKAN U OLUJI

(1775.-1814.)

Dani nasljednika Klementa XIII. i Klementa XIV. bili su tegobni. Kardinalski kolegij bio je svjestan teškoća svoga vremena. Crkvi je bio potreban papa koji će biti i odlučan i popustljiv, sposoban da se odupre svim opasnostima i koji će istodobno znati činiti potrebne ustupke. Nije bilo lako pronaći papu takvih osobina, tako da je konklava trajala više od četiri mjeseca. Tek su se 15. veljače kardinali suglasili oko imena kardinala Giovannija Angela Bra- schija kojije okrunjen tjedan dana poslije pod imenom Pio VI. On će vladati gotovo četvrt stoljeća (1775.-1799.).

»IL PAPA BELLO«

Je li novi papa bio ono što im je trebalo? Papa Braschi, izabran u svojoj pedesetosmoj godini, bio je vrlo lijep čovjek kojega su njegovi podanici odmah prozvali »lijepim papom«, il papa bello. Visok, vitak, gorda držanja premda skromna podrijetla, znao je sve osvojiti. O tom papi imamo brojna svjedočanstva putnika koji su došli u Rim unaprijed mu neskloni, a otišli njime očarani. Bio je vrlo pristupačan, ljubezan, pomalo starinskih manira, vrlo naobražen, veliki ljubitelj književnosti i umjetnosti, strasno zaljubljen u arheologiju, on će Vječnom gradu vratiti njegov karakter kulturnog središta; njemu dugujemo reorganizaciju, bolje rečeno organizaciju, Vatikanskih muzeja. Bio je dobar upravitelj, osim kad je riječ o financijama u koje se nikad nije razumio, i dobar diplomat, a možemo mu zamjeriti samo dvije stvari: nedostatak energije i posebno njegovu veliku slabost za vlastitu obi telj268.

Prije svog izbora Pio VI. podupirao je tradicionaliste, tzv. zelante, i pružao podršku Klementu XIII. Kadje izabran za papu postao je umjereniji, nastav- ljajući tamo gdjeje stao njegov prethodnik, ali ne postigavši boljih rezultata. Kako je imao dojam da mu razni ministri čine prepreku u nastojanju da dođe do vladara, i nije se varao, papaje poduzeo korak nečuven od srednjeg vijeka: pisao je caru Josipu II. i tražio da se sastanu. Odgovor koji je u ime cara sastavio kancelar von Kaunitz–Rietberg trebao je papu odvratiti od daljnjih pokušaja. Nakon ljubeznih komplimenata pismo je nastavljalo ozbiljnim tonom: »Želimo da odustanete od te namjere, jer je naša dužnost da ne dopustimo bilo kakvo miješanje Svete Stolice u prava koja pripadaju isključivo vladaru«.

Pio VI. nije se dao obeshrabriti i napokon je 1782. pošao u Beč. U toku svoga dvomjesečnog boravka u austrijskoj prijestolnici silno se trudio pridobiti cara i njegova kancelara za svoja gledišta. Kriza je ozbiljna, rekao im je papa, napravivši aluziju na nedavno donijetu Deklaracju nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, koju nije baš najbolje razumio, i zahvatila je cijeli svijet. Duhovne vrijednosti grubo su pogažene. Vjera se osporava, to čine čak i oni kojima je dužnost da je brane. Danas napadaju vlast pape, ali sutra će doći u pitanje i vlast kneževa i kraljeva. Treba hitro reagirati, inače će i najciviliziranije države na zemlji zahvatiti 268 Zahvaljujući liberalnosti pape obitelj Braschi sagradila je sebi istoimenu palaču južno od Trga Navona kojaje dovršena

1790.

kaos propasti. Papino zaklinjanje nije imalo nikakva učinka na cara i kancelara, bili su tvrdoglavi. Sljedeće godine Josip II. uzvratio je posjet papi Piju VI., no samo protokolarno. Papa se u jednom trenutku ponadao da bi car mogao pokazati više razumijevanja za aktualne probleme, ali ništa slično nije se dogodilo. Odsad će se događaji odvijati strelovitom brzinom.

KLICA RAZDORA

I u samoj Crkvi, svuda pomalo,javljali su se upozoravajući znakovi dubokog nemira. Zidovi su pucali. Otpor nižeg klera prema biskupima poprimao je u Francuskoj, Portugalu, u samoj Italiji i na teritorijima pod vlašću cara oblik revolucije. Klica razdora bila je posijana. Mnogi župnici odlučno su tvrdili da ovlasti dobivaju ne od biskupa nego izravno od Boga i zahtijevali uvođenje prezbiterijalnih sinoda — pravih pravcatih sovjeta u malom — koji bi donosili sve odluke koje se tiču crkvene zajednice. Mnogi su se pozivali na odsutnost biskupa, koji su više vremena provodili na dvoru svoga gospodara nego u svojoj biskupiji, i tražili ako već ne ukidanje biskupskog kolegija, kako su neki predlagali kasnije na političkim skupštinama, a ono barem da ih bira »narod«. Tome pridodajmo uobičajene, posve opravdane, zahtjeve koji su se ticali plaća klera.

Redovnički kler bio je u istoj krizi kao i svjetovni. Sve je manje bilo svećenika. Disciplina je popustila. Zavjet siromaštva sve se više kršio. Zatvaranje u kontemplativne samostane sada je bilo samo pusto sjećanje, baš kao i vjerski žar. U gradovima redovnici su potpadali pod utjecaj filozofskih društava, a dobar dio njih bili su članovi masonskih loža. Institucija monaštva, ozbiljno zahvaćena institucijom nadarbina, gubila je na snazi, tim više što je trpjelajavni prezir.

Slika koju možemo dati o općem stanju Crkve u Zapadnoj Europi u predvečerje revolucije 1789. mračna je. Posve su nam razumljive riječi jednog Mirabeauovog suradnika koji je jednom nuncijevu atašeu u Parizu rekao: »Dobro čuvajte svoga papu, bit će vam posljednji«269. Mnogi su tako mislili, a čak je i u Rimskoj kuriji bilo onih koji su u to sumnjali. Godine 1786. koncil u Pistoji usvojio je odluke u skladu sa stavovima galikanizma i jozefinizma, idući tako daleko da je priznao utemeljenim jansenizam. Bilo je to previše, ali još uvijek nije bilo dosta. Tri godine poslije došla je Francuska revolucija.

FRANCUSKA REVOLUCIJA

Civilni ustav klera koji je 12. srpnja 1790. izglasala francuska Ustavotvorna skupština objedinio je u jednom koherentnom zakonu stare galikanske teze više ili manje prilagođene novom vremenu. Pio VI. nije se tome previše čudio, tekst je bio nadahnut politikom koju su neke vlade, poput austrijske i portugalske, već definirale. Težak položaj u kojem se našao kralj Luj XVI. (1774.-1792.), za kojeg je papa imao duboko razumijevanje, usporioje njegovu reakciju. Mjesec dana nakon što je kralj potvrdio Civilni ustav klera Pio VI. mu je napisao: »Naša ljubav prema Vama i osobita naklonost koju osjećamo prema Vašem kraljevstvu prisiljavaju Nas da reagiramo umjereno. No došlo je vrijeme kad se više nije smjelo šutjeti i 13. travnja 269 Pierre Frederix, Rome, Histoire de la Ville Eternelle, str. 333.

1791. papa je službeno osudio Ustav. Započinju progoni Francuske crkve.

Pogubljenje Luja XVI., 21. siječnja 1793., dalo je papi povoda da izrazi svoje žaljenje. On je kralja smatrao ispovjednikom vjere i mučenikom i osudio je kao ubojice zastupnike francuske skupštine koji su glasovali za njegovu smrt. Mržnja revolucionara okrenula se protiv pape, tim prije što će jedan krvavi događaj koji će se zbiti u sjedištu Francuske akademije u Rimu neobično zakomplicirati stvari. Potkraj 1792. stipendisti Akademije počeli su, po uputama revolucionarne vlade u Parizu, koje je u Rim donio mornarički časnik Gaspard Monge (1746.-1818.), na veliku sablazan Rimljana skidati obilježja monarhijskog karaktera, ljiljanov cvijet, i zamjenjivati ih revolucionarnim amblemima. U svom pretjeranom jakobinskom žaru otišli su još dalje i skinuli kip Luja XIV. koji se nalazio u dvorištu palače Mancini, sjedištu Francuske akademije. Trinaestog siječnja, osam dana prije pogub- Ijenja francuskog kralja, Rimljani su se okupili ispred palače Mancini i prosvjedovali protiv tog čina. Ovaj trenutak izabrali su diplomatski agent francuske vlade Alexandre de La Flotte i francuski ambasador u Napulju Nico- las Jean Hugon de Bassville (1753.-1793.), koji je s obitelji bio na proputovanju kroz Rim, i prošetali rimskom corsom s trobojnim kokardama na glavi. Zbog te lude hrabrosti koju su shvatili kao provokaciju Rimljane je obuzeo gnjev. Bacili su se na dvojicu Francuza, de La Flotte se uspio spasiti, ali je de Bassville zaglavio, netko mu je prerezao grkljan britvom. Pijana od bijesa, gomila je krenula prema nekim francuskim zgradama, prema Fran- cuskom konzulatu koji je opljačkan i opustošen. Okrutna smrt nesretnog de Bassvillea, gotovo pred očima njegove žene i djeteta koji su se nekim čudom spasili, snažno je odjeknula u francuskoj skupštini. Ministar Charles Lebrun (1739.-1824.), budući treći konzul i vojvoda od Piacenze, htio je poći u Rim tražiti zadovoljštinu »s oružjem u ruci« i uništiti »tu silu koja je i predugo sramotila Europu«. Koalicija europskih sila protiv Francuske otklonila je ovu opasnost, ali ne zadugo.

BONAPARTE

Dvadesetsedmog ožujka 1796. Bonaparte je preuzeo zapovjedništvo nad talijanskom vojskom koju je Direktorij poslao na lombardski teritorij da napadne Austriju. Budući francuski car sanjaoje samo o Austriji. U proglasu kojim se obratio svojim četama uoči osvajanja Torina upozorio je: »Pepeo Tarkvinijevih pobjednika ponovno su raspršili Bassvilleove ubojice«. Direktorij mu je dao odriješene ruke poslavši mu 7. svibnja brzojav koji je bio čista zapovijed za pljačku Rima: »Nekoliko njegovih lijepih spomenika, kipova, slika, medalja, knjiga, brončanih odljeva, srebrnih kipova Madone, ili čak crkvenih zvona, bit će nam dovoljno obeštećenje za posjet koji ćemo mu (papi) učiniti.«

Osmog lipnja Bonaparte stiže u papinski grad Bolognu. Započinje pregovore s opunomoćenikom kojega je Pio VI. zadužio da ugovori primirje, potpisano zatim 23. lipnja pod vrlo teškim uvjetima: dvadeset milijuna zlatnih dukata odštete, okupacija velikog dijela papinskog teritorija i predaja neprocjenjivih umjetničkih djela. Devetnaestogveljače 1797. papin izaslanik, kardinal Mattei, potpisaoje u Tolentinu mirovni ugovor. Pio VI. priznao je dejure Francusku Republiku odrekavši se u njenu korist Avignona, grofovije Venaissin, upravnih posjeda Bologne, Ferrare i Ravenne, i pristao isplatiti odštetu između dvadeset i trideset milijuna dukata ugovorenu u Bologni. Francuska Republika akreditirala je pri Svetoj Stolici svoga ambasadora u osobi Josepha Bonaparte (1768.-1844.).

Privremena ravnoteža stvorena Tolentinskim ugovorom neće dugo potrajati. Dvadesetosmog prosinca 1797. papini draguni rastjerali su na brdu Pincio rimsku mladež koja se ovdje okupila da izrazi podršku Francuskoj Republici. Tu se formirala jedna skupina mladih koja je zatim krenula prema Francuskoj ambasadi koja se tada nalazila u palači Corsini, na obali Tibra, podno Janikula. Mladi su već bili u blizini ambasade kad su im put preprječili draguni. Joseph Bonaparte izašao je pred demonstrante zajedno s ge- neralom Leonardom Duphotom (1753.-1793.) da spriječi najgore. Što se točno dogodilo nije poznato. General Duphot smrtno je ranjen u metežu koji je nastao u sukobu draguna s prosvjednicima.

Obaviješten o događaju, Pio VI. morao se ispričati ambasadoru. On nije prihvatio njegovu ispriku i napustio je Rim. Reakcija francuskog Direktorija bila je trenutna. General Berthier (1753.-1815.) dobio je zapovijed da smjesta krene u kaznenu ekspediciju. Jedanaestog veljače 1798. zauzeo je Rim, a 15. veljače proglašena je Rimska Republika. Dvadesetog veljače papa je prognan iz Rima; utočište je našao u Sieni, zatim u lipnju u kartuzijanskom samostanu u Firenci. Kad je francuska vojska okupirala Toskanu Pio VI., tada u svojoj osamdesetprvoj godini života, postaoje njenim zarobljenikom. Odvedenje u Bolognu, zatim u Parmu, Torino, Grenoble i napokon u grad Valence, kamoje stigao u potpuno iscrpljenom stanju 14. srpnja 1799. Na- pola paraliziran umro je ovdje 29. kolovoza (12. fruktidora godine VII.). Njegove posljednje riječi bile su riječi Krista na križu: »Oče, oprosti im... «. Građanin Jean–Louis Chauveau, gradski službenik u Valenceu koji je ustanovio smrt »rečenog Giovannija Angela Braschija, koji je obavljao dužnost pape« poslao je Direktoriju izvješće u kojemje mudro objavio daje pokojni papa bio posljednji! Piju VI. nije bio odobren pokop dostojan njegova položaja. Tekje nakon Konkordata 1801. njegovo tijelo moglo biti prenijeto u Rim gdje mu je priređen svečani doček 17. veljače 1802.

Nakon francuskog napada na Rim 11. veljače 1798. moglo se povjerovati da je papinstvo mrtvo. Kurija se raspršila, a malobrojni kardinali koji nisu pobjegli skrivali su se po raznim utočištima. Vatikan je zauzela francuska vojska i temeljito ga opljačkala, kao i ostale palače u Rimu270. U tijeku svog boravka u firentinskom kartuzijanskom samostanu Pio VI., koji je zacijelo bio obaviješten o sudbini koja ga čeka, poduzeo je potrebne korake za izbor svoga nasljednika i poslao ovjerovljene primjerke svoje odluke svim kardinalima do kojih je mogao doći; prema njegovoj odluci konklava se trebala održati tamo gdje se može okupiti najviše kardinala.

PIO VII.

270 Devetog termidora VI. godine, tj. 27. srpnja 1798., dopremljeni su u Pariz plodovi pljačke Vatikanai Rima. Jedan svjedok ovako će opisati taj prizor: »Ratni plijen stigao je na brodovima, iskrcan je uCharentonu; kovčege s blagom stavili su na zaprežna kola koja su vukli svečano ukrašeni konji; naprijed su smjestili rukopise i knjige; zatim minerale i fosile; zatim lavove, tigrove i pantere ukavezima...; zatim kovčege u kojima su bile slike, s natpisima: Rafaelovo Preobraženje, Ticijanov Krist;na sredini kola stajali su uspravljeni kipovi, a oko njih krune i lovorove grane; bili su tu ApolonBelvederski, Antinoj, Laokon, Gladjator. Pred svakom skupinom te enciklopedijske povorke koračao jeodgovarajući razred Instituta, a pratio ihje zbor veselim pjevanjem. Na Marsovu polju pet članovaDirektorija, koji su stajali pred Oltarom domovine, primiloje tu sjajnu žrtvu ljudskog genija u slavuRepublike od francuske vojske.« (navod Pierrea Frederixa, op. cit)

Nakon Kampoformijskog mira u listopadu 1797. Venecija je potpala pod vlast Austrije. Grad na lagunama nudio je mogućnosti koje je bilo teško pronaći drugdje. Trideset pet od četrdeset šest kardinala okupilo se na kon-klavi u benediktinskom samostanu San Giorgio 30. studenog 1799. Konklava je trajala četiri i pol mjeseca. Četrnaestog ožujka 1800. Kardinalski kolegij izabrao je za papu jednog benediktinca, kardinala Barnabu Chiaramontija, biskupa Imole. Htijući pokazati solidarnost sa svojim prethodnikom, izabrani je uzeo isto ime, Pio. Poput Pija VI. i Pio VII. doživjet će progone i izgnanstvo, poput njega i on će vladati gotovo četvrt stoljeća (1800.-1823.). U svojoj pedesetsedmoj godini Pio VII. bio je svećenik uzornog života i revno je obavljao dužnosti svoga zvanja. Vrlo ponizan i neizmjerno blag, ostat će uvijek redovnik u bijeloj halji rimskog biskupa. Njegov asketski način života navodio je na pomisao da nije bio pripremljen za veliku odgovornost koja ga je čekala. Taj redovnik zapravo je imao vrlo široke poglede na svijet, osobinu koja je krasila benediktince. Dok je još bio biskup Imole izazvaoje mali skandal izjavivši — što će i ponoviti — da bi se Crkva trebala uvijek prilagođavati svim političkim situacijama, čak i onima koje joj se ne sviđaju. Okolnosti se neprestano mijenjaju, volio je reći, i Crkva mora biti sposobna suočiti se s novim prilikama kako bi bila u stanju provoditi svoju duhovnu zadaću.

Kad je 14. travnja 1800. objavljen izbor novog pape okolnosti nisu bile iste kao i 11. veljače 1798. Francuska vojska morala je napustiti Rim u rujnu 1799., a Rimska Republikaje i dalje živjela; državnim udarom Bonaparte je 18. brimera (9.-10. studenoga 1799.) postao prvim konzulom i odmah proglasio slobodu vjeroispovijesti; u Milanu je 5. lipnja 1800. izjavio u obliku silogizma: »Nijedno društvo ne može opstati bez morala. Nema dobrog morala bez vjere. Samo vjera daje državi čvrst i trajan oslonac«. Bio je to novi način govora nakon toliko godina nevolja koji je dopuštao nove nade. Pio VII. ušao je u Rim 3. srpnja 1800.

Papaje za državnog tajnika izabrao kardinala Ercolea Consalvija (1757.– 1824.). Rijetkoje kada izbor bio tako dobar, tako izvrstan kao ovaj. Kardinal Consalvi imao je osobine koje Pio VII. nije imao i dva čovjeka, razumljivo, izvrsno su se nadopunjavala. Novi državni tajnik, uglađen i vrlo vješt diplomat, pošten i vrlo odan papi, bez ikakvih drugih ambicija osim da služi Crkvi, vrlo brzo će pokazati puni raspon svoje inteligencije i svoje umješnosti.

Po dolasku Pija VII. raspršeno se osoblje Kurije posve prirodno odmah okupilo na Kvirinalu i Vatikanu, ali je trebalo obnoviti službe koje će morati raditi bez arhiva koji su prenijeti u Pariz ili uništeni. U danima reorganizacije Kurije Consalvijeva pomoć bila je neophodna Piju VII., ali je on ubrzo morao pregovarati s novim gospodarem Francuske kao i s moćnim strankama o rješavanju ratnih sukoba nastalih iz Revolucije.

NAPOLEONOV KONKORDAT

Sporazumom iz Lunevillea, zaključenom u veljači 1801., Sveta Stolica obuhvaćala je teritorij Papinske Države bez upravnih jedinica Bologne, Ferrare, Ravenne i pokrajine Romagne, što nije bio zanemariv manjak, ali nije previše rastužio Pija VII. kojije na

svjetovnu vlast papa gledao onako kako će na nju gledati Pio XI. sto dvadeset pet godina poslije. Papu nije zabrinjavao svjetovni problem nego duhovna obnova, paje naklono, ali bez imalo oduševljenja, prihvatio Bonaparteovu ponudu kardinalu Martinianiju, biskupu Vercellija, za pregovore o novom konkordatu kojije trebao uspostaviti vjerske slobode u Francuskoj. Papa nije imao previše povjerenja u prvog konzula, i tu je bio u pravu, alije smatrao da ne treba propustiti priliku koja se pružala jer, kako je rekao, »nesreći je trebalo samo nekoliko godina da obavi svoj posao, premda joj je za pripremu trebalo nekoliko dugih desetljeća; ali će trebati stoljeća da se obnovi porušeni dom svetosti«. Čak i ako sporazum s Francuskom ne bude savršen, obnova koju je omogućavao može biti samo dobro- došla.

Pregovori su se odvijali u nekoliko etapa. Papaje najprije poslao u Pariz mons. Spinu (1756.-1828.) koji je razgovarao s ministrom vanjskih poslova Talleyrandom (1754.-1838.) i s abbe Bernierom, budućim biskupom Orle- ansa (1762.-1806.). Sugovornici su odmah zapeli na dvjema preprekama, francuski pregovarači tražili su da se episkopat popunjava novim ljudima, mons. Spina zahtijevaoje da katolička vjera bude priznata kao državna. Želeći ubrzati stvari Bonaparte je poslao u Rim ambasadora Cacaulta koji je Pija VII. uvjerio da kao pregovarača pošalje u Pariz kardinala Consalvija. Državni tajnik postigao je, ne bez zla, nekoliko kompromisa koji ga nisu zadovoljavali, ali je zato katolička vjera ipak dobila svoje zasluženo mjesto; kardinal je gledao dalje, uvjeren u to da će uređenje vjerskih problema u Francuskoj proizašlih iz Revolucije omogućiti Svetoj Stolici da započne pregovore s onim europskim državama koje su bile pod utjecajem pariške vlade. To u Rimu nisu tako shvaćali, jer su neki prelati vidjeli samo ustupke koje je učinio državni tajnik, na primjer priznavanje konfiskacije imovine klera, koja je biskupima i župnicima lojalnog ponašanja istina nadoknađena raznim povlasticama, smanjenje za polovicu broja biskupija, odricanje od biskupija koje će biskupima u emigraciji nametnuti breve Tam multa 15. kolovoza 1801., i još neki drugi članci. Uskoroje Rimom počeo kružiti ovakav uvredljivi distih:

Da bi sačuvao vjeru Pio V. žrtvovao je vlast,Da bi sačuvao vlast Pio VII. žrtvovao je vjeru.

Konkordat je potpisan 16. srpnja 1801. Pio VII. imenovao je kardinala Capraru (1733.-1810.) za legata u Francuskoj gdje je trebao nadzirati primjenu članaka iz sporazuma. Legat je nailazio na brojne teškoće zbog otpora s obiju strana, s jedne strane klera koji se zakleo na Civilni ustav i nije pristajao da bude premješten na niže mjesto, s druge strane klera u emigraciji koji nije mogao lako prihvatiti konkordat zaključen djelomice i na njegovu štetu. Bonaparte je tome još pridonio nametnuvši samovoljno Organske čianke koji su, da bi otežali politički otpor novom režimu, preuzeli najgalikanskije odredbe vjerskih propisa iz bivše monarhije, uključujući i Deklaracju Skupštine klera iz 1682. koja je izričito govorila: »Oni koji budu izabrani za poučavanje u sjemeništima potpisat će rečenu Deklaracju koju je sastavio francuski kler 1682.«, precizirao je tekst. Kardinal Caprara najprije, a zatim i Pio VII. prosvjedovali su. Ali uzalud. Novi gospodar Francuske nije bio čovjek koji je mijenjao svoje odluke. Ili uzmi ili ostavi...

KRUNIDBA

U nadi da će ishoditi neke ustupke vjerskoj politici kojaje zatvarala francuski kler u krute okvire, u pravu luđačku košulju, Pio VII. prihvatio je poziv Napoleona, koji je postao car 18. svibnja 1804. plebiscitom, da dođe u Pariz i predvodi njegovu krunidbu zakazanu za 2. prosinca. Papa je čak produžio svoj boravak u francuskoj prijestolnici sve do proljeća 1805. ne dobivši od Napoleona ni najmanji ustupak. Vratio se u Rim zabrinut i ogorčen, predosjećajući skorašnji prekid odnosa. Razloga za to bilo je sve više.

Pred carevom voljom sve se moralo pognuti. Napoleon se pokazao vrlo nezadovoljnim zbog papina odlučnog odbijanja da poništi brak Jeromea Bonapartea (1784.-1860.) s kćeri jednog baltimorskog trgovca po imenu Paterson: autor Građanskog zakonika nije dopuštao da se poziva na kanonsko pravo. To je bila prva prepreka. Druge je izazvao sam car, koji je proširio konkordat iz 1801. na Italiju, a da nije o tome obavijestio Svetu Stolicu, i okupirao luku Anconu u listopadu 1805. bez upozorenja i papina dopuštenja. Pio VII. je prosvjedovao, izmijenivši s Napoleonom replike kao što su drugi izmjenjivali šale: »Vaša Svetost je gospodar Rima, ali ja sam njegov car, svi moji neprijatelji moraju biti i Vaši«, pisao je Napoleon. »Vaše Veličansrvo je francuski car a ne rimski, rimski car ne postoji!«, odgovorioje Pio VII. Stvari su se pogoršale do te mjere daje u travnju 1806. Napoleon opozvao svog ambasadora iz Rima. Da ne bi papi otežavao stvari kardinal Consalvi se povukao. Godinu dana poslije car je tražio od papine vlade da sudjeluje u Kontinentalnoj blokadi protiv Engleske. Pio VII. odbijao je to odlučno tri godine zaredom nakon krunidbe. Napoleon je u nečemu što je bila čista koincidencija vidio papinu namjeru da ga povrijedi. Otada Pio VII. za njega nije postojao.

Drugog veljače 1808. francuske čete kojimaje zapovijedao general Miol- lis (1759.-1828.) ušle su u Rim. Prvih dana sve se dobro odvijalo, Francuzi su poštivali papinske palače, ali 7. travnja Miollis je uhitio unutar Kvirinala kardinala Gabriellija, koji je naslijedio Consalvija na mjestu državnog tajnika. U kolovozu je novi upad francuskih četa na Kvirinal naveo Pija VII. i kardinala Paccu (1756.-1844.), novog državnog tajnika, da oglase po Rimu poziv kojim pozivaju Rimljane da ne surađuju s okupatorom. Inde ira — odatle razlog gnjeva. Sestog rujna Miollis se zaputio prema papinskoj palači s namjerom da uhiti kardinala Paccu kojega je Pio VII. primio u svoj apartman. General se nije usudio ići tako daleko.

OBLAST UŠĆE TIBRA, GLAVNI GRAD: RIM

Sedamnaestog svibnja 1809. dekretom koji nosi nadnevak iz Beča Napoleon je odlučio priključiti Papinsku Državu Francuskom Carstvu. Pio VII. odgovorio je bulom u kojoj mu je zaprijetio izopćenjem, o čemu su smjesta obaviješteni svi diplomatski predstavnici. Desetog lipnja u Rimu je skinut papinski stijeg i zamijenjen s francuskom trobojnicom. Sutradan je kardinal Pacca dao izvijesiti po cijelom gradu obavijest o izopćenju koje će pogoditi svakoga tko nasrne na slobodu rimskog pape. Iz Beča je Napoleon odlučio svršiti s tom pričom. Na njegovu zapovijed žandarmerijski general Radet, koji je u Rim došao iz Firence, uhitio je Pija VII. i kardinala Paccu u noći s 5. na 6. srpnja. U 4 sata ujutro 6. srpnja papa i državni tajnik odvedeni su kao zarobljenici. Nakon kratkog zaustavljanja u firentinskom kartuzijanskom samostanu konvoj je krenuo prema sjeveru. Pio VII. najprije je odve-

den u Grenoble, ali su ga stanovnici ovdje dočekali tako toplo da su ga morali sprovesti u Savonu gdje će ostati tri godine zatočen u pomorskoj utvrdi na obali Ligurskog mora. Kardinal Pacca zatočen je kod mjesta Susa.

Rim je opet ostao bez pape i bez Kurije. Arhivi Svete Stolice bili su ponovno zaplijenjeni i poslani u Pariz. Uredi Kurije zatvoreni su, a kardinali Consalvi i di Pietra uhićeni su u prvim danima prosinca, dok su svi članovi Kardinalskog zbora malo pomalo bili prisiljeni na boravak u Parizu. Visoki dužnosnici Kurije, generalni predstojnici i prokuratori vjerskih redova i bratstava stavljeni su u kućni pritvor u brojnim gradovima Francuske ili Italije. Takoje sve bilo riješeno, a Vječni grad postao je tek glavnim središtem oblasti Ušće Tibra (Bouches du Tibre).

Napoleon će više puta izjaviti da bi papi nesumnjivo oduzeo njegovu državu, ali je imao poštovanja prema njegovoj duhovnoj vlasti. Tijekom tri godine svoga zatočeništva u Savoni Pio VII., bez svojih savjetnika, trpjet će svakojake pritiske od cara. On je pokušao od njega ishoditi poništenje svoga braka s Josćphinom, no Pio VIL kategorično je to odbijao. Napoleon se osvetio na kardinalima koji su na čelu s Consalvijem prezirno odbili njegov poziv da budu nazočni na njegovu vjenčanju s Marijom Lujzom Austrijskom 2. travnja 1810. Privid papine nezavisnosti u vjerskim pitanjima bio je sve veći; unatoč njegovu zatočenišrvu biskupi koje je imenovao car slali su mu molbe za kanonsku investituru. Pio VII. sve je odbio.

Papa službeno nije imao nikakvih kontakata s vanjskim svijetom. No između Savone i Pariza djelovala je vješta tajna služba korespondencije koju su vodili Alexis de Noailles i Matthieu de Montmorency, što je Piju VII. omogućavalo da održava odnose sa svojim kardinalima, u prvom redu s Consalvijem. Je li carska policija saznala za preporuke o odlučnosti koje je bivši državni tajnik dao papi ili je car želio silom dobiti investituru bez koje njegovi biskupi ne bi bili prihvaćeni od vjernika? Dvadesetsedmog svibnja 1812. Napoleon je izdao nalog da se uzvišeni zatočenik premjesti iz Savone u Fontainebleau. Pio VII. stigao je ovamo u potpuno iscrpljenom stanju. Potkraj godine carje imao s papom buran razgovor u Fontainebleauu, a 25. siječnja 1813. Pio VII., bolestan, pristao je na prijedlog novog konkordata. Bio je to tek prijedlog, zapravo nacrt, ali Napoleon se požurio da ga objavi kao državni zakon u Vjesniku zakona 13. veljače. Papa je prosvjedovao protiv toga pišući caru: »Kolika je bila Naša žalost kad smo na svoje veliko čuđenje, i unatoč svemu što smo dogovorili s Vašim Veličanstvom, vidjeli da ste objavili u obliku konkordata članke koji su samo osnova za budući sporazum.«

POVRATAK U RIM

Kotač sreće se okrenuo i sreća u oružju nije se više smiješila Napoleonu. Devetnaestog siječnja 1814. car je ponudio Piju VII. da mu vrati njegove države. Dvadesettrećeg siječnja papa je napustio Fontainebleau. Između 11. veljače i 10. ožujka boravio je u Savoni. Tridesetprvog ožujka stigao je u Bolognu, istog dana kad je u Pariz ušla saveznička vojska. Napokon 24. svibnja Pio VII. slavodobitno je ušao u Rim. Chateaubriand je u svojim Zagrobnim uspomenama ostavio živopisan prizor toga slavnog dana.

Nakon što je molio u bazilici sv. Petra nad grobom prvog apostola papa je otišao u svoj stan na Kvirinalu koji je bio obnovljen za jednog malog rimskog kralja koji ovamo nikada neće stupiti nogom. Pontifikat je nastavio svojim tokom kao da se ništa nije dogodilo.

Jacques Mercier - Povijest Vatikana

Documents

Transcript of Jacques Mercier - Povijest Vatikana