IZVORI

STRANI IZVORI

BIZANTSKI

AMIJAN MARCELIN- Grk koji je pisao na latinskom, živi i djeluje od 353.-378. Autor je djela „Res gestae“

ili „Historia“. Donosi podatke o seobi iz 2.st.

PSEUDO CEZARIJE- autor je djela „Dijalozi“ – sastavljeno početkom 5.st. u Maloj Aziji. U djelu daje prve

podatke o Slavenima i njihovom dodiru s Hunima i ostalim barbarima.

PRISK- 5.st. iz Trakije. Suvremenik je hunskog vođe Atile. Autor je djela „Historia Bizantiae“

u 6 knjiga te „O Atili“. Utjecao je dosta na kasnije pisce-povjesničare, posebice na Prokopija iz Cezareje.

PROKOPIJE IZ CEZAREJE (današnja Palestina)- djelovao je u vrijeme kad južni Slaveni naseljavaju prostore južno od Save i Dunava

do Solina. Najvažniji je izvor za naseljavanje južnih Slavena. Bio je tajnik bizantskog vojskovođe Belizara. 540. je boravio u Italiji dok je Belizar ratovao protiv Ostrogota. Napisao je djela: „Govori o ratovima“ u 8 knjiga (ratovi Justinijana), „Gotski rat“ u 8 knjiga; u kojima po prvi put spominje naseljavanje Slavena na područje Salone i Sirmiuma; te djelo „Tajna povijest“ ili „Anegdote“.

TEOFILAK SIMOKATA- prva polovica 7.st. Bio je visoki dužnosnik na dvoru bizantskog cara Heraklija (610.-

640.). najvažnije djelo je „Historia“ u 8 knjiga, a autor je i djela „Epistolae“.

MAURIKIJE- autor djela „Čuda sv. Dimitrija“, „Teofanova ispovijed“, „Kronografija“ (opis

vremena u kojem je on živio).

KONSTANTIN VII PORFIROGENET- najznačajniji izvor bizantske povijesti i za naše narode – južne Slavene (Hrvate), daje

najviše i najpouzdanije podatke. Bio je sin Lava VI, a unuk bizantskog cara Bazilija I.- rođen je oko 905.god., a oca nasljeđuje kao maloljetnik 912. zajedno sa svojim bratom

Aleksandrom koji umire već 913.- Osnovano je regentstvo i od tada glavnu riječ vodi njegova majka Zoja. Autor je 4

kapitalna djela: „Život djeda Bazilija I“ – podaci za južne Slavene, 1.pol. 9.st.; „De praefecturis“ – o prefekturama (upravne jedinice na koje je carstvo bilo podijeljeno), tema Dalmacija; „De caeremoniis aulae Byzantiae“; „De administrando imperio“ – od 29. do 32. poglavlja govori o seobi Hrvata, u 29. poglavlju opisuje Dalmaciju i njene gradove i otoke, u 30. poglavlju govori kako su Hrvati osvojili Dalmaciju, o podrijetlu imena Hrvat, završava sa Tomislavom dajući opis Hrvatske za njegove vladavine, na S

1

do Drave, na Z do Raše i Mirne, na J do mora i na I do Drine; u 35. poglavlju govori o Tomislavovoj vojsci

- Kod nas su objavljena samo ona poglavlja koja se odnose na Hrvate i južne Slavene- Prijevodi Konstantinova spisa – značajan onaj Nikole Tomaševića – „Život i djelo

cara Konstantina VII Porfirogeneta“ – objavljeno 1918. u časopisu „Vjesnik zemaljskog arhiva“, br. 20

EKAUMENOS- važan za prvu polovicu 11. st., spominje Zadar

IVAN SKILICA- „Kronika“ – podaci hrvatske povijesti nakon 1018., u razd. M. Krešimira III i sukobu s

Venecijom

NIKIFOR BRIJENIJE- o ustanku u Makedoniji- o Duklji

ANA KOMNEN- piše o normansko-bizantskim ratovima

IVAN ZONARA- „Epistolae“ (Pisma) – o dukljanskim vladarima, barskoj nadbiskupiji i o ustanku u

Makedoniji 1072.

RUSKI, ARAPSKI, ZAPADNI IZVORI

AL MASUD- arapski geograf koji 956. daje najstarije podatke o Hrvatima (naseljeni iza Karpata)

IDRIZI- arapski geograf koji nabraja mjesta na našoj obali (koja je prošao za vrijeme 1.

križarskog rata 1099.): Bakar, Senj, Zadar, Split, Dubrovnik, Kotor.

Zapadni pisci ostavljaju malo više tragova. U tijesnoj su vezi sa osvajanjima Karla Velikog.Po miru u Aachenu Franci imaju vlast sjeverno od Zadra, dok krajevi južno od Zadra: Bosna, Dalmacija, Srbija, potpadaju pod Bizant.

EINHARD- rođen 770., bio je tajnik Karla Velikog i Ludovika Pobožnog. Najvažnije mu je djelo

„Vita caroli magni imperatores“ – autentični spisi o ratovima sa Slavenima/Hrvatima (819.-822.), o gušenju pobune Ljudevita Posavskog.

SAXO- s kraja 9. st. Autor je djela „Anales de gestis caroli magni imperatores“ – o precima

Hrvata, Liburnima, Dalmaciji nakon aachenskog mira iz doba Karla Velikog.

2

PAVAO ĐAKON- suvremenik Karla Velikog; autor je djela „Historia langobardunum“ (i sam je bio

pripadnik tog plemena)

MLETAČKI IZVORI

IVAN ĐAKON- tajnik dužda Petra II Orseola- autor djela „Venecijanska kronika“

ANDRIJA DANDOLO- pisac dužd iz 14. st.- donosi podatke o povijesti Dalmacije u razdoblju od 9. do 11. st.

MARINO SANUDO- značajan za razdoblje razvijenog feudalizma do 1522.- najviše podataka donosi o odnosima Hrvata i Mlečana- napisao je knjigu „Annales Veneti“ (11.st.)

DOMAĆI IZVORI

LJETOPIS POPA DUKLJANINA

- Ivan Lucius (utemeljitelj hrv. kritičke historiografije) ga naziva „Libelus Gothorum“ ili „Regnum sclavorum“

- Zagonetka o autoru, nastanku i autentičnosti djela- Razdoblje mogućeg nastanka je između 1148. ili 1150. do 1180. – o tome raspravljaju

Nikola Radojčić (djelo pisano između 1150. do 1180.) i Đorđe Spasoje (smatra da je djelo nastalo najkasnije 1148.)

- hrvatski povjesničari Ferdo Šišić, Slavko Mijušković i Vladimir Mošin se razilaze oko autora djela

- autor je barski crkvenodostojnik podrijetlom iz Zadra- Stjepan Sakač je dao potvrdu o podrijetlu autora- 2 su sačuvana teksta ljetopisa:

o original (u Vatikanskom arhivu) teo prijepis na talijanskom j. benediktinca Mavra Orbinia „Il regno degli Slavi“

(1601.) – jedino pristupačno- originalni latinski tekst objavio je Ivan Lucius u knjizi „De regno Dalmatiae et

Croatiae libri sex“ – izašla u Amsterdamu 1666. Lucius proglašava „Ljetopis“ pričom koja ne može biti istinita, a počinje od Adama i Eve i čista je naracija.

- Izvori narativnog karaktera su izvori II reda

- Ferdo Šišić – 1928. dao osvrt i sadržaj- Vladimir Mošin – daje izvorni tekst na latinskom i prijevod na hrvatskom; djelo

izdano 1950. u Matici Hrvatskoj

3

- Slavko Mijušković – crnogorski povjesničar iz Kotora izdaje djelo „Ljetopis popa Dukljanina“ u Titogradu 1867.

- Edvard Perčić – „Barski rodoslov – Ljetopis popa Dukljanina“ 1991. u Zg-u

Ljetopis daje najstariju povijest Crvene i Bijele Hrvatske. Granica između njih je na rijeci Neretvi. Sjeverno od Neretve je Bijela, a južno do Bara je Crvena Hrvatska. Ljetopis spominje pokrštavanje kralja Budimira, a kod Mavra Orbinia taj kralj je Svatopluk. Govori i o održavanju sabora 925. na padinama Dinare.Budimir je podijelio Hrvatsku na Primorje (Bijela Hrvatska – od Vinodola do Duvna; Crvena – od ušća Drine do Drača) i Zagorje. U nekim dijelovima je uvršteno dosta pogrešnih podataka. Kaže da je Budimira naslijedio Tomislav koji je ratovao s Atilom. Kada spominje Krešimira kaže da je vladao cijelom Bosnom.

TOMA ARHIĐAKON (13. st.)

- najznačajnije djelo je „Historia Salonitana“ – iznosi povijest solinske crkve- rođen je oko 1200. u Splitu, školovao se u Bologni – studirao crkveno pravo- Suvremenik je sv. Franje Asiškog pod čijim je utjecajem i bio- Izabran je za arhiđakona- Iskustvo i znanje koje je stekao u Italiji htio je prenijeti u dalmatinske gradove, prije

svega u Split – htio uspostaviti gradsku autonomiju- Dolazi i u kombinaciju za splitskog nadbiskupa, no budući da nije bio zaređen,

nadbiskupom je postao Mađar s kojim se Toma sukobljava – smatrao da je time narušena građanska autonomija određena trogirskim odredbama

- Njegovo djelo ide kronološki od rimskih vremena do smrti Rogerija 1266. (zadnji biskup kojeg spominje u djelu). Pišući djelo imao je pristup spisima iz crkvenog arhiva u Vatikanu i Bologni. Koristio se i usmenim predajama. Djelo nije sačuvano u originalu. Postoji nekoliko prijepisa, a najstariji potječe s kraja 13. st. iz kaptolskog arhiva u Splitu. Posljednje izdanje je priredio Franjo Rački 1894. u Zagrebu, a na hrvatski ga je preveo Vladimir Rizmondo 1960.

- Toma piše o Dalmaciji u najstarijim vremenima koju su navodno zauzeli Goti i osvojili Salonu, no to su bili Avari i Slaveni koji su 619. prezimili kod Klisa. Tu njegovu pogrešku će iskoristiti mnogi povjesničari koji će razviti pogrešnu teoriju da su Hrvati gotskog podrijetla.

- U 13. poglavlju donosi popis crkvenih dostojanstvenika splitske crkve. Spominje i Branimira za kojeg kaže da je odani katolik, privrženik pape Ivana VIII. Tomislava spominje kao kneza što kasnije unosi zbrku među historiografe, dok Stjepana Držislava drži za prvog poznatog kralja. Navodi teritorij Hrvatske za njihove vladavine. Navodi i treći crkveni sabor u Splitu 1060. kada se za biskupom Lovrom pojavljuje heretizam, a na saboru je stradao svećenik Ulfo.

- Daniele Farlati to djelo naziva „Historia Salonitana maior“, a originalni naziv je „Historia Salonitanorum potificum“. Spominje se i djelo „Historia Salonitana minoris“.

- Uz Historiju Salonitanu tu su i neki dokumenti-izvori koji govore o pitanju autentičnosti govora i pogodbe 12 plemena s Kolomanom – Pacta Conventa ili Qualiter. F. Šišić to djelo zove „Dodatak“, Farlati „Apendikula“, Barada „Pacta Conventa“.

4

- Među značajnije izvore hrvatskog srednjovjekovlja treba ubrojiti neke historijske zapise: „Supetarski kartular“ Viktora Novaka u kojem govori o 6 banova koji su birali hrvatskog kralja kad je ovaj umro bez nasljednika; „Kartular sv. Petra u selu“ objavio Ivan Skok; „Kartular sv. Marije u Zadru“ objavio V. Novak;

- Knjiga F. Šišića u 2 sveska „Priručnik izvora hrvatske historije“, Nada Klaić „Izvori za hrvatsku povijest do 1526.“

Tu je i niz drugih zbirki izvora koji su objavljeni u različitim arhivima. Iz dubrovačkog arhiva: knjige 1.-3. Mihajla Dinića „Pisma i uputstva Dubrovačke Republike Josipa Tadića“; iz trogirskog arhiva: Miha Barada knjige 1. i 2.; iz zagrebačkog kaptolskog arhiva: Franjo Rački „Najstarija dokumenta o hrvatskoj povijesti do 1102.“; Tadija Smičiklas „Diplomatski zbornik kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“ i dr.; iz mletačkog arhiva: Šime Ljubić „Odnošaji između južnih Slavena i Mletačke Republike“.

PACTA CONVENTA – QUALITER

Smrt Zvonimira donijela je prazno mjesto hrvatskog kralja. Dvije struje:- jedna je okupila predstavnike Trpimirovića na čelu sa Stjepanom II (posljednji

Trpimirović)- druga se priklonila Zvonimirovoj udovici Jeleni – smatrala da kruna treba pripasti

Arpadovićima.Za kralja je izabran Stjepan II, ali umire već 1091. pa na prijestolje dolazi Petar Svačić. Arpadovići su Zvonimirovom smrću smatrali pitanje hrvatske krune riješenim jer su u srednjem vijeku rodbinsko-dinastičke veze bile sredstvo za stjecanje krune. Godine 1091. ugarski kralj Ladislav s vojskom prelazi Dunav i osvaja Slavoniju. Ladislava nasljeđuje Koloman koji 1096. kreće sa vojskom na Hrvatsku, ali mu se na Gvozdu Petar Svačić koji u toj bitci i pogiba 1097. U to vrijeme istočne granice Ugarske ponovno napadaju Kumani pa se Koloman vraća u Ugarsku. Ponovno je 1102. krenuo na Hrvatsku.O tome kako je tekao njegov pohod svjedoči priča koja je zabilježena u dokumentu zvanom Qualiter ili Pacta Conventa. U dokumentu se govori kako 12 hrvatskih plemena odlazi ususret Kolomanu te s njim uspostavljaju sporazum: obavezni su kralju vršiti vojnu službu, i to samo u obrambenom ratu - do granica Hrvatske idu o svom trošku, a izvan o trošku kralja. Kad su poveljom dobili ove garancije poveli su ugarskog kralja u Biograd da ga okrune zakonitim hrvatskim kraljem. Kralj se tom poveljom obavezao da će se zasebno kruniti u Hrvatskoj, a zasebno u Ugarskoj. Tako je stvorena personalna unija, a država se zvala Ugarsko i Hrvatsko kraljevstvo. Kralj je imao pravo imenovati bana, izdavati darovnice, ubirati poreze i vrhovno zapovjedno pravo nad hrvatskom vojskom.Autonomna prava koja su Hrvati zadržali su: politička uprava, sudstvo, financije i vojnički poslovi unutar Hrvatske. Te poslove obavlja hrvatsko plemstvo, uz dogovore s kraljem ili njegovim predstavnikom.12 plemena:

1. Kačići2. Kukari3. Kavinjani4. Lapčani5. Lasničići6. Šubići7. Snačići

5

8. Čudomerići9. Didići10. Tugomirići11. Gusići12. Murići

Postoji nekoliko prijepisa, a najstariji se nalazi u Nemzeti Museumu u Budimpešti, napisan u 1. polovici 14. st. Najstarije je Luciusovo izdanje iz 1666., a najnovije Baradino iz 1943. Tokom vremena ovaj spis se drugačije nazivao: Lucius-Conventa, Farlati-Appendicula, Šišić-Dodatak, Tomašić-preuzima njegovo ime iz 19. st. Pacta Conventa, Barada-Qualiter, Nada Klaić-Pacta Conventa. Oko vjerodostojnosti ovog dokumenta se puno raspravljalo u 19. i 20. st. Mađari su počeli dokazivati da se radi o falsifikatu. Kod nekih historičara danas prevladava mišljenje da se događaji nisu odvijali kako su opisani u Qualiteru. Nada Klaić je smatrala da je savez 12 plemena nastao tek sredinom 14. st. te da Pacta Conventa ne može biti vjerodostojna isprava.

PANONSKA I DALMATINSKA HRVATSKA NA POČETKU 9. ST.

Hrvatske zemlje u ranom srednjem vijeku su bile podijeljene i zemljopisno i politički na 2 potpuno odvojena entiteta: Panonska i Dalmatinska ili Primorska Hrvatska. Granica je išla planinom Gvozd. Južno od Gvozda (Kapela, Plješivica, Velebit) bila je Dalmatinska, a sjeverno od Gvozda (uključujući Srijem i Banat) Panonska Hrvatska.799. počinju ratovi s Avarima i Slavenima. Aachenskim mirom 812. konačno su završili ratovi između Bizanta i Franačke te dolazi do podjele vlasti između tih dviju država i na našim prostorima. Bizant je dobio područja južno od Zadra, uključujući neretljansku dolinu, BiH, Duklju, Srbiju, a pod franačku vlast dolaze područja sjeverno od Zadra, Hrvatsko primorje s Istrom i kontinentalni dio Hrvatske. Nakon pokrštavanja Dalmatinske Hrvatske sjeverno od Zadra, ali i Panonske Hrvatske, hrvatski knez Borna se spominje kao franački vazal na čelu Dalmatinske Hrvatske. Prvi panonski knez bio je Ljudevit Posavski.Karla Velikog nasljeđuje sin Ludovik Pobožni za kojega 818. dolazi do prve podjele Franačke države. Nakon toga slijede podjele 827. i 843. Čitava država je bila podijeljena na grofovije i markgrofovije. Krupni feudalci jačaju. Plemstvu se oduzima zemlja i dijeli po nahođenju istarskih markgrofova. Ljudevit ističe da se ne buni protiv franačkog cara i franačke vlasti, već protiv grofova.Godina 819. Ljudevit Posavski diže ustanak. Njegovo sjedište je bilo u Sisku, a saveznike je tražio u karantanskim Slovencima i plemenu Timoćana. Ludovik je poslao vojsku predvođenu Erihom no ta 1. franačka vojska je poražena. Nakon toga Ljudevit je zatražio milost od Ludovika nudeći mu vazalstva, ali uz odricanje i kažnjavanje istarskih markgrofova. Ludovik odbija i priprema 3 vojske koje su trebale krenuti sa tri strane: prva je trebala napasti iz Italije preko Istre, druga iz Mađarske, a treća iz Austrije. Plan je bio da se karantanski Slovenci razdvoje od Ljudevita, a vojska iz Mađarske bi presjekla put Timoćanima. Ljudevit je zatražio pomoć od dalmatinskog kneza Borne koji ga odbija pa ga Ljudevit napada. U toj bitci Gačani (župa Gacka kod dan. Otočca) prelaze na stranu Ljudevita i Borna doživljava poraz kod Kapele u proljeće 820. te bježi.One tri vojske su se do zime povukle te je Hrvatska ostala slobodna. U rano proljeće Franačka je spremila nove tri vojske koje predvodi Kadaloh. U rat se polako uključuje i Bizant, ne

6

otvoreno, već pružajući pomoć. Franačka država je organizirala ukupno 10 vojni na Ljudevita. 822. je umro Borna te se Ljudevit našao na dvoru njegova nasljednika Vladislava. Na nagovor Franačke Ljudevita je 823. zadavio Vladislavov ujak.Panonska Hrvatska je potpala pod vlast Franačke. 827. je Panonskom Hrvatskom zagospodarila Bugarska. 829. dolazi knez Ratimir i to kao bugarski vazal. Franačka protjeruje Ratimira 838. te ponovno dovodi Panonsku Hrvatsku pod svoju vlast. Poslije 838. Panonsku Hrvatsku možemo pratiti samo kroz prizmu Franačke, Ugarske ili Bizanta. Nije više dominirala kao samostalna u usporedbi s Dalmatinskom Hrvatskom.

Na prostorima Dalmatinske Hrvatske slabio je i bizantski utjecaj. Pojavljuje se Venecija koja svoj razvoj veže uz pomorstvo i trgovinu. Hrvatsko pučanstvo u Dalmaciji je vrlo rano ušlo u sukob s Mlečanima, i to naročito Neretljani - neretljanska oblast od ušća rijeke Cetine pa na jug oko Neretve u more, Opuzen i Ploče, ali i otočni dio, Hvar, Brač i Korčula. Poznati su po gusarenju. Mlečani su pregovarali s dalmatinskim knezom Mislavom i neretljanskim knezom Družakom. Period Mislavove vladavine predstavlja uvod u otvaranje jedne države sa svim segmentima, u kojoj postoji hijerarhija vlasti s knezom na čelu, titulira se kao knez Hrvata. Prijestolnica iz Nina je prebačena u Klis što je pokazatelj da nije pripadnik neke dinastije, titula nije nasljedna. To su vladari koji potječu iz 12 bratstava, imaju svoje posjede i županije. Mislav je imao svoju zemlju u Kliškoj oblasti. Ta zemlja se zove teritorium regal. Zakoniti je vladar, vlasnik čitave zemlje u Hrvatskoj. Ima puno pravo nad zemljom koju daruje, dijeli, a dijeljenje će stvorit novi društveni sloj u Hrvatskoj – donatorsko plemstvo. Mislav zajedno sa zemljom daruje VILANE – seljake ili kmetove.Trpimir je Mislavov nasljednik. U njegovo vrijeme dolazi do prvih provala Arabljana u Jadransko more koji se sukobljavaju s Bizantom. 851. Bizant je utemeljio temu Dalmaciju – Split, Trogir, Zadar, Dubrovnik, Kotor, te otoci Krk, Cres, Lošinj, Rab, Osor; vojno upravnu jedinicu. Na čelu teme je bio strateg, a sjedište je bilo u Zadru. Arabljani su zadavali velike muke Mlečanima pa i Bizantu. To koristi Trpimir koji se udružuje s Neretljanima. Trpimir ratuje protiv bizantskog namjesnika u Zadru dok Neretljani dolaze pred Veneciju te se Hrvatska uspijeva osloboditi bizantske vlasti, a Trpimir postaje bizantski vazal.Nakon toga ulazi u rat s Bugarima i izlazi kao pobjednik. Značajna je i Trpimirova darovnica splitskoj nadbiskupiji od 4.ožujka 852. Važna je i kao pravni akt. Iz nje saznajemo vjerske prilike, uređenje u državi i na dvoru. Tom darovnicom on potvrđuje posjede koje je splitski nadbiskup dobio od Mislava. Zauzvrat Trpimir dobiva zlato koje mu je bio potrebno za ratovanje. To je i prvo spominjanje crkvenog poreza u Hrvatskoj (desetina). 864. Trpimir okončava s događajem koji je utjecao i na Hrvatsku, a to je 1. crkveni raskol.

HRVATSKA U 2. POLOVICI 9. ST.

Godine 864. došlo je do 1. crkveni raskol. To je ujedno i godina kad prestaje vladavina hrvatskog kneza Trpimira, Hrvatska se našla na razmeđi utjecaja rimokatoličke crkve i bizantske patrijaršije. Dvije su struje:

- Trpimirovi sinovi (u Primorju) se oslanjaju na Bizant- Hrvati u unutrašnjosti ostaju vjerni papi.

Zbog toga sve više jača otpor protiv Trpimirovića što dovodi do protjerivanja Trpimirovih sinova Petra, Zdeslava i Mucimira. Na prijestolje dolazi Domagoj (do 878.-Šišić; do 876.-N. Klaić). To je bila nasilna promjena. Venecija koristi stanje te udara na Domagoja i tjera ga na sklapanje mira 865. kojim Domagoj dajući taoce garantira Mlečanima slobodnu plovidbu

7

našom obalom. Veneciji su na put daljnjim osvajanjima stali Arabljani koji 866. opsjedaju Dubrovnik. Bizantski car Bazilije I 867. spašava Dubrovnik. Arabljani su se ukorijenili na Siciliji. Ludovik II opsjeda Bari, nema brodovlja te traži savez s Bizantom, s Bazilijem I.Savez se raspao, ali još uvijek ostaju dobri odnosi između Ludovika II i Bazilija I. 867. kada umire patrijarh Ignacije, na patrijarskoj stolici se ponovno našao Focije (864. je zbacio Bazilija da udovolji papi) te je papa bacio prokletstvo na Focija i Bazilija. Tada se Bazilije odrekao Focija te iste godine dolazi do sabora u Carigradu. Novi raskol 1054. je definitivan.godine 869. Ludovik II ponovno opsjeda Bari ne računajući na pomoć Bizanta, poziva hrvatskog kneza Domagoja koji se 871. odaziva pozivu. Bazilije I tada pljačka našu obalu te je natjerao Domagoja da se vrati s opsade Barija.Bazilije I potiče pobunu Trpimirovih sinova koji su nakon izgnanstva utočište našli u Bizantu.

Smrt Ludovika II 875. Nakon toga Hrvatska zaista postaje samostalna i neovisna. Nakon Domagojeve smrti 878. Bazilije I pomaže Trpimirova sina Zdeslava koji vlada zahvaljujući Baziliju, i to od 878. do 879. On nastoji Hrvate čvršće vezati za Bizant. Zdeslav se smatra utemeljiteljem dalmatinskih gradova i otoka s maticom zemljom. Papini interesi su bili ugroženi kao i katolička vjera. Na prijestolje dolazi Branimir koji raskida veze s Bizantom i veže se uz papu. Uskoro dolazi do novog rata između Mlečana i Neretljana u kojem su Mlečani potučeni, a kod Makarske je ubijen i dužd Petar Kandijan 887. Tako su Mlečani bili prisiljeni plaćati „Solitus cenzus“ – danak Hrvatima i Neretljanima za slobodnu plovidbu. Branimir udara i temelje katoličanstva u Hrvata te se Hrvatska okreće zapadu. Stvorio je moćnu i jaku hrvatsku državu. Papa Ivan VIII blagoslivlja njega i njegov narod 21.05.879. Iz Branimirova vremena pronađena su 4 natpisa. U gornjem Muću pronađena su 2 natpisa, tu je i natpis iz Nina (crkva sv. Mihaela) te natpis iz Šopota kod Benkovca na kojem se Branimir naziva „DUX CROATORUM“. Branimira je 892. naslijedio Mucimir, najmlađi sin kneza Trpimira. Poznat nam je na temelju isprave koja govori o sporu između Splitske i Ninske nadbiskupije. Biskup Aldefred se sukobljava sa splitskim nadbiskupom Petrom zbog posjeda u Putalju (Sućurac). Mucimir je u tom sukobu bio posrednik i odlučio je posjed dodijeliti splitskom nadbiskupu.

HRVATSKI KRALJ TOMISLAV I NJEGOVO DOBA – 910.-930.

O podrijetlu Tomislava, krunidbi i završetku vladavine mnogo se raspravljalo. Ne zna se je li pripadnik već ustaljene dinastije Trpimirovića, tj. kojoj lozi pripada. Po nekima je Mutimirov sin. Zabunu među historiografe unosi Toma Arhiđakon u svoj djelu Historia Salonitana u kojem početak Tomislavove vladavine stavlja u 914. On ga naziva „dux croatorum“, dakle knezom iako je utvrđeno da se u nekim papinskim dokumentima naziva kraljem. Vrlo je vjerojatno da je Toma pao pod utjecaj bizantskog cara-pisca Konstantina VII Porfirogeneta koji Tomislava naziva arhontom (knez), a nigdje ga ne spominje kao bazileus (kralj). Toma u svom djelu navodi da je Držislav prvi priznati kralj jer ga priznaje Bizant, no to ne može biti. Svi Tomislavovi nasljednici (pa i Držislav) baštinili su svoju titulu od prethodnika. Razne su teorije o tome kada, gdje i tko ga je okrenuo. Po nekim je to samo inicijativno uzeta titula. Toma Arhiđakon navodi da se to dogodilo na Duvanjskom polju, a u Ljetopisu popa Dukljanina nalazimo podatak da je krunjen u Livnu, što naime nije točno. Najprihvatljivija teza je da je sam uzeo titulu kralja 925. (nakon pobjede nad Bugarima), na splitskom sinodu o čemu svjedoči i papa Ivan X. koji ga u pismu naziva „dragim sinom i kraljem Hrvata“. Dileme su i oko Tomislavove vladavine. Ferdo Šišić i Ivan Kukuljević daju podatke da je

8

Tomislavova vladavina završila 928., no moderna historiografija navodi 930. Tomislavovi protivnici su bili Mlečani i nomadski narod Mađara. Kada su preko Posavske Hrvatske krenuli prema moru Tomislav ih je porazio sa svojom vojskom i protjerao ih preko Drave. Pobjedom nad Mađarima Tomislav je ujedinio Posavsku i Dalmatinsku Hrvatsku. Prvi put tijekom povijesti su se te dvije hrvatske zemlje našle pod žezlom jednog vladara. Granice Hrvatske ulazile su duboko u Bosnu, u Podunavlje i za Tomislava je Hrvatska imala dotad najveći opseg. U to vrijeme u Srbiji vlada Petar Gojniković koji kao bizantski vazal napada Neretljansku oblast u kojoj vlada Mihajlo Višević. Višević 912. sklapa savez s bugarskim carem Simeonom u nakani da povrati teritorij koji je prisvojio Petar Gojniković. Višević je zarobljenike predao Simeonu, a među njima je bio i sam Petar Gojniković koji umire 917. Simeon se tada proglasio carem, to je bilo prvo Bugarsko Carstvo, ali ga Bizant ne priznaje pa Simeon ratuje s njima. Velika bitka se odigrala 20.08.917. na rijeci Aheloju (prema Klaiću) kod Crnog mora i bizantska vojska je poražena. Sljedeći sukob je bio 921. kada Bizant traži primirje, Simeon odbija, dolazi pred Carigrad i poražava bizantsku vojsku. Hrvatski knez Tomislav raspolagao je velikom flotom, oko njega se nadmeću Roman Lapakin (bizantski vojskovođa i suvladar Konstantina VII P.) i Simeon da ga dobiju za saveznika.Papa Ivan X je kao uvjet za posredovanje zatražio od Nikolaja da se odrekne jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima i otocima te ih Roman Lakapin ustupa Tomislavu. Prvi put obala i otoci ujedinjuju se s maticom Hrvatskom. Lakapin Tomislavu daje titulu prokonzula. Tomislav je tada postao saveznik Romana, a s njime i Mihajlo Višević. Saveznik Bizanta, Tomislava i Viševića tada postaje raški župan Zaharija Prvoslavljević. U to vrijeme izbio je ustanak u Bugarskoj. Simeon je bio onemogućen da intervenira protiv saveza Tomislav-Višević te se okomio na Zahariju kako bi se osvetio za izdaju. Godine 924. prodro je u Srbiju, velik broj Srba je odveden u ropstvo, a Zaharija je zarobljen. To je rezultiralo potpunim nestankom srpske države odnosno raške županije.925. Simeon šalje vojsku na Hrvatsku te dolazi do bitke na Drini gdje je Tomislav zajedno s Mihajlom Viševićem pobijedio Simeona. Konstantin VII Porfirogenet u 30. poglavlju svog djela „O upravljanju Carstvom“ navodi granice tadašnje Hrvatske: od Labina, JI granica je Cetina do Vrbasa. U Tomislavovu državu bile su uključene i sljedeće županije:- Hlijevno, Cetina, Imota, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nin, Knin, Sidraga, Gacka, Lika, Krbav. Konstantin nabraja i gradove Nin, Biograd, Skradin, Knin, Klobuk… U doba Tomislava Hrvatska ima 15 županija. Morao je riješiti pitanje odnosa ninske biskupije i splitske nadbiskupije. Taj spor je pokušao riješiti na 1. crkvenom saboru u Splitu 925. godine. Sukob Grgura Ninskog i Ivana II (Split) oko prava na metropoliju promatran je kroz prizmu starosti biskupije (sv. Anselmo utemeljitelj Ninske biskupije, a sv. Duje je prvi hrvatski kršćanski mučenik). Na kraju je odlučeno da pravo na metropoliju ima salonitanska biskupija. Pretpostavlja se da je na tom saboru Tomislav krunjen. Doneseno je ukupno 15 odluka. Odluke koje su bile vezane za Grgura- mora biti podložan splitskom nadbiskupu, narodni jezik se ne smije upotrebljavati u liturgiji - s njegove su strane bile odbačene. Odluke sa sinoda 928. su se izravno odnosile na ninsku biskupiju. Odluke tog 2. sinoda potvrdio je papa. Grgur Ninski je sankcioniran. Jedna od trajnih posljedica je bilo ukidanje ninske biskupije te zabrana služenja mise na narodnom jeziku. Konstantin VII Porfirogenet piše da je Tomislav imao jaku vojnu silu: 100 tisuća pješaka, 60 tisuća konjanika, 80 velikih i 100 malih brodova.

9

PRVI I DRUGI SPLITSKI CRKVENI SABORI 925. I 928.

Sukob oko prava na metropoliju ninskog biskupa Grgura i splitskog Ivana II promatran je kroz prizmu starosti dviju biskupija. Ninski biskup posezao je za sv. Anselmom koji je utemeljio ninsku biskupiju, dok je splitski biskup posezao za sv. Dujom – prvim hrv. kršć. Mučenikom. Nakon Aachenskog mira 812. i splitska i ninska biskupija bile su pod utjecajem bizantske patrijaršije. Rimski papa želio je podvrgnuti splitsku biskupiju rimskoj kuriji tako da bi biskupi bili imenovani i potvrđivani od rimskog pape, a ne od akvilejskog patrijarha (što je bio slučaj sa ninskom biskupijom). Nakon smrti splitskog biskupa Marina (885./6.) Teodozije se domogao biskupske stolice i postao salonitanski nadbiskup, potvrđen je od akvilejskog patrijarha. Nakon Teodozija s tim želi nastaviti i Grgur. Na prvom crkvenom sabor u Splitu 925. papin legat je najvjerojatnije okrunio Tomislava. Novi sinod u Splitu bio je 928. kad je doneseno ukupno 5 odluka koje su se morale poštivati, a izravno su se odnosile na nisku biskupiju. Na tom sinodu uz potvrđivanje prvotnih odluka sa sinoda 925. sankcioniran je Grgur Ninski;

- splitskom nadbiskupu se priznaje metropolija i primat nad svim dalmatinskim biskupijama

- grgur može ostati na biskupskom položaju, ali može birati Skradin, Sisak ili Duvno (izabrao je Skradinsku)

- zemljišta sisačke i duvanjske biskupije priznaju se kao hrvatski teritorij- određeno je da nijedan biskup ne može prijeći granice svoje biskupije- zadnja se odluka odnosi prije svega na biskupe koji upotrebljavaju hrvatski jezik u

bogoslužju te zbog toga dolazi do buna u Hrvatskoj (riječ je o ninskom biskupu Grguru i zadarskom biskupu Forminu).

Jedna od trajnih posljedica je ukidanje ninske biskupije te zabrana služenja mise na narodnom jeziku. Biskupije traže da se crkvene vlasti prošire i izvan gradskih zidina. Papi je smetalo metodijansko učenje – splitski sabor je imao nakanu iskorijeniti slavenski jezik iz crkvenog bogoslužja, a koje je došlo iz Moravske.

HRVATSKA NAKON SMRTI TOMISLAVA – HRVATSKA POVIJEST DO KONCA 10. ST.

To razdoblje je još uvijek zagonetno. U srednjem vijeku se smatralo da je svaka dinastija Bogom dana i nasljedna. Utemeljitelj dinastije Trpimirovića je Trpimir I (845.-864.), a kojeg ne nasljeđuje najstariji sin Petar, već Zdeslav (878.-879.) koji je bio nasilno zbačen; zato slijedi Mucimir (Mutimir; 892.-910.), a pretpostavlja se da njega nasljeđuje sin Tomislav (910.-928. – Šišić; današnja historiografija 930.). Nakon Tomislava na prijestolje dolazi Trpimir II (930.-935.), nasljeđuje ga Krešimir I (935.-945.), nakon njega slijede njegovi sinovi. Prvo Miroslav (945.-949.) – vidi se nasljeđivanje po principu primogeniture (prvorođeni sin nasljeđuje vladara) koji je nasilno zbačen te na prijestolje dolazi Mihajlo Krešimir II (949.-969.). Njegov sin Stjepan Držislav (969.-996., po Šišiću do 997.), a nakon njega njegova tri sina: Svetoslav Suronja (996.-1000.) koji je optužen za izdaju i zbačen, zatim Krešimir III (1000.-1030.) u suvladarstvu s Gojislavom (1000.-1020.). krešimira III nasljeđuje sin Stjepan I (1030.-1058.), a njega njegov sin Petar Krešimir IV (1058.-1074./75.). Nakon smrti Petra Krešimira IV prekida se kontinuitet Trpimirovića jer na prijestolje dolazi bivši slavonski ban Dmitar Zvonimir. Zadnji

10

potomak Trpimirovića je Stjepan II (1089.-1091.). Zadnji poznati kralj je Petar Svačić (1091.-1097.). i Simeon i Tomislav su porazili Ugarsku, no kasnije Hrvatska i Bugarska slabe te Ugarska širi svoje utjecaje. Mađari su bugarskom caru Petru preoteli posjede u istočnoj Slavoniji i Srijemu, a slabost Petra omogućila je i Srbima da se odvoje od bugarske vlasti. Raški župan Časlav poseže za Bosnom pa Hrvatska tako gubi te prostore. Časlav uživa podršku Bizanta, po prvi put je osnovana Srpska kneževina (931.-960.). Od Hrvatske se odvaja i priznaje bizantsku vlast Neretljanska oblast. Konstantin VII Porfirogenet navodi da se Bizantsko Carstvo raspada na vojne jedinice – TEME.Hrvatska je izgubila sve prostore najranije u vrijeme vladavine Miroslava koji je nasilno zbačen. U njegovo vrijeme Hrvatska je bila podijeljena na banovine. Ban Pribina je prvi poznati poimenično hrvatski velikaš s titulom bana. Za vrijeme Miroslavove vladavine u Hrvatskoj izbija građanski rat 935.-949. Tada Hrvatska gubi Brač, Hvar i Vis koji se vraćaju pod Neretljansku oblast. Svi dalmatinski gradovi (tema Dalmacija) vraćaju se pod bizantsku vrhovnu vlast. Opala je i vojna moć Hrvatske. Nakon Miroslavove smrti na vlast dolazi Mihajlo Krešimir II. Njegovu vladavinu poznajemo na osnovi nekoliko natpisa koji su vezani za njegovu ženu Jelenu iz Zadra (podigla 2 crkve: jednu u Klisu posvećenu sv. Mariji, i drugu sv. Stjepanu). Tu je i darovnica Mihajla Krešimira II prilikom posjeta Zadru. Obnovio je samostan sv. Krševana dajući u trajno vlasništvo selo Diklo. Krešimir II je uspio vratiti zapadni dio Bosne, teritorij istočne Slavonije i Srijema. Umire 969., a nasljeđuje ga Stjepan Držislav. Hrvatska obnavlja moć. Po Tomi Arhiđakonu on je prvi priznati okrunjeni kralj. No svi izvori navode da je Tomislav prvi kralj što potvrđuje i sam Držislav koji u nekim ispravama ističe da je potomak ranijih hrvatskih kraljeva. Držislav je stao na stranu Bizanta i zato ga bizantski car Bazilije II priznaje za kralja. Samuilo je pokorio cijelu Bosnu, širi se i na Podunavlje, Srijem, Jadransko primorje, Travuniju, Zahumlje, Neretljansku oblast. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka. Samuilo je organizirao provalu do Zadra da kazni Držislava jer je s Bizantom, ali se vraća jer prijeti opasnost od Bizanta. Bizant je Držislava okrunio titulom EPARHA te mu ustupio Dalmaciju. Držislav je bio u dobrim odnosima i sa Venecijom koja mu plaća danak SOLITUS CENZUS sve do njegove smrti 996. Tada dužd Petar Orseolo odbija plaćati danak. To dovodi do novih sukoba između Venecije i Hrvatske (1000. godine započinje krvavi stogodišnji rat).

HRVATSKA ZA DRŽISLAVOVIH SINOVA

Držislavovi sinovi su Svetoslav Suronja, Mihajlo Krešimir III i Gojslav. Držislav je za svog nasljednika odredio Svetoslava koji je nosio titulu kneza. Za to je vrijeme Hrvatska u građanskom ratu. Upliće se Bizant na jednoj strani te rimske pape i zapad na drugoj strani. Javlja se podijeljenost crkve, plemstva i puka na prorimsku i probizantsku struju; odnosno u vjerskom pogledu na pristalice staroslavenskog bogoslužja i sljedbenike odluka I i II splitskog sinoda – glagoljaše i latinaše. Suronja je bio probizantski orijentiran. Godine 996. Venecija mu uskraćuje plaćati solitus. Bizantu je bila potrebna Venecija za rat protiv makedonskog cara Samuila. Samuilo je sa svojom vojskom dopro sve do Zadra, Svetoslav bježi u Bizant. Braća Mihajlo Krešimir III i Gojislav su stvorili urotu i zbacili s vlasti Svetoslava 1000. godine. Dobivši potporu njemačkog cara Otona III, Petar II Orseolo te 1000. godine započinje borbu između Venecije i Hrvatske koja će trajati sve do 1797. kada je Napoleon dokrajčio Mletačku Republiku. Mlečani traže od Bazilija II da im da upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, što je Bazilije i napravio (9.05.1000.). to

11

je prva uprava Venecije nad Dalmacijom. Mlečani su zagospodarili otocima Krkom, Cresom i Rabom, te gradovima Zadrom, Trogirom i Splitom, ali i Korčulom i Lastovom. U trogiru je pred mletačkog dužda stupio Svetoslav Suronja i zamolio oprost i mir. Bio je sramni i poražavajući mir. Kao potvrda tog prijateljstva, Svetoslav je svog sina Stjepana I dao kao taoca mletačkom duždu. Hrvatsku je od daljnjeg rasula spasila pobuna u Veneciji 10099. protiv obitelji Orseolo. Oni se dijele na dvije struje: jedna je otišla u Ugarsku na dvor Arpadovića, a druga u Njemačku. Novi dužd je postao Oton, a u Hrvatskoj od 1000. g. vladaju Mihajlo Krešimir III i Gojislav. Suvladarstvo te dvojice je trajalo do 1020. kada umire Gojislav te do 1030. vlada sam Mihajlo Krešimir III.Oton Orseolo pobjeđuje 1018. Bazilije sa svojom vojskom dopire do granica Hrvatske – do Cetina, u tom pohodu mu se pokorio i Krešimir III i Gojislav. Bazilije II je od Dalmacije stvorio dvije upravne jedinice – TEME – tzv. gornja ili južna Dalmacija sa središtem u Dubrovniku i tzv. donja ili sjeverna sa sjedištem u Zadru. Upravitelj teme je bio strateg, a kasnije prior – knez. Zadarski prior je u to vrijeme bizantske vlasti nosio titulu prokonzula ili stratega – u jednoj osobi je bila objedinjena civilna i vojnička vlast. Godine 1026. ugarski kralj Ištvan (Stjepan I) je napao Hrvatsku i zauzeo teritorij južno od Drave, dijelove Baranje, Podravine i Međimurja. Od 1027. od ovih će se krajeva pod utjecajem Ugarske formirati samostalna Hrvatska oblast – „BANOVINA“ ili „DUKAT SLAVONSKI“. Dukat Slavonski je ugarski kralj Ištvan I poklonio Stjepanu I (sinu Svetoslava Suronje) koji je došao na ugarski dvor. 1028. započinje proces ulaska Ugarske u Hrvatsko kraljevstvo koje će biti zaokruženo Pactom Conventom 1102.Nakon smrti Mihajla Krešimira III na hrvatsko prijestolje dolazi Stjepan I (1035.-1058.)., sin Svetoslava Suronje. Oslanja se na pomoć Ugarske i nastoji se približiti Bizantu te mirnim putem doći do cilja (uspijeva mu 1036.). dalmatinski gradovi su bili u njegovim rukama do 1040., osim Zadra koji je bio pod bizantskom upravom još 15 godina. U to vrijeme se utemeljuje najmlađa biskupija u Biogradu koji dobiva status grada.40-ih godina 11. st. opasnost od Normana je zaprijetila dalmatinskim gradovima. Papa Leon IX Sveti je pod utjecajem ideja redovnika Hildebranda iz samostana Cluny-Klinijevske reforme. Simonija – uvođenje svjetovnjaka na crkvene položaje. Svjetovnjaci su uveli otkupljenje grijeha kroz plaćanje. Indulgencija – kršenje celibata, a javili su se i drugi heretički pokreti u Europi, katari, albižani i valdenzi, patareni u Srbiji i Hrvatskoj, bogumili u Bugarskoj, kristijani u Bosni.

STJEPAN II, PETAR SVAČIĆ

Iznenadna smrt kralja Zvonimira postavila je pitanje tko će sjesti na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje, budući da mu je sin umro prije njega samoga. Hrvati su se podijelili u dvije stranke:- jedna , jača, na prijestolje je postavila posljednjeg potomka Trpimirovića, okrunila ga

kao Stjepana II (1089.-1090.),- druga je pristajala uz udovicu Jelenu Lijepu.Oko Stjepana II su se okupili dalmatinski gradovi s visokim klerom te većina hrvatskih velikaša i plemića. No Stjepan II umire 1090. pa većina njegovih pristaša staje na stranu udovice Jelene, dok su se drugi okretali Bizantu i tražili pomoć od njega. Došlo je do krvavih sukoba između te dvije strane. Jelena je u pomoć odlučila pozvati ugarskog kralja Ladislava. Ova misao je naišla na podršku u Splitu, a Petar od plemena Kakuntova je poslan u Ugarsku. Zajedno sa velikašem Petrom od plemena Gušića došao je do kralja

12

Ladislava kojeg su uvjerili kako će lako doći na vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. U proljeće 1091. Ladislav je skupio vojsku te krenuo na Hrvatsku. Nije naišao ni na kakav otpor sve do Gvozda (danas Petrova Gora). Prije nego što je uspio doći do mora stiže mu vijest da su u Ugarsku provalili Kumani te se vraća. Hrvatsko plemstvo u Dalmaciji se složilo oko kralja Petra (1093.-1097.) kao hrvatskog kralja. Ladislav više nije prelazio u prekodravsku Hrvatsku te je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju na čelu s Čehom Duhom. Poslije smrti Ladislava 1095. novi kralj postaje Koloman koji je odlučio povesti vojnu na hrvatskog kralja Petra kojem je prijestolnica bio Knin. Godine 1097. došlo je do bitke na Gvozdu gdje je vojska kralja Petra potučena te je i sam kralj poginuo. Poslije bitke kod Gvozda (otad Petrova gora) zauzet je i kraljevski grad Biograd. Godine 1102. hrvatsko plemstvo je proglasilo Kolomana za kralja Panonije i Dalmacije.

PETAR KREŠIMIR (1058.-1074., Šišić do 1075.)

U Crkvi 1054. dolazi do raskola, a ideje iz Clunyja koje je propagirao opat Hildebrant, Grgur VII naišle su na odobravanje zapadnog svijeta. Godine 1059. održan je Lateranski sabor na kojem je doneseno 30 zaključaka koje su se odnosile na reformu Crkve (pitanje simonije, indulgencije…). Godine 1060. dolazi papinski legat Meinhard dolazi kod Petra Krešimira IV. Iz Biograda su se zajedno uputili u Split gdje je sazvan treći crkveni sinod koji je usko povezan sa Lateranskim saborom. Na sinodu je biskup Dobraj skinut s biskupske stolice jer je postavljen laičkom investiturom, bio je oženjen i imao zakonite i nezakonite djece. Jedna od odluka iz 1060. bila je da se ubuduće nadbiskupska stolica popunjava jednosložnim izborom svih biskupa, klera i građanstva. Odluka je također bila i da ni jedan od svećenika ili biskupa ne može imati ženu ni već ranije stečenu zadržati, ako je netko nosio bradu nije smio u crkvi držati misu, zabranjuje se pod kaznom izopćenja rediti svećenika koji ne zna latinski. Sve odluke Splitskog sabora je potvrdio papa Nikola II. Narod se dijeli u dvije struje: protiv odluka (narodna) i struja za reforme (plemstvo). Vođa protureformi je krčki svećenik Ulfo. Novi papa Aleksandar II šalje legata Ivana koji traži od Petra Krešimira IV da uhiti Ulfu. Aleksandar II se pri kraju života prisjetio svog zlodjela pa je oslobodio Ulfu 1073. Petar Krešimir IV održava veze s Grgurom VII i ponovno priključuje dalmatinske gradove matici zemlji. Obavezao se da će svim gradovima koji su ga priznali dati zasebnu komunu. Unutrašnja uprava grada i izbor priora vrše se iz redova naroda, utemeljuje se gradsko vijeće. Gradovi će ga pomagati brodovljem samo u obrambenom ratu. Hrvatska je za Petra Krešimira IV živjela u miru, izobilju i prosperitetu. Nije davao samo Crkvi već i svjetovnjacima, te tako dolazi do nastanka novog plemstva (donatorsko plemstvo). Zemlja se zvala baština za razliku od starog naziva djedovina. Stvaraju se veće upravne jedinice – banovine te se prvi put javlja banovina Slavonija. Petar Krešimir IV je izdao nekoliko darovnica od kojih je najznačajnija ona kojom daruje opaticu Čiku koja je utemeljila benediktinski samostan sv. Marije. Tom samostanu je podario selo Diklo, samostanu sv. Krševana dao je otok Maun, a pravo sv. Ivana Evanđelistara, solarenje i ribarenje na Dugom Otoku i obavezao sve ribare da od ulova daju 1/10 samostanima. Po jednoj verziji Petra Krešimira IV je naslijedio velmoža Slavac, a po drugoj Dmitar Zvonimir.

13

HRVATSKA U DOBA ZVONIMIRA (1075.-1089.)

Postoje razilaženja u mišljenju o nasljeđivanju na prijestolju poslije Petra Krešimira IV. Franjo Rački smatra da je Slavac naslijedio Petra Krešimira IV, a Šišić smatra da to nije povijesna osoba. Petar Krešimir IV je imao samo jednog sina koji je umro za njegova života. Ime SLAVAC zabilježeno je u registru samostana sv. Petra u selu Krilo Jasenica, nedaleko od Omiša. Tu je živjelo pleme Kačića s poznatim imenima Slavac i Rusin. Ovaj drugi je umro za života Petra Krešimira IV. Nakon smrti Petra Krešimira IV Slavca (1074.-1075.) su hrvatski nezadovoljnici proglasili kraljem, no protiv njega je tadašnji papa Grgur VII i proglašava ga heretikom. U Hrvatsku ulaze Normani koji zaposjedaju otok Rab te su uspjeli uhvatiti Slavca i otpremiti ga u Apuliju gdje je i umro. Njegovim padom u Splitu se sastaje crkveni sinod 1075. pod presjedanjem splitskog nadbiskupa Lovre i njegovih sufragana Stjepana (Zd), biskupa Ivana iz Trogira, Grgura Rapskog, Grgura Kninskog, Bazilija Osorskog. Nazočili su i opati samostana sv. Krševana u Zadru, opat Dobre i opat Petar. Dalmacija se odcijepila od Hrvatske i podčinila mletačkoj vlasti. Dmitar Zvonimir je na prijestolje zasjeo zaslugama brata njegove žene Jelene Lijepe, Ladislava. Papa Grgur VII je intervenirao kod bizantskog cara Mihajla VII da prizna pripadnost Dalmacije Hrvatskoj. Grgur VII je u rujnu 1076. odaslao legata Gebizona koji je u bazilici sv. Petra u Solinu okrunio Dmitra Zvonimira. Hrvatski kralj je položio zakletvu i obvezao se na plaćanje danaka papi. Postavlja se pitanje podrijetla Dmitra Zvonimira. Podrijetlo mu je nedaleko Biograda. Iz njegove zakletve vidi se i forma izbora njega za kralja; upitan je narod koji je aklamacijom potvrdio kralja; predaja mača, žezla i stavljanje krune govori da zasluga za ustoličenje pripada papi. Dmitar Zvonimir je proveo administrativne reforme, županije su ukinute i zamijenjene kneževinama, comesima i baronesima. Na dvoru se javlja služba tepčije (ta titula iz Bosne došla u Hrvatsku). Spominju se i komornici, županije, knez Hljevna, Cetine, Sidrage, Knina, Nina, Krbave, Zagorja itd. Nakon krunjenja Dmitar odlazi u Biograd gdje posvećuje crkvu sv. Ivana Evanđelistara 1076.Godine 1089. papa mu šalje pismo u kojem poziva plemenitog kneza da se priključi u pohodu na Svetu Zemlju. Kralj je tim povodom na Kninskom polju sazvao sinod, no narod nije prihvatio zahtjev pape te je kamenovao kralja.

14