INTERVENCIJE U KRIZIINTERVENCIJE U KRIZISTRES, TRAUMASTRES, TRAUMA

JUKIĆ VESNAJUKIĆ VESNA

OPŠTI POJMOVI:OPŠTI POJMOVI:

Stres, trauma i kriza su riječi koje često koristimo kao sinonime, iako postoji velika razlika u značenju, porijeklu i sadržaju ovih termina.

STRES: Određuje se kao proces, koji sadrži tri suštinska elementa:

1. događaj ili situacija u spoljašnjem okruženju,

2. subjektivna procjena tog događaja

3. promjene u psihičkom i fiziološkom funkcionisanju osobe.

Pod stresorom, stresnom situacijom ili stresnim događajem najčešće se podrazumijeva takav pojačan, nov i produžen pritisak na ličnost, koji zahtjeva dodatni napor osobe potreban za prilagođavanje i prevazilaženje.

Stresori se dijele na fizičke i socio – kulturne, kratke i dugotrajne, kontinuirane i trenutne, akutne i hronične.

OPŠTI POJMOVI:OPŠTI POJMOVI:

Najprihvatljivija kategorizacija stresora kombinuje dvije dimenzije stresa: trajanje i intenzitet. Na osnovu ovih dimenzija stresori se dijele na traumatske događaje, životne događaje, hronična opterećenja vezana za socijalnu ulogu i dnevne mikrostresore.

OPŠTI POJMOVI:OPŠTI POJMOVI:

TRAUMA: Traumatski događaj je relativno kratkog trajanja, ali veoma velikog intenziteta, opasan, ugrožavajući, izvan uobičajenog iskustva osobe. (Opasne povrede, prisustvovanje nasilnoj smrti, nasilju, fizičkom obračunu, iskusiti životno ugrožavajuću situaciju, i sl.)

ŽIVOTNI DOGAĐAJ: Ima jasno određen početak i kraj, ima veliki intenzitet, ali nije životno ugrožavajući. Ovakvi događaji su npr. iznenadno odvajanje od roditelja, gubitak bliske osobe, bolest...

HRONIČNA OPTEREĆENJA VEZANA ZA SOCIJALNU ULOGU: Ovo nisu životno ugrožavajuće situacije, ali imaju duže trajanje. Tipični hronični stresori u djetinjstvu su loš uspjeh u školi, porodični problemi i odbacivanje od strane vršnjaka.

OPŠTI POJMOVI:OPŠTI POJMOVI:

DNEVNI MIKROSTRESORI: Ovo su događaji kratkog trajanja i niskog intenziteta. Mnogo su češći od ostalih stresora i upravo ova činjenica pojačava njihov efekat. To su svakodnevni sitni problemi ( zadirkivanje, nesporazumi sa bratom/sestrom, svađanje oko sitnica i sl.) Iako niskog intenziteta, dnevni stresori u spoju sa drugim intenzivnijim stresorima mogu imati kumulativan efekat na globalni doživljaj opterećenosti osobe.

DISTRES: Stresor ili stresna situacija prouzrokuje stanje distresa (uznemirenosti). To je sklop afektivnih i bihejvioralnih reakcija koje se ispoljavaju direktnim ponašanjem, fizičkom simptomatologijom, emocionalnim reakcijama i teškoćama u kognitivnom funkcionisanju.

K R I Z A K R I Z A

KRIZA je intenzivni i burni doživljaj nesklada – opasnost, doživljaj bezizlaznosti, suviše dramatičan izazov da se odgovori na novi iznenadni zahtjev sredine u kojoj se osoba našla, a za koje, nema kapaciteta da je prevlada.

Kriza može biti izazvana relativno blagim stresorima koje osoba doživljava kao suviše ugrožavajuće ili zahtjevne, zatim intenzivnim traumatskim događajem i iscrpljivanjem od hronične izloženosti višestrukim stresorima.

Kriza je psihološko stanje prouzrokovano kritičkim incidentom.

Kriza se javlja kada postojeće strategije prevladavanja nisu dovoljne da osoba prevaziđe nastalu situaciju, da je riješi, da uspostavi ravnotežu i povrati osjećaj kontrole. Ukoliko osoba dođe do zaključka da postoji nesklad između zahtjeva okoline i kapaciteta osobe da prevaziđe situaciju – nastupa stanje psihološke krize.

DOGAĐAJ OKIDAČ DOGAĐAJ OKIDAČ

Događaj okidač – je svaki događaj koji služi kao okidač za stanja krize. On ima sledeće karakteristike:

To je iznenadan i rijedak događaj koji je izuzetno uznemiravajući i stresan za većinu ljudi.

Obuhvata prijetnju ili osjećaj gubitka – stvaran gubitak osobe, stvari ili dragocjenosti koje su važne za individuu ili grupu.

Osobe imaju osjećaj da koristeći postojeće strategije prevladavanja ne mogu samostalno izaći na kraj sa problemom.

Mogu uticati na pojedinca, grupe, cijele organizacije i zajednice.

STRATEGIJE PREVLADAVANJA STRATEGIJE PREVLADAVANJA

Strategije prevladavanja – su individualni napori da se prevaziđe narušena ravnoteža koja prati stresno iskustvo i da se savlada krizna situacija.

Dobra strategija prevladavanja je svako ponašanje, postupak ili akcija koja dovodi do pomaka, svako ponašanje koje se pokaže svrsishodnim u otklanjanju ili bar smanjenju fizičke i psihološke patnje ili ugroženosti.

Prevladavanje se odnosi i na rješavanje spoljašnjih barijera, ali i na ovladavanje unutrašnjim emocionalnim reakcijama, koje mogu da blokiraju ili umanje efikasno kognitivno i emocionalno funkcionisanje osobe.

Aktivan i optimističan stav – važan je elemenat svakog procesa prevladavanja.

VRSTE KRIZA VRSTE KRIZA

Postoje dvije široke kategorije kriza: razvojne i akcidentne.

Razvojna kriza: javlja se kao unutrašnji proces povezan sa razvojnim promjenama. To su inerpersonalni izazovi i stresne situacije koje se javljaju u prelaznim razdobljima životnog ciklusa. (npr. konflikti sa roditeljima ili nastavnicima tokom adolescencije, odlazak na studije, brak, prvo radno mjesto...)

Akcidentna kriza: predstavlja spoljašnji događaj ili uticaj sredine koji se procjenjuje kao prijeteći i javlja se iznenadno. Ovaj događaj može biti psihološke, emocionalne, sredinske ili duhovne prirode. (npr. gubitak nekog ekstremiteta, saobraćajna nesreća, silovanje, dijagnoza kancera, prirodne katastrofe, smrt voljene osobe...).

INTERVENCIJE U KRIZI INTERVENCIJE U KRIZI

Intervencija u krizi podrazumijeva set tehnika usmjerenih ka pomaganju osobi koja se nalazi u krizi, kako bi stekla kontrolu nad nastalom situacijom.

Intervencija u krizi može biti fokusirana na pojedinca, na nekoliko osoba zajedno ili na manje grupe (npr. porodica).

Proces krizne intervencije uključuje: Identifikovanje i pojašnjavanje elemenata krize (problema) Razvijanje strategija rješavanja problema Pokretanje osobe da djeluje na osnovu tih strategija.

INTERVENCIJE U KRIZI INTERVENCIJE U KRIZI

Savjetovanje i psihoterapija NISU najbolji a ni najpraktičniji pokušaji za postizanje psihosocijalnog oporavka. Intervencije u krizi bi trebalo da budu brze, na licu mjesta, što je moguće prije nakon kriznog događaja.

Osobi u krizi je potrebna pomoć u uspostavljanju kontrole nad uznemiravajućom situacijom. Ovo nije najbolji trenutak da se zalazi u duboke elaboracije kompleksnih interpersonalnih konflikata.

Cilj krizne intervencije je smanjenje intenziteta krize i prevencija budućih neprilagođenih oblika ponašanja ili emotivnih slomova.

Jednostavno identifikovanje elemenata krize samo po sebi može pomoći klijentu da uspostavi osjećaj kontrole.

INTERVENCIJE U KRIZI INTERVENCIJE U KRIZI

Izuzetno je važna verbalizacija sadržaja koji je vezan za splet okolnosti koji je doveo do krize. Zatim je jako bitno omogućiti osobi ventilaciju osjećanja i ukazati joj da burna osjećanja koja trenutno ima ne znači da će “poludjeti”, već da su joj od pomoći, ali ta bujica se mora nadzirati, da se osoba ne bi uplašila od gubitka kontrole i da njene misli ne postanu još dezorganizovanije. Normalizacija reagovanja je bitan element svake krizne intervencije. To znači uvjeriti osobu da je njena ljutnja, bijes, srdžba, želja za osvetom, i sl. normalna u takvim situacijama, da će proći i da postoje lakši načini za suočavanje sa novonastalom situacijom.

Sledeći cilj je pružiti pomoć klijentu da otkrije mogućnosti, da dobije pristup mrežama podrške i konkretnim servisima. Ovo može biti veoma neformalan proces, postignut u nekoliko minuta ili biti formalan i zahtjevati nekoliko sastanaka.

RAZLIKE IZMEĐU PSIHOTERAPIJE I KRIZNE RAZLIKE IZMEĐU PSIHOTERAPIJE I KRIZNE INTERVENCIJE INTERVENCIJE

FOKUS: Psihoterapija u centar pažnje postavlja prošlost i njenu projekciju na svjesne i nesvjesne situacije u sadašnjosti. Intervencija se bavi sa sadašnjošću i sa prošlošću koja je neposredno prethodila krizi.

ULOGA TERAPEUTA: U terapiji terapeut pušta klijenta da sam djeluje, samo ga pasivno upravlja. U intervenciji terapeut zauzima aktivan stav i direktno se uključuje u rad.

KONTROLA: U terapiji kontrola dijaloga je jednako podijeljena između terapeuta i klijenta, dok kod intervencije terapeut kontroliše na autoritaran način.

SVJESNOST: U terapiji terapeut pokušava da osvijesti određene sadržaje svijesti kod klijenta, dok se u intervenciji bave samo sa svjesnim sadržajima koje osoba može prihvatiti i boriti se sa njima, kako bi mobilisala sve svjesne mehanizme za kontrolu nastale situacije.

RAZLIKE IZMEĐU PSIHOTERAPIJE I KRIZNE RAZLIKE IZMEĐU PSIHOTERAPIJE I KRIZNE INTERVENCIJE INTERVENCIJE

CILJEVI: Cilj terapije je da se izliječe simptomi i da se poboljša

klijentov odnos sa sobom i drugima. Cilj intervencije je neposredan tretman krize.

VREMENSKO TRAJANJE: Vremensko trajanje terapije je fleksibilno i ponekad neograničeno, dok je trajanje intervencije uvijek unaprijed određeno.

KLIJENT: Klijent koji se javlja na psihoterapiju najčešće pati od emocionalnog distresa, dok osoba u krizi doživljava iznenadnu smetnju u sposobnosti da normalno funkcioniše i živi.

VRSTE TRAUMATSKIH ISKUSTAVAVRSTE TRAUMATSKIH ISKUSTAVA

Prirodne i tehnološke katastrofe ( zemljotresi, tornada, poplave, požari)

Nesreće (saobraćajne nesreće; teške tjelesne povrede)

Nasilje izvan i unutar porodice (kidnapovanja; nasilja unutar društvene zajednice; nasilje vezano za političku, vjersku, rasnu pripadnost; prisustvovanje silovanju/ubistvu; seksualno zlostavljanje, incest, psihičko zlostavljanje...)

Teške bolesti i medicinske procedure opasne po život

KATEGORIJE ŽRTAVAKATEGORIJE ŽRTAVA

Svaki incident, katastrofa, - ima više kategorija žrtava.

Primarne žrtve: su one osobe koje su imale direktan kontakt sa katastrofalnom situacijom i koje neposredno osjećaju emocionalne posledice.

Sekundarne žrtve: su porodica direktno pogođenih osoba, rođaci, prijatelji, posmatrači i pomagači koji su uključeni u spasavanje primarnih žrtava.

Sekundarna traumatizacija i njene žrtve: medicinsko osoblje i stručnjaci za mentalno zdravlje koji rade sa primarnim i sekundanim žrtvama – oni su neprestano izloženi psihičkim i emocionalnim efektima katastrofa na druge ljude i mogu i sami postati žrtve “posredne traumatizacije”.

SEKUNDARNI EFEKTI KRIZNE SITUACIJESEKUNDARNI EFEKTI KRIZNE SITUACIJE

Izvor traumatizacije se ne prekida sa samim završetkom katastrofe i spašavanjem žrtava. Nakon samog događaja slijedi “druga katastrofa” prouzrokovana reakcijama žrtava na traumatizirajući doživljaj.

U slučajevima individualne traumatizacije (silovanje, zlostavljanje, ulično nasilje, kidnapovanje), sekundarna traumatizacija se može javiti kao rezultat dobronamjerne, ali nestručne pomoći od strane policije, dugih sudskih procesa, mediciniskih ispitivanja, itd.

Žrtva je izložena beskrajnim ispitivanjima, obavljenih od strane nepoznatih osoba, narušava se privatnost i sa svakim novim prepričavanjem i podsjećanjem pred tim osobama – žrtva se retraumatizuje.

EMOCIONALNI EFEKTI TRAUMAEMOCIONALNI EFEKTI TRAUMA

Fizički efekti nesreća su najčešće vidljivi. Gubitak doma, posla, i sl. Kratkotrajni emocionalni efekti nesreća – strah, akutna anksioznost, emocionalna tupost, žalost – mogu takođe biti vidljivi. Kod mnogih žrtava ove posledice vremenom izblijede, ali kod većine se mogu javiti i dugoročni emocionalni efekti, kako vidljivi, tako i skriveni.

U nedostatku terapije više od 50% žrtava može doživjeti dugotrajnu depresiju, anksioznost, PTSP ili druge emocionalne smetnje.

Emocionalne posledice, čak više od fizičkih, mogu prouzrokovati dugotrajnu patnju, nesposobnost i gubitak prihoda.

PRVE REAKCIJE NA TRAUMUPRVE REAKCIJE NA TRAUMU

Psihička tupost: žrtve su zapanjene, zbunjene i apatične. Često imaju osjećaj nerealnost – “ovo se ne dešava”. Na pomagače mogu reagovati pasivno, mirno ili agresivno i neprijateljski.

Povišena nadraženost: žrtve osjećaju intenzivan strah praćen fiziološkim nadraženošću: lupanje srca, napetost muskulature, bolovi u mišićima, gastrointestinalne tegobe. One mogu pokrenuti pretjeranu aktivnost i mogu se ispoljiti razni racionalni i iracionalni strahovi.

Difuzna anksioznost: žrtve mogu pokazati različite znakove anksioznosti – pjetjerana uplašenost, nemogućnost opuštanja, donošenja odluka i sl. Mogu se pojaviti osjećanja napuštenosti, gubitak osjećaja sigurnosti, žudnja za olakšanjem. Obično se javlja i mehaničko obavljanje dnevnih aktivnosti.

PRVE REAKCIJE NA TRAUMUPRVE REAKCIJE NA TRAUMU

Krivica zbog preživljavanja: žrtve mogu okrivljivati sebe ili mogu osjećati sramotu zato što su oni preživjeli a drugi nisu. Mogu biti preokupirani mislima o katastrofi i preispitivati svoje postupke – “da li sam mogao postupiti drugačije”?

Afektivna i kognitivna nestabilnost: neke žrtve pokazuju iznenadnu agresivnost i bijes ili u suprotnom slučaju apatiju i nedostatak energije da mobilišu sebe. Vulnerabilnost i iluzije o događajima su česta pojava.

Uprkos panici i opštem vjerovanju da smo slabi i da ne bi izdržali – mnoge žrtve reaguju sasvim prikladno situaciji, veoma hrabro i altruistički. Mnoge reakcije bivaju sasvim prilagodljive - one osiguravaju preživljavanje i pomoć ostalima.

Spasioci i pomoćni radnici, zauzvrat, mogu od šoka reagovati neprikladno - mogu se povući od žrtava.

REAKCIJE I UZRASTREAKCIJE I UZRAST

Različitost reagovanja je uslovljena prvenstveno dječijim različitim kognitivnim kapacitetima, kao i različitim emocionalnim i socijalnim potrebama koje djeca različitog uzrasta imaju.

Predškolska djeca (0 – 6): djeca ovog uzrasta u potpunosti zavise od roditelja i suočena sa opasnošću, ona očekuju zaštitu od odraslih. Plač, očaj i uznemirenost su najčešće reakcije, koje se očituju u intenzivnom traženju blizine sa roditeljem. U intenzivnom su strahu od separacije – neće sami na spavanje, često se bude, nemirno spavaju. Ovakve reakcije su posebno izražene kod djece čiji je jedan roditelj napustio kuću, npr. razvod ili duže odsustvovanje zbog bolesti, ili smrt roditelja. Neka djeca reaguju tiho na traumatski događaj, kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, to nije tako i prvi pokazatelj je traumatska ili repetitivna igra.

REAKCIJE I UZRASTREAKCIJE I UZRAST

(Traumatska ili repetitivna igra – izaziva anksioznost. U igri ne postoji afektivna distanca; Igra je u osnovi mračna, kompulsivna i nije spontana. Stereotipna je i statična, u njoj nema elemenata kreativnost. Igra lako postaje regresivna i utiče na međusobno udaljavanje djece u igri).

Ostale reakcije djece ovog uzrasta su: privremeni gubitak govora, potpuni prekid igranja, odbijanje hrane i noćni strahovi. Česti su i regresivni oblici ponašanja, kao što su ponovna potreba da se koriste prelazni objekti (lutka, meda, ćebe za uspavljivanje, sisanje palca), vraćanje na ranije oblike dječijeg govora ili gubitak novostečenih vještina (ponovno mokrenje u krevet) – sve su to znaci da je dijete ozbiljno pogođeno nepovoljnim iskustvima.

REAKCIJE I UZRASTREAKCIJE I UZRAST

Djeca osnovnoškolske dobi (6 – 11): povećane kognitivne sposobnosti, omogućavaju djetetu ovog doba da bolje razumije ono što se dogodilo. Najčešći način prevladavanja je prerada stresogenog događaja u fantaziji (“šta bi bilo da sam, šta da nije”...itd). Kroz obradu događaja kroz fantaziju, dijete pokušava da pobjedi osjećaj bespomoćnosti, jer na taj način dorađuje, prerađuje ili mašta da je uradio i spriječio nesreću. (mašta da je supermen ili da je pozvao supermena, da je uhvatio šofera koji je izazvao udes i sl.).

Sjećanje na traumu dijete stalno drži napetim, nervoznim – javljaju se poteškoće u učenju i problemi u ponašanju. Problemi ishrane su učestali (premalo ili previše jede). Psihosomatski simptomi počinju biti intenzivniji – bolovi razne vrste i lokacije, stomačne tegobe, vrtoglavice. Dijete postaje ili – ekstremno agresivno ili se naglo povlači i postaje pasivno.

REAKCIJE I UZRASTREAKCIJE I UZRAST

Adolescenti (12 – 16): oni nisu više u velikoj mjeri zavisni od svojih roditelja, pa će i manje biti uplašeni od separacije i napuštanja. Ustvari, oni su u normalnom procesu osamostaljivanja od roditelja i tada presudnu ulogu dobijaju vršnjaci. Traumatski događaj oni obrađuju na kognitivnom planu, ne koristeći više igru i maštu. Adolescenti su više u stanju da govore o traumatskom događaju, ali im za to treba odgovarajuća osoba, pažljivi slušalac. Posebno je važno da im se pomogne da iskažu svoja osjećanja u vezi sa traumatskim događajem. Prevelika samokritičnost (“trebalo je da uradim to...”) pokreću jako osjećanje odgovornosti za ono što se desilo i javlja se veliki osjećaj krivice. Sindrom “krivice preživjelog” jedan je od mogućih ozbiljnih dugoročnih posledica (“ da sam ja sjeo na prednje sjedište on bi sada bio živ”...).

REAKCIJE I UZRASTREAKCIJE I UZRAST

Afektivno reagovanje kod adolescenata je vrlo burno. Javlja se intenzivan bijes na uzročnike događaja ili depresivne reakcije na gubitak ili nemoć da se situacija promjeni.

Nagomilani ekstremni naboj prazni se kroz destruktivno ponašanje i bunt protiv autoriteta, što može da vodi u rizik ponašanja (brza vožnja, upotreba alkohola, droga, tuče, krađe, obijanja, eksperimentisanje sa svojim sposobnostima i sl.). Antisocijalno ponašanje, kršenje zakona i samodestruktivnost su ustvari – iskazi nagomilane tenzije i agresivnog pražnjenja, prema spolja i prema unutra.

“Govor tijela” kroz psihosomatske simptome je vrlo prisutan. Dijapazon psihosomatskih simptoma je raznovrstan i u zavisnosti od strukture ličnosti i vrste traumatizovanosti.

Postoji opasnost od preranog završavanja formiranja identiteta.

TEHNIKE U KRIZNIM INTERVENCIJAMATEHNIKE U KRIZNIM INTERVENCIJAMA

Pružanje emocionalne podrške Podsticanje emocionalnog rasterećenja Pokazivanje iskrene zainteresovanosti Empatija Otvorenost i aktivno uključivanje u rješavanje krize Aktivno slušanje Definicija i analiza problema Pribavljanje potrebnih informacija Sklapanje terapeutskog dogovora, naročito ako postoji

opasnost od agresivnog ili destruktivnog ponašanja Tehnike konstruktivnog rješavanja konflikata.

REDOSLED INTERVENCIJA ZA OSOBE U REDOSLED INTERVENCIJA ZA OSOBE U AKUTNOJ KRIZIAKUTNOJ KRIZI

Psihološka prva pomoć – psihosocijalna podrška

Pobrinuti se za tijeloPsihološki debrifingPraćenje reakcije i oporavka (follow – up)Fokusirana terapija krize i suportivna

terapijaPost traumatske intervencijeRazni oblici psihoterapija, ukoliko je

potrebno.