6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr

http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 1/6

Autor: Velimir Šonje

CROPIX / Damjan Tadić /

Cropix Cropix (Foto)

Datum objave:

6.5.2013 10:00

Zadnja izmjena:

6.5.2013 10:30

Sindikalni prosvjed 1. svibnja

Marxove sjene nad

Hrvatskom

Riskirajući pretjerano

pojednostavljenje i

anegdotalnost, razlog bi mogao

biti u tome što je duh Karla Marxa

sveprisutan u intelektualnom

formiranju naših elita. Za istinske

humaniste poput Friedricha

Hayeka i druge zagovornike

individualnih sloboda do

KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

I poslije socijalizma - socijalizam

Kako je moguće da u zemlji s možda najvećim državnim sektorom (uz

Mađarsku i Sloveniju) u tranzicijskoj srednjoj i istočnoj Europi vlada

uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? Kako je moguće da je u

zemlji s najgorom i najtežom poslovnom regulacijom među

tranzicijskim zemljama srednje Europe veliki dio javnosti uvjeren da

je naše probleme izazvala 'deregulacija'? Kako je moguće da u zemlji

koja ima visoku zakonsku zaštitu radnika vlada uvjerenje da sumnjivo

pohlepni poslodavci eksploatiraju radnike? Naposljetku, kako je

moguće da se u javnosti najčešće čuje da je za gospodarske nevolje

kriv neoliberalni kapitalizam, kada se na ovome dijelu zemaljske kugle

liberalne ideje i kapitalizam jedva pronalaze u tankim tragovima?

6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr

http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 2/6

nedavno gotovo nitko nije čuo. Posredna posljedica te činjenice

pojava je novinarke koja u sedmoj minuti Dnevnika HTV-a 30. travnja

izgovara i ovo: ‘ … ali se svi slažu da su radnička prava na najnižim

granama u posljednjih 150 godina jer svijetom upravlja profit …’.

Novinarka sigurno nije doktorirala povijest kapitalizma i radničkih

prava, kao što to sigurno nije pošlo za rukom nekome od njenih

sugovornika u prilogu. Unatoč tome, novokomponirani HRT nas je

‘objektivno informirao’ da su radnička prava danas na nižim granama

nego 1863., objasnivši to navodno najvećim civilizacijskim problemom

– profitom.

Kakva je to samo zamjena teza. Zapadna civilizacija koja je ekonomski

utemeljena na potrazi za profitom, i u kojoj je u zadnjih 150 godina

došlo do nezapamćenoga tehnološkog napretka i rasta životnog

standarda svih slojeva stanovništva te širenja demokracije, u maniri

komunističke propagande prikazuje se kao zlo koje je dovelo do

sekularnog trenda gubitka prava radnika.

Primjer iz HTV-ova Dnevnika 30.4. jest anegdotalan, ali je važan.

Ilustrira kako se u ovoj zemlji šire stavovi. U moru improvizacija,

poluinformacija i nedostatku vremena, lako je nasjesti nekom

podsvjesnom utjecaju, davno pročitanoj lošoj knjizi ili zapamćenom

fragmentu predavanja nekoga ‘uglednog profesora’. Najlakše je reći

ono što je prihvaćeno, što se očekuje, ili što zvuči prigodničarski. A to

je, kada je o Hrvatskoj riječ, u pravilu bliže duhu kolektivizma nego

individualizma. Kolektivizam je najbolji generički opis za stavove koje

ponavlja veliki broj domaćih ‘autoriteta’, ali i za glavna obilježja

političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.

Stavovi autoriteta

U zemljama nerazvijene demokracije kakva je Hrvatska, postoji

kronični deficit dijaloga, kritike i rasprave. U pravilu se izbjegava

nezavisna i redovita verifikacija položaja autoriteta, koja bi bila nešto

više od puke forme. Autoriteti, osobito oni koji se u medijima prikazuju

takvima, najčešće su ustoličeni prema političkim, rodijačkim ili

istomišljeničkim kriterijima. Stoga mediji pod državnom ili nekom

drugom kontrolom promiču misaonu oksidaciju. Mijenja se samo

dominantna ideologija koja se nameće: od socijalističkoga društvenog

poleta preko ‘dalekovidnice – katedrale nacionalnoga duha’, pa

natrag. Ono što se ne mijenja jest spontana orkestracija medijskih,

akademskih i političkih autoriteta koji pušu u isti monološki rog.

Konačni im je interes svima isti: ljudima što više ogaditi tržište i kapital,

uvjeriti ih u floskule davno zapisane u marksističkom propagandnom

štivu i što više izvrnuti stvarnost kako ljudi ne bi shvatili gdje je pravi

problem: u rasipnoj i neefikasnoj državi, neučinkovitoj administraciji,

privilegiranim položajima, nepotizmu s blagoslovom autoriteta,

zajamčenim i predobrim plaćama za pruženu količinu rada,

6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr

http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 3/6

inovativnosti i odgovornosti, a sve to financirano iz previsokih poreza i

mnoštva neporeznih nameta, među kojima je nakaradna RTV

pristojba tek jedna od nekoliko stotina stavki.

Ta je strašna slika našeg državnog sektora u protekle četiri godine

izašla iz okvira ekonomskih analiza koje gotovo nitko ne čita i dobila

pravo građanstva u masovnim medijima. Međutim, brojna interesna

koalicija autoriteta koji javni prostor ‘opremaju’ prevladavajućim

stavovima, i dalje s lakoćom odvraća pažnju javnosti od stvarnih

uzroka društvene krize. Bez problema se suprotstavljaju slabašnim

pokušajima problematizacije troška, veličine i učinkovitosti najšire

shvaćenoga državnog aparata (i poduzeća), tako što šire laži plašeći

radnike da će im neki fantomski (neo)liberali ili zli kapitalisti ukinuti sva

prava, umirovljenike da će im smanjiti mirovine, državne službenike da

će ih otpustiti, studente da će im ukinuti prava na besplatni studij,

učiniti robljem nekoga fantomskog svjetskog tržišta. Ukratko, sve što

nije popularno, što ljude plaši i što miriše na uvijek nepopularni bauk

‘štednje’, pripisuje se aveti (neo)liberalizma bez obzira što stvarni

uzroci ekonomskih problema koji su doveli do neizbježnosti

nepopularna političkog poteza ili ‘štednje’, s liberalizmom nemaju

nikakve veze.

Tako je liberalna neman suptilnom zamjenom teza orkestrirano

sasječena čim je promolila glavu. Posljedica takvog stanja duha je da

je ova zemlja definitivno osuđena na to da joj se idejno klatno ljulja

između različitih idejnih oblika kolektivizma. Kada je već tako, budimo

pošteni pa barem nazovimo stvari pravim imenom. To što je u ovoj

zemlji propalo (a uistinu jest propalo), nije nikakav neoliberalni

kapitalizam. Propao je socijalizam ‘light’, u kojem živimo više od dva

desetljeća.

Što je to socijalizam ‘light’?

Meka tranzicija na tragu ideje o povijesnoj pomirbi omogućila je da se

stare socijalističke elite prošire novima. U simbiozi starih i novih (uz

povremene interesne sukobe) izvedena je raspodjela 90-ih. Ona nije

uključivala samo pretvorbu i privatizaciju, već i daleko širu novu

podjelu stotina tisuća radnih mjesta u državnom sektoru. U njoj je bilo

mjesta za sve koji su bili blizu nekom izvoru moći. Stoga nije slučajno

da su na mjesta menadžera najvećih pretvorenih i privatiziranih

poduzeća dolazili ljudi s vrlo malo menadžerskog i nimalo vlasničkog

iskustva, s karijerama u politici i administraciji ili, u najboljem slučaju,

socijalističkim tvrtkama.

Možda i nije moglo biti drukčije, jer nismo imali povijest slobodnoga

poduzetništva i privatnog vlasništva. No to opravdanje ne umanjuje

činjenicu da je kroz te kadrovske rotacije rođen socijalizam ‘light’ –

socijalizam poslije socijalizma, sustav s ogromnim vladinim sektorom i

6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr

http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 4/6

brojnim državnim poduzećima prema kojima se orijentiralo cijelo

gospodarstvo. Netko će reći da i u skandinavskim zemljama postoji

veliki javni sektor, pa ipak nije riječ o socijalizmu, no taj će previdjeti

ključnu razliku između Hrvatske i skandinavskih zemalja – važnost

konkurencije na otvorenom tržištu, funkcioniranje pravne države i

kanaliziranje vladinih investicijskih funkcija kroz transparentne

proračune, a ne kroz izvanproračunske fondove i netransparentna

državna poduzeća.

Osim objektivnih poteškoća (pravne države nigdje nisu nastale u

nekoliko godina), spor razvoj pravne države može se objasniti i

činjenicom da se komunistička partija prilagodila novonastalom stanju

nakon pada Berlinskoga zida tako što se njena ‘kadrovska služba’,

čija je jedina funkcija punjenje državnih namještenja, lako integrirala s

novonastalim demokratskim strankama. One su tako počele

funkcionirati kao interna tržišta rada za regrutiranje državnih kadrova

umjesto da postanu mjesta pametne kreacije politika i mjera za

artikulaciju i realizaciju javnog interesa. Druga funkcija još nije

uspostavljena kao sustav u strankama, nego se pribjegava

improvizaciji.

U privatizaciji su pak najviše sudjelovali menadžeri, zaposlenici i

politici bliski odabranici, dakle, opet insajderi po raznim osnovama koji

su poziciju i osnovu za stjecanje imovine i dohotka imali zahvaliti

prvenstveno položaju u novoj-staroj mreži, a ne inventivnosti, znanju,

vrijednosti na otvorenom tržištu rada ili od ranije izgrađenoj osobnoj

imovini. Iako su od 1990.-1992. u Hrvatskoj nastupile brojne površne

promjene, naizgled i veoma duboke poput jezičnih i pravopisnih

promjena, u velikom se dijelu radilo o nasilnom pituranju preuređene

zgrade na istim temeljima upadljivo različitim bojama. Drugim riječima,

ekonomski fundamenti socijalizma nisu se promijenili dovoljno da bi se

moglo govoriti o ‘novom’ sustavu.

Državno napuhavanje socijalizma ‘light’ nakon 2000. i zaborav

vladavine prava

Nakon što su tokom 90-tih konsolidirani novi odnosi unutar kontrolnih

elita, nakon 2000. uslijedilo je dugo razdoblje napuhavanja novog

sistema kroz rast proračuna i deficita, i investicije državnih poduzeća,

a sve s izlikom pokretanja ekonomskog rasta, naravno, mimo tržišta. U

tome se Račan i Čačić ni za dlaku nisu razlikovali od Sanadera i

Kalmete, jer su i jedna i druga ekipa samo u državnom napuhavanju

vidjeli ‘motor’ za pokretanje ekonomskoga rasta. U tom ‘novom

dogovoru’ (svaka sličnost s New Dealom je slučajna) nije sudjelovao

gotovo niti jedan pravi samonikli poduzetnik ili kapitalist. Mnogi koji su

to mogli postati na otvorenom međunarodnom tržištu nisu to učinili, jer

se više i brže moglo zaraditi u nekom domaćem poslu s bujajućom

državom ili uz njenu potporu i zaštitu, pa je kreativna voda većinom

6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr

http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 5/6

krenula tamo gdje je lakše mogla naći put. Stoga ne čudi da taj dio

napuhane domaće ekonomske priče nije imao nikakve veze s

razvojem tržišta, jačanjem konkurencije i međunarodnim otvaranjem.

S početkom faze fiskalnog napuhavanja na samom početku XXI.

stoljeća strano je vlasništvo pripušteno u telekomunikacije, trgovinu i

bankarstvo. To je izazvalo zgražanje najvećega dijela

novokomponirane elite koja je, urlajući u panici s lijevih i desnih

pozicija i manipulirajući nacionalnim osjećajem naroda, u tome vidjela

tek opasan prekid kablova za dotok vlastita energetskog napajanja.

Usta su naravno bila puna priče o izdaji nacionalnih interesa i nije se

primijetilo da je u barem dva od ta tri sektora došlo do bitnog jačanja

konkurencije različitih ponuđača usluga.

Pored djelomičnog i uglavnom fiskalnim deficitom iznuđenog puštanja

stranaca, od pravog je kapitalizma u socijalizmu ‘light’ posuđeno i

pravilo da država neće propisivati proizvodne kvote i većinu cijena, te

da nema ograničenja za rast privatnih poduzeća i isplatu dobiti.

Unatoč tome, pravi, iskonski domaći kapitalisti koji svoj uspjeh ne

duguju nekome u politici, ostali su malobrojni, razjedinjeni i uglavnom

uplašeni ili izgubljeni u vlastitom oportunizmu. Bio je to najbolji dokaz

da ovdje kapitalizma nikada nije ni bilo. U pravilu nepoznati i

razmjerno mali, ti pravi samonikli poduzetnici, inovatori i rođeni

organizatori bili su osuđeni na život ispod radara ili su ga sami takvim

odabrali. To naravno nije slučajno, jer samonikli kapitalisti koji uspiju

hodati na tržištu bez političkih štaka ne mogu u potpunosti uspjeti i

razvijati se ako nisu uređene zemljišne knjige, ako sudovi nisu

efikasni, ako nema predvidivih i jasnih mišljenja porezne uprave, brze

prinudne naplate, ako treba mjesecima moliti neko ministarstvo ili

državno poduzeće ili bolnicu da vam plate i ako treba dati mito za

dozvolu, što znači težak, gotovo mitski odabir: ostati pošten ali

zaustavljen, ili ići dalje i hraniti hobotnicu. Dakle, u zemlji državne

samovolje, bez vladavine prava i s povremenim korupcijskim

podmetanjima, i najsposobniji vjerojatno nisu uspjeli realizirati svoje

pune potencijale. Nove su elite za to vrijeme zanemarile razvoj

institucija, pravila i prava, umjesto uređenih institucija koristeći svoje

umrežene, dobrim dijelom neformalne odnose i privremene interesne

koalicije. Samo su u tako nakaradnom sustavu mogle nastati

pretvorene i često ne osobito uspješne tvrtke čiji nezamjenjivi direktori

traju po 20-30 godina, ili institucije poput HGK ili društva ekonomista,

koje isti umreženi ljudi vode desetljećima.

Berlinski zid se još drži

Kao i u ‘hard’ verziji socijalizma, glavno je obilježje socijalizma ‘light’

odvojenost državnog sektora od kontrolnih mehanizama i slabost

vanjskih vlasnika privatnih poduzeća ako nisu ‘insajderi’. Oba ključna

obilježja uzrokuju tešku promjenjivost osoba na vrhu, takozvanu

‘personalizaciju institucija’. To se ne odnosi samo na političke

6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr

http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 6/6

institucije. Tamo gdje postoje moćni vanjski vlasnici koji slobodno

biraju svoje menadžere, malo je vjerojatno da će se birati

najdinamičniji i najinovativniji, kada najveću korist u ovakvom sistemu

donose oni koji su najbolje umreženi. Samo u rijetkim slučajevima gdje

poslovanje ne zavisi o državi (poneki trgovac na malo ili pogon koji

proizvodi za izvoz), za očekivati je da će posve neovisan i stručan

odabir iznjedriti nekog, u pravilu anonimnog vrhunskog menadžera.

Zato, kada dolazi do promjene na vrhu, moć se na našemu prostoru

najčešće prenosi dinastički, voljom staroga moćnika, na nekoga

lojalnog iz ‘unutarnjeg kruga’. To je sustav koji ubija pet ključnih

elementa moderne i otvorene tržišne ekonomije: razvidnost, jednakost

šansi iz koje slijedi pravednost, otvoreno tržišno natjecanje i

individualnu odgovornost. Posljednja je ključna, jer kako vaga ima

dvije strane, upravo se izostanak individualne odgovornosti zbog

zaštite od strane neformalne mreže može smatrati sigurnim dokazom

kroničnoga nedostatka individualne slobode. I one građanske i one

poduzetničke. Za njih se tek treba izboriti, jer je očito da je ostatak

Berlinskoga zida u ovoj zemlji gotovo 25 godina ostao kao duh lebdjeti

u zraku.