Bohumil Hrabal

Strogo kontrolirani vlakovi

S ekog preveoNikola Kri

2

Te godine, etrdeset pete, Nijemci vie nisu vladali zranim prostoromnad naim gradom, a o itavoj pokrajini i zemlji da se i ne govori. Saveznikilovci-bombarderi potpuno su poremetili saobraaj pa su jutarnji vlakovi stizali upodne, dnevni uveer a veernji u toku noi, tako da se ponekad dogaalo dapopodnevni vlak stigne tono u minutu po redu vonje, a zapravo je to biojutarnji putniki vlak sa etiri sata zakanjenja.

U predveerje savezniki lovaki avion izreetao je nad naim gradomnjemakog lovca tako da mu je otpalo krilo. Trup je gorio padajui nekamo upolja, a krilo, kad se otkinulo od trupa, iupalo je pregrt matica i vijaka koji supali na trg, pa su neke ene, koje su se tu zatekle, zaradile kvrge na glavi.

A krilo je jedrilo nad naim gradom, svi su ga pratili pogledom sve dotrenutka kad se otrim pokretom nadnijelo nad sam trg, na koji su istrali gostiiz oba restorana, a onda se sjena tog krila kretala trgom, gomila je trala prekotrga a zatim opet natrag, jer se krilo kretalo kao neko divovsko klatno, tjerajuigraane dalje od mjesta gdje bi moglo pasti, tutnjei i zvidei sve glasnije iprodornije. Onda se naglo iskrenulo i sruilo u upnikov vrt. Pet minuta kasnijegraani su odvlaili lim i ploe s tog krila, koje su se ve sutradan pojavileprekvalificirane u krovove na peradnjacima i kuninjacima, a jedan graanin jeve to isto popodne poeo od tog zaplijenjenog lima proizvoditi prekrasnetitnike za noge na motociklima. Tako je nestalo ne samo to krilo nego i sav limi svi dijelovi trupa njemakog aviona koji se sruio iza grada u polja prekrivenasnijegom. Odvezao sam se tamo na biciklu da ga vidim, pola sata nakonobaranja. Uz put sam ve sretao ljude kako na kolicima vuku ono ega su sedokopali. Bilo je teko odgonetnuti za to bi to otprilike moglo posluiti. Ja samipak tjerao bicikl dalje, htio sam da vidim taj razbijeni avion, nisam podnosiotakve snalaljive ljude, ja pa da skupljam ili otkidam tamo neku gvoariju,kojekakvu kramu? Ali na stazi izgaenoj u snijegu koja je vodila do tihpocrnjelih ruevina sreo sam i svog oca. Nosio je neki udan srebrni muzikiinstrument, osmjehivao se i mahao tim srebrnastim crijevima, nekimcjevicama. Da, bile su to cijevi iz aviona, cijevi kroz koje je tekao benzin, i tekuveer kod kue shvatio sam zato se otac toliko radovao tom plijenu. Izrezao jecijevi na jednake komade, ulatio, a onda je pored tih ezdeset svjetlucavihcjevica poloio svoju patentnu olovku s minom koja se mogla uvlaiti. Mojotac znao je napraviti sve to se moglo zamisliti zato to je bio penzioner odsvoje etrdeset osme godine. Bio je strojovoa, na lokomotivi je bio oddvadesete godine i beneficiranim staom imao je pune godine slube, alisugraani su ludjeli od zavisti kad god bi pomislili da otac moe poivjeti na

3

ovom svijetu jo dobrih dvadeset-trideset godina. Uostalom, otac je ustajao akranije nego oni koji su ili na posao. Po cijelom naem kraju skupljao je sve toje stigao, vijke, potkovice, sa skladita otpadaka dovlaio je kojekakvenepotrebne starudije i dijelove i sve je to uskladitavao kod kue u drvarnici,podrumu i na tavanu, naa kua izgledala je kao neko skladite starog eljeza.Kad je netko htio da se rijei starog namjetaja, zvao je oca koji je sve toodnosio, tako da smo kod kue, iako nas je bilo svega troje, imali pedesetstolica, sedam stolova, devet kanapea i bezbroj ormaria, umivaonika i kraga.Ali i to je ocu bilo malo pa je na biciklu odlazio u okolinu i dalje, prekapao pootpacima i uveer se vraao s plijenom, uvjeren da svaka stvar jednom moe zaneto posluiti, i tako je i bilo, jer kad bi kome zatrebalo neto to se vie neproizvodi, neki dio za automobil, drobilicu ili vrilicu, neto to se vie ne moekupiti, dolazio je k nama, otac bi se zamislio, po sjeanju otiao nekamo natavan ili u drvarnicu ili pod gomile starog eljeza na dvoritu, traio i za kratkovrijeme izvukao neki komad metala koji je zaista odgovarao. Zato je moj otacbio i komandir sabirnih akcija i, kad god bi vukao sakupljenu eljeznariju nakolodvor, uvijek bi proao i ispred naih vratnica i tu istovario jedan diorezultata akcije. Susjedi mu ipak nisu nikad oprostili. Bilo je to vjerojatno zatoto je na pradjed Luka od svoje osamnaeste godine ubirao zlatnik rente na dan,a za vrijeme republike isto toliko u krunama. Moj pradjed se rodio osamstotridesete godine, a osamsto etrdeset osme bio je bubnjar u vojsci i borio se naKarlovu mostu kad su studenti gaali vojnike kockama iz kaldrme, pa su takvimjednim kamenom pogodili pradjeda u koljeno i nainili od njega invalida dosmrti. Od tog vremena ubirao je rentu, zlatnik na dan, za koji je svakog danakupovao flau ruma i dva paklia duhana, i umjesto da sjedi lijepo kod kue,pui i pije, lunjao je ulicama i poljskim putovima, a najradije tamo gdje su drugiljudi crnili, tu se podsmijevao trudbenicima, ispijao rum i puio duhan, pa supradjeda Lukaa svake godine negdje tako premlatili da ga je djed morao utakama voziti kui. Pradjed bi, meutim, ubrzo uskrsnuo pa se opet raspitivaokome je na ovom svijetu bolje, dok ga opet negdje ne bi nekranski pretukli.Tek propast Austrije liila je pradjeda rente koju je ubirao sedamdeset godina.Penzija za republike nije dostajala za rum i duhan. Pradjeda Lukaa ipak susvake godine do besvijesti premlatili, jer se i dalje pravio vaan na raun onihsedamdeset godina za kojih je svakog dana fasovao rum i duhan. Tisuudevetsto trideset pete pradjed je svojim priama toliko razbjesnio klesare,kojima samo to su zatvorili kamenolom, da su ga pretukli tako da je umro.Doktor je rekao da je mogao lijepo poivjeti jo dobrih dvadesetak godina. Zatonijedna druga obitelj nije tako stajala u grlu itavom gradu. Moj djed, da jabuka

4

ne padne daleko od pradjeda Lukaa, bio je hipnotizer, nastupao je u raznimmalim cirkusima, i itav grad je u njegovu hipnotizerstvu vidio samo nastojanjeda se provue kroz ivot sa to manje rada. Ali kad su u oujku Nijemci prelinae granice, da okupiraju itavu zemlju, i prodirali prema Pragu, jedini koji imse suprotstavio bio je na djed, samo je na djed krenuo na Nijemce kaohipnotizer, nastojei da snagom misli zaustavi tenkove. Tako je djed koraaocestom s pogledom koncentriranim na prvi tenk koji se kretao kao prethodnicamotorizirane armije. Na tenku je do pasa u kupoli stajao njemaki vojnik, naglavi je imao crnu beretku s mrtvakom lubanjom i dvije prekriene kosti, a mojdjed je nezadrivo iao ravno na taj tenk, ispruenih ruku, prenosei pogledomNijemcima misao: Okrenite se i idite kui... i zaista, taj prvi tenk sezaustavio, zaustavila se itava armija, djed je poloio prste na tenk i bezprestanka emitirao jednu te istu misao: Okrenite se i idite kui, okrenite se iidite kui, okrenite... a onda je porunik dao zastavicom znak i tenk je krenuo,djed nije odstupio i tenk ga je pregazio, otkinuo mu glavu, i armiji velikogRajha vie nita nije stajalo na putu. Tata je kasnije poao da trai djedovuglavu. Onaj prvi tenk ostao je nepokretan pred Pragom, ekao je da stignedizalica, djedova glava zapala je meu gusjenice i tako ih blokirala da je otacuspio ishoditi dozvolu da djedovu glavu nekako oslobodi i sahrani je zajedno stijelom, kako dolikuje pravom kraninu. Od tog vremena ljudi u cijelom naemkraju neprestano su se prepirali. Jedni su tvrdili da je djed bio obina budala, adrugi da nije sasvim tako, jer da su se svi slono suprotstavili Nijemcima kaomoj djed, s orujem u ruci, tko zna kako bi Nijemci proli.

U to vrijeme jo smo stanovali izvan grada, tek kasnije smo preselili ugrad i meni, naviknutom na samou, dok smo selili u grad, inilo se da se itavsvijet rui. Od tog vremena slobodno sam disao samo kad sam se naao uprirodi, izvan grada. I uvijek kad sam se vraao, kad su iza mosta ulice i uliicepoele da se suavaju, inilo mi se da se nekako steem i ja, uvijek sam imao,imam i imat u osjeaj da me iza svakog prozora gleda i prati bar po jedan paroiju. Kad bi me tko oslovio, crvenio sam se jer sam imao dojam da na menisvima neto smeta. Prije tri mjeseca prerezao sam vene na rukama, prividno bezikakvog razloga. Ali sam imao razlog za to, imao sam ga i znao sam ga, i samosam se plaio da svatko tko me pogleda moe taj razlog odgonetnuti. Zato su mei pratile te oi sa svih prozora. A to drugo moe ovjek i da misli kad su mudvadeset dvije godine? Mogao sam misliti da me ljudi u naem gradupromatraju zato to smatraju da sam rezao vene kako bih se izvukao od posla,kako bi oni radili za mene, kao to su morali raditi za pradjeda Lukaa i za djedaVilema, hipnotizera, i za mog oca koji je etvrt stoljea vozio lokomotivu samo

5

zato da nakon toga nita ne radi.Te godine Nijemci vie nisu vladali zranim prostorom nad naim

mjestom. Kad sam se stazom dovezao do trupa aviona, snijeg je blistao nalivadama, a u svakom kristalu snijega kao da je titrala mala sekundna kazaljkakako se snijeg na otrom suncu prelamao u svim bojama, i uo sam kakokazaljke tiktakaju ne samo u svakom kristalu nego i jo negdje. Moj je sat kucaorazgovijetno, ali sam uo jo neki takav zvuk, i taj je zvuk dopirao iz aviona, izone gomile eljeza. I zaista, tu je u kabini kucao sat, ak je pokazivao i tonovrijeme koje sam usporedio s vremenom na svom satu. A onda sam primijetio,neto nie dolje, suncem obasjanu rukavicu, i sasvim sam dobro osjeao da tarukavica nije prazna, da je u njoj ljudska aka, a znao sam da ni ta aka nijesama, da je na ruci, a ruka da je na ljudskom tijelu koje je negdje dolje podruevinama. Svom teinom svog tijela pritisnuo sam pedale bicikla, sa svih sustrana titrale minijaturne sekundne kazaljke, pokretane sunevom svjetlou, apo pruzi u daljini jurio je teretni vlak, veselo otpuhujui, bio je to vlak zaprijevoz ugljena, koji se vraao u mostecki bazen, bar sto etrdeset vagona, a najednom vagonu u sredini kompozicije bila je blokirana papuica konice, bila jeusijana i metal je kapao na tranice, ali njemaka lokomotiva veselo je vukla itaj blokirani vagon.

Sutra u opet stajati kraj pruge sa dva kolosijeka u svojoj stanici, gdje susvi vlakovi koji se kreu od zapada prema istoku oznaeni u voznom reduneparnim brojevima, a vlakovi koji se kreu od istoka prema zapadu parnim.Opet u poslije tri mjeseca upravljati prometom, opet u biti na stanici sa dvaglavna kolosijeka, gdje prolazni kolosijek od zapada prema istoku nosi brojjedan, a drugi, od istoka prema zapadu, broj dva, i gdje od kolosijeka broj jedansvi kolosijeci na desnu ruku nose neparne brojeve, tri, pet, sedam i tako dalje, asvi kolosijeci na desnu ruku od kolosijeka broj dva nose parne brojeve, etiri,est, osam, deset i sve tako. Ta numeracija je, naravno, samo za nas, slubenikedravnih eljeznica, jer sa stanovita laika koji stoji na staninom peronu,recimo u mojoj stanici, prvi kolosijek je peti, drugi je trei, trei je prvi, etvrtikolosijek je drugi... Sutra, rano izjutra, obui u uniformu, crne hlae i plavubluzu, slubeni ogrta s mjedenom dugmadi koje mi majka lati sidolom, zatimu zakopati onaj prekrasni ovratnik na kojem je - i na bluzi i na ogrtau -privren jedan te isti znak po kojem svaki eljezniar moe odmah odreditimoj slubeni in. Znak srednjokolca na ovratniku svakom e rei da imammaturu. Zatim, zlatna zvjezdica izvezena prekrasnim zlatnim koncem daje na

6

znanje da sam prometnik pripravnik. Pored svega toga, na ovratniku blista i onajznak najljepi od svih, krilati kota ukraen ljubiastim i modrim emajlom,krilati kota koji lii na zlatnog morskog konjica. Ujutro u krenuti od kue joza mraka, moja majka gledat e za mnom, stajat e nepomino iza zastora,jednako kao to e iza svih prozora ispred kojih u proi, stajati ljudi, isto kao imoja majka, promatrati me pridravajui prstom zastor, a ja u se odvesti dorijeke, gdje u na stazi odahnuti kao i uvijek, jer ne volim da odlazim u slubuvlakom, tu pored rijeke mogu slobodno disati, tu nema nikakvih prozora, nemazasjeda, nema igala zabijenih straga u zatiljak.

U prometnom uredu bilo je sve isto kao kad sam ga posljednji put vidio.Blok za kontrolu kolosijeka i skretnica jo je liio na divovski ariston iliForbesov ormar, telegrafski stoli stajao je ispod prozora kroz koji se mogaovidjeti pet kilometara dug poljski put, oivien starim stablima jabuka, put naijem je kraju blistao dvorac grofa Kinskog, dvorac koji je jutros, kad je izilosunce, bio do prvog kata obavijen maglom tako da se inilo kao da visi ozlatnom lancu. Na stolu su stajala tri telegrafska aparata, koje je prije polastoljea proizvela firma Siemens-Halske, i tri telegrafska zapisnika. Dva prunai tri stanina telefona stalno su se ukljuivali tako da je u prometnom ureduneprestano odjekivalo njeno zvranje, zvonjenje i cvrkutanje telefona itelegrafa, kao u trgovini nekog prodavaa ptica. Prozori koji je gledao uekaonicu bio je stalno zastrt zelenim zastorom na mjedenim kolutiima, a uzsam prozor stajao je eljezni ormar i pored njega stroj za utiskivanje datuma navozne karte. Prometnik Hubika pozdravio me dobrodolicom i odmah misaopio da emo sluiti zajedno, da e mi nakon tri mjeseca bolovanja bitipotrebno izvjesno vrijeme da uem u praksu. Onda me je gospodin otpravnikupitao koliko je sati i pri tome mi povukao rukav sa zapea, ali nije gledao usat nego u oiljak zarasle rane.

Pocrvenio sam i odmah sam se poeo pretvarati da traim svoju crvenukapu. Bila je u ormaru, sva pokrivena prainom, a na dnu su se jasno vidjelitragovi mijih apica. etkao sam slubenu kapu na jutarnjem suncu sluajuikako u golubinjaku guu golubovi gospodina efa stanice. Iza stanice mogli suse vidjeti svi tipovi prepona koje postoje na konjskim trkalitima, zapravoitava minijaturna staza, kopija velikog hipodroma u Pardubicama, jer je grofKinsky uzgajao polukrvne trkae konje s kojima je osvojio veliku nagradu nesamo u Pardubicama nego i u Liverpoolu, gotovo milijun funti sterlinga, to jetada bilo toliko novaca da je grof iza nae stanice poeo graditi ogromnu zgradus kinom, kazalinom i koncertnom dvoranom za nae selo, ali nije stigao da

7

zavri gradnju, pa su od graevine nainili skladite za ito, najljepe skladiteza ito na svijetu, u koje se ulazilo kroz kolonadu grko-rimskih stupova. Toitno skladite svi su nazivali engleski: liverpool...

Tono u pola osam stupio je u prometni ured osobno gospodin ef stanice.Bio je teak gotovo sto kila, ali ene su o njemu govorile da plee nevjerojatnolako. Kosu je eljao tjerajui je s lijeve strane preko ele na desnu, a iza uiju,takoer preko ele, s desne na lijevu stranu. Kad bi ponekad etkao po peronu,vjetri bi mu odvajao kosu od glave i podizao je u obliku gotskog luka.

Onda je otvorio vrta svoje kancelarije. Nitko ne bi oekivao da ef jednetakve male stanice moe imati tako raskono namjetenu kancelariju. Perzijskisag svjetlucao je svojim crvenim i plavim cvjetovima, a tri turska taburetapridonosili su orijentalnom ugoaju itave prostorije. Teki, mahagonijemfurnirani stol bio je djelomino zaklonjen velikim listovima ogromne palme,listovima koji su pravili svod iznad raskonog venecijskog fotelja. Uope, itavata kancelarija ostavljala je dojam da bi se mogla, zajedno s gospodinom efomstanice, natovariti na nosiljku i nositi kao to nose papu. Na rokoko ormariustajao je mramorni sat koji je umjesto njihala imao tri pozlaene kugle, to su seokretale as na jednu, as na drugu stranu, i svatko tko bi uo kako taj satotkucava okrenuo bi se i rekao: Kako divno otkucava taj sat! Osim toga, ukancelariji je bio i slubeni kanape, presvuen votanim platnom boje okolade,a na zidu je visjela velika uljena slika na kojoj se vidjelo kako lokomotiva brzogvlaka kree sa Wilsonova kolodvora u Pragu isputajui paru prema tranicamai prema nebu, stremei u maglu, dakle slika koja moe uzbuditi svakogslubenika dravnih eljeznica, a da ne govorimo o naem gospodinu efu kojije imao samo dva cilja u ivotu - da bude imenovan za inspektora dravniheljeznica i da stekne titulu: barun Lansky od Rue, jer je, kad je tragao zasvojim precima, otkrio da u sebi ima malo te plave krvi. Na taj nain njegovimilama tekla je dvostruko plava krv, jer su nekad i eljezniare nazivali plavoplemstvo.

Inae je gospodin ef stanice imao jednu sasvim obinu strast - uzgajanjegolubova. Prije rata uzgajao je nirnberke bagdete, one s ratnikim crnim ibijelim strelicama na krilima, svaki dan im je sam istio golubinjak, mijenjaovodu i davao hranu. Ali kad su Nijemci onako bezduno napali a zatim i potukliPoljake, gospodin ef je ostavio zatvorena vrata na golubinjaku i, prije nego toje otputovao u Hradec, zapovjedio pomoniku da sve nirnberke bagdete podavi.Tjedan dana kasnije dovezao je poljske risove, golubove s prekrasnom plavomguom i divnim krilima, ukraenim sivim i bijelim trokutima sloenim kao

8

keramike ploice u kupaonici.Stajao sam izmeu tranica, osjeao sam kako me netko promatra,

okrenuo sam se i kroz otvoreno podrumsko okno ugledao oi gospoe efovice;sjedila je u mraku, kljukala gusku i promatrala me. Volio sam tu nau gospouefovicu, esto je i rado dolazila uveer k nama u ured, plela je veliki stolnjak,iz tog njenog pletenja kao da je izbijala neka udna tiina, pod njenim prstimastalno su nicali novi i novi cvjetovi i ptice, pred njom je na telegrafskom stoluleala knjiica u koju je stalno zavirivala, itajui upute za pletenje kao da svirana citri i ita note. Svakog petka je, meutim, klala kunie, i to tako da jeizvukla jednog kunia iz kaveza, stegla ga nogama a onda mu zabijala u vrattupi no, muei jadnu ivotinju koja je cvilila, dugo jeala, dok joj je glasipostajao sve slabiji, a gospoa efovica je gledala mirno pred sebe kao da pleteonaj veliki stolnjak. Priala nam je da tako, kad kuni polako iskrvari, mesobude mnogo ukusnije, meke. Mogao sam sasvim jasno zamisliti kako e klatitu gusku, kako e je zajahati kao konja, saviti joj naranasti kljun uz vrat kao dazatvara depni noi, kako e joj najprije paljivo iupati perje na tjemenu, aonda pustiti da joj krv tee u erpicu, kako e ptica slabiti i slabiti dok sepotpuno ne smiri tako da e se gospoa efovica morati osloniti na pete da nepadne...

- Pripravnik Hrma! - viknuo je gospodin ef.Odlazim u kancelariju, uspravljam se i salutiram.- Pripravnik Milo Hrma javlja se u slubu!- Sjedi - rekao je gospodin ef ustajui, a na glavu mu se spustio palmin

list. Nekoliko trenutaka stajao je tako ispred mene, njegove uplakane oibludjele su po mojoj uniformi, i konano mi je zakopao jedno dugme nakaputu.

- E pa, Hrma, jesi li primijetio da telegrafistkinja nije dola na posao?- Zdeka Svat? - upitao sam.- Svat... nije nego!{1} - buknuo je gospodin ef. - A u gradu nisi nita uo?- Nisam, a to bi to trebalo da ujem?- udno. A naeg gospodina prometnika jo malo pa e poeti da obilaze

ekskurzije! Kao da ima etiri noge, ili dvije glave! Lijepo je proslavio ovu nautihu, mirnu stanicu, lijepo, nema to!

- Pa sad, ako je rije o gospodinu prometniku Hubiki, tome se nimalo neudim - rekao sam. - Kad sam slubovao u Dobrovicama, bio sam na praksi kodgospodina prometnika, pa i tada je sav personal s pruge dolazio da ga vidi...

9

onda kada je s izvjesnom damom poderao kanape gospodina efa...- Austrijski kanape od votanog platna? - iskolaio je oi gospodin ef. -

Ovakav?- Isti ovakav - rekao sam.- Miloe, sjedi - rekao je gospodin ef, neobino prijazno. I sam je,

opkoraivi ga, sjeo na drugi taburet i stavio ruku iza uha, da bolje uje.- Bilo je to kad je otiao posljednji noni putniki vlak -priao sam efu

pravo u uho - a od veeri je sjedila s nama u prometnom uredu jedna veoma fedama, puila cigarete i pila vino. Oko ponoi gospodin prometnik Hubika mi jerekao: Miloe, jest da si samo praktikant, ali ja imam povjerenje u tebe.Zamijeni me jedno dva sata. Tako sam ja ostao u slubi, a gospodin prometnikHubika odveo je damu u kancelariju gospodina efa. Prislonio sam uho na vrataefove kancelarije i ujem: Makice, tijelo zahtijeva, tijelo trai...

- Prasac jedan upavi, vepar svinjski! - ustao je gospodin ef i zagledao sekroz prozor, gdje je na peronu, izmeu golubova koji su gukali i klanjali se,stajao gospodin prometnik.

- Da se na njemu to bar nekako vidi, ta njegova kurvarska narav! - dreknuoje gospodin ef, a prometnik Hubika gurnuo je prst u uho i akao kao da mu jeu uhu ostalo puno vode.

- Tiha voda brijege dere - rekao sam - a u jedan sat poslije ponoi, kad jeteretnjak odvukao vagone sa eerom, oslukivao sam, a iz kancelarijegospodina efa dopirao je takav zvuk kao da tko gura lijes... a onda je odjeknuoprasak! Utrao sam u kancelariju gospodina efa i ugledao onu damu kako golagolcata lei na kanapeu, na leima i ovako rairenih nogu! Gospodin prometnikHubika leao je na podu, u gaama, kao vojnik na onoj slici u naoj crkvi kojaprikazuje otvaranje Kristova groba. Miloe, rekao mi je, krivo sam uhvatiokontrafal. Pao sam s oltara ljubavi...

- Hijena jedna pjegava! - urlikao je gospodin ef stanice, oslonio se naprozorsku dasku i zagledao se u prometnika koji je stajao raskoraen na peronu izurio u nebo.

- A kako je ta kurva leala na efovu kanapeu, kako? - obratio mi se otrogospodin ef.

- Ako dopustite, pokazat u vam - rekao sam, pokazao na kanapepresvuen votanim platnom, a onda se bacio i u zraku okrenuo tako da sam paona lea. Gospodin ef se prijetei nagnuo nada me.

- Tako neka se valja s kurvama u ekaonici, a ne na kanapeu svog efa!

10

- Zato to na efovskom kanapeu smije da sjedi samo gospodin ef - rekaosam.

- Eto, i sam priznaje, ali tom nerastu nita nije sveto - vikao je ef.Sjeo sam i nastavio:- Ali to jo nije sve, gospodine efe, gledajte!Uhvatio sam efa za rukav i pokazao:- Ovdje na ovim mjestima, puklo je votano platno po itavoj irini...- Poderali su kanape! - urlao je gospodin ef stanice. -Rastrgali su efov

kanape napola! A sve to zato to se ljudi ne boje nikakve vie sile! Nema vie niboga, ni mita, ni alegorije, ni simbola! Sami smo na ovom svijetu i zato je svedoputeno., samo meni nije! Za mene jo postoji Bog! A za tog nerasta postojisama svinjetina, knedle i kupus!...

Gospodin ef stanice vie nije mogao govoriti, samo je dahtao, frktao,gledao na peron, u lea prometnika Hubike.

- To je sam avo lino - rekao je nakon nekoliko trenutaka. - Budala,mogao je jo prije deset godina postati ef neke male stanice na nekoj sporednojpruzi, a dosad nema ni jedne jedine zvjezdice! Kad god odlue da ga unaprijede,on napravi neku svinjariju, a ja stalno napredujem.

- Pria se - rekao sam - da e vas unaprijediti u inspektora dravniheljeznica.

- Trebalo bi.- Ah, i onda ete umjesto tri zvjedice imati samo jednu zvijezdu, ali

uokvirenu u inspektorski vijenac! - uzviknuo sam.- Tako je, Miloe - rekao je sanjarski gospodin ef. - Ja u tome mogu da

vam budem primjer - dodao je, otvorio ormar i izvukao novu novcatu bluzu nakojoj je ve bio izvezen taj vijenac s dijamantnom zvijezdom. - Takav primjervam pruam, ali kao da bacam bisere svinjama.

- Takav inspektor - rekao sam - to je na eljeznici kao u vojsci major, zarne?

- Tako je, Miloe - rekao je ef.Kolosijekom broj jedan prolazio je dug teretni vlak, jurio je nesmanjenom

brzinom i pragovi na sastavima tranica proizvodili su pravilan, dubok zvuk.Gospodin ef paljivo je uloio u ormar rukave i skute bluze, da ih ne pritinevratima. Zatim je uzeo kutiju s hranom za golubove, otvorio prozor i poljskirisovi uletjeli su u kancelariju, borei se u zraku za mjesto na njegovu ramenu,

11

dok konano nisu svi sletjeli na gospodina efa kao na neki spomenik ili esmu,naginjali se prema njemu i umiljavali, ak kao da im i nije bilo stalo do hranenego samo do ljubavi, kljucali su ga po licu ali tako njeno kao da nisu pticenego njegova roena djeica. Teretni vlak odvukao je svoj tropot za sobom. Tatutnjava vlaka u pokretu stalno se kree s njim, isto kao to u mirno doba sasvakim veernjim vlakom putuju kvadrati i pravokutnici osvijetljenih prozora.

- A to je to gospodin otpravnik uinio sa Zdekom, to? -upitao sam.- Prava zvjerstva - rekao je gospodin ef osmjehujui se i pruajui usne

golubovima. - Ni ivotinji takvo neto ne bi palo na pamet. Ali da zna, Miloe,ja vie neu da se nerviram zbog toga, stvar je preuzela disciplinska komisija izHradeca... Ukratko, gospodin prometnik Hubika za vrijeme nonog deurstvapovalio je Zdeku, a onda joj zadigao suknju i sve nae stanine peate redomotisnuo naoj telegrafistkinji oko stranjice. Udario joj je i datum! Kad seZdeka ujutro vratila kui, majka je proitala sve te peate i odmah dojurilaovamo, prijetei da e nas tuiti Gestapou. I tako sam, Miloe, morao sastavitizapisnik. Uas! Zdeka je smjesta morala u direkciju gdje je otiske peata nanjenoj stranjici pregledao osobno sam direktor dravnih eljeznica! Strano! -vikao je gospodin ef a golubovi su mu padali s ramena, maui krilima daodre ravnoteu.

A pored ograde oko nae stanice, ondje s druge strane, kaskala je na crnomdrijepcu gospoa grofica Kinsk, dolazei iz dvorca, jahala je kao da je srasla stim crnim konjem. Gospodin ef stanice iziao je na peron sa svim onimpoljskim risovima na sebi, poklonio se gospoi grofici koja je prejahala prekopruge i zaustavila konja pred stanicom, a zatim savreno lako skoila s konja,njene jahake hlae samo su kliznule niz kono sedlo, a onda joj je gospodin efpoljubio ruku i, okien poljskim risovima, iao pored nje a gospoa grofica, kaoda se to samo po sebi razumije, nije se nimalo udila tim golubovima ve im je isama pruila rukavicu, razgovarajui s gospodinom efom.

Prometnik Hubika nije mogao odvojiti pogled od gospoe grofice.- Miloe, zna to bih elio? elio bih da se nekako pretvorim u to sedlo -

rekao je i pokazao na osedlanog crnog konja, pljunuo, nasmijao se i dodaopovjerljivo: - Miloe, sanjao sam prekrasan san. Sanjao sam kako sam sepretvorio u kolica, a gospoa grofica me dri za rudu i vue lijevo-desno poskladitu. - Nastavio je bestidno promatrati gospou groficu, njene noge dok jeetala s gospodinom efom prema itnom skladitu, liverpoolu, a gospodin eftako se uplaio neke vijesti koju je, ini se, upravo uo od gospoe grofice da sumu golubovi zaleprali na ramenima i odletjeli. A gospoa grofica pruila je

12

ruku gospodinu efu, ovaj ju je uljudno poljubio, pa je pokuao da joj pomogneda uzjae, ali gospoa grofica ga je zadrala pokretom ruke i bacila se na crnogdrijepca, rairivi na trenutak noge, a gospodin prometnik Hubika je obrisaousta i izjavio, otpljunuvi:

- Nema to, dobra dupetara.Gospoa grofica otkasala je cestom udaljavajui se od stanice, crni

drijebac jasno se ocrtavao na bijelom snijegu koji je blistao ruiastimpreljevima. Gospodin prometnik Hubika dijelio je ene u dvije kategorije. Oneije su glavne kvalitete bile od pasa nie nazivao je kao maloas gospougroficu: dupetare, a one koje su privlaile panju svojim gornjim dijelom,lijepim grudima, nazivao je: sisare. Kao brvnare, daare, tintare i slino.

Gospodin ef stanice, razjaren, dotrao je do vrata stanice i zasiktao:- Hubika, saznala je ve i gospoa grofica Kinsk!Okrenuo se na vratima, strano ozbiljno kimnuo nekoliko puta glavom, a

onda odjurio pravo uz stepenice u kuhinju. Tu je najprije nekoliko puta udariostolicom o pod tako da je u prometnom uredu otpala buka sa stropa, a onda jezaurlao u zranjak:

- Prokleto stoljee erotike! Sve je preerotizirano! Svagdje samo erotikonadraivanje! Nedorasli mladii i djeca zaljubljuju se u djevojice koje uvajuguske! Ljubavne tragedije po uzoru na erotske filmove i knjige! Odgojitelje,pisce i prodavae pornografske literature i slika pred sud! Dolje pokvarenamata dananje omladine! Isjekao na komade mrtvo tijelo mljekarice, a isjekaobi i tijelo svoje sestrine da ga nisu sprijeili! U drogeriji izloen modeluzdunog presjeka tijela mlade ene u prirodnoj veliini! A omladina te stvarinaprosto guta! U slikarskom ateljeu ovjek posumnja da nije zalutao u mesnicuu kojoj se prodaje ljudsko meso! Kanibalizam! Mlada Vransk u kovegu, traise mlad ovjek plave kose sa zlatnim zubom. Posljednji put vien kad joj jekupovao australsku jabuku u sendvi-baru. Koruna! Fuj! Samo meso! Ubistvaiz poude na vidiku! Na optueniku klupu s uiteljima koji dre satoveseksualnog odgoja! to vie nemorala i sladostraa, to manje kolijevki a vielijesova! - krkljao je gospodin ef kroz zranjak iz kuhinje na prvom katu uprometni ured.

To je bilo zbog toga to je, prvo, gospodin ef bio lan SSP, Saveza snagapreporoda u Pragu, i to je, drugo, gospoa grofica, kad god bi naruivalavagone za stoku, uvijek predbacivala gospodinu efu da nema vrstu vjeru, dae, kad propadne katolika crkva, propasti cijeli svijet. A gospodin ef, kad god

13

je u uniformi prolazio ispred neke crkve, salutirao je, ili, ako je bio u civilu,skidao svoj varcemberki eir i duboko se klanjao, dobacujui joj tiho,nerazgovijetno, nekoliko rijei.

U bloku je neto zaangrljalo, crveni krui je kripei ustupao mjestobijelom, a ja sam izvukao iz bloka klju i istrao na peron, u kabinu, lokomotivaje pitala pred ulaznim signalom, a gospodin ef je silazio niz stepenice kao dase nita ne dogaa, kao da se onim govorom kroz zranjak nekako oistio, kaokraj zida plaa. Hubika nam je o njemu priao da isto tako vie i na svojusuprugu koja - iako kerka mesara iz Volara - uti i trpi, ali se etiri putagodinje pobuni i, kad se gospodin ef propisno razvie i pone piliti o tome toje to pristojna ena, gospoa efovica naprosto dohvati prvo to joj se nae priruci i baca na njega. Jednom pred sam Boi, kad se izderao na nju, odvukla jegospodina efa u kupaonicu i prilijepila mu takvu amarinu da se sruio u kaduu kojoj je plivao boini aran.

Gospodin ef je uao u kancelariju i jednim pogledom se uvjerio da netonije u redu s prometom.

- Kako je, momci - upitao je oinski - gospodarite li situacijom?- Vojni nam je stao pred kolcem - iscerio se Hubika.- Onaj strogo kontrolirani transport? - iskolaio je oi ef.- Onaj sa tri usklinika - rekao sam.- Zar niste itali?... - pokazao je na naredbu koju je potpisao osobno

gospodin dravni povjerenik.- itali smo - rekao je Hubika.- A jeste li pomislili na to da?...- Pomislili i odluili - nasmijao se prometnik Hubika.- Momci, to bi se moglo okvalificirati kao sabotaa - kimao je glavom

gospodin ef izlazei na peron.Iz lokomotive strogo kontroliranog vojnog transporta provirivao je, blijed

kao krpa, inenjer Honzk, rukovodilac Betriebsamta, koji je osobno otiao dapreuzme taj vlak ak u Liboch. Sad je stajao na stroju kao talac, gledaoizbezumljeno u signal i krio ruke. Stojei kraj samog prozoria, pokazivao jena staninim vratima i prozorima u kakav smo ga sos uvalili.

Gospodin ef stanice salutirao je, a ja sam otiao do kolosijeka i takoersalutirao. Lokomotiva se zaustavila i s nje su sila dva vitka esesovca, s

14

parabelama u rukama; nekoliko trenutaka gledali su u moju crvenu kapu. Lupiosam petama i salutirao, ali oni su mi svaki s jedne strane prislonili cijeviautomata na rebra, pa sam se uz stepenice morao popeti na lokomotivu i vlak jekrenuo. Meni je sve to bilo udno, obojica esesovaca bili su lijepi mukarci, viebi im dolikovalo da piu pjesme ili da igraju tenis, a umjesto toga stajali su izamene na lokomotivi, pored inenjera Honzka stajao je komandant transporta,kapetan s austrijskom kapom na glavi, kakve nose planinske jedinice, prekoobraza mu se pruao oiljak od duboke rane, preskakao mu preko usta iproduavao se na bradi, i strojovoa je bio u uniformi, sjedio je na tapetiranojstolici i drao ruicu za reguliranje brzine, bila je to njemaka lokomotiva nakameni ugljen, pored sjedita strojovoe nalazila se ruica kakva se moevidjeti na bolesnikim naslonjaima, s pomou koje se sjedite moe pretvoritiu leaj. Ona dvojica esesovaca neprestano su mi probadali plua cijevimaautomata, a njihove oi, kao i cijevi, ukoeno su gledale u kapetana koji je,meutim, gledao na drugu stranu, promatrajui predio. Vidio sam kako naimanju netko iz radoznalosti podie poklopac i izlazi na krov pokriven limom, azatim podie ruke kao da se predaje. Netko iz transporta vjerojatno je dreknuona njega, moda i nanianio nekim orujem, ali onaj na krovu i dalje je stajaopodignutih ruku kao da nazdravlja suncu, bio je to opinska luda Jordn koji jeuvao krave i provodio nedjeljna ljetna popodneva tako to je stavljao bocu pivau ribarsku mreicu, vozao se amcem i svaki as izvlaio mreicu, sipao pivo uau i stajao u amcu upravo kao sad na krovu, stajao u amcu u trenirki iuzdignute ruke nazdravljao suncu, dovikivao mu neto, isputajuinerazgovijetne krike, neto kao: Eh! Eh! Eh! a onda bi iskapio pivo do dna,vidio sam i gospou efovicu iza kuhinjskog prozora, oi su joj bile rastavljenemjedenom ipkom na kojoj su visili majuni zastori, podigla je ruke, a onda jelokomotiva strogo kontroliranog transporta protutnjala pored onog izreetanogvlaka na petom kolosijeku, okrenuo sam se da vidim to e na to rei onadvojica, a oni su me pogledali kao da sam ja izreetao taj vlak.

- Du Arschlecker{2} - procijedio je esesovac.- Solche Schweine ist besser sofort schiessen - rekao je drugi. - Dreissig

Minuten Versptung {3} - siktao je prvi i jo mi jae nabio cijev automata meurebra.

Kako je sve bilo drukije kad sam onda, prije tri mjeseca, putovao u smrt,nagnuo sam se pred blagajnom, bilo je vee, djevojka na blagajni imala je riukosu, rekao sam: - Jednu kartu, molim! - A ona me poznala i upitala: - A kamo,gospodine prometnie? - Putovat u tamo kamo padne va prvi pogled - rekao

15

sam. - Kako to, moj prvi pogled? - nasmijala se. - Ja stalno gledam u te karte. -Znate to, gospoice - rekao sam - gledajte u mene, a lijevom rukom izvucitejednu kartu. - Ona se, meutim, i dalje izvlaila: - Gospodine prometnie, ta jamogu da prodajem karte i u mrklom mraku. - Smijala se jer je mislila da sealim. - Dobro - rekao sam - onda sedmi stupac, sedmi pretinac, neka bude kaoidovska sedmica! - Pruila je ruku i svejednako gledajui u mene, ne sputajuipogled, rekla: - Dakle, u Bysticu kod Beneova, stajat e vas dvadeset sedamkruna...

Lokomotiva je podrhtavala, u daljini su blistale ravnice pokrivenesnijegom koji se topio i bez prestanka titrao svojim obojenim kristalima. Ujarku pored pruge leala su tri mrtva konja onako kako su ih Nijemci nouizbacili iz vagona. Jednostavno su otvorili vrata i izbacili trupla napolje. Sad suleali u jarku kraj pruge, nogu ispruenih prema nebu kao stupovi na koje seoslanja nevidljivi portal neba. Inenjer Honzk je gledao u mene, a oi su mubile pune tuge i bijesa zbog toga to je ovaj strogo kontrolirani transportzakasnio upravo u njegovoj sekciji. A krivac za to bio sam sigurno ja, i zato jesasvim pravilno to su me esesovci doveli na lokomotivu i sad samo traeodobrenje da podignu cijevi automata do mog potiljka i na dani znak pritisnuobarae, saspu zrna u mene i otvore vrataca... To sam sasvim jasno osjeao, aipak sam mislio da je to tek tako, da nisu sposobni za tako neto jer suobadvojica takvi ljepotani, uvijek sam se pribojavao lijepih mukaraca, slijepim mukarcima nikad nisam bio kadar estito razgovarati, preznojavao samse, zamuckivao, toliko sam se divio lijepom licu, toliko sam bio zaslijepljen,nikad nisam mogao gledati u lijepo lice.

Zato je onaj kapetan bio ruan, onaj dugi oiljak koji mu se zasjekao uobraz kao da je u djetinjstvu pao licem na rub zaralog lonca, i taj kapetankonano je pogledao u mene. Podigao sam ruku i uhvatio se za neko ue koje jevisilo s krova lokomotive. Mogao sam sebi to dopustiti zato to je kapetan, imme je pogledao, ustanovio da sam obian kreten koji stoji kraj pruge, kretenkome su u direkciji u Hradec Krlov rekli da stoji kraj pruge i podie i sputasemafore dok se armija Reicha kotrlja kroz njegovu stanicu, najprije na istok asad na zapad. Nijemci su blesavi, rekao sam sam sebi. Opasno blesavi. I ja sampomalo blesav, ali na svoju tetu, dok su Nijemci uvijek blesavi na tetu drugih.Jednom su stajali na petom kolosijeku, itav vlak pun vojnika koji su odlazili dau seoskoj trgovini kupe neto za jelo, bombone i kocke umjetnog meda, dokjedan vojnik nije kradom izvukao kocku na kojoj su stajale ostale pa se savumjetni med sruio, trgovac je prebrojao kocke i ustanovio da pet komada

16

nedostaje, a onda je komandant naredio da se cijela jedinica postroji, i do veeripretresao itav vlak i istraivao tko je ukrao kocke umjetnog meda pa, kad nitanije pronaao, tek onda je osobno otiao trgovcu, salutirao i ceremonijalno muse ispriao... To su bili moda ovi isti Nijemci koji sad stoje iza mene nalokomotivi, moda su to bili upravo oni.

Loa mi je veselo namignuo, a onda je zagrabio lopatom ugljen, bacao jenajprije ak straga na reetku, a onda u sredinu, ritmikim pokretima, daposljednjom lopatom navue ugljen na sam kraj loita. Ukoeni kapetanovpogled bio je prikovan za moje zapee, za mjesto gdje sam i ja imao oiljak,rukav mi se spustio, a kapetan je gledao u tu zaraslu ranu kao da ita iz nekeknjige. Taj kapetan je ve sigurno znao vie nego prije, ve je na sve gledao i sdruge strane, a oi su mu bile kao dva kamena. Svi su gledali u moje zapee, akapetan je ispruio korba i njime podigao i moj drugi rukav, da vidi i drugioiljak.

- Kamarad{4} - rekao je.Dao je znak i strogo kontrolirani vojni transport smanjio je brzinu, cijevi

automata vie mi nisu dodirivale lea, vie nisam ni pogledao onu dvojiculijepih vojnika, gledao sam u pod, u rebrasti eljezni lim koji se neprestanokretao kako se lokomotiva njihala na tranicama. - Geh{5} - rekao je kapetan.

- Hvala - apnuo sam.Jo nisam bio siguran nije li to samo ala, otvorio sam vrataca, siao na

prvu stepenicu, a onda svakim korakom sve nie i nie, ispruio sam nogu i paona stazu kao da pleem kazaok, jo jedan skok i stajao sam, a lokomotiva jeopet hvatala brzinu, pored mene su tutnjali otvoreni vagoni s tigrovima, nekivojnici drali su u rukama otvorene konzerve i zavrnutih rukava nabadali nanoeve komade mesa i jeli, drugi su sjedili s automatima u krilu i njihaliizmama kao da hlade noge u potoku; kad je i posljednji vagon protutnjao poredmene, jo sam imao osjeaj da mi lea mogu biti odlina meta.

Posljednji vagon tog transporta bio je natkriven teretni, s otvorenimvratima iz kojih su se ljuljale crne enske arape, vjerojatno sestre iz poljskebolnice, ali ja sam jo bio na dometu njemakih parabela, revolvera i automata,a s Nijemcima, to sam sada iskusio na sebi, ovjek nikad ne moe znati na emuje, to e opet uiniti, gospou Karsekovu, koja stanuje odmah pored nas,Nijemci su zatvorili ve etrdesete godine, a vratila se prole godine na Boi, icijelo to vrijeme, etiri godine, bila je u Pekrni gdje je brisala krv nakonsmaknua, etiri godine je brisala krv, a glavni krvnik bio je dobar prema njoj,donosio joj unku, molio je da mu pjeva to plaete, crne oi? i obraao joj se

17

s Izvolite... i Kako, molim?. Onda su je iz ista mira pustili kui, zauvijek, ijo su joj napisali pismo s isprikom, ali gospoa Karsekova je od svega togamalo pomjerila pameu, na burzi su joj odmah dali mjesto u loionici, dali sujoj u ruku kanticu s uljem da isti leaje i dolijeva ulje u strojeve.

Pribliavao sam se mjestu gdje je pruga inila zavoj, iz daljine sam vidioonih dvanaest nogu mrtvih konja kako stre prema nebu kao stupovi ustaroboleslavskoj kripti. Mislio sam na Mu, na to kako smo se prvi put sreli,jo kad sam bio kod nadzornika pruge koji nam je dao dvije kante s crvenombojom i rekao da obojimo ogradu oko itave dravne radionice. Ma je poelaraditi na eljeznici kad i ja, stajali smo jedno prema drugom, izmeu nas je bilavisoka iana ograda, imali smo svatko svoju kanticu s minijumom, svatkosvoju etku, i tako smo, jedno prema drugom, bojili ogradu, svatko sa svojestrane, neprestano tako licem u lice, te ograde bilo je sve u svemu etirikilometra, pet mjeseci smo stajali tako svaki dan jedno prema drugom i sve smojedno drugom rekli, ali meu nama je neprestano bila ta ograda; poto smoobojili dva kilometra ograde, namazao sam crvenom bojom icu u visiniMinih usta i rekao joj da je volim, a ona je s druge strane isto tako obojilaicu i rekla da i ona voli mene... i pogledala me je u oi, i kako je to bilo ujednom jarku, u visokoj travurini, pruio sam joj usne pa smo se poljubili kroztu obojenu icu, a kad smo otvorili oi, oko usta je imala crveni kvadrat, jatakoer, i od tog vremena bili smo sretni.

Kad sam stigao do onih mrtvih konja, sjeo sam jednom od njih na trbuh inaslonio glavu na njegovu nogu. Glava drugog konja zurila je u meneizbuljenim okom, kao da je i taj mrtvi konj proivio sa mnom ono to mi semoglo dogoditi prije nekoliko trenutaka.

Onda, prije tri mjeseca, iao sam uz stepenice malog hotela u Bystici kodBeneova, na zavoju stepenita radio je zidar u bijelom radnom odijelu, obijaoje zid da zagipsa dvije kuke na kojima e visjeti aparat za gaenje, markeMinimax, zidar je bio star ovjek, ali su mu lea bila tako iroka da se moraookrenuti da me propusti, a onda je nastavio fukati valcer iz operete GrofLuxemburg, ja sam uao u sobicu, bilo je popodne, izvukao sam dvije britve,jednu otricu sam utisnuo meu daske stoliice u kupaonici, drugu sam poloiopored nje, poeo sam fukati valcer iz Grofa Luxemburga, svukao sam se,otvorio slavinu s vruom vodom, a onda sam se zamislio i tiho odkrinuo vrata.Onaj zidar stajao je s druge strane vrata na hodniku, inilo se kao da je i onodkrinuo vrata da pogleda mene, to radim, kao to sam ja htio da vidim njega.Zalupio sam vrata, kliznuo u kadu, morao sam polako sjedati, voda je bila tako

18

vrela da sam ak siktao od bolova, oprezno i muno sam se sputao u vodu.Onda sam ispruio ruku i desnom zarezao u zapee lijeve... a zatim sam svomsnagom udario zapeem desne ruke po otrici uglavljenoj na stoliici. Spustiosam obje ruke u vrelu vodu, promatrao sam kako iz mene polako istjee krv,kako voda dobiva ruiastu boju, ali kako crvena krv neprestano snano izbijakao da mi netko iz zapea izvlai dugu, elastinu crvenu traku, razigranizavoj... a onda sam se zgunjavao u toj kadi, kao to se zgunjavala ona bojakojom smo bojili ogradu oko dravnih radionica, pa smo morali u nju dolijevatiterpentin... Glava mi se nagnula i u usta mi je potekao sok od malina, udnogokusa, pomalo slan... pa i oni koncentrini plavi i ljubiasti krugovi koji suoscilirah kao pokretne obojene spirale... a onda se nada mnom nagnula nekasjena, a lice mi je zaparala zaratena brada. Bio je to onaj zidar u bijelomradnom odijelu. Podvukao je ruke pod mene i izvukao me kao crvenu ribu kojojiz zapea lepraju crvene peraje... Poloio sam glavu na njegov ogrta i sluaokako moje mokro lice gasi kre, i taj miris bio je posljednja stvar koje sesjeam.

Sjedio sam na mrtvom konju, glave naslonjene na ukruenu nogu koja jestrala prema nebu, dodirivao sam strunu kojom su mu bila obrasla kopita... apored mene je jurio teretni vlak i veselo zvidao. Vagoni su me ritmikizaklanjali i otkrivali, i sasvim me rastresli tako da sam poeo sliniti, jer jepoetak svega toga bio kod strica Nonemana u Karlnu, spavao sam ondje kodMina strica, smjestili su me na kanape u ateljeu i pokrili dekom, a preko togaonim zastorom na kojem je bio naslikan Prag i iznad njega avion u kojem su semuterije mogle fotografirati kao piloti ili navigatori, s tim avionom mogle suse komponirati cijele komine skupine, a onda u noi, kad je kod Nonemana sveutihnulo, dola je Ma, podvukla se pod onaj zastor s avionom i milovala me,sva se priljubila uz mene, milovao sam i ja nju i bio sam mukarac sve dotrenutka kad je trebalo da se dogodi ono pravo, ali tad sam odjednom uvenuo iod svega nije bilo nita, Ma me pokuala tipati, ali ja sam se potpunoumrtvio, kao da su mi odumrli svi udovi... sat nakon toga Ma se izvukla ispodzastora i vratila u sobicu, tetki... a ja ujutro nisam imao hrabrosti da jepogledam, sjedio sam kao drvo, dolazile su muterije, zavlaili se ispod zastorapod kojim sam te noi stekao tako muna iskustva, penjali se, jedan na stolac,drugi na stoli, a stric Noneman bi dao nekom u ruke bocu, nekom lijevak, aonda bi se zavukao pod suknju onog svog aparata, podigao ruku i dao znak kaoda dirigira orkestrom, zatim bi se izvukao ispod suknje i nakon pet minuta doniofotografiju, jer je nad ulazom u njegovu radnju stajao natpis: Gotovo za petminuta. Tako su dolazili cijelo prijepodne dok nisu dola dvojica njemakih

19

vojnika, a kad se jedan popeo na stolicu, a drugi na stoli, i kad je gospodinNoneman namjestio ispred njih onaj zastor s Pragom i avionom, odjeknula jemukla eksplozija, orkanski vjetar dunuo je kroz atelje, sruio zastor s avionom ioborio vojnike, stric koji je neto petljao pod suknjom takoer se sruio, ali tojo nije bilo nita, odjednom je nastao strahovit propuh i vidio sam kako se itavzid ateljea raspada i kako propuh odnosi strica i onu dvojicu vojnika, a iz sobedonosi tetku i Mu, koje su letjele kroz zrak pokuavajui da povuku suknjenanie, ali uzalud, kosa im se podigla uvis i leprala kao zastava zaklanjajui miitavo nebo, svi smo popadali, a onda smo kao lopte odskakivali po livadi... kaoposljednju stvar taj propuh je donio plou s natpisom: Gotovo za pet minuta.Glavnom ulicom protralo je nekoliko ljudi, a onda je dugo vladala tiina, tekkasnije poele su zavijati sirene, protutnjalo je nekoliko sanitetskih automobila,a onda su se poeli pojavljivati ljudi u poderanoj odjei, smijali su se kao ludi,neprestano su se smijali i padali na livadu, leali na leima i tresli se odsmijeha... dok konano nije doao jedan ovjek, okrenuo se, pokazao rukomprema Vysoanima i rekao: - Strahovito bombardiranje, ljudi! -Kad je pogledaona livadu, na onaj veliki natpis, ponovio je ono to je proitao, samo s drugimznaenjem: Gotovo za pet minuta...

Provukao sam se ispod brklje i doao do osobnih vagona koji su stajali napetom kolosijeku. Cijeli taj vlak bio je izreetan, na prvom vagonu proitao samnaljepnicu: Upuen, dravne radionice, polazna stanica Krakow. Ovako supartizani esto udeavali njemake transporte iza linije fronta, ni na jednomvagonu nije bilo prozora sa staklom, svi su bili nadjeveni mecima, limeni zidovibili su iarani potpisima mitraljeza, poneki rastrgnut bombom, granatombrdskog topa ili zrnom zaplijenjenog panzerfausta. Bili su to osobni vagonikakvih ve odavno nije bilo u prometu, svaki odjeljak imao je posebna vrata sobje strane, a du itavog vagona protezala se duga stepenica. Gotovo poredsvakih vrata mogle su se vidjeti osuene mrlje krvi. Zavirivao sam redom uodjeljke i svugdje sam vidio istu sliku. Na podu krhotine stakla, eljevi,dugmad istrgnuta sa tkaninom, itav rukav vojnike kabanice, krvave gae,rupi natopljen krvlju, razbacane ahovske figure, ploa za igru ovjee, neljuti se!, okruglo ogledalce, usna harmonika, snijegom zasuta pisma, dug zavoji prugasti djeji balon. Podigao sam jedno pismo, ukraeno otiskom okovanevojnike cokule. Mein lieber Schnucki Pucki! poinjalo je pismo i zavravalosa : Deine Luise. I otiskom djevojakih usana. Iz jednog kuta smijala mi serazvezana cokula s isplaenim jezikom. Na podu su leala dva mrtva gavrana.

20

Kad sam se vratio iz bolnice, bili su takvi mrazovi da je u umici iza naeggradia, u kojoj su se skupljala jata vrana i gavranova, drvee bilo pokrivenotim crnim pticama, blistale su na mraznom jutarnjem suncu, a kad sam priaoblie, vidio sam na zemlji oko svakog stabla na tisue tih gavranova, nalik naprezrele bosanske ljive... puna umica mrtvih ptica, a i one koje su sjedile nagranama bile su mrtve, smrzle su se spavajui. Udario sam nogom u jednostablo, sa granica i grana sasuo se oblak sitnog snijega i mrtvih ptica, nekolikoih je palo na moja ramena, ali bile su tako lagane kao da na mene padajufrancuske kape.

Skoio sam sa stepenice posljednjeg vagona tog vlaka na petomkolosijeku i zavirio u kancelariju. Gospodin prometnik Hubika sjedio je snogama na telegrafskom stolu i prekrtenim rukama, s bradom na grudima ispavao. To sam inio i ja, i ja sam spavao u slubi kad bi me uhvatio drijem.ovjek odjednom osjeti takvu elju da drijema da je najbolje iskoristiti prvupriliku i zaspati. Ali taj san prometnika na dunosti kontrolira neki posebnisignalni sistem.

Tijelo spava dubokim snom, ali u glavi prometnika neto je uvijek budno.Dovoljno je da se javi telegraf i pravi prometnik odmah ustaje, puta aparat urad, otkuca znak svoje stanice, ponovo sjedne i vrsto zaspi, a kad vijest nabijeloj telegrafskoj vrpci doe do kraja, prometnik se budi, da znak da jerazumio, dopuni to ifrom stanice, zaustavi aparat, sjedne i spava dalje. Takavpravi prometnik kadar je da postavi ulazni signal i zaspi, ali uje kad se pribliekoraci, uje kad lokomotiva vlaka koji dolazi zakoi, skrene na izoliranikolosijek, a u bloku prometnog ureda neto samo kvrcne, kao kad vam ispadnekavena liica. I prometnik se probudi, ustane i promijeni signal.

Sa stepenica se ulo kako dolazi gospodin ef stanice i prometnik jespustio cipele na pod i ustao. Gospodin ef je uao u staroj uniformi, sigurno sespremao ponovo istiti golubinjak, hlae su mu bile potpuno bijele odgolubinjeg izmeta, rukavi takoer.

Uao sam u prometni ured.- Prometnik Milo Hrma ponovo se javlja u slubu! - rekao sam.Smjesta je poelo rukovanje i pljeskanje po ramenima, oi gospodina efa

bile su pune suza.- Miloe, to sam vam uvijek govorio? Da pripazite! I ponovo vam kaem

- rekao je, okrenuo se i pokazao prstom potpis na naredbi - sm povjerenikReicha, gospodin Danko, izjavio je u Hradecu da nee ni trenutka oklijevati! Da

21

e postrijeljati nekoliko ekih prometnika! - Zabrinuto je kimao glavom, ajedan golub, koji se epurio po peronu, guknuo je i pred vrata ureda smjesta jesletjelo jato poljskih risova.

U stanicu je ulazio teretni vlak. Gospodin ef je iziao na peron i golubovisu uzletjeli, posjedali gospodinu efu na ramena i na glavu, morao je rairitiruke, a poljski risovi sputali su se na njega kao na neki kip na trgu. efu je bilodrago to vlakovoa i njegova ekipa gledaju u njega, strojovoa je prestao istitiruke vunom za ienje i takoer je gledao u gospodina efa, a ef je koraaonosei na sebi itavo jato koje je neprestano lepralo krilima da se odri nanjemu.

- Dali su nam neko ubre od ugljena - rekao je strojovoa - ve po drugiput moramo skupljati paru.

- Pa kako je, gospodine strojovoa, jo slikate? - upitao je prometnik.- Jo - potvrdio je glavom strojovoa.- Sad slikam more. Do avola, onaj

va ef mogao bi s tim golubovima nastupati u cirkusu.- U krumpir-teatru - rekao je prometnik. - I tako ste se bacili na slikanje

mora?Stajao sam na peronu i promatrao vlakovou, njegovu etu i loaa, i

odmah mi je bilo jasno da su zaustavili vlak samo zato da vide prometnikaHubiku, da ustanove vidi li se nekako na njemu sve ono to se pria, kako je zanone slube zadigao telegrafistkinji suknju i otisnuo joj po stranjici svestanine igove redom.

- More - rekao je strojovoa promatrajui i dalje prometnika oima punimdivljenja. - Uveavam more s razglednica.

- A niste pokuali malo izii u prirodu? - pitao je prometnik.- Pustite me na miru s tom prirodom, u prirodi se sve nekako stalno mie -

uzviknuo je strojovoa, nasmijao se, osvrnuo se na slubena kola i namignuo,nakon ega su se svi nasmijali. - Po prirodi bi sve trebalo da smanjujem. Samojednom sam se nasanjkao s tom prirodom, posudio sam u koli punjenu lisicu pasam je u umici zakopao u lie, i samo to sam poeo da crtam, dojurila suodnekud dva psa i rastrgla mi lisicu! Tristo kruna! Ostavite me na miru s tomprirodom!

Ali gospodin prometnik Hubika stajao je zagledan u modro nebo, i tadsam na nebu to vidio i ja, kako se preko itavog svoda ispruila Zdeka, naatelegrafistkinja, kako joj gospodin prometnik njeno podie suknju, a ondauzima jedan po jedan peat i dugim pokretima sputa ih telegrafistkinji na

22

stranjicu... i vidio sam kako itava ekipa vlaka i ekipa s lokomotive, kako svigledaju u nebo i svi vide istu stvar, istu prekrasnu scenu zbog koje su izaustavili vlak, pod izgovorom da moraju prikupiti paru.

Kad su se nagledali nebeskog plavetnila, svi su zapanjeno promatraliprometnika Hubiku, koji je odjednom postao udno lijep. I bore oko usta ipomalo krive noge, sve je nekako bilo na mjestu. Shvatio sam da je za enegospodin prometnik udno privlana osoba.

- Znate li kako preslikavam more s razglednica? - upitao je strojovoa. -Karton na kojem slikam stegnem u kripac, na klupu privrstim razglednicu islikam. Samo to me ruka nikako ne slua, nikako da prenesem na papir onopravo udaranje valova, onaj zamah mora kakav je na razglednici.

- Gospodine Knie - rekao je prometnik Hubika - bit e najbolje da i turazglednicu stegnete u kripac. Odmah do tog papira... a onda uzmite kist ipratite udaranje valova na razglednici ovako... ovako radite kistom nadvalovima dok vam ruka ne uhvati taj pokret, a onda pravite sve vee i veevalove, pa kad dosegnu veliinu koja vam je potrebna, maite ih pravo pokartonu.

- Vi ste, ovjee, zbilja puni ideja... - promucao je zapanjeno strojovoa.Otrao sam u prometni ured, zvonio je telefon, uo sam gospodina efa

kako kao psuje poljske risove, svi ti golubovi bili su sad s njim u golubinjaku,htio bih jednom da se u tom golubinjaku negdje sakrijem i da iz prikrajkapromatram to to gospodin ef s tim golubovima izvodi. Imao sam dojam da seti golubovi ak i smiju, da im gospodin ef ondje pria viceve, pa ak i daprevie nestanog goluba uzme i zalijepi mu par vruih po stranjici... Draosam kraj uha bakelitnu slualicu i gledao na peron, gdje su na suncu stajalimukarci, sad se strojovoa nagnuo i neto aptao u uho gospodinu prometniku,ali kad sam pogledao ukoso prema vagonima za prijevoz ugljena sledio sam se.Iz vagona su strali rogovi goveda, nekoliko glava se podiglo i okretalo oiprema peronu, bile su to velike kravlje oi, pune radoznalosti i tuge. Gotovo nasvakom vagonu bio je provaljen pod i kroz rupu je virila kravlja noga, oguljena,nepokretna, pomodrila... a to nisam volio gledati, to nisam mogao podnijeti, kadsu prevozili pregladnjelu telad i vlak bi se zaustavio u stanici, bar sam im krozpoluotvorena vrata vagona pruio prste da im na trenutak zamijene vime, alinisam to volio! Ni one vagone jaria koje su vozili mesari, s nogama vezanimkonopcem tako vrsto da su potpuno odumrle, to mi je bilo nepodnoljivo, ali,nepodnoljivo je bilo i ono kad su po najgorem mrazu prevozili u otvorenimvagonima na kat prasce u praku klaonicu, prasce zbijene glavu uz glavu, prasce

23

koji su se plaili da se pomaknu, jer bi zbog jednog pokreta iz njih nestalo i onomalo preostale topline, prasce s ve promrzlim noicama, porculanskimpapcima! Ah, to nikad nisam volio! Ni kad su ih prevozili u sparne ljetne dane,bez kapi vode, ak iz Maarske, itav vlak prasaca otvorenih gubica, rairenihod ei kao kljun ptice koja umire bez vode...

Istrao sam iz prometnog ureda.- Odakle dolazi ovaj tovar? - upitao sam vlakovou.- S fronta, stoka je ve deset dana na putu - odmahnuo je rukom.Skoio sam na platformu vagona i pogledao unutra. Sva stoka bila je ve

na izdisaju, u vagonu je lealo i nekoliko mrtvih goveda, jednoj kravi visjelo jestraga mrtvo tele, koje se ve poelo raspadati... svuda samo uasni parovi oijupuni tihog predbacivanja, izmuene oi, nad kojima sam krio ruke. itav vlakivotinjskih oiju punih prijekora.

- Ovi su Nijemci prave svinje! - uzviknuo sam.Vlakovoa je odmahnuo rukom i viknuo:- Svinje, to je malo reeno! Ona posljednja tri vagona puna su ve manje-

vie mrtvih ovaca... od gladi su jedna drugoj popasle runo!- Ve imamo paru - rekao je strojovoa i tiho dodao: - Jeste li uli? Noas

su partizani digli u zrak strogo kontrolirani transport kraj Jihlave tako vjeto dase itav tovar sruio u provaliju... drugim nabojem sruili su, preko vlaka i most.

Popeo se na lokomotivu, povukao ruicu i teretni vlak je krenuo odvozeivagone iz kojih su provirivale kravlje noge i oi, vagone kroz ije su podovestrale noge, oguljene i polomljene udarcima o pragove. A iza itnog skladita,liverpoola, ondje kraj utovarne rampe, stajala su dva vagona koje su rano jutrosdovukla raketa, vagoni za stoku namijenjenu prakoj klaonici.

Onda su protutnjala dva strogo kontrolirana vojna transporta, samitenkovi, sami tigrovi, svaki vlak s komandantom na lokomotivi, to jevjerojatno bila posljedica akcije partizana kraj Jihlave. Iz sela su goniidotjerali goveda, junicama koje su se opirale lomili su repove. Jedna krava je odoaja legla na cestu i gonii su joj gurnuli pod rep pregrt slame i zapalili. Ondasu s imanja stigla jedna kola, konji su svom snagom natezali ormu, jer je za kolabio privezan bik, razbijenih koljena i rastrgnutih nozdrva, jer je opirui seiupao kolut. Sad je bio za rogove vezan za kola koja su ga vukla. Vjerojatno setaj bik kasno sjetio da ga je djevojka na prevaru izvela iz staje i predalamesarima, da ga je namamila na miris suknje na koji je bio navikao i za kojimbi iao i nakraj svijeta. Sad su ga po raskvaenoj snjenoj cesti kola vukla kao

24

plug, a krvava koljena ostavljala su za sobom dvije crvene pruge.- Miloe - rekao je prometnik Hubika, okrenuo me i uhvatio za bradu -

ono ondje, na onoj esesovskoj lokomotivi, to ti nikad neu zaboraviti. rtvovaosi se za mene.

Onda je opet zazvonio telefon.- Nijemci su svinje - rekao sam. Podigao sam slualicu i smrtno se

uplaio.- Gospodine prometnie, palo nam je rame semafora!- Kome smo dali slobodan prolaz? - upitao je.- Brzom vlaku - raketi.- Glupa situacija - rekao je.- Gospodine prometnie - rekao sam - odvest u se tamo na biciklu i drat

u rame u poloaju slobodno.Otrao sam i odvezao se stazom pored liverpoola do stupa semafora,

popeo se uz ljestvice, sjeo na svjetiljku opkoraivi je i podigao rame semaforau trenutku kad se pojavila lokomotiva brzog vlaka koji je vozio na frontu jelo,pie i pisma za oficire, raketa koja ne stoji ni na jednoj stanici i pred kojom imasamo prednost strogo kontrolirani vojni transport, strojovoa je prikoio kad meugledao na semaforu, ali ja sam izvukao slubenu bateriju i zelenim svjetlomdao znak da je prolaz slobodan, pa je strojovoa opet poveao brzinu ikompozicija teretnih vagona projurila je ispod mene, bio sam sav i obavijendimom, samo na trenutak vidio sam prometnika kako stoji i promatra vlak kojiprolazi, lokomotiva je uskovitlala snijeg i vukla ga za sobom, za posljednjimvagonom dizala se prava vijavica snijega, ukraenog papiriima i granicama...

Konano je dola podnevna pauza, na pei sam zagrijao juhu u plavojemajliranoj erpici, postavio sam ulazni signal za motornu drezinu, prometnikje podigao noge na telegrafski stol i zagledao se kroz prozor u plavo nebo.

- Tko dolazi tom drezinom, nisu rekli? - upitao je.- Nadzornik pruge, rekli su - odgovorio sam mijeajui licom sadraj

plave erpice. Onda su se tiho otvorila vrata, netko je uao, vidio sam sive hlae,ulatene cipele, zimski kaput.

- Ovdje se, ini se, lijepo zabavljate - rekao je pridolica.- Aha - rekao sam i dalje mirno srkao juhu, a gospodin prometnik Hubika

i dalje je drao noge na telegrafskom stolu, nepomino zagledan u nebesa.- Znate li tko sam ja? - upitao je pridolica.

25

- Znam - rekao sam - doli ste po tovarni list, vi ste onaj od stoke.- Moda i jesam - rekao je pridolica. - A gdje vam je gospodin ef?- U golubinjaku - odgovorio sam.Mukarac koji je uao u ured bijesno je urliknuo.- Ovo je golubinjak, a znate li tko sam ja? - ponovo je upitao i sam

odgovorio: - Ja sam prometni kontrolor Slun!Bilo mi je sve jasno jer sam za njega uo od efova stanica i prometnika,

koji su se tresli kad bi se samo spomenulo ime prometnog kontrolora Slunog.Skoio sam, drei erpicu i licu u jednoj ruci, a drugom sam salutirao iraportirao:

- Pripravnik Milo Hrma na slubi!- Ostavite tu erpu! - dreknuo je ef saobraaja i udario u plavu posudu

tako da je odletjela na pod, nakon ega ju je ef saobraaja jo zahvatio nogom isa zveketom utnuo pod ormar. Ja sam stajao i salutirao, ali prometnik Hubikaje i dalje sjedio drei obje noge na telegrafskom stolu, kao da se skamenio oduasa pred opasnim prometnim kontrolorom. Pored prozora proao je nagospodin ef i uao u kancelariju, onakav kakav je bio, kako je istrao izgolubinjaka, bez kape, salutirao je i izvijestio o stanju u stanici.

- Na mjestu voljno - rekao je ef saobraaja tiho, a onda je poeo paljivorazgledati staru uniformu gospodina efa, svu ulijepljenu golubinjim izmetom, suivanjem promatrajui jedno jedino dugme, a zatim je obiao oko naeg efa,posveujui svu panju njegovim prljavim hlaama.

- Mislio sam... - rekao je gospodin ef.- On ak i misli? - upitao me je tiho prometni kontrolor.- Da - rekao sam.- Uistinu? - zaudio se prometni kontrolor. - A znate li da sam ja osobno

predloio da se ovaj vrhovni aunkt unaprijedi u inspektora prometa?Slegnuo sam remenima.- ujte, vi ste uistinu htjeli da postanete inspektor? - upitao je gospodina

efa, nad kojim je lebdjelo paperje.- Htio sam - uzdahnuo je ef, a jedno perce se uzdiglo i jedrilo nad

njegovim elom.- A da mjesto toga uvate guske?- To ne bih htio - huknuo je ef, a perce je ponovo uzletjelo kao bijeli

26

upitnik.- O tome emo razgovarati u Hradecu. Ali lijepa mi je ovo stanica, to

jest, jest! - zaurlao je prometni kontrolor i jednim udarcem zbacio cipelegospodina prometnika sa stola.

- Znate li tko dolazi s drezinom? Komisija koja treba da istrai da li emoovoga ovdje gospodina optuiti za krivino djelo ograniavanja slobodelinosti... ili emo protiv njega samo provesti disciplinski postupak!

Pri tome je pokazao na prometnika Hubiku.Gospodin ef otvorio je vrata svoje kancelarije, pokazao rukom onaj

prekrasni perzijski sag sa crvenim i plavim cvjetovima, stol od mahagonija,palmu koja je rairila list kao kiobran, turski stoli za puenje s taburetima, alief saobraaja odmahnuo je glavom.

- Kakav gazda, takav i duan - rekao je. Onda je uao savjetnik Zednicek,nosei torbu sa spisima, i odmah poeo redati fotografije po telegrafskom stolu,fotografije svih peata oko stranjice Zdeke Svate, telegrafistkinje. Gospodinef stanice stalno je ponavljao molbu da mu dopuste da se presvue, da je urashodovanoj uniformi, ali ef saobraaja Slun mu to nije dopustio i gospodinef stanice morao je voditi zapisnik. Zatim je dola i Zdeka, jedva sam jeprepoznao, kao da su je ti peati i itav taj skandal nekako uzdigli, proljepalase, a oi su joj bile dublje, zavrtjelo mi se u glavi kad mi je pruila ruku ipogledala me u oi, kad mi je rekla kako e vjerojatno otii na film, kako seneki reiseri ve interesiraju za nju. Savjetnik Zednicek najprije je otvoriodepnu kartu Evrope, da kao uvod analizira i objasni vojnu situaciju armijaReicha. Kad je rairio mapu, na njoj su se pojavile rupe, nastale tako to jesavjetnik Zednicek nosio tu mapu neprestano sloenu u depu i poderao je nauglovima, ali svaka rupa na toj mapi bila je velika kao vicarska. Zednicek jeotpoeo svoje izlaganje situacijom u Karpatima gdje se borila peta armija vonMansfelda, armija u kojoj se borio i njegov sin Bretislav Zednicek, ali na kartita peta armija jo je bila u proderanoj rupi, ula je u nju jo prije tjedan dana inikako da se izvue iz tog kotla u kojem je ratovao Zednicekov sin, koji kao niotac nije znao poteno njemaki i prijavio se kao Nijemac tako to je izbrisaojednu crticu i jednu kvaicu sa svoga prezimena.{6} Savjetnik Zednicek nastavioje svoje izlaganje crtajui na toj maloj mapi krugove koji su uistinu bili velikikao Crno more, a predstavljali su kotlove u koje e za koji as njemaka armijazapoeti zatvarati neprijatelja, zatim je savjetnik Zednicek crtao olovkomnapredovanje njemakih armija kroz Malu Aziju u Afriku, gdje je zatvorio ukotao englesku vojsku, a onda je preko panjolske dospio u pozadinu amerikih

27

armija, prelazei gotovo neprimjetno na situaciju u Protektoratu, gdje e uskorostupiti na snagu Totaleinsatz, to e manifestirati nizom mjera kaopojednostavljenjem kolskog sistema, zatvaranjem muzeja i izlobi, ukidanjemnekih vlakova i odravanjem sportskih priredbi samo nedjeljom.

- Je li ovo vaa stranjica? - upitao je Zdeku pokazujui joj fotografiju.- Jest - rekla je i nasmijala se.- Tko vam je na nju otisnuo ove stanine igove? - pitao je savjetnik

Zednicek, a gospodin ef stanice je pisao.- Gospodin prometnik Hubika - rekla je.- E, onda nam, gospoice Zdeka Svat ispriajte kako se sve to dogodilo

- rekao je savjetnik Zednicek.- Deurali smo zajedno u nonoj, oko ponoi sam manikirala nokte,

vlakova nije bilo pa smo se dosaivali - priala je Zdeka gledajui u strop.- Malo polake - rekao je ef stanice.- A onda je gospodin prometnik rekao... da se igramo zaloga... leti, leti

vrana, leti vlak, leti vrijeme, leti ruka, leti noga... a ja sam izgubila najprijecipele, a onda gaice... - priala je telefonistkinja pratei kretanje olovke kojomje njenu izjavu zapisivao gospodin ef.

- A tko vam ih je skinuo? - istraivao je savjetnik.- Gospodin prometnik Hubika - rekla je i nasmijala se. A prometnik je

sjedio na stolici, prebacivi nogu preko noge, sa slubenom kapom na koljenu,elava glava mu je blistala a slubene linosti iz direkcije u Hradecu, kad supogledali tu njegovu elu, a onda u lijepu telegrafistkinju, uzdahnuli su izavrtjeli glavama, a onda su se s jo vie elana bacili na istraivanje itavogsluaja, nastojei da ieprkaju materijalnu osnovu za krivino djeloograniavanja slobode linosti. Ja sam radio svoj posao, postavljao sam signaleu poloaj slobodno, a onda u poloaj stop, osjeao sam kako prometnik prati svevlakove koji mu prolaze kroz stanicu, kako me kontrolira, prometnik Hubikabio je uvijek moj ideal, ve u Dobrovicama kad sam bio kod njega na praksi, jerje bio kadar da jednom rukom postavlja skretnice u stanici, a drugom rukomtelegrafira susjednoj stanici obavijest o tovaru. Sad je sjedio ovdje pred sudom,a osjeao sam da bi i ef saobraaja i savjetnik Zednicek rado uinili Zdeki istoto je uradio prometnik Hubika, ali da su prevelike kukavice za takvo to, kao isvi ostali, bojali su se, jedini koji se nikad nije bojao bio je gospodin prometnikHubika koji je sad ovdje sjedio i uivao u svojoj slavi.

28

- A sad, gospoice Zdeka Svat obratite panju - ustao je gospodinsavjetnik Zednicek.

- Da li je gospodin prometnik, prije nego to vas je poloio na telegrafskistol, vrio na vas kakav pritisak? Je li vam prijetio? Ili primijenio silu?

- Ni govora! Sama sam. Sama sam legla... odjednom mi se samojprohtjelo da legnem... i da ekam to e uraditi... -nasmijala se telegrafistkinja.

- ... i da ekam to e uraditi... aptao je gospodin ef stanice i pisao.Istrao sam na peron. Glavnim kolosijekom prolazio je jo jedan strogo

kontrolirani transport, na tenkovima su se sunali sami djeaci, bili su mojihgodina, neki ak i mlai, dobacivali su jedan drugome na suncu zelenu loptu, nadrugom tenku su pjevali: Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren ...{7} ali kadsu prolazili pored onog izreetanog vlaka na petom kolosijeku, prestali su,sledili su se, tko god bi doao u blizinu tih izreetanih vagona upuenih uradionicu na popravak sledio bi se, kuhari su prestali guliti krumpire, ti vojnicisu kod kue sigurno vidjeli i gore stvari, sruene gradove, kue, gomile mrtvih,ali neto takvo ovdje vjerojatno jo nisu oekivali...

Uao sam u stanicu i javio da je transport proao.Savjetnik Zednicek stajao je kraj prozora.- To putuje naa nada. Naa omladina. Da se bori za Slobodnu Evropu. A

to vi ovdje radite? Udarate igove telegrafistkinjama na stranjice! - rekao je iponovo priao stolu, pogledao fotografije, a zatim ih odbacio.

- Naravno - rekao je - stvar je crkla, nema povrede slobode linosti... alipostoji akt sramoenja njemakog dravnog jezika! - Ustao je i udario akom ostol. - Polovica peata sastavljena je od njemakih rijei! A to je svetogre!

Iziao sam na peron i dao znak za slobodan prolaz sanitetskom vlaku kojise vraao s fronta, kompozicija brzog vlaka pretvorena u bolnicu. A na tojbolnici, koju sam promatrao, najudnija stvar bile su ljudske oi, oi ranjenihvojnika, kao da su ondje na fronti ti bolovi, bolovi koje su zadali drugima i kojesu drugi opet zadali njima, kao da su ti bolovi nainili od njih druge ljude, oviNijemci bili su simpatiniji nego oni koji su putovali u suprotnom smjeru, svisu gledali kroz prozore u dosadni predio tako paljivo i djetinjasto kao da sevoze kroz sam raj, kao da je naa mala stanica draguljarnica, gledali su kao toje prometnik Hubika gledao u nebo. S istim takvim zanimanjem gledali su tiuti bolesnici i mene, neki su samo malo nakrenuli glavu, drugi su se moralipridii drei se za rukohvat objeen o strop vagona, tree su opet pridravalesestre, i bolnica se kotrljala kui, same bijele postelje ukraene stegnutim utim

29

akama, utim licima i djejim oima. Posljednji vagon te sanitetskekompozicije bio je otvoreni vagon u kojem su dvojica bolniara upravo svlailabolniki haljetak s mrtvaca, koga su nakon toga bacili na gomilu ukoenihleeva, vojnika koji su pomrli putem... a onda je sanitetski vlak nestao u daljini,crvena svjetiljka na posljednjem vagonu svjetlucala je, mirkala, njihala se ikriputala.

- Najplemenitija krv rtvuje ivote za vas - govorio je savjetnik Zednicekstojei kraj prozora. - Jeste li vidjeh ovaj bolniki vlak? A vi ovdje raditeovakve stvari! Ali sad smo zavrili! Zakljuak, gospodine efe, piite!Disciplinski postupak protiv prometnika Hubike Ladislava.

Odmahnuo je rukom, iziao na peron i dao znak da prie motorna drezina.Zdeka je sjela u drezinu pored prometnog kontrolora.

Najavio sam odlazak motorne drezine. I dao znak za polazak.- Znate li to su esi? - rekao je savjetnik Zednicek. - To su zvijeri koje se

smiju!I motorna drezina je krenula pored izreetanog vlaka na petom kolosijeku,

savjetnik Zednicek je promatrao otkinute krovove i rupe od mitraljeskih zrna.Gospodin ef stanice popeo se na prvi kat i tu urlao i udarao stolicom o pod daje u prometnom uredu otpadala buka sa stropa. Kroz zranjak je dopiralanjegova dreka.

- Movara nemorala! Stari grad Sodoma! Prostitucija se pod zatitompolicije povlai u kavane, restorane i kancelarije! Mu natjerao enu da se baviprostitucijom! Prijetio je da e, ako ne izie na plonik, njena sinia prepiliti.Zbacivanje paroaka! Otresanje paperja! Bilo bi bolje da Bog zatrubi zaposljednji sud i uini svemu kraj!

Onda je ponovo hodao po kuhinji udarajui nogama da mi dolje osjetimokoliko pati zbog nas. Tek nakon jedan sat siao je u svoju kancelariju. Uparadnoj uniformi. U meuvremenu su na utovarenu rampu vukli posljednjegbika kojeg su dovezli kamionom, i njega je djevojka namamila mesarima ak ukamion; kad su krenuli, bik se poeo otimati, i mesar je rekao pomoniku: - uj,Bohoue, to kopile e nam polomiti stranice, evo ti no i probodi mu oi! - Apomonik Bohou, koji je sve to kasnije priao u naem uredu, okrenuo se,provukao ruku kroz prozori na kabini i sa dva pokreta probo biku oi. - A bikje nakon toga bio miran ko janje - priao je u kancelariji pomonik Bohou. -He-he-he, vjerojatno nije vie htio da ima posla s ovim svijetom. - Kad sunakupci zalupili vrata za ovim posljednjim bikom, gospodin ef se probudio. Po

30

opivnici prozora vrzli su se njegovi golubovi, gukali i klanjali mu se, aligospodin ef ih je samo mrko gledao, vrtio glavom, zavlaio prst pod ovratnik, aonda se opet zamislio i sjedio alostan i sve alosniji. Otvorio je ormar izagledao se u svoju najnoviju uniformu, koju jo nikad nije obukao, na kojoj jeve bila izvezena jedna jedina zlatna zvijezda, opivena zlatnom trakom izlatnim nitima od onog istog materijala od kakvih su se vezle generalske lipovegranice.

Nije se mogao suzdrati, potrao je kroz prometni ured, popeo se na kat, ukuhinju, i za svaki sluaj nekoliko puta viknuo u zranjak:

- Inspektorski vijenac otiao je u guzicu!A kasnije, kad su svi putniki vlakovi otili, prometnik Hubika opet je

stajao na peronu i gledao u plaviasto pretproljetno nebo i sigurno je na njemuopet vidio ono to mu je pronijelo slavu po cijelom podruju direkcije HradecKrlov, sigurno je opet vidio onaj film, kako na tom ogromnom modromplatnu lei telegrafistkinja a on joj zadie suknju i uzima jedan po jedan peat,svaki velik kao crkveni toranj, i otiskuje te peate u meko meso oko njenestranjice. Ali odjednom, kao da je neto odluio, naglo se okrenuo i u kabini, ukojoj su se nalazile poluge i ruice semafora, skretnica i raznih signala, apnuomi je:

- Miloe, sutra smo u nonoj opet zajedno... a kroz nau stanicu proi eteretnjak sa dvadeset osam vagona municije, sve to vuku u otvorenim vagonima,kroz nau stanicu proi e u dva poslije ponoi. Izmeu nae i susjedne stanicenema ni brda ni naselja... itav taj vlak mogao bi odletjeti lijepo u svemir...

- Svakako, gospodine prometnie, svakako, ali ime?- Sve emo na vrijeme dobiti...- Gdje je sad taj vlak?- Sutra kree iz Tebia.- Sad emo mi strogo kontrolirati vojni transport, je lda? - nasmijao sam

se, a u kabini se na trenutak smrailo. To je jato poljskih risova proletjelo ispredprozora.

Iz dvorca je stigla vijest da je gospodin ef stanice pozvan na veeru kodgrofa Kinskog i da e u sedam sati doi po njega konjuar. Svukao sam zastoreza zamraenje i upalio svjetlo u prometnom uredu, a u kancelariji gospodinaefa, iako je i tu bila uvedena struja, upalio sam petrolejku s okruglim fitiljem i

31

zelenim sjenilom. S prometnikom Hubikom izlazio sam pred vlakove koji suprolazili kroz nau stanicu i davao im znake zelenom svjetiljkom. Gospodin efodnio je u kancelariju onu svoju barunsku munduru - sive hlae, lovaki kaputii varcemberki eiri sa tetrijebovim perjem. Ostavio je otvorena vrata premaprometnom uredu, dotjerivao se i bio sretan to ga moemo gledati.

Poljskim putom od dvorca jahao je konjuar na bijelom konju vodeipored sebe drugog bijelca. Na nebu su svjetlucale zvijezde, no je bila svijetla.Smrznuti snijeg poeo je kripati i pucketati pod cipelama. Zelena svjetiljka ukancelariji gospodina efa tiho je itala dok se gospodin ef paljivo promatraou ogledalu. Ve je bio u gali, s rukavicama od jelenje koe i varcemberkimeiriem. Svjetiljka je bacala na strop bijeli krug oko kojeg su se irili sve veikrugovi, kao rebra kostura. Kad sam o praznicima odlazio baki, na stolu jesvijetlila ista takva petrolejka i volio sam uveer leati u krevetu i gledati strop,u sjene oko bijelog kruia iznad svjetiljke, i ma iz kojeg kuta ih promatrao,stalno sam vidio na stropu kostur, pa i kad sam pokrio oi perinom, jo samvidio strop i kostur na njemu. Jednom sam tako gledao u strop, a baka je upregai donijela drva i tresnula ih o pod ispred pei. - Kosturu su otpale noge! -uzviknuo sam.

Na peron je izjahao konjuar na bijelom konju, vodei osedlanog bijelca.Ti konji bili su tako bijeli da su zraili svjetlo kao grm jasmina u ljetnoj noi.Gospodin ef iziao je iz kancelarije, konjuar je skoio s konja i pomogaogospodinu efu da uzjae. Gospodin ef je pritegao uzde, otkasao do golubinjakai uzviknuo: - Samo vi mirno spavajte! Opet u vam se vratiti. Sef e opet doi!Samo vi pajkite, djeice moja!

A poljski risovi su gukali, udarali krilima po mrei na sputenimvratacima, a gospodin ef je odjahao, i konjuar za njim kao poasna pratnja.Preli su preko pruge i dva bijelca kasala su sad tvrdim poljskim putom, uo setopot kopita, ali konji su se stopili sa snjenom ravnicom tako da je bilosmijeno gledati kako gospodin ef i konjuar u tamnim odijelima sjede, reklobi se, u zraku.

Prometnik Hubika je izvukao grafikone voznog reda, sloene na policikao platno ili svila, rairio vozni red, nagnuo se nad njega i olovkom poeopratiti trasu.

Odgurnuo sam zeleni zastor i poeo prodavati karte, iz sumraka uekaonici izronili su putnici, kupovali karte i ponovo se vraali u tamne kutove,nije im se dalo izlaziti na mrazni zrak, po prometnikovu dranju odgonetali suda li se putniki vlak pribliava, ja sam se ponekad pakosno naalio s putnicima,

32

mada je putniki imao pola sata zakanjenja, obukao bih se, zadigao ovratnik iiziao na peron, kao da izlazim pred njihov vlak, a putnici bi nagrnuli za mnom,ali bih samo malo proetao, ostavio svjetiljku kraj kolosijeka i opet se vratio utoplu kancelariju, a putnici, poto bi se rashladili, vraali bi se u ekaonicu i,sjedei pored pei, neprijateljski me promatrali. I gospodin ef stanice ponekadje iskoritavao none sjene i zamraenje pa je oblaio gumene kaljae i po noiobilazio stanicu da vidi to rade prometnici. Ah, mene je jednom poslije ponoiuhvatio kako spavam. Sjedio sam na stolici s glavom na grudima i spavao dok jegospodin ef stajao na ogradi ispred blagajne u ekaonici i odozgo mepromatrao preko zelene zavjese, a onda je tiho, u gumenim kaljaama, izaao naperon, polako otvorio vrata, neko vrijeme stajao iznad mene i gustirao, a ondame uhvatio za rame i prodrmao, a ja sam bunovan kakav sam bio, mislio da samkod kue i da je jutro, pa sam upitao: - Koliko je sati, tata? - A gopodin ef jedreknuo: - Ja sam ef stanice a ne tata! U slubi smo! Tata! - Onda je o tomeposlao izvjetaj u Hradec i na prvog sam dobio crvenu cedulju.

Putniki vlak ulazio je u stanicu, iziao sam na peron, putnici su nagrnuliiz ekaonice, a vlak se polako pribliavao, na drugom vagonu stajala je napapuici Ma, bijeli ovratnik joj je svijetlio u noi, na grudima joj je visjelaslubena svjetiljka, oko ruke na remeniu kondukterska klijeta, kao uvijek, ikad smo onda bojili onu ogradu oko radionica, uvijek je bila ista i uredna, iposlije smjene kao da je upravo dola na posao. Kad je ispruila noicu da skoisa stepenice vidio sam da ima crne cipelice i bijele arape, na obrazima su jojblistale jamice, a lice joj je u modroj noi svijetlilo kao da je as prije togauglom runika oprala svoje male ui. Pruila mi je jabuku pa sam u jednoj rucidrao svjetiljku a u drugoj jabuku, Ma se priljubila uz mene, zagrlila me, bilaje snanija od mene, a lice joj je mirisalo na mlijeko, privila se uz mene tako dame je uljna svjetiljka grijala po grudima, plamen mi je prodirao do srca, iaptala mi je:

- Miloe, Miloe, koliko te volim, koliko volim, a za sve ono to je bilokriva sam ja, raspitala sam se kod djevojaka kako se to radi, pitala sam onestarije, sigurno e opet biti sve u redu, ja sad ve znam kako se to radi... zna?

Odmakla se, izvukla iz depa vozni red, otvorila ga i pruila mifotografiju koju jo nikad nisam vidio, meu prstima sam osjeao da je svaizlizana... bila je to moja fotografija koju sam joj dao onda kad smo premazivalicrvenom bojom onu ogradu, fotografija djeaka u bijelom mornarskom odijelu,okrenuo sam fotografiju a na njoj je bila nalijepljena druga fotografija, odmahsam poznao tko je to, na mene prilijepljen, bila je to djeja fotografija Me, u

33

mornarskoj bundici, obje fotografije bile se obrezane u ovalni oblik.- Miloe, kad e doi k nama, kada? - upitala je.- Prekosutra, ako eli - promucao sam.Ah ve sam morao dati znak Ve devet, kondukteri na svoja mjesta, i

kondukterke su mi podignutom svjetiljkom dale znak da je sve spremno,podigao sam zelenu svjetiljku i vlak je krenuo, a Ma se ponovo privila uzmene kao one nae dvije djeje fotografije da ostanu vrsto jedna uz drugu,poljubila me je a onda se uhvatila za eljezni rukohvat i skoila na stepenicuvagona, na grudima joj je plavo svjetlucala slubena svjetiljka, a ja sam stajao,potpuno uzet, jer sam osjeao da sam pravi mukarac, mogao sam i da seuvjerim u to, ak sam sam i opipao, da, bio sam mukarac, kako se to samomoe dogoditi, ono to se dogodilo meni, da upravo kad je trebalo da s Momdoivim ono, odjednom uvenem kao ljiljan. Posljednji put kad sam je vidio,dola je u bolnicu da me obie, nagnula se nad moj krevet, imala je plavi ogrtasa srebrnim dugmetima, kad se taj ogrta nadvio nad mene, ta srebrna dugmadsvjetlucala su kao svjetiljke na mostu, poljubila me, ali prije toga ispala joj je izdepa na prsima crna slubena pitaljka i udarila me po zubima, a onda je sjelana krevet i na moju ruku u zavojima, ali je ubrzo morala otii, neki pacijent seprobudio iz narkoze i pokuao ustati, ali bio je vezan i samo je vikao: - Makso,oslobodi taj upravlja, oslobodi ga, Makso! - Izvukao je jednu ruku iz veza,posegnuo pod krevet, dohvatio staklenu gusku i strahovitom snagom je bacio,guska je preletjela preko itave prostorije i razbila se o zid ispod kojeg sam jaleao, rasprena mokraa poprskala je Mu, odlazila je a u kosi su joj blistalekapljice, s vrata mi je poslala poljubac i tek tada sam pogledao u nju, a kasnije,kad sam iziao iz bolnice, osvrtao sam se, ali nitko nije doao da me doeka, togdana bio sam tuan jer je pored mene leala petnaestgodinja djevojica, nalaje u ormaru poklon koji su joj spremili roditelji, bile su to valjenke, nijeodoljela iskuenju, obukla ih je i pola s njima u Prag, ali ondje meu stijenama,kod Satalica, vlak se sudario s drugim putnikim vlakom, i klupe u odjeljku,sudarivi se, odsjekle su djevojici noge; kad se probudila iz narkoze, vikala jesamo: - Vratite valjenke u ormar, moje valjenke... - Vraao sam se sam izbolnice i kad sam se ogledao u izlozima, nisam se mogao prepoznati, traio samsvoje lice ali ga nije bilo, kao da sam se pretvorio u nekog drugog... iako samstajao sam pred izlogom, gotovo sam njuio samog sebe a ipak sam mislio da jeto netko drugi, iako sam podigao ruku, a onaj u staklu takoer je podigao ruku,podigao sam i drugu a onaj je uinio isto, gledam a pored ograde stoji zidar,ogromna ljudeskara u bijelom odijelu, sav uprskan i ulijepljen vapnom, na

34

kaldrmi lei aparat za gaenje poara tipa minimax, a zidar gleda u mene i meuprstima mota cigaretu a onda je stavlja u usta, pali ibicu, okree je u aunainjenu od dlanova, naginje se i pripaljuje cigaretu, ali stalno gleda u menekao da su meu nama vrata hotelske sobe u Bystici kraj Beneova,poluotvorena vrata kroz koja s jedne strane provirujem ja, a s druge strane onajzidar... osjeao sam se, tada, kao da se netko s druge strane vrata hvata za kvakukad i ja. I tada sam znao da je onaj divovski stari zidar, u odijelu bijelom odvapna, da je to sam Bog, preobuen... Kroz stanicu je prolo nekoliko teretnihvlakova, onda jedan putniki, kroz pritvorena vrata slubenih kola probijale suzrake svjetlosti kao to djevojkama na kupalitu kroz nogavice kostimaproviruju dlaice, loai su lopatama ubacivali pod kotlove ugljen, svjetlost jeprskala u no i tijelo loaa u pokretu bacalo je pokretnu sjenu na zid tendera,ulazni i izlazni signali naizmjenino su svijetlili crveno i zeleno, svjetlosnisignali na skretnicama davali su bijele znake - uski uspravni pravokutnik zaskretnicu postavljenu pravo, poloeni pravokutnik kao znak da je skretnicaprebaena za skretanje, a ondje na kraju slijepog kolosijeka kod liverpoola goriitavu no svjetloplava svjetiljka, sa semafora na daljinu odjekuje tresak ramenapri promjeni svjetlosti, u kancelariji kuckaju aparati, i s vremena na vrijemetiho zazvoni telefon kad se grekom prikljui, u bloku teku poluge priotvaranju i zatvaranju prolaza, a usred sveg tog cvrkutanja gospodin prometnikHubika eta gore-dolje, ispunjen brigama za onaj njegov strogo kontroliranivlak koji poslije ponoi treba da doveze dvadeset vagona municije, prati taj vlakna dijagramu i onda oslukuje, gleda na peron iz tame u tamu, zaviruje i uekaonicu dok ja razmiljam o Mi, sav pretrnuo od pomisli kako e biti kadponovo doe do onoga? Sad sam i ja stajao na peronu, i ja sam gledao u nononebo i na njemu vidio svoj film, poloio sam Mu preko cijelog neba kaogospodin prometnik Hubika Zdeku na telegrafski stol, i svlaio s nje komadpo komad rublja, ali kad je Ma na nebu ostala sasvim gola nisam znao todalje! Znao sam ali nisam imao iskustva jer jo nikad nisam bio u eni, osim umaminu trbuhu, ali toga se nisam sjeao...

Onda sam uo kako ena naeg efa stanice silazi niz stepenice nosei ujednoj ruci svijeu a u drugoj lonac sa valjucima, i kako ulazi u podrum izkojeg je odjeknulo prestraeno gakanje guske. Stajao sam na peronu i krozetvrtasti prozori gledao u podrum, gospoa efovica praena svojom sjenomsagnula se, iz lonca uzela valjuak, otvorila guski kljun, gurnula valjuak u kljuni, drei kljun kao noi za sklapanje, prstima tiskala guski valjuak kroz grlo ueludac. Onda je zamoila u vodu sljedei valjuak i nastavila kljukati guskukoja se opirala.

35

- Odmah u se vratiti, preuzmite slubu na trenutak - rekao samprometniku. - Samo da neto obavim.

Dodirujui rukom zid, oprezno sam sputao nogu sa stepenice nastepenicu dok nisam siao niz zavojito stubite i tiho otvorio podrumska vrata.

- Gospoo efovice, nemojte se uplaiti, to sam ja, Milo - rekao sam.- Tko je? - uplaila se i ostala nepomino stajati s valjukom u ruci.

Svjetlost svijee koja je gorjela iza nje probijala se kroz njenu sijedu kosu ividio sam njeno izmueno lice, bila je prava Pepeljuga dok se gospodin efigrao baruna Lnskog od Rue.

- Ja sam, Milo - rekao sam - gospoo efovice, doao sam da vaszamolim za jedan savjet, ukratko, prekosutra idem k mojoj djevojci, Mi, onojkondukterki, znate? A ona e od mene sigurno traiti... znate ve to.

- Ne znam - promucala je gospoa efovica, sagnula se, nakvasila valjuaki rairila guski kljun.

- Ma sigurno znate - rekao sam - nemojte se praviti da ne znate, doao samk vama po savjet... ja sam, ukratko, uvijek mukarac, ali kad to treba i dadokaem, da sam stvarno mukarac, onda vie nisam mukarac. Prema knjizi,patim od ejaculatio praecox, znate?

- Ne znam - rekla je gospoa efovica i opet zamoila valjuak u vodu.- Ma sigurno znate - rekao sam - evo, recimo, sad da se zamislim... evo,

molim, sad sam mukarac... opipajte.- Majko boja - apnula je gospoa efovica - ja sam ve, gospodine

Miloe, zala u klimakterij...- U to?- U klimakterij, ali to je uasno - stresla se gospoa efovica i prevrnula

lonac sa valjucima.Kleknuo sam i poeo skupljati valjuke, gospoa efovica ih je ponovo

skupljala, a ja sam joj uz put priao zato sam rezao vene na rukama, zato tosam onda u ateljeu strica Nonemana, u ateljeu Gotovo za pet minuta, svrioprije nego to sam i poeo. Gospoa efovica je utjela drei gusku za kljun.

- Opipajte, gospoo efovice - rekao sam.- Opipat u, Miloe - rekla je i nagnula se, skupa sa svojom sjenom na

zidu, i ugasila svijeu.- Pa, jesam li mukarac? - upitao sam.

36

- Jeste, Miloe - rekla je.- E pa, dobro gospoo efovice, a to dalje? Da li biste vi htjeli da me

pouite? Lijepo vas molim... ondje u ludnici rekao mi je doktor Brabec da bitrebalo da uhvatim malo prakse s nekom malo starijom damom...

- Ali, gospodine Miloe, ja sam ve zala u klimakterij, ja vie neu nitada imam s tim stvarima, zaista vas razumijem, da sam malo mlaa, MajkoBoja, to je sve vas u ovoj stanici spopalo? Prometnik Hubika s onimpeatima, a sad vi s tom praksom... ali prekosutra e sve ii kako treba, vidjetete, mukarac ste i te kakav mukarac...

Kroz podrumsko okno vidio sam kako na peron izlazi gospodin prometnikHubika, kako stojei raskoraen gleda u nebo, i znao sam da se sada po tomnebu vie ne protee Zdeka, da ne napinje stranjicu preko itavog svoda negoda se po nebu tiho kree teretni vlak dvadeset osam vagona, koji odjednomnestaju i u zrak se die ogroman oblak, stalno se iri i raste, kao kule na nebupred ljetnu oluju, i jo vie...

- Ljutite li se na mene, gospoo efovice? - upitao sam.- Ne ljutim, Miloe, sve je to tako ljudski... - rekla je.Pridravajui se za zid, teko se penjala sa stepenice na stepenicu, na prvi

kat, a onda je hodala po kuhinji i sobi tamo-amo, kao to je hodao gospodin efkad nije nikako smogao hrabrosti da nam kae u oi ono to ima protiv nas, ikad je zbog toga sve istresao u zranjak, a zatim silazio u ured smiren i oienjer se, ako se ne bi izvikao, u zranjak, morao izderati na svoju enu govoreijoj uasne stvari, sve to je prljavo bilo u njemu, sve joj je izgovorio, i nakonnekoliko trenutaka nije vie ni za to znao tako da nikad nije morao rezati venekao ja, niti je morao povaliti telegrafistkinju i otisnuti joj peat na stranjicu,bio sam sasvim siguran da gospodin ef ne moe poludjeti, takva duevnahigijena je za njega bilo sve to je izgovorio u zranjak, a ostatak svojoj enikoja je tono znala kad treba da ga tresne po njuci mokrom krpom ili da muuzvrati prostakom reenicom, koja ga je obarala kao i onaj kvartalni amar, iprobudila ga.

A gospodin prometnik Hubika, to se pono vie pribliavala, postajao jesve nemirniji, pljuckao je, zastajao i stalno oslukivao.Vidio sam da neprestanooekuje da se otvore vrata i kroz njih pomoli ruka koja e mu pruiti nekuporuku ili paketi.

Kad je sat gospodina efa odbio dvanaest, rekao sam:- Taj sat zaista divno odbija!

37

Vrata su se otvorila kao od propuha i ula je mlada ena u raskopanomhubertusu tako da se vidjela tirolska bluza izvezena zelenim hrastovim liem iirevima. Primijetio sam i sivu suknju, bijele vunene arape, polucipele sisplaenim jezikom. Bila je obuena kao na gospodin ef, samo enski.

U ruci je nosila paketi vezan uzicom.- Bitte - rekla je - ich muss nach Kersko.{8}

- Kersko - rekao sam - morat ete priekati do jutra, to je preko rijeke.- Aber ich muss nach Kersko - inzistirala je.- To je prilino daleko. Koga imate ondje? - upitao sam.- Ich habe einen Freund - nasmijala se i uprla u mene prst. - Sie sind Herr

Fahrdienstleiter?{9}

- Ama kakvi, ovdje ovaj... - rekao sam.- Vi ste gospodin prometnik Hubika? - upitala je.- Ja - rekao je.- A ovaj ovdje? - pokazala je na mene.- Mein Freund{10} - odgovorio je prometnik.- Milo Hrma - predstavio sam se.- Viktoria Freie - naklonila se i pruila nam ruku.- Viktoria Freie? - zaudio se Hubika.A ja sam znao da je to ona vijest, shvatio sam to, znao sam da je to

Viktoria Freie, ona ruka koja donosi poruku i vijest, ali ta vijest kao da nijeobradovala prometnika Hubiku, samo je jo primjetnije problijedio, ta pojavapotpuno ga je izbacila iz takta, vidjelo se da u njemu nema ni traga elje, da nijeni pogledao kakvu stranjicu i grudi ima ta lijepa ena, onako kako je inae enenaprosto svlaio pogledom. A ova Tirolka, kako sam je ja vidio, bila jeistovremeno i sisara i dupetara.