Opšti periodični pregled (UPR) je novi mehani-zam, koji je na snazi od 2008., za procjenu poštovanja ljudskih prava, uspostavljen od strane Savjeta Ujedin-jenih nacija (UN) za ljudska prava. UPR obuhvata sve države članice UN-a i zasnovan je na Povelji UN-a, Univerzalnoj deklaraciji, svim konvencijama koje je država potpisala i ratifi kovala, te ostalim obavezama koje je država na sebe dobrovoljno preuzela, a tiču se ljudskih prava.

UPR podrazumijeva dostavu tri izvještaja: Nacio-nalni izveštaj države koja je pod procjenom, kompi-laciju UN dokumenata koju priprema Ured visokog

komesara za ljudska prava (OHCHR) i izveštaj koji takođe priprema OHCHR, ali na osnovu priloga nevladinih orga-nizacija i institucija za ljudska prava države pod procjenom.

Bosna i Hercegovina će biti predmet UPR-a u februaru 2010. Kuća ljudskih prava Sarajevo poslala je u martu tekuće godine javni poziv nevladinom sektoru u BiH da se aktivno uključe u proces Univerzalnog periodičnog pregleda. Pozivu se odazvalo desetak nevladinih organizacija iz cijele BiH, održan je konsultacijski sastanak i dogovorena lista oblasti koje će biti tretirane u pripremi izvještaja. Formirana je Ne-formalna koalicija, a svaka članica je nakon toga, dostavila individualne izvještaje za prethodno dogovorene oblasti ljudskih prava. Ti izvještaji sažeti su u zajednički, koalicioni izvještaj čiji je prijedlog sadržaja razmatran u sklopu javne rasprave 09. jula u Sarajevu. Javnoj raspravi odazvalo se više od 50 predstavnika nevladinih organizacija, udruženja i građana iz cijele BiH.

Naglašeno je da skup u Sarajevu predstavlja samo prvi korak u razmatranju predloženog izvještaja. Redakciona komisija formirana tokom javne rasprave iz/vršiće izmjene i dopune s ciljem poboljšanja dokumenta. U narednom periodu očekuju se novi pismeni komentari i sugestije, a konačan sadržaj izvještaja nevladinog sektora najavljen je za 01. 09. 2009.

U ovom broju Glasnika (str 4 – 7) prenosimo predloženi tekst izvještaja Neformalne koalicije nevladinih organizacija za izvještavanje o ljudskim pravima, u obliku u kojem je stav-ljen u javnu raspravu.

Značajan prostor odvojili smo i za prikaz dva značajna dokumenta koja je uradio nevladin sektor s ciljem animiranja i podsticanja svih nivoa vlasti u ispunjavanju obaveza preuzetih ratifi kacijom Evropske socijalne povelje (str. 8 – 11).

Uz Glasnikovu temu posvećenu povraratku izbjeglih i raseljenih (str 12 – 18) pažnji preporučujemo i Glasnikovu tribinu koja problematizira legitimnost građanskog neposluha u demokratskim društvima (str 18 – 23).

Uz o

vaj b

roj g

lasn

ika

Ante Fijamenga 14b, 71000 Sarajevo; Tel: ++387 33 66 08 09, ++387 33 66 18 52, ++387 33 66 08 11; Fax: ++ 387 33 66 08 09, ++ 387 33 66 18 53

E – mail: info@bh-hchr.org, offi ce@bh-hchr.org; htpp://www.bh-hchr.org; Glavni urednik: Muhamed Džemidžić, DTP: Damir Karahasanović, Oblikovano: FLAX d.o.o. tel: ++ 387 33 71 46 51.

Mišljenja i stavovi izraženi u Glasniku su lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju nužno stavove Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiHOvaj broj Glasnika štampan je zahvaljujući kooperaciji sa Fondacijom Heinrich Boll, Bosna i Hercegovina

N a j a v e

Ekonomska i socijalna prava u BiH

Izazovi u primjeni Evropske povelje 8 – 11

Glasnikova tema:

Povratak 12 – 17

Glasnikova tribina:

Legitimnost građanske neposlušnosti 18 – 23

Studije: diskriminacija djece u bosanskohercegovačkim školama

Pošast u temeljima etničkih predrasuda38 – 41

glasnik4

Prijedlog zajedničkog izvještaja nevladinih organizacija BiH Savjetu UN-a za ljudska prava

Opšti periodični pregled (UPR) je novi me-hanizam, koji je na snazi od 2008. godine, za procjenu poštovanja ljudskih prava, uspostav-ljen od strane Savjeta Ujedinjenih nacija (UN) za ljudska prava. UPR obuhvata sve države članice UN-a i zasnovan je na Povelji UN-a, Univerzalnoj deklaraciji, svim konvencijama koje je država potpisala i ratifi kovala, te ostalim obavezama koje je država na sebe dobrovoljno preuzela, a tiču se ljudskih prava.

UPR podrazumijeva dostavu tri izvje-štaja: Nacionalni izveštaj države koja je pod procjenom, kompilaciju UN dokumenata koju priprema Ured visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) i izveštaj koji takođe priprema OHCHR, ali na osnovu priloga nevladinih orga-nizacija i institucija za ljudska prava države pod procjenom.

Bosna i Hercegovina će biti predmet UPR-a u februaru 2010. godine. Kuća ljudskih prava Sarajevo poslala je u martu tekuće godine javni poziv nevladinom sektoru u BiH da se aktivno uključe u proces Univerzalnog periodičnog pre-gleda. Pozivu se odazvalo desetak nevladinih organizacija iz cijele BiH, održan je konsultaci-jski sastanak i dogovorena lista oblasti koje će biti tretirane u pripremi izvještaja. Formirana je Neformalna koalicija, a svaka članica je na-kon toga, dostavila individualne izvještaje za prethodno dogovorene oblasti ljudskih prava. Ti izvještaji sažeti su u zajednički, koalicioni izvještaj čiji je prijedlog sadržaja razmatran u sklopu javne rasprave 09. jula u Sarajevu. Javnoj raspravi odazvalo se više od 50 pred-stavnika nevladinih organizacija, udruženja i građana iz cijele BiH.

Naglašeno je da skup u Sarajevu predstav-lja samo prvi korak u razmatranju predloženog izvještaja. Redakciona komisija formirana tokom javne rasprave izvršiće u narednom periodu izmjene i dopune s ciljem poboljšanja dokumenta. U narednom periodu očekuju se novi pismeni komentari i sugestije, a konačan sadržaj izvještaja nevladinog sektora najavljen je za 01. 09. 2009.

U ovom broju Glasnika prenosimo pred-loženi tekst izvještaja Neformalne koalicije nev-ladinih organizacija za izvještavanje o ljudskim

pravima, u obliku u kojem je stavljen u javnu raspravu:

“Bosna i Hercegovina je ratifi kovala najveći broj UN konvencija koje se tiču ljudskih prava. Još nije ratifi kovana Konvencija o pravima os-oba sa invaliditetom. No, Konvencije na čiju se primjenu država obavezala, ne primjenjuju se direktno. Tako je zabilježen samo jedan slučaj direktne primjene Konvencije o pravima djete-ta. Upotreba jezika mržnje i zapaljivog govora, široko su rasprostranjeni. No, ove se pojave ne sankcionišu, što inspiratore grubih kršenja ljud-skih prava oslobađa odgovornosti, dok pred su-dovima eventualno odgovaraju direktni izvršioci kaznenih djela.

Zaštitnici ljudskih prava BiH bilježi eskalaciju napada na zaštitnike

ljudskih prava tako da se njihov položaj može ocjeniti kao zabrinjavajući. Ocjena se temelji na nizu slučajeva nasilja i prijetnji smrću, pokušajima zastrašivanja i ućutkivanja i drugim nasrtajima kojima su izloženi pojedinci i grupe koji se zalažu za zaštitu ljudskih prava. Na meti napada su se našli zaštitinici prava pripadnika seksualnih i rodnih manjina kao i aktivistkinje i aktivisti koji se angažuju protiv trgovine lju-dima. Žrtve napada su i nevladine organizacije i njihovi aktivisti koji se bave istraživanjem ko-rupcije i kriminala, kao i novinari koji se bave istraživačkim žurnalizmom koji se dotiče neza-konitosti svake vrste.

Napadi na novinare i pokušaj da se ućutka istraživačko novinarstvo ozbiljno prijeti slobodi izražavanja dovodeći u pitanje dostignuti nivo razvijenosti demokratije. Treba takođe istaći da su nerijetko na meti i članovi porodica zaštitnika ljudskih prava što ukazuje na to da se želi stvor-iti atmosfera straha i onemogućiti svako kritičko razmišljanje i djelovanje. Prethodnih godina, zabilježeni su i pokušaji ubistva nekih od ak-tivista. Znakovito je da ni jedan od tih slučajeva nije rasvijetljen i niko od počinilaca nasilja nije procesuiran. Udari na zaštitnike ljudskih prava najčešće dolaze od političara, ali sve češće i od visoko pozicioniranih vjerskih službenika. Vlast gotovo ništa ne čini na zaštiti boraca za ljudska prava. Izostaje reagovanje nadležnih sudova i policije na sankcionisanju napada na zaštitnike

ljudskih prava, kao što se ništa ne čini kako bi se obezbjedilo sigurno okruženje za aktivizam na zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda. Bilježimo i grube napade na sindikalne aktiviste kao i slučajeve otpuštanja s posla nekih od njih. Deklaracija Generalne skupštine UN o pravima i obavezama pojedinaca, grupa i društvenih or-gana u odnosu na unapređenje i zaštitu univer-zalno priznatih ljudskih prava i sloboda nema odgovarajući tretman od strane nosilaca vlasti što takođe doprinosi neadekvatnom tretmanu žaštitnika ljudskih prava.

Diskriminacija Ustav BiH sadrži neke kontraverze, a među

njima i one koje se odnose na diskriminaciju. U članu 2, Ustav garantuje uživanje ljudskih pra-va svim licima, bez diskriminacije na bilo kojim osnovama. No, članovi 4 i 5, Ustava sadrže diskriminatorne odredbe. Naime, u članu 4 se određuje da će dva vijeća Parlamentarne skupštine BiH „izabrati među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrva-ta, koji će imati funkcije predsjednika i podpred-sjednika...“, čime je uskraćena mogućnost da bilo koju rukovodeću funkciju u oba doma Par-lamenta zauzme neko ko nije iz reda jednog od tri navedena naroda, što predstavlja diskrimi-naciju. Na jednak način je u članu 5 određen sastav Predsjedništva BiH koje će se sastojati „...od tri člana: jednog Bošnjaka, jednog Hrvata, od kojih će obojica biti direktno birani sa terito-rije Federacije, i jednog Srbina koji će biti direk-tno biran sa teritorije Repubilke Srpske“. Ovim članom su diskriminisana ne samo ona lica koja ne pripadaju srpskom, hrvatskom i bošnjačkom narodu, veći oni Hrvati i Bošnjaci koji ne žive u Federaciji BiH, kao i Srbi koji žive van Repub-like Srpske.

Iako su nadležne instance, Evropska komisija za demokratiju kroz pravo, poznatija kao Venecijanska komisija, Komitet za ljudska prava UN, među ostalim, ocjenile ove odredbe Ustava BiH kao suprotne Evropskoj konvenciji i ljudskim pravima, još uvijek se nije pristupilo njihovoj izmjeni i harmonizaciji sa navedenom konvencijom.

I u nekim zakonima su ugrađene diskrimi-natorne odredbe. To je slučaj sa Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica Federacije BiH. Ustavni sud FBiH je još 2005. proglasio ovaj zakon neustavnim upravo zbog ovih diskriminatornih odredaba koje pogađaju pripadnike vojske Autonomne pokrajine Za-padna Bosna i članove njihovih porodica. No, premijer Vlade FBiH, koji je dužan da provede odluku Ustavnog suda, uporno odbija da to učini. Prethodnih godina su usvojeni Zakon o jednakopravnosti polova i Zakon o pravima pri-padnika nacionalnih manjina, koji su usklađeni sa međunarodnim normama i sadrže antidis-

Neformalna koalicija nevladinih organizacja BiH uputila u javnu raspravu prijedlog izvještaja o stanju ljudskih prava u BiH, a koji bi se u februaru 2010. trebao naći pred Savjetom UN-a za ljudska prava

DOKUMENT NA PROVJERI JAVNOSTI

glasnik 5

kriminacione odredbe. No, ovi zakoni se ne primjenjuju na adekvatan način.

Diskriminacija je jedan od najozbiljnijih generatora kršenja ljudskih prava u BiH. Pojed-inci su diskriminisani zbog svoje nacionalne, političke i polne pripadnosti. Uz to, žrtve dis-kriminacije su i pripadnici takozvanih „ranjivih“ grupa. Pored žena, seksualnih manjina, na meti su i lica sa onesposobljenjem, nacionalne man-jine, porodice nestalih, žrtve rata, lica u trećoj životnoj dobi, djeca. Veoma je rasprostanjena višestruka diskriminacija kojom su pripadnici ranjivih grupa diskriminisani po nekoliko osno-va. Diskriminacija se ispoljava u nekim vitalnim oblastima kao što je zapošljavanje, obrazo-vanje, zdravstvena i socijalna zaštita, prava iz penzionog osiguranja. Posljedica ovog stanja je, primjera radi, činjenica da samo 0,8 % radno aktivnih povratnika iz reda etničke grupe koja u toj sredini nije dominantna, ima zaposlenje. Dalje, samo 1,5 % radno aktivnih Roma ima posao u odnosu na 50 % koliko ih je imalo za-poslenje prije rata.

Nacionalne manjine U BiH je 2003. stupio na snagu Zakon o

zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina. Ovaj Zakon se temelji na Okvirnoj konvenciji o zaštiti nacionalnih manjina koju je BiH rati-fi kovala. Još uvijek nije ratifi kovana Evropska povelja o regionalnim i jezicima manjina. Iako je Zakon o zašititi pripadnika nacionalnih man-jina usvojen prije više od dvije godine, on se ne primjenjuje, kako zbog toga što nisu doneseni potrebni podzakonski akti, tako i zbog ne-dostatka političke volje. Ljudska prava u BiH su u uskoj korelaciji sa nacionalnim pripadnošću, te se ne može govoriti o zaštićenosti prava pri-padnika nacionalnih manjina.

Inače, Zakon je pobrojao 17 nacionalnih manjina koje žive u BiH s tim da nema pouzdanih podataka o njihovom broju s obzirom na to da je posljednji popis stanovništva održan 1991., a u međuvremenu je, zbog rata i etničkog čišćenja, došlo do značajnih demografskih promjena. Na-jbrojnija je romska manjina, ali procjene o broju Roma variraju tako da se pretpostavlja da tre-nutno u BiH živi između 80.000 i 85.000 Roma, s` tim što aktivisti romskih udruženja tvrde da ih je između 80.000 i 120.000.

Položaj pripadnika nacionalnih manjina je nepovoljan i oni su u velikom broju slučajeva žrtve etničke diskriminacije. Svakako, položaj Roma je najteži, posebno kada je u pitanju zapošljavanje, ekonomski položaj i stano-vanje. Svega 1,5 % radno sposobnih Roma ima zaposlenje u odnosu na oko 50% koliko ih je radilo prije rata. Jedini Rom koji je radio u državnoj službi, Redžo Seferović, dobio je otkaz. Na području Zeničko – dobojskog kantonona, u FBiH, zaposleno je svega šest Roma. U Visokom radi jedan Rom dok u Sa-rajevskom i Tuzlanskom kantonu rade po dva policajca romske nacionalnosti. U Hemijskom kombinatu u Tuzli, rade dva inženjera romske nacionalnosti. Postoje opštine u kojima ne radi ni jedan Rom. Značajan broj Roma još uvijek nije ostvario pravo na povratak u kuće i stanove u kojima su živjeli prije rata. Inače, uslovi u kojima žive Romi su izuzetno loši i ne zado-voljavaju minimalne standarde. Najčešće oni žive u vlažnim kućama, bez sanitarija, tekuće vode i struje. Procjenjuje se da oko 10.000 romskih porodica nema odgovarajući smještaj. Kada je riječ o obrazovanju, samo 15% rom-ske djece završava obavezno školovanje, s tim što djevojčice u prosjeku prekidaju školovanje

u petom razredu osnovne škole. Nepismenost kod Roma je jako izražena.

BiH je potpisala Deklaraciju o pristupanju “Dekadi Romskog uključenja 2005. - 2015. godina” tek 4. septembra 2008. Potpisivanjem ove deklaracije, BiH je iskazala političku volju da kroz Dekadu uključenja Roma na institucio-nalni način riješi njihove probleme, značajno smanji diskriminaciju prema Romima i utječe na poboljšanje njihovog socioekonomskog statusa. U tom kontekstu, sačinjeni su i Ak-cioni planovi za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinja-vanja i zdravstvene zaštite. Pozitivnim se može smatrati i osnivanje Vijeća Roma kao konsulta-tivnog tijela.

Velika većina pripadnika nacionalnih ma-nji na nema pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, jer to pravo pripada zaposlenim oso-bama, članovima njihovih porodica i penzioner-ima. Jezici manjina se ne koriste u komunikaciji sa vlastima, uključujući i sudove. Ne postoje primjeri učenja manjinskih jezika u školama. Ne postoje printani mediji na romskom jeziku, a samo dvije radio stanice povremeno emituju program na ovom jeziku.

Prema podacima dobijenim od jevrejskih opština, u BiH živi oko 1.000 Jevreja. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) izražava zabrinutost zbog činjenice da se u knjižarama u BiH mogu kupiti antisemitske kn-jige, uključujući Mein Kampf i Cionske protokole što se tumači kao prijetnja jevrejskoj zajednici. U islamskom omladinskom časopisu SAFF, polovinom januara, objavljen je antisemitski tekst u kome se uvrijedljivo govori o jevrejs-kim žrtvama holokausta i stradanju šest mil-iona Jevreja u koncentracionim logorima tokom Drugog svjetskog rata.

Tortura, nehumano i ponižavajuće ponašanjeNajčešće pojave torture odnosno „pretjer-

ane upotrebe sile“, se vezuju za kazneno po-pravne ustanove. U nizu slučajeva, zatvorenici se žale na loše postupanje zatvorskog osoblja. Prvi problem predstavlja nepostojanje jedinst-vene defi nicije torture u važećim entitetskim za-konima što ukazuje na potrebu njihove harmoni-zacije. Evidentna je potreba za odgovarajućom edukacijom zaposlenih u kazneno popravnim ustanovama i njihovo upoznavanje sa propisima koji zabranjuju torturu. Često su i osobe lišene slobode nedovoljno informisane o svojim pra-vima, kao i o pravu na žalbu. Nije obezbjeđeno nezavisno djelovanje unutrašnje kontrole, ljekara i inspekcija tako da ovi slučajevi rijetko bivaju rasvijetljeni do kraja. Ovdje se takođe osjeća odsustvo redovnog monitoringa stanja u karceralnim ustanovama od strane institucija za ljudska prava i nevladinih organizacija, što bi

Prijedlog izvještaja predstavio je Srđan Dizdarević, predsjednik Upravnog odbora Kuće ljudskih prava

glasnik6

moglo poboljšati stanje. Na kraju, stanje u kar-ceralnim ustanovama i položaj lica lišenih slo-bode ilustruje i činjenica da su se dvije presude Suda za ljudska prava u Strazburu odnosile na kršenja prava tih lica, a kažnjena je BiH.

Poseban problem predstavljaju osuđena lica kojima je određeno obavezno psihijatrijsko liječenje. Iako i međunarodni propisi i domaći zakoni predviđaju da će ta lica biti smještena u posebnu zdravstvenu ustanovu koja je osno-vana samo za tu svrhu, ova lica i dalje borave u neodgovarajućim institucijama tipa KPZ Ze-nica ili u Psihijatrijskoj bolnici u Sokocu, koje ne odgovaraju kriterijima i standardima koji važe u svijetu. Stanje u karceralnim ustano-vama ilustruje i činjenica da je Sud za ljudska prava u Strazburu donio nekoliko presuda koje su se odnosile na kršenja prava zatvorenika, uključujući i osuđena lica kojima je potrebno psihijatrijsko liječenje, pri čemu je kažnjena država BiH.

Seksualne i rodne manjne Sve do 1998., homoseksualnost je bila tre-

tirana kao krivično djelo. Promjenama zakona, homőseksualnost je depenalizirana. Zakonom o jednakopravnosti polova iz 2003. zabranjena je diskriminacija na osnovu pola, roda i seksualne orijentacije. No, ponovo su aktuelizirana nasto-janja da se ova zakonska odredba ukine. U pri-jedlogu Zakona o zabrani diskriminacije koji se našao u parlamentarnoj proceduri, izostavljeni su rodni identitet i seksualna orijentacija kao os-nov diskriminacije. Porodični zakoni u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH defi nišu brak kao za-jednicu muškarca i žene unatoč odredbama UN konvencije o zabrani svakog oblika diskriminaci-je i važećeg Zakona o jednakopravnosti polova. Ne postoje zakoni koji bi se odnosili na identitet i prava transrodnih i transseksualnih osoba. Konačno, nema zakona koji bi regulisao ljudska prava interseks djece i odluke koje bi se ticale njhovog spola i seksualnog ili rodnog identiteta. Ne postoji mogućnost sklapanja istospolnih bra-kova niti usvajanja djece. I pored očigledne dis-kriminacije kojoj su izloženi pripadnici seksualnih i rodnih manjina niti jedna sudska odluka nije donijeta, kojom bi se prepoznala i sankcionisala takva diskriminacija.

U toku priprema Queer Sarajevo Festi-vala septembra 2008., ispoljen je jezik mržnje prema osobama LGBTIQ i homoseksualcima. Homoseksualnost je žigosana kao bolest, za-padno smeće, devijacija. Ove izjave su dali političari uključujući parlamentarce, te neki vjer-ski lideri. Ovim je data podrška nasilnicima i hu-liganima koji su fi zički napali učesnike Festivala povrijedivši desetak osoba. Inače, aktivisti koji se zalažu za prava osoba koje pripadaju sek-sualnim manjinama kao i njihove organizacije, izloženi su stalnim pritiscima, prijetnjama i

nastojanjima da se onemogući njihov rad. Održavaju se predrasude prema lezbejkama, homoseksualcima, biseksualcima, transrodnim osobama, a o ovim pojavama se ili ne govori u školama ili se to čini na iskrivljen način.

Nasilje zasnovano na polu i rodu Uprkos postojanju zakona utemeljenih

na međunarodnim standardima i uperenim protiv nasilja baziranog na polu i rodu, ono predstavlja učestalu pojavu, a naročito nasilje u porodici. Žrtve nasilja su uglavnom žene, djevojke i djevojčice. Sve češće se susrećemo sa pojavama incesta, a žrtve ove pojave, kao i seksualnog nasilja općenito i uvlačenja u lanac prostitucije, su maloljetnice.

Iako nema zvaničnih statistika, procjenjuje se da svega 5% žrtava prijavljuje nasilje policiji. Kazne za nasilje nad ženama i djevojčicama su, uglavnom, izuzetno blage. Naime, uglavnom se izriču uslovne i novčane kazne dok je svega u nekih 4% slučajeva izrečena kazna zatvora. Ri-jetko se izriče maksimalna zapriječena kazna. Uprkos odredbama zakona o sprečavanju nasilja u porodici, žrtve bivaju prisiljene da žive pod istim krovom sa nasilnikom. Prema jednom vjerodos-tojnom istraživanju, niti u jednom slučaju nasilnik nije udaljen iz stana. Zaštitom žrtava nasilja se uglavnom bave nevladine organizacije koje žrtve nasilja sklanjaju u sigurne kuće. Vlasti izdvajaju minimalna sredstva za ove namjene.

Osobe sa posebnim potrebama Još uvijek nije ratifi kovana Konvencija o

pravima osoba sa onesposobljenjem. U ovoj oblasti, temeljni problem je taj da se država odnosi prema osobama sa onesposobljenjem ne vodeći računa o njihovoj objektivnoj situaciji i potrebama, već u funkciji grupe kojoj pripadaju i porijeklu onesposobljenja. Civilne žrtve rata, mirnodopski invalidi, u znatno su nepovoljnijoj poziciji u odnosu na vojne stradalnike.

Ne postoje mjere koje bi uključivale in-

validne osobe u radni proces ili ih osposo-bljavale za poslove koje mogu obavljati. Ne stimulišu se poslodavci da zapošljavaju ova lica. Iako se u obrazovanju zakonom predviđa inkluzija djece sa onesposobljenjem, ona u praksi ne postoji, jer nisu ispunjene materijalne i druge pretpostavke za tako nešto. Osobama sa onesposobljenjem je znatno limitirano kre-tanje i pristup institucijama i ustanovama koje bi im trebale biti pri ruci kao što su zdravstvene, obrazovne, administrativne i druge ustanove, a nekim kategorijama je onemogućen pristup sredstvima javnog saobraćaja. Bilježimo odsus-tvo dijaloga predstavnika vlasti i organizacija osoba sa onesposobljenjem, kao i nedostatak valjanih statistika koje bi mogle da budu od ko-risti pri mijenjanju sadašnjeg stanja.

Pravo na adekvatno obrazovanje Obrazovanje je rascjepkano i podijeljeno

na tri pristrasna nacionalno obojena nastavna plana i programa. Kroz njih se iskazuju tenden-cije razdvajanja i asimilacije, a posljedica je st-varanje tri odvojene grupe građana, koje se sla-bo ili nikako međusobno poznaju, što rezultira nepovjerenjem i strahom od drugog. Posebno je dramatično stanje u 54 podijeljene škole u kojima je na djelu klasična segregacija. Djeca su podijeljena prema nacionalnoj pripadnosti, a uskraćena im je mogućnost međusobnog ko-municiranja, pa čak i susretanja.

Iako je osnovno obrazovanje defi nisano kao obavezno i besplatno, ono ne odgovara toj defi niciji. Gotovo 4% djece prispjele za upis u školu se ne upisuje, bilo zbog udaljenosti škole, nedostupnosti škole djeci sa posebnim potre-bama, krajnjeg siromaštva, neposjedovanja dokumenata – rodnog lista, prije svega, što naročito pogađa romsku djecu ili zbog naciona-lne obojenosti nastavnih programa i udžbenika, što od škole odbija djecu pripadnika manjinskih naroda. Ima slučajeva da se romska djeca, koja

Javna rasprava u Sarajevu okupila je predstavnike više od 50 organizacija, udruženja i građana

glasnik 7

imaju problema sa jezikom, smještaju u speci-jalna odjeljenja za djecu sa mentalnom retar-dacijom. Primjetno je da posljednjih nekoliko godina roditelji ne upisuju žensku djecu u školu. Visok je procenat djece koja ne završavaju os-novnu školu i pored toga što je ona obavezna. Roditelji se ne sankcionišu kada sprečavaju pohađanje osnovne škole svojoj djeci. Os-novno obrazovanje nameće određene troškove porodicama što stvara posebne poteškoće siromašnim. Nije sistemski riješeno kako djeci obezbjediti besplatne udžbenike, niti je riješeno pitanje troškova prevoza do škole za one koji ne mogu sami pokriti te troškove.

Dječija prava Djeca spadaju u kategoriju izrazito ranjivih

grupacija. Ugroženo je i pravo na život, što ilus-truje zvanični podatak da osam promila djece ne doživi petu godinu. Svako četvrto dijete je žrtva nekog oblika nasilja, a djeca su najčešća žrtva mina, čiji broj danas prelazi jedan milion. Svako peto dijete živi u siromašnoj porodici što između ostalog, zbog neuhranjenosti, povećava rizike od bolesti.

Jedan broj djece, posebno romske, nisu upisani u matične knjige rođenih, ne mogu koristiti zdravstveno osiguranje, socijalnu pomoć, niti se mogu upisati u školu. Djeca smještena u domovima ne uživaju podjednaku zaštitu države, a neki domovi su izvan sistema socijalne zaštite, tako da država uopšte nema uvid u stanje u tim ustanovama. Procjene ukazuju na to da gotovo 25% djece nema be-splatnu zdravstvenu zaštitu i pored toga što im to pravo zakonski pripada. Kao posljedica siromaštva, ali i savremenog robovlasništva, sve je više djece na ulicama koja se uglavnom bave prosjačenjem. Vidljiva je zloupotreba djeca u političke svrhe, na mitinzima političkih partija ili prilikom organizovanja uličnih mani-festacija. Djeca se dovode u prve redove, a te slike se zlorabe u uske političke namjere.

Socijalna prava BiH nije u svom Ustavu defi nisana kao so-

cijalna država. Sistem zaštite je različit u dva entiteta sa zakonima koji nisu harmonizovani niti usklađeni sa međunarodnim normama. Postojeći sistem socijalne zaštite, koji je neefi kasan i dis-kriminatorski, ne pruža sigurnost najugroženijim građanima što stvara tenzije i nestabilnost. Iako sredstva koja se izdvajaju za socijalnu zaštitu nisu mala, ona se ne raspoređuju prema ob-jektivnim potrebama i objektiviziranim pravima, već na političkim sklonostima i nastojanjima političkih elita da kupe političke saveznike. Tako, oko 300.000 ljudi živi u stanju socijalne potrebe, a nemaju nikakvu socijalnu podršku. Uzrok ovakvom stanju leži i u činjenici da ostvarivanje zagarantovanih prava zavisi od ekonomske moći i spremnosti nekih kantona da obezbjede

budžetska sredstva za primjenu zakona u praksi. Naročito su ugrožena djeca, majke koje koriste porodiljsko bolovanje, osobe sa invaliditetom koji nije proistekao iz rata, zatim radnici kojima poslodavci ne uplaćuju doprinose, Romi, te lica koja imaju preko 65 godina starosti. Među uz-roke lošeg stanja spada i nedostatak stručnosti u institucijama koje implementiraju socijalnu politiku, kao i odsustvo sankcija za kantone koji ne izvršavaju minimum obaveza određen za-konima.

Sloboda izražavanja Depenalizacija uvrede i klevete i usva-

janje Zakona o slobodnom pristupu informaci-jama stvorili su povoljniji zakonski okvir za uvažavanje slobode izražavanja. No, ona je ipak izložena stalnim pritiscima i prijetnjama. Jedan od osnovnih problema leži u činjenici da nije zaokružena transformacija Javnog RTV sistema. Nisu stvoreni preduslovi kako bi javni servis zaista bio zaštićen od političkih pritisaka i uticaja na uređivačku politiku. Uz to, politički pritisci na Regulatornu agenciju za ko-munikacije, koja bi kao nezavisno tijelo trebala, među ostalim, braniti etičke i druge profesion-alne standarde, rezultirali su zavisnošću jednog broja javnih emitera od centara političke moći.

Privatni mediji u velikom broju slučajeva izražavaju uske poslovne ili političke interese svojih vlasnika, određenih lobija, a nerijetko su u funkciji vjerskih vođa. Ti uži interesi nerijetko stoje ispred obaveze da se ispoštuju standardi profesionalnog žurnalizma. Bilježi se porast fi zičkog nasilja nad novinarima, a novinari i poje-dine redakcije izloženi su stalnim pritiscima, bilo kroz verbalne prijetnje i pokušaje zastrašivanja bilo kroz podnošenje tužbi od strane visoko pozicioniranih političara koji nisu u stanju da se pomire sa ulogom medija u demokratskom društvu. Ovi pritisci ozbiljno dovode u pitanje slo-bodu izražavanja i prijete gašenjem malobrojnih medija koji imaju kritički diskurs prema nekim društvenim pojavama. Slobodu izražavanja ozbiljno dovodi u pitanje zatvorenost pojedinih izvora informisanja i pored postojanja Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Paradoks je da su neke važne informacije nedostupne, čak i poslanicima, što utiče i na karakter odluka koje se donose, i što otvara mogućnost manipulisanja građanima i javnim mnijenjem. U širem smislu, sloboda izražavanja ozbiljno je ugrožena kada je u pitanju iskazivanje sopstvenog identita. Ovo pravo je posebno ugroženo prilikom iskazivanja nacionalnog identita koji se ne poklapa sa pod-jelom na tri konstitutivna naroda i nacionalne manjine. Uskraćena je mogućnost iskazivanja identiteta kao što je „Bosanac“, “Hercegovac“ i slično. Isto vrijedi za polni i rodni identitet. Uprkos ličnog izjašnjavanja, neki društveni autoriteti nameću svoje poimanje identiteta kao važeće,

što je u direktnoj suprotnosti sa pravom na sop-stveni identitet.

Sloboda udruživanja Broj udruženja građana i fondacija, kako

je zakonski određena denominacija oblika udruživanja, prelazi cifru od 8000 i moglo bi se kazati da nije mali. No, karakter dominant-nih politika u zemlji učinili su da se udruženja formiraju prije svega po etničkom principu, a ne po principima koji vladaju u drugim demokratijama. Organizacije civilnog društva su atomizirane i rascjepkane, a time i znatno oslabljene. Politika dekuražira i otvoreno ometa formiranje organizacija civilnog društva koje žele da se registruju na nivou cijele BiH. Pro-cedure za registraciju su dugotrajne i komp-likovane, i kroz njih mogu proći samo snažnije i kadrovski ekipirane nevladine organizacije. Na-dalje, samo organizacije registrovane na nivou entiteta Republika Srpska, primjera radi, mogu aplicirati za fi nansijska sredstva iz budžeta tog entiteta, što predstavlja samo jedan od načina da se nevladine organizacije privole da se reg-istruju na nivou entiteta. Na posebne prepreke nailaze sindikati koji praktično ne mogu da se registruju na nivou cijele zemlje. Kao nastojanje vlasti da oslabe i kompromituju nevladin sektor, sve češće se pribjegava osnivanju takozvanih vladinih nevladinih organizacija koje stvaraju nesporazume i pometnju među nevladinim or-ganizacijama, ali i među građanima.

Korupcija i ljudska prava BiH zauzima 92. do 95. mjesta na listi od

180 zemalja prema percepciji korupcije, a prema Transparency International. Sama ova činjenica ukazuje na to da se u BiH ne poštuju zakoni, što ukazuje i na to da se ne poštuju ni one zakonske odredbe koje se odnose na ljud-ska prava i slobode.

Karakter i rasprostranjenost korupcije, in vol viranost nosilaca političke vlasti, uzrok-ovali su da se i pitanje korupcije nađe među ljudskopravaškim temama. Nekažnjivost visokorangiranih političara, činjenica da su u korupcionaške poslove uložena ogromna sredstva, čine korupciju važnim generatorom kršenja ljudskih prava. Samo u oblasti okoliša, korupcija podržana višemilionskim investici-jama, direkno uskraćuje pravo građana da iskažu svoju volju i utiču na razvojne i investi-cione politike.

Pitanje korupcije najdirektnije je vezano za pravo na razvoj. Sredstva koja se slijevaju u džepove pojedinaca mogla bi biti, u zemlji kao što je BiH, iskorištena za razvojne inves-ticije, za zapošljavanje i bolju socijalnu politiku. Kritički odnos prema korupciji ozbiljno je doveo u pitanje slobodu izražavanja, i doveo u opas-nost zaštitnike ljudskih prava.“

S.H.

glasnik8

Ekonomska i socijalna prava u BiH

‘Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH’ i ‘Do univerzalne zdrav stvene zaštite u BiH’ dva su dokumenta čiji sadržaj daje sveobuhvatan pregled stanja, ali i preporuke nevladinih organizacija vezane za bolje i efi kasnije poštivanje ekonomskih i socijalnih prava u Bosni i Hercegovini.

Nevladine organizacije Inicijativa i civilna akcija (ICVA), Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i Prava za sve bili su organiza-tori i domaćini Konferencije na kojoj su u junu predstavljeni pomenuti dokumenti. Skupu, pod nazivom Izazovi u primjeni Evropske socijalne povelje u BiH, pored predstavnika nevladinog sektora, prisustvovali su i pred-stavnici nadležnih ministarstava, parlamen-tarnih komisija i međunarodnih organizacija angažovanih na socijalnoj zaštiti u BiH.

Predstavljajući dokumente, a želeći inicirati diskusiju, nosioci projekta su u prvi

plan postavili tri zaključka - nedovoljan nivo usaglašenosti domaćih zakona i prakse sa odredbama Evropske socijalne povelje, naglašenu potrebu izmjene i zakona i prakse koji regulišu ostvarivanje ekonomskih i soci-jalnih prava građana u BiH i hitnu i suštinsku reformu sistema socijalne zaštite u BiH. Ona bi, mišljenje je autora dokumenata, morala biti zasnovana na potrebi građanina za soci-jalnom pomoći, a ne na pripadnosti određenoj socijalnoj kategoriji. Reforma mora biti praćena mjerama aktivne politike zapošljavanja i refor-mom obrazovanja koja će odgovoriti potre-bama tržišta rada, rečeno je na skupu.

Vezano za zakonske izmjene predloženo je: donošenje Zakona o fi nansijskoj socijalnoj pomoći, izmjene Zakona o zdravstvenom osig-uranju FBiH vezano za ukidanje roka za prijavu na biro za zapošljavanje u FBiH i uvođenje direktnog zdravstvenog osiguranja za osobe

sa teškim invaliditetom u FBiH i RS, donošenje Zakona o pravima pacijenata u FBiH i RS, donošenje Strategije i akcionog plana o staren-ju BiH, harmonizacija zakona koji regulišu pra-va djece i porodica na nivou entiteta.

Istaknuta je i potreba dosljedne primjene zakona i Akcionog plana za zdravstvenu zaštitu Roma u praksi kroz pravovremeno i adekvatno planiranje budžeta na svim nivoima vlasti, prećenje primjene zakona u praksi od strane parlamenata, jačanje infrastrukture i kapaciteta inspekcija rada uz osiguranje većih sankcija za nepoštivanje zakona.

ICVA, Helsinški komitet za ljudska prava BiH, Prava za sve i druge nevladine orga-nizacije angažovane na zaštiti prava građana nastaviće u narednom periodu sa zalaganjem za navedene promjene. Najavljene su dalje aktivnosti na praćenju rada vlade u primjeni Evropske socijalne povelju iz koje i proizilaze navedeni zadaci.

Dokument ‘Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH’ predstavlja serioznu analizu usklađenosti brojnih domaćih zakona i prakse sa standardima iz Povelje koju je ratifi kovala BiH. Analizi se pristupilo kroz razmatranje četiri ključna područja: rad i prava proistekla iz radnog odnosa, sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, te prava poje-dinih posebno zaštićenih kategorija kao što su: žene, majke, djeca i mladi, stari, te osobe sa invaliditetom.

Analiza prava koja se odnose na područje rada i prava proisteklih iz rada pokazala je da je većina zakona koji su razmatrani, načelno, u skladu sa standardima koje predviđa Povelja. Međutim, u primjeni ovih zakona zapažen je izuzetno neefi kasan rad inspekcija, a slaba kaznena politika dovodi do toga da veliki broj poslodavaca, privat-nih i javnih, smatraju plaćanje kazni mnogo manjim izdatkom nego redovno ispunjavanje zakonskih obaveza prijavljivanja te plaćanja socijalnih i penzionih benefi cija radnicima. Tako se nekažnjeno krše prava zaposlenika, a država zbog toga po nekim procjenama Međunarodne organizacije rada gubi 38,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Izradom dva značajna dokumenta nevladin sektor učinio napor kojim želi animirati i podstaći sve nivoe vlasti u ispunjavanju obaveza preuzetih ratifi kacijom Evropske socijalne povelje

IZAZOVI U PRIMJENI EVROPSKE POVELJE

glasnik 9

Zbog naprijed navedenog autori analize zaključuju kako je potrebno hitno ojačati in-frastrukturu i kapacitete inspekcija rada na svim nivoima kako bi se omogućilo praćenje i osigurala primjena zakona. Potrebno je, navode u preporukama, uvesti visoke novčane kazne i druge mjere za poslodavace koji krše odredbe Povelje, domaće zakone i prava rad-nika i izbjegavaju prijavljivanje i plaćanje ben-efi cija radnicima i onemogućavaju slobodno osnivanje i djelovanje sindikata. Potrebno je uvesti javan i transparentan postupak i oštro sankcionisanje inspektora rada koji su prekršili zakon ili nisu djelovali u skladu sa zakonom.

Prava koja se odnose na slobodu udruži-vanja i sindikalnog djelovanja su takođe načelno usklađena sa standardima iz Pov-elje, a praksa opet pokazuje brojna kršenja i prepreke u ostvarivanju ovih prava. Veliki broj

privatnih fi rmi, naročito u oblastima trgovine, uslužnih djelatnosti i građenja na različite načine onemogućava formiranje i djelovanje sindikata. Radnici se na najrazličitije načine zastrašuju i onemogućavaju u pokušaju da pristupe sindikatima. Uskraćuje im se pravo da budu informisani o ekonomskoj i fi nansi-jskoj situaciji u preduzeću, ne konsultuju ih u donošenju odluka koje bi mogle značajno uticati na interese radnika, a naročito o odlu-kama kojima se radnici otpuštaju.

U oblasti socijalne zaštite situacija je drukčija jer u toj oblasti ni zakoni ne ispunjava-ju standarde u socijalnoj zaštiti. Ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu je u nadležnosti entiteta i kantona. Kršenja prava iz Povelje su najočitija u nepostojanju jedinstvenog ili usaglašenog zakonodavstva i sistema soci-jalne i zdravstvene zaštite na nivou države.

Kantoni ne donose potrebne podzakonske akte ili usvajaju akte koji su u suprotnosti sa federalnim zakonima. Socijalna davanja i naknade ovise o fi nansijskoj situaciji u kan-tonima, ali i spremnosti kantona da usklade svoje zakone sa federalnim. Dodatno, za-koni regulišu ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu prema kategorijama, a ne prema stvar-noj potrebi i nivou ugroženosti pojedinca što je u direktnoj suprotnosti sa odredbama Pov-elje. Zbog ovakvog zakonskog rješenja veliki broj građana, koji su u potrebi za socijalnom zaštitom ostaju bez nje jer ne pripadaju nekoj od zakonom predviđenih zaštićenih katego-rija. Diskriminacija pri ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu prisutna je, dakle, i po osno-vu područja u kojem korisnik socijalne zaštite ova prava ostvaruje i po osnovu kategorije kojoj pripada, zaključak je analitičara.

- Hitno pristupiti reformi sistema socijalne zaštite u BiH zbog očigledno skupog, bitokrati-zovanog, a istovremeno neefi kasnosnog i dis-kriminatorskog sistema zaštite neusklađenog sa međunarodnim standardima. Reforma mora biti praćena i mjerama aktivne politike zapošljavanja koja će ciljati na postizanje maksimalno visokog stepena zapošljavanja svih, a naročito socijalno ugroženih kategorija stanovništva.

- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom FBiH izmijeniti u konceptu te razd-vojiti ove oblasti na nekoliko novih zakona. U novom zakonu o socijalnoj zaštiti potrebno je jasno defi nisati listu osnovnih prava u okviru socijalne zaštite te utvrditi jasne i precizne kri-terije koji će se zasnivati na potrebama i tako osigurati ostvarivanje prava svim ugroženim građanima bez diskriminacije.

- Usvojiti Zakon o fi nansijskoj socijalnoj pomoći koji će defi nisati socijalni minimum te detaljno regulisati kriterije za novčana davanja svim osobama koje nisu u mogućnosti da ostvare minimalna sredstva za život iz oprav-danog razloga kao i načinima dokazivanja ove potrebe te precizirati fi nansijski okvir za ovakva davanja.

- Izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH (Zakon) i Zakona o posredo-vanju u zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30 dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje, kojim se trajno gubi pravo na ostvarivanje zdravstvenog osiguranja preko Zavoda. Time će se Fedralni zakoni uskladiti sa zakonima Republike Srpske.

- U okviru procesa donošenja novog Za-

kona potrebno je osigurati javnu diskusiju o predloženom Nacrtu koja treba uključiti sve aktere u ovoj oblasti i druge zainteresovane u društvu.

- Kroz zakone i uspostavljanje institucija osigurati bolju zaštitu djece te uspostaviti Pra-vobranitelja za djecu ili Ombudsmena za prava djece, te donijeti odgovarajuće zakone i mrežu institucionalne podrške koja će u fokusu imati borbu protiv maloljetničkog prestupništva.

- Zakonom u FBiH je potrebno uspostaviti Fond za dječiju zaštitu, regulisati načine pri-kupljanja sredstava, te utvrditi prava koja će Fond pokrivati, a naročito naknade za porodiljsko odsustvo. Na ovaj način bi se iz-bjegla postojeća diskriminacija uzrokovana različitim zakonskim rješenjima u entitetima kao i između kantona u FBiH.

- Kroz donošenje Strategije i Akcionog plana o starenju kao i neophodne izmjene i dopune zakona potrebno je regulisati zaštitu starih osoba kako to nalažu standardi iz Pov-elje i druge međunarodne obaveze BiH.

- Prilikom donošenja novih zakona mora se jasno utvrditi odgovornost kantona za donošenje i sprovođenje kantonalnih za-kona koji moraju biti u skladu sa federalnim i državnim zakonima, te osigurati međusobnu usklađenost entitetskih zakona kako građani ne bi bili diskriminirani prema mjestu gdje žive. Neophodno je ojačati infrastukturu i kapacitete svih institucija koje prate primjenu zakona u praksi. Kantonalne vlasti moraju osigurati sredstva u budžetima za primjenu zakona.

- Pristupiti izmjenama i dopunama Zako-na o radu u oba entiteta radi usklađivanja sa odredbama iz Povelje kroz uvođenje obaveze poslodavcima na informisanje i konsultovanje sa radnicima o ekonomskom i fi nansijskom stanju u preduzeću i predloženim odlukama koje bi mogle značajno uticati na interese rad-nika i na situaciju zaposlenosti u preduzeću.

- Hitno pristupiti donošenju harmonizirane razvojne politike koje će podrazumijevati mjere za postizanje najvišeg održivog ste-pena zaposlenosti na nivou države i entiteta. Mora se pristupiti reformi obrazovanja koja će odgovarati tržištu rada i koja će uspostaviti sistem prekvalifi kacije radnika kroz zavode za zapošljavanje i uvesti programe cjeloživotnog učenja. Refoma obrazovanja mora podrazumi-jevati uvođenje mjera pozitivne akcije kao što su stipendije, obrazovne kvote za žene, osobe sa invaliditetom i Rome u obrazovanju za za-nimanja koje se traže na tržištu rada.

„Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH“ - preporuke -

glasnik10

Zaštita prava pojedinih kategorija stanov-ništva kao što su žene, naročito one koje koriste pravo na porodiljsko odsustvo, djece i mladih, starih, osoba sa invaliditetom, postoje brojna kršenja ili prepreke u ostvarivanju prava i stan-darda iz Povelje. Žene, izložene različitim pritisci-ma ili iz straha da će izgubiti posao, vraćaju se sa porodiljskog nakon mjesec - dva iako domaće zakonodavstvo predviđa mogućnost od godinu dana porodiljskog odsustva. Uz pomenute raz-loge, one to čine i zbog naknada koje su nedo-voljne i destimulirajuće. Ova pojava je dijelom i uzrok pada nataliteta u BiH.

U dokumentu se konstatuje porast zloupotrebe djece radi rada na ulici ili prosja-čenja, a ovakva djeca se nalaze potpuno izvan školskog i drugog sistema staranja. Nema efi kasnog odgovora države ni entiteta za problem maloljetničkog prestupništva. Ne postoji efi kasan sistem prevencije, nadzora ili edukacije profesionalnog osoblja te nema odgovarajućih ustanova za smještaj prestup-nika. Stare osobe se nalaze u nekoj vrsti međusektorskog vakuuma u kojem niko od relevantnih tijela vlasti ne preuzima odgov-ornost. Ne postoji institucija ili organizacija u okviru izvršne vlasti koja se bavi pitanjima

starenja i starijih osoba, niti postoje specifi čni programi za ovu kategoriju stanovništva.

Nosioci projekta su mišljenja da BiH nije u dovoljnoj mjeri iskoristila znanja, iskustva i resurse koje posjeduju nevladine organizacije u oblasti socijalnog rada i rada sa ranjivim kat-egorijama stanovništva. Stoga se, kažu, nameće potreba uspostave partnerske saradnje sa nev-ladinim organizacijama u vršenju usluga soci-jalnog rada te zakonskog regulisanja uslova i načina pružanja usluga socijalne i dječije zaštite, uz obavezu fi nansiranja ovakvih programa.

Drugi dokument, predstavljen na Konferen-ciji, koji nosi naslov ‘Do univerzalne zdravstvene zaštite u BiH’ je analiza stanja u oblasti zdravst-vene zaštite. Polazište mu je činjenica da Bosna i Hercegovina ima 13 ministarstva zdravstva i 13 zdravstvenih fondova. U Federaciji BiH svaki kanton ima vlastito ministarstvo zdravstva i zdravstveni fond, te ministarstvo zdravstva na entitetskom nivou i zdravstveni fond solidarnosti. Republika Srpska ima Ministarstvo zdravstva i Fond zdravstvenog osiguranja koji pokriva cijelu teritoriju RS. Brčko distrikt ima poseban Zdravst-veni fond od 2002. godine.

Ovako fragmentiran sistem zdravst-vene zaštite, ocjena je autora, ograničava

pravičan pristup zdravstvenim uslugama za sve građane. Servisi zdravstvene zaštite nisu prenosivi između dva entiteta. Također, pogodnosti zdravstvene zaštite nejed-nako su raspoređene u korist gradova uz otežavajući pristup seoskoj populaciji koja živi u područjima koja nisu povezana javnim transportom. Osobe osigurane u različitim kantonima imaju različita prava i različit prist-up uslugama zdravstvene zaštite, naročito tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti, što je posljedi-ca različitih iznosa prihoda sakupljenih kroz zdravstvene fondove.

Gledajući sveobuhvatno, ukupni prihod i izdaci u zdravstvenom sektoru su znatni (7,4% budžetskih izdvajanja), ali održivost je daleko od toga da bude ostvarena, jedan je od zaključaka u Dokumentu. Većina stanovništva vjeruje da bi vlade trebale subvencionirati troškove zdravstvene zaštite iz općih prihoda i učiniti zdravstvenu zaštitu dostupnom za sve, barem kada je osnovni paket zdravstvenih prava u pitanju. Analitičari NVO-a podsjećaju kako Evropska komisija u svom izvještaju navodi da će vlada morati naći bolji način fi n-ansiranja zdravstvene zaštite, kako bi teret fi -nansiranja bio ravnomjernije raspoređen kroz

- Donijeti jedinstven zakon ili entitetske zakone o pravima pacijenata koji će, između ostalog, regulisati obavezu informisanja građana o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite i osiguranja, kao i o mogućnostima i pravima u okviru zdravstvene zaštite.

- Izmjenama Zakona o zdravstvenom osigu-ranju FBiH (Zakon) i Zakona o posredovanju u zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30 dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje, kojim se trajno gubi pravo na ostvarivanje zdravstvenog osiguranja preko Zavoda. Time će se Fedralni zakoni uskladiti sa zakonima Republike Srpske koji nemaju defi nisan rok za prijavu na Zavod za zapošljavanje.

- U okviru procesa donošenja novog za-kona potrebno je osigurati javnu diskusiju o predloženom nacrtu koja treba uključiti sve aktere u ovoj oblasti i druge zainteresovane u društvu.

- Kroz izmjene i dopune Zakona potreb-no je omogućiti da sve osobe sa teškim i višestrukim invaliditetom imaju pravo na direktno zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije.

- Potrebno je da Parlament BiH i Vijeće ministara BiH razmotri preporuku Evropske komisije koja nalaže da se državnoj vlasti da

više nadležnosti u smislu razvoja zdravstvenih politika i zakonodavstva. Problemi vezani za nejednakost prava u zdravstvenoj zaštiti, različite cijene servisa zdravstvene zaštite, neprenosivost zdravstvenih fondova kao i ve-liki broj stanovništva bez zdravstvenog osigu-ranja mogu se riješiti uspostavljanjem univer-zalnog osiguranja u cijeloj BiH i uvođenjem šema koje uključuju minimum standarda u

zdravstvenoj zaštiti, osnovni paket zdravst-venih usluga, jednostavan i transparentan sistem naplate za međuentitetsko osiguranje koji će biti u stanju da usaglasi razlike u nivou razvoja ekonomije i prihoda.

- Kantonalne vlasti moraju osigurati sredstva u budžetima za primjenu zakona, specifi čno Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i primjenu Odluke o utvrđivanju osnovnog pa-keta zdravstvenih prava.

- Parlament Federacije treba zahtijevati re-dovno, kvartalno informisanje o stepenu imple-mentacije novih zakonskih rješenja u praksi, a naročito o implementaciji Odluke o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava i Odluke o participaciji koje su donešene na Federalnom nivou, a čija se primjena mora osigurati na kan-tonalnom nivou.

- Kako bi se rješilo pitanje oko 50.000 zdravstveno neosiguranih radnika u FBiH, Vlada FBiH treba da realizira zahtjeve Sindika-ta metalaca i zaključke Parlamenta FBiH od 21.4.2009. i da osigura sredstva za povezi-vanje radnog staža za radnike zaposlene u privrednim društvima sa većinskim državnim kapitalom i da hitno predloži realna rješenja za povezivanje staža ostalih uposlenika.

Do univerzalne zdravstvene zaštite u BiH - preporuke -

glasnik 11

stanovništvo, istovremeno osiguravajući uni-verzalnu dostupnost i osnovna zdravstvena prava za sve. Ovo se može postići jedino kroz fi nansiranje iz općih prihoda. Vlada će također morati uvesti dodatno zdravstveno osiguranje na dobrovoljnoj bazi.

Određene socijalne grupe nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem. Među njima naj-brojniji su nezaposleni koji nisu registrovani kao takvi ili koji su propustili rok za prijavu na zavode za zapošljavanje, kao i oni koji su zaposleni, ali im se doprinosi ne uplaćuju redovno od strane njihovih poslodavaca (radnici na čekanju, radni-ci u privatizovanim preduzećim ili preduzećima u stečaju). Bilo bi nužno, preporučuju autori, izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH i Zakona o posredovanju u zapošljavanju FBiH ukinuti rok od 30 dana za prijavu na Zavod za zapošljavanje, kojim se trajno gubi pravo na ostvarivanje zdravstvenog osiguranja preko Zavoda. Time će se Fedralni zakoni uskladiti sa zakonima Republike Srpske koji nemaju defi nisan rok za prijavu na Zavod za zapošljavanje.

Zdravstveno osiguranje nema ni veliki broj Roma koji su isključeni iz sistema, dijelom zbog neposjedovanja ličnih dokumenata (rod-ni listovi, lične karte) i dijelom zbog velikog procenta nezaposlenosti. Prema utvrđenim rokovima iz Akcionog plana za zdravstvenu zaštitu Roma, nadležne institucije, primarno vlade i parlamenti na svim nivoima, trebaju osigurati sredstva za ostvarivanje prava na zaštitu za sve pripadnike romske manjine koji nisu osigurani po drugoj osnovi, podsjećaju iz nevladinog sektora. Rok je godinu dana od usvajanja Akcionog plana i teče od 3. jula 2008. To znači da su u budžetima za 2009. godinu već trebala biti predviđena sredstva za realizaciju. Ključna odgovornost, kaže se u Dokumentu, je na Vijeću Roma, Vijeću za na-cionalne manjine pri Parlamentarnoj skupštini BiH, Odboru za Rome pri Vijeću ministara BiH, Uredu Ombudsmana BiH i Vijeću za djecu da vrše monitoring implementacije Ak-cionog plana i adekvatno reaguju.

Zdravstvenom zaštitom nepokriven je i veliki broj građana, uključujući i djecu, zbog neinformisanosti roditelja i djece o pravima koja imaju u okviru zdravstvene zaštite i o načinu na koji mogu ostvariti svoja prava. Zbog toga, nev-ladine organizacije, ističu potrebu da entitetska ministarstva zdravlja i zavodi za zdravstveno osiguranje donesu programe i akcione planove za informisanje građana o pravima iz zdravst-venog osiguranja i zdravstvene zaštite koji će pravovremeno i trajno obezbjeđivati informaciju o izmjenama postojećih i donošenju novih za-

konskih rješenja, kako bi građani mogli uživati u pravima predviđenim zakonom. Sistem inform-isanja treba uključiti sve subjekte u osiguranju zdravstvene zaštite: zdravstvene insitucije (am-bulante porodične medicine, domove zdravlja, bolnice i sl); obrazovne insitucije (osnovne, srednje škole i fakultete), socijalne službe (cen-tre za socijalni rad), mjesne zajednice, opštine kao i sredstva javnog informisanja.

Potrebno je, navodi se u preporukama Dokumenta, da svi gore navedeni akteri u oblasti zdravstvenog osiguranja uspostave jas-nije administrativne procedure u registraciji za zdravstveno osiguranje što će povećati pristup zdravstvenom osiguranju i ujedno informisati građane o mogućnostima u okviru zdravstvene zaštite. Obavezu informisanja građana o pra-vima iz oblasti zdravstvenog osiguranja potreb-no zakonom regulisati i na kantonalnom i en-titetskom nivou. Zdravstvene institucije moraju donijeti mjere i defi nisati saradnju sa medijima u cilju promocije prava iz zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja građana.

Prema podacima Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u 2008 godini, 19,18% stanovnika (oko 235.000) nije bio u mogućnosti da ovjeri zdravstvenu knjižicu i da koristi prava iz zdravstvenog osiguranja. U Federaciji BiH, prema podacima Zavoda zdravstvenog osigu-ranja i reosiguranja FBiH, u 2007. godini je bilo 16,35% stanovništva koji je bio isključen iz sistema zdravstvenog osiguranja (oko 380.000 stanovnika).

BiH je ratifi kovala mnoge međunarodne dokumente kojima se obavezala da će osigu-rati jednakost u zaštiti i univerzalni pristup pri-marnoj zdravstvenoj zaštiti, bez diskriminacije. Također, u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, BiH je obavezna reformisati sistem zdravstvene zaštite u skladu sa evropskim standardima i pravima.

Na nivou entiteta, dijelom je započelo usaglašavanje zakona i propisa sa međuna-rodnim standardima u zdravstvenoj zaštiti, međutim promjene idu sporo, s tim da pose-ban problem predstavlja provođenje zakona u praksi. Na nivou države nema nikakvih aktivnosti u cilju harmonizacije entitetskih za-kona ili uspostavljanja jedinstvenog pristupa zdravstvenoj zaštiti za sve građane.

U međuvremenu u Federaciji BiH je done-šen Zakon o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju u januaru 2009. a u Republici Srpskoj Pravilnik o načinu os-tvarivanja zdravstvene zaštite u maju 2007. koji su doprinijeli smanjenju broja neosiguranih lica. Dodatno, u FBiH je u aprilu 2009. us-vojena Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa

zdravstvenih prava i Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog učešća origuranih lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravst-vene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava, što bi sve trebalo doprinijeti većoj jedna-kosti u ostvarivanju prava na teritoriji FBiH.

Problem i dalje ostaje primjena zakona u praksi. Samim tim proizlazi potreba da se za-konskim rješenjima jasno defi nišu obaveze kantonalnih i federanog nivoa vlasti kako bi se osigurala dosljedna primjena zakona u praksi, što i jeste svrha donošenja zakonskih rješenja. Svi nivoi vlasti i pojedinci koji propuste u za-datim rokovima ispuniti predviđene obaveze trabaju snositi posljedice, stav je i preporuka analitičara nevladinih organizacija.

Evropska socijalna povelja je naj-značajniji dokument koji reguliše ostvarivan-je ekonomskih i socijalnih prava u okviru Evropske unije. Bosna i Hercegovina je rati-fi kovala Povelju 2008., čime se obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva i prakse sa standardima predviđenim u ovom dokumentu. Primjena, osiguranje ostvarivanja i zaštita prava predviđenih u Povelji jedan je od uslova u okviru procesa pridruživanja BiH Evropskoj uniji. Izradom dokumenata ‘Primjena Evropske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH’ i ‘Do univerzalne zdravstvene zaštite u BiH’ grupa organizacija civilnog društva učinila je značajan korak u procesu pomenutog usklađivanja.

Oba dokumenta dostupna su na web stranama: www.icva-bh-org i www.bh-hchr.org

Kroz diskusiju u okviru radne grupe, dostavljanjem podataka ili pojedinačne in-tervjue u izradi dokumenata učestvovale su organizacije:

Zemlja djece, Tuzla; Žena BiH, Mostar; Koodinacioni odbor invalidskih organizacija Republike Srpske, Banja Luka; Sumero, Sarajevo; Caritas BK BiH; Crveni križ Tu-zlanskog kantona; Zdravo da ste, Banja Luka; Viva žene, Tuzla; Udružene žene, Banjaluka; Udruženje slijepih građana Kan-tona Sarajevo; Informativni centar Lotos, Tuzla; Savez paraplegičara FBiH, Sara-jevo; Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, Sarajevo; Biro za ljudska prava, Tuzla; Sindikat trgovine FBiH, Sindikat metalskih radnika FBiH, Sindikat policije Zeničko-dobojskog kantona, Sindikat osnovnog obrazovanja zeničko-dobojskog kantona, Sindikat fi nansija FBH, Savez samostalnih sindikata BiH, kao i partnerske organizacije u implementaciji ovih aktivnosti Inicijativa i civilna akcija i Prava za sve.

glasnik12

LJUDI SE S RAZLOGOM BUNE

GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK

Mario NENADIĆ, pomoćnik ministra za izbjeglice i ljudska prava u Vijeću ministara BiH

GLASNIK: Razgovarajući sa ljudima na temu – povratak neki od sagovornika su nam rekli da više nema smisla govoriti o povratku. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

NENADIĆ: Naravno da ima smisla i naravno da će još godinama ljudi od vlasti tražiti da im se osigura ovo pravo. Pravo na povratak je individualno ljudsko pravo i sve dok postoje aplikacije za povratak, na ovom se pitanju mora raditi. Ilustracije radi, danas u bazama podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice imamo oko 43.000 regis-triranih zahtjeva za povratak.

GLASNIK: Da li je povratak izbjeglih i raseljenih još uvijek pitanje političke volje i ima li te volje?

NENADIĆ: Dok god traje proces pov-ratka on će biti determinisan i političkom voljom. Ne mora se ta volja uvijek eksplicite izražavati kao odraz slaganja ili neslaganja političara da se proces povratka u svom suštinskom smislu odvija. Puno je važnije pi-tanje kakvi se uvjeti stvaraju na razini države i posebno entiteta da bi se pitanja važna za održivost povratka, rješila na odgovarajući način. Propisi su uvijek odraz političke volje. Ona je i dalje od presudnog utjecaja na pro-ces povratka. Dakle, ako je pitanje bilo da li se politika direktno mješa u proces povratka na način da ga ometa i pravi smetnje, onda je odgovor ne, ali ako je pitanje da li je politika uredila propise koji na čitavom prostoru BiH idu na ruku povratnicima, onda je odgovor «nažalost - nije».

GLASNIK: Šta je najveća prepreka pov-ratku?

NENADIĆ: Nakon ovoliko godina bav-ljenja ovom problematikom, bez ikakve dileme reći ću da je glavna prepreka, ili da budem jasniji glavna smetnja procesu pov-ratka, neujednačenost propisa kojima se uređuju pitanja pristupa pravima povratnika na čitavom prostoru BiH. BiH naprosto nije jedinstveno pravno područje i kao što se može vidjeti iz analize Revidirane Strate-

gije za provedbu Aneksa VII najveći prob-lemi leže u neujednačenosti regulative i neuvezanosti institucija u dva entiteta kada je rijeć o pristupu pravima raseljenih osoba i izbjeglica. Poznato je da povratnik iz jednog u drugi entitet ne može sa sobom „ponijeti“ i u mjestu povratka samo nastaviti, pod is-tim uvjetima, koristiti svoja stečena prava iz oblasti zdravstvene i socijalne zaštite, prava po osnovu boračke zaštite, invaliditeta, a da i ne govorimo o stvarno neujednačenim pravima iz oblasti školstva, prava na rad i upošljavanje i drugo.

GLASNIK: Koliko novca je potrebno za povratak i kako ga obezbjediti?

NENADIĆ: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, skupa sa nadležnim entitets-kim ministarstvima, procjenjuje da je za potrebe rekonstrukcije kuća i održivog pov-ratka potrebno osigurati oko milijardu KM. Zadnjih godina na razini BiH na godišnjoj razini se za potrebe povratnika izdvaja oko 130 miliona KM. Odnos ulaganja domaćih proračuna i donacija međunarodne zajed-nice potpuno je promjenjen. Dok je u peri-odu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 2003. taj odnos iznosio 90% sredstava iz donacija međunarodne zajednice, zadnjih godina je oko 80% sredstava osiguravala BiH iz proračuna države, entiteta, Brčko Dis-

trikta, kantona i općina. Dakle, novca ima i u proračunima u BiH, istina nedovoljno, ali nedostajući novac se može osigurati iz kred-ita koje nude međunarodne fi nancijske insti-tucije. Dosta efekata se može postići dobrim prepoznavanjem prioriteta, eliminiranjem zloupotreba u višestrukom korištenju don-acija, odabiru korisnika i drugo.

GLASNIK: Šta je sa najavljenim kreditom od 400 ili 500 miliona KM za ove namjene?

NENADIĆ: Da bi se ublažio debalans između stvarnih potreba i mogućnosti, Vijeće ministara i Parlamentarna skupština BiH su se, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, usuglasili da je neophodno osigurati dodatna kreditna sredstva da bi se ovo pitanje riješilo. Zaključeno je da se od međunarodnih kreditnih institucija traži kredit od 400 miliona KM. Krediti se mogu osigurati samo na bazi dobrih procjena i pokazatelja, te ako smo u stanju uvjeriti međunarodne fi nancijske institucije da smo kao država u stanju uredno odgovoriti tim kreditnim zahtje-vima i vraćati dug. Mi sa Ministarstvom fi nan-cija i trezora radimo na ovom pitanju, ali je sigurno da nam niko neće dati odjednom 400 miliona KM kredita i zato se mora pokušati na različitim stranama i sa različitim zahtjevima i ciljevima čije bi realiziranje bilo potpomog-nuto kreditnim sredstvima.

Dok god imamo desetine tisuća neobnovljenih kuća, ljudi su nezadovoljni i njih ne interesira što je neko drugi dobio obnovu, oni žele da se obnovi njihova kuća, to je njihovo pravo

Mario Nenadić

glasnik 13

GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK

GLASNIK: Kako žive oni koji su se vratili – imaju li posao, sigurnost...

NENADIĆ: I tu je situacija dosta šarolika. Postoje jako dobri i brojni primjeri gdje su se povratnici dobro snašli po povratku, pokrenu-li su male biznise i rade, samoodrživi su. Sa druge strane velika je većina prilično nezado-voljna, nisu riješili pitanja upošljavanja, čak su i diskriminirani u smislu pristupa pravu na rad u odnosu na drugo stanovništvo njihove lokalne zajednice. Život povratnika teži je od života onih BH građana koji nisu napuštali svoje domove, a znamo da i oni žive izuzet-no teško.Vlade entiteta nisu uspjele do sada napraviti značajnije pomake u procesu pokre-

tanja privrednih aktivnosti i javnih radova, a što je osnova za masovnije upošljavanje stranovništva, pa tako i povratnika. Sigurn-ost već duže vrijeme nije zapreka povratku, iako su one najradikalnije strukture do kraja uporne u svojim nacionalističkim istupima i s vremena na vrijeme pokušavaju incidentima narušiti stanje sigurnosti povratnika. To se posebno ogleda u napadima na vjerske ob-jekte i zastrašivanjima povratnika. Službena izvješća i analize nadležnih tijela pokazuju da nema težih kaznenih djela vezanih za proces povratka. Međutim, postoji drugi problem vezan za sigurnost, a to je problem miniranosti povratničkih područja. Pored svih

uistinu ogromnih napora i ulaganja u proces deminiranja, još uvijek je više od četiri posto ukupne teritorije BiH pod minama.

GLASNIK: Gdje povratnici najteže žive?NENADIĆ: Stvarno je teško na ovaj način

to generalizirati, međutim mislim da su ruralne zajednice jako zapuštene. Postoje povratnička naselja koja su i duže od 10 godina bez struje, gdje ljudi nemaju nikakva primanja od države i žive isključivo od poljoprivredne proizvodnje. Sa druge strane, povratnici u gradove koji nisu uposleni teško imaju odgovore na troškove života, skupe komunalne usluge i sve ono što je cijena života u gradu. Jednostavno, pov-ratnicima je uvijek puno teže nego drugima.

GLASNIK: Hoće li uskoro biti uspostavljen fond za naknadu ratne štete?

NENADIĆ: Revidiranu Strategiju smo i inicirali kako bismo dali odgovor na nerješena pitanja iz procesa povratka, ali i radi uređenja drugih pitanja i prava iz Aneksa VII. Tokom rada jasno se moglo vidjeti koliko su polarizirani i međusobno suprotstavljeni bili zahtjevi učesnika u radnim grupama, te iz tog razloga u tom doku-mentu nisu mogli biti u cjelosti zadovoljeni interesi svih strana. Službeni predstavnici nadležnih ministarstava i institucija su u vezi pojedinih rješenja ultimativno ispostavljali svoje zahtjeve i bilo je nemoguće u takvim uvjetima doći do rješenja koje bi u potpunosti i svima odgovaralo, a posebno se to osjetilo u slučaju defi niranja prava na naknadu štete. Nisu samo nadležna ministarstva iz entiteta različito tumačila ovo pi-tanje iz Aneksa VII, nego nije bilo ni približne su-glasnosti nevladinih organizacija, čak naprotiv. U takvoj situaciji, zbog različitih viđenja i tumačenja pitanja prava na naknadu štete, zatraženo je tumačenje Ureda visokog predstavnika koje je radna grupa za izradu Stretegije ugradila u tekst. Sa takvim rješenjima složili su se i predstavnici resornih ministarstava RS, FBiH, Brčko Distrikta i nadležnih međunarodnih institucija.

GLASNIK: Možete li nam pojasniti tuma-čenje OHR-a?

NENADIĆ: Prema tumačenju OHR-a, kom-pen zacija se u smislu Aneksa VII odnosi na kompenzaciju za izgubljenu stambenu jedinicu ili dom raseljenih osoba i izbjegalica, a kao način rješavanja isključivo stambenih pitanja izbjeglica i raseljenih osoba koje se iz objektivnih razloga ne mogu vratiti na prijeratne adrese prebivališta. To ukazuje na potrebu uređenja prava na na-knadu štete raseljenim i izbjeglim osobama kao adekvatnu kompenzaciju za izgubljeni dom ili stambenu jedinicu. Ostvarivanjem prava na naknadu štete otvara se mogučnost da svaka raseljena i izbjegla osoba, na njoj prihvatljiv

način, izabere mjesto življenja i sredstvima od ostvarene naknade rješava svoja prava, pa tako i pravo na izbor mjesta življenja. Naravno da ovaj model treba razraditi, prvo dobro snimiti stanje i potrebe, a potom omogučiti izradu propisa i ak-cionih planova za njegovo rješavanje.

Do sada se radio gotovo isključivo povratak. Podsjećam vas da je člankom VII Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma predviđeno osnivanje neovisne Komisije za izbjeglice i raseljene osobe čija je mjerodavnost da u skladu sa člankom XI Aneksa VII odlučuje o svim potraživanjima u svezi sa nepokretnom imovinom u BiH u slučajevima kada ta imovina nije dragovoljno prodata ili prenijeta na neki drugi način, počev od 1. travnja 1992. godine. Potraživanja se mogu odnositi na povrat imov-ine ili na pravičnu nadoknadu umjesto povrata. Komisija za izbjeglice i raseljene osobe (CRPC), uspostavljena je u martu 1996., ali sa značajno smanjenim mandatom u odnosu na njene ustavne nadležnosti iz Aneksa VII jer u toku mandata CRPC-a nikada nije formiran Imovinski fond za izbjeglice i raseljene osobe kako je to predviđeno Aneksom VII, niti se dejtonska Komisija bavila pitanjem pravične nadoknade umjesto povrata. Međutim, mandat Komisije za raseljene osobe i izbjeglice u BiH je prestao 31. decembra 2003., nakon čega domaće institucije u BiH potpisuju Sporazum između BiH, FBiH i RS o prenosu mjerodavnosti i nastavku fi nanciranja i rada Povjerenstva za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, sukladno sa člankom XIV Aneksa VII, uz napomenu da je mandat CRPC-a samo djelomično prenesen na domaće vlasti i to u dijelu koji se odnosi na podnešene zahtjeve za preispitivanje odluka CRPC-a koje su zaprim-ljene u mandatu CRPC-a, ali ih ona nije stigla razmotriti i donijeti odluke o njima za vrijeme trajanja svog mandata. Sa druge strane i u vri-jeme trajanja mandata, CRPC nije ni razmatrala pitanja prava na kompenzaciju, kako je to bilo

predviđeno Mirovnim sporazumom. Njen mandat se odnosio samo na donošenje rješenja kojima se potvrđivalo vlasništvo, stanarsko pravo i ure-dan posjed na nepokretnoj imovini raseljenih osoba i izbjeglica, tako da je ostvarenje prava na kompenzaciju do danas ostalo otvoreno i nerješeno pitanje.

Jedna od preporuka iz Revidirane Strate-gije je da mjerodavna državna, entitetska i županijska ministarstva i tijela sa mjerodavnim službama Brčko Distrikta, a putem općinskih službi u BiH, u uskoj suradnji sa UNHCR-om, u roku od šest mjeseci od usvajanja Revidirane državne strategije izvrše neophodna istraživanja i naprave pregled stvarnog stanja po ovom pi-tanju, što će biti temelj za izradu relevantnih zakonskih i podzakonskih propisa iz ove oblasti. Kroz ovu preporuku u planirano je formiranje određene institucije – Fonda ili slično koja bi se nakon donošenja propisa iz predmetne oblasti, bavila fi nancijskim aspektima realiziranja ovog prava. Ministarstvo BiH je sa organizacijama koje su učestvovale u izradi Strategije predložilo i modalitete za rješavanje pitanja prava na pravičnu nadoknadu. Ministarstvo je predvidjelo i donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglicama iz BiH i raseljenim oso-bama u BiH u kome bi se defi nirala ova pitanja, ali napominjemo da nije riječ o stavu ovog mini-starstva, nego kompromisnom rješenju koje se mora postići između svih aktera. Dakle, odmah po usvajanju Revidirane Strategije išlo bi se u pravcu konkretiziranja pobrojanih rješenja, prvo kroz izradu akcionih planova i neophodnih propi-sa za uspostavu Fonda ili ozakonjenjem rješenja da se nadležnosti Fonda za povratak prošire i na pitanja naknade ratne štete.

GLASNIK: Na koliko je uopšte procijenjena ratna šteta koju bi trebalo nadoknaditi?

NENADIĆ: Odgovorno tvrdim da niko u BiH nema ni približnu procjenu ratne štete, prije sve-ga iz razloga što nikada i ničim nije ni defi nirano šta se podrazumjeva pod ratnom štetom, odnos-no štetom koja se treba nadoknaditi, niti je iko radio procjenu po ovom pitanju.

O FONDU ZA NAKNADU ŠTETE

glasnik14

Ipak, mislim da je još najteže ljudima u kolek-tivnim centrima, a njih je još oko 2.500 obitelji u BiH. Taj život se ne može uporediti sa bilo čim drugim. To je užasna neizvjesnost i mis-lim da se u tim centrima najgore živi. Socijalna pomoć je sve manja, donacije su presušile i to je čisto preživljavanje. Zato je u svim plano-vima, raspuštanje kolektivnih centara najviši prioritet.

GLASNIK: Mnogo je sela i porodica bez struje, vode, kanalizacije, pa i bez škola... Kako teku sanacije u tim segmentima i koliko novca za to treba?

NENADIĆ: Znate i sami da je na ovom planu jako puno urađeno, ali u pogledu ovih zahtjeva BiH je jednostavno „rupa bez dna“. Koliko god se investira nedovoljno je. Šta god da se uradi kao da se nije uradilo ništa. Jednostavno nigdje nema kraja, prije svega obnovi ratne štete, a o razvoju da i ne govorimo. Uzmimo samo obnovu stam-benih jedinica. Danas je na vlasti u BiH takav pritisak kao da se nije uradilo ništa, a ja ću vas podsjetiti da je u ratu potpuno srušeno ili djelomično devastirano oko 450.000 stam-benih jedinica, što je oko 45% od 1,1 milion stambenih jedinica po popisu iz 1991. Do da-nas je obnovljeno oko 325.000, ali dok god imamo desetine tisuća neobnovljenih kuća, ljudi su nezadovoljni i njih ne interesira što je neko drugi dobio obnovu, oni žele da se obnovi njihova kuća, to je njihovo pravo i zato se sa razlogom bune.

GLASNIK: Koliko je porodica ili izbjeglih osoba koje ne žele da se vrate u svoje prijer-atne domove i zašto?

NENADIĆ: Prvo bih odgovorio na pi-tanje zašto se neko ne želi da vrati. U stvari ću samo podsjetiti na odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma koje daju pravo izb-jeglicama i raseljenim osobama da izaberu mjesto prebivališta. Ljudi pod utjecajem politika, zatečenog stanja i novostvorenih okolnosti donose odluke gdje će živjeti. Je-dan dio izbjegle populacije se jako dobro in-tegrirao u zemljama izbjega, neki su postali priznati stručnjaci i dobri radnici u tim zeml-jama, jednostavno su iskoristili svoju šansu i dobro se integrirali u tim zemljama. Drugi su odlučili ostati u mjestima raseljenja u BiH, a treći su još uvijek neodlučni i čekaju raz-voj situacije. Od ukupno 39.000 raseljenih obitelji ili 115.000 raseljenih osoba 8.048 obitelji ili oko 20.000 osoba eksplicitno se izjasnilo da se ne želi vratiti u svoja prijer-atna prebivališta.

Razgovarala: Rubina ČENGIĆ

GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK

POLITIKA OPSTRUIRA POVRATAK

Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za povratak:

Razočaravajući je odnos vlasti i države i entiteta koji su zajednički izdvojili 46 miliona KM za povratak, mislimo da je na sceni bahatost politike

- Podaci sa terena pokazuju jednu sas-vim drugačiju sliku o povratku od one koju mi obično imamo. Postoji čak 17.000 porodica beskućnika i to je dodatni broj na onih 43.000 o kojim govori Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH. Informacije o njima mi dobivamo od lokalnih vlasti u ci-jeloj BiH. Ili, u Mostaru, sada imamo 2.700 porodica samo iz reda srpskog naroda, dakle porodice sa imenima i prezimenima i ljudi žele da se vrate. U ovaj broj ne ubrajamo interno raseljene po Mostaru, kaže Mirhunisa Zukić predsjednica Unije za povratak.

Vi ste proteklih mjeseci obišli više od 2000 mjesnih zajednica. Kako žive povratnici?

- U okviru projekta «Monitoring održivog povratka» naše udruženje je sa svojom in-frastrukturom i aktivistima obišlo sve pov-ratničke lokacije. Dakle, išli smo izravno pre-ma ljudima i obišli 2.450 mjesnih zajednica u kojima ima povratnika. Ono što me iznenadilo jeste neinformisanost ljudi da mogu dobiti neka sredstva ili da im neko može pomoći. Ljudi ne znaju da postoje konkursi za povoljna sredsva. Konkretno u Kula Grad u Opštini Zvornik ljudi su se 100 posto vratili, ali niko nije zaposlen, osim predsjednika mjesne zajednice, a ima in-telektualca, ima žena koje su radile u tvornici i vezionici, ali sada imaju između 50 i 60 godina i ne mogui dobiti novi posao.

Kako pomoći tim ljudima? - Institucije sistema moraja preuzeti odgov-

ornost. Sve vrijeme povratak je bio neobaveznog karaktera, decentraliziran i nekoordiniran, svi su imali svoje strategije i planove i niko nije znao šta onaj drugi radi. Pokušali smo, na primjer, da prikupimo podatke o tome koliko novca je za povratnike potrošeno na području Kantona Sarajevo, ali je to nemoguće. Mi smatramo da je Revidirana Strategija za provedbu Aneksa 7 dala rješenja, a ono što nas posebno raduje i što smo objeručke prihvatili je to da su jasno određeni nosioci i izvršioci poslova i rokovi.

Ali u Strategiji nema ni rokova ni izvršioca zadataka?

- Ja govorim o Operativnom planu izra-đenom na bazi Revidirane Strategije. Mi upra-vo sada radimo na njegovom defi nisanju. To je potpuno razrađen plan na osnovu Revidirane Strategije.

Šta je povratnicima najpotrebnije?- Najpotrebnija su povoljna fi nansijska sred-

stva da bi se otvorila radna mjesta. U nekim sre-dinama ljudi ne traže ni krov nad glavom ili don-aciju za kuću, nego samo posao, a živjeli bi kao podstanari ili u slobodnim kućama gdje se vlas-nici još nisu vratili. Oni su spremni uzeti i kredit, samo da žive od svog rada. Takve primjere imamo u Posavini gdje smo formirali lokalne akcione krugove, u Odžaku, Doboju, Derventi, Ključu, Ribniku… To je novi vid rješavanja prob-lema povratnika.

A kako aminimirati nove povratke?- U ovom momentu je za nas razo čaravajući

odnos vlasti i države i entiteta koji su zajednički izdvojili 46 miliona KM za povratak i mi smo reagovali na to. Mislimo da je na sceni bahatost politike, da politika opstruira povratak.

A famozni kredit za povratak o kom se već dugo govori i koji treba da obezbjedi 400 ili 500 miliona KM?

- I do sada je bilo kredita za povratak, ali ljudi to možda i ne znaju. Ranije je bio jedan od 23 miliona KM za zatvaranje kolektivnih cen-tara, pa i drugi krediti, a sada postoji mogućnost i za nove i veće kredite, ali to mora biti novac za konačno rješavanje povratka jer ako i taj novac ne ode u povratak, kao što se dešavalo prošle i ove godine, onda to sve nema smisla i nismo napravili ništa.

Aktivisti Unije su i ranije ukazivali na zloupotrebe novca za povratnike?

Mirhunisa Zukić

glasnik 15

GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK

- O tome stalno pričamo jer stalno imamo neke izbore i onda se dešava ta famozna poli-tika prema izbjeglicama, a to je da se kandidati dodvoravaju biračima dodjelama raznih don-acija i pomoći u mehanizaciji i ko zna čemu i to u selima i zaseocima, ali bez konsultacija sa lokalnim vlastima koje sada više ne opstru-iraju povratak kao ranije. Zbog tih zloupotreba mi moramo napraviti tijelo koje će monitorisati utrošak tog novca i odgovarati za to. Evo sada je u Mostaru nestalo novca koji je bio sasvim dostatan za rekonstrukciju, ali se prave poslov-ni prostori i to znači da neko na svoju ruku radi nešto što nije predviđeno i mi moramo raditi na suzbijanju takvih pojava. Slično je i u Zvorniku koji je dobar primjer za sve i dobro i loše. Tamoje dato povratničkih 350.000 KM za infrastrukturu u naseljima gdje nema ni jednog povratnika.

Hoće li BiH dobiti Fond za nadoknadu ratne štete i da li je to način rješavanja imovinskih problema koje je proizveo rat?

- To je političko pitanje, a takav fond nije defi nisan ni Ustavom niti bilo kojim drugim do-kumentom. Imovinski fond je trebao biti formiran 1996. i da on daje odgovore na sva pitanja ve-zana za uništenu imovinu, da u taj fond ide sav novac predviđen za povratak, bez obzira na to odakle dolazi. Tada ne bismo imali ovu sadašnju situaciju u kojoj neko mora birati kome kuća tre-ba, a kome ne. Dakle imovinski fond je trebao da ljude obešteti na način da im obezbijedi povrat imovine ili preseljenje u neko drugo mjesto, ali to se nije desilo i sada je iluzorno o tome pričati. To je bio jedan u nizu političkih pokušaja da se destabilizira povratak i da se ljudima agonija produži za narednih 25 godina.

R. ČENGIĆ

Povratničke pare za vjerske objekte

U Uniji za povratak (raniji Savez iz-bjeglica i raseljenih lica) smatraju da se prilikom odabira korisnika za korištenje sredstava namijenjenih za povratak u BiH više vodi računa o nacionalnoj struk-turi povratnika nego njihovim stvarnim potrebama i upozoravaju da je potreb-no prestati s diskriminatorskim odno-som odabira korisnika po nacionalnom ključu. Iz Unije su, na pres konferenciji nakon nedavno održane prve Skupštine udruženja, ukazali na činjenicu da se veliki dio sredstava za održivi povratak koristi za obnovu vjerskih objekata, te da je ustanovljeno da u većini mjesta gdje se nalaze ti objekti i nema povratnika.

Petnaest godina nakon potpisivanja Dej-tonskog mirovnog sporazuma i uspostave mira u BiH, još uvijek ne postoji jedinstvena i tačna baza podataka o broju izbjeglih i raseljenih lica koja žele da se vrate u svoje predratne do-move. Tako je prema inoviranoj Strategiji pov-ratka u BiH taj broj 43.000 porodica, a prema podacima nevladinih udruženja riječ je o oko 60.000 porodica. No, koliko god da ima onih koji žele da se vrate, oni koji su se već vratili žive teško i za to, uglavnom, optužuju državu, ali i međunarodnu zajednicu.

- Vlasti nisu razumjele povratak ni 1995. i nisu pokazale volju da omoguće taj proces. Prvi povratci su bili samoubilački pokušaji. Kuće su obnovljene, ali povratnici nisu mogli dobiti posao, civilne žrtve rata koje se vrate iz FBiH u Republiku Srpsku gube fi nansijsku pomoć, povratnici nema-ju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, nema primjene Zakona o lokalnoj samoupravi i da ne nabrajam dalje, kaže Muharem Murseilović iz Prijedora, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Međunarodnu zajednicu smatra odgovornom za neprovođenje odluke o konstitutivnosti i Zakona o lokalnoj samoupravi.

- Međunarodna zajednica nije stala iza povratka, političari u BiH i FBiH se bave sami sobom, a u RS nas ne žele jer da su nas htjeli ne bi nas ni istjerivali. Ja sam iz Prijedora, pa tu regiju najbolje poznajem i mislim da je samo 200 Bošnjaka zaposleno u Sanskom Mostu i 200 u Banjaluci, kaže Murseilović. Cijeni da je loša politika razlog da u RS ima sve manje Bošnjaka i da sve manje izlaze na izbore, pa ih je tako i sve manje u vlasti gdje gube uticaj.

- Sa 17 smo pali na osam zastupnika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske i šta mi sada možemo uraditi naspram 83 zastupnika iz reda Srba? S druge strane, imamo ministre Bošnjake, ali su svi njihovi saradnici Srbi, kaže Murseilović.

Povratnik u zvornički kraj, Zijo Nuhanović kaže da se u ovaj kraj vratilo oko 20.000 ljudi, ali da povratnici nemaju podršku politike.

- Mi sada imamo šerpu, krov, peć i pogaču, ali vlada siromaštvo jer jedan plastenik ili poluo-premljena radionica nisu biznis. Uz posao nam treba i nadgradnja kao sport, kultura i drugo jer ljudi to žele. Ova regija je u potpunoj medijskoj

MRAK U KU]I, BANDERE NA LIVADIMeđunarodna zajednica nije na adekvatan način stala iza povratka, a političari u BiH se bave sami sobom, mišljenje je većeg dijela povratničke populacije

CILJEVI REVIDIRANE STRATEGIJE

Strateški ciljevi su: Završetak procesa povratka izbjeglica

i raseljenih osoba, realiziranje povrata im-ovine i stanarskih prava, završetak rekon-strukcije stambenih jedinica za potrebe povratka, osiguranje uslova za održiv pov-rataka i reintegriranje povratnika.

Pravci strateškog djelovanja su: Pravne reforme i usklađivanje propisa,

strukturalne i organizacijske reforme, os-posobljavanje i stavljanje u funkciju jedin-stvene baze podataka, stvaranje uvjeta za održivi povratak.

glasnik16

izolaciji i o nama se piše samo kada se otkrije nova masovna grobnica, a nije sve tako crno. Ovdje ljudi žive i treba im samo malo vjetra u leđa, kaže Nuhanović.

Jedan od prvih povratnika u ovaj kraj, Bracika Banjanović smatra da 15 godina nakon Dejtona nema smisla pričati o povratku.

- Povratak je lanjski snijeg. Ako vratite čovjeka u kuću, a ostavite ga pet godina bez struje – to je porazno za svakog, a takvih je domaćinstava u cijeloj BiH više od 2.000. Povratak nije interes vladajućih političkih oli-garhija u BiH, da jeste to bi im bio prioritet broj jedan, a ovako je sve prepušteno pojedincu ili malim grupacijama i nevladinim organizaci-jama iako su ministarstva ta koja imaju novac, kaže Banjanović. Nezadovoljan je i radom povratničkih nevladinih organizacija.

- Najveći broj tih udruga postoji samo radi sebe, zbog svojih plata, a čelnici najvećeg broja tih udruženja se sami nisu vratili u svoje prijer-atne domove, kaže Banjanović.

Ni u Hercegovini nije mnogo bolje, tvrdi Gojko Pantić iz Mostara.

- Samo u regiji u kojoj ja djelujem, a to je Mostar, Konjic, Čapljina i Stolac, još uvijek ima oko 4.000 neobnovljenih kuća, a to je blizu 20.000 ljudi koji ne mogu da se vrate, a i ako se vrate šta će bez posla? Ne mogu da žive na golom podu, kaže Pantić. Smatra da država mora naći način da ljudima omogući da žive normalno.

- Mislim da čelnici države ne žele da se ljudi vraćaju, a takva politika bi se za nekoliko godina mogla pokazati pogubnom, priča Pantić. Kaže da zna da se u BiH sada planira veliki kredit za povratak, ali upozorava da «država mora naći način da povratak bude održiv».

Mile Marčeta iz drvarskog kraja najavljuje pismo Vijeću za implementaciju mira u BiH jer Aneks 7 nije ispoštovan:

- Povratak su ugrozili domaći političari. Kuće nisu obnovljene iako je potrošeno obilje para, nema socijalne sigurnosti, povratnici nisu učestvovali u privatizaciji, izborne godine pojedu pare za izbjeglice jer se šminkaju veća mjesta u kojima je više birača, nema rokova za primjenu donacija i njihove kontrole. Mnogo je problema. Povratak nije stao nego je zloupotre-bljen gradnjom uvjerenja da je to nemoguće, kaže Marčeta i najavljuje da će tražiti formiranje komisije za praćenje korištenja donacija.

- Šta će povratnik sa obnovljenom kućom ako nije dobio kravu, kozu ili ovcu? Sela nisu oživjela, a to je jedina garancija povratka i šta će kuća nekom ko nema puta, struje, bunara, vode, kanalizacije, pita Marčeta.

Sve ovo znaju i vlasti u BiH. Ministarsvo za ljudska prava i izbjeglice je krajem prošle go-dine napravilo Revidiranu Strategiju povratka

u BiH. Ta strategija konstatuje da je u BiH još uvijek oko milion ljudi izbjeglo ili raseljeno (s tim da je u vrijeme potpisivanja Dejtona bilo oko 2,2 miliona izbjeglih i raseljenih stanovnika, što je više od polovine stanovništva registrira-nog popisom iz 1991. godine). Konstatuje i da još uvijek oko 3.000 porodica živi u kolektivnim centrima; da oko 150.000 kuća ili stanova čeka obnovu i da je za to potrebno oko milijardu KM; da u 65 opština oko 2.600 domaćinstava nema struju, neki čak i deset godina; da je još mnogo miniranih područja što onemogućava obnovu domova i infrastrukture; da se ne provode ranije potpisani sporazumi o obrazovanju; da nema dovoljno političke volje za zapošljavanje povratnika; da penziono-zdravstveno-socijalno osiguranje povratnika nije na zadovoljavajućem nivou, ali i da je u svim ovim oblastima zakono-davstvo među entitetima neusklađeno.

Na kraju slike stanja, Strategija predlaže i niz mjera. Među njima je iznalaženje novca za obnovu stambenih objekata što bi proizvelo zatvaranje kolektivnih cenatara i stambeno obezbjeđivanje posebno ugroženih osoba; izmjena i usklađivanje zakonodavstva u oblasti zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja socijalno-penzionog osiguranja, te samim tim unapređenje stanja u ovim oblastima. Strategija predviđa i povećanje koordinacije svih nivoa vlasti, ali i bolji angažman sudova u procesuiranju neza-konitih radnji protiv povratnika i sve to kako bi bio obezbjeđen veći stepen sigurnosti. Predviđa i popravke komunalne infrastrukture, ubrzanje elektrifi kacije i niz drugih mjera.

No Strategija nije jasno odredila rokove i izvršioce za sve pobrojane zadatke, pa su pov-

ratnici podijeljeni oko njenog značaja.Murseilović čak smatra da Revidirana

Strategija nije bila potrebna.- Što je više strategija to je manje povratka

i manje Bošnjaka u RS i Srba u FBiH. Nema od toga ništa jer sve ovlasti su predate opštinama, a one neće da rješavaju probleme. Samo elek-trifi kacija stoji već tri četiri godine. Bandere leže po putu i po tri godine, a kada i krene obnova, u RS preskaču sela sa bošnjačkom većinom, kaže Murseilović.

Razočaran je i ne vjeruje u dobre namjere Ministarstva za izbjeglice jer su ga, kaže prošle godine konsultovali oko nekih predloženih povratnička projekta.

PODACI IZ STRATEGIJEPrema podacima iz Revidirane Strategije BiH za provedbu Aneksa 7 od potpisivanja

Dejtonskog sporazuma do kraja prošle godine u BiH se u svoje domove vratilo 1.032.895 osoba i to u FBiH 742.006, ili 72% od ukupnog broja izbjeglih i raseljenih, u RS 268.207 ili 26% i u Brčko Distrikt 21.074 ili 2%. Prema nacionalnoj strukturi vratilo se 62% izbjeglih Bošnjaka, 25% izbjeglih Hrvata, 25% Srba i 1% ostalih.

Potpisivanje Dejtona, krajem 1995. godine, oko milion osoba dočekalo je raseljeno u BiH, što čini gotovo četvrtinu prijeratnog stanovništva BiH, a u 2005. godini taj broj je sveden na približno deseti dio.

Trenutno status raseljenih osoba u BiH ima oko 39.000 porodica ili oko 117.000 osoba. U FBiH najviše raseljenih osoba živi na području Kantona Sarajevo i Tuzla, te u gradu Mo-staru, dok u RS najveći broj boravi u Banja Luci i na područjima općina Doboj, Zvornik, Prijedor i Bijeljina.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice procjenjuje da izvan BiH trenutno boravi još oko 400.000 osoba od oko 1,2 miliona ljudi koji su od 1992. do 1995. godine napustili ovu državu i koji su evidentirani kao izbjeglice iz BiH. Najveći broj njih se integrirao u zemljama prihvata, a procjenjuje se da blizu 80.000 izbjeglica iz BiH još uvijek treba trajna rješenja, koja mogu uključivati i povratak u BiH. Ministarstvo je registrovalo i oko 47.000 zahtjeva za pomoć u obnovi kuće u svrhu povratka oko 153.000 osoba. No, prema podacima Unije za povratak (bivši Savez raseljenih i izbjeglih osoba) tom broju treba dodati još 17.000 porodica.

USTAV RS Muharem Murseilović smatra da je

za povratnike u RS najvažnije promi-jeniti Ustav RS u dijelovima koji defi nišu šta su javni organi u kojima bi, prema drugim zakonima, struktura zaposlenih trebala odgovarati strukturi stanovništva iz posljednjeg popisa u bivšoj Jugoslaviji

- Prema Ustavu RS javne institucije su samo opštinski organi, ministarstva i sudovi. Dakle ni željeznica, ni bolnice ni škole nisu javne ustanove i oni nemaju obavezu zapošljavanja pripadnika svih naroda, a u lokalnoj zajednici otvoreno kažu da ne žele nesrbe jer ni Srba nema u FBiH, pa u Prijedoru, čak ni u službama suda nema zaposlenih Bošnjaka, pojašnjava Murseilović.

GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK

glasnik 17

- Prvi je bio sanacija Trnopolja, mjesta gdje je bio logor i gdje je sada spome-nik palim srpskim borcima. Pa samo još to mjesto treba obnoviti! Drugi projekat je bio asfaltiranje lokalnog puta od ceste Banjaluka - Prijedor do sela Pljevljani i to nakon što su ranije asfaltirali 150 ili 200 km lokalnih pute-va od čega je samo dva km puta bilo do sela sa bošnjačkom većinom, kaže Murseilović i cijeni da je «povratnički život teška priča i da samo budala to ne vidi».

Nuhanović smatra da Startegija ima smisla, ali samo ako se zaista provede na terenu.

- Bilo bi dobro da priču o povratku završimo i da za pet godina više o tome ne pričamo, ali ovdje se izgleda svi strateški bave samo poli-tikom jer niko ne radi na nekim programima pomoći za povratnike ili nečem drugom, ali se autobusima dovoze mladi ljudi, valjda budući političari, kojima ovi sada aktuelni u vlasti drže predavanja. A mi ovdje imamo kritičnu masu povratnika i treba nam samo malo podrške, kaže Nuhanović. Nezadovoljan je i podjelom novčane pomoći, pa najavljuje tužbe protiv opštinske komisije za povratak.

- Mi već dvije godine gledamo kako se netransparentno dodjeljuje i nenamjenski troši novac za povratak. Upozoravali smo da ne može tako, ali se ništa nije desilo. Ja sam posmatrač i u državnoj Komisiji za povratak i tamo sam upozoravao na neke nelogičnosti, ali su mi uvijek odgovarali da ih tužim ili da, ako hoću sazovem pres konferenciju. Ovo sada su male pare, ali ako ostavimo ovakav odnos prema novcu - kada dobijemo ovaj očekivani kredit od 400 miliona KM za povratak nastaće jagma za pare, netransparentnost će uzreti maha i na kraju nećemo dobiti ništa, pribojava se Nuhanović.

Banjanović smatra da fokus brige moraju biti oni koji su se do sada vratili.

- Treba sačuvati ove ljude koji su se vratili, oni su dobar temelj i ne smijemo ga izgubiti, ali se mora poraditi na održivosti do sada ostva-renog povratka. Da sam ja vlast ja bih fi nansirao poljoprivredu, stočarstvo, otvaranje mini-fabri-ka, ali i druge minimalne uslove za život poput puta, škole, struje, vode, kaže Banjanović.

Pantić iz Mostara cijeni da na strategiju povratka u BiH ljudi gledaju raznoliko.

- Onaj ko ima krov nad glavom i posao taj nije uopšte zainteresovan za povratak, a onaj ko je gradio kuću od vlastitih para - gdje god da je ne može je preboljeti, kaže Pantić i cijeni da BiH treba plan potpune obnove i povratka.

R.Č.

U povratničkim selima Luke i Krušev Dol, Opština Srebrenica, obnovljene su 33 kuće, ali ih je pola prazno. Ljudi se nisu vratili. Djeca nemaju školu, ne pos-toji ambulanta, nema posla. Povratnici su stari i iznemogli i nisu u stanju baviti se poljoprivredom.

***Ministarstvu za ljudska prava i izb-

jeglice BiH ukupno su se prijavile 47.243 porodice sa zahtjevom za rekonstrukc-iju objekata: u Federaciji BiH je 24.735 zahtjeva, u Republici Srpskoj 20.523 po-rodice i u Brčko Distriktu 1.833.

***U Opštini Sokolac nakon rata umrlo

je više od 200 Bošnjaka povratnika. Nije rođena ni jedna beba. Odmah poslije rata Bošnjaci su imali po dva do tri odbornika u Skupštini Opštine, od posljednjih lokalnih izbora ni jednog. U 35 obnovljenih kuća u Šahbegovićima stalno je naseljeno samo njih deset.

***U Bosansko Grahovo vratilo se

3.500 Srba što je 42% ove populacije prema popisu iz 1991. godine. U Bosan-skom Grahovu živi i 900 Hrvata, mahom raseljenih iz drugih područja Bosna i Hercegovine tokom ratnih dešavanja.

***Na području Posavine do rata je

živjelo 168.000 Hrvata, a vratilo ih se samo tri posto.

***Prema evidenciji Centralnog regis-

tra kadrova, u RS je zaposleno 3.798 os-oba sa statusom državnih službenika. Od tog broja, samo su njih 38 Bošnjaci, 46 je Hrvata, 28 iz reda ostalih, a 134 službenika nisu se izjasnila o naciona-loj pripadnosti.

***U Srbiji je još uvijek više od 120.000

izbjeglih iz Bosne i Hercegovine. Želju za povratkom izarzilo je samo njih 8.000. S druge strane, BiH je tokom 1998. i 1999. prihvatila oko 70.000 iz-bjeglica iz Srbije. Od tog broja sada ih je tu oko 900.

***U Derventi je tokom rata razrušeno

13.610 stambenih jedinica. Vratilo se tek dva odsto Hrvata tako da ih tu sada živi oko 200. Bošnjaka se vratilo 16 odsto od predratnih 6.500.

Alarm

GLASNIKOVA TEMA - POVRATAK

glasnik18

Zapadni demokratski sistemi ustanovljeni su na opće prihvaćenim načelima vladavine zakona i (socijalne) pravde. To osigurava le-gitimnost u rješavanju sukoba interesa putem legalnih institucija i mehanizama. Ipak, nijedan politički aranžman nije savršen, a k tomu društvo je živi organizam, koji u svom razvitku uvijek iznova otvara neka nova pitanja svoje konsti-tucije i demokratskog funkcioniranja. Zbog tog razloga bolje je govoriti o “približno pravednim” i “približno demokratičnim” ustavnim režimima (Cohen and Arato, 1992:566). Naime nijedno proceduralno pravilo ne može garantirati prave-dan ishod u smislu da će sva prava biti zaštićena ili da se neće kršiti, pa, dakle, ni njegova praktička provedba u svim slučajevima ne može biti prih-vatljiva za sve društvene grupe i pojedince.

Izvaninstitucionalna djelovanjaDrugim riječima, čak i u demokratskim

društvima neke grupe i pojedinci mogu se osjećati nepravedno depriviranim za svoja ljud-ska i demokratska prava. Treba li njima dopustiti djelovanje na vlastitu ruku, izvaninstitucionalno, ako su se regularne procedure pokazale za njih neučinkovitim? Treba li se građanski neposluh tolerirati? Građanski neposluh je, po defi niciji, izvaninstitucionalan akt. Nije li zakonito pravo na nepoštivanje zakona contradictio in adjecto, odnosno samo po sebi kontradiktorno.

Stoga se može postaviti pitanje: koje zahtjeve (claims) za legitimnošću mogu imati kolektivni akteri (društveni pokreti, grupe za priti-sak), koji se upuštaju u aktivnosti građanskog neposluha, za opravdanje tih aktivnosti unutar demokratskog sistema? Ima li ikakvog oprav-danja za kršenje zakona, propisno usvojenih na demokratskim zakonodavnim tijelima, odnosno za političko djelovanje koje zaobilazi postojeće institucionalne aranžmane za izražavanje političkih interesa (concerns)? Zar akti građanskog neposluha ne krše pravo većine u donošenju obvezujućih zakona, i time dovode u pitanje kako liberalna tako i demokratska

načela? Napokon, koje se vrste (kolektivnih) izvaninstitucionalnih akcija mogu legitimizirati u našoj aktualnoj tranzicijskoj situaciji?

Gledajući historijski, različiti oblici izvan-institucionalnog (izvanzakonskog) kolektivnog djelovanja postupno su u demokratskim društvima stjecali legitimnost i legalnost i time širili raspon legitimnog građanskog djelovanja u njihovoj političkoj kulturi. Tako, primjerice, da-nas se radnički štrajkovi i štrajkovi uposlenika uopće, kao i masovne demonstracije, smatraju normalnim akcijama zainteresiranih grupa, mada su to izvorno bile nelegalne akcije.

U političkoj teoriji razvijenih demokracija konceptualizirana su dva temeljna normativna pristupa građanskoj neposlušnosti: liberalni i radikalno demokratski. U novije vrijeme zas-tupnici radikalne politike civilnoga društva pokušavaju elaborirati neku njihovu sintezu. Ovdje samo naznačujemo glavne linije argu-mentacije ovih modela.

U demokratskim društvima pretpostavlja se da državljani (citizens) duguju svoju lojalnost svojim konstitucionalno uspostavljenim insti-tucijama. Ako se zakonodavac drži procedure i načela pravde koja su zajamčena ustavom te ako se ne krše politička ili građanska prava državljana, tada neposluh nije legitiman način političkog djelovanja. Za liberalca dužnost poslušnosti ovisi o vladinu poštivanju prava, i nema ništa sa stupnjem participacije građana u političkom životu. Moralno utemeljenje ustavne demokracije iz ove je perspektive locirano u principu prava pojedinaca. Cijeli ra-spon državljanskih prava zajedno s određenim civilnim pravima pojedinaca, kojima se osigu-rava sloboda govora, okupljanja i dr., smatraju se upravo pravima omogućavanja participacije u političkom sistemu putem institucija kao što su stranke, tisak, izbori, parlamenti i interesne grupe. Smatra se da ta prava i njihovi institucio-nalni okviri štite građane od zloupotreba vlasti. Kada reprezentativne institucije rade dobro,

ne bi trebalo biti nikakve potrebe za nekom nelegalnom izvaninstitucionalnom političkom akcijom, osim nekom koja smjera obrani indi-vidualnih prava.

Stoga se građanski neposluh u striktnim okvirima ovog modela uzima kao djelovanje suprotno zakonu unutar granica vjernosti za-konu. Na njega se gleda kao na legitimni odgo-vor samo u slučaju uskrate pravde, shvaćene kao povrede pojedinačnih ili manjinskih prava koje je počinila odgovarajuća konstituirana demokratska većina. Otuda građanski neposluh dolazi kao zaštita individualnih prava prema demokratskoj političkoj zajednici (polity). Pret-postavlja se da su akteri prvo trebali pokušati svoj slučaj predstaviti kroz legalne i političke kanale, ukoliko postoji bilo kakva šansa da se koriste službene institucije.

Pretpostavke za neposluhJedan od najistaknutijih liberalnih teoretičara

današnjice John Rawls defi nira građansku neposlušnost kao “javni, nenasilni, a ipak politički akt savjesti, suprotan zakonu, koji se obično čini sa ciljem provođenja promjene u zakonu ili politici vlade (...) Građanski neposlušnik (civil disobidi-ent) obraća se osjećaju pravde većine zajednice i izjavljuje da se po nečijem uvaženom mišljenju načela socijalne suradnje između slobodnih i jednakih ljudi ne uvažavaju” (Rawls, 1971:365).

Ako vlada donese zakon koji pogrešno povređuje nečija prava nasuprot vlade, čovjek ima moralno pravo kršiti zakon. To nije neko zasebno pravo, nego jedan aspekt postojanja prava prema vladi. No ako se demokracija te-melji na prihvaćenoj koncepciji pravde, zašto bi se građanski neposluh uopće pojavio u takvom društvu? Za Rawlsa razlog je vrlo prost: za-konodavna većina može pogriješiti, ili gore, biti pogrešno vođena predrasudom, i tako narušavati moralna načela na kojima počiva ustav.

Kada, dakle, većina ugrožava koncep-ciju pravde, općenito prihvaćenu u zajednici i utjelovljenu u ustavu, stvara pretpostavke za legitimni građanski neposluh.

Autor dopušta mogućnost legitimnog ot-pora zakonu, no ne prihvaća da je zakonska nepravda dovoljno opravdanje za neku akciju neposlušnosti. Štoviše, insistira da su građani obvezni slijediti nepravedne zakone, ukoliko nepravda ne izlazi izvan stanovitih granica. Naime, pravilo većine može lako proizvesti zakone koje manjine doživljavaju kao ne-pravedne. Ipak “prirodna dužnost” podržavanja pravednih institucija uključuje obvezu poko-ravanja i nepravednim zakonima. Slijedi da građanska neposlušnost upada u proturječnost između prirodne dužnosti postupanja po za-konima koje je usvojila legitimna većina i prava obrane čovjekovih sloboda, odnosno opon-iranja nepravdi. Ali kada je obveza pokoravanja suspendirana? Prema Rawlsu građanski nep-

Čak i u demokratskim društvima neke grupe i pojedinci mogu se osjećati nepravedno uskraćenim za svoja ljudska i demokratska prava. Treba li njima dopustiti i tolerirati djelovanje na vlastitu ruku, izvaninstitucionalno, ako su se regularne procedure pokazale za njih nedjelotvornim

LEGITIMNOST GRA\ANSKE NEPOSLUŠNOSTI

GLASNIKOVA TRIBINA

glasnik 19

osluh opravdan je u slučajevima supstancijalne i jasne nepravde, pri čemu vjeruje da je obično jasno kada se narušavaju politička i civilna prava (Rawls, 1971: 352–372).

Iz ove perspektive civilni neposluh može se pojaviti kao oblik javnog govora kojim se vladajuća većina upozorava zbog narušavanja usvojenog shvaćanja pravde i moralnih pot-pornja društvene suradnje. Drugim riječima, mora biti nenasilan, ne bi trebao interferirati s građanskim slobodama drugih ljudi i ne bi trebao poprimiti oblik prijetnje. To nije akt te-meljen na nekom apsolutnom pravu djelovanja prema čovjekovoj moralnoj savjesti. On se prije oslanja na apel na zajedničku političku kon-cepciju pravde i ustavna načela. U tom smislu civilni neposluh je samoograničavajući i funk-cionira kao neki korektiv i sredstvo stabiliziranja zajednice.

Artikuliranje pravaOvo ograničenje ne samo da smanjuje

raspon građanske neposlušnosti vezan uz političko odlučivanje zakonodavnih tijela, nego također isključuje jedan cijeli niz građanskih akcija usmjeren na ekonomiju. Rawls načelno odriče status prava “socioekonomskim zahtje-vima”. Nema nikakva mjesta u njegovoj teoriji za pravo kolektivnog pregovaranja ili bilo čega drugoga što ulazi u sferu demokratizacije rad-noga mjesta.

Ukratko, Rawlsovo sužavanje građanske neposlušnosti na obranu prava izvedeno je iz

standardnog liberalnog modela opozicije civil-noga društva i države, koji svodi demokraciju na puku instrumentalnost. Unutar ovoga ok-vira civilno društvo konstruirano je kao privatna sfera: ono je locus autonomije pojedinca, do-brovoljnih asocijacija bez političkih ciljeva.

Konzekventno tome, politički život odvija se unutar političkog društva. Riječ je o pukoj defanzivnoj i prilično statičnoj koncepciji uloge civilnog neposluha. Ona smjera tek ispravljanju narušavanja postojećih prava sa ciljem sta-biliziranja većinske vladavine ili, u najboljem slučaju, osiguranju poštivanja prava svakog pojedinca. Pitanja o samoj koncepciji pravde, o novim vrstama ili novim interpretacijama prava, ne govoreći o mogućim novim oblicima partici-pacije, načelno su isključena iz ovog modela demokracije (Cohen and Arato, 1992:572–575). Nijedan ustav međutim ne može institucionaliz-irati sva moralna prava koja državljanima pri-padaju. Neka od tih prava može i taksativno navesti, ali ih ne može sve artikulirati. Ni za je-dan sistem ili trenutak u razvitku nekog sistema nije opravdano tvrditi da je ustanovio i zaštitio sva temeljna prava. Naime, i samo značenje i razumijevanje osnovnih prava razvija se s vre-menom. Ono što neki ustav može utvrditi jest priznanje da pojedinci doista imaju temeljna moralna prava da se zaštite od države.

Jedan drugi utjecajni suvremeni liberalni teoretičar Ronald Dworkin razvija dinamičnu ulogu građanske neposlušnosti u demokraciji

(Dworkin, 1978:185–192). Istodobno, on pruža složeniji odgovor na pitanje zašto se, u nekoj približno pravednoj konstitucionalnoj demokraciji, civilni neposluh može legitimno javiti te zašto se on treba tretirati različito od kriminalnih djela ili otvorenih akata pobune. To je zapravo pokušaj proširenja liberalne teorije do krajnje zamišljenih granica, uz čuvanje nje-govih temeljnih polazišta. Ponajprije za Dworki-na ne postoji opća dužnost pokoravanja zakonu u svim slučajevima. Neki zakon je, naime, u stalnom procesu prilagodbe i revizije, pa akcije građanske neposlušnosti mogu pokrenuti nje-gove izmjene ili inovacije.

U tom smislu one su glavni izvor razvijanja novih prava, koja obično počivaju na prijašnjim neinstitucionaliziranim moralnim pravima. Dalje, pojedinci i grupe, sudjelujući u njima, uče o svojim pravima i pravu na njihovu obranu, odnosno stječu demokratsku političku kulturu. Napokon akcije civilnog neposluha senzibiliziraju i osvješćuju javno mnijenje, bez čije će se podrške teško pokrenuti institucionalne promjene.

Složeni oblici neposluhaDworkin dakle interpretira građansku nepo-

slušnost u širem smislu političkog djelovanja sa ciljem vršenja utjecaja na političko odlučivanje preko javnih sfera civilnoga društva. Rawlsov koncept obrane od državnog presizanja u prava pojedinaca više je pasivan, odnosno reakti-van za razliku od Dworkinova koji je aktivan i stoga dopušta djelovanje i u fazi donošenja za-kona. Međutim baš zato jer se radi o aktivnom političkom djelovanju, ono traži strože oprav-danje nego čin prigovora savjesti. Potonje ide za individualnim izuzećem od nepravednog za-kona, a prvo je usmjereno na promjenu zakona, pritiskom na političke institucije. Stoga na zastup-nicima civilnog neposluha, u Dworkinovu mod-elu, ostaje dokazivanje da se time ne narušava načelo vladavine većine i da se ne radi o nekoj antidemokratskoj djelatnosti.

Legitimnost principa pravila većine ovdje je ponajprije proceduralna. Neki zakon ima obvezujući karakter utoliko ukoliko je poštivana korektnost procedure u predstavničkim političkim institucijama prilikom njegova donošenja. Pri tomu ni prava manjine ne smiju se narušiti. S druge strane, glavnina zakona teško može biti neutralna budući da predstavlja političku volju vladajuće većine, odnosno njezino shvaćanje zajedničkog dobra (Dworkin, 1978: 205–212). Ipak sama ideja (liberalne) demokracije podra-zumijeva da ima nečega ispod zakona, a to su moralni principi koji legitimiziraju sam pravni poredak (Cohen and Arato, 1992: 582–583).

Ali kako mi znamo kad su prava ugrožena? Kako razlikovati čin građanskog neposluha od čina osporavanja samih načela ustavnog poret-ka? Većina liberalnih teoretičara građanske neposlušnosti nastoje crtu razgraničenja povući

GLASNIKOVA TRIBINA

glasnik20

polazeći od sadržaja određenog čina (nasilan ili nenasilan), njegove namjere ili integriteta sudi-onika (moralna čestitost ili neodgovornost).

Za Dworkina je takav pristup neuvjerljiv. Ma-hom su akcije civilnog neposluha složene; teško je odrediti kad je na djelu “upotreba sile”, oso-bito ako sudionici pribjegnu fi zičkom otporu kao odgovoru na nasilnu intervenciju organa reda. On prvo razlikuje “na pravdi utemeljenu” (jus-tice-based) od “politički utemeljene” građanske neposlušnosti. Prva se tiče slučaja gdje neko krši zakon u ime obrane prava manjine naspram interesa ili ciljeva većine. Druga je na djelu kada netko ne poštuje zakon, ne zbog uvjerenja u nemoralnost ili nepravednost politike koja iza njega stoji, nego zbog stava da se radi o nep-rimjerenom, glupom ili čak po društvo štetnom zakonu. Oba tipa su “ofenzivna” u smislu što su instrumentalni i strateški; cilj im je promjena politike ili zakona. Nadalje, po obliku i intenciji, građanski neposluh može biti uvjeravajući (per-vasive), odnosno diskurzivan ili neuvjeravajući (nediskurzivan). Uvjeravajuće strategije smjeraju prisiliti većinu na slušanje protuargumenata s na-dom da će nakon toga promijeniti mišljenje, što znači da ne dovode u pitanje većinski poredak. Neuvjeravajuće teže povećavanju troškova u provođenju neželjene politike (zakona), računajući da se većini neće isplatiti ustraja-vanje na takvom zakonu zbog previsoke cijene. Posljednje strategije inferiorne su s moralnog stajališta, čak i kad su nenasilne, ali su u okviru ovog proširenog liberalnog modela uvjetno pri-hvatljive, sve dok su motivirane uvjerenjem u zbiljsku nepravednost zakona koji osporavaju. No u svezi s politički motiviranim neposluhom, utemeljenim naprosto na sukobljenim interesima, a ne na obrani manjinskih prava, one udaraju u samu srž principa većine, pa se ne mogu oprav-dati (Dworkin, 1985:107–111).

Radikalna demokratska teorija Dworkinova koncepcija građanske nepo-

slušnosti ostaje unutar okvira liberalne konstitu-cionalne demokracije. Njezina legitimnost počiva isključivo na individualnim moralnim pravima, u koje su uključena i građanska prava. Ona se ostvaruju, kao i sama (liberalna) demokracija, univerzalnim aktivnim i pasivnim biračkim pra-vom. Odricanje ili ugrožavanje nečijih političkih prava opravdava civilni neposluh, a ispravljanje nepravde reafi rmira fundamentalna načela mod-ela. Međutim, on je nezamisliv u tim okvirima kao sredstvo daljnje demokratizacije civilnog ili političkog društva, u smislu proširenja reprezen-tativnosti političkih institucija.

Radikalna demokratska teorija polazi od načela demokratske reprezentacije prije nego od ideje individualnih prava prema državi. Nasuprot realističkom, elitističkom mod-elu demokracije (politiku prepušta političkim

profesionalcima), ona reafi rmira utopijske demokratske norme neposredne participacije građana u javnom životu. Može li onda uopće biti neke potrebe za neposluhom u radikalno demokratskom modelu civilnoga društva? Nije li to baš liberalni problem?

Zaista, postoji snažna tradicija unutar ovoga okvira koja teži odbacivanju građanske neposlušnosti u demokratskom političkom društvu (polity). Vjerojatno je on ponajbolje predstavljen u klasičnoj Rousseauovoj formulaciji radikalno demokratskog ideala participacijske demokracije. U njegovu modelu demokracije proceduralno načelo pravila većine utemeljeno je u punoj, ot-vorenoj, neisključivoj diskusiji i participaciji svih zainteresiranih. Za njega demokratska politička zajednica osigurava neposredno sudjelovanje građana u političkom odlučivanju ili nije istin-ski demokratska. Putem pravih institucionalnih aranžmana svaki građanin postaje zakonodavac. Otuda oni nisu podložni nekoj stranoj volji, nego se pokoravaju sami sebi. Pretpostavlja se da se time dokida jaz između upravljača i upravljanih (tipičan za predstavničku demokraciju). Stoga bi svaki neposluh prema općoj volji bio neprave-dan i antidemokratski. Jedino nečije isključenje iz političke zajednice moglo bi eventualno oprav-dati njihov otpor općoj volji. Međutim demokracija nije jednom dovršen čin, nego historijski proces. Ovaj model, dakle, ne ostavlja nikakav prostor au-tonomiji civilnog društva, pa lako može završiti u totalitarizmu jedne vrste ili druge.

Dvoje najutjecajnijih suvremenih teoreti čara demokratske legitimacije Hannah Arendt i Jürgen Habermas imaju drugačiji pristup. Oboje odbacu-ju rousseauovsku inačicu radikalne demokratske teorije, čuvajući pritom njezine normativne ide-ale. Za razliku od liberalnih teoretičara, koji na civilnu neposlušnost gledaju iz perspektive pra-va, polazište je ovih autora demokracija.

Arendt tvrdi da liberalni pristup ne može primjereno razdvojiti građansku neposlušnost od prigovora savjesti (conscientious objec-tion). Problem je u tome što se situacija civil-noga neposlušnika ne može razumjeti po analogiji s bilo kojim izoliranim pojedincem, iz prostog razloga jer prvi može funkcionirati i preživjeti jedino kao član grupe. Ovdje imamo posla s kolektivnim djelovanjem, društvenim pokretima, pojedincima koji djeluju kao di-jelovi neke organizirane manjine, povezani međusobno zajedničkim mišljenjem. Civilni neposluh doista poprima i oblik govora i obraća se većini s nakanom da na nju izvrši utjecaj, ali on je također i politička akcija unutar javne sfere civilnoga društva usmjerena na aktere u političkom društvu. Prema autorici “građanska neposlušnost nastaje kada je značajan broj građana postao uvjeren da normalni ka-nali promjene više ne funkcioniraju, da se o

nedaćama ne želi slušati i nešto poduzeti ili da, upravo suprotno, se vlada sprema na promjenu i ustrajava na načinima akcije, čija legalnost i ustavnost izazivaju duboke sumnje” (Arendt, 1969:74–98).

Arendt također smješta civilni neposluh između kriminaliteta i direktne revolucije, ali, za razliku od liberala, za nju nenasilje nije njegova temeljna karakteristika, nego njegov duh. To ne znači, međutim, da ona želi afi rmirati nasilje kao oblik legitimnog otpora. Štoviše, nasilje ona vidi u proturječju s političkim djelovanjem, a civilni neposluh je politička akcija par exellence. Da-nas je to svjetski fenomen, ali po svom izvorištu i svojoj biti proizlazi iz američkog političkog iskustva. Tako “građanski neposlušnici nisu ništa drugo nego najkasniji oblik dobrovoljnih asocijacija, pa su oni sasvim u suglasju s na-jstarijim tradicijama zemlje” (Arendt, 1969:96). Ukratko, iz ove perspektive građanska neposlušnost u svrhu daljnje demokratizacije civilnoga društva, političke zajednice (i gospo-darstva), legitimni je oblik političkog djelovanja.

Korekcije ili inovacijeHabermas je elaborirao vlastitu teoriju

demokratske legitimacije na temelju svoje koncepcije moderne javne sfere, koja je na neki način komplementarna Arendtinoj kon-cepciji dobrovoljnih asocijacija (Cohen and Arato, 1992:599). Po njemu moralno oprav-danje modernih ustavnih država ne počiva na načelu individualnih prava, nego demokratske legitimacije. Civilni neposluh, u Habermaso-voj koncepciji, ne pojavljuje se tek u krajnjim slučajevima narušavanja pravde ili u društvenoj krizi. To je normalan odgovor na situacije koje će uvijek iznova uskrsnuti. On je često posljed-nja prilika za prosječne građane, koji nisu in-stitucionalno dobro situirani, da utječu na is-pravljanje pogrešaka u procesu demokratskog odlučivanja ili da pokrenu neke inovacije u političkom sistemu (Habermas, 1985).

Cohen i Arato ukazuju na ograničenosti oba prezentirana modela: liberalnog i demokratskog. Liberali priznaju legitimnost nelegalnog kolek-tivnog djelovanja samo u slučaju obrane ili proširenja individualnih prava, demokrati se usredotočuju na obranu i razvitak demokracije. Liberalna ideja moralnih prava nasuprot državi morala bi se osloniti na širi koncept civilnoga društva i građanskog (samo)djelovanja da bi stvarno bila izvediva. Kao što je nemoguće tvrditi da su u nekom društvu i nekom trenutku sva ljudska moralna prava osigurana zakonom, tako je nezamislivo pretpostavljati da bilo koji set političkih aranžmana institucionalizira sva načela demokratske legitimacije. Građanska neposlušnost, naime, implicira (i testira) poštivanje prava i moralnog stajališta, koji su politički relevantni baš izvan demokratskog kon-

GLASNIKOVA TRIBINA

glasnik 21

senzusa, odnosno institucionaliziranih procedura (Cohen and Arato, 1992:602–604).

Liberalni pristup civilnom neposluhu konze-kventno isključuje svaku ekonomski motiviranu (kolektivnu) akciju. Tu se mahom slažu i zastup-nici demokratskog modela ili barem ne otvaraju to pitanje, mada ovaj načelno ne mora biti za-tvoren prema participaciji u sferi ekonomije. To potvrđuje radikalno demokratski teoretičar Walz-er koji problematiku građanske neposlušnosti proširuje na ekonomske institucije. On doka-zuje da se privatna ekonomska korporacija treba smatrati stanovitom političkom zajednicom unutar šire državne zajednice. Naime tvrtke danas obnašaju poludržavne poslove, kao što je ubiranje poreza, održavanje standarda koje država traži i provode zakone uz krajnju potporu države. No vlast korporacijskih rukovodilaca nad radnicima i uposlenicima rijetko se legitimira po demokratskom uzoru i više nalikuje autoritarnim državnim obrascima. U feudalnim režimima vlasništvo nad nekretninama donosilo je i ne-prikosnovenu vladavinu nad stvarima i ljudima, što se teško može opravdati kao konstitutivni princip demokracije. Naravno, uposlenici su (di-jelom) u demokratskim sustavima uspjeli do sada izboriti zaštitu nekih svojih (ekonomskih) prava,

što podupire država, odnosno zakoni. Štrajk je, u stvari, dugo vremena bio uobičajeni oblik radničke civilne neposlušnosti. Mada su štrajkovi često bili nasilni, pa i revolucionarni, dok god ne smjeraju na revolucionarnu promjenu državne vlasti, oni ostaju u okviru “civiliteta”, drži Walzer. Zato je, po njegovu mišljenju, demokratizacija korporacija u interesu demokratske države (Walzer, 1970:31–32).

Pristup civilnog društvaPovezujući obje tradicije, Cohen i Arato

koncipiraju novi, više diferencirani model civil-nog društva i civilnog neposluha kao njegova konstitutivnog elementa, upravo polazeći od nemogućnosti da se demokracija jednom i zauvijek institucionalizira. Kao i načela prava i demokraciju treba shvatiti kao dinamični proces učenja. Svaki od ustanovljenih organizacijskih sustava demokracije institucionalno preferira jedne i umanjuje utjecaj drugih grupa u društvu. Primjerice, u suvremenim predstavničkim demokracijama do izražaja lakše dolazi volja onih skupina i pojedinaca koji su organizirani u stranke, sindikate i druge dobrovoljne udruge nego interesi neorganizirane mase. Neposredna demokracija isključuje politički neaktivne, terito-rijalna demokracija diskriminira proizvođače,

industrijska potrošače. Oni se, stoga, zalažu za pluralitet demokratskih oblika, kao ideal institu-cionalizacije modernoga društva. Ipak, nikakva kombinacija tih načela ne može osigurati nep-ostojanje nekog oblika isključenja.

Prema autorima “građanska neposlušnost uključuje nelegalna djela, obično kolektivnih aktera, koja su javna, principijelna i simbolična po karakteru, te se oslanjaju prvenstveno na nenasilna sredstva protesta, apelirajući na sposobnost razuma i osjećaj pravde kod puka. Građanska neposlušnost smjera uvjeriti javno mnijenje u civilnom i političkom društvu (ili ekonomskom društvu) da su određeni zakon ili politika nelegitimni, pa se opravdava promje-na”. Ona je sredstvo ponovnog potvrđivanja veze između civilnog i političkog (ekonomskog) društva, kada su iscrpljeni drugi putovi. Radi se, dakle, o ilegalnom obliku političke participacije kolektivnih sudionika. To je politička akcija s političkim ciljem, koja uključuje izvaninstitucio-nalne građanske aktivnosti. “Njezino krajnje opravdanje u demokratskoj političkoj zajednici mora ležati u demokraciji samoj, kao i u ideji fundamentalnih moralnih prava” (Cohen and Arato, 1992:566; 587–588; 604).

Milan MESIĆ, prof. dr. soc.

GLASNIKOVA TRIBINA

Analizirajući u kontekstu teme prilike u Hrvatskoj profesor Milan Mesić, koji je Glas-niku odobrio objavljivanje svoga rada, navodi kako je „Procesom politički kontrolirane i ideološki usmjeravane privatizacije nacional-nog bogatstva, u interesu odabranih i podobnih pojedinaca i grupa, u Hrvatskoj stvorena klasa novopečenih vlasnika i menadžera. Većinom oni nisu raspolagali fi nancijskim sredstvima za kupnju fi rmi niti su ih morali osigurati na stvar-nom tržištu kapitala, i napokon nisu se morali ni dokazivati kao uspješni gospodarstvenici. “Društveno vlasništvo” je (re)nacionalizirano da bi njima bilo praktički poklonjeno.

S druge strane, mnogi su ljudi ostajali bez posla i u ratu bez imovine. Sudovima, kao i drugim legalnim institucijama, dat je zadatak “provođenja državne politike” umjesto štićenja zakona, a time ljudskih i civilnih prava građana prema državi. Takav sistem bio je plodno tlo i za cvjetanje svekolike korupcije, od sudstva do policije, što je ostavljalo još manje šanse

politički slabim i depriviranim pojedincima i gru-pama da dođu do svoga djelića pravde putem regularnih kanala. U takvoj su situaciji ljudi skloni socijalnoj apatiji ili u očaju pribjegavaju izvaninstitucionalnim i nelegalnim akcijama. Imajući u vidu društveni kontekst postavljamo tezu da bi se za većinu izvaninstitucionalnih i nelegalnih akcija u to vrijeme lako mogla naći demokratska legitimacija iz perspektive dvaju klasičnih modela građanske neposlušnosti: liberalnog i demokratskog“.

Profesor Mesić hipotetički razlikuje dva tipa recentnog izvaninstitucionalnog kolek-tivnog djelovanja, koji mogu aspirirati na sta-tus civilnoga neposluha. „S jedne strane su ljudi koji brane dignitet svoga rada. Mislimo na one koji su nepravedno izgubili svoja za-poslenja “zahvaljujući” politički aranžiranim procesima privatizacije, poznatim kao tajkuni-zacija, ili na one koji nisu dobili svoju zaradu mjesecima unatrag, bilo za obavljen posao bilo za isporučene poljoprivredne proizvode. Oni su egzistencijalno prisiljeni djelovati na svoju ruku. Njihovo povjerenje u regularne procedure obrane svojih prava često je već bilo iznevjereno. U takvim slučajevima prven-stveno imamo posla s pitanjem ekonomskih prava i pravde, koja, dakako, mogu biti legit-imna osnova za aktivnosti civilnog neposluha prema radikalno demokratskom i civilno-društvenom modelu demokracije. Važno je naglasiti da neposlušnici ovoga tipa ne

traže posebna isključiva prava za sebe, nego upravo plediraju za zaštitu svojih legitimnih (ekonomskih) prava, odnosno za socijalnu pravdu.

Da bi sačuvala svoje probitke, pa i “pli-jen” grabeži nacionalnog bogatstva, nova el-ita podupire i ohrabruje stanovite šire sekcije stanovništva na sudjelovanje u diobi makar i marginalnih porcija zajedničkog dobra, osiguranjem posebnih prava “zaslužnih za st-varanje hrvatske države”. Legitimni i moralni obrambeni rat za nacionalnu samostalnost poslužio je novoj eliti u nastajanju za promo-ciju nedemokratskog načela: različita prava za različite ljude. Na ovaj način branitelji su ob-jektivno, neovisno o volji većine koja nije išla u rat za privilegije niti ih sada traži, suprotstav-ljeni ostatku društva. Zapravo, oni su dobar ideološki izgovor afi rmaciji nedemokratskog načela “zasluga za Državu”, kao osnove ne samo posebnih prava nego i praktičnih izuzeća od pravnih sankcija u slučaju kršenja zakona.

Ukratko, tip kolektivnih izvaninstitucional-nih akcija – koji brani ili traži posebne privilegi-je ili izuzeće od pozitivnih zakona, čiji sudionici javno (i anonimno) prijete fi zičkim likvidaci-jama i pozivaju na (kontra)revolucionarno svrgavanje demokratske vlasti – ne može naći opravdanje kao oblik građanske neposlušnosti ni u jednoj koncepciji demokratske legitimaci-je“, zaključuje doktor Milan Mesić.

Primjer Hrvatske

ODABRANI, ZASLUŽNI I RAZO^ARANI

glasnik22

Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice

Bosne i Hercegovine:

- Građanska neposlušnost je institut demokratskih društava. Prema tome, ona je nešto legitimno, ali naravno u određenim situacijama, sa konkretnim povodima i ra-zlozima i sa određenom mjerom. Dakle, da je izražena na takav način da ne dovodi u pitan-je vitalne funkcije društva. Izraz građanske neposlušnosti je legitiman u situacijama kada dođe do toga da legitimno izabrana vlast, dakle vlast koja je imala saglasnost građana za određeni projekt, program, sistem ideja... iznevjeri ta očekivanja i ne drži se program-skih dokumenata i, praktički, svojim djelovan-jem dezavuiše ono na čemu je dobila izbore i povjerenje građana.

U svim situacijama kada ne ispunjavaju potrebu građana, vlast i institucije su pod znakom upitnika. Nekada to može biti legal-no, ali ne legitimno. Može biti u skladu sa za-konima, ali ne i u skladu sa voljom građana. U situacijama kada se podudare elementi nelegitimnosti i nelegalnosti, držim sasvim legitimnim da dođe do toga da građani dje-luju na takav način.

Naravno, moraju postojati određeni limiti, da tako kažem određeni kodeks izražavanja građanske neposlušnosti. Ona ne smije biti na štetu drugih, ne smije biti na štetu vital-nih funkcija društva, vitalnih službi, recimo zdravstvenih... Mora biti izraz protesta, ali ne na štetu društva jer je u tom slučaju kon-traproduktivna i sama sebe delegitimira.

Bosna i Hercegovina je primjer fragmen-tiranosti društvenog prostora. Imamo mnogo elemenata proturječnosti u ovom tranzici-jskom društvu, društvu prelaznog perioda, sistema vrijednosti, jednog koncepta sa teškoćama ekonomske prirode, postratnim, psihološkim posljedicama... Tu su naročito građani izloženi određenim izazovima nep-ostojanja sistema, a u nas je dosta toga neuređeno kroz sistem. Dakle, pruža pri-liku građanima da reaguju na način revolta,

neosmišljene strategije, djelovanja protiv negativnih posljedica u društvu.

Bosna i Hercegovina upravo uređivanjem pravnih, političkih i ekonomskih odnosa, kao i obrazovnog sistema tek treba da stvori je-dan demokratski okvir za izražavanje pune volje građana. Naravno, kao takva je vrlo podložna vaninstitucionalnim oblicima pritis-ka, različitih oblika građanske neposlušnosti koja ponekad može biti kontraproduktivna.

U svakom slučaju, držim da građanska neposlušnost, pogotovo u opravdanim situ-acijama, širi horizonte demokratije, pruža šansu građanima, ukazuje na njihova prava i smanjuje prostor manipulacije. Dakle, građanska neposlušnost - da, ali kao odgo-vorna, građanska neposlušnost s ciljem da se prošire domeni demokratije. U različitim društvima imamo različite oblike izražavanja građanske neposlušnosti i sukoba interesa. U modernim društvima preovladava koncept socijalne kohezije - da se djeluje na principu saradnje tri faktora: države, poslodavca i građana. Samo tako se mogu postići pozitiv-ni rezultati, dok antagonizmi i sukobi interesa samo vode daljnjem urušavanju odnosa.

Ladislava Hamzić,“Naša djeca” Sarajevo

- Rekla bih da postoji nekoliko oblika građanske neposlušnosti. Svaki vid otpora je korektiv za legalnu vlast i on je potreban i nužan, pogotovo u našim uvjetima. Međutim, postoje oblici izražavanja građanske neposlušnosti koji su prihvatljiviji i oni koji nisu prihvatljivi. Evo, recimo, protestiranje na ulicama zbog nerealiziranja nekih bitnih pitanja za građane. To smatram prihvatljivim, potrebnim i nužnim, pogotovo u situaciji kad se ne realizira ono što su obaveze vlasti.

S druge strane, iskazivanjem građanske neposlušnosti u smislu neizmirenja nekih obaveza građani urušavaju sistem koji je i sistem vlasti i njihov sistem. Na taj način do-vode u nepovoljnu poziciju određenu instituc-

iju, recimo televiziju, ako je riječ o neplaćanju rtv takse i slično. Građani time dovode u pitan-je određeni sistem koji postoji i koji je nužan i potreban svima. Naravno, postoje meha-nizmi kojima te institucije mogu doći do svojih prinadležnosti. Ali, isto tako, građani mogu da nekim drugim vidovima pritiska, protestima kod tih institucija ili prema tim institucijama iz-raze svoje eventualno nezadovoljstvo.

Teško je reći je li građanska neposlušnost komplementarna sa demokratskim društvom. To je isto kao i sa pravom. Ako uzmemo prava više nego što nam pripada, mi time ugrožavamo prava drugih. Isto tako, ako ugrožavamo sistem koji nas održava i funkcionira kao sistem u cjelini, onda je to kontraproduktivno demokratskom društvu i uređenju.

Halil Bicaj, Vijeće nacionalnih manjina pri Parlamentarnoj skupštini BiH:

- Po mom mišljenju, iskazivanje gra-đanske neposlušnosti je gaženje svoje riječi, odnosno gaženje glasa kojeg si na izborima povjerio svojim predstavnicima u institucijama vlasti, nepoštivanje zakona koji si na određen način sam usvojio. Također, građanskom neposlušnošću se mogu ugroziti i prava drugih ljudi i to nije uredu. Dosta prob-lema koji tište građane mogu se riješiti kroz institucije sistema, demokratskim oblicima i sredstvima. Mogu se koristiti i mediji koji nisu pod kontrolom, mislim na nezavisne medije, kako bi se iskazali određeni zahtjevi i ukazalo na probleme.

Milena Savić, Centar informativno-pravne pomoći

Zvornik:

- Javno mnjenje u Bosni i Hercegovini je u začetku. Trebalo bi raditi na razvijanju svijesti kod građana i nevladinih organizacija, u tom smislu da kroz različite oblike svoje mišljenje iznose javno, da se okupljaju.

GLASNIKOVA TRIBINA

glasnik 23

Građanska neposlušnost kod nas je na niskom nivou ali, u svakom slučaju, ona je dobar metod za kreiranje mišljenja i određenih promjena. Stepen demokratije u svakom društvu cijeni se u smislu koliko se daje mogućnosti da se ljudi javno izjasne, da iskažu svoje mišljenje. Znači, organizovano djelovanje, ali ne pod nekim političkim plat-formama da građani budu izmanipulisani. Okupljanje na “zdrav način”, a ne da građani budu kreatori tuđih ideja. Kroz građansku neposlušnost, samoorganizovanjem i izno-še njem mišljenja može se puno toga ura-diti u demokratskim procesima. Da ljudi kroz građanske inicijative iniciraju donošenje i kreiranje novih zakona i propisa.

Ne može se povući paralela u smislu da je građanska neposlušnost neka ink-riminisana radnja. Ponavljam, treba raz-vijati svijest da se radi na tom procesu u bosanskohrcegovačkom društvu., da se razvija taj oblik građanske inicijative kroz razvijanje javnog mnjenja koje će moći utje-cati na kreatore odluka u parlamentu, vladi... Onda možda nećemo imati taj neki, u ovom momentu, znak jednakosti u našem društvu da građanska neposlušnost jest jednako op-strukcija vlasti i slično.

Vasilija Ibrahimagić, Vijeće nacionalnih manjina na nivou BiH:

- U Bosni i Hercegovini, ili konkretno u Sa-rajevu gdje ja živim, građanska neposlušnost je itekako poželjna jer ne možemo samo čekati i puštati da nam se dešavaju stvari kao što je stalno kršenje osnovnih ljudskih prava.

Narod iz dana u dan živi sve siromašnije. Na svakom koraku je toliko korupcije, nepoštivanja i nepridržavanja postojećih za-kona. Trebalo bi da svi dignemo svoj glas i iskažemo stav da ovako dalje ne može. Ako živimo u demokratskom društvu, onda građani imaju pravo da iskažu nezadovoljstvo.

Građanski neposluh treba tolerisati i treba ga biti sve dok se ljudima u ovoj državi ne omogući normalan život. Neposluh nije uvijek kršenje zakona. U slučaju da neko ne želi, primjera radi, da plaća režije, komunalije time krši zakon. Ali, ako nema sredstava za to onda ne možemo govoriti o kršenju za-kona. Lično poznajem puno ljudi koji nisu u fi nansijskoj mogućnosti da izmire tu vrstu obaveza. Ne zato što ne žele, jednostavno nemaju. Za naše društvo je karakteristično to što, iako nismo zadovoljni političarima koji su na vlasti, na izborima ponovo glasamo za te iste. To je naša velika greška.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra

za ljudska prava BiH:

Smatram da je građanska neposlušnost legitiman način da ljudi mogu svojim javnim očitovanjem pokazati da se ne slažu sa ne-kim od pitanja koja idu na štetu određene grupe ljudi ili pojedinaca.

Naravno, nisam pristalica da građanska neposlušnost ide u svoju krajnost u smislu da utječe ne sigurnost ili zdravlje ljudi. To je krajnja mjera gdje se ljudi nekad odluče da štrajkuju, recimo, glađu. Mada, suštinski znam da ljudi na kraju imaju demokratsko i ljudsko pravo da pokažu nekim činom da smatraju kako određene stvari nisu onakve kakve bi trebalo da budu.

Dakle, građanska neposlušnost se može tolerisati do nivoa kada nije u pitanju ugrožavanje života ili nekog općeg principa sigurnosti ljudi. Ona na neki način treba imati svoje limite, mada nikada ne možete spriječiti pojedinca da uradi nešto što on smatra da je

njegov čin spram nečeg protiv čega se bori. Ali, mislim da se mora demokratskim

metodama na neki način utjecati da se ljudi spriječe da ugrožavaju, prije svega, svoj život i zdravlje. Građanska neposlušnost nije kršenje zakona. Međutim, ako je svedemo na recimo izbjegavanje plaćanja neke us-luge, onda je to već nešto drugo. To je ipak pravni odnos pojedinca i institucije koja pruža uslugu.

Mislim da pitanje neplaćanja nečeg ili odbijanje da se nešto plati može biti vid neposlušnosti, međutim bojim se da u našim uvjetima nemamo takve zakonske okvire i propise da se to toleriše. U tim slučajevima, svaka će osoba sebe dovesti u poziciju da plaća i kamate, suočava se sa sudom, tužbama itd.

Ja sam više za to da građanska nepo-slu šnost bude usmjerena kroz institucije sistema. Recimo, institucija ombudsmana za potrošače nije dovoljno iskorištena, kao ni druga tijela gdje možete zaustaviti određene stvari za koje smatrate da idu vama na štetu dok se ne odluči o vašim pravima.

Mislim da će zakon o zabrani diskrimi-nacije jednim dijelom omogućiti da ljudi sh-vate da moraju aktivnim djelovanjem, ali kroz institucije sistema, tražiti da se određene st-vari promijene. Morate poznavati svoja prava, ali i obaveze. Ne može se samo zanemariti to da ste dužni da izvršite određene obaveze, a pri tom niste tražili ili koristili usluge recimo ombudsmana za potrošače pa da djelujete spram nekog preduzeća ili da utječete na ti-jela koja donose odluke o visini tih naknada ili dažbina. To postaje kontradiktorno i samo sebe vodi u anarhizam.

Demokratija se ne ogleda samo u smislu izražavanja stava ili slobode govora, već i u pogledu vlastite obaveze spram nečeg i djelovanja kroz postojeći sistem koji sve države nastoje da stvore. Ponekad neke od institucija ne funkcioniraju zato što mi ili nemamo u njih povjerenja ili ne tražimo od njih dovoljno, ne tražimo da one budu funk-cionalne, ekonomične ili efi kasne i samim tim ih omalovažavamo. Dakle, mi mislimo da to možemo sami. Ja smatram da i o tome treba razmišljati.

Priredila: Sanja HODŽIĆ

GLASNIKOVA TRIBINATreba li njima dopustiti i tolerirati djelovanje na vlastitu ruku, izvaninstitucionalno, ako su se regularne procedure pokazale za njih nedjelotvornim

glasnik24

Ljudska prava u BiH prema Izvještaju Centra za ljudska prava Univerziteta Sarajevo

Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu prezentirao je sredinom juna svoj prvi sintetički izvještaj o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini pod nazivom „Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH u 2008. Osnovni cilj bio je da se prikažu i ocijene postojeća ustavna i zakonska rješenja u ovoj oblasti. Sprovedena analiza bila je usmjerena na utvrđivanje obima u kojem je domaće zakonodavstvo usaglašeno sa ključnim međunarodnim i regionalnim standardima utvrđenim u okviru Evropske konvencije o ljudskim pravima, te Pakta o građanskim i političkim pravima i Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih nacija. U ovom broju Glasnika prenosimo osnovne naznake Izvještaja sublimirane u njegovom uvodnom dijelu.

Ustavna diskriminacijaAnaliza zakonskih rješenja koja se

odnose na zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini je sadržaj prvog dijela Izvještaja (više od 580 strana) u kojem su analizirane ustavne odredbe i ključni zakoni koji su od značaja za uživanje ljudskih prava, ali i poje-dini prijedlozi i nacrti zakona koji će imati uti-caj na ovu oblast.

Konstatovano je kako u Bosni i Hercegovi-ni postoji rascjep između prava proglašenih u obavezujućim međunarodnim i regional-nim instrumentima i defi niranih u domaćem ustavnom i zakonskom okviru, i načina na koji se ona primjenjuju i poštuju u praksi. Ustavom

Bosne i Hercegovine propisani primat kolek-tivnih, odnosno prava konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) nad individualnim pravima, i pored „nadustavnog“ položaja Evropske konvencije o ljudskim pravima, u najznačajnijoj mjeri doprinosi negativnoj ocjeni stanja zaštite ljudskih prava građana i građanki Bosne i Hercegovine.

U državi koja pretenduje na članstvo u Ev-ropskoj uniji, njenim građanima i građankama koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici i pripad-nice jednog od tri konstitutivna naroda i dalje su uskraćena određena politička prava, što je državu Bosnu i Hercegovinu dovelo i pred Ev-ropski sud za ljudska prava, kojem su diskrim-inirani građani podnijeli svoje apelacije.

Stanje dodatno usložnjava i administrativ-no-teritorijalna organizacija države (država, en-titeti, Brčko Distrikt, kantoni/županije, opštine/općine) čije neharmonizirano i ponekad neprecizno zakonodavstvo ostavlja previše prostora za različita tumačenja pitanja poput nadležnosti. To izuzetno otežava korištenje raspoloživih instrumenata za zaštitu ljudskih prava. Kada se ovome doda nedovoljno raz-vijena pravna svijest građana i građanki o ljudskim pravima, nepoznavanje mehanizama njihove zaštite, te nepovjerenje koje se gaji prema nadležnim institucijama, postaje jasno da bosanskohercegovačke vlasti, u periodu od potpisivanja Daytonskog mirovnog ugo-vora do danas, nisu iskoristile potencijal koji je stvoren specifi čnim pozicioniranjem odredbi o

ljudskim pravima u pomenutom Daytonskom sporazumu, kao i Ustavu Bosne i Herce-govine. To je i osnovni razlog zbog kojeg se može zaključiti da se Bosna i Hercegovina nalazi na samom početku izgradnje efi kasnog i funkcionalnog sistema zaštite ljudskih prava, naglašavaju autori.

Značaj medijaDrugi dio Izvještaja odslikava napor da

se predstavi stvarno stanje u oblasti uži-va nja ljudskih prava, odnosno njihovog ograničavanja ili kršenja. Saradnici i sarad-nice Centra za ljudska prava sistematski su pratili izabrane pisane medije i izvještaje i analize međunarodnih domaćih i nevladinih organizacija. U ovoj oblasti prikupljena je izuzetno obimna građa iz koje su izdvojene teme i tekstovi koji nedvosmisleno ukazuju na ozbiljnost kršenja ljudskih prava, a u nekim slučajevima predstavljaju i jasnu ilustraciju kvalitete medijskog izvještavanja o ljudskim pravima. U ovom dijelu Izvještaja autori, ug-lavnom, ne daju konačne ocjene, već samo prenose ono što su mediji ili izvještaji o stanju ljudskih prava objavili.

Široka oblast ljudskih prava i njihovog kršenja u Bosni i Hercegovini je sasvim sig-urno predmet svakodnevnog medijskog izvještavanja, međutim i ovdje se mora istaći problem njegovog kvaliteta. U izvještajima pisanih medija dominiraju teme koje se odnose na ekonomska i socijalna prava, iza kojih slijede pravo na pravično suđenje, pravo na život, prava manjina, politička prava, prava djece, sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti, itd. Analizirajući izvještaje o ovim temama teško je izbjeći zaključak da u domaćim medijima, uz uvijek prisutne izuzetke, postoji izražena potreba da se piše u senzacionalističkom stilu što se, kako se čini, smatra osnovnim putem do čitatelja. Ovakav pristup u izvještavanju ne vodi ka punom iskorištavanju značajnog potencijala koji mediji imaju u oblasti zaštite i promocije ljudskih prava.

Treći dio je zasnovan na predstavljanju rezultata istraživanja stanja pravne svijesti o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini na uzorku od 1101 ispitanika i ispitanica iz cijele BiH. Tu se moguće krije i ključni zaključak Izvještaja o postojanju rascjepa između teorije i prakse ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. On svoju potvrdu nalazi i u analizi pravne svijesti građana i građanki o ljudskim pravima. Naime, analiza ukazuje na opštu činjenicu o

Kontinuirana edukacija i podizanje svijesti, u okviru šire strategije koja će se baviti jačanjem sistema zaštite ljudskih prava u cjelini, jedina mogućnost za nužne iskorake

JAZ IZME\U TEORIJE I PRAKSE

glasnik 25

nerazvijenoj i zapostavljenoj svijesti o ljudskim pravima kod građana i građanki, čiji osnovni uzrok može biti jaz između formalne svijesti o zaštićenosti ljudskih prava i stvarnog pov-jerenja u zaštitu tih prava. Drugim riječima, iako građani i građanke imaju određena znanja o ljudskim pravima koja im pripadaju, preovladava shvatanje da se ljudska prava ne poštuju što zapravo umanjuje i gotovo potpu-no ukida potrebu razumijevanja, prihvatanja i učenja o ljudskim pravima i instrumentima njihove zaštite, što bi sasvim sigurno vodilo ka razvijanju svijesti i širenju kulture ljudskih prava. Ovakvo (ne)razumijevanje stanja ljud-skih prava u Bosni i Hercegovini je, ocjenjuju autori, izuzetno opasno, budući da se potko-pava povjerenje građana u sistem zaštite ljud-skih prava, te se oni dodatno obeshrabruju u pokušaju njegovog korištenja.

Neodgovorna vlastNapominjući, u četvrtom dijelu Izvještaja

kako se može govoriti o velikom broju tema za koje postoji potreba da se dodatno obrade i predstave javnosti, odluka Centra za ljud-ska prava je da se za 2008. godinu izdvoje dvije posebne (glavne) teme: prva, koja se bavi ključnim instrumentima zaštite ljudskih prava i problemima u njihovom funkcioniranju i djelovanju, i druga, koja za cilj ima doprinijeti naporima da se procesuiranje ratnih zločina održi kao jedan od ključnih prioriteta Bosne i Hercegovine.

Djelovanje političkih i vladinih zvaničnika, koje je ključni preduvjet za izradu i sprovođenje efi kasnih politika ljudskih prava, i u 2008. godini, kao i tokom prethodnih go-dina, uglavnom je bilo određeno zaštitom, ponekad utemeljenih, a češće u političke svrhe osmišljenih, takozvanih vitalnih nacio-nalnih interesa, što se uglavnom dešavalo nauštrb širokog kataloga stvarnih i uglavnom neostvarenih prava koja su sastavni dio savremenog koncepta ljudskih prava. Re-zultat neodgovornog ponašanja vlasti u ovoj oblasti ima više dimenzija, a najbolje se očituje u haotičnom stanju koje vlada u oblasti institucija koje su nadležne za zaštitu ljudskih prava.

Kao najizraženiji primjer autori navode trenutno stanje institucija ombudsmena u Bosni i Hercegovini koje je uzrokovano prob-lemima vezanim za ukidanje entitetskih insti-tucija i njihovo objedinjavanje u državni ured. Naime, Narodna skupština Republike Srpske je u više navrata propustila da donese zakon o prestanku važenja Zakona o ombudsmenu Republike Srpske zbog zamjerki određenog

broja poslanika koji smatraju da ne postoji ustavni osnov po kojem se može državnim zakonom tražiti ukidanje entitetskog om-budsmena.

S druge strane, iako je u Federaciji BiH još u julu 2007. godine donijet Zakon o načinu prestanka funkcioniranja Institucije ombuds-mena FBiH, on u sebi sadrži određene odredbe koje se odnose na istovremenost procesa objedinjavanja, zbog čega se pro-ces, na način kako ga tumače ombudsmeni Federacije BiH, obustavlja sve dok i Repub-lika Srpska ne usvoji spomenuti zakon.

Dakle, u ovom trenutku u Bosni i Her-cegovini djeluju tri institucije ombudsmena. Ovu složenu situaciju je dodatno zakomp-likovao i jedan od tri novoizabrana državna ombudsmena, koji je u međuvremenu podnio ostavku, budući da je to uzrokovalo ponovno pokretanje procedure izbora ombudsmena koja je u prethodnom slučaju trajala nekih trideset mjeseci, što je i osnovni razlog zbog kojeg BiH u toku 2008. godine nije imala funkcionalan državni ured Ombudsmana. Izlišno je, kažu autori, napominjati da je medijsko izvještavanje o ovim procesima u značajnoj mjeri narušilo povjerenje građana u pomenute institucije.

Problemi primjeneI Ustavni sud BiH, kao ključni institucio-

nalni faktor zaštite ljudskih prava i sloboda, suočava se sa poteškoćama u svom djelo-vanju koje se, na prvom mjestu, odnose na prilično visok procenat neizvršenih odluka, što, bez obzira na njihovu pozadinu, pred-stavlja narušavanje autoriteta institucije i njene pozicije u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Tu je i problem kontinuiranog povećanja priliva predmeta, pri čemu kapac-iteti Ustavnog suda ostaju isti, te se postavlja pitanje što hitnije reforme koja će biti usmjer-ena na stvaranje uslova za njegov efi kasniji rad. Potpuno očekivano, slabosti institucio-nalnog okvira ostavljaju dovoljno prostora za različite oblike kršenja ustavom i zakonima zaštićenih ljudskih prava.

Ipak, veliki broj oblasti koje su bile pred-metom analize ovog izvještaja se mogu poh-valiti visokim nivoom usklađenosti sa evrop-skim i međunarodnim standardima ljudskih prava, međutim, u tim slučajevima ponekad postoji problem kvaliteta primjene zakonskih odredbi. Na primjer, u oblasti zaštite prava nacionalnih manjina je utvrđeno da se u slučaju državnog Zakona o zaštiti pripad-nika nacionalnih manjina radi o aktu koji ide u smjeru garantovanja i više prava nego što

U Ustavu BiH nema defi nicije na-cionalne manjine. Naime, u preambuli Ustav BiH defi niše Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, i „os-tale”, te generalno „građane BiH”. Pored problema nejednakosti građana BiH proistekle iz ove odredbe, javlja se i problem defi nicije “ostalih”, obzirom da nije jasno defi nisano da li su se pri-padnici “ostalih” tako izjasnili zato što pripadaju jednoj od manjina ili zato što ne žele biti povezani sa jednim od tri konstitutivna naroda.

-------UN Konvencija o pravima osoba sa

invaliditetom još uvijek nije potpisana niti ratifi kovana od strane BiH. Kako bi se osigurala bolja zaštita prava osoba sa invaliditetom u BiH potrebno je insis-tirati na ratifi kaciji ove Konvencije.

------Bilo bi poželjno precizirati princip

pretpostavke nevinosti na način da nisu samo sud i tužitelj dužni poštovati pret-postavku nevinosti, već da i svi državni organi, sredstva javnog informisanja, udruženja građana, javne ličnosti i druga lica imaju obavezu da svojim javnim iz-javama ne vrijeđaju prava osumnjičenog odnosno optuženog, te predvidjeti sankciju za kršenje ovog principa.

-----U BiH ne postoji zakon o zabrani

neofašističkih organizacija. Naime, u toku 2008. godine, javio se niz inici-jativa za usvajanje ovakvog zakona, pogotovo zbog činjenice da, kako se navodi u obrazloženju, „naša zem-lja mora imati političke volje da se uhvati u koštac sa problememom javnog ispoljavanja i širenja fašizma i diskriminacije, kao i sa činjenicom da bosanskohercegovačko zakonod-avstvo ima brojne manjkavosti koje ga onemogućavaju da se efikasno bori protiv ovih društveno štetnih pojava.” Naravno, ovakav zakon bi, barem pravno, bolje osigurao zaštitu poje-dinaca i grupa od progona i mržnje, a pogotovo pripadnike ugroženih skupi-na, kao što su nacionalne manjine.

Dio „Pregleda izabranih zaklju čaka i prijedloga“ iz Izvještaja koji je dostu-pan na Web strani Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu

www.hrc.unsa.

glasnik26

je to predviđeno relevantnim međunarodnim standardima, pri čemu je ugledno tijelo poput Venecijanske komisije ozbiljno upozorilo i na moguće probleme u implementaciji ovih pozitivnih odredbi. Ovaj problem postaje očigledan ukoliko se u obzir uzme oblast ostvarivanja prava na učešće u javnom i političkom životu.

Budući da nacionalne manjine spadaju u ustavnu kategoriju „ostalih“, što se odražava i na njihovu poziciju u izbornoj legislativi, može se s pravom govoriti da nacionalne manjine ne uživaju ista prava poput građana i građanki koji se izjašnjavaju kao pripadnici i pripadnice jednog od tri konstitutivna nar-oda. Postoje i situacije, naročito u kategoriji ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, kada se pozitivne zakonske odredbe ne primjen-juju što se pravda teškom ekonomskom situ-acijom, odnosno nedostatkom fi nansijskih sredstava.

Ponuda i potražnjaTrenutno stanje ljudskih prava i njihova

budućnost u Bosni i Hercegovini se možda najbolje može predstaviti kroz posuđeni ekonomski koncept ponude i potražnje. Naime, ako pretpostavimo, navode autori, da je adekvatan i efi kasan sistem zaštite ljud-skih prava u ovom slučaju predmet ponude i potražnje, onda se može reći da država Bos-na i Hercegovina kao ključni ponuđač ne nudi svojim građanima adekvatnu zaštitu ljudskih prava, što se može prvenstveno objasniti ni-skom „cijenom“ ljudskih prava.

Drugim riječima, ljudska prava nemaju vrijednost koja bi im podigla cijenu i primorala državu da poveća njihovu ponudu. Takođe, država Bosna i Hercegovina, odnosno polit-ičke snage koje je trenutno vode i tumače njene interese, vjerovatno smatraju da niska ponuda ljudskih prava ne košta niti državu, niti njih kao nosioce političke moći, te stoga i nema poticaja da se krivulja ponude podigne. S druge strane, već pomenuti faktor cijene, odnosno niske vrijednosti ljudskih prava, utiče i na njihovu potražnju kod građana.

Dakle, ukoliko građani nisu uvjereni u vri-jednost ljudskih prava neće ih ni potraživati, što dovodi do situacije u kojoj se Bosna i Her-cegovina danas nalazi: bez potražnje ljudskih prava, nema ni njihove ponude!

Ovaj zaključak potvrđuju i neki rezultati ispitivanja svijesti građana o ljudskim pravima gdje je, i pored činjenice da od 81,3 % građana koji smatraju da samo djelimično (72,6 %) ili nikako (8,7 %) ne uspijevaju da ostvare svoja ljudska prava, tek njih 12,7 %, od ukupnog

broja ispitanih, izjavilo da se nekome obratilo radi zaštite svojih ljudskih prava, dok 87, 3 % građana uopšte nije potražilo neku vrstu zaštite, pomoći ili savjeta.

Stoga se, pišu autori, i nameće zaključak da budućnost ljudskih prava, odnosno una-pređenje postojećeg sistema njihove zaštite, zavisi od djelovanja na činitelje potražnje, pri čemu se prvenstveno misli na vrijednosti i shvatanja svih interesnih grupa i pojedinaca i pojedinki, uključujući i međunarodnu zajed-nicu u BiH, ali i regionalne i međunarodne organizacije izvan BiH, koji zapravo čine „potrošače“, odnosno potencijalne potražitelje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Ukoliko se sve gore navedeno ima u vidu više je nego očigledno da do unapređenja sistema zaštite ljudskih prava može doći samo putem sveobuhvatnog strateškog djelovanja iza kojeg će stajati barem mini-mum političke volje, potrebna znanja i vještine svih uključenih i zainteresovanih ak-tera, te adekvatna fi nansijska sredstva koja će pratiti unaprijed dogovorene aktivnosti. U osmišljavanju ovih napora treba u obzir uzeti i nedavno objavljene preporuke Thomasa Hammarberga, komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, čiji je stav da se u metode rada na ovom polju ubrajaju temeljna istraživanja, državni akcioni planovi u oblasti ljudskih prava, mainstreaming, pristup zasnovan na pravima i indikatori ljudskih prava, odnosno različite kombinacije svih pomenutih metoda. U ovom kontekstu, može se reći da je izrada ovog izvještaja u skladu sa Preporukama, te predstavlja doprinos akademske zajednice temeljnim istraživanjima koja su osnov za bilo kakav sistematski rad u oblasti ljudskih prava.

Bez obzira na činjenicu što je Bosna i Hercegovina, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, putem

mnogobrojnih domaćih i međunarodnih, ug-lavnom, nevladinih organizacija bila svojevrs-ni poligon za izvođenje različitih programa i projekata namijenjenih edukaciji i podizanju svijesti o ljudskim pravima, ovi napori i insis-tiranje na njihovom kontinuitetu i dalje ostaju ključni preduslov izgradnje efi kasnog i efekt-nog sistema zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Strategija kao preduslovMeđutim, bitno je istaknuti da bi napori

usmjereni u obrazovanje i podizanje svijesti o ljudskim pravima mogli biti iskorišteni u svom punom kapacitetu, neophodno je da oni budu u najvećoj mogućoj mjeri usklađeni dio jedne šire strategije jačanja sistema zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Strategija, uz puno uvažavanje činjenice da je i to koncept koji je domaća politička i upravna praksa značajno obezvrijedila u očima građana i građanki, je ipak neophodan instrument koji će, uz temeljna istraživanja, stvoriti uslove za sistematski rad u oblasti ljudskih prava.

U prvim rečenicama spomenut je veliki jaz između teorije i prakse što i jeste ključni problem ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. U završnom paragrafu Uvoda autori navode kako je potrebno osvrnuti se na mogući mod-el za prevazilaženje ovog problema, što je, prema Centru za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, a i u skladu sa pomenutim Pre-porukama komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, kontinuirana edukacija o ljudskim pravima i podizanje svijesti, ali isključivo pod uslovom da se ovi napori realizuju u okviru jedne šire strategije koja će se baviti jačanjem sistema zaštite ljudskih prava u cje-lini, odnosno rješavanjem svih pojedinačnih problema i prepreka uočenih, između osta-log, i u ovom izvještaju.

S.H.

glasnik 27

NEZAKONITI OTKAZI, NAMJEŠTENI KONKURSINajčešća obraćanja građana i građanki vezana su za povrede prava iz radno-pravnog statusa. U odnosu na prethodni izvještajni period broj prijava po ovom osnovu je uvećan za 100%

Tokom protekle godine Pravna služba HK BiH radila je ukupno na 4759 predmeta od kojih je iz prethodnog perioda prenesen 3.931, a 828 je novih. Istovremeno, putem telefona, e-maila i neposrednim kontaktom 6.456 građana i građanki dobilo je savjete i upute za ostavarivanje uskraćenih im prava.

U cilju otklanjanja povreda prava iz Službe je na različite adrese upućeno 560 preporuka, zapažanja, mišljenja i urgencija. Uspješno je okončano i arhivirano 750 predmeta.

Pravnice Helsinškog komiteta su izvršile 252 monitoringa pred organima uprave i sudovima Federacije BiH i Republike Srpske (Sarajevo, Bugojno, Olovo, Travnik, Mostar, Goražde, Ban-ja Luka, Sokolac, Trebinje i Vlasenica).

Iznimno, u dva slučaja, Pravna služba je tokom 2008. obavila zastupanje pred sudo-vima i to u predmetu Nevladine organizacije „Milićanka“ – Milići, Republika Srpska, koja je bila tužena strana od tužitelja Rudnik „Boksit“ Milići. Predmet je okončan pozitivnom odlu-kom prvostepenog suda u korist nevladine organizacije. U predmetu V.M. koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu, a radi poništenja nezakonite odluke o prestanku rad-nog odnosa.

U dva slučaja urađene su apelacije pred Ustavnim sudom BiH i pisanju, takođe u dva slučaja, tužbi pred Općinskim sudom u Sara-jevu, odnosno Kantonalnim sudom u Mostaru, po kojima su donesene pozitivne odluke.

Sve vrijeme Služba je bila aktivna i u pro-cesu javnih rasprava oko zakona koji se tiču

pružanja besplatne pravne pomoći, lobiranja za donošenje Antidiskriminacijskog zakona BiH kao i izmjena i dopuna Zakona o otkupu stanova Federacije BiH, izradi brošure koja se odnosila na „Prava treće generacije“ i dr. U više navrata Pravna služba je na molbu različitih institucija, udruženja, i organa službi davala mišljenja i zapažanja u vezi tumačenja i primjene nekih zakona i učestvovala u de-batama i raspravama povodom određenih pitanja za koja su postojale nejasnoće i dileme u njihovoj primjeni.

Rezultati monitoringaNajčešće pritužbe građana i građanki, ve-

zane za rad sudova, odnose se na povredu prava na efi kasnu sudsku zaštitu, povredu prava na pravičnu raspravu u razumnom roku i jednaku mogućnost pristupa sudu. Analiza

obavljenog monitoringa pred sudovima uka-zuje da sudovi ne poštuju zakonske rokove, kako u zakazivanju rasprava, tako i u žalbenim postupcima i u postupcima donošenja mjera osiguranja, što se najčešće pravda velikim brojem predmeta. To se posebno može konstatovati u postupcima koji se vode za smetanje posjeda, radnih odnosa, aliment-acija, izdržavanja, povrat imovine-stanova, naknade štete. Povrede prava na pristup sudu su zapažene i u situacijama donesenih za-kona kojima se onemogućava izvršenje pra-vosudnih sudskih odluka.

Preporuke date ispred HK BiH u ovim predmetima, u cilju zaštite prava podnositelja, prijave imale su uticaja, procentualno 68% u odnosu na njihov broj. Sud je preporuke uvažio i povratno obavijestio Pravnu službu.

NEDOPUSTIVA OBJAVA IMENATokom rada Pravna služba zapaža da mediji u velikom broju slučajeva objavljuju puna imena

i prezimena lica protiv kojih su podnesene prijave kod policije, a zbog sumnje da su učinili neko krivično djelo utvrđeno zakonima. Svojim preporukama Služba je sugerisala nadležnim u policijskim službama da istraže okolnosti pod kojima dolazi do objavljivanja ličnih podataka prijavljenih jer je to suprotno zakonu, sve dok eventualna optužnica protiv prijavljenog/e ne bude potvrđena. Upozo-ravano je da javno objavljivanje ličnih podataka može dovesti do pričinjavanja nematerijalne štete prema onima čije slučajeve vodi policija, do narušavanja zdravstvenog stanja njih i njihovih bližnjih, sve do tragičnih posljedica.

glasnik28

Obavezu da predmete rade po re-dosljedu prijema i pod istim uslovima za sve, sudovi često ne poštuju. Iako se na taj način krši ugled, čast i dostojanstvo stranaka u postupku. Nije zabilježen ni jedan slučaj pokretanja postupka zbog kršenja ovog bit-nog prava. Posebno brinu odluke sudova koje su u potpuno identičnim situacijama različite. Pravna služba procjenjuje da je to i rezultat neobjavljivanja sudske prakse. Objavljena sudska praksa sigurno bi po-mogla građanima kod donošenja odluke da li podnositi tužbe koje nemaju svoju pravnu opravdanost, ili bi uticala na odustajanje od već podnesene tužbe.

Nepovjerenje građanaNeizvršavanje dijela sudskih odluka je

takođe pojava koja je evidentna u Bosni i Hercegovini. Podnesene prijave nosilaca presuda zbog njihovog neizvršavanja, a pro-tiv vlada oba entiteta i odgovornih osoba kod sudova se uopće ne razmatraju. Rad sudova u izvršnom postupku takođe nije dovoljno

efi kasan. Rješenja o izvršenju se ne izvršavaju po utvrđenoj hronologiji. Sporost izvršnog postupka čini pravni ustupak dužniku da raspoloživu imovinu otuđi i na taj način izvršni postupak učini bespredmetnim i dovede do njegove obustave.

Prijave na rad tužilaštava u predmetima koji se vode kod Pravne službe uglavnom su vezane za nepokretanje istraga, ili dugo trajanje istraga u predmetima, kao i za ishod krivičnog djela.

Tužilačke odluke o nesprovođenju is-traga uveliko stvaraju nepovjerenje u rad tužilaca. Postojeća zakonska rješenja ne ostavljaju mogućnost eksterne provjere tužilačke odluke o nepokretanju istrage za eventualno učinjeni propust u pokretanju i/ili vođenju krivičnog postupka. U slučajevima gdje je obaveza glavnog tužioca da obavijesti javnost o preduzetim radnjama u procesu koji se vodi pred tužilaštvom i za koji javnost treba da zna, takva obaveza se izbjegava.

I analiza monitoringa pred organima up-

TRNOVIT PUT DO PENZIJEZnačajan broj prijava odnosi se na postupke priznavanja prava na penziju, zbog vraćanja pred-

meta dva i više puta na ponovni postupak. Praksa je identična u oba entiteta. Pravo na starosnu penziju, naprimjer, Č.E. iz Zenice je ostvario Rješenjem od 20.01.2004.

Nazadovaljan visinom penzije crpio je pravne lijekove izjavljujući žalbe na I. i II. stepeno rješenje uključujući i pokretanje upravnog spora tužbom pred kantonalnim sudom. Ukazivao je na povrede Zakona PIO na njegovu štetu. Kantonalni sud je u dvije donesene presude uvažio tužbe i poništio prethodna rješenja te predmet vratio na ponovni postupak.

U obrazloženju je konstatovano da su Rješenje Kantonalne administrativne službe u Zenici i Rješenje Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar nezakoniti, da je povrijeđen Zakon PIO, odnosno član 143. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, koji propisuje da će se postupak za ostvarivanje prava, pokrenut po zahtjevu prije stupanja na snagu ovoga zakona okončati prema odredbama zakona koje su povoljnije za podnositelja. Članom 103. istog zakona propisano je da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospjevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjnja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku roka od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Iako je donosilac prvostepenog rješenja u ponovnom upravnom postupku bio dužan da donese na Zakonu zasnovano rješenje u skladu sa uputama iz navedenih presuda, desilo se da se oglušio i ponovo donosi rješenje identično onome koje je Sud već poništio. Ponovo je, dakle treći put, tražitelj zaštite prava pokrenuo tužbom upravni spor pred Kantonalnim sudom, tražeći da ovaj put Sud odluči o njegovoj penziji i predmet ne vraća na ponovni postupak.

Sve vrijeme Pravna služba HK BiH je na ovom predmetu radila u kontinuitetu, upućine su brojne preporuke prema nadležnim organima i sudovima ukazujući na kršenja prava.

SERIJA UGOVORAKada su u pitanju kršenja prava iz oblas-

ti radnog odnosa često se radi o odlukama poslodavaca kojim se uposlenicima nudi ot-kaz o radu sa ponudom novog izmjenjenog ugovora o radu.

Iako je poslodavac dužan dokazati postojanje zakonom predviđenog oprav-danog razloga i u slučaju kada otkazuje ugovor o radu i istovremeno nudi novi ugo-vor s izmjenjnim sadržajem, u praksi se to rijetko dešava. Otkazi sa ponudom novog izmjenjenog ugovora o radu u pravilu su bez obrazloženja, odnosno bez navedenog opravdanog razloga.

Tako je npr. tražiteljica zaštite prava H.H., uposlinica u JU „Služba zapošljavanja Kantona Srajevo“, u svojoj prijavi o kršenju prava istakla da se za svoj rad i pomoć nezaposlenim licima koja im u smislu zakona pripadaju, kažanjava od strane poslodavca, na način, da je on učestalo raspoređuje na druge poslove i za-datake. Navode je i dokumentovala. Uvidom u priloženu dokumentaciju Pravna služba HK BiH je konstatovala da je nakon prvog ugovora o radu 2003. godine, 14.11.2005. usljedilo novi, a do 31.01.2007. ukupno sedam otkaza sa ponudom izmjenjih ugovora o radu. Drugim riječima isto toliko puta je raspoređivana na druge poslove i zadatke.

Da je H.H sve svoje poslove i zadatke obavljala stručno, ažurno i odgovorno pot-krijepila je dokazima da je nagrađivana po osnovu rada. Nadalje, Pravna služba je konstatovala da je posljednja odluka direk-tora od 31.1.2007. donesena bez saglas-nosti Vijeća uposlenika. Ispred HK BiH u cilju zaštite prava H.H. sačinjena je preporuka da se preispitaju odluke, njihova opravdanost u odnosu na broj donesenih, posebno Izmi-jenjenog ugovora o radu od 31.01.2007. do-nesenog bez saglasnosti Vijeća uposlenika.

Usljedilo je pokretanje radnog spora pred sudom, a pravnica HK BiH je u svojstvu monitora propratila ovaj slučaj, pristupajući svim održanim ročištima. Da je stajalište HK BiH dato u preporuci bilo ispravno, odnosno da je odluka bila neza-konita, potvrdio je Općinski sud u Sarajevu Presudom broj: 66 0 P 045844 07 P dana 3.10.2008. a u kojoj je navedena i uvažena i preporuka HK BiH upućena poslodavcu, prilikom odlučivanja suda. Ugovor o radu od dana 31. 01. 2007. je poništen, poslodavcu-tuženom je naloženo da H.H-tužiteljici uruči ugovor o radu po kojem će je rasporediti na poslove koje je obavljala prije donošenja na-vedenog ugovora.

glasnik 29

rave ukazuje na kršenje prava na pravičan postupak i razuman rok u kojem bi se zahtjevi razmatrali.

Upravni postupci u kojima se rješava naj-veći broj prava, obaveza, ili pravnih interesa građana i građanki, pravnih osoba, ili drugih stranaka se u značajnom broju vode su-protno zakonu, bez primjene obaveznih za-konskih načela, što je za posljedicu imalo ne samo dugotrajnost postupka, već i donošenje nezakonitih odluka koje su kasnije bile pred-met sudskog preispitivanja. Zapaženo je da kantonalni i okružni sudovi u pokrenutim upravnim sporovima često nisu meritorno rješavali, već su upravnim organima vraćali predmete na ponovne postupke. U nekim slučajevima i više puta.

Nije rijedak slučaj da podnositelji prijava odustaju od vođenja postupaka, ne samo zbog gubljenja povjerenja u rad organa uprave i sudova već i zbog nedostatka fi nansijskih sredstava za plaćanje advokata u vođenju dugotrajnih postupaka. Analize pokazuju da ni upravne inspekcije u velikom broju slučajeva nisu bile djelotvorne.

Struktura povredaNajčešća obraćanja građana i građanki

Pravnoj službi HK BiH bila su u vezi povreda prava iz radno-pravnog statusa. U odnosu na prethodnu godinu broj prijava po ovom osnovu je uvećan za 100/%. Zaposlenici ne primaju plaće više mjeseci, ne uplaćuju im se doprinosi PIO/MIO, radno vrijeme im je duže od osam časova, uskraćuju im se topli obrok, karte za prevoz i godišnji odmor, poslodavci donose otkaze ugovora o radu suprotno rele-vantnom zakonodavstvu. Otkazi se daju čak i trudnicama. Kod zapošljavanja je prisutna dis-kriminacija, konkursi su prilagođeni onima koji su unaprijed određeni da budu primljeni. Pravo povratka na posao ili ostvarenja tog prava po članu 143. i članu 152 Zakona o radu oba en-titeta uskaraćeno je ogromnom broju lica. Dio podnesenih prijava su i zahtjevi žena-majki za zaštitu prava propisanih konvaencijama i Za-

konom o radu FBiH, Zakona o radu RS-a, a odnose se na isplatu porodiljskih naknada.

Pravna služba je zapazila da se u pojed-inim državnim ministarstvima raspored zapos-lenika na druga radna mjesta vrši po osnovu htijenja ministara, a ne po osnovu zakona.

Kada su u pitanju povratnici posebno brine i činjenica da su se Pravnoj službi obraćali i oni čiji zahtjevi za vraćanje imovine-stanova nisu riješeni ni nakon više od deset godina. Prava ove kategorije stanovništva kršena su i kod dodjele donacija za saniranje stambenih objekata, uživanja prava iz domena zdravst-venog i socijalnog osiguranja.

Socijalna prava ne samo povratnika već i ostalih građana i građanki, a koja su garan-tovana Ustavom BiH, Međunarodnim paktom

o ekonomskim, kulturnim i socijallnim pravima i Evropskom socijalnom poveljom su zane-marena, iako je obaveza države da putem svoga zakonodavstva garantuje mogućnost ostvarivanja ovih prava, posebno ugroženih kategorija stanovništva, odnosno nezapos-lenim i materijalno neobezbjeđenim licima, licima nesposobnim za rad, djeci te osobama u trećem dobu života bez porodičnog staran-ja. Mnogi iz kategorije pobrojanih ostvaruju samo jednom godišnje materijalnu pomoć u iznosu koji ni u kom slučaju ne može zado-voljiti osnovne potrebe.

Sveprisutna diskriminacijaZabrinjavajući broj je i prijava beskućnika

ili onih koji žive u tuđim devastiranim kućama, spavaju po podrumima ili jednostavno tamo gdje se zateknu. Niko od njih nema bilo kakav oblik zdravstvene zaštite. Prepušteni su sami sebi jer nadležna ministarstva im ne poklan-jaju potrebnu pažnju.

Veliki broj prijava odnosi se i na kršenja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, socijalne i zdravstvene zaštite, potom pristupa informacijama, povrata imovine, otkupa stano-

DISKRIMINIRAJU]I POLOŽAJ PORODILJADio podnesenih prijava HK BiH su zahtjevi žena-majki za zaštitu prava propisanih

međunarodnim konvancijama, Zakonom o radu FBiH i Zakonom o radu RS-a, a odnose se na isplatu porodiljskih naknada.

Pravo na posebnu zaštitu majke prije i poslije poroda predviđeno je Međunarodnim pak-tom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR) . Član 2.2. pakta glasi: „ Države, stranke ovog pakta, obavezuju se da će garantovati da se prava proglašena u ovom paktu vrše bez diskriminacije u bilo kom obliku, na osnovu rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog i socijalnog poretka, imovine, roda ili bilo koje druge okolnosti...“, a Član 10. istog dokumenta propisuje da država 1. „Treba pružiti najveću moguću zaštitu i pomoć porodici koja je osnovna i prirodna društvena jedinica, posebno za njeno osnivanje i dok je odgovorna za izdržavanje i odgoj djece koja su joj na brizi. 2. Treba pružiti posebnu zaštitu majkama kroz razumno vrijeme prije i poslije poroda djeteta. Za to vrijeme treba majkama koje rade obezbjediti plaćeno odsustvo sa odgovarajućim povlasticama socijalnog osiguranja.“

Kako to izgleda u bh praksi vidljivo je iz prijava. Npr. u Federaciji pravo na naknadu utvrđeno je članom 62. Zakona o radu, a sredstva za fi nansiranje naknade plaće za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva uređuje se odlukama kantonalnih vlada. Otuda situacija da je u deset kantona različito utvrđen procenat naknade i on se kreće od 60% do 90% od prosječne plate. Naknade se isplaćuju 12 mjeseci. Sve to uz uslov - da u budžetu ima sredstava. Isplata razlike iznosa do pune plate zakonski nije obaveza poslodavca. To je njegova dobra volja. Tako na djelu imamo diskriminaciju u zavisnosti od toga u kojem kantonu majka porodilja živi.

Pravna služba posebno ističe diskriminirajući položaj žena-majki zaposlenih u privatnom sektoru, najčešće u trgovini i ugostiteljstvu. Kod njih je izražen strah da će izgubiti posao ukoliko koriste porodiljsko odsustvo u zakonom predviđenom trajanju. Najčešće se dešava da one već nakon tri mjeseca prekidaju porodiljsko odsustvo ne samo zbog straha da bi mogle izgubiti radno mjesto nego i zbog minimalne naknade koja im ne omogućava egzistencijalnu stabilnost.

glasnik30

Zakon o upravnom postupku

POVRŠNO TUMA^ENJEPostupanje prema podnescima sa formalnim nedostacima

“Obračala sam se Dječijem domu „Bjelave“ u par navrata gdje sam se informisala o malol-jetnom S.J., pa mi je socijalna radnica predložila da mogu putem Vaše službe dobiti dozvolu za susrete sa djetetom. Ovim putem Vas molim da mi odobrite susrete u bilo kom vremenskom pe-riodu. Željela sam i ranije da se obratim Vašoj službi za udovoljavanje ovog zahtjeva, međutim mislila sam da se trebam obratiti Dječijem domu „Bjelave“ s obzirom da je dijete u tom domu smješteno. Mislim da nema bilo kog razloga da se mom zahtjevu ne udovolji”, dio je sadržaja pisma (zahtjeva) koje je A.H. iz Pazarića uputila 25. 03. 2009. godine JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ u Sarajevu.

Ubrzo je na adresu A.H. stigla obavijest Kantonalnog centra u kojem se, između os-talog, navodi da „zahtjev nije potpun tj. da nije svojeručno potpisan od strane Vas (pod-nositeljice op. a.) kao podnosioca, a što je u suprotnosti sa članom 59. stav 2 Zakona o upravnom postupku F BiH“.

A.H. se po primitku obavijesti obratila Pravnoj službi Helsinškog komiteta i podnije-la prijavu kojom je pokrenula pitanje diskrimi-nacije u uživanju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nakon obavljenog razgovora sa A.H. i uvi-da u priloženu dokumentaciju Komitet je Centru uputio dopis sa svojim mišljenjem, uz napomenu da Pravna služba HK predmet nije razmatrala u smislu donošenja odluke več u smislu analize dijela sadržaja obavijesti koju je Centar uputio A.H. kao neku vrstu odgovora na njen zahtjev. U obavijesti Centra od 05.04.2009. godine na-vedeno je naime „da podneseni zahtjev A. H. nije potpun tj, da nije svojeručno potpisan, radi

čega je u suprotnosti sa članom 59.stav 2. Za-kona o upravnom postupku“

Po mišljenju pravnice Helsinškog komiteta ta konstatacija je u potpunoj suprotnosti sa navedenim Zakonom koji svojim odredbama u potpunosti zaštićuje stranke u postupcima koji one vode, odnosno strankama omogućava potpunu pravna pomoć koju obezbjeđuje or-gan, ukoliko su stranke pravno neuke.

„U pravilnom tumačenju odredabe nave-denog člana Zakona, na koji se Služba pozi-va u obavijesti, jasno stoji da se pravilnost punomoći ispituje po službenoj dužnosti, a nedostaci pismene punomoći se ukljanjaju shodno odredbi člana 67. istog Zakona, koji precizira da ukoliko podnesak sadrži koji formalni nedostatak koji bi sprečavao postu-panje po podnesku, tj. nerazumljiv je ili nep-otpun, ne može se samo zbog toga odbaciti.

Stoga Komitet iskazuje svoju zabrinu-tost zbog pogrešnog informisanja stranki, pogrešnog tumačenja Zakona, i njegovog kršenja, jer podneseni zahtjev ako nije pot-pisan ne može se podvoditi pod navedenu odredbu Zakona, jer nema nikakve veze sa punomoći, koje uopće nije ni bilo“, dio je sadržaja Mišljenja HK BiH upućenog Kan-tonalnom centru za socijalni rad 23.04.1009.

Radi otklanjanja kršenja prava Komitet je preporučio da se podneseni zahtjev A.H. raz-motri i donese odluka u skladu sa Zakonom.

„To znači da, ako Služba cijeni da nije nadležna za davanje odobrenja na osnovu kojeg bi imenovana ostvarila kontakte sa mldb. S.J., donesena bi odluka morala posje-dovati tu činjenicu sa obrazloženjem i djelot-vornim pravnim lijekom koji bi omogućavao istoj, kao stranci, njegovo korištenje u smislu

P

va, prava djece, nasilja i nasilja u porodici, seksualnog uznemiravanja, „mobinga“, prava boraca, prava invalida, prava djece, prava os-oba u trećem dobu života, prava pritvorenika i prava romske populacije.

Tokom 2008. godine Pravna služba je ra-dila i na zaštiti od diskriminacije koja se činila od strane poslodavaca prema zaposlenicima. Državni zakon o radu i Zakon o radu FiH ne propisuje zaštitu od „mobinga“, niti je Bosna i Hercegovina još donijela Antidiskriminacijski zakon kojim bi se obezbjeđivala zaštita od svih vidova diskriminacije.

Jedan broj prijava u izvještajnom periodu se odnosio i na prava žena nad kojima je vršeno nasilje od strane njihovih supružnika.

Branka INIĆ i Božana KORDIĆ, pravnice HK BiH

UZNEMIRAVANJA I PREŠU]IVANJAU odnosu na prijave koje se tiču sek-

sualnog uznemiravanja, Pravna služba je zapazila da je u slučajevima lica koja su vršila uznemiravanja, a nalaze se na važnim pozicijama (npr. direktori škola), uobičajeno izbjegavanje vođenja postupaka po službenoj dužnosti.. Ove slučajeve su i ministri nauke i obrazo-vanja zanemarivali, prećutno prelazili preko njih.

Slučaj seksualnog uznemiravanja, kojeg je Pravnoj službi prijavila stu-dentkinja Pravnog fakulteta u Sarajevu - Odjeljenje Zenica, kao žrtva te diskrimi-nacije, a protiv profesora ovog fakulteta imao je i javni karakter, a okončan je pred Disciplinskom komisijom (Pravna služba je vršila monitoring u disciplin-skom postupku), donošenjem odluke o odgovornosti profesora za povredu radne discipline sa mjerom „opomena“!

Dekan Pravnog fakulteta je duži vremenski period izbjegavao dostaviti Odluku Disciplinske komisije i Služba je javni dokument uspjela dobiti tek nakon što je pokrenula žalbeni postupak zbog nepoštivanja Zakona o slobodnom prisu-pu informacijama kod Ombudsmana FBiH.

glasnik 31

DVOJNO DRŽAVLJANSTVO

Bosna i Hercegovina je zbog neriješenog pitanja dvojnog državljanstva, od završetka rata pa do danas, ostala bez gotovo 46.000 svojih građana. Oni su se zbog prihvatanja nekog drugog državljanstva morali odreći bosanskohercegovačkog. Najviše ih je to učinilo zbog sticanja državljanstva Njema-čke, Austrije, Danske, Luksemburga, Holan-dije i Slovenije. Mnogi Bosanci i Hercegovci nerado se odriču državljanstva, ali su na to primorani zbog posla i nemogućnosti puto-vanja sa bh. pasošem.

BiH ima rok za potpisivanje ugovora o dvojnom državljanstvu do 2013. godine. Aktivnosti na tom planu su zanemarljive. Do sada je takav ugovor zaključen samo sa Srbijom i Švedskom, dok je sa Hrvatskom i Crnom Gorom postupak zaključivanja u toku.

Procjene govore da oko 1.400.000 bh. građana živi u inostranstvu u zemljama od kojih većina ne želi potpisati ugovor o dvojnom državljanstvu. Zbog toga bi Bosna i Hercegovina u narednom periodu mogla ostati bez trećine svojih državljana koji se nalaze van njenih granica.

Zakonski rok za odricanje od držav-ljanstva BiH je dva mjeseca, te se u tom pe-riodu svi zahtjevi uspješno rješavaju. Pored podugačkog spiska dokumenata potrebnih za odricanje od državljanstva BiH, podnosi-lac takvog zahtjeva koji stiče državljanstvo jedne od država bivše SFRJ mora, na ime troškova administrativne takse, uplatiti 200 maraka. Oni koji stiču državljanstvo drugih država za ovu namjenu moraju priložiti up-latnicu od 800 maraka.

U postupku odricanja od državljanstva BiH za maloljetnike, pored izjave o odri-canju, potrebna je i izjava o saglasnosti oba roditelja. Ako su djeca starija od 14 godina, potrebna je i njihova izjava o saglasnosti za odricanjem od državljanstva BiH.

D.M.

člana 13. Evropske konvencije o zaštiti ljud-skih prava i osnovnih sloboda“, rečeno je u preporuci Pravne službe.

Kantonalni centar za socijalni rad je, uz zahvalnost za saradnju, na adresu Pravne službe 06.05.2009. uputio pismo u kojem obavještava da je „na osnovu Preporuke HK donesen Zaključak u kojem je stranci omogućena upotreba djelotvornog pravnog lijeka, odnosno podnošenje žalbe drugoste-penom organu nadležnom za rješavanje“.

Pristup zdravstvenoj zaštiti

PRAVA STRANACA SA PRIVREMENIM BORAVKOM

Faksimil Rješenja o privremenom boravku

Podnositeljica prijave, Gjilizare Abazi, državljanka Makedonije, sa validnim rješenjem o privremenom boravku u Bosni i Hercegovini, obratila se Pravnoj službi Helsinškog komiteta i zatražila zaštitu svojih prava u pristupu zdravst-venoj zaštiti.

Dana 21. 05. 2009. godine podnositeljica prijave istakla je Zavodu zdravstvenog osiguran-ja Kantona Sarajevo prijavu (zahtjev) za prizna-vanje prava na osiguranje stranog državljanina, odnosno prava na zdravstvenu zaštitu. Umjesto da se o njenom zahtjevu odluči na način kako je to uređeno Zakonom o upravnom postupku, na njenu adresu stigla je obavijest Zavoda. Tim

aktom, mišljenja je podnositeljica, neopravdano joj se uskraćuju njena prava.

Nakon pažljivo izvršenog uvida u prijavu i priložene dokaze uz prijavu, Pravna služba Komiteta je konstatovala sljedeče činjenice s kojim je, u dopisu, upoznala i rukovodioca nadležne poslovnice Knatonalnog zavoda:

- Uvidom u Prijavu obaveznog zdravstvenog osiguranja od 12.04.2001. godine podnositeljica prijave je po osnovu radnog odnosa njenog su-pruga Abazi Ziljbeara, inače državljanina BiH, os-tvarila pravo na zdravstveno osiguranje. (dokaz: kopija navedene prijave)

- Uvidom u Rješenje Ministarstva sigurnosti

glasnik32

– Službe za odnose sa strancima od 19.01.2009. godine podnositeljici prijave je produžen privre-meni boravak u BiH. Produženje je odobreno za period od 06.01.2009. do 5.01.2010. (dokaz: kopija navedenog rješenja). Iz obrazloženja navedenog rješenja, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu člana 53. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Službeni glasnik BiH 36/08), u daljem tekstu: Zakon, organ je ocijenio da su ispunjeni uvjeti za produženje privremenog boravka.

Nakon konstatacije da Član 57. Stav 1. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu reguliše da državljanin BiH, odnosno stranac sa odobrenim boravkom ima osigu-rano pravo na zdravstveno osiguranje za sebe i članove svoje porodice, a tragom navedenih činjenica, Pravna služba je ocijenila da je pri-java osnovana. Više je razloga za ovakvu ocjenu. U Pravnoj službi HK BiH navode:

- Podnositeljici prijave je u smislu Zakona nadležni organ, a to je Ministarstvo sigurnosti BiH - Služba za poslove sa strancima, uz pre-thodno ispunjene sve uvjete, odobrio privre-meni boravak.(uvid u Rješenje)

- Podnositeljica prijave ne ulazi u BiH kao stranac, već ovdje legalno boravi kao stranac, a na osnovu rješenja nadležne službe. (uvid u Rješenje)

- Obavještenje Zavoda zdravstvenog osig-uranja Kantona Sarajevo, odnosno nadležne poslovnice, u kojem se poziva na zakonske odredbe tako što se navodi član 34. stav 4. Za-kona - sadržaj pozivnog pisma, zatim član 57. obavezu stranca da traži dozvolu privremenog boravka, Pravna služba cijeni neutemeljenim iz razloga što je o tome već rješeno i to nije u nadležnosti Zavoda. (uvid u Rješenje).

Članom 30. Zakona o zdravstvenom osigu-ranju FBiH, regulisano je pravo na zdravstvenu zaštitu stranim državljanima. Taj član precizno kaže da se stranim državljanima i licima bez državljanstva osigurava zdravstvena zastita pod istim uvjetima kao i državljanima Feder-acije Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim sporazumom nije drugačije određeno. Pravna služba HK BiH napominje da je Međunarodnim ugovorom između BiH i Republike Makedonije o socijalnom osiguranju (Službeni glasnik BiH brj 1/06 – Međunarodni ugovori) „u želji da se urede međusobni odnosi u oblasti socijalnog osiguranja“, članom 2. tačka 1. regulisano da se ugovor odnosi na pravne propise u BiH o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti, a član 3b) istog sporazuma glasi „ugovor se primjenjuje i na druga lica koja prava izvode od lica iz naznačenih pod a), a to su lica za koja važe ili su važili pravni propisi jedne ili obe države.

Ispred Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, u cilju zaštite

prava podnositeljice prijave, preporučeno je hitno postupanje i rješavanje zahtjeva istak-nutog 21.05.2009. godine, na način kako je to određeno navedenim relevantnim zakonima i međunarodnim ugovorom.Svako drugačije postupanje moglo bi značiti kršenje člana 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i os-novnim slobodama, smatraju u HK BiH.

IZ ZAKONA O KRETANJU I BORAVKU STRANACA I

AZILU

Član 53(Opšti uslovi za odobrenje privremenog

boravka)(1) Privremeni boravak može se odo-

briti strancu pod uslovom da:a) raspolaže dokazom kojim opravdava

postojanje osnove za odobrenje privre-menog boravka,

b) raspolaže sredstvima za izdržavanje,

c) posjeduje ljekarsko uvjerenje, izdato najkasnije tri mjeseca prije dana podnošenja zahtjeva, iz kojeg je vidljivo da ne boluje od bolesti koje predstavlja prijetnju javnom zdravlju u BiH, izuzimajući slučajeve kada je oboljenje nastupilo nakon odobrenog pr-vog privremenog boravka u BiH,

d) ima osiguran odgovarajući smještaj u BiH,

e) ima osigurano zdravstveno osigu-ranje u BiH,

f) posjeduje pasoš s rokom važenja na-jmanje tri mjeseca dužim od perioda na koji traži odobrenje privremenog boravka, i

g) da se protiv njega ne vodi krivični postupak i da nije kažnjavan za krivično djelo.

(2) Pod dokazom u smislu stava (1) tačke a) ovog člana smatra se:

a) izvod iz matične knjige vjenčanih ili drugi odgovaraju}i dokaz o sklopljenom br-aku koji je pravovaljan u BiH, ili dokaz kojim se može potvrditi postojanje vanbračne za-jednice;

b) izvod iz matične knjige rođenih ili drugi odgovarajući dokaz o srodstvu;

c) radna dozvola u BiH;Član 57. [2] b) državljanin BiH, odnosno

stranac s odobrenim boravkom u BiH ima osigurano zdravstveno osiguranje za sebe i članove porodice za koje traži odobrenje boravka po osnovu spajanja porodice.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Her-cegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fi zičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Ustavnog suda.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na sjednici održanoj 27. maja 2006. godine usvojio Apelaciju 602/04 koju su 13. oktobra 2005. godine podnijeli Ivan Kožul, Pero Kožul, Ruža Kožul, Dražen Kožul, Dinko Kožul, Božo Zovko, Miro Zovko i Marijo Zovko iz Širokog Brijega.

Sud je tada konstatovao da Općina Široki Brijeg nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine kojom je utvrđena pov-reda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te naložio Općini Široki Bri-jeg da bez daljnjeg odgađanja izvrši Rješenje Službe gospodarstva, Odsjek za inspekcijske poslove broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine i da u roku od tri mjeseca od dana prijema Odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Ni danas, više od četiri godine Općina Široki Brijeg ne provodi odluku Ustavnoga suda BiH kojom se nalaže obustavljanje svih radova betonare i separacije pijeska koje vrši tvrtka ‘’Paškić’’ d.o.o. Široki Brijeg u naselju Uzarići.

U Obrazloženju Rješenja Ustavnog suda po apelaciji navedeno je da je Odluku od 13. oktobra 2005. Općina primila 22. novembra 2005. godine, od kada je počeo teći rok od tri mjeseca za njeno izvršenje. Rok je istekao 22.02.2006. kada je Općina izvjestila Ustavni sud da je raspisala Javni natječaj za izvršenje Rješenja Službe gospodarstva, Odsjek za ins-pekcijske poslove. U aprilu iste godine Općina obavještava Sud da se na natječaj niko nije javio. Osim toga, navedenim dopisom je od Ustavnog suda traženo tumačenje Odluke od 13. oktobra 2005. godine, mada je Sud u toj od-luci precizno odredio način i rok za izvršavanje.

Na osnovu izloženog, a u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da Općina Široki Brijeg nije izvršila konačnu i obavezujuću Odluku

glasnik 33

Nepoštivanje sudskih odluka

BETONARA JA^A OD USTAVNOG SUDA

Ustavnog suda broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine i u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Rješenje dostavilo i nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine.

Očajni apelanti, čije se kuće nalaze u neposrednoj blizini tvrtke ‘’Paškić’’, se i dalje bore za svoja prava trpeći nesnosnu buku koju proizvode strojevi. Obratili su se u martu ove godine i Pravnoj službi Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH. Više od prašine i buke koja im narušava zdravlje boli ih činjenica da se odluke najviše sudske instance u državi ne poštuju i godinama ne primjenjuju.

Pravnica HK BiH je uputila dopis Miri Kraljeviću, načelniku Općine Široki Brijeg kao najodgovornijoj osobi za provođenje Odluke. „Nakon pažljivo izvršenog uvida u prijavu i priložene dokaze ispred HKBiH ističemo: Osnovni cilj ovog Helsinškog komiteta je pro-movisanje i zaštita ljudskih prava. Posebno se angažujemo kada je u pitanju pružanje profesionalne pravne pomoći građanima čija su prava ugrožena. Konstatovali smo da je prijava tražitelja zaštite prava u ovom slučaju osnovana, te da se krše njihova prava garan-tovana članom 6. Evropske konvencije.

Podsječamo, država Bosna i Hercegovina je potpisnica Evropske konvencije koja je inkorporirana u ustavima BiH i FBiH i njena primjena je obavezna. Podsječamo takođe, da su u Statutu Općine Široki Brijeg sadržana prava i slobode, a brigu o njima trebaju da vode općinska tijela i Vi kao načelnik.

Stoga, ispred HKBiH preporučujemo da snagom svoga autoriteta i funkcije koju obavl-jate i u okviru svoje nadležnosti, utičete prema

nadležnim službama na hitnom poduzimanju radnji u postupku izvršenja pravosnažnih i izvršnih upravnih akata. Ujedno, molimo Vas za povratnu informaciju“, dio je iz pisma HK BiH upućenog na adresu načelnika Općine Široki Brijeg.

Načelnik Općine uputio je dopis Pravnoj službi HK BiH. Sadržaj je gotovo identičan onom koji je na adresu Ustavnog suda stigao 2006. „Općina Široki Brijeg, putem nadležnih službi, u nastojanju da provede odluku Ustavnog suda, sukladno Zakonu o upravnom postupku do sada je raspisala jedanaest natječaja za izvršenje rješenja građevno-urbanističkog inspektora koje se do sada nije nitko javljao. Natječaji su objavljeni u dnevnom tisku i u Službenom glasniku te na oglasnoj ploči Općine Široki Brijeg. Pored raspisivanja natječaja, kao načelnik, pokušavao sam nep-osrednom pogodbom naći izvođaća koji bi izvršio rješenje građevno-urbanističkog ins-pektora, međutim u razgovoru sa potencijal-nim izvođačima nitko nije iskazao spremnost za izvršenje istog.

U nastojanju, kako bi se poduzeće „Paškić“ prisililo da izvrši naloženu obavezu, Služba za gospodarstvo, obnovu i razvitak, Odsjek za inspekcijske poslove, sukladno članku 283. Zakona o upravnom postupku poduzeću „Paškić“ d.o.o. Uzarići je izre-kla osam novčanih kazni zbog neizvršenja

rješenja. Općina Široki Brijeg će i dalje suklad-no ZUP-u poduzimati odgovarajuće zakonske aktivnosti, u okviru svoje nadležnosti da bi se provela Odluka Ustavnog suda BiH“. Pismo je potpisao načelnik Miro Kraljević.

Pomoćnik načelnika Općine za Široki Brijeg za gospodarske djelatnosti Predrag Naletilić je, u međuvremenu, za ‘’Nezavisne novine’’ rekao kako je „Točno da su silosi betonare ‘’Paškić’’ nelegalno izgrađeni.“ Navodi kako je cijena uklanjanja spornih objekata oko 5.400 maraka, potvrđuje kako se fi rmi ‘’Paškić’’ konstantno izriče kazna od 300 maraka. ‘’To je zakonom propisana kazna. Nakon svakog neuspjelog natječaja ‘Paškić’ plati kaznu od 300 KM. Mi smo kao Općina nemoćni. Ja sam čak u svojstvu svjedoka davao iskaz Tužiteljstvu BiH zbog ovoga slučaja. Da Općina nešto ne radi u skladu sa zakonom mene bi iz svojstva svjedoka, Tužiteljstvo počelo tretirati kao osumnjičenika’’, navodi Naletilić.

Pravna služba Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH nastavlja rad na ovom predmetu.

D.M.

Iz Pravila Ustavnog suda 9. Izvršenje odluka

Član 74. 1. Odluke Ustavnog suda konačne su

i obavezne i dužno ih je poštovati svako fi zičko i pravno lice.

2. Svi organi vlasti dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i za-konom, provoditi odluke Ustavnog suda.

3. Svako ko ima pravni interes može tražiti da se izvrši odluka Ustavnog suda.

4. Ustavni sud u svojoj odluci može odrediti način i rok izvršavanja odluke Ustavnog suda.

5. U roku iz stava 4. ovog člana organ koji je obavezan da izvrši odluku Ustavnog suda dužan je dostaviti obavještenje o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda, kako je to naznačeno u odluci.

6. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena, odnosno može odrediti način izvršenja od-luke. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu, odnosno drugom organu nadležnom za izvršenje kojeg odredi Ustavni sud.

Član VI/4Odluke Ustavnog suda su konačne i

obavezujuće.

glasnik34

Prava bh građana otpuštenih sa posla u Hrvatskoj, u periodu ’91. – ’95

Iako je Vijeće ministara krajem februara ove godine usvojilo Plan mjera koje je potreb-no poduzeti za rješavanje problema građana BiH koji su bili zaposleni u preduzećima u Hrvatskoj i otpušteni sa posla u periodu 1991. – 1995. na njegovoj realizaciji gotovo da se nije učinilo ništa.

Samo prema podacima Udruženja «UGOR» koje je registrirano u FBiH, iz Hrvatske je u navedenom periodu otpušten 4.871 radnik s područja BiH, od kojih njih 3.575 nikada nije pronašao novi posao. Udruženja otpuštenih radnika i invalida rada iz Hrvatske, sa sjedištem u Banjoj Luci, procjenjuju da se brojka onih za koje postoje podaci kreće oko 20.000, ali i da je ta cifra i tri do pet puta veća (60.000 do 100.000) s obzirom da se najveći broj oštećenih nisu pri-javili jer su u međuvremenu ili našli posao ili napustili teritoriju i Hrvatske i BiH i nalaze se u trećim zemljama.

Problemi sa kojim se susreću otpušteni bh. radnici iz preduzeća u Hrvatskoj su ekla-tantan primjer kršenja ljudskih prava. Njima u vremenu otpuštanja (1991. – 1995.) nije uplaćen radni staž, nisu izmirene obaveze iz oblasti penzionog i zdravstvenog osiguranja. Tako mnogi od njih nisu mogli ostvariti bilo kakvo pravo po tom osnovu.

Dok hiljade otpuštenih radnika na sve načine pokušava riješiti svoje probleme i uvezati radni staž državne institucije BiH se ponašaju krajnje neodgovorno. To najbolje pokazuju podatak da je još 21. decembra 2005. Predstavnički dom Parlamenta BiH, uz podršku Zajedničke komisije za ljudska prava, naložilo Vijeću ministara formiranje radne grupe za pripremu plana mjera koje je potrebno poduzeti. Vijeće u prošlom sazivu to nije učinilo, a novi saziv državne Vlade od-luku o formiranju Radne grupe donijelo je tek u maju prošle godine. Radna grupa je Plan mjera utvrdila, a Vijeće ministara ga potvr-dilo deset mjeseci kasnije. No, ni on nije dao neke pozitivnije efekte.

Pomoćnik ministra za međunarodno pra-v ne i konzularne poslove u Ministarstvu van-

jskih poslova BiH Zoran Perković istakao je kako je prilikom martovske posjete ministra Svena Alkalaja Zagrebu o ovom problemu razgovarano sa hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom.

Nezadovoljstvo aktivnostima koje u ovom slučaju provode državne institucije iskazao je samostalni poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Momčilo Novaković podnoseći ujedno i inicijativu koju je podržala parlamentarna Komisija za ljudska prava, ali i sam Predstavnički dom, a kojom se traži da se na dnevnom redu zasjedanja tog tijela nađe tačka – Razmatranje položaja, te mjere za poboljšanje položaja pomenute grupe građana BiH.

- Vlasti Hrvatske svjesno izbjegavaju rješenje problema. Jasno je da su radnici naprasno proglašeni tehnološkim viškom te da su im time fi rme u kojima su radili, bez pravno valjanih obrazloženja, otkazali ugov-ore o radu. Izbjegavanje rješenja problema čini se kako bi se izbjegao udar na fondove u Hrvatskoj, jer se radi o značajnim sredst-vima za podmirenje njihovih obaveza. Ovdje se radi o klasičnom kršenju ljudskih prava i nedopustivo je da se o tome ne vodi veća bri-ga, naveo je Novaković uz konstataciju kako se među otpuštenim i protjeranim radnicima iz Hrvatske nalazi 90 posto Bošnjaka i Srba.

-Na sudovima u Hrvatskoj pokrenuto je oko 50 tužbi, ali je značajniji broj pred-meta izostao zbog nedostatka sredstava. Samo oni radnici koji tuže preduzeća i do-biju sporove, smatra Novaković i ističe da je BiH tek u junu ove godine donijela Zakon o Međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim i pravnim stvarima na osnovu kojeg se sada mogu osigurati sredstva za nastavak sudskih sporova otpuštenih radnika.

Zbog ozbiljnosti problema inicijativom se traži da na raspravu u Parlament BiH budu pozvani članovi Predsjedništva BiH, predsjedavajući Vijeća ministara, minis-tri za ljudska prava i izbjeglice i inostranih poslova ali i predstavnici Udruženja radnika i invalida rada iz Hrvatske sa sjedištem u Republici Srpskoj i Udruženja «UGOR» reg-istriranog u FBiH, te Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH čija je Pravna služba revnosno radila na zaštiti prava ove katego-rije građana.

Almir TERZIĆ

GODINE ^EKANJADa li će nedavna inicijativa jednog od parlamentaraca pokrenuti nadležne u Bosni i Hercegovini da konačno stanu u zaštitu prava svojih građana

U Bosni i Hercegovini postoje 22 udru-ženja koja okupljaju žene oboljele od raka dojke. Jedno od najaktivnijih je sigurno Udruženje građanki Renesansa, čije članice, zajedno sa još nekim nevladinim organizaci-jama ovog ljeta vode bitku od čijeg ishoda za-vise životi njihovih članica. Renesansa zahti-jeva od vlasti Federacije BiH ukidanje liste čekanja za lijek herceptin koji je neophodan u liječenju raka dojke. U Federaciji BiH je, u ovom trenutku, više od 80 žena koje su na listi čekanja za ovaj lijek koji, u odnosu na ranije načine liječenja, smrtnost oboljelih smanjuje za 30 do 50 posto. Liječnici naglašavaju da je bitno da njegova primjena počne 21 dan po završetku zračenja. Neke od pacijentica su, nažalost, čekale ili čekaju pomenuti lijek više od godinu dana.

Semir Bešlija, šef Odjela za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo je za medije više puta objašnjavao da je Federaci-je BiH jedini naseljeni prostor u Evropi gdje za ovaj lijek postoji lista čekanja.

U Zavodu za zdravstveno osiguranje FBiH objašnjavaju da terapija herceptinom za svaku oboljelu ženu košta po 70.000 KM i da novca nema dovoljno. Bešlija pak tvrdi da je isti prob-lem u Hrvatskoj riješen za 24 sata, odmah nakon što se na nacionalnoj televiziji pojavila samohrana majka koja nije mogla dobiti lijek.

- Nema opravdanja za postojanje listi čekanja, novac za ovaj lijek se mora naći jer on spašava život, kaže Bešlija i dodaje da nema smisla početi sa liječenjem hercepti-nom kada prođe više od šest mjeseci od op-eracije jer lijek tada neće dati rezultate.

Oboljele žene su očajne jer im je tokom liječenja jasno rečeno da herceptin trebaju početi primati 21 dan nakon što završe s kemot-erapijom. Očajni su i građani koji su se pridružili zahtjevu Renesanse za ukidanje sramnih listi stavljajući svoj potpis na peticiju potpisivanu početkom juna.

- Jedna od žena je lijek čekala godinu dana i rečeno joj je da mora sačekati da neka od žena koje sada primaju herceptin završi sa terapijom, priča Sarajka koja je imala sreće da njeno čekanje nije trajalo ovako dugo.

U Renesansi imaju ideju za moguće rješenje problema sa obezbjeđivanjem nov-ca za Herceptin.

- Zašto se ne bi od svakog pakovanja cigareta odvajao pfening za fond za skupe lijekove? Političari kažu da je to komplikova-no, u FBiH da ne mogu kantonima narediti, ali su se jako lako dogovorili oko zakona o akcizama, a pfening ili dva nije mnogo u

glasnik 35

Iz Udruženja građanki Renesansa

situaciji kada ne znamo ko je sljedeći ko bi mogao da oboli, kaže Hadžić.

Podsjeća i na neodgovornost Parlamenta FBiH koji je odbio inicijativu zastupnice Mire Ljubijankić koja je predlagala da u budžetu bude podsebna stavka za herceptin.

- Zastupnica koja je to predlagala je i sama operisana, ali oni nisu htjeli da čuju, odnosno nisu glasali ni za ni protiv, a ti neodlučni su najgori, kaže Hadžić i ponavlja da bolest ne bira i da niko ne zna ko je sljedeći. Vlasti se ponašaju neodgovorno prema oboljelim od malignih bolesti. Uvijek je izgovor da nema novca, a sve liste čekanja bi bile riješene sa 15 miliona KM što nije tako mnogo ako znamo koliko ovaj lijek znači oboljelima. Uostalom, kako se život može mjeriti novcem? Mi samo tražimo pravo na liječenje poslije operacije, kaže Spomenka Hadžić.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH je javnim saopštenjem zatražio od nadležnih institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine da odmah ukinu sramne liste čekanje. U očekivanju hitne reakcije, Vladu Federacije BiH i Federalno ministarstvo zdravstva su podsjetili da je pomenuti lijek u Republici Srpskoj, ali i u nama susjednim državama, dostupan svim oboljelim ženama. Bez dis-kriminacije i ostvarivanja prava na život preko liste čekanja.

„Član 3. Opšte deklaracije o ljudskim pravima jasno kaže da „svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost“. Za ispunjenje tog prava odgovorna je država. Ona se mora pobrinuti i osigurati uslove za očuvanje života svojih građana i građanki. Jednako za sve“, saopštili su iz HK BiH..

Kroz Renesansu je prošlo više od hiljadu oboljelih žena. U Udruženju jednom sedmično organizuju radionice, a medijatori razgovora o svim problemima s kojima se one sreću ili o kojima razmišljaju su dvije stručne volonterke, jedna psiohologinja i jedna psihijatrica. Jedna od članica „Renesanse“ iznosi nam svoje za-dovoljstvo zbog činjenice da je Udruženje u posljednje vrijeme organizovalo niz akcija kako bi bio skupljen novac za mamografe i druge aparate potrebne za uspješnije liječenje.

Spomenka Hadžić priča da Renesansa or ga nizuje i druge oblike druženja, od odlas-ka na izlete i u pozorišta do predavanja o ish-rani ili tjelovježbi.

- Ovi susreti ženama oplemene život, olakšaju borbu s bolešću. Tačno je da ima i onih koji ne žele da se uključe pod izgovorom da im najmanje treba da slušaju patnje drugih obojelih, ima i onih koji ne žele ni da misle o svojoj bolesti, ali često je vlastite probleme lakše prebroditi kada čujete da i drugi imaju iste strahove. Nažalost, oboljeli od ove bolesti moraju biti spremni na dugu i tešku borbu. Organizujemo, takođe, razne radionice i pre-davanja za zdrave žene na kojima govorimo o značaju samopregleda, pregleda, kontrole i ovo je prvi put na ovim prostorima da bolesne žene pokušavaju pomoći zdravima, kaže Hadžić.

Veliki broj građana je svojim potpisom podržao zahtjev Renesanse

Podaci kažu da na svakih 1.000 pre-gledanih žena kod njih osam bude dijag-nosticiran rak dojke. Od svih oboljelih od raka, 25% je rak dojke, a od svih oboljelih od raka dojke umire 17%.

- Procjene ukazuju da bi samo u FBiH svake godine 70 žena moglo trebati ovaj lijek, kaže Semir Bešlija, šef Odjela za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo.

U Ministartsvu zdravstva u FBiH kažu da u BiH od raka dojke godišnje oboli 1.600, a umre 500 žena. Najmlađa obo-ljela ima 22, a najstarija 99 godina. Od ove bolesti je samo prošle godine na Institutu za onkologiju KCUS liječeno 350 novoobo-ljelih pacijentica.

BITKA ZA ŽIVOTRenesansa zahtijeva od vlasti Federacije BiH ukidanje liste čekanja za lijek herceptin koji je neophodan u liječenju raka dojke

glasnik36

Prava između zakonodavstva i politike

STEPENOVANA DISKRIMINACIJAPrije nego što je Zakon o socijalnoj zaštiti izmijenjen, osoba koja je gluha 100% imala je pravo na invalidninu od 59 KM. Usvajanjem izmjena otišlo se iz lošeg u gore

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i porodica s djecom u Federaciji BiH, koji je Predstavnički dom Parlamenta FBiH usvojio krajem drugog mjeseca ove godine, vjerovatno će biti upamćen kao početak velikog socijalnog bunta koji ovih dana kulminira.

Nezadovoljna onim što je usvojeno na pri-jedlog federalnog Ministarstva rada i socijalne politike, a koji je podržala i Vlada Federacije, grupa koju su činile mahom gluhonijeme osobe, mimo kordona policije i radnika osigranja tog dana probila se do skupštinske sale i prekinula sjednicu Predstavničkog doma Parlamenta.

Čin kojim su iskazali ne samo nezadovoljst-vo i očaj zbog nerazumijevanja vlastodržaca za njihov položaj, različito je tumačen u javnosti. Poneseni jakim lobijima ljudi u vlasti, osudili su ga i pojedina udruženja osoba sa invaliditetom. No, izmjenama zakona koji je taj dan usvojen na najgrublji način diskriminirane su osobe sa invaliditetom tako što su, zarad ušteda novca u budžetu, pravo na invalidninu, pomoć i njegu druge osobe i ortopedski dodatak dobili samo invalidi prve i druge kategorije, sa invalidnošću od 100 i 90 posto.

Niko nikog ne slušaIako je u Zakonu pisalo da će njegove

odredbe biti primijenjene tek šest mjeseci na-kon donošenja, te da će i oni koji imaju rješenja o invalidnosti po kojima spadaju u prvu i drugu grupu invalida proći reviziju po jedinstvenom,

novom pravilniku za neratne invalide, federalna vlast to nije ispoštovala. Prva rješenja o uki-danju prava počela su stizati već mjesec dana nakon stupanja izmijenjenog zakona na snagu.

No, mnogo gore od toga je da vlasti pokušavaju da naprave još jednu prevaru. Istog dana, kad su invalidi upali u salu Parlamenta, u Predstavničkom domu usvojen je još jedan zakon. Radi se o Prijedlogu zakona o pravima osoba sa onesposobljenjem. Njime je trebalo osigurati pomoć iz budžeta FBiH za djecu koja su stekla invaliditet od rođenja pa do 18. odnosno 27. godine života, ukoliko se redovno školuju. Da bi ovaj zakon stupio na snagu bilo je potrebno da ga usvoji i Dom naroda feder-alnog Parlamenta. Do danas to Dom naroda nije uradio. Zakon je na dnevnom redu, ali mu sudbinu niko ne zna. U međuvremenu, feder-alna Vlada ga je razmatrala i odbila. Zakon, koji su predložila dva parlamentarna kluba, SDA i SBIH, sad nema podršku u Vladi FBiH koju uz ostale čine i ministri iz tih stranaka.

Dok vlast kupuje vrijeme i nastoji rezanjem svih troškova, plaća i socijalnih davanja osigurati opstanak, broj osoba koje imaju pravo na pomoć iz federalnog budžeta i kojima je ta pomoć neo-phodna drastično se smanjuje. Saradnja između Parlamenta FBiH i njegovih radnih tijela koja se bave socijalnom problematikom i Ministarstva rada i socijalne politike je jako loša.

Predsjednica parlamentarnog odbora za rad i socijalnu zaštitu Nermina Kapetanović u

više navrata je od Ministarstva tražila da us-postavi jedinstvenu bazu podataka o svim oso-bama koje primaju neki vid socijalne pomoći iz federalnog budžeta. Traže to i udruženja osoba sa invaliditetom, ona koja su najpogođenija izmjenama Zakona iz februara ove godine. Njih, nažalost, niko ne sluša.

Ekspanzija korisnikaDževad Kamber, predsjednik Udruženja

oboljelih od poliomelitisa, povrede mozga i kičmene moždine, kaže da je prvi Zakon, do-nesen 2005., zapravo dobar, ali da nije dobro to što federalna Vlada “ni tada kao ni sada nije željela ovaj zakon”.

- Tada je Zakon usvojen na zahtjev udruženja koja su godinama vodila kampanju s ciljem da se on usvoji. Potom su ga nakon pritiska udruženja počeli primjenjivati dajući u nadležnost općinskim centrima za socijalni rad da uvode ljude u pravo, a da za ovih nekoliko godina njegove primjene nikad nisu uspostavili nikakvu kontrolu nad samim procesom uvođenja u prava. Broj korisnika je stalno rastao i čini mi se da je Vlada i sama to dozvoljavala jer je zna-la da će nam se desiti ovo što imamo danas, a to je 150.000 korisnika invalidnine što ne može podnijeti ni budžet neke daleko bogatije zem-lje. Revizija nije napravljena nikad, a Ministar-stvo odbija da objavi spiskove korisnika. Prije ovog zakona, dok su osobe sa invaliditetom bile obuhvaćene Zakonom i PIO-u bilo je oko 22.000 korisnika. Kako je moguće da broj in-valida tako rapidno naraste, nikome nije jasno, kaže Kamber.

O nagloj ekspanziji broja korisnika budžetske pomoći po ovom Zakonu govori i na-glo povećanje budžetske stavke planirane za im-plementaciju Zakona o socijalnoj zaštiti, koja je u vrijeme donošenja zakona iznosila osam, a ove godine je zahtjev bio oko 350 miliona maraka, da bi Vlada odobrila u budžetu oko 157 miliona.

Vladin cilj je da broj korisnika svede na 35 do 40 hiljada, i to, očito, s obzirom na ne-dostatak novca, mora raditi brzo. Pritom, ne bira sredstva.

Izmijenjeni Zakon je posvađao i udruženja koja okupljaju osobe s invaliditetom. Za to vrijeme reosrni ministar Perica Jelečević Vladi FBiH predlaže, analizirajući efekate zakona o pravima osoba s onesposobljenjem, da bi za gluhonijeme osobe koje su ostale bez ikakve pomoći, trebalo donijeti poseban propis u dogo-voru sa njihovim udruženjem. Ovo Ministarstvo, umjesto zakona koji je došao na pola parlamen-

Sa protesta u Sarajevu

glasnik 37

tarne procedure i koji je prilikom razmatranja u Predstavničkom domu prihvatio bivši feder-alni premijer Nedžad Branković, sad najavljuje donošenje još četiri nova zakona - o pravima porodice s djecom, osnovama socijalne zaštite, pravima civilnih žrtava rata i osnovnim pravima osoba s invaliditetom.

Jasmina Bijedić Smajić, stručna saradnica u Savezu udruženja građana oštećenog govora i sluha BiH, i sama gluhonijema, tvrdi da je izmi-jenjeni Zakon o socijalnoj zaštiti, koji je potpuno diskriminirao invalide treće, četvrte i pete kat-egorije, “uradila i podržala grupa lobista, lidera nekih organizacija osoba sa invaliditetom – koji su i sami osobe sa invaliditetom, a u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalne politike FBiH, čiji predstavnici pripadaju pomenutom lobiju”.

- Ovim Zakonom su prava tako uređena da će lideri ovih organizacija ostvariti veća prava nego što su imali (dobiti još više novca – jer su “bespomoćni i nemoćni”), dok će članovi njihovih i ostalih organizacija osoba sa inva-liditetom, koji imaju procenat invaliditeta ispod 90 posto ostati bez prava: na ličnu invalidninu, tuđu njegu i pomoć i ortopedski dodatak, kaže Bijedić Smajić.

Štetne posljediceGluhe osobe su Zakonom u FBiH kategori-

sane tako da mogu imati maksimalan procenat invaliditeta 70 posto. To znači da osoba koja je potpuno gluha (100% utvrđeno po Fowler-Sabi-ne metodi) može imati tjelesno oštećenje samo 70 posto. Prije nego što je Zakon izmijenjen, osoba koja je gluha 100 posto imala je pravo na invalidninu od 59 KM, a bila bez prava na tuđu pomoć i bez prava na ortopedski dodatak.

- Usvajanjem izmjena Zakona otišlo se iz lošeg u gore. Gluhe osobe su sad sasvim izbačene iz zakona, što je izazvalo revolt i neza-dovoljstvo 24. februara, kada smo pokušali ob-jasniti parlamentarcima da čine grešku. Gluhu osobu kada pogledate mislite da je sposobna za sve, jer je njen invaliditet nevidljiv. Zbog ovakvog invaliditeta ljudi ostaju čitav život nepismeni ili polupismeni, nezaposleni, žive u getu neprihvaćeni od društva. Niti jednu stvar samostalno ne mogu učiniti bez pomoći drugog (osim obući se i nahraniti). I, odakle ikome pravo da kaže da gluha osoba nije osoba sa invaliditetom, da ima jednako kvalitetan život i jednake mogućnosti i prilike, kao i osoba bez invaliditeta!

Bijedić Smajić podsjeća da je nepravda napravljena izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti donekle mogla biti ispravljena, jer je Predstavnički dom Parlamenta FBiH 24. febru-ara usvojio Prijedlog zakona o pravima osoba sa onesposobljenjem po kojem u pravu ostaju osobe koje su onesposobljenje/invaliditet stekle u periodu od rođenja do navršenih 18 godina,

odnosno do 27 godina ako su na redovnom školovanju.

- Taj zakonski prijedlog donesen je nakon višesatnih pregovora, a sa vidljivom željom predlagača zakona, kao i članova Odbora za rad i socijalnu zaštitu Predstavničkog doma da se štetne posljedice izmjena Zakona o socijalnoj zaštiti ublaže. Ovaj Zakon je, kako je zaključeno, trebao ići u implementaciju u isto vrijeme kad i Zakon o izmjenama Zakona o osnovama so-cijalne zaštite. To se nije desilo. Mi smo po ko zna koji put prevareni. Snažan lobi je spriječio da Dom naroda usvoji ovaj zakon, a nakon višekratnog odlaganja da se stavi na dnevni red sjednice Doma, kaže Bijedić Smajić.

Za razliku od tog zakona, izmijenjeni Za-kon o socijalnoj zaštiti je odmah po usvajanju i primijenjen.

- Po članu 20 ovog zakona, jasno i ned-vosmisleno je rečeno da se naknade korisnici-ma koje su ukinute, moraju isplaćivati još šest mjeseci, dakle do 12. septembra, ali ukinute su odmah, po naputku koji je resorni ministar upu-tio centrima za socijalni rad, napominje Bijedić Smajić.

Za osobe iznad 65 godina postoje dva člana koja su u kontradiktornosti, u jednom se navodi momenat ulaska u pravo na tuđu pomoć, a u drugom se navodi momenat nas-tanak invalidnosti – kao momenat bitan za os-tanak u pravu po federalnom zakonu, odnosno na ostvarivanje prava na tuđu njegu i pomoć po kantonalnom zakonu. Ovo, kao i drugi naputak koji je ministar uputio, kaže Bijedić Smajić, os-tavilo je prostora za različita tumačenja, kako kome odgovara. Naime, u drugom naputku drugačije se tumači ovo pravo.

- Vjerujem da sve ovo nije slučajno učinjeno, već vrlo smišljeno. Osobe sa invalid-itetom su često slabije obrazovane, prepuštene same sebi, nedostupno im je mnogo toga od objekata do informacija i stručne pomoći, te sig-urno neće svi uputiti žalbe na rješenja o ukidan-ju prava. Ovome treba dodati da postoje interni dogovori lidera pojedinih organizacija osoba sa invaliditetom sa ministarstvom, o urgiranju za “svoje” članove koji imaju više od 65 godina da ostanu u pravu i pravljenja spiskova tih ljudi koji se upućuju direktno ministarstvu “da ide brže”. Dakle, preskače sa centar za socijalni rad. A šta je sa osobama koje nisu u članstvu ovih or-ganizacija? Ostaju nezaštićene i to upravo od onih koji o njima moraju da brinu. Kako to da stara osoba, bez obzira kad je invaliditet nas-tao, koja je nepokretna, slijepa od dijabetesa, slabe motorike, korisnik pelena, sa demencijom i sl., nije u stanju stvarne potrebe za tuđom njegom i pomoći?! A to jeste visoki državni funkcioner i izvršni direktor i lider organizacije osoba sa invaliditetom, koji ima basnoslovnu

plaću, plaćenog šofera i vodiča, plus naknade za razne konsultantske usluge po raznoraznim komisijama u javnim ustanovama i NVO.

Zakon treba povućiStručna saradnica u Savezu osoba

oštećenog govora i sluha upozorava na činjenicu da postoji veći broj porodica u kojima je više članova osoba sa invaliditetom. Pomoć koju su primali po Zakonu je predstavljala jako važnu stavku u kućnom budžetu.

- Poznajem porodicu sa tri člana koji imaju duševne smetnje (šizofrenija, nasljedni gen) i u potpunosti su oslonjeni na tuđu pomoć. Sada, nakon ukidanja prava, ostaju bez 842 KM mjesečno jedinih prihoda koje su imali. Niko ne radi od njih, niti ima mogućnosti da se zaposli.

Ona smatra da vlasti moraju povući izmi-jenjeni Zakon o socijalnoj zaštiti i pod hitno donijeti jedinstven zakon za svih pet kategorija osoba sa invaliditetom.

- To mora biti urađeno na pošten i prin-cipijelan način, a ne za jedne nauštrb drugih. Moraju se poštovati stavovi svih i stvarne potrebe, izbaciti višestruke korisnike po os-novu invalidnosti, revizijom utvrditi falsifi kovana rješenja o invalidnosti i krivce kazniti, kaže Bijedić Smajić.

Dok u udruženjima govore o izjednačavanju u pravima, međunarodnim konvencijama i eliminiranju dnevne politike iz procesa čiji bi krajnji cilj trebao biti zaštita od strane države onih koji to najviše trebaju, oni su za resorno Ministarstvo rada i socijalne politike i dalje puke brojke. U analizi predloženog zakona o pravima osoba sa onesposobljenjem to mini-starstvo je upozorilo da bi njegova primjena u praksi značila oko 40.897 novih korisnika, te da bi osnovica primanja bila znatno veća što bi u budžetu iziskivalo dodatnih 52.885.107 KM godišnje. Problem za ovo ministarstvo bio bi i to što bi “korisnici bili razdvojeni u dva različita zakona”. U Ministarstvu koje je autor izmjene Zakona o socijalnoj zaštiti kojim su tri grupe osoba s invaliditetom jednostavno bri-sane, smatraju da bi se primjenom zakona o pravima osoba s onesposobljenjem diskrim-inirala prva i druga grupa osoba s invalid-itetom u odnosu na one treće, četvrte i pete grupe. Razlog je što njihov zakon predviđa da se, ukoliko planirani iznos novca u budžetu nije dovoljan, naknade obračunavaju na os-novu umanjenog koefi cijenta, a zakonom koji je prihvatio Predstavnički dom takvo što nije predviđeno. Iako je federalna Vlada obećala hitno donošenje pravilnika o oštećenju orga-nizma koji će biti usklađen sa međunarodnom klasifi kacijom oštećenja organizma Svjetske zdravstvene organizacije, od njega do danas nema ništa.

Senita ŠEHERČEHAJIĆ

glasnik38

Naučne studije

Diskriminacija djece u bosanskohercegovačkim školama

POŠAST U TEMELJIMA ETNI^KIH PREDRASUDAIstraživanje eksperata Save the Children Norveške, Regionalni ured za jugoistočnu Evropu, potvrdilo prisustvo diskriminacije u bh školstvu što značajno utiče na razvoj neželjenih crta ličnosti i na formiranje društveno neprihvatljivih moralnih normi i obrazaca ponašanja prema „drugim“ i „drugačijim“

Učenici/ce i, pogotovo, nastavnici/ce u bh školama imaju izgrađenu svijest i formiran sistem uvjerenja i stavova da diskrimi-nacija na nacionalnoj osnovi ima negativne posljedice na razvoj mlade generacije i da to može predstavljati ozbiljan društveni problem u BiH. Nastavnici/ce su daleko svjesniji/e od učenika/ca o štetnosti diskriminacije, ali je dva puta manje primjećuju (svaki dvadeseti) nego učenici/ice (svaki deseti).

Pojavni obliciOvo je samo jedan od nalaza naučne

studije „Diskriminacija djece u bh školama“ koju su uradili eksperti „Save the Children” Norveške, Regionalni ured za jugoistočnu Evropu. Autori su tragali za odgovorima na pitanja: u kom obliku u današnjim bh školama (ne)postoji ravnopravan odnos prema svim socijalnim grupacijama učenika/ca i u kojoj mjeri subjektivni/lični faktori jednako snažno kao i organizacioni faktori utiču na javl-janje diskriminacije učenika/ca na nacionalnoj i vjerskoj osnovi?

Autori navode da su, uvažavajući činjenicu da je fenomen diskriminacije izuzetno složen, da nije moguće lako sagledati nje-gove uzroke i posljedice, te da u ovoj oblasti dosada nije bilo sličnog istraživanja, imali za cilj da empirijski sagledaju kako učenici/ce percipiraju i vrednuju pojavne oblike i nega-tivne socijalizacijske efekte diskriminacije kao i to koje razlike u takvom percepiranju postoje među grupama učenika/ca različitim po nekim važnim socijalnostatusnim i ličnim obilježjima. Zanimale su ih i koje se razlike mogu zapaziti između učenika/ca i nastavni-ka/ca u posmatranim stavovima.

Za istraživanje su postavili dvije opšte hipoteze. Prva: većina ispitanka/ca ne opaža prisustvo diskriminacije u školi, izražava antidiskriminacijske stavove i ima opšti stav da diskriminacija na nacionalnoj i vjerskoj osnovi ima štetan uticaj na razvoj potenci-jala učenika/ca. Druga: najveći broj posma-

tranih socijalnoiskustvenih i uže psiholoških obilježja učenika/ca, odnosno nastavnika/ca (nezavisne varijable) spada u sistem de-terminanti njihovih stavova o diskriminaciji u školi (zavisne varijable).

U zaključcima Studije navedeno je da kod ispitanika postoji jasna svijest da prisustvo dis-kriminacije utiče na razvoj neželjenih crta ličnosti kao što su nedruželjubivost nepovjerenje, pesi-mizam i distanciranje u akcijama. Diskriminaci-ja utiče i na formiranje društveno neprihvatljivih moralnih normi i obrazaca ponašanja prema pripadnicima drugih nacija. Ovom zaključku ide u prilog i nalaz o vrlo snažno izraženoj spremnosti i učenika/ca i nastavnika/ca da se angažiraju na liniji otklanjanja diskriminacije u svojoj sredini.

Gotovo 90% nastavnika/ca je spremno da se angažira na eliminiranju svih oblika diskriminacije. Među učenicima je 75% onih koji se osjećaju kompetentnim i sa dovoljno samopouzdanja da se angažiraju na mijen-janju postojećeg stanja. Broj ovih učenika/ca je znatno veći ukoliko njihovi roditelji imaju više i visoko obrazovanje

Istraživanje ukazuje na generalno sman-jenu osjetljivosti prema pojavnim oblicima diskriminacije djece na nacionalnoj osnovi. Tek svaki/a šesti/a-sedmi/a učenik/ca i svaki/a dvadeseti/a nastavnik/ca smatraju da se u njihovoj školi javljaju posmatrani oblici diskriminacije na nacionalnoj osnovi. S druge strane, istraživanjem utvrđeni podatak o zapaženim oblicima diskriminacije na na-cionalnoj osnovi je značajan i zabrinjavajući jer se, prema nalazima svaki/a sedmi/a nas-tavnik/ca i svaki deseti/a učenik/ca ponekad ili često našao/la u neprijatnoj situaciji zato što ne pripadaju istoj naciji kao većina u sre-dini u kojoj žive i rade.

Odraz stvarnostiNa prvi pogled podatak da 82% ispitanih

učenika/ca misli da nema diskriminacije može biti relativno zadovoljavajući. Ali daleko je važniji podatak, i to zabrinjavajući, da 10,5% učenika/ca misli da je ima. Izgleda, kažu au-tori, da učenici/ce danas u bh. školama sve više postaju ne samo objekt nego i subjekt diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Oni ne primjećuju toliko pojedinačna diskriminatorna

glasnik 39

Naučne studijeponašanja, jer odrastaju u okruženju u kojem je indiferentnost prema potrebama drugog i drugačijeg, pogotovo prema manjinskim gru-pacijama, institucionalno uspostavljena i ne čini se problematičnom. Velika većina djece živi uglavnom u jednonacionalnom okruženju i pohađa jednonacionalne škole u kojima je cjelokupna školska organizacija prilagođena većinskoj nacionalnoj grupaciji.

Život i rad u jednonacionalnom okruženju i prethodno izvedeni zaključak o relativno niskom nivou osjetljivosti učenika/ca i nas-tavnika/ca na pojavne oblike diskriminacije u bosanskohercegovačkim školama može biti istovremeno i odgovor na pitanje zašto i pored jasnog uvjerenja o štetnosti i iskazane spremnosti na angažman u otklanjanju dis-kriminacije ipak ne dolazi do značajnih pozi-tivnih promjena u bh. društvu.

Izgleda da stav o štetnosti ima drugačije psihološko značenje nego stav o prisus-tvu diskriminacije i on odražava opštu i pojedinačnu vrijednosnu orijentaciju da sve učenike/ce treba jednako tretirati. S druge strane, stav o pojavnim oblicima diskrimi-nacije na nacionalnoj osnovi više odražava aktuelnu socijalnu situaciju odnosno stanje međunacionalnih odnosa koje učenici/ce i nastavnici/ce opažaju u užoj i široj socijalnoj sredini.

Tako svaki/a osmi/a učenik/ca, često i redovno, izbjegava aktivnosti sa učenicima/ama drugih nacija; svaki/a sedmi/a učenik/ca ispoljava često i redovno agresivno ponašanje prema učenicima/ama pripadnici-ma/ama drugih nacija, svaki/a šesti/a učenik/ca ne želi da ide u isti razred sa učenicima/ama pripadnicima/ama drugih nacija.

Nepravedno društvoIzrazita nacionalna vezanost učenika

smanjuje njihovu osjetljivost na percipiranje negativnih aspekata diskriminacije na nacio-nalnoj osnovi i predstavlja bitan faktor nji-hovog distanciranja od drugih nacija. Djeca koju karakteriše izrazita vezanost za vlastitu naciju imaju manje kritičan stav o štetnosti diskriminacije na nacionalnoj osnovi u bh društvu. Potvrda ovog zaključka je nalaz koji govori da djeca sa višim stepenom nacio-nalne vezanosti teže dva puta češće ka ot-varanju posebnih škola za pripadnike svake nacije nego oni koji imaju niži stepen nacio-nalne vezanosti.

Nacionalna pripadnost određuje osjetlji-vosti ispitanih učenika/ca prema diskrimi-naciji u školi; tako svaki drugi Hrvat, svaki treći Bošnjak i svaki treći pripadnik iz reda

ostalih zapažaju diskriminaciju u školi, dok takva zapažanja ima tek svaki peti Srbin. Za formiranje posebnih škola izjašnjava se svaki deseti Bošnjak, svaki peti Srbin, svaki treći Hrvat i svaki dvadeseti iz reda ostalih.

Nastavnici/ce i učenici/ce u školama DS Brčko se daleko rjeđe susreću sa pojavama diskriminacije nego učenici/ce i nastavnici/ce Federacije i RS. Četvrtina ispitanika/ca zapaža diskriminaciju ukoliko živi u velikom gradu, trećina ispitanika/ca ukoliko živi u DS Brčko, a nešto manje od polovine ispitanika ukoliko žive u manjim mjestima.

Veći stepen netolerantnosti u školi ispol-javaju učenici/ce nego nastavnici/ce to tvrde, mada u različitom rasponu, i nastavnici/ce (16% prema 3%) i učenici/ce (35% prema 8%).

Svaki deseti/a nastavnik/ca smatra da treba formirati posebne škole za pripadni-ke svake nacije, dok se za to zalaže svaki četvrti/a učenik/ca, a uz njih su još dva koji su u tome neodlučni. Ispitanici/ce iz man-jih gradskih centara bi dva i pol puta češće formirali posebne škole za pripadnike svake nacije, nego ispitanici/ce iz velikih gradova, a skoro četiri puta češće nego ispitanici/ce iz Distrikta Brčko.

Osam od deset ispitanih učenika/ca iska-zuje nezadovoljstvo školom. Dvije trećine ne vjeruju u društvo i smatraju da je društvo u kom žive nepravedno Svaki/a treći/a učenik/ca ne vjeruje da pravda pobjeđuje nad ne-pravdom. Kao glavne krivce za postojeće

stanje u obrazovanju učenici/ce, u svojim slobodnim odgovorima, navode političare Nastavnici/ce su gotovo podjednako nezado-voljni školom kao i učenici/ce, a najnezado-voljniji su platama. Nezadovoljni su društvom nešto izraženije nego učenici/ce. Ne vjeruju u pravdu u društvu kao ni učenici/ce. Nastavni-ci/ce su generalno uzdržaniji/e u procjenama manifestiranja diskriminacije u školama, ali se izrazitije protive diskriminaciji.

Različit pristupRezultati istraživanja ukazuju na zabri-

njavajući podatak da učenici/ce i nastavnici/ce u Bosni i Hercegovini najčešće nemaju povjerenja u pravdu. Značajan je podatak da tri petine učenika/ca vjeruje da je društvo u kome žive nepravedno, dok ih čak jedna trećina ne vjeruje da pravda pobjeđuje nad ne-pravdom. Oni koji imaju povjerenje u pravdu imaju i kritičniji odnos prema diskriminaciji u školi dok djeca koja manje vjeruju u pravdu češće opažaju prisutne oblike diskriminacije i svjesnija su njihovog negativnog uticaja.

Učenici/ce u slobodnim odgovorima ot-vorenije nego nastavnici/ce ukazuju na prob-leme diskriminacije; konkretnije ukazuju na teškoće vezane za otklanjanje diskriminacije; više pokazuju ličnu akcionu usmjerenost kako na liniji razvijanja svijesti kod učenika/ca, nas-tavnika/ca i roditelja o štetnosti diskriminacije, tako i na liniji uvođenja sankcija za učenike/ce i nastavnike/ce koji ispoljavaju diskrimina-torsko ponašanje u školi. Direktnije i snažnije,

DALEKO OD ODGOJNO OBRAZOVNIH CILJEVA„Savremeni izazovi koji stoje pred bosanskohercegovačkim društvom su, pored osta-

lih, procesi globalizacije i evropeizacije, koji podrazumijevaju poštovanje ljudskih prava i sloboda, nacionalnih, religijskih i svih drugih vidova različitosti, odbacivanje svake vrste os-uda pojedinaca i grupa, kao i protivljenje diskriminaciji po svakom osnovu. Poslijeratni kon-tekst bosanskohercegovačkog društva, značajno obojen nacionalnim i religijskim oblicima identifi kacije pojedinaca i grupa, omogućio je fragmentiranje obrazovnog sistema, njegovo zatvaranje u posebne atare, smanjenu osjetljivost prema potrebama drugih i drugačijih, kao i krajnju neosvješćenost u tom pogledu ne samo učenika/ca nego i njihovih nastavni-ka/ca i roditelja. Stanje u kom se nalazi današnja bosanskohercegovačka škola, ne nudi izglede za puno ostvarenje zajedničkih odgojno obrazovnih ciljeva, sadržaja i vrijednosti, a samim tim je upitna i njena odgojna uloga kad se radi o razvoju demokratičnosti, toler-ancije i uvažavanja različitosti. Postoji ozbiljna bojazan da se podjelama «nacionaliziran-jem» i «religizacijom» škole i učionice pretvaraju u mučionice za učenike/ce pripadnike/ce manjinskih grupa.

Na odgojno obrazovnu djelatnost škole, institucije od posebnog društvenog značaja, moguće je gledati najmanje dvojako: kao na instrument razvoja i zadovoljavanja potreba pojedinca i kao na instrument razvoja i zadovoljavanja potreba samog društva. Polazeći od toga da savremeno društvo treba da ima interes da omogući optimalan razvoj mla-doj generaciji, u skladu sa općeprihvaćenim idejama demokratskih društava, kao što su pravednost, ravnopravnost, sloboda, poštovanje različitosti i sl., ovo istraživanje je težilo da utvrdi kako škola ostvaruje tu svoju zadaću“. /Iz Uvoda Studije/

glasnik40

Naučne studije

nego nastavnici/ce ukazuju na važnost ravno-pravnosti i zajedništva. Npr. Neki od slobod-nih odgovora učenika/ca su: “Ljude ne treba razdvajati zbog toga što nacija nije sve što čini čovjeka”, “Svi smo isti bez obzira na naciju”, „Sva su djeca jednaka i kao takve trebamo da ih prihvatimo”, “Smatram da nije normalno da se formiraju škole za drugu naciju. Džabe troše pare.”

Greške roditeljaNasuprot ovim stavovima u nekim uče-

ničkim odgovorima prepoznaje se nevjero-vatna doza netrpeljivosti i mržnje prema “onim drugim”, ali i određeni strah uzrokovan minu-lim ratnim memorijama, kao i stalnim medi-jskim i nacional- političkim podgrijavanjem. Svoje stavove o potrebi formiranja posebnih škola neki učenici opravdavaju sprečavanjem nastajanja novih sukoba i netrpeljivosti, ili demokratskim pravima. Na primjer. “Zato što ih ne mogu gledati očima”, “Zato jer ne bih htjela ići u školu sa đacima druge nacije, ili barem u istu smjenu”, “Zato što bi da smo svi zajedno bilo mnogo vrijeđanja, psovanja i tuče”, “Zato što je u BiH nedavno bio rat i trebaju odvojene škole da opet ne bi došlo do rata”.

I učenici/ce i nastavnici/ce smatraju da je svijest ljudi koji su odgovorni za razvoj obrazovanja u osnovi otpora promjenama: njihov mentalitet rigidni stavovi, nacionalne predrasude nepovjerenje, nedostatak toler-ancije i samokritičnosti, nedostatak dijaloga i spremnosti da se angažuju na eliminisanju pojava diskriminacije u školi, ali i odsustvo šire društvene podrške. Ukratko: „To je prob-

lem društva u kome živimo i svi bismo se trebali potruditi da to popravimo”.

Razvoj ovakve svijesti stoji pod snažnim uticajem socijalno sredinskih faktora, među kojima su najvažniji: porodični odgoj i nep-osredno socijalno okruženje ratne “us-pomene“, nacionalističke stranačke politike, nepostojanje dogovora među vodećim lju-dima, miješanje politike u obrazovanje, te negativan uticaj medija. Na pojavne oblike diskriminacije snažnije utiču faktori van nego faktori unutar same škole.

Stavovi učenika/ca o diskriminaciji u školi značajno su determinisani stavovima koji vladaju u njihovim porodicama. U relativno ve-likom broju porodica u BiH egzistiraju stavovi o naglašeno pozitivnom vrednovanju vlastite nacije, u značajnom procentu savremenih bh porodica podstiče se etnička distanca. Odnos koji prema naciji i međunacionalnim odno-sima vlada u porodici vrlo značajano utiče na prirodu vezanosti djece za svoju naciju prije svega u tom smislu da djeca utoliko više postaju isključiva za druge nacije ukoliko su više vezana za svoju naciju.

Odgojni obrasci u porodici takođe ig-raju značajnu ulogu u formiranju stavova o nacijama i nacionalnim odnosima u školi. Izgleda da autoritarnost roditelja djecu čini nesigurnijom i nesamostalnijom i time kod nih razvija i veću ranjivost na diskriminaciju i veću sklonost distanciranju od pripadnika drugih nacija. Tamo gdje se roditelji strogo odnose prema djeci gotovo svaki/a drugi/a učenik/ca primjećuje da u porodici preovla-

davaju negativni stavovi prema pripadnicima drugih nacija, dok takve negativne stavove u porodici primjećuje tek svaki/a treći/a učenik/ca, ukoliko svoje roditelje ne opaža kao stroge. Roditelji koje su ispitanici okarakteri-sali više kao autoritarne nego demokratične insistiraju češće i redovnije kod svoje djece da se ne druže sa djecom i mladima druge nacionalnosti. Budući da se tu u pravilu radi o roditeljima koji donose mnoge odluke u ime djeteta, svaki/a šesti/a učenik/ca izjavljuje da njihovi roditelji imaju potrebu da kontroliraju njihova međunacionalna druženja. To se jav-lja u dvostruko većem procentu (15% prema 7%) od onih učenika/ca čiji su roditelji manje ili nikako autoritarni.

Izrazitiju kritičnost prema diskriminaciji kao akcionu spremnost ka njenom suzbijanju imaju djeca čiji roditelji imaju viši stepen obrazovan-ja, djeca koja odrastaju u boljim ekonomskim uvjetima i u urbanim sredinama.

Obaveze državeZagovarajći dalje aktivnosti, a budući da

u BiH još uvijek ne postoji jasno formirana javna svijest, izgrađen vrijednosni sistem, niti opće prihvaćeni oblici suprotstavljanja koji bi diskriminaciju sankcionirali, reducirali i iskorjenjivali, autori navode da se „nameće potreba razvijanja strategije na nivou države koja bi doprinijela efi kasnijoj borbi protiv svih oblika diskriminacije djece i učenika/ca u toku školovanja. Takvu strategiju treba da razvijaju i da se bore za njenu implementaciju prije sve-ga nosioci vlasti, kreatori obrazovne politike, menadžmenti škola nastavnici/ce i pedagozi/ginje škola, roditelji, učenici/ce i svi drugi koji su ili mogu biti uključeni u pitanja obrazovanja i ravnopravnosti mladih u tom sistemu

Država, ukoliko želi biti demokratska, s razvijenim slobodama i pravima razvoja svačijeg identiteta i svake pojedine kulture, mora se nastaviti snažnije boriti protiv dis-kriminacije učenika/ca za vrijeme školovanja kako bi se umjesto očuvanja raznovrsnosti spriječilo nastajanje novih „...diskriminisanih generacija koje će još dugo ostavljati tra-gove“. Njena zadaća mora biti da spašava, a ne da uništava raznovrsnost.

Država treba biti sredstvo koje će omo-gućiti narodima da razvijaju državni identitet utemeljen na potpunoj nacionalnoj i konfe-sionalnoj ravnopravnosti, na uvažavanju, a ne omalovažavanju konfesionalnih i nacio-nalnih identiteta. Riječ je o identitetu koji će maksimalno uvažavati i prihvaćati tradicije i kulturne različitosti građana, pravo da žive «na svoj način», u svojoj različitosti, bez

glasnik 41

Naučne studije

negiranja, omalovažavanja ili ukidanja. Ni jedna nacionalna zajednica ne bi trebala doći u poziciju da smatra kako BiH ne izražava i njezine interese. Državni identitet isto kao i svaki pojedinačni nacionalni identitet treba promicati u odgojno obrazovnom radu škole kao najveće vrijednosti bh društva. Mladi moraju razumjeti da u BiH postoje dva različita identiteta: nacionalni i državni iden-titet. Nepotrebno je isključivati bilo koji od njih ili još gore sukobljavati ih. Državni identitet mora uvažavati i važnost nacionalnog iden-titeta. I obratno.

Put u ludiloDržava BiH mora nastaviti raditi na afi r-

miranju i usaglašavanju zajedničkog bh. okvirnog kurikuluma koji se može i treba usklađivati prema jezičkim, kulturalnim, nacio-nalnim i drugim specifi čnostima, ali koji ne smije biti isključiv prema djeci manjinske populacije u određenoj sredini. Treba raditi na ukidanju „dvije škole pod jednim krovom“ i ugledati se na škole u većim gradovima i DS Brčko koje ispitanici doživljavaju kao sredine sa većim stepenom uvažavanja različitost i uspješnijim prilagođavanjem odgojno obrazovnog rada prema potrebama svakog učenika/ce. Potpora za to su stavovi nekih nastavika/ca o odvojen-im školama: «Čista glupost»; «Zato što je to

put u ludilo i zabludu»; «Nikad u BiH nije bilo potrebe za tim».

Škole bi trebale odgajati mlade vjernosti vlastitoj tradiciji uz, istovremeno, poštovanje tradicija drugih; prihvaćanje «drugoga» kakav jeste, u njegovoj drugosti. Razno-likost treba prihvatiti kao bogatstvo koje će se međusobno nadopunjavati u cilju mira i demokratskog, otvorenog društva. Zato treba pružati podršku nacionalnom i konfe-sionalnom povjerenju i pomirenju. Odgajati mlade naraštaje za promicanje kulture mira i tolerancije, kao borce za mir i nenasilje u rješavanju društvenih konfl ikata. (mada, izgleda, da bi toga još više trebalo nuditi i starijima) “Svi smo ljudi i treba da se družimo sa svima, a ne da se izdvajamo”

Škola će više odgajati mlade za multi-kulturalnost ukoliko se oni školuju u multi-kulturalnom školskom okruženju. Bez ko-munikacije, saradnje i dijaloga nije moguće doći do zajedništva u raznolikostima, a da se ne ugroze te raznolikosti. Mladi treba da shvate i prihvate da cilj multuikulturalnog odgoja nije brisanje razlika među nacijama, religijama, konfesijama, već njihovo upoz-navanje s nacijom, religijom i konfesijom «drugoga» kao nečim što nije smetnja u zajedničkom životu. Bez toga teško da će

se moći napuštati jednom formirane predra-sude. „Većina ljudi razmišlja nepravedno o pripadnicima druge nacije, tako da to pred-stavlja jedan od većih osnovnih problema”; „Najveća smetnja je predrasuda mnogih ljudi o drugim nacijama”.

Odgoj za život u miruNastavnike/ce treba kontinuirano educirati i

razvijati njihove kompetencije za odgoj i obra-zovanje u multikulturalnoj i multinacionalnoj sredini kakva je BiH. Oni bi morali imati u svom obrazovanju posebne sadržaje koji bi jačali nji-hovu sposobnosti da reagiraju na adekvatan način u svim situacijama kada su ugrožena prava čovjeka i prava djeteta. Učenici/ce tri puta više cijene da je takva obuka neophod-na nastavnicima/ama, nego što to procjen-juju sami nastavnici/ce. Ipak, i nastavnici/ce predlažu niz oblika okupljanja pripadnika različitih nacija, kako bi se kroz lične kon-takte ostvarila zbližavanja. «Više razgovora, otvorenosti i iskrenosti, topline i ljubavi među ljudima, razumijevanje i tolerancija su odlični oblici za rušenje diskriminacije»; «Održavanje radionica na temu zajedništva.. ».

Mnogo više pažnje država, škola i civilni sektor treba da posvete porodicama i njiho-vim odgojnim uticajima na mlade. Istraživanje je pokazalo da su stavovi učenika/ca o dis-kriminaciji u školi značajno determinirani stavovima koje prema drugim nacijama sva-kodnevno ispoljavaju njihovi roditelji.

Učenike/ce nikako ne bi trebalo isklju-čivati iz aktivnosti u kojima se traga za na-jboljim putevima smanjivanja diskriminacije u školama, jedan je od najvažnijih nalaza ovog istraživanja koji lako postaje i prepo-ruka. Oni sasvim zrelo i direktno ukazuju na teškoće vezane za otklanjanje diskriminacije (političari, profesori, loš uticaj roditelja, ne-tolerancija, nasilje, niska svijest učenika/ca, neuvažavanje mišljenja učenika/ca, lična nemoć da se nešto uradi...), i znatno slobodnije i konkretnije predlažu praktična rješenja u pravcu ostvarivanja ravno-pravnosti i zajedništva, kao npr.: u školama bi “pomiješali” učenike/ce i nastavnike/ce različitih nacionalnosti, uveli bi samo jedan nastavni plan i program, obezbijedili bi za-kone koji onemogućavaju diskriminaciju, otpuštali bi profesore/ce koji diskriminiraju, uveli bi multinacionalni sastav nastavnika/ca i slično.

Nažalost zaključuje jedan učenik/ca: „Ja mislim da je većina odgovornih ljudi u školama koje ovo ne interesuje.”

Priredila: Sanja HODŽIĆ

TOK I PROCEDURA ISTRAŽIVANJA Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 1102 ispitanika/ce od toga 852 učenika/ca i 250 nas-

tavnika/ca iz cijele BiH. Prvi poduzorak: 32.2% učenika/ca iz osnovnih i srednjih škola u velikim gradovima: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, 20.4% iz škola u Distriktu Brčko i 47.4% učenika/ca iz ostalih krajeva i regiona BiH.

U poduzorku nastavnika/ca 33.6% radi u školama u velikim gradovima, 26.8% u Dis-triktu Brčko i 39.6% u ostalim krajevima i regionima BiH.

Profi l učenika/ca obuhvaćenih istraživanjem: izgleda ovako: učenika 43.5% i učenica 56.5%. Odrastaju uglavnom u gradovima 59.3% ili u selima 27.5%, dok najmanji procenat njih odrasta u manjim mjestima 13.2%, u porodicama ni bogatim ni siromašnim (84.5). Gotovo 80% učenika/ca su odlični i vrlodobri. Potiču od roditelja srednjeg 63.5% i višeg i visokog 32.0% obrazovanja. Uglavnom su religiozni 86.0%. Prema nacionalnoj pripadnosti su 35.3% Bošnjaci, 32.8% Srbi, 30.7% Hrvati i 1.2% ostali.

Profi l nastavnika/ca obuhvaćenih istraživanjem: nastavnici 27.9% i nastavnice 72.1%, što vjerovatno odražava realnu distribuciju ženskog i muškog spola u ovom zanimanju. U 30.5% škola u kojima je provedeno istraživanje dominiraju Bošnjaci, u 38.6% dominiraju Srbi, u 27.0% dominiraju Hrvati, dok tek u 3.9% škola nije moguće navesti dominantnu nacionalnu strukturu

Podaci su prikupljeni pomoću standardnih mjernih instrumenata i pomoću posebno konstruiranih instrumenata za potrebe ovog istraživanja. Primijenjen je upitnik za pri-kupljanje podataka o relevantnim socijalnoiskustvenim obilježjima ispitivanih učenika/ca i nastavnika/ca i sedam skala za ispitivanje stavova i osobina ličnosti. U obradi podataka korišteni su stistički postupci koji su najviše odgovarali prirodi distribucija dobivenih po-dataka: mjere statističke značajnosti razlika među segmentima ukrštenih varijabli, mjere koje ukazuju na stepen povezanosti među varijablama i postupke za ispitivanje latentne strukture stavova prema diskriminaciji.

glasnik42

Nakon što se početkom juna pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu održala javna rasprava u tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija protiv države Bosne i Hercegovine na jesen, odnosno sep-tembru ili oktobru će biti donesena i konačna presuda u ovom slučaju.

Naime, Sejdić i Finci su Evropskom sudu podnijeli tužbu protiv BiH zbog kršenja ljud-skih prava, odnosno diskriminirajućih odredbi Izbornog zakona naše zemlje kojim su pri-padnici iz reda ostalih i nacionalnih manjina onemogućeni da se kandidiraju na izborima za funkcije člana Predsjedništva BiH. Pred-stavnicima ovih grupacija također, nije osigu-rano niti jedno mjesto u Domu naroda Par-lamentarne skupštine BiH čime su i na ovaj način povrijeđena osnovna ljudska prava koja garantirana Evropskom konvencijom, a koja je sastavni dio Ustava BiH.

Preuzete obavezeIako u tužbi nije eksplicite navedeno kod

načina izbora članova Predsjedništva BiH i delegata i izaslanika u državni Dom naroda primjenjuju se i diskriminirajuće odredbe kroz Ustav BiH koje se odnose na konstitutivne narode (Bošnjake, Srbe i Hrvate).

Tako se za članove Predsjedništva BiH iz Republike Srpske ne mogu kandidirati pred-stavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda, već to ekskluzivno pravo imaju samo predstavnici srpskog naroda. Zbog odbijanja kandidature za bošnjačkog člana Predsjedništva iz RS-a na posljednjim općim izborima održanim 2006. godine apelaciju za zaštitu ljudskih prava podnio je i Ilijaz Pilav.

S druge strane za člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH ekskluzivno pravo na

to imaju predstavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda, dok se srpskim predstavnicima ono onemogućava. Isti način izbora, po entiteti-ma vrši se i kada je u pitanju izbor delegata u Dom naroda Parlamenta BiH.

Diskriminirajuće odredbe propisane su i u načinu izbora poslanika i zastupnika u Predstavnički dom Parlamenta BiH. Naime, i tamo se kandidature na izborima dozvoljavaju isključivo na osnovu entitetske pripadnosti, pa se iz FBiH u to zakonodavno tijelo bira 28 po-slanika i zastupnika, a iz RS-a njih 14. Jedina „olakšavajuća“ okolnost što je moguće izabrati predstavnike svih konstitutivnih naroda i osta-lih, ali ako se oni kandidiraju i kao takvi osvoje mandate u entitetima u kojima žive.

No, kada je u pitanju slučaj Sejdić i Finci koji će ponajprije biti okončan na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu preovla-davaju mišljenja kako će ta međunarodna pravosudna institucija neminovno odredbe Izbornog zakona BiH, a samim tim i Ustava BiH proglasiti diskriminatorskim. Jakob Finci, jedan od tužitelja protiv BiH, vjeruje u poziti-van ishod slučaja:

- BiH već dugo nije spremna promijeniti Izborni zakon i tako omogućiti onima koji ne spadaju u konstitutivne narode da se kan-diduju za Predsjedništvo i Dom naroda Par-lamenta BiH. To je osnovni razlog zbog kojeg smo pokrenuli ovu apelaciju. Očekujem da će Sud donijeti odluku kojom će prisiliti BiH, jer ono što se neće milom mora se silom, da promijeni svoje propise i na taj način ispuni obavezu preuzetu još 2002. godine, kada se ulazeći u Vijeće Evrope, obavezala sve pro-pise uskladiti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, rekao je Finci.

Prije održavanja javne rasprave Evropski sud za ljudska prava ponudio je vlastima naše zemlje nagodbu u slučaju tužbe Sejdić i Finci protiv BiH. Međutim, Zajednička komisija za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigraciju, izbjeglice, azil i etiku Parlamenta BiH odbila je na u maju većinom glasova nagodbu.

Zamjenik predsjedatelja Komisije Ivo Miro Jović istakao je u razgovoru za Glasnik kako je Ustav BiH koncipiran „izrazom volje Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su odlučili živjeti zajedno u BiH, a koji je produkt nastanka u razdoblju koji je osigurao prestanak ratnih dešavanja“.

Sporna implementacijaOn priznaje da je Ustav BiH preuzeo

međunarodne i evropske konvencije, pa tako i one koja govori o ljudskim pravima.

- Jasno je da su u tom svjetlu predstavnici iz grupe ostalih i nacionalnih manjina u dis-proporciji u odnosu sa zadovoljenjem potreba koje imaju predstavnici konstitutivnih naroda. Zbog toga su tužitelji i odlučili da pokrenu tužbu kod Evropskog suda za ljudska prava. U razmatranju tužbe Sud je našoj državi ponudio nagodbu sa tužiteljima. Mi je naprosto nismo mogli prihvatiti ponukani slučajevima gdje su pojedinci ili institucije imali slične slučajeve nagodbi, ali one nikada nisu provedene. Bojali smo se da bi se to desilo i u ovom slučaju. Stoga će Sud biti obvezan donijeti pre-sudu. Na ovaj način mi smo željeli potaknuti izmjene Ustava BiH gdje će se ukazati koje su to sporne odredbe kojim se krše osobna ili kolektivna ljudska prava i koje je u skladu s tim nužno otkloniti, naveo je Jović.

Iako Evropski sud za ljudska prava svoje presude donosi u formi preporuka državama,

Čekajući presudu suda u Strazburu

USTAV NA „OPTUŽENI^KOJ KLUPI“ Ponudu nagodbe, Suda za ljudska prava u slučaju tužbe Derve Sejdića

i Jakoba Fincija protiv BiH, odbila Zajednička komisija Parlamenta BiH, pa se na jesen čeka presuda

Jakob Finci Ivo Miro JovićKasim Trnka

glasnik 43

Ivo Miro Jović cijeni kako će se ona „morati provesti u BiH“.

- Deklarativno presuda je forma prepo-ruke, ali za procese je ona obvezujuća. Jer, bilo bi veoma nezgodno staviti se na listu zemalja koje ne poštuju uklanjanje diskrimi-natorskih odredbi po preporukama koje je utvrdio Evropski sud za ljudska prava. To povlači i negativne konsekvence i poruke u smislu opredjeljenja naše zemlje na putu ka EU, istakao je Jović, ne želeći da prejudicira moguću presudu Evropskog suda za ljud-ska prava, ali uz navode kako je „normalno očekivati da ona bude u korist tužitelja“.

Sudija Ustavnog suda FBiH i ekspert međunarodnog prava Kasim Trnka ističe kako je ovo „prvi puta da Evropski sud za ljudska prava dovodi u pitanje Ustav jedne zemlje što je nezabilježeno u dosadašnjoj praksi“. On je istakao kako je realno očekivati da Evropski sud u potpunosti uvaži apelaciju tužitelja, s obzirom da je jasno kako „primje-na ustavnih odredbi naše zemlje dovodi do diskriminacije prema svim građanima“.

- Vlasti BiH morat će otkloniti diskrimina-torske odredbe iz Ustava BiH. Tačno je da Ustav BiH u sebi sadrži Evropsku konvenciju o ljudskim pravima koja bi trebala da ima primat nad domaćim zakonodavstvom, ali u samoj implementaciji dolazi do povreda. One su vidljive kroz odredbe Izbornog za-kona BiH, ali je njega nemoguće mijenjati bar u tom dijelu bez promjene Ustava BiH. U skladu s tim naša zemlja će morati nas-taviti sa reformom Ustava kako bi se osigur-alo i garantiralo poštivanje prava svih njenih građana, istakao je Trnka.

Pomenuo je kako su ponuđena rješenja iz aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine isključivala neke od i sada važećih diskriminatorskih odredbi, ali kako

je propašću njihovog usvajanja sve ostalo po starom.

- Kako se radilo o paketu ustavnih promjena, kako cjelokupna rješenja nisu do-bila većinu, tako je propalo i usvajanje odred-bi kojim se moglo popraviti stanje u oblasti ljudskih prava. No, i kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi nepravilnosti opet će biti na domaćim institucijama da otklone ono što je diskriminatorski, naglasio je Trnka.

Brojna kršenjaPredstavnici iz reda ostalih, ali i na-

cionalnih manjina nemaju zagarantirana mjesta ni u Vijeću ministara, entitetskim vladama, kao ni onim na kantonalnom i lokalnom nivou. Slična situacija je kada su u pitanju i zakonodavna tijela - parlamenti i skupštine. Ostavljeno je na volju političkim partijama i vlastima da odrede da li će u svojim sastavima imati predstavnike iz ovih grupa građana BiH.

Jedini izuzeci su Dom naroda Parla-menta FBiH i Vijeće naroda RS-a koji ima garantiranu kvotu (sedam i četiri) pred-stavnika iz reda ostalih, ali ne i iz nacio-nalih manjina. Nacionalne manjine su od lokalnih izbora prošle godine po prvi puta osigurale zagarantirana mjesta u općinskim i opštinskim vijećima i skupštinama, ali u samo tridesetak od ukupno 143 lokalne zajednice. Mnoge lokalne zajednice su u izmjenama statuta čak ukinule ranije predviđena mjesta za nacionalne manjine u svojim vijećima i skupštinama nakon saznanja da ih na to ne obavezuju odredbe Izbornog zakona BiH kojim je propisano da obaveznu zastupljenost imaju samo općine i opštine u kojima je prema popisu iz 1991. u ukupnom broju stanovnika tih grupa živjelo više od tri posto.

Almir TERZIĆ

Sud u Strazburu

Selma Hukić, NVO Vesta iz Tuzle:

- Mi smo imali vijeće za djecu pri Vijeću ministara BiH koje je bilo krovna institucija za praćenje poštivanja real-izacije prava djece i koja, nažalost, ne funkcioniše već dvije godine. Ono je bilo oformljeno 2002., ugašeno je 2007. jer u novom sazivu Vijeća ministara nije formirano. Rad tog vijeća trenutno pokušava da nadomjesti Ministarstvo za ljudska prava BiH, što je s obzirom na in-egerncije koje ono ima, zaista nedovolj-no. Ono ne stiže jednostavno da se bavi ovom problematikom u onoj mjeri u kojoj je to u ovom trenutku potrebno. Također, nije fomiran odjel za prava djece pri Uredu ombudsmana BiH - u Federaciji nemamo ombudsmana za djecu, dok u RS ga imamo.“

Hajrudin Šahić, predsjednik Koordinacionog odbora humanitarno-karitativnih organizacija u BiH:

- Imamo informacija iz RS da je nekih 150 djece odustalo od osnovnog obrazo-vanja isključivo iz socijalno-ekonomskog razloga - zato što nemaju dovoljno sred-stava za knjige, odjeću i obuću. To su po-daci sa kojima mi raspolažemo, a ja pret-postavljam da su brojke daleko, daleko veće.

James Rodehaver, direktor Odjela za ljudska prava u OSCE-u:

- Volio bih reći da sam više zado-voljan općim stanjem ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Postoje dobre ideje i strategije koje su lideri i državni i javni službenici predlagali kako bi unaprijedili stanje u zemlji. Ali, nažalost, izgleda kao da političke volje nestane kada te ideje treba implementirati. Navest ću primjer strategije o sprečavanju maloljetničke delikvencije u zemlji, koja je usvojena još 2006. Ona bi unaprijedila prava djece i maloljetnika i način na koji ih pravosudni sistem tretira. To je dobar dokument i mislim da je rok za njegovo provođenje 2012., ali nema političke volje da se s provođenjem krene. Ako ne možete iz-raziti političku volju za povoljšanje prava djece, postavlja se pitanje za koje druge stvari se može izraziti politička volja.

Rekli su ...

glasnik44

Borba, začeta krajem 18. stoljeća, za etabliranje prava žena kao čvrstog sastavnog dijela univerzalno važećih ljudskih prava traje i danas

Poziv za jednaka prava žena i muškaraca postao je javan i glasan tek u građanskom društvu krajem 18. stoljeća. Razvojem kapitalističkog produkcijskog rada mjesto zaposlenja i mjesto stanovanja sve su više bili odvojeni. To je dovelo do nove defi nicije podjele rada među spolovima. Žena se defi nirala primarno kao supruga i majka, čiji je rad u porodici omogućavao i osiguravao uspjeh muškarca izvan kuće. “Porodica” se pos-matrala kao područje socijalne komunikacije i reprodukcije izvan sfere plaćene djelatnosti, koje se zadržavalo samo za supružnika i djecu. Žene su bile “rasterećene” rada u plaćenoj djelatnosti, a zauzvrat tome žena je trebala u porodici stvoriti privatno i intimno utočište, koje je harmonično dopunjavalo vanjski poslovni svijet konkurencije za novac i moć.

Pojava „građanke“Građansko društvo nije ženama dopu štalo

da budu direktne konkurentice u proizvodnom procesu. One su jednostavno isključivane iz procesa donošenja ekonomskih, političkih, pa čak i mnogih privatnih odluka. Imale su ograničene mogućnosti obrazovanja, nisu raspolagale svojom imovinom, nisu mogle pot-pisivati ugovore ili se zaposliti bez saglasnosti supruga. U socijalnom pravu pri razvodu i do-bivanju starateljstva nad djecom bile su izuzet-no oštećene. Zakonima je bila stvorena osnova da se radnicama isplaćuju najniže plate te da se njihov rad iskorištava. Takva situacija pred-stavljala je plodno tlo za prve javne zahtjeve za jednaka prava i mogućnosti žena i muškaraca.

Žene su imale značajnu ulogu u društvenim promjenama koje je Francuska doživjela u 18. stoljeću. Ustanke koji su u Francuskoj izbijali za vrijeme kriza u kojima je nedostajalo hrane uvijek su vodile žene. One su za sebe napravile društvene niše iz kojih su uticale na kulturni, so-cijalni, politički i ekonomski život. Ipak, nada u jednak pravni položaj s muškarcima nije se ispu-nila. Žene su ostale isključene iz proklamiranih građanskih prava.

Spisateljica Olympe de Gouges u takvoj je situaciji formulirala “Povelju o pravima žene i građanke”. Taj je dokument bio usko vezan

za “Povelju o ljudskim i građanskim pravima” proklamiranu 1789. Revolucionarno u Povelji je konzekventno uvođenje žene u formulaciju pravnih članova: “Žena ima pravo obnašati djelat-nosti u vlasti. Ona mora posjedovati jednako pravo kao i muškarac da stane za govornički podij.“ U ci-jeloj Povelji riječi “čovjek” ili “muškarac” zamijenila je riječima “muškarac i žena” te je uz svaku riječ “građanin” dodala i “građanka”. Povelju je poslala Nacionalnoj skupštini na ratifi ciranje. Deklaracija je u cijeloj Francuskoj, a i u inostranstvu, vrlo brzo dostigla veliki ugled. Kao dodatak na nju objavljen je “Društveni ugovor između žene i muškarca” (analogno Rusoovu “Contrat Social”). De Gouges je željela dotadašnji brak dopuniti Ugovorom ba-ziranim na jednakopravnosti. Prema njoj žena, na temelju materinstva koje joj je priroda omogućila, ima posebno značenje. Iz te je činjenice izvela posebna prava za ženu kao majku.

U doba strahovlade, Olympe de Gouges je osuđena 1793. godine. Što se više konso-lidiralo građansko društvo, to se više prava opet oduzimalo ženama. Žene su se rasule u različite interesne grupe i organizacije te nisu više nastupale zajedno i zajednički se borile za svoja prava. “Povelja o pravima žene i građanke” dugo je skupljala prašinu u arhivu i nije se pojavljivala na službenim listama pub-likacija tog vremena.

Godine 1848. u Seneca Fallsu u državi New York Elizabeth Cady Stanton i Lucretia Mott saz-

vale su zasjedanje na kojem je diskriminacija žene prvi put stajala na dnevnom redu. Među os-talim, su zahtijevale: pravo raspolaganja svojom imovinom i plate, pravo starateljstva nad djecom u slučaju razvoda braka, proširene mogućnosti razvoda, bolje pravno i ekonomsko osiguranje za razvedene žene, bolji pristup obrazovanju i mogućnostima zaposlenja i pravo glasa.

Svi smo ljudi„Declaration of Sentiment” donesena je i

slično kao “Povelja o pravima žene i građanke” uvezana s Poveljom o nezavisnosti iz 1776. go-dine. Ta objava principa upućena je protiv domi-nacije muškaraca u svim sferama života. Premi-sa teksta Deklaracije je da su svi ljudi, i muškarci i žene, rođeni s istim pravima na život, slobodu, stremljenje prema sreći i da je legitimni zadatak države osigurati im ostvarivanje ovih prava. Svi zakoni koji na bilo koji način žene stavljaju u podređen položaj proglašeni su nelegitimnima. Iako su se Deklaracija i stavovi njenih autorica nešto promijenili, oni ipak predstavljaju početak pokreta žena u SAD-u, koji je s djelovanjem počeo prije nego evropski pokret žena, te je tako predstavljao uzor Europljankama.

Kada se u 19. stoljeću formirao pokret žena on se najprije borio za poboljšanje položaja u području civilnog prava te za otklanjanje pravne nezrelosti (pravo na razvod, pravo na starateljst-vo o djeci, ukidanje starateljstva njihova supru-ga nad njima samima itd.). U njihovim zahtje-vima pravo glasa je imalo podređenu ulogu. Sve se svodilo samo na postavljanje molbi, koje su ovisile o dobroj volji njihovih muževa (puno-pravnih građana s pravom glasa). Saveznici pokreta žena, etablirane stranke i organizacije podržavale su žene samo onoliko dugo dok je to bilo u njihovom vlastitom interesu.

Zahtjev za pravom glasa nisu postavljala sva udruženja. Ako bi i bio postavljan, povlačen je uz objašnjenje da žene još nisu dovoljno zrele da bi dobile pravo glasa ili se zahtijeva-lo da pravo glasa dobiju samo dobrostojeće građanke. Relativno mala grupa građanki zauz-imala se za radikalnu promjenu društva. One su naglašavale jednakost muškarca i žene, iz čega je proizilazilo da i muškarac i žena moraju imati jednaka prava. Radikalni pokret žena bio je mali pokret koji se nije osjećao dijelom niti jedne stranke. Neke od njih su ipak tražile kon-takt sa socijalistički nastrojenim ženama. Pri-padnice radikalnog pokreta žena zauzimale su se i za prava socijalno oštećenih žena, za prava radnica i prostitutki. Pripadnice ove grupe za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovale su “In-ternacionalnu ligu žena za mir i slobodu”, kojoj su pripadale žene svih zaraćenih nacija.

Relativno autonomno organizirane grupe žena unutar socijalističkih, a kasnije i komunističkih pokreta imale su u osnovi jednake zahtjeve kao i

Iz historije ljudskih prava

Olympe de Gouges

Korijeni borbe za ravnopravnost spolova

VJE^ITA TEŽNJA JEDNAKOPRAVNOSTI

glasnik 45

Iz historije ljudskih prava

sami socijalitički pokreti, a to je ukidanje klasa i ukidanje privatnog vlasništva u području produkci-jskih sredstava. Jedna od istaknutih ličnosti socjalističkog pokreta žena bila je Clara Zetkin koja se, kao i pripadnice njenog pokreta, zauzima-la za ekonomsku neovisnost žene kao temeljnu pretpostavku jednakopravnosti te za ukidanje hijerarhije među spolovima analogno ukidanju klasa. U središtu zahtjeva socijalističkog pokreta žena stajalo je izjednačavanje plaća radnica s plaćama radnika (ista plaća za isti rad i isti posao, otvaranje sindikata za žene itd.), a kasnije je uz to došao i zahtjev za pravom glasa. Uspostavljanje međunarodnog Dana žena, 8. marta, povezuje se sa socijalističkim pokretom žena: “Zajedno s političkim i sindikalnim organizacijama koje su bile svjesne podjele na klase te s proleterijatom u njihovim zemljama socijalistički pokret žena orga-nizirao je obilježavanje Dana žena, koji u prvom redu služi promociji prava glasa žene.” [Rezolucija Druge međunarodne konferencije socijalističkog pokreta žena u Kopenhagenu 1910.]

Ograničeni uspjesiGodine 1920. u Americi su žene dobile pot-

puno pravo glasa - okruglo 50 godina nakon nji-hova obespravljivanja Ustavom. Pokret žena u Engleskoj počeo je s prvom reformom o pravu glasa 1832., da bi od 1869. najprije dobile pa-sivno i aktivno pravo glasa na nižim razinama u općinama i na nižim upravnim nivoima. Pro-leterke su se organizirale u “Women’s Trade Union Provident League”. Kasnije su se i one uključile u borbu za dobivanje prava glasa. Tako je pokret žena postao jedan od najvećih pokreta u Engleskoj prije Prvog svjetskog rata.

U Njemačkoj pokret za prava žena je na-jprije stajao u uskoj vezi s revolucijom 1848. godine. U vremenu restauracije koje je uslije-dilo nakon revolucije ženama su oduzeta os-novna prava, npr. pravo na članstvo u nekom udruženju ili pravo na redakcijski rad u nekom časopisu, kao i pravo na bilo koju vrstu političke djelatnosti. Time je pokret žena dospio gotovo do gašenja. Politička liberalizacija u 60-im godi-nama 19. stoljeća dovela je do osnivanja prvog udruženja žena (ADF) pod vodstvom Louise Otto-Peters 1865. Ranije veoma jaka socijal-demokracija išla je ruku pod ruku s pokretom

žena, čija je organizatorica bila Clara Zetkin. Pod uticajem tog pokreta žena socijaldemokrati su u svoj program preuzeli pravo glasa žena. Nakon izgubljenog rata, u Njemačkoj su pravo glasa za žene uveli 1918. socijaldemokrati.

U Francuskoj su veoma ograničene uspje-

he pokreta žena za vrijeme Francuske revoluci-je u područjima obrazovanja i porodičnog prava pobijedili jakobinci 1793., udruženja žena su zabranjena, žene su zakonski bile ograničene samo na domaćinstvo. Ta restriktivna politika nastavila se i u doba vladavine Napoleona I i utemeljena je u zakonu “Code Napoléon” koji je on izdao 1804., tako da se o pokretu žena opet može govoriti tek nakon revolucije 1848. Res-tauracija koja je provođena nakon Revolucije nije bila tako jaka te nije u potpunosti ni mogla ugušiti rastući nastanak organizacija žena. Ipak, uspjesi su bili veoma mali. Iako je Fran-cuska bila prva zemlja u Evropi koja je uvela jednako pravo glasa za sve muškarce, pravo glasa za žene priznala je tek 1944. godine. Tek 80-ih godina 20. stoljeća odstranjene su sve forme diskriminacije u civilnom pravu.

Najvažniji zahtjev pokreta žena - dobivanje prava glasa - konačno je usvojen. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata društveni fokus se opet pomjerio prema materinstvu i porodici - deziluzi-onirani povratnici iz rata morali su imati nekoga da se brine o njima, pad nataliteta morao se na-doknaditi. Oko 60 godina nakon toga ideje nji-hovih baka ponovno su prisutne u svakodnevnici današnjih žena.

Kraj 60-ih godina prošlog vijeka je vrijeme pokreta studenata i pokreta za mir. Studenti su pravili letke i nacrte rezolucija, diskutirali i demon-strirali protiv “učahurenja koje traje 1000 godina” na sveučilištima, protiv malograđanstva i za samoodređenje. Studentice iz istih organizacija i istog pokreta davale su svoj doprinos i jednom drugom pokretu, i to na taj način što su kuhale za svoje kolege, otkucavale spise i manuskripte

te čuvale djecu. Kad su studentice ovu nejedna-kost stavile na dnevni red, bile su jednostavno zbrisane od svojih kolega - muških studenata. Njihovi zahtjevi bili su apolitični, nejednakost među spolovima bila je “manje bitna” tema, koja će se riješiti sama od sebe čim se riješi situacija s tadašnjom podjelom na klase. Došlo je do rascjepa. Studentice su se počele autonomno organizirati u tzv. vijeća žena. Nakon što su ih muškarci isključili, htjele su se intenzivno baviti položajem i ulogom žene.

Privatno je i političkoPrimjer iz Njemačke govori o tome. Kao tre-

nutak rođenja novog pokreta žena u Njemačkoj slovi Prva savezna konferencija žena u Frank-furtu na Majni, na kojoj se okupilo 450 žena iz 40 različitih organizacija. U pozdravnom govoru rečeno je: “Privilegirani još niti jedanput u historiji nisu dobrovoljno odustali od svojih prava. Zbog toga mi zahtijevamo da žene postanu odlučujući faktor u događanjima. Žene se moraju same or-ganizirati, spoznati svoje vijekovima stare prob-leme i naučiti zastupati vlastite interese.”

Žene su bile organizirane u manje grupe i odbijale su članstvo u većim savezima i stranka-ma, s obzirom na to da nisu željele napraviti čvrste strukture moći. Feministkinje su u svojim zahtijevima, idejama i načinu rada bile hetero-gene i radile su u svim područjima društva (so-cijalnom, kulturnom, političkom, naučnom itd.). Iako je jezgra pokreta žena ostala neovisna, kasnije su mnoge feministkinje unutar stranaka i državnih institucija promovirale ideju i brinule se o provedbi interesa i unapređenja žena.

Žene iz studentskog pokreta najprije su živjele u zajednici s muškim kolegama. Tokom razvoja pokreta žena one su sve više i orga-nizirale svoje vlastite zajednice. Bile su site haotičnih kuhinja, praznih frižidera i željele promjenu. Na ovaj način su pokušale ispro-bati nove forme “ženskog” življenja u zajednici. Žene su željele živjeti, učiti, putovati i diskutirati zajedno s drugim ženama. Nisu samo studen-tice tražile nove načine života u zajednici. I kod drugih skupina porasla je potreba da zajedno tematiziraju svoj položaj u društvu, porodici i poslovnom životu. Nastale su brojne grupe vlas-titog iskustva u kojima se po prvi put pričalo o ličnim problemima te strategiji političke borbe, ali i o strategiji borbe koja se događala u porodici. Spoznaja da su privatni i lični problemi samo prividno jedini zajednički, tj. da nalikuju na prob-leme i drugih žena, pružila je osnovu za stvaranje solidarnosti u grupi i solidarnosti svih žena te za preispitivanje društvenih uslova situacije žena. Rečenica “Privatno je ujedno i političko” postala je misao vodilja pokreta žena.

Važna tačka njihova rada bila je lektira. Si-mone de Beauvoirs “Drugi spol”, Betty Friedans “Ludilo žene”, Kate Millets “Spol i moć”, Al-

Clara Zetkin

Louise Otto-Peters

glasnik46

ice Schwarzers “Mala razlika i njene velike posljedice”, kao i istraživanja života žena i matrijarhata, bila je lektira koju su čitale mnoge žene, što je dovelo do toga da se dotadašnji odnos među spolovima stavi pod veliki znak pitanja.

U “feministkinje prvog sata” ubrajale su se brojne majke. One su osnivale “boravišta za djecu” gdje se vodila briga o djeci i temeljito su diskutirale o odgoju djece, o specifi čnom pro-pisivanju uloge muškarca i žene u djetinjstvu i o metodama odgoja bez represije - tzv. antiau-toritativni odgoj je rođen. Boravišta za djecu i slobodne škole razvili su se paralelno s pokre-tom žena i bili povezeni s diskusijama o ulozi majke. Na pitanje djece nadovezala se kasnije diskusija unutar pokreta žena.

Oslobađanje seksualnostiU središtu javnih akcija stajalo je pitanje

samoodređenja i prava na samoodređenje žene i njenog tijela. Borba za legalizaciju pobačaja počela je u mnogim zemljama i pra-tile su je žene iz svih slojeva društva. Sve je počelo u Francuskoj s javnim apelom 344 žene za legaliziranje prekida trudnoće. Tu akciju je u Njemačkoj ponovila jedna veoma važna protagonistica pokreta žena, Alice Schwarzer, koja je u Francuskoj radila kao korespodentica. Javni apel u Njemačkoj su potpisale 374 žene u dobi od 21 do 77 godina, što je bilo objavljeno u novinskom magazinu Stern i koristilo kao veo-ma kontroverzan materijal za kasnije diskusije.

Sljedeća bitna tema bilo je seksualno nasilje. Silovanje, seksualno zlostavljanje žene, ali i zlostavljanje u porodici, što je do tada spadalo u “privatnu sferu” i bilo tabu tema u društvu, stavljeno je na svjetlo dana u svoj svojoj mjeri. U Holandiji, Engleskoj i Italiji održavale su se velike javne akcije pod motom “Opet ćemo osvojiti noć”. Nastale su kuće za smještaj odbjeglih žena, uvedeni su SOS tele-foni i organizirane grupe za samopomoć. Žene

su protestirale protiv i procesuirale pornografi ju i činjenicu da se žena u medijima predstavlja kao niže biće.

Protest žena bio je usmjeren i protiv već formiranog zdravstvenog sistema. U autonom-nim centrima za zaštitu zdravlja žena propagirani su samopregledi i prekidanje monopola liječničke dijagnostike i terapije. Društvo je imenovano uz-rokom tzv. ženskih bolesti. Osnovani su tribunali protiv po zdravlje štetnih metoda i sredstava far-maceutske industrije i protiv liječnika koji su bili neprijateljski raspoloženi prema ženama. Žene su bojkotirale izbore za miss i demonstrirale pro-tiv diktiranja ideala ljepote.

Širom svijeta nastajali su projekti žena i projekti za žene; centri žena, izdavačke i novin-ske kuće, knjižare, radionice, savezi, pozorišne grupe, kafi ći i kuće za odmor. Projekti žena i organizacije žena su se povezivali. Žene nisu bile zajedno samo iz političkih razloga, nego su zajedno provodile i svoje slobodno vrijeme i zabavljale se.

Pokret studentica, kao jedno od svojih prvih pitanja, postavio je pitanje seksualnog morala te organizirao proteste na tu temu. Malograđanski odgoj koji je isključivao seksualno prosvjetljenje promatran je kao jedan od uzroka formiranja “autoritativnih karaktera”. Zbog toga seksualni moral u spoju sa slabostima čovjeka vodi do formiranja autoritativnih karaktera i fašizma. Seksualna sloboda slavljena je kao sredstvo emancipacije, ovisnost i tlačenje žena sa strane muškaraca trebali su biti prekinuti. Pojavljivanje pilula za kontracepciju u ovo doba najprije je ženu oslobodilo straha od neželjene trudnoće i veoma je slavljeno. Ipak, stari tabui su i dalje postojali i trebalo ih je prekinuti.

Ono što je još više izazivalo bijes kod žena, uz realnost činjenica protiv kojih se borio pokret studentica, bilo je seksualno prilagođavanje željama muškarca i raspolaganje muškarca ženom u seksu. One su se zauzimale za

“oslobađanje ženske seksualnosti”. Tadašnji rezultati istraživanja pobili su psihoanalitičku tezu vaginalnog orgazma (koji se kao mogao ostvariti samo penetracijom) te uništili tezu da žene muškarcima zavide na penisu. Istodobno se razgovaralo o realitetu živuće seksualnosti i prisili na nepostojanje fantazija. Penis kao jedini organ za ispunjavanje ženske seksualne želje stajao je na raspolaganju, ali se razgovaralo o novim putevima zadovoljenja žene i njih se is-probavalo. Tako su neke žene u ovom razdoblju otkrile svoju ljubav i sklonost prema ženama te su lezbijske grupe prvi put ugledale svjetlo dana.

Ekonomska situacija žene, posebno nepla-ćeni rad u kući iz čiste “ljubavi” prema porodici te isti rad i posao manje plaćen nego kad ga obav-lja muškarac, jedna je od važnih točaka rada feminističkih grupa. Bilo je njegovano različito plaćanje u tipično muškim ili tipično ženskim zanimanjima. Godine 1978. u Njemačkoj je prvi put jedna radnica tužila tvrtku u kojoj je bila zaposlena, navodeći da ona za isti posao koji obavljaju njene kolege dobiva manju platu, usli-jedile su stotine takvih tužbi.

Obračun sa diskriminacijomŠto se tiče teme rada u kući, unutar među-

narodnog pokreta žena iskristalizirale su se dvije struje: “Unitaristkinje” su polazile od prin-cipijelne jednakosti muškarca i žene. Prema principu jednakosti i muškarci i žene moraju imati iste uvjete, što znači da žene moraju imati jednake šanse kao muškarci u poslovnom svijetu, a polovicu domaćinstva mora voditi muškarac. Pri odgoju djece, muškarac i država se moraju uzeti u obzir jednako kao i žena. Uni-taristkinje se bore protiv “mita majke”. Jako su zastupljene u Njemačkoj.

“Diferencijalistice” polaze od principa različitosti između muškarca i žene. One su 70-ih godina zdušno zahtijevale plaćanje rada u domaćinstvu. One odobravaju majčinstvo i u vezi majka-dijete prepoznaju društveno kritički potencijal. Trudnoća, rađanje i odgajanje djece stavljaju se kao suprotan pol plaćenoj djelat-nosti, “logika majke” objašnjava se kao ženska moć, koja se mora unapređivati i sačuvati. Glavno uporište diferencijalističkog stava može se pronaći u Italiji. Kao slabost ovog stava navodi se mistifi ciranje tradicionalne podjele uloga. Plaćanje rada u domaćinstvu ženu bi još samo više vezalo za kuću i porodicu. Odgovor-nost oca i društva u odgoju djece i vrijednost tih institucija za razvoj zdrave ličnosti djeteta zago-vornice diferencijalizma nisu istraživale.

Polazeći od feminističke kritike znanosti, sve se više pažnje poklanjalo istraživanju žena i sve je više znanstvenih radova i publikacija na temu “žena”. Žene su istraživale historiju i došle do spoznaje o izuzetnim dostignućima žena te su tu polovicu historije koja je bila nepoznata stavile

Iz historije ljudskih prava

Alice SchwarzerKate Millets

glasnik 47

na raspolaganje javnosti. Pod znak pitanja nije se stavljao samo sadržaj istraživanja, nego i njegov način i forma te su se uvodili novi načini i forme istraživanja novih sadržaja. Prije svega u Americi su izdvojeni budžeti i osoblje za tzv. Women’s Studies. Danas su “Gender Studies” neodvojiv dio istraživanja, iako revolucionarizacija cjelok-upnog istraživačkog rada nije uspjela.

Porodično i bračno pravo pretrpjelo je re-forme u mnogim zemljama. Diskriminacija i nejednakost su ukinuti i prilagođeni realitetu. To se, na primjer, u Njemačkoj ticalo odabira prezimena pri stupanju u brak (porodično prez-ime može biti muškarčevo ili ženino), bračnog prava (i muškarac i žena mogu jednakopravno imati zaposlenje, slika o “braku s domaćicom” je ukinuta), brakorazvodnog prava (princip krivnje je ukinut, uvedena je skrb za ženu), prava na starateljstvo (dobrobit djeteta je u pr-vom planu). Rezultat aktivizma je i dopušteni prekid trudnoće u mnogim zemalja, uvedeno tzv. “kvotiranje” kao dugoročno sredstvo kako bi se ženama osigurao pristup funkcijama na vlasti, a doneseni su i zakoni o zaštiti trudnica na radu (osiguranje radnog mjesta).

Pokret žena je u svim sferama društva imao uspjeh kako na institucionalnoj tako i u privatnoj sferi, u suživotu različitih spolova. Mnogi od zahtjeva, ipak, nisu prihvaćeni i nisu uspjeli promijeniti ništa u društvenim struk-turama. Tim zahtjevima danas se posvećuje pokret žena ostvarujući ih korak po korak (npr. razlozi za traženje i dobivanje azila za žene, registrirane zajednice homoseksualnih parova, kažnjavanje silovanja u braku itd.). Čak i nakon gušenja javnih akcija i jakih kontrapokreta žene su osvojile osjećaj samopoštovanja koji se više ne može zanemariti.

Poziv na solidarnostAko su žene sa sjevera i žene s juga na

prve dvije svjetske konferencije žena i na paralelno s konferencijama održanim foru-mima NGO-a 1975. u Meksiku i 1980. u Ko-penhagenu bile konfrontirane, onda se za vrijeme Foruma u Nairobiju dogodilo izuzetno zbližavanje, koje se može povezeti s preokre-tom unutar pokreta žena s juga. Feministkinje juga povezale su se u krovnu organizaciju DAWN (Development Alternatives with Women for a New Era). Zbog različitog nivoa razvoja, feministkinje iz zapadnjačkih kultura postavljale su sasvim druga težišta od onih s juga u borbi za prava žena u zemljama u razvoju i u zem-ljama u kojima vlada diktatura. Feministkinje industrijskih zemalja najprije su naglašavale nužnost borbe za politička i građanska prava. S druge strane, feministkinje iz zemalja u raz-voju okosnicu svoga rada gradile su oko borbe za ekonomska prava i poziva na solidarnost. Dok je ženama iz razvijenih zemalja stalo do

pomirenja između materinstva i poslovnog svi-jeta, ukidanja podjele uloga u socijalnoj sferi te ukidanja ograničenih šansi za stvaranje kari-jere, žene u većini zemalja svijeta još uvijek se bore za svoje elementarne potrebe: mogućnost obrazovanja, sudjelovanje u javnom životu, zaštitu tijela i života. Takve interesne razlike često dovode do razdvajanja pojedinačnih pokreta žena.

Značaj Pekinške poveljeDanas žene koje se bore za svoja prava

pokušavaju spoznati mnogostrukost njihovih problema i razlike među njima do kojih dolazi zbog različitih kulturnih tradicija, socioekonom-skih i političkih uslova u pojedinačnim zemlja-ma. I unatoč tim razlikama međunarodni pokret naglašava zajedničke zahtjeve i bori se za njih. Globalna ekonomska kriza i zagađenje okoline su važne teme, uzimanjem tih tema u svoj pro-gram, kao tema koje se usko povezuju s para-digmom ljudskih prava, pokret žena bi mogao dobiti novu snagu.

Bitan zadatak današnjeg pokreta žena je etabliranje prava žena kao čvrstog sas-tavnog dijela univerzalno važećih ljudskih prava. Prava žena trebaju stajati iznad reli-gioznih i kulturnih običaja pojedinačnih zem-alja. Osim toga, mora biti omogućeno da se provedu međunarodne sankcije protiv država koje ne poštuju prava žena. Prve korake u tom pravcu predstavlja “Sporazum o otklan-janju svake forme diskriminacije žena”, doku-ment u kojem su prvi put ispisane klauzule protiv diskriminacije te program za ukidanje diskriminacije. Na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima u Beču 1993. godine nasilje nad ženama je prvi put u označeno kao pov-reda ljudskih prava. U zaključnom protokolu s Četvrte konferencije žena održane 1995. godine u Pekingu piše: “Prava žena su ljud-ska prava!” Pokreti žena diljem svijeta mogu se pozvati na Pekinšku povelju, s obzirom na to da uz pomoć nje mogu gotovo u svim područjima društva zahtijevati konkretene akcije od svojih vlada.

Osim toga, moguće je uvesti i neke mo-gućnosti sankcioniranja. Godine 1999. potpisan je “fakultativni protokol” na “Sporazum o ot-klanjanju svake forme diskriminacije žena”, koji omogućuje individualne optužbe. To znači da žena koja trpi diskriminaciju u svojoj zemlji može od najvišeg gremija UN-a, Odbora za žene, zahtijevati jednakopravnost. Na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Haagu napravljen je izniman napredak po pitanju žena. To je prvi sud u svjetskoj historiji koji je silovanje žena u ratu osudio kao povredu ljudskih prava, odnosno kao zločin protiv čovječnosti.

Dorette WESEMANN, Obrazovni server D@dalos

Iz historije ljudskih prava

Novo iz Fondacije CUREONLINE DIREKTORIJ ŽENSKIH GRUPA U BIH

Nedavno je na web lansirana online verzija Direktorija ženskih grupa u BiH koju je kreirala i realizirala Fondacija CURE u sklopu incijative „Oživljavanje ženskog pokreta u BiH“. Cilj ove inicijative je prika-zati bosanskohercegovački pokret za ženska ljudska prava i osigurati informacije o radu i dostignućima ženskih grupa.

Jadranka Miličević, jedna od inicijator-ki, je naglasila kako će online direktorij ubr-zo imati i mogućnost pretrage po ključnim riječima, što će olakšati pristup traženim informacijama svim zainteresiranim oso-bama. Direktorij je kreiran pod Creative Commons licencom koja omogućava prava na dalje dijeljenje i korištenje infor-macija u nekomercijalne svrhe. Projekat je podržala švedska Fondacija Kvinna till Kvinna i Fond otvoreno društvo BiH. Prvu online platformu ženskih grupa u Bosni i Hercegovini možete naći na adresi: http://zenskegrupebih.fondacijacure.org

Na prezentaciji online direktorija bili su predstavljeni i rezultati istraživanja o ženskim grupama u BiH. Rezultate su pred-stavile voditeljice inicijative Taida Horozović i Jadranka Miličević. Taida Horozović je istakla da je jedan od glavnih rezultata istraživanja saglasnost ženskih grupa da se konačno kreira Ženska mreža BiH, što će i biti realizovano tokom 2009. godine.

Pomenuto istraživanje, koje je obuh-vatilo ukupno 99 ženskih grupa, rezulti-ralo je i preporukama za vladine institucije po prioritetima kako slijedi:

1. Državna strategija i budžet za ekonomsko osnaživanje žena (42,4%),

2. Rokovi za rezultate rada državnih organa po pitanju boljeg standarda života žena u BiH (30,3%)

3. Državna strategija za veći broj žena na mjestima odlučivanja u ekonomiji i politici (24,2%),

4. Opismenjavanje i obrazovanje ženske dece (21,2%)

L.M.

glasnik48

Jedno od ustavnih prava čovjeka je i pravo na rad. To pravo pretpostavlja određenu količinu rada, pod određenim us-lovima za odgovarajuću naknadu uključujući pravo i slobodu čovjeka da prema svojim mogućnostima, znanju, vještinama i potre-bama utvrđuje ugovorni odnos s fi zičkom odnosno pravnom osobom koja takav rad tre-ba i za njega je spremna pružiti odgovarajuću (materijalnu) naknadu.

U praksi ovaj odnos može biti narušen npr. tržišnom utakmicom, vremensko-kadrovskim normativima koji mogu biti uslovljeni vanjskim faktorima i na koje radnik nema značajnijeg uticaja. Različiti podzakonski akti, granski i drugi kolektivni ugovori predstavljaju socijalni korektiv koji garantuje određena (minimalna) prava i u slučajevima kada nije ispunjen dio ugovorenih obaveza.

Drugi objektivni faktori kao što su mod-ernizacija rada, vlasništvo, inovativne teh-nologije, restrukturiranje pojedinih, ali još uvi-jek za ukupni proizvod, međusobno ovisnih jedinica, opšti trend smanjenja radnih mjesta, sve veće tržište rada s nesigurnim i promjen-jivim ekvivalentima rad – izvršenje – naknada stvaraju u posljednje vrijeme stanje ozbiljne socijalne nesigurnosti i neizvjesnosti.

Socijalni konfl iktU takvim uslovima do izražaja dolazi i

“oslobođena” agresivnost i destruktivnost ljudi. Jedan od oblika takvog ponašanja u modernom društvu je nazvan mobbing. Puno je termina kojim se pokušava pre-vesti «mobbing»: psihološko zlostavljanje, psihiloško maltretiranje, psihološki terorizam, moralno maltretiranje, moralno zlostavljanje i sl. Analogno Mobbing ili psihološki teror u poslovnom životu je neprijateljska i neetička komunikacija usmjerena na sistematičan način od strane jednog ili više lica, uglavnom prema jednom pojedincu ili pojedinki. Zbog mobbing-a takva osoba je stavljena u poziciju bespomoćnosti i nije u nemogućnosti da se odbrani. Žrtva se drži u takvoj poziciji pomoću stalnih maltretirajućih aktivnosti. One se često javljaju (najmanje jednom sedmično) i u dužem razdoblju (najmanje šest mjeseci). Zbog visoke učestalosti i dugog trajanja ne-prijateljskog ponašanja, to maltretiranje do-

vodi do značajne mentalne, psihosomatske i socijalne patnje.

Početak 21. vijeka u svijetu, a posebno u zemljama tranzicije kojima pripada i Bosna i Hercegovina, obilježile su burne promjene u području rada koje pred svakog pojedinca i pojedinku, u cilju opstanka, postavljaju i velike zahtjeve za prilagođavanje. U tom procesu čovjek ne samo da pristaje pod-nositi stresove nego ih i sam, svjesno ili ne, proizvodi.

U svim zemljama članicama Evropske unije mobbing je na putu da preraste u epi-demiju.

To je i razlog što EU djelatnici pokušavaju usvojiti statut protiv mobbinga, za cijelo područje Unije. U mnogim zemljama do-neseni su i zakoni koji tretiraju ovu pojavu. Širom svijeta djeluju brojne organizacije za sprječavanje pojave i educiranje. U južnoj Australiji i Novom Zelandu se otvoreno bori protiv skupe „poslovne tajne – mobbinga“, naročito u zdravstvenim profesijama. I u Južnoj Africi postoji fondacija za studij traume na radnom mjestu. U Japanu je proučavano pojavljivanje mobbinga na sveučilištu. Održavaju se brojni međunarodni skupovi na ovu temu. Među njima značajna je bila Kon-ferencija “Prevencija nasilja i zlostavljanja na radnom mjestu” održana u organizaciji Belgi-jskog Saveznog Ministarstva zapošljavanja i Evropske fondacije za poboljšanje životnih i radnih uslova (SASAM).

Istraživanja su pokazala da je oko 28% zaposlenih u Evropskoj uniji, ili 41,2 miliona ljudi, pod stresom. Rad pod stresom ima za posljedice 50-60% svih izgubljenih radnih dana i oko pet miliona nesreća na poslu. To znači gubitak najmanje 20 milijardi eura godišnje. Jedan od najčešćih uzroka stresa na radnom mjestu predstavljaju međuljudski odnosi. Istovremeno, u EU 12 miliona (8%) ljudi se žali da ih vrijeđaju nadređeni, šest miliona (4%) se žali na tjelesno nasilje, a tri miliona (2%) na seksualno zlostavljanje. Stres zbog loših međuljudskih odnosa opisu-je i pojam mobbing. Operacionalizacija pojma mobbinga u čijoj je u osnovi socijalni konfl ikt uslovljen frustracijom na bilo kom nivou so-cijalnih odnosa u zakonodavno-pravnom

smislu nije jednostavna unatoč jasno pre-poznatljivim posljedicama. Ako uvažimo te-meljnu riječ (engl. to mob; lat. mobile vulgus) iz koje je i izveden sam pojam tada je mob-bing defi nisan, u pravilu, kao nasilje grupe nad pojedincem.

Bespomoćna pozicijaPojava nije novi fenomen. Nasilje u

radnom okruženju staro je, vrlo vjerovatno, koliko i sam rad. Pojavni oblici nasilja imali su i značajne istorijske dimenzije, neki su bili sistemski neki izvan sistema počevši od iskorištavanja rada maloljetnika, najamnog rada, prisilnog rada, itd. sve do različitih formi verbalnog i neverbalnog nasilja na rad-nom mjestu, a u konačnici i tzv. psihološkog nasilja odnosno mobbinga.

Unatoč brojnim pokušajima defi nisanja mobbinga u zakonodavstvima evropske unije koja uključuju pojam žrtve (mobbinga) izostaju bitni elementi (biće kaznenog djela? mjerljivo izvršenje?), jer je pojam mobbinga, kako je to već rečeno, defi nisan prvenstveno kao socijalni konfl ikt na radnom mjestu i u procesu rada između saradnika istog ranga, hijerarhijski nadređenih ili podređenih u orga-nizacijskoj strukturi preduzeća ili ustanove. S druge strane, postoji čitav niz defi nicija od strane raznih istraživača, organizacija kao i nacionalnih stajališta koje su izrađene na različitim nivoima operacionalizacije kako pojma tako i posljedica. Psihoanalitičari upo-zoravaju da se radi o modernijem pojmu kod vrlo starog i opisanog procesa.

Mobbing u ekspanziji - zastrašivanje, prijetnje, prinuda, zavjera…

SVJESNO UBIJANJE LI^NOSTIRezultati mobbinga nepobitno ukazuju na ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i na nepoštivanje integriteta i dostojanstva osobe

glasnik 49

Mobbing se najčešće događa između poslodavca i uposlenika, ali, na žalost, se sve češće pojavljuje i između kolega u struci i na istom hijerarhijskom nivou odgovornosti. Mnoge od žrtava su i menadžeri i nadređeni, napadnuti od beskrupuloznih podređenih ili sebi jednakih, često s odobrenjem više up-rave (menadžmenta). Iako često izraste iz su-koba koji je potaknula neka bitnija promjena u radnom okruženju, mobbing nije tip konfl ikta čije rješenje može otvoriti prostor pozitivnim promjenama. Dok su sukob i konkurencija neophodni u postizanju poslovnih ciljeva, te se temelje na realnim argumentima, a ne na konkretnim vrijednostima pojedinca i konačno rezultiraju i korisnim rješenjima, kod mobbin-ga su atmosfera i odnosi neprijateljski, nema povoljnih niti korisnih rješenja.

Rezultati mobbinga nepobitno ukazuju na ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i na nepoštivanje integriteta i dostojanstva osobe. Ovaj izvitopereni odnos uveliko ugrožava i jednakost, ali i pravednost. U određenim situacijama poput umjetničke i naučne on ugrožava i akademsku slobodu.

O mobbingu, njegovoj prisutnosti i raširenosti se još uvijek malo zna. Žrtve najčešće šute, strah ih je započeti braniti se, a okolina pojavu ignoriše. Upozoravajući na ozbiljnost problema treba naglasiti kako je bitno da se svaki pojedinac/ka, koji su u rad-nom odnosu, upozna šta je to mobbing i nauči ga prepoznati. Jer, mobbing se može spriječiti samo prevencijom i to sistematskom primar-nom prevencijom, informiranjem, edukacijom i konkretnim zahvatima. U tom smislu vrlo bitno je da svaki pojedinac/ka radi na unapređenju

svojih komunikacijskih vještina, da zakono-davstvo u svojim odredbama ima adekvatne zaštitne mehanizme i da organizacijska poli-tika i praksa primjenjuje pravilnike o radu koji ne tolerišu zlostavljanje.

Teške posljediceIstovremeno, nužno je stimulirati svijest

javnosti, pomoći u otkrivanju mobbinga na radnim mjestima, potaknuti preventivnu, pravovremenu i prikladnu akciju. Najprije je potrebno da svako pojedinačno sa više kritičnosti analizira niz ponašanja čiji uticaj često podcjenjujemo ili na njih ne reagujemo na odgovarajući način zbog straha od gu-bitka posla ili straha od konkurencije, mada ta ponašanja predstavljaju barbarski psiho-teror. Ono što možemo i trebamo učiniti za sebe i svoje radno mjesto kao prvi korak u prevenciji mobbinga i njegovih posljedica je pravovaljana informacija.

Sasvim je jasno da je fenomen mob-binga prekompleksan da bi se u njegovoj genezi identifikovao samo jedan faktor. Mobbing često izraste iz sukoba kojem je uzročnik neka bitnija promjena u radnoj sre-dini. Taj sukob prerasta u rat između dvije strane zbog njihovih suprotnih stajališta. Čini se da on proizilazi iz interakcije više povezanih faktora od kojih svaki ima zasebnu ulogu te se vrlo često međusobno pojačavaju i tvore sistem. Posljedice mob-binga su također kompleksne, a mogu se izražavati na ličnom, profesionalnom, porodičnom i socijalnom nivou pojedinca/ke, na organizacijskom nivou poslovnog subjekta i konačno u financijskim termi-nima na ukupnom društvenom nivou.

Na kraju treba reći da su mnogi ljudi, inače stručnjaci u svom poslu (pravnici, ekonomisti, privrednici....), u nedostatku valjanih infor-macija o karakteristikama mo bb inga, skloni i neka druga devijantna ponašanja i odnose podvesti pod mobbing. To je najčešće slučaj kada pojedinac/ka zapadne u stanje ili sin-drom emocionalne, psihološke i fi zičke iscr-pljenosti, uz osjećaje niskog samopoštovanja i niske radne efi kasnosti – „burn out“ sindrom. Razliku između stresa na radnom mjestu, sin-droma burn out i mobbinga mogu prepoznati i dijagnosticirati samo educirani stručnjaci. Nije samo neprofesionalno nego može biti i opasno za pojedini slučaj loših međuljudskih odnosa u nekoj radnoj sredini brzo i lako uspostavljati „dijagnozu“ mobbinga.

D. M.

Učestalo i dugotrajno ponižavanjeVećina autora slaže se da je mobbing, u pravilu, grupno agresivno ponašanje i da

mu u osnovi leži nekoliko faktora kao što su npr. individualni i grupni obrasci ponašanja, disfunkcije ili slabosti organizacijske strukture i kulture, socijalni konfl ikt, distribucija moći i/ili kontrole, političko manevriranje i sl. od kojih se samo dio može prevenirati..

Mobbing je termin preuzet iz etologije, a prvi ga je 60-tih godina upotrijebio Lorenz da bi opisao ponašanje kojim se služi grupa prirodno slabijih jedinki kako bi otjerale prirod-no jaču, potencijalno opasnu jedinku. Laymann ga je 80–tih opisao kao neprijateljsku i neetičnu komunikaciju koja je sistematski uperena prema jednoj ili više osoba, najčešće prema samo jednoj osobi, a koja je stavlja u bespomoćnu poziciju i onemogućuje joj od-branu, Davenport u 90–ima identifi kuje mobbing kao ponašanje saradnika, nadređenih ili podređenih upereno protiv digniteta, integriteta i kompetentnosti mobirane osobe koja biva izložena emocionalnoj torturi manje ili više optužena da sve što radi – radi pogrešno. Steinman, 2003. opisuje mobbing kao učestalo i dugotrajno ponašanje s okrutnim, os-vetoljubivim, malicioznim pokušajima da se ponizi, marginalizira ili podriva mobiranu osobu ili grupu zaposlenika kroz zastrašivanje, prijetnje, prinudu, zavjeru, manipulaciju, iznudu, neprijateljsko i nekorektno ponašanje koje može imati uticaja na dignitet, emocio-nalnu i fi zičku dobrobit i zdravlje pojedinca.

Oblici zlostavljanjaU radnom okruženju žrtva ne može doći

do riječi ili je stalno prekidana u govoru. Ignorišu je, kao da ne postoji. Isključuju je iz društvenog života na poslu (“zaborave” je pozvati na proslave, zabave, ignorišu u pauzama...) Prekidaju razgovor u trenutku kada žrtva ulazi u prostoriju. Kontrolišu je li prisutna na poslu više ili manje nego što je to uobičajeno u toj sredini. Žrtvu se premješta u prostor udaljen od radnih pros-tora ostalih kolega. Dobiva samo besmisle-na zaduženja i radne obaveze koje su ispod njenog profesionalnog i obrazovnog nivoa, ili joj daju zadatke koje ne može riješiti, ili stalno dobiva nova zaduženja. Stalno je izložena kritici.

Žrtvu se optužuje za propuste koji se ob-jektivno nisu dogodili, za ono što je napas-nik kriomice namjerno eliminisao ili oštetio. Neutemeljeno obezvrjeđuju rezultate rada izabrane “žrtve”. Uskraćivanje važnih infor-macija. Ismijavanje i šale na račun govora, držanja, hoda, odijevanja. Na osnovi izgle-da, privatnog života, nacionalnosti, spola, rase i sl. Širenje neprovjerenih glasina, kle-veta, pogrda, pokušaji sramoćenja žrtve.

Opterećivanje izmišljenim seksual-nim intrigama. Prijetnje fi zičkim nasrtajem, fi zičko zlostavljanje. Seksualno napastvo-vanje. Teror telefonskim pozivima.

Žrtva često postaje osoba koja se samo slučajno nalazi u zlostavljačevoj blizini, ali jednako i osoba kojom se može manipulirati kao i osoba čija karijera je u usponu i ovisi o dobroj volji nadređene osobe (zlostavljača). Najčešće zlostavljana osoba, čak i ako nema straha od suprotstavljanja torturi, ne zna kome se obratiti za pomoć.

glasnik50

BiH – Region – Evropa - Svijet

Migranti i manjine u Evropskoj uniji (EU) su diskriminirani u zabrinjavajućem obimu. Stvaran broj rasistički motivisanih krivičnih djela “ekstremno je visok”, pokazala je Studija Evropske agencije za temeljna prava čiji rezul-tati su predstavljeni paralelno s održavanjem Ženevske konferencije protiv rasizma održane ove godine.

Ispitivanje, koje je provedeno u svim državama Evropske unije pokazuje, prema mišljenju autora i analitičara, “da su diskrimi-nacija, napastvovanje i rasistički motivisano nasilje prošireniji nego što se to može cijeniti na osnovu službenih statistika”. Zbog toga među migrantima i doseljenicima u zemlje EU vlada rezignacija, a često nedostaje “povjerenje u mehanizme zaštite žrtava”. Prema rezultatima Studije posebno je izražena diskriminacija man-jina u Italiji i Grčkoj. U Studiji je ispitano 23.500 različitim oblicima diskriminacije pogođenih osoba u zemljama članicama EU. Samo jeda-naest od 27 zemalja članica dostavilo je Evrop-skoj uniji pouzdane podatke o diskriminaciji.

Najteža i najčešća diskriminacija provodi se prema Romima kojih u zemljama EU ima oko 12.000.000. Gotvo jednako ugroženi su i

tamnoputi afrički doseljenici. Četiri od deset Afrikanaca je izjavilo da su izloženi visokom stupnju diskriminacije. Među Romima, koji ug-lavnom žive u novim članicama Unije, gotovo svaki drugi je prijavio slučaj diskriminacije. “To pokazuje bez sumnje da se radi o zaista eks-tremnoj i sveprisutnoj diskriminaciji”, izjavila je Jo Goodey, voditeljica odjela “sloboda i praved-nost” evropske agencije za temeljna prava.

Od 23.500 ispitanih njih 55 posto smatra da je u zemlji u kojoj žive proširena diskrimi-nacija na osnovi etničkog porijekla, 37 posto navodi da je u proteklih godinu dana doživjelo diskriminaciju, a 12 posto je čak lično bilo žrtva rasističkog nasilja. Nažalost, samo 20 posto pogođenih obratilo se za pomoć policiji. Kod Roma 92 posto pogođenih nije porijavilo dis-kriminaciju.

Morten Kjaerum, direktorica Evropske agencije za temeljna prava ističe kako “ispiti-vanje pokazuje da se velika većina djela dis-kriminacije ili rasistički motivisanih krivičnih djela uopšte ne prijavljuju”.

Prema saznanjima ove agencije posebno velika rezignacija vlada među migrantima i manjinama. Anketirani koji su, prema vlas-

titim navodima, žrtve diskriminacije u 82 posto slučajeva ne prijavljuju svoj problem policiji, a njih 64 posto smatra da se u slučaju prijave ionako ništa ne bi promijenilo. Ne vjeruju da bi policija išta poduzela. Istovremeno su izjavili da ne poznaju niti jednu jedinu organizaciju koja podupire, pomaže i savjetuje žrtve diskriminaci-je. Odnosno, nemaju informaciju o tome.

Prema mišljenju Evropske agencije za te-meljna prava koja je ovo ispitivanje povjerila Gallup-Institutu, ubuduće je od velike važnosti “izoštriti svijest za vlastita prava”, kao i jačati “povjerenje u postojeće mehanizme zaštite”. Pri tome žrtve diskriminacije i uznemiravanja moraju prijaviti incidente, a nihove tužbe “mora-ju se uzeti ozbiljno”. Vlade zemalja članica moraju osigurati da će se primjenjivati antidis-kriminacijski zakoni te da će manjine biti bolje informisane.

(D.M.)

STUDIJA: DISKRIMINACIJA MIGRANATA I MANJINA U EU

Foto: dokumentacija Amnesty Internationala

Libija je glavna tranzitna zemlja za izbjeglice i ilegalne migrante s područja južnije od Sahare, takozvane “crne Afrike”. Po nekim procje-nama u ovom trenutku u ovoj zemlji živi blizu dva miliona ilegalnih doseljenika, od kojih većina želi u Evropu. Kako bi smanjila broj nji-hovih smrtonosnih pokušaja prelaska Sredozmnog mora, EU je prije nekoliko godina u Libiji podigla prihvatne centre kako bi se pred vratima Evrope bolje organizovao proces doseljavanja. Afrikanci koji su uspjeli napustiti centre u Libiji i koji se danas nalaze u Italiji, kažu da su u tim “prihvatnim smještajima“ često doživjeli zlostavljanja. I izbjeglička orga-nizacija Fortress Europa objavila je kako u pustinjskim logorima poput onog u Al-Kufrahu na jugoistoku Libije vladaju neljudski uslovi. Taj je logor podignut uz fi nancijsku pomoć Italije i u njemu se sada nalazi oko 60.000 ilegalnih doseljenika.

Amnesty International tvrdi da je u posljednjih 20 godina oko 9.000 “ilegalaca” izgubilo život u vodama Sredozemnog mora i Atlantskog okeana. Stvarni broj žrtava je vjerojatno i puno veći. U samo dva dana, marta ove godine, potonula su dva broda sa oko 600 afričkih migra-nata. Takve tragedije se ni ubuduće neće moći spriječiti.

“Prihvatni centri” su izvorno bili britanska ideja. Nakon početnog protivljenja nekolicine zemalja Evropske unije, među njima i Njemačke, bivši ministar unutrašnjih poslova u Berlinu Otto Schily u ljeto 2004. je predložio gradnju tih centara na sjeveru Afrike. Bilo je planirano da se u njima provjeravaju zahtjevi afričkih migranata za azilom prije nego što

oni stignu na evropsko tlo. Schily tada nije smatrao da je nužna i sud-ska kontrola odluka koje su se donosile u samim logorima. Cilj te mjere je bilo suzbijanje kriminalnih bandi koje su hiljade izbjeglica u smjeru Evropske unije slali u starim i za život opasnim brodovima.

Marokanski stručnjak za izbjeglička pitanja Mohammad Ammarti nije sretan zbog postojanja ovih logora. On cijelu tu ideju smatra, kako kaže, “mjerom s ciljem blokiranja dolaska u Evropu neželjenih izbjeg-lica”. Ammarti kaže i da se Evropa pretvara u utvrdu u koju će se sve teže moći ući i na legalan način.

“Prihvatni centri” postoje samo u Libiji, druge zemlje poput Maroka odbile su njihovu gradnju na svom teritoriju. „Mislim da ti prihvatni centri nisu dobro rješenje. Oni nisu niti realistična niti humana alternativa za rješavanje problema doseljevanja u EU. Ti centri nisu ništa drugo nego zatvori, u koje se zbija hiljade ljudi, kako bi ih se na koncu konca po-slalo u njihove matične zemlje.”

Marokanski borci za ljudska prava predbacuju Evropskoj uniji da rješavanje problema ilegalnih migranata i izbjeglica prebacuje na sjevernoafričke tranzitne zemlje. Evropljani su gradnjom prihvat-nih centara “zaobišli” pritisak organizacija za zaštitu ljudskih prava i javnog mnijenja, kaže marokanski stručnjak za izbjeglice Ammarti. On naglašava da Libija nije potpisala Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. Po njegovom mišljenju na ovaj način Evropa vanjske zidove svoje ut-vrde pomiče sve do Sahare.

Na hiljade krivičnih djela motivisanih rasizmom nisu prijavljena nadležnim organima, počinitelji ostaju nekažnjeni, kod žrtava ne postoji izoštrena svijest za vlastita prava, ali ni povjerenje u postojeće mehanizme zaštite

glasnik 51

BiH – Region – Evropa - Svijet

Period između dva izvještaja obilježila je rastuća potreba za većom ličnom i političkom slobodom u cijelom svijetu, saopštio je američki State Department prilikom prezentacije svog posljednjeg izvještaja o ljudskim pravima. Au-tori su ukazali na niz aktuelnih problema ve-zanih uz ljudska prava, uključujući korupciju, ograničavanje slobode štampe, te opterečujuću legislativu usmjerenu na onesposobljavanje nevladinih organizacija.

Izvještaj uključuje šest regionalnih pre-gleda, a u onome za Evropu zaključuje se kako “jačanje novih demokratija” i “rješavanje problema zločina iz mržnje i govora mržnje uz zaštitu temeljnih sloboda” i dalje predstavlja najveće izazove u ovom dijelu svijeta. U doku-mentu se, uz to, podstiču vlade da se uzdrže od provedbe ograničenja usmjerenih na rad nevla-dinih organizacija za ljudska prava i omoguće im rad bez represije.

Izvještaj o osam balkanskih država zaklju-čuju kako vlasti u šest od njih - Albaniji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji - “općenito poštuju” ljudska prava građana, no u nekim su područjima i dalje prisutni problemi. U Bosni i Hercegovini je odnos vlasti prema ljudskim pravima ostao “i dalje loš”, unatoč poboljšanjima primijećenim na nekim područjima.

Premda zakoni na cijelom Balkanu zabranju-ju policijsko zlostavljanje, ono je i dalje problem u svim zemljama osim Hrvatske i Kosova, rečeno je u Izvještaju. Navedeni su primjeri Albanije i Koso-va gdje su osumnjičeni - posebno homoseksualci ili pripadnici romske ili egipatske manjine - loše tretirani tokom hapšenja ili pritvora.

Romi su stradavali od policije i u Rumu-njskoj, kao i neki drugi pritvorenici. Izvještaj navodi “loš tretman napuštene djece s fi zičkim hendikepima u državnim institucijama te dug-otrajno zatvaranje zbog lošeg ponašanja u državnim sirotištima”.

Nije bilo dokaza da su osumnjičeni ili pritvoreni zlostavljani od loka-

lne policije ili dužnosnika UNMIK-a, EULEX-a ili

KFOR-a na Kosovu, rekao je State Depart-ment, napomenuvši kako je bilo optužbi zatvorenika zbog zlostavljanja ili lošeg

tretmana. Kosovo je bila jedina od osam

zemlja u kojoj su zat-vori “navodno udovoljavali

međunarodnim standardima”, naveo je State Departme nt. Zatvori u većini drugih ze-malja bili su prenapučeni.

Sloboda govora i štampe sastavni je dio džavne legislative u svakoj od osam zemalja, a vlade Albanije, Bugarske, Kosova, Makedonije i Rumunjske “načelno su poštivale ta prava u praksi”. Ipak, primjećeno je intenzivnije zlostav-ljanje i zastrašivanje novinara u nekim od ovih i drugih zemalja u regiji. U Rumunjskoj je bilo izo-liranih slučajeva u kojima su vlasti pokušavale prijetiti ili cenzurirati štampu te napadale novin-are. Uticaj vlade na medije i dalje je bio primjetan u Hrvatskoj, dok su novinari u Crnoj Gori i dalje bili izloženi određenim restrikcijama. U Make-doniji neke medije su vlasti ocijenjivale “antipa-triotskim” i bili su izloženi oštroj kritici vlasti, što je negativno uticalo na slobodu medija. “Poštivanje slobode govora i i medija od strane vlasti u BiH je nazadovalo”, utvrdio je State Department. Rečeno je kako je i u Srbiji bilo indikacija da vlada zadire u ove slobode.

Korupcija je ostala velik problem u svim zemljama regije, unatoč državnim zakonima koji priječe korupciju i predviđaju oštre kazne. U BiH, Bugarskoj, Kosovu, Makedoniji i Srbiji, dužnosnici su često ostajali nekažnjeni za ko-rupciju, navodi State Department.

U Hrvatskoj je vlada provela daljnja poboljšanja središnje agencije zadužene za borbu protiv korupcije. I pored toga, u Izvještaju se navodi kako je problem i dalje ozbiljan. Vladine institucije, kao i pravosuđe i poslovni sektor, često su se nalazili u središtu slučajeva vezanih uz korupciju.

Makedonija je kritizirana vezano uz par-lamentarne izbore u 2008, koji su okaljani nasilnim incidentima, zastrašivanjem i izbornim nepravilnostima te “nisu udovoljili ključnim” standardima OSCE-a.

Trgovina ljudima, diskriminacija hendike-piranih i manjinskih skupina te nasilje nad ženama još su neki od uobičajenih problema u regiji. State Department je također utvrdio kako pojedine vlade nisu u potpunosti ispunile svoje obveze u odnosu na dječja prava.

D.M.

State Department o ljudskim pravima u regiji

I NEVLADIN SEKTOR NA UDARU“Jačanje novih demokratija” i “rješavanje problema zločina iz mržnje i govora mržnje uz zaštitu temeljnih sloboda” i dalje predstavlja najveće izazove u ovom dijelu svijeta

Amnesty International o BiH

DUBOKA PODIJELJENOST

Jačanje nacionalističke retorike i nas-tavak duboke podijeljenosti po etničkim linijama, te nedovoljno privođenje pravdi osoba koje su počinile ratni zločin u BiH i njihovo sporo procesuiranje tek su vrh ledenog brijega primjedbi koje je Amnes-ty International naveo u svom posljedn-jem izvještaju za BiH.

Amnesty ukazuje i na činjenice da je 14 godina poslije rata u BiH i dalje nepoznata sudbina skoro 13.000 ljudi, te da je u posljednjih godinu dana značajno opao broj povratnika u pre-dratne domove. “Mjere preduzete u borbi protiv diskriminacije i socijalnog isključenja pripadnika romske zajednice još su nedovoljne i sporadične”, dodaje se u Izvještaju.

Posebna zabrinutost iskazana je i za status tzv. naturalizovanih osoba kojima je tokom rata dato državljanstvo BiH, a potom i oduzeto na netranspar-entan način. Kao problem istaknut je i nedostatak državnog zatvora, a poseb-no uslovi u kojima borave forenzički psihijatrijski zatvorenici na jednom od odjela zeničkog zatvora.

Amnesty International je pažnju posvetio i napadima na lezbijsku, gej i transrodnu populaciju tokom održavanja Queer festivala u Sarajevu. Zbog činjenice da su samo dvojica napadača na učesnike privedena Kantonalnom sudu u Sarajevu, u Amnesty Interna-tionalu smatraju da ne postoji politička volja da se ovi slučajevi procesuiraju.

S.H.S

glasnik52

BiH – Region – Evropa - Svijet

Hiljade humanitarnih organizacija, unija i grupa za zaštitu dječjih prava, tvore nacionalnu koaliciju u više od stotinu zemalja širom svijeta i zajedno provode kampanje i lobiraju vlade da osiguraju pravo na kvalitetno obrazovanje za svaku djevojčicu, dječaka, ženu i muškarca u svijetu. Uključiti svako dijete u obrazovanje i obezbijediti pismenost za sve – osnovni clij je i ovogodišnje globalne kampanje za obrazovan-je koja se realizuje pod okriljem Global March Against Child Latour.

U Makedoniji je Dječija ambasada Međaši nosilac aktivnosti za pomenutu kampanju. Više od 18.500 djece u Makedoniji ne ide u školu, 2.000 ih je prepušteno ulici, a čak 200.000 Makedonaca i Makedonki nema završeno os-novno obrazovanje.

- Mi vjerujemo da obrazovanje može ojačati demokratiju i ekonomiju u zemlji. Ono može os-posobiti ljude da zaštite sebe i svoje porordice od HIV-a i drugih bolesti i postanu osobe kakve su uvijek željele biti, rekao je Dragi Zmijanac, pred-sjednik Ambasade Međaši.

U sklopu kampanje dječije delegacije im-ale su priliku razgovarati sa parlamentarcima, poznatim ličnostima, gradonačelnicima i pred-

sjednikom Republike Makedonije. Tokom sus-reta upoznali su svoje domaćine sa kampanjom, ali ih i podsjetili na njihove obaveze kada je u pi-tanju obrazovanje. Od makedonske vlade tražili su da podrži i provodi ciljeve za jednak pristup obrazovanju za sve i da uloži napore na sman-jenju nejednakosti u vezi s društvenim i ekonom-skim uslovima.

- Imamo potpisane garancije od pred-sjednika Makedonije Branka Crvenkovskog, načelnika grada Skopje Trifuna Kostovskog, te parlamentarnih grupa, poznatih ličnosti i drugih osoba i institucija koje podržavaju kampanju, kojima su se obavezali da će putem obavl-janja svojih poslova, svi oni uložiti napore za uključivanje svakog djeteta u proces obrazo-vanja, ističe Zmijanac.

Predstavnicima vlasti iż Ambasade su upućene preporuke da se povećaju bu džetska

sredstva za obrazovanje, zaposli više nastavni-ka/ca, obezbijedi obrok za dje cu, obezbijedi školski materijal i odjeća na početku školske godine. Od centara za socijalni rad je zatraženo da sistematski prate da li djeca, korisnici njihove socijalne skrbi, pohađaju škole.

Kampanja obrazovanja za sve počela je 1999. godine i od tada organizacije unutar Globalne kampanje za obrazovanje se bore da održe odgo-vornim sve svjetske lidere, vlade i institucije za obezbjeđivanje kvalitetnog obrazovanja svakom djetetu, ženi i muškarcu. Školske upisnine su smanjenje ili ukinute u mnogim zemljama širom svijeta, omogućujući time pristup školi čak i djeci iz najsiromašnijih porodica. U poslijednjih osam godina 40 miliona djece koja ranije nisu imala pristup školi sada pohađaju osnovno obrazovanje. Više je i djevojčica koje danas pohađa nastavu, te se stoljećima prisutni rodni jaz polako sužava. Postignuća ostvarena u obrazovanju su znak da je ostvarivanje ciljeva moguće. Međutim, progres i dalje ide prilično sporo.

- Trenutna analiza situacije pokazuje da se obrazovni ciljevi neće dostići ni za sljedećih sto-tinu godina, procjenjuje Zmijanac.

L. M.

Makedonija

OBRAZOVANJE ZA SVE

Hrvatska

KU]A LJUDSKIH PRAVAOd devetog mjeseca ove godine šest nevladinih organizacja susjedne

Hrvatske biće pod jednim krovom - krovom Kuće ljudskih prava u Zagre-bu (HRH Zagreb). Objekat koji je predviđen za HRH Zagreb, izgrađen je doniranim sredstvima grada Zagreba.

Osnivači: Centar za mirovne studije (CMS), Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e., Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP), Udruga za promicanje istih mogućnosti (UPIM), Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja „Svitanje“.

Kuća ljudskih prava Zagreb uspostavljena je s ciljem promovi-ranja, razvijanja i unaprijeđivanja zaštite ljudskih prava u skladu s UN Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, UN Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Evrop-skom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Aktivnosti Kuće ljudskih prava u Zagrebu obuhvataju: obezbjeđivanje fi zičkog mjesta za rad organizacija koje promoviraju i štite ljudska prava generalno, i koje promoviraju i štite ljudska prava određenih kategorija, kao što su osobe s onesposobljenjem, žene, djeca, tražitelji azila itd;

Kreiranje profesionalnog okruženja koje predstavlja i podršku za organizacije-članice Kuće ljudskih prava Zagreb ili članove/ice samih or-ganizacija; Planiranje rada i zajedničkih akcija organizacija-članica Kuće; Unaprijeđivanje saradnje i provedba zajedničkih projekata organizacija-članica Kuće; Provedba svih aktivnosti koje promoviraju rad Kuće ljud-

skih prava Zagreb; Organizovanje pravne pomoći građanima Republike Hrvatske; Organizovanje i provođenje edukacije o ljudskim pravima; Organizovanje predavanja i okruglih stolova iz područja ljudskih prava; Publikacije knjiga, magazina i drugih tiskovina iz oblasti ljudskih prava; Snimanje dokumentarnih fi lmova i drugih video materijala iz područja ljudskih prava;

Razvijanje i održavanje podrške postojećim web stranicama koje promoviraju koncept zaštite ljudskih prava; Razvijanje programa sara-dnje s Fondacijom kuća ljudskih prava u Oslu; Razvijanje komunikacije i saradnje s ostalim kućama uspostavljenim širom svijeta koje su pod zaštitom Fondacije kuća ljudskih prava u Oslu; Provedba aktivnosti koje su u skladu s misijom Kuće ljduskih prava Zagreb i zakonima Republike Hrvatske.

L.M.

glasnik 53

BiH – Region – Evropa - Svijet

Uz 60 godina Vijeća Evrope

PRIORITET LJUDSKIM PRAVIMAŠezdeset godina je prošlo od potpisivanja Londonskog dogov-

ora kojom je osnovano Vijeće Evrope. Danas ova organizacija ima 800 miliona ljudi u 47 zemalja i uporno radi na postizanju većeg jedinstva među državama članicama u cilju očuvanja i ostvareanja ideala i principa koji su njihova zajednična baština. Na sastanku Vijeća 2005. godine u Varšavi utvrđeni su prioriteti koji su i da-nas aktuelni – a to su aktivnosti u odbrani ljudskih prava, jačanju demokracije i osiguranju vladavine prava..

U povodu 60. rođendana Vijeća Evrope njen generalni sekretar Terry Davis je, između ostalog, rekao:

- Vijeće Evrope ostaje vodeća organizacija koja nadgleda poštivanje ljudskih prava na našem kontinentu. Vlasti u našim državama članicama, sudovi, policija i zatvori su predmet bud-nog promatranja Komiteta za prevenciju mučenja i komesara za ljudska prava. Posjete monitoring timova organizuju se za države kojima je potrebna pomoć. Ovi timovi objavljuju izvještaje kojima se pojačava pritisak javnog mnijenja koje teži višim standardima zaštite ljudskih prava. Rad Evropskog suda za ljudska prava je u centru dostignuća Vijeća Evrope. Broj predstavki ovom sudu samo u 2008. je 62.000 što svjedoči o njegovoj važnosti.

Govoreći o ključnim zadaćama Vijeća Evrope u budućnosti

Terry Davis je istakao četiri cilja najavivši jačanje evropskog pravnog prostora što podrazumijeva pregled i revidiranje postojećih konvencija od kojih se neke moraju inovirati, a nove oblasti rada organizirati u okviru novih konvencija. Potom je na-javio strožije nadgledanje poštivanja ljudskih prava ističući da one vlasti koje zloupotrebljavaju vlast na račun pojedinaca ne smiju os-tati nekažnjene. Obećana je i veća pomoć državama koje nastoje dostići najviše standarde Vijeća Evrope kao i unapređenje sistema obavještavanja i informiranosti.

D.M.

Terry Davis

Izvještaji UNDP-a govore da na Kosovu 37% stanovništva živi u siromaštvu, ispod granice od 1,42 eura na dan, a više od 17% ih živi u krajnjem siromaštvu - ispod granice od 93 eurocenta na dan.

Ono što bi moglo narušiti stabilnost Kosova jesu upravo nezaposlenost i siromašto. Takvo mišljenje iznijeli su građani i građanke Kosova u nedavnoj anketi UNDP-a. Statistički podaci govore da na prostoru Kosova živi oko dva mil-iona ljudi, a da ih gotovo 40.000 nema redovne

Više od 17% Kosovara živi u krajnjem siromaštvu

SIROMAŠTVO I NEZAPOSLENOSTKosovo

prihode i ovisni su od pomoći vlade. Pomoć ovoj kategoriji ljudi kreće se od 45 do 75 eura mjesečno što je mnogo manje od onoga što je dovoljno za iole normalan život. Njima uz bok je i više od 150.000 penzionisanih lica koji do-bivaju mirovine u prosjeku 70 eura mjesečno. I oni ualze u kategoriju siromašnih.

- Siromaštvo nije moguće smanjiti samo davanjem socijalne pomoći ljudima. Nužno je otvaranje novih radnih mjesta, rekao je tamošnji ministar rada i socijalne politike

Gjergju Dedaj napomenuvši kako emigracija igra važnu ulogu u ublažavanju ovog prob-lema. Više od pola miliona stanovnika Ko-sova radi u zapadnim zemljama i šalje novac kući, pomažući svojim najbližima da isplivaju iz teške fi nancijske situacije.

Studija koju su prošle godine proveli Statistički ured Kosova i Svjetska banka navodi kako su “migracija i slanje novca za domaćinstva predstavljali efi kasne načine da se zaštite od zapadanja u siromaštvo”. Proci-jenjeno je kako jedan od pet stanovnika Ko-sova ima barem jednog rođaka u inozemstvu koji mu šalje novac. Međutim, količina doz-naka se u posljednje vrijeme smanjuje zbog globalne fi nancijske krize, kao i društenih promjena na Kosovu.

UNDP kaže kako je danas stopa neza-poslenosti na Kosovu najviša na zapad-nom Balkanu - oko 45% radno sposobnog stanovništva je bez posla. Uz to, imaju i izn-imno mlado stanovništvo, više od pedeset posto ih je mlađe od 25 godina. To znači da na tržište rada svake godine stupa oko 30.000 ljudi, a izgledi za zapošljavanje su im loši. Siromaštvo i nezaposlenost formiraju milje u kojem najprije stradavaju ljudska prava.

D.M.

glasnik54

Takozvana prava treće generacije tek se odnedavno ubrajaju u ljudska prava. S jedne strane, ta prava ukazuju na to da ljudska prava nisu samo puka institucija nego da se ona raz-vijaju i mijenjaju, a s druge strane, kroz njih se prepoznaju novi problemi koji ugrožavaju pravo na život svih ljudi te stoga trebaju naći svoje mjesto u katalogu ljudskih prava.

Osnovna ideja treće generacije ljudskih prava je ideja solidarnosti i obuhvataju kolek-tivna prava društva ili ljudi - kao što je pravo na održivi razvoj, na mir ili na zdrav okoliš. U većem dijelu svijeta, uslovi kao što su ek-stremno siromaštvo, rat, ekološke i prirodne katastrofe znače da je postignut samo vrlo ograničen napredak u poštivanju ljudskih prava. Iz tog razloga, mnogi ljudi su osjećali da je priznavanje treće generacije ljudskih prava neophodno: ova prava će osigurati odgovarajuće uslove za društva, a posebno u svijetu u razvoju, da bi bili u stanju obezbi-jediti prvu i drugu generaciju prava, koja su već prihvaćena.

Specifi čna prava koja su općenito uključena u kategoriju treće generacije prava su prava na razvoj, na mir, na zdrav okoliš, na udio u ek-sploataciji zajedničkog naslijeđa čovječanstva, na komunikaciju i humanitarnu pomoć.

Uz pravo na razvoj, koje bi trebalo pomoći smanjenju jaza koji vlada između bi-jede i bogatstva širom svijeta, u prava treće

generacije ubraja se prije svega pravo na zaštitu okoliša. To pravo predstavlja jamstvo da prirodni čovjekovi životni prostori neće biti previše oštećeni, ili čak potpuno uništeni. Nakon Konferencije na vrhu o zaštiti okoliša, održane u Riju 1992., prava poput ljudskog prava na zdrav okoliš sve više dobivaju na važnosti – posebno kod dolazećih gener-acija. Dakle, vidimo da ljudska prava nisu utvrđena jednom za sva vremena nego da su upravo dovoljno fl eksibilna da reagiraju na nove izazove.

Neki eksperti prigovaraju ideji da se kolektivna prava mogu nazvati ‘ljudskim’ pra-vima. Ljudska prava, po defi niciji, pripadaju pojedincu, i defi nišu područje interesa pojed-inca, kojem je dat prioritet, u odnosu na bilo koje interese društva ili društvenih grupa.

Prigovori se ne odnose na to da li ova prava postoje nego da li da se ona svrstaju u ljudska prava ili ne. Argument je više nego samo verbalan, jer se neki ljudi boje da bi takva promjena u terminologiji mogla značiti ‘opravdanje’ za određene represivne režime u poricanju ljudskih prava (pojedi-naca) u ime ovih kolektivnih ljudskih prava; na primjer, ozbiljno uskraćivanje građanskih prava u svrhu obezbjeđenja ‘ekonomskog razvoja’. Postoji još jedna zabrinutost koja se ponekad izražava: obzirom da nije država nego međunarodna zajednica, ta koja treba

da štiti treću generaciju prava, nemoguće je garantovati odgovornost.

Pored toga, kako god se mi odlučili da ih nazivamo, postoji opći sporazum da ova područja zahtjevaju daljnje istraživanje i daljn-ju pozornost međunarodne zajednice. Neka su kolektivna prava već priznata, posebno u Afričkoj povelji o ljudskim pravima. Ljudsko pravo na razvoj je ozakonjeno u Deklaraciji Generalne Skupštine UN-a, 1986 godine.

Vlade država članica Ujedinjenih naroda, zajedno s organizacijama civilnoga društva i predstavnicima međunarodnih organizacija, organizirali su u Beču (1993.) međunarodnu Konferenciju o ljudskim pravima, na kojoj je donesena Bečka deklaracija s provedbenim planom. Predložene su osnovne smjernice za osiguranje ljudskih prava širom svijeta, posebno na nivou država gdje se na stanje ljudskih prava najviše utiče.

Jednom od preporuka Bečke deklaracije, pozivaju se države članice Ujedinjenih naro-da da pristupe izradi nacionalnog programa/plana djelovanja zaštite i promicanja ljudskih prava kojim će odrediti mjere za osiguranje zaštite ljudskih prava kao i aktivnosti za pro-mociju ljudskih prava.

Za razliku od prethodne dvije generacije ljudskih prava - čiju je zaštitu moguće tražiti »nasuprot državi« ili »od države« - ne postoje mehanizmi i institucije koji bi jamčili ostvarivan-je prava treće generacija. Neki autori smatraju da je problematično i to što je tu riječ o pravima koja jedna skupina ostvaruje nasuprot drugoj skupini u društvu, pa da stoga njihovo ost-varivanje valja reducirati »negativnom defi n-icijom«, dakle sprječavanjem toga da ljudska i politička prava pojedinca budu ograničena time što on pripada nekoj posebnoj (manjinskoj) društvenoj skupini. Kontroverze s ostvarivan-jem ljudskih prava uvijek su najočitije upravo kad su u pitanju prava treće generacije, ali se ni ljudska prava prve i druge generacije ne re-aliziraju bez socijalnih napetosti, konfl ikata, pa i kontroverzi u razumijevanju.

Pravo na zdrav okoliš, pravo na mir, pravo na ekonomski razvoj su samo neka od prava koja početkom 21. vijeka iskazuju potrebu za potpunijom afi rmacijom i kvalitet-nijom zakonskom regulacijom. Nažalost, up-orno insistiranje na značaju ovih prava kroz

Kolektivna ljudska prava

PRAVA TRE]E GENERACIJEPravo na zdrav okoliš, pravo na mir, pravo na ekonomski razvoj samo su neka od prava koja početkom 21. vijeka iskazuju potrebu za potpunijom afi rmacijom i kvalitetnijom zakonskom regulacijom

glasnik 55

BiH – Region – Evropa - Svijet

rezolucije Generalne skupštine UN-a i druge međunarodne dokumente, nije doprinijelo konkretnijim mjerama usmjerenim na podi-zanje značaja i konkretnije akcije u pravcu realizacije prava „treće generacije“. Jasno je da ova generacija prava, naročito u 21. stoljeću predstavlja opšti interes modernog društva, ali izostanak institucionalne brige usmjerene na promociju navedenih prava isključuje značajnije pravne obaveze država i drugih subjekata međunarodnog prava u pogledu njihovog ostvarenja.

(D.M.)

MOGU]A DEFINICIJA

Pod “kolektivnim” ljudskim pravima podrazumijevaju se ona prava čiji je nositelj kolektiv. Pri tome treba razliko-vati individualna prava koja se mogu prakticirati samo kolektivno (biračko pravo). Zahtjevi za “kolektivnim” ljud-skim pravima dovode do pojmovne zablude i teškoća u obrazlaganju, jer se univerzalni, egalitarni i kategorički pos-tulat ljudskih prava ne može jednako utemeljiti za kolektive i individuume. Stoga se zaštita interesa manjina može osigurati jedino poštivanjem ograničeno shvaćenih individualnih ljudskih inte-resa, za što je nužno proširenje i veća važnost socijalnih ljudskih prava. U pojedinim su slučajevima smislena kolektivna prava radi zaštite ugroženih manjina, ali obrazložena u duhu izjednačujuće pravednosti. No takva kolektivna prava nisu moguća na razini ljudskih prava, nego su unutardržavna prava. Ona su stoga ograničena time da ne krše individualna ljudska prava. /Georg Lohmann/

KuvajtPRVE

PARLAMENTARKE

Prvi put u istoriji Kuvajta među 50 po-slanika u Parlamentu naći će se i četiri žene, rezultati su parlamentarnih izbora u ovoj državi, u kojoj se bavljenje politikom smatralo isključivo muškim poslom.

Među 210 kandidata, na izborima odr-žanim u maju, našlo se i 16 žena, od kojih su četiri ušle u Parlament.

Ženama u Kuvajtu 2005. godine dato je pravo da glasaju i da budu birane, ali do sada nijedna nije uspjela ući u Parlament iako su izbori bili održani i 2006. i 2008.

HrvatskaSOCIJALNO

UGROŽENIH SVE VIŠEZadnja socijalna statistika Ministar-

stva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske zaključena 31. svibnja eviden-tira da od državne socijalne pomoći – tzv. stalne pomoći – u Hrvatskoj preživljava 93.874 građana: 20.988 obitelji i 21.849 samaca, piše riječi Novi list. To istovreme-no govori da je od konca prošle godine do konca svibnja ove 2009. u najveću moguću bijedu, ostavši bez ikakvih prihoda i živeći s oko 500 kuna mjesečne državne pomoći, dospjelo novih 1.162 građana, odnosno na razini Hrvatske novih 205 obitelji. Nara-vno, ljudi obuhvaćeni tim brojkama čine samo najtamniji dio socijalnog mozaika u Hrvatskoj, jer je država svoju pomoć siro-masima zaustavila na 500 kuna te svi koji imaju neke prihode, izuzev nekih neutjeca-jnih poput dječjeg doplatka, veće od 500 kuna, nemaju pravo na pomoć države.

U nastavku teksta Novi list iz Rijeke navodi „važan podatak iz najtamnijeg dijela hrvatskog socijalnog mozaika“, a to je da go-tovo polovicu službeno evidentiranih socijal-no ugroženih građana čine radnosposobni, a nezaposleni ljudi. „Na kraju svibnja ih je u so-cijalnim evidencijama bilo 40.029, što govori da se od početka godine na razini Hrvatske

broj nezaposlenih radnosposobnih osoba – koje elementarne životne potrebe pokrivaju s oko 500 kuna mjesečno – povećao za 274.

Francuska

Organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW) ocijenila je da bi eventualna zabrana nošenja burke u Fran-cuskoj bila “povreda ljudskih prava”.

Ocjena je uslijedila nakon što je je pred-sjednik Nicolas Sarkozy rekao pred francus-kim parlamentarnim zastupnicima da burka nije “dobrodošla na području Republike”.

- Problem burki nije vjerski problem, to je problem dostojanstva žene. To je simbol pokornosti, potlačenosti. Burka neće biti dobrodošla u našoj Francuskoj Republici - rekao je Sarkozy u obraćanju zastupnicima obaju domova francuskog parlamenta.

- Zabrana burke ne bi ženama donijela slo-bodu - rekao je u saopćenju direktor pariškog ureda HRW-a Jean-Marie Fardeau. - Time bi se samo obilježilo i marginaliziralo žene koje ju nose. Sloboda ispovijedanja vjere i sloboda savjesti jesu temeljna prava - dodao je.

SADZAKON O

POŠTENOJ PLATIAmerički predsjednik Barak Obama pot-

pisao je zakon kojim će biti ukinuto nejednako plaćanje žena i muškaraca za isti posao. Odlučivši se potpisati „Zakon Lili Ledbeter o poštenoj plati”, Obama je naglasio da ukidan-je nejednakosti u platama muškaraca i žena nije samo „žensko pitanje”, već pitanje važno za sve radnike.

- Ovaj zakon je poruka da nema građana drugog reda na radnim mjestima u Sjedinjen-im Državama - rekao je šef Bijele kuće.

Uz Obamu je na potpisivanju zakona bila i Lili Ledbeter (70), čije ime nosi zakon. Ona je radila u tvornici guma „Goodyear” u Alabami gotovo 20 godina, prije nego što je otkrila da su joj plaća i doprinosi za penziju niži od muških kolega koji su radili isti posao.

glasnik56

Poruka učesnika Međunarodnog festivala mladih u Mostaru:

Međunarodni sedmodnevni festival “Gra-di mo mostove, a ne zidove!” održan ovog proljeća u Mostaru imao je za cilj da poveže mlade ljude putem edukacije o miru i mirnom razrješavanju konfl ikta, te da pošalje poruku kako mladi ljudi mogu i žele da žive zajedno. Tematski koncept multikulturalnog razumije-vanja obuhvatio je muziku, pozorište, ples, predavanja, vizuelnu umjetnost, radionice …(vidi foto žurnal na 2. strani)

Festival je okupio omladince i omladinke iz BiH, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Crne Gore, Srbije, te mlade ljude iz Norveške i Sjedinjenih Američkih Država.

Uprkos potpuno različitim kulturnim kon-tekstima, zemlje iz kojih su mladi pristigli u Mostar, susretale su se, svaka u svoje vri-jeme, sa izazovima u vezi s demografskim razvojem lokalnih zajednica. To je uključivalo problem etničke podijeljenosti, opadanje mogućnosti za razvoj izazvano razlikama u društvu, i probleme u vezi s nasiljem, zloupotrebljavanjem droga, napuštanjem škola, te političku i društvenu apatiju, poseb-no među mladim ljudima.

Međutim, koncepti istorijskog i političkog razvoja se prilično razlikuju od države do države. SAD su uspostavljene na društvenom fenomenu migracije. Norveška, s druge strane, ima dugu istoriju homogeniziranog društva, da bi bila izložena imigraciji tek u kasnim 60-im, te sama bila zemlja emigra-nata tokom Drugog svjetskog rata. Bosna i Hercegovina opet ima veoma raznoliku isto-riju koja obuhvata kako miran suživot, tako i krvave ratove. Mlade generacije ovih triju ze-malja odrasle su uz različite priče i perspek-tive, no oko sličnih pitanja i problematika.

Tokom festivala održane su i dvije škole za ljudska prava. Jedna od njih je Region-alna škola za ljudska prava koja je organizo-vana već petnaesti put i opet okupivši mlade ljude iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Kosova. Fokus ovogodišnje Regionalne škole bio je međureligijski dijalog i podijeljena društva, s

posebnim osvrtom na podijeljeno školstvo. U sklopu Škole, učesnici su imali priliku pohađati nekoliko radionica na kojima su izradili preporuke vlastima kako da se podi-jeljeno školstvo kome su učenici nedobro-voljno izloženi, pokrene sa mrtve tačke.

- Mladi Mostarci koji su učestvovali u ak-tivnosti kreiranja preporuka vlastima, izrazili su veliku želju da budu dio našeg regional-nog tima i sada već planiramo osnivanje omladinske grupe u Mostaru, što smatram fantastičnim rezultatom naših aktivnosti, iz-javila je Adela Galešić, regionalna koordina-torica omladinskih grupa Helsinškog komitetu za ljudska prava.

Druga škola održana u vrijeme Festivala, bila je Međunarodna škola i obuhvatala je sedmodnevni kurs putem kojeg su učesnici/e imali priliku naučiti osnove ljudskih prava, multikulturalnog razumijevanja, razrješavanja konfl ikta, te se upoznati sa UN milenijums-kim ciljevima. Predavači su u obje škole bili iskusni stručnjaci i aktivisti lokalnih, regional-nih i međunarodnih organizacja i institucija.

Aktivnosti Festivala su bile uključene u oba školska programa, tako da su polaznici/e obje škole odigrali važne uloge u promo-viranju poruka Festivala u svojoj lokalnoj za-jednici. Pomenute škole su takođe iznjedrile zajedničku akciju u sklopu Festivala, koja je skretala pažnju na značaj UN milenijumskih ciljeva.

- Učestvujući u radionicama i diskusi-jama, naši učesnici/e su postali svjesni zajedničkih problema u društvu, bilo to bosanskohercegovačko, norveško ili ameri-čko društvo. Oni su sada sposobni da ukažu na mehanizme koji doprinose podijeljenosti u njihovim društvima i shvataju da takvi mehanizmi postoje ne samo u Bosni i Her-cegovini, nego i u Norveškoj i SAD, kao i u drugim dijelovima svijeta. Jednom kada pos-tanete svjesni ovoga, morate preuzeti jedan veoma važan korak koji vas čini spremnijim i sposobnijim da preduzmete pozitivne akcije kako bi izbrisali identifi kovane mehanizme

podijeljnosti, izjavljuje Csilla Czimbalmos, projekt asistent iz Norveške.

„Gradimo mostove, a ne zidove” je Festival organizovan od strane Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, Helsinškog odbora za ljudska prava RS, Centra za mirovne studije Zagreb, Helsinškog odbora u Srbiji, Inicijative mladih za ljudska prava iz Prištine, Crnogorskog helsinškog komiteta, Helsinškog komitteta za ljudska prava u Makedoniji, Norveškog helsinškog komiteta, Opštine Drammen u Norveškoj, te Opštine Red Wing iz SAD.

Sedmodnevno okupljanje mladih u Mostaru podržali su Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške i Ambasada Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini.

Lejla MAZLIĆ

GRADIMO MOSTOVE, A NE ZIDOVE!Tokom sedmodnevnog skupa mladih Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Norveške, Srbije i Sjedinjenih Američkih država održane i dvije škole ljudskih prava

Opština Drammen, Norveški hel-sinški komitet, UN Asocijacija Norveške i Red Wing Sister City Association (USA) dugogodišnji su partneri u Build Bridges Network-u. Build Bridges, Not Walls (Gradimo mostove, ne zidove) osnovana je kao lokalna inicijativa u Opštini Drammen 1999. godine, kako bi se prevazišli problemi vezani za nega-tivan razvoj među mladima u toj zajed-nici, gdje su rasizam i socijalni problemi prevladavali do kraja devedesetih. U tom periodu Drammen sve više postaje jedna od najmultikulturalnijih opština u Norveškoj, a ta inicijativa ciljala je na reorijentaciju pažnje na pozitivne strane ovog razvoja - i utvrđivanje osnova za lokalnu zajednicu zasnovanu na ljuds-kim pravima, mirnom rješavanju konf-likta i međukulturnom razumijevanju.

* * *Program „Škole ljudskih prava za

mlade Zapadnog Balkana“ postoji od 2000.godine a implementira ga sedam organizacija (većinom Helsinški komiteti za ljudska prava) iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Kosova, Makedoni-je i Srbije. Najvažnije aktivnosti su lokalne i regionalne škole ljudskih prava i projekti omladinskih grupa, kojih u regionu ima 12. Do sada je održano više od 280 loka-lnih i 15 regionalnih škola ljudskih prava sa više od 6000 polaznika.

glasnik 57

Aktivisti civilnog sektora na udaru

U svom posljednjem izvještaju o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini Helsinški komitet BiH posebno poglavlje posvetio je položaju zaštitnika ljudskih prava uz konstat-aciju da je on „zabrinjavajući“. Ovu ocjenu HK-BiH temelji na nizu slučajeva nasilja i prijetnji smrću, pokušajima zastrašivanja i ućutkivanja i drugim nasrtajima kojima su tokom 2008. bili izloženi pojedinci i grupe koje nastoje zaštititi prava pojedinaca i doprinijeti poboljšanju stanja ljudskih prava u zemlji.

Različiti su, često i krajnje brutalni načini na koje vlast pokušava neutralisati zalaganje za poštovanje ljudskih prava i sloboda. Uz to, i članovi porodica zaštitnika ljudskih prava su nerijetko na udaru nasrtaja, prijetnji i šikaniranja čime se želi stvoriti atmosfera straha. Uzroke ovakvog stanja treba tražiti, prije svega, u nedemokratskom karakteru vlasti u BiH i u sve snažnijem i aktivnijem civilnom društvu koje je identifi kovalo nedostatke vlasti i otvoreno na njih ukazuje.

Jedan od aktivista koji, nažalost, na svojoj koži više od decenije trpi proganjanje, uvrede i prijetnje, sve do pokušaja ubistva je Mlad-en Mimić, osnivač i predsjednik Udruženja „Milićanin“ koje je formirano početkom 1996. Motiv formiranja Udruženja, pojasniće Mimić bilo je „jednoumlje koje u tom vremenu vlada u lokalnoj zajednici, pa i u cijeloj Republici Srpskoj“. Od početka nisu naišli na simpatije tadašnje lokalne vlasti. Odnos nije promijenjen ni danas što Mladen Mimić tumači činjenicom da u Milićima vladaju, „uglavnom isti ljudi raspoređeni u neke druge stranke“.

Prijetnje koje traju od osnutka Udruženja su bile najizraženije u vrijeme privatizacije i os-tajanja bez posla velikog broja radnika kojima je Udruženje pokušalo pomoći u zaštiti njihovih prava 2001.

Pojavljivali su se čak i dopisi upućeni org-anima RS-a da se provjeri gdje se Mimić kreće i sa kim se susreće, pisana su pisma vladinim i nevladinim institucijama i na njih prilagani sken-irani potpis Mimića i pečat Udruženja. Takođe su pisana i anonimna pisma organima RS-a (Vla-da, policija i tužilaštvo) o navodnom kriminalu u Udruženju koje je pod zaštitom međunarodne zajednice, da su uposlenici Udruženja strani plaćenici i potkazivači. Mladenu Mimiću i nje-govoj porodici stizala su prijeteća pisma i to

iz Tuzle sa zvijezdom i polumjesecom. Mimić sasvim slučajno saznaje ko je autor tih pisama na što upozorava tužilaštvo koje ne preduzima nikakve radnje u vezi s istragom i podnošenjem krivične prijave. U međuvremenu je na kancelar-iju Udruženja bačen benzin i podmetnut požar. Slijedi niz provociranja i prijetnji na ulici, pa i fi zičkih nasrtaja. Sve je to poznato policiji RS-a i tužilaštvu RS-a na svim nivoima, no oni i dalje ne preduzimaju zakonom obavezne radnje, zbog očite zaštite onih koji stoje iza toga.

Najteži nasrtaj je pokušaj ubistva Mladena Mimića u dvorištu njegove kuće 26.03.2003.go-dine. Tog dana oko 22h, Mimić je ispratio gosta do dvorišne kapije. Nedostatak uličnog svjetla koje inače, vrlo dobro osvjetljava dvorište, mu se nije učinio sumnjivim, iako je desetak dana prije dobio prijeteće pismo o čemu je obavijes-tio policiju. Ubrzo nakon što se gost udaljio, na desetak metara od praga kuće slijedi napad iz mraka, udarac u glavu tvrdim predmetom. Mimić je, prema kasnijim ocjenama doktora, samo zahvaljujući sreći izbjegao smrt. Od siline udarca pao je, a njegov jauk izazvao je lavež pasa u njegovom i okolnim dvorištima. U tom je iz kuće istrčala Mimićeva supruga i počela vrištati. Sve je to natjeralo napadača na bijeg ne omogućavajući mu da ostvari i drugi udarac, koji bi najvjerovatnije bio sa tragičnim poslje-dicama. Mimića su prebacili u Dom zdrav-lja, potom u bolnicu Zvornik, odakle je kasnije prebačen u Klinički centar u Beogradu.

- Doktori su mi uspjeli povaditi krv i zd-robljene kosti iz glave, tako da srećom nije oštećen mozak. No, dobar dio lobanje mi je odbijen, tako da su mi poslije dužeg oporavka, ostale teške tjelesne povrede i poveća rupa na glavi, opisuje Mimić.

Prema izjavama svjedoka, ulična rasv-jeta kod Mimićevog dvorišta bila je ponovo uključena 15-ak minuta nakon gnusnog na-pada. Od tada je prošlo više od šest godina, a Mladen je i dalje pod prismotrom i praćenjem, gdje se po njegovim riječima, „vjerovatno čeka sljedeći pogodan momenat za novi napad“.

Za nepronalazak po Mimićevim riječima „svima poznatog napadača“, Mimić nalazi odgo-vornim Tužilaštvo RS-a, Visoki sud i Tužilački savjet, koji su zaduženi za sprečavanje nerada tužilaštva i sudstva: „U ovom krivičnom djelu je učestvovalo više osoba, mjesto je malo i o

svemu skoro svi mještani znaju i mnogi su mi to rekli. Pojedini policijski službenici su u pijanom stanju pričali o tome po kafanama što tužilaštvo nikad nije htjelo da provjeri. Potvrda da tužilaštvo zna činjenice govori i tri godine traženje pred-metnog tužioca da bude izuzet, tako da tri go-dine predmet niko ne vodi što je vid opstrukcije odugovlačenja, zastrašivanje svjedoka kako bi predmet zastario.“, navodi Mimić.

Posebna vrsta pritiska je angažovanje državnih organa na stalnim provjerama i presi-jama. Čak šest tužbi protiv Mimića i njegovog Udruženja nalazi se već duže vrijeme pred su-dovima, što iscrpljuje ekonomski i pravno samo Udruženje i njegovog predsjednika.

Od pomenutih šest tužbi, dvije tužbe po-dignute su pred sudom za prekršaje zbog tek-stova u Biltenu, a četiri tužbe zbog, kako se navodi, klevete i traženja navodne štete zbog aktivnosti udruženja do milionskih iznosa. U Mimićevoj odbrani od jedne takve tužbe, učestvovala je i Pravna služba Helsinškog komiteta za ljudska prava u Sarajevu. Sud je u prvostepenoj odluci odbio tužbene zahtjeve i presudio u korist Mimića. „Tu sudovi služe za maltretiranje i pritisak, niži donesu jednu presudu, viši ponište pa vrate na ponovno suđenje znajući da smo mi ekonomsko slabija strana. Posebna uloga suda su beskonačno odugovlačenje (pa i 10 godina) u procesima radnih odnosa u kojima sam i ja žrtva zajedno sa suprugom“, govori Mimić.

Dugogodišnje prijetnje i napadi na Mimića i njegovu porodicu, bitno su utjecale na njihov život. Zbog aktivnosti unutar Udruženja, oboje supružnika su dobili otkaze i to na isti dan. Njihova djeca takođe su trpila posljedice, tako što je škola oduzela sinu pravo da kao odličan učenik, ide na besplatno ljetovanje koje je predviđeno za sve odlikaše škole. Mimićevom sinu su čak oduzeli i pravo da bude učenik generacije, što ga je automatski ograničilo da dobije stipendiju za dalje školovanje koju učenik generacije automatski ostvaruje po važećim propisima RS-a.

- Kako su sve državne institucije upoznate sa ovim slučajem jer sam im uputio predstavke na koje nisu odgovorili shvatio sam da me država kao građanina ne želi, pa mi se kod porodice ponekad pojavi želja otići iz nje, kaže Mimić

Uprkos svemu, Udruženje „Milićanin” i Mladen Mimić nastavljaju svoj rad i danas su prepoznatljiva organizacija u zaštiti i promocji ljudskih prava.

L. MAZLIĆ

POD OKRILJEM MRAKAMladen Mimić, osnivač i predsjednik Udruženja građana „Milićanin“ iz Milića na svojoj koži više od decenije trpi proganjanje, uvrede i prijetnje, sve do brutalnog pokušaja ubistva

glasnik58

ENIGMATIKA

VVODORAVNO:

19. Obzirnost, trpeljivost, tolerantnost20. Udarom odozgo u~initi ne{to pljosna-tim21. Poslati nazad22. ^ovjekoljublje, osje}aj ljudskosti23. Gr~ki bog rata24. Kometa25. Medvjed neobi~nog nosa26. Aonac27. Ista slova28. Uz, pri, kod29. Istan~ano, fino30. Strmina31. Glasnik32. Rijeka u Rumuniji33. Zagreba~ka novinarka34. Ostrvo u rijeci (mn.)35. Tip francuskog automobila366. Tim37. Mu{ko ime, Tanasije38. Prostorije za stanovanje39. Veselje40. Sredi{te vrtnje, osovina (mn.)41. Po~eti terati43. Samoglasnik i suglasnik44. Zemlji{te45. Trgovac starim stvarima46. Ameri~ka glumica, Demi

47. Ime glumice Anderson48. Stado krupne stoke (mn.)49. Rimski nov~i}i50. Evropska dr`ava51. Ime trenera Fergusona52. Grditi53. Ujak odmila54. Nekada{nja kliza~ica, Kristina55. Vrsta skakavca (mn.)56. Jedno od ljudskih prava57. Li~na zamjenica

USPRRAVNO:

1. Ineskt tvrdih krila2. Svijetao krug oko grave sveca3. Cvjetni listi}4. Dr`ava, bud`et (fr.)5. Bacakati se nogama6. Glavni grad balkanske dr`ave7. Klijanje iz zemlje8. 13. i 12. slovo abecede9. [esti mjesec10. Egipatski bog11. Ljudi koji sve posti`u snagom12. Gubiti se pod zemljom (rijeka!)13. Inicijali glumca Samard`i}a14. Gr~ko slovo15. Indijanski ~amac

16. Zemlji{na mjera17. Ahilova majka iz gr~kog mita18. Izvje`bati20. Luka na Crvenom moru22. Velika ju`noameri~ka zmija23. Stara mjera za te`inu225. Ameri~ka glumica Kare26. @ensko ime, Bisa27. Roman Lava Tolstoja29. U to vrijeme30. Dodatno obja{njenje 31. Pripovjeda~33. Alatka za kopanje34. Stariji (skr.)35. Koralna ostrva36. Brzo kretanje, tr~anje37. Trpno stanje glagola38. [areni papagaj40. Ime slavnog estonskog desetobojca Nola41. Otac42. Nadoknada mlinaru, u{ur44. Stub o~vrsle lave45. Francuski slikar Hans (@an)46. Smrznuta voda48. inicijali glumice Viver49. Simbol argona50. Ujedinjene nacije (skr.)

Slavko BBovan

1 2

24

21

19

4 5 6 7 8 10 11

29

40

35

48

22

26

30

38

53

31

34

36 37

4644 45

5049

56

20

13 15 16 17 18

57

27

54

23

4241

28

32

39

43

47

51

55

33

3

25

52

9 12 14