OBREDI I BOGOVI

Književni tekstovi su najbogatiji izvor iz kojeg saznajemo o obredima i bogovima u staroj Grčkoj. Grci nisu nikad imali krute dogme u mitologiji: raštrkanost stanovništva, mnoštvo svetišta, podvajanje stanovništva – sve je to doprinijelo umnožavanju legendi i njihovoj raznolikosti. Neki od njih su i mijenjali legende da bi ih prilagodili svojim moralnim zahtjevima (Pindar, tragičari također), ali i iz drugih razloga: da bi povezali proturječne tradicije, zadovoljili racionalističke zahtjeve potaknute filozofima ili, jednostavno, zbog prezasićenosti publike stalno istim pričama. Najbolji su izvor tekstovi koji prenose tradicije vezane uz obrede, jer nas upravo obredi uvode u osobni život starih Grka i upotnaju nas sa njihovim vjerskim ponašanjem. Proučavanje grčke religije sastoji se, dakle, u popisivanju, opisivanju i tumačenju (ako je moguće) vjerskih obreda, koji su uvijek mjesnog karaktera. Sami obredi poznati su iz raznih izvora: svjedočanstva iz književnih tekstova (homerski spjevovi, atičke tragedije, Aristofan), navodi povjesničara i poligrafa (Herodot u 5.st.pr.Kr., Plutarh u 2.st., nepoznati pisac – Suidas, Pausanija iz 2.st. – Periegasa Grčke (opis javnih obreda, topografska točnost), arheološki (arhitektonski i likovni spomenici) i epigrafski dokumenti (natpisi). Anastiloza je naziv za djelomične rekosntrukcije nekog naselja i sl.

Klasična grčka religija tijesno je vezana uz društvenu grupu, što je u skladu sa grčkom percepcijom sebe u svijetu: on je prije svega društveno biće koje njeguje odnose sa bližnjima i koje samo preko ljudi može doći do ostvarenja svoje sudbine. Zato grčka religija ima naglašen društveni karakter, ali ona poznaje i individualni osjećaj božanstva i božanskoga, ispunjenost strahom i poštovanjem pred svime što ih podsjeća na prisutnost božanskoga (priroda i sl.), a naziva se tambos. Prisutnost božnaskoga na svakom mjestu daje privi i trajan element grčkoj religiji: bogova ima puno jer se nalaze svugdje. Tu je prisutna i pojava hijerogamije ili božanskoga braka, zatim teoksenije, obredi koji prikazuju primanje ljudi za trpezu bogova, česte u dionizijskim obredima. Osnovna crta helenske religije je antropomorfizam, kojeg je oblikovao spoj triju karaktera koji obilježavaju helenskog čovjeka: smisao za božansko, prkatični racionalizam i stvaralačka mašta. Homeru i Hesiodu dugujemo pjesnički prikaz teogonije (rodoslova bogova). Za grčku religiju jednako je važna i djelatnost likovnih umjetnika, pogotovo kipara. Veoma rano se ideja božanstva tijesno povezala sa kultnom statuom (agalma – božanski lik; eikon – prikaz smrtnika). Antropomorfizam grčkih bogova odvlačio ih je on primarnog anikonizma (božanske pojave bez ljudskog oblika) i teriomorfizma (životinjska božanstva i čudovišta), ali tragovi će uvijek ostati. Pored statua bogova što su ih napravili veliki majstori klasične umjetnosti, u svetištima su se sačuvali grubi likovi od kamena ili drveta, ostatci iz arhajskog doba, koje su zvali ksoana i koji su ostali glavni predmet obožavanja, čuvani u svetištu.

Obredni propisi: izdvajaju se glavni kultni činovi (molitva, zavjetni poklon, prinošenje žrtve, javne svetkovine, igre). Pojam obredne čistoće: uglavnom se odnosi na materijalnu nečistoću, a moralna bi se trebala ispoljiti kasnije; podrazumijeva stanje u kojem pojedinac mora biti da bi prišao nečemu što je sveto i posvećeno (najteža je nečistoća prolivena krv, zatim smrt i sl.). Molitva je osnovni vjerski čin kojim vjernik stupa u vezu sa nekim bogom, započinje razgovor s njim (sam od sebe ili kao odgovor na unutrašnji poziv), uglavnom je usmena i glasno iskazana. Pored prizivanja, molitva sadrži i izražavanje molbe upućene bogu od koga se traži zaštita. Molitva se izgovara stojeći ispred statue ili svetišta, podignutih ruku. Prinošenje žrtve često prati molitvu kako bi se na opipljiv način izrazilo poštovanje ili zahvalnost prema nekom božanstvu (žrtve mogu biti prigodne i propisane), najviše nakon ratova. Najznačajniji praznik su Velike Panateneje, svake četvrte godine, u kojima boginja dobije peplos što su za nju istkale ergastine, djevojke iz najplemenitijih atičkih

1

porodica, na kojem se prikazuje gigantomahija (borba bogova i giganata). Darovi svetištima i bogovima čuvaju se u riznicama, a čuvaju ih svećenici i viši činovnici. Svetišta su bila nacionalna i panhelenska.

Postoji razlika u prinošenju žrtve i zavjetnom poklonu: svako javno ili privatno prinošenje žrtve predstavlja složenu radnju koja se pokorava pravilima utvrđenim dugom tradicijom. Osnovne crte žrtvovanja: svečani raspored, činovi očišćenja, molitva, klanje žrtava pred žrtvenikom, spaljivanje jednog dijela životinje, izlijevanje vina i zajedničko čašćenje prisutnih ostalim dijelovima mesa. Raznovrsnost obrednih pravila: holokaust (potpuno spaljivanje) kod nekih zakletvi ili pokajanja i sl. Neki tvrde da postoje dvije glavne vrste božanstava u helenskom mnogoboštvu: nebeska ili uranska i podzemna ili htonska božanstva. Prva donose pomoć, a od drugih treba strahovati. Zbog složenosti obreda, da bi se izbjeglo svetogrđe, morali su posredovati stručnjaci (hiereuein – žrtvovati; hijereji – svečenici). Obiteljska zajednica ima svoje osobne kultove: kult domaćeg odnjišta, kult Apolona Patroskog i Zeusa Herkejskog, kult Agatosa Daimona, dobrog kućnog duha,...Šira zajednica, fratrija, ima svoje kultove i svetkovine kao što su Apaturije u jonskim gradovima. Plemena nose svoje ime po tamošnjem heroju (heroj eponim) i ukazuju mu vjerske počasti kao svome zaštitniku. Svaka svečanost je započinjala povorkom, radi umilotivljavanja božanstva, ali i zabave narodu (gefirizmi – šale s mosta). Poslije povorke dolazi prinošenje žrtve kraj žrtvenika (eshara je uobičajeni oblik žrtvenika za htonska božanstva, heroje i pokojnike, a obično je zemljan, bez ikakve poebne građevinske opreme). Većina žrtvenika bila je od monolitnog ili zidanog kamena, u obliku okruglog ili pravoktunog stola, često ukrašeni reljefima i sl. (prijestolje Ludovisi), mogu imate znantne razmjere. Žrtvenik je po pravilu na otvorenom prostoru zbog dima i mase ljudi koja je okupljena oko njega. Nikakva veza ne postoji između žrtvenika i hrama i žrtvenik je puno važniji. U nekim žrtvenim obredima vidimo početni oblik dramske radnje, koji još razvijeniji nalazimo u delfskom Stepterinu, svetkovini koja se izvodila svake osme godine (paljenje „Pitonove kolibe“), zatima Karnejski praznici u Sparti (ratnička tema), Dionizov kult najviše pažnje posvećuje obrednim predstavama: dionizijski obred sastoji se od pjevačica, plesačica i povorki. Korovi su u slavu bogu izvodili posebnu himnu, ditiramb. Izrazito vesele i bučne bile su povorke falosa, simbola plodnosti i općeg obnavljanja. Sudionici dionizijske povrke (tijase) rado su se pretvarali u Satire ili kozonoge i u njih se odijevali. Aristotel tvrdi da je baš od ditiramba postala tragedija (jarčeva pjesma). Mermer sa Parosa navodi 534. godinu kao datum prve dramske predstave u Ateni. Od tada su se Velike Dionizije ili Gradske Dionizije krajem novembra sastojale od kazališnih predstava. Atička komedija nastala je, kaže Aristotel, od povrke falosa i pjesme, a pratili su ih laci. Prvo komičko natjecanje održano je između dva perzijska rata, 486.

Natjecanja uopće predstavljaju veoma rasprostranjen pogled vjerskih praznika i imaju veliku ulogu u životu Grka. U početku su bila atletska, kasnije i glazbena. Prve poznate igre su one koje Ahil priređuje u 23. pjevanju Ilijade prilikom Patroklove sahrane. Pogrebne igre pojavljuju se i u epskim legendama. Nekad su igre imale izričito vjerski značaj: lampadedromija, trka s bakljama; stafilodromija, trka s grozdovima itd. Pobjeda na igrama značila je da je pobjednik u naklonosti bogova. Najpoznatije su četiri vrste igara: u Olimpiji, Delfima, na Istmu i u Nemeji (panhelenske igre; Pindarove epinikije pjevaju o pobjednicima na njima). Olimpijske igre, u čast Zeusa Olipijskog, bile su najpoznatije. Od 776. održavale su se svake četvrte godine (jul-august). Od 572. Pokrovitelji su bili Eliđani, koji su među sobom određivali odbor Helanodika, sudaca, koji su morali pripremiti igre. Neposredno prije otvaranja upućivali bi se izaslanici, spondofori, u sve grčke gradove. U Zeusovu čast poštovalo se sveto primirje. Prvi dan su se prinosile žrtve i polagale su se zakletve natjecatelja koji su morali biti Grci, a nisu smjeli biti po rođenju robovi niti osuđivani. Zakletva se polagala na žrtveniku

2

Zeusa Horkijskog, čija se statua nalazila u Buleuterionu i u svakoj ruci je držala snop munja da kazni kirvokletnike. Oni su bili kažnjeni i novcem i zauvijek isključivani iz igara. Novcem od kazni svećenici su podizali brončane statue Zeusu, zane, poredane u svetištu kraj ulaza u stadion. Natjecanje je trajalo pet dana, a zadnji dan su se dodjeljivale nagrade. Pobjednici, olimpionici, dobivali su vijenac ispleten od lišća divlje masline, svetog drveta koje je u Olipiji zasadio Heraklo. Druge velike igre su one u Delfima – Pitijske igre u Apolonovu čast, ustanovljene nakon prvog svetog rata, 582.g. Značajno mjesto davalo se glazbenim natjecanjima. Održavale su se svake četvrte godine, krajem ljeta (august-septembar). Prije početka stanovnici Delfa bi poslali izaslanike, teore ili teare. Nagrada je bio vijenac od lovorova lišća, omiljenog Apolonovog drveta iz Tempejske doline u Tesaliji. Istamske i Nemejse igre održavale su se svake druge godine. Istamske su bile u Posejdonovu čast, u njegovom svetištu na Korintskoj prevlaci, održavale su se u proljeće (april-maj), nagrada je bio vijenac od borovine, kasnije zamijenjen vijencem od celerovog lista. Nemejske su se održavale u Zeusovom svetištu u Nemeji, Argolida. Priređivali su ih stanovnici Kleoneje, kasnije Argivci. Nagrada je također bio vijenac od celera. Periodonik je bio natjecatelj koji je odnio pobjedu u ciklusu od četiri uzastopne svečanosti („pobjednik ciklusa“), a oni su imali veliku slavu za života, pa i nakon smrti.

Kult mrtvih ima veliku važnost u religiji Olimpljana. Pogrebne počasti, posebno spaljivanje, predstavljaju uvjet da duša dođe do Hada i tamo uđe u vječni počinak. Sačuvali su se i tragovi posmrtnih kultova u geometrijskim i ranim arhajskim nekropolama. Sema je nadgrobni kamen koji služi kao obilježje groba, kasnije se razvija u nadgrobnu stelu. Pojam heroja ima veliku važnost i zasnovan je na dubokom poštovanju i strepnji koju smrt ulijeva. Hermes je bog psihopomp ili „sprovodnik duša“. Atičke vaze od slikane gline, nadgorbni lekiti (bočice za miris), prikazuju mnoge prizore prinošenja poklona kraj neke grobnice. Orfizam je filozofsko i eshatološko učenje koje su stari Grci pripisivali mitskom pjesniku Orfeju, a izražava se u pjesmama pripisivanim Orfeju kojeg se sjećaju po njegovoj dirljivoj sudbini i pjesničkoj nadarenosti, tugi zbog Euridike itd. Smatralo se da je on učio ljude asketskom životu, zasnovanom na uzdržavanju od mesa, krvavih žrtvi i sahranjivanju mrtvaca u vunenoj odjeći. Propovijedaju strogu kaznu na onom svijetu za krivce, a pravednici će uživati na Otoku blaženih. Možda je poučavao i metempsihozu, seobu duša. Na pločici iz Farsale nalazi se poputnina, sprema koju pokojnik nosi sa sobom na zagrobno putovanje. Eleuzinski misteriji vezani uz Demetrin kult imali su isti cilj. Posvećenik se nazivao mist. Svećenici koji rukovode ovim svečanostima pripadaju dvama velikim eleuzinskim porodicama: hijerofant porodici Eumolpida, daduk porodici Kerika. Diele se na Male (februar, u Agri, na obalama Ilisa) i Velike misterije (krajem septembra u Eleuzini). Prinošenje žrtve i posvećenje odvijalo se u za tu svrhu sagrađenoj odaji, Telestrionu.

Popularni su bili i bogovi sa proročanskim i iscjeliteljski svojstvima (Asklepije). Vračanje ili učenje o znamenjima bilo je dosta prisutno kod Grka (po letu ptica, udaru groma, nebeskim znacima itd.). Proročice su se zvale Sibile, a muški proroci Bakis. Njihova su proročanstva većinom iznošena u obliku zagonetke, u stihu i sl., a tumači (egzegeti) imali su dužnost da ih primijene na posebne slučajeve. Najpoznatija proročišta: delfsko, ilopijsko, Didimejon, Amfijarajevo, Trofonijevo, Apolonovo, dodonsko, Epidaur,...Proročište u Delfima postalo je značajno u 7.st., u doba kolonizacije. Prvi sveti rat (600.-590.) je oslobođenjem Delfa od fokidske vlasti povećao utjecaj proročišta. Dvije su izreke bile ispisane na ulazu u hram: Upoznaj sebe samog i Ništa suvišno. Svetište je prvenstveno dio tla (temenos) posvećen bogu, ograđen čvrstim zidom (peribola) sa nekoliko vratnica. Kroz svetište prolazi „Sveti put“, a sa obje strane puta su riznice grčkih gradova (Sikion, Teba, Sirakusa, Korint i dr.). Hram je bio na nekoj uzvišici, a ispred hrama žrtvenik, poklon grada Hiosa. Iz Epidaura se proširio kult

3

Asklepija, pokrovitelja kliničkog ljekarstva koje je tada nastalo zahvaljujući Hipokratu sa Kosa. Počinje razvoj ljekarskih škola.

Filozofi i folozofske škole: elejska škola, osnovao ju je Ksenofan iz Kolofona (Parmenid, Zenon), odbacuje antropomorfizam i mnogoboštvo. Suđenje Sokratu, 399. Anaksagora iz Klazomene, osuđen jer je posumnjao u božanski karakter zvijezda.

GRAĐANIN U GRADU

Grad je za grčke filozofe bio jasno obilježje civiliziranog čovjeka, a posebno je to stajalište izrazio Aristotel u svojoj Poetici. Pojam grada, originalne i dugovječne tvorevine grčkog naroda, zagospodario je čitavom njegovom poviješću i mišlju. Rimljani su ga prenijeli na cijelu Europu, koja je dijelom iz njega izvukla suvremeno shvaćanje države. Riječ grad, polis, već kod Homera ima tri značenja: katkad označava gradsko naselje, katkad političku jedinicu koja predstavlja jednu državu, katkad skup građana promatranih kao jedno tijelo (lat. urbs, civitas, cives). Međutim, kad su u pitanju politički izrazi, značenje polisa je posve jasno: to je politička i društvena jedinica koja predstavlja osnovu helenskog svijeta i koja ga zajedno sa svojstvenošću jezika odvaja od barbarskog svijeta. Aristotel tvrdi da je grad rezultat političkog jedinstva ostvarenog između dva ili više sela (sinoikizam ili ujedinjenje sela Atike da bi Tezej osnovao Atenu). Uvjeti neophodni da se definira jedan grad: zajedničko područje strogo ograničeno, minimum političkog ustrojstva priznat od susjeda i neki povijesni početak tj. legenda o osnutku grada. Granice su čvrsto određene samo u obradivim predjelima. Polja obrađuju slobodni seljaci ili robovi. Bogati veleposjednici stanovali su u gradu, ali su imali svoja imanja, dosta slična dvorcima homerskih velikaša. Izložena jugu, kuća obuhvaća nekoliko odaja za dnevni boravak i jednu spavaću sobu za gospodare, sa kuhinjom i kupatilom, zatim ostave za čuvanje namirnica, odvojene prostorije za robove, skladište za ubijenu i živu stoku. Neki su se gradovi i utvrđivali (Kirenaika npr.). Uzgajalo se žito, ječam, pšenica. Voćnjak je bio zasađen smokvama, dunjama, kruškama i maslinama. Maslina je bila sveto drvo boginje Atene. Uzgajali su i vinovu lozu. Od životinja: ovce, koze, krave i volovi te pčele za med koji je služio umjesto šećera. Ostala bogatstva: drvo, ugljen, smolu, lan, vuna, koža. Veliku korist donose i rudnici i kamenolomi. Nalazišta gline na Atici i u Korintu, te mramor na Penteličkoj gori i na brdu Aliki na Tasosu (površinski), na Parosu, Kikladima (podzemni; lihnit, od lihnos – svjetiljka). Rudnici željeza i bakra manje su poznati, više ima rudnika plemenitih metala (najvažniji u Laurionu na krajnjem JI Atike, kovnica novca odmah u blizini). Izgled grčkog grada: svetišta za javne kultove, utvrđenja za obradu, jedan veliki trg ili agora, fontane za vodu, posebne zgrade za upravne i sudske poslove. Mreža ulica je prije 5.st. bila potpuno bez općeg plana, a nakon perzijskih ratova pojavila su se prva nastojanja oko urbanizacije („plan na kocke“) po uzoru na ono što je napravljeno za obnovu Mileta. Najznačajnijim za ovo smatra se arhitwtk Hipodam iz Mileta. Očito je da je ova težnja za racionalizacijom potekla od matematičkog shvaćanja Talesa iz Mileta i miletske škole (Anaksimen, Anaksimandar). Privatne kuće bile su skromne i jednostavne: imale su zidove od sirove opeke ili blata sa slamom. Kuće iz Olinta pokazuju ovakav raspored: kvadratne su, u osnovi prizemlja raspoznaju se popločano dvorište u koje se sa ulice ulazi kroz predvorje, na sjevernoj strani dvorišta je portik (pastas) iza kojeg dolaze dnevne sobe. Jedna cjelina su ostava-kuhinja.kupatilo (oikos) i soba zaprijem (andron) zauzimaju ostatak prizemlja. Na kat se išlo drvenim stepenicama, tu su vjerojatno bile ženske odaje, krov je zbog kišovitog podneblja imao okrugle crjepove na dvije vode. Zajedničke zgrade zvale su se sinoikia, a privatne kuće oikia.

4

Robovi su obavljali sve teške i prljave poslove, prije svega u domaćinstvu. Pored toga, bave se i zanatima. Prema ručnom radu gajio se prezir: sama riječ banausos, radnik, a još više kapelos, sitni trgovac, imaju neugodan prizvuk. Pravo zanimanje dostojno slobodnog čovjeka je sudjelovanje u javnim poslovima. Periklo uvodi običaj da se isplaćuje neka vrsta dnevnice (mistos) svakom građaninu koji ima neku javnu službu (činovnici, suci, vojnici itd.). Pojmovi aristokracije i demokracije upotrebljavaju se kod Grka samo kad se odnose na jedno tijelo građana koji sudjeluju više ili manje u državnim poslovima. Građani su jedini nositelji ne samo političkih već i građanskih prava (pravo na posjedovanje kuće npr.), odomaćeni stranci (meteci) imaju određena prava tj. mogu dobiti porezničnu i vojnu službu, ali nemaju politička prava. Robovi su jednako brojni kao i građani, možda i brojniji. Pored robova, u Tesaliji, na Kreti i lakademonskoj državi nalazimo klasu ljudi vezanih za zemlju – heloti u Sparti. Granične dijelove lakademonske države nastavali su perieci koji nisu bili građani, ali su se mogli slobodno posvetiti poljoprivredi, zanatstvu i trgovini, s jedinom obavezom da se bore na strani Sparte. Kasnije su u atenske zakone uvedene zaštitne mjere koje su robove čuvale od pretjeranih zlostavljanja, a mogli su sudjelovati i u nekim vjerskim događanjima (Eleuzina). Početkom peloponeskog rata, oko 432., Atena je imala otprilike 40 000 građana (150 000 sa porodicama), 10 000 do 15 000 meteka (40 000 sa porodicama) i oko 110 000 robova. Sparta je odmah poslije perzijskih ratova, oko 480.-470., imala 5000 Spartanaca (15 000 sa porodicama), 50 000 perieka i 150 000 do 200 000 helota.

Po općem pravilu krv dodjeljuje pravo građanstva. No, rođenje samo po sebi nije dovoljno: otac treba priznati dijete i društvo ga mora prihvatiti. U Sparti je o životu djeteta odlučivalo vijeće staraca plemena. U Ateni je svečanost Amfidromija, koja se održavala petog ili sedmog dana po rođenju, obilježavala ulazak novorođenčeta u porodicu. U ove domaće svečanosti ulazilo je i prvo predstavljanje posredniku između porodice i plemena, fratriji. Odgoj djete mijenja se ovisno o Sparti ili Ateni. Čim napuni 7 godina, mladi Spartanac počinje sa odgojem koji će ga pripremiti za vojnički život. Česte vježbe i stroga disciplina imaju za cilj od mladića stvoriti vojnika. Takav odgoj traje do tridesete godine. Intelekutalno obrazovanje svodi se na korsku pjesmu, proučavanje nacionalnih pjesnika Alkmana, Terpandra i Tirteja i na upućivanje u građanski moral. Nisu bili previše cijenjeni govornici, ali su ostale Grke očaravali svojim kratkim i sažetim izrekama (lakademonske apoftegme). Mladi Atenjanin, kada navrši 6 do 7 godina, napušta ženske odaje i odlazi u školu jednog roba kojeg su nazivali pedagogom. Gramatičar poučava u čitanju, pisanju, računanju, uče napamet Homerove, Hesiodove, Solonove ili Simonidove spjevove. Učitelj glazbe poučava sviranje na liri ili kitari, jedno vrijeme su svirali i na aulosu (dvocijevna frula), ali su je izbacili jer je previše uznemiravala dušu. Učitelj gimnastike ili pedotrib poučavao je mladiće u atletskim vježbama u posebnim zgradama koje su se zvale palestre. Od petnaeste godine mladić odlazi u javne gimnasije Akademiju, Likej ili Kinosarg.

Grčki grad ima dvostruk smisao: geografski i ljudski tj. odnosi se na jedno područje i na grupu ljudi, građanski stalež. Ali, grčki je grad prije svega skup ljudi koji određuju taj grad i koji će, čak ako dođe do progona i selidbe, osnovati svoj grad negdje dalje, dakle nisu ograničeni i određeni područjem na kojem žive, kako mi danas često znamo poistovjećivati državu sa prostorom, a ne sa ljudima. Svaki građanin sudjeluje u državnoj upravi i poslovima koji su veza između države i pojedinca. Pored obitelji, postojala su tradicionalna plemena plemićkog karaktera koja su bila u vezi preko nekog više ili manje mitskog pretka i zajedničkog kulta. U Ateni je u klasično doba pripadanje nekom slavnom genosu stvaralo osjećaj slave i ponosa. Nisu svi građani pripadali istom genosu, ali su svi bili okupljeni u udruženja graanskog i vjerskog karaktera: heterije na Kreti, Teri, u Kireni; bratstva

5

ili fratrije koje vode računa o pravu građanstva. Klistenov ustav podijelio je grad na teritorijalnoj osnovi na deme, gradske četvrti ili seoska područja koja postaju osnovni element građanskog uređenja. Od tada se pripadnost gradu određuje upisom u knjigu jedne deme, kada mladić navrši 18 godina, a potvrđuje se glasanjem građana demot; kad je upisan, mladi Atenjanin postaje efeb, a ime čini njegovo ime, očevo u genitivu i pridjev koji označava kojoj demi pripada (Periklo, sin Ksantipa, iz Holarške deme npr.). Pleme (file) im etničko ili plemensko porijeklo i često predstavlja nekadašnu podjelu grškog naroda prije njihova dolaska na egejsko područje (Dorani imaju tri plemena: Hilenjani, Dimani i Pamfili; jonjani imaju 4 plemena: Geleonti, Argadeji, Aigikoreji, Hopleti). Plemena imaju važnu ulogu: članovi su sjedinjeni proslavljanjem zajedničkih kultova, a u okviru plemena obavlja se podjela javnih, poreznih, političkih, pravnih i vojnih službi. Pleme organizira i porezna davanja državi, nametnuta bogatim porodicama, a zovu se liturgije. U klasično doba, monarhija iz homerskih vremena ustupila je mjesto aristokratskom ili narodnom uređenju, jedino su se održale nacionalne dinastije kod nedovoljno razvijenih naroda (Makedonija, Epir). Tri su osnovna elementa grčkog političkog sustava: skupština građana, jedno ili više vijeća i činovnici. Skupština (eklesija) okuplja sve građane sa političkim pravima. Ona se rijetko sastaje, pa jedno uže vijeće, bula, prati poslove. Ako ju čine stari grada (geronti), naziva se gerusija. Aristokratski zakoni plemićkim porodicama daju pristup u različita vijeća u kojima oni mogu biti doživotno izabrani (npr. u vijeće Areopaga u Ateni). Oligarhijska uprava razlikuje se od prethodnih samo po metodi kojom manjina, birana unutar građanskog društva, omogućava sebi glavnu vlast. Nije više važno društveno porijeklo, nego bogatstvo, a to daje mogućnost za ponovno biranje odabranih. Istinska demokracija obično ima ustanove slične onima aristokratskih i oligarhijskih uređenja, ali funkcioniraju u različitom duhu. Eklesija se redovno sastaje, svi građani imaju pristupa u nju i raspolažu potpunom slobodom govora; rad činovnika i vijeća je strogo nadziran; sve važne odluke donose se glasanjem i podizanjem ruke; vrši neposrednu vlast rukovođena mišljenjima govornika koji usmjeravaju njezinu politiku. U atenskoj državi u klasično doba sjednice skupštine održavaju se 4 puta u pritaniji. Pritanija je vrijeme od 35 ili 36 dana kada 50 buleuta (ili članova vijeća) iz jednog plemena zasjedaju u buli i nose ime pritana. Kako ima10 plemena, kalendarska godina dijeli se na 10 pritanija. Da bi olakšali vršenje narodne volje, Klisten je smislio postupak koji je prvi put prijemjenjen 487. ostrakizam: umjesto glasačkih listića, koristili su komadiće opeke (ostrakai). Svaki glasač na komadu ispiše ime jednog političara, a onaj čije ime bude najviše puta ispisano, biva prognan na 10 godina iz Atene. Uloga demokratskih sudova je u tome da narod postaje gospodar čitavog političkog života u gradu. Političko uređenje Sparte zasniva se na potpunoj i isključivoj prevlasti ratničke kaste Spartanaca nad periecima i helotima ovi povlašteni sami sebe nazivaju Jednakima. Svaki Spartanac ubira prihode sa imanja ili klerosa koje mu je dodijeljeno. Spartanski ustav sadrži elemente raznih uređenja: monarhije, aristokracije, demokracije. Dva kralja su iz dvije porodice Agida i Europontida i imaju uglavnom izvršnu vlast. Potpunu vlast su imali u vojnim pitanjima. Za važne političke odluke vijeće od 28 staraca, gerusija, djeluje kao vlada. Geronti imaju više od 60 godina i izabrani su doživotno. Spartanska skupština ili Apela okuplja se redovno radi odobravanja određenih odluka i sl. Osim gerusije, odlučujuću ulogu u državi imaju efori, u ime čitavog naroda nadziru rad kraljeva. Oligantropija ili nedostatak ljudi (građana) događao se nakon ratova (posebice nakon perzijskih).

Političko uređenje grčkih gradova bilo je predviđeno za uže zajednice i nije dopuštalo provođenje krupnih promjena, ali su ta uređenja jasno odredila odnose između države i građanina, odnose koji se zasnivaju na zakonima (pisanim ili nepisanim). Jedino tirani vladaju ne pridržavajući se zakona. Međutim, svaki grad teži za ostvarenjem ideala zajedničkog života koji propisuju dobri

6

zakoni. Taj ideal zove se Eunomija ili zakonska usklađenost. Ideal je bio rijetko kada postignut, ali su mu Grci svejedno težili pridržavajući se glavnih načela grada koja se izražavaju u građanskim kultovima i zakonima (nomoi). Cilj zakona je da se ljudski odnosi spase od sile i samovolje. Zahvaljujući njima, u državi trebaju vladati Sloga (Homonoja) i Pravda (Dike). Zakoni su obično ispisivani na stelama, tako je zakonodavstvo ostalo pristupačno javnosti. Većina pravnih mjera odnosi se na položaj ličnosti i dobara određujući povlašten položaj građana u odnosu na žene i ostale slojeve društva, točno određuju prava i dužnosti pojedinaca u odnosu na društvo, utvrđuju kazne i postupke za ispravljanje sporova. Grad kuje novac, određuje kalendar, težine i mjere (koje su bile posebno problematične pa su a njihovu kontrolu zapošljavali metronome, pregledače težina i mjera u Ateni). Imali su i agoranome (tržišne nadzornike), sitofilahe (povjerenike za žito), epimelete (nadzornike trgovinskog utovara itd.

Religija je svakako načelo jedinstva i oko nekih zajedničkih kultova često su se stvarali savezi. Savez jonskih gradova npr. osnovan je oko svetišta Posejdona Helikonijskog na rtu Mikale kod Mileta, koje se zvalo Panjonion. Udruženje Heksapola okupilo je dorske gradove oko svetišta Apolona Triopienskog na Knidu itd. Najčuveniji takav saez je Delfski sa dva kultna središta: Delfsko svetište i Termopilsko svetište (Pile ili „vrata“). Tu su se okupljali izaslanici 12 naroda i svaki je narod slao po dva izaslanika (hijeromnemona). Peloponeski savez ili „Lakademonjani i njihovi saveznici“ bio je prilično cntraliziran i čuvao je vojnu prevlast Sparte na Peloponezu. Deloski savez stvorili su Atenjani nakon perzijskih ratova također je imao za cilj utvrditi položaj Atene nad drugim gradovima. Drugi Deloski pomorski savez, osnovan 377., bio je nepto drukčiji, ali nije uspio spriječiti rat između Atene i saveznika od 357. do 355.

MISLIOCI I PJESNICI

Poznata su nam imena oko 2 tisuće drevnih grčkih pisaca. Njihova je književnost najvećim dijelom nestala u tri velike nedaće: požar aleksandrijske biblioteke, zamjena kodeksa na pergamentu volumenom na papirusu te kriza bizantskog carstva u razdoblju ikonoklazma, u 7. i 8.st. Najveći među piscima i filozofima potječu još iz arhajskog i klasičnog doba. Velika činjenica civilizacije bilo je rađanje glavnih književnih rodova. Književnost je, već od prvih sačuvanih spomenika, pisana književnost, a pismo je bilo azbučno. Prvo se pisalo na pergamentu od goveđe ili ovčje kože (difter), a tek se sredinom 7.st. papirus proširio po cijelom grčkom svijetu, kada je Psametih otvorio grčkoj trgovini pristup do Delte. Tomos se zvao svaki svitak papirusa sa oko 60ak stupaca teksta. Čitanje (odmatanje) je bilo prilično komplicirano pa je razumljivo zašto su Grci veliku pažnju pridavali umijeću pamćenja. Kod Grka se, po općem pravilu, čitalo naglas i time se objašnjavaju mnoga svojstva grčke književnosti: uobičajen didaktički oblik kojim su zaodjevena prozna djela, kao da je riječ o predavanjima te velik uspjeh dijaloga kao književnog roda. Epska poezija, lirska poezija, dramska umjetnost, povijest i geografija, filozofija, govorništvo – to su, u približno kronološkom redu, pojave koje su Grci njegovali.

Homerski ep se pojavljuje iznenada, u svom konačnom obliku, u Ilijadi i Odiseji koje postaju uzori u književnosti. Duga epska tradicija, usmena po svojoj biti, stvarala se postepeno zahvaljujući pjevačima (aedima), sličnim Demodoku, na dvoru feačkog kralja Alkinoja, iz Odiseje. Oko Ilijade su se razvijali spjevovi Trojanskog ciklus (Ciklus) i tu su prikazani događaji koji prethode srdžbi Ahilovoj. Pjesnik Leshes je sastavio Malu Ilijadu, čija je namjena bila da upotpuni Homerovu. Usporedno sa

7

Odisejom, Hagijas iz Trezene je sastavio jednu epopeju, Vraćanja (Nostoi), o događajima koji prate ostale ahejske glavare osim Ulisa, nakon trojanskog rata. Pored Trojanskog, postojao je i Tebanski ciklus, posvećen legendi o Edipu i potomcima. Epigoni su posvećeni pobjedničkom pohodu na grad, koji su predvodili sinovi Sedmorice, 10 godina kasnije. Ostali spjevovi se odnose na različite legende (Zauzeće Ehalije, Korinćanke, Naupaktike, Spjev o Heraklu). Čuvene ljubavi bile su opjevane i sakupljene u Katalogu žena (Eheje). Homer, Hesiod i njihovi suparnici su svojim primjerom postavili pravila epa kao književnog roda i učvrstili jezik.

Arhajsko se doba proslavilo procvatom lirizma ili pjevane poezije, u dvostrukom obliku koji su Stari davali ovom književnom rodu: korska pjesma s jedne i monodija s druge strane. Po općem pravilu, te su pjesme imale pratnju na liri, instrumentu sa 7 žica, prvotno načinjena od kornjačina oklopa. Njen se pronalazak pripisivao Hermesu, o čemu svjedoči Homerska himna ovom bogu. Razne promjene omogućile su instrumentu šire zvučne razmjere. Upotrebljavala se i frula (aulos), postavljena na usta, uvijek dvostuka. Pjesma i ples bili su tijesno povezani. Poezija se koristila u svim narječjima, obrađivala je najraznolikije teme: liturgijske himne (nome), svete pjesme (peani ili ditirambi), pobjedničke pjesme (epinikije) itd. Od pjesnika valja spomenuti: Terpandar sa Lezbosa, Liđanina Alkman iz Sarda, Tirtej iz Sparte, Jonjanin Minermo iz Kolofona, Arhilos sa Parosa, svi otprilike u 7.st. Na prijelazu 7. u 6.st. imamo Lezbljanina Ariona iz Metimna, zatim Stesihor Himeranin sa Sicilije, Alkej i Sapfa sa Lezbosa. U 6.st. pojavljuju se Jonjanin Hiponaks iz Efesa, Ibik iz Regiona iz Velike Grčke, Anakreont iz Teosa, Teognid iz Megare, Simonid sa Keosa. Pindar je najveći od svih njih iz prve pol. 5.st. Ostale su nam sačuvane 4 knjige Epinikija. Ovjekovječio je i nekoliko izreka (Čovjek je san sijenke). Nakon njega dolazi do pada kvalitete u poeziji: Bakhilid sa Keosa, Timotej iz Mileta, Filoksen sa Kitere, Antimah iz Kolofona, Erina sa Rodosa.

Tragedija i komedija nastale su jedna iz ditiramba, a druga iz falučkih pjesama Dionizu. Prvo veliko ime tragedije je Frinih sa kraja 5.st. Na pozornicu izvodi samo jednog glumca koji razgovara sa korom. Prvi je potražio nadahnuće u suvremenoj povijesti: Zauzeće Mileta (494.), Feničanke (476.-475.), ali je uglavnom crpio građu od epskih legendi. Tri velika pjesnika 5.st. predstavljaju nam čitavu grčku tragediju: Eshil (u prvoj pol. st.), Euripid (najmlađi), u 2. Pol. i Sofoklo (koji je živio gotovo cijelo stoljeće po završetku perzijskih ratova). Uloga kora, u početku vrlo značajna, postupno se smanjuje. Dijalog se razvija i oživljuje. Eshil uvodi drugog glumca u dramu, Sofoklo i trećega. Razvija se radnja. Kod Euripida je kor još samo nenametljivi svjedok i razdvajaju glavne stupnjeve tragedije, ispunjavaju orhestru. Glavna tema je mučno pitanje Sudbine. Klasična grčka komedija: od kraja 6.st. Sicilijanac Epiharmo sastavljao je na dorskom narječju komedije koje slabo poznajemo, ali su ih Stari vrlo cijenili. Tomu se pridružuju odveć slobodne pjesme i laci kao pratnja dionizijskih povorki i rodila se komedija nazvana „Starom“, u kojoj se najviše težida se izazove smijeh šaljivim izmišljotinama i aluzijama na tekuću stvarnost. Predmet komedije je obično neki smiješan događaj. Kod Aristofana se uočava raznolikost načina govora i lakoća. Posljednji njegovi komadi pisani su krajem 4.st. i predstavljaju prijelaz ka „srednjoj komediji“. Tu se smanjuje uloga kora i ograničava sloboda mašte. Satiru pojedinaca zamjenjuje društvena satira. Arstofanovi nasljednici, Antifan i Aleksid iz Turija, bili su plodni, ali im djela nisu sačuvana.

Proza dolazi tek nakon pjesničkih i epskih vrsta i odlikuje se jednostavnošću stila pogodnog za pamćenje. Vodi brigu o istraživanju i izlaganju istine (historia) i najprije je vezano za ljudska zbivanja i prirodni okvir događanja, tako da u prvo vrijeme nije odvajana od geografije. Prva djela su epski spjevovi (Osnivanje Kolofona, 6.st., Ksenofan; Jonike, 5.st., Panijasid; Spjev o Arimaspima, 7.st., Aristej

8

iz Prokonese). Hekatej iz Mileta napisao je u jonskoj prozi Genealogije, posebno opći opis nastanjene zemlje Periegesa. Usavršio je upotrebu geografskih karata koje je pronašao Anaksimandar. Imao je mnogo sljedbenika, ali je najslavniji Herodot iz Halikarnasa, „otac povijesti“. S njim se proza pojavljuje određena glavnim crtama: izlaganje povjesničara kako bi prijašnje spasili od zaborava, hoće u isti mah poučiti i zabaviti, ali je pisac nepristran i u načelu je racionalnog karaktera. Njegovo najpoznatije djelo je Historia. Atenjanin Tukidid je krajnje nepristran, sa vrlo malo digresia i anegdota u prikazu nekog događaja – stroga kronološka povijest, neprekidna duhovna napetost i točnost u iznošenju činjenica. Opisuje događaje do 411. Atenjanin Ksenofont kreće od 411. do 362. i bitke kod Matineje. Najpoznatija djela su mu Helenike i Anabasi (Kiropedija) i nije toliko revan u opisima i prikazima kao Tukidid ili Herodot. Još su poznati: Kresija sa Knida (Historija Perzijanaca), Teopomp sa Hiosa, nepoznati pisac (Helenici iz Oksirinhosa), Efor iz Kimeje, Diodor sa Sicilije (Historijska biblioteka) te mnoštvo manjih povjesničara koje znamo pod jednim imenom Atidografi.

Filozofija ima začetke u Joniji početkom 6.st., a poznata su nam imena Talesa iz Mileta, Pitagore sa Samosa, Talesov suvremenik Anaksimandar i njegov učenik Anaksimen, Ksenofan iz Kolofona, Parmenid iz Eleje i učenik Zenon, Empedoklo iz Agrigenta, njihov suvremenik Heraklit iz Efesa, zatim Anaksagora iz Klasomene, Demokrit iz Abdere, Hipokrat sa Kosa, Gorgija iz Leontinija, Protagora iz Abdere. Od svog postanka do 430., kad je Sokratovo učenje započelo sa svojim utjecajem, filozofija je prešla put od komogonskog umovanja do racionalnog skepticizma. Najznačajniji su Sokrat sa učenjem o duši u središtu svih svojih razmišljanja. Zatim Platon koji je mnogo pisao, u prvi dijalozima ostaje vjeran Sokratu, a kasnije se ispoljava njegova ličnost. Od 387. počinje predavati u Akademiji, nešto sjevernije od Dipilonskih vrata, u blizini Atene. Atenjanin Antisten osnovao je kiničku školu (gimnazija u Kinosargu), Kirenjanin Aristip utirao je put epikurejstvu. Aristotel je zakonodavac zapadne misli.

Ustanovili su govorništvo utvrđivanjem zakona retorike. Najpoznatiji govornici: Aristagora iz Mileta, sofisti Gorgija, Protagora, Prodik, Antifon, metek Lisija, Izokrat (Panegirik, povodom OI 380.), Demosten, Eshin, Hiperdi, Likurg.

UMJETNOST PO MJERI ČOVJEKA

Umjetničko djelo ima jedan smisao: po pravilu, ono nije zamišljeno samo radi zadovoljenja želje za lijepim, već odgovara korisnom ili vjerskom cilju i uvijek nosi poruku (Atena Sjetna, Efeb sa Maratona). Ono odgovara određenim potrebama i namjerama, a uz to je dobilo svojstvo da bude lijepo. Kod starih Grka lijepo je odraz korisnog.

Mjesto umjetnika u grčkom društvu (napoznatiji Fidija, Iktin, Zeuksid, Praksitel): u očima Grka arhitektura, kiparstvo ili slikarstvo ne spadaju u umjetničke djelatnosti. Označavali su ih riječima banausos (radnik) ili demiurg (zanatlija).

Kiparski radovi na Partenonu bili su završeni u periodu od 447. do 432. i na njemu su radile stotine radnika, svatko sa svojim pomoćnicima, ali svi pod Fidijinom palicom. Za Mauzolej u Halikarnasu skupili su se Skopas, Leohar, Timotej i Briaksid i svaki je radio jednu stranu mauzoleja. Osjećaj za zajednički rad i poštovanje zanat su glavne osobine grčkih kipara. Svugdje se nailazi na težnju za potpunim savršenstvom. To se zapaža najbolje u kiparskim radovima u zlatu i slonovači

9

(hriselefantina), stil razrađen u arhajsko doba, a dostigao vrhunac Fidijinim Zeusom iz Olimpije i Atenom Paretnos sa Akropole.

Antropomorfna religija stavljala je pred umjetnika velike zahtjeve. Proučavanje prirode i idealizacija predstavljaju dvije težnje koje se dopunjuju. Otuda i važnost pojmova ritma i simetrije kao mjerila lijepog. Tu se nadovezuju i pokušaji definiranja idealnih razmjera ljudskog tijela, pto je učinio Poliklet svojim Kanonom (Dorifor ili Kopljonoša). Grčka umjetnost uvijek ima neki viši cilj. Kipovi su bili obojani.

Najpoznatiji kipari: Krećani Dipoinos i Skilis, njihovi učenici Tektaj i Angelion. Monumentalno slikarstvo: Polignot i Parasija, Zeuksid, Eufranor, Pausija. Graveri: Evainet, Kimon,Euklid.

10