FILOZOFIJA POLITIKE TOME AKVINSKOG U DJELU DE REGNO

Suočen s političkom doktrinom starom preko sedamsto godina, čovjek se teško može

oduprijeti impulsu da na nju gleda kao na jednostavnu povijesnu činjenicu kojom treba da se

pozabavi povijest, tako da je registrira, rekonstruira, smjesti u prošlost i utvrdi utjecaj što ga je

izvršila. Taj impuls dakako, utemeljen na iskustvu, pa i sam Toma Akvinski, pobornik

napretka, kaže „Čini se da je ljudskom razumu prirodno da postupno ide od onoga što je

nesavršeno prema onome što je savršeno. Stoga vidimo u teorijskim znanostima da su prvi

filozofi izložili neke nesavršene misli koje su kasniji mislioci usavršili.“ Tomina etička teorija

ili teorija ο moralnom životu filozofski je utemeljena na Aristotelovoj teoriji ο moralu, iako je

nju Toma proširio teološkom osnovom koja nije postojala u Aristotelovoj teoriji. Uz to,

tomistička teorija je složenija budući da je Toma, kao kršćanin, vjerovao da čovjek ima de

facto samo jednu svrhu, onu natprirodnu, tako da je čisto filozofska etika za njega morala

predstavljati nedovoljan vodič za praksu: on nije mogao prihvatiti aristotelizam potpuno isti

kakav je. Isto to se može reći i kada je riječ ο Tominoj političkoj teoriji, u kojoj je prihvatio

opći okvir Aristotelovog pristupa, ali je, istovremeno, morao ostaviti političku teoriju

„otvorenom“. Aristotel je pretpostavljao da država zadovoljava ili bi u idealnom slučaju

mogla zadovoljiti sve čovjekove potrebe; ali Toma nije mogao zastupati takvo stajalište, jer je

vjerovao da je čovjekova svrha natprirodna i da je crkva, a ne država, zadužena za postizanje

te svrhe. Zato su Toma i drugi srednjovjekovni mislioci koji su pisali ο političkoj teoriji

razmatrali problem koji Aristotel nije mogao razmatrati — problem odnosa između crkve i

države. Drugim riječima, iako je Toma uvelike uzimao od Aristotela kada je riječ ο sadržaju i

metodi političke teorije, on je stvari razmatrao u duhu kršćanskoga srednjovjekovnog

shvaćanja svijeta i preinačavao je ili dopunjavao svoj aristotelizam tako da bude u skladu sa

zahtjevima njegove kršćanske vjere. Značajna razlika između Aristotela i Tome nije u tome

što je prvi živio u grčkom gradu-državi a drugi u feudalnoj epohi, nego zapravo u tome što je

za Aristotela prirodna svrha čovjeka sama dovoljna i postiže se životom u državi, dok je za

Tomu svrha čovjeka natprirodna i dostižna tek u životu posle smrti. Država za Tomu, kao i za

Aristotela, jeste prirodna institucija, zasnovana na prirodi čovjeka. Toma raspravlja ο tome da

svako stvoreno biće ima svoju vlastitu svrhu, i dok izvjesna bića postižu svrhu nužno ili

instinktivno, čovjek mora da je postigne razumom. Ali čovjek nije izdvojen pojedinac koji

može postići svoju svrhu kao pojedinac koristeći samo svoj vlastit individualan razum; on je

po prirodi društveno ili političko biće, rođeno da živi u zajednici sa svojim bližnjima. Doista,

čovjeku je potrebno društvo više nego što je to slučaj sa životinjama. Jer, dok je priroda

opremila životinje prirodnom odjećom, sredstvima za obranu itd., ona je ostavila čovjeka

nezbrinutim, u stanju da se zbrinjava uz pomoć razuma, a to može jedino u suradnji sa drugim

ljudima. Nužna je podjela rada, prema kojoj se jedan čovjek posvećuje medicini, drugi

poljoprivredi i tako dalje. Ali najočiglednije obilježje društvene prirode čovjeka jeste njegova

sposobnost da izrazi govorom vlastite ideje drugim ljudima dok životinje to ne mogu. To

pokazuje da je čovjek prirodno više društven od bilo koje druge društvene životinje, više čak i

od mrava i pčela. Organizacija društva nužna je zbog toga jer čovjek ne djeluje prema

nagonima, već prema razumu. Tu međuzavisnost između razuma i društvenosti Toma

objašnjava ovako: „obdarivši čovjeka razumom, a lišivši ga istodobno nagona i već gotovih

sredstava za život, Bog je odredio da čovjek bude političko biće.“ Nadalje kaže Toma kako

životinje i bez pouke i bez iskustva i bez uzora znaju što treba raditi i kako valja djelovati:

daje primjer u kojem kaže da tek ojagnjeno janje na samu pojavu vuka bježi da se skrije.

Namjesto s tim preciznim i do pojedinosti razrađenim nagonom, čovjek se rađa s

neodređenim općenitim poimanjem (notio). Na to se opće poimanje primjenjuje razum i tek se

tada može pobrinuti za sebe. U djelu O kraljevstvu kaže „Čovjek po naravi ima samo uopćenu

spoznaju o svojim životnim potrebama i tek ga razum dovodi do općih načela do pojedinačne

spoznaje što je sve nužno za ljudski život“ nakon toga Toma opet navodi „ nemoguće je da

jedan čovjek svojim razumom dođe do svih tih spoznaja. Zato je nužno za čovjeka da živi u

zajednici, da jedan drugome pomaže, da se različiti ljudi bave različitim razumskim

istraživanjima, jedan je primjer medicinom, drugi ovime, treći onime.“ [opet kraljevstvo]

Podjela zadaća je opisana ovako: „Jedan čovjek radi za mnoge, a mnogi rade za jednoga.“

[kraljevstvo] Političko društvo sačinjavaju obrtnici, poljodjelci, činovnici, itd. Ti pripadnici

društva moraju obavljati svoje poslove stručno, što znači da moraju biti za to nadareni i

valjano obrazovani. Prema tome, država može funkcionirati samo onda ako narav priskrbi

neke ljude koji su tjelesno jaki, druge koji su snažna uma, a treće koji su neustrašivi. Toma

nas pozivajući se na Aristotela, uvjerava da će se takvi ljudi uvijek rađati. Budući da su

prijeko potrebni državi, narav će ih uvijek priskrbiti, jer država je po naravi, a u naravi nikad

ne manjka ono što je nužno. Kod Tome je naglasak na činjenici da je ta naravnost samo

izvršenje providencijalnog nauma. Narav je drugotni uzrok, samo oruđe. „ Budući da nije

dovoljan jedan čovjek da obavi sve radnje što ih zahtjeva društvo, nužno je da različite osobe

rade različite poslove. Takva različitost ljudi za obavljanje različitih zadaća prvenstveno je

posljedak činjenice da božja providnost tako uređuje različita područja čovjekova života te

nikad ne nedostaje ničega što je nužno za ljudsku opstojnost; a kao drugo, ta različitost

proizlazi iz naravnih uzroka koji dovode do toga da se različiti ljudi rađaju sa sposobnostima i

sklonostima za različite službe i načine života.“ Zbog svoje nedostatnosti zajednice moraju

biti integrirane u širu i potpuniju strukturu. Takvu samodostatnu skupinu Toma Akvinski

(nakon Aristotela) naziva savršenom zajednicom. To je grad-država (polis), civitas, još bolje

provincia, a najbolje kraljevstvo. Razlika između savršene zajednice i drugih zajednica nije

kako je mislio Platon samo kvantitativna; ona je kvalitativna kako je slijedeći Aristotela

naučavao Toma Akvinski. Savršena zajednica je cilj prema kome teže ostale prirodne

zajednice i u kome nalaze svoje ispunjenje. Zadaća države je da promiče prikladne uvjete

života i na gospodarskom i na kulturnom području. U tome se sastoji zajedničko dobro

čovjeka i njegova vrhovna zemaljska svrha. Kao takva država potiče naše djelatnosti i ima

pravo da nadzire naše ambicije. Opravdana je uporaba različitih sredstava potrebnih da se

postignu te njene svrhe. Kakvi su ti podređeni ciljevi, kakve su te nužne djelatnosti kazuje

nam razum , a narav namiče podobne izvršitelje. Vlast mora paziti da pravi čovjek dođe na

pravo mjesto. Kad je to učinjeno kažemo da je red uspostavljen, što znači da je mnoštvo

postalo cjelina i da je prema tome, omogućena djelatnost na području u kojem se osjeća želja

za postizanjem zajedničkog cilja. „Očito je da društvo nije ništa drugo nego svrhovito

udruženje ljudi kako bi se nešto zajednički postiglo.“ Božanski naum je prvenstveno upravljen

na red, a onda na sastavnice koje sadržava u sebi i po sebi. Prema tome, red se ostvaruje onda

kad se više pojedinaca ujedini i tako organizira da se njihovim zajedničkim naporima može

postići zajednički cilj. No poredak koji se uspostavlja da bi se postigao neki cilj uključuje

određenu djelatnost i nekoga koji svime tim upravlja. U svakome mnoštvu mora postojati

netko koji njime vlada. U kraljevstvu kaže Toma Akvinski „ Jer kad bi se u velikoj ljudskoj

zajednici svatko brinuo samo za ono što je njemu potrebno, ono bi se raspala na razne strane,

osim ako bi se netko brinuo za zajedničko dobro mnoštva. I logično je da tako biva. Jer

vlastito i zajedničko nije isto. Po vlastitom se ljudi razlikuju, a po zajedničkom se ujedinjuju.“

Različiti učinci pak imaju različite uzroke. Stoga je potrebno da osim onoga što svakog

pojedinca potiče na vlastito dobro postoji netko tko bi ga poticao i na zajedničko dobro

mnoštva. Tako u svemu što je usmjereno prema jednom cilju postoji neka upravna sila. To se

može poglavito primijeniti na ono o čijem postojanju svi drugi zavise, naime, na državu o

kojoj Aristotel kaže da se zasniva na nužnom odnosu između onoga koji vlada i onih kojima

se vlada. Toma podsjeća kako je i Augustin naučavao da bi [citat iz de civitate dei]„ljudi koji

hlepe za zemaljskim dobrima zatrli jedni druge u krvavom natjecanju da nije Bog intervenirao

svojom milošću i dopustio da se uspostavi sloga i poredak vladanja i poslušnosti“ Toma kaže

kako je „poslušnost veza ljudskog roda.“ Da je ta podložnost vlasti u skladu s namjerama

naravi pokazuje činjenica da su neki ljudi rođeni sa sposobnošću da vladaju, dok su drugi

nadareni da izvršavaju zadaće. „Među ljudima postoji određeni red budući da su oni koji su

umom nadmoćni vladari po prirodi.“ Nanovo se navode riječi Augustina „Moć vladanja po

prirodi je dana onima koji su najbolji.“ Zbog prvotnog pada [prvotni pad i poslanica

rimljanima] to spontano pristajanje na red nije se moglo održati. Poredak požude

(concupiscentiae) prisilu je učinilo nužnom. Vlast nad dobrovoljno poslušnim ljudima

zamijenila je vlast zakona i prisilne poslušnosti pod prijetnjom kazne, gubitka vlasništva,

slobode, života. Ta vlast koja ulijeva strahopoštovanje ne nameće se samo zbog nužnosti nego

nadasve zbog toga jer iza nje stoji božji autoritet. Politička moć je božja ustanova i svaka vlast

je od boga. „Svjetovna vlast je podložna duhovnoj vlasti kao što je tijelo podložno duši.“

Božanska ovlast ono što bi inače bilo brutalna sila pretvara u pravednu moć, stvara javnu

osobu s jedinstvenim značajkama; njoj pripada vršenje onoga što se zove publica, suprema

potestas [državna vrhovna snaga]. Kada je riječ ο klasifikaciji oblika vladanja, Toma slijedi

Aristotela. Postoje tri oblika dobre vladavine (demokratija pokorna zakonu, aristokracija i

monarhija) i tri oblika loše vladavine (demagoška i neodgovorna demokracija, oligarhija i

tiranija), od kojih je tiranija najgora od loših oblika a monarhija najbolja među dobrim

oblicima. Monarhija omogućava jače jedinstvo i više doprinosi miru nego drugi oblici:

štoviše, ona je „prirodnija“, jer pokazuje sličnost sa vladavinom uma nad drugim funkcijama

duše, nad srcem i drugim dijelovima tijela. „Konačno, i pčele imaju svog vladara, i Bog vlada

nad svim stvorenjima.“ Ali ideal najboljeg čovjeka kao monarha nije lako dostižan, i

praktično najbolje uređenje jeste ono u kome službenici koje bira narod umanjuju moć

monarha. Modernim jezikom rečeno, to znači da Toma preferira ograničenu ili ustavnu

monarhiju, mada on ne razmatra nijedan poseban oblik prikladne vladavine kao božanski

određen: ono što je od značaja nije određen oblik vladavine, nego unapređenje općeg dobra,

pa ako je u praksi oblik vladavine uopće od važnosti, to je zbog njegovog odnosa prema

općem dobru. Prema tome, politička teorija Tome Akvinskog je fleksibilna po svom

karakteru, a ne kruta i doktrinarna, pa ako odbacuje apsolutizam, on također odbacuje i

laissez faire [pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom] teoriju. Zadatak

vladara je da unapređuje opće dobro, a to on ne može činiti ako ne unapređuje ekonomsko

blagostanje građana. Političku teoriju Tome Akvinskog karakterizira umjerenost,

uravnoteženost i zdrav razumom. Bog daje vladaru vlast kako bi ovaj mogao ostvariti pravdu

na zemlji, vladar jest ili može biti zakonodavac, izvršitelj zakona ili vrhovni sudac, taj opseg

zakonodavne vlasti vladara zavisi o naravi političkog poretka. Vladar države koja je savršena

zajednica ima savršenu vlast prisile, a politički poredak je vladavina pravde. Što se tiče

zakona Tomi je stalo da ćudoređe i zakonitost izvede iz vječnog zakona. Trudi se prikazati

teoriju koja će sadržavati Aristotelov nauk, a istodobno nastoji pomiriti neke dobro poznate

opreke na području zakona. Pokazujući da vladar mora upravljati u skladu sa zakonima i da

državni zakoni moraju proizlaziti iz naravnog zakona ili da ne smiju biti protiv njega.

[summa]“Čovječanstvo je poput jednog rijela koji se naziva mističnim tijelom, a Krist mu je

glava i s obzirom na dušu i s obzirom na tijelo. Krist ima jednog zamjenika, papu, a papa je

glava Kristove republike.“ Papa za razliku od svjetovnog vladara vlada prema božanskom

zakonu, a svjetovna vlast je podređena božjoj vlasti. Zaključno prema Tomi , Kristova vjera

je izvorište i odrednica pravde. Zato ta vjera ne razara poredak pravde nego ga jača. Međutim,

poredak pravde zahtijeva da podređeni slušaju nadređene jer inače ljudsko društvo ne bi

moglo opstati. Upravo to je razlog zbog koga se ljudi ne mogu pozivati na svoju vjeru u

Krista kao na ispriku što ne slušaju svjetovne vladare.

Marko Sičanica