Evropska unija-seminarski
-
Upload
dragan-erceg -
Category
Documents
-
view
335 -
download
1
description
Transcript of Evropska unija-seminarski
UNIVERZITET U BANJOJ LUCI
EKONOMSKI FAKULTET BANJA LUKA
EVROPSKA UNIJA
SEMINARSKI RAD
Predmet: Ekonimka i razvoj nacionalne privrede
Mentor: Doc. Dr Milenko Krajišnik
Studenti: Rada Šormaz 7/10
Dajana Gajanin 91/10
Banja Luka, jun, 2014. godina
S A D R Ž A J
UVOD ......................................................................................................... 3
1. ISTORIJAT .......................................................................................... 5
2. UGOVORI O PRIDRUŽIVANJU .......................................................... 10
3. EVROPSKE INSTITUCIJE .................................................................... 12
3.2. Evropski Savjet ......................................................................... 13
3.3. Evropska Komisija .................................................................... 14
3.4. Sud Slušalaca ............................................................................ 15
3.5. Evropska Centralna Banka ....................................................... 15
3.6. Ekonomski i socijalni komitet ................................................... 15
3.7. Komitet Regiona ....................................................................... 16
3.8. Evropska investiciona banka .................................................... 16
3.9. Evropski Ombudsman .............................................................. 16
4. BUDUĆNOST EVROPSKE UNIJE ........................................................ 17
4.1. Dvije super sile ......................................................................... 17
4.2. Budućnost same Evropske unije .............................................. 19
5. PROCES DONOŠENJA ODLUKA U EU ............................................... 20
6. UNUTRAŠNJE TRŽIŠTE I ČETIRI SLOBDE U EU .................................. 24
6.1. Sloboda kretanja roba .............................................................. 24
6.2. Sloboda kretanja ljudi i sloboda rada ....................................... 26
6.3. Sloboda pružanja usluga .......................................................... 30
6.4. Sloboda kretanja kapitala......................................................... 31
ZAKLJUČAK .............................................................................................. 33
LITERATURA ............................................................................................ 34
2
UVOD
Evropska unija predstavlja jednu od najkolosalnijih
građevina u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Ona je spoj
davnašnjih vizija, jasnih ciljeva i strpljivog rada generacija
Evropljana.
Vizija o jedinstvu Starog kontinenta izvire i ponire gotovo
u svim epohama evropske istorije. Najčešće je bila romantična
tema maštara, književnika i filozofa. Često je inspirisala baš one
koje nije trebalo: ambiciozne vladare i surove vojskovođe. Naruku
su im išle vjerske, nacionalne i političke podjele i uvijek prisutna
želja za dominacijom. Prva polovina dvadesetog vijeka obilježena
je pohodom totalitarizma koji kulminira u dva velika rata,
pretvarajući Evropu u razvalinu. I kao da je katastrofa donjela
prosvećenje: nad ruševinama, vizija o zajedničkom evropskom
domu počela je da postaje stvarnost.
Ključne riječi evropskog zajedništva su gotovo banalno
jednostavne: mir, stabilnost i blagostanje. Proklamovani cilj
evropskih integracija jeste stvaranje Unije kao prostora slobode,
bezbedjnosti i pravde u kome se ljudi slobodno kreću, rade,
razmjenjuju ideje, dijele iste vrijednosne standarde… Kako to 3
postići? Kako usaglasiti istorijske, političke, vjerske, rasne,
kulturne, ekonomske… i ko zna još kakve razlike? Odgovor je:
dogovaranjem.
Čitava konstrukcija Unije satkana je od bezbroj dugih i
strpljivih pregovora, malih pomaka, ogromne upornosti i vijere da
se uprkos svim razlikama može živeti zajedno. Na tom zavojitom
putu nalaze se bezbrojne prepreke, pogrešna skretanja i naizgled
nesavladivi usponi. Na radost evro-skeptika, upravo pred našim
očima, odvija se jedna od većih kriza – odbijanje evropskog
Ustava – sa još neizvesnim ishodom.
Evropska unija će preživeti i ovaj izazov kao i prethodne.
Razlog je u njenoj suštini – ona je plod epohalnih kompromisa od
kojih je najveći onaj u odustajanju od dijela nacionalnog
suvereniteta u korist zajedništva, što je bez presedana u
dosadašnjoj istoriji. To je trijumf ideje da se može živeti zajedno
čak i sa vjekovnim neprijateljem; uverenja da je ono što spaja
Evropljane jače od onog što ih razdvaja.
4
1. ISTORIJAT
Evropska unija je rezultat davnašnjih vizija i teškog i
strpljivog rada ljudi inspirisanih uverenjem da se, uz sve razlike,
može živjeti zajedno. Ne postoji nijedan region u svijetu u kome
su države odlučile da dio svog suvereniteta prenesu na viši,
nadnacionalni nivo, kao što je to primer u Uniji.
Ključni ugovori na kojima se zasniva EU jesu:
Ugovor iz Pariza – SR Nemačka, Francuska, Italija,
Belgija, Luksemburg i Holandija potpisale su aprila 1951. godine
ugovor o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik (EZUČ).
Ugovor je potpisan na pedeset godina i omogućio je da se
cjelokupna proizvodnja država potpisnica stavi pod nadnacionalni
nadzor tzv. Visoke vlasti.
Ugovori iz Rima – Rimskim ugovorima, potpisanim 1957.
godine, osnovane su Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i
Evropska zajednica za atomsku energiju (EVROATOM).
Ugovorima je kao osnovni cilj postavljeno stvaranje zajedničkog
5
tržišta. Rimski ugovori i Ugovor o Evropskoj zajednici za ugalj i
čelik objedinjeni su u Ugovoru o spajanju iz 1965. godine.
Jedinstveni evropski akt – donjet je 1986. godine i smatra
se prvom reformom ka EU kojom je između ostalog ubrzan
proces donošenja odluka. Akt dopunjava ugovore iz Rima, jača
ulogu Evropskog parlamenta i omogućava stvaranje zajedničkog
tržišta.
Ugovor iz Mastrihta – Ovim ugovorom iz 1992. godine
uspostavljena je Evropska unija. Ugovor je postavio jasne ciljeve:
stvaranje monetarne i ekonomske unije, uvođenje jedinstvene
valute, zajednička spoljna i bezbednosna politika, zajednička
odbrambena politika, uvođenje građanstva EU i saradnja u
oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.
Ugovor iz Amsterdama – Potpisan 1997. godine,
dopunjuje i mjenja osnivačke ugovore u oblastima pravosuđa i
unutrašnjih poslova, socijalne politike i politike zapošljavanja,
proširuje oblast odlučivanja kvalifikovanom većinom u Savjetu
EU i pravno utemeljuje princip fleksibilnosti.
6
Ugovor iz Nice – Potpisan 2001. godine, ovaj Ugovor
predviđa značajne institucionalne reforme u svijetlu proširenja EU
2004. godine: izmjene sastava i načina rada Komisije EU, izmjene
odmjeravanja glasova.
Ovi ugovori uspostavili su veoma jake pravne odnose
između država članica. Nova nadnacionalna pravna nadgradnja
neposredno se odražavala na svakodnevni život građana EU
davajući im veoma specifična prava i slobode.
Prvi korak ka evropskim integracijama načinilo je šest
država – Belgija, SR Nemačka, Francuska, Italija, Holandija i
Luksemburg – stvarajući zajedničko tržište uglja i čelika. Osnovni
cilj je bio da se, u ratom razrušenoj Evropi, obezbedi mir i
stabilnost, potpuno ukloni mogućnost novih sukoba, pomire
pobjednici i pobjeđeni i spriječi opasnost od preteće ekspanzije
komunizma. Nakon nacionalističkih stranputica, Evropa je trebalo
da pruži mogućnost sticanja novog osjećaja zajedništva:
demokratski uređen kontinent kao alternativa nacionalističkoj
vladavini.
Šezdesete su donjele stvaranje Carinske unije i veliki
privredni razvoj EZ. Sedamdeste obelježava odluka Danske, Irske
i Velike Britanije da se pridruže zajednici. Liderima zajednice
postaje sve jasnije da je uspostavljanje novih i bližih odnosa uslov
7
razvoja u svjetskim razmjerama, što je iznedrilo ideju o
monetarnoj uniji. Sve se to događa u vrijeme velike nestabilnosti
na svjetskom tržištu novca izazvane naftnim krizama 1973. i 1979.
godine i odlukom SAD da ukinu konvertibilitet dolara prema zlatu.
Uspostavljanje saradnje u oblasti monetarne politike 1979. godine
pomoglo je stabilizaciji kursnih razlika i ohrabrilo zemlje članice
da disciplinuju svoje ekonomije.
Početkom osamdesetih Zajednici pristupa Grčka, a 1986.
godine, Španija i Portugal. To zahteva institucionalne reforme
(Jedinstveni evropski akt) kao odgovor na proširenje i nove
odnose. Istovremeno, Zajednica počinje da igra sve važniju ulogu
u međunarodnim odnosima – setovi konvencija potpisani su sa
zemljama Afrike, Kariba i Pacifika od 1975. do 1989. godine. Sve
to usmerava zajednicu ka stvaranju zajedničke spoljne i
bezbjednosne politike koja se manifestuje Ugovorom iz Mastrihta.
Velike ekonomske krize osamdesetih doprinele su jačanju
evroskepticizma. Hladni rat je gubio na intezitetu ali Evropa je i
dalje bila podjeljena. U samoj zajednici javljale su se nedoumice -
kako dalje?
Padom Berlinskog zida, dramatično i gotovo preko noći
politička scena Evrope potpuno se promjenila. Njemačka se
8
ponovo ujedinjuje (1990. godine) a tuce zemalja srednje i istočne
Evrope izlazi ispod sovjetskog šinjela. Konačno, decembra 1991.
Sovjetski Savez prestaje da postoji.
Globalne promjene na Starom kontinentu ubrzavaju i
promjene unutar Zajednice: Mastriht donosi najradikalnije reforme
unutar dotadašnje EEZ. Postavljaju se novi ambiciozni ciljevi:
stvaranje Unije, jedinstvena valuta, zajednička spoljna i
bezbednosna politika... i njime počinje nova epoha u procesu
evropske integracije. Još tri države pridružuju se Uniji 1995.
godine – Austrija, Finska i Švedska. Januara 2002. godine u
dvanaest od petnaest država članica uvodi se jedinstvena moneta
evro.
Dvije godine potom, maja 2004. godine EU dobija deset
novih članica – Kipar, Češka, Estonija, Letonija, Litvanija,
Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Godinu dana
kasnije počinje proces izjašnjavanja oko Evropskog ustava. U
maniru korak napred, dva koraka nazad, slijedi i ledeni tuš:
Francuzi, rodonačelnici ideje o evropskom ujedinjenju, na
referendumu glasaju protiv predloga Ustava. Evroskeptici likuju,
dok umjereniji to doživljavaju kao još jedan od prolaznih zastoja
na velikom putu.
9
2. UGOVORI O PRIDRUŽIVANJU
Zajednička odlika svih sadašnjih zemalja kandidata jeste
da je riječ o državama sa kojima je EU zaključila sporazume o
pridruživanju koji će utvrditi međusobna prava i obaveze,
zajedničke akcije i posebne procedure. Osnovni cilj sporazuma je
stvaranje zone slobodne trgovine između unije i ovih zemalja na
bazi reciprociteta, ali asimetrično i postupno. Riječ je naime o
ekonomskom, socijalnom, političkom i kuturnom približavanju
koji obuhvata oblasti kao što su politička saradnja, pogodne
trgovinske odnose, ekonomske aktivnosti i kulturnu saradnju, uz
neophodnu harmonizaciju nacionalnih prava pridruženih država sa
komunitarnim pravom (posebno oblasti vezane za unutrašnje
tržište).
Evropskim sporazumima se pridruženim zemljama
omogućavaju trgovinski ustupci i beneficije koje inače imaju samo
članice EU, predviđa se slobodna trgovina industrijskim
proizvodima (osim za poljoprivradne proizvode, čelik i tekstil),
slobodno kretanje usluga kapitala i ljudi, ukidanje carina i svih
kvantitativnih ograničenja. Unija je kreirala i novu generaciju
sporazuma o pridruživanju koji su dobili naziv Sporazumi o
stabilizaciji i pridruživanju. Ova forma sporazuma je otvorena za
10
Hrvatsku, BiH, SCG, Makedoniju i Albaniju, dakle za države koje
pripadaju regionu “zapadni balkan”. Sporazumi su do sada
zaključeni sa Makedonijom i Hrvatskom. Njihova osnova i ciljevi
su isti kao i kod evropskih sporazuma, ali se razlikuju u osnovnom
cilju - stabilizovanje regiona kroz ekonomske i političke reforme.
Stabilizacija se ostvaruje preko bezbedonosnog stabilizovanja
(uključivanje u program NATO-a partnerstvo za mir) i
subregionalne saradnje čije uspješno ostvarivanje predstavlja test
za članstvo u EU.
Slika br.1: Zastave zemalja članica EU
11
3. EVROPSKE INSTITUCIJE
EU je napravljena na institucionalnom sistemu koji je
jedinstven u svijetu. Zemlje članice imaju nezavisnost za određena
pitanja u nezavisnim institucijama koje predstavljaju interese unije
kao cjeline, same zemlje članice i njihove građane. Komisija
tradicionalno podupire interese unije kao cjeline, dok je svaka
nacionalna vlada predstavljena u savjetu, a Evropski Parlament
direktno biraju građani. Demoktratija i vladavina zakona su zbog
toga temelj te strukture. Ovaj institucionalni “trougao” je ogradjen
dvijema institucijama: Sud Pravde i Sud Slušalaca. Ostalih pet
tijela čine sistem potpun.
3.1. Evropski Parlament
Sjediste- Strasbur
Biran svakih 5 godina direktnim glasanjem, evropski parlament
je odraz demokratske volje unijinih 374 miliona građana. Zajedno
sa evropskim političkim grupacijama, predstavljene su najvažnije
politicke partije zemalja članica. On ima 3 osnovne funkcije:
12
1. Dijeli sa savjetom moć ozakonjenja tj. usvaja evropske
zakone,
2. Zajedno sa savjetom rukovodi budžetom-utiče na troskove
EU i
3. Ima demokratski nadzor nad komisijom.
3.2. Evropski Savjet
Evropski Savjet je glavno tijelo za donošenje odluka u EU.
Savjet se sastaje u različitom sastavu: inostrani poslovi, finansije,
obrazovanje, telekomunikacije,... on ima izvjestan broj obaveza:
1. On je zakonodavno tijelo unije i praktikuje zakonodavnu
moć zajedno sa evropskim
Parlamentom,
2. Koordinira ekonomskim smjerovima zemalja članica,
3. Zaključuje međnarodne dogovore u ime EU,
4. Rukovodi budžetom sa parlamentom,
5. Donosi odluke za zajedničku međunarodnuu i bezbjednosnu
politiku i
6. Koordinira aktivnostima članica..
13
3.3. Evropska Komisija
Evropska komisija drži i podupire opšti interes unije. Upravitelj
i članovi komisije se biraju od strane zemalja članica pošto su
prethodno odobreni od strane evropskog parlamenta. Komisija je
upraviteljska snaga unijinog institucionalnog sistema:
1. Ima pravo da daje nacrte zakona, a potom ih predstavi
parlamentu i savjetu,
2. Kao izvršno tijelo, odgovorna je za implementiranje
evropskog zakonodavstva, budžet i programe usvojene od
strane parlamenta i savjeta,
3. Ponaša se kao čuvar postupaka i zajedno sa sudom pravde
uvjerava se da se zakon zajednice pravilno primenjuje i
4. Predstavlja uniju na međunarodnoj sceni i pregovara
uglavnom na polju međunarodne razmjene i saradnje.
14
3.4. Sud Slušalaca
Sud Slušalaca provjerava da li su porezi unije prikupljeni i
svi njeni troškovi utrošeni po zakonu i da li je finansijski
menadžment EU uredu.
3.5. Evropska Centralna Banka
Evropska Centralna banka uokviruje i implementira
evropsku monetarnu politiku, upravlja operacijama međunarodne
razmjene i omogućuje gladak rad platnih sistema.
3.6. Ekonomski i socijalni komitet
Ekonomski i socijalni komitet zastupa stavove i interese
civilnog društva u Komisiji, Savjetu i evropskom parlamentu.
Komitet mora biti konsultovan po pitanjima ekonomske i socijalne
politike i može davati mišljenja na samostalnu inicijativu o drugim
pitanjima.
15
3.7. Komitet Regiona
Komitet Regiona vodi računa da se poštuje regionalni i
lokalni identitet, mora se konsultovati po pitanjima regionalne
politike i obrazovanja. Sastavljen je od predstavnika regionalnih i
loklanih vlasti.
3.8. Evropska investiciona banka
Evropska investiciona banka je finansijska institucija EU.
Finansira investicione projekte koji doprinose balansiranom
razvoju unije.
3.9. Evropski Ombudsman
Evropski Ombudsman svi pojedinci ili entiteti koji žive u
uniji mu se mogu žaliti ukoliko smatraju da su podređeni aktom
“maladministracije” od strane institucije EU ili nekog njenog tijela.
16
4. BUDUĆNOST EVROPSKE UNIJE
4.1. Dvije super sile
Samit u Kopenhagenu je bio poslednja stepenica pred
povećanje EU. Sve je manje-više jasno sa stanovišta promjena koje
će članstvo u EU donijeti kandidatima, sadašnjim članicama i
susjedima na novim granicama EU. Kako se datum i formalnog
priključenja približava, to je sve više analiza u odnosu između
SAD i nove Evrope. U Americi se osjeća sve veća nelagodnost pri
pomisli da raste jedna snažna Evropa koja će uskoro postaviti svoja
nova politička pravila donošenjem ustava. EU poslije proširenja
postaje politički entitet koji ce moći da ugrozi sadašnju političku
dominaciju SAD u svijetu. Sve ukazuje na taj smjer-evropska
istorija, njena geografska veličina, ekonomska snaga i ljudski
potencijali.
Američka privreda, iako je usporila svoj rast uspješnija je
od evropske. Na troškove odbrane troši više nego sve ostale velike
privrede svijeta zajedno. Teroristički napadi u 2001. godini donjeli
su potrebu pojačanja bezbjednosti. Godišnji bruto društveni
proizvod EU dostigao je oko 8.000 milijardi dolara, dok je
17
američki na nivou oko 10.000 milijardi dolara. EURO, po
mišljenju mnogih amerikanaca, lako može ugroziti globalnu
dominaciju dolara. Evropa jača svoju kolektivnu svijest i
samosvojnost, ističe jasne interese i vrijednosti koje su potpuno
različite od američkih. EU korak po korak stvara zajednički
odbrambeni sistem, iako su sve njene članice u NATO paktu.
Amerikanci smatraju da će evropske odbrambene snage djelovati
nezavisno od njih tako da su prinuđeni da se na diplomatskom
planu ogorčeno bore za očuvanje jedinstva. Jačanje upravnih
institucija EU i prihvatanje novih članica takođe postaje ozbiljna
protivteza Americi na svjetskoj sceni.
Mišljenje mnogih je da je sukob SAD i EU neizbježan, ali
se za sada, u ovim mračnim vizijama, ne spominje mogućnost
vojnih prijetnji, mada će borba prevazilaziti okvire trgovinskih
sporova i sukoba. Vašington i Brisel su već ukrstili mačeve nad
blisko istočnom krizom i Irakom. Evropa će radije pružiti otpor
nego američko liderstvo, pa možda i paralisati svjetsku banku i
UN, i druge institucije na kojima je počivala transatlantska
saradnja poslije II Svetskog rata. Evropa u usponu će sigurno
odmjeriti snagu sa Amerikom, naročito ako SAD nastave sa
unilateralističkom spoljnom politikom, ali da se EU i SAD mogu
razići i na granici nevjerovatnog.
18
4.2. Budućnost same Evropske unije
Opšte je mišljenje da se Evropa nalazi pred mnoštvom
teških reformi. Opterećena agenda nema nikakve šanse da se
realizuje u klimi razočarenja, zatvaranju u sebe, uskih preokupacija
kratkoročnog karaktera. Da bi se izvršila neophodna mobilizacija
javnosti i omogućila rukovodiocima da donesu teške odluke,
potrebno je odrediti minimum perspektiva i dugoročne vizije.
Trebalo bi omogućiti usaglašenje jednog internog cilja - stvaranje
evropskog ekonomskog i društvenog modela, kao i jedan spoljnji
cilj- učešće Evrope u svjetskoj debati. Ovaj zadatak se prije svega
odnosi na evropske političare. Ali se takođe radi i o problemu
društva, koji će određivati budućnost. On je isto tako važan za
privredne subjekte, za intelektualce svih vrsta i, posebno, za mlade
generacije.
Sve u svemu Evropa će biti ono što evropljani žele da ona
postane. Ako oni ne žele ništa ona neće ništa ni biti! Ako oni nešto
žele, onda ne mogu ostaviti drugima zadatak da se to uradi!
19
5. PROCES DONOŠENJA ODLUKA U EU
Postupci donošenja odluka u EU su veoma složeni i u
mnogo čemu izvorni i posebni. Razlog leži u činjenici da se na
pitanju odlučivanja prelamaju neki od ključnih odnosa unutar
Unije: podjela nadležnosti između Unije i država članica, odnos
između pojedinih institucija unutar zajednice i konačno proširenje
zajednice koje je zahtevalo i zahtjeva promene u postupcima
odlučivanja.
Nedostatak izričite procedure odlučivanja u Uniji
nadomješten je sistemom postupaka na osnovu kojih organi i
institucije Unije donose odluke. Posebno su važni oni postupci
odlučivanja kojima se donose zakoni obavezujući za zemlje
članice i građane Unije – nadnacionalno zakonodavstvo.
To su:
• Osnovni postupak
• Postupak konsultacija
• Postupak saglasnosti
• Postupak saodlučivanja
Osnovni postupak – najstariji način odlučivanja, datira od
1957. godine – riječ je o odlučivanju Saveta bez učešća Evropskog
parlamenta. To su i dalje veoma važne odluke (npr. privredni 20
odnosi sa inostranstvom) i, po pravilu, Savjet samo obaveštava
Parlament o odluci.
Postupak konsultacija – u primjeni je od 1980. godine – i
unosi novi element u proces donošenja odluka, a to je obavezna
konsultacija Parlamenta oko određenih pitanja (u oblasti policijske
i sudske saradnje, prilikom izmene ugovora, građanstva EU, svih
oblika diskriminacije, viza i imigracione politike, kao i
poljoprivrede i ribarstva). Savjet, u donošenju odluka, nije
obavezan da prihvati stav Parlamenta, ali je obavezan da sačeka
završetak procesa konsulatacije.
Postupak saglasnosti – osnažen je 1986. godine – pojačava
poziciju Evropskog parlamenta dajući mu zakonodavnu ulogu.
Riječ je o pitanjima kao što su zaključenje Sporazuma o
pridruživanju, osnivanje fondova, jedinstveni izborni sistem, neki
bitni međunarodni ugovori. Suština je da Savet ne može PROCES
DONOŠENJA ODLUKA U EVROPSKOJ UNIJI da usvoji odluku
bez prethodne saglasnosti Parlamenta (kod nekih odluka potrebna
je prosta, a kod nekih apsolutna većina EP). Ukoliko Parlament
odbije nacrte određenih pravnih akata, smatra se da oni nisu
usvojeni.
Postupak saodlučivanja – uveden 1992. godine – postaje
sve više karakterističan način usvajanja odluka u Uniji. Ovim
21
postupkom Savjet i Parlament se izjednačavaju u svojim
zakonodavnim ovlašćenjima, što donekle smanjuje demokratski
deficit koji od početka prati EP. Pojednostavljeno: nema odluke
dok se obe institucije ne usaglase i nađu kompromisno rešenje.
Odnos Savjeta i Parlamenta u ovom postupku liči na dvodomni
parlamentarni sistem.
Bez obzira na različite postupke odlučivanja, neke stvari su
zajedničke za sve: »Metod odlučivanja« u Uniji obilježen je uskom
saradnjom Savjeta, Parlamenta i Komisije.
»Glavni predlagač« i inicijator mahom svih zakonskih
rješenja jeste Komisija. Na osnovu raznih podsticaja i ideja, ali i na
osnovu mogućih zahtjeva Savjeta i Parlamenta, Komisija preuzima
inicijativu kod zakonodavnih postupaka.
»Glavni zakonodavac« EU jeste Savjet. Načelno, nema
odluke bez ovog moćnog tijela koji čine predstavnici država
članica. Međutim, poslednjih dvadeset godina uočljivo je
nastojanje da se u zakonodavni proces što više uključi Parlament.
Vrhunac tog trenda manifestuje se u metodu saodlučivanja gdje
nema odluke bez prethodnog kompromisa Savjeta i Parlamenta.
Izbor postupka odlučivanja – ukoliko to nije precizno određeno –
je od ključnog značaja: jednom izabrani postupak (saglasnost,
saodlučivanje, kvalifikovana većina...) naknadno se ne može 22
mjenjati nekim drugim. To je trenutak kada inicijatori i predlagači
moraju znati odnose snaga i interesa u Savjetu i Parlamentu i u
skladu sa tim izabrati metod odlučivanja. Veoma je bitno da se
izabere najoptimalniji postupak: prvo, da bi predlog prošao i
drugo, taj izbor uticaće na odluku Suda pravde koji nadgleda da li
su poštovani postupci donošenja odluka. Može se nabrojati 38
modaliteta odlučivanja u Savjetu sa mogućnostima učestvovanja
Parlamenta.
Predmet zakonodavstva su prije svega uredbe, direktive i
odluke. Izglasane i usvojene uredbe, direktive i odluke potpisuje
Predsedništvo Savjeta, a u slučaju saodlučivanja predsednik
Evropskog parlamenta. One se potom objavljuju u Službenom listu
EZ.
Proširenjem Unije sve su glasnija i upozorenja da
postojeći, mukotrpno građeni i veoma komplikovani sistemi
odlučivanja dosežu do »granice bola« i da je reforma u ovoj
izuzetno važnoj oblasti neophodna.
23
6. UNUTRAŠNJE TRŽIŠTE I ČETIRI SLOBDE U EU
Unutrašnje jedinstveno tržište Evropske unije stvoreno je 1.
januara 1993. godine i ono obuhvata područje bez unutrašnjih
granica na kome su obezbeđeni slobodno kretanje lica i promet
robe, usluga i kapitala. Ono predstavlja srž EU. Jedinstveno tržište
je stvorilo 2,5 miliona novih radnih mesta od 1993. godine i
doprinos od 800 biliona evra. Uklanjanje nacionalnih ograničenja
je omogućilo da 15 miliona Evropljana ode u neku drugu zemlju
da radi ili da uživa svoju penziju. Proizvodi iz država članica
imaju tržište od 483 miliona potrošača, čime se pospješuje
konkurentnost, obaraju cijene i ojačavaju pozicije evropskih
kompanija na globalnom tržištu.
6.1. Sloboda kretanja roba
U osnovi Evropske zajednice su ekonomske integracije, i
prva od aktivnosti Zajednice bilo je ukidanje carinskih dažbina i
ograničenja na uvoz i izvoz roba između država članica.
24
Pod Carinskom unijom podrazumjevamo ukidanje
carinskih dažbina i količinskih ograničenja za proizvode koji
cirkulišu između država članica EU i prihvatanje od strane svih
država članica zajedničke carinske tarife prema trećim zemljama.
Carinska unija je stvorena 1. jula 1968. godine za
industrijske proizvode, a 1. januara 1970. godine za sve ostale
proizvode. Stvaranjem zajedničke carinske tarife EU je dobila prvi
direktni finansijski izvor i nadležnost u pogledu pregovaranja i
zaključivanja ugovora vezanih za carinske propise sa trećim
zemljama i međunarodnim organizacijama.
Teritorija Carinske unije u principu se poklapa sa
teritorijom EU. U pogledu prekomorskih teritorija raznih država
članica ne postoji jedinstveno pravilo i Savjet ministara
pojedinačno donosi odluke u svakom konkretnom slučaju. Druge
teritorije koje imaju specijalni status mogu zaključiti posebne
ugovore, kao što je to uradio Monako, koji predstavlja dio carinske
unije.
25
6.2. Sloboda kretanja ljudi i sloboda rada
Korisnici slobode kretanja su građani Unije koji imaju
državljanstvo neke od država članica.
6.2.1. Sloboda kretanja ljudi
Sloboda kretanja podrazumjeva pravo građanina EU da se
slobodno kreće unutar teritorije EU i da ima slobodan pristup
zaposlenju u svim državama članicama. Prvenstveno se ova
sloboda odnosila na radnike koji bi trebalo da doprinesu bržem
ekonomskom razvoju da bi se, početkom 90-ih godina i stvaranjem
EU kao političke integracije, ova sloboda proširila i na ostale
kategorije stanovništva. Ovo se odnosi i na članove porodice
radnika koji nisu državljani država članica EU.
Sloboda kretanja daje građanima EU sledeća prava:
- pravo da građanin Unije može bez diskriminacije na nacionalnoj
osnovi pristupiti nekoj profesionalnoj aktivnosti;
- omogućavanje uslova za pristojan boravak;
- pravo na iste socijalne i poreske povlastice kao domaći državljani;
26
- pravo na normalan smeštaj (pravo da prenese sve svoje stvari bez
carinjenja);
- pravo na zapošljavanje članova porodice;
- pravo djece da studiraju.
U određenim slučajevima države članice mogu da odbiju
ulazak određenih lica «u cilju zaštite javnog poretka, bezbjednosti
i zdravlja». Sud pravde EU veoma restriktivno tumači ove izuzetke
ne dozvoljavajući državama da ih zloupotrebe.
6.2.2. Sloboda rada
Sloboda rada predstavlja jedno od osnovnih prava i sloboda
u Uniji, garantovana Ugovorom, Socijalnom poveljom i Poveljom
o osnovnim pravima. Jedan je od osnovnih elemenata Jedinstvenog
tržišta i obuhvata: pravo na rad, pravo na smeštaj, odnosno na
osnivanje preduzeća, pravo pružanja i primanja usluga.
Sloboda profesije se odnosi na vršenje svih djelatnosti osim
poslova u javnoj administraciji (poslovi u vojsci, policiji,
diplomatiji, finansijama, sudstvu), dok poslove u transportu,
zdravstvu, obrazovanju itd. mogu da obavljaju i državljani drugih
država članica.
27
6.2.3. Sloboda pristupa poslu
Zabranjen je svaki oblik diskriminacije kao što je zabrana
davanja prednosti domaćim državljanima pri zaključivanju
ugovora, direktna i indirektna diskriminacija u pogledu
administrativnih procedura (npr. posebna procedura za državljane
drugih država), određivanje kvota za svoje državljane itd.
Pravo na slobodu zaposlenja trenutno je ograničeno novim
članicama, osim Kipru i Malti. Period tranzicije može trajati od
dvije do sedam godina, u zavisnosti od zemlje.
6.2.4. Princip zabrane diskriminacije na poslu
Zabranjena je svaka direktna diskriminacija u pogledu
plate, drugih plaćanja i svih drugih beneficija i uslova rada.
Zabranjeni su svi ugovori o radu, kolektivni ugovori koji sadrže
diskriminatorske klauzule. Radnik iz druge zemlje ima pravo i na
sva dodatna plaćanja koja primaju nacionalni državljani.
Takođe, državljani druge države članice imaju pravo na
sindikalne aktivnosti, glasanje i pravo da budu birani na pozicije u
administraciji preduzeća.
28
6.2.5. Jednakost tretmana muškaraca i žena
Ovo predstavlja jedan od osnovnih prava evropskog
građanina, garantovano Ugovorom i Poveljom o osnovnim
pravima usvojenom 2000. godine u Nici. U početku se
ograničavalo samo na jednakost u plaćanju, ali se veoma brzo
proširilo i na sve ostale sfere.
Sud pravde je sankcionisao direktnu diskriminaciju (npr.
otpuštanje žene zbog trudnoće), ali i indirektnu (npr. nejednako
plaćanje radnika zaposlenih na neodređeno vreme i onih na
određeno gde su većinom zastupljene žene).
U pogledu ograničenja ove slobode, države imaju
mogućnost da zadrže zakone kojima se reguliše zaštita žena u
slučaju trudnoće ili porodiljskog odmora. Promovisana je
jednakost šansi, naročito u poslovima u kojima nisu zastupljene
žene. Međutim, Sud pravde je vodio računa da uslovi koji se
postavljaju omoguće realizaciju te jednakosti, a ne da automatski
daju prednost ženama, što bi predstavljalo diskriminaciju
muškaraca.
29
6.3. Sloboda pružanja usluga
Pod slobodom pružanja usluga podrazumjeva se
mogućnost da građani EU slobodno pružaju usluge i van granica
svoje države, a da pri tome ne budu diskriminisani u pogledu
pristupa profesiji zbog svog državljanstva.
Uslugom se smatra svaki obavljeni posao u okviru
samostalne, proizvodne, poljoprivredne ili slobodne privredne
djelatnosti.
Zbog povećanja značaja sektora usluga u ekonomskom
razvoju, Evropska komisija je izradila nacrt Direktive
«Volkenštajn» (Volkestein) kojom se predviđa veća liberalizacija
usluga. Ovom Direktivom je predviđeno da se preduzeća koja
pružaju usluge oporezuju na osnovu propisa države u kojoj imaju
sjedište, a ne države u kojoj pružaju usluge.
Ovakvo rješenje je izazvalo oprečne reakcije u evropskoj
javnosti i predstavlja jedan od razloga za odbijanje Ustava u
Francuskoj.
30
6.4. Sloboda kretanja kapitala
Kapital predstavlja veoma važan faktor za proizvodnju i
uspostavljanje jedinstvenog tržišta i njegova slobodna cirkulacija
mora biti obezbeđena isto kao i slobodan protok radne snage,
promet roba i usluga.
Međutim, zbog mogućnosti da se liberalizacijom prometa
kapitala ugroze ekonomska i monetarna politika država članica,
autori Ugovora su bili veoma oprezni i postavili su princip
progresivne liberalizacije. Članovi koji su regulisali ovu oblast
propisivali su manje obavezujuća pravila za države od onih koja su
se odnosila na ostale slobode. Pravila su se odnosila na postepeno
uklanjanje restrikcija u prometu kapitala i tekućeg plaćanja među
državama članicama.
Ovaj proces se odvijao u dvije etape: najprije usvajanjem
više direktiva, a zatim, nakon usvajanja Jedinstvenog evropskog
akta (1987) kojim je bilo predviđeno stvaranje Jedinstvenog
tržišta, usvojena je Direktiva kojom se uspostavljaju pravila o
slobodnom kretanju kapitala, dozvoljene restrikcije i usklađivanje
prometa kapitala sa trećim zemljama.
31
Stvaranjem ekonomske i monetarne Unije ugovorom iz
Mastrihta (1992) dat je veliki podstrek daljoj liberalizaciji prometa
kapitala, koja je u potpunosti dostignuta uvođenjem jedinstvene
valute – evra. Sud pravde je imao veliku ulogu u stvaranju
jedinstvenog tržišta. On je svojim ekstenzivnim tumačenjima
odredbi Ugovora i prava EU, koji se odnose na četiri slobode,
doprinio bržoj liberalizaciji kretanja roba, ljudi, kapitala i usluga.
Presudama Suda pravde usvajani su principi u trgovini, proširivane
nadležnosti Zajednice, povećavana uloga institucija EU, otklanjane
nacionalne restrikcije itd., što je doprinjelo stvaranju Jedinstvenog
tržišta.
32
ZAKLJUČAK
Evropska unija je „život” započela na uskom domenu
saradnje među zemljama sličnih vrednosti, da bi ojačala poverenje,
razmenu i njihovu odbrambenu moć Sovjetskom bloku.
Dosadašnja institucionalna integracija je dovela do znatnog širenja
zajedničkog politika i povezivanja svih zemalja-čalnica vrlo
snažnim vezama. Dok su raniji oblici podrazumevali izolovanu
saradnju u određenim oblastma, naredni koraci su sve više stvarali
zajedničku ekonomsku zonu koja danas počiva na carinskij uniji,
zajedničkom tržištu, a delimično i na jedinstvenoj valuti. Proces
integracije, uvođenje evra i progresivan razvoj zajedničke spoljne i
bezbednosne politike daju Evropskoj uniji politički i diplomatski
status koji odgovara njenoj nesumnjivoj ekonomskoj snazi.
33
LITERATURA
1. Lopandić D. i Janjevic M. (1995), Ugovor o EU,
Medjunarodna politika, Beograd
2. Kovač O. i Popovic T. (1995), Prilagodjavanje privrede
uslovima poslovanja na tržištu EU, Institut Ekonomskih
nauka, Beograd
3. Sajt Evropske Unije, www.eu.com
4. Đorđić, S. (2009), Savremeni privredni razvoj i privredni
sistem, Ekonomski fakultet Banja Luka
34
35
36