Albert Camus, STRANAC (roman lika, egzistencijalizam – kasna moderna)

ŽIVOTOPIS:Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 1945. g. postaje glavni urednik lista “Le Combat”, a od 1947. se posvećuje isključivo književnosti.Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”.Poginuo je u automobilskoj nesreći.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman lika

MJESTO RADNJE: Alžir

O DJELU:''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima.Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja mu preostaje.Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama.Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film.Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima.''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također

nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga jevarala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa njezinim bratom.

SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično nježne kose virile čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

CELESTE, Mersaultova majka

EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma

VRATAR DOMA

MASON i njegova žena

VLASNICA RESTORANA u kojem se Mersault hrani

ANALIZA JEZIKA I STILA:- epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh- usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja po maminu lijesu, kao da se lutak razglavio

KRATAK SADRŽAJ:Radnja se romana događa u Alžiru. Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,

kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

O majci:''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.''

Nakon majčine smrti:''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ZLOČIN i KAZNA (psihološko-filozofsko-kriminalističko-sociološki roman, visoki realizam)

ŽIVOTOPIS:Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći predstavnik ruskog realizma. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina. Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon povratka s robije (koju je opisao u ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman ''Demoni'', 1871.-1872.) te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo.Glavna su mu djela romani: ''Poniženi i uvrijeđeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot'' te ''Braća Karamazovi'',

posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: RusijaVRIJEME RADNJE: 19. st.

ANALIZA JEZIKA I STILA:- epiteti: izvanredna jasnoća, nervozan hihot, zgodan čas, gnjevni smiješak, sitne očice, , časovito zaprepaštenje- usporedbe: kao batina, kao mačka s mišem, kao da nikoga ne vidi, kao šećer, kao pasja rulja- metafora: ''Ja sam uskrsnuće i život''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:likovi: Raskoljnjikov, Sonja, Razumihin, Dunja, Marmeladov, Puljherija, Lužin, Katerina Ivanovna...

RASKOLJNJIKOV: Lijep i stasit, bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.

SONJA: Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha. Ona je religiozna kršćanka te bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnjikova.

KRATAK SADRŽAJ:Glavni je junak romana siromašan student prava Rodion Raskoljnjikov. Raskoljnjikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju Aljona muči i iskorištava. Raskoljnjikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. Raskoljnjikov pomno razrađuje i provjerava plan, iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnjikova u zločin: dobiva majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa životom: sestra Dunja, da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod razvratnika, obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako materijalno pomoći sinu jer je sestra, vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova.Raskoljnjikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnjikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnjikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada

u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnjikov i borba s istražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnjikova steže “psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost, a Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojsvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnjikov se dvoumi i odlazi na mjesto zločina, razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život, Rodion prijavivši se policiji doživljava pročišćenje. Završetak nas romana izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnjikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnjikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život pročišćen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u evanđelju i Sonjinoj ljubavi.

''... siromaštvo nije sramota, to je istina.''

''Trebalo bi da svaki čovjek može nekamo otići.''

''Na sve se privikava podlac.''

''Laž je mila stvar, jer vodi istini.''

''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiže.''

''Laganje je jedina čovječja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.''

''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest kazna...''''Najlukavijega čovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.''

Marin Držić, DUNDO MAROJE (komedija, hrv. renesansa)

ŽIVOTOPIS:Marin Držić (o. 1508.-1567.) u Dubrovniku je sredinom 16. st. razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost.Snabdijevao je amaterske družine (Pomet-družina, Njarnjasi, Garzarija, Družina od Bizara) scenskim djelima i sudjelujući i sam u organiziranju predstava postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališta. U nepunih deset godina napisao je dvanaest djela za pozornicu, odd kojih su se neka izgubila (npr. komedija ''Pomet''), a neka su sačuvana samo djelomično. Preveo je i tragediju ''Hekuba'' talijanskog pjesnika Lodovica Dolcea. Komedija ''Dundo Maroje'' prikazana je u vijećnici 1551. godine, a izvela ju je Pomet-družina.

PROLOZI:Prvi prolog - DUGI NOS, NEGROMANT, GOVORI:Dugi Nos pozdravlja čitav puk koji pred njim stoji. Kaže kako ga je već prije tri godine sreća dovela u njihov grad, ako se sjećaju, kada im je Kaže, kada je već tu opet u vrijeme poklada, nije mogao a da im ne pokaže opet koju lijepu stvar. Ali prije oga će im reći jednu tajnu, tajnu kojoj su se mnogi mudraci čudili, tajnu koju su oni, vrijedini i plemeniti Dubrovčani, zavrijedili saznati.Kad je prije tri godine otišao iz Dubrovnika, krenuo je put „Indija Velicijeh, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore“. Nakon toga krenuo je put „Malijeh Indija, gdje pigmaleoni, čovuljci mali, s ždralovi boj biju“. Otamo je krenuo u Novu Indiju, „gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica“. Tada je htip krenuti u Staru Indiju, no rekoše mu da se tamo ne može ići jer se na tom putu ispriječilo ledeno more i vječna zima, a na drugoj je strani pržilo vječno sunce i tamo ne može živ čovjek ostati niti zemlja može dati plod. Tamo se može doći samo čarobnjaštvom. I tako je Dugi Nos otvorio svoje čarobnjačke knjige i našao se u Staroj Indiji.Tamo je našao divan život, utopijsku zemlju, u kojoj ne postoji „moje“ i „tvoje“, sve je svačije i svak je gospodar svega. Ljudi su blagi, tihi, razumni i mudri, a i njihova je vanjština jednako lijepa. Nisu zavidni i lakomi, svaki čovjek ima samo dobre misli, iskreni su. To su ljudi nazbilj.Također, vidio je u jednom gradu veliku i jako ukrašen zgradu, a ispred kameni „čovječji“ lik, lutka, kip lica majmunskog, nakaznog, čudovišnog, s nogama od čaplje, sa žabljim tijelom. Dugi Nos upitao je otkud tu tolika ružnoća. Ispričaše mu kako su prije mnogo vremena mnogi čarobnjaci (negromanti) dolazili ovamo po zlato, i tako im donijeli mnogo tih nakaznih lutaka, a žene, „koje polakšu pamet imaju od ljudi“, rekle su kako bi bilo jako smiješno da te lutke znaju hodati i govoriti, te su stoga rekli čarobnjacima da ožive te lutke ako žele dobiti zlato jer te lutke ovako mrtve nisu nimalo zanimljive. I tako, lakomi čarobnjaci oživješe te nakazne lutke. One su u početku bile toliko smiješne da nijedan pir ili gozba nisu mogli proći, a da oni nisu pozvani. Te su nakaze ljudi nahvao. Tada su se ljudi nahvao počeli miješati sa ženama nazbilj i množiti se, te ih je uskoro bilo više od ljudi nazbilj. Htjeli su zagospodariti ljudima nazbilj, no ljudi nazbilj uspjeli su ih protjerati iz njihove zemlje. Ljudi nahvao, zajedno s čarobnjacima, vratiše se opet u zemlju ljudi nazbilj u vrijeme kad je umro blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturn, „u zaltno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu“ . I tako Saturnovi manje razumni nasljednici primiše ljude nahvao, koji su se pomiješali s dobrima, razumnima i lijepima. Bilo je ljudi nahvao više nego ljudi nazbilj. Stoga su započeli rat za prevlast. Nekad pobjeđuju ljudi nazbilj, a nekad ljudi nahvao. Taj se rat još uvijek vodi: „i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda“.A sada, kaže Dugi Nos, pokazat će puku jednu lijepu stvar, u kojoj će se vidjeti ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Učinit će da se pred njima pokaže Rim, i kako se u Rimu odvija jedna lijepa komedija. I kako su im prije na sceni bili ugodni Dundo Maroje, Pomet i Grubiša, zato će im ih i sada prikazati. A da ne dulji previše, doći će Prolog u kojem će im biti rečeno o čemu se radi u komediji. I neka im bude drago što znaju razliku između ljudi nazbilj i nahvao jer će im ta komedija sada prikazati te ljude. Dobri će uvijek biti dobri, a ljudi nahvao će uvijek govoriti zlo jer iz zlih usta ni ne može izaći ništa drugo doli zlo.

Drugi prolog – PROLOG:Izvodi ga Pomet-družina. Budući da je vrijeme poklada, odlučili su puku prikazati jednu komediju, koja

možda neće biti toliko lijepa i dobra, ali će bar žene u publici biti lijepe, a dobri svi koji slušaju.Komedija donosi jednu novu i jednu staru stvar. Nova je ta što se ova komedija nastavlja na onu prvu, o Pometu, „kako da je ona i ova sve jedna komedija“; a stara je stvar što će u njoj biti isti likovi – Dundo Maroje, Pavo Novobrđanin, Pomet i ostali. „I prva je prikazana u Dubrovniku, a ova će bit u Rimu, a vi ćete iz Dubrovnika gledat.“ Kažu, ako publici scena nije dovoljno lijepa, to je zato što im arhitekti nisu tu; a i ako im komedija ne bude toliko draga, bar će im biti dragi likovi. Govore kako je uloženo puno truda u stvaranje komedije. Šest glumaca ju je u šest dana sklopilo. Tada donose ukratko o čemu se radilo u prvoj komediji, „Pomet“. Dundu Maroju sin je Maro ukrao dukate, a kada ih je vratio, Dundo je s njim sklopio pogodbu da Maro, ako želi da mu se oprosti, ode u Anconu s pet tisuća dukata koje će mu Dundo dati, zatim iz Ancone u Firenzu kupiti tkaninu koju će prodati u Sofiji, i ako se vrati s dobitkom, dat će mu pismeni ugovor u kojem će se odreći sveg novca kako bi se Maro mogao oženiti i tada će Maro dobiti i sav ostali novac na raspolaganje. Pomet-družina upozorava gledatelje da nikada ne daju svoje novce ni sinu ni ijednom drugom mladiću dok ne vide kako se ponaša u svim bitnim situacijama jer je mladost „po svoj naravi nesvijesna i puna vjetra“, i bliža je zlu nego dobrom; njezina je pamet ograničena i njom vlada volja više nego razlog. To im govore da im se ne dogodi ono što se dogodilo Dundu Maroju, koji je dao sinu pet tisuća dukata, nakon čega je Maro otišao u Anconu, no iz Ancone nije otišao u Firenzu, nego u Rim i tamo potrošio sav novac. Saznavši to, Dundo se odmah uputio u Rim sa svojim vinarom Bokčilom. Što će slijediti nakon toga, otkrit će im komedija, koja će sretno završiti. Družina dalje savjetuje gledatelje da čuvaju novac od lude djece jer se ovakvo što događalo i u njhovu gradu, a nemaju svi sreću kao Dundo Maroje. U komediji će se dogoditi i to da će Marova zaručnica, čuvši za ludo Marovo ponašanje, bojeći se da ju ne ostavi, uzme tristo dukata i zaputi se s bratom Dživom u Rim, a putem se prerušila u momka, glumeći da je sluga svog brata. Što će biti nakon toga, ispričat će komedija.I to je sve što Pomet-družina želi reći. Mole gledatelje da otvore srce i zavole njih i njihov rad; a ako učine suprotno, i lijepa komedija će im biti užasna. No znaju da su gledatelji dobri pa će zato i misliti dobro o njima, a sa zlima neka raspravlja negromant.

SADRŽAJ:Prvi čin:

Prvi prizor:Dundo Maroje dolazi u Rim za svojim sinom Marom kojem je dao pet tisuća dukata da kupi i proda tkaninu, no Maro je otišao u Rim i potrošio sav novac, te ga nema kod kuće već tri godine. Maroje kuka kako li je mogao „vuku dat u pohranu meso“. Bokčilo se žali kako je gladan i žedan, kako mu Maroje ne da jesti ni piti, škrt je. Dok oni kukaju, Tripčeta i upita ih što im je. Sva trojica shvaćaju da su susjedi; Maroje i Bokčilo su iz Dubrovnika, a Tripčeta iz Kotora. Pozdrave se. Sretni su što su naišli na ljude koji govore istim jezikom. Bokčilo upita Tripčeta je li ovdje vino dobro, na što ga Maroje prekori i kaže mu da prestane govoriti o vinu te da se makne u stranu da Maroje i Tripčeta mogu razgovarati. Maroje govori Tripčetu kako je dao sinu pet tisuća dukata, koje je ovaj onda potrošio u Rimu. Tripčeta mu kaže da je bolje onda ne imati nijednog sina, nego imati takvog sina. U međuvremenu Bokčilo razmišlja kako bi Tripčeta mogao zaklati Maroja, a kada Maroje zavapi zbog svojih izgubljenih dukata i pozove Bokčila u pomoć jer se nije dobro osjećao, Bokčilo skoči i počne gušiti Tripčeta, no Maroje ga zaustavi i reče mu da ode stati dalje od njih i da ne dolazi dok ga on ne pozove. Tada Maroje nastavi Tripčetu govoriti o svojim mukama. Kako je zaručio sina, dao mu pet

tisuća dukata da ode preko Ancone u Firenzu kupiti tkaninu koju će prodati u Sofiji, a ako to sve dobro učini, predat će mu sve svoje bogatstvo. No on je otišao u Rim trošiti novce na ženu, pa je Maroje sad došao stati tome na kraj. Kaže kako ga nije briga za Mara, nego mu je žao dukata. Pita Tripčeta zna li Mara, a Tripčeta mu kaže da je Maro s nekom kurtizanom. Bokčilo se opet žali da je gladan i žedan, a Maroje mu kaže da se strpi još malo. Tripčeta kaže da je u Rimu jedan vlastelin, signor Marin, kojem je otac Maroje, bogat čovjek iz Dubrovnika, a Maroje prepozna u tom opisu svog sina Mara. Tripčeta mu kaže da je Maro s prvom kurtizanom od Rima. Odlučiše otići u gostionicu na objed. Postoji tri gostionice: „Miseria“ (što znači lakomost), zatim „Ludos“, te „Oštaria della grassezza“ (Gostionica obilja). Oni odoše u „Miseriu“ jer tamo mogu objedovati za manje novce.

Drugi prizor:Ugo Tudešak i njegov sluga Pomet došli su kod kurtizane Laure. Ugo se želi udvoriti Lauri, no ona govori Pometu da odu, da ona ne želi Uga. Pomet joj govori kako je Ugo najbogatiji u Rimu, a lud je baš za njom. Ugo joj govori da ima tvrdo srce, no ona ga i dalje tjera. Tada Pomet kaže Ugu neka idu, bit će bolje kad se Laura malo smiri, a njih dvojica idu piti.

Treći prizor:Naiđu na Popivu, Marova slugu, koji im se ruga što ih je Laura otjerala. Hvali se ogrlicom koju će njegov sluga Maro Marojev darovati Lauri. Sve se to odvija ispred gostionice u kojoj je Maroje. Pomet tobože doziva Dunda Maroja da vidi ako njegov sin troši uludo njegove novce. Popiva im odvraća kako Dundo Maroje ima mnogo novca, pa da zato Maro i može doći Lauri s nakitom i novcem, i da ga zato i voli, a ne kao Ugo koji nudi samo vino i svakakve gluposti.

Četvrti prizor:Uto dolazi Maro. Pita Pometa što on tu radi budući da je Pomet prije bio Marov sluga. Prijeti njemu i Ugu: ako ih vidi opet ispred Laurine kuće, Pometu će lice izrezati, a Ugu će probosti trbuh da mu isteče sve vino koje je ikad popio. Maro šalje Popivu zlataru da kupi dijamant i rubin, i dat će za to dvjesto dukata, a dotle u gostionici Dundo Maroje kuka zbog tog što Maro troši njegov novac uludo. Pomet Mara stalno podbada sarkastičnim primjedbama. Maro odlazi k Lauri na večeru.

Peti prizor:Maroje, Bokčilo i Tripčeta izlaze iz gostionice. Maroje je bijesan. No Tripčeta mu savjetuje da se bolje vrate u gostionicu i pričekaju da Maro izađe iz Laurine kuće, te se tada suoči s njim. Maroje pristanu i oni se vrate unutra.

Šesti prizor:Pera, prerušena u mladića, i Dživo dolaze u Rim. Dživo joj predlaže da idu vidjeti crkvu svetog Petra. Pera se sjetila svoje tete od koje je otišla bez pozdrava, za zaručnikom koji joj u tri godine nije nijedno pismo poslao. Misli što li će ljudi reći kad to saznaju. Što li će tek reći njezina teta kad sazna da joj je Pera iz škrinje uzela tristo dukata. Već su tri dana u Rimu, a nisu saznali ništa o Maru. Uto sretnu Dživulina Lopuđanina, s kojim je Dživo plovio. Pozdrave se. Dživulin im kaže kako je plovio s nekim starcem, Maroje mu je ime, koji ide u Rim za svojim sinom Marom, a starac je poveo nekog svog slugu koji je popio sve misno vino. Dživulin sad ide u crkvu svetog Petra na proštenje, pa ga Dživo moli da se nađu poslije kod gostionica.

Drugi čin:

Prvi prizor:Pomet vodi monolog. Vidi da je istina da onaj tko je zaljubljen, nije sam. To vidi po svom gospodaru Ugu. Sjeća se kako su za objed imali mnoga ukusna jela: pečenog pijetla, jarebice, teletinu, zečetinu i mnogo toga drugoga što bi svatko jedva čekao da jede, no Ugo mu je rekao neka se požuri s jelom da može ići k Lauri reći joj da će joj Ugo dati jednu, dvije tisuće dukata, koliko god treba. Ugo nije ni gledao svu tu hranu. Pomet kaže: „Ubi me kad mi to reče“; prekinuo mu je tu maštariju da ima sve što poželi.Pomet kaže da se treba čovjek znati snaći, prilagoditi ako želi vladati svijetom. Nije bitno imaš li novca jer je vidio mnoge bogate ljude nesretne; nije bitno jesi li doktor jer ima mnogo fantastike; nije bitno jesi li junak s mačem u ruci jer ili ubijaš ljude ili ih trpaš u tamnicu; ne trebaš biti ni pjesnik ni pisati dobre komedije jer će te stalno iskorištavati na svadbama, a umjesto zahvale će ti reći da ti rad ništa ne valja i da se gubiš, postanu ti neprijatelji; ne treba biti ni glazbenik jer te prijatelji tjeraju da pjevaš i kad ti se plače. Treba biti pacijent i ugoditi zlu teretu jer ćeš kasnije biti nagrađen dobrim. Pomet govori kako je ušao preduboko u razmišljanje, a ima danas puno posla, posla dostojnog Pometa. Treba Popivu i njegova gospodara istjerati iz kuće gospođe Laure. A tom je gospodinu Marinu došao otac. Oni su samo gubitnici bez novaca. Kraljevi idu s dukatima. Kaže da će činiti pothvate u Rimu kakve ni Cezar „ni Šila ni Marijo“ nisu činili. Pobijedit će neprijatelje, ostvarit će carski trijumf. Vidi nekoga da ide iz Laurine kuće. Petrunjela je; nju je i htio najprije vidjeti.Dozove Petrunjelu; pozdrave se. Petrunjela ga upita što tu radi budući da Laura ne želi nikoga osim Mara. Pomet veli, ako Laura želi samo Mara, onda on želi samo Petrunjelu. Govori joj da mu se daruje, no ona mu kaže neka ide kod onih svojih ljubavnica, rimskih gospođa, a ona je dubrovačka sluškinja, no Pomet i dalje govori kako on želi samo nju da mu bude ljubavnica. Petrunjela htjede otići, no Pomet ju zaustavlja da joj kaže što da priopći svojoj gospodarici. Kaže joj neka priopći lauri kako je Ugo Tudešak lud za njom i želi na nju potrošiti sve svoje bogatstvo od 50 tisuća dukata, i da je došao Marov otac, pa kada ga on odvede natrag u Dubrovnik, neka Laura uzme Uga za ljubavnika. Petrunjela kaže da će prenijeti Lauri poruku, a Pomet joj kaže neka mu brzo donese odgovor. Petrunjela ode.Pomet opet vodi monolog. Govori kako se Petrunjela dotjerala; kako se uistinu postaje drugom osobom kad dođeš u Italiju. Pomet jedva čeka da Laura dozna da je došao Marov otac. Kaže: „veći dinar manjega pokriva“, odnosno Laura će ostaviti Mara jer će joj Ugo ponuditi više novaca, a Mara će otjerati bez ijednog dukata. A Popivu bi Pomet najradije poslao u bolnicu. Ta beštija kurtizana Mande (tj. Laura) je Slavenka i ne razmišlja o tome što se može sutra dogoditi. Previše se uzoholila jer ju je malo poslužila sreća, a ne zna da se sreća može promijeniti u nesreću. Treba ju naučiti živjeti, a Pomet će joj održati lekciju. Kaže kako je lijepo kada možeš sve. On je istovremeno i doktor i filozof.

Drugi prizor:Niko i Pero, mladi Dubrovčani, već dva dana traže Mara po Rimu. Pijero predlaže da nađu nekog da ih vodi ka kurtizanama jer će tako najbrže naći Mara. Niko se složi s njim. Kaže kako Dundo Maroje u Rimu malo troši da bi više mogao uštedjeti, dok Maro troši i uživa za obojicu. Govore kako bi sve bilo bolje da se djeca rađaju bez otaca budući da im tada nitko ne bi prigovarao i zapovijedao. Pijero kaže kako su mu oci smiješni budući da su oni sigurno u mladosti bili i mahnitiji od njih sada. Ugledaju Vlaha. Pitaju ga odakle ide i je li donio što novaca. Vlaho kaže da ide s Livorna i da je donio dosta novaca. Niko kaže da je Vlaho škrt i da sigurno nema novaca, a Pijero govori Vlahu ako bi mu

mogao posuditi dvjesto dukata. Vlaho mu govori počasnicu:„Dukat mi, dukat kralj i car, / dukat djevojci častan dar, / a za dukat se da na har / vele lijepa, vrijedna stvar.“, odnosno dukat je toliko vrijedan svima, a kada ga daš nekome, dobiješ zahvalnost. No neka se oni ostave brbljarija; pita Nika i Pijera kako su i kako im idu poslovi. Niko mu govori da im ide loše, a Pijero kaže da su oni kao i duše u paklu koje gledaju rajska veličanstva, a ne mogu ih doseći, odnosno gledaju rimsku sreću, a ne mogu ostvariti svoje želje. Niko kaže kako je čuo da u Rimu ima lijepa kurtizana, a eno taman i njezine sluškinje na vratima pa ide nju upitati štogod.Pita ju kako se zove gospođa koja tu stanuje, a sluškinja (Petrunjela) kaže da tu stanuje njezina gospodarica. Vlaho, a kasnije i Petrunjela i Niko i Pijero shvate da dolaze iz istih krajeva. Pijero prepozna da je ona Milica. Petrunjela ih prepozna i sretna je što ih vidi budući da ih nije vidjela već mnogo godina. Vlaho kaže kako za njega nije još ništa pitala, a Niko joj govori da ni ne pita za njega jer je škrt i neće im posuditi novaca. Vlaho kaže da on dukate čuva za gospođu. Niko i Pijero kažu Petrunjeli da su čuli da ima najljepšu gospodaricu, a Vlaho joj kaže neka ga spomene svojoj gospodarici. Petrunjela kaže Vlahu da je dobrodošao, iako Niko govori kako je Vlaho lakom. No Petrunjela pohvali Vlaha, na što joj on zahvali nazvavši ju opet Milicom, no ona ih upozorava da se više ne zove Milica, nego Petrunjela.

Treći prizor:Laura izlazi i prekorava Petrunjelu zbog razgovora koje vodi s tom trojicom, a Sadiju govori da uđe u kuću. Pijero govori Lauri neka se ne ljuti, da su joj oni sluge. Tada Maro, stojeći na Laurinu balkonu, prepozna tu trojicu i kaže im kako će sići dolje k njima, a Pijero prigovori što ih Maro nije pozvao gore k sebi. Maro je sišao pred Laurinu kuću i svi se pozdravljaju. Niko mu govori kako se on sigurno rodio pod sretnom zvijezdom; dok on uživa, oni nemaju novaca da bi uživali. Maro govori kako uživa s Laurom; dok je u njezinoj milosti, čestit je i uživat će dok je mlad, a kad ostari, i ponašat će se u skladu s tim.

Četvrti prizor:U međuvremenu, izlazi Maroje iz gostionice i viče na Mara, pita gdje je njegovih pet tisuća dukata, zove ga lopovom i psom. Maro ga upita što želi, govori mu da ga ne poznaje, govori Maroju da je lud. Marojetada htjede napasti Mara nožem, a Maro zove policiju upomoć. Policajci hvataju Maroja, a on im govori neka ga puste da ubije Mara. Budući da je Maro rekao da ne poznaje Maroja, policajci odvode Marojau ćeliju da ga izliječe od ludosti.

Peti prizor:Sav su taj incident vidjeli Vlaho, Niko i Pijero. Nisu mogli vjerovati da je Maroje u Rimu. Vlaho kaže kako je on znao da će Marova sreća kratko potrajati. Kaže kako on poznaje Maroja i da će Maroje sigurno grdno kazniti Mara zbog tog što mu je priuštio. Niko ne može shvatiti kako je Maro mogao onako se praviti da ne poznaje vlastitog oca, ali nadodaje da je Maro lukav kao vrag i da će se sigurno nekako izvući iz svega toga. Pijero kaže da će to sve biti mučno, no morat će pričekati da vide kako će se razriješiti nastala situacija. Dođe Laura pa ih upita kamo je gospodin Maro otišao, no Pijero joj govori da oni ne znaju gdje je on. Niko u sebi govori da je jadno to Marovo gospodstvo.

Šesti prizor:Dotle Laura razgovara sa Sadijem. Pita ga neće li ostaviti bisernu ogrlicu što ju je naručila, a Sadi joj

odgovara da je Maro tako žurno otišao da mu nije stigao reći treba li ju ostaviti ili ne. Laura mu govori da će se Maro brzo vratiti i neka on samo ostavi tu ogrlicu, no Sadi ju pita tko će mu platiti. Laura mu govori da će mu Maro platiti čim se vrati, no Sadi se ipak premišlja treba li ostaviti ogrlicu ili ne. Laura mu opet kaže neka on samo ostavi tu ogrlicu njoj, a Maro će brzo doći, ionako su Maro i ona kao jedna osoba. Sadi razmišlja o onome što je vidio: kako starac viče za Marom da mu vrati dukate, i nije mu baš svejedno ostavljati ogrlicu kad ne zna kad će mu platiti iako mu je Laura uvijek pošteno plaćala. Laura siđe k Sadiju, on njoj daje ogrlicu s trideset bisera, a Laura mu govori da će tu ogrlicu nositi za ljubav prema Maru.Sadi odlazi.

Sedmi prizor:Bokčilo kuka kako su mu odveli gospodara, sigurno će onda i njega. Ne zna kamo će sad jer ne zna put, ne zna govoriti njihov jezik, nema novaca, ne poznaje nikog niti itko njega poznaje. Gostioničar napada Bokčila da mu plati ono što su pojeli, a Bokčilo mu govori da će Maro ili Maroje platiti. No gostioničar mu govori neka plati svojim ogrtače, govori mu da je lopov i uzme mu ogrtač. Bokčilo i dalje govori da nije on ništa kriv. Dolazi drugi gostioničar i pita kakva je to galama, a prvi mu gostioničar kaže kako Bokčilo nije htio platiti objed pa mu je uzeo kabanicu. Drugi gostioničar mu kaže neka pusti životinju na miru jer će svojim vikanjem uzbuniti pola Rima, nakon čega prvi gostioničar tjera Bokčila što dalje od gostionice. Bokčilo opet plače kamo će i kako, nema novaca. Sjest će negdje sa strane i čekati da prođe tkogod od poznatih da mu pomogne.

Osmi prizor:Pomet čini svoj drugi monolog. Pita se je li ijednom čovjeku na svijetu sreća naklonjena kao što je njemu, može li itko poput njega upravljati ljudima. Bez njega se ništa ne može dogoditi ni promijeniti. Maloprije se išao raspitati o dolasku Dunda Maroja, pa je vidio kako ga nasilno odvlače u tamnicu. Tada je on došao do Maroja i s poštovanjem mu se naklonio, a kapetana policije pozdravio s poštovanjem. A kapetan je uvijek na Pometovoj strani; „a tko Pometu nije prijatelj u Rimu“. Rekao je kapetanu nekoliko riječi na uho, a nakon toga uhvatio Maroja za ruku i odšetao s njim. Kapetan ga je oslobodio. Maroje je skidajući kapu zahvaljivao Pometu, no on mu je rekao neka ne skida kapu.Pomet dalje nastavlja svoja razmišljanja. Kaže kako mu Maro prijeti. Pomet želi da Maro shvati tko je Pomet, što je vješt čovjek, čovjek s najboljim vrlinama. Zato se Pometov trbuh uvijek najede najbolje hrane, živi kao kralj.Tada Pomet ugleda Popivu, koji ide ulicom pjevajući neku talijansku pučku pjesmu.Popiva dolazi k Petrunjeli. Donosi joj nekakvu robu i usput joj govori kako noćima nekad ne spava zbog nje, neka se uda za njega. Pomet to sve sluša skriven iza ugla, bijesan je što mu Popiva želi ukrasti Petrunjelu. Petrunjela mu govori da će možda doći i taj dan, a dotad neka joj ne dosađuje toliko s tim. Petrunjela ode kuhati večeru.

Deveti prizor:Pomet susreće Bokčila. Bokčilo je sretan što je napokon naišao na nekog iz Dubrovnika, no Pomet njega u početku ne prepoznaje, no Bokčilo ga podsjeti koliko je vina kod njega u krčmi popio, pa se Pomet svega sjetio. Pita Bokčila otkud on u Rimu. Bokčilo mu se jada kako je došao s Dundom Marojem, no on je nožem htio napasti Mara pa ga je odvela policija, a on sad ne zna ni gdje je, a on

nit' razumije jezik, ni't poznaje grad, a nema ni novaca. Pomet mu govori neka se ne brine, on će ga uputiti kako da dođe do Maroja. Kaže mu neka ide do onih vrata i pita je li Popiva unutra, a kad Popiva izađe, neka mu kaže da je njegovom gospodaru Maru došao otac i donio sto smotaka fine tkanine i toliko vreća papra, šafrana i druge robe za 30 tisuća dukata. I neka ne kaže Popivi da ga je poslao Pomet. Pomet kaže Bokčilu da će tamo dobiti jesti i piti i da će se moći odmoriti kao kralj. Bokčilo ode, a Pomet se sakrije opet iza ugla da promatra što će se dogoditi.

Deseti prizor:Bokčilo pokuca, otvara mu Popiva. Bokčilo ga ne prepozna te ga pita za Popivu, govori mu da je sluga Dunda Maroja, te kako je Maroje došao u Rim i sve ono što mu je Pomet rekao da kaže. Popiva ga prepozna, i Bokčilo njega, pa Bokčilo kaže Popivi neka siđe dolje da se pozdrave, no Popiva mu, uz Laurino dopuštenje, kaže da on dođe k njima unutra, pa će mu dati jesti i piti. Pomet sve to gleda i smišlja kako će se osvetiti Popivi i Maru. Otići će po Maroja i pokazati mu kako da se ulaguje Popivi tako da i njega pozove u Laurinu kuću. Tada će Maroje tražiti svoje novce, a budući da su potrošeni, nastat će kaos. Tada će se Laura okrenuti njemu i Ugu. Pomet odlazi srediti taj „posao“.

Treći čin:

Prvi prizor:Razgovaraju Popiva i Bokčilo. Popiva pita gdje je Maroje, a Bokčilo odgovara da je u gostionici „Od zvona“. Njih će dvojica poći po njega. Popiva pita je li Maroje donio dukata, a Bokčilo mu kaže da je donio neku škrinjicu, a budući da je teška, misli da je u njoj novac. Njih dvojica odoše.

Drugi prizor:Sadi dolazi k Lauri. Došao je pitati je li se vratio Maro jer mu trebaju novci, no Laura mu kaže da Mara nema i neka dođe poslije pa će mu platiti kako je i obećano. Sadi će učiniti kako je Laura rekla.

Treći prizor:Sadi se kaje što je ostavio bisernu oglicu kod Laure, a nisu mu odmah platili, no dosađivat će im dok mu ne plate. Uto sretne Mara. Govori mu da je ostavio bisernu ogrlicu od trideset bisera kod Laure, što košta 150 škuda, no maro mu govori neka ne dosađuje neka dođe kasnije k Lauri pa će mu platiti. Sadi kaže da će učiniti tako, no kad Maro uđe u kuću, Sadi se sakrije iza ugla kako bi opet dočekao Mara.

Četvrti prizor:Maro govori sam sebi kako mu je već dosta tog dosadnog Židova Sadija. Sreća se okrenula protiv njega; treba plaćati dugove, a nema više novaca. Kaže kako nije bio kod Laure već dva sata, mora joj objasniti sve u vezi s ocem jer ako sazna to od nekog drugog, bit će zlo.Čim je Maro ušao, Laura mu kaže da zna da mu je otac tu i da joj je drago zbog njega. Maro ju pita kako ona to zna, a ona kaže da joj je rekao Bokčilo. Laura kaže da je Maroje donio puno robe i da je sada Popiva otišao s Bokčilom po Maroja da ga dovedu kod njih u kuću. Maro kaže da je Popiva prvo trebao doći k njemu sve mu reći, a u sebi kaže da će ga ubiti kad ga nađe zato što ga je tako izdao.

Peti prizor:Opet im dolazi Sadi po novce. Kaže kako mu hitno treba dvjesto dukata, a ako mu oni ne žele platiti, on će uzeti natrag tu ogrlicu. Laura natjera Mara da plati. Laura pita Mara dolazi li na večeru, a on kaže da će se zbog nje potruditi da dođe što prije kući.

Šesti prizor:Maro jadikuje kako je morao dati Sadiju 150 dukata, a skoro pa ni nema više novaca. A još ga je i Popiva izdao i dovest će Maroja u kuću. Ugleda Popivu kako dolazi. Pita ga gdje je bio dosad, a popiva mu veli da mu je otac Maroje došao. Maro počne vikati na njega, da ga je izdao, uništio jer ga je Maroje došao osramotiti i kazniti. Kaže Popiva da je Maroje rekao da je došao na proštenje i da je donio svakojaku robu. Maro mu na to govori kako ne može Maroju vjerovati jer Popiva ne zna kako je Maroje došao za Marom, a Maro ga je pred Laurom zanijekao, pa je otac na njega narsnuo nožem i policajci su ga odveli u tamnicu, no ne zna kako je Maroje mogao izaći iz tamnice kad se za napad nožem u Rimu ide na vješala. Popiva tada shvaća da im je sigurno Pomet sve to smjestio. Maro kaže da ne zna tko to sve radi, ali sad ima toliko nesreće da bi se najradije ubio, no Popiva mu govori da ne treba očajavati i da će mu on pomoći, što Maro prihvaća. Popiva mu kaže neka od sve reći Lauri, na što Maro kaže da je to isto kao da uzme konopac i objesi se. No Popiva nastavlja. Kaže da Laura zna da je Marov otac veliki bogataš pa neka onda Maro kaže Lauri neka mu pomogne ako ga imalo voli jer će otac tražiti dukate natrag, one dukate koje je potrošio na nju, pa neka Laura ode k Sadiju tražiti da joj nabavi odjeće za 3000 dukata. Nakon toga neka se Maro obuče kao trgovac, ode k ocu i neka se pretvara da ono prije nije bio on kad su se sreli, nego netko tko mu nalikuje. Kada Dundo Maroje bude tražio svoje novce, neka mu Maro pokaže odjeću i kaže mu da je ostatak robe poslao nekamo, ali da ima za naplatiti. I neka pokaže ocu poštovanje. Maro kaže kako će sve to biti mučno, a i ni nema neke lijepe odjeće, no Popiva ga prekorava što jadikuje, kaže da Sadi ima mnogo lijepih haljina za prodati. Popiva govori kako svatko u dobru umije jesti, no u zlu se treba prilagođavati.Maro kaže da će učiniti sve kako mu je Popiva rekao. Odoše k Lauri.

Sedmi prizor:Petrunjela priča sama sa sobom. Laura ju je poslala za Marom, da mu kaže za razne tkanine koje mora otići kupiti. Petrunjela se pita gdje će ona sad naći Mara. Bolje će ona stati negdje sa strane i promatrati muškarce koji prolaze, gledati kojeg bi mogla uzeti za muža. Jedan ima velik nos, drugi prevelika usta. Tada ugleda nekog kako stiže, ima velik nos i grbu, blebeće sam sa sobom.To je Tripče. Glasno govori neka svoja filozofska razmišljanja; uspoređuje ljude sa životinjama, odnosno ljudske osobine sa životinjskim. Iako ga nitko ne razumije, on sam sebe razumije. Petrunjela sve to sluša, shvaća da je Tripče sigurno neki učitelj kad tako govori. Petrunjela ne može odoljeti da ga ne pozdravi kad je on iz istih krajeva kao ona. Pozdravi ga govoreći neku pjesmu. Tripče se razveseli što je naišao na sunarodnjakinju, pa joj uzvrati pjesmom. I tako oni razmijene još pokoji stih, a Tripče joj govori kako je lijepa, da je veselje istoka. Tada mu ona kaže kako čuje da netko ide, pa neka on stane malo dalje da ljudi ne pomisle svašta.

Osmi prizor:Dolazi Ugo. Govori Petrunjeli da će dati Lauri koliko god dukata želi, samo neka bude njegova. Tripče misli da mu Ugo želi poremetiti novonastali odnos s Petrunjelom, odnosno da želi Petrunjelu pa mu govori neka ode. Ugo poludi, htjede se potući s Tripčetom, kaže da će ubiti i kurvu Petrunjelu i njezinu kurvu gospodaricu. Tripče mu govori da nije u Njemačkoj i neka ne luduje, a Petrunjela mu

kaže kako će reći Lauri sve što je Ugo rekao za nju, i da su mu kurve majka, sestre i svi ostali. Tripče mu govori da bi se rado htio naći s njim nasamo, da mu pokaže zvijezde u podne.

Deveti prizor:Dolazi i Laura, pita kakve je to galama. Tripče kaže Ugu da ga ide prijaviti policiji, a Ugo ga proklinje da dobije rak.

Deseti prizor:Dolazi Popiva, pita kakve to galama, što je htio Ugo. Laura kaže da ne zna, da je sigurno poludio i pomamio se, na što joj Popiva kaže: kakav gospodar, takav i sluga, odnosno Pomet. Popiva se pita kako je Pomet uspio saznati da je Dundo Maroje došao i donio toliko robe. Govori Lauri kako je Maroje uglađen čovjek. Kaže kako je Maroje saznao da je Maro kod Laure, pa je samo rekao da mu je ipak drago što je Maro s tako uglađenom ženom. Popiva nastavlja dalje govoreći o lopovu Pometu, kako su Ugo i on sigurno shvatili da se sada moraju držati podalje Laurine kuće. Laura mu kaže da će se potruditi da oni budu što dalje. Popiva kaže da, što ne mogu dobrim djelom postići, oni postižu lopovlukom. Kaže kako je Pomet izveo lukavu stvar. Čuo ga je kako se s neki mdogovara da dođe k Lauri i kaže joj da je Marov otac došao u Rim po novce i sina, a također je smislio i da će reći Luri kako je onaj čovjek što je Mara napao nožem zapravo Marov otac. Popiva kaže da takvo što može samo vrag izmisliti. Laura na to kaže da ona uistinu voli Mara i da sve ostale tjera od sebe jer želi samo Mara i njega će voljeti do smrti. Popiva kaže da se ta njezina ljubav vidi i da nju Maro obožava, iako je u zadnje vrijeme malo u neprilici. Laura pita može li ona nekako pomoći. Popiva dodaje kako joj je zaboravio reći da su Maro i on bili kod kožuhara i da je gotova podstava od krzna od bijele kune i da će ju sutra ujutro donijeti. Laura opet pita Popivu u kakvoj je Maro neprilici. Popiva kaže kako bi Maro htio nekako dokazati ocu da je napredovao u trgovini kako bi mu otac dao imanje. Laura pita može li ona kako pomoći, na što joj Popiva odgovara da može, no sve će se još dogovoriti kasnije. Popiva joj govori da je Marovo dobro i njezino dobro, a on će im biti vjeran sluga, pa će odsad lakše živjeti jer kad ima više dukata, više ih se treba i trošiti jer dukati i jesu da se troše. Laura se slaže s tim.Popiva joj govori kako je ona uvijek bila i bit će prava gospođa. On sad ide kod zlatara Džanpjetra po rubin i dijamant, a Laura mu kaže da pošalje Mara k njoj ako ga sretne. Popiva kaže da hoće te ode.

Jedanaesti prizor:Popiva govori sam sebi kako je u dobar trenutak došao k Lauri i ispripovijedao joj sve što Pomet kani napraviti. Pomet će doći k njoj i sve joj reći, lukav je on lažljivac. No čak i da Pomet govori istinu, Laura mu neće vjerovati jer će sad misliti da Pomet zbog svoje koristi govori protiv Mara i Popive. Popiva naiđe na Mara, kaže mu da je sve rekao Lauri i da ona sad neće ništa vjerovati Pometu, te da ona ne zna da Dundo Maroje nije donio nikakvo blago u Rim i spremna je sve učiniti za Mara. Kaže neka pođu prije nego što Pomet dođe. Maro je sretan što ima tako vjernog slugu. Govori Popivi da je bio kod Sadija i darovao mu sto dukata tako da mu Sadi da robe za 3000 dukata. Maro dolazi k Lauri.

Dvanaesti prizor:Pomet vodi monolog. Pita se je li ikome sreća toliko naklonjena kao što je njemu, sve što zamisli, tako se i dogodi. Kaže kako to nije ni čudo jer sreća je uvijek s razumnima; sreća nikada nije s luđacima i glupanima. On zna milovati sreću, tako da sreća ostaje s njim. Našao je Dunda Maroja i rekao mu da

će Popiva doći s Bokčilom, pa neka onda kaže Popivi da je donio mnogo robe; tada će se Popiva razveselitii pozvati ga u Laurinu kuću. Pomet nastavlja priču, kako se on skrio iza ugla kada su Popiva i Bokčilo izašli, a s njima i onaj starac kojeg je on naučio kako da se prilagodi, a Popiva je pristojno pozvao Dunda Maroja u kuću. A Pomet, vidjevši da mu je vragolija uspjela, žuri se da što prije dođe do Laurine kuće. Pokuca.Petrunjela pita tko kuca, a Pomet govori da želi razgovarati s Laurom. Petrunjela kaže da Laura spava i neka shvate Pomet i njegov gospodar da ih Laura ne želi ni s novcima ni bez njih. Govori mu da je lupež.Dolazi Maro i govori Pometu da je varalica, a Pomet mu kaže da ne zna što je on njemu učinio da ga tako vrijeđa.

Trinaesti prizor:Pomet je otišao, a Maro kaže da će mu uskoro dati što je zaslužio. No sad Maro ide obaviti što treba, kod oca, ali Laura mu kaže da obavezno dođe na večeru, na što Maro kaže da će doći.Maro će se sad otići lijepo obući, otići će k ocu, praviti se da ga prije nije vidio kad je izbio onaj incident i nada se da će sve proći dobro.

Četrnaesti prizor:Pera se žali babi kako je u zao čas došla u Rim; pošla je tražiti zaručnika, a nigdje ga ne može naći. Pita babu misli li da Maro zna da je ona stigla u Rim, na što joj baba kaže da već svi znaju da je ona ovdje, no on očito ne želi znati. Zbog zle žene će izgubiti i dušu. Baba kaže kako j mladost ludost, i da će to mladi shvatiti tek kad budu stari. Shvatit će da su se zabavljali zlim stvarima, da su zle žene grinje i da se odmah vidi kad je netko zao. Pera pokazuje babi neku djevojku za koju misli da je iz njihovog kraja, pa kaže neka ju upitaju tko je i zna li nešto o Maru. Pera i baba čuju kako Petrunjela govori nešto o Maru, pa ju odu pozdraviti. Petrunjela shvati da su baba i Pera Dubrovkinje, pa joj baba govori da su došle iz Dubrovnika u Rim na proštenje. Pitaju Petrunjelu poznaje li Mara Marojeva Dubrovčanina. Petrunjela kaže da je on kod njih od jutra do večeri, a kad ju baba upita tko je ona, Petrunjela kaže da je ona sluškinja prve rimske kurtizane koju Marko jako voli i daje joj sve što ima. Peru srce zaboli. Petrunjela pita bi li Pera možda htjela raditi kod Laure, no baba joj odgovori da su sve kurtizane zle. Petrunjela kaže da je Laura bogata gospođa kojoj je kuća puna srebra i zlata, a ne kao one dubrovačke kurve pune buha, no baba i dalje nastavi govoriti loše o Lauri. Petrunjela joj kaže da je Maro na njezinu gospodaricu potrošio 5000 dukata, a Pera se opet počne loše osjećati. Petrunjela joj kaže da se sigurno prehladila, pa nastavlja kako je Maro na Lauru potrošio 5000 dukata i kako će se oženiti njome. Peru opet zaboli srce, a baba kaže Petrunjeli da se Maro ne može oženiti Laurom jer je zaručen već tri godine. Petrunjela ne može vjerovati da je Maro takav izdajnik, njezinoj gospođi stalno govori da će ju uzeti za ženu. Baba kaže kako ne može to više trpjeti, neka znaju da je maro zaručen i da mu je zaručnica došla u Rim. Kaže da će to ići reći Lauri, no Petrunjela joj kaže da će joj ona to odmah ići reći, čim obavi poslove koje joj je zadala Laura. Baba i Pera su još šokirane. Naišle su na Dživa i sve m urekle: gdje je maro, s kim je i da se želi oženiti tom ženom, na što Dživo kaže da je Marov otac u Rimu i da zna što trebaju učiniti.

Petnaesti prizor:Popiva razgovara sam sa sobom.Kaže kako su sretni što su uspjeli Lauri uzeti 3000 dukata iz ruku. Laura je stavila u opasnost 3000 dukata kako bi se učinila gospođom od 50 000 dukata, a i zamislila si je da će ju Maro oženiti. Kaže

sarkastično da bi si Maro lijepo učinio da se oženi zlom ženom. Smatra da bi Maro, ako je pametan, trebao uzeti te 3000 dukata, a nju ostaviti na uglu, ali Maro to ne može. Kaže da će on poći tražiti mara da mu pomogne da s ocem nešto pametno napravi jer kad Maroje vidi robu, sve će se uspjeti napraviti.

Četvrti čin

Prvi prizor:Dundo Maroje jadikuje kako je već star, kako i školu pohađa, a učitelj mu je sin, koji mu zadaje tolike udarce. Sin mu je potrošio sve dukate, no probat će spasiti što god može. Već mu je iz kuće uzeo neke stvari što je našao. I dalje jadikuje za svojim dukatima. Pita se gdje je već Bokčilo s robom; sigurno je otišao u neku krčmu. Dolazi Bokčilo, kaže da se jedva kreće pod tolikim teretom. Bokčilo se žali kako nije trebao poći za Marojem i njegovom hranom u Rim, pita se kad će napokon doći u svoj ubogi stan da pjeva sa svojim vinom, a da Maroje plače za dukatima bez njega. Bokčilo se riješi tereta koji je nosio, a Maroje ga prekorava kako se to odnosi prema njegovoj robi, na što ga Bokčilo pita zar se tako odnosi sa slugama, da mu ne da ni jesti ni piti koliko treba. Maroje mu kaže neka onda pođe k njegovu sinu Marinu jer će tamo moći piti po cijele dane, a on mu daje što može. Dok njih dvojica raspravljaju, ugledaju Popivu i Mara kako se nešto dogovaraju. Maroje kaže Bokčilu neka uzme svu tu robu da mogu poći u gostionicu. Bokčilo pokrije robu kabanicom, a Maroje uđe u gostionicu.

Drugi prizor:Razgovaraju Maro i Popiva. Popiva se čudi što se Maro boji susreta s ocem, na što mu Maro kaže da ne ide k ocu, nego k bazilisku koji će ga otrovati očima. Kaže da ide k čovjeku koji voli samo novac i ništa i nikog drugog. Popiva mu kaže da samo treba biti strpljiv jer vještu čovjeku sve uspije. Kad Maro dođe pred oca, neka se pravi da ga prije nije vidio i neka bude uvjerljiv. Popiva smatra da bi bolje bilo da njih dvojica pobjegnu nekamo i od Dunda Maroja i od Laure, no Maro kaže kako njegov otac ima novaca kao blata i ne želi da ga izbaci iz oporuke. Maroje ih sluša skriven i komentira. Maro i Popiva naiđu na Bokčila. Bokčilo je sretan što je tako brzo naišao na Mara, govori mu da mu je i otac ovdje. Dundo Maroje i Maro se pozdravljaju, svi se prave kao da se ništa nije dogodilo. Maro kaže ocu da ga je tražio po cijelom Rimu kad je saznao da je došao. Pita oca zašto je došao, a Dundo Maroje mu odgovori da je došao na proštenje i da vidi sina. Maro mu kaže da idu njegovoj kući, no Maroje mu kaže neka prvo idu malo sa strane popričati. Maroje mu kaže neka mu prizna da je on obio on i da ga je zanijekao, no Maro ostaje pri svome, da ga nije uopće dosad vidio, pa Maroje povjeruje. Nadalje mu Dundo Maroje kazuje da je donio šipke i listiće zlata pa pita Mara ima li on kakvo skladište gdje drži robu, pa mu Maro kaže da ima. Tada Maroje upita sina zašto nije otišao u Firenzu kako mu je bilo rečeno, a Maro mu kaže da će mu sve reći, imaju vremena razgovarati. Maroje mu kaže da će zlato staviti pod ključ nekamo, na što mu Maro kaže da ima neku škrinju pa će to tamo staviti, no Maroje kaže da on ima škrinjicu u kojoj to drži pa ga pita samo je li njegovo skladište sigurno. Maro kaže da je jako sigurno. Tad kaže Maroje neka pođu vidjeti tu Marovu robu pa da onda mogu ići kući malo se odmoriti. No prvo da Maroje kaže nešto Bokčilu. Daje mu vino, na čemu mu je Bokčilo vrlo zahvalan, a kasnije mu govori da mu bude i dalje vjeran pa će mu se on odužiti, i neka pokrije kabanicom ovu njihovu robu da ju Maro ne vidi. Maro pita oca ima li kakvo pismo od njegove zaručnice, no Maroje kaže da nema jer se u žurbi nije ni išao s njima pozdraviti. Popiva se pita kako li će završiti ovo ulizivanje oca i

sina. Sad svi krenuše prema Laurinoj kući.

Treći prizor:Pomet drži monolog, kaže kako je vrag uzeo i sreću i nesreću. Ne oslovljavaju sreću uzalud ženskim imenom, i dobro čine zovući ju tako. Ona se obrće sad ovamo, sad onamo; sad je dobra, sad zla; prvo te miluje pa te guši. Vražja ženska narav, u kojoj je do maloprije napredovao sa svojim Tudeško, no on sad više nije njegov, istjerao ga je iz kuće. Pomet se pita gdje da se sad utješi. Kaže da on nije jedan od onih koji ljube prijatelja u dobru, a u zlu ga ne žele ni vidjeti. Ne zna što je njegovom Tudešku, napao ga je da je izdajica. Pomet tad ugleda nekog kako ide prema njemu i gleda ga, a misli da je tog čovjeka netko poslao da ga ubije.To je bio čovjek po imenu Gulisav. Dođe do Pometa i pozdravi ga, a Pomet ga upita tko je i odakle dolazi. Gulisav mu kaže da je prijatelj i da se ne brine. Pomet mu kaže da tako i neprijatelji govore, no da vidi da je on dobar čovjek pa ga pita odakle je. Gulisav kaže da dolazi iz tuđe zemlje zbog velikog posla. Poslao ga je Ondardo Tudešak, vlastelin iz Auguste, da mu nađe kćer koju je izgubio prije osam godina. Pomet upita kako se zove ta kćer, a Gulisav kaže da joj je ime Mandalijena. Gulisav priča kako je Ondardo ovdje stao da se odmori od trgovanja i tu je spavao s jednom plemkinjom, koja je zatrudnjela i rodila mandalijenu. Kad je djevojka odrasla, jedan se susjedni vlastelin zaljubio u nju, i ona u njega, pa su nakon nekog vremena pobjegli zajedno. Djevojka se nije vratila, a otac bi učinio sve samo da ju nađe. Pometa čudi kako je Ondardo tako dugo čekao da ide tražiti kći jer sad će ju biti jako teško naći nakon toliko godina, a Gulisav odgovara kako se Ondardo u međuvremenu oženio i imao drugu djecu, pa nije više baš mario za Mandalijenu. Pomet pita što onda sad Ondardo želi, a Gulisav kaže da su mu umrli i žena i djeca, a ima veliko imanje pa se sjetio Mandalijene i poslao Gulisava da ju nađe, a onome tko ju nađe, dat će sto škuda. Pometa zanima što ako se neka djevojka bude predstavila kao Mandalijena samo da bi dobila imanje, a da uopće nije Mandalijena, na što mu Gulisav reče da prava Mandalijena ima madež ispod lijeve dojke te na ruci ima znamenja koja Gulisav zna. Pomet kaže da će se onda ion raspitati okolo pa da on dobije tih sto škuda. Gulisav mu reče da će biti u gostionici „Della grasezza“ i pozove Pometa da mu se pridruži na pići, no Pomet odbije rekavši da sad ima nekog posla, no da će se drugi put sastati na piću.

Četvrti prizor:Pomet razgovara sam sa sobom. Kaže kako bi bilo odlično da je Mande zapravo Mandalijena pa da on dobije sto škuda. Ma vidi on da nije danas te sreće, a i sigurno je Gulisav htio da ga Pomet odvede k sebi kući pa da ga gosti. Pomet tada ugleda Petrunjelu kako mrmlja nešto sama sa sobom, pa kaže da će poći čuti što to ona govori, no neće joj se javiti jer su ga ionako svi prezreli sad. Petrunjela nešto spominje kako je maro od Laure uzeo 3000 dukata i govorio joj da ju voli, a sad je onaj starac svu odjeću odnio.Pomet ne može odoljeti da ne pita Petrunjelu što se događa, stoga joj se javi i pita ju što joj je, želi li i ona da je on mrtav. Petrunjela mu kaže neka ju ne gnjavi sad i on. Pomet ju moli da mu kaže što joj je, no Petrunjela ne želi jer je on izdajica kao Maro i njegov otac, koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Pomet joj govori da su trebali njega slušati kad im je govorio, a govorio im je istinu, no oni su radije slušali Mara pa neka sad ispaštaju zbog toga. Pita Petrunjelu što su učinile te izdajice, a Petrunjela kaže da je Marov otac došao s nosačem i uzeo iz Laurina skladišta svu robu i odnio tko zna kamo. A njezina je gospođa morala prikupiti 3000 dukata. Pomet kaže da joj je to sad kazna što nije njega slušala jer je on sve znao o Marovu ocu, koji je škrt i došao je u Rim kako bi uzeo natrag one novce što mu je Maro

potrošio. Petrunjela kaže kako će se Laura razočarati kad sve to čuje. Pomet ju upita je li Maro bio kod kuće kad je Dundo Maroje odnio svu tu odjeću, na što Petrunjela odgovori da je Mara otac poslao nekamo. Pomet shvaća da je to i bila Marojeva namjera. Zatim pita Petrunjelu za babu koja živi s Laurom, je li ona Laurina baka i je li iz tuđe zemlje, odnosno Njemačke. Petrunjela kaže da je i Laura iz Njemačke i da joj je pričala kako joj je otac Nijemac, no ne zna o njemu ništa. Pomet se razveseli što je Laurin otac Nijemac (Tudeško), pa pita zašto se u Rimu gospođa zove Laura, a u Kotoru se zvala Mande. Petrunjela kaže da je Laurino pravo ime Mandalijena, pa su ju zvali i Mande, a u Rimu je promijenila ime u Laura silom prilika jer ju je otac tražio da ju ubije. Pomet sav veseo da Petrunjeli nekoliko škuda neka si nešto kupi, iskazuje joj opet svoju naklonost, pa joj kaže neka pita Lauru bi li se udala za Uga Tudeška da ju zaprosi, i neka joj naglasi da je Ugo bogati vlastelin koji ima 50 000 dukata. Petrunjela kaže da će to učiniti, i da će se sigurno Laura udati za Uga, a Pomet joj kaže neka ide to reći Lauri pa će ih on posjetiti malo kasnije.Pomet, ostavši sam, šali se sa srećom, govori joj da vidi da se malo poigrava njime, ali očito je da ga ljubi,a i on je lud za njom. Sreća mu je omogućila ono što nije ni sanjao; Laura će postati Ugova. Shvaća da je Laura kći onog Ondarda de Augusta. Govori kako će Ugu dati lauru da bude njegova do smrti, a Lauri će dati Uga, bogata vlastelina.Uto ugleda Dunda Maroja s Bokčilom; poći će prisluškivati o čemu govore.

Peti prizor:Maroje je zadovoljan što je toliko robe uzeo Maru, kaže da je uzeo velik komad lavu iz šapa. Ugledaju Mara kako im se približava pa Maroje kaže kako će se sad on praviti da ne poznaje sina, kao što je i ovaj njega zanijekao. Maro ih pozdravi, a Maroje ga pita tko je on. Pomet sve to gleda skriven.Maro pita kakav je to lopovluk, neka mu da ključeve od skladišta jer roba u njemu nije njegova, a Maroje počne zvati upomoć i neka drže razbojnika, a Maro pobjegne. Maroje je sretan što je pobijedio, a Bokčilo mu kaže da će se dogovoriti njih dvojica kad su otac i sin, no Maroje kaže da između lisice i psa nema dogovora, a zatim kaže da idu u gostionicu veseliti se, a Bokčilo nadodaje, i jesti.

Šesti prizor:Pomet govori o komediji koje se nagledao, o tome kako je Maro pobjegao, a Laurini su novci sad kod Maroja. Kaže Pomet da je on naučio Maroja sve to, to su Pometovi poslovi: „Ja mu sam tramuntanu otkrio, a on je umio jedrit.“. Pomet ugleda poštara Maziju. Pozdrave se. Mazija kaže da je sretan što je sreo Pometa jer je čuo da svi koji imaju neke vez s Pometom, dobro jedu, piju i veseli su. Mazija kaže da ga se sjeća otkad je Pomet bio jako siromašan da si nije mogao kupiti ni malo kruha, a sad je Pomet gospodin, a on siromah. Pomet ga pita nosi li kakve novosti, ima li kakvih pisama, na što ga Mazija pita zna li gdje stanuje Maro Marojev, da ima za njega pismo iz grada. Pomet kaže da ga on poznaje pa će mu dati pismo, a Mazija mu daje i pismo za Dživa, neka im ih preda umjesto njega, a Pomet kaže neka to prepusti njemu. Mazija kaže da je u gradu umrla neka udovica pa je ostavila veliko imanje iza sebe, no ne zna tko je ona, kaže da piše u pismima. Pomet mu kaže da će ga počastiti, no mazija mora ići jer ima još puno posla za obaviti. Pomet ostaje sam. Kaže kako će on prvi znati novosti, otvorit će pisma, a kasnije će otići Ugu reći novosti. Novost da je Laura zapravo Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, kojem su umrli žena i djeca, pa će sada gospođa Mande naslijediti cijelo Ondardovo bogatstvo, a Pomet će dobiti sto dukata. Ide u gostionicu naći onog Hrvata (Gulisava) da ga tkogod ne pretekne i uzme njegove novce.

Sedmi prizor:Petrunjela samu sebe pita što čeka, trebala je odavno ostaviti sve i otići Lauri ispričati kakvu je sramotu čula i vidjela. Laura je izgubila 3000 dukata, pa Petrunjela proklinje Mara.Laura pita Petrunjelu zašto se tako kasno vraća kući, a ova joj odgovori da joj nosi tužne vijesti. Petrunjela kaže kako je Maru u Rim došla zaručnica, da je zaručen, a Laura ga nazove izdajnikom. Petrunjela joj još kaže kako je Laura izgubila 3000 dukata jer je neki starac odnio svu njezinu robu. Laura je bijesna.

Osmi prizor:Popiva dolazi do Laurine kuće. Pokuca. Kad Petrunjela upita tko to kuca, Popiva kaže da je on, no Petrunjela ga nazove izdajnikom i pita zašto je došao. Popiva misli da ga tako zove zato što ju je jednom poljubio i uštipnuo, no Petrunjela kaže da je nešto drugo u pitanju.Laura pita Petrunjelu s kim razgovara, a Popiva joj kaže da je donio rubin i dijamant kakvih odavno u Rimu nije bilo, no Laura ga pita gdje je Maro. Popiva kaže da će i on uskoro doći, a kada ga Laura upita što su radili tamo, on kaže da su sve dobro činili. Laura mu kaže neka ju pričeka, da će sad sići k njemu. Popivu to malo zabrine, pomisli da je Laura saznala štogod. Laura siđe i kaže Popivi neka ide po Mara, da ga hitno treba, a Popiva ode.

Deveti prizor:Popiva razmišlja kako se Laura ne ponaša kao inače, a tako se ponaša onaj tko sumnja nešto. Ugleda Mara.Maro mu govori da je izdajnik, da ga je uništio. Upita ga je li odnio Lauri rubin i dijamant, a Popiva kaže da jest, na što mu Maro kaže da bi ga sad najradije ubio, ali kad bolje razmisli, bolje da uzme nož i ubije sebe. Popiva ga pita zašto toliko očajava, kaže mu da se sve može popraviti. Maro mu i dalje govori da je on njegova smrt. Popiva mu odgovara da ga je sigurno neka bolest i melankolija stegla oko srca pa mu se i najmanji problem čini velikim.Maro jadikuje da nema novaca, izgubio je čast, ima dugova na sve strane, ne zna što će. Iz Rima ne može otići jer nema čime, nema gdje ni stanovati. Kaže Popivi da je on dao ključeve vragu Maroju. Popiva shvaća da ih je zadesila velika nesreća, a Maro mu kaže neka pokuša pronaći način da popravi stvari.

Peti čin

Prvi prizor:Pomet vodi monolog. Kaže da čast mijenja običaje; tko ga bude vidio u novim haljinama, reći će da se pomamio, no on je postao plemić, a Maro nije. Pita se hoće li ikad ići u Dubrovnik da vidi služi li Maro na nekom brodu. Dalje Pomet govori kako mu dobro pristaje haljina. Otkrio je da je Laura uistinu Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, a otamo je i Ugo Tudeško, odnosno njegov Nijemac. Priča kako je čovjeka koji mu je donio tu vijest ostavio u gostionici da se veseli, no on je veseliji od njega. Poći će k Lauri, Mandalijeni, no neće joj reći da joj je otac ostavio toliko imanje jer bi se uzoholila jer je kurtizana. Hoće da joj ta vijest dođe spontano, tako da bude dužna zahvaliti Pometu, no Ugu će sve reći, tako da ju ovaj drage volje uzme za ženu. Ugleda Mara i sakrije se kako mu Maro ne bi pomutio te važne poslove.Maro jadikuje na što je spao, da ne može imati ni ogrtač od baršuna, nego ima lošu haljinu. Što će na

to sve reći Laura? Popiva mu kaže da ne vrijedi sad plakati, nego da treba biti hrabar, treba uzeti Lauri neki prsten ili ogrlicu jer inače neće moći ni otići, a neće imati ni što jesti.Pomet to sve sluša i komentira da su došli točno tamo gdje ih on želi.Maro i Popiva i dalje razgovaraju, no tad Maro ugleda Pometa, a Popiva kaže kako se taj lopov obukao u baršun. Maro predlaže da ga odmah ubiju, tad nitko neće moći reći da su pobjegli kao lopovi, nego kao ubojice, pa im to neće biti tolika sramota, no Popiva kaže neka to učine bolje sutra jer Pomet ima oružje.Maro se obrati Pometu, a Pomet mu ljubazno odvrati. Maro mu kaže da se malprije spasio, no drugi put se neće uspjeti spasiti, a Popiva ga vičući pita kako ima obraza uopće razgovarati s njima. Pomet kaže Maru da je odlučio uvije imati oružje uz sebe, i predlaže neka mu Popiva makne muhu s nosa. Popiva je šokiran što Pomet još ima hrabrosti izazivati ih.

Drugi prizor:Pomet odlazeći govori kako bi mu bilo drago da Maro završi u tamnici. No on sad ide k Lauri da joj sve kaže. Pokuca vičući:„Gospođo Laura, gospodarice moja!“Laura izađe i pozove ga unutra, na što joj on kaže da je to trebala odavno učiniti i imala bi još uvijek svoje 3000 dukata. Pomet joj kaže da ima novosti za nju koje će joj sigurno biti drago čuti. Ulazi i Petrunjela i divi se Pometovoj odjeći.

Treći prizor:Maro se tuži Popivi vidi li kako ih je sreća priisnula uza zid, da sva njegova nada sad stoji u lopovluku. Ako ne ukradu nešto Lauri, ne znaju ni kud ni kamo će. Popiva mu kaže neka ne tuguje, nego će poći k Lauri na večeru i napraviti što trebaju ako ne žele sutra u tamnici završiti. Došli su pred Laurinu kuću, pokucaju. Petrunjela izađe, govore joj neka im otvori.Tada izlaze Vlaho, Pijero i Niko iz skrovišta. Vlaho im govori da je ono Maro pred Laurinim vratima.Popiva pita Petrunjelu zašto im neće otvoriti. Dolazi Laura. Pita Mara je li ona zaslužila sve to od njega. Kad Maro upita što, Petrunjela kaže kako bi sad najradije tom lažljivcu iskopala oči, no Laura ju ušutka. Popiva ih pita je li im Pomet štogod nalagao, a Petrunjela im opet kaže da su lažljivci koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Maro opet govori da je Pomet štogod slagao, no Petrunjela kaže da je svojim očima vidjela starca kako odnosi robu, a Židov (Sadi) je odmah otišao u banku, odnosno kako uzimaju novac s bankovne knjižice. Maro kaže kako on ne zna ništa o tome. Laura mu sad prigovara kako je dobio pismo od zaručnice, a njoj je rekao da nije zaručen. Kaže kako ju je prevario kako nijedna žena nije bila nikad prevarena; neka joj vrati njezine 3000 dukata bez skandala i bez njegove sramote. Maro joj kaže da je loše informirana, a Popiva kaže neka ih bolje pozove u kuću da sve objasne, no Petrunjela kaže da bi im mogli još štogod ukrasti.

Četvrti prizor:Pomet kaže Maru da nema više mjesta za stolom za njih, a da je komedija odavno počela; vuk je lisicu prevario. Maro i Popiva mu govore neka siđe pa da mu oni pokažu s kim ima posla. Pomet im kaže da se on uzvisio, a oni su pali. Kaže im da su i oni bili na njegovu mjestu, no sami su se otjerali otamo jer na dobrom mjestu ne smiju sjediti zli. Maro i Popiva navaljuju da im Laura otvori vrata. Vlaho, Niko i Pijero sve gledaju iz prikrajka.Petrunjela i Laura im ne daju da razbiju vrata. Maro kaže kako želi ubiti Pometa na mjestu, no okreće se Popivi i kaže mu da su dotučeni. Popiva kaže neka se ne preda još. Maro proklinje sreću, kamo ga je dovela, a Popivi kaže da želi ubiti Pometa, na što mu Popiva kaže da će biti uz njega. Maro kaže da

želi silom ući u Laurinu kuću i sve ih zaklati. Kaže da je toliko očajan da i sebe želi ubiti. Vlaho, Niko i Pijero gledajući to komentiraju kako bi i oni takvu ženu tukli bičem da im takvo što napravi, a Pijero kaže da bi Maro takav očajan mogao bilo kakav skandal napraviti. Petrunjela kaže da će ih sve istući batinom, tko god joj dođe pod ruku, ako im razbiju vrata.

Peti prizor:Maro i Popiva i dalje razmišljaju što će učiniti, a Vlaho, Pijero i Niko i dalje skriveni gledaju. Popiva kaže maru da mogu negdje dočekati Pometa i ubiti ga. Vlaho govori da bi Mara mogao uhvatiti šef policije, a Niko kaže neka idu za njim, neka ga ne napuste sad, da u tom bijesu ne počini kakvu glupost. Vlaho kaže neka pođu i učine štogod budu mogli.

Šesti prizor:Tripče govori Maroju da ga je ostavio u velikoj žalosti, no vidi da se sad spasio; pita ga je li se dogovorio sa sinom. Maroje mu kaže da s Marom nema dogovora, da mu je uzeo robu za 3000 dukata, a 2000 je bacio u more. Kaže da on nema više sina, no Tripče mu kaže da mu je on sin jedinac i neka ne pusti da se Maro uništi.Pera jauknu, a Dživulin pita je li to onaj mladić s broda, pita Dživa je li mu kupio lončić i žlicu za kašu. No Dživo kaže da imaju drugih problema, te kaže Maroju kako mu trebaju reći istinu. Maroje je začuđen, pita ih kako su došli u Rim bez novaca. Dživo kaže da je on kriv jer je savjetovao Peri da uzme iz tetine škrinje tristo dukata da pođu tražiti njezina nevjernog zaručnika. Maroje ih prekorava što će sada biti još jedan skandal koji se tiče njegova sina, i to skandal zbog toga što je Marova zaručnica hodala svijetom prerušena u mladića. Dživo im kaže da se sad sve okrenulo na zlo, no nije smao on kriv. Kaže kako je prošlo tri godine otkad Mara nema kod kuće, a nije poslao nijedno pismo. Kaže kako to njegova obitelj ne zaslužuje.Maroje je ljutit i kaže da nije ni on zaslužio to od Mara, no najviše se čudi babi koja im je dopustila i pomogla u tome što rade, a trebala bi biti pametnija od toga. No baba kaže da je odgojila Peru i ne može ju gledati da plače i vene. Petrunjela se također ubaci u razgovor. Sad shvaća zašto je Pera bila toliko uznemirena kad joj je Petrunjela pričala o Maru. Kaže da se njezina gospodarica ipak neće udati za Mara. Petrunjela ugleda kako netko vodi Mara i Popivu i stoga kaže da će ući u kuću kako joj Popiva ne bi mogao učiniti štogod.

Sedmi prizor:Bokčilo se ruga Popivi kako slabo sad pjeva, a Pomet sad jede, pije i pjeva. Niko kaže da im dovode Mara i da su mu uzeli nož iz ruke jer bi inače i samom sebi nešto napravio.Maroja nije briga što će Maro činiti, no Bokčilo i Tripče mu govore da ga ne napušta sad kad je toliko očajan. Maro moli oca da mu oprosti, kaže da je naučio svoju lekciju, a Pijero također govori Maroju neka oprosti Maru.

Osmi prizor:Tripče ugleda Uga kako stiže. Kaže kako ga je Ugo prije htio ubiti, no sad se čini da ga i ne poznaje. Pomet kaže da je njegov gospodar ugledan vlastelin i da je sve što je činio, činio iz bijesa, dok nije bilo Pometa, a Ugo moli Tripčeta da mu oprosti. Tripče mu udovolji.Pomet im kaže da vidi da ih je neka tuga stigla, no ne valja joj se davati, no on im sad donosi novosti koje će ih razveseliti. Prva su novost pisma iz Dubrovnika za Dživa i Mara, a u čije će ruke prvo doći

ako ne u Pometove. Kaže da je u Dubrovniku umrla teta, no već je bila i stara, a i svima nam je suđeno umrijeti, tako da ne treba previše žaliti. No ostavila je veliko imanje da ga podijele njezina nećakinja i Maro kad se vjenčaju. Pomet se obrati maroju pitajući ga nije li mu uvijek davao dobre savjete, tako da je sad na kraju sve dobro proizašlo i za njega i za Mara. Niko, Vlaho i Pijero komentiraju kako je Pomet veliki vrag, kako je Maro opet dobio vjetar u jedra, a Maroje sve to gleda kao vuk i šuti otkad je nanjušio Perine dukate.Pomet će im sad reći drugu novost kakvu još nisu čuli. Kaže kako je došao njihov sunarodnjak iz Njemačke, poslao ga je bogati Ondardo od Auguste kako bi mu našao kći Mandalijenu koju je izgubio prije osam godina, a sad joj želi ostaviti svoje veliko imanje. Kaže Pomet, da je taj sunarodnjak naišao na Popivu ili nekog drugo, nikad ne bi saznali tko je Ondardova kći, ali sva sreća, naišao je na Pometa. Mandalijena, Ondardova kći, u Kotoru se zvala Mande, a sad se zove Laura, a kuća joj je pred njima. I sad će Pomet odvesti Uga Lauri, da Nijemac (Tudešak) uzme Nijemicu, a domaći neka uzmu domaće.Bokčilo pita hoće li malo popiti, a Pomet mu kaže da će večeras biti i pijan i sit. Petrunjela kaže Ugu i Pometu da dođu gore k Lauri.Dživulin kaže kako je sad sve završeno, a on će sutra u Anconu, pa im predlaže da oni odu s njim jer tu nemaju više što tražiti. Baba kaže da jedva čeka da dođe u svoj grad, a Bokčilo želi svoju vinariju, dok Niko kaže da će umjesto rimskih kurtizana radije štipati sluškinje. Pijero dodaje kako će im oci biti sretni kad ih vide, iako im neće dati više previše dinara. Laura, Ugo i Pomet pojave se na balkonu. Pomet kaže da im još prije nego odu u Dubrovnik pokaže nove zaručnike pa neka onda idu s mirom i srećom. Pomet kaže da je on doveo svog gospodara Lauri za zaručnika, a on je od Laure isprosio Petrunjelu. Pita Popivu što se sakrio iza Mara, a Popiva mu odvrati da je lopov, no Maro ga ušutka. Petrunjela kaže: „Mili moj, / dalek stoj; / imam svoga, / neću tvoga.“. Pomet kaže Popivi da je to za njega, on nije za velik svijet poput njih; neka radije ode u svoj Dubrovnik gdje će se zadovoljiti s manjim komadima.„Tako se i komedija srjećno svršila, almanko za mlade, a stari nek čuvaju dinare. A sad pođ'mo na posao, čekaju nas na večeru.“

LIKOVI:DUGI NOS, negromant (u prologu)DUNDO MAROJEMARO MAROJEV, njegov sinBOKČILO TOVIJERNAR, sluga Dunda MarojaPOPIVA, Marov slugaPERA, prerušena u mladića, Marova zaručnicaDŽIVO, Perin bratBABA PERINALAURA (Mande Krkarka) PETRUNJELA, Laurina sluškinjaUGO TUDEŠKOPOMET TRPEZA, Ugov slugaTRIPČETA IZ KOTORADŽIVULIN LOPUĐANINNIKO, PIJERO, VLAHO, mladi DubrovčaniMAZIJA, poštar

GULISAV HRVATSADI, ŽidovŠEF POLICIJEPOLICAJCITRI RIMSKA KRČMARA

Gustave Flaubert, GOSPOĐA BOVARY (psihološki roman, realizam)

ŽIVOTOPIS:Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac.Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati (prisjećati se) u svojim djelima likove i prizore iz svakidašnjeg malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i likove daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila.Djela: ''Madame Bovary'', ''Sentimentalni odgoj'', ''Jednostavno srce'', ''Bouvard i Pecuchet'', ''Salammbo'', ''Iskušenje sv. Antuna'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leon, Rudolphe, Charlesovi roditelji, Emmin otac...

EMMA BOVARY: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna.Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli.Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.''Ona je bila tu, i za nju je postojao samo ples – sve je ostalo pokrivala neka tama.''''Njezino je srce bilo nalik na njih: bogatstvo ga je dodirnulo i ostavilo je na njemu svoj neizbrisiv trag.''

CHARLES BOVARY: Vrlo dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

O DJELU:''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina.

Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se ubija.Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju.Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje.

BOVARIZAM – ''svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest'':Lik se Emme Bovary pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade...Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin se svijet, kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte, srušio i nestao. I zato, ispijanje je otrova maestralan završetak sasvim u stilu Emme Bovary.

KRATAK SADRŽAJ:

PRVI DIORadnja započinje s Charlesom Bovaryem kao dječakom, nespretnim i nesnalažljivim učenikom, koji unatoč svemu tome u svome životu uspije doći do titule liječničkog pomoćnika s pravom liječenja. Ženi se postarijom udovicom koja brzo umire i ne ostavlja mu prevelik imetak, iako se upravo zbog toga njome i oženio. Dok mu je žena još bila živa, Charles upoznaje Emmu Rouault jer je dolazio liječiti njezinog oca na selo. Bila je drukčija, zato se zaljubio u nju i uskoro ju i zaprosio i oženio. Emma se, međutim, udala iz krivih razloga – selo joj je bilo dosadno, a Charles joj se učinio kao zgodna prilika za bijeg. Mislila je da će sreća doći sama od sebe, ali to se nikada nije dogodilo. Postaje ogorčena i brakom i životom u Tostesu. Charles, s druge strane, uvijek jednako voli Emmu i ne primjećuje koliko je ona nezadovoljna. Ona počinje mrziti njegovu sreću, ispod prividnog mira u njoj bujaju bijes i žudnja za drukčijim životom. Zapušta kuću i muža, naposlijetku se razboli i Charles se zbog njezinog zdravlja odluči na selidbu iz Tostesa. Kada su odlazili, Emma je bila trudna.

DRUGI DIODolaze u Yonville, zapušten pokrajinski gradić. Odmah prvu večer upoznaju Léona koji svojom pojavom i interesima u Emminim očima postaje idealni muškarac, a s time Charles sve dublje tone. Emma počinje gajiti osjećaje prema njemu. U to je vrijeme i rodila djevojčicu Berthe, koju daje dojilji.Rastrgana je - izvana i prema drugima je draga i pristojna, ali ne može se riješiti mržnje i nemira u duši. Htjela je potražiti pomoć kod župnika, ali on je tome nedorastao i zato ona odlazi. Léone odlazi u Pariz jer više ne želi čekati da mu Emma uzvrati ljubav. Ona ostaje nesretna, ali ne zadugo jer se u njihovom životu pojavljuje bogati posjednik Rudolphe Boulanger. On zamjećuje Emmu i shvati da će ju vrlo lako osvojiti, što se i dogodi. Postaju ljubavnici, čak planiraju zajedno pobjeći, ali to se naravno ne dogodi jer je on Emmu zapravo samo htio iskoristiti

i nikada zbog nje ne bi narušio vlastiti ugled, a niti bi se vezao za cijeli život. Nakon što je ostavljena i od njega, pomišlja na samoubojstvo, ali ga ipak ne počini. Slomljena je, zapada u teške i duge psihičke krize. Uz sve ovo, napravila je ogromne dugove koji sada dolaze na naplatu. Kada je ozdravila, odlazi s Charlesom u kazalište u Rouen gdje nakon tri godine sreće Léona.

TREĆI DIOOna ostaje u Rouenu s Léonom, a Charles putuje kući. Postaju ljubavnici. Tada Emmin život postaje mreža laži koje su vodile jednom cilju – sastancima s Léonom. U to vrijeme nagovori Charlesa da joj omogući punomoć nad njihovom imovinom, na što on pristaje. Tako se još više zaplitala u lihvarovu mrežu, pravila sve veće dugove i sve ih više odgađala. Zbog toga dolazi do pljenidbe i prodaje svih njihovih pokretnina. Emma ne želi da se to dogodi, moli za pomoć sve koje poznaje, ali svi oni ju odbijaju. Léon se uplašio i pobjegao, ponovno ju ostavljajući. Jedini izlaz za Emmu bila je smrt. Proguta arsen i u sljedećih nekoliko sati umre. Charles pati, povlači se u sebe, kao da više ne živi. U kući pronalazi ljubavna pisma koja je Emma primala od svojih ljubavnika. Za sve krivi sudbinu. Umire.

Johann Wolfgang Goethe, PATNJE MLADOG WERTHERA (epistolarni roman, romantizam)

ŽIVOTOPIS:Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvence objavio je u Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To je bilo između njegove šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući "slomljenih krila".Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje.Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''...

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

ANALIZA JEZIKA I STILA:- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu- epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća

ZNAČENJE ROMANA:Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana:1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti

WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja.

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja.

KRATAK SADRŽAJ:Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad. Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom.

Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči... Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!

Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice.

On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim.

Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova.

Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor njegova jada?

Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi.

Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog mjesta.

Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za

Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama.

Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću!

Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju.

Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi. Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo...Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...

LIKOVI:WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće pripasti, lišava života i kažnjava društvo.

LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u svakodnevnom životu malog gradića.

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne prekorači konvencije društva.

O DJELU:Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.

... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi umro od kakve opake groznice.

Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa!

Franz Kafka, PREOBRAŽAJ (pripovjetka, egzistencijalizam – avangarda)

ŽIVOTOPIS:Franz Kafka (1883.-1924.) austrijski je pripovjedač.Rođen je u Pragu u židovskoj obitelji. Kao dijete bio je nesretan, povučen, introvertiran, pretjerano osjetljiv, slabašan, a presudnu je ulogu u ovakvom njegovom djetinjstvu odigrao krut i autoritativan otac. Zbog takvog je djetinjstva Kafka cijeloga života ostao povučen i usamljen, nesiguran u sebe i vrijednost djela koja je napisao (oporučno ih je namijenio spaliti!).Djela: ''Preobražaj'' (pripovijetka), ''Proces'', ''Dvorac'', ''Amerika'' (romani)

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: pripovijetka (objavljena 1915., za Kafkina života)

ZNAČAJ:1. Inspiraciju je za ovu pripovijest Kafka mogao pronaći u vlastitoj obitelji. Imao je izuzetno strogog i autoritativnog oca, pa se sam pored njega osjećao neznatnim poput kukca. Kukac ima oklop i mnogo nožica, predstavlja nešto beznačajno što je moguće zgnječiti. Kukac nosi mnoga simbolična značenja. Veliki oklop simbolizira otuđenost, začahurenost, izoliranost, nemogućnost komuniciranja, a tanke i slabašne nožice simboliziraju nemoć.2. Ono što je Kafki bio otac u djetinjstvu, kasnije postaje društvo koje guši čovjeka i onemogućava razvoj individualnosti. Čovjek ne može ostvariti život onakav kakav želi jer mu društvo nameće pravila i granice.3. Čovjek osjeća strah i taj ga strah izobličuje. Postoje mnogi strahovi koji opterećuju čovjeka u životu (strah od bolesti, od gubitka posla, od gubitka ljubavi, od nerazumijevanja, itd.). Tema straha čini Kafku ekspresionistom. Ponekad se čak i cijeli narodi, najčešće pod utjecajem politike, pretvaraju u kukce.4. Kafka u ''Preobražaju'' otkriva obitelj kao temeljnu zajednicu u kojoj sve funkcionira na bazi

interesa. Ljubav nije dovoljna, potreban im je novac za opstanak obitelji. Bez njega i obitelj dolazi u pitanje. Suvremena obitelj pati od egoizma, licemjerja i zavisti, a osnovni princip koji je prisutan i u obitelji i u društvu princip je korisnosti.

SADRŽAJ:Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja.Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta.Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom.Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela.Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe uklonila jednim zamahom metle.Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre.Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:GREGOR SAMSA: Jednog se jutra probudio i primijetio da se pretvorio u golemog kukca. Osjećao se bespomoćno, čak mu se i glas promijenio, kao da nije njegov. Isprva nije htio nikome pokazati kakav je, ali kasnije su ga vidjeli. Radio je kao trgovački putnik i u pet godina svoga službovanja nikada nije bio bolestan.

OTAC: Odnos je oca prema svom sinu Gregoru grub, on ga mrzi i ne smatra ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga pogodio u leđa, zbog čega Gregor poslije umire.

MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

SESTRA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Grogora; ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Gregor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatorij,budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati...

Miroslav Krleža, GOSPODA GLEMBAJEVI (psihološka drama, hrv. književnost od 1914. do 1952.– 3. Krležina faza)

ŽIVOTOPIS:Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981.Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti.Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u tri čina (psihološko-socijalna)

MJESTO RADNJE: ZagrebVRIJEME RADNJE: jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914.-1918., od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet)

O DJELU:Radnja se u drami odvija u 3 čina:1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt

Drama je dio ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica CastelliGlembajevi su bogata aristokracija u čijim životima postoji dvojnost između:

PRIVIDA -> LAŽ- bogatstvo- ljepota- sreća- moć

i SUŠTINE -> ISTINA- lažljivci- kradljivci- ubojice- potvrđena i u Barboczyjevoj legendi (Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Charlotte je bludnica i ubojica...)*Barboczyjeva legenda – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice

Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su svih glembajevskim krizama

TEMA: Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:IGNJAT GLEMBAY, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)BARUNICA CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga žena (45 godina)Dr. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina)ANGELIKA GLEMBAY, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)FABRICZY, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)Dr. PUBA FABRICZY, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)Dr. med. ALTMAN, liječnik (51 godina)Dr. theol. et phil. SILBERBRANDT, baruničin ispovjednik (39 godina)OLIVER GLEMBAY, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina)Sobarice, gosti

LEONE i IGNJAT GLEMBAJ: Leone i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i udobnosti, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema njegovoj majci.Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na žalost svih nazočnih, uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika.Leone je srušio očevu viziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Glembajeva kraja.

Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga.

KRATAK SADRŽAJ:Prvi činCrveni salon. Na zidovima se nalazi petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru, te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale, Leone u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su ju oslobodili i da o tome više ne govore jer ju uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da ju boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg, zajedno sa sedmomjesečnim djetetom, nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njezinu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone im, cijelo vrijeme pozorno slušajući, govori da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On prijeđe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu singericu (stroj za šivanje). On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kad je otišla, otišao je i kupio singericu te poslao na njezinu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone to ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njezino lažno dobročinstvo. Silberbrandt ju počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Drugi činZbiva se trideset minuta poslije, u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka, još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne, no Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu, stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i pita je li to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leone to odbija. Glembay traži dokaze, a Leone kaže da ih nema. Leone počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila baruničin ljubavnik. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s buketom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Očenaš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakva prava da ju optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovno se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tad Leone počinje vrijeđati barunicu, što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvarivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postajesumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Treći činGlembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti govori s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i pokida ju, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto ju mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njezin sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da ju treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angelika ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori

da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone ju tjera van. Ona mu govori da je ta kuća njezino vlasništvo, da ju nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone ju želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Miroslav Krleža, POVRATAK FILIPA LATINOVICZA (monološko asocijativni i psihološko-analitički roman, Krležina 3. faza)

ŽIVOTOPIS:Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981.Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti.Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman; roman-esej

VRIJEME RADNJE: razdoblje između 1920. i 1930. g.MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i događaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraća u domovinu.

BOBOČKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža.

KRATAK SADRŽAJ:Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol. Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja.Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila.

Filipu se sviđala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viđala i s drugim muškarcima.Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak.Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuđuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svađa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac. Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan.

O DJELU:Osnovni je motiv u romanu motiv povratka.Radnja se romana odnosi na razdoblje između 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen.Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav.

Obrađen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i događaje vezane uz njegovo djetinjstvo.

Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda...

''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst. U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni

zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige.

NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA: I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.

SIMBOLIKA POVRATKA: Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i zasvježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičketraume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bizapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.

USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI: Flaubertov doživljaj: Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi. ''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but, podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.''

Filipov doživljaj:

Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva. ''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.''

I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.

Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac?

Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!

Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?

Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...

Edgar Allan Poe, CRNI MAČAK (kriminalističko-psihološka pripovjetka, romantizam)

ŽIVOTOPIS:Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i od umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840) i "Pripovjesti" (1845). Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma "Annabel Lee", a najpoznatija poema ''Gavran''.Ostala djela: ''Tomerlan'', ''Groteskne pripovijesti i arabeske'', ''Pripovijesti''.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: pripovijetka

O DJELU:Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo.

Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen. Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:likovi: pisac, njegova supruga, mačak

PISAC: Uvijek je bio poznat kao popustljiv i nježan čovjek, obožavao je životinje i svoju suprugu, no u jednom je trenutku života nešto puklo u njemu i postao je hladnokrvni ubojica.''Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.''''... objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio - objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh - smrtni grijeh...''

KRATAK SADRŽAJ:Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje.On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo.Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo.Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima. Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu.Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.

Volio sam naročito životinje i roditelji bi me osobito obradovali kad bi mi donijeli u kuću neke od tih maih stvorenja.

Čitave mjesece me u snovima proganjala slika onog mačka.

Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.

Jerome David Salinger, LOVAC U ŽITU (moderan roman – proza u trapericama, kasni modernizam)

ŽIVOTOPIS:Jerome David Salinger (New York, 1. siječnja 1919. - 27. siječnja 2010.), bio je američki romanopisac i pripovjedač.Objavio je jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka između 1948. i 1959. godine.Najpoznatija su mu djela: "Lovac u žitu", "Visoko podignite krovnu gredu, tesari", "Seymour - uvod", "Franny i Zooey".

KNJIŽEVNI ROD: prozaVRSTA DJELA: roman

VRIJEME RADNJE: prosinac, subota-ponedjeljakMJESTO RADNJE: New York

O DJELU:Roman "Lovac u žitu" napisan je u obliku ispovijesti mladog Holdena Caulfielda, tj. napisan je ja-oblikom. Opisuje dane od odlaska iz škole Pencey Prep (subota) do povratka kući u New York (ponedjeljak).Roman je prožet reminiscencijama (sjećanjima), a radnja se usporava digresijama i epizodama.

IDEJA: „Život jest sportska utakmica, mladiću. Život jest utakmica koju treba igrati po usvojenim pravilima.“„Čovjek ne treba uopće biti kukavica. Ako je potrebno da nekog tresne po zubima, pa još ako osjeća želju da to i uradi, onda se ne treba predomišljati.“„Izvjesne stvari trebale bi ostati kakve jesu. Trebalo bi da čovjek ima mogućnosti da ih zatvori u jednu od onih staklenih vitrina i da ih ostavi tako.“„Ljudi nikad nikome ne prenose ničije poruke.“„Nije tako loše kad sja sunce, ali sunce sja samo onda kad mu se prohtije.“„Ali čovjek ne treba biti loš da bi deprimirao nekoga, čovjek može biti i ne znam kako dobar pa da opet tako djeluje na ljude.“„To što je netko mrtav još ne znači da čovjek treba prestati da ga voli, zaboga...“„Karakteristika nezrela čovjeka je da želi slavno poginuti za neku stvar, dok je karakteristika zrelog čovjeka da za istu tu stvar smjerno živi.“„Eto, u tome je sva nevolja. Ne možete nigdje naći lijepo i tiho mjesto, jer takvih nema. Možete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko će se, dok ne budete gledali, uvući za vama i napisati JEBEM TE točno ispred vašeg nosa. Provjerite to jednom i vidjet ćete.“

SADRŽAJ:

Holden Caulfield započinje priču danom kad je napustio srednju školu Pencey Prep. Bila je subota, dan nogometne utakmice sa Saxon Hallom, posljednja utakmica godine i kao takva vrlo važna. Holden je stajao na vrhu brežuljka i gledao utakmicu budući da se tek vratio iz New Yorka, gdje je bio s mačevalačkim klubom na turniru, no klub ipak nije nastupio na turniru jer je Holden opremu i mačeve ostavio u podzemnoj željeznici. Drugi razlog što Holden gleda utakmicu s brežuljka, a ne s tribina, jest taj što se ide oprostiti sa svojim profesorom povijesti Spencerom, koji se razbolio te je pozvao Holdena da ga posjeti prije nego ode kući. Naime, Holden je izbačen iz škole budući da je imao jedinice iz četiri predmeta. Nakon što se s brežuljka oprostio od škole, potrčao je prema kući profesora Spencera. Budući da se jako smrznuo, „legao“ je na zvonce čim je došao do kuće kako bi mu što prije otvorili. Gđa Spencer mu je otvorila i uz srdačne pozdrave pozvala ga u sobu profesora Spencera.Spencer je sjedio u fotelji pokriven nekakvim starim pokrivačem. Najprije je ispitivao Holdena zašto nije na utakmici, kako je bilo kod ravnatelja, znaju li njegovi roditelji da je izbačen iz škole, a zatim je uslijedila „jezikova juha“. „Što je to s tobom, mladiću? – rekao je stari Spencer. Rekao je to prilično strogo, bar za njega.“ Holden je pao četiri predmeta, čak i Spencerovu povijest, a položio je samo engleski, u kojem je i inače bio vrlo uspješan. Spencer ga je sad natjerao da mu doda esej koji je Holden napisao o Egipćanima kad su imali zadaću, te mu ga je pročitao naglas. „Spustio je taj moj prokleti sastavak i pogledao me pobjedonosno, kao da je upravo ubio boga u meni u ping-pongu ili nečem sličnom. Mislim da mu nikad neću oprostiti što mi je naglas pročitao sve ono moje sranje. Ja ga nikad ne bih njemu čitao da ga je on napisao – ne bih, zaista.“ Spencer pita Holdena što bi on učinio na njegovu mjestu, bi li ga isto srušio. Holden je tad počeo klasičnim izgovorima: da je glup što je pao, da bi učinio isto što i Spencer, i slično, a dok je to izgovarao, razmišljao je o malom jezeru u Central Parku u New Yorku i o patkama koje na njemu budu. Holden se ispriča da sad mora poći. Jedva je čekao da izađe iz te žalosne sobe.Iako je Holden Spenceru rekao da mora u dvoranu, vratio se u svoju sobu u Penceyju. Živio je u Ossenburgerovu krilu nove zgrade, gdje su živjeli drugi i treći razredi. Holden je išao u drugi razred. U sobi je bilo ugodno toplo te je skinuo kaput, a na glavu stavio crvenu lovačku kapu, koju je za jedan dolar kupio u New Yorku, i to tako da je „šilt“ okrenuo iza. Zatim se zavalio u fotelju i počeo čitati knjigu koju je posudio u knjižnici („Izvan Afrike“). Nije pročitao ni tri stranice kad mu je u sobu upao Ackley, mladić iz susjedne sobe koji bi uvijek upadao k njima i dosađivao. Holden je nastavio čitati pokušavajući ignorirati Ackleyja, no taj je bio toliko naporan, morao je pregledati svaki predmet u njihovoj sobi, a zatim je tražio od Holdena da mu posudi škarice za nokte. Dok je Ackley rezao nokte i „pljuvao“ po Holdenovu cimeru Stradlateru, Stradlater užurbano ulazi u sobu. Ackley tad napokon odlazi u svoju sobu, ostavljajući tako Holdena na miru.Stradlater se spremao za spoj, a Holden mu je pravio društvo. Stradlater iskoristi priliku te zamoli Holdena da mu napiše esej iz engleskog budući da je Holden stručnjak za engleski. Holden pomisli i kaže: „Bila je to velika ironija. Zaista jest. – Ja sam onaj koga izbacuju iz ove proklete škole a ti tražiš od mene da ti pišem tamo neke sastavke (...).“. Holden je rekao da će razmisliti, a zatim pita Stradlatera s kojom djevojkom večeras izlazi, a on odgovori da se djevojka zove Jane Gallagher, te nadoda kako je rekla da poznaje Holdena. Holden se složi te ispriča kako su se on i Jane družili tijekom pretprošla ljeta. Stradlatera nisu previše zanimale te priče, nego se samo obukao i otišao. Holdenu nije bilo baš ugodno čuti da dobra Jane izlazi sa Stradlaterom jer je Stradlateru samo seks bio važan. Nije mogao odvratiti misli od toga, no uto ponovno dođe Ackley. I to je bio prvi put da je Holdena razveselio Ackleyjev posjet jer mu je odvratio misli s Jane i Stradlatera.Došlo je vrijeme večeri, koja je svake subote bila ista: biftek. Nakon večere, dečki su se zabavljali

grudajući se, a budući da Holden nije imao nikakve planove za izlazak, odlučio je s Brossardom i Ackleyjem otići u Agerstown u kino i na hamburger. Na kraju su otišli samo na hamburger jer su Brossard i Ackley već gledali film koji se prikazivao, a Holden ionako nije imao ni želju gledati ga. Vrativši se, Holden odluči napisati sastavak za Stradlatera. Zadatak je bio opisati nešto pa je Holden odlučio opisati bejzbolsku rukavicu svog pokojnog brata Allieja, koji je imao leukemiju. Holden se prisjetio kako je divan njegov brat bio, najbolja osoba koju je poznavao. Kad je Allie umro, Holden je bio toliko ljut da je razbio šakom sve prozore u garaži: „Spavao sam u garaži one noći kad je umro i porazbijao sam golom šakom sve one proklete prozore, onako, iz čistog bijesa. Pokušavao sam čak da porazbijam prozore terenskih kola koja smo imali tog ljeta, ali mi je šaka već bila slomljena i svakakva, pa mi to nije uspjelo.“. Bilo je oko pola jedanaest kad je dovršio sastavak, no nije bio umoran pa je sjeo i gledao kroz prozor. Još je uvijek gledao kroz prozor kad se Stradlater vratio sa spoja s Jane. Holdenu još uvijek nije bilo drago što je Jane izašla s nekim tako beskrupuloznim i egocentričnim, no nije ništa pitao Stradlatera o spoju. Stradlater je zahvalio Holdenu što mu je posudio sako i pitao ga je li mu napisao sastavak iz engleskog. Holden mu kaže da mu ga je stavio na krevet. Stradlateru se tema i sadržaj sastavka nisu nimalo svidjeli te je rekao Holdenu da ništa ne može napraviti kako treba, na što Holden uzme sastavak i podere ga, te legne na krevet i zapali cigaretu. Šutjeli su duže vrijeme, no onda je Holden ipak upitao kako je bilo s Jane. Priča je dovela do toga da su Stradlater i Jane večer proveli u automobilu, a Stradlater je dao naslutiti i da su imali seksualni odnos. Tad je Holden poludio i htio šakom udariti Stradlatera, no promašio je pa ga je Stradlater oborio na pod i kleknuo na njega da ga smiri. Holden je urlao na njega vrijeđajući ga, govoreći mu da samo iskorištava dobre djevojke. Stradlater mu je rekao da će ga pustiti ako prestane s uvredama, a ako ne prestane, udarit će ga. Holden obeća da će prestati, no čim ga je Stradlater pustio, Holden ga opet „počasti“ svakakvim uvredama i stoga ga Stradlater udari šakom te Holden padne na pod. Lice mu je bilo krvavo. Stradlater mu kaže neka ide oprati lice, te se ode tuširati. Holden je napokon ustao. Imao je osjećaj da je Ackley u susjednoj sobi sve čuo te ode k njemu iako gotovo nikad nije tamo dobrovoljno odlazio.Ackley je još uvijek bio budan, no u sobi nije bilo upaljeno svjetlo pa ga je Holden upalio. Ackley se zaprepastio vidjevši Holdena krvava, no Holden mu je rekao neka se ne brine, krv će sama stati. Ackley je uporno pokušavao doznati zašto su se Stradlater i Holden potukli, no Holden mu je naposljetku rekao da je to bilo zbog njega (Ackleyja), da je branio njegovu čast jer ga je Stradlater vrijeđao. Naravno, to je bila laž jer Holden nije imao namjeru dijeliti svoje intimne misli s Ackleyjem. Holden je upitao može li noćas prespavati kod njega u sobi, u krevetu njegova cimera, no iako se Ackley premišljao, Holden ipak legne u krevet. Morile su ga misli o Jane i Stradlateru jer je znao kakav je Stradlater „igrač“ kad se radi o ženama. Ubrzo Holden ipak ode iz Ackleyjeve sobe, ipak nije namjeravao tamo prespavati. Pala mu je na pamet pomisao da bi mogao još večeras otići iz Penceyja, pa u nekom hotelu u New Yorku pričekati srijedu i povratak kući budući da njegovi roditelji prije utorka-srijede neće dobiti pismo o njegovu izbacivanju iz škole. Pomisao je proveo u djelo. Spakirao je svoja dva kovčega, na glavu stavio crvenu lovačku kapu, opet naopačke jer je to tako volio te izašao u hodnik. Malo je zastao da baci posljednji pogled, „a onda sam dreknuo najjače što sam mogao: - Spavajte čvrsto, degeni!“ i izjurio van.Bilo je kasno da pozove taksi pa je stoga Holden pješice došao do željezničkog kolodvora. U vlaku je sjeo odmah na prvo sjedalo. Kad je vlak zastao u Trentonu, pored njega je sjela neka gospođa, majka jednog njegova kolege iz razreda. Vidjela je na njegovu kovčegu naljepnicu škole Pencey te je tako započela razgovor o svom sinu. Holden nije htio previše govoriti o sebi te je stoga počeo izmišljati:

rekao je da se zove Rudolph Schmidt, da mu je u školi dobro i takve stvari. Počeo je hvaliti njezina sina, kako je skroman i povučen, iako je za njega miso da je najveća hulja u cijeloj školi. Gospođa je s izrazitim, iskrenim zanimanjem slušala Holdenovu priču. No naposljetku je rekla kako božićni praznici započinju u srijedu i da se nada kako on ne ide kući zbog toga što se neki član njegove obitelji razbolio, na što je Holden rekao da je zapravo on taj koji se razbolio, ima omanji tumor na mozgu, ali ta će operacija brzo proći. Počeo je proučavati vozni red kako bi napokon prestao lagati. Ubrzo su došli do Newarka, gdje je gospođa izašla. Poželjela mu je sreću prilikom operacije i pozvala ga da posjeti njezina sina preko praznika. Holdenu, naravno, to nije bilo ni na kraj pameti učiniti.Kad se iskrcao na stanici Pennsylvania, prvo je namjeravao nekoga nazvati, no ubrzo je shvatio da su kasni sati i da se nitko ili ne bi javio ili bi se umjesto njih javili njihovi roditelji. Stoga je odustao od te ideje te uzeo taksi koji ga je odvezao u hotel Edmont. Nije mu trebalo dugo da primijeti kako je hotel prepun svakojakih perverznjaka i luđaka: muškarac obučen u ženu, muškarac i žena koji se prskaju alkoholom iz usta i slično. Tad je priznao da je on zapravo najveći seksualni manijak, u mislima. Može zamisliti svakojake perverzne stvari. Zato se sjetio jedne djevojke koja je nekoć radila kao striptizeta i kojoj nije bilo teško „dati“ nekome, a preporučio mu ju je davno neki poznanik. Stoga Holden uzme telefon i nazove ju. Faith Cavendish. Žena je prvo bila neprijateljski raspoložena budući da su kasni sati, no na spomen Holdenova poznanika malo se smekšala, no ipak nije pristala s Holdenom na piće.Holden je smatrao da nije previše kasno, te se stoga uredio i sišao u Plavi salon, noćni klub u sklopu hotela. Sjeo je za stol u kutu i naručio coca-colu budući da je konobar shvatio da je Holden maloljetan i nije mu htio donijeti alkoholno piće. Sjedeći za stolom, primijetio je tri ružne žene s ružnim šeširima, Bernice, Marty i Laverne, no njemu se plesalo te je stoga odlučio najljepšu od njih zamoliti za ples.Plavuša je pristala. Holdenu se svidjelo kako žena pleše, smatra da izvrsno pleše, što se nije moglo reći po njezinu izgledu, no shvatio je i da je prilično tupava jer nije nikako mogao započeti neki smislen razgovor s njom. Kad su prestali s plesom, Holden je otplesao koji ples i s ostale dvije žene, a kasnije im se pridružio za stolom i naručio im pića. Njih su tri ubrzo rekle da moraju ići jer moraju rano ustati. Holden ih je pokušao nagovoriti da ostanu još malo, no nisu se dale nagovoriti. Ubrzo nakon njih i on je odlučio otići iz Plava salona jer nije imalo svrhe sjediti tamo ako ne smije piti alkohol ili ako nema nekakvu djevojku s kojom bi mogao plesati.Dok je hodao prema foajeu (predvorju), opet se sjetio Jane Gallagher. Zavalio se u nekakvu odvratnu fotelju u predvorju i razmišljao o druženju s Jane. Sjetio se i kako se jednom skoro „pohvatao“ s njom, kad se jednom prilikom rasplakala zbog svog očuha. Volio se s Jane držati za ruke, tek tako. Volio je biti u njezinu društvu. No tad se opet sjetio njezina spoja sa Stradlaterom i opet mu je došlo da poludi. Zato je odlučio otići u sobu po kaput i taksijem otići do Erniejeva bara.Taksi je opet bio sav odvratan iznutra, no barem je vozač bio nešto ljubazniji od onog koji ga je dovezao do hotela. U Erniejevu baru bilo je svakojakih ljudi i ličnosti, i to onakvih kakve se Holdenu nisu nimalo sviđale. Sjeo je za neki uski stol i naručio škotski viski sa sodom, koji su mu i donijeli iako je bio maloljetan. No u Erniejevu su baru svi mogli naručiti alkoholno piće bez obzira na godine. Ubrzo je do Holdena došla bivša djevojka njegova starijeg brata D.B.-ja, koja ga je pozvala da poše nekamo s njom i njezinim dečkom, no Holden je slagao da se mora s nekim sastati. Nakon što su djevojka i njezin dečko otišli, i Holden je otišao kako ne bi shvatila da je lagao.U hotel se vratio pješice. Nije imao volje opet zaustavljati taksi. Nije mu se spavalo pa je htio svratiti u još neki bar, no volja i za tim ga je vrlo brzo prošla, tako da je otišao ravno u hotel. U liftu ga je „liftboj“ upitao je li za zabavu, odnosno za to da mu nabavi neku ženu. Holden je pristao. U sobi se malo sredio, oprao zube i obukao čistu košulju, a ubrzo mu je došla djevojka u zelenoj haljini. Holden se osjećao prilično čudno, nije znao objasniti zašto. Djevojčina mu osobnost nikako nije odgovarala pa

je stoga rekao da bi prije samog „čina“ htio malo razgovarati s njom, no ona nije imala volje budući da je samo došla „obaviti“ što je trebala. Holden je bio „nevin“ pa je rekao da ipak ne želi spavati s njom jer je nedavno operiran, što je, dakako, bila laž. „Nevolja je bila u tome što to zaista nisam želio. Osjećao sam se više potišten nego seksualno uzbuđen, ako već želite znati istinu. Ona me je deprimirala.“Djevojka je odustala, te joj je Holden platio pet dolara, nakon čega je djevojka otišla.Neko je vrijeme Holden sjedio u fotelji i pušio i mislio na pokojnog brata Allieja, a nakon toga se svukao i legao u krevet. Uskoro je netko pokucao na njegova vrata. Bili su to „liftboj“ i ona prostitutka od maloprije. Došli su po još pet dolara budući da je seks koštao deset dolara, no „liftboj“ je Holdenu rekao da je seks pet dolara. Holden nije htio platiti te ga je „liftboj“ snažno udario u trbuh, a djevojka uzela onih pet dolara iz njegova novčanika. Nakon što su otišli, Holden se dovukao do kupaonice, jedva je disao. U kupaonici je ostao oko sat vremena, a zatim se opet vratio u krevet.Nije spavao baš dugo, probudio se već oko deset ujutro. Bilo mu je dosadno budući da je nedjelja, a kući ne može do utorka najranije, te je odlučio nazvati staru prijateljicu Sally Hayes na druženje. Nakon što je zakazao sastanak, taksijem je otišao do Velikog centralnog kolodvora kako bi kovčege ostavio u jednom od onih sefova, a zatim je otišao na doručak. U zalogajnici su se ubrzo pored njega našle dvije redovnice, za koje je u razgovoru s njima saznao da je jedna profesorica engleskog, a druga predaje povijest i američko državno uređenje. Vodio je zanimljiv razgovor o Romeu i Juliji s onom koja predaje engleski, a dao im je i deset dolara dobrotvornog priloga koji nekad skupljaju. Dao bi im i više novaca, ali trebalo mu je novca za sastanak sa Sally budući da ju vodi u kazalište. Ubrzo su redovnice otišle, a nakon njih i Holden.Bilo je već podne, a do sastanka sa Sally trebalo je još dva sata, te stoga Holden odluči prošetati Broadwayjem kako bi sestri Phoebe kupio nekakvu staru ploču Estelle Fletcher s pjesmom Mala Shirley Beans. Vrlo ju je brzo pronašao i bio je vrlo sretan zbog toga. Stoga je htio ploču što prije dati Phoebe. Znao je da se ona nedjeljom vozi koturaljkama po parku, no kad je stigao do parka, nije je bilo. Pitao je neku djevojčicu, kojoj je usput pomogao da namjesti koturaljke, poznaje li Phoebe i zna li možda gdje je, a djevojčica je rekla da je sigurno s razredom u Prirodoslovnu muzeju jer tamo idu svake subote. Djevojčica je zaboravila da je danas nedjelja, no Holden se ipak zaputi prema muzeju. Bio je uzbuđen što će vidjeti sve te izloške unutra, no kad je došao do muzeja, predomislio je i ipak nije ušao. Da je Phoebe bila tamo, ušao bi, no ovako nije imao volje. Zato je uzeo taksi i odvezao se do Baltimorea sastati sa Sally.Sally je kasnila dvadesetak minuta, no Holdenu je bilo drago što ju vidi. Predstava je trebala početi u 14:45 h, pa su stoga uzeli taksi i odvezli se do kazališta. Holdenu predstava nije bila loša, a Sally je bila oduševljena njome jer su u predstavi glumili Luntovi, njezini omiljeni glumci. Nakon predstave Sally je predložila da odu na klizanje u Radio City, no na klizalištu su ubrzo uvidjeli da su najgori klizači pa su zato odlučili da je najbolje da odu sjesti za stol i popiju nešto. Holden je tad upitao Sally je li ikad osjetila da je sita svega i da želi otići što dalje od svega i svih koje poznaje. Počeo joj je predlagati da skupa odu nekamo živjeti, odmah. Živjeli bi od njegove ušteđevine, a kad bi im ponestalo novaca, Holden bi se zaposlio, pa bi se i vjenčali i sve ostalo. No Sally se držala svog mišljenja da se takvo što ne može napraviti tako naglo, da se prvo treba ići studirati pa onda odlučivati dalje. Naposljetku su počeli malo žustrije svađati. „Oboje smo u tom trenutku mrzili sve jedno kod drugog. Bilo je očito da nema nikakvog smisla pokušavati povesti neki inteligentan razgovor. Bilo mi je užasno krivo što sam uopće i počinjao.“ Tad je Holden rekao da najbolje idu jer ga od njezinih priča boli stražnjica, zbog čega se Sally jako uvrijedila i, iako se Holden stoput ispričao, Sally nije htjela više razgovarati s njim. Stalno mu je govorila neka se gubi, a to je Holden onda i učinio; otišao je bez nje. Već je bio sit svega.

Kad je izašao iz klizališta, otišao je pojesti sendvič i nazvati Jane, no nitko se nije javljao, a Holden više nije znao koga bi nazvao da mu pravi društvo večeras. Sjetio se nekog prijatelja Carla Lucea, nazvao ga i dogovorio s njim da se nađu u nekom baru na piću u 22 h. Do tog je sastanka bilo još puno vremena, stoga Holden ode u kino iako ne voli filmove, no morao je nekako ubiti vrijeme. Prikazivao se film o nekom vojniku koji izgubi pamćenje, no sve, naravno, završava sretno. Holden nije volio takve izvještačene, lažne stvari, a ako ikad bude morao ići u rat, doborovoljno će se javiti da ga streljaju jer ne bi mogao podnijeti kad bi morao tako dugo biti u društvu svakojakih kretena kao što su Ackley i Stradlater.Holden je čekao Carla u baru Wicker. Stigao je prilično rano, tako da ga je morao čekati. Napokon se pojavio i Carl, no odmah je rekao kako ne može dugo ostati jer ima spoj. Holden je poveo razgovor o Carlovu seksualnom životu, no Carl je otkrio samo da se viđa s 40-godišnjom Kineskinjom, kiparicom. U detalje nije htio ulaziti, što je posebno uvijek smetalo Holdenu budući da je Carl sve ljude skoro pa tjerao da opišu sve svoje najintimnije trenutke, no on o detaljima svog seksualnog života nikad nije htio pričati. Carl se spremao ići te ga je Holden pokušavao nagovoriti da ostane još malo i popije još koje piće s njim, no Carl je odbio govoreći da već ionako kasni na spoj. Holden je postajao sve pijaniji, „natreskao se kao svinja“. Bio je toliko pijan da se pretvarao da je ranjen u trbuh pa je tako držao ruku ispod kaputa, na rani, da zaustavi krvarenje. Odlučio je otići i nazvati Jane da vidi je li se vratila kući, no kad je došao do telefonske govornice, predomislio se i nazvao Sally iako je već bilo jedan sat poslije ponoći. Kad se Sally napokon javila, Holden joj je stoput ponovio kako će doći na Badnjak k njoj okititi bor. Kad su završili razgovor, otišao je do muškog toaleta, napunio umivaonik hladnom vodom i zamočio glavu unutra. Nije se poslije potrudio ni obrisati se, nego je ostavio da mu se voda cijedi niz vrat i odjeću. Malo je sjedio na radijatoru i grijao se, a zatim otišao po kaput, stavio svoju crvenu kapu na glavu i odlučio otići u park vidjeti jesu li patke još uvijek na onom jezercu. „Tada se dogodilo nešto strašno, upravo kad sam stigao do parka. Ispustio sam onu ploču što sam je kupio Phoebe. Razbio sam je valjda u pedeset komada. (...) Gotovo sam zaplakao, tako sam se užasno osjećao, ali sve što sam mogao učiniti bilo je da izvadim komadiće iz omota i da ih nabijem u džep od kaputa.“ Ušao je u park i došao do jezera. Pataka, naravno, nije bilo, pa je malo sjedio na klupi. Bilo mu je jako hladno jer mu je kosa još uvijek bila mokra, pa se zabrinuo da ne dobije upalu pluća i umre. Žao bi mu bilo roditelja i Phoebe da i on umre, kao Allie. A kad jednog dana i umre, ne želi da ga ostave na groblju jer mu je i pomisao na to da Allie leži sam na groblju, okružen svim tim nepoznatim ljudima, bila nepodnošljiva. Počeo je razmišljati kako bi se njegova sestra osjećala da on umre. Stoga je odlučio otići do njihova stana kako bi malo popričao s njom jer je ionako imao kod sebe ključ od stana. Brinulo ga je kako će ući jer vrata njihove stambene zgrade jako škripe, no svejedno je odlučio pokušati doći do Phoebe.Holden je imao sreće što u njegovoj zgradi sad radi novi „liftboj“, koji ga ne poznaje, te ga je vrlo lako nagovorio da ga preveze do kata na kojem živi. Ušao je u stan vrlo polagano, te otišao potražiti Phoebe u sobu, no nje nije bilo. Tad se sjetio da ona uvijek spava u D.B.-jevoj sobi kad njega nema. Otišao je tamo, prvo ju malo promatrao kako spava, a zatim ju probudio. Phoebe je bila vrlo sretna što ga vidi, te je pričala kao navijena. No ubrzo je shvatila da Holden zapravo treba doći tek u srijedu i da je sigurno opet izbačen iz škole. Rekla mu je da će ga tata ubiti kad čuje te uzela jastuk i stavila ga preko glave jer više nije htjela razgovarati s Holdenom. Holden ju je nagovarao da makne jastuk s glave da mogu razumno porazgovarati, no ona nije htjela. Zato je otišao u dnevnu sobu, uzeo nekoliko cigareta sa stola i stavio ih u džep jer je on iscrpio sve svoje rezerve.Kad se vratio u sobu, Phoebe je maknula jastuk s glave, no još uvijek ga nije htjela ni pogledati, a kamoli razgovarati s njim. Naposljetku ga je pitala zašto je dopustio da ga opet izbace. Tad je on

počeo govoriti o tome kako mu se u Penceyju nisu sviđali ni škola ni učenici. Tad je Phoebe rekla kako se njemu nikad ništa ne sviđa i neka joj kaže jednu stvar koju najviše voli, što bi htio postati, učenjak ili pravnik možda. Holden je rekao da to nisu zanimanja za njega, no sjetio se što bi najradije radio. Sjetio se pjesme Roberta Burnsa „Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide“. Tad je rekao što bi htio raditi: „(...) stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini... nikog odraslog, mislim... osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji... hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.“. Phoebe prvo nije rekla ništa, a zatim mu je opet rekla da će ga tata ubiti. Holden je rekao da neće, te se sjetio jednog profesora iz jedne od njegovih bivših škola koji se sad preselio i predaje u New Yorku, pa ga je odlučio nazvati.Holden je kratko razgovarao s gospodinom Antolinijem, rekao mu je da je izbačen iz škole i pitao ga može li do srijede biti kod njega. Antolini ga je vrlo rado primio. Kad se Holden vratio u sobu, Phoebe je upalila radio pa su malo plesali i zafrkavali se. Tad su čuli kako njihovi roditelji dolaze. Holden se brzo skrio u ormar, a zatim je majka ušla k Phoebe u sobu. Zapitkivala ju je kako je bilo u kinu, kakva je bila večera i slično. Tad su jedna drugoj zaželjele laku noć i majka je otišla. Holden je tad izašao iz ormara i počeo se brzo spremati za odlazak, nije htio čekati da roditelji zaspu. Pitao je Phoebe ima li nešto malo novaca da mu posudi, a ona mu je dala svu svoju ušteđevinu koju je čuvala za kupnju božićnih poklona. „Tada sam, odjednom, zaplakao. Nisam se mogao savladati. Plakao sam tako da me nitko nije mogao čuti, ali plakao sam. Stara Phoebe se uplašila kao sam vrag kad sam zaplakao, prišla mi i pokušavala me utješiti, ali kad čovjek jednom počne, onda ne može tek tako prestati.“ Uspio se smiriti nakon nekog vremena, obukao je kaput i rekao Phoebe da će ju nazvati čim bude imao prilike. Dao joj je i onu crvenu kapu, a zatim otišao.Iako je bio kratak s novcem, Holden je ipak uzeo taksi do Antolinijeva stana. I gospodin i gospođa Anotlini su ga dočekali, no gospođa im je poslužila kavu i odmah otišla natrag u krevet, a gospodin je ostao još malo razgovarati s Holdenom. Pokušavao mu je reći nešto o tome što ga čeka u budućnosti ako se ne opameti. Razgovor je trajao neko vrijeme, a Holden je već bio premoren te su njih dvojica namjestili krevet. Holden je zaspao nekoliko sekundi nakon što je legao, no usred noći se najednom naglo probudio.„Tada se dogodilo nešto o čemu ne volim čak ni pričati. (...) Osjetio sam nešto na glavi, nečiju ruku. Ljudi moji, to me je zaista prestravilo. Čija je bila, bila je to ruka gospodina Antolinija! Što je radio, sjedio je na podu pored samog kauča, u mraku i sve, i nekako me kao milovao, odnosno gladio rukom po prokletoj glavi. Ljudi moji, mislim da sam odskočio bar pola kilometara.“ Holden je toliko bio nervozan da se u mraku nabrzake obukao i rekao da mora otići do kolodvora uzeti iz pretinca svoje kovčege. Antolini ga je pokušavao nagovoriti da odgodi to do ujutro, no Holden je rekao da su mu tamo sve važne stvari i da to mora učiniti sad, te ode. „Ljudi moji, sav sam se tresao, kao izbezumljen. Znojio sam se, također. Kad se dogodi nešto perverzno, slično tome, počnem se preznojavati kao stoka. Ovakve stvari doživio sam najmanje dvadeset puta, još od vremena kad sam bio dijete. Ne podnosim ih.“Kad je izišao iz kuće, već je svitalo. Tad je otišao do kolodvora po kovčege i malo odspavao u čekaonici. Počeo je razmišljati čak i da se vrati k Antoliniju jer je ipak bio jako dobar čovjek koji mu je pomogao kad je bio u nevolji. No ipak se nije vratio. Odlučio je isti tren otići nekamo daleko, gdje ga nitko ne poznaje. Samo se htio oprostiti od Phoebe, te je stoga kupio papir i olovku kako bi joj napisao pisamce da se nađu negdje kako bi se oprostili. Otišao je u njezinu školu i predao pisamce gospođi u tajništvu kako bi ga predala Phoebe. U pismu je napisao da se za vrijeme ručka nađu u

Muzeju umjetnosti. Ono što ga je jako razljutilo u toj školi bili su natpisi „JEBEM TE“ po zidovima. To ga je ljutilo jer će to morati gledati sva ta nevina djeca. Još je dugo bilo do ručka te je Holden otišao u muzej pričekati Phoebe. Otišao je pogledati egipatsku grobnicu jer su ga zamolila dva dječaka da ide s njima, no uplašili su se i otišli pa je Holden ostao sam. Onda je i na zidu grobnice opazio natpis „JEBEM TE“. „Eto, u tome je sva nevolja. Ne možete nigdje naći lijepo i tiho mjesto, jer takvih enma. Možete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko će se, dok ne budete gledali, uvući za vama i napisati JEBEM TE točno ispred vašeg nosa. (...) Mislim da će, ako ikad umrem i ako me nabiju u neko groblje i postave mi nadgrobni spomenik i te stvari, na njima pisati HOLDEN CAULFIELD, zatim koje sam godine rođen, a koje sam godine umro, a odmah ispod toga bit će napisano JEBEM TE. U to sam, zapravo, siguran.“Uskoro je došla i Phoebe, vukuću veliki kovčeg. Htjela je poći s njim. Holden se jako razljutio te joj rekao da ne može ići s njim, da ni on neće ići nikamo i da će ju sad otpratiti u školu. Međutim, phoebe se nije htjela vratiti u školu pa su zato išli do zoološkog vrta, no svatko svojom stranom ulice jer se Phoebe opet naljutila na Holdena. U zoološkom su vrtu naišli na jedan od onih vrtuljaka s plastičnim konjima te joj je Holden kupio kartu da se malo provoza budući da se više nije ljutila na njega. Ona ga je upitala je li mislio ozbiljno kad je rekao da neće otići i da će se vratiti kući. Holden je rekao da je ozbiljan. Počela je i pljuštati kiša dok se Phoebe vrtjela, a Holden sjedio na klupi i gledao ju. No nije mario što je mokar. Bio je sretan.To je bilo sve što je Holden htio ispričati. „Možda bih vam još mogao reći što sam radio kad sam se vratio kući, kako sam se razbolio i sve, i u koju školu trebam poći najesen, kad iziđem odavde, ali nekako nisam raspoložen za to. Zaista nisam. Sve me to sada nekako ne zanima baš osobito.“ Na kraju kaže: „Sve što sad znam, to je da mi nekako nedostaju svi oni o kojima sam vam pričao. (...) Čudno je to. Nemojte nikad nikome ništa pričati. Ako to učinite, odmah počnete osjećati kako vam nedostaju svi oni.“.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

HOLDEN:„Ako postoji na svijetu nešto što mrzim, onda je to film. Nemojte ga preda mnom ni spominjati.“„Volim mjesta na kojima čovjek može, ako ništa drugo, a ono da bar ponekad vidi poneku djevojku, pa makar se samo češale po rukama, brisale rupčićima noseve ili se samo šašavo kikotale i tako.“„Imam slab kapacitet pluća, ako već želite znati istinu. Mnogo pušim, to je jedno – naime, nekad sam pušio. Natjerali su me da prekinem. S druge strane, porasto sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam zapravo i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav.“„(...) a djelomično zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Imao sam tada šesnaest, sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je zaista ironija jer sam visok 189 centimetara, a u kosi imam dosta sijedih vlasi. Imam, zaista. Čitava jedna strana – desna strana puna je milijun sijedih vlasi. Imam ih još od djetinjstva. I pored svega toga, ponekad se ponašam kao da mi je samo dvanaest godina. (...) To je dijelom istina, priznajem, ali nije u cijelosti istina. (...) Ponekad se ponašam kao da sam mnogo stariji nego što jesam, zaista, ali to ljudi nikad ne primjećuju.“„Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima Bez svake šale. Satima.“„Inače sam strašna kukavica. Nastojim da se to ne primijeti, ali zapravo jesam.“„Ja predstave uopće ne volim mnogo, ako već želite znati istinu. Općenito nisu tako loše kao film, ali 

sigurno nisu ni nešto za čim treba ludovati.“„Ali nije samo to. Mrzim sve. Mrzim ovaj život u New Yorku. Taksiji, autobusi na Madison aveniji u kojima šoferi uvijek urlaju na čovjeka da je izlaz na zadnja vrata, upoznavanje s kojekakvim umišljenim tipovima koji Luntove nazivaju anđelima, penjanje i spuštanje liftovima kad čovjek ne želi ništa drugo nego da izađe napolje, momci koji ništa drugo ne rade nego cijelo vrijeme kod Brooksa dotjeruju hlače...“„Ponekad govorim malo previše glasno kad se uzbudim.“„Moje je mišljenje da čovjeka treba ostaviti na miru ako je ono što govori zanimljivo i ako se zbog nečega uzbuđuje. Volim kad se netko zbog nečega uzbuđuje. To je lijepo.“

HOLDENOVI RODITELJI:„(...) moji roditelji dobili bi bar po dva živčana sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. Oni su vam prilično osjetljivi u tim i takvim stvarima, naročito moj otac. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali su zaista i preko svake mjere osjetljivi.“„Moj otac je, međutim, prilično bogat. Ne znam koliko love mlati – o tome nije nikad govorio sa mnom – ali, mislim, prilično mnogo. On je pravnik u nekoj velikoj korporaciji. Takvi zaista propisno zgrću lovu. Druga stvar po kojoj znam da prilično dobr stoji jest to što vječito investira novac u neke brodvejske revije. Te revije, međutim, redovno propadaju i majka uvijek pošizi kad on uradi tako nešto. Od smrti mog brata Allieja ona baš nije naročito zdrava. Strašno je živčana. To je još jedan razlog zašto mi je strahovito krivo što će saznati kako su mi ponovo dali nogu.“

D.B., Holdenov stariji brat:„Živi u Hollywoodu. To nije tako daleko od ovog idiotskog mjesta, pa dolazi ovamo u posjet praktično svakog vikenda. (...) Nedavno je nabavio jaguara. To su vam jedna od onih malih engleskih kola koja mogu juriti valjda dvije stotine milja na sat. (...) On je, međutim, pun love, sada. Nekada nije bio. Nekad je bio sasvim običan pisac, dok je bio kod kuće. Napisao je onu fantastičnu zbirku pripovjedaka Tajna zlatna ribica, ako za njega niste ranije čuli. (...) Sada živi u Hollywoodu, D.B., kao prostitutka.“

ALLIE, Holdenov mlađi brat koji je umro:„Bio je ljevak. (...) Sada je mrtav. Dobio je leukemiju i umro dok smo živjeli gore, u državi maine, 18. srpnja 1946. (...) Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. (...) Bio je i najbolji, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nije nikada raspalio, a imao je izrazito riđu kosu.“- Alliejeva bejzbolska rukavica: „Ta rukavica bila je zanimljiva za opisivanje zbog toga što je čitava – prsti, džep i sve – bila ispisana pjesmama. Zelenom tintom. Allie ih je ispisao kako bi imao što čitati kad se nalazi u polju a nitko nije na redu za udarac.“

PHOEBE, Holdenova mlađa sestra:„U životu sigurno niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. (...) Ima pomalo crvenu kosu, pomalo sličnu onoj kakvu je imao Allie, ljeti uvijek kratko podšišanu. Ljeti je uvijek zabacuje iza ušiju. Ima fine, lijepe male uši. Zimi je, međutim, nosi prilično dugu. Majka joj tada ponekad plete kečke, a ponekad ne. Ima zaista lijepu kosu. Ima deset godina. Prilično je mršava, kao i ja, ali zgodno mršava. Koturaški mršava.“„Ona je veoma uredna, za dijete. Hoću reći, ne ostavlja stvari da leže naokolo, kao neka djeca. Nije nikakvo razmaženo derište.“

„Veoma je emocionalna. Hoću reći da je, za dijete, prilično emocionalna. Ponekad je čak previše emocionalna.“„Međutim, ipak nije htjela skinuti taj jastuk s glave. Pokušao sam ga podići, ali je snažna kao sam vrag. Čovjek se umori boreći se s njom. Ljudi, ako ta mala želi držati jastuk na glavi, ona ga i drži.“„Ljudi, kad ta nešto uvrti sebi u glavu, onda to zaista uvrti.“„Uvijek sluša kad joj nešto pričate. A najsmješnije je u svemu tome to što čitavo vrijeme zna o čemu pričate. Zaista zna.“

JANE GALLAGHER:„Čitao sam je kao knjigu. Zaista jesam. Hoću reći da je, pored dame, prilično voljela atletiku i sport i, pošto sam se upoznao s njom, čitavo dugo ljeto igrali smo tenis gotovo svakog jutra a golf gotovo svakog popodneva. Zaista sam je upoznao posve intimno. Ne želim reći da je između nas bilo nekih fizičkih veza ili što ja znam čega – nije – ali viđali smo se čitavo vrijeme. Čovjek ne mora imati seksualne odnose s nekom djevojkom da bi je upoznao.“„Bila je to čudna djevojka, ta stara Jane. Kad bih rekao da je izrazito lijepa, to ne bi bio baš točan opis. Ipak, oduševljavala me je. Imala je nekako strašno pokretna usta. Želim reći da su joj se usta, kad bi govorila ili se uzbuđivala zbog nečega, nekako kretala u pedeset raznih pravaca, usne i sve. To me je obaralo s nogu. I nikad ih zapravo nije propisno ni zatvarala, ta svoja usta. Uvijek su bila tek malčice otvorena, naročito kad bi u golfu zauzela pozu za udarac ili kad bi čitala knjigu. Uvijek je čitala, i čitala je veoma dobre knjige. Čitala je svu silu poezije i još mnogo toga. Ona je bila jedini čovjek, izvan moje obitelji, kome sam pokazao Alliejevu rukavicu za bejzbol, sa svim onim pjesmama ispisanim po njoj.“„Na primjer, uvijek smo se čitavo vrijeme držali za ruke. To baš ne znači kao nešto naročito, to mi je jasno, ali ona je bila djevojka s kojom je fantastično držati se za ruke.“

ostali: Sally Hayes, Stradlater, Selma Thurmer, profesor Spencer, Robert Ackley, Carl Luce, profesor Antolini...

Sofoklo, ANTIGONA (tragedija, klasična grčka književnost)

ŽIVOTOPIS:Sofoklo je živio od 496. do 406. g. prije Krista.Grčki je pisac tragedija rodom iz Atene. Napisao je 123 dramska djela, a u cjelini je sačuvano samo sedam tragedija: ''Ajant'', ''Elektra'', Kralj Edip'', ''Antigona'', ''Trahinjanke'', ''Filoktet'' i ''Edip na Kolonu''.Obilježja Sofoklovih djela: pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke drame; junaci drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini; harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost. Zbog svega je ovoga Sofoklo najveći i najsavršeniji antički tragičar.

KNJIŽEVNI ROD: dramaVRSTA DJELA: tragedija u sedam činova

VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke

MJESTO RADNJE: Kreontov dvor

TEMA: Antigona pokapa svoga brataIDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.

KOMPOZICIJA:1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeriKREONT, njihov ujak, tebanski kraljHEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnikTIRESIJA, prorokEURIDIKA, Kreontova ženastražarglasnicizbor tebanskih starješinapratnja

KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji.

ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav.

JEZIK I STIL:Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli.

ELEMENTI TRAGEDIJE:Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brataTragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrtTragični završetak: Antigona umireDramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom". U djelu se "Kralj Edip" opisuje sukob Edipovih sinova i taj se sukob kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami se motiv "Antigone" nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema

Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

KRATAK SADRŽAJ:Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu.Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa.Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražarimaknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima.U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad.

"Za njega gradu evo ja proglasih sad,da grob mu nitko ne spremi nit ožali,bez groba nek mu tijelo pusti pticamai psima da ga žderu – grdno pogledat!"

''Za nemogućim ne valja posizati.''

"...a ja iz prikrajka ti slušat mogu to,tu djevu kako žali grad, što s najgoromsad smrću gine zbog čina predivnog,a od svih žena najmanje to zavrijedi..."

"Pa nećete l' je brže voditi? Grobu jeZatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu jeBez ikoga vi pustite, nek ili mreIl' živa pod onakvim krovom počiva!Ta mi smo čisti što je do te djevojke;A s nama tu na svijetu neće boravit."

"Nju na dnu groba opazismo, za vrat seobjesila i omčom rupca platnenanjega stegnu..."

Antun Šoljan, KRATKI IZLET (roman – proza u trapericama, druga hrv. moderna – egzistencijalizam)

ŽIVOTOPIS:Antun Šoljan rođen je u Beogradu 1932. godine.Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je časopise ''Međutim'', ''Krugovi'' i ''Književnik''. Radio je kao profesionalni književnik.Sastavljač je više antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskoga i europskoga pjesništva i proze. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog jezika. Umro je u Zagrebu 1993.Djela: poezija ''Na rubu svijeta'', ''Izvan fokusa'', Bacač kamena''; novele ''Specijalni izaslanici'', ''Obiteljska večera''; romani ''Izdajice'', ''Kratki izlet'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epikaVRSTA DJELA: roman

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:- pisac priča o prijatelju Roku- odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru - kreću na izlet u Gradinu- pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega- krenuli su pješke- tri žene na prozoru u pustom gradu... jezivo...- Petar je otišao natrag- na kakvog su to starca naišli?- zašto je Vladimir ostao sa starcem?!- i Ivan je poludio, kupio je ruševinu- Roko i Ante sami nastavljaju put

- pronašli su obrasli samostan- susreću fratra - a kakav je to uopće jeziv samostan??- sve su freske koje su tražili uništene- Ante odlazi natrag, sam- nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji

KRATAK SADRŽAJ:Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je Ante novinar, pođe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare građevine i freske.Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je dana ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se autobusom kroz pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje su krenuli pješke.Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri žene koje su stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide natrag. I otišao je.Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni starac. On im je ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše Vladimir. Kada je ekipa trebala poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje kod starca.Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od kojih je Ivan kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu živjeti. I dvije Ofelije su se odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i Ante.Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su tražili. U njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu, htjedeći im pokazati freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo urlati na Roka, govoreći mu da je on kriv što su završili usred ničega. Odluči sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi hodnik uspio doći na čistinu i vratiti se kući.Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:ROKO:''Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.''

ANTE:''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući svojem starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i povremeno smo obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome da je on pričao bez prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, pažljiv slušalac i to ga je valjda na meni privlačilo: možda je mislio da je privlačnost uzajamna.''''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...'' Tuto il mondo e una vukojebina.