Erdmann Hanisch [Erdman Haniš]

POVIJEST RUSIJEPOVIJEST RUSIJE

Prvo izmijenjeno e-izdanje2009. god.

Predgovor

Godine 1929. predložila mi je nakladna knjižara Herder&Co (Freiburg im Breisgau), da napišem rusku i poljsku povijest, svaku u opsegu od 20 štampanih araka. Posao je odmicao polako, prekidao sam ga ponekad i na čitave sedmice, jer me zaokupilo ili zvanje ili uredništvo »Godišnjaka za slavensku kulturu i povijest« (Jahrbücher für Kultur und Geschichte der Slaven), koje sam izdavao kao predstavnik ovdašnjega »Istočnoevropskoga instituta«. Iako me nakladnik često opominjao i poticao, bio je vrlo strpljiv i obziran, pa mu zato iskreno zahvaljujem.

Pred kraj 1935. godine sam uglavnom završio rusku povijest, a povijesni prikaz završio sam s godinom 1917, jer je to baš doba, do koga se danas može pisati ruska povijest. I Stählin je s pravom završio s tom godinom, a žao mi je, što nisam više mogao ogledati posljednjega sveska njegove »Ruske povijesti«, velikoga i značajnoga djela. Događaji se poslije te godine otimaju povijesnom prikazivanju već zbog toga, što nema ni objektivnih izvora ni nužnoga vremenskog razmaka. U svojoj sam skici prikazao i zbivanja do 1935. godine, ali ih nisam obradio, — spremio sam to za posebni svezak, koji će možda izaći kasnije.

U svome sam rukopisu pisao ruske riječi naučnom transkripcijom, jer je jasna i točna. Međutim je nakladnik držao, da je za čitače, koji obično ne poznaju naučne transkripcije, zgodnije, ako pisanje ruskih riječi glasovno priljubim našem jeziku. Za ruski jezik spominjem, da nisam transkribirao ni »tvrde« ni »meke« znakove: i to da knjiga bude tipografski jasnija, da se gomilanjem »i« znakova u samim riječima ne stvara zbrka, i što mi se učinilo, da nije baš važno za izgovor, ako ono malo takvih riječi označim tim znakovima.

1. od 267 stranica

Erdmann Hanisch

Uvod

Prije svjetskoga rata obuhvatala je carska Rusija 22,231.926 km2, i imala 168,598.000 stanovnika. Kad je carstvo propalo, osamostalile su se Finska, Estonija, Letonija, Litvanija i Poljska, a neka su područja pripala Rumunjskoj i Turskoj. Tako je Rusija poslije oktobarske revolucije (7. oktobra 1917) izgubila oko milijun (870.000) km2. Taj je gubitak izmijenio njen odnos prema Evropi, jer su je sad od nje dijelile nove države, koje su nastale na izgubljenim zapadnim područjima. Međutim je ti gubici nisu ozbiljnije oslabili, pa je »Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika«, i ovako okrnjen, još uvijek po svom prostranstvu na drugom mjestu među svjetskim silama.

Golemi prostori kao da slabe smisao za čvršće povezivanje, ali kako tu nije bilo ni prirodnih granica, to je ipak staro carstvo sjedinilo sva tri ruska plemena: Velikoruse, Bjeloruse i Ukrajince, iako nije moglo potpuno stopiti ta bratska plemena. Izvan njenih granica ostala je samo istočna Galicija i krajevi oko Marmaroša.

Gotovo jednomjerna kontinentalna klima još i pojačava jednoličnost ruske ravnice, kojoj i manje uzvisine daju osobit draž. Klimatske se razlike uglavnom očituju u tome, što je ljeti temperatura na jugu viša, i što u unutrašnjosti, daleko od mora, ima manje oborina. Ta se klimatski različna područja razlikuju i svojom vegetacijom: stepa na jugu i šume na sjeveru. Nekada su oba područja bila oštro odijeljena, dok nije sve obuhvatnije kultiviranje tla izbrisalo i te granice. Stepa i šume dale su svoj biljeg i samim počecima ruske povijesti. Kako je šuma sprečavala življi saobraćaj i primoravala, da se obrazuju stalne naseobine, to su na Sjeveru nastale male, gospodarski samostalne i samosvojne državice bez ikakva povijesna značenja. Na Jugu se naprotiv široka i slobodna stepa vezala na golemu azijsku ravnicu, pa su njom strujali različni narodi, utjecali jedni na druge, a pored toga bilo je i stalnih poticaja iz zemalja oko Sredozemnoga mora. Tako je na Jugu već zarana državni život bio mnogo bogatiji i promjenljiviji. Tu se na mjestu najjače geografske energije, u području, gdje se dodiruju šumska i stepska kultura, podigao na višoj, strmoj obali Dnjepra Kijev kao zametak i žarište staroruske državnosti. Njegov je povoljan položaj na plovnom Dnjepru pridonio, što se brzo razvio i postao značajan politički centar.

Rijeke ponešto raščlanjuju jednoličnu rusku ravnicu, a kako se ona naginje prema Istoku, to imaju svi riječni sistemi - koji teku prema Jugu, desnu obalu višu - »brdsku«, a lijevu nižu - »livadsku«. Iz valdajskih uzvisina istječu rijeke na sve strane, a kako je to hidrografsko središte prilično visoko na Sjeveru, to su rijeke crnomorskoga i kaspijskoga sliva veoma duga toka. Te moćne rijeke, koje vežu Sjever s Jugom, sigurni su putokazi kroz goleme šume, kroz plodno područje »zemlje crnice« i kroz široku stepu. Već su u prethistorijsko doba bile te prometne žile značajne ne samo za rusko gospodarstvo nego i za gospodarstvo čitavoga Istoka, jer teku dosta nablizo. Volga i Dnjepar vežu Baltičo more i područje tundra s Istokom i Carigradom, a da je saobraćaj bio dosta živ, dokazuju i iskopine, među kojima su mnoge skandinavskoga porijekla.

Kako Slaveni u tim južnijim krajevima nisu stvorili čvršće državne organizacije, to su zbog razvijenoga prometa i neprestanoga seljenja različnih naroda često mijenjali svoje gospodare.

2. od 267 stranica

Germani, Huni, Avari, Kazari, Pečenezi, Polovci i Tatari, ti jahači i pastiri, osvajali su i vladali ruskom stepom kao svojim pravim životnim prostorom.

Ruska plemena

Slaveni se tu naselili nekako oko 6. i 7. vijeka iz svoje dotadašnje domovine. Pošli su na Sjever do Iljmenskoga jezera, gdje su naišli na Fince, i to na njihovo pleme Livâ, koje je bilo najdublje na jugozapadu oko ušća Dvine i Vinde. Istočno od Livâ živjeli su u današnjoj Estonskoj Čudi, od ovih dalje Vezi, a sjeverno Jami. Tako su Finci spriječili Slavenima da

3. od 267 stranica

prodru do obala Baltičkoga mora, iako su se mnoga finska plemena uskoro poslavenila. Najdalje se na Sjever probilo pleme, koje se smjestilo oko Iljmenskoga jezera. To se pleme zvalo općim imenom »Sloveni«, a tek se kasnije prozvalo Rusima. Najistaknutije im je mjesto bilo Novgorod ili Veliki Novgorod na rijeci Volhovu u blizini njegova ušća na jezeru. Južno su od Slovena do Berezine, Soše, Desne i preko gornjega Dnjepra nastavili Kriviči. Njihov je glavni grad bio Smolensk. Zapadno od Kriviča bili su srodni im Poločani, za koje veli Nestorova Kronika, da su se prozvali »po rječici, koja teče u Dvinu, a zove se Polota«. Istočno su od Kriviča prebivali Vjatiči oko gornje i srednje Oke. Od Slovena i Vjatiča nastali su kasnije Velikorusi. Oko Soše, jugozapadno od Vjatiča, bili su Radimiči, a do ovih sve preko Berezine do Buga i južno do Pripjeta Dregoviči, kojih je glavni grad bio Turov. Dregoviči i Kriviči su jezgra kasnijih Bjelorusa. Južno od Pripjeta živjeli su Drevljani, a ovima na Zapad od Horina Volinjci. Na lijevoj dnjeparskoj obali istočno od Drevljana bila je sve do Desne zemlja severjanska. Najjužnije je na desnoj obali Dnjepra nastavalo pleme Poljana. Na njihovu je području Kijev, glavni grad kasnijih Ukrajinaca, koji su nastali od Poljana i njihovih susjednih plemena. Oko donjega Dnjepra naselili se Tiverci, pleme nejasna porijekla, oko srednjega istočnoslavenski Ugliči, a oko gornjega slavenski Hrvati, koji međutim nisu istočnoslavensko pleme. Hrvati su prebivali na sjevernim padinama Karpata, ali im se ime nikako ne može izvoditi iz imena toga gorja.

Slaveni su samo na nekim mjestima doprli do Volge, i to u područjima, koja su nastavali Vjatiči i Kriviči. U to je najstarije doba Volga bila u vlasti finskih i turskih plemena, a njenim su donjim tokom vladali turski Kazari, koji su u 8. vijeku proširili svoju moć na Zapad i pokorili Poljane, Severjane, Radimiče i Vjatiče na lijevoj obali Dnjepra.

Život je tih Istočnih Slavena bio pored sve svoje primitivnosti vrlo različit, o čemu govori i Nestorova Kronika (s. 7). Različni su bili prirodni uvjeti plemenskih područja, pa je šuma, rijeka i stepa oblikovala život - svaka na svoj način. Pojedina su plemena izgradila svoju privredu, svoje socijalno ustrojstvo, imala su svoje životne potrebe i svoju kulturu. Kronika veli, da je »svaki narod živio na svoj poseban način«. Doduše, tu kijevski kronik misli u prvom redu na kulturno naprednije Poljane, koje ponešto pristrano razlikuje od neotesanih Drevljana, ali se njegova tvrdnja odnosi i na ostala plemena. Nestor pripovijeda i o starim poganskim običajima: o otmici, mnogoženstvu, spaljivanju mrtvaca, i daći, osuđuje ih kao duhovnik i veli: »jer ne poznaju božanskoga zakona, žive po svojim zakonima«.

Slaveni, koji su živjeli u šumama, bavili se lovom i uzgajanjem pčela, a trgovali su voskom, medom i krznima. Oni sa širokih i otvorenih ravnica, razvili su primitivno ratarstvo i stočarstvo. Kako je bilo drva u izobilju, to su im i kuće i sav alat bili od drva. Rijeke nisu bile samo prometna sredstva, nego su zbog svojih riba postale osobito važne za prehranu, i to upravo u kršćansko doba, jer je u pravoslavnoj crkvi bilo mnogo posnih dana. Unosno je vrelo prihoda bilo i trgovanje ljudima, koje se održalo prilično dugo. Tu su trgovinu žestoko pobijali i svjetovnjaci i svećenstvo, pa Nestor zamjera knezu Svjatopolku: »Naša je zemlja osiromašila zbog ratova i zbog toga, što se prodaju ljudi«. (Kronika s. 157. o godini 1093).

Slavenski se jezik još nije potpuno razvio ni u počecima pismenosti. Kako se od provale Huna, Slaveni nisu u većim skupinama selili iz svoje domovine, to je jezik ostao prilično jedinstven, iako je bilo podosta lokalnih narječja. U daljem su jezičnom razvitku Istočni Slaveni bili nekako po srijedi između Južnih i Zapadnih Slavena. Slavenski su se jezici

4. od 267 stranica

međutim tako polagano odvajali jedan od drugoga, da je npr. Moravljanima u 9. vijeku bio blizak crkveni jezik, koji se osnivao na južnoslavenskom govoru, a razumjeli su ga i Istočni Slaveni, kad su pod kraj X vijeka primili kršćanstvo.

Kako slabo poznajemo najstarije doba slavenske povijesti, to prilično malo znamo i o njihovim religioznim predodžbama. Uglavnom se sačuvala samo imena, a oko njih je kasnije bujna fantazija splela bogatiju mitologiju. Konzervativni seljački duh sačuvao je još dugo, naročito u zabačenijim krajevima, stare poganske običaje i vjeru u demone, pa nije čudo, što su se svećenici još u kasnije doba gorko tužili, da je narod samo izvanjski primio kršćanstvo, a u duši ostao poganin »dvojake vjere«. Iz slavenske se pradavnine održalo Perunovo ime, ime najvišega boga, ujedno boga groma i grmljavine. Prema Nestorovoj se Kronici spominjalo kod zakletava i ime Velesovo ili Volosovo, koji je štitio stoku. Dažbog je bio sunčani bog, a Svarožić ili Svarog bog vatre. Stribog je bio bog vjetra, a žene su sazivale božicu Mokoš. Hors, Semargl, Pereplut samo su imena, a vrlo je vjerojatno, da su neki među njima bili plemenska božanstva, dok neka druga imena nailazimo i kod ostalih Slavena, što dokazuje praslavensko kulturno jedinstvo. Pored tih glavnih božanstava bilo je i nižih bogova. Kod starih je Slavena bio osobito razvijen kult predaka, što je i razumljivo, jer su bili organizirani po rodovima. Daće su stoga osobito kompliciran ceremonijal (Kronika s. 8), koji su svećenici morali dosta dugo pobijati. Crkava nisu gradili, jer su svojim bogovima prinosili žrtve u šumi i polju, kraj vode ili na uzvisinama. Kronika spominje i ljudske žrtve (s. 57). Svoje su bogove prikazivali drvenim kipovima, a Kronika navodi, da su preuzeli i neke tuđe religiozne predodžbe, tako npr. finska čaranja (s. 128. i d). Kult predaka proizlazi iz pravjekovne rodovske organizacije, što potvrđuje i Kronika. Rodom, zajednicom krvnih srodnika, upravljao je najstariji član kao starješina, koji je imao neograničenu vlast. Sva je imovina pripadala rodu. Kad se pučanstvo razmnožilo i proširilo svoje područje, rastočio se patrijahatski rod, pa su se pojedine obitelji osamostalile i odijelile. Rod je izgubio svoje značenje, a mjesto njega se razvio teritorijalni sklop po župama i plemenima. Kad su se obitelji osamostalile, podijelio se i rodovski posjed, a prava su nekadašnjih rodovskih starješina preuzeli glavari pojedinih obitelji. O zajedničkim su poslovima odlučivali na skupštinama, »vijećima«, na koja su dolazili glavari i slobodni ratnici. Tu su između sebe izabrali »starostu«, koji je vodio vijeće njihova okruga, »verva«. Susjedni su se okruzi sabirali u neku višu teritorijalnu jedinicu, »volost«, a to će reći, u područje nekoga plemena ili grada. Grčki su historici tako u zabludi, kad govore o nekoj slavenskoj anarhiji. Svoj su pogrešan sud stvorili, jer su upoređivali primitivan staroslavenski politički život s razvijenom i složenom bizantskom državom. Naprotiv tome treba istaknuti, da se bar kod nekih plemena već rano razvila kneževska vlast, upravo vlast plemenskih poglavica (Kronika s. 5). Tu su kneževsku vlast ograničavala vijeća (s. 35. i d), ali ne svagda jednako, jer je knez vladao to apsolutnije, što je bio jači i što mu je rod bio moćniji. Ponekad je plemenski poglavica bio vladar i županima, pače i mnogim ravnopravnim knezovima. Doduše, neka se mjesta u Kronici (npr. s. 5. i d, i s. 36. i d) ne smiju shvatiti, kao da govore o nekoliko knezova kod Drevljana. Kako su istočnoslavenska plemena bila prilično slabo povezana, kako nisu imala ni jedinstvenoga narodnog sklopa, to su ih lako pokoravali bolje organizirani protivnici, npr. Kazari ili germanski Vikinzi, koji su doplovili iz južne Švedske. U doba rodovske organizacije s kolektivnom imovinom bila je socijalna raščlanjenost neznatna, ali se razvila, kad su se obitelji osamostalile i dobile svoj nasljedni obiteljski posjed.

5. od 267 stranica

Socijalni su se slojevi umnožavali to više, što je bila veća mogućnost, da se poveća individualno vlasništvo. To naročito vrijedi za one Istočne Slavene, koji su bili oko Dnjepra, jer se tu već rano razvila trgovina, a ta je dovela i do gospodarskih i socijalnih preslojavanja. Potrebe su trgovačkoga prometa tražile, da se osnuju i veći gradovi, pa su ti po svom značenju više gospodarsko-trgovačka središta no žarišta političkoga života. Tako ti gradovi i nemaju plemenskoga obilježja, nego se tu stovarivala eksportna roba iz gospodarskoga prostora, na kome je živjelo više plemena. Time su u daljoj budućnosti postali faktor, koji je među ostalima djelovao, da se premoste razlike i da se plemena zbiju u cjelovitu narodnu jedinicu.

Kijev na Jugu i Novgorod (Veliki Novgorod) na Sjeveru, nadvisili su zbog svoga osobitog položaja već u samim počecima ruskoga povijesnog života sve ostale gradove. Međutim je teško zamisliti, da su ti primitivni i samodovoljni kontinentalci pokrenuli tako zamašnu trgovinu. Prvotni su joj začetnici normanski Vikinzi, koji su doplovili iz južne Švedske preko Baltičkoga mora, a zvali se »Rus« i »Varezi«. Došli su kao kolonisti, ali su ubrzo postali trgovci, koji su svojom bezobzirnom podhvatljivošću i velikim iskustvom zagospodarili u tim krajevima. Te su germanske pridošlice razvile i ova trgovačka središta, koja valja razlikovati od posve defenzivnih braništa, (»gorodišča«), slavenskoga pučanstva.

Normani su osnovali i rusku državu. »Antinormanisti« nisu dosada uspjeli da sigurnim dokazima pobiju ovu »normanističku« teoriju o postanku ruske države. Švedski su sjeverni Normani prodrli na dva načina u te krajeve, a njihov se dolazak zbio daleko prije ikakvih pisanih spomenika. Doplovili su, »doveslali« preko Baltičkoga mora, da nađu nova naselja za suvišak svojega pučanstva, a kako je finska i slavenska državna organizacija bila prilično slaba, to su ti kolonisti, upravo »veslači« (finski »Ruotsi«, od čega je nastalo slavensko ime »Rusi«) uskoro zagospodarili u svojoj novoj domovini.

Držim, da se uobičajena hipoteza o »veslačima« kao osnova imena »Rus«, bizantijski »Rhos«, ne može jezično održati. Možda je to neka germanska oznaka za porijeklo i postanje. Normani su nadirali kao spretni i smioni trgovci preko Baltičkoga mora, Iljmenskoga jezera, Dnjepra, i duž Volge sve do Bizanta i Orijenta. Uredili su izvanjsku trgovinu, koja je postala njihov monopol. Ime »Varezi«, kako ih zove staroruska Kronika, izvodi se iz sjeverogermanskoga »vaeringjar«, a to znači »drugovi, koji su se zavjerili«. Normani su morali vladati svim trgovačkim putovima, naročito Dnjeprom, da bi tako zaštitili svoju trgovinu, pa su germanske vođe osnovali »pratnje«, »družine« svojih suplemenika, a pojačali ih i Slavenima. Ruska novgorodska država na Sjeveru i kijevska velika kneževina na Jugu, bile su glavna uporišta njihove vlasti. Razumljivo je, što je taj uspjeh stalno mamio ratničke i poduzetne duhove u domovini, pa su Normani neprestano dolazili preko mora u službu ruskih knezova, a najradije u službu kijevskoga velikoga kneza. Ponekad su postali tim knezovima i na teret, tako i kijevskome knezu, i nije čudo, što su ti vladari nastojali, da ih se riješe. Upućivali su ratoborne i pustolovne »Varege« na Bizant, gdje su ih zvali »varangoi« (poslije 988). S vremenom se tako razvilo više područja, »volosti«, kojima su vladali germanski knezovi. Prve su normanske naseobine bile u sjevernoj Finskoj, koja je bila najbliže njihovoj švedskoj domovini. U svojoj su osvajačkoj politici počesto morali uzmicati, o čemu govori i Kronika, ali su ponovno osvajali izgubljen teren i sve više utvrđivali svoju vlast, jer su umjeli zavaditi pojedina plemena i okoristiti se njihovom unutrašnjom neslogom. Pri tome

6. od 267 stranica

su se oslanjali na svoje slavenske prijatelje, koji su ih pozvali, da dođu preko mora, kako to spominje Kronika (s. 11) u legendi o pozivanju Rjurikovića. Tu se pripovijeda, i to netočno tek za godinu 862, da su švedske »Ruse« dovela tri brata. Najstariji je bio Rjurik, koji je isprva vladao oko Ladoge (s. 241), a kasnije Novgorodom na Iljmenskom jezeru. Drugi je brat Sineus zavladao Beloeozerom, jugoistočno od Onežkoga jezera, a najmlađi je Truvor uzeo Izborsk, zapadno od Pskova i južno od Peipuskoga jezera. Kad su mlada braća umrla, sjedinio je Rjurik sva ta područja, a neke je gradove »podijelio među svoje vazale«. Askold i Dir, dva njegova plemića - »koja nisu bila od njegova roda, nego bojari« - zamolila su ga, da ih pusti da podu na Carigrad. Na svom su pohodu niz Dnjepar našli u poljanskoj zemlji kraj Kijeva malu utvrdu, koju su u davna vremena sagradila tri brata. Njihov je rod još vladao i plaćao Kazarima danak. Normanski su bojari osvojili tvrđavu i vladali nezavisno od Rjurika. Kad je bizantski car Mihajlo III otputovao iz svoje prijestonice, pošli su Askold i Dir na Carigrad, ali im pohod nije uspio. Prema bizantskoj se predaji taj napad zbio god. 860, dok ruska Kronika krivo navodi god. 866. Eto, to je prvi povijesno provjeren događaj, iako su sve pojedinosti, a jednako i sam Askold i Dir, još uvijek u pitanju.

Rjurik je prema ruskoj kronici umro godine 879. »Kad je Rjurik umro, predao je vlast Olegu, svome rođaku, da vlada mjesto Igora, jer je taj bio još vrlo mlad«. Oleg je prvi Rjuriković, o kome imamo povijesnih podataka, s njim prestaje legenda, a započinje ruska povijest.

Prvo razdoblje - Dnjeparska Rusija

§ 1. Uspon i pad Kijeva

Mjesto malodobnoga Igora vladao je Oleg (879-912), prvi ruski vladar, o kome imamo povijesnih podataka. Taj je knez prema kronici nastojao, da skuči pod svoju političku vlast sve zemlje oko Dnjepra, koji je gospodarski već i onako bio u normanskim rukama. Pošao je protiv Kriviča s vojskom, u kojoj je bilo Varjagâ, Slavena i Finaca. Na svom je pohodu osvojio Smolensk i Ljubeč kraj Černigova. Kijeva se domogao lukavstvom i izdajom Askoldovih i Dirovih ljudi. Grad je oteo tim bojarima, jer su po njegovu tvrđenju vladali samo Rjurikovim dopuštenjem. Od toga je doba Kijev prijestonica i »majka ruskih gradova« (s. 13) Da bi potpuno osigurao svoju vlast i postigao svoj politički cilj, oslabio je Kazare, i to tako, što je skršio Drevljane, Severjane i Radimiče, koji su im plaćali danak. Svoje je područje proširio i prema moru, time što je poveo vojnu protiv dnjestarskih Ugljiča i Tiveraca.

Tako se sve više približavao Bizantu. U Kijevu je već odavna bila prilično brojna kršćanska općina, a čini se, da je patrijarh Focije tu osnovao i biskupiju. Možda je i sam Askold prešao na kršćanstvo, dok su sjeverni Rusi ostali kod vjere svojih otaca. Kad je Oleg osvojio Kijev, izgubilo je kršćanstvo svoju potporu, iako je, vjerojatno, još i poslije ostalo nešto kršćana.

Budući da se sad ruska vlast utvrdila u Kijevu, to je Oleg ugovarao s Bizantom, a ti su državni ugovori zamijenili dotadanje stare privatne i lične trgovačke odnose. Kronika navodi prvi ugovor iz godine 911, a iz njegova sadržaja (s. 19. i. d) razabiramo, da je izmjena dobara

7. od 267 stranica

između obih država bila neobično živa. Kronist prikazuje Olega kao neobično nadarena politika. Kad je učvrstio granice, »živio je u miru sa svim narodima«, da bi osigurao i izgradio svoju zemlju. Čini se prema tome, da ipak nije ratovao s Bizantom, iako to spominje Kronika o godini 907, jer je to jedina vijest o tome ratu, dok drugi izvori o njemu ne govore. Međutim kako su Askold i Dir, pa i slab Olegov nasljednik ratovali s Bizantom, bit će, da je legenda pripisala taj rat ovome sjajnom vladaru.

Tako je Oleg sjedinio čitav kraj oko Dnjepra i osvojio Kijev, ali mu nije uspjelo da čitavo područje čvršće poveže. U važnijim je mjestima postavio plemiće iz svoje družine, međutim ne znamo, kakva im je bila zadaća i kakva su im bila prava. Po svoj su prilici bili donekle samostalni, pa bi tu bio i korijen kasnijoj lokalnoj kneževskoj vlasti. Kronika govori o takvim »velemožnim knezovima« (s. 18), koji su stolovali u gradovima i priznavali Olegovu vrhovnu vlast. Među tim je knezovima bilo i Slavena. S vremenom su Rjurikovići i opet zavladali svim tim manjim područjima, oteli ih samostalnim knezovima, i to bilo lukavstvom, bilo silom, ili ženidbama. Pod kraj X vijeka vidimo, da je Rjurikov rod gospodario na čitavom ruskom području. Slavensko su i germansko pučanstvo zbližavali zajednički gospodarski interesi, što je jačalo osnove ruske države i mnogo pridonijelo, da su se kasnije oba naroda stopila u jedan. Germanski su gornji slojevi potpuno nestali u slavenskoj većini, tek su imena voda i knezova još i kasnije svjedočila o njihovom germanskom porijeklu. Ruski je jezik i pored toga miješanja potpuno sačuvao svoj istočnoslavenski karakter, premda se u njemu održalo i podosta germanskih riječi. To se brzo jačanje slavenskoga življa očituje već i u imenu Igorova i Olgina sina (Ingvar i Helga), kneza Svjatoslava, prvoga Rjurikovića sa slavenskim imenom. Rusi su se i Slaveni već tada izjednačili i bili ravnopravni. Iako je nestalo germanske narodnosti, ostavila je svoj trag, dala je svoj biljeg počecima ruske države.

Olega je naslijedio Igor (912-945), za koga kronika tvrdi, da je bio Rjurikov sin. Nikako međutim nije jasno, zašto je Igor zasjeo na prijesto tek poslije Olegove smrti, kad je Oleg, tobože, vladao mjesto njega dok odraste. Nije li npr. prestala regentska vlada Igorove udovice, čim je njen sin Svjatoslav postao punoljetan? Međutim o Igoru piše Kronika i ovo: »Kad je Igor odrastao, pratio je Olega na njegovim pohodima i u svemu ga slušao. Za ženu je dobio Olgu iz Pskova« (s. 17. o godini 903). Bit će stoga, da je Oleg uzeo Igora kao svoga nasljednika, jer nije imao svojih sinova, a možda je i sin njegova brata, koji se nije ničim istaknuo, pa ga kronist i ne poznaje. Pored toga je Igor uzeo Olgu, normansku kneginjicu, a to se podudara s Olegovom politikom, da okupi što više zemalja.

Kad je Igor došao na prijesto, buknuli su nemiri i bune, što se i kasnije događalo, kad god bi oslabilo državno jedinstvo. Kako se državna i kneževska vlast širila ratovima, a pobijeđeni se narodi podjarmljivali - to su potlačeni jedva čekali priliku, da se otresu nesnosna tereta. Čemu da se i pokoravaju, kad im pobjednici nisu priznavali istih prava, niti su ih nastojali asimilirati? Tako su sad poslije Olegove smrti ustali Drevljani, ali ih je Igor pobijedio. Ipak je bio slab nasljednik moćnoga Olega. Među njegovom je družinom popustila stega, a neki su bojari ratovali na svoju ruku u različnim krajevima, pa i oko Kaspijskoga mora. Utjecaj je velikaša porastao, a osobito je osilio Svenald, koji je poslije Igorove smrti postao kijevski vojvoda. Često su državu uznemiravali i turski Pečenezi, koji su sa svojih stepa provaljivali preko granice. Sve je to bio znak slabosti, pa je Igor krivo ocijenio svoju moć, kad je god. 941. pošao protiv Bizanta. Taj pohod nije uspio, jer su Bizantinci rastjerali

8. od 267 stranica

prestrašene Ruse »grčkom vatrom« (s. 28). Sigurno ga je to poučilo, pa je teško vjerovati, da je god. 944. ponovno spremao vojnu. Kronika veli, da do toga drugoga pohoda nije došlo, jer je, tobože, grčki car platio danak i tako uklonio opasnost od svoje države (s. 28). Drugi izvori o tome ne govore, pa je taj ponovni Igorov napad na Bizant bajka, koju je izmislio nacionalni ponos. Da je tome zaista tako, razabiramo i iz ugovora od god. 945, koji je nepovoljan za Ruse. Igor je svršio neslavno, kao što je neslavno i vladao. Poginuo je, kad je s malom pratnjom pošao, da od Drevljana još jednom ubere danak, koji su oni već jednom platili.

Olga, Igorova udovica, vladala je kao regentkinja za svoga malodobnoga sina (945-964). Kako je bila vrlo odlučna, to se ubrzo osvetila Drevljanima i potpuno ih pokorila. Slaveni su teško podnosili jaram bezobzirnih Rjurikovića, pa su podigli bunu, u kojoj je poginuo Igor. Na čelu je pobunjenih Drevljana bio Mal, najugledniji slavenski knez. Mal je kasnije zaprosio Olgu, da tako zavlada i Kijevom. Da mu je to uspjelo, nestalo bi vlasti germanskih Rjurikovića, a na prijesto bi se popeo slavenski kneževski rod. Međutim se Olga, ruska Krimhilda, germanski krvavo osvetila Malu i tako sačuvala Rusiju za svoga sina i Rjurikoviće.

Kad je tako osigurala svoju vlast, započela je sređivati državu, a osobito se brinula za poreze i prinose od lova, jer su bili važni za izvanjsku trgovinu krznom. Pri tome nije zaboravila ni zapuštenih sjevernih krajeva, pa je 947. pošla u Novgorod, da uredi poreze, podavanja i tribute. Velikaši se za vlade slaboga Igora dočepali lokalne kneževske vlasti, kao ono već spomenuti Svenald, i prisvajali državne prihode, koji su pripadali vladaru. Kronist to opisuje riječima, koje je upravila Igoru njegova »družina«; »Svenaldovi su junkeri bogato opremljeni oružjem i odijelima, a mi smo goli«.

Kronistu je kao svećeniku Olgino krštenje najvažniji događaj u njenu životu. Krstila se u Carigradu god. 957, a ne 955. kako to navodi Kronika, a mjesto svoga poganskog imena uzela je ime bizantske carice Helene. Olga-Helena je doduše mogla primiti krst i u Kijevu, gdje se održala kršćanska općina, ali su je od toga odvratili politički razlozi. Dotada je, naime, već uredila državne prihode, a prema tome i podigla gospodarsko značenje svoje države, pa je sad nastojala, da promijeni i nepovoljne trgovačke ugovore s Bizantom. Sigurno je tu i glavni povod, što je pošla na carski dvor, da se krsti. Car je sigurno nije zaprosio, njegova je ženidbena ponuda tek literarna paralela prošnji drevljanskoga kneza, da bi se podigao Olgin ugled - ali je Konstantin VII Porfirogenet podrobno opisao njen doček na dvoru, pa iz toga zaključujemo, da je dolazak ruske knjeginje bio politički događaj prvoga reda.

Ruski izvještaj ističe, da je Olga u Carigradu osobito počastila patrijarha, ali jasno odbija svako carevo političko skrbništvo. Kao da je kronist već tada osjetio, da će Bizantinci nastojati, da iz kijevske crkvene zavisnosti izvedu i političku. Međutim nema sumnje, da je Olga, time što je primila grčko pravoslavlje, uvela Rusiju u bizantski kulturni krug. Ipak se nije potpuno vezala, pa je god. 959. opremila poslanstvo caru Otonu I i zamolila ga, da joj pošalje biskupa i nekoliko svećenika. Što je time namjeravala, nije posve jasno, ali bit će, da nije htjela Kijev posve odsjeći od Zapada. Pred jesen 961. došao je u Kijev trierski monah Adalbert, kasniji magdeburški nadbiskup, ali nije mogao više ništa opraviti, jer tada već poodrasli Olgin sin Svjatoslav nije imao nikakva smisla za kršćanstvo. Ruski anali nisu zabilježili Adalbertovo poslanstvo, ali ono jasno pokazuje, kako je Olga težila, da bude potpuno nezavisna.

Svjatoslav je preuzeo vladu godine 964 (964-972). Bio je divlji ratnik, a to je pokazao već

9. od 267 stranica

na samom početku svoje vladavine. »Kad je odrastao, počeo je skupljati ratnike i junake, a i sam je bio hrabar, koračao je lako kao ris i vodio mnoge ratove. Na svoje pohode nije uzimao kola, ni kotlove, mesa nije kuhao, nego je rezao konjsko meso, ili divljač, ili govedinu na sitne komadiće, pekao na žaru i jeo. Nije imao ni šatora, nego bi rasprostro konjski pokrivač, a sedlo postavio pod glavu. Takvi su bili i svi njegovi ratnici«. {Kronika s. 43). Iako je imao slavensko ime, bio je nordijske krvi. Živio je kao i njegova »družina«, pa je kronist točno shvatio odgovor mladoga kneza majci, kad ga je nagovarala da primi kršćanstvo: »Kako da sam primim drugu vjeru, moja bi mi se družina smijala (S. 42. i d). Ipak nije pobijao kršćanstva i nije priječio nikome, da se pokrsti: »Ako bi se tko htio pokrstiti, nisu mu branili, ali su mu se rugali«.

Svjatoslav je osobito pazio na Istok, gdje su državne granice bile još nestalne. Tako je pošao već 964 – a s većim uspjehom i 966 - na rijeku Oku, protiv Vjatiča, koji su plaćali Kazarima danak. Međutim je prije toga 965. uspješno provalio i u kazarsku zemlju.

Sad je skrenuo protiv Jaza i čerkeskih Kasega, koji su prebivali sjeverno od Kavkaza. Odavde je pošao uz Volgu na Bugare oko rijeke Kame i zauzeo njihov glavni grad Bolgar. Time što je oslabila kazarska moć, ostao je prostran azijsko-evropski prolaz bez svoga jakog čuvara, otvorio se put stepom do Kijeva, a interesno se područje ruske države protegnulo do Volge.

Kad se vratio u Kijev, došli su poslanici cara Nikefora II Foke (963-969), da pridobiju Svjatoslava za rat protiv bugarskoga vladara Petra (927-969). Car je htio proširiti svoju vlast i na Balkanu. Kako zbog bojeva s Arapima nije mogao na Bugare navaliti svom svojom moći, to se sad združio sa Svjatoslavom i dao mu bogatu pomoć u novcu. Carev poslanik Kakokires obećao mu je u svoje ime i Bugarsku, ako mu pomogne, da se popne na bizantski prijesto. »Svjatoslav je pošao na Dunav protiv Bugara i tu osvojio 80 gradova«. Stolovao je kao vladar u Perejaslavcu. (Kronika o god. 967). Ta se nedaća započela u avgustu 968. i natjerala Bugare, da se nagode s carem, koji je krivim okom gledao tu Svjatoslavovu nametljivost. Nagovorio je stoga Pečenege, koji su tada četovali u stepama između Dona i Dunava, da navale na Kijev. Grad je bio u velikoj stisci, a jednako i Svjatoslavova djeca i majka Olga. Iz Kronike razabiramo, da je narod bio vrlo nezadovoljan sa svojim knezom. Svjatoslav se požurio kući i protjerao Pečenege. Narodno nezadovoljstvo i majčini savjeti zadržali su ga još neko vrijeme u Kijevu, ali kad je Olga 11. juna 967. umrla, nije se više mogao suzdržati, nego je pošao u Bugarsku. Svoga je najstarijega sina Jaropolka ostavio kao kneza u Kijevu, drugoga, Olega kod Drevljana, a nezakonitoga Vladimira u Sjevernom Novgorodu. Nadao se, da će u Bugarskoj kao osvojenoj zemlji utvrditi svoju apsolutnu vlast (s. 45. i d), a dinastiji pribaviti znatno vrelo prihoda. Isprva je imao uspjeha, a pomagala mu je i protivgrčka stranka, ali ga je konačno u teškim i okrutnim bojevima svladao Ivan Cimisko (969-978), koji je postao carem poslije Nikeforova umorstva. Svjatoslav se morao odreći Bugarske i Krima. »Kad je s Grcima sklopio mir, pošao je u čamcima prema dnjeparskim brzacima«. Ali Pečenezi nisu prihvatili mira, nego su Rusima zakrčili put i primorali ih, da prezime i tako stradaju od najveće oskudice. Tek su u proljeće god. 972. mogli nastaviti svoj put u domovinu. Međutim su ih Pečenezi napali i urotili znatan dio ruske vojske, a poginuo je i sam Svjatoslav. Neprijatelji »su mu odsjekli glavu, lubanju optočili i načinili pehar, iz koga su pili«. (Kronika s. 51.}.

Svjatoslav je već prije svoga pohoda u Bugarsku razdijelio državu svojim sinovima i

10. od 267 stranica

tako uredio nasljedstvo. Prema tome nije trebalo svih onih nemira, koji su poslije njegove smrti potresli državu. Jaropolk je kao najstariji sin dobio najvažniji udio, Kijev. Na Sjeveru se međutim nedaleko od mora već razvio Novgorod, koji je naslijedio Vladimir (Volodimir), dok je Oleg vladao u sredini države. Taj je kraj bio bogat šumom, u njemu nije bilo gradova, a narodna je kultura bila još i sada primitivna, plemenska. Ipak je došlo do razmirica između Jaropolka i Olega, koji je težio, da svojim Drevljanima vlada gotovo nezavisno od Kijeva. U tom je ratu među braćom pao Oleg; »Jaropolk je preuzeo njegovu baštinu« (977). Vladimir je osjetio opasnost i »pobjegao preko mora«, dakle u švedsku domovinu svoga roda. I doista je Jaropolk uzeo Novgorod »i bio jedini vladar u Rusiji«. Međutim su švedski Normani poduprli Vladimira) te je ovaj opet osvojio Novgorod, pače i Kijev, koji je učinio svojom prijestonicom.

Vladimir (980-1015) je lukavstvom pobijedio Jaropolka i konačno poslije teških bojeva opet sjedinio Rjurikovu državu. Kako je zbog Svjatoslavovih izvanjskih, a poslije njegove smrti i bratskih unutrašnjih borba o nasljedstvo oslabila čitava država i njeno jedinstvo, to je Vladimir nastojao, da ga opet ojača, a državi da što bolje osigura granice. Vladimirova je majka bila Maluša, Slavenka u Svjatoslavovoj službi, ali je u njemu ipak prevladala očeva normanska ćud. Bezobzirnom je energijom uklonio sve knezove drugih varjaških dinastija, koji su mu se protivili, i oteo njihove zemlje. Tako je ubio varjaškoga kneza Rogvoloda od Polocka i sve njegove sinove. Rogvolod je pomagao Jaropolku, a da učvrsti taj savez, dao mu je svoju kćerku Rognedu za ženu. Vladimir je uzeo bratovu ženu Rognedu i tako tom ženidbom ozakonio, što je Polock nasilno sjedinio sa svojom državom. Ratovima protiv Vjatiča, Radimiča i Bugara oko Volge, osigurao je svoje istočne granice, dok je sjeverozapadne utvrdio pohodima protiv Jatvjaga, koji su živjeli zapadno od Dregoviča između Memela i Buga. Pšemisl i Červen osvojio je već god. 981. Svoga bivšega staratelja Dobrinju, majčina brata, postavio je da vlada u Novgorodu. Tako je osigurao svoju vlast i u sjevernim krajevima, gdje bi inače lako izbili nemiri, jer je svoju prijestonicu preselio u Kijev.

Kronistu je Vladimir u prvo, pogansko, doba svoga vladanja loša karaktera, ali bit će, da ga nije vjerno nacrtao, da je u svom opisu bio pristran, a to se razabira već i po tome, što mu u drugo, kršćansko, doba pridaje najljepše osobine. Budući da se kršćanstvo već odomaćilo u čitavoj državi, a osobito u Kijevu, to zaista nije čudo, što se Vladimir god. 989. pokrstio. Slavenska se i germanska poganska vjera nije mogla dugo održati u zemlji, koja je bila u dodiru s Bizantom, tim moćnim centrom kršćanske kulture. Danas ne možemo suditi o tome, da li se Vladimir u početku oslanjao na poganstvo, da ojača svoju moć, jer ne znamo kako je o vjerskom pitanju mislio Jaropolk, pa nam je njihova borba posve lične prirode: gola borba za vlast bez ikakvih dubljih religiozno-kulturnih osnova. Doduše, Jaropolk je zacijelo uzeo pogansku Rognedu iz političkih razloga. Što kronist tako u tančine prikazuje Vladimirovo zauzimanje za poganski kult u to prvo doba njegova vladanja, treba shvatiti tek kao literarni prikaz borbena svećenika, zauzeta za kršćanstvo. Važnije je, što spominje, da je među Vladimirovim ženama bilo i kršćanka. Iz toga bismo mogli zaključiti, da je taj vladar bio religiozno indiferentan, a taj bi zaključak mogli potvrditi i time, što su ga jedino politički obziri naveli da se pokrsti. Rusi su upoznali islam, koji je došao s Istoka, sa zapadnorimskom je crkvom došla u dodir već Olga, a približili su joj se još i više, kad su ruske čete prodrle u Poljsku. Najprisnije su međutim ipak bile veze s Bizantom. Kad su sad švedski Varjazi

11. od 267 stranica

zahtijevali preveliku naknadu za svoju potporu, okoristio se Vladimir molbom cara Vasilija II, koji je tražio rusku pomoć, i tako se riješio svojih bivših saveznika. Caru je obećao, da će ga poduprijeti, ako mu dade koju grčku princezu za ženu. Taj je polubarbar želio tu rodbinsku vezu, jer bi takvom ženidbom car priznao, da su mu Rjurikovići ravni po rodu. Svoju je vlast već osigurao iznutra i izvana, a tom bi ženidbom dobio i osobit ugled. Bizant se opirao, ali Vladimir nije popuštao. Nevolja je konačno natjerala cara, da mu obeća svoju sestru Anu, ako se pokrsti i on i čitav ruski narod. Vladimir je pristao, a njegovi su Varjazi pritekli Bizantu u pomoć. Kad se sad car stao izgovarati i nećkati, navalio je Vladimir na grad Herzon na Krimu. Vasiliju nije preostalo drugo, nego da pošalje svoju sestru s nekoliko dostojanstvenika i svećenika. Ali se Ana otimala: »Kao da idem u zarobljeništvo«, govorila je: »bolje bi bilo da umrem«. Teškom su je mukom privoljeli. Ukrcala se na galeru, plačući izljubila svoje rođake i pošla preko mora«. (Kronika s. 78. i d). Tako je Vladimir postao kršćanin, a brinuo se, da i svi njegovi podanici prijeđu na novu vjeru. Odredio je, da se unište svi kipovi poganskih božanstava i da se do kraja i brutalno izbrišu sve uspomene na pogansko doba. Taj se prijelaz nije mogao izvršiti odjednom, narod se nije mogao tako brzo preobratiti. Nije dostajalo, što je Vladimir podizao crkve, pa je »uzeo djecu uglednijih ljudi, da ih pouči u svetom pismu«. Iako su se gornji slojevi najviše opirali, postat će kasnije glavni pobornici kršćanstva, njihova će djeca ponijeti novi duh. Nova je vjera izmijenila i staro pravo. Već je gospodarski razvitak prilično razgradio staru rodovsku organizaciju, njene običaje i nazore, a sad je kršćanstvo ubrzalo taj proces, jer se nikako nije moglo izmiriti i s mnogim starim pravnim pojmom. Crkva se stoga trudila, da sudstvo prijeđe u kneževe ruke. Vladimir se skanjivao, teško se odlučio, da to provede, premda mu je baš time moć porasla. Svećenici su ga umirivali: »Bog te je postavio, da kazniš zle, a dobrima da budeš milostiv. Tvoje je, da kazniš razbojnika«.

Bizantski utjecaj na vjeru i kulturu, pa crkvenoslavenski jezik u službi Božjoj i svjetovnom životu, doveli su do toga, da je odnos prema sjevernoj germanskoj domovini sve više slabio i konačno se prekinuo. Što se Rusija više priklanjala Bizantu, što je više pobijala zapadnorimsku crkvu, tanjio se i germanski sloj, dok ga nije nestalo. U tome se procesu izgrađivalo istočno žarište slavenstva, koje se sučeljavalo sa zapadnim, i što je napetost bila veća, to je i jaz bio dublji, a prema tome i slavenska prodorna snaga sve manja.

Vladimir je i poslije svoga prijelaza na kršćanstvo dosta ratovao, tako i protiv dnjestarskih Hrvata, da osigura područja, koja je osvojio u zapadnoj Galiciji. Najogorčenije i najopasnije bile su ipak obrambene borbe s Pečenezima. Kako je jugoistočna granica bila otvorena, to je knez na donjem Dnjepru osnovao više utvrđenih mjesta. Tu je naselio probrane koloniste iz sjevernih krajeva svoje države. Zemlju je ojačao i iznutra, jer je svoje sinove postavio namjesnicima u pojedinim krajevima i odredio im stalna boravišta odakle su upravljali svojim područjima.

Iako je sad čitava Rusija pripadala Rjurikovićima, bilo je u njoj ipak dosta različnih gospodarskih i drugih lokalnih interesa, gotovih, da razbiju tako teško stečeno državno jedinstvo. Jaroslav, namjesnik u Novgorodu, pokušao je, da vlada nezavisno od svoga oca, pa je kijevski veliki knez morao još potkraj života spremiti rat protiv svoga sina. »Kad je Vladimir pošao protiv Jaroslava, zamolio je ovaj pomoć kod prekomorskih Varjaga«. (Kronika s. 93). Kao ono nekada u praskozorje ruske povijesti, tako su i sad pozvali sjeverno-germanske čete, da odluče o unutrašnjim razmiricama. Ali je Vladimir obolio i umro 1015. S

12. od 267 stranica

njim je nestalo kneza, koji je spoznao potrebu, da svoj narod potpuno prevede u novi bizantsko-kršćanski krug. Kako se narod tome opirao i teško napuštao svoj stari život, to Vladimir nije birao sredstva, nije zazirao od nasilja. Kasnije je tako postupao i Petar Veliki, kad je namjerio, da Rusiju uvede u kolo evropskih država.

Poslije Vladimirove su smrti nastali veliki neredi. Svjatopolka, njegova najstarijega sina, nisu voljeli - Kijev bi radije Vladimirova miljenika Borisa, koji je vladao u Rostovu. Boris je međutim odbio ponudu očeve družine, da zasjedne na velikokneževsku stolicu u Kijevu. Svjatopolk, koji je prije očeve smrti bio namjesnik u Turovu, pouzdao se u pomoć svoga moćnoga tasta, poljskoga kralja Boleslava Hrabroga. Da bi se riješio svojih protivnika, dao je potajno ubiti Borisa i Gleba, svoga drugoga brata, koji je od oca dobio Murom. I crkva i narod poštivali su kasnije umorenu braću kao svece (s. 94). Ubio je i trećega brata Svjatoslava, koga je otac postavio namjesnikom kod Drevljana.

Ali s Jaroslavom u Novgorodu nije bilo tako lako, tu je morao »taj bezbožni i zli Svjatopolk« (s. 100) prihvatiti otvorenu borbu. Jaroslav je u svemu išao na ruku Varjazima, koje je pozvao u pomoć, zanemarivao je Novgorođane, pa su ga ti zamrzili. Ali i tu se pokazalo, koliko je bilo suparništva između Novgoroda i Kijeva. Novgorođani su zatomili svoj bijes na Jaroslava i rekli: »Kneže, iako su nam Varjazi pobili mnogo braće, borit ćemo se za tebe« (s. 101). Novgorođani su pobijedili Svjatopolka, iako ga je tast pomogao, pa je morao uteći Ljesima (Poljacima).

Tako je Jaroslav postao kijevski veliki knez. Doduše je Boleslav i protiv volje njemačkoga cara Henrika II poveo, novu vojnu i ponovno postavio Svjatopolka, ali je njegova nasilna vlada (1017) bila tek kratka vijeka. Jaroslav je kasnije pobijedio (1019) i protjerao brata, koji je umro u tuđini. Tako je Jaroslav »Mudri« utvrdio svoju vlast i vladao dugo (1019-1054). Zemlja međutim ipak nije imala mira. Najmlađi brat Mstislav, knez u Tmutarakanu na Tamanu kod Kerča, podigao se i primorao Jaroslava, da s njim podijeli državu. Mstislavu su pripali svi krajevi lijevo od Dnjepra. »Sad su prestale razmirice i nemiri, a u zemlji je bio velik mir« (Kronika s. 107. o god. 1026). Kad je Mstislav umro, naslijedio je Jaroslav njegovo područje i postao samovladar (1036). Jaroslav je podizao kulturu, brinuo se za obrazovanje, širio mlado kršćanstvo, gradio škole i crkve, skupljao rukopise i podupirao prevođenje grčkih djela na književni slavenski jezik. I u izvanjskoj je politici bio aktivan. Tako je u savezu s Mstislavom oteo poljskom knezu Mješku II červeničke gradove, koje je Poljska prigrabila, dok su se braća borila, kako će podijeliti nasljedstvo. Pored toga je odlučno pobijedio Pečenege, i tako za dulje vrijeme uklonio opasnost, koja je stalno prijetila Kijevu. Izvanjsku i unutrašnju sigurnost nije oslabio ni neuspješan rat s Bizantom (1043), koji je trajao tri godine. Čini se, da su taj rat izazvale trgovačke nesuglasice. Jaroslav je ratovao i sa Čudima (1030), protiv kojih je sagradio tvrđavu Jurjev (Dorpat). Kako je taj moćan, obrazovan i sposoban knez podigao Rusiju i gospodarski i politički, to nije čudo, što su se razvili odnosi s inozemstvom, s nordijskim, njemačkim, bizantskim, poljskim, mađarskim i francuskim dvorom. Ženidbenom se politikom povezao s nordijskim i njemačkim kneževskim porodicama, jer se općenito priznavalo, da mu je rod po svom porijeklu ravan ostalim dinastijama. Da se već tada u Rusiji podigla obrazovanost, dokazuje i to, što su najviša mjesta u crkvi sad dobivali Rusi: »Jaroslav je sazvao biskupe, a onda je postavio Ilariona, rođenoga Rusa, za metropolitu u sv. Sofiji«. (Kronika s. 111. o god. 1051). Iz tih se riječi ujedno razabira, kako je knez odlučno utjecao na

13. od 267 stranica

crkvu.Kad je Jaroslav »Mudri« ili »Veliki« umro, nastali su i opet nemiri i bratoubilački

ratovi, kao i poslije Svjatoslavove i Vladimirove smrti. Petoro je braće dobilo zemlju, i to po starosti i rangu. Izjaslav (1054-1078), najstariji sin, dobio je Kijev i Novgorod kao glavne gradove na trgovačkom putu, drugi je brat dobio Černigov, Murom i Rjazan, treći Perejaslavl, Suzdal i Beloeozero, četvrti Smolensk, a peti volinjski Vladimir. Izjaslav, vladar u Kijevu, dobio je veliko kneževski naslov i vrhovnu vlast. Otac je na samrti izričito rekao svojim sinovima: »Slušajte ga, kao što ste mene slušali, neka vam je mjesto mene«. A Isjaslavu je zapovjedio: »Ako tko uvrijedi tvoga brata, pomozi uvrijeđenome«. Time je dao najstarijemu osobita prava, iako Izjaslav nije bio njegov ljubimac. Volio je Vsevoloda: »Otac ga je volio više nego ostalu njegovu braću, i tražio da bude neprestano uz njega«. Tako je Jaroslav, i pored toga, što je razdijelio zemlju svojim sinovima, nastojao da sačuva državno jedinstvo. Čini se, da se taj red kod nasljeđivanja regulirao tako, što su na državu prenijeli stupnjevanje po starosti iz privatnopravnih nasljednih običaja. Kronika, naime, spominje o godini 1057.: »U Smolensku je umro Vjačeslav, Jaroslavov sin, a naslijedio ga je Igor, koji je prije toga vladao u Vladimiru«. Prema tome bi poslije smrti starijega brata njegovu baštinu preuzeo mlađi, a taj bi svoju slabiju prepustio još mlađem bratu. Tek kad bi baština najmlađega brata ostala bez svoga gospodara, dobio bi je najstariji sin kijevskoga velikog kneza. Nasljedni je sistem tako postavio ljestvicu udjelnih kneževina po rangu i bogatstvu - nasljednici su se redom uspinjali, dok su »izgoji« - potomci onih Rjurikovića, koji nisu bili veliki knezovi - dobili neko područje uz državnu granicu. Taj je prilično neodređen sistem imao mnogo nedostataka, jer se pazilo na svačije pravo, pa je stoga često stradalo državno jedinstvo.

Već se Jaroslavovi sinovi nisu složili. Kako je diobom oslabila državna udarna snaga, to su se osmjelili neprijateljski susjedi na sjevernoj i na južnoj stepskoj granici. Pojavili se turski Polovci (Kumani), koje Kronika po prvi put spominje, kad govori o godini 1055.: »Vsevolod od Perejaslavla sklopio je s njima mir, a Polovci su se vratili odakle su došli«. Ali taj kupljeni mir nije dugo trajao. Vsevolda su nomadi hametom potukli već god. 1061. Godine 1068. »pošli su Izjaslav, Svjatoslav od Černigova i Vsevolod protiv Kumana i sreli se s njima na Alti. Kad je pala noć, započela je bitka. »Zbog naših grijehova poslao nam je Bog te pogane: ruski su knezovi pobjegli, a Polovci su pobijedili«. Divlji su neprijatelji opustošili zemlju, a prestrašeni su knezovi, među njima i veliki knez Izjaslav, pobjegli u svoje tvrde gradove i mirovali. Zbog toga je buknuo u Kijevu ustanak protiv Izjaslava: njegovi su ga podanici protjerali i uzeli Vseslava.

Vseslav (1068-1069) je bio energičan knez od Polocka i praunuk sv. Vladimira. Jednom je pomogao ujacima na Istoku, ali se onda s njima posvađao, a ovi, da mu se osvete, domamili ga varkom tobože na pregovore u Kijev i tu ga bacili u tamnicu. Sad je međutim postao veliki knez: »Izjaslav je pobjegao k Ljesima«. Poljski knez Boleslav II Hrabri doveo ga je 1069. i opet u Kijev. Vseslav je morao uzmaknuti u svoju očevinu Polock. Izjaslav je poštovao amnestiju, koju je obećao Kijevčanima, ali je dopustio, da njegov sin Mstislav pobije kolovođe »a druge nevine da umori bez istrage.« Poljski je pritisak izazvao novu bunu u Kijevu: »Potajno su ubili Ljehe, a Boleslav se vratio u Poljsku«. Izjaslav je rovario protiv svoje braće i nastojao da ih skuči pod svoju vlast, a pri tome je sklopio savez i sa Vseslavom. Svjatoslav i Vsevolod su osjetili, što im se sprema, pa su ga pretekli i protjerali u Poljsku (1073). »Ljesi su mu oduzeli

14. od 267 stranica

sve, što je sa sobom donio, i prognali ga«. Izjaslav je zamolio cara Henrika IV u Mainzu, da posreduje, ali je Svjatoslav kao kijevski veliki knez (do 1076) odbio carevo posredovanje. Jaropolk, Izjaslavov sin, pošao je u Rim papi Grguru VII, ali se tu govorilo samo o crkvenoj uniji. U to je u decembru 1076. umro Svjatoslav, a naslijedio ga je Vsevolod u januaru 1077.

Izjaslav je međutim dobio protiv Vselovoda poljsku pomoć, pa je provalio u Volinj. Do boja nije došlo, jer su se braća izmirila. Izjaslav je tako došao u Kijev 15. jula. Oleg, Svatoslavov sin, bio je u Černigovu kod Vsevoloda (Kronika s. 143). Ali pravoga mira ipak nije bilo. Knezovi su i dalje međusobno ratovali, a plaćali su i Polovce, da im pomognu. U takvom je ratu pao i Izjaslav »u mjesecu oktobaru, trećega dana« (1078). Kronist hvali poginulog velikoga kneza (s. 145), ali mu djela ne zaslužuju te hvale.

Vsevolod (1078-1093) je naslijedio svoga brata na velikokneževskoj stolici u Kijevu. »Imao je više briga, nego prije u Perejaslavlu. Kad je vladao u Kijevu, ljutili su ga nećaci, koji su tražili udjele«. (Kronika s. 155). Pored tih unutrašnjih svađa bilo je i ratova s izvanjskim neprijateljima, osobito s Polovcima. Kronist hvali kneževu blagost i dobroćudnost, ali kako je bio slab, to su njegovi činovnici, »tiuni« ugnjetavali narod.

Opće prilike nisu bile bolje ni za njegova nasljednika Svjatopolka II, najstarijega Izjaslavova sina (1093-1113). Polovci su neprestano provaljivali i pustošili zemlju. Knezovi nisu znali, što da poduzmu. Konačno su ipak s nomadima sklopili mir, i potvrdili ga time, što se Svjatopolk oženio kćerkom polovačkoga kneza. Unutrašnji ratovi međutim nisu prestajali, jer su »izgoji« tražili svoje udjele. Polovci su se okoristili tim unutrašnjim nemirima i ponovno upali u žemlju. Konačno su knezovi uvidjeli: »Zašto uništavamo svojim svađama rusku zemlju? Polovci nam otkidaju komad po komad, i raduju se, što smo nesložni. Odsada ćemo biti složni i braniti rusku zemlju«. (Kronika s. 172). Knezovi su se sastali u černigovskom kraju u gradu Ljubeču na Dnjepru (1097). Tu su se sporazumjeli i svečano zakleli, da će udjeli prema Jaroslavovu redu ostati trajno u vlasti pojedinih linija Rjurikove dinastije: »Svaki će zadržati svoju očevinu: Svatopolk Kijev po Izjaslavu, Vladimir udio po Vsevolodu« itd.

Doduše, taj mir nije dugo trajao, jer su iznova započele spletke i ratovi među braćom. Kad je 1113. umro Svjatopolk II, zatražila je kijevska općinska skupština protiv svakoga prava, da mjesto Svjatoslavovih sinova, dođe na prijesto Vladimir, zvan Monomah (1113-1125), sin perejaslavskoga kneza Vsevoloda. Za Vladimirove se vlade Kijev posljednji put podigao. Premda mu je bilo 60 godina, vladao je snažno, držao unutrašnji red, pobijao izvanjske neprijatelje tako, da je u čitavoj zemlji bio mir. Bio je iskreno odan crkvi, a i sam je bio pisac. Kronika pripovijeda, da isprva Monomah nije htio prihvatiti ponude kijevske općine, jer je osjećao, da nema prava na velikokneževsku stolicu. Ali je njihovu drugu ponudu primio, jer je vidio, kako su nasiljima progonili pristaše Svjatoslavića i kako su Židovi pljačkali narod, Bilo je i krajnje vrijeme, da dođe jača vlast, jer su se bune razmahale, narod je prijetio udovici pokojnoga velikog kneza, bojarima i samostanima. Čim je preuzeo vlast, uklonio je uzroke teških buna, jer je među ostalim ukinuo povlastice židovskih trgovaca, a velikim je posjednicima zabranio, da seljacima otimaju slobodu. I on je ratovao i to sretno, a kod mirovnih je pregovora i sporazuma postavljao umjerene zahtjeve i time sprečavao, da dođe do novih ratova i nemira. U zemlji je strogo pazio na pravdu, a neposlušne je bojare bacao u tamnicu. Sve što je tražio od drugih, vršio je i sam: lično je upoznavao prilike u zemlji i oštro nadzirao svoje činovnike. Osobit mu je uspjeh, što je odbio

15. od 267 stranica

Polovce, Kako je bio rođak bizantskih vladara, umiješao se u poslove istočnorimskoga carstva. Njegova je majka bila grčka princeza, a svoju je kćerku dao Leonu, sinu svrgnuta cara Romana. Za carigradska se pitanja osobito zanimao, otkada mu je stradao zet, koji je pokušao, da zbaci već prestaroga cara Aleksija Komnena (1116). Monomah je sad nastojao, da ratom zaštiti prava svoga unuka Vasilija, Leonova sina, ali nije uspio. Ova je epizoda značajna jedino zbog toga, što je Monomahovo miješanje u grčka pitanja podiglo rusku samosvijest, pa se stvorila i legenda, da je Bizant time bio primoran, da kijevskom velikom knezu prizna carski naslov. Sigurno je međutim samo to, da se nekoliko godina poslije toga (1122) jedna ruska princeza, Monomahova unuka, udala za bizantskoga princa. Kronist je prikazao Monomaha s mnogo ljubavi. A i Monomah je u svojoj »Pouci«, u kojoj je prema starozavjetnim i antiknim uzorima predao djeci svoje bogato iskustvo, prikazao svoj život, svoja djela i svoja shvaćanja (Kronika s. 194. i d).

Već se Monomahovim dolaskom na prijesto prekinuo Jaroslavov nasljedni red, koji su potpuno zanemarili, kad je poslije njegove smrti u Kijevu zavladao njegov najstariji sin Mstislav (1125-1132). Polovci su i nadalje napadali zemlju. Budući da mu polocki knez nije poslao svoju vojsku, kako je bio dužan, to ga je Mstislav protjerao, a dokinutu je kneževinu dao svome sinu Izjaslavu. Kako je međutim vladao tek kratko vrijeme, a i njegov brat i nasljednik Jaropolk III (1132-1139) nije bio duga vijeka, to oba kneza nisu mogla razviti neku dalekovidniju i stalniju politiku. Kijev je sve više slabio zbog ratova s Polovcima i zbog nereda i nemira, koje su izazivali neprijateljski rođaci, jer im nisu priznavali prava na velikokneževsku stolicu. U tim je ratovima grad teško opljačkao suzdalski knez Andrej Jurjevič Bogoljubskij (1169). Taj Andrej, sin nekadanjega rostovskog kneza Jurija Dolgorukoga, mlađega Monomahova sina, odrekao se svoga prava na Kijev, i prepustio ga i sad drugim knezovima. Time je jasno pokazao, koliko je Kijev pao, koliko je politički izgubio, iako je još bio kulturno središte. Ali to nije bio samo pad Kijeva, nego i čitave Rusije. Knezovi su podizali svoju moć, brinuli se kako će povećati bogatstvo i veličinu svoga udjela, međusobno se borili, jedan drugome otimali zemlju i gradove i tako slabili i sebe i čitavu državu. Te su prilike podbadale zajedničkog neprijatelja: Polovce. Tako su sad unuci u međusobnim ratovima pozivali Polovce u pomoć, kao što su nekada njihovi djedovi pozivali Pečenege, kad su ratovali protiv svoje braće. Tu nisu koristile ni pogranične tvrđave u ugroženim stepama, ni naseljavanja pokorenih Pečenega i drugih manjih turskih plemena, čime je započeo već Jaroslav Mudri, kad ih je odlučno pobijedio (1034). Ponekad su se ruski knezovi i složili protiv Polovaca, ali i to im nije donosilo uspjeha, kako to dokazuje i rat godine 1185. Te su se godine udružili Igor, knez u Novgorod-Seversku, njegov brat Vsevolod, knez trubčevski, nećak Svatoslav, knez rilski i njegov sin Vladimir iz Putivla. Napad nije uspio, a knezovi su pali u zarobljeništvo. Taj je događaj iz polovačkih ratova značajan, jer ga je neki nepoznati, suvremeni pjesnik opjevao u svojoj epsko-lirskoj »Pjesmi o Igorovu pohodu«. Pjesma je osobit spomenik južnoruskoga dvorskog pjesništva, duboka sadržaja, bogata umjetničkog stila, ali na žalost ponegdje nejasna, i to ne samo zbog toga, što nije dobro sačuvana. Tu se ističe jak sveruski patriotski osjećaj, pjesnik ne priznaje uskih granica, koje su usjekli partikularizam i sebičnost, i žali, što su knezovi nesložni. Istina, Igor se doduše spasio iz zarobljeništva, ali se njegov sin oslobodio tek, kad se oženio polovačkom princezom. Ipak takve ženidbe nisu osiguravale mira, premda je u ono doba politikom upravljala dinastička

16. od 267 stranica

misao. Unutrašnja je slabost predala Rusiju njenim izvanjskim neprijateljima: već je u drugoj polovini XII vijeka bio Perejaslavl u rukama divljih Polovaca, koji su svojim pljačkaškim pohodima opustošili grad i zemlju, stanovnike poubijali, ili odvukli kao roblje, dok su preostali pobjegli iz tih krajeva. Trgovačke su karavane stradale, iako su ih pratile oružane čete, što je konačno oslabilo promet i potreslo samim temeljima kijevskoga gospodarskog položaja. Jug je opustio, zacarila se strašna bijeda. Tako je pomalo nestajalo južne Rusije s tržišta, a taj su proces ubrzali i križarski ratovi, koji su otkrili nove prometne putove. Što je Jug više propadao, što je to središte više pustjelo, to se više podizali i jačali udaljeniji krajevi: Galicija, Volinj, Suzdal i Novgorod, a time je sve više slabilo i opadalo rusko državno jedinstvo.

U Volinju su vladali Monomahovići, potomci najstarijega Monomahova sina Mstislava. Monomahovići su tu zemlju držali svojom očevinom, (»votčina«). Roman, Mstislavov praunuk, stekao je i galičku zemlju (Halič) na Dnjestru. Zbog toga što je tako uzeo Galiciju (1199) došlo je do rata sa susjednom Poljskom, a u tom je ratu Mstislav pao (1205). Njegov sin Daniel († 1264) vladao je snažno, branio zemlju od izvanjskih neprijatelja i čuvao unutrašnji red. U toj se plodnoj zemlji, naime, razvio moćni plemićki stalež, koji je i oružjem u ruci, često s mađarskom i poljskom pomoći nastojao, da okrnji kneževu vlast. Pa ipak je Daniel Halickij pokorio te galicijske bojare. Njegovu su zemlju sa Zapada i Sjevera napadali Mađari i Poljaci, a s istočnih su stepa neprestano nasrtali stari ruski neprijatelji: Polovci, kasnije i Tatari, pred kojima je Daniel morao uzmaknuti. Halička zemlja nije u sebi bila dovoljno jaka, da se održi na toj vjetrometini između Istoka i Zapada, te je taj biser južne Rusije postao poljskim plijenom. Na Sjeveru je bio Novgorod najvažniji ruski grad. Kako je bio blizu Baltičkog mora, to se tu brzo razvila trgovina to više, što je zemlja oko Novgoroda prilično slabo rodila. Trgovačka je ulica bila na desnoj obali Volhova, a tu je bio i trg. Zbog osobito povoljna položaja, pet se samostalnih općina sve više združivalo i konačno stvorilo sinoikizam, kojega se tragovi vide još vjekovima, jer je tih pet gradskih četvrti još dugo sačuvalo velike sloboštine. Veliko se gradsko područje dijelilo u pet provincija, u kojima je bilo važnih gradova kao Pskov, Izborsk itd. Ta je trgovačka država proširila svoju vlast do Bijeloga mora i Urala. Gradska su područja, »volosti«, imala svoju posebnu upravu, koja je bila udešena tako, da su novgorodski trgovci iz njih vukli privatnu korist kao i iz svojih kolonija. Novgorod je kao staro trgovačko središte imao svoju osobitu političku i socijalnu strukturu. I bojari su se intenzivno bavili trgovinom, jer su im posjedi donosili slabe prihode. Ustav je prema tome bio posve plutokratski, jer su bojari stegnuli kneževu vlast naročito poslije Monomahove smrti. Skupština je birala svoga kneževskog zaštitnika, sklapala s njim ugovore i tražila povlastice. Ubrzo su Novgorođani stekli pravo, da biraju i episkope, koje je kijevski metropolit tek potvrdio i posvetio. Knez nije u Novgorodu smio imati posjeda, a vlast mu je bila skučena i time, što je vojnička i policijska moć bila u rukama gradskog zapovjednika (»tisjackij«), koga je birao narod, a nije ga imenovao knez. Knezu je pored toga uz bok bio i »posadnik«, gradski načelnik, koji je rješavao administrativna i sudska pitanja. Državni savjet (»gospodar«) je bio savjetodavno tijelo s velikom političkom moći, a svoje je prijedloge podnosio narodnoj skupštini, koju su birali svi samostalni građani gradskih četvrti i građani iz provincije. Državnom je savjetu predsjedao knez ili metropolit, dok su članovi bili svi tadanji i bivši visoki činovnici. Kako se visoki činovnici birali iz redova plutokracije, to je njihova pretega

17. od 267 stranica

bila uzrokom mnogih razmirica i krvavih građanskih ratova. Do tih je sukoba dolazilo ne samo zbog toga, što su srednji i niži slojevi bili nezadovoljni, jer nisu sudjelovali u vlasti, nego i zbog nadmetanja patricijskih obitelji. U tim je unutrašnjim razmiricama i socijalnim napetostima i uzrok kasnijem propadanju toga bogatog i kulturnog grada. Kad je Novgorod oslabio i izgubio svoje značenje, osamostalila se važnija mjesta kao npr. Pskov. Dok se Novgorod borio samo sa svojim rasparčanim finskim i litvanskim susjedima, nije imao ozbiljnijih zapreka, njegova je trgovina na Sjeveru još cvala, kad su mu već zaprijetili neredi, koji su s Juga zahvatali sve šire prostore. Rusija se tako raspala na dva područja: sjeverno, u kome se Novgorod upleo u razvitak susjednih zemalja oko Baltičkoga mora, i južno, u kome se Kijev povezao s Bizantom i Orijentom. Kako se Novgorod priklonio Sjeveru, to je njemačka Hansa tu osnovala jedno od četiri svoja glavna skladišta (1276). Međutim mu se i na Sjeveru pojavio jak neprijatelj, kad je god. 1202. biskup Albert od Buxhövedena osnovao u Rigi viteški red »Braće Kristovih vitezova«. Taj je red osvojio čitavu Livonsku i Estonsku, a godine se 1237. sjedinio s redom njemačkih vitezova (Deutschherrenorden).

Na jugoistoku se počelo podizati i susjedno područje Rostov-Suzdal, gdje je zemlja bila vrlo plodna. Tu su se na srednjoj i gornjoj Oki i Volgi razvili već odavna važni gradovi: Rostov, Suzdal, Murom, Vladimir, koji je osnovao sv. Vladimir, i Jaroslavl, koji je podigao Jaroslav. Politička su središta bili gradovi Moskva i Kljazma. To je područje slalo hranu u neplodnu i prenapučenu novgorodsku zemlju. Isprva su tu prebivali Finci, ali su uskoro pridošli i Slaveni: Kriviči, Vjatiči i drugi naročito iz Novgoroda. Miješanjem su tih naroda i plemena nastali Velikorusi. Čitav je taj kraj pripadao Perejaslavlu, a kasnije ga je Monomah dao svom najmlađem sinu Juriju Dolgorukome († 1157. kao kijevski veliki knez). Rostovsko-suzdalska se kneževina brzo razvijala, pa se u tim krajevima naseljavalo sve više Rusa. Jurjev sin, Andrej Bogoljubskij, toliko se već udomaćio na Sjeveru, da se odrekao gotovo propaloga Kijeva i radije vladao kao veliki knez u Rostovu i Suzdalu. Rezidencija mu je ipak bila u Vladimiru, jer tu nije bilo narodne skupštine, koja bi knezu otimala vlast. Rostov i Suzdal su bili stariji gradovi, a kako ih nije osnovao neki knez, to su imali i svoje ovlastice, koje je branila narodna skupština. Narod se u Vladimiru bavio ratarstvom, trgovina je bila slabo razvijena, pa prema tome nije bilo ni samosvjesnih trgovaca i plemića kao u Novgorodu. Andrej Bogoljubskij je tu bio apsolutni gospodar. Oslanjao se na sam grad Vladimir, koji je ukrasio sjajnim gradnjama, i na doseljene ratare i zanatlije, koji su došli na Sjever kao kolonisti pod kneževom zaštitom, da osnuju i razviju novu egzistenciju. Ti su doseljenici bili zadovoljni, što ih je knez gospodarski osigurao, a za demokratska prava nisu marili. Tako se na Sjeveru razvila moćna kneževska vlast, a Andrej nije dopustio nikome, ni svojoj braći ni bojarima, da se miješaju u državne poslove. Kad je ojačao svoju vlast iznutra, pokušao je, da zavlada i čitavom Rusijom. Uspjelo mu je, da odlučno utječe kod izbora novgorodskoga kneza. Doduše, nije to postigao bez rata. Taj je trgovački grad bio najosjetljiviji u gospodarskim pitanjima, a Andrej je, da ga pokori, zatvorio svoje granice novgorodskim trgovcima - spriječio njihov uvoz i zabranio izvoz žita. Uzeo je i opljačkao Kijev, gdje je vladao njegov nećak Mstislav Izjaslavič (1169). U Kijevu je postavio svoga mlađeg brata i zahtijevao, da ga Jug prizna kao velikoga kneza. Iako je osvojio staru rusku prijestonicu, ostao je i nadalje u Vladimiru. Andrej je bio nabrecit, surov despot, svojim je postupcima ojadio i najbližu okolinu, stoga nije čudo, što ga je god. 1175. umorila njegova »družina« na posjedu

18. od 267 stranica

Bogoljubovu kraj Vladimira (odatle mu i nadimak »Bogoljubskij«).Kako nije imao sinova, izbili su novi nemiri, dok nisu pozvali Andrejeva mlađega brata

Vsevoloda III (1176-1212), da dođe u Vladimir. I taj je vladao snažno i držao u svojoj vlasti i Novgorod i Kijev. Za njegove je vlade procvala suzdalska zemlja. Nijedan mu njegov nasljednik nije bio ravan. Uskoro su i u Suzdalu nastale udjelne kneževine, koje su težile za potpunom samostalnošću, odbile se od središnje vlasti i nisu priznavale velikoga kneza u Vladimiru. Kako su se svi ti knezovi služili najrazličitijim sredstvima, da zemlju i vlast ostave svojoj djeci, to se domala i tu zatrlo nasljeđivanje po starosti. Neprestane su diobe kneževske očevine na sve manje dijelove stvorile sitna samostalna područja, u kojima su vladali veliki posjednici, jer su potisnuli vlast nemoćnih knezova. Nestalo je državnoga jedinstva i velike politike, diobe su oslabile otpornu snagu ruske države, koju će lako oboriti jak izvanjski neprijatelj.

§ 2. Pod tatarskim jarmom

U XII se vijeku pojavio nov jak neprijatelj, Tatari (Mongoli), koji su bili opasni zbog svoje taktike kao konjanički narod. Još kratko vrijeme prije toga vijeka živjeli su u svojim rodovskim zadrugama kao nomadi u Mongoliji. Po prvi put ih je sjedinio Kan Temudžin, koji je silnim pobjedama skučio pod svoju vlast Kinu (1211) i Aziju do Armenije i Kaspijskoga mora. Zbog tih su ga uspjeha i prozvali Đingiskan, veliki kan. Kako je prodirao sve više na Zapad, to su se njegovi Tatari pojavili i na stepama sjeverno od Crnoga mora. Moralo je doći do sukoba s Polovcima. Polovci su izgubili bitku, i u svojoj nevolji zamolili pomoć od ruskih knezova, s kojima su se dotada ogorčeno borili. Zajednička je opasnost združila Ruse i Polovce. Iz prikaza se u Kronici razabira, kakav je strah pobudio iznenadni dolazak tatarskih konjanika, »koje poznaje samo Bog«. Kao da je došao smak svijeta. Tatari su odaslali Rusima dva poslanstva, da ih odvrate od saveza s Polovcima. Ruski su se knezovi ipak pridružili Polovcima i odbili tatarsku ponudu. Na to ih nije ponukalo, što je polovački knez Kotjan bio tast galicijskoga kneza Mstislava, kao ni to, što je sad prešao na kršćanstvo, - tu je odluku triju Mstislava: kijevskoga, černigovskoga i galičkoga i drugih ruskih knezova, uglavnom potakao glas, da se Tatari ne drže svojih ugovora i da vode rat na najokrutniji način. Stare je neprijatelje zbližila zajednička opasnost, a djelovala je i opomena prestrašenih Polovaca, da će poslije njih doći red i na Ruse. Na rječici Kalki (sada Kalmius), koja potječe u Azovsko more, porazili su Tatari hametom saveznike (1223). Rusi su i Polovci u početku imali uspjeha, prodrli su do Kalke, ali su kasnije izgubili odlučnu bitku, i to zbog tatarske taktike, ali i zbog razdora i nesloge ruskih knezova. Tatari se nisu okoristili svojom pobjedom, nego su se vratili u Aziju. Nekoliko je godina zatim umro Đingiskan (1227). Carstvo je razdijelio svojim sinovima, ali je čast velikoga kana ostavio svom najstarijem sinu Ugedaju. Novi je veliki kan zapovjedio svome nećaku Batu-u, da provali u sjevernu Rusiju. Sjeverna je Rusija sad bila moćnija i bogatija, a prema tome i jači neprijatelj od južne, gdje je i opet bilo nemira i razmirica. Godine 1236. došao je Batu na Volgu, koju je zimi prešao i navalio na Rjazan. Pokorio ga je na najokrutniji način. Sad je došao red na Suzdal, gdje je Batu osvojio gradove i sela, opljačkao ih i razorio. Vladimirski veliki knez Jurij Vsevolodovič pao je u bitki (mart 1238), u kojoj je izginula i gotovo čitava njegova vojska. Tatari su pošli preko Tvera prema

19. od 267 stranica

Novgorodu, ali je nadošlo proljeće, a s njim blato i poplave. Grad se spasio, jer se horde nisu usudile dalje. Batu se brzo okrenuo i pošao na Jug, u stepe protiv Polovaca. Pobijeđeni su Polovci pobjegli na Zapad, ili su jadno propali. Otpor je bio skršen, započelo je osvajanje južne Rusije: Perejaslavl i Černigov su pali u tatarske ruke već godine 1239.

Posljednji je pao Kijev, koji se nakon hrabre obrane svojih građana predao godine 1240. Tatari su prije opsade odaslali u Kijev poslanstvo, ali ga je veliki knez Mihajlo pogubio, a onda pobjegao iz grada, o koji su se i sad, u ta teška vremena, knezovi svađali, i nisu mu ozbiljno pritekli u pomoć. Tatari su razvalili tu sjajnu prijestonicu ruskih velikih knezova, iako se zadivili njegovoj krasoti. Taj se nekada veliki grad učinio papinom poslaniku Giovaniu Pianu Carpiniu kao malo, bijedno trgovište, koje jedva da je imalo dvije stotine kuća. A ipak je prošlo tek pet godina od njegova pada. Tatari su međutim prodirali dalje na Zapad, osvojili Vladimir u Volinju i Galič, projurili Ugarskom i Poljskom, ali se ta bujica uskoro smirila, iako su 9. aprila godine 1241. pobijedili u teškoj bitki kod Wahlstatta. Tatarske su se čete probile daleko na Zapad, ali kako je u to obolio Ugedaj, veliki kan, i uskoro umro (u decembru 1241), to su se vratile u ruske stepe. Batu je uzmaknuo do Volge, gdje su ti nomadi počesto mijenjali šatorske logore već prema svojim životnim potrebama. »Zlatna je horda« držala veliko područje između Dona i Volge i primala danak od Rusije. Sam je kan stolovao u svom šaraju jugoistočno od Caricina na donjoj Volgi. Tatarski su namjesnici, »baskaki«, boravili s vojničkom pratnjom u prijestonicama ruskih knezova, da paze na sve njihove čine i pokrete. Tatari su popisali i pučanstvo, da bi tako utvrdili, koliko su pojedini knezovi dužni platiti kanu. Dva su vijeka ruski knezovi bili potpuno zavisni o Tatarima, ali se ovi nisu miješali ni u ruska unutrašnja politička ni u crkvena pitanja. Ta se zavisnost očitovala i u tome, što je svaki knez, prije nego je u svojoj očevini preuzeo vlast, morao zamoliti kanovu privolu, »jarlik«, a pored toga i u tome, što su ih kanovi pozivali na odgovornost. Kako su lično jamčili za porez, to su bili kao neki tatarski najamnici. Njihova je moć ipak porasla, jer su mogli silom ugušiti sve ustanke protiv teških tatarskih poreza, pri čemu su ih Tatari izdašno podupirali.

Tako je morao Aleksandar Nevskij († 1263), veliki knez u Vladimiru i knez u Novgorodu, na silu popisati sve svoje podanike, premda je bio dovoljno jak, da u teškim bojevima održi liniju Narva-Dvinsk i protiv Šveda i protiv »Njemačkoga viteškog reda« (1242). I kao što se ovaj veliki knez na ruskom Sjeveru morao pokoriti tatarskoj sili, tako je propao i pokušaj njegova suvremenika Daniela, galicijskoga i volinjskoga kneza, da se pomoću svojih zapadnih susjeda otrese tatarskoga jarma. Kako se Tatari nisu miješali u crkvena pitanja, a i samo je golemo područje, kojim su vladali, tražilo, da budu religiozno tolerantni, to je i pravoslavna crkva bila slobodna, tek je metropolit morao zamoliti kana, da ga potvrdi. Ni svjetovno ni samostansko svećenstvo nije plaćalo poreza: crkveni su posjedi kao i svi crkveni službenici imali posebne privilegije.

Pred kraj su se XIII vijeka prilike izmijenile, jer se sad knez morao sam pobrinuti, kako će utjerati danak. Time su udareni temelji apsolutnoj kneževskoj vlasti. Dok se ruski narod, seljaci i građani, samo u pograničnim krajevima miješali s Tatarima, bili su odnosi ruskih knezova i plemića s Tatarima mnogo življi, pače su mnogi uzimali Tatarkinje za žene. Tako je prodrla tatarska kultura u više društvene slojeve i još ih više otuđila narodu. Ruski su knezovi opadali jedan drugoga pred »Hordom« i služili se pravom tatarskom prepredenošću

20. od 267 stranica

i političkim spletkama, da druge omraze, a sebe da omile. Budući da se tatarski porez često ubirao silom, to su ta nasilja dala biljeg i čitavom pravnom poretku. Upravo su ruski viši slojevi poprimili tatarske običaje i modu, dok je narod živio na svoj stari način, premda su i jednostavni seljaci štošta preuzeli, i to, ugledavši se u svoje bojare. S mnogim se tatarskim uredbama uvriježili i tatarski nazivi, koji su se održali sve do danas. Ipak krivo misle oni, koji drže, da se baš po tim tatarskim utjecajima razlikuje »neshvatljivo rusko biće« od zapadnoevropskoga. Tih utjecaja doduše ima, ali su više izvanjski i nisu tako značajni, da bi njima mogli objasniti osobitost ruske duše.

Kad je Jug propao, ostala su zapadna područja bez potpore, bez zaleđa. Poslije neuspjelih kompromisa sa Zapadom, osvojili su ih Mađari, Litvanci i Poljaci. Tako se težište mrskoga političkog i kulturnog života sve više pomicalo na Sjever, koji se svojim gospodarstvom povezao sa zemljama oko Baltičkoga mora. U sjeverne su krajeve započeli seliti svi oni, koji su tražili sigurnije životne prilike, ostavljali su svoje domove i naselja, koja su propadala, prolazili su širokim prostorima, okupljali se na novim mjestima, a iza njih je bujala stepa, beskrajna i pusta. Nova će moćna ruska država nastati sjevernije od stare, odavle će novo žarište iznova sakupiti sve ruske zemlje, kad se raspadne tatarsko carstvo. Tu će zadaću izvršiti moskovska država, njen početak i razvitak ispunjava drugi period ruske povijesti.

§ 3. Unutrašnji državni život

Već smo u uvodu rekli, da su Slaveni oko Dnjepra, toga starog trgovačkog puta, živjeli u primitivnoj državnoj organizaciji, da se nisu povezali u jedan jedinstven narod, nego su se međusobno razlikovali po rodovima, obiteljima i plemenima. O općim su stvarima raspravljala i odlučivala »vijeća« (parlament), koja su se održala kroz čitavu kijevsku periodu ruske povijesti. Vijeća su hitala, i svoje knezove, kako se to već odavna uobičajilo u Novgorodu. Istina, vijeća nisu imala svagdje i svagda istu moć, jer ju je ograničavala lokalna kneževa vlast i sama kneževa ćud. Isprva su na tim skupovima odlučivali rodovske starješine, a kasnije, kad su se rodovi razdrobili, poglavari pojedinih obitelji. Kod sastanaka mogli su sudjelovati i svi slobodnjaci, ali im prava nisu bila jednaka, očevi su npr. imali jaču riječ od svojih sinova. Na vijeće su dolazili po slobodnoj volji, nitko nije morao biti nazočan, ako nije htio - bilo je to dopušteno, jer su sastanke održavali u glavnim gradovima i kod važnijih zgoda, a nikako u određenim rokovima. Početak je vijećanja najavljivalo posebno zvono. Odluka se nisu svagda strogo držali, često su ih kasnije mijenjali, ako bi to zatražili neki utjecajni uglednici. (Kronika s. 91. o god. 997). Nije bilo ni reda, po kome su glasali. Vijeće je obično sazivao knez, ali i pojedinci ili više članova zajednice. Katkada su sakupljali vijeća i protiv knezova. Narodna je skupština odlučivala kod izbora novoga kneza i kneževa nasljednika, a birala je i činovnike. Da su vijeća zaista bila neobično moćan politički faktor, vidi se i po tome, što se događalo, da se glavari i slobodnjaci nisu htjeli sastati, kad bi ih knez pozvao, da se okupe. Ta je politička institucija živjela punim životom i bila na svom mjestu sve dotle, dok su područja bila malena i dok se društvo nije jače diferenciralo. I što su se državni i gospodarski odnosi više raščlanjivali, što su bili složeniji - kao ono u doba tatarskoga gospodstva - gubilo je i vijeće svoj, utjecaj, a uporedo je s opadanjem te

21. od 267 stranica

demokratske ustanove osilila kneževa moć.Istočni su Slaveni imali svoje knezove već prije dolaska Normana. Opći redovni

poslovi, održavanje unutrašnjega poretka i sigurnost od izvanjskih neprijatelja, tražili su pouzdanika, »knjaza«, koji će rješavati ta pitanja, o kojima samo vijeće nije moglo odlučiti. Rjurikovići su kao Germani staroj, slavenskoj kneževskoj časti dali drugi biljeg, učvrstili je, podigli i vojnički ojačali, a svoju vlast utvrdili »družinama«. Kasnije je kijevski knez bio na čelu čitave Rusije, jer je sjedinio sva područja oko Dnjepra. Ali budući da se država poslije knezove smrti dijelila, to je nastalo mnoštvo malih kneževina, u kojima je slabila vlast državnoga poglavara, osobito, ako bi imetak uglednijih bojara bio gotovo ravan kneževu posjedu. Tad bi se knez oslanjao jedino na narod, ako mu je uspjelo, da ga pridobije svojim sposobnostima i vrlinama. Često su kneza i protjerali. Jaroslavov zamršen i labav red, po kome se dijelila kneževska čast u udjelnim kneževinama (1054), bio je dobra škola za tašte, častoljubive i gramzljive, ali ipak nije potaknuo ni moćnije ni slabije knezove, da se jače sužive s narodom. Tako su učestale borbe među braćom, da se domognu uglednijih i bogatijih udjela, u prvom redu samoga Kijeva. Narod je i sam pozivao knezove na vlast, a onda ih tjerao, ako se nisu držali svojih obaveza (izbornih kapitulacija). Pojedini su vladari nastojali, da sačuvaju svoja makar i neznatna područja potomcima kao sigurnu »otčinu« ili »votčinu«. Stoga su se često odricali i Kijeva i velikokneževske časti, koja je stala slabiti i propadati. Konačno su »votčinu« kao očevu baštinu, kao sinovsko nasljedstvo, kao sinovsko pravo prihvatili svi knezovi na svom sastanku u Ljubeču (1097). Prema tome su u tadašnjoj Rusiji vrijedila tri nasljedna prava kod popunjavanja kneževske stolice: 1) pravo narodne skupštine, da bira svoga kneza, 2) patrijarhalno nasljeđivanje po djedu ili ocu i konačno 3) pravo po prvorodstvu. Jasno je, da je zbog te pravne nesigurnosti bilo i stalnih razmirica, u kojima je odlučivalo pravo jačega. Mač je i tu, kao i na Zapadu, donosio posljednje rješenje i u onim prilikama, kad bi protivničke stranke prekršile kratkotrajne ugovore, koje su potvrdile i posvetile pred raspelom. Otkada su Svjatoslav i njegov sin Vladimir I uveli, da se poslije smrti velikoga kneza zemlja dijeli svim nasljednicima, nisu prestajale borbe o prijesto. Razvrstavanje je cjelokupne baštine po bogatstvu i ugledu poslije Jaroslavove smrti opet izazvalo neprestane diobe: Rusija se tako sve više komadala, dok se nije raspala u bezbroj malih i nemoćnih udjelnih kneževina. To je rasparčavanje osobito karakteristično za suzdalsko doba u XIII vijeku. Poslije Vsevoloda III (1176-1212) dobio je svaki sin svoj »udjel« kao nasljednu kneževinu.

Veliki je knez čuvao državno jedinstvo i vodio izvanjsku politiku, ali je morao pobijati i težnje pojedinih knezova, koji su nastojali, da se osamostale i odbiju od državnoga središta. Međutim se već u početku kijevske periode nekako uobičajilo, da veliki knez preda Novgorod svome najstarijem sinu, a mlađim sinovima, da povjeri upravu drugih područja. Ali kako je poslije Jaroslavove smrti nastalo pet novih središta ruskoga javnoga života, to je Kijev sve više gubio svoj ugled. Naslov »veliki knez« nije u samom početku službeno pripadao jedino kijevskom gospodaru, nego su tako zvali i druge knezove. Tek je Vsevolod od Rostova i Suzdala utvrdio, da službeno pripada samo njemu i njegovim nasljednicima. Vidimo, da se u to suzdalsko doba počeli bistriti i državnopravni pojmovi. Rjurikovići su se kao krvni srodnici sastajali od zgode do zgode na kneževskim saborima, ali obično ne bi došli svi, nego samo oni, koji su imali kakva interesa.

22. od 267 stranica

I tatarsko gospodstvo nije promijenilo osnova staroga reda, po kome su knezovi dolazili na vlast. Možda ga je tek još više kompliciralo, jer se tu sad umiješala i odlučna kanova samovolja. Što je neko područje bilo dalje od tatarske vlasti, kao npr. Novgorod, to je kanov utjecaj bio slabiji, to su i baštinjene norme i stari običaji bili korjenitiji, jači i djelotvorniji. Da bi se održao poredak, trebalo je pravosuđa i uprave, u kojoj je u većim stvarima odlučivao knez, a u sitnijim njegovi činovnici, »tiuni«. Međutim se čitava vlast osnivala na vojsci, koja se dijelila na narodnu vojsku i na ličnu kneževu »družinu«, koja je pratila svoga kneza, i kad bi preuzeo vlast u kom drugom, svakako većem i bogatijem »udjelu«. Družine su nastale od germanskih »pratnja«, koje su došle s Rjurikovićima u Rusiju, a svoj su germanski karakter u glavnom sačuvale sve do kraja X vijeka. Pomalo su ulazili i Slaveni u te družine, koje su već prema moći i ugledu svoga kneza imale od 300 do 3000 ljudi. Kronika posljednji put razlikuje Varjage od Slavena godine 1036: »Tad je Jaroslav skupio veliku vojsku Varjaga i Slavena« (s. 108). Ipak se još dugo razlikuje opća vojska od »družine« (Kronika o godini 1043. s. 110). Kako su knez i družina bili čvrsto povezani, to su neki njeni članovi vodili i upravne poslove. Družine se dijelile na »staru« i »mladu«, tako su se, naime, zvale, ali to ne znači, da su ih razvrstavali po dobi njihovih članova, nego je uglavnom odlučivalo porijeklo, ugled i kneževe simpatije. Tako npr. veli Svjatopolk: »Imam 800 svojih junkera« (Kronika s. 156. o godini 1093). A nekoliko redaka prije toga: »Ali se Svjatopolk nije savjetovao sa »starijom družinom« svoga oca i strica, nego s onima, koji su s njim došli«. To mjesto ujedno dokazuje, da se družina selila sa svojim knezom, kad bi pošao u drugu prijestonicu. Mlade su članove zvali »otroki« ili »djetskije« (mladići). Otroki su bili na najnižem stupnju, upravo sluge u kneževoj kući, dok su »djetskije« bili ratnici i činovnici npr. u sudstvu - mnogi su postali »posadnici«, a mogli su steći i bojarsku čast. Što se kasnije u XIII vijeku čitava ta klasa zove »djeti dvorjanskie«, bojarskom djecom, potječe sigurno odatle, što su članovi kneževe družine postajali bojarima. Isprva je bio »dvorjanin« svatko, tko je radio u kneževu domu, ali je ipak bilo i socijalnih razlika, već prema službi, koju je netko vršio. Tad je još na dvoru bilo i slobodnih i neslobodnih ljudi. Za višom su službom na dvoru težili i bojarski sinovi, jer ih je približavala knezu, i tako im mogla donijeti koristi. Tako je iz klase dvorskih ljudi nastalo sve utjecajnije plemstvo, »dvorjanstvo«. »Kneževski bojari« t. j. bojari u kneževoj službi i kneževi »ljudi« bili su »starija družina«, a članovima su te klase mogli postati i oni iz »mlade družine«, kako to potvrđuju i spomenuta »bojarska djeca«. Mlada je družina bila »gridba« ili »grid« (ratnici), ali je zaostajala daleko iza starije družine. Članovi su stare družine bili bogati, pa nisu dolazili u kneževu službu sami, kao oni »mladi«, nego sa svojom družinom. Budući da su se odnosi između kneza i njegove družine osnivali na ugovoru, »rjadu«, to se taj ugovor mogao i prekinuti, a pojedinci bi sa svojim družinama prelazili u službu drugom knezu. U ono je doba još vrijedilo pravo slobodnoga seljenja, koje su vladari nastojali da ukinu.

Knez se u administrativnim i vojničkim pitanjima dogovarao sa svojom pratnjom. Iako je vrlo vjerojatno, da su članovi kneževa savjeta, »dume«, prvenstveno bili bojari, »dumci«, mogao je knez pozvati i predstavnike nekih gradova i članove svoje mlađe pratnje. Otkada se Rusija kristijanizirala, porastao je ugled crkvenih dostojanstvenika, koji su svojom obrazovanošću utjecali na kneževe odluke, iako nisu bili »dumci«. Po državnom pravu nije knez morao sazivati dume, već je to činio po starom utvrđenom običaju. Ako u važnijim

23. od 267 stranica

prilikama ne bi pitao svojih savjetnika, to bi se tome svi začudili, kako je to ponegdje zabilježila i Kronika (npr. s. 156. o godini 1093): »Svjatopolk se nije posavjetovao sa starijom družinom«. Duma je savjetovala, ali knez nije morao prihvatiti savjeta. Kako je, dakle, knez sam odlučivao, to je samo on bio odgovoran za sve svoje odluke i čine. I što se njegova vlast vise utvrđivala, to je više utjecao i na pravosuđe.

Posebni se kneževi sudovi ne spominju u najstarijem dijelu »Ruskaje Pravde«, u kojoj je za vlade Jaroslavove kodificirano običajno pravo iz kijevskoga doba. U najstarije vrijeme nije bilo razvijenih državnopravnih pojmova, pa je knez predao sudstvo svojim ljudima, kao što je tim činovnicima svoga doma povjerio i državnu upravu. Ti su kneževi funkcionari, »tiuni«, bili neslobodnjaci i obično lično zavisni o knezu. Često su »državne sluge« ugnjetavali narod i bili podmitljivi sudci. Ali ih je knez trebao, jer nisu zbog svoga niskoga porijekla bili opasni, jer nisu težili za samostalnošću.

Sudilo se po običajnom pravu. U prvom se rukopisu »Ruskaje Pravde« (I i II redakcija, kod Goetza s. 24) još jasno razabira to običajno pravo, kako ga je razvio još stari rod kao javnopravna zajednica, koja je jamčila za svakoga svoga člana. Pogansko se porijeklo toga prava pokazuje već u prvoj odredbi, koja prihvaća krvnu osvetu kao pravni oblik: »Ako ubije čovjek čovjeka, to brat osvećuje brata, ili sin oca, ili bratić ili sestrić. Ako nema nikoga, da se osveti, tad počinitelj plaća 40 grivna po glavi«. Iz tih se riječi vidi, da je redakcija vrlo stara, jer se pravno slobodnjaci još ne razlikuju po svom staležu, pa je krvarina za sve jednaka. Kasnije se prilike izmijenile, a ta se odredba u III redakciji sročila ovako; »Ako nema nikoga, da se osveti, tad će počinitelj platiti po glavi 80 grivna, ako je ubio kneževa čovjeka ili tiuna. Ako je ubio Rusa, bilo gridina, bilo trgovca ili bojareva tiuna, mačonošu, izgoja ili Slavena, platit će 40 grivna«. (Goetz, 24, s. 259). Prema tome se rusko društvo u to doba već podosta staleški raščlanilo, a i kneževa je vlast sad u većoj cijeni. Najstarije rusko pravo progoni zločin samo privatnopravno i traži naknadu za oštećene ekonomske interese, ono još ne poznaje državnoga odgajanja, koje se javlja tek kasnije kao fiskalna kazna uz privatnopravnu naknadu. I treća se redakcija gradi na tradicijama najstarijega sročenja, ne uvodi ona neko novo pravo, nego razvija staro i priljubljuje ga novijim prilikama. Kršćanstvo i bizantski pravni pojmovi djelovali su poslije Vladimira prvenstveno na crkvene, ali i na svjetske odnose (npr. brak). U najstarijem dijelu, čini se, ima i nekih odjeka germanskoga prava, ali se ne mogu pronaći elementi nekoga određenog germanskog prava. Kršćanski su utjecaji međutim očigledni, tako kad »Ruskaja Pravda« govori o Jaroslavovim sinovima: »Složili su se, da ukinu smrtnu kaznu za ubistvo i da uvedu novčani otkup« (Goetz, 24, s. 259, 4). Dulji i mlađi tekst »Ruskaje Pravde« nastao je u drugoj polovini XII vijeka. Što se navodi i jedan Monomahov propis, »ustav«, dokazuje, da su »Ruskoj Pravdi« vjerojatno poslužile i neke druge kneževske odredbe kao pravno vrelo. Takvi »ustavi« nisu sistematska pravna rješenja, nego primjena nekoga pravnog principa, ili sud o novom nekom slučaju, koji će poslužiti kao pravna norma u svim sličnim prilikama.

U »Ruskoj Pravdi« je knez i sudac i zakonodavac, koji kao organ javne vlasti zakonito kažnjava svako nasilje, uvredu ili štetu. Stara su se pravna shvaćanja kasnije priljubila kršćanskim principima, ali kako kršćanstvo nije niknulo iz samoga naroda, kako se u svim zemljama i samo nastavilo na domaći društveni poredak, to je i u Rusiji, kao i drugdje, ostalo podosta iskonskih, poganskih uredaba. Ostali su »božji sudovi« (uporedi iskušenje željezom:

24. od 267 stranica

Goetz, 24, s. 291, § 113), a robovi nisu bili pravna lica, nego stvari. »Kod robova i kod otročke služavke nema krvarine« (Goetz, s. 291, § 116). I crkva je imala svojih robova. Budući da je običajno pravo osnova i mlade, znatno proširene redakcije, to je razumljivo, što se pojedini tekstovi, npr. kijevski i novgorodski, razlikuju po svojim lokalnim shvaćanjima.

Iako su Rjurikovići sjedinili rusku zemlju i stvorili neko državno jedinstvo, iako je kijevski knez u svim područjima imao svoje »namjesnike« ili »posadnike«, izbijale su težnje za samostalnošću naročito u gradovima. Gradski je načelnik, »posadnik«, čuvao lokalne interese osobito u doba, kad su knezovi dijelili baštinu. Većim su se gradovima pridružila i manja susjedna mjesta, »prigorodi«, jer ih je pritjerala ekonomska i politička nužda. »Tisjackij« (tisućnik) je zapovijedao posebnom gradskom milicijom, koja je branila gradsko područje i vršila policijsku službu. Tako su u sjevernom području bile četiri vlasti: posadnik, tisjackij, vijeće i knez, i to u doba, kad je oslabila kijevska moć, pa je gotovo samostalni Novgorod morao sam braniti svoje baltičke interese. Takvo se prošireno gradsko područje zvalo »volost«, a obuhvatalo je sporedne gradove i seljačke općine (verv), među kojima su se izricala »pogost-sela« - crkvena, lokalno trgovačka, administrativna i poreska središta.

Porezi su bili različni: u prirodu i novcu, posredni i neposredni, a pripadali su knezu. Zbog razvijene izvanjske trgovine bilo je, za ono doba, mnogo kovanoga novca, i to više stranoga, manje ruskoga. Stara su se imena za novac (grivna, kuna, rezan) sačuvala sve do u XIV vijek, a tek se godine 1317. spominje srebrn rubalj, koji u drugoj polovini toga vijeka postaje sve značajniji i vrijedi 200 denga. Denga je tatarsko ime, što nije čudno, jer se u XIV vijeku i drugi novci zovu tatarskim nazivom. Kneževski je porez u prirodu obuhvatao sve proizvode šumske, poljske i riječne privrede. Porez se različno odmjeravao: po glavi, po plugu (ralu), po ognjištu »podimnoe«). Često bi knez sam putovao zemljom, da ubere porez, narod bi tad morao hraniti i voziti kneza i njegove činovnike. Uz porez ubirao je knez i carinu na robu, sudske pristojbe i t. d, pored toga imao je, naravno, i svoja privatna imanja Državni i kneževi privatni dohodci pritjecali su u istu blagajnicu, nije se razlikovalo što je državno, što kneževo, jer je knez podmirivao sve državne izdatke i uzdržavao sve javne službenike. Svojim je činovnicima prepuštao neki dio od državnih dohodaka, koje su ubrali na svome području - dao im je to, da se prehrane, »v kormlenie«. Mjesto priroda mogli su porezovnici dati za »kormlenie« i novac, kako to već za to rano doba spominje »Ruskaja Pravda«. Tako čitamo (Goetz, 24, s. 261. 12): »A to su bila podavanja za »virnika« u doba Jaroslavove vlade: virnik dobiva 7 vedara slada na sedmicu, jednoga ovna i jednu svinju ili 2 nogate (1 nogata = 1/20 grivne), srijedom jednu tunu ili sir, a petkom isto toliko, svakoga dana ima pravo na dvije kokoši i sedam hljebova, svake sedmice: i prosa sedam uboroka i graška sedam uboroka i soli sedam golvaznaja. To za virnika i njegova pomoćnika«. Neke su odredbe vrlo nejasne, pa su ih činovnici svojevoljno tumačili i grabili korist iz naroda: »Treba dati četiri konja i hraniti ih, koliko mogu pojesti«, a za samoga činovnika: »I namirnica, koliko virnici mogu pojesti, dok sabiru krvarinu« (Goetz, 24, s. 257).

U kijevskoj se Rusiji društvo prema »Ruskoj Pravdi« već prilično raščlanilo. Pored kneza i njegove družine bilo je od davnine slobodnjaka (»ljudi« ili »muzi«), koji se oštro razlikovali od neslobodnih »holopa«. Među slobodnjacima se osobito isticao stalež staroplemićkih velikih posjednika, bojara. Čini se, da taj naziv potječe iz nekoga turskog jezika, pa je bojarstvo stoga i drugoga porijekla, nije isto što i »družina«, koja se razvila iz

25. od 267 stranica

nordijske kneževe »pratnje«. Mnogi su zemaljski bojari stupili u kneževu službu, te su tako kao »kneževi bojari« stekli prvenstvo. Kako se u području oko Dnjepra razvila trgovina, to su i bojari postali trgovci: neposredno su prodavali proizvode svojih posjeda. Kao i zemaljski knezovi, okružili se i bogati bojari svojom družinom, s kojom su često primali kneževu službu. »Ogniščani« su po« red bojara bili drugi sloj otmjenih slobodnjaka. Imali su zemlje i robova, ali je njihov socijalni položaj prilično nejasan, i ne mogu se oštro razlikovati od bojara. Provincijsko se i družinsko plemstvo nije razlikovalo po ugledu, prijelazi su iz jedne klase u drugu bili česti, a pri tome nije prelaznik ništa gubio. Srednji je stalež bio trgovački, i to »gosti« i »kupci«. Isprva su gosti bili trgovci, koji su dolazili na kraći ili dulji boravak, bilo iz tuđine, bilo iz kojega ruskog grada. To su upravo veliki trgovci, koji su se bavili izvanjskom ili međugradskom trgovinom. Tako se s vremenom razvio pojam velikoga trgovca, dok su riječju »kupac« ili »torgovec« označavali domaće lokalne trgovce. Time se ipak trgovački stalež nije razdijelio u dva sloja, već su to bile razlike po imetku i subjektivnoj podhvatljivosti. I kao što je plemstvo trgovalo, tako je i trgovac mogao pravno biti i posjednik - tek se ipak uglavnom bavio trgovinom. Gradovi su bili prirodni trgovački centri, i što je u nekom gradu bila trgovina razvijenija, to su ugledniji bili i njegovi trgovci, kako to dokazuje Veliki Novgorod - ne samo u kijevsko, nego još i u moskovsko doba.

»Smerdi« su bili slobodni seljaci. Kao slobodni »muži« služili su u vojsci, što je teško opterećivalo njihove male posjede, osobito, ako nisu bili vlasnici nego zakupnici. Seljaci su kao najbrojniji stalež snosili i najveći dio poreskih obaveza. Veliki su posjednici prirodni protivnici slobodnom seljaštvu, otimali su mu i zemlju i prava i sve se više koristovali njegovom radnom snagom. Najteže je bilo zakupnik cima, jer su plaćali gospodaru (»gosudar«) četvrtinu od priroda, a najamne su ugovore mogli prekinuti tek, kad bi ispunili neobično teške uvjete. Seljak je tako praktički bio privezan uz zemlju - kasnije je potpuno izgubio svoju slobodu. Pored slobodnih seljaka bilo je u gradovima i slobodnih radnika i obrtnika, koje su zvali »černi«, »černie ljudi«, crni ljudi, što će reći: ljudi niska porijekla. Njih je bilo znatno manje, što nije ni čudo u to doba naturalnoga gospodarstva. Zbog siromaštva ili povremene nevolje mnogi su se ljudi zaduživali, a vjerovniku su za to predavali svoju radnu snagu kao »zakupi« ili »najmiti«. Premda je takav »zakup« morao teško raditi, ipak je sačuvao svoju ličnu slobodu i svoju imovinu, ostao je pravna osoba, pravo ga štitilo i od samoga gospodara - tek je bio deklasiran. Ako bi pokušao da pobjegne i tako izmakne svojim obavezama, potpuno bi izgubio svoju ličnu slobodu i postao rob. Kad bi otplatio dug, postao bi i opet slobodan čovjek.

»Holopi« su bili bez ikakvih prava i slobode, a bilo ih je vrlo mnogo. Radili su sve poslove za svoga gospodara u kući, dvoru i polju. »Holopi« su bili ratni zarobljenici i njihovi potomci, pa onda zločinci ili dužnici, koje su zbog neplaćena duga prodali kao roblje. I čitava je obitelj prodanoga dužnika pala u ropstvo, a mnogi su zbog bijede sami primili kmetstvo. Tko se oženio robinjom, izgubio je svoju slobodu. »Zakupi« su se prema tome razlikovali od »holopa« po tome, što su se mogli osloboditi i lično i ekonomski. Rob je bio stvar, prema tome i roba, koju su izvozili i prodavali. Mnogi su robovi popravili svoj život, ako su ih namjestili kao upravitelje ili činovnike u privatnim ili državnim ustanovama. Ali i tad su bili bez ikakvih prava. Takvi su robovi stjecali ličnu imovinu, pa su se mogli otkupiti, pri čemu im je pomagala i crkva. Crkva se služila različnim disciplinskim sredstvima, da pribavi robovima

26. od 267 stranica

neke olakšice i da potakne gospodare, da ih oslobode. Oslobođen je rob bio bez ičije zaštite, bio je »izgoj« kao oni razbaštinjeni kneževski sinovi. Oslobođenici su kao »kao crkveni ljudi« bili pod zaštitom metropolitovom, koji je bio branitelj i čitavoga klera, samostana i seljaka na crkvenim imanjima.

Stari su poganski običaji ostali u narodu još mnogo vjekova poslije pokrštenja. Uzalud su bila sva nastojanja i teške kazne, da se narod odvrati od »dvojake vjere«, u kojoj se stopili izvanjski kršćanski oblici s poganskim sadržajem. Narod je primio kršćanstvo tek na oko, ali je ono ipak proželo čitav život i poticalo unutrašnji razvitak. Crkva je podupirala knezove u njihovoj težnji, da sjedine dnjeparsku Rusiju i da uklone plemenske osobine i razlike, koje su smetale njenom širenju - a za teškoga je tatarskog jarma upravo ona nosila rusko državno jedinstvo. Ruska je crkva isprva zavisila o bugarskom patrijarhatu u Ohridu, kasnije o ekumenskom u Carigradu, međutim je ipak brzo izgradila svoju hijerarhiju, imala svoga metropolita i u prvo vrijeme pet episkopa. Ruski episkopi nisu imali položaja kao i zapadni biskupi, ali su ipak utjecali na javni život i svojom duhovnom službom i svojom obrazovanošću. Kako ih imenovao sam patrijarh, to su se mogli pouzdati u njegovu pomoć i potporu. Na episkopske su stolice vrlo brzo došli Rusi, ali je »metropolit u Kijevu i čitavoj Rusiji« još dugo bio Grk. Tek iznimno bi Rus postao metropolit tako: Hilarion u XI i Kliment u XII vijeku. Niže je svećenstvo bilo rusko, ali vrlo neobrazovano, dok su monasi bili obrazovaniji i ugledniji, pa se stoga između njih i biralo više svećenstvo. Samostani i njihovi nadstojnici bili su podložni metropolitu. Osobito je bio ugledan kijevski pećinski samostan »Pečerskaja lavra« (Kronika s. 111. i d. god. 1051). Crkva, kler, svi njeni štićenici i posjedi imali su svoje duhovno sudstvo, koje se držalo propisa grčke crkve, kako su bili kodificirani u »Nomokanonu«. I svjetovnjaci su u crkvenim pitanjima (brak) dolazili pred duhovni forum. Kako je crkvi trebalo školovanih ljudi, to se zauzimala i za škole i prosvjetu. S grčkom crkvom došlo je i bizantsko crkveno graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo, premda je bilo i zapadnih i orijentalnih utjecaja. Rusi su preuzeli istočni ritual i svete knjige i tekstove na književnom crkvenoslavenskom jeziku, kojim su se služili i balkanski Slaveni. Kad su se Rusi pokrstili, primili su i bogatu crkvenoslavensku književnost, a ta je bila odlična osnova teologijske, filozofijske, juridičke i historijske obrazovanosti. Jezik je doduše bio južnoslavenski, ali su ga Istočni Slaveni dobro razumijevali. S knjigama su primili i književni jezik neobično istančana i skladna izričaja, trebalo ga je tek neznatno primjeriti lokalnom govoru. U pastirskim je pismima crkva počesto isticala, da je slavenski jezik potreban i opravdan u bogoslužju - tako npr. kijevski metropolit Nikifor (1104-1120). Nikifor je bio Grk i slabo govorio ruski, ali u svojoj poslanici o velikom postu žali, što nema jezičnoga dara sv. Pavla, da se riječima obrati svojim vjernicima, pa je stoga primoran pisati. To je svoje pismo sigurno sastavio grčki i dao prevesti. Čitava ruska književnost toga doba nosi biljeg svojih duhovničkih autora, kao uglavnom i tadašnja književnost u zapadnoj Evropi.

I kronike odišu religioznim duhom svojih sastavljača - duhovnika. Među sačuvanim kronikama najstarija je »Nestorova«. Poznajemo monaha Nestora iz kijevskoga samostana, koji je sastavio žitija svetih mučenika Borisa i Gleba i još svetoga Feodosija. Stupio je kao mladić u taj samostan nekako u posljednjoj četvrti XI vijeka. Iako je Kronika sigurno nastala u tom samostanu, ne može se dokazati, da ju je napisao Nestor. Na kraju se Kronike uz godinu 1116. potpisao neki Silvestar, koji je »ovu knjigu, Kroniku, napisao«, a to će reći prepisao i

27. od 267 stranica

možda preradio. Ali je Silvestar, »iguman sv. Mihajla«, nije napisao, jer nije bio član toga samostana, koji se u Kronici toliko ističe i hvali. Prikazi su u Kronici običnoga analističkog oblika, a svrha im je, kako se veli već prvim riječima: »To su pripovijedanja o prošlim godinama, o počecima ruske zemlje, tko je u Kijevu prvi vladao i odakle je nastala ruska država«. (Kronika s. 1). Ovo se »pripovijedanje o prošlim godinama« započinje Noinim sinovima, koji dijele zemlju poslije općega potopa, a zatim pisac niže događaje kronologijskim redom do godine 1110, premda usput spominje i nešto iz godina 1112. i 1113. Pisac se služi usmenom narodnom predajom, iskazima očevidaca, crkvenoslavenskom legendarnom literaturom i historijskim dokumentima kao: starim ugovorima s Bizantom i kratkim analističkim zapisima iz kijevskoga samostana. Vrela su mu i bizantski historici: Johanes Malalas, Georgios Monahos Hamartolos i Georgios Synkelos, koji su bili već prevedeni na slavenski jezik kompilatornim samostanskim kronikama. Međutim ta ruska kronika nije suhoparna, kao što je Synkelosova, nije ni tako historijski oskudna kao Malalasova, ni tako jednostrano samostanska kao Hamartolosova - premda se svagdje osjeća, da je autor redovnik. Biblija i legende utjecale su na piščeve historijsko-filozofijske poglede, na oblik, u kome izlaže tekst, pa i na sam stil. Nestor se ipak odlikuje sažetim, jasnim jezikom, živom zornošću i narodnim ponosom. Međutim narodno i duhovničko stajalište zasjenjuje historijsku vjernost, za kojom očito teži, jer upotrebljava isprave i državne ugovore. Ne valja mu zamjeriti, što su se potkrale netočnosti i protivurječja, jer je materijal vrlo opsežan, a vrela oskudna i često nepouzdana. Ponegdje nije mogao događaje nanizati u kruti kronologijski red, pa je mnoge obilježio netočnim godinama. Kronika je narodna, ali je shvaćanje kijevsko i kijevskih knezova, kronist prema tome izvještava ili prešućuje. Piscu je pored toga jednako na srcu da prikaže, što znači »Pečerskaja lavra«, njegov samostan, za Rusiju.

Prikazivanja se započinju s drugim desetljećem XII vijeka, a poslužila su kao osnova kasnijim kronikama, koje prihvaćaju kod »Pripovijedanja o najstarijim vremenima« i redom navode kasnije događaje. »Pripovijedanje o najstarijim vremenima« se nije sačuvalo kao samostalno djelo. Kod XIII se vijeka udaljuju pisci od svog uzora i iznose zgode iz svoje uže domovine, pa prema tome zanemaruju zbivanja u čitavoj ruskoj zemlji. Tako se u kronistici ogleda razvitak pojedinih ruskih krajeva. Već se u XII i XIII vijeku ističu pored Kijeva Novgorod i Perejaslavlj, pa onda Halič i Volinj, Suzdal, Vladimir, Rostov, Pskov i Tver. U XIII se vijeku sjeverna analistika posve odijelila od južne, i to ne samo po svom sadržaju, nego i po stilu. Tek kad je u XV vijeku Moskva započela skupljati rascjepkanu zemlju, zahvaćaju i povjesnici svojim pogledom čitavu Rusiju.

Sve su kronike na crkvenoslavenskom jeziku, ali se kod autora osjeća jezični utjecaj njihove ruske domovine.

Već i najstariji spomenici imaju podosta rusizama, a crkvenoga su karaktera, kako to pokazuju i spomenute Nestorove legende. Među tim najstarijim djelima ruske književnosti treba spomenuti »Ostromirovo evanđelje«, koje je sastavio đakon Grigorij u godinama 1056/57. za Ostromira, novgorodskoga posadnika i rođaka kijevskoga kneza Izjaslava Jaroslavića. To je evanđelje upravo »aprakos«, pa sadrži samo nedjeljne i svetačke odjeljke, koji su svrstani prema crkvenoj godini. Rukopis je bogato ukrašen ornamentima bizantskoga stila. Sačuvalo se i mnogo starih tekstova Novoga i Staroga zavjeta iz XI vijeka na ovamo, i to čitavi, ili u ulomcima. Duhovna literatura toga doba ima i drugih djela, ali se ugledala u

28. od 267 stranica

Bizant kao naučni izvor, te je stoga prilično nesamostalna. Ima tako propovjedi, pastirskih pisama i polemika protiv »Latina«. Novgorodski je episkop Luka Šidjata, Rus, napisao »Pouku« svojoj duhovnoj braći. Osobito je bio plodan Ilarion, kijevski metropolit (1051), koga je pozvao vrlo obrazovani veliki knez Jaroslav. Ilarion je prvi Rus, koji traži, da ruska crkva povede misijsku akciju kod nekršćanskih naroda. Jaroslav i metropolit Ilarion sudjelovali su kod osnutka kijevskoga pećinskog samostana, o čemu Kronika opširno pripovijeda. Taj je samostan uskoro postao duhovno i kulturno središte u staroj Rusiji. Već je Jaroslavov sin Izjaslav tražio u svom burnom životu njegovu pomoć. Za igumana Feodosija (1062-1074) uveli su tu pravila o studijama, a sam se iguman borio protiv praznovjerja, kako to prikazuje Nestor u svoj kronici: »Jer gle! Ne živimo li kao pogani, kad vjerujemo u zloslute susrete. Kad netko naiđe na redovnika, nerasta ili svinju, tad se vrati. Nije li to poganski?« (Kronika s. 122. up. s. 246). Kao što Šidjata daje savjete, tako taj iguman, koga Nestor prikazuje kao sveca, poučava narod, knezu Izjaslavu savjetuje, kako će postiti, a svoje monahe opominje i upućuje na pravi redovnički život. Ilarionu se pripisuje i polemički spis protiv Latina, ali nije sigurno, da ga je on napisao. I u najstarijoj Kronici ima takva polemika (s. 81. i d) nepoznata pisca. Kako su metropoliti i episkopi ponajčešće Grci, to se nisu vazda neposredno obraćali svojim vjernicima, jer nisu znali fizika. Spomenuti se već metropolit Nikifor požalio, što ne govori ruski. Ali episkopi, rođeni Rusi, razvili su pored jednostavnoga i praktičkog stila i umjetničku prozu prema bizantskim ugledima.

Pobožnost je već zarana nagonila ljude, da pohađaju sveta mjesta, a o tim se hodočašćima sačuvalo i dosta putopisa. Tako se u početku XII vijeka uputio iguman, »nedostojni sluga Daniil«, da vidi sveti grad i obećanu zemlju. Svoje je hodočašće opisao kao gorljiv, zanesen redovnik. Ne zaboravlja on nijedno svetište ili crkvu, čudotvorne slike i relikvije, dok se za sve ostalo malo zanima. Ipak doznajemo, da ga je kralj Balduin ljubazno primio i dopustio mu, da postavi na Sveti grob svjetiljku iz ruske zemlje. Na široko pripovijeda o tom činu, kako je svojim »grješnim rukama« stavio svjetiljku do nogu, jer je do glave stajala grčka, a sa strana svjetiljke Sava-samostana i drugih. Njegovo se djelo mnogo čitalo, premda je tada krug obrazovanih svjetovnjaka bio vrlo malen. U to su doba u Rusiji, kao i drugdje, bili obrazovani samo viši svećenici, redovnici i oni dvorjani, koji su živjeli s knezovima i velikašima. Vladimir Monomah je i sam napisao »Pouke mojoj djeci«, koje se djelo sačuvalo u Laurencijevoj kronici o godini 1096. (Kronika s. 194. i d). Monomah se ugledao u biblijske i klasične uzore, koji su bili prevedeni u Zborniku (»Izbornik« ili »Zbornik«) od 1076. Taj se Zbornik držao bugarskoga prijevoda s grčkoga originala. Ima i jedan stariji »Izbornik« iz godine 1073, koji je napisao đakon Joan za velikoga kneza Svjatoslava Jaroslavića. Ovaj je zbornik drugi po redu među datiranim ruskim spomenicima, prava je enciklopedija teologijskih i naučnih članaka. Rukopis je osobito vrijedan zbog svojih slika, među kojima je i slika Svjatoslavova, njegove žene i pet sinova. Zbornik iz godine 1076. sadrži teologijske, filozofijske i pedagogijske članke, prvi govori o koristi, koju donosi čitanje knjiga. Sumnja se, da je taj Zbornik nastao u Svjatoslavovo doba. Tako su u Rusiju već rano prodrle duhovne nauke bizantskoga tipa, što će reći: enciklopedijsko i eklektičko skupljanje stečenih spoznaja i znanja. Iz takva je zbornika, »Pčela«, crpao i svjetovnjak Daniil Zatočnik (»Prognanik«), o kome inače ne znamo gotovo ništa.

Iz tadašnjega se doba sačuvala jedina umjetnička pjesma »O Igoru«. Nepoznat pjesnik,

29. od 267 stranica

svjetovnjak, pun je ruskoga nacionalnog osjećaja i dobro poznaje ratnički zanat. Iako je pjesma srodna narodnom epu, razlikuje se od njega plemenitijim jezikom, stilom i drukčijim ritmom. Narodna epika, kako odjekuje u mnogo poznijim »bilinama«, osobita je jezika, ritma i načina kako prikazuje događaje i radnju. Nedavno su pronašli ostatke te narodne junačke epike na ruskom Sjeveru, epike, koja se po izričaju potpuno priljubila svojim seljačkim slušačima. Narodni su je pjevači predavali jednoličnom melodijom, a ona se i nenapisana sačuvala pokoljenjima. Naziv su »biline« (»događaj«) preuzeli iz pjesme »O Igoru«, i tek u novije vrijeme tako prozvali te narodne junačke pjesme. Ukoliko narodne pjesme govore o historijskim događajima, rado spominju Vladimira i njegove vitezove »okrugloga stola«, od kasnijih vladara, Petra Velikoga. Ima i mnogo duhovnih i svjetovnih pjesama.

Prvo je razdoblje ruske povijesti doba bujnoga razvitka u unutrašnjoj i izvanjskoj politici, i mnogostrukih, razgranatih duhovnih nastojanja. To treba osobito istaknuti, jer mnogi još drže, da je tada u Rusiji bila duhovna pustoš. Prirodni je učitelj i ugled Bizant, i to jednako u književnosti, kao i u likovnoj umjetnosti: kiparstvu, slikarstvu i graditeljstvu. Ponešto je utjecao i Zapad. Tatarsko je gospodstvo presjeklo put dotadašnjem kulturnom i duhovnom stvaranju, a ponovni se razvitak započeo na Sjeveru, gdje se međutim zametnulo novo političko središte.

Drugo razdoblje - Moskovska država

§ 1. Počeci Moskve

Moskvu se pominje prvi put u polovini XII vijeka (1147), a najmlađi Monomahov sin Jurij Dolgorukij se navodi kao njen osnivač. Isprva je pripadala vladimirsko-suzdalskoj kneževini kao južna pogranična utvrda na rijeci Moskvi. Tek je poslije smrti novgorodskoga kneza Aleksandra Nevskoga postala samostalna kneževina. Aleksandar Nevskij je vodio uspješne ratove protiv Šveda na Nevi, odatle »Nevskij« (1240), a kako je time pobijedio Zapad i rimski katolicizam, to ga je istočna crkva proglasila svetim. Njegov je najmlađi, maloljetni sin Daniel dobio Moskvu poslije očeve smrti (1263) kao udjelnu kneževinu. Daniel je dugo vladao († 1303) i spretnom politikom stekao Perejaslavj. U tom je području i gnijezdo Danilovića kao sporedne i samostalne grane normanskih Rjurikovića. I njegov je sin Jurij († 1326) bio sposoban i bezobziran vladar, koji je povećao svoju očevinu tako, što je Smolensku na vjeru oteo Možajsk na gornjem toku rijeke Moskve, te kod njena utoka Rjazanu grad Kolomnu. Tako je zavladao čitavim moskovskim područjem, kojim su prolazili trgovački putovi u Novgorod i prema Volgi. Njegova je kneževina postala posrednikom, a budući da je imala centralan položaj, to je bila sigurna od izvanjskih neprijatelja. Slaveni su se tu naselili prilično kasno, i u prvo se vrijeme bavili šumskim, poljskim i riječnim gospodarstvom. Prema tome u tim krajevima nije bilo trgovine kao u staroj dnjeparskoj Rusiji, ali će kasnije kraj oko Moskve zagospodariti trgovačkim putovima, koji su se prekrštavali u tom središnjem dijelu prostrane ruske ravnice. Budući da je Jurij umro bez sinova, naslijedio ga je brat Ivan Danilovič Kalita (»Kesa«). Kalita je omilio kanu, jer je pokorio buntovnički Tver, pa je tim činom stekao i naslov moskovskoga velikog kneza (1328-1341). Zlatna mu je horda dopustila,

30. od 267 stranica

da sam ubire tatarski porez, što mu je pomoglo, da se oslobodi kanovih činovnika. Crkva je priznala taj politički uspjeh moskovskoga kneza osobito stoga, što joj je Kalita bio odan, i to ponajviše što je namjerio, da Moskvu učini i crkvenim središtem. To mu je i uspjelo, kad se metropolit Makarij preselio iz Kijeva u Vladimir (1300). Moskovski je knez željeznom rukom držao unutrašnji red i progonio zločince i buntovnike. Tako je zemlja ojačala i gospodarski, te je mogao bez ratova steći nova područja. Među ostalim kupio je Ugljič sjeverno od Moskve, Beloeozero na Volgi, Halič i još neke manje posjede. Red i mir privukli su pučanstvo iz drugih krajeva, a i mnogi su bojari stupili u njegovu službu. Kalita se već nazivao velikim knezom čitave Rusije, i gotovo je i to postao, jer je »uspješno skupljao rusku zemlju«. Međutim je i on smatrao, da je država njegova privatna svojina, i testamentarno je podijelio među sinove, a neke je krajeve dao i svojoj ženi. Ipak je najviše ostavio najstarijem sinu Simeonu, ali je odredio, da sama Moskva bude zajedničko vlasništvo trojice braće: Simeona, Ivana i Andreja.

Simeon Ponosni (»Gordij« od 1341-1353) je postao veliki knez, premda su ga drugi ruski knezovi opadali kod kana. Što više, uspjelo mu je, da im se tatarskom pomoći nametne kao vrhovni gospodar. I Simeon je povećao svoj posjed kupnjom i čvrstom rukom držao unutrašnji mir. U njegovu je službu dolazilo sve više bojara, osobito s Juga, a to je jačalo njegovu vojničku moć i ugled njegove prijestonice. Kako ga je kan volio, to mu je pomogao, da odbije opasnoga litvanskog kneza Olgerda, koji mu je bio nezgodan zapadni susjed.

Njegov brat Ivan II Lijepi (1353-1359) bio je slab i nemoćan vladar, ali je na sreću imao odlična savjetnika, metropolita Alekseja, čije je savjete rado poslušao i Simeon. Metropolit je vodio osobito spretnu tatarsku politiku, i tako osigurao vlast svome knezu. Moskovsku hegemoniju nije priznavao samo kler, nego i bojari, koji su rado primali službu najuglednijega i najmoćnijeg ruskog kneza. I ne samo što su se knezu pokoravala ta dva staleža, nego i narod, jer je u Moskvi bio život najsigurniji. Tako nije bilo nikakvih buna ni nereda, kad je umro Ivan II, država je bila dovoljno jaka, da bez ikakvih potresa primi Ivanova sina Dmitrija kao kneza.

Dmitrij Ivanovič Donskoj (1359. odnosno od 1362-1389) bio je maloljetan, kad mu je umro otac, navršivši tek 30 godina. Mjesto Dmitrija vladao je iskusni metropolit Aleksej. Suzdalski knez Dmitrij je isprva svojatao naslov velikoga kneza, ali je podlegao u borbi s jačim moskovskim snagama. Tako je vladimirsko područje, a prema tome i velikokneževska čast konačno pripala Moskvi. Dmitrij se Donskoj oženio kćerkom suzdalskoga Dmitrija, što je bio izvanjski znak njihova izmirenja (1365).

Otkada je postao punoljetan (1362), branio je sve do godine 1375. svoju čast velikoga kneza i protiv S uzdala i protiv Tvera. Bojevi su bili teški, ratna sreća promjenljiva, pa je često i sama Moskva bila u opasnosti, ali ju je svagda spasio kameni zid, koji se tek nedavno sagradili. Konačno je Dmitrij pobijedio i mirovnim ugovorom primorao suzdalskoga i tverskoga kneza, kao i ostale samostalne vladare, da mu pošalju vojničku pomoć za rat protiv Tatara i Litvanaca.

U Litvi su međutim izbili unutrašnji nemiri, što ju je oslabilo, pa nije više bila opasan neprijatelj. Neredi su se započeli poslije Olgerdove smrti (1377). Olgerd je kod diobe Litve dobio istočne krajeve i snažnom politikom stekao Smolensk, krajeve oko Dnjepra i Desne, čitavo rusko jugo zapadno područje s Kijevom, dok se na Sjeveru osjećao njegov utjecaj u Novgorodu i Pskovu. Moskva je bila najjači protivnik njegove ruske politike, a da je oslabi,

31. od 267 stranica

podupirao je tverskoga kneza u borbi za velikokneževsku čast. Olgerd je zatražio i metropolita za Kijev, Litvu i čitavu Rusiju, da bi tako i crkveno osamostalio krajeve, kojima je zavladao. Bizant je tek godine 1376. priznao metropolita za »Kijev i čitavu Rusiju«, ali je već bilo prekasno, jer je Olgerd uskoro zatim umro (1377). Njegova je politika proširila Litvu, primakla je području »Zlatne horde«, a sukobom će se tih dvaju neprijateljskih susjeda okoristiti moskovski veliki knezovi.

Tatari već odavna nisu bili jedinstveni i moćni kao nekada - i kod njih se javljale unutrašnje razmirice, pa su raspuštene i divlje tatarske horde pljačkale Rusiju. Kako je poslije Olgerdove smrti Litva oslabila i nije bila opasna, to je Dmitrij krenuo protiv Tatara. »Bila je krvava bitka na Voši između velikoga kneza i bezbožnoga Mamaja, i Bog je pomogao velikom knezu«. (Kronika o godini 1378). Ta bitka u rjazanskom kraju nije donijela odluke. Snažni je uzurpator Mamaj skupio sve sile, sklopio savez s Litvom i pridobio rjazanskoga kneza, da s njim krene protiv Moskve. Tako je Mamaj skupio veliku vojsku i započeo rat protiv Dmitrija, kome su prema mirovnom ugovoru pošli u pomoć ruski knezovi sa svojim četama. Pošli su preko Oke i dalje preko Dona. Do odlučne je bitke došlo na Kuljikovu polju, kraj utoka Neprjadve u gornji Don (8. septembra 1380), i to prije nego su Tatarima stigli u pomoć spori Litvanci. U početku se ratna sreća priklonila Tatarima, a sam je Dmitrij pao s konja i onesvijestio se. Ipak ih je konačno porazio, jer je iznenada navalila ruska rezerva, koju je spretno sakrio u šumi. Ta je narodna i vjerska pobjeda podigla ugled Moskve i njene dinastije, a Dmitrij je dobio nadimak »Donskoj«. Slavu mu nije potamnio ni ponovni ratni pohod novoga kana Tohtamiša, koji je godine 1382. opustošio moskovski kraj i spalio samu Moskvu. Dmitrij je pobjegao, pa je kasnije morao dati svoga sina Vasilija kao taoca i plaćati povećani danak. Međutim narod nije zaboravio njegove pobjede na Donu.

Vasilij I je naslijedio svoga oca i vladao dugo (1389-1425). Kao i otac pazio je lijepo bojare i slušao njihove savjete. Proširio je moskovsku kneževinu, dobio Murom, Suzdal i Nižnij-Novgorod. Tako je njegova vlast dopirala sve do srednje Volge. Domogao se i Dvine, a dugim je ratovima pritisnuo i Veliki Novgorod (do 1417), koji se našao u velikoj stisci, osobito stoga, što je Pskov za tih ratova priznao vlast moskovskoga kneza. Kad se kan Tohtamiš zavadio sa svojim vrhovnim gospodarom Timur-Lenkom, zatražio je Vasilijevo prijateljstvo, jer je htio, da se osigura s ruske strane. Vasilij je Tohtamišu poslao bogate darove i molio ga, da ga prizna velikim knezom. Timur-Lenkov je pohod protiv Tohtamiša (1395) doduše opustošio moskovske krajeve, ali je poštedio Moskvu, štoviše, knez nije htio više Tatarima plaćati danka. U to je litvanski knez Vitold poveo križarski rat protiv Tatara, međutim je izgubio odlučnu bitku na Vorskli kraj Poltave (1399). Tako nije ni Vitoldu pošlo za rukom da oslobodi ruske krajeve od tatarskoga jarma. Moć će tih nomada ipak opadati, jer će je oslabiti unutrašnje razmirice. Godine su 1408. i opet provalili u Rusiju, pa je Vasilij morao pobjeći. Ipak nisu osvojili Moskve, a nove su ih svađe njihovih voda primorale da se vrate. Moskva se i ovoga puta spasila, jer je platila veliku otkupninu.

Kako se oko Moskve okupile sve zemlje do Dvine i Dnjepra, to se morala sukobiti s Litvom, što nisu mogle spriječiti ni rodbinske veze njihovih vladara. Vasilijev je tast Vitold poveo istočnu politiku svoga ujaka Olgerda, ali su mu planove ometale dinastičke suprotnosti i poljsko takmičenje, koje se pojačalo, otkada se njegov bratić Jagielo oženio poljskom nasljednicom Jadvigom. Vitold je branio litvanske interese u Rusiji i od Tatara, svojih

32. od 267 stranica

jugoistočnih susjeda, i od Moskve, koja je sve više nadirala. Ipak se tast i zet nisu zaratili, nego su mirno riješili svoje sporove sporazumom. Po tom je ugovoru (1408) granica njihovih područja bila rijeka Ugra, koja utječe u Oku kraj Kaluge. Litva je dobila Smolensk, ali time nisu bila riješena sva sporna pitanja.

Vitold je prihvatio i Olgerdovu crkvenu politiku i nastojao, da svoje ruske krajeve odkine od moskovskoga utjecaja. U to je umro metropolit »Kijeva i čitave Rusije«, a Vitold je zatražio od patrijarha, da imenuje novoga metropolitu u Kijevu mjesto u Moskvi. Međutim se Vasilij opirao, i konačno pobijedio pa je novi metropolit Focije introniziran u Moskvi. Mnogi pravoslavni episkopi nisu bili zadovoljni tim izborom, pa su poslušali Vitolda, koji ih je nagovorio, da izaberu Bugarina Grigorija Samblaka (1415) kijevskim metropolitom. Episkopi su istaknuli, da Bugarska i Srbija imaju svoje metropolite, što su tražili i za litvansku Rusiju. Kako su tada svi ruski krajevi bili vjerski jedinstveni i Moskvu smatrali svojim duhovnim središtem, to je taj izbor značio rascjep u ruskoj crkvi. Samblak se u Kijevu gorljivo založio za uniju s Rimom, što je i razumljivo, ako ocijenimo tamošnje vjerske i političke utjecaje, a jednako je razumljivo, što je Focije u Moskvi oštro pobijao svako približavanje zapadnorimskoj crkvi. Kad je 1419. Samblak umro, nestalo je za dulje vremena i zapadnoruske metropolije, pa je Moskva ostala najvažnijim crkvenim središtem.

U moskovskoj je dinastiji već Kalita odredio, tko ima pravo na prijesto, a budući da su taj red dosada svi poštivali, to nije dosada bilo nemira i svađa za nasljedstvo.

Ali kad je umro Vasilij, podigao se njegov mlađi brat Jurij, galički knez, i zatražio prijesto po pravu svoga starješinstva.

Malodobnoga su Vasilija II Vasiljeviča (1425-1462) podupirali metropolit Focije, njegova majka Sofija i djed Vitold, koji je umro 1433. kao osamdesetogodišnji starac. Obje su stranke okrutno ratovale (do 1450), ali bez trajna uspjeha. Kan se priklonio Vasiliju, jer je moskovski bojar Vsevolodskij vodio vrlo spretnu politiku. Tako se konačno ipak utvrdilo, da sin nasljeđuje oca, a taj je red bio povoljan i za državu i za narod.

U tom je ratu između predstavnika sinovskoga i senioratskoga prava Vasilij II oslijepio svoga bratića Vasilija Razrokoga (»Kosoj«), kad je taj lukavo podigao bunu god. 1435; Za osvetu oslijepio je njegov brat, knez Dmitrij Šemjaka, Vasilija II (»Slijepi«) i protjerao ga s prijestolja. Ali se Vasilij i opet dočepao vlasti i otrovao Šemjaku u Novgorodu (1453) i tako sebi osigurao očev prijesto. Zbog dinastičkih borba u Moskvi nisu se Tatari bojali ruske moći, iako se »Zlatna horda« već odavna u sebi raspadala. Pojedini su tatarski vođe pljačkali na svoju ruku ruske zemlje, pri čemu je stradala i Moskva. Tatari su jednom zarobili i samoga Vasilija II, koji je morao platiti tešku otkupninu. Kad je sad Vasilij počeo surovo od naroda skupljati taj novac, izbila je buna, koju je vodio Šemjaka. Velikoga su kneza svrgnuli, a Šemjaka ga oslijepio - ali je to kasnije platio svojom glavom.

U tim se borbama najviši crkveni dostojanstvenici stavili na sinovu stranu i uputili narodu oštro pismo protiv kneza Šemjake. Uz crkvu i velikoga kneza pristali su i svi moskovski bojari. Tek je velikonovgorodski episkop pristao uz Šemjaku i istaknuo težnju svoga grada, da ne zavisi o Moskvi. Kad je sebi osigurao prijesto, napao je Vasilij Slijepi Novgorod i oduzeo mu samostalnost. Tako je i taj knez skupljao ruske zemlje i teritorijalno i crkveno.

Kao zaštitnik nacionalne ruske crkve odupro se svim prijedlozima florentinskoga

33. od 267 stranica

koncila (1439), da dođe do unije sa zapadnom crkvom. Focijev je nasljednik Izidor (1437) pristupio uniji protiv Vasilijeve volje, ali je pobjegao u Rim, kad je knez zatražio od patrijarha, da ga svrgne. Izidor je posljednji Grk na moskovskoj metropolitskoj stolici, a Bizant ga je poslao, da radi za uniju, jer je očekivao, da će ga Zapad pomoći u borbi protiv sve opasnijih Turaka. Međutim se Vasilije nije osvrtao na te bizantske političke razloge, nego je sazvao ruske episkope, da izaberu novoga metropolita. Otada su ruski episkopi sami birali svoga metropolita, a taj je postupak konačno odobrio i carigradski patrijarh Genadios II (1453-1459). Na Izidorovo su mjesto izabrali rjazanskoga episkopa Jonu. Uredba carigradskoga patrijarha o biranju metropolita nije vrijedila za kijevsku metropoliju, pa se stoga jugozapadna ruska crkvena organizacija oštro odijelila od sjeverozapadne. Jugozapadna je crkva pače još neko vrijeme pristajala uz uniju. Vasilij je tako i pored svih nemira sačuvao moć i ugled ruske države i svojom nepopustljivošću u vjerskim pitanjima ojačao Moskvu i moralno.

§ 2. Počeci carske autokracije

Teške su godine očeva vladanja dobro poučile njegova najstarijega sina Ivana III Vasiljeviča (1461-1505). Taj je Rjuriković bio neobično žilav, lukav i mudar, a budući da je još za očeva života upravljao zemljom i imao naslov velikoga kneza, to je za svoje veoma duge vlade još više podigao moskovsku kneževinu. Po ocu je dobio mnogo zemlje, više nego njegova mlada braća, pa je bio od njih i jači. Koliko se u to doba već podigla moć moskovske države, vidi se i po tome, što je rjazanski knez poslije svoje smrti ostavio Ivanu III veći dio svojih posjeda. I taj je veliki knez sabirao ruske zemlje i stekao što nasljedstvom, što kupnjom ili ratom: Jaroslavlj, Rostov, Tver i Novgorod. Iz tih su krajeva nekadašnji njihovi gospodari i dalje primali svoje prihode, ali više nisu bili samostalni knezovi, nego su postali članovi visokoga moskovskog plemstva.

Ivanu je konačno uspjelo da skrši otpor Velikoga Novgoroda. Taj se grad u posljednje doba tek s mukom odupirao svojim jačim susjedima, a osobito je stradao u borbi s Vasilijem II Novgorodski su bogati trgovci i njihov posadnik Boreckij držali, da je od dva zla susjeda Litva ipak manje opasna, pa su se priklonili Zapadu, da održe svoju krutu vlast u gradu. Kad je veliki knez uhvatio Boreckoga i dao ga smaknuti, povela je stranku bogatih posjednika njegova udovica Marfa, koja je Novgorod potpuno oslonila na Litvu (1471). Ali nije odabrala najzgodniji čas, jer je tadašnji poljski i litvanski vladar Kazimir Jagelović bio zaokupljen na Zapadu i nije mogao dovoljno pomoći Novgorodu. I unutrašnje su političke prilike u tom trgovačkom središtu bile vrlo napete, jer su se »mali ljudi« oduprli politici svojih patricija, s kojima su bili u stalnoj socijalnoj borbi. Odlučan je bio i vjerski moment, jer se novgorodski puk nikako nije slagao s katoličkim Litvancima, radije je podupirao politiku moskovskoga velikog kneza. Kazimir je međutim pobijedio »Njemački viteški red« i tako se probio na Baltičko more. Pored toga su u litvanskim rukama bila prostrana ruska područja tako: Bijela Rusija, dijelovi Velike Rusije, Smolensk, Kaluga, Tula, Orel, Kursk i južna Rusija s kijevskom metropolijom. Moglo bi se prema tome očekivati, da će na Moskvu baciti jake snage. Ali se Kazimir nije upletao u ruske poslove.

Razdor se novgorodskih stranaka pokazao i kod izbora novoga episkopa. Bogati su trgovci držali s Kijevom, a njihovi protivnici s Moskvom. Poslije nekoliko ratnih pohoda

34. od 267 stranica

morao je Novgorod konačno u januaru 1478. priznati moskovsku vrhovnu vlast. Istina, druge su godine novgorodski posjednici podigli ustanak, jer su računali na pomoć sa Zapada. Ali uzalud. Ivan III je sad još jače stegnuo povlastice novgorodskih trgovaca i pojedince oštro kaznio. I kasnije je bilo manjih nemira, što je još više razgnjevilo velikoga kneza, koji je sad udario i po novgorodskoj trgovini. Da bi oštetio taj buntovni grad, podupirao je danske trgovce, zbog čega je Novgorod sve više propadao. Godine 1494. silom je potisnuo njemačku trgovinu, pa su se time prekinuli svi odnosi s »Hansom«. Ivan je uzeo i novgorodske kolonije: Vjatku (1489) i Perm na Kami i tako proširio svoje područje do Urala. Ni tu se taj moskovski knez nije zaustavio, nego se na čas probio i preko Urala do Irtiša i Oba.

Tom je moćnom vladaru dopao i zadatak da konačno protjera i Tatare, kojih se moć sve više raspadala. Od središnje se tatarske vlasti u XV vijeku odijelili kazanski i krimski kanat, pa je krimski kan Mengli-Girej podupirao Ivana u borbi protiv »Zlatne horde«. Česte su razmirice u hordama u posljednje doba olakšale položaj velikih knezova, a Ivanov su sad i ojačale. Ivan je primorao kazanskoga kana, da mu plaća tribut (1487), a odlučno se umiješao i u razmirice o tatarski prijesto. S krimskim se kanom udružio, jer je i on bio protivnik »Zlatne horde«, pored toga je Ivan tražio njegovu pomoć protiv Litve. Tako se veliki knez posve drukčije odnosio prema krimskorn kanu nego prema kazanskom. Kad je Mengli Girej morao priznati tursku vrhovnu vlast, ostali su prijatelji, jer je Girej u Ivanu imao neki oslonac protiv Turaka, a ovaj je preko kana izgradio gospodarske odnose s Turskom. Ipak Ivan nije žestoko nastupio protiv »Zlatne horde«. Doduše, nije kanu platio danka i nije ga pohodio, ali se kan osvetio i dva puta opljačkao njegovu zemlju. Ivan se već pobojao, da će Tatari navaliti na Moskvu, pa je i protiv savjeta visokoga svećenstva i pored narodnoga nezadovoljstva otposlao svoju obitelj na Sjever. Ali kako se i kan bojao ruske vojske, to nije došlo do veće bitke. U međusobnim je tatarskim borbama nadjačao krimski kan, što je značilo kraj »Zlatne horde« (1502). Njeni se slabi ostaci sačuvali u astrahanskom kanatu.

Ivan je vodio vrlo opreznu politiku, i to stoga, što su Tatari računali s litvanskom pomoći i što su mu mlada braća i bratići bili potajni neprijatelji. Litva je međutim ostala po strani, jer se Kazimir posve dao na svoju zapadnu politiku. Zbog toga su rusko-litvanski velikaši sve više prilazili Moskvi, koja se razvijala kao centar Rusije i pravoslavlja. Ali je time sve više rasla i protivnost između Moskve i Litve. Kad je poslije Kazimirove smrti zasjeo na poljski prijesto njegov sin Ivan Albert, a na litvansko njegov brat Aleksandar, zatražio je Ivan, da ga priznaju kao vladara čitave Rusije i da mu predaju sve zemlje onih rusko-litvanskih bojara, koji su prešli u moskovsku službu. Taj sukob nije mogla izgladiti ni ženidba Aleksandrova s Ivanovom kćerkom Jelenom (1495). Ivan nije mirovao, nego se poslužio nezadovoljstvom svoje kćerke, kojoj su kod udaje zajamčili, da će slobodno ispovijedati svoju vjeru. Poljska je religiozna propaganda zaoštrila protivnosti na Istoku, pa se Jelena osjećala vjerski povrijeđena. Budući da su uz to zapadno ruski knezovi i dalje prilazili Moskvi, to je opet izbio rat. U ratu od god. 1500-1503. podupirali su Ivana krimski Tatari, dok je meštar livonskoga reda von Plettenberg poslao pomoć Aleksandru. Ivan je konačno pobijedio i mirovnim ugovorom postigao sve, što je tražio.

Izvanjski su ga uspjesi ojačali i iznutra. Uklonio je već ruske udjelne knezove, slomio svoju braću i oduzeo im sve povlastice, jer su se oduprli i nisu ga htjeli priznati vrhovnim gospodarom. Veliki se knez protiv najbližih rođaka poslužio i lukavstvom i silom, a oni su se

35. od 267 stranica

udruživali s neprijateljima svoje zemlje: Tatarima i Litvancima. U neprestanim je borbama konačno, nekoliko godina prije svoje smrti, postigao cilj, jer je tad Moskva bila u njegovoj neograničenoj vlasti. Za njegove je vlade Rusija došla u dodir s mnogim zemljama: s Danskom, Turskom, Ugarskom, Venecijom i Njemačkom. Godine 1490. sklopio je pače savez s Maksimilijanom I protiv Poljske i Litve. Mnogi su vitezovi sa Zapada stupili u opasnu Ivanovu službu, a u Moskvi se naselilo i mnogo obrtnika. Tako se Moskva uputila da postane evropskom silom.

Pad Bizanta (1453) još joj je i olakšao da razvije svoju moć. Bizant je zatekla zaslužena kazna, »jer je izdao pravoslavlje«, pao je u turske ruke »zbog svojih grijehova«. Propao je »Drugi Rim«, da bi se uzdigao »Treći Rim«, Moskva, koja će obraniti pravo kršćanstvo. Metropolit Zosima (1491-1494). propovijedao je o putu, koji vodi od osnivača Novoga Rima, Konstantina Velikoga, preko sv. Vladimira, drugoga Konstantina, vjesnika i zaštitnika prave vjere, do novoga cara Konstantina, u novo osnovanom Konstantinovom gradu Moskvi - Ivana III Ruski je car božji zamjenik na zemlji, njegovoj se moći ne smije oduprijeti nitko, jer je apsolutna, jer potječe od Boga. To su misli i tadašnje literature. Kad je Ivanu umrla prva žena (1467), uzeo je Sofiju, nećaku posljednjega bizantskog cara i kćerku moreanskoga despota Tome. Sofiju je odgojio kardinal Besarion, a kako je bila unijatkinja, to je tu ženidbu preporučio i papa Pavao II Ivan nije mario za vjersku stranu svoje ženidbe, nego je iz nje izbio političku korist, jer je time legitimirao Moskvu kao jedinu baštinicu istočno-rimskoga carstva (1472) Moskva je kasnije preuzela i bizantskoga dvoglavog orla i dvorski ceremonijal. Sofija je još pojačala Ivanovu autokratsku volju. U Moskvu se sad naselili Grci i Talijani, koji su donijeli zapadne tekovine, osobito u graditeljstvu i ratnoj tehnici. Stari su se Rusi opirali svim tim novotarijama, a kako ih je Ivan sve više zapostavljao, to su zamrzili i Sofiju. Ivan je stegnuo i slobodno kretanje onih bojara, koji su stupili u njegovu službu. Primorao ih je, da mu služe, a nagradio ih je tako, što im je dao posjede na lično uživanje (»pomjestie«). Te posjede nisu mogli bojari ostaviti svojim potomcima, kao što su ostavljali svoju očevinu. Da bi namaknuo dosta zemlje za ta lena, sekularizirao je crkvena imanja, što je izazvalo žestoke polemike (1500). Razvitak je zemlje tražio, da se ponovno uredi uprava i sudstvo, jer stari zakonik nije više odgovarao novim složenijim pravnim odnosima. Tako je u »Sudebniku« kodificirano novo pravo. Ivan je autokratski odredio, tko će ga naslijediti na prijestolju. Isprva je uzeo svoga unuka Dmitrija, ali se tome usprotivila njegova druga žena, koja je htjela osigurati nasljedstvo svome potomstvu. Međutim je Ivan okrunio Dmitrija kao cara (car = Cezar). Tim se naime naslovom Ivan već odavna služio, pa i u odnosima s inozemstvom. Carica je ipak s vremenom pridobila svoga muža, pošlo joj je za rukom da svom sinu Vasiliju (1479) osigura i nasljedstvo i zajedničku vladu s ocem. Na dvoru se javile stranke, koje su živo spletkarile, prolila se i krv, a Dmitrija su bacili u tamnicu. Kad je Ivan III umro, naslijedio ga je Vasilij kao apsolutni vladar. Prema očevoj su mu oporuci pripala sva vladarska prava, koja će odsada ostati samo jednom nasljedniku. Vasilijeva su braća dobila manje udjele kao privatnu svojinu, ali bez ikakva suvereniteta. Tako je državna misao pobijedila sva dotadašnja privatnopravna shvaćanja.

Vasilij III (1505-1533), je vladao kao i njegov otac i nastojao, da nekadašnju moskovsku udjelnu kneževinu učini središtem čitave Rusije. Tako je uzeo i Pskov (1500), a da bi taj važan grad što čvršće vezao s Moskvom, izmiješao je pučanstvo: preselio je uglednije obitelji iz

36. od 267 stranica

Moskve u Pskov i iz Pskova u Moskvu. Bio je to već prokušani način, kojim se poslužio i njegov otac, kad je zauzeo Novogorod. Silom je oteo i ostatke rjazanske kneževine i mala samostalna područja Starodub i Novgorod-Sjeversk, kojih su gospodari nekada prešli iz litvanske službe k njegovu ocu. Nestalo je i samostalnih udjelnih knezova, i najstarije su kneževske porodice izgubile vlast, pokorile se moskovskim velikim knezovima kao njihovi vazali. Crkva je podupirala i opravdavala careva nastojanja, da ujedini čitavu Rusiju, a za takvu se politiku osobito zauzimao metropolit Daniel. Moskva nije više graničila s drugim ruskim kneževinama, nego samo sa stranim državama. Moć je te velike države i dalje privlačila ruske bojare, koji su ostali pod litvanskom vlašću. Kako je car držao, da je čitava Rusija njegova »votčina«, to je dolazilo do čestih sukoba s Litvom, drugom ruskom velikom vlasti. Već je za Aleksandrove vlade knez Mihajlo Glinskij stekao osobitih zasluga u borbama s Tatarima. Bio je gord i nabusite ćudi i imao mnogo neprijatelja, koji su ga osumnjičili kod novoga poljsko-litvanskog vladara Sigismunda I Glinskij je pobjegao Vasiliju, koji je tražio Litvu kao Aleksandrov šurjak. Ratovi su trajali od 1507-1509. i od 1512-1522. U toj su se borbi obje strane oslanjale na svoje saveznike.

Njemački viteški red, kojim je upravljao Albert Hohenzollern, livonski red i Bogdan III, gospodar Moldavske, prišli su i pomogli Vasiliju, jer im je prijetila Poljska. I car je Maksimilijan neko vrijeme pristao uz Moskvu i sklopio s Vasilijem ugovor (1519), jer mu Sigismund nije priznavao prava na Češku i Ugarsku. Maksimilijanov je poslanik Sigmund barun Herberstein stigao u Moskvu 1517. i pokušao, da izmiri protivnike. Svoje je utiske o Rusiji opisao u knjizi: »Rerum Moscoviticarum Commenarii«, koju je štampao u Beču 1449. Uz Sigismunda su pristali jedino nepouzdani krimski Tatari. Mihajlo Glinskij je iz ličnih razloga podbadao cara, a čini se, da je držao, da će mu Vasilij dati Smolensk kao vojnički najvažniju točku, zbog koje su se obje strane prepirale. Kad je vidio, da mu car neće ispuniti želje, počeo je pregovarati sa Sigusmundom, ali su ga izdali Vasiliju, koji ga je bacio u tamnicu. Litvanski se rat završio primirjem (1522), kojim je Rusiji privremeno ostao Smolensk. Tako je Vasilij zagospodario tim važnim strategijskim mjestom.

Car je ratovao i s krimskim i kazanskim Tatarima, koji su često pljačkali njegovu zemlju. Ruska je kolonizacija teško napredovala preko Oke, smetali su joj Mordvini i Čeremisi, kojima je gospodario kazanski kan. Da bi spriječio provale i pljačke, utvrdio je car granicu i ojačao tvrđave, osobito Tulu i Kalugu, jer Tatari kao konjanici nisu mogli opsjedati jačih gradova. Poslije smrti krimskoga kana Mengli-a zavladao je tom tatarskom državom njegov sin Muhamed (1521), koji je i opet na čas podigao svoju moć i već pokorio Kazan. Moskva je stoga nekako napola riješila litvansko pitanje i krenula protiv Muhameda, da mu oduzme Kazan (1531). Protiv krimskih Tatara nije Vasilij poduzeo ništa, jer su mu bili predaleko, pa je samo bolje učvrstio granicu.

Vasilij nije sa Solomonijom Saburov, svojom ženom, imao djece, pa se njegova braća ponadala, da će steći pravo na prijesto. Kako se s braćom nije slagao, to se razveo i oženio po drugi put. Iako je taj carev čin izazvao opće negodovanje, odobrio ga metropolit Daniel, jer je držao, da je to u interesu državnoga jedinstva. Vasilij je uzeo Jelenu, nećaku ponosnoga kneza Mihajla Glinskoga, koji je još bio zatočen. Jelena mu rodila sina Ivana (1530) i kasnije Jurija. Kad je Vasilij umro, bile su Ivanu tri godine.

Jelena je preuzela regentsku vladu za malodobnog Ivana IV Groznoga (Groznij) (1533-

37. od 267 stranica

1584). Čvrstom je rukom ugušila sve nemire, pri čemu joj je pomagao njen ljubimac Obolenskij, protiv koga je uzalud ustao i njen ujak Mihajlo Glinskij. Buntovnu je Vasilijevu braću bacila u tamnicu, a ta je sudbina ponovno zadesila i njena ujaka Mihajla. Iako je nestalo suverenih udjelnih knezova, ostale su njihove raspre i nadmetanja, tako osobito između knezova Šujskih, od Rjurikova roda i knezova Bjelskih. Kneževske su se obitelji između sebe gložile i pobijale, premda ih je jednako pritješnjavalo carsko samovlađe. Na nesreću je Jelena ubrzo umrla (1538), Herberstein drži, da su je otrovali. Prema Herbesteinovu pripovijedanju imala je ta žena mnogo poroka, a u borbu je zagazila grubo i surovo.

Poslije njene su smrti najotmjenije starokneževske obitelji redom preuzimale regentsku vladu i međusobno se uništavale. Sam Ivan IV pripovijeda kasnije o tim borbama i o strašnim utiscima iz svoga djetinjstva. Od toga je bojarskog zuluma stradao i narod i crkva, a ne samo mladi car i njegov brat. Oba su carevića živjela na dvoru vrlo bijedno, nitko nije za njih mario, pa nisu imali ni ono najnužnije, da zadovolje tjelesne potrebe. Bojari su pred njima počinjali najgadnija nasilja, djeca su vidjela, kako su knezovi Šujski oplijenili carsku riznicu i odnijeli stari obiteljski nakit. Tek u svečanim bi zgodama obukli Ivana u sjajne carske haljine i pred narodom mu se duboko i ponizno klanjali kao svom gospodaru. I ne treba se čuditi, što je taj Ivan postao osvetljiv i strašan - ta u djetinjstvu je vidio samo nasilje, prezir, nemilosrđe, pretvaranje, surovost i laž. Bio je veoma nadaren, ali je bio prepušten sam sebi, razvijao se slobodno i postao fantast. Međutim nije izgubio tla pod nogama, jer ga je nužda natjerala, da bude lukav lažac i spretan račundžija. Po prvi put je izbila ta njegova neobična, dvojaka priroda, kad mu je bilo trinaest godina. U dječaku se nakupila mržnja, pa se strašno osvetio Andreju Šujskomu: iznenada je naredio svojim psetarima, da ga uhvate i umore. Kad mu je bilo šesnaest godina divili su mu se i iskusni državnici zbog mudrih političkih nazora. Iako je bio nadaren politik i nepovjerljiv autokrat, često se priklanjao savjetima neodgovornih ljudi, ali bi ih odmah odbacio, čim bi mu se učinili sumnjivi. Palom bi se ljubimcu okrutno osvetio, jer ga je vrijeđalo, što je bio oruđe tuđega došaptavanja, što je ma i na čas zaboravio, da je samovladar i drugi se poslužili tom prolaznom slabošću. Iz djetinjstva je ostala otvorena duševna rana, poniženja su se duboko usjekla, a sve podmuklija je sumnjičavost u svakoj riječi, u svakom činu naslućivala spletku, uvredu, urotu. Šujskima je strašno sudio, ali ipak još nije dobio svu vlast u svoje ruke. Vladu su preuzeli knezovi Glinski, koji su ga i potaknuli, da ubije Šujske. Ivan je i dalje provodio svoj slobodan nagonski život. Metropolit Makarije, Ivanov iskren pomoćnik i učitelj, zadojio ga je mišlju o »Trećem Rimu« i pravoslavnom carstvu. Kad je Ivanu bilo sedamnaest godina, nagovorio ga je Makarije, da se oženi i sam preuzme vlast. Ivan se svečano krunio 16. januara 1547. i službeno uzeo naslov »cara i samodršca čitave Rusije«. Time je pokazao težnje moskovskih velikih knezova, da osnuju »Treći Rim« i da brane sva prava svoga carskog položaja. Ujedno je istaknuo, da traži sve ruske zemlje i da odbija svaki tatarski, prigovor. Za ženu je uzeo priprostu bojarku Anastaziju Romanovnu Zaharjinu-Jurjevu.

Nedugo je zatim u Moskvi buknuo golem požar, koji je uništio i grad i Kremlj, a stradalo je i mnogo ljudskih života. Neuki je svijet to smatrao kao božju kaznu, koju su navukli bojari, pa se narodni bijes svalio na Glinske, jer su bili sebični i nasilni kao i Šujski. Sve je to duboko dirnulo Ivana, događaji su ga uznemirili to više, što je na njega utjecao Silvestar, duhovnik dvorske crkve i metropolitov prijatelj. Silvestar je caru prikazao požar i

38. od 267 stranica

narodni sud kao Božju volju, koja traži da se jače prihvati državnih poslova. Privukao je i dvorskoga činovnika Adaševa, pa su obojica stekli osobito Ivanovo povjerenje i utjecaj na vladu. Skupili su i druge savjetnike svojih nazora, ponajviše niže bojare, koji su preuzeli upravu i potisnuli velikaše. Kako se Silvestar brinuo za careve interese i za dobrobit čitave zemlje, to je započelo doba sređivanja općih prilika, nestalo je bojarske samovolje i njihovih nasilja. Te su prve godine (1547-1553) Ivanove vlade sa Silvestrom, Adaševom i knezom Andrejem Kurbskim, članom »Izabranoga savjeta«, najdjelotvornije i najplodnije.

Godine 1550. sazvao je Ivan »sobor« bojara i svećenika, da utvrde nov red na svjetovnom i duhovnom području. Oskudan je »Sudebnik« iz godine 1497. već tada zastario kao zakonik i imao dosta nedostataka, naročito procesualne prirode. Sastavljači su »Sudebnika« za vlade Ivana III preuzeli i mnoge uredbe materijalnoga i kaznenoga karaktera iz »Ruskaje Pravde«. Trebalo je dakle temeljite revizije toga zakonika. Car je najavio saboru svoju čvrstu volju, da će pobijati svaku samovolju, pravnu ukratu, - odgađanje i odugovlačenje parnica - i podmićivanje, koje dotadašnji »Sudebnik« nije mogao ukloniti. Novi je zakonik među ostalim odredio, da kod suda pored sudaca sudjeluju i mještani. Iduće se godine u Kremlju sastali crkveni dostojanstvenici, koji su po Ivanovoj želji vijećali o svjetovnom i samostanskom svećenstvu, o njegovoj pokvarenosti, neobrazovanosti, nedostojnu životu, a raspravljali su i o svim crkvenim pitanjima, školama, praznovjerju itd. Na tom su saboru uglavili nov crkveni red u 100 odjeljaka, glava, pa se stoga i prozvao »Stoglav«.

Ivan je popravio i upravu. Činovnici su zlo upotrebljavali uredbu o »priselici«, »kormleniu«, globili su narod, koji im je morao dati hranu i podvoz, kad bi službeno putovali. Tu je nezgodnu i nepravednu uredbu Ivan ukinuo i odredio, da će činovnici primati novčanu naknadu za svoje troškove. Mještani su dobili pravo, da sami izaberu lokalne činovnike i sudce. Tako sad plemstvo nije vršilo građanske službe, pa je nagrnulo u vojsku. Općine su morale plaćati namet, »okup«, da namire svoje činovnike, ali su slobodno birale i »starostu«, kome su pomagali zaprisegnuti prisjednici, da spriječe samovolju lokalnih sudaca. Okružni se starosta brinuo za privredu svoga kraja, a glavni mu je zadatak bio, da skuplja poreze. Njegova je administrativna i sudska funkcija bila više sporedna, ipak je vršio i te poslove, da se nekako zaokruži lokalna samouprava. Posebnih je mjera trebalo protiv »zlih ljudi«, zločinaca i tatova, koje »kormlenščiki« nisu mogli dovoljno pobijati, jer nisu imali nikakvih izvršnih organa. Osnovani su tako naročiti kriminalni okruži, »gubi«, kojih se granice nisu svagda podudarale s općinskim područjem. Na čelu je javne sigurnosti bio okružni starosta-kriminalist, plemić, koga je izabrao okrug. Katkada su u jednom okrugu bila i po dva staroste, koji su imali i podosta policijskih činovnika. Sad je država progonila sva zločinačka djela, a gradske su i seoske općine dobile važne samoupravne funkcije u pravosuđu i općoj upravi. Time se odteretila vlada, jer se u Moskvi rješavala samo krupnija pitanja. Vojne zapovjednike, »vojvode« i upravitelje državnih imanja u pojedinim mjestima, (»prikaščike«), imenovala je i nadalje centralna vlada, dok su lokalno činovništvo birali sami mještani. Po tom je novom redu plemstvo izgubilo položaje u civilnoj upravi, bilo je primorano, da stupi u vojsku, a čini se, da su baš ratna iskustva poslije 1550. ponukala cara, da uvede jaču samoupravu i biranje lokalnoga činovništva, kako bi što više plemića stupilo u vojsku.

I tu, u obrani državnih granica, trebalo je temeljitih promjena. Kako je plemstvo imalo

39. od 267 stranica

svoje stepene prema otmjenosti i posjedu, što će reći, da se dijelilo prema ugledu svoje »votčine«, to su pojedinci u upravi imali pravo na službu određena ranga, a u vojsci na određen čin i zapovjednički položaj. Ti su zahtjevi na neko mjesto, »mjestničestvo«, bili duboko uvriježeni, plemstvo ih je žilavo branilo, premda su se upravo zbog tih rangova u kritičnim časovima prepirali i nadmetali. Ivan se nije mnogo osvrtao na staro plemićko pravo, uzimao je svoje suradnike i ne pitajući o njihovu rangu, ali se ipak nije usudio, da ukine to nesuvremeno mjesničestvo. Vojsku je podijelio na satnije (»sotnije«) pa je tako sad njena organizacija bila jasnija, jedinstvenija i pokretljivija. Zapovjednike je imenovao car. U oktobaru je 1550. osnovao gardijsku trupu od 1000 ljudi i svakom vojniku dao u okolici Moskve posjed, »pomjestie«, po čemu se ta jedinica bitno razlikovala od provincijskih pukovnija. Bojna se snaga ruske vojske pojačala i time, što je uveo topništvo i osnovao više pješačkih jedinica, »strijelaca«, koje je naoružao puškama. Ivan je uredio i obaveznu službu u vojsci. Kronika (o god. 1556) pripovijeda o carevu ukazu, u kome je zapovjedio, da se izmjere plemićka imanja i odredi opravdan posjed - sav suvišak morat će vlasnici predati državi za siromašne plemiće kao nagradu za službu u vojsci. Mnogi su imali »pomestie«, a nikako nisu vršili svoje vojničke dužnosti, nova je odredba tražila, da plemić prema veličini »pomjestia« ili votčine« daje određen broj opremljenih konjanika i za svakoga konjanika za daleke ratne pohode i po dva konja. Ratnici će dobivati i plaću. Sve te reforme ne bi car mogao provesti, da pučanstvo nije bilo točno popisano i da vlasti nisu utvrdile veličinu plemićkih posjeda. Nova je državna organizacija pokazala svu carevu moć, Ivan je vladao bez dume i sobora, ali nije nametnuo svoju volju samo plemstvu, novi je poredak zahvatio i trgovce i obrtnike i seljake.

Na mnoge su ga reforme, a osobito vojničke, ponukale izvanjske prilike. Rusija je oslabila u doba unutrašnjih trzavica i plemićke samovolje. Dok je bio maloljetan, plemićke su se obitelji međusobno pobijale i proganjale, tražile svoju korist, za izvanjske je neprijatelje malo tko mario. Tatare nisu skršili, nisu oslabili njihovu moć, pače je kazanski i astrahanski kanat i opet ojačao. Oko godine 1550. započeo se konačni obračun i s tim starim neprijateljem. Ruski su naseljenici našli na Istoku prostranu i plodnu zemlju, raširili se golemom ravnicom i tako oteli Tatarima Volgu. Kazan je pao poslije ogorčenih bojeva (1552). U tom su ratu Rusi po prvi put upotrijebili zapadnu ratnu tehniku. Finska i mongolska plemena, dotada pod vlašću kazanskoga kana, priznala su ruskoga cara. Kad je ruska vojska osvojila Astrahan (1556), pripalo je Moskvi i ušće Volge, što je olakšalo trgovačke veze s Azijom. Ti su uspjesi podigli Ivanov ugled i popularnost, narod je osjećao, da car vodi pravu politiku, pa nije zamjerao, kad mu je ponesrećio pohod protiv krimskoga kana (1556).

Međutim su se od 1553. izmijenili Ivanovi odnosi prema Silvestru. Te je godine car teško obolio, pa se sumnjalo, da će ostati živ. Na samrti je htio osigurati prijesto svome malom sinu Dmitriju. Od bojara je tražio, da prisegnu, da će njegova sina priznati carem. Međutim su se mnogi dostojanstvenici opirali, a među njima i Silvestar. »Ne dolikuje nam, da služimo Zaharjinima«, odgovarali bi caru, a Silvestar se zauzimao za staričkoga kneza Vladimira i tražio, da on bude Ivanov nasljednik. Car je teškom mukom proveo svoju volju. Međutim se iznenada njegovo zdravlje popravilo, ali se narav posve promijenila. U pismima knezu Kurbskomu govori s gorčinom o držanju mnogih uglednih velikaša: »Htjeli su kneza Vladimira, koji je naš daleki rođak, a našega bi Bogom dana dječaka ubili, kao što je ubijao Herod«. Doduše, prošlo je još sedam godina, dok se Ivan potpuno oslobodio Silvestra i

40. od 267 stranica

njegova moćna kruga, ali je kroz čitavo to vrijeme vrebao svaku priliku, da nametne svoju volju protiv Silvestrove. Carica Anastazija je tu mržnju još više raspirivala. Već se za pohoda protiv krimskoga kana car nije složio sa Silvestrom, a još je odlučniji bio u livonskom ratu. Ivanu se učinilo zgodnije i važnije da prodre sjeverozapadno prema Baltičkom moru, nego da ratuje protiv dalekih krimskih Tatara, koje je podupirala Turska. Protiv tih je nomada htio podignuti tvrđavni pojas, koji bi ih spriječio, da provaljuju u Rusiju i da pljačkaju i pogranične i središnje krajeve, Čvrsto je namjerio, da se domogne morskih obala i trgovačkih pultova, pa je poveo livonski rat (god. 1558), ali je time povrijedio interese drugih sila. Međutim ipak nije uzmaknuo, ustrajao je kod svoje politike, jer je htio, da se što više približi zapadnim krajevima i da stekne podanika, koji su dobro poznavali tadašnju modernu evropsku tehniku i kulturu. Tako je pošao stopama Ivana III i utro put Petru Velikomu, koji je izvršio, što su njegova dva prethodnika započela.

Želio je, da razvije trgovačke odnose s Engleskom, pa je pozvao u Moskvu engleskoga kapetana Chancelloura, koji se 1553. iskrcao na ušću Dvine, kad mu se izjalovilo da nađe sjeverni put u Kinu. Ruska bi trgovina sa Zapadom prolazila Livonskom: morao je prema tome dobiti tu zemlju. Otkada su Poljaci skršili moć »Njemačkoga reda«, ostala je Livonska sama, bez ikakva oslonca. Livonski se viteški red stalno sukobljavao s biskupom u Rigi, a protiv vitezova i biskupa bili su gradovi, koji su prigrlili reformaciju i težili, da se potpuno osamostale. Tom se unutrašnjom neslogom poslužio Ivan, da oslobodi rusku prekomorsku trgovinu livonskoga nadzora. Vitezovi su caru obećali, da će plaćati danak, držali su, da će time sačuvati svoju vlast, ali kako se ipak nisu iskupili, to je izbio rat (1558-1583). Rusi su prodrli do Revala (Kolivan) i Rige i opustošili čitav kraj. Osvojili su i Narvu i Dorpat (Jurjevo). Livonska je zatražila pomoć izvana: biskup kod Poljaka, a vitezovi su se razdijelili: neki su bili za Ruse, drugi za Poljake. Sad su se u rat umiješali i Švedi, koji su zauzeli Estonsku (1559-1561) i Danci, koji su se iskrcali na otoku Öselu i provalili u Kuronsku. U toj je najvećoj stisci među vitezovima nadjačala poljska stranka. Dvinski se kontur Gotthard Kettler približio vođi litvanskih protestanata, knezu Radzivillu. Kad ga je red izabrao svojim velikim meštrom, zatražio je u dogovoru s nadbiskupom poljsku zaštitu. Kuronska i Semigalija su postale svjetovne kneževine, a Kettler knez tih područja i vazal poljskoga kralja. Iako se Rusija i Danska nisu slagale, nastojale su, da u tom pitanju zajednički potraže drugo, za njih povoljnije riješene. Godine 1563. zauzeli su Rusi Polock i probili se i do Vilne. Litva je zatražila mir, ali je ruski sobor odbio ponudu (1566). Rat se nastavio, kako međutim nije bilo odlučnih uspjeha, to su konačno 1570, započeli pregovori. Sklopljeno je primirje na tri godine, po kome su sve zaraćene sile zadržale, što su osvojile.

Turski se sultan okoristio tim sjevernim ratom, pa je s krimskim Tatarima pokušao obnoviti kazanski i astrahanski kanat. Provalio je u Rusiju i razorio Moskvu (1571), ali ga je knez Vorotinskij uskoro protjerao. Sad je car započeo planski utvrđivati liniju na Oki, pri čemu su mu pomagali ruski naseljenici, koji su živjeli u tim pograničnim krajevima, t. j. u Ukrajini. Slobodni se stanovnici široke stepe - »Divljih poljana« - Kozaci, borili tu već odavna protiv Tatara, branili se i napadali, a u tim su ih bezbrojnim okršajima vodili »atamani«, koje su sami birali.

Livonski se rat sa Švedima nastavio sedamdesetih godina, ali kako nisu mogli izvojevati odlučne pobjede, to su se Švedi konačno umorili i htjeli napustiti Reval. Ivan se

41. od 267 stranica

međutim nadao, da će dobiti Estonsku i čitavu Livonsku, koju su držali Poljaci. U Poljskoj je poslije Sigismundove smrti došao na prijesto Stjepan Bathory (1576-1586), koji je nastavio baltičku politiku svoga prethodnika. Bojao se ruskoga prodiranja na Zapad, pa se udružio s Danskom i Finskom - koje se knez Ivan oženio njegovom sestrom Katarinom - a obratio se i papi i njemačkom caru. Poljska je bila isključivo kontinentalna sila bez ikakva pomorskoga značenja, nije imala ni mornarice, kojom bi osigurala svoju moć u sjevernim krajevima. Unutrašnje su prilike u Livonskoj oslabile poljski utjecaj, carev je ugled porastao, ali kad je Bathory 1577. učvrstio svoju vlast u Gdansku, pošao je protiv Rusije (1578.}. Bojište je prenio na rusko područje, zauzeo Polock i prodro do Pskova (1581). Dva su kneza Šujska, Ivan i Vasilij, obranili Pskov, ali su Švedi zauzeli Narvu i Ivangorod, koji je sagradio Ivan III, da unaprijedi rusku trgovinu na Sjeveru. Car se Ivan u teškom položaju utekao diplomaciji i zamolio papu, da posreduje u tom sporu. U Rimu se prikazao kao pristaša unije, pa je papa odaslao isusovca Antonija Possevina, da kao njegov legat započne pregovore. Kako su u poljskoj vojsci izbile bolesti, a i plemstvo bilo nezadovoljno, to je Bathory bio sklon, da zaključi mir. Taj je mir u Jamu Zapolskom (u pskovskom kraju) osigurao primirje za deset godina: car je izgubio Polock i Livonsku (1582). Međutim nisu ni Švedi mirovali, uzeli su Narvu, provalili i na rusko područje i zaposjeli gradove: Jam, Koporje i Korelu. Godine 1583. sklopila je Rusija mir i sa Švedima, odrekla se Estonske i napustila svoje gradove. Tako su Poljaci i Švedi potisnuli Rusiju i Dansku iz tih krajeva oko Baltičkoga mora.

Iako Ivan nije mogao osvojiti sjevernih krajeva, koji su bili tako važni za gospodarski i trgovački razvitak moskovskoga carstva, značajno je, što je upravio rusku politiku tim pravcem i nastojao, da Rusiji osigura morsku obalu. Sto je izgubio na Sjeveru, obilato je naknadio na Istoku. Bogata trgovačka obitelj Stroganova stekla je pedesetih godina XVI vijeka s carevim dopuštenjem golema područja na Kami i srednjem Uralu. Stroganovi su dobili i privilegij, da izgrade utvrde i drže vojsku, kojom će te krajeve braniti od neprijatelja, osobito od Tatara tobolskoga kanata. Stroganovi su proširili svoju oblast i preko Urala, gdje su se Rusi naseljavali već od XIV vijeka tako npr. Veliki Novgorod, koji je imao svoje naseobine čak na Obu. Stroganovi su u svoju vojsku uzimali donske Kozake, koje su 1582. odaslali protiv sibirskoga kana Kučuma. Tu je kozačku ekspediciju vodio ataman Jermak Timofejev, koji je provalio u Sibir, došao do Oba i Irtiša, osvojio glavni grad Sibir i čitav kanat. Osvojeni je Sibir preuzeo car (1584), jer su Stroganovi bili preslabi, da upravljaju tako velikim područjem.

Za to su se vrijeme dogodile značajne promjene u samoj prijestonici. Kad je umrla carica Anastazija (1560), nestalo je Ivanu posljednjega uporišta. Novi su carevi miljenici bili mahom niskoga roda, ulagivali se, a da utvrde svoj položaj, raspaljivali su nagone neobuzdanoga cara. Njegova je okrutnost sad prevršila svaku mjeru. Nemilosrdno je progonio i uništavao svoje rođake, prijatelje, pristaše i poznanike, koji su pali u nemilost. Novi su miljenici oklevetali Silvestra, pa ga je Ivan prognao u samostan Soloveckij na Bijelom moru. Adaševa je zatekla slična sudbina, bacili ga u tamnicu u Jurjevu. Ivan se po drugi put oženio nekom čerkeskom kneginjicom, ali se ubrzo razveo. Crkvene je propise vrlo vješto obilazio, pa se u deset godina oženio još šest puta. Kao da je tražio onu pravu, nijedna nije na njega djelovala tako blago kao Anastazija. Kneževske je velikaše progonio upravo sistematski, nikako se nije htio s njima sroditi: očito se sjećao njihova držanja, dok je još bio dječak, car-beskućnik. Knezovi su se spašavali bijegom ponajviše u Litvu, a među njima je bio i knez

42. od 267 stranica

Andrej Mihajlovič Kurbskij (1564). Knez se Andrej odlikovao u ratovima s Poljskom, ali sad nije mogao više izdržati, pobjegao je Sigismundu i borio se protiv Ivana. Kurbskij je Ivanu napisao oštro pismo, u kome ga se odriče i otkazuje mu službu. Na to se pismo nadovezala čitava pismena polemika, To je cara još više ogorčilo, progonio je magnate, da ih potpuno uništi i da im otme sve povlastice. Na kraju godine 1564. iselio se potajno sa svojom porodicom, dvorom i vjernim pristašama iz Moskve. Pošao je u naseobinu (»sloboda«) Aleksandrovskaja, kasniji Aleksandrov u vladimirskoj guberniji. Lukavim se riječima odrekao vlasti, jer je znao, da se narod ne će priklopiti novoj magnatskoj vladi. Kad ga je zatečeno pučanstvo zamolilo, da se vrati i da preuzme vlast, pristao je: postigao je svoj cilj. Sad je imao neograničene ovlasti i pravo, da se osveti svim izdajicama. Zatražio je i posebni posjed - »opričninu«. U staroj je Rusiji »opričnina« bila udovički dio, koji je knez oporučno ostavljao svojoj ženi, da bi od kneževskih posjeda, gradova i sela vukla svoje dohotke. Tako je Ivan svjesno oživio privatnopravnu ustanovu iz doba stare Rusije. »Opričnina« se od godine 1572. zvala i »dvor«, a karakter te ustanove nije potpuno jasan. Odsada se Rusija raspadala na dva dijela: na državno područje, »Zemščinu« i carevu zemlju, »Opričninu«, koja je na Sjeveru bila šira, na Jugu uža i na mnogim mjestima presijecala državni posjed. »Opričnina« je od godine 1565. sve više rasla, jer je car protiv »Zemščine« vodio prave ratove.

Tako se Ivan mogao osloboditi svih protivnika svoje autokratske vlade, u prvom redu praplemićkih velikaša. Opričnina mu je dobro poslužila u toj borbi, jer je sad mogao osnovati novo dvorjanstvo, novo plemstvo i novu tjelesnu gardu: »opričnike«, kojih je isprva bilo 1000, a kasnije 6000.

Heinrich von Staden, opričnik inostranac, piše: »Knezove i bojare, koje su primili kao opričnike, svrstavali su prema rodu i porodu, a ne prema bogatstvu. Svi su morali priseći, da ne će surađivati sa »zemskima« i da ne će s njima prijateljevati«. Iz tih se riječi razabira, kako je car oštro razlikovao opričnike od »izdajica«.

Velike alodijalne posjede, »votčine«, mogao je car oduzeti sumnjivim kneževskim porodicama i predati ih »opričnicima« za njihovu službu, dok bi »izdajicama« dao nova imanja u dalekim krajevima, gdje su bili osamljeni, bez ikakvih veza sa starom domovinom i prema tome neopasni. Prema Stadenovim su riječima opričnici imali posebnu nošnju i bili razdijeljeni po činovima prema svome rodu, dakle po »mjestničestvu«. »Opričnici su nosili crne haljine i šešire, a na tobolcu za strijele na štapiću neku kićanku ili metlicu«. Car je odabrao 300 najpouzdanijih opričnika i sastavio monaški red s pravilima, korskim molitvama i »duhovnim čitanjem«, koje je obično provodio sam. Taj je red bio osobito razvratan i moralno propao, u njemu je Ivan našao pravi odušak svojoj ćudi, svojoj nastranosti, jer je, prema Stadenu, naginjao homoseksualnosti. Opričnici su poveli prave krvave ratove protiv svojih neprijatelja iz visokoga plemstva, i to ne samo po carevoj zapovijedi, nego i po svojoj volji. Krvav pohod protiv Novgoroda (1570) najbolji je primjer Ivanove zulumćarske vlade, koja se započela oko 1560. god. Grad su optužili, da se priklonio Poljacima, pa su ga opustošili, nisu štedjeli ni crkava ni samostana. »Jad i nevolja trajali su u gradu uzastopce šest nedjelja« (Staden).

Filip, koga je sam car postavio metropolitom, uzalud je opominjao i korio, Ivan ga je teško kaznio i svrgnuo s časti. »Na to je veliki knez nastavio kao i prije, dozivao je na dvor veliku gospodu i dao ih poubijati na različne načine, kako mu se već svidjelo. Metropolit Filip

43. od 267 stranica

nije to mogao dulje podnositi, prijateljski je upozorio velikoga kneza, da živi i vlada, kao što su živjeli i vladali njegovi preci. Tim je riječima dobri metropolit na sebe navukao nemilost, veliki knez ga je bacio u teške okove, u kojima je i umro. Veliki je knez imenovao novoga metropolita, koji mu je bio po ćudi«. (Staden). Taj je novi metropolit bio arhimandrit Troickaje lavre Kiril (1568). Kako su magnati morali sa svojim seljacima preseliti iz moskovskoga područja, opustio je kraj oko prijestonice, a svakidašnja su ubijanja samostalnih bojara oslabila vojničko vodstvo u ratovima. Car je, istina, progonima i uništavanjem ruskoga praplemstva utvrdio svoje samovlađe, ali nije postigao osvajačkih ciljeva na Sjeveru, jer je zbog postupaka u unutrašnjoj politici izgubio i rat s Poljacima i Švedima. Moskovska se vlast za Ivana ustalila jedino južno od Oke, na »Divljim Poljanama«. Jug je branio rusko područje, tu je bila glavna snaga, tu su bili i Kozaci - čitava će se politika i udarna snaga moskovske države obratiti na tu stranu. Pred kraj su toga vijeka bila područja oko izvora Doneca i Vorskle čvrsto u ruskim rukama, tek je donji tok Dona i Doneca ostao kao utočište onim Kozacima, koji su htjeli sačuvati svoju slobodu i nezavisnost.

Ivan je za svoje vlade označio putove buduće ruske politike. Carsko samovlađe, njegovo je djelo, a još je značajnije, što je uvidio potrebu, da se ruska politika obrati na Zapad. Bez Zapada, bez mora i primorskih krajeva, ne bi se ruska država mogla razvijati i ojačati. Pokušaj, da dopre do Baltičkoga mora, doduše je propao, propali su i napori, da osvoji rastočenu Livonsku, kojom bi vladao knez Magnus kao njegov vazal. Ali je pošao pravim putem. Da je to činio svjesno i promišljeno, dokazuje i to, što je rusku trgovinu povezao s Engleskom, što je bio u prijateljskim odnosima s kraljicom Elizabetom, što je pozivao inozemce i davao im različne povlastice. Postepeno prodiranje na Jug i osvajanje Sibira pokazuju jasno, da je tadašnja moskovska država i pored izvanjskih ratova i unutrašnjih trzavica bila izvanredno jaka. Budući da je Ivan progonio samo visoko plemstvo, koje je bilo opasno carskoj autokraciji, to nije čudo, što mu narod nije bio neprijatelj - ta baš su siromašni plemići, sitni građani i seljaci prečesto podnosili samovolju pustih velikaša. Narod mu je u neku ruku bio saveznik, kad je ponizivao te gorde kneževske rodove. Držanje se najširih slojeva pokazalo i u tadašnjoj narodnoj pjesmi. Ipak ga mali plemići, građani i seljaci nisu mogli posve shvatiti, učinio im se demonskim bićem (»Groznij«): bojali se, ali ga i poštivali. Ivan je znao, da mu je život u toj borbi s »izdajicama« u stalnoj opasnosti, pa je zatražio od kraljice Elizabete, da mu obeća utočište, ako bi morao bježati. U potaji je držao i flotu, koja bi ga u nuždi otpremila na sigurno mjesto. U drugoj polovini mjeseca marta 1584. podleglo je Ivanovo tijelo dugoj i teškoj bolesti, slomile ga i istrošile strasti i razvratan život.

Budući da je Ivanov najstariji sin iz prvoga braka Ivan umro od očeva udarca, to ga je naslijedio drugi Anastazijin sin Feodor Ivanovič (1584-1598) Feodor nije ni u čemu nalikovao na svoga oca, bio je kržljav i slabe inteligencije. Vrijeme je provodio u molitvama i duhovnim vježbama, blagom i bezvoljnom ćudi odudarao od očeve bezobzirne, divlje i sirove prirode. Međutim je ta mlakost bila na štetu, jer su se različni ljudi domogli najviše i gotovo neodgovorne carske vlasti. Feodorom je upravljao njegov ujak Nikita Romanovič, Anastazijin brat. Car nije volio državnih poslova, privlačila ga duhovna pitanja, zanosio se slutnjama mističkih obreda i gromotnom jekom crkvenih zvona, u koja je rado zvonio. Ipak Nikita Romanovič nije dugo sam utjecao na cara, javio se opasan takmac: spreman, pametan i energičan Boris Feodorovič Godunov, brat Feodorove žene, carice Irene. Brzi je Borisov uspon

44. od 267 stranica

ozlovoljio bojare, koje je vrijeđalo, da njima vlada plemić tatarskoga porijekla, bojar neznatna roda i niska »mjestničestva«. Javlja se jaka opozicija, koja je htjela oboriti nametljivoga tatarskog skorojevića. Mnogi su se, doduše tiho, bunili već i prije, odmah poslije Ivanove smrti, jer su bili protiv slaboga Feodora i tražili, da na prijesto dođe Dmitrij, Ivanov sin iz braka s Marijom Nagajom. Kako je carica Irena bila bez djece, to su bojari, među njima i ugledni knezovi Šujski i metropolit Dionizij, nagovarali cara, da raskine brak s Borisovom sestrom, što bi oslabilo Borisov položaj, jer bi izgubio sestrinu potporu. Ali je Godunov pomrsio sve planove nezadovoljnoga plemstva. Šujske su prognali, a na Dionizijevo je mjesto došao Borisov prijatelj Hiob. Boris je sad bio jači no ikada, pa je gotovo oficijelno upravljao čitavim carstvom (1587). U unutrašnjoj je i izvanjskoj politici živo sudjelovala njegova sestra. Feodor je otada živio samo za svoje molitve i vjerska vježbanja. Regent Boris je vodio mudru politiku, za njegove je uprave bio mir u čitavoj zemlji, gradovi se razvijali, što je ojačalo i razmahalo gospodarski život. U tim je sređenim prilikama procvala trgovina i obrt, što je privuklo građanstvo, ali i male i srednje posjednike, jer je Boris izdao ukaz (1597), po kome su mogli sudski primorati da se vrate oni seljaci, koji su od registracije iz godine 1592. odbjegli s njihovih imanja. Tako je Boris ovim ukazom i još drugim odredbama podupirao srednji stalež, osobito male, neimućne posjednike, kojima su mnogi veliki vlasteli primamljivim obećanjima vabili seljačku radnu snagu. Pridobio je i crkvu. Metropolit Hiob mu je bio lični prijatelj, a čitavo je svećenstvo pristalo uz njega, kad je s dopuštenjem carigradskoga patrijarha pretvorio moskovsku metropoliju u patrijaršiju (1589). Tom se prilikom ruska crkva reorganizirala, njeno su područje razdijelili na četiri metropolije. Hiob se sad zvao »Patrijarh carskoga grada Moskve i čitave Rusije, novoga Rima«. Što je Hiob postao patrijarh, bio je izvanjski znak, da je Rusija pravi zaštitnik pravoslavlja, da ona predstavlja istočno kršćanstvo nasuprot ojačanom rimskom katolicizmu. I još nešto. Carigradski je patrijarh izgubio ono značenje, koje je imao, prije nego su Turci osvojili »Drugi Rim« - Konstantinov grad na razmeđi Evrope i Azije.

Ali te je uspjehe pomračilo umorstvo kneza Dmitrija, careva polubrata, koga su odredili za nasljednika, jer Feodor nije imao djece. Smrt Dmitrova u mjesecu maju 1591. u Ugljiču, nije bila samo udarac Borisu Godunovu, nego i čitavoj Rusiji. Rod je Nagaja bio protiv moskovskih vlastodržaca i njihova predstavnika u Ugljiču, »đaka« Bitjakovskoga, koji je još s nekoliko prijatelja poginuo u metežu poslije kneževa umorstva. Iz Moskve su u Ugljič poslali istražnu komisiju, koju je vodio metropolit Gelazij i knez Vasilij Ivanovič Šujskij. Komisija je pronašla, da je Dmitrij, kome je bilo osam godina, sam sebi u epileptičkom napadaju prerezao grkljan, i tako utvrdila, da je Bitjakovskij nevin, da ga s nepravom optužuju kao ubojicu. Vlada je prihvatila to mišljenje i osudila neke buntovnike na smrt, a druge prognala u Sibir. Caricu Mariju Nagaju, Dmitrijevu majku, zatvorili su u samostan.

Borisovo je regenstvo imalo uspjeha i u izvanjskoj politici. Poljska i Švedska nisu se sjedinile zbog vjerskih razlika, pa je time nestalo velike opasnosti za rusko carstvo. Štoviše, Rusima je uspjelo, da provale u švedsko područje i ponovno osvoje gradove: Ivangorod, Jam, Orešek i Korelu. Švedi su s Rusima g. 1595. zaključili mir i priznali im pravo na te gradove. S Poljskom je Boris sklopio primirje na dvanaest godina već god. 1591, te tako nije ni s te strane bilo ratne opasnosti. Smrt Feodorova na početku godine 1598. ne bi prema tome Godunovu ništa naudila, da nije bilo nesretnoga pitanja o nasljedniku. Feodor I je umro bez muškoga

45. od 267 stranica

potomka, što je i sada poslije njegove smrti i još mnogo kasnije potresalo čitavom državom i gotovo je dovelo do rasula. Zbog tih se trzavica, unutrašnjih borba i upletanja različnih sila čitavo razdoblje od 1598. do 1613. prozvalo »doba velikih smutnja«. Strašan je grč oborio rusku zemlju, ali je opstala, ojačala je pokretom živih narodnih snaga i uspravila se 1613, kad se na prijesto popeo prvi Romanov.

§ 3. Raspadanje moskovske države za »smute«

Car je Feodor, kako su mislili, ostavio državu svojoj ženi Ireni. Međutim je carica odbila sve molbe, da vlada sa svojim bratom Borisom i pošla u samostan. Kako je patrijarh bio u časti prvi iza cara, to je preuzeo vlast zajedno s bojarskom dumom. Započele su spletke sa svih strana. Borisovo je regenstvo vrijedilo samo dotle, dok je car bio živ - sad, poslije Feodorove smrti, utrnulo je svako njegovo pravo, a po uobičajenom redu nije mogao niti tražiti, da dođe na prijesto. Patrijarh je sazvao izbornu zemaljsku skupštinu. Bila su samo dva ozbiljna kandidata: Boris Godunov i carev bratučed Feodor Nikitič Romanov, nećak carice Anastazije Romanovne. Sporedne su grane Rjurikove dinastije bile posve bez značenja, izgubile su prava vladalačkih porodica, pa se već gotovo i zaboravilo, da su u srodstvu s moskovskim Danilovićima. Kako se na »soboru« okupilo svećenstvo i niže plemstvo, to je ta većina izabrala Borisa Godunova, koga je predložio patrijarh. Više plemstvo nije imalo riječi. Boris se podugo opirao, ali je konačno prihvatio izbor. U septembru 1598. patrijarh ga je svečano okrunio za cara.

Boris Godunov (1598-1605) je provodio onu istu politiku, koju je uveo kao regent, nastojao je, da očuva izvanjski mir, unutrašnji red i da Rusiju što više približi zapadnoevropskoj kulturi. Ali se svećenstvo oduprlo, ustalo je protiv stranih utjecaja i zapadnih nazora, jer je u njima vidjelo opasnost za pravoslavlje. Car je znao, da mu visoko plemstvo nije sklono, da se ljuti, što ga je Feodor uzdigao i protiv »starih običaja«, protiv svetoga »mjestničestva«, pa je stoga te svoje potajne, ali žilave protivnike oštro nadzirao. Boris se trudio, da nekako legitimira svoj položaj, da ispravi svoje nekneževsko porijeklo, tražio je dinastičko srodstvo i htio udati svoju kćerku Kseniju za nekoga nordijskog kneza. Ta mu namjera nije uspjela. Da bi utvrdio svoj prijesto, prihvatio se nasilnih sredstava kao nekada Ivan IV, a osobito je progonio Romanove, koji su propali na izborima. Romanovi su mu zaista bili neprijatelji, ali je neosnovano posumnjao u Feodora Nikitiča i strpao ga u samostan. Tu se Feodor prozvao samostanskim imenom Filaret. Borisovi su protivnici vrebali svaku priliku, da ga zbace s prijestolja. I sam je narod u njemu vidio uzurpatora, istina, sposobnoga, ali ipak nametnika, koji nije imao nikakva naslijeđena prava da bude car.

U Borisovo su vrijeme držali, da ljudima pripada čast i moć po rodu, pa je prirodno, što je i puk smatrao, da mu porijeklo ima neizbrisivu manu. To se mišljenje ogleda i u tadašnjoj književnosti, koja nije pretjerala, ma koliko se u tim redcima i pokazala neprijateljska namjera, a ponekad i prava mržnja na cara - skorojevića. Tako je nedostajalo Borisu potpore u teškim danima, nije imao oslonca u ljudima, koji bi vjerovali, da sudbina, poziv i opće prilike naknađuju visoki rod. Carevi su neprijatelji proširili u narodu glasine, da je Boris začetnik ugljičkoga umorstva. A tad je nadošao i glad (1601), koji je trajao tri godine. Tu su nesreću protivnici objasnili narodu, govorili mu, da je to božji sud i kazna za carevo

46. od 267 stranica

nedjelo. Boris je organizirao »javne kuhinje« započeo »javne radove«, ali to nije spriječilo, da se gladan narod dade na pljačku i otimanje. Međutim je sve to bila tek predigra onim sukobima, neredima i trzavicama, koje su se započele njegovim izborom za cara i što dalje, to se više razvijale u pravu socijalnu borbu. Ipak je narodna snaga sve to izdržala, a kad se završio nužni unutrašnji proces, započelo je novo doba općega narodnog preporoda.

Nedaće i bijeda prodrmale su čitav javni poredak i ugled državnih vlasti, što je omogućilo, da su uzbudljive vijesti iz zapadnih krajeva ubrzo uhvatile korijena. Govorilo se, da je knez Dmitrij izmakao svojim ubojicama u Ugljiču i da sad traži, da se prizna njegovo pravo na carsko prijesto. I doista, u jesen je 1604. došao »Lažni Dmitrij« iz Poljske, a pratila ga vojska poljskoga kralja Sigismunda III, koji je kao ono nekada Bathory težio za ruskom carskom krunom. Lažnoga je Dmitrija primio poljski knez Adam Višnioviecki, i preporučio ga sandomirskom vojvodi Mnišeku. Mnišek ga je ugostio, pače ga je i vjerio sa svojom kćerkom Marinom. I papa je podupirao »Samozvanca«, jer je prešao na katoličku vjeru. »Samozvancima« su zvali sve uzurpatore, a osobito ovoga, koji je, čini se, zaista vjerovao, da je pravi Dmitar. U Rusiji je tom »Samozvancu« utro put pustolovni monah-bazilijanac Griška Otrepev. Mnogi misle, da je baš taj Griška Otrepev sam »Lažni Dmitrij«, o kome potanje ne znamo ništa. Stoji, da ga je Boris Godunov nazvao odbjeglim iskušenikom iz samostana Čudovo. Car je čitav taj pothvat smatrao djelom svojih neprijatelja, osobito Romanova. Svi su pristali uz pustolova, ta Godunov je, konačno, bio skorovečernjak, koji nije imao nikakva prava na carsku krunu. Grad Černigov je »Lažnom Dmitriju« otvorio svoja vrata, ali »Samozvanec«, nije u prvi mah imao većih uspjeha, jer ga je Boris potukao kod sela Dobriniči, sjeverozapadno od Novgorod-Sjeverskoga. Lažni je Dmitrij pobjegao u Putivl, gdje se oko njega sabrale nove čete, osobito s Juga. S tom je novom vojskom pošao na Sjever do Kromira, gdje su se vodile dugotrajne borbe. Čitav je sukob iznenada dobio drugo lice, jer je 13. aprila 1605. Boris Godunov umro naglom smrću.

Poslije Borisove smrti podigli su patrijarh Hiob i visoko svećenstvo njegova sina Feodora Borisoviča na prijesto, i to slično kao i njegova oca godine 1598. Feodor je preuzeo vlast sa svojom majkom Marijom Grigorjevnom, ali je vladao tek nekoliko sedmica. Mnogi su bojari otpali od mladoga cara i njegove majke, izdali ih i prešli protivnicima, kojima je išlo u račun i to, što Feodor nije ni izdaleka imao sposobnosti svoga oca. Tako su već 1. juna svrgnuli Borisovu dinastiju, protiv koje je bilo visoko plemstvo, a najviše knezovi Golicini i Šujski. Dvije su sedmice zatim umorili mladoga cara i njegovu majku, na što su se njihove pristaše razbježali. »Samozvanec« je zbacio i patrijarha Hioba i na njegovo mjesto postavio rjazanskoga metropolita Ignatija. Novi je patrijarh bio Grk, koji je pred Turcima pobjegao iz svoje metropolije na Cipru u Rim i odavle u Rusiju. U Rimu se približio katolicizmu, pa je vrlo značajno, što ga je Lažni Dmitrij imenovao ruskim patrijarhom. Bojari su podupirali Samozvančevu akciju, ali ne stoga, što su vjerovali, da je pravi nasljednik, nego što su mrzili Godunove i što su se nadali, da će tako najbolje poslužiti svojim interesima. Knez Vasilij Šujskij je sad porekao svoju izjavu, koju je dao kao vođa istražne komisije u Ugljiču i objavio, da se carević Dmitrij nije ubio, ostao je živ i zasjeo na prijesto svojih otaca. Veliki se bojari nisu nikako zauzimali, da ojačaju i legitimiraju Samozvančevu moć, trudili se jedino, da obnove svoj prijašnji utjecaj na državnu upravu.

I puk je pristao uz Lažnoga Dmitrija, jer se nadao, da će skršiti bojare i narod osloboditi

47. od 267 stranica

njihova pritiska. »Samozvanec« je pozvao Dmitrijevu majku Mariju, koja je primila samostansko ime Marfa, i dočekao je kao svoju roditeljku. Marfa ga je priznala svojim sinom, i tako pred narodom potvrdila, da je zaista ugljički carević. Međutim se uzurpator brzo zamjerio visokoj aristokraciji, koja je teško podnosila njegovu moć. I opet su spremali urote i kovali izdajstva, a u tom se rovarenju osobito istaknuo Vasilij Sujskij, koga su otkrili i optužili, ali ga je vladar ipak pomilovao. Protivnici su govorili, da je uzurpator katolik i da prezire ruske običaje, što nije bilo ni krivo, jer je »Samozvanec« doista činio sve, da se otuđi i svećenstvu i narodu. Posve je otvoreno zanemarivao red i običaje svojih prethodnika, nije se držao vjerskih propisa, družio se najviše s inostrancima, potpomagao Poljake, a velike i ugledne bojare nije pitao za savjet u državnim poslovima. Zbog takva su vladanja još više posumnjali, da je pravi carević, a knezovi su Šujski i njihovi privrženici potpirivali narodno nepovjerenje. Mučno je djelovalo i uzurpatorovo vjenčanje s Poljakinjom i katolikinjom Marinom Mnišek. Na vjenčanu je slavu u maju 1606. »Samozvanec« pozvao samo nekoliko Rusa i čitavo poljsko plemstvo, koje se tada nalazilo u Moskvi, što je uzbudilo javno mišljenje i ojačalo uvjerenje, da je vladar pravoslavne Rusije heretik. Ta je sumnja bila opravdana, jer njegova korespondencija s rimskom kurijom potvrđuje, da je »Lažni Dmitrij« zaista bio katolik. Svojim je postupcima izgubio i posljednje simpatije i odbio sve, koji su se ponadali, da će uvesti red i pravdu. Uvrijedio je rusko plemstvo, koje je bilo naviklo, da carevi uzimaju žene iz starih bojarskih porodica, pozlijedio je i čitav narod, koji je držao, da je Marina nekrštena, premda je sinod tek 1620. odredio, da se svi prelaznici iz drugih kršćanskih zakona moraju ponovno krstiti. Zapadnoevropski uzurpatorov način života, njegovi neruski nazori i običaji bili su narodu tako strani i neshvatljivi, da su smatrali, da i nije Rus, nego Poljak. Kad je mjesto staroga carskog naslova uzeo latinski: »Serenissimus ac invictissimus imperator«, izazvao je čitavu Rusiju, ali je razljutio i svoje zaštitnike – Poljake.

U izvanjskoj se politici nije osvrtao na ruske interese, nego je radio protiv Šveda, na što su ga potakli Poljaci, a okrenuo se i protiv Turske, da udovolji papinoj želji. Tako je bilo dosta povoda, kojima se okoristio Vasilij Šujskij, da skuje novu urotu i u maju 1606. podigne narodni ustanak protiv Poljaka. U toj su krvavoj buni poginuli mnogi stranci i sam uzurpator, dok su Marinu i njena oca, vojvodu Mnišeka, bacili u tamnicu.

Vasilij Ivanovič Šujskij (1606-1610) je tako u svojim pedesetim godinama postigao cilj, za kojim je težio - narod ga je kao vodu urote protiv stranaca proglasio carem. S visokim je plemstvom dugo pregovarao i konačno ga pridobio, jer je obećao velike povlastice, koje su stegnule carevu vlast. Požurio se, da stavi carsku krunu na glavu, još prije nego je stigao rjazanski metropolit Hermogen, koga je imenovao patrijarhom mjesto Ignatija. Da bi legitimirao svoje pravo na ruski prijesto, istaknuo je, da potječe od Rjurikovića Aleksandra Nevskoga. Kad je držao, da je dovoljno učvrstio svoju vlast, odrekao je, da iskupi svoja obećanja, koja je dao plemstvu. Svoga je prethodnika obličio kao varalicu i uzurpatora i odredio, da se ponovno istraži ugljičko umorstvo. Sad su svi svjedoci izjavili, da su maloga Dmitrija umorili Borisovi ljudi, a Šujskij je zapovijedio, da se carevićevo mrtvo tijelo svečano preveze u Moskvu i sahrani u crkvi. Vlada je razglasila posvuda u narodu, da je Dmitrij umoren, da je komisija u Ugljiču konačno pronašla pravu istinu, ali je svijet i dalje sumnjao. U mnogim su krajevima vjerovali, da »Samozvanec« još živi, da se sakrio pred progonima sebičnoga plemstva, koje ga je napalo, kad je htio pomoći malome čovjeku. I zaista, visoko je

48. od 267 stranica

plemstvo i opet preuzelo vlast u državi i nasilno provodilo svoju volju, što je izazvalo nove socijalne i ekonomske borbe, osobito u jugozapadnim stranama, gdje je nekada »Lažni Dmitrij« privukao najviše pristaša. Podigla se Ukrajina, buna se širila i zahvatila čitav Jug do Astrahana. I nisu se podigli samo Rusi, nego i strani narodi. Od Moskve je otpala gotovo polovina ruske zemlje. Pojavilo se nekoliko pretendenata, koji su izvodili svoje porijeklo od Ivana Groznoga i tako stvarali još veću zabunu. Planula je čitava zemlja, sve je ustalo protiv Šujskoga, koga su zvali izdajnikom i carevim ubojicom. Najopasniji je carev protivnik i nepomirljiv neprijatelj dotadašnjega poretka bio Ivan Bolotnikov, čovjek priprosta roda i vođa najširih narodnih slojeva. U jesen 1606. podigao je ustanak, koji je podajario Šahovskoj, putivlski vojvoda. Bolotnikov je sa svojim ljudima pošao na Moskvu, a pridružila mu se i braća Ljapunovi s malim rjazanskim plemićima, koji su bili ogorčeni i bijesni, jer su i njih pritisnuli moćni velikaši. Ljapunovi su se međutim brzo odijelili od Bolotnikova, jer je taj čitavom pokretu dao biljeg socijalne revolucije, kojoj je bio cilj, da uništi plemićku i bogatašku vladu i oslobodi »otroke«. Kad su rjazanski plemići opazili, da Bolotnikov radi i protiv njihovih interesa, prešli su Šujskome, koji je kod Tule njihovom pomoći pobijedio i rastjerao Bolotnikove čete. U Bolotnikovu se ustanku očituje socijalni karakter »smute«, upravo njene osnove struje, koja ima jasan politički i ekonomski cilj: promjenu društvenoga poretka i vladu potištenih i malih. Bolotnikov je kao vođa toliko svjestan, da se nije izdavao za carevića i nije tražio prijesto.

Kad su već Bolotnikova potisnuli na Jug, pridružio mu se novi »Samozvanec«, Petruška, koji je vodio pobunjene Kozake, ali je i on stradao, kad su konačno uništili čitav pokret. Ostaci su se Bolotnikovih četa pridružili novom »Lažnom Dmitriju«, koji se pojavio u zapadnim krajevima i ubrzo skupio veliku vojničku pratnju. Taj se novi pretendent u ljetu 1608. probio na čelu šarene gomile različnih pribjeglica do Staroduba (sjeverno od Novgorod-Severskoga) i onda do Moskve i Tušina. U njegovoj se vojsci skupili pustolovi, kojima je prijalo to burno doba, a bilo je i odbjeglih Kozaka, pače i poljskih i litvanskih plemića. Toga su »vora« (tat), koji nije ni sam vjerovao, da ima neko pravo na prijesto, podupirali mnogi ugledni ruski bojari, koji su se odbili od Šujskoga. Među njima je bilo i tatarskih knezova (npr. Urusov), koji su sa svojim četama pustošili pogranične ruske krajeve. U Tušinu, tik kraj Moskve, bila je sad druga rezidencija, tu je »tat« imao svoj carski dvor i svoga patrijarha Filareta. Filaret se morao primiti te časti, jer ga je »tat« primorao. Iako je u bojevima Šujskomu služila sreća, teško se održavao u opkoljenoj Moskvi. Njegovi su ga ljudi pomalo napuštali i prelazili u protivnički tabor, novom »tatu«, kako su sad zvali sve »Samozvance«. Najvjerniji mu je bio manastir Troickij, koji su »Tušinci« obsjedali godinu i po dana, ali se ta posljednja careva kula nije predala. Avramij Palicin, suvremeni publicist i kasniji vatreni pristaša nove dinastije Romanova, živo prikazuje tadašnju opću nesigurnost i bezvlađe. U svojim zapisima pripovijeda, da su se zabrinuti članovi mnogih porodica dogovarali, tko će od njih pristati uz Šujskoga, a tko uz »vora«. Tako su neki ostali u Moskvi, dok su drugi pošli u Tušino, jer se nije znalo, tko će na kraju dobiti igru. Ako pobijedi Šujskij, zauzet će se »Moskovci« za svoje »rođake-izdajnike«, ako pak nadvlada »vor«, spasit će »Tušinci« one svoje, koji su ostali uz cara. Taj je drugi »Lažni Dmitrij« bio čovjek niska porijekla, vjerojatno Moskovljanin Bogdasko, koji je odrastao u Ukrajini i bio školski pjevač. Nekada se pridružio prvom »Samozvancu«, stekao njegovo povjerenje i bio mu tajnik. Kad je »Samozvanec« poginuo,

49. od 267 stranica

umakao je Bogdasko u Poljsku, gdje je teško živio kao kočijaš kod nekoga plemića. Iz te je službe pobjegao i tad mu se zametnuo trag, sve dok se nije pojavio kao novi Dmitrij. I toga su »Tušinskoga tata« podupirali Poljaci, a caricu je Marinu, Samozvančevu udovicu, otac prisilio, da Bogdaska primi kao svoga prvog muža.

Kad je Samozvanec oslabio svoje snage pred Moskvom - odaslao je mnoge čete na Sjever u pljačku - uputio je Šujskij svoga rođaka Mihajla Skopina-Šujskoga k Švedima, koji su se zabrinuli, što je poljski utjecaj u Rusiji toliko porastao. Švedi su caru opremili pomoćne čete, ali su zatražili gradove, koje je osvojio car Feodor, ali ih Ivan Groznij morao ustupiti. Čete su se skupile u Nižnjem Novgorodu i protjerale Samozvančeve trupe iz Vladimira i Suzdala. »Tušinci« su se našli u stisci, digli su svoj logor oko samostana, a uzurpator je potajno pobjegao u Kalugu. Tako se Moskva na početku 1610, riješila opsade. Kad su se Švedi umiješali u ruske prilike, pojavio se u septembru 1609. na poprištu i poljski kraj Sigismund III Švedi i Poljaci: stari protivnici, prenijeli su svoju borbu u nesretnu Rusiju. Sigismund je pozvao Poljake iz Samozvančeva logora, što je rastrojilo trupe i oslabilo njihovu bojnu snagu. Poljaci su opkolili Smolensk, koji je bio važna strategijska točka u rusko-poljskim ratovima. Uzurpator se i sam nije više osjećao sigurnim, a njegov je bijeg obezglavio »Tušince«, koji su izabrali Filareta i kneza Saltikova, da povedu pregovore sa Sigismundom. Poslanstvo je u januaru 1610. ponudilo Sigismundu rusku krunu za njegova sina Vladislava, ali je tražilo, da novi vladar poštuje pravoslavnu crkvu i ne krnji prava bojarske dume i »Zemskoga sobora«. Sigismund je primio i krunu i uvjete.

Švedi su izgubili bitku s Poljacima, pa su uzmaknuti na Sjever u svoje gradove. Ti su događaji još više prorijedili careve pristaše. Šujskij je bio nemoćan, nije se mogao oduprijeti napadajima rjazanskih plemića, svojih krvnih neprijatelja. Knez se Vasilij Vasiljevič Golicin ponadao, da će mu Ljapunovi pomoći, da se popne na prijesto. Tako se u Rusiji sve zamrsilo, svaki je vukao na svoje stranu: stranci su otimali, što su samo mogli, a domaći su se mogućnici složili i grabili svoju korist. Careva je vlast bila bez ikakva ugleda (jun 1610).

Moskovski su bojari češće pomišljali, da svrgnu Šujskoga, koji je bio preslab, da vlada zemljom i dokrajči opću nevolju. Sporazumijevali se s »Tušincima«, pri čemu su bili osobito aktivni oni neopredijeljeni, koji su bili čas kod cara, čas kod »tata«, pa su ih stoga zvali »ptice selice«. Protiv Šujskoga su bili i Romanovi, kojima je na čelu bio Filaret, »vorov« patriarh. Kako Vasilij Šujskij nije ima nikakve pomoći ni iznutra ni izvana, to su ga u julu 1610. zbacili s prijestolja i strpali u samostan.

Vladu su u Moskvi preuzeli bojari, koji su osnovali vijeće od sedam članova, ali je i ono bilo preslabo, da smiri stranačke borbe i revolucionarni pokret, koji se razmahao među građanstvom. Kad se »Samozvanec« iznenada i opet pojavio pred Moskvom, bojari se prepali i stali pregovarati s Poljacima. Zbog opće se nesigurnosti nije sastao ni »Zemskij sobor« sazvali su tek skupštinu moskovskih okruga. Činilo se, da samo Poljaci mogu obnoviti unutrašnji red i spriječiti socijalnu revoluciju. Moskovski su bojari zahtijevali, da se uništi »Tušinski tat« i njegova buntovna stranka. Filaret i Golicin su i opet poveli poslanstvo Sigismundu, zamolili ga, da uguši revolucionarni pokret i izjavili, da će Moskva priznati Vladislava carem, ako prijeđe na pravoslavlje. Kad su poslanici u drugoj polovini oktobra prispjeli k Sigismundu, bili su Poljaci već u Moskvi. Kako se bojarsko vijeće bojalo, da »tat« ne uđe u grad i ne okupi moskovske gomile, to su pristali, da Poljaci uđu i u Kremlj. Tako su se

50. od 267 stranica

sad Poljaci upirali na Smolensk i na Moskvu.Hetman je Žolkievski imao svu vlast u svojim rukama. Da bi osigurao poljski utjecaj,

uklonio je sve protivnike, a Šujskoga je izvukao iz samostana i otpremio Sigismundu u Varšavu. Tu je i umro kao poljski zatočenik (1612). Protiv tih je hetmanovih postupaka protestirao i sam Filaret, što dokazuje, koliko su stranci povrijedili ruski nacionalni osjećaj. U Moskvi se započeo spremati otpor protiv neobuzdanih Poljaka. U to je u decembru 1610. neki Tatarin umorio »Tušinskoga vora«, što je razbilo čitav njegov pokret i donekle olakšalo ruske tegobe. Smirenja međutim nije bilo, jer su se uskoro javili novi pretendenti.

Sigismund je potkupio ruske poslanike, da odustanu od svojih zahtjeva. Ostalo ih je samo nekoliko, koji su ustrajno branili rusku nacionalnu misao. Među ovima je bio Ljapunov i Hermogen. Godine 1611. podigao je Hermogen svojom poslanicom ruski narod protiv Poljaka. Iako su Poljaci zaposjeli sva važnija mjesta, skupilo se za nepuna tri mjeseca mnoštvo bojevna naroda sa svih strana, da se bori za pravoslavlje i da oslobodi rusku zemlju od stranaca. Ljapunov je za narodnu stvar pridobio i tulskoga hetmana Zaruckoga i Trubeckoga, vođu zbunjenih »Tušinaca«. Pomalo mu je uspjelo, da privuče i one grupe, koje su se nekada okupile oko Samozvanca. Tako se u martu 1611. poljska posada u Moskvi našla u velikoj opasnosti. Sigismund je zapovjedio, da se rusko poslanstvo u Smolensku uhvati i odvede u Poljsku. Bijesni su poljski vojnici u Moskvi stali klati pučanstvo, a ruska je vojska pred Moskvom izabrala svoje delegate, koji su predstavljali »Zemskij sobor«. Bojarsko je vijeće u Moskvi izgubilo svako značenje i legitimitet, jer ga vojnički »sobor« nije priznavao i njegove članove proglasio izdajicama. Delegati su ruske vojske pred Moskvom izabrali Ljapunova, Trubeckoga i Zaruckoga i povjerili im, da vode državne i vojničke poslove. Kako se povjerenici nisu slagali - razilazili se u osnovnim nazorima - to su se domala otvoreno sukobili. U tom su se sukobu ocrtala različna društvena stseptembarja u samoj narodnoj vojsci, u kojoj su mali plemići bili protiv socijalno-revolucionarnih nastojanja, koja su i opet jače izbila na površinu. Kad je u julu g. 1611. neki kozak umorio Ljapunova, osjetilo je plemstvo, da je u opasnosti, pa je istupilo iz općega pokreta, u kome je stala popuštati stega. Zbog prepiraka je i nesloge oslabila udarna snaga ruske vojske, koja nije dovoljno pomogla ni Smolensku. Taj se grad hrabro branio 21 mjesec, a predao se konačno Poljacima, jer su posadu prorijedile zarazne bolesti. U Rusiji je sad nastala prava anarhija. Moskovsku vladu nije nitko priznavao, a jednako ni onu kozačku pred zidinama same prijestonice. Patrijarh Hermogen se u poljskom zatočeništvu zauzimao svim svojim silama za oslobođenje ruske zemlje, propovijedao je slogu i oštro ukorio Kozake, koji su nakanili, da maloga Marinina sina proglase carem. S druge su strane monasi čuvenoga Troickoga samostana računali, da će Trubeckoj i Zaruckij spasiti zemlju od propasti. Tako se crkva, iako nije bila jedinstvena, borila u te dane za pravoslavlje i rusku narodnu misao.

Poljski su uspjesi primamili Švede, koji su izašli iz svojih sjevernih gradova i zauzeli Novgorod. I u Engleskoj su pomišljali, da opreme ekspediciju, koja bi zaposjela obalu Sjevernoga mora i tako osigurala trgovačke putove. U toj se najvećoj opasnosti, kad je zemlja bila gotovo na rubu propasti, javio u Nižnjem Novgorodu Kuzma Minin, gradski vijećnik, koji je započeo pravi pokret za oslobođenje. Opremili su novu vojsku, a za vojskovođu su pred kraj mjeseca oktobra izabrali kneza Dmitrija Mihajloviča Požarskoga. Njegovo je »Narodno vijeće« predstavljalo novu Rusiju. Novi je oslobodilački pokret okrenuo i protiv

51. od 267 stranica

Kozaka, koji su se već počeli odvraćati od Ivana, Marinina sina, nekom novom, »Posljednjem Samozvancu«, što se pojavio u Ivangorodu. Narodni se ustanak, koji su podigli Minin i Požarskij, borio za oslobođenje Rusije od tuđinske vlasti, ali je nastojao, da obnovi i carsku vlast i sredi čitavu zemlju. U prvoj četvrti nove godine započeo je Požarskij uspješno vojevati, na što su Poljaci ubili u Moskvi Hermogena glađu (u februaru 1612), da se osvete. Narodni je pokret na njegovo mjesto izabrao Kirila, rostovskoga metropolita. Kozaci i Poljaci su u međusobnim borbama trošili svoje snage, što je olakšalo akciju narodnoga pokreta, kome se pridruživalo sve više gradova. Požarskij je ubrzao svoje napredovanje, kad je doznao, da su Poljaci poslali novu vojsku, da oslobode moskovsku posadu. Kad se Požarskij približio Moskvi, pobjegli su Zaruckij i Marina u Astrahan, a kozačke se čete stale razilaziti. Požarskij i Trubeckoj su sastavili zajedničku vladu, koja je imala zadatak, da izgladi sve protivnosti i uvede red i mir. Ruske su čete pobijedile poljsku pomoćnu vojsku, pa se moskovska posada morala predati (1612). Sigismund međutim nije mirovao, nego je otposlao nove čete, ali je narodni pokret toliko ojačao, da su sva kraljeva nastojanja bila uzalud.

Izborna se skupština sastala tek u januaru god. 1613. Tu se sabrali svi ruski staleži: viši i niži svećenici, svjetovnjaci, seljaci i Kozaci, da dokrajče bezvlađe i obnove red. Poljska je kandidatura propala, ali je bilo nešto švedskih pristalica, koji su se pozivali na švedsku pomoć protiv Poljaka i na nordijsko porijeklo stare dinastije. Međutim je golema većina tražila, da car bude Rus, član domaćega plemstva. Najviše je pristaša imao Mihajlo Feodorovič Romanov, Filaretov sin, kome je bilo sedamnaest godina. 21. februara (3. marta 1613) proglasila je skupština toga rođaka Rjurikove dinastije carem. S tim su se izborom zadovoljili i Kozaci, jer je Filaret bio nekadašnji tušinski patrijarh. Visoko bi se plemstvo možda i opiralo, ali je izgubilo svaki utjecaj, jer je njihovo moskovsko »vijeće sedmorice« vodilo poljsku politiku. Mihajlo nije htio prihvatiti izbora, a i njegova se majka Marfa bojala unutrašnjih i izvanjskih teškoća. Bilo im je nezgodno, što je Filaret čamio u poljskom zarobljeništvu. Konačno se Mihajlo ipak odlučio, iako teška srca.

§ 4. Romanovi obnavljavaju carstvo

Mihajlo Feodorovič Romanov (1613-1645) bio je i suviše mlad i premalo nadaren, da bi se uspješno mogao prihvatiti teških zadataka, koji su ga čekali. Bio je dobrodušan, blag i slaba zdravlja, a najviše se zanimao za vjerski ceremonijal, jer je odrastao među duhovnicima. Uzdrmana carska vlast, teške unutrašnje nedaće i izvanjske opasnosti, tražile su odlučnijega i borbenijeg čovjeka, no što je bio taj bljedolik mladić.

Tako je u prvo vrijeme na njega utjecala majka i ljudi iz njegove bliže okoline, osobito Saltikovi, koji su mu bili rođaci po majci. Pored tih savjetnika ostalo je za prvih deset godina Mihajlova carevanja i narodno predstavništvo kao savjetodavni i kontrolni organ. Prvih je godina bio najpreči zadatak, da se u zemlji utvrdi red i mir. Ruske su čete pomalo uništavale pljačkaške kozačke skupine i poljske jedinice, koje su još ostale u Rusiji, i živjele na račun siromašnoga pučanstva.

Ruski interesi nisu podnosili, da Novgorod ostane u švedskim rukama, pa je vlada čekala samo zgodnu priliku, da otme taj grad i tako pomrsi sve švedske račune. Zgoda se nadala, kad se Švedska zaplela u rat s Danskom, a Gustav Adolf bio još mlad. Kad je sklopio

52. od 267 stranica

mir s Danskom (1613), pošao je švedski kralj protiv Moskve, koja je napala Novgorod i područje oko Peipuskoga jezera. Švedska je vojska nadirala prema Pskovu, ali ga nije mogla osvojiti. Kako ni jedna strana nije bila dovoljno jaka, da pobijedi svoga protivnika, to su Engleska i Holandija posredovale, da se zaključi, mir. Obje se zapadne zemlje zabrinute za svoje trgovačke interese u tim stranama, gdje su imale povlastica još od Ivana IV Groznoga. Mirom u Stolbovu na Ladoškom jezeru dobila; je Rusija Novgorod, ali je Švedska zadržala obalu od Narve do Korele, što je dobila od cara Vasilija Sujskoga, kad je zatražio pomoć protiv svojih domaćih protivnika.

Teže je bilo s rusko-poljskim sporom. Vladislav je branio svoje pravo na ruski prijesto, pa nije htio priznati Mihajla carem, to više, što je njegov otac Filaret bio zatočen u Poljskoj. Moskva je opet tražila Smolensk i odbijala sve poljske zahtjeve. Tako je došlo do rusko-poljskoga rata, koji nije donio nikakva rješenja, iako su Poljaci prodrli sve do Moskve (1618). Kod Deulina, sela kraj Troickoga manastira, sklopili su 1618. primirje na 14 i pô godina. Stari su protivnici izmijenili zarobljenike među ostalima i Filareta, careva oca, koji se vratio u Rusiju. Smolensk je ostao Poljacima, a kako se Vladislav nije htio odreći ruske carske krune, to nije moglo biti ni trajna mira.

Filaret je 1619. postao suvladar i imao isti naslov (Veliki vladar) i ista prava kao i njegov sin. Kako su poslije Hermogenove smrti čuvali patrijaršku stolicu za Filareta, to je sad u svojim rukama imao i najvišu svjetovnu i najvišu crkvenu moć. Odlučni je Filaret upravljao zemljom tako, da se samo formalno moglo govoriti o dva cara, ocu i sinu, u istinu je vrijedila samo Filaretova volja. Poslije očeva je povratka iz Poljske nestalo utjecaja različnih ljubimaca, koji su se okupili oko Mihajla. Filaret se često savjetovao sa »Zemskim saborom«, čime je učvrstio svoju moć na široj osnovi i dao joj biljeg opće narodne volje. S pomoću »sobora« proveo je mnoge promjene u upravi, vojsci, sudstvu i crkvi. Tim je reformama htio ukloniti sve zle upotrebe, koje su se uobičajile za vrijeme dugoga bezvlađa. Po novoj su uredbi vojvode u pojedinim okruzima i opet dobili upravnu i vojničku vlast, što je stegnulo lokalnu samoupravu, kako ju je uveo Ivan Groznij. Za »smute« se razmahalo bezakonje, uprava je izgubila mjeru i ugled, a samovolja odlučivala o životu i imetka. Stoga je Filaret nastojao, da ukloni presezanja nesavjesnih i potkupljivih činovnika. Vlada je uredila i pitanje različnih poreza i podavanja, da napuni prazne državne blagajnice. Provale Poljaka i Šveda, različni Samozvanci, nadmetanja moćnih bojara i narodne bune poremetile su sve pravne odnose - za tih je burnih vremena otimao jači slabijemu, pa su sad svi tražili, da se povrati oteto ili izgubljeno. Da riješi i to teško pitanje, odlučila je vlada, da obnovi katastre. Budući da su iz gradova i manjih mjesta mnogi iselili, to je pojedinac morao plaćati više poreza i nameta, jer je upravo općina bila poreska jedinica, koja je jamčila za čitavo podavanje. Mnogi su izmakli svojim dužnostima tako, da su se upisali kao službenici privilegiranih samostana ili moćnih bojara. Time bi takav poreski izbjeglica prestao biti članom svoje općine, iako se iz nje nije iselio. Za »smute« su mnogi seljaci pobjegli od svojih gospodara, koji su ostali bez radne snage. Filaret je i opet uveo Borisovu odredbu, da se odbjegli seljaci mogu sudski primorati, da se vrate svojim gospodarima, a stari je rok za takav postupak produljio na deset, kasnije i na petnaest godina. Zbog tih se prilika nametnula nužda, da se osnuju službeni registri i zemljišne knjige.

Bistru Filaretovu oku nije izmaklo, da obnovljena Rusija ne će napredovati bez

53. od 267 stranica

zapadnih uredaba, osobito u vojsci. Pozvao je stoga strane časnike kao učitelje i inženjere za topništvo i utvrde, municiju i proizvodnju oružja. Naseljavao je i strane tehničare i obrtnike, podupirao obrt i rudarstvo i pozivao liječnike i naučnjake. Filaret je radije primao protestante nego katolike, a došljake je smjestio kraj Moskve u naseobini, koja se prozvala »Nemeckaja Sloboda«. Iako su Romanovi bili u rodu s Rjurikovićima - Ivan IV se oženio jednom Romanovom - držao je Filaret, da će podići ugled svoje dinastije, ako sina oženi nekom stranom princezom. Međutim su se ženidbeni pregovori razbili, pa je Mihajlo uzeo Jevdokiju Strešnjevu, plemkinju iz osrednje imućne porodice.

Filaretova su nastojanja urodila dobrim plodom: Rusija se smirila i ojačala, a narod je pomalo zaboravljao prošla burna vremena. Moskva je za kratko vrijeme i opet bila toliko moćna, da je poslije smrti Sigismundove (1632) započela rat s Poljskom, da joj uzme svoj Smolensk. Poljaci su zbog toga napada brzo izabrali Vladislava IV, koji je kao novi poljski kralj i pretendent na ruski prijesto krenuo, da obrani tu poljsku tvrđavu na ruskom zemljištu. U tom mu je pohodu poslužila sreća, pritisnuo je ruske čete i primorao ih, da se sramotno predaju (1634). Taj su poraz platila svojom glavom oba ruska zapovjednika - osudili ih na smrt i pogubili.

Kako ni dalje ratovanje nije donijelo odluke, to su sklopili »vječni mir« (1634), po kome su Smolensk, Černigov i Severija ostali u poljskim rukama, Rusija se odrekla Livonske, Vladislav ruskoga prijestolja. Filaret je mnogo uložio u taj rat, oporezovao je pače i crkvena imanja, a neuspjeh ga je toliko dirnuo, da se razbolio i u oktobaru 1633. umro.

Uskoro su rusku vladu zaokupili događaji na Jugu, gdje su Donski Kozaci stalno pljačkali turske krajeve. Godine 1637. opkolili su tvrđavu Azov, zauzeli je i poklali stanovnike. Sultan nije mogao poći protiv Kozaka, jer su u Turskoj izbili neredi, ali se i Rusija nije usudila umiješati u taj spor, iako su Kozaci zatražili carevu pomoć i htjeli mu predati Azov. Moskva bi se rado okoristila, ali se osjećala vojnički preslaba, da se ponese s Tatarima, koji su bili sultanovi saveznici i prijetili, da će provaliti u Rusiju. Kozaci su tako morali napustiti Azov, od koga su ostale samo ruševine.

Mihajlo je održao odnose sa Zapadom i nastavio očevu ženidbenu politiku. Svoju je kćerku Irenu htio udati za Valdemara, sina danskoga kralja Kristiana IV, ali su vjerske razlike spriječile, da se ostvari taj brak. Kad je car u julu 1645. umro, naslijedio ga je njegov sin Aleksej, kome je bilo šesnaest godina. Skrbnikom je mladom caru bio njegov odgojitelj, bojar Boris Ivanovič Morozov.

Aleksej Mihajlovič (1645-1676) se vrgao na oca, bio je dobrodušan i pobožan kao Mihajlo, ali mnogo bistriji i spretniji. U početku je na njega utjecao Morozov, koji je narod nemilosrdno globio i ucjenjivao. Zbog samovolje sebična i nasilna Morozova i njegova kruga izbile su bune tako u Moskvi (1648), pa onda i u čitavoj zemlji, Car je svoga skrbnika jedva spasio od narodnoga bijesa. Kad je Aleksej uzeo Mariju Miloslavskaju, oženio se Morozov njenom mlađom sestrom, da tako osigura svoj položaj na dvoru. Pobune iz 1648/49. kao i zahtjevi plemstva, da se uredi zakonodavstvo, uklonili su konačno Morozova i njegove prijatelje s vlasti, ma koliko se i opirali. Englez Samuel Collins, carev liječnik, zabilježio je u svojim »Moskovskim zapisima«: »Uprava im je samosiona, zakone tumače, kako im se svidi, a samo je malo uredaba kodificirano. Obično se drže starih sudskih odluka, ali je novac najbolji dokaz, koji potiskuje sva prijašnja rješenja«. Car je sad naredio, da se od prava, kako

54. od 267 stranica

je tada vrijedilo, iznova sastavi zbornik. Bune je već stišao time, što je po savjetu novgorodskoga metropolita Nikona proglasio široku amnestiju i što je dokinuo nepopularne monopole. Kneza je Odojevskoga postavio predsjednik kom komisiji, koja je imala dužnost, da sastavi novi zbornik, a sazvao je i opću narodnu skupštinu. Komisija je već pred kraj mjeseca januara završila svoj rad, pa je zbornik odštampan već u mjesecu maju. Novi se zakonik osvrnuo na propise staroga »Sudebnika« iz godine 1550, na uredbe crkvenoga »Nomokanona« i sistematizirao čitavo dotadašnje zakonodavstvo. Ruski su pravnici tu obavili golem posao, jer je bilo mnoštvo zakonskih propisa, koje su carevi izdali u pojedinim prilikama, ali ih nitko nije sređivao i točno zabilježio. Kako nije bilo jasnih definicija, pače ni jedinstvena teksta, različni su sudovi u sličnim slučajevima sudili različno, pa se i pored najbolje volje nije mogla održati pravna sigurnost i jednoličnost sudskoga postupka. Bilo je i potajnih povlastica, koje su sprečavale, da sud stvori pravednu odluku. Tako je npr. car Mihajlo osigurao visokom plemstvu pravo, da nijedan njegov član ne može biti osuđen na smrt, već jedino na progonstvo, makar zakon za njegov čin i tražio smrtnu kazan. Ti nepregledni i protivrječni zakonski propisi nisu povrh toga uopće bili štampani, nego su ih prepisivači zapisali u malobrojnim rukopisima, pa je stoga bilo vrlo malo ljudi, koji su ih poznavali. Novi Zakonik (»Uloženie«) iz godine 1649. ima 25 poglavlja, a svako poglavlje nekoliko članaka. Komisija se pored domaćih vrela poslužila i stranim zakonikom: »Litvanskim statutom« iz godine 1588.

Neprilični su i zastarjeli zakonski propisi bili među glavnim uzrocima posljednjih nemira, što je natjeralo vladu, da odlučno zahvati i promijeni pravno stanje. Iako je zbog toga komisija radila na brzu ruku i u neobično kratkom roku sastavila »Uloženie«, vrijedili su novo sročeni zakonski propisi sve do godine 1833. U novom su zakonskom zborniku obradili državno pravo, sudsko ustrojstvo, sudski postupak, privatno i kazneno pravo. Posljednja su poglavlja različne dopune uz pojedine zakonske propise. Kod sastavljanja »Uloženia« nije u svim pitanjima sudjelovao čitav »sobor«, nego se komisija savjetovala s pojedinim staležima, kad bi se radilo o propisima, koji su se odnosili na njihove interese. Protivne su interese različnih staleža zagladili nagodbama. Svi su se staleži međutim složili u tome, da se crkveni posjed ne smije više povećavati. »Sobor« je pored toga zaključio, da ni crkva ni plemići ne smiju više primati ljude, koji bi im se zapisali, da se oslobode poreskih obaveza prema svojim općinama. Svi, koji su se dosada »založili«, moraju se vratiti u svoju općinu, a plemstvo je dobilo pravo, da bez ikakve zastare primora odbjegle seljake, da se vrate na njihova imanja. Seljaci su bili tim propisom nezadovoljni, pa su stoga počešće izbijale bune.

Pučanstvo se bunilo i zbog drugih uzroka, tako zbog opće oskudice, neimaštine i ratnih nevolja. Car se upleo u razmirice između Poljaka i Kozaka, a u zemlji je harala kuga (1654-1655), koja je uništila promet i trgovinu i time oslabila vojsku u poljskom ratu. Državni su prihodi pali - blagajnice su bile prazne. Da bi nekako sredila državne financije, provela je vlada novčanu reformu (1656). Dotada su kao sitan novac vrijedile kopejke, djenge i poluške. Rubalj je vrijedio 100 srebrnih kopejka ili 200 djenga ili 400 poluška. Bojar Fedor Rtiščev savjetovao je Alekseju, da srebrn novac zamijeni bakrenim, a ime i vrijednost da mu budu kao i srebrnom novcu. Mnogi su privatnici međutim stali kovati sitan novac od svoga bakra - tako npr. carev šurjak Miloslavskij - što je oborilo vrijednost državnoga bakrenog novca, premda ga je vlada službeno podržavala. Državne su blagajnice isplaćivale bakren novac i primale

55. od 267 stranica

samo srebren. Ta je inflacija još više osiromašila narod, koji se pobunio i zatražio od cara, da otpusti svoje savjetnike. Ustanak je širokih narodnih slojeva uhvatio tako dubok korijen, da su ga tek teškom mukom ugušili. Vlada je morala i opet uvesti srebrnu valutu, ali je time vrijednost bakrenoga novca još više pala (1663).

Gospodarska je bijeda primorala mnoge, da napuste svoja mjesta, pa su tako kretale čitave karavane na Jug - Kozacima na Donu. Kozaci su primali iseljenike i odbjeglice, ali im nisu htjeli priznati svojih privilegija. Iseljenici su postali sluge kod imućnijih Kozaka. I polonizirani se moćni bojari u poljsko-litvanskoj državi tužili, što su seljaci bježali s njihovih imanja dnjeparskim Kozacima, gdje su živjeli kao slobodnjaci. Kako su velikaši otimali seljacima slobodu - vezali ih za svoju zemlju - a židovski ih zakupnici varali, to su često podizali krvave bune, da se osvete svojim tlačiteljima. U te je prilike zahvatila i poljska vlada, ali su Kozaci podigli opći ustanak, koji je poveo Bohdan Hmelnickij (1648). Pored ekonomskoga je uzroka toj buni bio i vjerski, jer su Poljaci silom unijatili pravoslavne Kozake.

Poslije unije u Brest-Litovsku (1596) započeli su u Poljskoj progoni onih pravoslavaca, koji nisu htjeli odustati od svoje stare vjere. Uglavnom su niži slojevi, osobito Kozaci, ostali pravoslavni. Zbog tih su nasilja bježali seljaci i sitni građani Kozacima, koji su bili u stalnim borbama s Tatarima. Poljska je vlada namjeravala, da točnom registracijom Kozaka utvrdi svoje južne granice. Dopustili su, da »registrirani« slobodno biraju svoje atamane i sudce. »Neregistrirani« su izgubili svoje kozačke slobode, pa bi ih odvukli na plemićka imanja, da rade kao kmetovi. Na Dnjepru se razvilo središte slobodnoga kozačkog života. Tu je na brzicama (»porogi«) bila utvrđena naseobina (»Sič«) Zaporoških Kozaka. Zaporoški su Kozaci stvorili slobodnu bratsku općinu, u koju su primali svakoga bjegunca, a nisu ga pitali ni za ime ni za porijeklo. Glavni su im neprijatelji bili Krimski Tatari i Turci, protiv kojih su četovali po stepama i oko obala Crnoga mora. Na svojim su oružanim pohodima često prodrli i do samoga Carigrada. Kako su poljski plemići nastojali, da skuče slobodu i registriranih Kozaka, kako su pored toga progonili i pravoslavce, izazvali su pred kraj šesnaestoga vijeka stalne kozačke bune i nemire: u »Siču« je neprestano vrelo i buktjelo.

Za Poljsku je ipak bila najopasnija buna sposobnoga i spretnog Bohdana Hmelnickoga, koga je teško uvrijedio neki poljski plemić. Kad je od vlade zatražio svoje pravo, nije ga dobio. Hmelnickij je pobjegao Zaporošcima, koji su ga izabrali svojim hetmanom. Novi je hetman sklopio savez s Krimskim Tatarima i poveo bezobziran rat protiv Poljske. Vlada je najprije otposlala čete registriranih Kozaka protiv Hmelnickoga, ali su se i registrirani pridružili općem ustanku, u kome su pobunjenici nekoliko puta porazili plemićku vojsku. Bijednom su poljskom seljaku ustanici prišli kao osloboditelji, što je privuklo »hajdamake« (hajdamak znači pobunjen seljak), koji su ojačali kozačke redove. Najviše su se okomili na poljsko plemstvo u jugoistočnim krajevima i na Židove, ali nisu poštedjeli ni katoličkoga svećenstva.

U to je teško doba umro kralj Vladislav IV, i naslijedio ga njegov brat Jan II Kazimir. Novi je kralj uvidio, da se ne može oprijeti kozačkoj moći, pa je u Zborovu (između Lavova i Tarnopola) sklopio s Hmelnickim mir (1649). Tim je mirom Poljska priznala Hmelnickoga kozačkim hetmanom i odobrila, da se povisi broj registriranih Kozaka na 40.000, Vojvodine Kijev, Braclav i Černigov bit će odsada bez poljske posade, u Čigirinu na Tjasminu, desnoj pritoci Dnjepra, rezidirat će hetman. Kozacima su ponovno potvrdili sve njihove sloboštine i

56. od 267 stranica

složili se, da na njihovu području ne smije biti Židova i isusovaca. U njihovim će trim vojvodinama sve državne službe vršiti pravoslavno činovništvo, a kijevski će metropolit postati poljskim senatorom. Kozaci su se odrekli svojih seljačkih pomagača i prepustili ih njihovim plemićkim gospodarima.

Međutim Poljaci nisu ni pomišljali, da se drže mirovnoga ugovora, a i Hmelnickij nije bio zadovoljan. Peklo ga je, što je »hajdamake« tako ružno ostavio na cjedilu. Ogledao se za novim saveznicima: u Moskvi, kao pravoslavnoj državi, u Turskoj, Švedskoj, u Sedmogradskoj i Moldavskoj. Moskva mu nije mogla pomoći, jer ju je vezao ugovor s Poljskom iz god. 1634. Mir nije potrajao dugo, nova je kozačka buna planula već 1651. Ovaj put nije Hmelnickomu poslužila sreća, Poljaci su ga pobijedili kod Berestečkoga, južno od Lučka u Volinju, jer je krimski kan napustio Kozake i u kritičan čas pobjegao s bojišta. Jan Kazimir se ipak nije mogao potpuno okoristiti tom pobjedom, jer su plemićke čete otkazale posluh i ratovale za svoj račun. Kad su Poljaci osvojili Kijev, morao je Hmelnickij pregovarati. Krimski ga kan nije više podupirao, provodio je svoju politiku ravnoteže. U Bijeloj Crkvi kraj Kijeva ugovorili su nove odnose između Poljaka i Kozaka. Registriranih će Kozaka biti tek polovina od onoga broja, koji je poljska vlada odobrila u Zborovu, dok o zahtjevima pravoslavaca nisu htjeli ni raspravljati. Zbog te nepopustljivosti obijesnoga plemstva nije ni taj mir donio trajna rješenja, pa će Kozaci i dalje nastojati, da izađu iz sklopa poljske države. Car Aleksej i »sobor« poslužili se kozačkim nezadovoljstvom i dogovarali se, kako će sjediniti Ukrajinu s Rusijom, što je dovelo do rata s Poljskom.

Već je Ivan III smatrao, da je Ukrajina njegova zemlja - ta bila je baština sv. Vladimira, prava »otčina«. Slično je mislio i Aleksej i konačno prihvatio Hmelnickovu ponudu, da tu zemlju uzme u svoju zaštitu: »u svoju visoku ruku«. Tako se Moskva odlučila, da i pored svih opasnosti primi u Perejaslavlju kozačku zakletvu vjernosti (1654). Tek nedavno se otkrilo, da car tada nije s Kozacima sklopio neki ugovor, nego im je svojom milošću dao samoupravu. Broj se slobodnih Kozaka utrostručio (60.000), a Rusi su im dopustili, da sami biraju svoga hetmana. Kozački je hetman u Rusiji bio kao neki vladar, jer je pregovarao i sa stranim državama, tek s Poljskom i Turskom nije smio podržavati nikakvih odnosa.

Sporazum je između Rusa i Kozaka bio povod novom rusko-poljskom ratu. Rusi su osvojili Smolensk (1654), Vitebsk, Vilnu, Kovno i Grodno, a Hmelnickij je zauzeo Lublin. U to je Poljsku napao i švedski kralj Karlo X Gustav. Već je u julu 1655. bila Velika Poljska u švedskim rukama, malo zatim pala je Varšava i Krakov. Litvu su osvojili Rusi. Poljska je bila na rubu propasti, a car, švedski kralj i Hmelnickij na vrhuncu svoje moći. Međutim su nastale razmirice između Šveda i Rusa, što je olakšalo poljski položaj i sklonulo cara, da u Vilni zaključi s Poljskom primirje (1656). Poljski su plemići Alekseju neslužbeno obećali, da će ga izabrati svojim kraljem i Rusiji odstupili bjeloruska i ukrajinska područja, koja je osvojila.

Kad su Švedi htjeli provesti personalnu uniju s Litvom, razljutio se car i demonstrativno uzeo naslov »litvanskoga velikog kneza«. Zajedno je s Poljacima provalio u švedsko područje na Baltičkom moru, Ingriju (Ingermanland), Estonsku i Livonsku (1656), gdje je Dorpat (Jurjev) osvojio, ali je Rigu bezuspješno opsjedao. Švedski je kralj uskoro ostao osamljen: napala ga je Danska, pruski ga izborni knez napustio i opet se kao vazal priključio Poljskoj, koju je pomogao i njemački car. Karlo Gustav je brzo primorao Dansku na roeskildski mir, a s Rusijom je 30. decembra 1658. u Valiesaru kraj Narve utvrdio primirje na

57. od 267 stranica

tri godine. Po tom su ugovoru obje strane zadržale, što su osvojile, pa je tako i Dorpat (Jurjev) ostao u ruskim rukama. S drugim je silama sklopio mir u Olivi (1660), po kome je ostalo »dosadašnje stanje«. Sva baltička pitanja, koja su zanemarili za ukrajinskih zapletaja, riješili su Rusi u konačnom miru sa Švedskom u Kardisu god. 1661, kad se car odrekao svega, što je osvojio u Livonskoj.

Poljska je dobila pomoć i u svom sporu s Rusijom. Moskva se nije trajno držala obećanja, koje je dala Kozacima, nije poštivala ukrajinsko samodržavlje. Častoljubivi je Hmelnickij nekada sanjao, da će u Ukrajini stvoriti svoju nasljednu monarhiju, a sad je car pritezao njegovo područje pod svoju vlast. Kozacima se učinilo, da im je u labavom poljskom državnom sistemu bilo bolje. Kad je Bohdan Hmelnickij u avgustu 1657. umro, izabrali su Kozaci Ivana Vihovskoga (1657-1659), dotadašnjega Bohdanova kancelara, čovjeka nestalna karaktera, vjetrogonju i samoživca, s koga teško, da će skorašnji pokušaji nekih historika skinuti te prigovore. Vihovskij je za Hmelnickoga čvrsto pristajao uz Moskvu, ali je već 1658. sklopio s Poljskom ugovor. Tada se, naime, sastao poljski »sejm«, koji je odbacio ugovor s Rusijom (iz god. 1656) i kozačkoj državi u tri vojvodine: kijevskoj, braclavskoj i černigovskoj, priznao isti položaj, koji je imala Litva. Kozacima su Poljaci zajamčili privilegije i slobodno ispovijedanje pravoslavne vjere, a njihovim su starješinama podarili posebne povlastice - izjednačili su ih s poljskim plemićima. Iskonske je jednakosti i ravnopravnosti u to doba kod Kozaka već nestalo, njihovo se društvo već znatno raščlanilo, javila se ekonomska napetost, u gradovima se razvio građanski sloj, koji je tražio sigurnost i mir. Poseban su položaj među Kozacima imali svećenici. Tako su se oštro sukobila dva tabora - između aristokratskih vođa (»staršina«) i demokratski orijentiranih kozačkih masa nije bilo izmira. Hetman Vihovskij i gornji kozački slojevi držali su s Poljacima, dok je nezadovoljno mnoštvo vodio Bohdanov sin Jurij Hmelnickij. Jurij se oslonio na Rusiju, ali su ga poljski ratni uspjesi idućih godina primorali, da prizna poljsku vlast. Sad su u kozačkoj državi izbili veliki neredi, redom su nicale hetmanske kandidature, kod kojih je bila glavna izborna parola: za Poljsku ili za Rusiju. Ukrajina se raspala na dva područja i jedno desno od Dnjepra, koje je držalo s Poljacima i drugo, koje se priključilo Moskvi i bilo lijevo od te rijeke. Rusko-poljski se rat zbog Ukrajine vukao nekoliko godina, međutim ni jedna strana nije mogla izvojevati odlučne pobjede. Hetman se Dorošenko čak pridružio Turskoj, da nekako riješi taj dugotrajni spor. Konačno su se obje strane složile i u Andrusovu između Smolenska i Mohileva zaključile primirje na trinaest godina (1667). Tim su primirjem odgodili konačno rješenje ukrajinskoga pitanja. Ruski je pregovarač Ordin Naščokin dobio: Kijev, područje lijevo od Dnjepra i Smolensk za Rusiju - Poljacima je ostala zemlja desno od Dnjepra i gradovi Vitebsk i Polock. Tako se kozačka država razdijelila na dva dijela. U ruskom su dijelu bune trajale još nekoliko godina (do 1672).

U doba se najtežih bojeva za područja oko Baltučkoga mora i Dnjepra, pobunili Donski Kozaci, koje je vodio Stjenka Ražin (1668-1671). Tu su na Donu starosjedjelačkim i imućnim Kozacima sa svih strana pridolazili bijednici, koje je potjerala nevolja iz domovine. Broj se toga proletarijata još i povećao, kad su stali stizati i seljaci, koji su pobjegli svojim gospodarima, a ovi ih prema »Uloženiju« sudski progonili i hvatali. Kako ti bjegunci sad više nisu mogli na Dnjepar, jer su se tamošnji Kozaci izmirili s Moskvom, ostao je Don kao jedino utočište. Nekada su se stari naseljenici i ratnici na Donu mogli obogatiti pljačkanjem

58. od 267 stranica

trgovačkih karavana i mjesta oko Crnoga mora, ali otkako se Rusija odrekla Azova, nije više bilo prilaza na more. Kozaci su sad krenuli prema Volgi od Saratova do Caricina i prema Kaspijskom moru. Stjenka Ražin je organizirao nezadovoljne Kozake, a uspjesi su mu pribavili velik broj boraca (1667). Kad je ojačao, nije se Stjenka zadovoljio da pljačka brodove na Volgi, nego je zasnovao veće pohode. Tako je zauzeo Jaik na Uralu, potukao vojvodu Bezobrazova, spustio se Volgom u Kaspijsko more i opustošio perzijsku obalu između Derbenta i Bakua. O Stjenki su slobodni Kozaci pjevali pjesme, oko njega se plele priče, bio je narodni junak, borac za prava i slobodu, pa su se stoga ruski vojni zapovjednici teško odlučili, da na nj navale, to više, što se nisu mnogo pouzdavali u svoje čete. Ražin je i opet izveo sjajan pohod (1670), osvojio je Astrahan, Caricin, Saratov i Samaru. Njegov se pokret sad razmahao i poprimio posve socijalni karakter. Siromašni su građani, pobunjeni seljaci i »otroci« u gomilama dolazili na Don, da se priključe osvetničkom pohodu protiv bojara i bogatih trgovaca. I nisu prilazili samo Rusi, nego i mnoštvo onih malih i najmanjih narodića, koji nisu imali nikakvih političkih prava. Konačni je cilj bio, da se u čitavoj državi uvede jednakost svih carevih podanika, da se izvojšte jednaka prava za sve, kao što je to bilo na kozačkom Donu. Stjenka Ražin je razglasio, da se u njegovu taboru nalazi carević Aleksej i patrijarh Nikon. Ta je vijest još više zanijela njegove ljude, jer nisu znali, da je carević Aleksej nedavno umro i da su patrijarha prognali na Bijelo more. Sudbina ga je međutim čekala kod Simbirska. Tu su Miloslavskij i knez Barjatinskij, vojvode carskih četa, zaustavili Razinovo napredovanje i uskoro ga u oktobaru 1670. potukli do nogu. Buntovnike su okrutno kaznili: popalili im sela i mnoge smaknuli. Kozačko-seljačke neorganizirane gomile morale su izgubiti tu bitku, jer ih je okupila samo Razinova ličnost, dok su carske čete bile dobro uvježbane i ratovale tadašnjom modernom zapadnoevropskom tehnikom. Razbijena se Razinova vojska raspala, ali su njeni pojedini dijelovi još dugo hajdukovali. U aprilu 1671. uhvatili su i samoga Stjenka Razina, odveli u Moskvu i udarili na muke. Stjenka je podnio sve junački, nije molio milosti - konačno su ga raščetvorili. U mnogobrojnim pjesmama i pričama sjeća se narod još i danas toga kozačkog junaka i buntovnika.

Osim tih ratnih zapletaja imala je Aleksejeva vlada i mnogo brige s crkvenim pitanjima. Kao nasljednika patrijarhu Josipu odabrao je car Nikona, novgorodskoga metropolita. Nikon je bio izvanredno nadaren, ali i častoljubiv i vrla odlučan. Isprva je odbijao, da primi patrijaršku krunu, ucjenjivao je cara, sve dok Aleksej nije pristao, da mu bude suvladar, kao što je to nekada bio patrijarh Filaret svome sinu Mihajlu. Tako je Nikon kao patrijarh već za dvije godine vodio sve unutrašnje državne poslove (1652), jer je car bio zaposlen u ratu s Poljskom. Novi je patrijarh shvaćao svoj odnos prema caru i prema svjetovnoj vlasti slično, kako se to tvrdilo i u vrhovima rimokatoličke crkve. Svoje je nazore iznio u poslanici god. 1662, u kojoj upoređuje duhovnu vlast sa Suncem, a svjetovnu s Mjesecom. Bog je u samom početku stvorio obje nebeske luči, ali kao što Mjesec prima svoje svjetlo od Sunca, tako i car dobiva svoju svjetovnu vlast tek svećenikovim pomazanjem i krunjenjem. Patrijarh vlada ljudskim dušama, ima vlast i nad carevom, pa mu može i zapovjediti, da trgne mač u obranu pravoslavne vjere. Aleksej se i Nikon nisu slagali već od godine 1658. a poslije se te poslanice započela otvorena borba.

Odnosi se između cara i patrijarha potpuno izmijenili Nikonovom teorijom o Suncu i Mjesecu. Prema dosadašnjem je shvaćanju i običaju car bio najviša vlast bez pogovora u svim

59. od 267 stranica

svjetovnim i duhovnim pitanjima i pored toga, što je patrijarh bio neobično ugledan i utjecao na careve odluke. Careva je riječ u crkvenim pitanjima bila tako odlučna, da je sazivao koncile, odobravao ili odbacivao njegove zaključke, a i sve se crkvene mjere provodile u njegovo ime. Ruska je narodna crkva bila posve vjerska institucija, pa nije imala ni svojih izvršnih organa, nego se služila svjetovnom upravnom organizacijom. Ni poglavar ruske crkve ni sama crkva kao ustanova nisu prema tome bili samostalni, nisu imali ni onoga značenja u kulturnom, političkom i gospodarskom životu, nisu imali ni one moći, koju je imala rimokatolička crkva. Prije Nikona su svi patrijarsi živjeli čedno i samotno kao monasi, a kad bi se pokazali u javnosti, nisu isticali svojega dostojanstva. Novi je patrijarh i tu sve izmijenio. Raskošno je uredio svoj dvor, volio je sjaj i nastupao ceremonijalno u bogatim haljinama na način bizantskih crkvenih dostojanstvenika. Taj se svjetovno velikaški život najvišega crkvenog predstavnika nije sviđao njegovim vjernicima, koji su mu zamjerali, što uvodi strane običaje, što upleće crkvu u svjetovne poslove i odvraća je od njena istinskoga, duhovnog zadatka. Nikon nije ostao kod tih izvanjskih promjena, nego je zahvatio i u samu misu prema bizantskom uzoru, preinačio je npr. pjevanje i slikanje svetačkih likova. O svemu se savjetovao s Grcima, a rusko je svećenstvo zapostavio. Na najveći je otpor međutim naišao, kad je bezobzirno odredio, da se pročiste crkveni tekstovi i da se izbace sve pogreške i netočnosti, koje su uvukli grčki i kijevski svećenici. Petar Mohila je kao kijevski metropolit oko polovine XVII vijeka izmirio svoju crkvenu oblast s Bizantom, ali je unaprijedio i zapadnu obrazovanost time, što je podupirao školu bratstva Bogojavljenske crkve i podigao je na akademski stupanj. Moskovski su svećenici bili protiv svake zapadnjačke ili grčke orijentacije - takva su nastojanja smatrali kao izdaju prave vjere - ali su i sami osjećali, da iz tekstova treba ukloniti različne nepravilnosti. Carev ispovjednik Stefan Vonifatev i njegov krug, u kome je bilo mnogo odličnih svećenika kao npr. Ivan Neronov i Avakum, tražili su stoga, da se provedu potrebne reforme, ali da se kod toga ne prevrši mjera i ne izazovu vjerske trzavice u zemlji. Svoje su nazore širili propovijedima, što je dotada bio nepoznat način u pravoslavnoj crkvi. Iako su bili popustljivi, nisu ih tvrdokorni starovjerci razumjeli niti poduprli, jer su bili protiv svake promjene. Tom je starovjerskom krugu nekada pripadao i Nikon, i samo je njegovim utjecajem postao patrijarh. Kad je sad skrenuo s njihova pravca i poveo se za grčkim uzorima, razišao se sa svojim starim prijateljima. Protivnost se grčkoga i ruskoga mišljenja pokazala i u pitanjima, koja nam se danas čine posve beznačajna, ali su u onim danima oštrih duhovnih borba bila simbolima dvaju nazora na svijet i prema tome daleko sadržajnija, no što bi se to moglo zaključiti iz njihova formalističkoga karaktera. Grci su se krstili s tri prsta i triput pjevali »Aleluju«, Rusi su je pjevali dva puta i krstili se s dva prsta. Nikon se i ovdje odlučio za grčki način, odbacio je narodnu tradiciju kako ju je zabilježio i »Stoglav«. Ruske su procesije polazile prema Istoku, prema Suncu: polazile su iz paklene tame prema svjetlu, dok su se grčke kretale prema Zapadu. Duhovi se uzbuđivali, svi su živo raspravljali, da li treba uzeti pet ili sedam hostija, da li kod krsta treba krštenika poprskati ili ga uroniti u vodu. Ne će biti netočno, ako ustvrdimo, da se u tim ruskim običajima sačuvao stari dualistički nazor na svijet, a vjerojatno i još poneka magijska tehnika iz poganskoga doba.

Iako su Nikonu zamjerali, da se povodi za Grcima, nije baš sve slijepo preuzeo, odabrao je samo one oblike, u kojima se jasno očitovao dogmatski ispravan sadržaj. U

60. od 267 stranica

pitanjima se crkvene reforme savjetovao i s orijentalnim patrijarsima, koje je pozvao u Moskvu. Tako su na moskovskom koncilu god. 1666/67. bila i dva strana patrijarha, antiohijski i aleksandrijski. Nikon je iznio svoje reforme pred koncil već 1654, ali kako se nitko nije usudio, da ih pred njim pobija, to je zbor ruskoga svećenstva primio i potvrdio sve patrijarhove promjene crkvenoga reda. Međutim tu nije progovorio pravi vjerski osjećaj, jer su to bili predstavnici službene crkve, koja se svojim pogledima i svojim htijenjem otuđila naroda. Starovjersko se svećenstvo pored toga nije pouzdavalo u točnost Nikonovih popravaka i izmjena, jer se za nov ruski ritual poslužio grčkim euhologijom, koji je tek nedavno (1603) izašao u Veneciji. Neki popravljači starih tekstova nisu bili ni čista religioznoga života, te prema tome i nezvani reformatori kao npr. Nikonov ljubimac, grčki monah Arsenij, koji je već nekoliko puta promijenio vjeru. Svećenici se oko Neronova oštro usprotivili prvim Nikonovim liturgijskim reformama, koje je objavio godine 1653. Uz Neronova su pristali niži svećenici i čitav narod. Ali patrijarh nije popuštao, napao je svoje bivše prijatelje, a poslužio se i svojom svjetovnom vlasti: Neronova je zatvorio u samostan, Avakuma protjerao u Tobolsk. Protivnici reforama nisu međutim napadali samo patrijarha nego i cara, pa se sad umiješala i svjetovna vlast. »Starovjerce«, upravo pristaše staroga ceremonijala, udario je patrijarh prokletstvom (1655), a kako je pred kraj te godine umro Vonifatev, to nije bilo nikoga, da izmiri obje zavađene stranke. I sam je Aleksej mislio drugačije, stvorio je svoj sud, koji se nije podudarao s Nikonovim nazorima. Patrijarhov je utjecaj sve više slabio, svud je naišao na negodovanje, koje ga je potaklo, da se posluži starim prokušanim sredstvom vuhvenoga Ivana Groznoga i tako sačuva svoju vlast: otišao je iz Moskve u obližnji samostan Voskresenskij. Ali ga car nije pozvao, da se vrati, nego je imenovao metropolita Pitirima zamjenikom i upraviteljem, pa je tako ruska crkva sve do godine 1667. bila bez patrijarha. Mlaki se Aleksej nije mogao odlučiti, da odmah svrgne tvrdokornoga reformatora, nego je čekao, dok na to pristanu i ostali pravoslavni patrijarsi. Konačno je moskovski koncil 1666. zbacio Nikona i prognao ga u bjeloozerski samostan. Bivši se patrijarh ipak ni sad nije pokorio, ustrajao je kod svojih nazora, a kasnije se pače izmirio s Aleksejem. Kad je Nikon 1681. umro, sahranio ga je Aleksejev sin i nasljednik vrlo svečano. Premda su Nikona uklonili s vlasti, ostale su njegove reforme, koje je službena crkva prihvatila, iako se isprva žestoko opirala.

Od državne su crkve otpali svi oni, koji su držali, da se s tim reformama napušta i stara ruska vjera. Protiv tih je »starovjeraca«, »raskolnika« ustala i crkva i država, započeli su oštri progoni, koji su, istina, na čas osigurali izvanjski mir, ali su time taj vjerski oblik društvenih problema potisnuli u podzemlje, odakle su vjekovima izbijale različne prevratničke struje. »Raskolnici su imali mnogo mučenika, među prvima je bio protopop Avakum, koji je nepokolebljivo ustrajao u svojoj vjeri«. Raskolnička je sekta imala svojih pristalica i u samoj carevoj obitelji, a Nikonove je reforme odbacio i čuveni samostan Solovjeckij. Monasi su se toga manastira dugo otimali, da prihvate reforme, pa su nekoliko godina i oružjem u ruci junački branili svoje uvjerenje.

Tako je mekan i blag Aleksej morao često za svoga vladanja prihvatiti borbu, morao je odlučivati o pitanjima, kojima nije bio dorastao. Kako je bio neodlučan, to su velikaši i suviše utjecali na njegovu politiku, sebični su magnati donosili dalekosežna rješenja, ali se nisu osvrtali na državnu cjelinu, nego samo na korist svoga povlaštena staleža. Iako je Aleksej

61. od 267 stranica

odrastao u staroj vjeri, nije bio protivnik reforama i napretka, dopustio je, da u njegovu zemlju pritječu i zapadne kulturne i umjetničke tekovine. U Moskvi se na carskom dvoru sabralo oko Rtiščeva, bojara Naščokina i Matvejeva podosta ljudi, koji su promicali zapadnu obrazovanost. Taj je krug utjecao i na odgoj careva najstarijega sina, carevića Fedora, koji je naslijedio svoga oca.

Fedor III (1676-1682) je bio boležljiv i slabunjav mladić, što mu je smetalo, da odlučnije zahvati u državne poslove. Na prijesto se nije popeo bez spletaka dvorskih krugova. Naime, Alekseju je druga žena Natalija Kirilovna Nariškina, Matvejeva pokćerka, rodila snažnoga sina Petra (1672), koga su neki poslije Aleksejeve smrti htjeli proglasiti carem. Nastale su dvije stranke: jedna se zauzimala za slabunjava Fedora, druga je tražila, da na prijesto dođe snažan Petar. Fedorovu su stranku vodili Miloslavski, Petrovu Nariškini, a obje su obitelji nastojale, da proguraju svoga kandidata, kako bi ojačale svoj utjecaj na dvoru. Budući da se crkva odlučila za careva najstarijega sina, to su Nariškini i Matvejev izgubili igru i morali u progonstvo. Međutim pri tome nije sve ispalo onako, kako su to Miloslavski zamišljali: od mladoga su ih cara potisnula dva evropski obrazovana bojara, Jazikov i Lihačev, dok je u najvažnijim državnim poslovima odlučivao Vasilij Vasiljevič Golicin, član stare i vrlo ugledne kneževske obitelji.

Za Fedorove je vlade još više porastao strani utjecaj - osobito se otmjeniji slojevi ruskoga društva povodili za poljskom modom i kulturom - a posredovanjem je kijevske akademije zapadnoevropska obrazovanost uhvatila dublji korijen. Dvor nije ometao rad toga rasadnika zapadnih nazora, nego je što više pomišljao, da i u Moskvi osnuje sličan zavod. Pravoslavno je svećenstvo osuđivalo novi duh na dvoru, opiralo se stranim običajima i zapadnoj obrazovanosti, jer je u toj »latinizaciji« viših krugova vidjelo opasnost za pravoslavlje.

I u obitelji i u javnom životu sve su više napuštali ruske običaje, sve su više odustajali i od starih ustanova, koje su izgubile svoj smisao i postale nesuvremene, pače i štetne kao npr. »mjestničestvo«. Već se dva posljednja cara nisu povremeno osvrtali na te plemićke stupnjeve, nego su imenovali vojne zapovjednike više po sposobnostima, nego po »ličnom pravu«, koje su imali članovi uglednih porodica. Fedor je imenovao Golicina predsjednikom komisije, koja je imala zadatak, da preuredi ustrojstvo ruskoga plemstva. Ta je komisija odbacila »mjestničestvo« (1682) i predložila caru, da uvede nove plemićke naslove prema bizantskom uzoru. Tako se i tu pokazala težnja »Trećega Rima«, da se što više približi starom istočnom carstvu, koje je htio naslijediti. Fedor se bavio i mišlju, da sazove stručnjake, koji bi preveli »Corpus Juris« na ruski jezik, ali kako je uskoro umro, to nisu uveli ni grčke plemićke naslove, niti se sastala pravnička komisija. Pored svega prodiranja zapadnih utjecaja držao se Fedor tradicionalnih nazora ruskoga dvora i čuvao one državne ustanove, koje su Rusi poprimili od Bizanta, jer je držao, da će time opravdati i političke težnje svojega carstva.

Ukrajinski su nemiri trajali još i za njegove vlade. Kad se Dorošenko obratio Turcima za pomoć, započele su borbe za Čirigin, hetmanovu rezidenciju. Zbog neprestanoga četovanja i ratnih pohoda, opustjeli su krajevi na desnoj obali Dnjepra, a car se mirom u Bahčij-Saraju (1681) odrekao toga područja između Buga i Dnjepra i zadržao samo Kijev. Ta je napuštena, u travuljinu zarasla i divlja zemlja sad bila neka neutralna zona. Za kratkoga Fedorova vladanja nije bilo unutrašnjih nereda i sukoba, ali su poslije njegove smrti i opet zaredale dvorske

62. od 267 stranica

urote i nemiri. Car Fedor nije ostavio muškoga nasljednika, pa bi ga po zakonskom redu morao naslijediti njegov boležljiv i slabouman brat Ivan. Međutim to nije odgovaralo utjecajnim dvorjanicima, koji su se još za Fedorova života složili s Nariškinima, da će budući car biti Petar. Sad je za Petra bio i patrijarh Joakim, a njegovo je mišljenje prihvatila i moskovska skupština, koja se sastala mjesto »Zemskoga sobora«.

Rod se Miloslavskih nije htio pokoriti tom saborskom zaključku, proglasio je, da se protivi starom nasljednom zakonu. Za Ivanovo se pravo zauzela i njegova odlučna sestra Sofija (rođ. 1657), koja je sa svojim ljubavnikom knezom Vasilijem Golicinom pridobila i nezadovoljne moskovske »strijelce«. Natalija se nije mogla odlučiti, nikako se nije snalazila u tim teškim prilikama. Sofija se spretno i lukavo poslužila različnim glasinama, tako osobito onom, da su protivnici nakanili ubiti Ivana, kako bi se riješili nepoćudnoga kandidata. Svojim je držanjem i širenjem izmišljenih vijesti razdražila narod, te su gomile moskovskih građana nalegle, probile se u Kremlj i tražile, da im pokažu Ivana. Iako se na balkonu carskoga dvora pojavila Natalija s Ivanom i Petrom, a Matvejev nastojao, da govorom utiša raspaljene duhove, svjetina se nije stišala, nije se razišla. Pobunjeni su »strijelci« navalili na dvor, ubili Matvejeva, nekoliko članova roda Nariškina i mnogo drugih bojara (15. (15) maja 1682). Ti su strijelci primorali i »sobor«, da izabere Ivana kao prvoga i Petra kao drugoga cara. Kako su oba cara bila premlada, to je Sofija preuzela regentstvo (29. maja,- 8. juna).

Sofija (1682-1689) se morala osloniti na neobuzdane strijelce, koji su joj pomogli, da vlada mjesto svoje braće. Strijelci su postali u neku ruku pretorijanci, dvorska garda, kojom je zapovijedao Hovanskij. O tom su nesposobnom i častoljubivom Sofijinom ljubavniku govorili, da teži i za carskom krunom. Nariškini su bili skršeni, nije im bilo opstanka na dvoru, pa se Natalija s Petrom preselila u Preobraženskoje, odakle bi drugi car odlazio u Moskvu, kad bi bila kakva državna svečanost. Strijelci su se umiješali i u crkvena pitanja. Budući da su bili pučani, to su pristajali uz starovjerce i tražili, da se odbace Nikonove reforme. Sofiju su primorali, da sazove zbor pravoslavnih teologa, na kome će se raspravljati o svim vjerskim pitanjima (jul 1682). Raskolnici su se oslonili na pomoć dvorske garde i nastupili vrlo oštro, čak su u svojim govorima napadali pokojnoga cara, Sofijina oca. Sad je regentkinja uvidjela, da strijelce treba slomiti. Posrećilo joj je, da pridobije njihove časnike, a kolovođe je dala uhvatiti i smaknuti. Međutim se i opet pokrenulo vjersko pitanje, duhovi se uzbudili, gomile se iznova pokrenule, što je uzdrmalo Sofijin položaj. Sad je potpuno zavisila o Hovanskomu, svome naduvenom ljubavniku. Zapovjednik je dvorske garde držao, da je nadošao najpovoljniji čas, da ostvari svoje namjere. Sofija je zbog njegova držanja otišla s dvorom iz Moskve, podigla opći plemićki ustanak, proširila glasine, da Hovanskij želi ukloniti carsku obitelj i sam se popeti na prijesto. Kad je regentkinja skupila plemićku vojsku, pozvala je k sebi na svoj imendan Hovanskoga i njegove sinove. Tu ga je uhvatila i stavila pred plemićki sud, koji je njega i njegova najstarijega sina osudio na smrt. Tako su moskovski strijelci ostali bez svoga vode. Mladi je Hovanskij pobjegao sa Sofijina dvora u Moskvu, gdje je doduše pobunio strijelce, ali ih je plemićki ustanak vrlo brzo svladao i primorao da se predaju. Sofija je tako prekinula vjerske rasprave, ugušila bunu i pročistila redove dvorske garde. Mnoge je ugledne strijelce dala smaknuti, dok je čitavoj gardi oduzela privilegije. Kad je skršila moć buntovnih strijelaca, vratila se s carem Ivanom u Moskvu.

Sofija je inače vladala prosvjećeno, a i sama je bila vrlo obrazovana. U njeno su doba

63. od 267 stranica

napredniji ljudi pomišljali na neke reforme u državnoj upravi i socijalnim odnosima. Golicin je npr. izradio nacrte o vjerskoj toleranciji i oslobađanju zarobljenih seljaka, ali će sve te namjere provesti tek napori poznijih vjekova. Unutrašnja izgradnja ruskoga carstva nije dopuštala, da se provedu tako zamašni planovi, bilo je svakako i prerano, pa je Golicin u Moskvi bio prilično osamljen. Njegovi su nazori bili neobični i obrazovanom Evropljaninu sa Zapada, bile su to sanjarije darovitoga, genijalnog čovjeka, kome je ipak nedostajalo smisla za stvarnost. Njegove će ideje donekle ostvariti silan i poluobrazovan Petar, koji se za čitava svoga života borio s najosnovnijim pravopisnim pravilima. U izvanjskoj je politici Golicin imao više uspjeha. Ugovorom je u Nerčinsku (1689) Amur postao granicom između ruskoga carstva i Kine, jer je već tada ruska kolonizacija doprla do te rijeke, a zahvatila je i Kamčatku. Sklopio je mir i s Poljskom, što se podudaralo s velikom evropskom politikom, koju je započeo i podupirao papa Inocencije XI (1676-1689). Papi je pošlo za rukom, da osnuje »Svetu alijansu«, kojoj su pristupili njemački car, Venecija i Poljska. Zadaća je toga političkog sklopa bila, da potisne Turke i da ih uništi. Car i papa su se nadali, da će osnovati novo Istočno-rimsko carstvo, osloboditi balkanske narode i provesti uniju Istočne i Zapadne crkve. Kod tih je planova trebalo pomoći i ruskoga carstva, pa je poljski kralj Ivan Sobjeski odaslao u Moskvu poznanjskoga vojvodu Grzimultovskoga, da sklopi »vječni mir« (1686). Taj se mir uperen protiv Turske gradio na stavkama andrusovskoga primirja iz godine 1667. Rusiji će ostati Kijev, Smolensk i Černigov, ali će za uzvrat pomagati zapadno kršćanstvo u borbi protiv Turaka. Intimniji dodiri sa Zapadom pojačali su katoličku propagandu u Rusiji, a čini se, da je Golicin još i podupirao ta nastojanja, koja će i opet uznemiriti zemlju i oslabiti Sofijinu i njegovu vladu. Najugledniji su predstavnici pravoslavlja posumnjali u namjere regentske vlade, što ih je približilo Petru, u koga su se pouzdali, da će kao vladar braniti vjeru. Rusija se »vječnim mirom« obvezala, da će povesti rat protiv krimskih Tatara. Golicin je doduše namjeravao, da preuredi vojsku, ali je i to ostalo tek neostvaren plan, pa su u toj vojni (1687-1689) Tatari porazili nespremne ruske čete. Ratnim se neuspjehom poslužili mnogobrojni neprijatelji Golicinove vlade i još jače potpirili i onako veliko nezadovoljstvo.

U to je Petar navršio sedamnaest godina i prema tome dorastao, da sam preuzme vladu. Svoju sestru Sofiju nije volio, jer ga je svagdje ponižavala i sebi prisvojila carska prava i naslov. Sofija je precijenila svoju moć, držala je, da ima još mnogo pristalica, koji će je poduprijeti, pa kao da uopće nije nakanila da preda vlast svome bratu. Ljeti se 1689. brat i sestra otvoreno sukobili. U početku mjeseca avgusta pročulo se jedne noći u Preobraženskom, da je vlada s vojskom napala Petra, koji je pobjegao i spasio se u Troickom samostanu. Mnogi drže, da je taj događaj uzrokom, što se njegova baštinjena nervoza otada javljala i u epileptičkim napadajima. Međutim je Petrov strah bio neopravdan, Sofija nije ni izdaleka bila tako jaka, kao ono prije nekoliko godina. Njeni strijelci nisu više bili pouzdani, i među njima je bilo nezadovoljnika, koji su pristali uz Petra i pomogli njegovoj stranci da svrgne regentkinju. Petar je Sofiju zatvorio u samostan, a Golicina prognao na Sjever. Crkva se priklonila mladom caru, koji je sa svojim bratom Ivanom preuzeo vlast.

§ 5. Razvitak unutrašnjeg državnog života

Moskva se prvi put spominje za Monomahova sina Dolgorukoga. Isprva je pripadala

64. od 267 stranica

vladimirsko-suzdalskoj velikoj kneževini, koja je zbog neprestanih dioba sve više slabila. Održao se samo grad Vladimir i njegovo područje, jer se taj posjed nije dijelio, nego je čitav pripadao velikim knezovima, iako su ovi obično ostajali na svojoj »baštini« i nisu selili u glavni grad.

Te su diobe u XIV i XV vijeku toliko rasparčale zemlju, da se mnoštvo sitnih kneževina nije moglo sjediniti u jaču državnu tvorbu, pa su ih redom grabili moćniji susjedi. I moskovski se Danilovići od samoga svoga početka koristili slabošću susjednih kneževina i stalno povećavali svoj posjed. Tako je Moskva već od Danila, osnivača sporedne Rjurikove loze, okupljala ruske zemlje i pri tom se služila različnim sredstvima: oružjem, kneževskim oporukama, rodbinskim vezama i smišljenim kupovanjem većih i manjih posjeda. Kalita je prvi moskovski knez, koga je njegovo vrijeme prozvalo »sabiračem ruske zemlje«, premda je i on državu podijelio među svoje sinove, jer ju je smatrao privatnim, upravo, obiteljskim vlastništvom. Najstariji bi sin doduše dobio najveći »udio«, ali su neprestane diobe ipak usporavale, a katkada i ometale sabiranje samostalnih ruskih područja u jedinstvenu državnu cjelinu. I zaista je bila sreća po državno jedinstvo, što su mnogi knezovi imali malo potomaka. Time što su Donskoj, pa onda i svi njegovi nasljednici ostavljali Vladimir svojim najstarijim sinovima, podigao se njihov ugled i moć, jer su bili jači od svoje mlade braće. Prvo je razdoblje značajno, što se Moskva i pored svih nedaća i povremenih neuspjeha ipak održala, što je nadjačala sve ostale ruske kneževine i što je sjedinila čitav ruski Istok.

Zapadnim je dijelovima vladala Litva, kasnije Poljska-Litva kao druga ruska velika sila. Budući da su moskovski veliki knezovi smatrali, da je područje oko Dnjepra njihova votčina, to su se nužno sukobili s poljsko-litvanskim vladarima, koji su težili, da zavladaju čitavom Rusijom. Osobito su se žestoko borili za Smolensk, ključ toga područja - borba je za taj grad bila dugotrajna i završila se tek u idućoj epohi ruske i poljske povijesti. U Litvi je bio književni jezik ruski, a pored katoličke je vjere imalo i pravoslavlje utjecajnu riječ. Litva nije bila jedini protivnik, jer su Moskvi prijetili i Tatari. U toj su se borbi moskovski knezovi poslužili načinima svojih tatarskih učitelja, i to tako dobro, da im se mora priznati, da su bili dobri učenici. Sirenju je moći moskovskih velikih knezova mnogo pridonijelo i svećenstvo, osobito otkada se u drugoj četvrti XIV vijeka metropolit preselio u Moskvu. Tako je Moskva postala vjerskim središtem, što je mnogo oštetilo druge ruske knezove, među ostalim grad Tver, kako to spominje i Kronika. Crkva je podupirala velikoga kneza, ali nije bila posve samostalna, priznavala je grčkoga patrijarha, koji je svakom prilikom isticao, da je bizantski car moćniji i ugledniji od moskovskoga kneza. I pored toga neugodnoga pridodatka i zavisnosti o stranoj vjerskoj ustanovi bio je metropolit važan politički faktor, kako to najbolje dokazuje borba grada Tvera i Litve, koji su nastojali, da se dostanu svoje metropolije. Litvi je doduše pošlo za rukom, da osnuje u Kijevu drugu metropoliju, ali je njeno priklanjanje Zapadu i sklonost da sklopi uniju s Rimom, oslabilo njen vjerski utjecaj, pa je Moskva zadržala svoje značenje kao zaštitnica istinskoga pravoslavlja.

Međutim to nije bila jedina korist. Moskva je kao središte vjerskoga života bila drugo najvažnije uporište Istočne crkve, a postat će i jedinim, kad nestane Bizanta. Pad se Carigrada učinio pravoslavnim narodima kao zaslužena kazna, otpao je od prave vjere, nije je jačao kao moskovski knez, koji ju je pače branio i od samih metropolita. Tako je Moskva kao najvjerniji grad naslijedila i bizantski cezaropapizam, koji je legitimirao Ivan III, kad je uzeo princezu iz

65. od 267 stranica

doma grčkih Paleologa (1472). Zbog toga ga je i metropolit Zosima slavio kao cezara novoga Konstantinova grada - Moskve (1492).

Nova je čast tražila, da se veliki knez otrese tatarskoga gospodstva i da okupi pod svoje žezlo sve ruske zemlje. Tako se razmahala Ivanova politika već poslije nekoliko godina njegova vladanja. Dosada se moskovska politika ograničila na najbliže susjede - Moskva kao da se zatvorila u samu sebe - a sad je odjednom tražila najdalje dodire tako: s Perzijom, pa i s njemačkim carem. Za Ivana III postala je istočnim ruskim žarištem, natkrilila je ostale gradove i pokorila Veliki Novgorod i Tver. Te su dvije države ugovarale s poljskim kraljem Kazimirom IV, dakle, »Latinom«, što je značilo, da su izdale pravoslavlje. I ono malo samostalnih područja, što je još preostalo, spojilo se doskora s Moskvom (Pskov, Rjazan, Vjatka i Rostov). Kad su se tako oko Moskve okupile sve istočne ruske zemlje, ojačalo je središte spretnih Danilovića toliko, da se osvrnulo i na Zapad, da prikupi još i ona područja, koja su prema Ivanovu shvaćanju bila njegova »votčina«. Tu je moskovskoj politici pomoglo jedinstvo jezika i vjere - ruski se Istok nije ni u čemu bitno razlikovao od Zapada - što je omogućilo mnogim litvanskim velikašima, da pristupe moskovskim knezovima kao vazali. Mirom godine 1503. dobio je Ivan prostrana područja na Zapadu, ali su Litvi preostala još važna mjesta Smolensk, Vitebsk i Kijev. Značajno je, što je Ivan odbijao, da sklopi »vječni mir« sa svojim zapadnim susjedima, iako je priznavao, da su Poljska i Litva »votčina« njegova litvanskoga zeta. Nije ni tražio tih krajeva, ali je zahtijevao, da mu vrate ruske litvanske zemlje, koje su bile njegova djedovina, njegov posjed, koji su mu namrli predci, I eto, zbog tih krajeva nije pristao, da sklopi »vječni mir«, jer bi se morao odreći svoga najsvetijeg prava - osnovnoga nasljednog principa u Rjurikovoj dinastiji. Moskovski su knezovi pomalo toliko ojačali, da su nadovezali na tradicije kijevske Rusije: preuzeli su baštinu bizantskih careva i smatrali se jedinim zaštitnicima i svjetovnim zastupnicima pravoslavnoga kršćanstva. Veliki su knezovi tad bili vrlo samosvjesni i ponosni, poznavali su dobro svoju moć i točno ocijenili svoj ugled, a to je i uzrok, što je Ivan III odbio ženidbeni prijedlog njemačkog cara Fridriha III Ivanova bi kćerka, naime, morala poći za nekoga njemačkog kneza, dok bi sam Ivan dobio od cara kraljevski naslov. Njegova bi se država tako teoretski priklopila »Svetom rimskom carstvu njemačke nacije«. Ruski je car odbio tu ponudu, odgovorio je, da ruske princeze ne polaze za markgrofe ili izborne knezove, nego za careve ili kraljeve, a njemu, Ivanu, ne treba kraljevskoga naslova, jer je milošću božjom suvereni nasljednik svoje države, kao što su mu bili i djedovi. Postavio je i svoj prijedlog: Maksimilijan, carev sin, treba da se oženi njegovom kćerkom Helenom. Međutim se i taj brak nije mogao ostvariti, jer su postojale vjerske razlike - nitko nije mogao napustiti svoje vjere, jer bi izgubio i vladarska prava. Kad je Ivan umro (1505) izgradila se već apsolutna monarhija u moćnom i silnom moskovskom carstvu.

Kako su moskovski carevi držali, da vladaju po »milosti božjoj« i da su po svom rođenju naslijedili samovlašće, dolazilo je u izvanjskoj politici do prepiraka o prvenstvu, osobito s onim vladarima, koji su se popeli na prijesto po izboru kao npr. u Poljskoj, Švedskoj i Engleskoj. Ruski se car smatrao najstarijim i najuglednijim »plemićem« među evropskim vladarima. Zbog toga je bilo dosta teškoća u diplomatskim odnosima već za Ivana IV Groznoga. Ruski je car u odnosima sa stranim vladarima tražio svoje »mjestničestvo«, koje su ruski bojari, pa evo i sam njihov vrhovnik tako žilavo branili, premda je oštećivalo i državu i samovlašće. Alt je u idealnoj jezgri toga uobičajenog prava bilo i najjače moralno opravdanje

66. od 267 stranica

careve vlasti - ta on ju je primio po svom porodu, dakle, po božjoj volji: svako je opiranje njegovoj vlasti upravo grijeh. Tu je ujedno bilo i ograničenje careve vlasti, jer kao što car nasljeduje državu, tako bojar dobiva svoju »votčinu«, jer je takav red, Božja volja i sveto pravo, koje ne smije pozlijediti ni sam car.

Tako su tada moćne moralne sile vezale carevu volju i apsolutnu vlast: još nije silom provodio svoje namjere i nakane, još su stari običaji bili prejaki, da se odjednom ustali nova misao o carskom samovladu. Car je bio dovoljno moćan, da ostvari svoje odluke u pojedinim važnijim pitanjima ličnim i stvarnim. U vjerskim shvaćanjima nije uopće mogao odlučivati, jer su tu vrijedili zaključci visokoga svećenstva. Car je doduše bio zaštitnik crkve, zauzimao se za njene interese, osobito ako bi se podudarali s njegovim političkim ciljevima. U svojim odnosima prema Litvi i Poljskoj upotrijebio je već Ivan III vjeru kao političko sredstvo, ali se ni on nije mnogo miješao u crkvene probleme. Nije baš previše oštro pobijao različne heretike, iako ga je kler često podsticao, opominjao i molio, da ispuni svoju dužnost i da svjetovnom moći pomogne crkvi, li borbi protiv judaističke sekte, koja je poricala Kristovo božanstvo, zatražio je novgorodski arhiepiskop Genadios carevu pomoć i pri tome ga prekorio i spomenuo, da se zapadni vladari mnogo više za« uzimaju za vjeru i njen probitak. Time je osudio Ivanovu nemarnost i nebrižnost, zamjerio mu, što nije energično ugušio tu nauku, koja je imala pristalica i na samom dvoru, pače i u samoj carevoj obitelji. Bilo je tako podosta jakih zapreka, koje su smetale, da se razvije carevo samovlade. Od tih se zapreka najdulje održalo »mjestničestvo«. Car je doduše nagrađivao vjernu službu posjedom i novcem, ali i najsposobnijemu i najzaslužnijemu mužu nije mogao dati drugo »mjesto« od onoga, koje mu je pripadalo po porodu. Vlada se morala strogo držati »Popisa plemićkih služba«, t. j. reda različnih zvanja i položaja, koji su pripadali pojedinim plemićkim po« rodicama, a morala je poštivati i stupnjeve u samim pojedinim plemićkim rodovima. Tako je »mjestničestvo« visokoga plemstva primoravalo cara, da najvažnije državne službe povjeri članovima velikaških porodica, što je i te kako skučavalo carevu vlast. U teško ratno doba, ili za unutrašnjih nemira i trzavica, mimoilazili su »mjestničestvo«, tako da su imenovali sposobne ljude »bez mjesta«, da ne bi nikoga povrijedili i oštetili »od oca baštinu«. Ali i to nije spriječilo, da na samom bojnom polju izbiju svađe zbog položaja, jer se članovi starih rodova nisu pokoravali zapovijedima nepriznatih »skorojevića«. Takva se neprilika dogodila i samom Ivanu Groznomu, kad je poveo rat protiv Kazana (1549), iako se baš taj car neštedimice oborio na naslijeđena prava visokoga plemstva. »Mjestničestvo« je tek oslabilo, kad je Groznij uveo »opričninu« i kad su u doba velikih nemira poslije smrti Borisa Godunova izginuli čitavi staroplemićki rodovi. U XVII je vijeku već bilo mnogo novih plemića, a ti su lakše prihvatili reforme, koje je zamislio Golicin (1681).

Starim bojarskim porodicama, koje su stupile u službu moskovskih knezova, jer su računale, da će od porasta njihove moći i one imati neke koristi, pridošli su od XV vijeka i drugi plemićki rodovi, najstarijega i najuglednijega porijekla. Bili su to nekadašnji »udjelni knezovi«, koji su bilo dragovoljno, bilo silom sjedinili svoje samostalne kneževine s Moskvom, ili se odrekli svih svojih prava, kao oni litvanski knezovi, koji su pristali uz »Treći Rim«. Ti su plemići ponekad bili starijega roda i od samih moskovskih careva. Ako je »mjestničestvo« bila zapreka carevu samovladu, to je u drugu ruku nastojanje moskovskih vladara, da skuče velikaška prava, vrijeđalo sve članove tih porodica i dražilo ih na otpor, pa

67. od 267 stranica

i na bunu. Tako je razumljiv i sukob, koji je izbio između Ivana Groznoga i kneza Kurbskoga. Careva je stranka osuđivala kneževske bojare, koji su branili svoje privilegije tako npr. pravo, da smiju slobodno napustiti službu kod jednoga kneza i prijeći drugome. Sada kad se već razvio pojam o samovladu i jedinstvenoj državi, smatrali su carevi tu slobodu kao izdajstvo i pobijali je svim sredstvima.

Velikoga je kneza podupirao nadstojnik volokolamskoga samostana Josip Volockij († 1515), koji je držao, da »zavjet siromaštva« ne sprečava samostanima da imaju posjed. »Jozefiti«, Josipovi sljedbenici, podupirali su za svoj probitak vladina nastojanja, a knez Kurbskij i njegove pristaše oštro su ih napadali, jer je već za Ivana III samostanski posjed bio golem. Josip je pobijao novgorodsku sektu, koja se držala »Staroga zavjeta« i poricala sv. Trojstvo, što se podudaralo s njegovom svjetovnom politikom, gdje se zauzimao za carevo samovlađe. »Sunce ima zadaću, da obasjava sva božja stvorenja, a careva je dužnost, da se brine za sve svoje podanike. Primio si žezlo iz Božjih ruku, pazi, kako ćeš zadovoljiti onoga, koji ti ga je dao. Car je prirodno čovjek kao i drugi, ali je po svojoj moći i svom pozivu ravan najvišem Bogu«. To su osnovni Josipovi nazori, koji se slažu s njegovim zahtjevom, da vjernici moraju od riječi do riječi ispunjavati ritualne vjerske propise i bezobzirno potisnuti svaki izričaj slobodne misli i kritike. Doduše, bilo je i drugih mišljenja o samostanskom životu, bilo je struja, koje su tvrdile, da će zemaljska dobra i suviše privući i vezati monahe i tako ih odbiti od carstva božjega. Josip je protiv takvih nazora iznosio, da bi tada nestalo monaha iz otmjenih društvenih krugova, pa ne bi bilo ni obrazovana i i dobro odgojena podmlatka za visoke crkvene položaje. Međutim se protivna stranka nije osvrtala na taj argument. Glavni su Josipovi protivnici bili pustinjaci iz sjevernih krajeva, koji su napustili gradsku vrevu i povukli se u samoću, u svoje ćelije-samice, gdje su živjeli asketskim i kontemplativnim životom kao isposnici na Atosu. Vođa je tih asketa bio Nil Majkov, koga su po njegovoj eremitaži na Sori kraj Bjeloozera prozvali Nil Sorskij. Nil Sorskij se protivio Josipovim crkvenim i političkim nazorima; crkva se kao slobodna vjerska ustanova ne treba miješati u svjetska, politička, pitanja, ne treba da služi političkim državnim interesima - prava vjera nije u bezvoljnom pokoravanju propisima i slovu Sv. pisma. Monahov je poziv, da duhovno, mistički prodube vjersku spoznaju, da se odreče ovoga svijeta, da raskine sve, što ga veže sa životom, pa prema tome mora odbaciti i zemaljska dobra i posjed. Godine se 1503. sastao crkveni sabor, koji je raspravljao o tim pitanjima i prihvatio Josipovo mišljenje. »Jozefiti« su i dalje podupirali carevo samovlađe, pa je vlada iz njihovih redova izabirala crkvene dostojanstvenike.

Tako je bizantsko naučanje o božanskom porijeklu careva samovlađa utjecalo i u Rusiji, pa je upravo svećenstvo mnogo pridonijelo, što se iz iskonske kneževske vlasti razvila apsolutna, neograničena vlast miropomazanoga vladara. Sofija Paleologova, careva žena, nije toliko djelovala na samu suštinu autokratske vlade, nju su izgradile druge sile - opće prilike i razvitak ruske države - carica je tek pazila na izvanjske simbole i ceremonijal nove moći. Grčka riječ »autokrator« točno je pretočena na ruski riječju »samodržec«, a »Treći Rim« je u svemu naslijedio nekadašnju prijestonicu istočnoga kršćanstva. Ruski su carevi stoga toliko i nastojali, da se oslobode tatarskoga gospodstva, jer su samo kao slobodni vladari i zatornici poganstva mogli pomišljati, da će im čitav svijet priznati zasluge, poziv i moć. Riječ »gosudar«, koja označuje gospodara neke imovine, dobila je za Ivana III osobito značenje, jer

68. od 267 stranica

se prozvao »Gosudarem čitave Rusije«, što će reći: čitava je Rusija carev posjed. Ivan je iz govora novgorodskoga poslanstva (1477), koje ga je pozdravilo kao »gosudara«, izveo i svoj zahtjev, da mu se taj grad preda, jer mu i pripada kao Rjurikovu nasljedniku. Odsada se nije moglo ni pomišljati, da bi narodna skupština bilo o čemu ograničila carevu vlast. Ruski su carevi gradili svoju moć na vjerskoj osnovi, što je njihovoj osobi i njihovim činima pridavalo osobit, uzvišen značaj, a taj su pridavali i svim svojim odnosima s inostranstvom. Zbog toga su često izbijale poteškoće i razmirice, jer su drugi vladari u tome vidjeli samo gordost i neopravdanu nadutost ruskih careva.

Za carovanja Ivana III započeo se prema tome nov poredak, i to protivan onome, koji se dotada uvriježio u javnom životu. Istina, taj novi red nije u to doba još potisnuo stare navike i ustanove, bio je tek u zamecima, razmahat će se tek za Petra Velikoga. Neprestane borbe sa susjedima: Tatarima, Litvancima i Poljacima, tražile su, da se i vojska bolje organizira, čvršće poveže i utvrdi moć pojedinih zapovjednika. Tako su i opći državni interesi potakli razvitak apsolutističkoga vladanja, odbacili utjecaj visokoga plemstva i ukinuli njegove povlastice. Već je Ivan III primao samo one plemiće, koji su se obvezali, da će mu doživotno služiti, nije, dakle, priznavao njihova prava, da mogu otkazati ugovor i prijeći drugom vladaru. Oko sredine se XVI vijeka smatralo, da je plemić obvezan, čim je navršio svoju šesnaestu godinu. Za svoju bi službu dobio posjed, »pomjestie«. Time su ratnika vezali uz zemlju i primorali ga, da se bavi gospodarstvom. »Pomjestie« nije plemić mogao ostaviti svome potomstvu kao baštinu. Posjed je bio samo njegov kao plaća za službu, a država bi ga opet uzela, čim bi napustio svoje »mjesto«. Budući da su granice bile nesigurne, trebalo je mnogo ovakvih posjeda, da se namire svi, koji su služili u pograničnoj vojsci. Kad je ponestalo zemlje, uzeli su crkvena i samostanska imanja i podijelili ih među plemiće. Zbog čestih promjena i pridolaženja novih službenika osnovali su i poseban ured (»prikaz«), koji je rješavao sva pitanja oko tih imanja. Tako su bile dvije vrste plemićkih posjeda. »Votčina« je bila porodična imovina, značila je slobodnu službu, koju je plemić, bar teoretski, mogao od« kazati, ali čim bi primio »pomjestie«, zavisio je o svom gospodaru. »Bojarska djeca« i bojari, a osobito niže, dvorjansko plemstvo sve je više ulazilo u taj sistem, koji se utvrdio već u XV vijeku. Niže se plemstvo kasnije podiglo i držalo mnoge važne državne službe u svojim rukama, pa su stoga razlike između nižega i visokoga plemstva pomalo nestajale to više, što su visoki plemići izgubili pravo, da mijenjaju svoje gospodare. »Pomjestie« je nadjačalo »votčinu«. Doduše, ti su se dvorjani međusobno razlikovali, moskovsko je dvorjanstvo bilo više i uglednije od provincijskoga, možda i stoga, što je bilo imućnije i nije toliko nagrnulo, da dobije »pomjestie«. Car je moskovskim plemićima povjeravao važnije državne službe i po svojoj volji davao časti, »činove«. Među dvorskim su službenicima bili najugledniji »savjetnici«, dok su od nekih drugih starih časti ostali samo naslovi. Te su razlike po »činovima« bile velike, plemićki stalež nije bio jedinstven, osobito stoga, što su se stari kneževski rodovi odijelili i čuvali svoje povlastice i svagda isticali svoje »mjestničestvo«. Visoko je plemstvo i u najteže doba nastojalo, da se i opet dočepa svojih starih prava, prihvatilo je svaku priliku, da pojača svoj utjecaj. Bio je to vanredno žilav stalež, koji nisu oslabile ni teške borbe ni međusobno uništavanje i progoni.

Carevi nisu pritegnuli samo plemstvo, nego i seljaštvo, nisu oteli pravo slobodnoga seljenja samo svojim ratnicima, nego i slobodnim seljacima. »Otroci« i seljaci su napuštali

69. od 267 stranica

gospodare i posjede, bježali su iz svoga zavičaja i u XVI vijeku naselili pustu stepu. Međutim je u XVII vijeku vlada toliko ojačala, da je spriječila seljenje i primorala seljake da se vrate. Službeni su plemićki posjedi trebali sve više radne snage, pa su bojari i dvorjani vezali seljake uz svoj posjed, »pomjestie«. Bilo je prema tome u državnom i plemićkom interesu, da se popisu oni seljaci, koji su od gospodara primili majur u zakup i time izgubili pravo slobodnoga seljenja. Registriranim je seljacima ostao samo jedan rok, i to na Đurđev dan (26. novembra), da otkažu ugovor i odsele drugom gospodaru, ako su izvršili svoje obaveze i platili dugove. Protiv slobodnoga seljenja nisu bili samo posjednici, nego i općine, jer je čitava seoska općina kao jedinica jamčila za sve poreze i daće.

Seljak je gospodaru plaćao zakupninu i namet (»obrok«) određenim prirodnim proizvodima kao npr.: maslacem, jajima i t. d, i to po oranici i od stoke. U drugoj polovini XVI vijeka tražio je gospodar, da mu seljak isplati bar nešto od daće u novcu. Seljaci su osim tih daća radili na gospodarevoj zemlji, išli na robotu, već prema ugovoru, koji se osnivao na njihovim gospodarskim prilikama. Seljak je bio zakupnik gospodareve zemlje, a kako je dobio samo golu zemlju, to je trebao njegove pomoći, da nabavi inventar i oruđe, bez koga nije mogao raditi. Posjednik se tako po svojoj volji mogao okoristiti nevoljom i stiskoljem svojih seljačkih zakupnika. Tu pomoć nije seljak tražio samo onda, kad bi preuzimao zemlju, nego se obraćao vlastniku i za nerodica ili drugih nedaća. Tad bi posjednici za te usluge tražili naplatu povrh ugovorenih daća. Budući da je namet bio vrlo visok (20%), to je seljak teško otplaćivao svoj dug i zaduživao se sve više, kao ono nekada »zakupi« u staro doba, što mu je oduzimalo još više radnoga vremena, koje je trošio za gospodara. Seljake je dug prisilio, da zanemare svoje posjede, a kad su potpuno osiromašili, prikovali su ih na gospodarevu zemlju, a mnogi su izgubili i svoju slobodu, jer je gospodar imao pravo, da proda nemarna dužnika kao roba. Država je donekle ublaživala teško stanje seljačkoga staleža i nastojala, da različnim mjerama spriječi preveliko zaduživanje, koje je raslo iz dana u dan. Činila je to u svom interesu, jer »otroci« i robovi nisu plaćali nikakva državnoga poreza, pa je prodavanje u roblje bilo na štetu carevih dohodaka. I nisu siromašile samo seljačke obitelji ili pojedinci, nego i čitave općine, jer su morale plaćati isti porez, iako je oporezovanih bilo sve manje. Protiv takva je zarubljivanja i prodaje siromašnih dužnika ustala i crkva. »Stoglav« nije dopuštao ni svjetovnom svećenstvu ni monasima, da seljacima daju zemlju i od njih ubiru namet. Nevolju je i bijedu ruskoga seljaštva isticao i Nil Sorskij, kad je ustao protiv one svećeničke struje, koja se zauzimala za samostanske posjede.

Seljak se mogao razdužiti, ako bi njegove obaveze preuzeo neki drugi plemić. Time bi se doduše oslobodio zapisa, (»kabala«), kojim je obrekao, da će odraditi svoj dug, ali je uistinu tek promijenio vjerovnika. Tad ne bi više radio za prvoga gospodara, nego za svoga otkupitelja, te se tako nije mogao niti ponadati, da će se ikada riješiti tlake i nameta. Često bi seljak prelazio od gospodara gospodaru, da i sam nije znao zašto. Posjednici su se između sebe na Đurđev dan dogovorili, uredili svoje račune, pa bi dužnik mjesto u novcu ili proizvodima platio svojim seljačkim dužnicima. Bogatiji je plemić odvukao radnu snagu s imanja svoga siromašnijeg susjeda. Te su prilike postajale sve teže i teže, a kako pomoći nije bilo ni odakle, to se nevoljni seljak oslobađao na svoje način: bježao je s imanja u široku slobodnu stepu. Pomalo je to stanje seljačkoga staleža utjecalo i na njegov pravni položaj: običajno ih je pravo sve više vezalo uz gospodarevu zemlju, i to ne samo pridošle, nove

70. od 267 stranica

zakupnike, nego se s vremenom prenijelo i na starosjedioce. Seljak je na privatnim posjedima potpuno zavisio o svom vlastelinu, dok su ga na državnim imanjima pritegnuli i sputili više zbog toga, da se osigura plaćanje javnih poreza. Već u XVII je vijeku seljak bio toliko neslobodan, da mu se gospodar nametao i kao sudac u svim sporovima, kako se to razabira i iz Aleksejeva zakonika. Taj je zakonik zabranjivao posjednicima, da seljake kažnjavaju smrtnom kaznom, da ih ranjavaju ili osuđuju na smrt glađu. Vladine su mjere na kraju XVI vijeka skrenule opći razvitak javnoga života u korist krupne vlastele i bogatih plemića, koji su tako sve više odudarali od svojih siromašnih, sitnih staleških drugara. Na kraju XVII vijeka priznato je posjednicima pravo, da smiju po volji odlučivati sudbinom svojih seljaka. Plemići su svoje seljake izmjenjivali, prodavali, zalagali, darivali, i to ne samo pojedince, nego i čitave obitelji, a ponekad bi i raskinuli seljačku obitelj i neke njene članove otposlali na druga imanja. Kako je vlastelin jamčio za državne poreze svojih seljaka, to se i država sve manje za njih brinula: prepustila ih je posjednicima, koji su se koristili njihovom radnom snagom i kasnije stekli pravo da im sude. Tako su u XVII vijeku zarobili iskonski slobodnoga seljaka i izjednačili ga s neslobodnim »holopom«.

Većina se građana nije mnogo razlikovala od seljaka, jer tada još nije bilo ni velikih razlika između seljačkoga i gradskoga gospodarenja. Istina, trgovina i promet obilježili su na svoj način neke znatnije gradove kao npr. Novgorod, ali se zato pretežno mnoštvo drugih gradova nije odlikovalo nekim osobitim oblikom svoga gospodarskoga života, već značenjem, koje su imali kao upravna ili vojnička središta. Obrtnici bi se i trgovci obično naselili na gradskoj periferiji ili izvan gradskih zidova. Takva se naseobina zvala »posad«, a obrtnici »posadskie ljudi«. Trgovina se razdijelila na neka određena mjesta: trgovišta i gradove, da bi država lakše nadzirala carine i druga trgovačka podavanja. Mnogi su veliki trgovci posuđivali novac knezovima - neki su pače zbog svojih odnosa s inostranstvom utjecali i na politiku. Tim su utjecajnim ljudima često davali i velike privilegije. Knezovi su iz trgovine vukli znatnu korist, jer su uveli monopole, i to ponajviše na robu za svakidašnju potrebu tako: sol, piće, duhan itd. Poslužili su se i bogatim praktičkim iskustvom tih velikih trgovaca, pa su ih pozivali na suradnju i pitali za savjet u financijsko-tehničkim pitanjima. Najugledniji su trgovci bili »gosti«, što je bio poseban naslov i davao ga sam knez. Moskovski »gosti« nisu i poslije takva imenovanja napuštali svojih starih boravišta. Utjecajnih je i imućnih trgovaca bilo prilično malo, ako uporedimo njihov broj s gomilom onih, koji su jedva životarili od svoga zvanja. Zbog razrezivanja javnih poreza po »domu«, kako se to uobičajilo u XVI vijeku, uvrstili su i obrtnike i trgovce u općinu. Kako su svi solidarno jamčili za porez, to bi se teret pojedinih obrtnika povećao, ako bi ispao ma i jedan poreski obveznik. Da spriječi preveliko opterećenje svojih članova, vezala je općina i »posadske ljude« za njihove domove. Posadske je ljude osobito oštećivala i »Sloboda«. »Slobodom« su zvali naseobinu u blizini nekoga grada, imala je posebne povlastice, pa njeni obrtnici i trgovci nisu plaćali nikakvih nameta i po reza, ili su podavali mnogo manje od »posadskih ljudi«. Stanovnici su takvih »Sloboda« zatražili zaštitu velikaša ili pojedinih samostana, naselili se na njihovu zemljištu ili predgrađu i plaćali mnogo manje nameta. Tako su neki gradovi imali tri dijela: jezgru, a to će reći vojnički i upravni kotar, »posadsko područje i »Slobodu«. Budući da su »posadski ljudi« plaćali velike poreze, to se nisu mogli natjecati s obrtnicima iz »Sloboda«, jer su ti radili mnogo jeftinije. I tako su već odavna zaredale žalbe protiv naseljenika, a i »Stoglavski je

71. od 267 stranica

sobor« ustao protiv povlastica, koje su smanjivale državne i zemaljske prihode. Ipak je još i u XVII vijeku bilo »Sloboda«, koje su sačuvale svoja prava i plaćale manje od »posada«. »Uloženie« je konačno riješilo i to pitanje, ukinulo je sve povlastice u neku ruku privatnih »Sloboda«. Zabranilo je osnivanje novih i dalo pravo samo caru, da poziva obrtnike i trgovce u svoje naseobine. I kao što su u to doba vezali seljaka i oteli mu pravo slobodnoga seljenja, tako su prikovali i mase gradskoga pučanstva za njihove »posade«.

I zaista, u to je vrijeme u Rusiji bilo vrlo malo slobodnih ljudi. Učestale su bune, nemiri i unutrašnje borbe, opći su ustanci katkada poprimali socijalni karakter, kako to pokazuju događaji u doba »Smute«. Neslobodna se klasa seljačkih »holopa« nije sad množila prilivom ratnih zarobljenika, jer je odredbom iz godine 1556. samo ratni zarobljenik bio robom, dok su njegova djeca postajali slobodni ljudi. Roblje su množili unutrašnji ratovi i nemiri, gospodarska bijeda i krut zakon, koji je progonio dužnike. U XVI je vijeku zakon doduše omogućio dužnicima, da odrade svoje dugove, ali su i novi zakonici dopuštali slobodnim seljacima, da se sami prodaju u roblje i tako riješe svakoga nameta na zemljište. Svoju su ličnu slobodu izgubili i oni seljaci, koji su morali odrađivati svoj dug. Prema založnom zapisu, »kabali«, zvali su tu mnogobrojnu klasu »kabalski holopi«. Bili su to doživotni robovi, dugovi su pače prelazili i na njihovo potomstvo. Kabalski su se holopi razlikovali od pravih holopa-robova jedino po tome, što su se teoretski mogli otkupiti, ali je bilo vrlo malo onih, koji su se okoristili tim svojim pravom. Tako su se pomalo zatrle te razlike, dužnici su bili gotovo isto što i robovi, tek su se donekle odvajale njihove žene i djeca. Stvarno se »otroštvo« sve više širilo. Prirodno, taj ropski život nije bio za sve jednako težak. Kao i u prijašnjem razdoblju, bilo je i u ovome priličnih razlika. Gospodar bi nekim otrocima povjerio osobite dužnosti u svom kućanstvu i prema tome i drukčije s njim postupao. Mnogi su opet sebi olakšali život, ako su imali svoga imetka.

Naročit je bio svećenički i samostanski posjed, o kome se mnogo raspravljalo. Vidjeli smo, kako su i sami svećenici ustali protiv gomilanja crkvenoga posjeda. Protiv takvih je imanja bila i država i velikaši. Crkveni su se posjedi stalno povećavali i množili, pored toga su po starom pravu imali velikih olakšica kod plaćanja javnih poreza i daća. Samostana je bilo mnogo, svaki je »udjelni« knez osnovao »svoj samostan«, da taj pobožnošću naspori kneževu rodu i potomstvu zemaljski napredak i vječno spasenje. U sjevernim je krajevima od XVI vijeka vjerska revnost podizala i isposničke manastire. U tim se ustanovama živjelo pustinjački, monasi su obavljali težak i grub kolonizatorski posao, a odavle se podigao i onaj duboko religiozni duh, koji je prožeo Nila Sorskoga i njegov pokret. Plemstvo se ljutilo, jer se nije moglo mjeriti s bogatim i povlaštenim crkvenim posjedom, miliji su mu bili isposnici, ali su i pustinjački samostani svojim kolonizatornim radom i osnivanjem mnogih sela prikupili velika imanja, što je oslabilo njihovu težnju za čistim duhovnim životom. Kad bi veliki knezovi darovali nekom samo stanu zemlju i sela, obično bi ga riješili i dužnosti, da za svoje seljake i naseljenike plaća namet. Samostani su često pojačavali ili smanjivali svoje zagovore i molitve već prema naknadi i daru, pa su im stoga i prigovarali i prozvali ih »duhovnim lihvarima i zakupima«. Kad je crkveni posjed prikupio gotovo trećinu čitave zemlje, zahvatila je konačno i država, da ukloni te nezdrave prilike. Protivnika je samostanskih imanja bilo već i u XIV vijeku, ali se oprečna mišljenja i struje pomalo sabirale, sve do kraja XVI vijeka. Protivnici crkvenoga posjeda nisu napadali jedino samostane, nego i bogato svjetovno

72. od 267 stranica

svećenstvo, koje se pobojalo za svoja imanja i osudilo Nila Sorskoga. I »Stoglav« nije tu mnogo popravio, crvena imanja nisu sekularizirali, a vladari se utjecali nedovoljnim mjerama, da nekako utaže glad sa zemljom.

Među svjetovnjacima bili su knez Kurbskij i njegovi sumišljenici najljući protivnici teoretskom apsolutizmu. Kurbskij je nekoliko puta napao Ivana Groznoga, zamjerao mu što je nestalo »pravih sudova i zaštite, zbog molbe i savjeta lukavoga Vasijana Toporkova iz podmukle Josipove rulje, koji ti je savjetovao i šapnuo u uho, da kraj sebe ne držiš mudrijih savjetnika« (Pisma s. 124). Ipak car nije vladao sam, visoko je plemstvo doduše oslabilo, ali je postojala bojarska duma, premda nije svagda imali jednaki utjecaj. Za Ivana Groznoga je pored »Opričnine«, koju je osnovao, da skrši i uništi kneževske bojare, bila i druga polovina carstva, »Zemščina«, u kojoj je vrijedio stari ustav, u kojoj je i »duma« imala svoju riječ. Car je odabirao svoje suradnike i savjetnike između bojara, »okolniča« i »bojarske djece«, pozivao ih u savjet, pa su ih stoga i zvali »dumskim dvorjanstvom«. Iako se tako članstvo u dumi nije prenosilo od oca na sina, utvrdio se ipak neki red po običajnom pravu, oblikovao se stalež, iz koga je car uzimao savjetnike, činovnike i »djake«.

Kad je nestalo dobrovoljne plemićke službe, kad plemić praktički nije mogao prijeći u službu drugom knezu, nego samo neprijatelju, jer su se sve udjelne kneževine stopile s Moskvom - utjecalo je to i na slobodno mišljenje i držanje pojedinih članova careve dume. Dvorjanin nije više bio slobodan plemić, koji je mogao promijeniti svoga vrhovnika, bio je vezan, dobio je zemlju, pa se i u svome mišljenju, ili bar u svojim izjavama morao ravnati prema mišljenju i željama svoga gospodara. Taj se odnos između gospodara i plemićkoga sluge još više utvrdio time, što članovi careve dume nisu bili samo carevi savjetnici, nego su vršili i različne državne službe i poslanstva diplomatskoga karaktera. Broj tih savjetnika nije bio stalan. U pojmu je teokratskoga apsolutizma, da odluke, koje je donosila duma, nisu vezale vladara - car je davao inicijativu i donosio konačnu odluku. Nije to značilo, da je pozvao savjetnike samo zato, da bez riječi i prigovora saslušaju njegovu volju, naprotiv, od njih se tražilo, da reknu i svoje mišljenje, ali se mora priznati, da mnogi carevi nisu podnosili slobodne riječi, da su samostalnije i slobodnije savjetnike ponekad i proganjali. Tako su pripovijedali o Ivanu III, da je volio slobodnu raspravu sa svojim savjetnicima, dok su savjetnici samovoljnoga Ivana IV Groznoga morali biti vrlo oprezni. Kad je oslabilo praplemstvo i izgubilo svoj utjecaj i na njegovu se mjestu pojavilo novo plemstvo po službi, novo dvorjanstvo, dobila je i duma više činovničko-stručnjački karakter. Tako je duma vijećala i donosila zaključke i kad car nije bio nazočan. Budući da je duma imala razmjerno velik broj članova, to se o nekim pitanjima nije raspravljalo pred čitavim skupom, nego je car odabrao uži krug povjerljivih savjetnika, s kojima bi pretresao osobito važne državne tajne. Među tim je savjetnicima bilo uglednih i sposobnih muževa, koji nisu bili članovi careve dume. Takva su savjetovanja, gdje se »car zatvara u svoju spavaonicu u troje«, bila više privatna i informativna, premda se upravo tu često odlučivalo o vrlo važnim državnim poslovima. Redovne su poslove rješavale kancelarije, »prikazi«. Te su se kancelarije razvile iz uprave carskoga dvora, a u XV su vijeku bile upravna središta čitave države, što međutim nikako ne znači, da bismo ih opravdano mogli uporediti s novovjekovnim ministarstvima. I što su se državni poslovi više granali, to su se i »prikazi« sve više raščlanjivali: bilo je posebnih prikaza za izvanjske poslove i različna područja unutrašnje uprave. Na kraju XV

73. od 267 stranica

vijeka bilo je već trideset takvih poglavarstava, u kojima se centralizirala državna vlast. Na čelu je svakoga prikaza bio »djak«.

Činovništvo, ako bismo tako mogli nazvati namještenike tih poglavarstava, nije bilo baš na visokome moralnom stupnju, jer je tada bio običaj, da se iz javne službe izvlači što više prihoda. Podmićivanje, izdaja službenih tajni i korupcija na dnevnom su redu, obična su pojava, koju nisu progonili ni stroži vladari. Zemljom, koja nije pripadala dvoru, dakle privatnim i crkvenim posjedom, »crnom zemljom«, što će reći, gradskim i seoskim općinama, koje su plaćale namet - upravljali su namjesnici i upravitelji »volosti«. Namjesnik je upravljao gradom i njegovim seoskim općinama, a upravitelj jednom »volosti« t. j. okrugom seoskih općina. Sudska se i upravna vlast tada još nisu odijelile. Činovnici su za svoju službu primali »kormlenie« t. j. dio od pristojbi i globa, koje su ubrali na svom području. Pored toga su od općina dobivali podavanja u prirodu, mjesto kojih su obično uzimali ekvivalent u novcu. Car je »kormlenie« podjeljivao kao nagradu i odlikovanje - nije to dakle bilo pravo, koje bi činovniku nužno pripadalo po njegovoj službi. Što je posjed moskovskih vladara više rastao, to se i uprava jače centralizirala, odluke su donosili činovnici, koji nisu poznavali prilike i ljude, bili daleko, pa je »kormlenie« postalo nesuvremeno. Konačno su ga posve ukinuli. Sva je plaćanja u državnu blagajnicu od XV vijeka ubirao u gradovima »sotskij«, a u volosti seoske starješine. Važnija su pitanja rješavali moskovski »prikazi«, čime su stegnuli samovolju lokalnih vlasti. Zakonodavstvo onoga doba pokazuje jasnu tendenciju, da spriječi korupciju i popravi opću upravu i sudstvo. Međutim su to bili tek nedostatni pokušaji, opća se uprava temeljitije izmijenila tek poslije »Smute«. »Uloženie je iz godine 1649. završetak zakonodavnoga rada u ovoj epohi ruske povijesti«.

Najprije se lokalna upravna vlast promijenila u pograničnim okruzima, gdje je svu vlast preuzeo vojvoda. Za »Smute« se ta služba pograničnoga vojvode prenijela i na unutrašnje oblasti. Tako je centralna moskovska vlada dala svojim činovnicima vlast, da upravljaju pojedinim okružjima, a ti su činovnici potisnuli dotadašnje »kormlenščike« i gotovo čitavu lokalnu samoupravu. Međutim je takav moćan vojvoda, koji nije primao »kormlenie«, ipak mogao vladati po svojoj volji, mogao je tumačiti propise i zakone kako mu se svidjelo. Pored vojvode bio je i »guba-starosta«, koga je od XVI vijeka birala okružna skupština. »Guba-starosta« je rješavao kriminalna pitanja, progonio zločince, brinuo se za javnu i privatnu sigurnost, a u XVII je vijeku dobio još neke upravne funkcije. Isprva se i u toj službi ogledala lokalna samouprava, jer su starostu birale okružne skupštine, ali su kasnije birači izgubili svaki utjecaj na vršenje policijske službe, jer se tada već smatralo, da zločin pogađa čitavu državu, a ne samo užu, lokalnu zajednicu. Tako su malo pomalo činovnicima starih lokalnih samouprava oduzimali sve važnije poslove, osobito sudske i konačno im ostavili samo najužu upravu pojedinih mjesta, u prvom redu utjerivanje poreza i skupljanje prihoda, kojima se uzdržavala sama vojvodina. Izabrani su lokalni sudski prisežnici ovjeravali isprave i iskaze pozvanih svjedoka, zaštićivali stranke i pazili, da se sudski postupak odvija prema zakonskim propisima.

Iako su okružja birala policijskoga starostu i njegovo činovništvo, pokazuje već sama činjenica, što je državna vlast osnovala posebne kriminalno-policijske okruge (»guba«), da prijestupi nisu više bili jedino civilno-pravnoga karaktera, nego je sad zločin progonila i država kao zaštitnik povrijeđenoga poretka. U to se doba već dovoljno razvila svijest o

74. od 267 stranica

značenju državne vlasti, složeniji gospodarski i pravni odnosi, na kojima se gradila njena organizacija, nisu više dopuštali, da neki stari ratnik dobije za svoje zasluge upravni okrug i da iz njega vuče korist, kao što se to često događalo u ono vrijeme, kad su još činovnici dobivali »kormlenie«.

Za staroga su sistema bili vojni obvezanici razasuti po čitavoj zemlji, kad bi buknuo rat, otišli bi takvi nagrađeni činovnici u vojsku, pa bi mnogi okruži ostali bez svojih upravitelja. »Pomjestie« je i to izmijenilo, činovnici su i u ratno vrijeme zadržali svoja mjesta, a skratilo se i vrijeme, koje je bilo potrebno, da se provede mobilizacija. Nestalo je lokalne samovolje i različnih tumačenja zakonskih propisa, uprava je na većim područjima postala jednoličnija, jer su vojvode uvele postojanost upravnoga poretka. Ipak taj novi red nije odjednom uklonio sve pogreške staroga sistema, što više, i sam je imao podosta nedostataka, među kojima je bio najveći, što je uzdržavanje samoga vojvode i njegova činovništva nametnulo velike terete pojedinim upravnim okruzima. Izabrano se regionalno činovništvo odsada brinulo uglavnom za financije, za državne poreze i lokalne prihode. Budući da su vojvode imale velike ovlasti, to su često tražili više no što im je pripadalo, i to: bilo u nametima, bilo u darovima - oporezivali bi po svojoj volji pučanstvo svojih vojvodina, iako je to car svojim naredbama često zabranjivao.

Rat je primorao Mihajla, da u zapadnim, južnim i jugoistočnim krajevima osnuje u pojedinim vojvodinama posebne vojne okruge (razrjade). Vojvode su tih okruga imali i civilnu i vojnu vlast, bili su viši od ostalih vojvoda, koji su imali veći teritorij, ali samo civilnu vlast. Za Fedora su III tu instituciju još i proširili.

Zemaljska skupština, »Zemskij sobor«, raspravljao je od doba Ivana IV o svim onim državnim pitanjima, o kojima je trebalo saslušati mišljenje najširih krugova. »Sobor« je isprva bio upravo crkveni koncil. Visoko svećenstvo i bojarska duma sudjelovali su punopravno u radu zemaljskih skupština, koje prema tome i nisu bile pravo narodno predstavništvo u današnjem smislu te riječi, iako su suvremenici smatrali, da se u njima izriče prava, istinska narodna volja. Tom su »soboru« pripadali i visoki činovnici centralnih poglavarstava, vojvode, dvorjanstvo i veliki trgovci. Tako je na zemaljskoj skupštini progovorila i provincija, a bilo je i stručnjaka za sva administrativna, vojnička, zakonodavna, izvanjskopolitička, lokalna i gospodarska pitanja. Ipak tada još nije bilo opće svijesti, nije bilo osjećaja, da treba pojedinačne interese podrediti dobrobiti čitave države - predstavnici su pojedinih grupa naivno iznosili u javnost sve zaključke i prijedloge, koje su sročili na svojim vijećanjima, zauzimali se za lokalne interese i interese svojih staleža, premda su pri tome stalno isticali, da sve to čine za cara, za koga bi žrtvovali i svoje živote. Suština se autokratskoga sistema pokazuje i kod »sobora«, jer se car nije morao osvrtati na zaključke zemaljske skupštine, kao što ga nije vezalo ni mišljenje bojarske dume. Zemskij je sobor bio tek neko proširenje bojarske dume, da se car i vlada okoriste i onim još neuloženim, potisnutim i neobjavljenim narodnim snagama. Car je sazivao »sobor«, kad mu se to učinilo zgodnim, kad je trebao pomoći, dakle obično za teških vremena: za ratova, nemira, nerodice, gospodarskog zastoja itd. I nije tad okupljao samo svjetovne ljude nego i svećenike, koji bi održali crkveni koncil.

»Sobor« je dobio neko osobito značenje poslije smrti Ivana IV Groznoga, kad je vijećao o njegovu nasljedniku, upravo izabrao novoga cara (1584). Ivan IV je bio krivac smrti svoga najstarijeg sina Ivana, koga je odredio sebi kao nasljednika (1572). Svoga drugoga sina Fedora

75. od 267 stranica

nije oporukom imenovao nasljednikom, kako je to dotada bio običaj, nego ga je izabrao »sobor«, što je bilo nešto novo, Što je potreslo dotadašnje privatnopravno shvaćanje, da je država carevo vlasništvo. Poslije smrti pak Fedorove, kad je nestalo posljednjega Rjurikovića, pomeo je izborni »sobor« sve dotadašnje nazore o odnosu između naroda i vladara, jer se činilo, da narod bira cara, da skupština legitimira i potvrđuje nasljedni red.

Za »Smute« je pao carski autoritet, što je podiglo ugled zemaljskih skupština, koje su postale još i značajnije i moćnije, kad su primile veći broj članova iz provincije i tako još izrazitije predstavljale narodnu volju. Veći se utjecaj »zemskih sobora« pokazao i u tome, što je pored pozvanih članova po službi i zvanju sad bilo i izabranih predstavnika - pravih okružnih zastupnika. Međutim »sobor« ipak nije mogao prigrabiti vlasti, nije se mogao razviti kao odlučan politički činilac, koji bi zauzdao carevu volju, već zbog toga, što je zemlja bila vrlo prostrana, te su kod soborskih vijećanja mogli prisustvovati samo neki okružni zastupnici tako npr. tek pojedinci iz čitavoga Sibira za soborsko vijećanje u godinama 1612-13. I tu nije bilo nešto principijelno novo, na zemaljsku se skupštinu tek primijenio stari izborni princip, koji je vrijedio kod popunjavanja činovničkih mjesta u lokalnoj samoupravi.

Za Mihajla je Feodoroviča zemaljska skupština stalna ustanova, koja je bar u prvim godinama počesto savjetovala mladoga vladara (do 1622). Mihajlo je međutim i kasnije sazivao »sobor« (poslije 1632), jer se radilo o tome, da se uredi državna uprava i odstrane sve teškoće, koje su još preostale iz doba teških smutnja. I doista je »sobor« zdušno pomagao mladom caru kod obnove opustjele i rastrojene zemlje - nije bilo lične opozicije, iako je bilo podosta suprotnosti, osobito socijalne prirode. Kod svih važnijih pitanja u izvanjskoj i unutrašnjoj politici sudjelovao je »sobor«, njegova se riječ slušala. Pritisak je samovoljnih careva: Vasilija III i Ivana IV, pa i Borisa Godunova, doduše vrlo oslabio i prorijedio staro visoko plemstvo, ali kad su sad u »sobor« ušli novi staleži: dvorjansko plemstvo, trgovci i novčari, to je u XVII vijeku porastao njegov ugled i politički utjecaj. Nova je dinastija morala i te kako računati s tim nadošlim političkim faktorom. Za Alekseja i Fedora »sobor« je i opet donekle izgubio svoje značenje, rjeđe su ga sazivali, ali se vlada ipak savjetovala s predstavnicima pojedinih grupa, kad bi donosila odluke, koje su dirale njihove interese. Oba »sobora« u godini 1682. - kad su izabrali careviće Petra i Ivana - završuju u neku ruku politički značajnu djelatnost zemaljskih skupština. Nova se dinastija tada već utvrdila, nije joj trebalo narodne potpore ni narodnoga predstavništva, koje je po svom pravnom obilježju bilo tek savjetodavno tijelo. Odsada će se carevi obraćati pojedinim staležima, grupama i stručnjacima, da čuju njihovo mišljenje o pitanjima, o kojima je nekada vijećalo narodno predstavništvo. Tako su carevi u XVI i XVII vijeku imali tri vrste savjetodavnih organa: svećenički koncil za crkvena i vjerska pitanja, »sobor« i bojarsku dumu. Protiv »sobora« su u XVII vijeku ustali bojari i crkveni dostojanstvenici, jer se oborio na neke nemile pojave u državnoj upravi i tražio, da se provedu neke reforme, koje bi oštetile interese visokoga svećenstva i plemstva. Ti su krugovi utjecali i na cara Alekseja, koji je skučio djelovanje zemaljskih skupština.

»Sobori« nisu imali konstitucionalno određene funkcije, a naročito nisu imali nikakva utjecaja na razrezivanje javnih poreza i nameta, iako su ponekad odobravali izvanredne poreze kao npr. godine 1634. Za »Smute« su državne financije bile opterećene velikim izdacima, trošilo se mnogo, iako su se smanjili svi državni prihodi. Novi su teški tereti

76. od 267 stranica

pritisnuli narod, kad je car Aleksej opremio nove pukovnije prema zapadnom uzoru i osnovao tri pogranična vrhovna zapovjedništva: protiv Poljske, Krima i Švedske. Pored toga je rat na Zapadu državu stajao mnogo novaca. Posredne su poreze ubirali zakupnici ili izaslanici, koji su se obvezali, da će državi isplatiti određenu svotu. I kod neposrednih poreza nije država dolazila u dodir s pojedinim poreskim obvezanicima, nego s poreskom jedinicom npr. općinom, koja je kolektivno jamčila za neku određenu svotu. Poreski je teret bio vrlo težak, podavanja su ponekad iznosila i petinu čitava imetka, pa nije čudo, što se zbog toga narod često bunio. Osobito su bili nezadovoljni različnim financijskim eksperimentima i monopolima. Neprilično, ponekad i očajno gospodarsko stanje odjeknulo je i u tadašnjoj literarnoj kritici, koja je tražila temeljite reforme. Vlada je dobro poznavala sve nedaće i narodnu nevolju, zajedno je sa soborom tražila načine, kako da uvede nov red, ali nije imala dovoljno odlučnosti, da odbaci prestarjeli sistem i uvede novi, suvremeniji.

Crkvene je »sobore« sazivao car ili patrijarh, a vijećali su o crkvenim i vjerskim pitanjima. Na te su »sobore« dolazili crkveni dostojanstvenici, koje su odabirali između »crnoga« svećenstva, monaha. »Bijelo«, svjetovno svećenstvo, nije na tim koncilima imalo svojih predstavnika. Svjetovno se svećenstvo i po svom životu i po svojoj obrazovanosti tek neznatno razlikovalo od potpuno neobrazovana puka. Golema se većina tih svećenika jedva snalazila u najosnovnijim pitanjima crkvenoga rituala i liturgije, općega teologijskoga znanja nisu ti božji službenici tako reći niti imali. Zbrka i nejedinstvenost u liturgiji potakle su cara, da sazove koncile godine 1649. i 1651. O kultskim su reformama raspravljale sve crkvene skupštine, koje su se sastale poslije »stoglavskoga sobora«. Briga da se očuva čisto pravoslavlje, koje su smutila različna unionistička nastojanja, pridala je i mnogim tobože sporednim i izvanjskim crkvenim činima osobito značenje. Katolički nazori kijevskoga metropolita Petra Mohile još su više ukrutile i onako nepopustljive ortodoksne moskovske krugove. Nikonove su reforme tako nužno izazvale raskol. Ivan IV je sazvao »stoglavski sobor«, da pobija sve moralne nedostatke svećeničkoga života i da ustane protiv svih onih težnja, koje su se ugledale na grčku i latinsku crkvu. Kad se Nikon nije na to osvrtao, zbunio je duše svojih vjernika, koji su navikli, da vjeruju u pismo od riječi do riječi i da u vršenju formalnih crkvenih propisa vide jezgru prave pobožnosti i odanosti. Tko je s protopopom Avakumom i Neronovom kao i s čitavim raskolom držao, da se ljudski razum mora ponizno podrediti, tko je s njima odbacivao đavolsku oholost religiozne kritike, taj je morao poreći svako stvarno opravdanje Nikonovim reformama. Starovjerci su se tjeskobili za budućnost »Trećega i posljednjega Rima«, pa je njihov krug i dao mnogo mučenika za dobrobit izabranoga naroda i za pobjedu prave vjere.

Crkveni je sobor u godini 1666/67. zaključio, da će oštro postupati protiv svih onih, koji se ne pokoravaju crkvenim vlastima. Tom su »soboru« prisustvovali i istočni patrijarsi iz Aleksandrije i Antiohije. Otada su se »raskolnici« posve odijelili od službene crkve, ali je i Nikon, uzročnik vjerskoga razvoda, platio svoju nepopustljivost, car mu je oduzeo patrijaršiju. Nikon je izgubio svoju bitku s carem, što je ugušilo i posljednji pokušaj, da se u Rusiji crkvena vlast uzdigne iznad svjetovne. Nikonova teorija o »dva svjetla« konačno je oslabila moć duhovne luči.

U XVII je vijeku Rusija bila u prisnijim odnosima sa Zapadom nego ikada prije, ali se ipak odvratila od njegovih duhovnih pokreta: vjerske su razlike odudarale i stari običaji bili

77. od 267 stranica

još toliko snažni, da su i ruski poslanici u Evropi živjeli istim životom kao i kod kuće. Zapad se pravim Rusima činio pokvaren i nečist, pa je car poslije sastanka sa stranim poslanicima prao ruke, da se raskuži i sa sebe ispere dodir s »nečistim Frankom«. Tek pod kraj toga vijeka počinju i Rusi ponekad poprimati zapadnu kulturu, koju će mnogi i revno braniti kao: npr. Matvejev, Ordin-Naščokin i drugi. Taj je zapadni utjecaj pojačala »Nemeckaja sloboda«, koja je nastala u XVI vijeku. Za »Smute« je to naselje izgorjelo, a stranci se nastanili u Moskvi, gdje ih je kler poprijeko gledao, jer se bojao, da će pravoslavnom pučanstvu nametnuti svoje vjersko mišljenje. Da ne dođe do nepotrebnih trzavica i sukoba između domaćih i stranaca, sagradio je car Aleksej ponovno to predgrađe. Već su u staroj naseobini bile dvije crkvene općine, protestantska i kalvinska, iz kojih se širila zapadna prosvjeta i društveni običaji. Ma koliko neki moskovski krugovi i priječili, da se Rusi približe Zapadu, ma koliko i odbijali strane utjecaje i tražili od cara, da zabrani uvoz knjiga (ukaz iz godine 1672), ipak se zapadno mišljenje polagano probijalo, ipak su mnogi čitali latinske i poljske knjige. Razumljivo je, što su lakše primali zapadne izvanjske oblike npr. nošnju, tu i nije bilo toliko otpora – da prihvate i zapadno mišljenje, trebalo je od svoga nešto i zaboraviti, trebalo je i vremena. Gornji su društveni slojevi pomalo zamjenjivali staro s novim, prigrlili su i stranu umjetnost, pa se car Aleksej uzalud protivio plesu, svjetovnoj muzici i kazalištu.

I ne treba se čuditi - viši su društveni slojevi uopće priljubljiviji, prihvatit će i tuđe, da očuvaju svoje interese, odijelit će se od svoje sredine kao posebna skupina, a od stranih će srodnih grupa tražiti priznanje i ravnopravnost, iako takav otmjeni krug drži, da je od stranaca i bolji i vredniji i odličniji.

Staroruski su život branili svećenici, a njegove je osobine opisao nekadašnji »djak« Kotošihin u svom djelu: »O Rusiji za vlade Alekseja Mihajloviča«. Pisca su izbičevali, jer caru nije jednom zgodom dao prava naslova, kad je počinio i neku drugu pogrešku, radije je pobjegao u Stockholm, gdje je napisao svoje djelo, koje mu je diktirala mržnja. U uvodu daje pregled careva, koji su vladali poslije Groznoga, a onda potanko opisuje krunidbene svečanosti i Aleksejevu ženidbu. Prikazuje i život careve obitelji, njegovih sinova i kćeri, koji su stegnuti dvorskim običajima, pa žive bez radosti i predani žalosnoj sudbini. Čitamo o dvorskom životu, o primanju stranih poslanika u Moskvi, a u posebnom poglavlju, trinaestom, podrobno crta bojarske običaje i oštro grdi rusko plemstvo zbog njegove neobrazovanosti. Kotošihinovo je djelo dopuna »Domostroju«, koji također prikazuje stare ruske prilike i običaje - ali oba spisa nisu ni izdaleka tako značajna kao djelo: »Rusko carstvo oko polovine XVII vijeka«, u kome se očituje nov duh i iznose različni reformni prijedlozi. To je djelo napisao hrvatski katolički svećenik Juraj Križanić (rođ. 1617), prvi panslavist, kako ga obično zovu. Križanić je boravio u Moskvi od 1659. do 1677. i radio za uniju istočne i zapadne crkve. Pao je u nemilost i dugo godina proveo u Sibiru kao prognanik. Križanić je bio obrazovan i filozofijski i teologijski, škole je svršio u Zagrebu, Beču i Italiji (u Rimu 1640). Podaniku zemlje, koju su zarobili Turci, učinio se car jedinim zaštitnikom svega slavenstva, koje je neobično volio, ali mu i zamjerao, da je nemarno, neobrazovano i umišljeno. Njemačku duhovnu pokretljivost nije prikazao baš povoljno, jer je taj narod mrzio. Križanić je pošao dalje od Kotošihina i dao stvarne prijedloge, kako treba zahvatiti, da se prilike kod Rusa temeljito poprave. Moskva je odabrana da bude središtem ujedinjenoga slavenstva, koje će jednom govoriti istim zajedničkim slavenskim jezikom. Tražio je, da se Rusija preporodi

78. od 267 stranica

moralno, kulturno i gospodarski, što ne će biti teško, jer je carska autokracija najzgodnije sredstvo, da se postigne taj cilj. Stoga se obratio neposredno caru Alekseju Mihajloviču ovim riječima: »U Tvojim je rukama, care, čudotvoran Mojsijin štap, kojim možeš ostvariti divna čuda, u Tvojim je rukama sva vlast, Tvoji su Ti podanici potpuno odani i poslušni. Već odavna nije na svijetu bilo takva cara ili vladara, koji bi imao moć, da izvrši čuda, kao što ih Ti lako možeš učiniti. Zbog njih bi Te blagoslivljalo čitavo slavenstvo, zbog njih bi kod stranih naroda stekao neprolaznu slavu, a od Boga, poslije ovoga svjetskoga, nebesko carstvo«. Križanić se nije samo teoretski zauzimao za svoje panslavenske ideje, nastojao je, da ih ostvari i svojim praktičnim radom. Smislio je slavenski zajednički jezik i sastavio njegovu gramatiku i leksikon. Složio je i državnopolitički program, u kome je preporučio vladi, da unapređuje obrt i uvede samoupravu. Apsolutizam je donekle ublažio staleškim povlasticama. Križanićevi su nazori bili tadašnjoj Rusiji potpuno strani, nije ih shvatila, a čak su joj bili i sumnjivi.

Iako je Križanić tražio, da se slavenstvo potpuno oslobodi zapadnih utjecaja, osobito njemačkoga, predložio je u svom nacrtu, da se zaostalo slavenstvo ugleda na zapadne narode, ako hoće, da se podigne kulturno i gospodarski. Nedovoljan je tehnički razvitak i ustrajanje kod starih životnih navika zapazila već i ruska inteligencija - neobrazovanost se pučanstva na svim područjima pokazivala to nezgodnije, što se više razvijali odnosi s inostranstvom. U Rusiji se obično obrazovali samo svećenici, i to jednostrano i prilično oskudno. Svećenik je bio i jedini učitelj mladeži, ukoliko se školovala, a taj je u psaltiru, liturgiji i uopće u crkvenim i vjerskim spisima nalazio jedino vrelo potrebne pouke. U takvoj je školi odrastao još i Petar Veliki. Ipak se već i u to doba započelo pridizanje duhovne kulture. Tome su mnogo pridonijeli življi odnosi sa Zapadom, s Poljskom i Litvom, pa onda englesko-ruska trgovina, prodor prema Baltiku, bizantska nastojanja da se približi Rimu i još štošta drugo. U Rusiju su pomalo stali nadirati novi, dotada nepoznati duhovni pokreti. I u to se još doba pismenošću i knjigom bavili svećenici, pa se među mnoštvom sačuvanih literarnih spomenika nalaze uglavnom djela religiozna i duhovna sadržaja: odlomci Svetoga pisma, različne pouke, pastirske poslanice, svetačke legende itd. Knezovi i plemstvo, episkopi, svećenici i monasi još su pod utjecajem tatarskoga gospodstva, žive surovim i pretvornim životom, crkva i samostani su istrošili svoju unutrašnju duhovnu srž, a u svim je stranama procvalo sektaštvo. Otkada je propala kijevska Rusija i raspala se na mnogobrojne udjelne kneževine, razvilo se mnogo novih malih središta, u kojima se razvila lokalna analistika. Ta je, doduše, zabilježila mnoštvo sitnih događaja, ali je izgubila širok i obuhvatan pogled starih kronista, koji su mnogo izravnije ocijenili vladarske političke čine i razvojne smjernice ruske države. Moskva je, istina, već dugo bila političko i duhovno središte nove Rusije, ali je literarno značenje dobila tek u XV vijeku.

Ipak valja spomenuti moskovskoga metropolita Kiprijana (1376-1406) Srbina, koji je u rusku pismenost svojim spisima unio mnogo srpskih elemenata, koji su se podulje održali, jer je iz svoje domovine prenio i mnogo rukopisa u Rusiju. Carigradski ga je patrijarh poslao u Kijev kao metropolita, odavle je 1380. došao u Moskvu, gdje je naslijedio metropolita Alekseja. Kiprijan nije imao političkih sposobnosti svoga predšasnika, nije se umio priljubiti prilikama i nikako se nije slagao s Dmitrijem Donskim. Kad je 1382. Dmitrij morao pobjeći iz Moskve, opljačkale su tatarske horde glavni grad i crkve. Metropolit se tada združio s

79. od 267 stranica

Dmitrijevim protivnikom, tverskim knezom Mihajlom i preselio se iz Moskve opet u Kijev. Tek kad je Dmitrij umro, vratio se u Moskvu, gdje je ostao do svoje smrti (1406). Kiprijan je nastojao, da uvede red i disciplinu u crkvi, da podigne svećenički stalež, svjetovni i monaški, a prihvatio se i pera. Obično je pisao duhovne spise, ponajčešće je prevodio s grčkoga: životopise svetaca ili »služebnike«, t. j. liturgijske knjige. U pogovoru, dakle današnjem uvodu, piše: »Taj sam služebnik preveo s grčkoga na ruski jezik. Kiprijan, ponizni kijevski metropolit čitave Rusije«. Na uobičajen se način preporuča pobožnim molitvama svih onih, koji će se poslužiti njegovom knjigom, kad »prinose nekrvnu žrtvu Bogu«. Izričito opominje prepisivače, da ne dodaju njegovu djelu ni jedne riječi i da ne ispuste ili promijene koji znak. Tu je opomenu izveo naširoko, jer je već tada u liturgijskim knjigama bilo mnogo netočnosti, koje su konačno morali izbaciti i provesti temeljitu reformu crkvenih knjiga. Slično su upozoravali i zapadno-evropski prevodioci svoje prepisivače. Kiprijan se u svojoj literarnoj i prevodilačkoj djelatnosti poveo za »Studitima«, u kojih je samostanu u Carigradu dugo živio.

Svjetovna se književnost stilistički nije mnogo razlikovala od crkvene - bila ona historijska ili didaktička - formalno se držala istih principa, jer su i pisci svjetovnih djela bili uglavnom duhovnici. Sadržaj bi obično uzeli iz grčke ili bizantske književnosti, ali bi upleli toliko crkveno-moralnih razmatranja, da se jedva nazirala jezgra same radnje. Ima i priča, koje pripovijedaju o događajima iz tatarskoga doba npr. o kanu Mamaju, ima i pjesničkih epa, među kojima se ističe: »S onu stranu Dona«, »Zadonščina«, koji se pjesničkim sadržajem i oblikom ugledao na »Pjesmu o Igoru«. Afanazije Nikitin iz Tvera opisao je svoje putovanje u Perziju i Indiju u drugoj polovini XV vijeka. Taj je putopis jedinstven spomenik staroruske književnosti. Autor prikazuje svoje »putovanje preko tri mora«, pripovijeda jednostavnim riječima o pustolovnim doživljajima na tom dugom putovanju i iznosi opasnosti, koje su prijetile njegovoj vjeri. Kad su od službene crkve otpali »starovjerci«, razvila se poučna i polemička književnost, koja je pobijala sektaštvo. Novgorodski je episkop Genadije (1485-1505) pisao protiv sekte, koja je poricala sv. Trojstvo. Spoznao je, da je opća neobrazovanost, a često i neznanje samih svećenika uzrokom, što su se različne sekte tako naglo širile i okupile velik broj sljedbenika. Svome je metropolitu javio, da klerici ne će učiti ni alfabeta, iako treba da se što više obrazuju, kako bi dorasli sektašima, koji su često bili vrlo učeni. Judaistička se sekta u svojim polemikama s pravovjernima pozivala na Sv. pismo, koje tada nije bilo potpuno prevedeno na ruski jezik - bilo je tek nekih dijelova za liturgijske potrebe. Genadije je započeo skupljati sve te odlomke (1499), ali kako nije bilo grčkoga teksta, to su se njegovi suradnici poslužili »vulgatom« i iz nje preveli one knjige Svetoga pisma, kojih dotada nije bilo na ruskom jeziku. Kod toga je živo surađivao neki dominikanac slavenskoga porijekla. Kad se u Rusiji jače osjetili zapadni utjecaji, sukobili su se branioci staroga ruskog života i mišljenja sa zagovornicima zapadnih ideja i običaja. Zbog te je napetosti u ruskoj javnosti stradao i vrlo obrazovan Maksim Grek (Grk iz Albanije), koji je proveo trideset godina svoga života u tamnici. Grek je bio bibliotekar velikoga kneza Vasilija III, koji mu je naložio, da uredi i pregleda ruske knjige, osobito crkvene tekstove i da prevodi grčka djela i Sv. pismo. Međutim se Maksim umiješao i u politiku, napao je zaostalost i neobrazovanost ruskoga svećenstva, a nije se složio ni s novim kneževim brakom. Neprijatelji su ga optužili zbog nekih pogrešaka i nedostataka u prijevodima crkvenih knjiga, što je bila izlika, da ga izvedu pred duhovni sud (1525) i osude na tešku tamnicu. Međutim su svi njegovi zahtjevi ušli u

80. od 267 stranica

»Stoglav«.U to se doba odlučio Ivan Groznij i metropolit Makarij (1553), da štampaju crkvene

knjige, jer su se stalnim prepisivanjem sve više gomilale pogreške, koje su bile osnovom različnim tumačenjima i sektaštvu. Tako je izašla historija svetih apostola kao prvo djelo, koje je odštampano u moskovskoj tiskari (1564). I kasnije su izlazile gotovo samo crkvene knjige, među kojima »časovnik« (Horologium) 1565. Praznovjerni su se moskovski građani pobunili i razbili tiskaru, a slagari su pobjegli u inostranstvo. Novu je tiskaru osnovao patrijarh Hiob, ali se i tad štampale samo crkvene knjige, jer ih je najviše trebalo, a kako se svjetovne nisu toliko tražile, to su ih štampali tek u XVII vijeku. Među prvim je svjetovnim knjigama otisnut Aleksejev zakonik (1649). Sad je knjiga bila jeftinija, mogli su je nabaviti i širi slojevi, što nije odgovaralo pisarima, koji su se pobojali za svoju egzistenciju i oštro pobijali tu novotariju. Pisarski je ceh pobunio i narod i natjerao gomile moskovskih građana, da razvale prvu rusku tiskaru.

Rusku su književnost potakla burna vremena, u kojima se razvio apsolutizam i religiozno-crkveno značenje najviše državne vlasti kao zaštitnice istinskoga pravoslavlja. U njoj se ogledalo i raspadanje ruske države za »Smute«, o čemu smo već govorili, a spomenuli smo i javno razračunavanje obrazovana kneza Ivana Kurbskoga s carem Ivanom IV Ta su dva državnika u neobičnim poslanicama živo i jasno iznijeli svoj sukob i prikazali svoje nazore i politička htijenja. Knez Kurbskij je napisao i historiju Ivanove vlade, gdje u devet poglavlja opisuje njegovo djetinjstvo i život do godine 1578. U petom poglavlju pripovijeda o Silvestrovu i Adaševljevu padu, o promjeni Ivanova karaktera, koju tumači teškim i tužnim doživljajima za djetinjstva i mladosti. Njegovo povijesno djelo prema tome nadilazi suho iznošenje događaja i činjenica na kronistički način, jer traži unutrašnje motive careva držanja, ali se i on u svojim izlaganjima nije mogao otresti jednostranih, aristokratskih nazora. Kurbskij stoga i zamjera caru i smatra kao njegovu najveću pogrešku, što je mjesto velikaša uzimao savjetnike niskoga roda, kao što je bio i sam Silvestar.

Mnogo se prevodila različna bizantska djela. Tako je i Kurbskij u sedamdesetim godinama XVI vijeka preveo »Novu Margaritu« (Biser) s latinskoga, ali se poslužio i grčkim originalom, što dokazuje, da je poznavao oba jezika. Pored tih neoriginalnih djela valja spomenuti jedinstven spomenik ruskoga duha iz toga doba, koji je napisao pop Silvestar. U njegovu se »Domostroju« uličio strog moskovski duh, koji je toliko protivan životnoj vedrini kijevskoga doba, tu nalazimo nazore, koji u svemu vide grijeh, tu đavla izgone čaranjem i formulama, mjesto da ga pobijaju unutrašnjim preporodom. U tom je prikazu ruskoga bojarskog kućanstva domaćin, otac i muž tvrd, strog i surov tiranin, pravo otjelovljenje krutih i skučenih običaja ondašnjega moskovskog društva. Tek kad je u idućoj periodi ruske povijesti Petar Veliki otvorio »prozor prema Evropi«, prostrujao je i nov duh starom i ukočenom Rusijom.

Treće razdoblje - Rusija kao evropska sila

§ 1. Stara se moskovska država pretvara u evropsku petersburšku Rusiju

81. od 267 stranica

Petar Veliki do svoga uspona na prijesto. — Petar Veliki (1682. odnosno 1689-1725) približio je staru Rusiju zapadnoj Evropi i uveo mnoge tekovine, čime su započeli već i njegovi prethodnici. Iako su odnosi s Azijom bili vrlo jaki i vezali Rusiju s Velikim Oceanom, pretegnuli su njeni prirodniji evropski interesi. Ali će Azija ruskom kulturnom razvitku utisnuti i svoj osobit biljeg, što je i razumljivo, jer je Rusija na razmeđu dvaju kontinenata.

Divljom je i iskonskom energijom Petar Veliki uništio ono staro i baštinjeno, nemilosrdno je iščupao staroruske životne oblike i mjesto njih uveo nove. U svom je prenagljenom radu počinio i mnoge pogreške, ali je značenje njegovih reforama u tome, što nije kao njegovi prethodnici presađivao samo tehničke tekovine, nego i zapadni duh, koji ga je privukao, premda je sam bio prilično neobrazovan. Što neki oduševljeno hvale njegovo djelo, a drugi ga jednako iskreno kude, nije toliko od toga, što bi prvi uzdizali zapadnu kulturu i civilizaciju, a drugi je zabacivali - koliko se u tim različnim mišljenjima očituju različne ocjene samih posljedica, koje se nekima čine povoljne, a drugima nepovoljne.

U početku se svoje vlade Petar držao dotadašnjega reda, čekao je i mučio se oronulim i tromim ustanovama, sve do kraja XVIII vijeka, s reformama je započeo tek na prijelazu u novi vijek. Petar nije u početku uopće pokazivao mnogo smisla za državne poslove, premda je pokazao mnogo inicijative, kad se borio za prijesto sa svojom sestrom Sofijom. Njegov slabouman i boležljiv brat uopće nije vladao, imao je tek carski naslov, jer je to tražila unutrašnja politika. Kad je umro car Feodor, završilo se i Petrovo religiozno školovanje. Poslije 1682. proveo je sa svojom majkom sedam godina u Preobraženskomu i Semenovskomu. Događaji su se te prevratne godine duboko usjekli u dječakovo pamćenje, to više, što je Sofija zanemarivala svoju majku i Petra, pa im često nije dala ni ono, što je bilo najpotrebnije za život. Ta je nevolja svakidašnjega života odudarala od počasti i poštovanja, kojim su sustezali Petra u Moskvi za kakve državne svečanosti. Petrovo djetinjstvo tako u mnogočem podsjeća na teške dane, koje je u svojoj mladosti proveo Ivan Groznij, Sreća je bila za Petra, što je Sofijino i Golicinovo zapadnjaštvo uvrijedilo moskovske crkvene krugove, koji su napustili regentkinju i prišli Petru i njegovoj majci carici Nataliji. Oko toga se kruga kao oko neke jezgre skupljali svi, koji su bili nezadovoljni Sofijinom vladom.

Petar je proveo svoje djetinjstvo na selu, daleko od dvora i njegove etikete, društvo ga nije stezalo, rastao je neposredno iz ruske zemlje - slobodan, možda i suviše slobodan. Družio se i igrao s djecom svojih plemićkih susjeda, ali i sa seoskim dječacima. Najviše je volio ratne i vojničke igre, pa je svoje drugove u Preobraženskomu i Semenovskomu svrstao u dvije pukovnije, kojima je u Preobraženskomu izgradio i pravu tvrđavu - »Pressburg«. Već je za rana pokazao živ interes za brodarstvo, a prvi mu je učitelj bio neki Holanđanin, koji ga je uveo u tu vještinu na nekom starom čamcu. Tako je Petar ojačao tjelesno, dok mu je opće obrazovanje bilo nedostatno, što mu međutim nije mnogo smetalo, jer je svoje neznanje naknadio prirodnom bistrinom i praktičkim smislom. Najmilije su mu nauke bile geometrija, matematika, balistika i fortifikacija. Poučavali su ga stranci, koji su stanovali blizu kraj Preobraženskoga u »Nemeckajoj Slobodi«. U tom je naselju Petar rado provodio svoj veseo i pustopašan život naročito kod Švicarca pukovnika Leforta i Škota generala Gordona. Tu je često sudjelovao u raspojasanim svečanostima i pijankama, iživljavao svoju silovitu ćud, iz dna se duše predavao svemu, što ga je privlačilo, ali je na žalost staroruskih krugova poprimio i zapadnoevropske nazore i navike. Njegov odgojitelj Boris Aleksejevič Golicin,

82. od 267 stranica

bratučed Sofijina miljenika, nije ni sam živio urednije, nije mu mogao poslužiti dobrim primjerom. Natalija je držala, da će obuzdati svoga razularena sina, ako ga oženi. Tako je Petar u početku godine 1689. uzeo bojarkinju Evdokiju Feodorovnu Lopuhinu, ali se smirio samo na čas, a onda se opet vratio svojim drugovima i jedrilicama. Kao da ga nisu morile nikakve brige, što se približavao dan punoljetnosti (maj 1689) - nije se odrekao svoga divljeg života, niti je mnogo mario za političke događaje. Trgnulo ga tek neprikriveno Sofijino nastojanje, da se sama dočepa vlasti i proglasi caricom. Kad mu je zaprijetio novi zapovjednik »strijelaca« Šaklovitij i kad se one strašne noći 7. (17) avgusta 1689. pobojao za svoj život i gotovo gô pobjegao iz Preobraženskoga, energično je udario i oborio sestru s vlasti. Tako se Petar popeo na prijesto i sam preuzeo vladu, jer je njegov brat Ivan bio car tek po imenu i uskoro umro (1696).

Petrova vlada do godine 1700. — Iako je Petar od 12. septembra 1689. bio pravi »samoderžec« prepustio je isprva vladu drugima tako: Borisu Golicinu, Nariškinima i svojoj majci Nataliji (od 1689-1694), a sam je nastavio prijašnji bezbrižan život: zabavljao se svojim igrama i jedrenjem. Pomalo je međutim ta njegova igra postajala sve ozbiljnija. Za svoje je dvije gardijske pukovnije izradio pravi reglement i izgradio na Perejaslavskom jezeru flotu. Godine 1693. otputovao je u Arhangelsk, da sam jednom vidi more i holandske trgovačke brodove. Luka i »holandski brodovi ga potakli, da pohodi Holandiju. Ipak se još tada više zanimao za vojsku, planski je spremio velike ratne manevre dviju protivničkih grupa i potaknuo vojne stručnjake, da napišu knjigu o ratnoj tehnici. Utjecaji su prijatelja iz »Slobode« upravljali njegovim mišljenjem i proširivali njegov duhovni horizont više no što je to odgovaralo njegovoj majci i patrijarhu Joakimu. Majka mu je prigovarala, što sramotno zanemaruju svoju mladu, lijepu ženu, što neumjereno pijančuje i upušta se u razvratne ljubavne pustolovine. Petar bi s djetinjim poštovanjem saslušao Natalijine prigovore, ali svoga prebujna života ipak nije napuštao. Kad je carica 1694. umrla, nestalo je i posljednjih, iako posve izvanjskih obzira. Brzo se utješio na drugom putu u Arhangelsk, odakle se na svojoj holandskoj fregati odvezao na poluotok Kolu.

Petar je bio i suviše divlje i neiskrivljene prirode, da bi se držao patrijarhovih savjeta. Patrijarh se Joakim († 1690) priklonio njegovoj stranci, jer se borio protiv Sofijina zapadnjaštva i crkvenoga kijevskog pokreta, koji je sad progonio Natalijinom pomoći i konačno ga oštrim mjerama ugušio. Njegov je nasljednik Adrian bio duhovno beznačajan, bio je preslab, da se nametne mladom caru savjetnikom u crkvenim, a kamoli u političkim pitanjima. U to se doba u kleru razmahala opozicija protiv zapadnjaštva, pa su uklonili sve sumnjive institucije. Stješnjavali su i slavensko-grčko-latinsku akademiju, koja je sve više propadala, premda su je vodili vrlo učeni Grci. Tako prve godine Petrove vlade znače vraćanje na staro, i to ne samo na duhovnom području, nego i na ostalim, osobito na političkom, gdje je blaga carica Natalija prepustila svu vlast svojim rođacima i visokom plemstvu. Ali će uskoro Petrova vojnička igra postati zbiljom, njegova će se snaga srediti i udariti svojim putem - mladi će car pregnuti, da ostvari svoj politički cilj, naime, da i pred inostranstvom podigne svoj ugled i dostojanstvo, kako ga je to učio prijatelj, pukovnik Lefort, koji ga je zadojio i mislima zapadnoevropskoga apsolutizma.

Prilika je za vojničku akciju bilo dosta. Tatarske je horde odbijao prema moskovskom ugovoru s poljskim kraljem Sobieskim, a pored toga su ga poticale i težnje, da ispuni stare

83. od 267 stranica

nade iz doba cara Mihajla. Petar nije pošao protiv Krima kao Golicin, nego protiv Azova (1695), što mu se činilo lakše i zgodnije. Tatare je prevario tako, što je otposlao Šeremeteva s plemićkom vojskom niz Dnjepar, kao da će udariti na Krim. Ali ni ta varka nije pomogla, Petrov je ratni pohod propao. Njegovom su vojskom zapovijedali Gordon, Lefort i Golovin, a sam je car vršio tobože podređenu funkciju kapetana jedne bombardirske satnije. Vojska je bila manevrima dobro uvježbana, ali nije imala ratnoga iskustva: Azov se održao, jer je imao dovoljno živeža i municije i bio dobro utvrđen s morske strane. Gordon je ubrzo spoznao slabosti ruske vojske. Taj neuspjeh nisu mogli prekriti ni svečanim ulaskom trupa u Moskvu. Car ipak nije izgubio srčanosti, pozvao je različne tehnike iz inostranstva i na Donu sagradio brodove, kako bi Azov napao s morske strane i tako spriječio, da mu šalju pomoćne čete, hranu i streljivo. Drugi je pohod dobro spremio, pa su Lefort kao admiral i Šein kao zapovjednik kopnene vojske primorali grad, da se u julu 1696. preda. Petar je osigurao tvrđavu jakom posadom i flotom, kasnije je naselio i pouzdano civilno pučanstvo.

Te je godine umro njegov brat Ivan, pa je Petar sad bio i formalno samovladar. Pred Azovom je jasnije spoznao što znači flota, bez nje ne bi mogao osvojiti grada, bez nje ne će moći ostvariti stari san: izbiti na more i otvoriti široke svjetske putove. Odlučio je, da sagradi veliku flotu, koja bi poslužila u općem evropskom ratu protiv Turaka. Sva su svjetovna i crkvena imanja, koja su posjedovala određen broj seljačkih domova, morala sagraditi po jednu lađu. Kako nije imao iskusnih brodara, to je izabrao sposobne mlade ljude između dvorskoga plemstva i otposlao ih u inostranstvo, da nauče tu vještinu. Za taj je program trebalo mnogo novaca, Petar će ga istisnuti iz naroda i navaliti velike terete na sve društvene slojeve.

Petar se od godine 1695. stao približavati njemačkom caru - upleo se u zapadnoevropsku politiku protiv Turske, jer se podudarala s njegovim ciljevima. U početku je 1697. sklopio savez s Austrijom na tri godine, a tom se savezu pridružila i Venecija. Prema ugovoru, kako ga je saopćio tajnik carskoga poslanstva Korb u svom »Diarium itineris in Moscoviam«, nije nijedna savezna država smjela sklopiti posebnoga mira s Turskom tri godine. O posljednjim ciljevima te ruske politike ima nekoliko suvremenih mišljenja. Neki tadašnji publicist piše: »Caru nije teško da osvoji Konstantinopol, središte i prijesto turskoga carstva, pa se stoga mnogi Turci boje i slute, da će konačno Moskva slomiti vrat njihovoj vlasti« (»Achtelmeier, Das Muscowittische Prognosticon Oder Der Glorwürdige Czaar Peter Alexowiz«, Augsburg 1698. Dunkmeyer I, 3).

Sva se dotadašnja vladarska Petrova djelatnost usredsredila na izvanjsku politiku, koju je odlučno obratio prema zapadnoj Evropi. Rusi su međutim bili nezadovoljni, jer su snosili velike terete za vojsku i flotu. Car kao da se i nije brinuo za unutrašnju upravu, tu su vladali samovoljni i sebični činovnici, koje je Petar rado uzimao iz nižih slojeva. Privatan je carev život smućivao čitavu zemlju, međutim se Petar nije osvrtao na javno mišljenje, nego je dalje živio burno i razuzdano. Brak ga nije vezao ni onda, kad mu se rodio nasljednik Aleksej (1690) i još jedan sinčić, koji je uskoro umro. Plemstvo se uvrijedilo, a svećenstvo se i široki narodni slojevi sablažnjavali, jer je drugovao s Evropljanima i mislio kao zapadnjaci. Moralnim su se prigovorima pridružili i mnogo teži crkveno-religiozni. Car je odbijao pitomije ljude svojom strogom, okrutnom pravdom i mučenjima, koja je često sam vršio. Petar obično ne bi poslušao dobronamjernih i iskrenih savjeta, pače se događalo, da je

84. od 267 stranica

kažnjavao svoje najbolje prijatelje. Tako se osvetio i monahu Avramiju iz Troickoga samostana, koji je Petru napisao poslanicu, gdje mu je prikazao opće narodno nezadovoljstvo. Spomenica, puna ozbiljnih opomena, (1690) proizašla je iz maloga kruga oko značajnog Ivana Tihonoviča Posoškova, koji se kasnije iz raskolnika i Petrova protivnika premetnuo u revna zagovaratelja njegovih reforama. Avramiju nije koristilo, što se nekada zauzeo za Nataliju i bio Sofijin protivnik, Petar ga je najprije svirepo mučio, a onda ga s njegovim drugovima prognao.

Zbog općega su nezadovoljstva neki pomišljali, da svrgnu cara, kad se spremao na put, da upozna evropski Zapad. Urotu je potaknuo Lefort, ali su urotnike otkrili dvije sedmice prije Petrova odlaska. Zikler, pukovnik »strijelaca«, i bojari Sokovnin i Puškin htjeli su cara ukloniti silom. Petar ih je osudio na smrt, a onda otputovao na Zapad, gdje je ostao godinu i po dana. Na put je pošao 10. (20) marta 1697. s pratnjom od 200 ljudi. U njegovoj je pratnji bilo mnogo talaca, koje je uzeo iz uglednih sumnjivih porodica, da osigura unutrašnji mir. Putovao je preko Rige, Jelgave, Liepaje u Königsberg, gdje se sastao s brandeburškim izbornim knezom i kasnije prvim pruskim kraljem Fridrihom III (I). Upravu je zemlje predao svom pouzdaniku knezu Romodanovskomu. Po starom je svom običaju putovao kao »kaplar« Petar Aleksejevič Mihajlov, dakle se svrstao, tobože, među najniže članove toga poslanstva, koje su vodili Lefort i Golovin. Taj tobožnji inkognito ipak nije priječio, da Petar Mihajlov od zgode do zgode prisvoji povlastice, koje jedva da su pristajale caru, a kamoli kaplaru. Kakvo li je čuđenje pobudio u evropskim dvorskim krugovima svesilni vladar čitave Rusije, koji se na tom putovanju pokazivao i najširoj javnosti kao topnički dočasnik, bubnjar, trubač i mornar?

Putovao je u Holandiju i u Amsterdam stigao 7. (17) avgusta. Iz Amsterdama je krenuo u Zaandam, domovinu tolikih brodograditelja, koje je pozvao u Rusiju. Tu je radio kao tesar na nekom brodogradilištu. Kad se vratio u Amsterdam, proučio je za pet mjeseci iz temelja sve tehničke pojedinosti kod brodogradnje. Za to je vrijeme nekoliko puta prokrstario čitavu Holandiju, da u svojoj nesavladljivoj žeđi za znanjem upozna zapadnu tehniku, koju u Rusiji uopće nisu poznavali ili su za nju znali tek po čuvenju. Na tim je putovanjima skupljao praktike i naučnjake, da ih povede u Moskvu. Budući da ga u Holandiji nije zadovoljila jednostrano iskustvena brodogradnja, to je nakanio, da u Engleskoj usavrši svoje znanje i da mu poda naučno-teoretsku osnovu.

U London je došao u januaru 1698. Pored nautike studirao je i sve osobine engleskoga života - inkognito mu nije smetao, da pregovara i s engleskim kraljem Vilimom III U Engleskoj je ostao tri mjeseca, a tad je krenuo preko Holandije u Beč, da pridobije Leopolda I za novi rat protiv Turske. Iz Beča je htio u Veneciju, ali nije krenuo, jer ga je zatekla vijest, da su se u Moskvi pobunili nezadovoljni strijelci. Na povratku se u početku mjeseca avgustu susreo s poljskim kraljem Augustom Jakim u Ravi. Leopold je napustio svoju dotadašnju tursku politiku i zanimao se za Zapad, stoga je Petar prihvatio prijedlog brandenbužkoga izbornog kneza, okanio se rata s Turskom i zasnovao pohod protiv Švedske. U Ravi su oba vladara pregovarala o toj novoj politici, koja je bila za Rusiju povoljnija, jer se »prozor prema Evropi« i nije mogao otvoriti na Crnom moru nego na Baltičkom. To je putovanje bilo svakako neobično za vladara ruskoga carstva, ali mu je koristilo: izoštrilo mu pogled i obogatilo iskustvo. Njegov je pronicav duh jasno razabrao političke odnose evropskih država,

85. od 267 stranica

upoznao je njihovu snagu i njihove slabosti. Domovina mu se sad, kad je proučio zapadnu tehniku i ocijenio evropsku kulturu, učinila još zaostalijom, još ga je jače pozivala, da je uvede u kolo naprednih i moćnih zemalja.

U münchenskim: »Ordentliche Wöchentliche Post-Zeitungen« (br. 43. od 25. oktobra 1689) javljaju iz Moskve 5. septembra: »Njegovo se carsko Veličanstvo .... konačno na veliko veselje čitava naroda i opet zdravo vratilo. Njegovo carsko Veličanstvo .... našlo je zemlju mirnu i sad svi priređuju javne svečanosti, na kojima će narod pokazati svoju radost«. Međutim se car baš nije radovao, a nisu se radovali ni oni, koji su ga pozvali, da se vrati kući. Ziklerovu su urotu ugušili prije careva odlaska, »strijelce« su kaznili i otpremili iz Moskve u pogranična područja i u Azov, gdje su vršili tešku službu i nisu živjeli tako udobno kao u glavnome gradu. U svom su nezadovoljstvu povjerovali glasinama, da je car u tuđini umro i da nasljedniku prijeti opasnost. Sofijini su i Golicinovi ljudi podbadali nezadovoljnike, da povedu neku akciju, da svrgnu Petra i dovedu na vlast Sofiju, koja bi vladala do nasljednikova punoljetstva. Čini se, da Evdokija nije znala za taj plan. Strijelci su pošli protiv Moskve, ali ih je Gordon na kraju mjeseca juna 1689. hametom potukao. Kad se Petar u septembru vratio u Moskvu, zapovjedio je, da se stave na strašne muke, i poslije pogube. Tako je izginulo oko 2000 strijelaca. Strijelci su na mukama priznali, da su radili za Sofiju, pa ju je Petar spremio u samostan, gdje je živjela pod stalnom paskom sve do smrti (1704). Pobožnu je caricu Evdokiju vrijeđalo Petrovo zapadnjaštvo, a kako ju je zanemarivao i poslije svoga povratka i u »Slobodi« ljubakao s bivšom Lefortovom ljubavnicom, lijepom Anom Mons, to se potpuno od njega odbila. Car je na svoj brutalan način raskinuo brak i Evdokiju zatvorio u suzdalski samostan.

Istom se bezobzirnošću sad dao na posao, da silom izjednači Ruse s Evropljanima, i to ponajprije izvanjski. Zabranio je, da nose duge brade, što je još od starine bila ruska osobitost, koja se održala vjekovima, jer su tako tražili i crkveni propisi. Car je svojom rukom odrezao bradu starom Šeinu i drugim dostojanstvenicima, a onima, koji su se opirali, zaprijetio je krvnikom. »Stoglav« se (glava 40). izričito pozvao na Sv. pismo i zahtijevao, da muškarci nose brade - zabranjivao je, da je briju ili podrezuju. Careva je zapovijed lomila tradiciju i izazivala grižnju vjerske savjesti. Petar se međutim nije zadovoljio, što je skinuo brade, nego je tražio, da se Rusi i odijevaju na zapadni način, kao što je i on već od 1680. nosio odijela zapadnoevropskoga kroju. Svi su dvorski dostojanstvenici i viši činovnici morali prihvatiti novu modu, a jednako su joj se morale pokoriti i njihove žene (ukaz od 1700). Nitko se poslije Nove Godine 1701. nije smio pojaviti na dvoru u staroruskoj nošnji. Dopustio je, pače i preporučivao pušenje, koje su dotada osuđivali. Petar je kao prosvijećen vladar ukinuo i one stare ropske dvorske poklone do poda, kojim su ga pozdravljali kao »svetoga cara«, premda se taj način pozdravljanja u narodu uvriježio. Nečuvena je reforma bila i promjena kalendara. Prvoga se septembra 1699. započinjala godina 7208, jer su Rusi računali vrijeme od stvaranja svijeta, dakle, prema bizantskoj eri. Petar je odredio, da se s prvim januarom 1700. uvede julijanski kalendar.

Sve su te mjere tek izvanjski pozapadile moskovsko više društvo, plemstvo i dvorske ljude, jer je Petar dopustio svećenicima i seljacima, građanima i nižim činovnicima, da i dalje nose bradu i da se odijevaju na stari način. Tko se nosio na stari način, morao je plaćati porez, a kao iskaznicu, da je udovoljio svojoj dužnosti, dobio bi brončanu pločicu. Širim slojevima

86. od 267 stranica

nije branio, da žive kako su navikli, ali u svojoj bližoj okolini nije podnosio ni kaftana ni brade. Mnoštvo tih čudnovatih propisa, koji se nagomilali u kratkom vremenu od Petrova putovanja 1697/98. do 1700, pobudilo je u narodu i svećenstvu vjerovanje, da je car Antikrist, da je blizu smak ovoga svijeta, kako su to »starovjerci« i očekivali još od Nikona. Oko Petrove se osobe već splele legende i priče. I nije to pravi Petar, govorilo se, njega je stockholmska kraljica utopila u moru, taj Petar, koji sada caruje, sin je Lefortov i neke Njemice. Narod nije mogao nikako shvatiti, da bi pravi moskovski car mogao tražiti modu papističkoga Zapada, Bogu promjenom kalendara ukrasti osam godina i zanemarivati crkvene običaje i svete postove. Različne su raskolničke sekte pozivale narod, da se iseli na daleki Sjever, gdje će dočekati konac ovoga svijeta i posljednji sud. Ipak nezadovoljnici nisu pokušali, da dignu bunu, da se silom opru i uvedu staro stanje, jer je Petar vladao čvrsto i nepopustljivo. Tek su poslije nekoliko godina (1705) izbili nemiri u Astrahanu, ali ne samo s religioznih razloga, nego još više zbog činovničke samovolje i njihovih pljačkaških nameta. Iduće je godine car ugušio bunu, a kolovođama se nesmiljeno osvetio. Buntovnici su još prilično dobro prošli, jer su odabrali povoljno vrijeme, kad su cara morile druge brige, odabrali su teško doba, kad se započeo veliki rat sa Švedskom.

Nordijski rat (1700-1721). — Usred tih unutrašnjih preobražaja i previranja započeo je Petar rat, o kome su na svome povratku iz Evrope dogovorio u Ravi s Augustom Jakim. Tad je promijenio svoju dotadašnju izvanjsku politiku, napustio sve planove s Turskom i okrenuo se prema Baltičkom moru, kao ono nekada Ivan Groznij. Premda pregovori njegova carigradskog poslanika s Visokom Portom nisu svršili onako, kako je očekivao, priključio se koaliciji, koju su osnovali August Jaki i Fridrih IV danski kralj, protiv Švedske (u polovini avgusta 1700). Mladost švedskoga kralja Karla XII i labavost njegove kraljevske vlasti, kao da su pozivale saveznike, da dohvate lak plijen. Brandenburg se nije priključio tome savezu, i to pored ostaloga stoga, što je između Saske i Brandenburga bilo staro takmičenje.

Međutim su se stvari razvijale drugačije, no što su to saveznici zamislili. Začudnom je brzinom Karlo XII napao Dance i primorao ih, da već prve ratne godine sklope mir u Travendalu kraj Lübecka. Kad je svršio s Dancima, smjesta je krenuo protiv Rusa, koji su u Ingriji s nedovoljnim topništvom opsjedali tvrđavu Narva. U novembru ih je 1700. hametom potukao, premda su Rusi bili brojem jači. Petar je uvidio, da nije dovoljno spreman, pa je htio napustiti čitav pothvat. Nekoliko je puta pokušao sklopiti s Karlom mir, ali švedski kralj nije pristao, držao je, da spor nije riješen, dok Rusiju ne udari još jače, dok je posve ne potisne od mora. Sad je Karlo krenuo protiv Augusta Jakoga, koga je smatrao kao svoga ličnog neprijatelja. Taj je protestantski asket mrzio lakomislena saskoga kralja zbog njegova raspuštena života, zamjerao mu, što je promijenio svoju vjeru i vratio se u katoličku crkvu. Poljaci su držali, da je taj rat privatno poduzeće njihova kralja, pa ga nisu pomagali. August je provalio u Livonsku i počeo opsjedati Rigu. U maju 1702. osvojio je Karlo Varšavu i malo zatim i Krakov. U Poljskoj su bile dvije stranke: jedna je tražila, da republika pomogne svom kralju, a druga ga je svrgnula s prijestolja. U julu 1704. izabrali su Poljaci s Karlovim odobrenjem velikopoljskoga magnata Stanislava Lešćinskoga svojim kraljem. Uzalud je August poslao svoju ljubavnicu, švedsku groficu Auroru Königsmarck, Karlu i predložio mu, da podijele Poljsku. Kako švedski kralj nije nikako popuštao, to se August u svojoj nevolji obratio i opet na Rusiju, pače i na Brandenburg i Dansku. I njima je ponudio, da zajednički

87. od 267 stranica

podijele Poljsku. Sasima su u avgustu 1704. priskočili u pomoć Kozaci, kojima je zapovijedao Mazepa. Tako je Poljska i protiv svoje volje postala ratnim područjem. Karlo je protjerao Augusta iz Poljske i primorao ga mirom u Altranstädtu kod Leipziga (5. oktobra 1706), da se odreče poljske krune i saveza s Petrom. Sad je i opet došao red na Rusiju.

Poslije Narve imao je Petar dovoljno vremena, da preuredi vojsku, koja je po svom vodstvu, vojnicima i opremi bila preslaba, da odoli Švedima. Kad je ono 1700. opsjedao tu sjevernu tvrđavu, opazio je, da nema dovoljno topništva, pa je skinuo crkvena zvona i salio nove topove. S novim i svježim se trupama uskoro probio do Finskoga Zatona i provalio u Estonsku i Livonsku. Konjaništvo je vodio Boris Petrovič Šeremetjev, koji je već 1701. imao uspjeha u svojim navalama protiv švedske posade. Iduće je godine Petar navalio na Nevi i Ladoškom jezeru, osvojio tvrđavu Nöteborg, upravo stari Orešek i tom »morskom ključu« dao ime Schlüsselburg. Tad je krenuo uz Nevu i 16. (27) maja 1703. na močvarnoj obali osnovao grad: St. Petersburg. Taj je grad kasnije proglasio novom carskom prijestonicom (1715). Na otoku je kraj Nevina ušća sagradio uporište Kronstadt za novu baltičku flotu. Kako je Karlo ratovao u Poljskoj, pošao je Petar dalje na Zapad i osvojio Jurjev (Dorpat) i Narvu. U Petersburgu je postavio Menšikova kao guvernera tih pograničnih sjevernih krajeva.

Kad je Karlo provalio u Sasku i time povrijedio područje njemačkoga carstva, pobojao se Josip I, tadašnji njemački car, da će se iz nordijskoga rata i rata za španjolsku baštinu razviti koalicija između Ljudevita XIV, Karla XII i Turske, što bi još pojačalo i onako nepriličnu opoziciju u Ugarskoj. Tako su se na čas podudarali interesi bečke i moskovske politike protiv švedskoga kralja, koji je bio opasan i Engleskoj. Petar se baš nije radovao novom sukobu s Karlom, posvuda je tražio posrednike, koji bi mu u njegovo ime ponudili mir. Međutim se spremao, da obrani zemlju od napadaja švedskoga kralja, koji je još čekao u Saskoj i kao strogi protestant odbijao svaku pomoć i potporu »najkatoličkijega francuskoga kralja«. Karlo bi sklopio s Petrom mir, ako Rusija vrati sve, što je osvojila, dok je on ratovao s Augustom. Kad je sad uništio slabije ruske saveznike, morao se konačno ogledati i sa samim carem, koji se poslije poraza kod Narve tako brzo oporavio.

Švedski je kralj računao s unutrašnjim nemirima u Rusiji. Petar se dotada brinuo gotovo isključivo za vojsku, državne je prihode trošio za njenu opremu, što je teretilo narod, koji je i inače teško snosio neprestano ratno stanje. U osam je godina od 1700. do 1707. bilo jedanaest novačenja. Petrove su blagajnice bile stalno prazne, punio ih je novim porezima, jer mu je trebalo novaca, da uzdržava vojsku, da ratuje i da prema ugovoru potpomaže svoga saveznika Augusta Jakoga. Državni su izdaci rasli iz godine u godinu, a od 1700. do 1706. su se udvostručili. Car ih nije mogao više pokriti ni neobično visokim porezima ni unutrašnjim zajmovima. Na različne je načine kvario kovan novac i tako se u najtežim vremenima nekako izvlačio. Međutim kad bi dobio neki pretičak, poskočile bi zbog lošijega novca cijene različnoj robi, što je uzbuđivalo narod, koji se stao buniti. Poreznici nisu poštedjeli ni svećenstva, sva je imanja i dohotke zahvatio novo osnovan ured »pribilščika« (dobitnika), kojima je bila zadaća, da izmišljaju nova vrela državnih prihoda. Ljudi su se međusobno uhodarili i prijavljivali, što je još i pojačalo osjećaj opće nesigurnosti.

Tako je izvanjsko politički položaj i neprestano ratovanje uzbudilo sve duhove, pa ne samo što su izbili nemiri u Astrahanu, nego se još za samoga nordijskog rata pobunili Baškiri i podigli Donski Kozaci, koje je vodio sotnik Kondratij Bulavin. Nevolja je pritisnula ljude,

88. od 267 stranica

bježali su iz gradova i sela, da izmaknu vojničkim, administrativnim i poreskim obavezama, a bilo je i zločinaca, koji su pobjegli, da izmaknu kakvoj kazni. Svi se ti bjegunci svrstali u redove pobunjenih Kozaka. Godine se 1701. pojavio u nekadašnjem Stjenkinom području »Lažni Ivan«, koji se izdavao za Petrova brata. U tom se pokretu jasno pokazala socijalna tendencija, jer su Petra prikazivali kao prijatelja bogatih bojara, a Ivana zaštitnikom siromašnoga naroda. Bilo je to još prije astrahanskih nemira, ali se Donski Kozaci tad još nisu odazvali pozivima, da se priključe pokretu. Ali uskoro je poslije toga zatražio Petar, da se bjegunci vrate svojim kućama, prijetio je najtežim kaznama i otposlao kneza Jurija Dolgorukoga, da oružanom rukom kazni neposlušne Kozake. Sad su tek ustali i Donski Kozaci, da obrane svoje povlastice. Bulavin je potukao moskovske čete, koje su se razbježale. U okršaju je pao i sam knez Dolgorukij. Voda je pobunjenih Kozaka u svojim proglasima crtao slobodan život u stepi i time primamio ne samo pustolove, nego i mnoge vjerske pobornike i njihove sljedbenike, koji su u Petrovim reformama vidjeli Antikristovo djelo. Donski su Kozaci zatražili pomoć kod Kubanskih Kozaka i obratili se i samom sultanu. Ustanak se širio s obala Azovskoga mora prema Sjeveru i doskora zahvatio Tulu i Tambov. Ataman se Maksimov nije pridružio pobunjenicima, vodio je vjerne Kozake, ali ga je Bulavin napao jakim silama i pritisnuo tako, da ga nije mogla spasiti ni nova carska vojska, kojom je zapovijedao knez Vasilij Dolgorukij, brat poginuloga Jurija. Na sreću su Kozaci postupali vrlo grubo s pučanstvom, koje se prevarilo u svojim nadama, a Bulavinove se čete razuzdale i nisu više slušale svojih zapovjednika. Bulavin je uvidio, da ne će moći dugo izdržati protiv careve moći, pa se u julu 1708. ubio. Time sam pokret nije prestao, ali je oslabio, nije bio više tako opasan, jer nije imao jedinstvena vodstva, što je olakšalo carskoj vojsci, da u septembru u žestokim okršajima rastjera Kozake i uguši bunu. Car se i opet strašno osvetio, dao je smaknuti viđenije vode i ukinuo sve kozačke povlastice.

Baškirski je ustanak (1707) zahvatio krajeve od Kavkaza do Volge i prikupio sve muhamedanske strane narode, koji su povjerovali, da je nadošao pravi čas, da se otresu ruskoga gospodstva. Ti su narodi zamolili krimske Tatare i turskoga sultana, da im pošalju pomoć. Petar se našao u neprilici, pa je pokušao mirnim putem, diplomatski je potpirivao različne protivnosti među pobunjenicima i njihovim pomoćnicima, ali mu ni to nije koristilo - morao se konačno prihvatiti oružja. Bezobzirnim je sredstvima konačno godine 1709. svladao i tu bunu.

Protiv Petra nisu bili samo niži slojevi: seljaci i građani, monasi i svećenici - mrmljalo je i plemstvo, jer je car davao najviše državne službe ljudima niskoga porijekla kao npr. Menšikovu. Još ih je više ozlovoljilo, što su sad i plemićka imanja snosila teške ratne namete. Mnoge je među njima odbijao i surov život i pusti običaji na carskom dvoru. Ti su se nezadovoljnici okupili oko carevića Alekseja, koji je naslijedio vjerske sklonosti prvih Romanova.

Rusko carstvo nije prema tome bilo naročito jako i jedinstveno, kad su Švedi pred kraj godine 1707. i opet odlučnije krenuli protiv Petra. Sva je prilika bila, da će se u rusko-švedski spor umiješati i Tatari i Turci. Švedski je kralj stavio teške uvjete: sklopit će mir, ali car mora vratiti sve, što je osvojio na Baltiku, dakle i Petersburg. Povrh toga je Karlo tražio, da Rusija plati i ratne troškove. Sad je već pošao protiv Grodna, osvojio ga i udario na Minsk. Karlo je navalio s jakom vojskom, namjeravao je, da svrgne Petra i u Rusiji osnuje plemićku vladu s

89. od 267 stranica

nekim slabim knezom, koji mu je smetao. Zima godine 1707/8. nije mnogo naudila švedskoj vojsci. Karlo je zapovjedio svome generalu Lewenhauptu, koji je operirao u Livonskoj, da se pridruži glavnini. Prije nego su se obje vojske mogle sjediniti, izgubio je general bitku, pa je u Mohilev, gdje ga je kralj čekao, doveo jedva trećinu svoga odjela, koji je isprva imao 16.000 ljudi. Petar je odlučio, da će taj rat voditi defenzivno, na skitski način: stalno je uzmicao i nemilice harao sva ona područja, koja je prepuštao Švedima. Karlo je pomalo prodro do Dnjepra, ali nije krenuo protiv Moskve, nego na Jug, prema Poltavi. Možda ga je na to skretanje potaknulo još neodređeno držanje kozačkoga hetmana Mazepe, koji je već neko vrijeme (od 1705) pregovarao s poljskim kraljem Stanislavom Lešćinskim, a kasnije se približio i Karlu.

Legendarni je i opjevani zaporoški hetman bio neobično častoljubiv, nije prezao ni pred čim, samo da ostvari san svoga života, naime, da postane samostalan vladar. Mazepa je stekao carevo povjerenje, toliko mu je omilio, da je Petar odbijao sve, koji su mu govorili, da će ga Mazepa izdati. Mazepu je uvrijedilo, što ga je car podredio Menšikovu, koji je težio, da svoju vlast protegne na južnu Rusiju i da ukine kozačku samostalnost. Menšikov je to radio u državnom interesu, jer je ispravno spoznao, da samostalni Kozaci podbadaju svoje susjede: Ruse, Poljake i Turke jedne protiv drugih, kako bi u stalnim zapletajima i sporovima bili onaj odlučni jezičac na vagi. Međutim nisu ni Kozaci bili jedinstveni, i tu je bilo stranaka, koje su se oštro pobijale. Starješine su imale sva prava, bili su plemići i pritiskivali kozački narod, koji je držao s Moskvom. Mazepa se nadao, da će švedskom pomoći izvojštiti veću samostalnost i ojačati svoju hetmansku moć, koju je stezalo vijeće kozačkih starješina. Evo, zbog toga je Karlo krenuo na Jug mjesto protiv Moskve. I nije to jedini razlog. Računao je i s Tatarima i Turcima, tim starim moskovskim neprijateljima, koji će se sigurno priključiti njegovu pohodu. U pristalice se poljskoga kralja u tim krajevima međutim nije mogao pouzdati, jer su Poljaci zamrzili Švede, koji su u njihovoj zemlji izvršili velika nasilja. Ruski je položaj bio vrlo težak. Petar je bio bolestan, u zemlji su bili nemiri i bune, a Švedi su prodirali sa Sjevera i Juga. Tek kad je svladao Donske Kozake, oslobodio je car dovoljno četa, koje je otposlao protiv Karla. Švedski je napadaj na rusku baltičku provinciju propao, jer Karlov general nije bio dovoljno odlučan. Petrova je pobjeda podigla duh ruskih četa i podigla vjeru u pobjedu. Karlu je doduše stigla kozačka pomoć, pridružio mu se Mazepa s 2000 ljudi, ali je to bilo premalo, da ga vojnički ojača i naknadi Lewenhauptove gubitke. Menšikov je poslije otvorene Mazepine izdaje imenovao Skoropadskoga hetmanom zaporoških Kozaka, što je posve smelo Mazepine ljude, koji i onako nisu voljeli te protestantske sjeverce. Neobično je oštra zima sprečavala vojničke operacije obih protivnika, ali je švedski položaj u tuđoj zemlji bio daleko teži. Karlo je još mislio, da će udariti na Moskvu, ali je vrijeme bilo najbolji ruski saveznik. Prodro je ipak do Vorskle i u aprilu 1709. opkolio malu tvrđavu Poltavu. Švedski je kralj morao nekako svršiti taj rat, ostao je tako reći sam, jer nije mogao računati ni na tatarsku ni na tursku pomoć. U to se pojavila i ruska vojska, jača od švedske i ljudstvom i materijalom, i udarila utvrđen logor sjeverozapadno od Poltave. Zametnuli se manji okršaji, u kojima je sudjelovao i Karlo i u jednom bio lakše ranjen. Iako nije zbog rane mogao sam voditi glavne navale, nego se morao pouzdati u svoje generale - kojima je dotada zabranjivao svaku samostalnu akciju - odredio je, da se u noći 27. juna (8. jula) 1709. napadne ruski logor. Švedi su izgubili bitku, Karlova se vojska razprhala. Ruske su čete progonile neprijatelja i potpuno ga uništile. Kralj i

90. od 267 stranica

Mazepa jedva se spasili i pobjegli u Tursku. Mazepa je još iste godine umro - kako se misli od otrova. Petar je međutim na večer poslije bitke slavio pobjedu, pozvao je i zarobljene švedske časnike i nazdravio švedskoj vojsci, od koje je, kako reče, mnogo naučio. I doista, Rusi su poslije Narve mnogo napredovali - Karlo im je dao dovoljno vremena, da temeljito prouče ratnu vještinu.

Pobjeda je kod Poltave osigurala Petersburg i čitavo područje oko Baltičkoga mora. Iduće je godine (1710) Petar još više utvrdio Livonsku i Estonsku, jer je osvojio Wiborg (Wiipuri), Pernov i Reval (Kolivan). Te su se godine podigli i Danci protiv Švedske, a August Jaki je protjerao Lešćinskoga iz Poljske. Tako su se opet združila tri saveznika. Car se u to vrijeme susreo i s drugim vladarima, među ostalim i s pruskim kraljem.

Tih je godina car često putovao u inozemstvo i pohodio i Torgau, gdje se slavilo vjenčanje njegova sina s princezom Sofijom od Braunschweig-Wolfenbüttela. Brak je bio vrlo nesretan, jer se spor između cara i carevića svakoga dana sve više zaoštravao. I careva nećaka Ana, kćerka njegova brata Ivana, udala se s političkih razloga za kuronskoga kneza Fridriha Vilima, koji je bio vazal poljske krune. Tim se brakovima utvrdio Petrov položaj na Baltiku. Karlo je za to vrijeme boravio u Turskoj, gdje je svim sredstvima radio protiv Petra. Konačno mu je uspjelo, da pokrene Turke i Tatare protiv Rusije. Car bi volio mir, jer je htio izgraditi svoj novi posjed i povezati sjeverne provincije sa središtem svoje države. Ali je ipak, iako nerado, prihvatio rat - računao je, da će mu pomoći moldavski gospodar knez Kantemir i vlaški vojvoda Brankovan. I balkanski se narodi već odavna pouzdavali, da će ih Rusija osloboditi od turskoga jarma. Kad se Turska u novembru 1710. odlučila na rat s Rusijom, činilo se po svemu, da će ustanak balkanskih naroda poduprijeti Petra. Car je prepustio baltičke poslove Menšikovu, a Šeremetjeva je imenovao vrhovnim zapovjednikom vojske, koja je napredovala duž Dnjepra. Petar je upravio manifest svim slavenskim balkanskim narodima, koje je pozvao, da ustanu protiv vjekovnoga neprijatelja. Taj je carev poziv balkanskim Slavenima - naročito Crnogorcima - prvi dokument ruskoga panslavizma. Međutim je to uznemirilo Poljsku, koja se pobojala, da će Rusija okupiti balkanske narode, i tako je obuhvatiti i s Juga. Car je nastojao, da umiri Poljake - izjavio je, da nikako i ne misli oštetiti interese poljske države, a da ih još bolje uvjeri, odbio je i sve nove planove o diobi poljske republike. Ipak se Rusija za Petrove vlade razvila kao vrlo jak politički faktor u svim evropskim i balkanskim pitanjima, njen je utjecaj bio tako moćan, da se njim kasnije poslužio i Napoleon I gradeći svoje političke planove na tobožnjem Petrovu testamentu (up. Bresslau u Hist. Zeitschrift 41, 385 i d).

Pored svega toga nije Petar u tom ratu imao sreće. Balkanski se ustanak nije pravo razmahao, Šeremetjev nije mogao spriječiti Turke, da prijeđu Dunav - Kantemir nije mogao pomoći, a Brankovan nije htio. Na svom pohodu niz Prut, okružila je petorostruka tursko-tatarska vojska Petrove armije, koje su jedva imale 40.000 ljudi (jul 1711). Car se spasio tako, što je potkupio velikoga vezira, koji se prestrašio, kad je rusko konjaništvo osvojilo Brailu. Tako se sa svojom iznemoglom vojskom izvukao iz teže situacije, no što je bila Karlova poslije Poltave. Turci nisu tražili previše: car je morao vratiti Azov i srušiti sve tvrđave protiv Turske. Morao je obećati, da se neće miješati u poljske poslove, da neće spriječiti Karlov povratak u Švedsku i da će dnjeparskim Kozacima vratiti samostalnost. Istina, ti uvjeti i nisu bili tako laki, ali ih je Petar odmah primio, ta Jug mu nije značio ništa - dao bi sam ruski

91. od 267 stranica

Pskov, samo da očuva svoje tekovine na Baltiku, a osobito Petersburg. Prutskim je ugovorom 11. jula 1711. Rusija izgubila Azov i neka južna područja, koja su stajala mnogo žrtava i krvi. Turska je bila zadovoljna, što se tako riješila opasne ruske flote, koja je sad izgubila svoja uporišta na Crnom moru. Petrova je država bila još preslaba, da podnese rat na dvije fronte - u Azovu i na Baltiku - nije još toliko ojačala, da bi s uspjehom mogla braniti svoje interese i na Jugu i na Sjeveru. Za Petrove su reforme sjeverni krajevi bili mnogo važniji od južnih, a kako je to car vrlo dobro znao, to je napustio Azov i u svojoj noti novo osnovanom ruskom senatu istaknuo veliko značenje sjevernih, baltičkih krajeva. Što je Petar napustio svoju balkansku politiku, nije za ono vrijeme imalo nikakvih većih posljedica. Tu će još podugo odlučivati Habsburgovci - sve dok panslavenska misao ne uhvati dubljega korijena. Kad je car 14. jula poslije zaključena mira pošao sa svojom vojskom prema Dnjestru, odlučio je, da što kasnije ispuni sve ono, na što se obvezao prutskim ugovorom. Idućih se godina, sve do konačnoga mira u Drinopolju (1713), činilo, da će se Turci zbog toga i opet prihvatiti oružja. Karlo se XII međutim svojim vladanjem zamjerio Turcima, koji su ga otpravili u Švedsku preko Poljske i ruskoga područja. Car se konačnim mirom obvezao, da će odazvati svoje čete iz Poljske: Kijev će biti u njegovoj vlasti, ali će Kozaci dobiti svoju nezavisnost. Postavili su i granice između Rusije i Turske, a obje su strane pristale, da ne će graditi pograničnih utvrda. Mir je sklopljen na dvadeset i pet godina.

Švedski je kralj krenuo kući u jesen 1714, i to preko Austrije. Međutim su se prilike u njegovoj domovini poslije poltavskoga poraza znatno promijenile. Godine se 1709. vratio svrgnuti poljski kralj August Jaki, koji je započeo s carem nove pregovore protiv Švedske, a podigla se i Danska, koja je zaposjela Schonen. Engleska međutim nije to odobrila, nije mogla dopustiti, da se u sjevernoj Evropi izmjene politički odnosi, jer bi time stradala njena trgovina, dok bi se ruska podigla. I Austrija se priklonila Švedskoj i odbila carev prijedlog, da s Rusijom sklopi savez protiv Turske. Što je Petar predložio takav savez, razabira se, da nije mirovao, da nije prežalio Azova, nego se spremao na osvetu, iako je tek nedavno potpisao drinopoljski mir. Austrija se pobojala Rusije, i suviše ju je zapekao Petrov manifest balkanskim Slavenima. Tursku će opasnost poslije prutskih događaja radije ukloniti svojim snagama, nego s ruskom pomoći, a švedsko će prevlašće radije oslabiti pruskom pomoći i tako spriječiti, da Rusija ojača i ošteti austrijske interese. Rusija se međutim poslije Poltave dala na živ rad u sjevernim krajevima. Godine 1710. krenula je protiv Finske, uzela Wiborg i tako povećala svoj petersburški posjed. Osvojila je i Rigu, zaposjela Estonsku i Livonsku, čime je zaokružila svoje područje na Baltičkom moru. Obaveza da napusti Poljsku teretila ju je to više, što je car s Dancima i Sasima operirao u Pomoranskoj i opkolio Stralsund, i što se poljsko plemstvo složilo protiv svoga kralja Augusta Jakoga, koji je težio za apsolutnom vlašću. Petar je uzalud opsjedao Stralsund, ali je iduće godine pobijedio Švede u Holsteinu, a Menšikov je u septembru iste godine (1713) osvojio Stettin, koji je car prepustio Pruskoj. Petar se nije umiješao u poslove njemačkoga carstva samo zbog toga, što je vodio rat sa Švedskom, nego ga je potakla i namjera, da uda svoju najstariju kćerku Anu za holsteinskoga vojvodu Karla Fridriha, o čemu smo već govorili. Karlo Fridrih je želio švedsku krunu, a car je svojim darom htio privući Prusku, da ga u tom nastojanju podupre. Godine 1713. udario je Petar odlučno na Finsku i osvojio njenu čitavu južnu obalu i alandsko otočje. Ta je područja smatrao kao dobar zalog kod budućih mirovnih pregovora. Rusija je tim uspjesima postala značajan činilac u

92. od 267 stranica

evropskoj politici, s njom su odsada morale računati i zapadne velike sile. Petar je postigao sve, za čim je težio. Uz tu je ratnu politiku provodio i ženidbenu, pa je 1716. predložio, da vojvoda Karlo od Mecklenburga uzme Katarinu Ivanovnu, njegovu drugu nećaku, sestru Aninu. Ti su ga bračni planovi uvukli u zakučastu mrežu dinastičkih odnosa i prilično odvratili od njegove politike protiv Švedske.

Kad se Karlo XII godine 1714. vratio u Švedsku, imao je položaj na Baltičkom moru posve novo obličje. Mirom u Utrechtu (1713) i Rastattu (1714) završen je rat za španjolsku baštinu, a tim se mirovima izmijenili svi politički odnosi, i to ne samo u srednjoj Evropi, nego i na cijelom kontinentu. Sve su poslijeratne prilike jasno pokazivale, da je Rusija postala prvorazredna evropska sila - car je mnogobrojnim diplomatskima pregovorima o Baltičkom moru imao svagda odlučnu riječ. U novembru se Karlo našao pred Stralsundom, ali ga je iduće godine (1715) morao ostaviti. Grad se konačno pred kraj mjeseca decembra predao opsjedateljima. Pruska je sudjelovala u okršajima oko Stralsunda i u svim tamošnjim bojevima. Barun von Görtz podbadao je i onako tvrdoglava Karla, koji je tom holsteinskom pustolovu povjerio, da upravlja Švedskom i protiv volje visokoga plemstva. Görtzove diplomatske intrige nisu imale željena uspjeha: nije se nagodio s Rusijom, a jednako mu nije pošlo za rukom, da uredi odnose s Engleskom i Hanoverom.

Godine 1714. pridružio se engleski kraj Đuro dogovoru između Rusije i Pruske, da bi održao svoj Hanover. Tako se povećao broj Karlovih neprijatelja, iako Đuro nije pristupio savezu kao engleski kralj, nego samo kao hanoverski vladar. Đuro je imao svojih interesa, branio je Hanover, iako engleskim trgovačkim interesima na Baltiku nije odgovaralo da Rusija ojača. Kad je Karlo XII pobjegao iz Stralsunda i taj se grad konačno predao, bilo je jasno, tko će u tom ratu pobijediti. Petar Veliki je svojom inicijativom stekao jake pozicije, premda se tome protivila Engleska i Danska, koja se odbila od Rusije, zbog careva držanja u holsteinskom pitanju. Petrova je ženidbena politika, koja ga je i nagnala, da se umiješa u unutrašnje njemačke prilike, sprečavala, da se nastavi nordijski rat. Karlo XII je pobjegao u Schonen, gdje je skovao osnovu, da Dansku ošteti u Norveškoj. Kad je u aprilu 1716. pao Wismar, izgubila je Švedska svoje posljednje uporište u Njemačkoj. Ali se Petar zbog toga zavadio sa svojim saveznicima, jer je to područje obećao Meklenburžaninu, mužu svoje nećake Katarine Ivanovne. Sad se i Pruska pobojala ruske moći, a Austrija se otvoreno izjavila protiv cara, koji se upleo u meklemburške odnose, kad je plemstvo ustalo protiv svoga vojvode. Nesloga i nepovjerenje uzrokom su, što se u Švedskoj nisu iskrcale savezničke čete, kako je to Petar predložio. Sve je to konačno ponukalo cara, da u jesen, na svom drugom putu u Holandiju, povede diplomatske pregovore sa Švedskom, a te je već priredio ruski poslanik u Haagu, knez Kurakin. Međutim su intrige baruna Görtza protiv engleskoga kralja Đure još više zaoštrile politički položaj, jer je švedski ministar u tu svoju igru uvukao i careva tjelesnoga liječnika. Da izgladi spor, otputovao je Petar iduće godine u Pariz (1717).

Kad je umro Luj XIV, izgubio je Karlo XII svoga moćnog zaštitnika. Car je sad pomišljao na savez s Francuskom, a i to bi novo prijateljstvo potvrdio vjenčanjem. Njegova bi osmogodišnja kćerka Elizabeta pošla za Luja XV, koji je bio istih godina. Pregovori su se o tom braku razbili, jer je Francuska morala paziti na svoje odnose prema Engleskoj i Holandiji. Međutim su knez Kurakin i Görtz pregovarali o posebnom miru između Rusije i Švedske. Petar je pristao, da sklopi mir sa svojim krvnim neprijateljem, jer su mu dodijale zapadne

93. od 267 stranica

diplomatske spletke, zbrkani međunarodni odnosi, međudržavni tajni ugovori, a konačno i prilike u samoj Rusiji. Njegovi su se pregovarači sastali u maju 1718. na alandskom otočju sa švedskim poslanicima. Pregovori su dugo trajali, jer su obje stranke tvrdokorno ustrajale kod svojih opsežnih zahtjeva. Švedi su računali s teškoćama u samoj Rusiji, držali su, da će se pokrenuti prigušeno nezadovoljstvo, koje je carevićev bijeg otkrio čitavoj Evropi. Rusi su opet znali, da su Karlovi ratni pohodi posve iscrpili njegovu zemlju, da je na rubu propasti i da nema potrebnih sredstava, da nastavi rat. Tad se iznenada pogibijom Karlovom u opkopu pred Frederikshallom položaj posve izmijenio. Görtza su oborili i smaknuli u martu iduće godine (1718), ali to nije dovelo do mira s Rusijom, nego naprotiv - Švedi su skupili sve svoje sile, da i opet dobiju Estonsku i Livonsku. Ruske su se trupe, kojima je zapovijedao grof Lacy, iskrcale u Švedskoj, opustošile obalu i zaprijetile Stockholmu. S druge su strane, preko Norveške, provalili i Danci. Švedi su se u toj opasnosti priključili Engleskoj, koja je htjela osamiti Rusiju, pa je stoga vodila različne diplomatske pregovore i tražila saveznike. Austrija, Engleska-Hanover i dotadašnji ruski vazal August Jaki, koji je htio Livonsku, udružili se 5. januara 1719. u »bečku alijansu«. Te su sile primorale Fridriha Vilima Pruskoga, da 1. februara 1720. u Stockholmu sklopi mir, što je uskoro učinila i Danska (u julu 1720), a August II se već u januaru složio sa Švedskom, koja mu je priznala poljsku krunu. Tako je Engleska doista u početku godine 1720. osamila Rusiju i zauzela se za Švedsku time, što je otposlala svoju flotu u Baltičko more. Petar se međutim nije dao slomiti, nije popustio, nego je odaslao svoje čete, da opustoše švedsku obalu. Sad su saveznici pokušali, da privuku i Tursku u svoje kolo, ali je Petar proširio drinopoljski mir i pretvorio ga u »vječni mir« (u novembru 1720). Bilo je jasno, da Petar ne će odustati od borbe i da će braniti sve, što je osvojio u nordijskom ratu. Švedskoj nije preostalo drugo, nego da povede neposredne pregovore s Rusijom (u avgustu 1720). Pregovori su se vodili u Nystadu i završili 30. avgusta 1721. Rusija je zadržala Livonsku, Estonsku, Ingriju (Ingermanland) i Wiborg, a vratila Finsku. Petar se pored toga obavezao, da će podupirati tadašnje staleško uređenje švedske države.

Bio je to nenadan uspjeh, kome se Petar vrlo obradovao, pa ga je u Petersburgu i proslavio pijankama i svečanostima. Ipak se iz tadašnje njegove korespodencije razabira, da je vrlo ozbiljno mislio o ruskoj budućnosti. Senat ga je zamolio, da uzme istočnorimski carski naslov, koji je utrnuo propašću bizantske države. Povodeći se za klasičnim uzorima, proglasio ga je i »Velikim« i »Ocem domovine«, što je svojom ustrajnošću i neumornošću zaista i zaslužio.

Nordijski je rat bio neobično težak i složen, tadašnje su velike sile mijenjale svoje odnose i gradile sve nove političke sklopove, da osiguraju ravnotežu i spriječe Rusiju, da čvrstom nogom stupi na evropsko tlo i zahvati važniji dio morske obale. LI toj je krvavoj šahovskoj igri Petar odlučno branio ruske interese, koje su konačno morale priznati i zapadne sile. Ruski je utjecaj ojačao i u Poljskoj, kad se u generalnoj konfederaciji u Tarnogrodu plemstvo složilo protiv kralja Augusta (1715) i zamolilo cara za pomoć, jer je samo bilo preslabo. Car je izmirio plemiće s njihovim kraljem, ali je tražio, da se smanje poljske i litvanske trupe. Tako mu je sad kao jamcu za unutrašnji mir i poredak bilo lakše, da zahvati u poljske unutrašnje odnose. Petar se zanimao i za Daleki Istok, gradio je planove, s Kinom, ali mu nije posrećilo, da s njom utvrdi trgovački ugovor (1719). Prodirao je i u Srednju Aziju, osobito u Buharu i Hivu (od 1714), i spremio uspješan pohod protiv Perzije. Njegov ga je

94. od 267 stranica

poslanik knez Artemij Volinskij izvještavao o prilikama u toj zaostaloj i slaboj državi, pa se činilo, da rat s Perzijom ne bi bio ni težak ni skup. Ipak se Petar nije odmah odlučio, jer je s Turskom upravo sklopio »vječni mir«, a zaokupljao ga i nordijski rat. Tek je poslije Nystada pošao s vojskom iz Astrahana protiv Perzije (1722) i osvojio Baku i Derbent. Turska je doduše protestirala, ali se Petar s njom mirno nagodio (1724). Tim je ratom Petar utvrdio ruski položaj na Kaspijskom moru i otvorio put na Kavkaz.

Petrove reforme. — Nordijski je rat nametnuo civilnom pučanstvu teške namete za vojsku, a pored toga se baš u to doba pokazali i svi upravni nedostaci i pogreške. Uprava je i onako bila nepregledna, a sad su se mnogi uredi još više raščlanili. Ratne su potrebe tražile, da se osnuju i novi »prikazi«, koji bi rješavali sve složenije državne poslove. Dalekovidnija je unutrašnja politika nastojala, da izmijeni zastarjelu strukturu državnoga života. Petar je isprva ostavio civilnu upravu kakva je bila još za prijašnjih careva, ali je ukazom u godini 1699. stegnuo vojvodsku sudsku i administrativnu vlast time, što je vratio najprije glavnom gradu, a onda drugim gradovima i konačno općinama državnih i domenskih seljaka sudsku i poresku samoupravu, koju su vršili izabrani činovnici. Tako su pod vojvodskom vlašću ostali samo plemići - dvorjani i njihovi seljaci. Osnovao je »Zemstvene komore«, samoupravne ustanove, koje su vodili izabrani načelnici. Centralnim je uredom tih komora bilo za sve poreske poslove moskovsko poglavarstvo, vijećnica (»ratuša«), koja je primala sve poreske i carinske prihode i ujedno nadzirala rad svih pokrajinskih općina. Vrhovni je inspektor moskovske »ratuše« bio Kurbatov, sin siromašnih seljačkih roditelja - pošten činovnik i vrstan stručnjak, koji se nije bojao, da iskreno i bez ikakvih obzira izloži caru teško stanje i nezadovoljstvo, koje su izazvali preveliki nameti. Kurbatov se jednako nije osvrtao ni na najuglednije osobe, nego bi ih prijavio caru, kad bi pokušali da izmaknu svojim poreskim dužnostima. Golemi su izdaci za vojsku progutali gotovo sve prihode moskovske »ratuše«. S financijskih je razloga Petar osnovao i gubernije, iako je Kurbatov bio protiv tih upravnih oblasti, jer je držao, da će nejednolična i rasredsređena financijska uprava, još više oštetiti državne interese. Gubernije su, kao i »razrjadi«, imale civilnu i vojničku vlast, jer se car u ta ratna vremena nije mogao podjednako brinuti za sve krajeve svoje zemlje, a pored toga je često boravio u inozemstvu. Te su ustanove i same trošile dosta novaca, pa su uzimale određen dio lokalnih prihoda za svoje potrebe, što je opet smanjivalo prihode vrhovnih ureda, osobito same »ratuše«. Dotada su sve prihode primali moskovski »prikazi«, koji su ih već prema potrebama odašiljali u blagajnice pojedinih pokrajina. Da bi se olakšao prijelaz iz centralizma u decentralizam, osnovali su u Moskvi »lokalne prikaze« za mnoga provincijska okružja, tako npr. za kazansko. Gubernije su financijski jamčile i odgovarale za sve civilne i vojničke izdatke na njihovu području.

Time dolazimo do prvih Petrovih sistematskih reforama, koje je provodio od god. 1708. do 1712. Nacrt je za nova upravna područja bio gotov već prije 1708. godine, a Petar je nakanio, da ih najprije uvede u osvojenim sjevernim krajevima. Menšikov je bio prvi guverner Šlisburga i Šlotburga, kasnije i St. Petersburga, konačno »gubernator generalis Ingermanladiae et Careliae« (1705), Estonske i Išora (1707).

Guverneru su pomagali visoki činovnici: vicegubernator kao zamjenik i pomoćnik, zemaljski je sudac bio na čelu pravosuđa, nadintendant se brinuo za žitna podavanja, a bilo je još i nekih drugih namještenika. Petar se osobno zanimao, kako rade te nove ustanove i u

95. od 267 stranica

kasnijim godinama redovno sazivao sve guvernere u prijestonicu, da raspravljaju o državnim poslovima. Na tim je vijećanjima car upoznao sve teškoće ruskih financija, koje su stradale, jer je gotovo sve prihode trošila vojska, mornarica i diplomacija, dok se za sve ostale potrebe morala pobrinuti bojarska duma, koja je taj teret prebacila na guvernere. »Ratuša« je tako sve više gubila svoje značenje. Gubernijske je blagajnice najviše teretilo, što su se u nekim krajevima nagomilale trupe, tako osobito u Petersburgu, Kijevu i Azovu. Te tri gubernije nisu mogle namiriti svih troškova, pa je bojarsko vijeće moralo 28. februara (11. marta) 1710. raspisati u drugim gubernijama izvanredan porez, kojim su potpomogli ta tri najopterećenija okruga. Financijske su neprilike nastojali riješiti na različne načine, među ostalim i tako, što su kvarili kovan novac. Sve to međutim nije koristilo, jer se stanje popravilo tek poslije god. 1712. Razvitak je provincijskih gubernija posve potisnuo »ratušu«, pa je sam Kurbatov predložio, da njene poslove prenesu na pojedine gubernije. »Ratuša« je otada bila lokalna ustanova, koja je primala prihode moskovske gubernije, čime je izgubila karakter državnoga ministarstva finansija. Slično se dogodilo i s ostalim moskovskim »prikazima« i samim gradom Moskvom. Otkada je Petar osnovao St. Petersburg, spala je na rang pokrajinskoga gubernijskog grada. Koliko se to nekadašnje političko i kulturno središte izmijenilo, najbolje pokazuje činjenica, Što je Kurbatov postao guvernerom u Arhangelsku.

Petar se za čitave svoje vlade najviše brinuo za vojsku, što je i prirodno, jer je od trideset i pet godina, što je vladao, bila samo jedna, u kojoj nije bilo nikakvih vojnih operacija (1724). Novi monopoli, tako među ostalim i na hrastove ljesove, novi porezi npr. na brade, potpuno su iscrpli financijsku moć carevih podanika. U to se doba pojavilo i novo zvanje, nova državna služba i uredi, koji su izmišljali, kako će caru nabaviti sve nova i nova sredstva. Iz redova je tih »pribilščika« proizašao i sam Kurbatov. Prvi državni proračun za god. 1710. pokazuje velik gubitak i očajno stanje državnih financija, jer su primici iznosili 3,000.000, a izdaci 4,000.000. Kad je vlada popisala pučanstvo, otkrilo se, da je broj poreskih obvezanika spao za petinu, ni kasniji popisi nisu dali boljih rezultata. Plataca je bivalo sve manje, jer su se mnogi izvukli, nisu ušli u popis poreskih obvezanika, a rat, izgradnja nove flote i drugi državni javni radovi tražili su goleme radne snage i otimali ih privatnom gospodarstvu. Trideset je vrsta različnih nameta teško stegnulo sve društvene slojeve, ali je poreski pritisak više ogorčio narod, no što je pridonio, da se obilnije povećaju državni prihodi. Petar je poslije poraza kod Narve naredio, da se iz crkvenih zvona saliju topovi, a ukinuo je i sve dotadašnje samostanske povlastice i oporezovao crkvena imanja. Temeljite je reforme čitava poreskog sistema proveo tek kasnije. Kako se nekada zemljarina plaćala samo od obrađenih površina, to su seljaci obrađivali sve manje i tako mimoilazili poreske propise. Kad su u XVII vijeku uveli porez po domovima, izmicali su time, što se nekoliko domova sjedinilo u jedan. Vlada je napustila i taj sistem i oporezovala sve mužke podanike, djecu, muževe i starce. »Porez po duši« - »glavarinu« - unijeli su u poreski proračun za god. 1724. Taj novi namet, koji pripada drugoj fazi Petrovih reforma, pokazuje već svojim jednoličnim oporezovanjem svih muških stanovnika bez razlike, koliko se država trudila, da povisi svoje dohotke. Tako se stari ruski birokratizam održao i za Petra, koga je izvanjska politika natjerala, da prihvati svako rješenje, koje je punilo državne blagajnice, ma koliko ono i izviralo iz nepoznavanja, i nerazumijevanja stvarnih potreba.

Podjela je čitave zemlje na gubernije raskinula jedinstvo pojedinih upravnih područja,

96. od 267 stranica

gradovi nisu potpadali pod gubernatorovu vlast, nego su imali svoju upravu. Vrhovnu je upravnu i sudsku vlast vršio senat, koji je Petar osnovao godine 1711. »Duma« je kao cjelina izgubila svoje značenje, jer je car pozivao samo pojedine njene odbore, da se posavjetuje o važnim pitanjima. »Računarski prikaz« ( 1699) redovno je javljao caru o državnim prihodima i izdacima i kao careva »najbliža kancelarija« financijski nadzirao sve ostale »prikaze«. U tome se novom uredu odlučivalo o svim većim državnim pothvatima, što je još više oslabilo »dumu«, koju sad ne bismo ni mogli nazvati pravom »bojarskom dumom«. Izumrli su rodovi staroga plemstva - ono, što ih je još preostalo, pokorilo se - mjesto ponosnih i samosvjesnih bojara, dolazili su ljudi careva povjerenja. »Duma« je bila tek izvršni organ, a senat je kao najviše upravno vijeće za careva izbivanja i nosio svu odgovornost pred vladarom. Određen je broj senatora vršio upravne poslove i izrađivao zakone i uredbe, koje je car zamislio i pokrenuo. Tako je sad senat bio središte državne uprave, koja se granala u osam odijeljenih jedinica - gubernija. Petar je ukazom od 22. februara (5. marta) 1711. prenio upravu zemlje na vijeće devetorice senatora i time obrazovao ured, koji je posredovao između cara i gubernija. Sve tužbe protiv rješenja, koje je donijelo vijeće, podnijet će stranke i uredi tek poslije careva povratka. Ukaz od 5. (16. marta) 1711. još je i ojačao kontrolnu vlast toga vijeća, jer je njim car postavio vrhovnoga fiškala, koji je imao dužnost, da potajno nadzire i istraži sve financijske i pravne propuste i da ih javi senatu, koji će o njima vijećati i odlučiti. Senat je birao vrhovnoga fiškala bez obzira na porijeklo, pazio je samo na njegove sposobnosti. Vrhovni je fiškal postupao u državnom interesu protiv svakoga, pa bio on i najviši dostojanstvenik, a imao je i mnogo pomoćnika po čitavoj zemlji. Ubrzo su poslije toga ukaza zaredale dostave i prijave, ali je bilo i mnogo zlih upotreba uredovne vlasti, jer su provincijski fiškali dobivali dio novčane globe, koju su plaćali otkriveni prekršitelji. Među ostalim poslovima starao se senat za državne prihode, upravo mu je to bila glavna briga, jer su izdaci neprestano rasli. Senatu su bili podređeni i guverneri, kojih je moć u upravno-tehničkom vidu bila neumjesna, jednako, kao što je bila nezgodna i zbrka novih i starih ureda, koje Petar nije ukinuo, nego ih ostavio pored novih. Zbog toga je uprava bila nepregledna i nejasna. Senat se često morao boriti s gotovo nesavladljivim zaprekama, jer je car izdavao zapovijedi, a nije se obazirao, da li se uopće mogu izvršiti. Tako je bilo dosta smetnja i trvenja, koje su kasnije uklonili novim mjerama.

Budući da je nordijski rat dugo trajao i u isto se vrijeme vodile i druge vojne operacije, to je bilo najpreče, da se osigura vojska i zadovolje njene potrebe. Vojnička su pitanja bila ispred civilnih, što je često smetalo, da se provedu potrebne reforme. Car je to jasno uvidio, znao je, da je nemoguće ratovati i u isto vrijeme mijenjati državnu organizaciju, a tu je svoju spoznaju i prikazao pred kraj svoga života, kad se spremao, da opiše nordijski rat. Petar je evropeizirao rusku vojsku, koju su djelomično reformirali prvi Romanovi. Strijelce je raspustio poslije njihova ustanka, pa mu je preostalo još, da modernizira plemićku miliciju, koja nikako nije odgovarala suvremenoj ratnoj tehnici. Plemstvo je ojačalo za carice Natalije i težilo, da i opet postane važnim vojničkim faktorom. U početku Petrove vlade, za prvoga pohvata protiv Azova, bila je plemićka milicija još jezgra i glavnina ruske vojske. U švedskom je ratu Petar nabrzo skupio samo nekoliko pukovnija, a i te su bile slabe, kako se pokazalo kod Narve. Međutim nije trebalo vojsku samo bolje uvježbati i oružati, nego i povećati redovnim pukovnijama na zapadni način, jer se bojište sve više širilo i javljali se sve novi

97. od 267 stranica

protivnici - izvanjski i unutrašnji. Gubici u bojevima, slabljenje redovnih trupa zbog ratnih napora, beskrajnih marševa, slabe prehrane, loših konačišta i različnih bolesti, tražili su neprestana novačenja i nečuvene žrtve. 1705. davalo je dvadeset domova jednoga vojnika, a u posljednjim godinama Petrova carovanja uzimali su od 75 domova tek jednoga vojnika - toliko su ratovi prorijedili rusko pučanstvo. U redovnoj su vojsci služili svi društveni slojevi, pa i plemići, oslobođeni su uglavnom bili jedino svećenički sinovi. Tako bismo mogli reći, da je Petar uveo opću vojnu obavezu. Novake su uvježbali na vojnim sabiralištima, a onda ih otposlali pojedinim pukovnijama. U posljednjim je godinama Petrova života ruska vojska imala 196.000 - 212.000 momaka, 110.000 Kozaka, baltičku flotu s 48 linijskih brodova, oko 800 galera i 28.000 mornara.

Gubernije su uzdržavale pojedine pukovnije, koje im je vlada odredila, pa su ih i zvali prema njihovoj teritorijalnoj pripadnosti npr. rostovska pukovnija, dakle ne više imenom njihova pukovnika, kako je to bio dotada običaj. Iako su se sad gubernije brinule za svoje vojnike, ostali su stari vojni »prikazi«, što i opet pokazuje, kako reforme, koje je na metnuo rat, nisu ukinule stare, nepotrebne ustanove, pa su se jedne miješale u poslove drugih i tako povećale zbrku u javnoj upravi. Kad je zbog neprilika u vojnoj upravi stradala i vojska, morao je car preurediti sve vojne ustanove (1712-1717).

Pravo su odvijanje upravnih poslova najviše remetili uporedni uredi, dakle ustanove istoga zadatka i guverneri, koji su u svojim područjima vladali manje više samostalno. Moskva nije u to doba bila prijestonica ruskoga carstva, jer ju je potisnuo St. Petersburg, u koji se 1715. preselio i senat.

Petar je 1716/17. i opet otputovao na Zapad, a kući se vratio s novim idejama i novim, zrelijim političkim nazorima. S njegovim se povratkom započelo drugo doba reformne djelatnosti (1718-1722). U prvim mu je godinama bila glavna briga, da skupi što više novaca, kako bi opremio vojsku i proveo svoje osvajačke osnove. Kad je iscrpao sve mogućnosti neposrednih nameta, uveo je mnoge posredne poreze. U drugo se doba međutim osjeća, da je iskusniji, da je upoznao osnovne državne probleme, pa teži, da podigne opće blagostanje. Taj cilj će otada biti glavnim pokretačem njegove unutrašnje politike. U svom se reformnom radu poslužio mnogim stranim uzorima, njemačkim, švedskim i holandskim, a osvrtao se i na spomenice i prijedloge, koje je primao s različnih strana. Tako je npr. ograničio vlast pokrajinskih guvernera i imenovao »zemaljske savjetnike«, koji su kolegijalno raspravljali o svim poslovima i odlučivali glasanjem. Takvih je savjetnika bilo već i ranije u švedskim baltičkim provincijama, koje su imale izvrsnu upravu, a Petar je tu službu povjeravao bivšim časnicima. Staru je podjelu na okruge (»ujezde«) i provincije ukinuo (1715. odnosno 1711) i osnovao (»dolje«), koje je odredio prema broju seljačkih domova. Svaka je »dolja« imala 5536. gospodarstava i na čelu joj bio »zemaljski savjetnik«, koji je upravljao tom financijskom jedinicom. Gušće naseljene i prostranije gubernije imale su i veći broj »dolja«. Gradsko pučanstvo u području pojedinih »dolja« nije potpadalo pod vlast zemaljskih savjetnika, koji su doduše bili podređeni guverneru, ali su mu kao članovi gubernijskoga vijeća bili ravni. Tako je taj kolegijalni sistem zamijenio nekadašnje »prikaze«. Petru su kod tih reforma bili glavni pomagači Henrik Fick iz Holsteina i barun Luberas Pott. Ti su savjetnici posredovali i u inozemstvu i privukli velik broj stranih činovnika i stručnjaka za pojedina upravna pitanja. Od god. 1719. osnovao je Petar 12 kolegija, među kojima su bili najznačajniji: za izvanjske

98. od 267 stranica

poslove, za rat i mornaricu i za financije. Financijski su kolegiji bili za državne prihode, za izdatke i za reviziju državnih računa. I za trgovinu i obrt bila su tri kolegija: trgovački, rudarski i manufakturni. Konačno je bio i kolegij za pravosuđe, vrhovni magistrat za sve gradske uprave i duhovni kolegij ili sinod. Vlast je tih kolegija obuhvatala čitavo carstvo, dakle nije bilo teritorijalnih ograničenja kao kod starih »prikaza«, a kako su ti novi uredi rješavali samo svoje određene poslove, nije dolazilo do smetnja i zastoja. Gotovo da je u crkvenoj upravi bilo najviše promjena, tu je Petar temeljito preinačio stare ustanove i crkvenu organizaciju uvukao u nov kolegijalni sistem. Crkva je bila moćan protivnik Petrovih reforma, protivila se njegovim nastojanjima, da Rusiju uredi na zapadni način. Tako je patrijarh Adrian prigovorio caru, što uvodi bezbožne novotarije i što traži, da svi ugledni i imućni moraju ošišati brade. Petar je znao, da se svi njegovi protivnici kupe oko crkve, osobito oko samostana, koji su se pobojali za svoje posjede. Kad je 1700. umro patrijarh, imenovao je car još iste godine zamjenika, rjazanskoga i muromskoga metropolita Stjepana Javorskoga, da upravlja »Presvetom patrijarškom stolicom«. Javorskij je bio ukrajinski monah, koji se obrazovao u Vilni, Lavovu, Lublinu i Poznanju. Kao izaslanik kijevske teologijske akademije došao je u Moskvu, gdje ga je Petar zadržao, jer ga je cijenio kao obrazovana zapadnjaka. Garev je postupak poslije patrijarhove smrti bio neobičan, dokazuje, kolika mu je bila moć, kad je ne čekajući crkvenoga prijedloga stvorio odluku i mjesto patrijarha imenovao samo administratora. Doduše, Petar se prevario, jer se Javorskij priključio opoziciji, koja se okupila oko carevića, i u svojim propovijedima napao careve postupke. Kao patrijarhov zamjenik bio je samo duhovni poglavar, dok su čitavu crkvenu upravu, osobito crkvena imanja, vodili svjetovni uredi. Kasnije je car našao Teofana Prokopoviča, drugoga ukrajinskog monaha, koji mu je iskreno savjetovao u svim crkvenim pitanjima. Prokopovič je 1718. postao episkopom u Pskovu, gdje je nastojao, da živom riječi i poslanicama obrazuje i prosvijetli svoje svećenstvo, da ga izvuče iz neznanja i odvrati od tvrdokornoga zelotizma. Javorskij i Prokopovič su bili protivnih nazora u vjerskim pitanjima, Patrijarhov je zamjenik pobijao slobodniji duh, koji se stao širiti s novim promjenama, ali ga Petar nije podupirao u njegovoj borbi protiv Luterove i Kalvinove nauke. Prokopovič je naprotiv ustao protiv »papističkog duha«, pa mu je Javorskij predbacio, da ja Kalvinov pristalica. I doista se mnogi Prokopovičevi nazori nisu mogli izmiriti s tadašnjim načelima ruske pravoslavne crkve. »Svećenstvo«, rekao je jednom, »samo je poseban stalež među ostalima, ali nikako država u državi«. Svoje je mišljenje jasno iznio u toj istoj propovijedi o »Carevoj vlasti i časti« na Uskrs 1718. »Ima ljudi, koji drže, da će izmaći svojim svjetovnim dužnostima, a tako misle i svećenici i monasi, ali to je »papistički duh«. Ti su ga nazori približili Petru, kome je bio najvjerniji suradnik i saveznik u borbi za sinodalnu upravu crkve, pa mu i pomogao, da obori monarhističku patrijarhovu vlast. Prokopovič je u duhu carevih reforama sastavio i program o promjenama u crkvenoj upravi (»Duhovni reglement« u januaru 1721). Te je godine osnovan i »Sveti sinod«, pa otada nije više mogao nikakav Fifaret ili Nikon ometati careve volje. Iako se Javorskij otimao, imenovao ga Petar predsjednikom duhovnoga kolegija i primorao ga, da vodi ustanovu, s kojom se nije slagao. Ojađen i ogorčen umro je već iduće godine 1722. Prokopovič je kao njegov zamjenik u duhovnom kolegiju postao novgorodskim metropolitom. Cara je u sinodu zastupao vrhovni prokurator. Duhovni je kolegij raspravljao o crkvenim pitanjima, a imao je i svoje fiškale, »inkvizitore«, koji su prijavljivali sve propuste

99. od 267 stranica

i nerede u crkvi, kao Što su i njihovi svjetovni drugovi nadzirali državne urede i progonili svakoga, tko bi prekršio svjetovne zakone i propise. Poslove, koji nisu bili posve vjerski, rješavao je samostanski prikaz, kojim se Petar poslije 1700. poslužio, da prikupi za državu prihode s bogatih manastirskih votčina i imanja crkvenih dostojanstvenika. Godine 1721. podredio je taj prikaz sinodu, pa je tako crkva i opet upravljala svojim imetkom i dohocima. Ipak su i samostani i svjetovno svećenstvo smjeli pridržati samo određen dio prihoda sa svojih posjeda. Petar je stegnuo i crkvene sudove i odlučno sprečavao, da se poveća broj svećenika, osobito monaha, jer je znao, da su nepomirljivi neprijatelji njegovih reforama. Najviše se oborio na samostane, koji su od svojih monaha tražili, da žive kontemplativnim životom - nije cijenio takva života, jer od njega država nije imala nikakve koristi. Petar tako nije poštedio ni crkve, nego je i tu proveo svoju volju.

Te su reforme imale i znatnih socijalnih posljedica. Zbog neprekidnih je ratova privukao u vojsku sve staleže, pa i neslobodnjake, a plemići su morali tek zaslužiti svoje časničke položaje, što će reći, da su započinjali svoju karijeru kao regruti, da se nisu ničime razlikovali od vojnika drugih, nižih staleža. Plemićku je službu car uzimao vrlo ozbiljno, i ne samo kao vojničku dužnost, nego kao obavezu, da će za čitava života raditi za državu. Stoga je primoravao plemstvo, da se obrazuje u domaćim školama ili u inozemstvu. I nije to bila dužnost samo starih, uglednih moskovskih rodova, kojih su članovi bili najviši dvorski i upravni činovnici, vojskovođe i diplomati, nego i provincijskoga »gradskoga« plemstva i »bojarske djece«, koji su isprva bili srednji činovnici i sastavljali glavninu plemićke milicije. Petrova je »opća vojna obaveza« nekako približila različne staleže i donekle premostila dotadašnje klasne protivnosti. Ponajprije je nestalo razlika među samim plemstvom - »otčestvo« i »mjestničestvo« se nije moglo održati za cara, koji je tražio sposobne državne službenike ne osvrćući se na stare zasluge i ugledan rod. Svaki je plemić imao pravo, da postane časnik, ali je car ukazom od 16. januara 1721. odredio, da sposobni i hrabri časnici - neplemići mogu postići više rangove u vojsci. Budući da je časnička služba bila plemićka, to su i građanski časnici postali plemići. Zbog toga je zapovjedio, da se u »Popisu rangova« od 24. januara 1724. iznova razvrstaju sve službe, koje su sad dobile njemačka ili latinska imena. Vojničke, civilne i dvorske službe raspodijelili su paralelno u četrnaest razreda. Pripadnici su prvih osam klasa, dakle, do majora i prisjednika u nekom kolegiju, i njihovo potomstvo pripadali višemu plemstvu, i to bez obzira na rod i porijeklo - bili građani ili plemići, Rusi ili stranci. I oni, koji su bili u 14. »činu«, mogli su se uspeti u najviši. Nitko nije mogao naslijediti očev »čin«, što je ojadilo stare rodove, a još ih je više razljutilo, kad je car zatražio i od svojih činovnika da se obrazuju. Svaki je službenik morao znati geometriju, čitati, pisati i računati. Svi su državni namještenici dobivali određenu plaću u novcu - zemlja se više nije dijelila kao nagrada za službu. Stara su »pomjestia« ostala vlasnicima, pače je car pravno izjednačio »pomjestie« i »votčinu«. Godine 1714. zabranio je, da nasljednici dijele zemlju, jer je htio spriječiti, da se rasparčavaju velika imanja. Kako je sad po novom redu očevo imanje dobio samo jedan sin, a to nije morao svagda biti najstariji, to su drugi htjeli nehtjeli tražili državnu službu. Imanja su sad davala veće prihode i vlasnicima i državi, koja je tako imala sigurne i redovne prihode, što je olakšalo poslove »financijskih kolegija«.

To je socijalno izjednačenje i ukidanje različnih povlastica visokoga plemstva bilo posve u duhu tadašnjega apsolutizma. I samo se malen krug osobito zaslužnih muževa

100. od 267 stranica

skupio oko cara i od njega dobio posebne privilegije, po kojima se kao »dvorski plemići« razlikovali od svojih ostalih staleških drugova. Zakon o jednom nasljedniku koji prima čitavu baštinu, odgovara ekonomskim nazorima onoga doba, koje je tražilo, da se gospodarski osigura staro visoko plemstvo tako, da se imanja pretvore u majoratski posjed.

S merkantilističkim se zapadnim sistemom Petar upoznao na svojim čestim putovanjima, učinio mu se dobrim, pa se stoga i u Rusiji pobrinuo za gradski obrt i manufakturu. Već se po svom praktičkom smislu zanimao za proizvodnju, koja ne samo što je stvarala povoljnu trgovačku bilansu i davala lijepe prihode, nego jačala i vojnu snagu i razvijala građanski stalež, koji je dotada bio gotovo bez ikakva značenja. Doduše, njegova je monopolna politika bila protiv interesa privatne trgovine, ali je s »trgovačkim kolegijem« već 1712. pokušao, da uskladi državne potrebe sa zahtjevima trgovačkoga staleža. Time je donekle potisnuo fiskalna shvaćanja, koja su prije toga odlučivala o svim zahvatima državne politike u privatne gospodarske odnose. Kad se Petar vratio sa svoga putovanja (1716/17), objasnio mu je barun Luberas suštinu merkantilističkoga sistema. »Pozitivna je trgovačka bilanca« tražila što veći izvoz i što manji uvoz, a to se moglo postići, ako država dopusti slobodan zamah privatnoj radinosti. Petar je prihvatio tu misao to radije, jer je s pravom očekivao, da će se time razviti i ruska trgovačka mornarica. I ne treba izvoziti sirovine, nego gotove produkte, koje će izraditi domaće tvornice. Car je podupirao manufakture različnim povlasticama, davao im i zajmove i pripomoći, pozivao iz inozemstva stručnjake i školovane radnike i odašiljao ruske stručnjake u inozemstvo, da se usavrše u svom zanatu. Uveo je i visoke zaštitne carine, da spriječi uvoz stranih proizvoda, koji bi preplavili domaće tržište i oslabili proizvodnju. Konačno je odustao i od mnogih monopola i tako poticao gospodarski život prema merkantilističkim načelima. Gradovima je dao neku samoupravu, da bi se gospodarski i kulturno što slobodnije razvijali. Spomenuli smo već izbor gradskih načelnika i »ratuše«. Petar je po nagovoru svoga savjetnika Henrika Ficka naredio, da se izrade gradski »reglementi« (od 1718). Građanstvo su razvrstali u dvije gilde, od kojih je prva birala načelnika, upravo čitav »magistrat«. U prvoj su gildi bili regularni građani, imućni i obrazovani ljudi (liječnici, ljekarnici i t. d), a u drugoj manji trgovci i obrtnici. Obrtnici su imali svoje cehove. »Prost narod«, radnici i nadničari, »neregularni građani« nisu imali izbornih prava, nego su ih kod magistrata zastupali »desetnici« ili staroste, koji nisu odlučivali u samoupravnim poslovima, nego su bili savjetodavci. Magistrat je imao civilnu i kaznenu sudsku vlast i svoju policiju, starao se za tvornice, unapređivao gospodarski život i školstvo.

I seljaci su osjetili Petrove reforme, jer se porez po domovima pretvorio u »namet po duši«. Popis je muških podanika iz godine 1718. trebalo nekoliko puta ispraviti. »Revidirana duša« i »namet po duši« postali su novi pojmovi. Taj je porez izprva iznosio 95, kasnije 74 kopejke, a bio je vrlo nesocijalan, jer je teretio siromašne obitelji s mnogo sinova više nego imućnije, koje su imale malo muške djece. Već pred kraj XVII vijeka oporezovali su pored seljaka i »holope«, koji nisu bili zaposleni u gospodarevu domaćinstvu, nego su radili na polju, pa su i stanovali izvan vlastelinova dvora. Budući da su »revizijski popisi« zahvatili jednako posjednikove seljake kao i »holope«, to se prvotno poresko izjednačenje pomalo pretvorilo i u pravno, nestalo je razlika između ta dva staleža, pa je baš u tom vijeku nekada slobodan seljak postao »otrok« - vlasništvo onoga posjednika, čiju je zemlju obrađivao kao

101. od 267 stranica

zakupnik. Država se tako reći odrekla seljaka i posve ih prepustila posjednicima. Preostao je samo malen broj državnih seljaka, zakupnika državne zemlje, kao ostatak slobodnoga ruskog seljaštva. To zarobljavanje nije, istina, bio cilj Petrove politike, ali je razvitak gospodarskih odnosa pošao tim pravcem i protiv njegove volje i namjere.

Petrovi se merkantilistički nazori ogledaju i u njegovoj prosvjetnoj politici. Vrhovni je zadatak tadašnjih škola bio, da obrazuju što bolje stručnjake, specijaliste za sve javne poslove. Za čistu se nauku slabo marilo. Još prije Petra obrazovali su podmladak za različna zvanja posve praktički, u pojedinim prikazima, što je bila srž ruskoga školovanja, ako odbijemo onu duhovnu, vjersku nastavu, koju su vodili svećenici i monasi. Petrov je širok horizont i tu uklonio stare zapreke. Slao je sposobne mlade ljude u neke zapadne države, da steknu praktično znanje, da uče, kao što je i sam učio. Nije se pri tome brinuo, da li će utjecajima strane kulture oslabiti vjera takvih pitomaca. Ipak je i Petar i pored svojih praktičnih nazora cijenio i čistu nauku kao osnovu kulturnoga života, a to je carevo poštivanje naučnoga istraživanja pojačao i utjecaj značajnoga filozofa Leibniza, s kojim se dopisivao još od godine 1711. Već 1697, poslije svoga prvog putovanja, najavio je patrijarhu Adrianu, da će slavensko-grčko-latinsku akademiju urediti, kao što su uređena sveučilišta. God. 1705. pozvao je nekoga engleskog naučenjaka, koji je predavao matematiku i navigaciju. Kleru je i episkopima zapovjedio, da osnivaju škole, u kojima bi se pored religijskih predmeta podučavale i svjetovne nauke: historija, zemljopis, aritmetika, geometrija itd. Svećenstvo se bunilo protiv te odredbe, koja je tražila laičke škole. Država je svojim sredstvima podupirala i privatne škole kao npr. školu pastora Glücka iz Marienburga. Kad je Petar osvojio Marienburg (1702), došao je Glück u Moskvu i tu osnovao gimnaziju za djecu imućnih roditelja. Kod Glücka je služila kasnija Petrova žena Katarina.

Petar se bavio mišlju, da osnuje akademiju znanosti i umjetnosti, ali ga je u tom spriječila smrt. Da podigne Rusiju i kulturno, pozivao je strane umjetnike i graditelje (tako npr. Schlütera), od kojih je očekivao, da će dati nov pravac ruskoj umjetnosti.

Kako je sve nagonio da uče, a naročito je to tražio od plemstva, to se morao pobrinuti i za knjige. Stručna se i lijepa literatura dotada teško razvijala, jer je slavensko-grčko-latinska akademija vršila strogu cenzuru s posve crkvenoga stajališta. Petar se nije poveo za takvim nazorima. Teško je crkvenoslavensko pismo prema grčkom uzoru zamijenio lakšom »građanskom azbukom«, koja je bila mnogo sličnija latinskom pismu (1708) - Podupirao je prevođenje stranih udžbenika iz praktičkih disciplina, za medicinsku, vojničku i tehničku nastavu. Da pojača interes za državne poslove i zaokupi plemstvo i građanstvo, osnovao je u Moskvi novine: »Moskovskie Vjedomosti«, koje su izlazile od januara 1703. Međutim su se knjige širile vrlo polagano, jer je crkvenoslavenski književni jezik, kojim se služila religiozna književnost, poznavalo razmjerno malo ljudi, a pored toga se na taj jezik teško provodili strani tehnički nazivi iz pojedinih struka. U početku se crkvenoslavenski jezik nije priljubio novim potrebama, pa su prvi prijevodi stranih tehničkih knjiga bili gotovo nerazumljivi. Razliku je između književnoga i govorenoga jezika označio Ludolf ovako: »Loquendum est russice, scribendum slavonice« (»Grammatica russica«, Oxford 1696. str. 2). Temeljite se jezične reforme nisu provele ni za Petrovo doba, nego tek kasnije. Usprkos svim nedostacima treba priznati, da je Petar svojim, iako jednostranim poticajima, unaprijedio rusku knjigu i udario temelje kasnijem razvitku svjetovne, nacionalne književnosti, koja se otresla crkvenoga

102. od 267 stranica

skrbništva.Praktičkoj su i pedagogijskoj svrsi trebale poslužiti i novine, jer je Petar i u umjetnosti i

u književnosti tražio stvarnu primjenu, a manje se podavao estetskim užicima. Ta ga je trijezna namjera vodila, kad se zauzeo za kazalište, koje je počelo propadati, kad je umro car Aleksej. Teofan Prokopovič, Petrov savjetnik u crkvenim i duhovnim pitanjima, napisao je dramu »Vladimir« (1705), u kojoj je obradio doba, kad se prekrstio ruski narod. Prokopovič prikazuje, kako je veliki knez pobijedio tri glavna neprijatelja istinskoga kršćanstva: svijet, naslade i đavla.

Rusi se nisu pozapadili samo izvanjski, nisu prihvatili samo evropsko odijelo i šišali brade, nego su promijenili i način društvenoga života i običaje. U večer se viši krugovi naizmjence sastajali u kućama pojedinih velikaša, da se priviknu dobru i uglađenu vladanju, kako je to Petar naredio 1718. Na tim se sastancima i plesalo, pa je tako i žena izašla iz svoga doma, oslobodila se orijentalne stege i ušla u javni i društveni život. Car se sam nije držao tih finih običaja zapadnih dvorova, nego ostao grub i neotesan, kao što je to bio od mladosti. Od svojih je dvorskih plemića i visokih činovnika zahtijevao, da se odijevaju i vladaju, kao što je to bio običaj na zapadnim dvorovima, možda stoga, što se ponadao, da će izvanjski oblici promijeniti i nazore, da će tako prihvatiti njegove reforme i iskrenije surađivati kod podizanja ruske države.

Sva loša iskustva i razočaranja, koja je doživio sa svojim najbližim suradnicima, pa i s Menšikovom, nisu ga mogla odvratiti od njegovih osnova. Radio je prebrzo, nije dugo razmišljao, nego je svaku zamisao ostvario, još prije nego se staložila i poprimila jasan oblik. Zbog toga je i bilo mnogo zapletaja i neuspjeha, a ti su širili krug njegovih neprijatelja. Od svih je svojih podanika tražio velike žrtve u krvi i novcu, a kako ratovi nisu prestajali i državni zahtjevi bili sve teži i teži, to je raslo i nezadovoljstvo. Pored materijalnih uzroka bilo je tu i duhovnih. Zapostavljao je Ruse i okružio se inozemcima, koji su provodili njegove reforme, što je ogorčilo plemstvo, a miješanje je u crkvene poslove i njegovo zapadnjaštvo odbilo kler i vjernike, koji su ga držali Antikristom. Ipak je i među Rusima našao podosta naprednih i obrazovanih ljudi, i to u svim društvenih slojevima - ali je to bila neznatna manjina, koja se gubila u mnoštvu zakletih neprijatelja. I među pukom je car imao svojih prijatelja, koji su shvatili značaj njegovih napora. Među ovima valja spomenuti seljaka-autodidakta Ivana Pozoškova (1670-1726), koji je doduše odrastao među pravovjernim raskolnicima, ali se kasnije priklonio Petru i vatreno se zauzimao za njegove reforme, premda je neke njegove postupke i osuđivao. U svom je spisu »O siromaštvu i bogatstvu« (1724) prikazao caru nevolju zapostavljenih »otroka« i tražio bolju pravdu za svakoga i ispunjavanje dužnosti. Predložio je, da se u Rusiji uvede opće obavezno školovanje najširih narodnih slojeva i da se gospodarskom životu pusti slobodan zamah, čime bi se podiglo opće blagostanje. Kako je u tom djelu opisao i sve stranputice i spletke visokih službenika, a naročito plemstva, to je tu svoju iskrenost platio poslije careve smrti: uhvatili su ga bacili u Petropavlovsku tvrđavu, gdje je umro 1726.

Petar se morao boriti i protiv duhovnoga otpora i protiv otvorene bune. I u svojoj je obitelji imao neprijatelja. Evdokijin sin Aleksej, koji se rodio 1690. priklonio se majci, a po svom je neodlučnom i slabom karakteru bio sušta protivnost svom odlučnom ocu. Petar je uzalud nastojao, da djeluje na sina, da ga obrati i pridobije za svoje političke i kulturne

103. od 267 stranica

planove - dao mu je i evropske učitelje, jer zbog neprestanih ratova i državnih poslova nije mogao sam odgajati svoga sina u onom duhu, koji bi mu dao snage, da nastavi očevo djelo. Carević je međutim volio pobožne knjige i teologijske razgovore, družio se sa svećenicima i monasima, među kojima mu je najbliži bio ispovjednik protopop Jakov Ignatjev. Po tome je mnogo ličio na bivše careve iz svoje dinastije. Otac se često žestoko razljutio na toga slabića, a kad je uvidio, da njegove upute ne pomažu, oženio ga je s princezom Šarlotom od Wolfenbüttela, jer se nadao, da će ga ona privući zapadnoevropskim idejama. Ali Šarlotu je odbijao muž, koji je bio i slabić i pijanica. Kad je u oktobaru 1715. rodila dječaka Petra i uskoro zatim umrla, spleo se Aleksej s nekom služavkom. Carević je javno govorio protiv svoga oca, vjerovao je, da će Petar uskoro umrijeti i ostaviti mu vlast: tad će on carski dvor preseliti u Moskvu i ukinuti sve očeve reforme. Zbog tih se nazora oko njega okupili svi reakcionari - crkveni i staroruski - pridružilo mu se i visoko plemstvo, koje je priželjkivalo staro stanje. Petar je dobro poznavao motive toga nezadovoljstva, pa je na dan Šarlotina pogreba po posljednji put ozbiljno opomenuo svoga sina. Zaprijetio mu, da će ga razbaštiniti, ako se ne promijeni. Ta je prijetnja bila to ozbiljnija, što je Katarina rodila dječaka Petra. Aleksej se htio sam odreći prijestolja i poći u samostan, ali je Petar želio, da se promijeni i dao mu rok, jer je držao, da je njegova slabost posljedica lijenosti. Aleksej je međutim pobjegao svomu šurjaku caru Karlu VI u Beč, gdje je htio pričekati, dok mu otac umre u kakvom epileptičkom napadu. Petar je uskoro doznao, gdje se carević krije, pa ga je nagovorio, da se vrati u Rusiju (u januaru 1718). U februaru ga je te godine razbaštinio, a nasljednikom je imenovao njegova mlađega brata Petra. Alekseja su izvukli pred sud i mučili, dok nije umro (7. jula). Sad je Petar udario na carevićeve pristaše i strašnim progonima potpuno slomio moć svojih neprijatelja.

Pitanje se o nasljedniku ponovno potaknulo već iduće godine, kad je umro mali Petar. Car je ukazom od 5. (16) januara 1722. sebi pridržao pravo, da po svojoj volji odredi, tko će vladati Rusijom poslije njegove smrti. U maju je 1724. okrunio svoju ženu Katarinu kao rusku caricu. Carev drugi brak nije bio sretan, Katarina je ljubakala s grofom Monsom, koga je Petar u decembru te iste godine dao pogubiti. I sam je car živio razvratno i neuredno, ali se ipak u januaru 1725, malo prije svoje smrti, izmirio s Katarinom. Njegovo se silno tijelo i krepko zdravlje dotrajalo i iscrplo, jer je pobolijevao već od godine 1722. Iako je oslabio, priskočio je, da pomogne, kad su spašavali momčad nekoga razbijenog broda. Tu se teško razbolio, legnuo i nije više ustao. Po svemu se čini, da je prije smrti htio odrediti nasljednika, ali više nije mogao niti pisati niti govoriti. Veliki je reformator ruskoga carstva umro 28. januara (8. februara) 1725.

§ 2. Vlade raznih miljenika

Katarina I i Petar II — Petar Veliki je umro, a nije službeno odredio, tko će ga naslijediti. Najviše su prava na prijesto imala Aleksejeva djeca: Petar (rođ. 1715) i Natalija. Knezovi Golicin i Dolgorukij zauzimali se za Petrova unuka, jer bi to zadovoljilo one krugove ruskoga društva, koji su stalno radili oko toga, da se vrati onaj stari život, kakav je bio prije nego je Petar razgradio oronule ustanove. Menšikov, Tolstoj i pristaše novoga poretka branili su prava Petrove udovice Katarine, koju je pokojni car okrunio i tako u neku ruku imenovao

104. od 267 stranica

svojom nasljednicom. Pobijedila je Katarina, jer su uz nju pristale obje gardijske pukovnije - preobraženska i semenovska - čime su se po prvi put u ruskoj povijesti uplele u politiku.

Katarina I (1725-1727) je potekla iz siromašne livonske seljačke obitelji (rođ. 1684) i služila kod pastora Glücka, koga smo već spomenuli. S ostalim je zarobljenicima došla u Rusiju, gdje je bila ljubovca nekih vrlo utjecajnih ljudi. Petar ju je upoznao kod Menšikova, uzeo k sebi, ali je Katarina i dalje bila u dobrim odnosima s Menšikovom. Pravo joj je ime bilo Marta, a promijenila je ime, kad je prešla na pravoslavlje. Bila je potpuno neobrazovana, ali vrlo razborita i odlučna. Cara je osvojila svojom ljepotom i mnogo na njega utjecala, naročito poslije crkvenoga vjenčanja 1712.

Kad se Katarina popela na prijesto, nije bilo otvorene bune, ali je ženska vlada izazvala opće nezadovoljstvo, i to najviše stoga, što carica nije bila Ruskinja. U njeno su ime vladali različni miljenici, osobito oholi Menšikov, a spletke su političkih stranaka ometale svaku življu i ozbiljniju političku djelatnost. Menšikov je radio protiv visokoga plemstva, što je ljutilo vojvodu Karla Fridriha od Holstein-Gottorpa, muža Katarinine kćerke Ane, Vojvoda se nadao, da će po ženi naslijediti rusku krunu, pa se upletao u državne poslove i okupljao svoju stranku. Da bi se nekako uklonile zadjevice i sukobi, savjetovao je Tolstoj, da se osnuje »Vrhovni tajni savjet«, koji bi spriječio samovolju utjecajnih pojedinaca (februar 1726) »Vrhovni tajni savjet« rješavao je sve unutrašnje i izvanjske poslove i donosio zakone tako, da su senat i sinod izgubili svoje značenje. Tajni se savjet može donekle uporediti s bojarskom dumom, koju je ukinuo Petar.

Dvor je živio vrlo rastrošno, premda su financijske prilike u zemlji bile vrlo teške i činovništvo bilo slabo plaćeno, što je još i povećalo korupciju i samovolju. Ni tajni savjet nije tu mogao ništa promijeniti. Holsteinski se vojvoda dao birati u novi savjet, da bi potisnuo Menšikova i smanjio njegov utjecaj. Međutim se Menšikov spretno obranio time, što je vjerio svoju kćerku Mariju s Petrom Aleksejevičem, koga je čitav narod smatrao pravim nasljednikom, a i Katarina ga odredila kao budućega cara. Carica se savjetovala s najvišim dostojanstvenicima i utvrdila red, kojim će pojedine grane carske obitelji dolaziti na prijesto, ako izumre starija loza. Ta je odredba značajna dopuna nasljednom redu, kako ga je zamislio Petar I Iako su protiv Menšikova mnogo rovarili, umio je sačuvati Katarininu sklonost i svoj odlučni utjecaj. Kad je 6. (17) maja 1727. carica umrla, držao je Menšikov, da je kao otac careve vjerenice siguran svoje vlasti.

Petar II (1727-1730) je postao carem, kad mu je bilo dvanaest godina. Budući da nije bio punoljetan, vladao je mjesto njega »Vrhovni tajni savjet«, upravo njegov staratelj Menšikov. Ali Menšikov je bio suviše naprasita oholica i kao diktator progonio sve ljude, koji su mu se učinili opasni. Grubo je postupao i sa samim Petrom. Mladi car nije volio svoje vjerenice, pa je nastojao, da se riješi Menšikova. Sprijateljio se s Ivanom Aleksejevičem Dolgorukim, kojega je otac Aleksej Grigorevič bio voda Menšikovljevih neprijatelja. Kad je Menšikov obolio, prognali su ga u Sibir (u septembru 1727), gdje je za dvije godine umro u najvećoj bijedi.

Pad nekada moćnoga Menšikova nije međutim nikako promijenio prilika u samoj zemlji. Car se, istina, oslobodio nasilnoga Menšikova, ali je na njega štetno utjecao Ivan Dolgorukij i njegovi rođaci, koji su sebično vladali i bogatili se na račun čitave države. »Pijančevanje, raskoš, blud i nasilja zamijenili su dotadašnji red« (Ščerbatov). U upravi je zavladala samovolja, vojska i mornarica su propadale, što se započelo još za Katarinine vlade.

105. od 267 stranica

Dvor je i dalje živio vrlo rastrošno, a stranka ga je Dolgorukih prenijela u Moskvu, gdje su Petra svečano okrunili carem. Da bi osigurali svoju vlast, vjerili su Petra s Katarinom Dolgorukom, ali je mladi car teško obolio i umro u noći 19. (30) januara 1730. Sad je i opet nastalo pitanje, tko će biti carem. Knezovi su Dolgoruki krivotvorili carevu oporuku, po kojoj bi, tobože, prijesto pripao njegovoj vjerenici Katarini, ali su time uzalud pokušali da mimoiđu red, koji je utvrdila carica Katarina I Dmitrij Golicin je predložio Anu Ivanovnu, kćerku Petrova brata Ivana. Ana je živjela u Jelgavi kao udovica kuronskoga vojvode. Prije svoga se izbora morala odreći apsolutne vladavine i obvezati se vrhovnom vijeću, da se neće udati, niti odrediti svoga nasljednika, da ne će sama odlučivati o ratu i miru, da će zaštićivati pravoslavnu vjeru, da će primati njegove prijedloge: o svim višim civilnim, vojnim i dvorskim činovnicima, o smrtnim kaznama, o zapljenama i darivanjima plemićkih imanja. »Vrhovno tajno vijeće« će nadzirati sve državne izdatke i prihode. Ako carica prekrši te izborne kapitulacije, ima vijeće pravo, da je svrgne.

Ana Ivanova (1730-1740). — Ana je na osnovi toga ugovora preuzela vladu, ali je dotadašnje savjetodavno vijeće postalo odlučan organ državne uprave. Niži su plemići sad bili sigurni, da će vlada braniti njihovu čast, živote i posjede, a stari se zahtjevi visokoga plemstva ispunili nekako sami po sebi. Uzore povlasticama, koje je dobilo vrhovno tajno vijeće, i ne treba tražiti u sličnim ustanovama švedskoga ustava iz god. 1720. ili 1634.: Ana je prihvatila »kondicije«, koje su stješnjavale njenu ličnu slobodu - carski je apsolutizam oslabio, zavladala je bojarska oligarhija.

Međutim je »Vrhovno tajno vijeće« ubrzo izgubilo svoju moć. Provincijsko je plemstvo bilo nezadovoljno, pa se na svojim skupštinama radije odlučilo za carsku autokraciju, nego za bojarsku oligarhiju, iako se inače u drugim svojim nazorima pocijepalo na više stranaka. Ostermann mudri i savjesni državnik Petra II, doduše se udaljio od politike poslije izborne kapitulacije i izmirenja dviju grupa visokoga plemstva - koje su vodili Golicin i Dolgorukij - ali je Ana ipak našla saveznika u metropolitu Teofanu Prokopoviču. Metropolit se borio za samovlađe i okupio oko carice činovničko plemstvo, koje je stvorio Petar Veliki, visoki kler i gardu. Tako joj je pošlo za rukom, da ukine »Vrhovni tajni savjet« i senatu poda staro značenje. Ispravu je o izbornim kapitulacijama javno poderala.

Iako su joj pomogli nezadovoljnici, da obnovi staru moć ruskih careva, nije se oslanjala na te krugove, nego je uzela savjetnike iz Kuronske, među prvima svoga ljubimca Ernsta Johana Birona (rođ. 1690). Biron je potjecao iz plemićke obitelji Bühren, koja se iselila iz Westfalske. Kad je Ana postala ruskom caricom, ostavila je svom ljubavniku naslov kuronskoga vojvode, koji je svoje njemačko ime promijenio u Biron prema imenu francuske kneževske obitelji. Ana ga je pozvala i imenovala svojim vrhovnim komornikom i protiv volje kneza Dolgorukoga, a Karlo VI grofom njemačke carevine. Svoj je utjecaj sačuvao za čitavo vrijeme Anine vlade, pa bi se to doba moglo s punim pravom nazvati i njegovim imenom.

Osnovan je novi senat, ali je slabo utjecao na državne poslove, koje su vodila tri ministra: Ostermann, Golovkin i Čerkaskij. Ostermann je upravljao zemljom još za Petra Velikoga i tako u svim zapletajima i dvorskim intrigama održavao kontinuitet u vrhovnoj upravi. Taj se sposoban državnik i sad brinuo o državnim potrebama, a Ana i Biron su zgrtali novce, bilo za bizarne i skupe dvorske zabave, bilo da nakupuju imanja. Porezi su stoga bili veliki i pritiskivali narod to teže, što su ih činovnici nemilosrdno utjerivali. Kad bi se javilo

106. od 267 stranica

nezadovoljstvo, bezobzirno su ga gušili smrtnim kaznama i progonstvima u Sibir. »Tajna Kancelarija« je strogo nadzirala sve sumnjive pokrete. Ana je od kneginje bez zemlje postala preko noći caricom, ali je zbog dugotrajnoga siromaštva, čestih uvreda i poniženja postala nepovjerljiva, pa je ta nelijepa muškobanja dopuštala Bironu, da okrutno progoni sve one, koji bi mogli oduzeti vlast njoj i njenom ljubimcu. Oboje se bojali urota i prevrata i uveli strašan teror protiv svih sumnjivaca, među kojima su stradali i Golicin i Dolgorukij. Održao se samo Ostermann, čiji je savjet Biron vrlo cijenio. Uhodarenje je urodilo spletkama i denuncijacijama, a Rusi su zamrzili sve strance, osobito Nijemce, koji su podržavali taj okrutan režim. Metropolit je Teofan Prokopovič bio najutjecajniji član sinoda, ali kako su ga okrivili, da je sklon protestantizmu i da podupire vladu, to su zamrzili i njega i u javnosti ga sve žešće napadali. Ana je isticala svoje pravoslavlje, pače se ukazom zauzela za strogo održavanje crkvenih propisa, ali je sve to bilo uzalud - stranci, a osobito Biron, toliko su vrijeđali ruske običaje, da je ogorčenje protiv dvora i vlade raslo iz dana u dan.

Anina vlada nije uvela nijedne novosti, koja bi koristila Rusiji kao cjelini. Dvor se 1732. i opet vratio u Petersburg, gdje je osnovan »kadetski korpus«, ali je taj pomogao samo mladim plemićima, koji su odmah poslije školovanja dobili časničke službe. Plemstvu su skratili broj službenih godina, što mu je olakšalo, da se bavi svojim posjedima, a dobilo je i tu olakšicu, da su se sinovi-jedinci mogli osloboditi svake državne službe. Nove su škole podigle obrazovanost i spremnost plemićkih činovnika. Vlada je ukinula i nasljedni zakon iz godine 1714, koji je zabranjivao diobu plemićkoga posjeda, te su sad sva djeca dobivala svoj dio i od »votčine« i od »pomestia«, koje je tako postalo nasljednim dobrom. Petrove su upravne reforme pojednostavili, ponajviše zbog štednje. Čitava je unutrašnja uprava bila u rukama Nijemca Birona, izvanjsku je politiku vodio Nijemac Ostermann, a vojsku Burhard Kristof Münnich iz Oldenburga. Münnich je bio rođak Bironove žene, hrabar vojnik, koji je u svojini mladim danima proveo buran život i služio različnim gospodarima. Prema višima je bio ponizan kao i Biron, prema nižima, slabima i neuglednima grub i neotesan. Taj je osrednji vojskovođa preuredio rusku vojsku na pruski način i sagradio Ladoški kanal (1731). Vladino pritješnjavanje, teror i opće narodno nezadovoljstvo utrli su putove novom uzurpatoru, koji se javio u okolini Kijeva. Pustolov se prozvao Aleksejem Petrovičem (1738) i podigao bunu, koju su međutim brzo svladali.

Biron se u izvanjskoj politici oslonio na Austriju i nije slušao Münnicha, koji je predlagao, da se Rusija približi Francuskoj. Područja, koja je osvojio Petar Veliki u Perziji, smatrao je caričin miljenik kao teret, pa ga je vratio, jer se nadao, da će se naplatiti u Turskoj. Kad je 1733. umro August Jaki, htjelo je poljsko plemstvo »Piasta«, dakle domaćega sina, a ne stranca. Francuska je podupirala Stanislava Lešćinskoga, tasta Luja XV, ali su Rusija i Austrija nametnule Augusta III Saskoga (1735). Biron se zauzeo za Augusta, jer mu je car Karlo VI obećao čast kuronskoga vojvode. Tu je čast i postigao poslije smrti vojvode Ferdinanda (1737). I samo da Biron to postigne, pristala je Rusija, a to će reći carica Ana, na »austrijsku pragmatičku sankciju«, kojom je car Karlo VI htio osigurati nasljedstvo svojoj kćerki Mariji Tereziji. Münnich je s ruskim trupama opkolio Danzig, u koji se sklonio Lešćinski, i konačno ga protjerao iz Poljske. Sad je izbio poljski nasljedni rat između njemačkoga cara i Francuske, a u tom su ratu, u bitkama na Rajni i Italiji sudjelovale i ruske trupe, koje je vodio Lacy.

Da oslabi svoje protivnike, potaknula je Francuska Tursku, da napadne Rusiju, koja se

107. od 267 stranica

našla u neprilici, jer su se pobunili i krimski Tatari. Perzija je bila uz Rusiju, jer je dobila svoja područja, koja je oteo Petar Veliki. Francuska se uzalud nadala, da će u Rusiji podići otvorenu bunu protiv Ane i njene vlade, u kojoj su odlučivali stranci. Turski se rat započeo u početku ljeta 1735, kad se umiješao i Karlo VI Rusi su udarili protiv Krima, ali isprva nisu mnogo napredovali. Iduće ga je godine međutim Lacy opustošio, osvojio Azov i uspješno poveo krimski rat. Münnich je osvojio Očakov. Austrijance nije pratila ratna sreća, a i kod Rusa se ubrzo osjetio nedostatak ratnoga materijala, što je slabilo vojničke operacije i pothvate. Lacy se zadovoljio time, što je stegnuo Krim i čvrsto držao Perekop - tvrđavu, koja je branila pristup na poluotok. Međutim je Münnich morao uzmaknuti s Dnjestra i napustiti Očakov (1738), ali je već iduće godine prešao u napad prema gornjem Prutu i kod Stavučanija (Hotin) izvojevao veliku pobjedu. Austrija je morala zbog svojih neuspjeha sklopiti jadan mir, što je primoralo i Rusiju, da odustane od daljega ratovanja, premda nije postigla svoga cilja: prilaz na Crno more. Dobila je tek Azov, i to kao neutvrđeno i neutralno pogranično područje. Na taj ju je mir u Beogradu (1739) natjeralo i unutrašnje nezadovoljstvo i neprijateljsko držanje Švedske, koju je podbadala Francuska.

Ana je tako nastavila izvanjsku politiku Petra Velikoga, ali nije imala mnogo uspjeha. Umrla je već u oktobaru 1740, a svojim je nasljednikom imenovala Ivana Antonoviča, sina svoje nećakinje Ane Leopoldovne, žene vojvode Antuna Ulriha od Braunschweig-Beverna. Kako je Ivanu bilo tek nekoliko mjeseci, to je dan prije svoje smrti odredila, da Biron bude regentom. Protivnici su silovitoga Nijemca računali s knezom Artemijem Volinskim, ali je taj bio neodlučan, a svoje je spletke platio glavom (u julu 1740).

Ivan VI ili računajući od cara Petra I Ivan I - po drugom računanju, koje polazi od Ivana Groznoga, kao car Ivan III (1740. -1741) imao je strašnu sudbinu. U početku je vladao Biron, jednako nezgodno i oholo, kao što je za maloljetnoga Petra II upravljao Menšikov. Biron je znao, da mu nije siguran ni položaj ni život, ali ipak nije pokušao, da se sporazumi sa svojim neprijateljima, nego ih je počeo brutalno progoniti. Osobito je grubo susretao i ponižavao oca maloga cara, što je još više ozlovoljilo njegove protivnike. Ustala je i garda. Tako Münnichu nije bilo teško da ga obori s malim odjelom preobraženske pukovnije (u novembru 1740). Osudili su ga na smrt, kasnije pomilovali i prognali u Sibir. I poslije su njegova pada stranci ostali na vlasti, jer je nova regentkinja, Ivanova majka, povjerila Münnichu da upravlja zemljom. To nije bilo po volji Ostermannu, pa je počeo rovariti protiv generala, koji se nije razumio u predenje finih diplomatskih niti. Ostermann je upozorio regentkinju, da se Münnich ne slaže s »pragmatičkom sankcijom«, koju je odobrila carica Ana Ivanovna i ocrnio ga, da šuruje s pruskim kraljem, premda je regentkinja bila sklona Austriji. Sad je izvanjsku politiku i mornaricu i opet preuzeo Ostermann, a Münnich je dobio vojsku - ali su ga podredili vojvodi Antunu. Nezahvalnost ga je duboko uvrijedila, pa je zatražio otpust. Očekivao je, da će time dirnuti Anu Leopoldovnu, ali je dvor u polovini mjeseca marta 1741. prihvatio ostavku. Tako je sad Ostermann vladao čitavom zemljom, jer je regentkinja, na žalost, slabo marila za državne poslove. Svoje je vrijeme provodila u društvu s dvorskom damom Julijom Mengen ili sa svojim ljubavnikom, saskim poslanikom grofom Lynarom, zbog čega se Rusi pobojali, da će doći Lynarova era, da zamijeni Bironovu. Regentkinja Ana, meklenburška princeza, unuka Ivana V, dijelila je prve položaje u zemlji strancima i zanemarivala rusko plemstvo, koje ju je i pored sve njene dobrodušnosti uskoro zamrzilo. To

108. od 267 stranica

je nezadovoljstvo ruskih dvorskih krugova podjarivao francuski poslanik markiz de la Chétardie, koji je spletkario protiv Ostermannove austrijske politike. Francuska je tražila, da se Austrija uništi, pa joj stoga nije odgovarala ruska izvanjska politika, koja je u svemu podupirala austrijske interese. Francuska se pri tome oslanjala na Švedsku, staru neprijateljicu ruskoga carstva. Obje su se sile pouzdavale u Jelisavetu, kćerku Petra Velikoga, premda se ona dosada nije zanimala za politiku i živjela samo za svoje naslade. Kako je bila vedra, to ju je garda neobično voljela i ne bi joj bilo teško, da brzim zahvatom obori slabu regentsku vladu. Pogriješila je, što je povela izdajničke pregovore s Francuskom i Švedskom i pristala, da engleske trgovačke privilegije odobri Švedskoj i da joj vrati krajeve, koje je u nordijskom ratu osvojio njen otac. S Jelisavetinim je odobrenjem Švedska započela u julu rat, ali nije imala nikakva uspjeha. Regentkinja je međutim doznala za Jelisavetine prevratničke namjere, što je potaknulo tu neodlučnu kćerku velikoga cara na brzu akciju. U noći od 24/25. novembra (5/6. decembra) uhapsila je garda regentsku obitelj i nosioce staroga režima: Ostermanna i Münnicha.

Jelisaveta (1741-1762). — Jelisaveta je prognala oborenu braunschweig-bevernsku porodicu u Holmogori na sjevernoj Dvini. Tu je umrla Ana Leopoldovna 1746, a njen muž tek 1775. Mladoga su Ivana potajno odveli u Schlüsselburg (1756), gdje ga je straža ustrijelila, kad su neki pokušali da ga oslobode (1764). Rusko je plemstvo povjerovalo, da je došlo njegovo doba i da je zavazda uklonjena vlada mrskih stranaca.

Jelisaveta se ugledala u Versailles. Ceremonijal sjajnoga francuskog dvora nije odgovarao njenoj iskonskoj prirodnosti, a njegov je raskoš iscrpljivao državne financije. Iako je od prirode bila bistra, dobrodušna i blaga, lako bi planula, a tad bi je zanio njen temperament. Katarina I je nije voljela, a Ana je u nju sumnjala. Tako nije poznavala političke prilike i državne poslove, za koje se i inače malo zanimala. Bogato je nadarila sve, pa i obične grenadire, koji su joj pomogli da dođe na prijesto. Progonila je predstavnike staroga režima: Ostermanna su osudili na smrt, ali ga je carica pomilovala, jer se zavjerila, da neće potpisati ni jedne smrtne osude. Bivšega su ministra prognali u Berezov na Obu, gdje je umro 1747. I Münnicha je protjerala u Sibir. Jelisaveta se oslanjala na plemićku gardu i na svećenstvo, koje je mrzilo tuđince.

Ali se carica još nije osjećala dovoljno sigurnom. Bilo je nekoliko urota, tako odmah u početku njene vlade, kad su urotnici pokušali dovesti maloga Ivana na vlast. Zbog toga su udara otpremili Ivana u Schlüsselburg, gdje je konačno stradao. Možda je tu imao svoje prste Fridrih Veliki, jer mu je smetalo, što je carica na početku sedmogodišnjega rata podupirala Austriju protiv Pruske. Zagovornicima pruske politike nije uspjelo, da se okoriste nezadovoljstvom »starovjeraca« i da ih pridobiju za pokret protiv carice, iako ih je baš sada stala progoniti službena crkva.

Jelisaveta je uklonila Anino ministarsko vijeće, vratila senatu sva njegova prava i povjerila mu čitavu upravu, da je vodi u duhu njena oca. Trudila se, da vlada kao i Petar Veliki, ali kako nije mnogo marila za državne poslove, to je senat prigrabio svu vlast, pa i zakonodavnu. Imalo je to i svojih dobrih strana, jer je uprava dobila neku stalnost i nije bila podložna vladarevoj samovolji. Ni svojim ljubavnicima nije dopuštala, da rade protiv senata i njegovih odluka, zabranila je to i samom Alekseju Grigoreviču Razumu, koji je za Ane bio pjevač u dvorskoj kapeli. Elizabeti se već tada svidio zavoljela ga i potajno se s njime vjenčala

109. od 267 stranica

(1742). Razum se sad prozvao Razumovskij, a carica ga imenovala vrhovnim lovnim meštrom i dala mu grofovski naslov (1744). Razumovskij je u svemu morao popuštati svojoj ženi. »Bio je u duši dobar čovjek, ali ograničen i kao svi Čerkezi (što će reći Kozaci) sklon piću. Svi su nastojali, da udovolje toj njegovoj strasti«. Nije čudo, što ga je gomila beskarakternih ulizica mamila svim mogućim sredstvima.

Izvanjsku je politiku mjesto Ostermanna vodio grof Aleksej Petrovič Bestušev-Rjumin, koji je pored svih svojih nedostataka i pogrešaka ipak bio okretan i školovan diplomat. Bestušev je bio kancelar od godine 1742. t. j. otkada se Jelisaveta krunila u Moskvi. Isprva je bio protiv Fridriha Velikoga, ali se kasnije priklonio Pruskoj, zbog čega su ga prognali. Služio je u diplomaciji već za Petra Velikoga, pa su ga stoga smatrali kao predstavnika Petrova sistema. Carica mu nije bila sklona, premda joj je pomogao, da se popne na prijesto. Oštro je ustao protiv Šveda, koji su ušli u rat, da pomognu Elizabeti. Odbio je njihove teritorij jalne zahtjeve tako odlučno, da nije pomoglo ni posredovanje francuskoga poslanika de la Chétardie-a, koji je zbog toga neuspjeha morao otići iz Rusije. Ruske su se trupe borile vrlo uspješno protiv Šveda i zauzele Helsingfors i Abe. Mir je sa Švedskom u Abe-u (godine 1743) donio Rusiji dijelove Finske, Frederiksham, Wilmanstrand, Nyslott i Kymmenegard. Tako je i za Bestuševa Rusija bila uz Austriju, a savez od 1726. još je i proširen godine 1746. Malo zatim je carica potpisala i ugovor s Engleskom. Godine 1748. pošle su ruske pomoćne čete na Rajnu, ali nisu sudjelovale u bitkama, jer su već započeli mirovni pregovori, koji su završili austrijski nasljedni rat. Jelisaveta je podupirala Austriju i poslije ovoga rata, kad su se na Zapadu promijenili politički odnosi i stvorili drugi sklopovi, jer je Francuska prišla Austriji, a Engleska Pruskoj. Engleska je pridobila i Bestuševa, koji se približio englesko-pruskoj politici i napustio staru liniju, kad je carica oboljela i svi čekali njenu smrt. Jelisaveta je isprva bila sklona Fridrihu Velikomu, ali mu je postala najogorčenija neprijateljica, kad je dočula, da se ruga njenu privatnom životu. Na ruskom su se dvoru i inače već dugo pobijale i spletkarile dvije političke grupacije: jedna je bila za Austriju, druga za Prusku.

Uz englesko-prusku politiku pristali su Elizabetin nasljednik i njegova žena. Carica je već u početku svoje vlade (1742) pozvala u Petersburg nećaka Petra, vojvodu od Holstein-Gottorpa, sina svoje pokojne sestre Ane, i odredila, da će naslijediti prijesto ruskih careva. Petru je tada bilo četrnaest godina. Kad je Jelisaveta tražila ženu za mladoga vojvodu, preporučili su joj dvorski spletkari po nagovoru pruskoga kralja princezu Sofiju od Anhalt-Zerbsta, koja je bila godinu dana mlada od svoga vjerenika. Godine 1745. vjenčao se Petar s anhaltskom princezom, koja je uzela ime Katarina Aleksejevna. Katarina se umjela omiliti carici, a kako je bila nadarena, to je ubrzo popravila svoje nedostatno obrazovanje. Petar se zabavljao s vojskom, sviđala mu se izvanjska vojnička stega, jer je kao rano osirotjeli nasljednik u svojoj holsteinskoj domovini odrastao među vojnicima. Isprva se nije znalo, da li će dobiti švedsku ili rusku krunu, pa su ga i u nauci i u religiji odgajali i za jednu i za drugu, a to je nejedinstveno obrazovanje još više pomelo i onako neozbiljna i duševno slabo razvijena mladića. Pored toga mu je ogorčavao život grub i bezobziran guverner von Brümmer, koji je s njim došao i u Petersburg. Iako je mladi nasljednik bio slaba tijela i neugledna rasta, težio je za vojničkom slavom, što ga je možda i navelo, da se divi pruskom kralju Fridrihu. Na ruskom su dvoru na njega budno pazili, pa se sigurno zaželio slobodna života i vjerojatno bi se odrekao i carske krune, samo da može u maloj holsteinskoj vojvodini vladati po svojoj

110. od 267 stranica

volji. Zbog dvorske je stege zamrzio Rusiju i Ruse, što nije ni prekrivao. Njegova se častoljubiva žena međutim odlično snašla u novoj okolini, ispunjavala je sve caričine želje i pokorila se njenom strogom nadzoru. Brak je bio bez djece, što je slabilo njihov položaj na dvoru, gdje se iznova pojavilo pitanje o budućem nasljedniku. Svi su vjerovali, da infantilni Petar vjerojatno uopće neće imati potomstva. Katarina se pobojala, da će izgubiti ugled i utjecaj, pa se odazvala došaptavanjima dvorskih krugova, koji su je sveli s komornikom Sergejem Saltikovom (1752). U oktobaru 1754. rodila je poslije dva pobačaja sina Pavla. Kad joj se Saltikov iznevjerio, utješio ju je Poljak Poniatovski (od 1755). Sad je odlanulo i Petru, nesmetano se igrao vojnika, ali je carica već uvidjela, da je nesposoban i potpuno ga zanemarila. Katarina nije voljela svoga muža, nije s njim ni računala, nego se mudro umiljavala carici i utjecajnim ljudima na dvoru, da stekne njihovu sklonost i poštovanje. Iako su bračni drugovi bili u svemu oprečni, slagali su se u pruskoj politici, pa su živo sudjelovali u svim spletkama, koje su bile uvod u sedmogodišnji rat. 1 sami ruski državnici nisu bili na čistu, lomili se, i među njima su bile dvije stranke: jedna za Austriju i druga za Prusku. Bestušev se pouzdao, da će Engleska dati novčanu pomoć za rusku vojsku, pa je bio protiv Pruske, iako to nije odobravao sposoban vicekancelar grof Mihajlo Larionovič Voroncev, muž caričine sestrične Ane Karlovne Skavronskaje. Kad se englesko-pruskim westminsterskim ugovorom (1756) politička situacija iznenada izmijenila, osjetio je ruski dvor, da je Bestušev igrao na krivu kartu.

Utjecajni su ruski krugovi već odavna zagovarali austrijsku politiku, željeli su, da im saveznica ojača, kako bi udarili na zajedničkoga neprijatelja: Tursku. Ti su krugovi oko carice očekivali, da će Rusija dobiti neke političke i gospodarske koristi, ako Pruska oslabi. Fridrih bi morao Austriji vratiti Šleziju, Poljskoj Istočnu Prusku, a Rusija bi za uzvrat dobila neke poljske krajeve na Baltiku, prvenstveno Kuronsku. Zbog tih bi se ciljeva inače miroljubiva carica najradije odmah zaratila s pruskim kraljem, ali je Austrija zatezala, jer nije bila dovoljno spremna. Međutim je carica oboljela, a spletke su na petersburškom dvoru dosegle svoj vrhunac. Katarina je bila u dogovoru s engleskim poslanikom Williamsom, koji je pod svaku cijenu tražio rusko savezništvo. Englesko-pruskom se krugu oko nasljedničkoga para približio i Bestušev, čim je caričina bolest krenula na gore i čitav se dvor spremio na njenu smrt. Ali je Jelisaveta neočekivano ozdravila i navijestila Pruskoj rat.

Pruskim se neprijateljima pridružila i Švedska i Danska. Ruska vojska nije imala velike udarne moći, zanemarili su je, pa je uglavnom ostala onakva, kakva je bila još za Petra Velikoga. Vodstvo je bilo još lošije. Münnicha su uklonili, a vrhovno je zapovjedništvo preuzeo grof Apraksin, koji nije nikada samostalno zapovijedao i pored toga pripadao Katarininu krugu. Protivni su utjecaji obiju dvorskih struja i vijećanja »ratnoga savjeta« u Petersburgu također otežavali vojničke operacije. Ruska je vojska tako jače zahvatila tek u drugoj ratnoj godini (1757), kad je 30. avgusta Apraksin porazio pruskoga generala Lehwaldta na Pregeli kraj Grossjägersdorfa u Istočnoj Pruskoj. Sad se međutim dogodilo nešto neobično. U Königsbergu su svi očekivali ulazak ruskih trupa, ali je Apraksin uzmaknuo čak iza Njemena u Kuronsku, izgovarajući se, da je vojska oslabila, da je iscrpljena i da ne može napredovati. Apraksina su optužili zbog izdaje i stavili pred ratni sud, ali je umro, prije nego je pala osuda. Zapovjedništvo je mjesto Apraksina preuzeo Fermor, a Voroncev je rješavao kancelarske poslove, jer je carica prognala Bestuševa, kaznila ga, što je

111. od 267 stranica

vodio dvoličnu politiku. I Katarina se našla u teškoj neprilici, pruska je dvorska stranka oslabila, čim je carica ozdravila. Međutim se snašla: vješto je spremila teatralni razgovor s caricom i opet stekla njeno povjerenje, pače ju je Jelisaveta još više zavoljela, jer je upoznala velike sposobnosti, koje će ta mlada žena uložiti za bolju budućnost ruske države.

Rat se nastavio. Fermor je vodio ruske armije, osvojio Königsberg (1758) i Istočnu Prusku i prodro preko poljskoga područja u Poznanj i Küstrin. Tu su Rusi kod Zorndorfa i pored hrabre obrane morali uzmaknuti zbog velikih gubitaka. Saveznici su se ljutili, što Rusi nisu i opet prihvatili inicijativu, pa je stoga Fermor izgubio zapovjedništvo, koje je carica u novoj ratnoj godini (1759) predala Petru Saltikovu. Saltikov se htio sjediniti s Laudonovim korpusom kod Frankafurta na Odri, što mu je i pošlo za rukom, iako su Prusi navaljivali, da spriječe taj pothvat svojih protivnika. Sad je navalio i sam Fridrih Veliki, ali je kod Kunersdorfa izgubio bitku, koja bi svršila katastrofalno, da su se Daun i Saltikov okoristili svojom velikom pobjedom. Prigovori iz Petersburga i kasnije iz Beča nisu pomogli, štaviše, pokazalo se, da između saveznika nema prave sloge. Uz to je iscrpljena Francuska željela, da se što prije sklopi mir. Saltikov je i usprkos opomenama iz Petersburga oklijevao i iduće godine, što je omogućilo Fridrihu da pobijedi Austrijance kod Liegnitza. Rusi mu nisu smetali, premda su bili u blizini. Zbog toga je među saveznicima nastao još veći razdor. Saltikov je obolio, a Fermor je privremeno preuzeo zapovjedništvo i otposlao generala Totlebena u početku oktobra na Berlin. Taj je napad međutim ostao tek epizoda, koja nije donijela nikakve odluke. I grof Buturlin, novi zapovjednik, nije poduzeo ništa odlučna, nego se sa svojim trupama utaborio na Visli. Fridrihova je ponovna pobjeda kod Torgau-a potakla saveznike, da razmišljaju o miru, ali je Rusija htjela, da nekim vojničkim uspjehom ojača svoj položaj kod mirovnih pregovora. Tako su se saveznici odlučili, da u godini 1761. započnu novu snažnu ofenzivu. Međutim je Totleben u Pomoranskoj na svoju ruku sklopio primirje, zbog čega su ga pozvali na odgovornost. Buturlin je provalio preko Poznanja u Šleziju, gdje se sjedinio s Laudonom. Saveznici su se sad našli pred utvrđenim pruskim logorom. Prusi su čekali napad, ali se vojskovođe njihovih neprijatelja nisu mogli složiti, pa je Buturlin s glavninom ruske vojske krenuo prema Liegnitzu i odavle u Pomorje. Tu je osvojio Kolberg, koji su Rusi tako dugo uzalud opsjedali. Fridriha su zatekli i novi udarci: ponestalo mu ratnoga materijala, a Laudon je osvojio Schweidnitz. U toj je neprilici zatražio pomoć od Turske, jer je ostao bez potpore, kad je u Engleskoj pala Pittova vlada. Najbolje mu je ipak pomogla sama Rusija, na Božić je (5. januara 1762) umrla Jelisaveta, a novi je car završio rat i Fridrihu vratio sva područja, koja je osvojila ruska vojska s toliko žrtava.

Petar je iz temelja izmijenio dotadašnju izvanjsku i unutrašnju politiku. Jelisaveta je nastojala, da vlada u duhu svoga oca Petra Velikoga, ali je ostavila državu u neobično teškim gospodarskim i političkim neprilikama. Revizije se nisu vršile od 1724, premda ih je trebalo provesti svakih petnaest godina. Već je prvi popis poreskih obvezanika naišao na goleme zapreke kod svih slojeva: i kod plemića i kod građanstva i kod seljaštva. Prihodi su stoga ostali neznatni, a vlada nije postigla vidljiva uspjeha ni onda, kad je utvrdila cijene za neke proizvode npr. za sol i rakiju. Država nije imala novaca, senat se uzalud trudio, da pronađe način, kako bi se napunile državne blagajnice. Njegovu su moć sad u ratno vrijeme ograničile sjednice civilnih i vojničkih dostojanstvenika, koji su odlučivali o političkim i vojničkim pitanjima, ali se umiješali i u druge grane državne uprave. Socijalna se politika brinula samo

112. od 267 stranica

za plemstvo, olakšavala mu službu i dopuštala da se u pukovnijske popise unesu i dječaci od 12 i 13 godina i da tako i bez služenja dobiju časničke položaje i dohotke. Pored toga su proširili bojarska prava na njihova imanja i na seljačku zemlju, po čemu su seljaci postali vlasništvom svojih gospodara. Seljaci su dizali bune, jer ih je ropstvo tištalo to više, što je vlada ukinula Petrov zakon, koji je osigurao seljacima slobodu, ako su se javili u vojsku. Ukaz iz godine 1760. ovlastio je plemiće, da mogu prognati svoje seljake u Sibir, ako dokažu, da su sposobni za težak kolonizatorski rad. Posjednici su imali pravo i dužnost, da bdiju nad životom i vladanjem svojih seljaka (1758), što će reći, da su dobili neograničenu vlast - odlučivali su o životu i imetku svojih »otroka«. Jelisavetina je vlada smanjila i glavarinu za »otroke«, plemići su sad plaćali manje, što im je donijelo velikih koristi, ali je općenitost stradala. Pored toga su dobivali i državne zajmove i preuzeli monopol na rakiju, što ih je obogatilo, pa nisu težili za državnim službama. Bojari su prigrlili carski apsolutizam, koji im je donio toliko koristi, a za uzvrat su rado prepustili dvoru, da se brine za državu, zadovoljili se, da zastupaju interese svoga užega, lokalnog područja. I tu ih je vlada podupirala, jer je odredila, da staro plemstvo u pojedinim okruzima između sebe bira i vojvode (1761). Tako je plemić svojom pojačanom gospodarskom djelatnošću, svojim povlasticama i pravom da prodaje proizvode sa svoga imanja (1726) konkurirao ruskom trgovcu. Senator je Petar Ivanovič Šuvalov, koji je potekao iz siromašne plemićke obitelji i zanimao se za trgovinu i industriju, unapređivao gospodarski život različnim mjerama. Tako je ukinuo unutrašnje carine, podizao banke, a 1754. potaknuo i reviziju zakonika iz godine 1649, koji je već zastario i sprečavao slobodni zamah ruskoga obrta i trgovine. Ali Jelisaveta nije htjela potpisati novoga zakonika, koji joj je već iduće godine predložila zakonodavna komisija, jer joj se učinio pretjeranim. Kad je u zakonodavnu komisiju ušao caričin miljenik Roman Voroncev (1771) činilo se, da će se i pitanje novoga zakonika brže riješiti, međutim je Jelisaveta umrla, a novi je car preokrenuo čitavu dotadašnju politiku i pošao drugim putovima.

Petar III od Holstein-Gottorpa (1762). — Petar III, unuk Petra Velikoga, nastavio je i kao car svoj nedostojan život, zbog čega su ga svi prezirali još kao nasljednika. Kako je bio nedozreo i nesposoban, to je Jelisaveta pred kraj svoga života nakanila, da prijesto ostavi malome Pavlu, mjesto koga bi do njegova punoljetstva vladala Katarina. Petar je grubo i neozbiljno vrijeđao ruske nacionalne osjećaje, vjeru i svećenstvo i tako upravo odudarao od svoje žene, koja je promišljeno i namjerno cijenila i pazila sve, što je bilo drago Jelisaveti i naročito poštivala crkvu i svećenstvo. Da bi prkosio svećenicima, zaštićivao je starovjerce i htio zatvoriti neke crkve. Nije stoga čudo, što su se uzbudili, kad je podredio crkvena imanja »Ekonomskom kolegiju« i sekularizirao crkveni posjed, napadali ga, premda je slično radila Jelisaveta, Petar Veliki, pa i car Aleksej Mihajlovič. Budući da su taj postupak smatrali kao udar na crkvu, protestirali su svećenici najoštrije, ali je Petar ostao kod svoje odluke, pa je posve odbio stalež, koji je imao velik ugled u narodu.

Kad je vidio, da se zamjerio svećenstvu, pokušao je, da pridobije plemstvo. »Manifest o plemićkoj slobodi« od 1. marta 1762. još je i povećao povlastice, koje je plemstvo dobilo od Jelisavete. Plemići su sad slobodno odlučivali, da li će stupiti u državnu službu ili će ostati na svojim imanjima. Car je doduše očekivao, da će plemići i dalje služiti, ali je ostavio službena imanja i onima, koji nisu htjeli da prime dužnosti, iako su uživali sva prava. Bojari su se po tom manifestu pače smjeli iseliti iz zemlje, pa su oduševljeno pozdravili carevu odluku,

113. od 267 stranica

kojom su potpuno zarobili seljaštvo. Međutim to oduševljenje nije dugo potrajalo, jer je Petar drugim mjerama oštetio plemstvo, koje je odbio i svojim nedoličnim životom. Kad je odlučio, da će raspustiti staru gardu i uvesti novu, obučenu na pruski način, ogorčio je i ozlovoljio dvorsku stražu i šire krugove, koji su u tome vidjeli novotariju i vrijeđanje ruskih ustanova. Javno je mišljenje bilo nezadovoljno, što je tako sramotno dokrajčio sedmogodišnji rat i što je toliko cijenio pruskoga poslanika, koji je utjecao na izvanjsku i unutrašnju politiku. Pravu je buru izazvala careva namjera, da Danskoj navijesti rat zbog svojih posjeda u Holsteinu.

Petar je u početku svoje vlade, umio spretnom umjerenošću steći privrženika: zadržao je visoke činovnike iz Jelisavetine ere, oprostio mnogima različne kazne, stari se Biron i Münnich mogli vratiti u Petersburg, ukinuo je »Tajnu kancelariju«, i t. d, ali je svojim drugim nepromišljenim držanjem ubrzo proigrao sve simpatije. Osobitu je sablazan pobudio njegov ljubavni odnos s groficom Voroncev, kancelarovom nećakinjom, s kojim se htio vjenčati, kad je razvrgao brak s Katarinom. Carica ga nije nikada voljela, vrijeđao ju je svojim postupcima, a kad je odlučio, da je posve ukloni s dvora, natjerao ju je, da ga preteče i tako sačuva položaj, koji je osvojila s toliko samozataje i pretvaranja. Uz nju je bila garda, koja je u posljednje vrijeme odigrala važnu političku ulogu, a sad se bojala, da ne izgubi svoj utjecaj, jer je Petar više volio holsteinsku stražu i njenoga vođu, svoga ujaka Đuru Holsteinskoga.

Katarina se na oko nije miješala u državne poslove, živjela je osamljeno, ali je oštro motrila, što se događa. Tek nedavno je rodila dječaka, kome je bio otac gardijski časnik Grigorij Grigorjevič Orlov. Orlov i njegova braća urotili se protiv cara i htjeli u neku ruku obraniti caricu, koja je živjela u Peterhofu. Braća Orlovi su je nagovorili, da dođe u Petersburg, gdje joj se poklonila garda, a kasnije senat i sinod. Petar je boravio u Oranienbaumu odakle se spremio u Peterhof, da sa ženom proslavi svoj imendan. Orlovi su se pobojali, da će car otkriti urotu, pa su nagnali Katarinu, da odmah izvede državni udar. Katarina je pošla na čelu gardijskih trupa i primorala Petra, da se na svoj imendan odreče prijestolja. Car je bio toliko zatečen, da se u svojoj potpunoj bezglavosti nije ozbiljno opirao. Orlovi su ga zatočili, a za nedjelju ga je dana ugušio Aleksej Orlov 6. (17) jula. Po svemu se čini, da Katarina nije znala za taj zločin - teško da bi na nj i pristala, i to ne možda stoga, što bi je pekla savjest, nego s političkih razloga: bojala se, da će stradati njen ugled. U službenom su saopćenju o carevoj smrti naveli, da je umro od hemoroidalne kolike, od koje je često patio. Ali je čitav svijet optuživao Katarinu, da je najmila ubojice.

§ 3. Jačanje ruskog carstva za Katarine II (1762-1796)

Katarina u početku svoje vlade. — Katarina II je postigla, što je željela i za što se tako ustrajno i spretno borila. Na ruski je dvor došla, kad joj je bilo petnaest godina, carica Jelisaveta joj nije vjerovala, njen budući muž ju je primio grubo i mrzovoljno, pače je protiv nje spletkarila njena rođena majka - pa ipak je ta siromašna, neznatna njemačka princeza svojim mudrim i gipkim priljubljivanjem stekla znatan položaj na dvoru i ugled u ruskom narodu. Odgojitelj njena sina Pavla Nikita Ivanovič Panin, protivnik Grigorija Orlova, htio je, da njegov pitomac dobije prijesto, a Katarina regentsku vlast, ali se njegova namjera nije ostvarila, jer su događaji krenuli drugim smjerom. Katarina je sad morala dokazati, da je dorasla svim teškim pitanjima u unutrašnjoj i izvanjskoj politici. I doista, za njene je vlade

114. od 267 stranica

Rusija ojačala i u međunarodnoj politici dobila ono značenje, koje je imala nekada za Petra Velikoga. I u kulturno-prosvjetnim se nastojanjima priklonila zapadnjaštvu, pa ju je Voltaire oduševljeno nazvao »Sjevernom Semiramidom«, »Ruskom Minervom«, koja je u toj golemoj zemlji zastupala ideje evropskoga prosvjetiteljstva. Doduše, Katarina se držala tih naprednih misli samo u teoriji, dok je stvarnost protivrječila prosvjetiteljskom »prirodnom pravu« svakoga čovjeka na slobodu. U Rusiji je ostala i oštra cenzura, koja je sprečavala slobodnu misao i riječ ruskim književnicima. Iako je govorila i pisala o slobodi, a vladala autokratski, umjela je prikupiti sposobne suradnike, među kojima već spomenutoga Panina za izvanjsku politiku, dok su se u unutrašnju prečesto miješali njeni različni ljubavnici, i to ne svagda na korist državne cjeline. Svoj je pomalo groteskni ljubavni život započela u dvadeset i trećoj godini sa Saltikovom, a niz je od dvadeset ljubavnika završila u svom sedmom desetljeću s Platonom Zubovom. Među tim je miljenicima ipak bio najznačajniji savjetnik Grigorij Aleksandrovič Potemkin, koji je podigao državu i naročito unapredio njene južne krajeve. Katarina je kao ljubavnica zaista bila vrlo temperamentna, ali je u politici hladno prosuđivala i pažljivo mjerila svoje postupke, da ih priljubi promjenljivoj stvarnosti. Mudro je postupala s palim odličnicima tako npr. s Bestuševom, pomilovala je sve one, koji joj nisu mogli više nauditi. Svoje je protivnike, pristaše umorenoga cara, oprezno udaljila i time im onemogućila svako djelovanje, koje bi oštetilo njene interese. Svećenstvo je pridobila prijaznošću i darovima, zavoljelo ju je, kad je crkvena imanja predala kleru, da njim upravlja i da ubire sve prihode. Ipak je bilo dosta nezadovoljnika, koji su joj poricali pravo na ruski prijesto - bilo je i nekoliko urota protiv nje i njena ljubavnika Orlova. Mnogo su joj brige zadavale i razmirice između njenih najbližih suradnika, često se morala s njima i boriti, jer su joj htjeli okrnjiti vlast ili su tražili pretjerane nagrade za svoje usluge.

Svojom je žilavošću i mudrim svladavanjem konačno prebrodila sve teškoće i zapreke. Zanimala se za sve državne poslove, putovala je zemljom i promatrala životne prilike i odnose i sama odlučivala, stvarno i točno, pa joj nije trebalo senata i njegovih savjeta. Na tim se putovanjima: u Moskvu na svečanu krunidbu, na Volgu, u Kazan, Jaroslavlj, Rostov itd. približila narodu i razabrala njegove potrebe. Međutim su ipak neke mjere bile nedostatne, pa ih je trebalo kasnije mijenjati. Tako je npr. ukinula »Ekonomski kolegij« i crkvi vratila imanja, ali je morala osnovati novu komisiju, koja će točnije ispitati prilike na tim posjedima i odrediti, koliko će svećenstvo smjeti trošiti za sebe, a koliko će morati otpustiti državi za osnivanje škola i za održavanje siromašnih i bijednih. Tu joj je pomogao novgorodski metropolit Dimitrij, ali se javila i oštra opozicija, koju je vodio rostovski episkop Arsenij. Taj je pokret odlučno ugušila: Arseniju je oduzela episkopsku čast i prognala ga. Po svojim bi naprednim nazorima popustila »raskolnicima«, ali ih je ipak progonila, jer su to tražili predstavnici službene crkve. Nije htjela da izgubi potporu moćnoga svećenstva, ugađala mu, premda je u drugu ruku nastojala, da je zbog njenih postupaka slavi prosvijetljeno inozemstvo i veliki duhovi u kulturnim središtima na Zapadu. I s plemstvom je bila oprezna, nije isprva poduzela ništa, da mu okrnji povlastice, koje je dobilo od prijašnjih vladara.

Katarina se sama bavila projektima o novom zakoniku, jer je uvidjela, da stari propisi sprečavaju gospodarski, politički i kulturni napredak ruske države. Već se odavna utvrdilo, da je »Uloženie« iz godine 1649. zastarjelo, ali su za Petra Velikoga, Ane i Jelisavete samo vijećali, što treba promijeniti, donosili se različni prijedlozi, ali se nije ništa učinilo. Katarina se

115. od 267 stranica

odlučila, da nov zakonik što više prožme Montesquieu-ovim duhom, da prekine sa starim tradicijama i da se ne osvrće na propise, koji su izrasli iz vjekovnoga razvitka gospodarskih i pravnih odnosa. Svi su njeni dotadašnji propisi i promjene pojedinih zakonskih odredaba bili tek priprema za veliku reformu, koja će obuhvatiti sve grane javnoga i privatnoga života.

Tako je 15. (26) decembra 1763. podijelila senat u šest odjela, a svaki je dobio točno određeno radno područje. Odjeli su rješavali svoja pitanja samostalno, tek ako se ne bi mogli odlučiti, iznosili bi pitanje pred plenarnu sjednicu. Tom je podjelom senat kao cjelina izgubio znatan dio svoje moći, ali su se poslovi odvijali mnogo brže. Svakom je senatskom departementu predsjedao viši prokuror, a čitavom je senatu kao i dosada bio na čelu generalni prokuror.

Iduće je godine (1764) reorganizirala upravu. Omeđila je vlast pojedinih gubernatora i neposredno ih podredila senatu i sebi, čime ih je oslobodila od utjecaja lokalnih organa. Katarina je nastojala, da upravu decentralizira, da uništi korupciju i pridigne činovništvo moralno i materijalno.

Potvrdila je i proširila plemićke povlastice, što se protivilo osnovima prosvjetiteljskoga »prirodnog prava«, jer su ti novi privilegiji još više oštećivali seljaštvo. U januaru je 1765. ovlastila posjednike, da mogu svoje »otroke« otposlati na prisilan rad. Carica je ispunila želje plemićkoga staleža, jer ga je htjela pridobiti, da tako osigura svoj položaj i vlast.

Katarina je doduše ozbiljno odlučila, da seljaštvu olakša teške prilike, u kojima je živjelo, pa je odredila, da kod prodaje plemićkih imanja prelazi samo zemlja u posjed novoga gospodara, a »otroci«, da se rješavaju svojih dugova i dužnosti i postaju »slobodni seljaci«. U praksi je međutim ta odluka naišla na nesavladljive zapreke. Već je Posoškov objasnio seljačko shvaćanje, da je pravi i jedini gospodar samo car i da seljak prema tome ne može biti »otrok«, rob svome posjedniku. To se shvaćanje podudaralo sa starim pravnim propisima, po kojima je plemić za svoju službu caru i državi dobivao »pomjestie« i seljake, da ga hrane. Ako posjednik napusti službu, gubi pravo na posjed, prema tome i na seljake. Petar III je ukinuo tu plemićku dužnost, ali im je ostala zemlja i seljaci. Zbog toga je često dolazilo do seljačkih buna, koje su i Petar i Katarina ugušivali oružanom silom. Posve je prirodno, što su se seljaci nastojali nekako izvući, pa su kao ono nekada u staro doba bježali s imanja u krajeve, gdje je bilo slobodne zemlje, ili gdje ih nisu mogli stići progoni njihovih gospodara. Grof Jakob Sievers, novgorodski guverner, predložio je, da se osnuje »Slobodno ekonomsko društvo«, koje bi imalo zadatak, da riješi agrarno pitanje. Kako se Katarina zanimala za taj prijedlog, to je njen miljenik Grigorij Orlov brzo osnovao društvo i dao mu državnu pomoć u novcu. To je privatno društvo vijećalo svake sedmice, a naročito je, na caričin prijedlog, raspravljalo o seljačkom pitanju - o gospodarskom i pravnom položaju »seljaka-otroka«. Međutim se i tu nije otvoreno govorilo o potrebi, da se seljaci oslobode, nisu se iznosile sve tegobe seljačkoga staleža, jer su se svi sustezali, da se ne zamjere moćnim posjednicima.

Suvremene su fiziokratske ideje potakle vladu, da poduzme sve, kako bi se obradila neobrađena, pusta zemlja. Već je Jelisaveta u jugoistočnim krajevima naselila Srbe izbjeglice i osnovala »Novu Srbiju«, a pomišljala je, da naseli i Nijemce na Volgi. Katarina je usvojila tu zamisao i osnovala »Skrbničku kancelariju« za useljene strance (1763). Kancelariju je vodio Grigorij Orlov, koji je privukao mnoge iseljenike iz Falačke, Württemberga, Hessena i Elzasa. Do godine 1770. naselilo se oko Saratova, Caricina, Samare i u drugim pograničnim

116. od 267 stranica

područjima približno oko 50.000 duša. Tako se u tim krajevima razvilo kolonizirano slobodno seljaštvo, iz koga je kasnije potekao srednji stalež.

Katarina je u godinama od 1764. do 1766. izrađivala upute, glasovit »Nakaz«, u kome je izložila svoje nazore o državi, njenoj upravi i zadaći. Svoje je misli crpla iz Montesquieu-ova djela »Esprit des lois« i »Dei delitti e delle pene« (1744) koje je napisao talijanski teoretik kaznenoga prava Beccaria. U »Nakazu«, o kome je često raspravljala sa svojim pouzdanicima, prikazala je u 20 poglavlja i 526 paragrafa ruski shvaćene nazore francuskih enciklopedista. Njene su upute filantropske i blage, odbacuju smrtnu kaznu i mučenje i preporučuju toleranciju. Ipak i tu brani autokraciju kao nužnu vladavinu u Rusiji.

Carica je svojim manifestom od 14. (25) decembra 1766. sazvala komisiju, kojoj je povjerila, da preuredi rusko zakonodavstvo. Svi će staleži osim »otroka« i centralnih državnih ureda birati svoje predstavnike, koji će u zakonodavnoj komisiji iznijeti želje i zahtjeve svojih birača. Tako se Katarina nadala, da će upoznati pravo mišljenje i raspoloženje svojih podanika. 30. je jula (10. avgusta) 1767. bila nazočna prvom, svečanom zasjedanju »Komisije za nov zakonik«, koja je doista u tadašnje doba predstavljala široke narodne slojeve. Prvi je predsjednik (maršal) toga zakonodavnog skupa u Moskvi bio Aleksandar Bibikov, plemić iz kostromskoga okruga. Kad su pročitali caričine upute, pozdravili su skupljeni zastupnici caricu i zahvalili joj na radu za dobro ruske države. Zastupnici su imali posebne privilegije, štitio ih je i imunitet, a da se nekako oduže, predložili su, da Katarina za svoje velikodušne ideje, koje je iznijela u svom »Nakazu«, uzme naročit počasni naslov: »Velika« ili »Mudra« ili »Majka domovine«. Katarina je primila ovaj posljednji dodatak svome imenu. Uz samu je komisiju bila i »Ravnateljska komisija«, koja je vodila poslove, a jer ih je bilo mnogo, to su ih razdijelili među više potkomisija. Rad se odvijao sporo, zbog različnih instrukcija - »malih nakaza« - koji su često bili smušeni, jer su ih sastavljali slabo obrazovani ljudi, pa ih je trebalo usklađivati s velikim caričinim nakazom. Ipak se u tim mnogim poslaničkim instrukcijama nazire duh novoga vremena - u njima se traži, da se pridigne stalež obrazovanih ljudi i da se osnuju nove škole - što je znak, da je sad prosvjeta postala općom potrebom i da su prošla vremena, kad su slični vladini prijedlozi bili slabo primljeni ili neshvaćeni. Naročito je teško bilo izmiriti zahtjeve pojedinih staleža, koji su uputili svojim zastupnicima posebne instrukcije, što nije ni čudo, jer su se interesi različnih klasa ukrštavali i međusobno pobijali. Tako su slobodni seljaci tražili, da se smanje porezi i podavanja, da se povećaju njihovi posjedi, da im se podijeli neobrađena državna zemlja, što je izazvalo žestok otpor trgovačkoga i plemićkoga staleža. Ali ni pojedini staleži nisu bili složni. Staro je visoko plemstvo tražilo, da se ukine »popis rangova plemićke službe«, kako ju je uveo Petar Veliki, ali je protiv toga ustalo novo plemstvo, koje je tvrdilo, da je kod obrane zajedničke domovine svačija krv jednako vrijedna. Konačno su trgovci tražili, da plemstvo i seljaštvo ne smije prodavati proizvode sa svojih posjeda, a povrh toga su predložili, da se plemićima zabrani osnivanje industrija, jer je to posao, koji pripada jedino trgovačkom staležu. Na čitav je građanski stalež neobično djelovala izjava bogatoga kneza Ščerbatova, koji je izjavio, da trgovcima ne treba »otroka«, jer je slobodan rad produktivniji od rada neslobodnih ljudi. Katarina je u polovini mjeseca decembra premjestila komisiju u Petersburg, gdje je nastavila svoj rad u februaru 1768. Kod rasprave se o »otrocima« pokazale velike nesuglasice. Među mnogim neopravdanim razlozima, kojima su plemići branili svoja

117. od 267 stranica

stara prava, bio je i jedan odlučan, jer je bio upravljen samoj carici. Plemići su branili »otroštvo« čitavim državnim poretkom, jer kao što car neograničeno vlada čitavom zemljom, tako i plemići treba da vladaju svojim seljacima. I o drugim se plemićkim povlasticama žučno raspravljalo, jer su ih žestoko pobijali predstavnici ostalih staleža. Zanimljivo je, što su se svi Rusi, i plemići i neplemići, oborili na privilegije baltičkoga plemstva, na prava, koje je ono imalo još iz doba, kad krajevi oko Baltičkoga mora nisu pripadali Rusiji. Gotovo su svi strani narodi u Rusiji bili nezadovoljni, jer su ih zapostavljali - kako su to u svojim govorima i predstavkama iznosili njihovi zastupnici. Uzbudili se i Kozaci, jer vlada nije poštivala njihove slobode, a krnjila je njihova prava i ustanove. Katarina je godine 1765. podijelila Ukrajinu na gubernije i ukinula hetmansku čast. Treba spomenuti, da je upravo među Kozacima bilo najjačih socijalnih opreka.

Tako su napetosti i razmirice između pojedinih staleža uvjerile Katarinu, da s tom skupštinom ne će moći postaviti državu na nove temelje. Zato je i premjestila komisiju iz Moskve u Petersburg, a kad je izbio rat s Turskom (1768), raspustila je i poslanike otpravila kući. Ostale su samo pojedine potkomisije, koje su radile sve do 1774. Iako sve te rasprave nisu donijele konačnoga rezultata, poučile su caricu o pravim prilikama u zemlji i podale joj dovoljno materijala, kojim se mogla poslužiti, kad je kasnije donosila nove zakone. Sad je upoznala različne želje svoga naroda i vidjela nevolje svojih podanika, ali je razabrala i granice svoga humanoga programa: u pitanje »otroka« nije smjela dirati - zapreke su bile prevelike.

U izvanjskoj je politici Katarina težila, da stekne slavu kao miroljubiva carica. Turski joj rat nije bio po volji najviše stoga, što je svoju politiku upravila prema Sjeveru, Jug ju je manje zanimao. U posljednjoj je fazi sedmogodišnjega rata ostala neutralna, ali se ipak morala latiti oružja, da uredi odnose u Kuronskoj i Poljskoj. Tu je potisnula Karla Saskoga, koji je 1758/59. dobio Kuronsku i Semigaliju kao samostalne kneževine, i dala ih svom miljeniku Ernstu Johanu Bironu, čime je i opet te krajeve podredila ruskoj vrhovnoj vlasti. U Poljskoj je potpuno oslabio državni autoritet, jer se plemići nisu htjeli odreći svojih povlastica, što je izazivalo sve veći nered i bezvlađe. Kako su Poljaci zapostavljali i progonili nekatolike (»disidente«), to su Rusija i Fridrih Veliki imali dovoljno povoda, da se umiješaju u unutrašnje poljske prilike. Poslije smrti Augusta III započele se iznova borbe za prijesto. Poljaci su uglavnom bili protiv svake vetinske kandidature, pa je plemstvo na Katarinin nagovor izabralo njenoga ljubavnika kneza Stanislava Poniatovskoga za kralja (7. septembra 1764). Poniatovski je vladao od 1764-1795. Paninov »Nordijski sistem«, po kome bi sjeverne države: Rusija, Engleska, Pruska, Švedska i Poljska bile protiv južnih država: Austrije, Francuske i Španjolske, donekle je izmijenio Fridrih Veliki petersburškim ugovorom između Rusije i Pruske 31. marta (11. aprila) 1764. kad su dokončali, da će se te dvije sile međusobno, podupirati i oružjem, ako bi ih napadala neka treća sila, da će zaštićivati »disidente« i sprečavati, da se u Poljskoj provedu ustavne i upravne reforme. Tako je Fridrih razvodnio široku Paninovu zamisao nordijskoga saveza, koji bi mu mogao biti opasan, i ustalio rusko-prusko savezništvo. Knez Repnin, ruski poslanik u Varšavi, zauzimao se kod poljske vlade, da izjednači katolike i »disidente«, što bi svakako ublažilo unutrašnje razmirice i olakšalo opću reformu, za kojom su težili mnogi Poljaci. Nikita Panin, vođa ruske izvanjske politike, tražio je poslije saveza s Pruskom, koji je odvratio Rusiju od Austrije, novoga saveznika

118. od 267 stranica

protiv Turske. Poljska bi mu dobro poslužila, pa je s toga nastojao, da stiša njene unutrašnje trzavice. Međutim poljski sabor nije u vjerskom pitanju nikako popuštao, što je ponukalo Rusiju, da silom provede jednakost između katoličkoga i disidentskoga plemstva. Repnin je osnovao plemićku konfederaciju, a ruska je vojska ušla u Varšavu. Tek je sad poljski sabor pristao, da se izjednače katolici i nekatolici (1768). Rusija je u novom ugovoru jamčila Poljacima slobodu i zakone, čime je stekla pravo, da se još više umiješa u njenu unutrašnju politiku. Protiv toga se ugovora digla velika opozicija, koja je u Mohilevu u februaru 1768. sklopila novu konfederaciju i povela ogorčenu borbu. Mohilevska je konfederacija bila upravljena protiv ruskoga utjecaja, dakle i protiv kralja, a motivi joj nisu bili samo nacionalni nego i vjerski. Apraksin je s ruskim četama provalio u zemlju, gdje mu se pridružio Branicki s kraljevim pristašama.

Sad su ustali i pravoslavni seljaci, jer su ih potaknuli vjerski, narodni i društveni razlozi. Lecima su bunili potlačene seljake u poljskoj Ukrajini i prikazivali im sjajno doba, kad ih je vodio Hmelnickij. Konfederate su pritisnute ruske čete, pa nisu mogli ugušiti ustanka i spriječiti strašna pustošenja seljačko-kozačkih »hajdamaka«. Uzalud su zatražili francusku i tursku pomoć - Francuska je otposlala samo nekoliko časnika (Dumouriez), a Turska je promatrala događaje i vrebala priliku, da napadne svoje stare neprijatelje. Francuska je u Carigradu spletkarila protiv Rusije i poticala Tursku, da navijesti rat Rusiji. Kad su Kozaci, goneći poljske bjegunce, povrijedili tursku granicu kod sela Balte, i kad je Rusija odbila, da odazove svoje čete iz Poljske, kako je to tražio sultan - koga su diplomatski podupirale Austrija i Francuska - izbio je u oktobaru 1768. rusko-turski rat.

U tom su ratu (1768-1774) Turskoj pomagali poljski konfederati i udarili na Rusiju, koja je zbog svojih mobilizacijskih teškoća izgubila pola godine. Ali kako ni Austrija ni Francuska nisu ozbiljno pomišljale, da ugaze u taj rat, to je nespremna Rusija domala bila u boljem položaju. Golicin je poveo snažnu ofenzivu prema Dunavu, a Rumjancev je sa svojim četama čekao u Ukrajini. Grigorij Orlov je predlagao, da se rat prenese u područje Sredozemnoga mora, da se pobune Grci i balkanski Slaveni i uopće svi sultanovi kršćanski podanici. Carica se zanimala za taj ustanak, jer bi vrlo olakšao rat i osigurao Rusiji čitavo Crno more. Krimski je kan uzalud pokušao da prodre u Poljsku (u januaru 1769) na što je Golicin u aprilu prešao Dnjestar i pošao protiv Hotina, gdje je u septembru sjajno pobijedio Turke i zauzeo grad. Golicinov je nasljednik Rumjancev osvojio Jaši i Bukurešt, ali ih je uskoro morao napustiti. U avgustu 1769. isplovila je baltička flota iz Kronstadta u Sredozemno more. Flotom je zapovijedao Aleksej Orlov, koji je podigao grčki ustanak, dok mu je propao pokušaj da pobuni i Crnogorce. 4. jula 1770. sukobile se ruska i turska flota u kioskom tjesnacu kod tvrđave Česme. U toj je bitki iduće noći admiral Greygh spalio tursko brodovlje. Ta je sjajna pobjeda pribavila ruskoj državi svjetsko značenje, iako ruske jedinice nisu pokušale, da se probiju kroz Dardanele. Težište se vojnih operacija sad prebacilo na Dunav, gdje je Rumjancev već s prilično oslabljenom vojskom izvojevao lijepe pobjede na pritocima donjega Pruta kod Large i Kagula (Halil-paša). Turci se nisu usudili, da prijeđu Dunav. Drugom je ruskom vojskom zapovijedao Petar Panin, koji je mogao osvojiti Bender, ali su ga prije otpustili, jer mu je vojska imala velikih gubitaka. Njegov je nasljednik Vasilij Dolgorukij vrlo uspješno operirao protiv krimskih Tatara i osvojio Kerč. Kan je pobjegao, a Rusi su postavili novoga, koji je priznao njihov protektorat. Rusija se time osigurala na Azovskom i Crnom

119. od 267 stranica

moru.Zbog tih je uspjeha Katarina postavljala sve veće zahtjeve i tražila, da joj Turska preda

Vlašku i Moldavsku. To je nagnalo Austriju, da sklopi Savez s Turskom, a i Fridrih je ohladnio, jer se pobojao, da će Rusija uništiti Tursku i tako previše ojačati. Sad su započeli diplomatski pregovori, koji su zaustavili ratne operacije.

O diobi se Poljske već dugo govorilo, osobito za kraljevanja Augusta Jakoga. Fridrih Veliki je usvojio tu misao, ali vrlo oprezno, jer je znao, da je Petersburg, a osobito Nikita Panin, ne će odobriti. Trebalo je premostiti suprotnosti između Austrije i Rusije, jer Austrija ne bi nikako pristala, da Rusija dobije Vlašku i Moldavsku, trebalo je pored toga polako pripremati i susjedne dvorove na prvu diobu poljske države. Pruska je izgladila svoj spor s Austrijom na sastancima između cara Josipa i Fridriha Velikoga (1769). Tako je posve odgovaralo Fridrihovim namjerama, kad je car Josip zatražio svoje pravo na Zips (Szepes), koji je nekada pripadao Mađarskoj, ali su ga za cara Sigismunda založili Poljskoj. Na Katarininu je dvoru tada boravio Fridrihov brat, koji je radio protiv Poljske i caricu već toliko pridobio, da ne samo što nije prigovorila Josipovu zahtjevu, (koji nije odobrila ni carica Marija Terezija), nego se na nj nije niti osvrtala. I unutrašnje su teškoće nagnale caricu, da ublaži svoje mirovne uvjete. Budući da se odrekla Vlaške i Moldavske, to joj je bila pristupačnija misao, da taj gubitak naknadi u Poljskoj. Turska je u decembru 1771. zatražila, da se povedu mirovni pregovori. Fridrih Veliki je tako ubrao plod svojih diplomatskih napora: dobio je bez rata poljska područja, za kojima je težio. Pred kraj se mjeseca februara 1772. uglavnom već sporazumio s Rusijom, međutim su se pregovori, kojima je pristupila i Austrija, ipak zategnuti još nekoliko mjeseci. Po tom je sporazumu Pruska otkinula Zapadnu Prusku, bez Danziga i Toruna, Ermland i okrug oko rijeke Netze (9350 km2), dakle, prostorno najmanji dio. Austrija je uzela Galiciju, upravo područje između gornje Visle i Buga, dok je Rusija dobila najveći dio: poljsku Livonsku i Bijelu Rusiju, pa su sad Dvina i Dnjepar bile njene zapadne granične rijeke. Konfederati i kralj nisu mogli spriječiti, da 13. septembra 1772. Pruska, Rusija i Austrija zaposjednu poljsko područje, nije bilo ni diplomatskih teškoća, jer se na Zapadu nije podigao nitko, da zaštiti Poljsku.

Mirovni se pregovori s Turskom započeli u julu u gradu Foscani. Rusi su tražili nezavisnost Krima, čemu su se Turci opirali, jer su se nadali, da će doći do zapletaja između Rusije i Švedske, gdje je Gustav III uklonio plemićku oligarhiju. Da bi ojačala svoju riječ na mirovnim pregovorima, naredila je Katarina Suvorovu i Rumjancevu, da učine posljednji napor i provale preko Dunava (jun 1773). Rumjancev je prodro do Šumle i Balkan-planine, a carica ga je za taj smjeli pothvat imenovala maršalom i podijelila mu naslov »Zadunajskij«, što će reći: onaj, koji je prenio bojište preko Dunava. Dolgorukij je međutim zauzeo Krim. Turci su tako morali popustiti i sklopiti mir u ruskom logoru u selu Küčük-Kainarđi na južnoj obali Dunava (pred kraj mjeseca jula 1774). Krim je postao samostalno područje, a Rusija je dobila naknadu za ratne troškove - tvrđave na Azovskom moru, dakle: Azov, Kerč i Jenikale i područje između ušća Dona, Buga i Dnjepra. Crno se i Egejsko more otvorilo ruskim trgovačkim brodovima, Moldavska i Vlaška su dobile amnestiju i vjersku slobodu, a Turska je morala zaštićivati rusku trgovinu.

Uskoro su Paninov »Nordijski sistem« potisnuli drugi interesi, a i Orlov je izgubio svoj utjecaj, jer se pojavio Potemkin, nov miljenik, koji je poveo osobito oštru politiku protiv

120. od 267 stranica

Turske. Krimski je kanat sad bio u ruskim rukama. Kan Šahin, posljednji regent Girejeva roda, zahvalio se na prijestolju, jer su ga primorale unutrašnje trzavice i spletke, koje Rusi nisu pobijali. Konačno je Krim ušao u sastav ruske države kao provincija »Tauris« (1783). Ruske su južne pokrajine poslije turskoga rata bile sigurne, trebalo ih je tek gospodarski urediti i podići. Sad su i Zaporošci izgubili svoje značenje, otkada je nestalo tatarske opasnosti. Neki su Kozaci krenuli duž Dunava prema Turskoj, dok su drugi udarili prema Kubanu. Sič, staro kozačko gnijezdo, zaposjele su caričine čete godine 1775. Široki se i pusti prostori mogli sad u miru obraditi i kultivirati. Potemkin je pozvao naseljenike iz svih ruskih krajeva, pače i iz inozemstva, osobito iz Njemačke. Na ušću su Buga i Dnjepra procvali gradovi Nikolajev i Herson, a Potemkin je na Dnjepru osnovao grad Jekaterinoslav kao glavni grad »Nove Rusije«. Sevastopolj su utvrdili kao ratnu luku za obnovljenu crnomorsku flotu. Tako je Potemkim mirnim radom, inicijativom i čvrstom voljom uredio nova područja. Njegovim se djelima divili svi, koji su pratili rusku caricu na velikom, fantastički priređenom putovanju na Krim (1787). I zaista, nije trebalo onih opsjena, onih poznatih »Potemkinovih sela«, koja su podigli duž Dnjepra i silom napučili. Sela su bila nabrzu ruku skalupljena, a izdaleka su, s rijeke, izgledala vrlo dekorativno. Kad je carica otišla, propala su i ta prividna naselja, kojima je bio zadatak, da što plastičnije predoče kulturni Potemkinov rad.

Tad je već minula teška unutrašnja kriza, upravo seljački ustanak, koji je potresao i caričino prijesto i društveni poredak. Udes je nevoljnih »otroka« bivao svakoga dana sve teži i nepodnošljiviji, jer su tereti i nameti oduzimali gotovo sve plodove seljačkoga rada. I nije čudo, što su učestali napadaji na vlasteoske dvorove, što su seljaci u paležu, umorstvu i lokalnim pobunama nalazili oduška svom nezadovoljstvu i očaju. Sve caričine odredbe, kojima je htjela olakšati seljački život, ostale su bez učinka, nisu poništile ni seljačkoga bespravlja, niti su spriječile, da posjednici samovoljno nameću najstrašnije kazne svojim otrocima.

Kozaci su se pobunili već 1771, kad je ruska vlada ukinula njihove privilegije, ali su ih brzo pokorili i strogo kaznili, što je još i pogoršalo njihov položaj. Iste je godine buknuo ustanak nezaposlenih gomila u Moskvi, kao posljedica kuge, a u toj se pobuni pokazalo i praznovjerje i gospodarska bijeda u strašnoj slici. Narod se tako pokrenuo u mnogim krajevima, pa Emeljan Pugačev, donski Kozak, nije imao osobitih teškoća, da povede opću bunu. Pugačev se pojavio na rijeci Jaiku u Sibiru, gdje se izdavao za cara Petra III Tu se na Dalekom Istoku oko njega skupili svi nezadovoljnici: Kozaci, raskolnici, seljaci, strana plemena, Baškiri, Kalmici, Tatari itd. Redom je osvajao tvrđave sve do Orenburga, a svaki je uspjeh jačao njegovu vojsku, koja je u arsenalima našla dovoljno različna oružja. Ustanak je bio osobito opasan za samu Katarinu, jer je Pugačev, kao njen tobože čudom spašeni suprug, razvio svoju buntovničku zastavu upravo protiv nje same. Ustanak se brzo širio, za kratko je vrijeme zahvatio zapadni Sibir i područje oko Volge. Pobunjenici su pustošili zemlju, palili gradove i sela, a socijalni se karakter toga ustanka očitovao u tome, što su razvaljivali plemićke dvorove i tvornice. Jao onom plemiću, činovniku ili časniku, koji je pao u njihove ruke.

Vlada je isprva bila nemoćna, nije imala dovoljno slobodnih trupa, jer je tada ratovala s Turskom i u Poljskoj. General se Karr doduše sa slabim silama probio do Orenburga, ali je bio sretan, što je izmakao, kad su ga pobunjenici gotovo opkolili. Poslije toga neuspjelog pohoda,

121. od 267 stranica

obuzela je još veća strava sve krajeve, koji su bili na dohvat pobunjenicima. Tek je Karrov nasljednik, Aleksandar Bibikov, pošao s jačim snagama iz Samare prema Istoku i tako počeo potiskivati ustanike. Njegov je podzapovjednik, knez Golicin, pobijedio Pugačeva i primorao ga, da na početku mjeseca aprila 1774. napusti opsadu Orenburga i pobjegne k Baškirima. Međutim je Bibikov iznenada umro, što je bio težak udarac za Katarinu, jer njegov kolebljiv nasljednik Ščerbatov nije mogao suzbiti Pugačeva, koji je prikupio nove čete. Baškiri su mu dali pomoć, a sad je Pugačev podigao seljake protiv vlastele. Na čelu je svojih pristaša provalio na Volgu i spalio Kazan, ali same tvrđave nije mogao osvojiti (jul). Istaknutije socijalno obilježje Pugačevljeva pokreta nije samo povećalo broj buntovnika, nego je i pustošenje bilo veće, pa su spaljeni gotovo svi plemićki dvorci oko Volge. Kraj je oko Nišnjega Novgoroda bio u plamenu, Pugačev je bio gospodar Pense i Saratova. Zaprijetio je i Caricinu. U Moskvi su drhtali, čekali su napad, ali Pugačev nije poslušao savjeta svojih pouzdanika, nije krenuo na Moskvu, nego je pošao na Jug i prema Donu. Michelson je bio jedini ruski zapovjednik, koji je sprečavao njegove akcije, i to vrlo oprezno, jer nije imao dovoljno četa. Kad je sklopila mir s Turskom, odaslala je vlada jače jedinice, da pokore pobunjene seljake. Petar Panin pošao je u avgustu s velikim upravnim i vojničkim punomoćima na Volgu, gdje je Suvorov poveo odlučnu akciju protiv pobunjenika.

Kad je Pugačev krenuo na Jug, nadao se, da će mu se pridružiti Donski Kozaci. Ali se Kozaci nisu interesirali za otročke tegobe, čitav im se ustanak učinio bijesnim, besmislenim i nepromišljenim malim ratom, pa su odbili sva nagovaranja, da ustanu protiv carice. Anarhističko je razaranje potpuno raspustilo pobunjeničke redove, koji su pored toga izgubili vjeru u pobjedu, jer ih je Suvorov oštro progonio. Michelson je kod Sarepte 24. avgusta (4. septembra) hametom porazio Pugačeva, koji je pobjegao na lijevu obalu Volge. Visoka je ucjena na Pugačevljevu glavu primamila neke njegove najbliže suradnike, pa su ga pred kraj mjeseca septembra izručili Suvorovu, koji ga je otpremio Paninu u Simbirsk. Pugačeva i neke njegove drugove javno su pogubili u Moskvi 10. (21) januara 1775. Čitav se njegov pokret raspao, razbijeno se i zaplašeno selo utajilo i ponijelo još teže terete i nepravde. Pobunjene su »otroke« oštro kaznili, a Kozake su pretvorili u pogranične trupe bez ikakve samostalne organizacije. Katarina se ipak nije pouzdala u sve te mjere, držala je, da treba promijeniti i popraviti čitavu državnu upravu .... pa je rijeka Jaik dobila novo ime: »Ural«, da bi se tako izbrisala teška uspomena na strašno doba toga ustanka.

Katarinine reforme. — Carica je na različne načine nastojala, da provede potrebne reforme. Posljednji ju je strašni ustanak još više uvjerio, da se u Rusiji ne može vladati na stari način. Uvidjela je, da se njeni interesi podudaraju s interesima plemstva, koje je u toj socijalnoj revoluciji podiglo miliciju dobrovoljaca. Iskustva su poučila tu učenicu filantropskih prosvjetitelja, da sve promjene u državnoj upravi treba da podu od samoga života i njegovih zahtjeva. Rado je pri tome poslušala državničke savjete Potemkinove, koji zaista nije bio varalica i opsjenar, kako to o njemu danas misle mnogi neupućeni.

Glavne je reforme izvršila u godinama između 1774. i 1787. Najprije je uredila gubernijsku upravu (1775) novom uredbom, koja je uglavnom vrijedila sve do šezdesetih godina XIX vijeka. Carstvo je dotada bilo podijeljeno na 20 gubernija, koje nisu imale isti broj provincija i okruga. Okruži su se međusobno razlikovali i po veličini i po broju stanovnika, jer su se osnivali na starim udjelnim kneževinama ili slobodnim gradovima, koji su imali svoj

122. od 267 stranica

prirodni gospodarski prostor i svoja sela. Vlada je htjela decentralizirati upravu i približiti je narodu, pa je stoga smanjila gubernije, koje su tako brže otpravljale poslove, jer su imale i manje stanovnika. Carstvo je tako pred kraj Katarinine vlade imalo 51 guberniju.

Upravne su reforme, kako ih je uveo Petar Veliki, već bile zastarjele, pa je bilo potrebno, da se iznova urede lokalni uredi i oštrije razgraniče vlasti. Time se povećao upravni aparat, ali je ustanak pokazao, da su dotadašnje upravne vlasti bile nemoćne, a lokalni činovnici nedorasli svakoj imalo težoj zadaći. Zbog toga je carica u svakoj guberniji osnovala tri ureda: 1) za upravna pitanja - guvernerski ured, koji je vodio sam guverner, 2) za poreze, domene i financije - blagajnički ured, kojim je upravljao viceguverner i 3) vrhovni sud, koji je imao civilni i kriminalistički odio, bio prizivni sud i nadzirao sve ostale sudove u guberniji. Pored toga je bilo i staleških sudova: za plemiće, trgovce i obrtnike i treći za slobodne seljake. Uredima su u gubernijiskim gradovima odgovarali paralelni uredi u okružnim gradovima: zemaljski sud - za upravu i policiju, okružna blagajnica i okružni sud - za lokalno pravosuđe. U toj je reformi ostvarila i neke prijedloge »Zakonodavne komisije« iz godina 1767/68, npr. prisjednike su u staleškim sudovima birali sami staleži u pojedinim okruzima. Sve su te ustanove uredovale po načelu kolegijaliteta. Vlada je imenovala upravitelje pojedinih gradova, (»gorodničij«), koji su se brinuli za javni red i sigurnost. U duhu je tadašnjega doba osnovan i poseban ured za narodno blagostanje i prosvjetu, a vodio ga je sam guverner. Nekoliko je važnijih gubernija imalo opunomoćenoga »generalnog guvernera«, koji je kao carski namjesnik bio podređen neposredno carici i bio član senata.

Taj se novi poredak nije gradio samo na željama »Zakonodavne komisije« i na prosvjetiteljskim principima, koje je oprezno primjerila teškim iskustvima posljednjih godina, nego i na uzorima iz baltičkih provincija, koje su zadržale svoje urede i upravu još iz švedskoga doba. Novi je upravni aparat bio izvrstan, vlasti su bile razgraničene, nisu bile u jednoj ruci, što je povećalo pravnu sigurnost, ali je prilično teretilo državne financije. Tromi su kolegiji u prijestonici i samovoljni vojvode doigrali svoju ulogu, jer su ostala samo tri vrhovna ureda, koji su rješavali opće državne poslove: ured za izvanjsku politiku, za vojsku i mornaricu. Kako su sad staleške interese zastupale lokalne vlasti, to je trebalo preurediti i stalešku organizaciju. Godine 1785. izašla je odredba o lokalnoj organizaciji plemstva i građanstva. Plemstvo će otada biti jedinstven stalež, koji će na svojim gubernijskim skupštinama između sebe birati »plemićkoga maršala« i sve gubernijske činovnike. Carski će namjesnik potvrditi izabrane funkcionare. Plemićke su skupštine imale pravo, da se neposredno obrate guverneru, namjesniku, senatu, pa i samom vladaru. Plemstvo je osnovalo svoje gubernijske klubove i samostalne blagajnice, a vodilo je i »plemićku knjigu«, u koju su upisivali sve plemiće pojedinih gubernija, i to u 6 razreda već prema porijeklu i starini. Plemić postaje punopravnim članom plemićke udružbe, kad navrši 25 godina, ako je časnik i ima svoj posjed. Ta je caričina odredba potvrdila, štoviše, još i proširila plemićke povlastice: održavatelje je carske vlasti, gospodarskoga i društvenog poretka oslobodila državne službe, poreza, tjelesnih kazna i novačenja. Plemićki naslovi, imanja i seljaci bit će nasljedni. Izričito je plemstvu dopustila, da smije podizati tvornice i na veliko prodavati proizvode svojih posjeda. Plemić će odgovarati samo pred sudom svojih staleških drugova, što ga je štitilo od svake administrativne samovolje.

I gradovi su dobili neke privilegije. Dosada su u »magistratu« bili samo imućniji

123. od 267 stranica

trgovci i obrtnici, a sad je po novoj gradskoj uredbi u širokoj samoupravi mogao sudjelovati svaki građanin, koji je svojim posjedom ili trgovinom bio stalniji član gradske zajednice. Građane su podijelili u šest razreda, od kojih je svaki birao svoje predstavnike za »dumu«, što će reći gradsko vijeće za financijska pitanja. »Duma« je birala gradskoga načelnika, koji je ujedno bio i njen predsjednik, i ostale gradske upravne i sudske činovnike. I pored tih ustanova nije u praksi bilo prave gradske samouprave, jer je guverner nadzirao sve odluke gradskih vlasti, a i pojedini se građanski razredi međusobno gložili, naročito zbog toga, što su se imućniji odijelili od siromašnijih i promicali samo interese gornjih građanskih slojeva. Stoga je »Vijeće šestorice«, u kome je bio po jedan predstavnik svakoga razreda, teško donosilo svoje odluke, pa je posljednju riječ imao guverner.

U Katarinino je doba već dozrelo seljačko pitanje, koje je izazvalo toliko smutnja, nereda i buna. Seljaštvo je trebalo osloboditi i postepeno privući u državnu organizaciju, koja mu je kao »bespravnom otroku« bila tuđa i neprijateljska. Međutim su sva caričina nastojanja naišla na neslomljiv otpor tvrdoglavih plemića, koji nisu ni pomišljali, da se odreknu jeftine radne snage. I doista, državu bi sigurno zahvatila gospodarska kriza, ako bi emancipacija seljačkoga staleža pošla prebrzo, ako ne bi postepeno pregrađivala i gospodarsku i političku strukturu čitave države. Carica je bila za reforme, a plemstvo nije popuštalo, pa je stoga kod uređenja seljačkoga pitanja i bilo protivurječnih i nejedinstvenih postupaka i odluka. Dalekovidniji su se slagali s caricom, kad je za posljednje bune uvidjela, kako je nužno, da se pomogne seljacima, ali su drugi uporni plemićki krugovi u svom »memorandumu« tražili, da se »otroci« upravo zato što su se pobunili, još jače stegnu. Carica je iz vojničkih razloga zabranila plemićima, da prodaju svoje seljake tri mjeseca prije novačenja i dok ono traje (1766). »Otroke« je na crkvenim i svećeničkim posjedima oslobodila (1764) i naredila »ekonomskom kolegiju«, da se za njih brine. Slobodne ili oslobođene seljake nije smio više nitko uzeti kao »otroke«. Godine 1771. ukinula je i »otročku dražbu«. Plemstvo je na različne načine mimoilazilo te propise i konačno postiglo, da je vlada još jače pritisnula i onako bespravno seljačko roblje. Carica je i pored svojih slobodoumnih nazora morala popustiti, jer je plemstvo bilo stup njene vlade. Tako je 1765. odobrila plemićima, da smiju svoje seljake kažnjavati i proganjati u Sibir, a 1767. izgubili su seljaci i posljednje svoje pravo: zakonom im zabranili, da svoje gospodare tuže sudu. U godinama između 1765. i 1783. proširilo se rusko »otroštvo« i na Ukrajinu, pa su i tu seljaci izgubili pravo, da se slobodno sele s plemićkih imanja.

Katarina je dijelom ostvarila svoje prosvjetiteljske zamisli, kad je osnovala komisiju, kojoj je bila zadaća, da se pobrine za pučke škole u okružnim i za više škole u gubernijskim gradovima. Živo se zanimala za suvremene pedagogijske teorije i sama odgajala svoje unuke, Aleksandra i Konstantina, Pavlove sinove iz drugoga braka. U tom joj je radu pomagao enciklopedist Ivan Ivanovič Beskij, koji je upravljao ruskim školstvom. Budući da je čovjek po svojoj prirodi dobar, to će sprečavanje svih štetnih utjecaja, dakle osamljivanje mlade generacije od malih nogu, obrazovati nov ljudski tip, novu rasu. Trebalo je prema tome odgojnih zavoda i nahodišta. I kao što nekad nije Petru Velikomu bilo do samoga pisanja, tako nije ni Katarini, i ona je tražila novoga čovjeka, upravo poduhvatljiva, ustrajna i poslušna podanika. Dječake su stoga odgajali u kadetskim školama, a pazili su i na odgoj djevojčica. Mlade su plemkinje polazile u različne institute, među kojima se osobito istaknuo

124. od 267 stranica

»Smolni-institut« u Petersburgu (1764). Ali kad taj sistem nije donio pravih rezultata, napustila je carica Beskoga i njegove teorije i priklonila se praktičnijem, nacionalnom odgojnom sistemu. Iz toga doba potječe i zamisao o osnivanju okružnih i gubernijskih škola, i četiri sveučilišta, kao najviših obrazovnih zavoda. Ali i te se namjere ostvarile tek djelomično, jer nije bilo dovoljno sredstava ni dovoljno nastavničkoga osoblja. U svojoj se školskoj politici ugledala u cara Josipa II, koji joj je poslao Srbina Jankovića, da organizira rusko školstvo prema austrijskom sistemu. Ali plemstvo je radije slalo svoju djecu u otmjene privatne institute, građanstvo je i inače slabo marilo za školu, a crkva je nepovjerljivo i mrzovoljno ometala rad svoje svjetovne suparnice, koja joj je otimala nove generacije. Tako je i školska reforma naišla na velike zapreke, pa je i tu, kao i na ostalim područjima, ostvarila samo neznatan dio svojih zamašnih zamisli.

Izvanjska politika od 1779. — Čitavo vrijeme, dok se bavila unutrašnjim reformama, nije zanemarila ni izvanjske politike. S godinom je 1779. započela napuštati »Nordijski sistem«, koji je bio uperen protiv Austrije i Francuske. Tursko ju je pitanje sve više zaokupljalo, pa je tako obratila svoju pažnju na Jug. Kad je pao Grigorij Orlov, koji je umro zamračena uma u Moskvi 1783, ojačao je utjecaj njena novoga ljubimca Potemkina, što je još više skrenulo rusku politiku prema Jugu. Potemkin je kao »generalni guverner« upravljao južnom Rusijom od 1774, a svojom je neobično spretnom vjerskom, nacionalnom i socijalnom politikom stekao veliku popularnost među svim slojevima pučanstva osim kod nepopustljivoga i tvrdokornoga plemstva. Cilj je pojačane Katarinine djelatnosti na Jugu bio, da protjera Turke iz Evrope i da obnovi grčko carstvo, kojega bi krunu nosio njen unuk Konstantin. Taj se njen projekt nije mogao ostvariti, premda je opći evropski položaj bio vrlo povoljan za takav pothvat: Engleska je bila zabavljena ratom u Americi, a Pruska i Austrija su se zavadile zbog bavarske baštine. Carica je 1780. objavila deklaraciju o »oružanoj neutralnosti« u englesko-američkom sukobu, čime je Rusija kao prva evropska sila postala zaštitnicom pomorske trgovine neutralnih država. Zaraćene države nisu sprečavale mirno poslovanje neutralnih država. U prusko-austrijskom se konfliktu Katarina odlučno priklonila Pruskoj, ali je zbog zajedničkih interesa u Turskoj odlučila, da s Austrijom sklopi savez. Car Josip II došao je u Petersburg (1780), da poradi na tom savezu, koji je carica prihvatila, kad je zaposjela Krim (1783). Turska je poslušala pruski i francuski savjet i u januaru 1784. pristala, da Krim postane ruskom provincijom.

Iako je time Turska začas izmakla ponovnom ratu s Rusijom, bilo je na pretek protivnosti na evropskim i azijskim granicama obiju carstava, koje su mogle poslužiti kao povod novome ratu. Ogorčenje je na obim stranama bilo tako veliko, da je dostajala i najmanja nesuglasica, da izazove oružan sukob. Katarinin je put na Krim 1787. bio politička demonstracija, to više, što ju je na tom putu pratio car Josip II Ta je caričina šetnja izazvala Tursku, koja je upela sve sile, da i opet dobije Krim. Potemkin je zamislio to značajno putovanje, a znalo se, da je bio turski protivnik i da je podupirao austrijsku orijentaciju protiv Paninova »Nordijskoga sistema«. Katarina je svojim putem na Jug otkrila svijetu, da je Potemkim pobijedio Panina, a to će reći, da Rusija neće više pomagati Prusku, nego Austriju. Kad je Krim postao ruskom provincijom, imenovala je carica Potemkina taurijskim knezom, dala mu neograničenu punomoć i golema novčana sredstva, da upravlja južnom Rusijom kao njen namjesnik. Spretno je insceniran put na Krim zaslijepio i kritičnoga cara Josipa II

125. od 267 stranica

Katarina se međutim nije mnogo zanosila, jer su je bune i glad u nekim krajevima upozoravali, da prilike u njenoj zemlji nisu sređene.

Odnosi su se s Turskom sve više zaoštravali, jer se za caričina puta na Krim nagomilale na Jugu ruske trupe, a sve se više osjećao i njen utjecaj u Gruziji. Turska se dala zavesti, pa je zarobila ruskoga poslanika u Carigradu. Tako je započeo drugi rat (1787-1792). U tom je ratu sudjelovao i Josip II, koji se uzalud ponadao, da će brzo osvojiti Beograd. Ruski su generali znali, da im vojska nije dovoljno opremljena za taj rat. Mobilizirane su dvije armije, koje su vodili Potemkin i Rumjancev. Potemkin je imao zadatak, da pođe protiv Očakova. Uto je rusku flotu stigao težak udarac: razbila ju je bura kod Sevastopolja, kad je isplovila protiv Varne. Očakov je pao poslije duge opsade u polovici decembra 1788. Rumjancev je osvojio Jaši, ali su Turci potukli austrijsku vojsku, koja je vojevala na Dunavu. Carica je bila vrlo zadovoljna, kad je pao Očakov, i vjerovala u sretan svršetak toga rata, iako je Potemkin sumnjao i bio gotovo bez ikakve nade. Carica se zabrinula, kad joj je Gustav III Švedski na engleski nagovor navijestio rat (1788). Švedski je kralj držao, da je sad najzgodniji čas, da Rusiji otme one baltičke krajeve, koje je osvojio Petar Veliki. Tako je ruska sjeverna flota bila zaposlena na Baltiku, pa nije mogla poći protiv Turske. Ali švedska vojska u Finskoj nije imala uspjeha, a propao je i napadaj švedske mornarice na Petersburg. Mir 1790. nije tako Švedskoj donio nikakvih koristi, uzalud joj je bio velik ratni napor.

Rumjancev je operirao vrlo uspješno protiv Turaka i osvojio Galac (1789), ali su mu ubrzo poslije te pobjede oduzeli vrhovno zapovjedništvo, jer se Potemkin pobojao, da će mu slavni vojvoda postati opasan takmac. Vojno je vodstvo sad preuzeo sam Potemkin, a pomogao mu Suvorov, koji je već dokazao, da je vrlo sposoban general. Prvoga avgusta pobijedio je Suvorov zajedno s Koburgom, austrijskim princom, Turke kod mjesta Foscani, a 22. je septembra Suvorov sam izvojevao svoju čuvenu pobjedu na Rimniku, desnoj pritoci Sereta, gdje je odličnom strategijom porazio turskoga velikog vezira, iako je njegova vojska bila nekoliko puta jača od ruske. Carica ga je nagradila i dala mu pridjevak »Rimnikskij«. Turci nisu poslije toga poraza mogli održati Ismail, tvrđavu na Dunavu, što je omogućilo ruskoj vojsci, da se prebaci preko rijeke (1790). Austrijske su trupe konačno prodrle na Balkan, ali je Josip želio, da sklopi mir s Turskom, jer se zabrinuo zbog položaja u Belgiji i zbog vrlo aktivne pruske politike. I Turci su se zamorili, neuspjesi su ohladnjeli ratni zanos, a Rusiju su pritisnule financijske tegobe, otkada ju je rat primorao, da uvede papirnati novac (1768). U to je umro Josip II Njegova su nasljednika Leopolda više zabrinjavale nove prilike, koje su nastale poslije francuske revolucije, no što bi težio, da se okoristi turskim ratom. Iako je Austrija sklopila s Turskom posebni mir u Svištovu (u avgustu 1791), po kome je svaka strana zadržala svoj posjed od prije rata, nastavila je Rusija rat, a uspjesi su joj na kopnu i moru ojačali položaj na mirovnim pregovorima. U avgustu 1790. sklopila je mir sa Švedskom. Kako su je sad sve više zaokupljali događaji u Poljskoj, to je carica prihvatila tursku ponudu, da se povedu mirovni pregovori. Potemkin se nadao, da će poslije rata dobiti na Balkanu samostalnu kneževinu, pa je otputovao s bojišta u Petersburg, da potisne utjecaj novoga caričina miljenika Zubova. Kad se vraćao, zatekla ga smrt u Jasiju.

Poslije dugih pregovora sklopljen je konačno u Jasiju mir s Turskom (9. januara 1792). Carica se odrekla svoga »grčkoga projekta« i ratne naknade. Rusija je dobila Očakov i kraj između Buga i Dnjepra. Turska je iznova pristala, da Krim ostane u ruskim rukama i

126. od 267 stranica

ponovno prihvatila sve točke prošloga mira u Küčük-Kainarđu. Za taj je drugi mir značajno, da nije jasno riješio pitanje morskih tjesnaca, što će u kasnijim vremenima dovesti do novih, teških zapletaja.

Katarina nije tim mirom dobila ono, što je tražila, ali joj se uskoro pružila zgoda, da se naplati novim područjima, koja je stekla u Poljskoj. U Poljskoj su se prilike poslije prve diobe počele sređivati, plemstvo se osvijestilo, jer je uvidjelo, da je svojim pravima i povlasticama natjeralo državu u propast. Započele su unutrašnje reforme, koje su podupirale Engleska i Pruska, ali ih je Katarina odbila, iako se na svom krimskom putu susrela s poljskim kraljem Stanislavom Augustom. Pruska je podupirala Poljsku obnovu, jer je željela, da mirnim putem dobije Gdansk i Torunj. Oslanjajući se na Prusku, proveo je »četverogodišnji sabor« (1788-1791) novo uređenje poljske države, a kralj je Poniatovski i dalje nastojao, da se u tom pitanju sporazumi s Rusijom. »Konstitucija od 3. maja 1791.« uklonila je mnoge pogubne privilegije poljskoga plemstva. Kako se u to razmahala francuska revolucija, to se Pruska obratila svojim zapadnim granicama i približila se Austriji (Pilnitz kod Dresdena 1791). Protiv novoga su ustava u Poljskoj ustali reakcionarni plemići i tražili »stare slobode«. U Targovicu (Uman, Ukrajina) povezali se ti plemići u novu konfederaciju, koja se oslonila na Rusiju (14. maja). Ruski je utjecaj u Poljskoj u posljednje vrijeme oslabio, jer je Pruska povela aktivnu politiku, i okoristila se time, što je Rusija ratovala s Turskom i Švedskom. Katarina se nikako nije mogla izmiriti s »jakobinskim duhom«, koji je izbijao iz »majskoga ustava«, pa je već tada pomišljala na drugu diobu poljske države. Budući da je Rusija jamčila za stari poljski ustav i štitila pravoslavno pučanstvo, koje su stali iznova progoniti, to je odbila sve reforme, koje je donio »četverogodišnji sabor«. Kad je svršila turski rat i oslobodila svoje trupe, a Austrija se 20. aprila 1792. zaplela u rat s Francuskom, odazvala se carica pozivu targovičkih konfederata i otposlala svoju vojsku u Poljsku, da zaštiti »slobodu«. Za taj se pothvat nije morala poslužiti svojim mandatom, po kome je imala pravo da bdije nad životom i imetkom pravoslavnih, pozvali je sami Poljaci. Fridrih Vilim II, koji još nije dobio Gdanska i Torunja, vratio se poslije kanonade kod Valmya svojim planovima u Poljskoj, gdje su Rusi pobijedili kralja i primorali ga, da se odreče svih reforma.

Pruska i Austrija nisu nikako namjeravale, da pomognu Poljskoj, nego naprotiv, težile su, da poljskom zemljom naplate troškove, koje su imale u ratu s revolucionarnom Francuskom. Tako su započeli pregovori o drugoj diobi. Sve se susjedne vlasti složile, da Poljsku treba podijeliti, pitalo se samo, tko će što dobiti. Budući da je francuski rat posve zaokupio novoga austrijskog vladara Franju II, - kome je Fridrih Vilim II obećao svoju pomoć, ako dobije svoj dio u Poljskoj - to se Austrija zauzela za pruske zahtjeve. Pred kraj marta 1793. sklopile su Rusija i Pruska ugovor o drugoj diobi, kojom je Fridrih Vilim dobio Gdansk, Torun, Gniezno, Poznanj i Kališ. Pilica je bila jugoistočna, a linija Plock-Piotrkov istočna granica pruskoga područja, koje je tako obuhvatalo: Veliku Poljsku, Kujaviju s Brzešćem i Mazovše. Ti se krajevi sad prozvali: »Južna Pruska«. Ipak je to bila tek petina onoga područja, koje je pripalo Rusiji. Katarina je uzela zemlju istočno od linije, koja se počinje na Dvini iznad Dvinska i teče prilično ravno preko Pinska i Hoćima, dakle: Vilnu, Minsk, Kijev, Bijelu Rusiju, Volinj, Podolje i Ukrajinu. To područje opseže 4500 kvadratnih milja i tada je imalo 3,000.000 stanovnika, ponajviše pravoslavnih Rusa. U Grodnu se sastao poljski sabor, koji je bez rasprave (»nijemi sabor«, septembar 1793) morao priznati novo stanje. Međutim to nije bio

127. od 267 stranica

završetak procesa, koji se započeo prvom diobom poljske države. Ovako se osakaćena država nije mogla dugo održati, iako su sad u Poljskoj svi uvidjeli svoje pogrješke, koje su podgrizale državu i konačno je oslabile i uništile. Posljednjem činu poljske drame nisu nagonile samo urote i pobune poljskih patriota. Tadija Košćiuško, koji je vodio otpor protiv Rusa prije druge diobe, stavio se i sad na čelo novoga ustanka (1794), iako je znao, da ne će dugo izdržati u toj nejednakoj borbi. Rusija je zatražila, da Poljska smanji svoju vojsku, što je bio izvanjski povod novim borbama. Poljaci su isprva imali uspjeha, ali su 10. oktobra izgubili odlučnu bitku kod Macjejovica (Radom). Suvorov je pobijedio Košćiuška, koji je pao ranjen u rusko zarobljeništvo. »Narodno vijeće« predalo je u novembru Rusima Varšavu.

Poniatovski se odrekao prijestolja i bio isprva zatočen u Grodnu, pa se tek za Pavla I smio preseliti u Petersburg, gdje je uskoro zatim i umro. Pruska se nije umiješala u te događaje, ali je car Franjo II bio vrlo aktivan: sporazumio se s Katarinom o zajedničkoj politici, koju će voditi u Poljskoj. Rusija i Austrija su pače 3. januara 1795. ugovorile, da će se međusobno pomagati, ako Pruska napadne jednu ili drugu. Ni Prusku nisu u njenoj poljskoj politici vodili nesebični razlozi, bojala se tek, da Austrija ne dobije Krakov, što bi oslabilo njene pozicije u Šleziji. Tako se pridružila i Pruska dugotrajnim pregovorima, na kojima je zaključeno, da te tri države provedu do kraja diobu preostale trećine nekadašnjega poljskog kraljevstva. Fridrih Vilim je dobio područje između Buga i Njemena (Nova Istočna Pruska) i dio krakovskoga vojvodstva. Varšava je postala pruskim gradom. Austrija je dobila približno jednako veliko područje: Zapadnu Galiciju s Krakovom. Rusija je uzela sve ostalo, dakle Kuronsku, gdje se knez Petar Biron odrekao svoje časti i prividne samostalnosti. Tako je malo pomalo Rusija prisvojila dvije trećine stare poljske države.

U septembru se 1795. Katarina pridružila austrijsko-engleskom savezu protiv Francuske, jer ju je uznemirivao razvitak građanske revolucije. Ipak je bila zadovoljna, što zbog velike udaljenosti nije morala odaslati jaču vojsku na Zapad: njeni se saveznici zadovoljili i novčanom pomoći, koju je davala Austriji. Fantastični je plan mladoga Platona Zubova upleo ostarjelu caricu, ali još i sad strastvenu ljubavnicu, u rat s Perzijom (1796). Zubov je nakanio, da proširi ruske granice do Indije i Male Azije, da napadne i uništi Tursku iz Azije i tako potamni Potemkinovu slavu i njegov uspjeh protiv evropske Turske. Ruske su trupe pošle na Tiflis, Derbent i Baku, ali je novi car Pavao I prekinuo rat.

Posljednju su godinu Katarinina života ogorčile Napoleonove pobjede. Toliko se prestrašila revolucije, da je prihvatila englesku novčanu pomoć i stala opremati veliku vojsku protiv Francuske. Kad je stupila na prijestolje, bila je zadojena humanističkim idejama zapadnoga prosvjetiteljstva, ali su životno iskustvo i događaji u Francuskoj iz temelja izmijenili njene nazore. Tu je učenicu racionalističke filozofije i sljedbenicu slobodnih mislilaca prekrenula životna praksa, udarila je o zapreke, koja nije mogla svladati. Da li samo o zapreke? Nije li se zaprepastila i uzmakla, kad je ugledala bezdan i njegove mutne struje ispod razderanoga pokrova, koji je htjela zakrpiti, prekrojiti i primjeriti zahtjevima novoga vremena?

Ponajviše je čitala francuske pisce, na francuskom se jeziku dopisivala s glasovitim ljudima i sastavljala uspomene i nacrte, ali je svoje beletrističke pokušaje pisala ruskim jezikom. Njene su komedije više poučnoga nego umjetničkoga karaktera, u njima opominje i upućuje, a te su pouke carske spisateljice djelovale jače i bile snažnije od svih didaktičkih

128. od 267 stranica

namjena drugih ruskih pisaca. Njen je primjer potaknuo i druge, premda je literarno zvanje bilo prilično opasno, jer je Katarina mijenjala svoje nazore, odricala ih se i često progonila one, koji su pristali uz njeno mišljenje, ali ga nisu promijenili u »pravo vrijeme«. Svoje je misli iz godine 1768. žestoko pobijala dvadeset godina kasnije, jer je držala, da su opasne po državu i prijestolje. Osobito je žigosala mane i nedostatke u privatnom i javnom životu i trudila se, da u satiričkoj formi djeluje moralno i odgojno. U početku je njene vlade izlazilo i nekoliko časopisa moralno-didaktičkoga pravca, u kojima je carica surađivala anonimno. U to je doba podupirala sva prosvjetiteljska i filantropska nastojanja, pa i slobodno zidarstvo. Prosvjetno žarište, iz koga je zračila nova obrazovanost, nije bilo građanstvo ni plemstvo, nego sam carski dvor. Građanski je stalež u Rusiji tada bio tek u zamecima, a plemstvo je živjelo gotovo seljačkim životom. Prosvjetiteljstvo nije tako naišlo na odjeka ni u širokim narodnim slojevima ni u školi, nego je zahvatilo samo književnost i literarno obrazovane društvene krugove. Prema tome su te napredne ideje živjele samo dotle, dok se carici nisu učinile opasne. O samoj suštini prosvjetiteljskih ideja, dakle o naprednim socijalnim i političkim nazorima, o kmetstvu i vladarskoj vlasti, nije se uopće javno raspravljalo, jer bi to bilo protiv caričinih interesa i interesa ruskoga plemstva, koje je podupiralo njenu vladu.

Katarina je u početku svoje vlade dopuštala slobodnu riječ i misao, ali su je prilike poučile, da bi ta sloboda ojačala one sile, koje bi iz temelja izmijenile državni i društveni život, što niti je htjela niti je mogla dopustiti. Zbog toga je i zadesila teška sudbina Aleksandra Nikolajeviča Radiščeva (1749-1802). U svom je djelu »Put iz Petersburga u Moskvu«, koje izvanjski podsjeća na Sterne-ovo »Sentimentalno putovanje«, jasno prikazao negodovanje zbog seljačkih muka i loše uprave. Carica je s velikim interesom pročitala tu knjigu, ali njene opaske na rubu pokazuju, koliko je već napustila one misli, koje je tako rječito iznijela u svom »Nakazu«. »Tu se prolio francuski otrov«, zabilježila je kod opisa brutalne plemićke samovolje (str. 186, bilj. 13, up, str. 55. i d). Radiščeva je stavila pred sud, koji ga je osudio na smrt, ali ga je carica pomilovala na desetogodišnje progonstvo u Sibir, jer je baš tada sklopila mir sa Švedskom.

Jednako se isprva slagala s filantropskim i prosvjetiteljskim idejama i nastojanjima »Slobodnih zidara«. Ali je tajanstvenost toga saveza pobudila njenu sumnju. Što da ta »samovladarka« i započne s idejama, kao što je nazor, po kome se država i državna vlast osniva na »ugovoru« svojih građana? »Sve što na svijetu postoji, sve uredbe i čitav poredak, stvoreno je na osnovi iskustva«, zabilježila je na rubu Radiščeva putopisa (str. 186. br. 10). Ne znači li tu »iskustvo« onako kako jest, tako mora i biti? Najodličniji je među slobodnim zidarima bio Nikolaj Ivanovič Novikov (1744-1818), koji se trudio, da podigne prosvjetu i proširi znanje širokih narodnih slojeva. Novikov je bio tajnik »Zakonodavne komisije« od 1768. god, a kasnije je uređivao nekoliko »moralnih časopisa«, koji su tada po engleskom uzoru bili u velikoj modi (1769-1774). Katarina je sama anonimno surađivala u listu »Vsjakaja vsjačina« (Svakakve stvarčice). Carica je zamjerala Novikovu oštru i satiričku kritiku, ali ipak nije pao u nemilost, nego je podupirala njegovu historijsku djelatnost, kad je izdavao vrijednu »Historijsku biblioteku«. Novikov je u Moskvi osnovao i tiskaru, da bi djelotvornije širio prosvjetu i napredne misli, ali ga je zavela prostodušnost i iskrenost, pa je u svojoj kritici bio još oštriji i neoprezniji, premda je carica poslije francuske revolucije ugušila svaku kritiku. Budući da se Novikovu nije moglo ništa konkretno dokazati, pozvali su ga pred duhovni sud,

129. od 267 stranica

gdje se morao opravdati i dokazati, da vjeruje u crkveni nauk. Međutim ga ni to nije preobratilo. Nepovoljno je prikazao historiju isusovačkoga reda, koji je carica zaštitila, kad ga je papa raspustio. U njegovu su ga nesebičnu radu oko prosvjete i blagostanja mnogi novčano podupirali, a rastao je i broj njegovih sljedbenika. Sve je to ljutilo caricu, koja se upravo razbjesnila, kad su joj dojavili, da se nasljednik Pavao približio slobodnim zidarima, Novikov je u njenim očima bio sad opasan po državu, pa ga je stala progoniti. Nije ga spasilo ni to, što se sve više odbijao od javnoga rada. Obijedili ga, da je »jakobinac«, što je dostajalo, da ga predaju upravnim vlastima, koje su ga same bez ikakva sudskoga postupka osudile na petnaest godina tvrđavnoga zatvora u Schlüsselburgu (1792). Poslije caričine se smrti doduše oslobodio, ali je zatvor toliko slomio njegovu volju, da je ostatak svoga života proveo u samoći.

I odnos između majke i sina nije bio srdačan, nije bilo međusobnoga razumijevanja, a Zubov je učinio sve, što je mogao, da ih odaleči. Katarinin se ljubavnik vladao drsko prema nasljedniku, postupao je bezobzirno kao svaki skorojević, koji je svjestan svoje moći. Pavlu je bilo osam godina, kad je dvorska revolucija podigla njegovu majku na prijestolje. Baka, carica Jelisaveta, razmazila ga, ali je majku i nehotice podsjećao, da je legitimni car, kome je ona otela krunu. Caricu stoga nije nikada ostavljao taj osjećaj, bojala se svoga sina i oštro pazila, da je ne bi zatekao i oborio s vlasti. Ljubila je svoje unuke, ali sina nije podnosila. I sve su se više razilazili u svim svojim nazorima o unutrašnjoj i izvanjskoj politici. Pavao je naslijedio vojničke sklonosti svoga oca, uzorom mu je bila pruska stroga služba i poslušnost, pa je i u izvanjskoj politici tražio oslon na Prusku. Protivnosti su se između majke i sina toliko zaoštrile, da je carica pomišljala, da mjesto Pavla imenuje svoga unuka Aleksandra nasljednikom. Međutim ju je 6. (17) novembra 1796. udarila kap, od koje je umrla u svojoj 68. godini života.

Katarina je svjesno i odlučno izgradila evropsko značenje ruske države, nastavila je rad, koji je započeo Petar Veliki. Carstvo je povećala, što opravdava njen pridjevak »Velika«. Njena je unutrašnja politika skrenula s putova naprednih ideja i zašla u krajnju reakciju, možda i ne toliko njenom voljom, koliko pritiskom same tadašnje ruske stvarnosti, a to će reći, diktatom svemoćnoga plemstva. Socijalno ustrojstvo, kako ga je utvrdila, održalo se još desetljećima XIX vijeka, dugim godinama, u kojima je plemstvo sačuvalo svoje povlastice, a seljaštvo ostalo bespravnim robljem. Iako je osnovala staleška zastupstva i uvela lokalnu samoupravu, nisu te naprednije ustanove krnjile moć centralne vlasti, tako da apsolutizam nije nigdje popustio, nego se samo vladareva volja provodila u novom obliku.

§ 4. Pooštreni apsolutizam za Pavla I (1796-1801)

Veliki knez-nasljednik Pavao Petrovič došao je na prijestolje kao car Pavao I, kad je navršio 43 godine svoga života. Taj je nepovjerljiv, bojažljiv i nervozan čovjek neočekivano preuzeo vlast u golemoj državi, premda ga je, tako reći još jučer, mladenački ljubavnik njegove stare majke duboko vrijeđao pred čitavim dvorom. Odgajao ga je Panin, koji se zauzimao za svoga štićenika i tražio, da postane carem poslije smrti Petra III Ni sama carica nije točno znala, tko je Pavlov pravi otac, da li Petar III ili Saltikov. Sposoban i marljiv dječak rastao je daleko od roditelja i razvijao se bez njihove ljubavi. Kad mu je poginuo otac, zamrzio

130. od 267 stranica

je svoju majku. U septembru 1773. oženila ga carica s princezom Vilhelminom od Darmstadta, koja je uzela ime Natalija Aleksejevna, ali je umrla već 1776. U njenoj je korespondenciji nasljednik našao pisma, koja su ga uvjerila, da je živjela u ljubavnim odnosima s knezom Andrejem Razumovskim, njegovim prijateljem iz djetinjstva. Pola godine poslije Natalijine smrti uzeo je würtemberšku princezu Sofiju Doroteju, koja je prešla na pravoslavlje i prozvala se Marija Feodorovna. Marija mu je 1777. rodila prvoga sina Aleksandra, a kasnije još tri sina i šest djevojčica. Katarina je oduzela roditeljima prvijenca Aleksandra i drugoga sina Konstantina (rođ. 1779) i sama ih odgajala. Nasljednički je par stanovao od 1782. kraj Petersburga u Gačini, koja je nekada pripadala Orlovu. Tu je Pavao vježbao svoje vojnike - sastavio je malu armiju, jer mu carica nije dopustila, da se miješa u državne poslove. Iako je znala, da voli vojsku, nije mu dala nikakva zapovjedništva, pa ni u turskom ratu. Pavao je godine 1781. proputovao Austriju, Italiju, Francusku, Njemačku, Holandiju i Švicarsku, gdje je u različnim društvima oštro napadao ruske mogućnike i prilike u svojoj domovini. Međutim je napetost između majke i sina dosegla svoj vrhunac i carica ga je htjela razbaštiniti, ali je iznenada umrla.

Kad je preuzeo vlast, započeo je temeljito mijenjati majčine ustanove i uredbe. Imao je dobru i čvrstu volju, ali mu je nedostajalo iskustva u državnim poslovima. Najprije je izmijenio vojničke uniforme, koje je uvela Katarina, i propisao nove prema pruskom kroju, a onda je na čitavu vojsku prenio oštru disciplinu, teški kazneni sistem, parade, manevre i igre, koje je u dugim godinama svoga neplodnog vojnikovanja iskušao na svojoj »gačinskoj armiji«. Zbog toga su mnogi plemići istupili iz vojske, a vojnici se bunili i bili nezadovoljni novim poretkom. Pače je i garda morala nositi »pruski perčin« gačinskih jedinica, kojima se nekada zbog toga smijala. Pavao je postavio časnike svojih jedinica, mahom ljude niskoga porijekla, kao nastavnike plemićkoj gardi. Novi je car toliko mrzio »jakobinstvo«, da je građanima zabranjivao, da se odijevaju po francuskoj modi, a svojim je vojnicama naredio, da na ulici svlače ljude, koji su nosili »frak«, prsluk i okrugao šešir. Tako je bez potrebe ozlovoljio sve krugove, pa nije čudo, što su ga ubrzo zamrzili. Bezobzirno je progonio sve, koji bi se usudili, da kritiziraju njegove izvanjske reforme - zbog neke je neoprezne primjedbe prognao sposobnoga i zaslužnog Suvorova. U drugu je ruku pomilovao sve one, koje je kaznila njegova majka, tako među ostalim Radiščeva, Novikova i Košćiuška. Uopće se čitava njegova djelatnost kao cara upravljala time, da radi protivno od onoga, što je radila njegova majka. Značajno je za toga štovatelja legitimnosti i autokracije, što je prenio tijelo svoga umorenoga oca iz Nevskoga samostana u »Zimsku palaču«, gdje ga je postavio uz Katarinin odar, a onda ih zajedno sahranio. Aleksej Orlov, ubojica njegova oca, morao je u svečanoj povorci nositi carsku krunu. Tako je Pavao izvanjskim znakom htio pokazati, da je naslijedio svoga oca, a ne svoju majku, koja je u njegovim očima bila uzurpatorica.

Pavao se svečano krunio u Moskvi 5. (16) aprila 1797. Katarinine je miljenike redom uklanjao, neke je i prognao, kao npr. Zubova, posljednjega ljubavnika svoje majke. Na sam je dan svoga krunisanja izdao ukaz, kojim je ukinuo vladarevo pravo, da imenuje svoga nasljednika. Nasljedstvo treba da je legitimno i ne zavisi o volji pojedinih careva, kako je to mislio Petar Veliki, kad je 1722. odredio, da vladar sam određuje, tko će ga naslijediti na prijestolju. Novi je red utvrdio, da sin nasljeduje oca, a ako car nema sina, naslijediti će ga najstariji brat. Ženska loza stječe pravo samo onda, ako je izumrla muška linija carske

131. od 267 stranica

dinastije. Car je vrhovni poglavar pravoslavne crkve, pa je mora priznavati i on i njegova žena. Pavao je uredio i položaj, posjed i dohotke velikih knezova i kneginja. Od svih se zakona pokazao ovaj kao najpozitivniji i najtrajniji. Posebnim je ukazom oduzeo plemićima neke povlastice, koje im je Katarina davala i kapom i šakom. Seljak je odsada radio na posjednikovu imanju samo tri dana, nedjeljama je i svecima bio posve slobodan. Caru međutim nije bilo toliko do toga, da pomogne seljaku, koliko, da se osveti plemstvu, a da mu je baš to bila prava namjera, vidi se po tome, što je svojim miljenicima darivao krunske seljake i tako razočarao seljački stalež, koji se ponadao, da će ga novi car osloboditi. Pavao je oštro kažnjavao sve buntovnike, koji su ustali protiv svojih gospodara i ponovno uveo tjelesne kazne za plemiće i svećenike. Ukinuo je staleške povlastice iz Katarinina doba, smanjio je broj gubernija i proveo jaču centralizaciju čitave uprave, koju je povjerio obnovljenim »kolegijima«. Ta je pooštrena centralizacija i sitničav birokratizam odgovarao duhu novoga cara, koji se zadovoljavao izvanjskom formom. Koliko je držao do carske časti, najbolje pokazuje njegova odredba, da svi, koji susretnu cara ili caricu, moraju sići s kola i pozdraviti ih na koljenima.

Tu je autokratska samosvijest dosegla granicu zdrava razuma. Nestalo je već blagotvorna utjecaja dvorske gospode Katarine Nelidove, kojoj se obraćala i sama carica u teškim časovima svoga bračnog života. Iako je bila popustljiva, produbljivao se jaz između carskih supruga, jer je Pavao i u obitelji tražio vojnički red i vjerovao različnim došaptavanjima dvorskih puzavih spletkara. Međutim je caricu najviše ojadio njegov odnos s Anom Lopuhinom. Car se nije nametao samo članovima svoje obitelji, nego je nevjerojatno grubo postupao i sa najvišim dostojanstvenicima. I svakoga je dana postajao sve nesnosniji autokrat u najgorem smislu te riječi. Tako je upravo on stvorio tip svemoćna »činovnika« i birokratizirao čitavu upravu.

Iako je imao vojničkih sklonosti, nije bio ratnik, jer je uvidio, da su prošli i uspješni ratovi iscrpli zemlju. Ali ga je natjerala mržnja i strah, da istupi protiv Francuske. Jakobinske se ideologije bojao toliko, da je zabranio studije u inozemstvu, pooštrio cenzuru, zatvorio tiskare i strogo nadzirao sve strance. Zbog svoje je miroljubivosti prekinuo ratnu pustolovinu u Perziji, ali je pristao uz neprijatelje pariškoga »Direktorija«, primio poslije mira u Campo Formiu emigrantske trupe, koje je vodio Condé protiv svoje domovine, dao utočište Luju XVIII u Mitavi i tako izazvao republiku. Bit će, da tim njegovim postupcima nije upravljala samo mržnja, nego i politički razlozi, jer se Francuska bavila mišlju, da obnovi Poljsku. Kad je Bonaparte zaprijetio Malti, odobrio je Pavao malteškim ivanovcima, da u Volinju osnuju priorat svoga reda i sam primio čast njihova velikoga meštra (1797). Tako je pravoslavni vladar postao zaštitnik katoličkoga reda i njegova posjeda, što je odobrio i papa, jer se ponadao, da će se tako lakše sjediniti obje kršćanske crkve. Međutim je Napoleon osvojio Maltu i protjerao ivanovce. Kad je pošao protiv Egipta, izmirila se Rusija s Turskom, pa su njihove flote zajednički operirale protiv otoka u Jonskom moru (1798). Iduće je godine otposlao jaku vojsku u gornju Italiju, gdje je Suvorov imao mnogo uspjeha u svojim operacijama. Druge su se ruske čete borile pod zapovjedništvom austrijskoga nadvojvode Karla, a poslao je i znatnu pomoć Englezima. Tako se Pavao našao u zajedničkom frontu s Austrijom, Engleskom i Turskom protiv Francuske. Austrijanci su se pobojali Suvorova i njegove genijalne strategije, a kako su pored toga htjeli požeti plodove ruskih pobjeda, to su

132. od 267 stranica

nagovorili Pavla, da pobjedničkoga vojskovođu makne iz Italije i pošalje u Švicarsku, gdje je Massena nametom potukao nadvojvodu Karla i ruske pomoćne trupe, kojima je zapovijedao Rimskij-Korzakov. Ali su Austrijanci u Švicarskoj toliko zabrazdili, da ni Suvorov nije mogao odlučnije zahvatiti i popraviti položaj savezničkih trupa. Pavao je konačno prozreo austrijsku i englesku politiku, pa je u početku 1800. razvrgao koaliciju protiv Francuske. Sad mu se Napoleon učinio pravim čuvarem reda u Francuskoj, pa se u sebi izmirio s tim »nametnikom«, neprijateljem revolucionarnoga jakobinskog duha. Napoleon je i sam spretno prišao caru i ponudio mu Maltu, koju su međutim zaposjeli Englezi. Tako je Pavao ustao otvoreno protiv svojih dosadašnjih saveznika. Poveo je trgovački rat protiv Engleske i dogovarao se s Napoleonom, da zajednički pođu protiv demokratskih Otočana. Zbog te je promjene Pavlovih nazora u izvanjskoj politici morao Luj XVIII odseliti iz Rusije. Carevi su miljenici, osobito Rostopčin, koji je vodio izvanjsku politiku, nagovorili cara, da prihvati »Nordijski sistem« i da povede pregovore s Pruskom, Švedskom i Danskom. Ta se politika uvela bez nasljednika Aleksandra, kome Pavao nije vjerovao, jer ga je Katarina voljela i htjela mu ostaviti krunu. Sinovi su drhtali pred ocem, koji je bio pravi bjesomučnik.

I u izvanjskoj se i unutrašnjoj politici sve više osjećala careva nepostojanost i razdražljivost: čas je trijezno rasuđivao događaje, čas se opet zanosio fantastičnim planovima kao npr. u pitanju malteškoga reda. Tako je u smislu svoje nove francuske orijentacije pomišljao na diobu Turske, u kojoj bi osim Rusije sudjelovale i Francuska i Austrija. U februaru je 1801. otpremio svoje Donske Kozake, da osvoje Indiju i tako zadaju odlučan udarac Engleskoj. Međutim taj kozački pohod nije bio nikako pripravljen, nije bilo jasna plana, pače ni dovoljno geografskih karata, a pored toga je i vrijeme bilo vrlo nepovoljno. Tako je čitav pohod završio na Volgi.

Engleskoj diplomaciji, prirodno, nije bila po volji nova careva politika. Pred kraj 1799. dogovarao se engleski poslanik sir Charles Whitworth s potkancelarom Nikitom Paninom, nećakom Pavlova odgojitelja i bivšega kancelara, kako će svrgnuti neumjenljiva cara. S tom se namjerom složio i nasljednik Aleksandar. Osobito je aktivan bio grof Petar von der Pahlen, koga je car tek nedavno imenovao vojničkim guvernerom u Petersburgu i šefom tajne policije. Engleski je poslanik okupljao nezadovoljnike na ruskom dvoru, pri čemu mu je pomagala njegova ljubavnica Šerebcova, sestra prognanoga Platona Zubova. Carevi su postupci doista opravdavali mišljenje dvorskih krugova, da je duševno obolio, što se urotnicima učinilo najboljim razlogom, da ga svrgnu s vlasti. Kad su Englezi osvojili Maltu, morao je Whitworth doduše otputovati iz Rusije, ali ga je o događajima na dvoru obavještavala gospoda Šerebcova, koja je poticala urotnike i prikupljala sve nezadovoljnike. Kad je car opazio, da se Paninova politika približava Engleskoj, prognao ga je na njegov posjed kraj Smolenska, a i inače je svojim čestim i iznenadnim odlukama zbunjivao urotnike. Međutim Pahlen nije gubio glave, spremao je državni udar promišljeno, hladno i bezobzirno, pa mu je pošlo rukom, da ukloni s važnih položaja i neke careve ljubimce. Na početku se 1801. car nastanio sa svojom obitelji u Mihajlovskom dvoru, koji je bio prava srednjovjekovna tvrđava. Sa članovima je svoje obitelji postupao osobito grubo i naročito vrijeđao caricu, jer je javno živio s Lopuhinom, koja se tada već udala. U to je vrijeme boravio na dvoru princ Eugen Würtemberžki, caričin nećak, koga je car toliko zavolio, da ga je htio oženiti sa svojom najmilijom kćerkom Katarinom i ostaviti mu prijestolje. Time bi Pavao povrijedio zakon, koji

133. od 267 stranica

je izdao, da spriječi carevima, da samovoljno imenuju svoje nasljednike. Sad se Pahlen u dogovoru s Aleksandrom odlučio na djelo. Aleksandar je u svemu pristao uz urotnike, ali je tražio, da poštede život njegova oca. I doista, bio je posljednji čas, jer je car već dočuo, da će izvesti državni udar u noći 11. marta, kad je u dvoru stražarila četa semjonovske gardijske pukovnije, koja je bila sklona urotnicima. Oko pedesetak je ponajviše pijanih časnika prodrlo u carski dvor. Vodio ih je Pahlen, koji je bio potpuno trijezan. Cara su zatekli u krevetu i primorali ga, da se odreče prijestolja. Kad je general Bennigsen uzeo carev potpis i izašao iz spavaće sobe, oborio je Nikolaj Zubov cara, a knez ga Jasvil ugušio.

§ 5. Duhovni život

Samo je donekle ispravno, što se uzima, da se s Petrom Velikim započela nova perioda ruske povijesti. Znamo, da je i prije Petra Rusija bila u živim odnosima sa Zapadom, iako je tad uglavnom poprimala tehničke tekovine i izvanjske oblike društvenoga života. Doduše, bilo je i dubljega duhovnog dodira, ali taj nije zahvatio šire slojeve, nego samo pojedince. I sam je Petar živio na staroruski način, ali je svoju zemlju tehnički evropeizirao i nametnuo joj način zapadnoga kulturnog života. I tad su to ponajviše bili izvanjski oblici, ali i ti su Rusima značili mnogo, jer nisu navikli, da razlikuju sadržaj od oblika, jer je izvanjski izričaj u staroruskoj kulturi bio prisno povezan sa samim sadržajem, samim duhovno-religioznim doživljajem. Zbog drugačijih su običaja i načina odbacivali strane utjecaje i prezirali evropski Zapad. Time, dakle, što je Petar pobijao te izvanjske izričaje, pogodio je i sam stari ruski duh i tako utro put evropskim kulturnim nazorima. Petar je upravo gradio na starim evropskim utjecajima, oživio ih i ojačao, pa njegovo doba i ne znači oštru granicu između novoga i staroga, nego prijelaz, postepeno slijevanje dvaju razdoblja.

Kao što je Petar na socijalnom području svojim »Popisom rangova« stvorio novo plemstvo, tako je slomio i moć pravoslavne crkve, kad je ukinuo patrijarhat i osnovao »Sinod«. Crkva je otada služila ruskome carstvu, birokratizirala se i postala sredstvom unutrašnje politike, što ju je udaljilo od naroda. Zbog formalnih promjena u crkvenim tekstovima, zbog drugačijih riječi i znakova, koji nisu dirali dogme i vjersku srž, izbio je u XVII vijeku crkveni raskol. Rusko se religiozno osjećanje nije nikako moglo izmiriti s novim propisima, nije ga shvaćalo, pa se narod odbio od službene crkve i cezaropapizma i pristao uz staru vjersku predaju i stare običaje. I Petrove su reforme izazvale različne sektaške pokrete, u kojima se iživljavao ruski radikalizam, koji je optuživao službenu crkvu, da je izdala pravu vjeru i nauku. Umjereni su raskolnici pridržavali svećenstvo, »popovščinu«, ali se borili s teškoćom, kako da osnuju legitimnu hijerarhiju. Mnogi su niži popovi pristupili »raskolu«, ali nije bilo biskupa, koji su imali pravo da posvećuju svećenstvo. Rusi su u vjekovnim borbama s utjecajima katoličke crkve naučili, da čuvaju svoju vjeru do u posljednje konsekvencije, a pored toga im je nekako u prirodi, da u životu i u najmanjoj sitnici provedu svoja teoretska načela. Tako je u doba, kad se Bizant iz političkih razloga približio Rimu, bilo u Rusiji ozbiljno i iskreno pitanje vjerske savjesti, može li, smije li bizantski patrijarh posvećivati pravovjerne svećenike. U tim se borbama neobično istančao vjerski osjećaj, a teologijske su rasprave i doskočice zaokupljale interes najširih narodnih slojeva, snažnije nego ikada na evropskom Zapadu. Prema tome je znak silne careve moći, što njegovi zahvati u crkveni život i reforme

134. od 267 stranica

nisu izazvali otvorenu pobunu, nego samo tiho nezadovoljstvo. Doduše, ukidanje ruskoga patrijarhata nije došlo iznenada, nije nikoga zateklo. Kad je u oktobaru 1700. umro stari patrijarh Adrijan, imenovao je car Štefana Javorskoga namjesnikom, ali nije čekao, da se sastane »Sinod« i da mu predloži drugoga patrijarha. Pored te je samovolje bila i druga, jer Javorskij uopće nije postao patrijarh, nego samo generalni vikar ruske crkve za sva duhovna i religiozna pitanja, dok su sve ostale poslove rješavale svjetovne vlasti. Tako je u decembru 1700. ukinut patrijarhat, pa se nije moglo vratiti Filaretovo ili Nikonovo doba - premda je i tada patrijarh imao posve drugi položaj i značenje, no što ga je imao rimski papa. Filaret i Nikon samo su pojedinci, koji su u osobitim i prolaznim prilikama izdizali crkvu iznad države i tražili, da se svjetovna vlast podredi duhovnoj.

Značajno je za odnos između crkve i države u Petrovo doba, što je zamjenik Javorskij doduše isticao zahtjeve nekadašnjih patrijarha, pristajao uz careve neprijatelje, odbijao njegove reforme i sprečavao, da se ostvare, ali se nije usudio, da prihvati otvorenu borbu, iako ga je podupirao carević i pomogli mu i svećenici i laici. Uz Petra je pristalo samo nekoliko uglednih svećenika, među njima Teofan Prokopovič, začetnik sinodalne crkvene misli, koji je i u drugim svojim teologijskim nazorima bio blizak protestantizmu. Petar je ipak postupao mudro, nije buntovnoga zamjenika Javorskoga učinio mučenikom, nego mu popuštao, pače se s vremena na vrijeme s njim i posavjetovao u nekim crkvenim pitanjima.

Ta su duhovna razračunavanja našla odjeka i u tadašnjoj literaturi. Kijev i Ukrajina bili su posrednici između Istoka i Zapada, pa nije čudo, što su i Javorskij i Prokopovič, predstavnici obih protivnih struja u ruskom duhovnom životu, bili Ukrajinci.

Za Petra Velikoga započelo se i novo doba za jezik i književnost. Dotada je književni jezik bio donekle rusificiran crkvenoslavenski jezik, koji su donijeli još za Vladimirova doba južnoslavenski svećenici i monasi. Taj se jezik kasnije ukočio, što je posve odgovaralo nepokretnosti u crkvenom, duhovnom i kulturnom životu. Petar je Veliki proputovao otvorenim očima napredne evropske zemlje, promatrao je i učio posve drugačije, nego moskovski poslanici, koji su ponosno odbijali sve evropske tekovine, bojali se dodira s nečistim Zapadom i živjeli u osami na svoj gotovo orijentalni način. Nova je prijestonica bila na moru, što je unijelo svježine i proširilo vidike. Kad je Petar podredio crkvu svjetovnim vlastima, oslobodio je i jezik crkvene stege i tako pobudio novu književnost, koja se stala zanimati za sve bogatiju svjetovnu problematiku. I kao što je sam upoznao zapadnu kulturu, nastojao je, da je upoznaju i njegovi podanici. Slao ih je u Evropu, a strance je pozivao u Rusiju, da budu učitelji i nosioci novoga duha, navjestitelji novoga doba. Njegova se burna narav nije zadovoljavala polaganim napretkom, želio je brz preokret čitava života, pa je radio prenaglo i prema tome često bez uspjeha. Nije mnogo mario za umjetnost, zanimala su ga praktična pitanja, što je poticalo i književno stvaranje, koje je polazilo od prakse i obrađivalo tehnička, gospodarska i politička pitanja. Petar je pred svoju smrt izradio plan o »Akademiji« (1725) i namijenio joj zadatak, da se bavi više praktičkim znanjem i primjenom, nego čistom naukom. »Akademiju« je osnovala carica Katarina I 21. XII 1725. Budući da nije bilo udžbenika za nova naučna područja i za potrebe moderne nastave, prevodila se stručna djela iz zapadnoevropske literature, osobito za brodarstvo i nauku o utvrđivanju.

Car je čitavom prosvjetnom sistemu dao drugi biljeg. Dotada je služio crkvenim potrebama, pa se isticao vjerski odgoj, a odsada treba da se obrati ovom svijetu, da sprema

135. od 267 stranica

stručnjake za različna područja državnoga života. I doista je to bila duhovna revolucija, koja ipak nije uzbudila ruski narod, jer je u svojoj golemoj većini bio nepismen, bijedan i zarobljen seljak. Ipak je taj prevrat u prosvjetnom sistemu velik i značajan, ma koliko je zbog osobitih ruskih prilika trebalo još dosta vremena, da zahvati čitav život i donese ploda.

U jugozapadnim se krajevima moskovske države školstvo počelo jače razvijati već u drugoj polovini XVI vijeka. Tu je metropolit Petar Mohila godine 1631. osnovao kijevsku akademiju. Sličan su zavod osnovali i u Moskvi (1687), a ta se slavensko-grčko-latinska akademija kasnije razvila u crkvenu »Duhovnu akademiju«. Pored nje je bio najviši svjetovni zavod »Petersburška akademija nauka« sa sveučilištem i gimnazijom. U XVIII su vijeku osnovali mnogo svjetovnih škola, među kojima je najznačajnije sveučilište u Moskvi (1755). S novim je školama procvala i svjetska literatura, koja se razmahala i sve više potiskivala crkvenu književnost. Iako je krug obrazovanih ljudi bio prilično malen, dokazuje sve veći broj novih štamparija, da su ojačale duhovne potrebe, da je bilo sve više čitatelja. Veliki su događaji za Petrovih ratova pobudili zanimanje za suvremenost, pa su 1703. izašle prve novine »Ruskie Vjedomosti«. Već je i prije toga bilo različnih obavijesti, koje su davali pojedini »prikazi«, a širili se i pisani izvještaji o domovini i inozemstvu - ali je sad car organizirao redovnu novinsku službu. Kad se već tako duhovni život obratio svjetovnim potrebama, prirodno je, što je car nastojao, da pregradi zastarjeli crkveni jezik, odnosno, da ga zamijeni živim narodnim jezikom. Između crkvene je i svjetovne književnosti nastao još veći jaz, kad je tešku i zakučastu staru azbuku prepustio crkvi, a za svjetovnu književnost stvorio lakše i čitkije pismo (1708). To je prema latinskim pismenima prerađeno građansko pismo »graždanskaja azbuka« ostalo uglavnom sve do danas.

Međutim u to veliko političko doba nije bilo velikih pisaca, iako je Petar književnike poticao i podupirao. Unapređivao je i kazalište, koje je na dvor uveo već car Aleksej Mihajlovič (1672). I tu je Petar tražio pouku i zabavu. Prvo državno kazalište za tragedije i komedije osnovala je carica Jelisaveta (1756).

Stari se moskovski duh tako održao samo u crkvi, u mišljenju i kulturnom stilu širokih slojeva i među malograđanstvom. Gornji su slojevi ponešto prenaglo primili izvanjske oblike društvenoga života, što je ipak oslobodilo ženu orijentalne skučenosti, uvelo je u javni život, gdje je uskoro sudjelovala u kulturnom stvaranju. Prevodi su stranih priručnika o profinjenom društvenom saobraćaju poučavali rusko društvo o običajima na zapadnim kraljevskim i aristokratskim dvorovima. Tako je pomalo nestajalo stare jedinstvene narodne kulture, rusko se društvo razdijelilo i kao da je imalo dva lica. Narod je čuvao staro pjesništvo i razvijao sve njegove forme, iako se i tu počeo osjećati nov način života, koji je tražio svoj poetski izričaj (vojničke i mornarske pjesme). Bilo je to doba, kad je i opet oživio junački ep i historijska pjesma, jer su Petrova djela i ratnički uspjesi oduševljavali narodne pjevače i davali dovoljno sadržaja. Štošta je prodrlo i iz književnosti gornjih slojeva u malograđansku i narodnu poeziju. Viši su se krugovi doduše približavali zapadnoj klasici, ali su i oni voljeli čitati stare pučke knjige i lakrdije, kojima su se zabavljali građani. Sa Zapada je došlo mnoštvo pustolovnih, ljubavnih i viteških romana, koji su pobuđivali fantaziju, ali su i poučavali, jer se radnja u tim romanima događala u dalekim, nepoznatim krajevima. Tako se pomalo oslobađala svjetovna književnost, iako nije bilo talentiranih pisaca, pa se uglavnom čitali prevodi stranih djela. Duhovnički je stalež bio kulturno najjači i najdjelotvorniji za

136. od 267 stranica

Javorskoga i Prokopoviča, a poslije toga vrhunca opada njegovo značenje u ruskoj književnosti: svećenike zamjenjuju svjetovnjaci.

Tadašnja ruska duhovnost odiše hladnim militarizmom, jer se pokrenula u merkantilističko doba, koje joj je dalo svoj biljeg. Svjetovna je obrazovanost bila još premlada, da stvori značajnija umjetnička djela, da razvije ukus i osvijesti promatrače, pa iako su se događaji prestizali, nije bilo značajnih historika, koji bi ih pravo ocijenili. Opisi, dnevnici i putopisi trijezni su i suhoparni kao čitavo to doba. Ali to su bili tek počeci, trebalo je vremena, da se protivne struje smire i stalože, trebalo je da se srodi i poveže novo sa starim i tako izgradi složenija duševnost, koja će u budućnosti naći svoj primjeren izričaj.

Tek se u drugoj četvrtini XVIII vijeka javili značajniji pisci, ma da se još i tada ne može govoriti o samonikloj ruskoj umjetnosti. Knez Antioh Dmitrievič Kantemir (1708-1744), sin gospodara Kantemira, prvi je značajniji pjesnik toga doba. Bio je vrlo obrazovan i odlično poznavao zapadnu književnost. Svoje je satire spjevao ugledavši se u Horaca i Boileau-a, a prevodio je i s francuskoga (Montesquieu). Tako se nova ruska književnost oslonila na Francuzu i staroklasičnu, nestalo je staroruske svjetovne književnosti, javio se klasicizam. Kantemir je preuzeo stari silabski stih, koji se odomaćio u ruskom pjesništvu već od XVI vijeka, ali su već Tretjakovskij i osobito Lomonosov u svojim teoretskim raspravama upozorili, da je taj stih jednoličan i predložili, kako da se promijeni, da bi bio primjereniji ruskom jeziku. Tadašnja je francuska književnost bila prva u Evropi, pa je posve prirodno, što je i u Rusiji imala jači utjecaj od njemačke (Gottsched, Klopstock). U ruski su duhovni život uskoro prodrle i racionalističke prosvjetiteljske ideje. Lomonosov je bio pristaša Wolffove filozofije, ali su baš te napredne misli naročito za Katarine II osvijetlile rusku stvarnost i otkrile rak-ranu ruskoga društva: seljaka-roba. Tu je ujedno i iskon svih problema, koji će još dugo zaokupljati interes ruskih pisaca i obilježiti svojom bolnom crtom literarno stvaranje nekolikih pokoljenja.

Duhovni su razvitak onoga doba osobito unapređivali Mihajlo Vasiljevič Lomonosov (1711-1765), Vasilij Kirilovič Tretjakovskij (1703-1769) i Aleksandar Petrovič Sumarokov (1718-1777). Tretjakovskij se konačno poslije dugih godina putovanja u inozemstvu smirio kao profesor na Petersburžkoj akademiji. Bio je plodan dvorski pjesnik, koji je spremao ode za svečane događaje i lakše i vedre pjesme za dvorske zabave. Njegovo značenje nije toliko u velikom broju njegovih pjesničkih djela, koliko u nastojanju, da ruski književni jezik približi narodnom govoru, da ga očisti od tuđica i da nespretni silabski stih po kvantitetu zamijeni »tonskim« stihom. Sumarokov je bio osrednji pjesnik kao i Tretjakovskij, ali mu je velika zasluga, što je nacionalizirao rusko kazalište. Petar Veliki je 1702. osnovao u Moskvi kazalište, na kome su isprva njemački glumci prikazivali strana djela: njemačka, francuska i talijanska. Malo po malo potiskivali su ruski glumci njemačke, a pored drame javila se opera i balet. Strana su se djela prikazivala u prijevodu, ali je taj bio tako loš, da ga je publika jedva razumijevala. Sumarokov je nastojao, da ruskom kazalištu stvori i rusku dramu, i to ne samo po jeziku, nego i po sadržaju. U tom su ga nastojanju podupirali Tretjakovskij i Lomonosov. Sumarokov je prihvatio Boileau-ove teorije, kao i Gottsched, pa je tražio tri pseudoklasična jedinstva, a u svakoj drami od pet činova pobjedu dobra nad zlim.

Nove je putove ruskoj književnost utro Lomonosov, ribarski sin s Bijeloga mora. Težio je za znanjem još kao mladić, kad je kao ribar provodio težak i mukotrpan život u svome selu.

137. od 267 stranica

Bio je neobično nadaren i univerzalan, u književnosti je zaorao duboku brazdu ne samo svojim teoretskim raspravama, nego i samim pjesničkim djelima. Njegova je gramatika ruskoga jezika u ono doba prvoklasno djelo, a lijepu je književnost podijelio u tri grane, prema svojoj nauci o tri stila: uzvišenom, srednjem i niskom. Tek ako uočimo, kako se malo ljudi prije Lomonosova naučno bavilo ruskim jezikom, moći ćemo pravo ocijeniti njegovo djelo. Iako su svi osjećali razlike između crkvenoslavenskoga jezika i živoga narodnog govora, nije nitko pravo znao, u čemu su te razlike. Lomonosov je kao učenjak istraživao ruski jezik i odredio mu mjesto među evropskim jezicima, osobito slavenskim. Na osnovi je svojih istraživanja odijelio ruski jezik od crkvenoslavenskoga, osamostalio ga i oslobodio ukočenih i teških formula stare crkvene književnosti. Njegovi su akademski drugovi bili ponajviše Nijemci, koji su se bavili čistom naukom, dok je on sav svoj naučni rad uložio za duhovni napredak ruskoga naroda. U odama i drugim pjesničkim djelima primijenio je svoje teorije, njegovi su stihovi gipki, živi – pjesme su toga profesora kemije prave umjetnine, jer nije kovao stihove kao njegovi prethodnici i suvremenici, nego je snažnim jezikom izricao svoje misli i doživljaje. Kao sveobuhvatan je genij otkrio nove vidike gotovo na svim područjima duhovnoga života, bio je pjesnik, govornik i naučenjak, a kao historik jasno je spoznao značenje svoje zemlje i svoga naroda.

Vasilij Nikolajevič Tatiščev (1686-1750) prikazao je rusku historiju do »smute«. U svojem djelu nije navodio samo izvanjske događaje, nego se osvrtao i na kulturna nastojanja i geografske prilike. Zbog slobodoumnih nazora, koje je stekao na svojim putovanjima po različnim evropskim zemljama, nisu ga suvremenici shvatili, pa je njegova historija Rusije izašla tek dva decenija poslije njegove smrti.

Katarinino je doba još više ojačao francuski utjecaj. Za Petra je u Rusiji vladao njemački duh, ali su se već za Jelisavete osjećali francuski nazori. Duhovna sloboda, koju su očekivali od Katarine II, ubrzo se pretvorila u reakciju, njen se prosvijećen apsolutizam premetnuo u svojevoljan despotizam. Tko se u prvim godinama njene vlade pridružio filantropskim i slobodno zidarskim idejama, skupo je to kasnije platio. Dovoljno je, da podsjetimo na Novikova, Radiščeva i druge. Gotovo se čitava ruska književnost sad povela za francuskim ugledom. Bilo je značajnih pisaca komedija, ali su se ovi oprezno sustezali, da prikažu suvremene prilike. Knez Knjažnin je pisao komedije glatka stiha i lijepa jezika, ali je suviše ozbiljno shvatio caričine nazore o slobodi, pa je time priredio sebi i svojoj pokroviteljici, kneginji Daškov, podosta neugodnosti. Fonvizin (1745-1792) je najbolji komediograf Katarinina doba, kao pjesnik fabula istaknuo se Ivan Ivanovič Hemnicer (1745-1784), a Deržavin (1743-1818) je čuven zbog svojih svečanih oda. Sve pjesničke vrste imale su u to doba svojih značajnih predstavnika, iako je Katarinina tiranija sprečavala slobodnu misao i slobodnu riječ.

Nova se epoha započela s Nikolajem Mihajlovičem Karamzinom (1765-1826), koji je ostavio dubok trag u ruskoj kulturi i kao pjesnik i kao naučenjak. Stvarao je i u XIX vijeku kao i Deržavin, ali je njegov rad udario temelje novom razvitku, dok je Deržavin samo predstavnik doba, koje je tada već izdisalo. Karamzin se ugledao na Hallera, Gessnera, Wielanda, Herdera, Schillera, Lavatera i na engleske pisce, pa je potisnuo francuski »pseudoklasicizam« i uveo u rusku književnost englesko-njemački »sentimentalizam«. Trijezan je racionalizam uzmaknuo pred kultom osjećajnoga srca: Voltaire se poklonio

138. od 267 stranica

Rousseau-u. Karamzin je u svojim »Pismima ruskoga putnika« prikazao doživljaje i utiske sa svoga putovanja po Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Tu se još osjeća filantropski kozmopolitizam slobodnih zidara, kojima je bio blizak, ali im nije pristupio. Karamzinova su djela mnogo čitali, jer je pisao jednostavnim, prirodnim jezikom, klonio se svake kićenosti, zamjenjivao tuđice dobrim narodnim riječima i gotovo posve izbacio crkvenoslavenski jezik. Nije pretjerano, ako ustvrdimo, da je naučio Ruse, kako se piše čistim i pravilnim ruskim jezikom. Za Aleksandra I postao je Karamzin dvorskim historikom. Posljednje mu je djelo »Povijest ruskoga carstva« (1816). U tom je snažnom, monumentalnom naučnom djelu prikazao rusku historiju od početaka, i to na osnovi dokumenata, koje je našao u državnim arhivima.

Petar Veliki je pokrenuo nov duhovni život, koji se razvijao kroz čitav XVIII vijek, ma koliko ga i pritješnjavala despotska samovolja. Bilo je, prirodno, mnogo nasljedovanja francuskih, njemačkih i engleskih uzora, ali su duhovni i umjetnički pokreti evropskoga Zapada odjekivali i u Rusiji i sve je više otkidali od staroga, gotovo orijentalnoga života. Kako je u to doba Rusija postala i moćna evropska sila, to su se i sve širi i širi narodni slojevi obraćali prema Zapadu. U XIX će vijeku Petrovo carstvo dobiti svjetsko značenje, a sve slobodniji će ruski duh stvarati djela, koja će svojim utjecajima utvrditi njegovo značenje za opće kulturno stvaranje i vratiti Zapadu ono, što je njihov tvorac nekada pozajmio.

Četvrto razdoblje - Rusija kao svjetska sila

§ 1. Aleksandar I (1801-1825)

Petar Veliki je povezao interese svoje zemlje s težnjama evropskih sila, što je omogućilo Katarini II da još više proširi područje carske politike, koja će se od početka XIX stoljeća, osobito zbog Napoleonovih ratova, uplesti u sve svjetske događaje te vrlo često o njima i odlučivati. Ali će to isticanje vanjske moći potisnuti sva unutrašnja teška pitanja, iako novi vladar nije bio reakcionar kao njegov otac, jer su ga po želji njegove bake odgajali u naprednom duhu francuskoga prosvjetiteljstva. Njegov ga je odgojitelj La Harpe mogao pretvoriti i u republikanca, što je i sam bio, a sigurno mu to Katarina ne bi zamjerila.

Aleksandar I bio je vrlo živa duha, bistra razuma, dobroćudan i vrlo lijep, pa su ga zavoljeli svi društveni slojevi, a kako je usto bio i liberalan, očekivalo se, da će iz temelja izmijeniti unutrašnju politiku. I doista, Aleksandar je započeo vrlo liberalno kao i njegova baka, ali ga je razvitak ruskih društvenih prilika, osobito poslije 1812, preobrazio tako, da je završio kao apsolutni despot. Tvrda očeva narav, opasna sumnjičavost i sve češće bijesne provale primorale su ga, da se uvije u sebe i da sakrije svoje prave nazore i osjećaje. I nije se tako pretvarao samo pred ocem, nego i pred svemoćnim posljednjim ljubavnikom svoje bake, premda ga je donekle zaštićivala njena ljubav. Prema tome je njegov liberalizam bio više vanjska maska nego pravo uvjerenje, a to je svoje namješteno lice lako promijenio i odbacio neke političke sanjarije, jer je u dnu svoje duše bio trijezan, realistički politik.

Aleksandra je duboko potresla urota protiv njegova oca Pavla I Sigurno nije želio, da mu urotnici ubiju oca, ali kako je znao za urotu i u njoj sudjelovao, posumnjala je to i njegova

139. od 267 stranica

majka pa ga držala krivcem i začetnikom očeva umorstva. U Rusiji je doduše bilo vrlo malo ljudi, koji su žalili za pokojnim carem, ali je sigurno njegovu sinu bilo vrlo nezgodno i teško, kad je prvi put primio carske počasti. Službeno su javili, da je Pavao I umro od kapi, a Aleksandar je u svom manifestu obećao narodu, da će vladati u duhu svoje bake Katarine II I doista je izdao mnogo propisa, koji su odisali slobodarskim duhom i u svemu bili protivni starom omraženom režimu. Tako je pomilovao kažnjenike, koje je Pavao samovoljno bacio u tamnicu, obnovio je privilegije iz godine 1785. i primio one činovnike i časnike, koji su napustili državnu službu zbog Pavlovih prestrogih i uvredljivih naredaba. Ukinuo je sve mjere, koje su sprečavale vanjsku trgovinu, putovanja u inozemstvo i knjižarstvo, ublažio je cenzuru, a policiji oduzeo neograničenu vlast, koju je imala za prošloga režima. Svećenstvo je pridobio time, što je poništio Pavlovu odredbu, po kojoj su ih vlasti smjele tjelesno kažnjavati, a ostale je staleže smirio, jer im je podijelio neke administrativne povlastice i vratio samoupravu. Nije čudo, što je slobodoumni, mladi i lijepi car time na juriš osvojio srdaca svojih podanika, kojima se, prema tiranskom ocu, učinio pravi »anđeo« - kako su ga zvali u krugu njegovih najbližih pouzdanika. Tako su se oko njega skupili mnogi drugovi iz mladosti, koje je rastjerao njegov nepovjerljivi otac. Među tim mu je prijateljima bio najmiliji mudri poljski knez Adam Czartoryski, koji je prozreo Aleksandrov dvojaki karakter, pa su nam stoga njegove »Uspomene« dragocjeno vrelo. U tom su krugu carevih pouzdanika bili i grof Stroganov, njegov bratučed Novosilcev i grof Kočubej. Car ih je odmah pozvao u Petrograd, jer su svi bili u inozemstvu osim Stroganova. Pavlove su ubojice - Pahlen, Zubov, Jasvil i Bennigsen, koji je bio vrlo sposoban vojnik - međutim ostali na svojim mjestima, da čuvaju nov poredak. Aleksandar je pozvao i Panjina iz progonstva i povjerio mu, da vodi rusku vanjsku politiku. Međutim careva majka nije mirovala; zahtijevala je, da car ukloni urotnike i ubojice, a pomogao joj je i La Harpe, tako da ih je car u jesen prognao, ali je poštedio Bennigsena. Upravu su zemlje sad preuzeli iskusni državnici iz Katarinina doba: Troščinskij, Savadovskij, Deržavin i drugi. Ipak su najutjecajniji bili oni njegovi prijatelji iz mladih dana, koje je u šali nazivao »Intimnim komiteom« i pri tome aludirao na francuski Odbor za javno blagostanje. S tim je mladim ljudima pretresao sve svoje često nedozrele i nejasne planove. Uz te mlade i moderno obrazovane ljude skupili se oko cara i drugi pouzdanici i pobočnici kao: Uvarov, Kamarovskij, Volonskij i Dolgorukij, koji je bio osobit carev miljenik. Te su se dvije grupe razilazile u svojim mišljenjima, a osim njihova utjecaja bilo je još i drugih. Aleksandar se pouzdavao i u Alekseja Andrejeviča Arakčejeva, koji je nekada bio časnik u »gačinskoj vojsci« njegova oca. Arakčejev, surov, neotesan i nasilan, posve se priljubio Pavlovoj, samovolji i stegi, pa ga je taj tiranin neobično volio. Kako je nekada nastojao da nasljedniku olakša tešku službu u očevoj vojsci, to mu je sad Aleksandar bio zahvalan, cijenio njegovo poštenje i vjernost, ali je i odviše držao do njegovih savjeta, koji su mu kasnije bili na štetu i nesreću. Mnogi su iskusni senatori bili istaknuti protivnici Intimnoga komiteta, tako da su savjeti mladih naprednjaka nailazili na velike zapreke, koje car često nije uklonio, jer se povodio i za drugim mišljenjima.

Senat inače nije imao velikog autoriteta, jer ga je oslabila već Katarina II Uopće je Aleksandar u upravi naslijedio priličan nered. Pavao je donosio nove naredbe, koje su bile protivne caričinim, tako da je često dolazilo do sukoba i proturječja, što je rastočilo čitav upravni sistem. Često se nije znalo, koji uredi imaju pravo rješavati neka važna pitanja, pa ih

140. od 267 stranica

stoga i u najodlučnijim časovima nije nitko rješavao. U Komitetu prijatelja živo se raspravljalo o upravnim reformama, a uz to i o pitanju »otroštva«, ali ni u jednome ni u drugome nije bilo neke konačne odluke, pa je u glavnom ostalo sve pri starom. Car se bojao, da radikalnim rješenjem ne izazove plemstvo, koje bi sigurno ustalo protiv svih promjena, jer bi oštetile njegove interese. Tako se u te složene probleme zahvatilo samo površnim i nedostatnim mjerama: zabranili su građanima prodavati zemlju zajedno s »otrocima«, a ukaz od 20. februara (4. marta) 1803. dopustio je posjednicima da pretvore svoje kmetove u slobodne seljake i da im uz neke određene uvjete predaju i zemlju. No na taj se način oslobodilo tek vrlo malo otroka, iako je ukaz u početku uzbudio sve posjednike.

U državnoj je upravi Aleksandar ponajprije utvrdio položaj senata (u septembru 1802), premda mu nije dao onu vlast, koju je tražio. Senat je sad nadzirao opću upravu, ali nije imao prava inicijative i nije bio vrhovna pravna ustanovi. Inicijativu je davao sam vladar. Senat je primao izvještaje i opravdanja raznih ministara, koji su po Aleksandrovoj odredbi zamijenili Pavlove »kolegije«. Takvih je ministarstava bilo osam: rata, mornarice, vanjskih i unutarnjih poslova, financija, pravde, trgovine te narodne prosvjete, odgoja mladeži i nauke. Kraljevi su prijatelji postali ministri ili ministarski pomoćnici. Ministri su vijećali na svojim posebnim sjednicama, ali su bili i članovi senata, kome su bili odgovorni.

Odgovorni su ministri i njihovi uredi posve nadomjestili stare »kolegije«, a po svojim su funkcijama bili mnogo nalik na zapadnoevropske ustanove. Pored ministarskoga vijeća ostao je kao savjetodavni organ senat i Komite prijatelja, kojega članovi nisu bili nikome odgovorni, ali su kao ministri sudjelovali u javnoj upravi i tako morali opravdavati svoje postupke pred senatom. Poslije 1802. sastajao se taj komite sve rjeđe, ali je Aleksandar ukazom od 11. (23) aprila 1801. ukinuo Državni savjet, koji je osnovala Katarina, a mjesto njega uveo Stalni savjet dvanaestorice dostojanstvenika, koje je car imenovao. Stalni savjet se bavio novim zakonskim prijedlozima i važnijim državnim poslovima, a dužnost mu je bila da prihvaćene prijedloge podnosi caru, koji će donijeti konačnu odluku. Budući da taj savjet nije imao određena mjesta u upravnom sistemu, a njegove odluke nisu ni u čemu vezale cara, to je bio, kao i Komite prijatelja, privatni vladarev savjetodavac. Prema tome je bilo više takvih organa, što je unosilo zbrku i pometnju, jer su ministri mimoilazili senat ili odugovlačili rješenja, samo da ne moraju opravdavati svoje odredbe i postupke. Senat je tako s vremenom izgubio svoje značenje.

Uskoro je oslabio i utjecaj Komiteta prijatelja - koji su sad kao ministri imali prilike da svoje teoretske nazore okušaju i u praksi - jer se u najbližoj carevoj okolini sve više isticao grof Mihajlo Mihajlovič Speranskij, prvi carev pomoćnik. Speransikij je bio sin seoskoga svećenika, pitomac, a kasnije i učitelj u duhovnom seminaru, čovjek rijetkih sposobnosti, vrlo obrazovan i praktičan. Grof Kočubej, ministar unutarnjih poslova, i njegov pomoćnik grof Stroganov uzeli su Speranskoga kao pročelnika svoje kancelarije, jer su opazili njegove sposobnosti. Uskoro ga je primijetio i Aleksandar, kome su se svidjeli njegovi jasni i izvrsni izvještaji, pa ga je pozvao kao savjetnika i povjerio mu, da izradi nacrt za opću državnu upravu, jer se u tom pitanju njegovi prijatelji nisu nikako mogli složiti. Speranskij je doista po svojoj filozofijskoj i pravnoj obrazovanosti kao i po upravnoj praksi bio sposoban da riješi taj težak zadatak. Mnogo je razmišljao o ustrojstvu ruske države i htio nekako primijeniti Napoleonove javnopravne principe. Pošao je od podjele vlasti: zakonodavnu će vlast vršiti duma,

141. od 267 stranica

poslanička komora, izvršnu ministarsko vijeće ili upravni senat, a najviša će sudska vlast biti u rukama senata. Tim vrhovnim ustanovama odgovarat će u gubernijama, okruzima i volostima odijeljene mjesne vlasti. U dumi najmanje upravne jedinice, »volosti«, treba da sudjeluju svi posjednici, pa i oni najmanji, a bit će i zastupnika slobodnih i državnih seljaka. Dume najmanjih jedinica slat će svoje predstavnike u dume svojih okruga, okružne dume u gubernijske, a ove u opću državnu dumu. Državna duma ima zakonodavnu i financijsku vlast pa donosi i državni proračun. Ministre imenuje car, ali oni opravdavaju zakonitost svojih postupaka pred dumom. Carska vlast ima svoj birokratski organ u »kabinetu«, koji će upućivati ministre, kako treba riješiti neka osobita pitanja, iako ministri nisu tek carevi savjetnici, nego izvršni organi carevih odluka, dužni da vladaru podnose osobno svoje izvještaje. Taj je prijedlog iz godine 1810/11. isticao carevu vlast, a po tome, kao i po svome čitavom duhu, odaje, da se Speranskij ugledao u Napoleona. Iako je careva vlast bila apsolutna, njegova je samovolja svedena strogim propisima u pravni poredak, kako je to slično proveo i Hardenberg u svojim upravnim reformama.

Prema Napoleonovu Državnom savjetu imao je i Aleksandar Carsko vijeće kao savjetodavni organ, u kome su sudjelovali najviši državni dostojanstvenici. 1. (13) januara 1810. sazvao je car to vijeće od 35 članova, no ono je bilo tek upravno-pravno savjetodavno tijelo i nije imalo vlasti, koju mu je namijenio Speranskij. Sjednicama je prisustvovao i sam car, ali se nikako nije mogao odlučiti, da u svemu prihvati i ostvari, što mu je Speranskij predložio. Speranskij je postao državni tajnik u Carskom vijeću. Godine 1811. reorganizirao je car ministarstva, a pri tome se potpuno udaljio od njegova prijedloga: ministarstva su još jače razgraničena, a osnovana su i nova. Ministarsko vijeće, u kome je sad bilo jedanaest ministara, zadržalo je svoju vlast i značenje u državnoj upravi, jer Speranskij nije više mogao skršiti otpora i ministre podrediti vrhovnoj zakonodavnoj ustanovi.

Speranskij je bio i na čelu komisije, koja je imala zadatak da reformira građansko pravo i donese prijedlog novoga zakonika. I tu se Speranskij ugledao na francuski zakonik i preuzeo mnogo toga iz Napoleonova Codea. Ruske su pravne ustanove bile zastarjele i nepotpune, a Speranskij je, pretrpan poslom, morao raditi ubrzano i u glavnom sam, jer nije imao dovoljno školovanih suradnika. Prijedlog nije izašao iz Carskoga vijeća, jer je, prirodno, imao mnogo nedostataka, koje su napadali njegovi brojni neprijatelji. Mnogi su mu zavidjeli, što se iz sitnih prilika uzdigao do careva prvoga ministra, dok su ga drugi mrzili, jer je bio prijatelj naprednih Francuza. I jedni su i drugi nastojan da ga omraze caru i obore s vlasti. Plemstvo je bilo protiv njega zbog carskih odredaba, po kojima su dvorski časnici mogli napredovati, samo ako su uistinu izvršili svoju dužnost u vojsci ili građanskoj službi. Te su odredbe ukinule posljednje ostatke baštinjenih plemićkih prava po rodu; sad nije odlučivalo porijeklo, nego sposobnosti i zasluge. Pored toga tražilo se od viših činovnika opće i posebno školovanje; tko je htio viši položaj u državnoj službi, morao je položiti ispite i dokazati, da ima znanja, koje se moglo steći samo dugogodišnjim radom. Ali svi su napadaji bili uzalud, car se još uvijek pouzdavao u Speranskoga i slušao njegove savjete naročito u vanjskoj i unutarnjoj politici i financijskim pitanjima, koja su bila vrlo teška, jer je zemlju pritisnula kriza zbog kontinentalne blokade. Kad je Speranskij predložio, da se uvedu progresivni porezi i tako država riješi financijske nevolje, ustalo je protiv njega utjecajno plemstvo. Budući da je careva najmilija sestra Katarina Pavlovna, koja se udala za oldenburškoga kneza, bila

142. od 267 stranica

protivnica svih reforama, a oštro ih napao i Karamzin u svojoj spomenici, to je Speranskij izgubio svoj utjecaj, na kome mu je Arakčejev toliko zavidio. Neprijatelji su se poslužili svim sredstvima, da mu oduzmu vlast, pa su ga pred carem obijedili, da je u potajnom dogovoru s Napoleonom. Car je doduše znao, da je upravo ta kleveta potpuno neosnovana, ali je povjerovao, da javnost traži, da otpusti Speranskoga. Možda ga je na tu odluku potaknulo i to, što je Speranskii neoprezno sudio o samom caru; govorio je, naime, da Aleksandar nema dovoljno znanja, a to je povrijedilo njegovu taštinu. Tako je iznenada Speranskomu oduzeo vlast i prognao ga najprije u Nižnjij Novgorod (april 1812), a onda u Perm. Međutim je ipak 1816. postao guverner u Penzi, a 1819. generalni guverner u Sibiru, gdje je proveo upravne reforme. Godine 1821. vratio se u Petrograd kao član Carskoga vijeća. Time se završilo njegovo djelovanje u državnoj upravi, reakcija je započela - pobijedili su »Starorusi«.

Pad je dotada svemoćnoga ministra bio vanjski znak, da je završio period frankofilske politike. Aleksandar je već od samoga početka želio da vlada u miru pa je izbjegavao sve sukobe: napustio je Maltu i njen viteški red, uklonio sve opreke i približio se već zbog starih trgovačkih odnosa Engleskoj, a kasnije i Austriji. Njegovi su prijatelji bili skloni Engleskoj, a osobito ministar vanjskih poslova Aleksandar Voroncev i njegov brat Semjon, koji je bio poslanik u Londonu. Car je to lakše skrenuo pravac svoje vanjske politike, što se upravo tada zaključio englesko-francuski mir u Amiensu (1802). Bonaparte je već kod same urote protiv Pavla I prozreo englesku igru pa se pobojao, da će Rusija promijeniti svoje držanje. Njegov je pohod protiv Egipta jasno pokazivao, da je spremio Engleskoj udarac na njenu najosjetljivijem mjestu. Zbog toga je i nastavio svoju orijentalnu politiku, a mislio je, da će privući Rusiju, ako joj predloži, da podijele Tursku. Međutim je car volio kao susjeda nemoćnu Tursku nego nemirnu Francusku i pojačanu Austriju, koja bi svakako morala dobiti svoj dio. Tako je Aleksandar odbio Napoleonovu ponudu, ali se nije jasno odlučio, na koju će stranu. U jednu se ruku bojao francuske orijentalne politike, što ga je približilo Engleskoj, dok se u drugu slagao s Napoleonom u turskom pitanju pa je u tom smislu sklopio s Francuskom ugovor u novembru 1804. Pruski se kralj Fridrik Vilim III kolebao, pa ga nije ni Aleksandar mogao nagovoriti, da se priključi tome ugovoru. Međutim se car predomislio pa je u aprilu 1805. ugovorio s Engleskom, da će očuvati Tursku. Tu je promjenu izazvalo više uzroka: spremao se treći koalicioni rat protiv Francuske, a osim toga je Aleksandra osobno povrijedila Napoleonova samovolja u Njemačkoj i Italiji. Ali to nije sve. Nasljednik bolesnoga Voronceva, carev prijatelj poljski knez Adam Czartoryski držao je, da će i bez Napoleonove pomoći obnoviti Poljsku, a petrogradsko se društvo uzbudilo, kad je dočulo, da je Napoleon dao uhititi i ustrijeliti kneza Enghiena. Napetost je između Rusije i Francuske dosegla vrhunac, kad je Napoleon na protestnu notu o tom nasilju u svom odgovoru zlobno aludirao na umorstvo Aleksandrova oca. Tako je bilo posve prirodno, što su prekinuli diplomatske odnose i opozvali svoje poslanike.

Rusija, je zahvatila u rat tek godine 1805, kad je Napoleon potisnuo Austrijance u Moravsku, gdje su se ruske čete sjedinile s austrijskim. Saveznici su se tu posvađali zbog teškoga snabdijevanja, što je bio loš početak zajedničkih operacija. Cara je silno potresao strašan poraz kod Austerlitza, jer je osjećao, da je i on donekle kriv tome neuspjehu. Njegove su se čete povukle u Rusiju, ali nije sklopio mira s Francuskom. Sad se politička situacija izmijenila: koalicija se raspala, Pruska je pala u francusko političko ropstvo, a Austrija se

143. od 267 stranica

odijelila od Rusije. Engleska je doduše pobjedom kod Trafalgara sačuvala gospodstvo na moru, ali je Napoleon, koji je proširio svoju vlast na Balkanu i tako se opasno približio Turskoj, ostao gospodar evropskoga kontinenta. I u ratu 1806-1807. pomogao je Aleksandar pruskom kralju, kad je već bio na izmaku svojih snaga. Rusku je vojsku kod Eylaua vodio Bennigsen, a ta je bitka po prvi put uzdrmala vjeru, da je Napoleon nepobjediv. Saveznici su ipak izgubili odlučnu borbu kod Friedlanda (14. juna). Bennigsen je 22. juna sklopio primirje, a poslije toga su se oba vladara sastala na splavi na Njemenu kraj Tilzita (25. juna). Aleksandar je sad promijenio svoju prusku politiku, jer je njegov brat Konstantin tražio, da Prusku prepusti njenoj sudbini. Car se približio Francuzima i zbog neprijateljskoga držanja Turske i Perzije, koja se ohrabrila stalnim Napoleonovim borbama protiv Rusije. I Napoleon je imao razloga da zatraži rusko prijateljstvo. Trebao je jakoga saveznika u svojoj borbi protiv Engleske, koja je uvukla i nordijsike države u savez protiv Francuske. Kako je Aleksandra razljutio engleski egoizam, nije imao nikakvih obzira, ali se ipak zauzeo za Prusku, koliko je samo mogao.

Tilzitskim je sporazumom, koji je izmijenio dotadašnju rusku politiku, Aleksandar priznao sve Napoleonove promjene u Evropi, a odlučio je da bude »sekundant u borbi protiv Engleske«. Rusija se obvezala, da će ga pomagati u ratu protiv Engleske, ako bi njeni napori, da dođe do mira između Francuske i Engleske, ostali bez uspjeha, a pristala je također da se priključi i »kontinentalnoj blokadi«. Oba su se cara dogovorila, da će u ratu protiv Engleske okupiti sve kontinentalne sile. Tim su se sporazumom donekle uredili i odnosi s Turskom, ali balkansko pitanje, koje je Rusiju najviše zanimalo, nije ni sad izvedeno na čistac. Car se morao odreći Carigrada, a njegove su čete morale napustiti Vlašku i Moldavsku. Opasno je bilo po sve tri države, koje su podijelile Poljsku, što je Napoleon iz pruskoga dijela stvorio Varšavsku veliku vojvodinu i dao je wettinskoj dinastiji, a ujedno joj obećao, da će je spojiti sa Saskom koridorom preko Šleske. Kako je nad Pruska bila vrlo malena, nije bio nikakav osobit gubitak, što je Aleksandar dobio Bialystok, da zaokruži svoj posjed.

Tako su Rusija i Francuska podijelile Evropu: Aleksandar je vladao na istoku, a Napoleon na zapadu, ali se po rješenju turskoga pitanja vidjelo, da Napoleon u tom savezu ima prvenstvo. Zbog toga su se u Rusiji razvile dvije političke struje koje su se razilazile u ocjeni rusko-francuskoga saveza. Da li je Rusija što dobila, kad je francusko prijateljstvo platila engleskim neprijateljstvom? Careva je majka osobno bila neprijateljica te nove politike. Aleksandar je morao izmijeniti i svoje ministre, pa je grof Rumjancev preuzeo ministarstvo vanjskih poslova (1807). Svoj su utjecaj izgubili i stari carevi prijatelji, koji su bili skloni Engleskoj, a neki su zbog svoga protivljenja pali i u nemilost, kao npr. grof Kočubej, koji je morao predati ministarstvo unutarnjih poslova knezu Alekseju Kurakinu. Svome je miljeniku Arakčejevu car povjerio ministarstvo rata (1808).

Uz Englesku su ostale Danska i švedska. Švedski je kralj Gustav IV Adolf uporno odbijao da se priključi kontinentalnoj blokadi. U Tilzitu je Napoleon svratio Aleksandrovu pažnju na Sjever, gdje bi Rusija mogla steći novih područja, osobito u Finskoj. Rusija je povela diplomatsku akciju, da privuče Švedsku u savez, ali kako kralj nije nikako htio napustiti Englesku, provalile su ruske čete u februaru 1808. u Finsku, iako car nije navijestio rat. Budući da je bila zima, prešla je ruska vojska smrznut Botnijski zaljev, osvojila Alandsko otočje i spremala se da napadne švedsku obalu. Švedska je bili primorana da sklopi mir ti

144. od 267 stranica

Frederikshamu (u septembru 1809). Rijeka Torne je sad obilježila novu granicu između obiju država, a Finska je pripala Rusiji. Finski su se zemaljski staleži sastali u Borgi, gdje se pojavio i Aleksandar sa sjajnom pratnjom, u kojoj je bio i Speranskij. Tu je održao prijestoni govor (28. marta 1809). Drugoga je dana svečano izjavio, »da ne će dirati vjeru, zemaljske zakone, povlastice i prava svih staleža kao i svih stanovnika velike kneževine«. Finskoj je kao velikoj kneževini obećao poseban položaj i široku samoupravu, na što se sabor poklonio caru i pozdravio ga izričito kao »ruskoga cara i finskoga velikog kneza«. Prema tome su i svi prijedlozi finskoga guvernera dolazili neposredno caru, bez posredovanja ruskih ministara. Speranskij je dobio nalog da, sastavi iscrpni izvještaj o Finskoj. Što je car odabrao Speranskoga, Napoleonova poštovatelja, nije nikakvo čudo, jer je poslije Tilzita postao samostalniji u svojim političkim odlukama, a držao se francuske linije i protiv volje svojih prijatelja i protiv javnoga mišljenja ruskoga naroda.

Francusko-rusko prijateljstvo mutilo je tursko pitanje, jer je Rusija od 1806. do 1812. gotovo neprestano bojevala s tim svojim starim neprijateljem. Dunavske kneževine. Vlašku i Moldavsku, prepustio bi bio Napoleon Rusiji, ali je za uzvrat tražio, da se Pruskoj oduzme Šleska, što bi je još više oslabilo. Međutim Aleksandar nije pristao, da se pruskom kralju otme ta zemlja, a bojao se i neposrednoga francuskog susjedstva. Tako car nije mogao ozbiljno računati, da će dobiti turski posjed i likvidirati evropsku Tursku, iako je Napoleon predlagao zajednički pohod protiv Indije. Da ga namami, neobavezno mu navijesti diobu Turske. U tom bi odlučnom udarcu protiv Engleske sudjelovala i Austrija, koja bi također dobila svoj dio kod te diobe. Događaji su na pirinejskom poluotoku primorali Napoleona, da na neko vrijeme odgodi taj svoj plan. Teške su borbe za oslobođenje od Napoleonova jarma započele ustankom Španjolaca, koji su zarobili generala Duponta (u julu 1808), i predajom francuske armije u Portugalu, gdje su je pritisnuli Englezi. Zbog toga je Napoleon odlučio da se sastane s Aleksandrom i riješi sva politička pitanja, u kojima su se razilazili.

Sastanak je bio u Erfurtu, a trajao je od kraja septembra do polovine oktobra 1808. Vanjski sjaj nije mogao prikriti tešku Napoleonovu zabrinutost. U razgovorima je s Aleksandrom brzo opazio, da se taj inače podatljivi čovjek izmijenio poslije Tilzita: imao je svoje određeno mišljenje, kod kojega je ustrajao, ma koliko se Napoleon trudio da ga pridobije. Opreke između Francuske i Rusije nisu bile samo političke naravi, nego i gospodarske, jer je Rusija teško podnosila pritisak kontinentalne blokade. Plodine i ostali pretičak ruske proizvodnje nisu imali tržišta, otkada je prekinuta trgovina s najboljim kupcem. Zbog toga su stradali i ruska trgovina i posjednici, a smanjili se i poreski prihodi, što je oštetilo opće državne financije. Papirnatoga je novca bilo sve više, cijene su rasle, a narod postajao sve nezadovoljniji. Na cara je djelovalo i Talleyrandovo došaptavanje, da je francuski narod protiv ratovanja, a pošao je i tako daleko, da je Aleksandru predložio savez s Austrijom, koji bi primorao Napoleona, da se odreče svojih ratnih planova. Tako je Aleksandar imao na erfurtskim pregovorima jasnu političku liniju. Kad je Napoleon naišao na nepopustljiv otpor, pristao je, da Rusija uzme dunavske kneževine, a on da opozove svoje čete iz Pruske, kojoj će dati i financijske olakšice. Napoleonov je »istočni plan« propao, a mjesto odlučnoga pohoda protiv Engleske zaokupio ga španjolski rat. Gubitak je bio i veći. Aleksandar se politički oslobodio, francuski mu car nije više bio autoritet, ma koliko se Speranskij trudio da kuje planove prema Napoleonovu uzoru.

145. od 267 stranica

Da se Aleksandar promijenio, ne razabira se samo u pismima, koja je pisao Napoleonu, nego i u njegovoj sve većoj političkoj samostalnosti. Započeo je pregovore s Austrijom i Pruskom, koje su se naoružavale i spremale rat protiv francuskoga cara, Austrija je započela rat u aprilu 1809, a kako su ruske trupe prepolagano i gotovo tek formalno dolazile u pomoć svome francuskom savezniku, to je Napoleon kod Asperna izgubio svoju prvu bitku. Iako je Napoleon konačno dobio rat, nije se raspala habsburška monarhija, kako se to bojao Aleksandar, ali je izgubila neka područja, koja je morala predati Varšavskoj velikoj vojvodini i Rusiji. Rusko je držanje u tom ratu međutim pokazalo, da su ohladnjeli odnosi između saveznika, a to se potvrdilo i time, što je Aleksandar dobio tek neznatnu odštetu za pomoć svome savezniku. Savez tek što se nije raspao, jer je Napoleon povećao Varšavsku vojvodinu, što je bilo protiv ruskih interesa. Tako se već tada moglo slutiti, da nije daleko vrijeme, kad će izbiti rusko-francuski rat. Raspoloženje je širokih narodnih slojeva u Rusiji tražilo, da se car odreče Napoleona, a taj je zahtjev dobio gotovo religiozno značenje. U decembru 1806. proglasio je Sveti sinod u svome manifestu Napoleona antikristom i istaknuo zadatak pravovjerne Rusije i njezina Bogom blagoslovljena cara. Jednostavna se vjera ruskoga naroda nije mogla izmiriti s tilzitskim sporazumom, kojim je započela politička suradnja između zaštitnika svetoga pravoslavlja i antikrista, lažnoga Mesije na francuskom prijestolju. Zbog toga su odbijali i Speranskoga i njegove reforme, jer su bile prožete Napoleonovim duhom.

Sad, kad se slomio tilzitski sistem, ukazala se nova, strašna ratna opasnost. Godina 1810. znači veliku prekretnicu - dosadašnji se saveznici stali spremati na rat. Francuzi su pomicali svoje garnizone sve više na istok, a Rusi su na zapadu početkom 1812. postavili dvije armije: jednom je zapovijedao Barclay de Tolly, a drugom knez Bagration, oba iskusna i sposobna vojnika. Nijedna strana nije napadala, ali se položaj svakoga dana sve više zaoštravao. Car je 1811. zabranio uvoz francuske robe i tako započeo trgovački rat. Uz to je odbacio trianonsku tarifu (5. avgusta 1810), koja je pojačala kontinentalnu blokadu. Rusija je konačno završila sedmogodišnji rat s Turskom i sklopila mir u Bukureštu (u maju 1812), kojim je dobila Besarabiju, dok je Napoleon bio i dalje vezan ratom u Španjolskoj. Napoleon je u maju stigao u Dresden, a Aleksandar je već u aprilu došao u Vilnu, gdje su ga okružili bjegunci i zastupnici svih naroda i država, jer su se pouzdali, da će ih osloboditi nasilnoga francuskog uzurpatora. Aleksandar je postao nadom čitave Evrope, da, čitavoga svijeta.

Speranskij je nekako prije mjesec dana morao napustiti svoje mjesto, a tad je ojačao utjecaj Napoleonova neprijatelja baruna von Steina, koji je oko polovine mjeseca juna na svoj jasan i odlučan način jačao cara, da ustraje kod svoje odluke. 24. juna 1812. prešle su jake francuske snage, kojima su zapovijedali Davout, Ney i Oudinot, preko Njemena. Napoleon je započeo vojnu, a nije navijestio rata. Obje ruske vojske, preslabe da se odupru, okoristile se širokim ruskim prostorom i stale na prokušani skitski način bez boja uzmicati u unutrašnjost. Barclay je bio vrhovni zapovjednik obiju armija, od kojih se jedna kretala iz Vilne, a druga iz volinjskoga Lucka prema Smolensku, gdje su se sjedinile. Nekadašnji je francuski maršal Bernadotte, koga su Švedi izabrali svojim kraljem, već ranije upozorio rusko vodstvo, da će im takav uzmak biti od velike koristi. Aleksandru je u aprilu 1812. uspjelo da pridobije Švedsku, koja se konačno posve odrekla Finske, ali se spremala da Danskoj otme Norvešku. Tome se rusko-švedskom savezu nedugo zatim pridružila i Engleska. Tako se Rusija riješila brige, koju joj je prije zadavao njen susjed na sjeveru.

146. od 267 stranica

Napoleon je znao, da će rat s Rusijom biti vrlo težak, pa se dobro spremio. Svi njegovi vazali, dakle i Austrija i Pruska, morali su odaslati pomoćne čete. Ruski su generali isprva obescjenjivali moć svoga protivnika, koji je navalio velikom vojskom, a i vrhovno zapovjedništvo nije bilo jedinstveno, jer su se u njemu ukrštavali različni utjecaji, koji su djelovali na Aleksandra. Međutim Napoleon nije mogao zaustaviti Barclaya niti spriječiti kneza Bagratiana da se sjedini s vrhovnim zapovjednikom. Tako je već u samim početnim operacijama izgubio mnogo ljudi, konja i materijala, i to ponajviše zbog loših ruskih cesta, nevremena i slabe opskrbe. Rusi su opet na stalnom uzmaku gubili vjeru i oduševljenje, s kojim su pošli u taj »rat za domovinu«. Barclay je stoga morao popustiti i pružiti neprijatelju bitku kod Smolenska. Napoleon je to jedva dočekao, htio je »ubrzanim zaobilaznim pohodom« presjeći Barclayu dalji uzmak prema Moskvi, opkoliti ga i primorati na predaju. Ali je Barclay spoznao njegove namjere pa se u posljednji čas dohvatio ceste, a Francuzima prepustio Smolensk, koji je gorio (18. avgusta). No daljnji se uzmak učinio svim Rusima, pa i knezu Bagrationu, pravom izdajom Nijemaca, koji su zapovijedali ruskom vojskom. Barclay, Livonac švedskoga porijekla, bio je kriv toj nedaći pa je pao u nemilost. Car je predao vrhovno zapovjedništvo Kutuzovu, kome je tada bilo 67 godina. Ali je i Kutuzov uzmicao do Borodina i usput palio sva sela i gradove. Kod Borodina se zametnula neobično krvava bitka (7. septembra), gubici su na objema stranama bili neobično veliki, ali nijedan od oba prilično jednaka protivnika nije mogao izvojštiti odlučne pobjede. Ipak se Kutuzov odlučio da uzmiče i dalje, pače da bez borbe napusti i Moskvu, kako mu je to predložilo ratno vijeće, u kome su među ostalima bili i Barclay i moskovski generalni guverner grof Rostopčin. Rusi su uzmaknuli do Rjazana, jer su računali, da će u dubokoj unutrašnjosti lakše popuniti svoje prorijeđene čete. Taj je uzmak iz posve vojničkih razloga dirnuo ruske patriotske osjećaje, jer je Moskva bila izručena na milost i nemilost neprijatelju. Napoleon je 14. septembra ušao u staru rusku prijestonicu, a nadao se, da će sad Aleksandar popustiti i sklopiti mir. Stanovništvo je pobjeglo iz grada, a za dva dana planuo je požar (16-19. septembra), koji je uništio gotovo sve gradske četvrti. Tko je zapravo podmetnuo požar, ne zna se pravo ni danas, ali se opravdano sumnja, da je to učinio grof Rostopčin, kome obično pripisuju to djelo.

Aleksandar se našao u velikoj neprilici, jer su mu prigovarali patriotski krugovi, koje je vodila njegova sestra Katarina. Željeli su uspjehe, a mjesto pobjeda dočekali su poraze - neprijatelj je sve dublje prodirao u zemlju, a vojska je sramotnim uzmacima gotovo nečasno prepuštala domovinu, slabila vjeru i vrijeđala narodni ponos. Mnogi su izgubili svaku nadu i pomišljali na mir, za kojim je međutim najviše čeznuo sam Napoleon. Aleksandar je bio protiv Napoleona i protiv mira, a u tome ga je podupirao Stein, koji je u Rusiji razvio veliku političku djelatnost protiv Francuske. Stein je mislio, da neprijatelju treba spriječiti priljev novih četa iz južne Njemačke i Napoleonu presjeći uzmak u Francusku. Ali car je odlučio drugačije. Naredio je, da se pojačaju oba ruska krila, kako bi svojim prodorima obuhvatila neprijatelja i opkolila čitavu francusku vojsku.

Napoleon je uzalud čekao, da će započeti mirovni pregovori, kojima ga je Kutuzov na razne načine mamio i tako ga dugo zadržavao. Francuskoj je vojsci bilo iz dana u dan teže, jer je nedostajalo namirnica, a već je nastupila i kasna jesen. Njeno je desno krilo, gdje su bile Schwarzenbergove austrijske trupe, moralo uzmaknuti do Brest-Litovska, jer su ih pritisnule

147. od 267 stranica

premoćne ruske snage. A i ruska je sjeverna armija, kojom je zapovijedao Wittgenstein, započela življim operacijama. Napoleon je morao napustiti Moskvu u drugoj polovini mjeseca oktobra, jer mu je središte poslije ruskih uspjeha na krilima bilo i previše istaknuto. Bilo je već prekasno, nije mogao uzmaknuti u redu, a stradale su mu i zalaznice u krvavim okršajima. Kozaci su ga stalno uznemirivali, a oprezni ga Kutuzov pratio u stopu i čekao, da mu zada odlučan udarac. U novembru je započela oštra zima, konji su pogibali, cesta se zakrčila, a bokovi su bili otvoreni i u sve većoj opasnosti. Velika se armija topila kao snijeg na suncu i domala se smanjila na šestinu ruskih snaga. Iz Moskve je pošla najprije jugozapadno, ali su je Rusi potisnuli i bacili prema Smolensku, odakle su se ostaci slavne Napoleonove vojske dogurali do Berezine. Rijeku su prešli u teškim bojevima (26-28. novembra) i strašnim naporima, ali se ono nekoliko tisuća, kojima je posrećilo da krenu na zapad, raspršilo u gomile bez reda i discipline. Bile su to hrpe nemoćnih jadnika, a nikako sređene jedinice iskusnih ratnika. Napoleon je ostavio vojsku i požurio se u Pariz (5. decembra) da osigura svoju vlast. »Rat za domovinu« završio se na ruskom zemljištu, neprijatelj je bio protjeran, a pobjedu je izvojštio čitav ruski narod, koji je sudjelovao i u neregularnim okršajima.

No car je tražio borbu do kraja, htio je da oslobodi Evropu i svijet Napoleonova gospodstva, a Rusiju da aktivnom politikom učini prvom svjetskom silom. Nije li time napustio svoju dotadašnju politiku unutarnje obnove, unutarnjega jačanja svoje zemlje? Novi ga je politički ideal naveo, da proširi zapadno područje na poljsku štetu, jer je samo tako mogao stvoriti dovoljno čvrstu osnovu, da se miješa u zapadnoevropska pitanja. S carevom se politikom mnogi nisu slagali, a naročito joj se protivio vrhovni zapovjednik Kutuzov. Po njegovu je shvaćanju Rusija izvršili svoj zadatak; protjerala je neprijatelja, dalji rat nema nikakva smisla, donijet će više štete nego koristi. Ali je konvencija u Tauroggenu (Pošerun 30. decembra), koju su sklopili York, zapovjednik pomoćnih pruskih četa na lijevom francuskom krilu, i Dibič, Wittgensteinov zamjenik, ojačala volju da se rat nastavi. I samo je po tome samovoljnom i upravo nedopuštenom postupku patriotskoga generala Yorka dobio i neodlučni pruski kralj svoju zemlju. Konvencija je, naime, ponukala Aleksandra, da jamči pruske granice, iako je odlučio da Pruskoj oduzme samostalnost, jer je pomagala Napoleonu. Stein je sad nastavio svoj rad u Istočnoj Pruskoj, a kralj se Fridrik Vilim III spasio u Breslavi. 28. februara 1813. potpisan je u Kališu rusko-pruski savezni ugovor, a taj je odredio, s kolikim će snagama obje zemlje sudjelovati u daljnjem ratu, i ujedno riješio sva teritorijalna pitanja. Napoleon je sad nastojao da pridobije austrijsku pomoć za svoju novu vojsku, koju je podigao iscrpivši gotovo posljednje ljudske rezerve francuskoga naroda. Rusku-pruskom se savezu pridružila Engleska i Švedska. Veliki je savez protiv Napoleona vodio Aleksandar i njegov glavni štab, u kome mu je bio glavni savjetnik grof Nesselrode, kasniji ministar vanjskih poslova. Umorni je i ostarjeli Rumjancev izgubio svaki utjecaj.

15. je marta car ušao u Breslavu. Kozaci su oslobodili Berlin i Hamburg. Pruske su se čete ponajviše borile u sklopu šleske armije, kojom je zapovijedao Blücher. Vrhovni je zapovjednik savezničkih trupa isprva bio Kutuzov, a kasnije Wittgenstein, ali je taj položaj Rusija predala Schwarzenbergu, kad je Austrija poslije dugih pregovora konačno pristupila saveznicima. Bitka kod Leipziga (16, 18. i 19. oktobra 1813) značajna je prekretnica u pokretu; Napoleona kao da je ostavila ratna sreća.

Budući da je Aleksandar utjecao na Schwarzenbergove odluke, to je njegov boravak u

148. od 267 stranica

glavnom štabu otežavao vojničke operacije. U političkim je pregovorima, koji su vođeni još za ratovanja u godini 1814, ruski car tražio, da se Napoleon obori s vlasti; bio je mnogo odlučniji od Austrije, koja bi mu dopustila da vlada, u Francuskoj, ali se ipak protivila njegovoj prevlasti u Evropi. Švedi su već 1814. ušli u Holstein i u kratkom zimskom ratu svladali Dansku, koja se morala odreći Norveške. Prema ugovoru s Aleksandrom pripadala je Norveška Švedskoj kao naknada za Finsku.

Napoleon nije mogao spriječiti saveznike, da pođu na Pariz. 1. marta 1814. utvrdile su u Chaumontu na Marni tri kontinentalne sile i Engleska savez, koji će biti jamac evropskoga mira: vojske četiri sila čuvat će kontinentalni mir dvadeset godina. 31. marta ušli su Aleksandar i Fridrik Vilim III u Pariz, a kad su Luju XVIII predavali vlast, zahtijevao je ruski samovladar, da se u Francuskoj uvede konstitucionalna monarhija. Evropa se riješila Korzikanca, francuska je moć bila skršena, njeno je carstvo propalo, i to ponajviše naporom ruskoga naroda i odlučnim zalaganjem njegova cara.

Evropa je izgubila ravnotežu, Napoleon je poremetio sve stare odnose, a sad je trebalo sve iznova urediti i izbrisati tragove njegove vlasti. Da bi se riješila sva teška pitanja, sastali su se njemački knezovi i ministri većih evropskih sila u Beču. Rusiju je u početku toga kongresa zastupao Nesselrode, koji je Metternichu prepustio glavnu riječ, što je zadovoljilo Austriju. Bilo je mnogo teških pitanja, ali je najteže bilo prusko i poljsko. Aleksandar je i nadalje provodio svoju evropsku politiku pa je tražio, da se obnovi Poljska, kojom bi on vladao. Njegovu je težnju podupirao i knez Adam Czartoryski, koji se i opet približio ruskom caru. Kako bi takvim rješenjem Pruska izgubila neka poljska područja, Aleksandar je predlagao, da Fridrik Vilim dobije naknadu u Saskoj. Kontinentalne se sile nisu nikako mogle složiti, izbio je tako žestok razdor, da se umalo nisu zaratile. Tom se neslogom okoristio Napoleon, koji se vratio u Francusku i vladao kao car 100 dana. Kad su četiri velike sile doznale, da se Napoleon iskrcao, okanile se svađe i opet se složile protiv zajedničkoga neprijatelja. Kod Waterlooa je Napoleon izgubio bitku i slobodu: Englezi su ga otpremili na Sv. Helenu i dobro čuvali. U drugom je pariškom miru (30. maja 1814) Francuska dobila iste granice, koje je imala 1790, jer je Metternich nije htio odviše oslabiti: računao je, da će njom oslabiti prejaki ruski utjecaj. Poslije dugih su se pregovora evropske sile konačno složile; na bečkom su kongresu odlučile, da Pruska dobije polovinu Saske i od poljskoga posjeda Poznanj, Austrija Galiciju, osim Krakova, koji je do 1846. bio slobodna država, a Aleksandar ostalu Poljsku kao kraljevinu.

Među državnicima su se na bečkom kongresu osobito istaknuli Metternich, Talleyrand i Englez Castlereagh, a od vladara Aleksandar. Poslije gorkih dana 1812. politički se potpuno osamostalio, postupao je prema svojim utiscima i stvarao svoje sudove, ali je rado poslušao iskusne i upućene ljude, pa bili oni i stranci. Čudnovati su ga događaji iz godine 1812. priveli misticizmu, u tim je teškim danima dublje zagledao u ljudsku dušu, u njene zanose i slabosti pa je postao nepovjerljiv, pače je stao prezirati ljude, naročito svoju bližu okolinu. Njegove su ga sanjarske sklonosti približile starom prijatelju i pouzdaniku knezu Golicinu, koji je kao i car prihvatio deističke nazore, a kasnije se sav predao mističkom tumačenju Svetoga Pisma. Godine 1814. utjecala je na njegov religiozni život baltička barunica Juliana Krüdener, koja se poslije burne mladosti smirila u mističkoj vjeri i cara smatrala spasiteljem svijeta. Careva su vjerska raspoloženja preobrazila i njegove državnopravne principe, napustio je hipoteze

149. od 267 stranica

racionalističkoga »prirodnoga prava« i zagrijao se za prisnu suradnju svih kršćanskih naroda. Sveta alianca kao nova politička misao odbijala je tajne saveze i blokove među kršćanskim državama, a ujedno je tražila, da u toj novoj, općoj političkoj zajednici surađuju svi podjednako, dakle i pobijeđena Francuska. Car je držao, da će takav opći savez osigurati mir i spriječiti pojedine države da se udruže i napadnu druge, kao što se to spremalo npr. protiv Rusije, kad su se za pregovora na Bečkom kongresu opreke osobito zaoštrile.

Aleksandra su prema tome naveli realnopolitički i religiozni razlozi, da u Parizu kod pregovora o drugom miru (1815) predloži evropskim državama takav savez. 26. septembra potpisala su tri monarha ugovor, koji treba da evropskom političkom životu udahne nov duh i ustali teritorijalni poredak, kako ga je utvrdio Bečki kongres. Budući da je Sveta alianca bila savez kršćanskih država, nije mu mogla pristupiti Turska, a nije ju odobrio ni papa, jer se izricalo kršćanstvo uopće, kršćanstvo bez obzira na dogmatske i organizacijske razlike, a to se nije podudaralo s načelima crkvene politike Vatikana.

Vanjskom i unutarnjom politikom treba da odsada vlada pravo, religija i moral, vladari će bdjeti, da se ta načela u praksi ne povrijede, upravljat će svojim narodima kao »dobri očevi«, postupat će sa svima jednako, a međusobno će živjeti u »vječnom miru«. Knezovi će se bratski ljubiti, a ratovat će, samo da zaštite pravo i uguše podzemna, revolucionarna nastojanja. Bratska sloga evropskih vladara, koji su upravo »zemljaci«, članovi jedne jedine kršćanske nacije, traži, da sva nova pitanja i sporove rješavaju ličnim dogovorima i razgovorima. Car je u svome prijedlogu razvio i druge dalekosežnije liberalne misli, ali im je Metternich već u samom ugovoru dao realniji i trezniji oblik. Uopće se Metternich poslužio tim carevim prijedlogom i čitav savez pretvorio u silu, koja će tlačiti narode, stezati slobodu i krutim sredstvima održavati novi red i poredak.

Za Austriju je to bilo osobito važno, jer je htjela sačuvati stanje, koje je stvoreno 1815. Ali je konzervativni Metternich oštetio i sam savez, pa su ga potresle i oslabile nacionalne tendencije, koje su se poslije napoleonskih ratova stale javljati u svim zemljama. Talijansko, španjolsko i njemačko pitanje nije silazilo s dnevnoga reda savezničkih konferencija, a grčki je ustanak protiv Turaka izazvao velike opreke između Metternicha i cara. Aleksandar se sve više zauzimao za »legitimnost« i nasljednu vlast i sve više pobijao svaki revolucionarni i slobodarski narodni pokret. Pobijeđenu je Francusku primio u savez, jer mu je odgovarala tamošnja reakcija, ali je svojim reakcionarnim držanjem odbio Englesku, koja je osuđivala oštre progone slobodnih misli. Aleksandar je napustio svoje liberalne nazore i pristao uz reakciju, jer su ga na to potakli domaći pokreti protiv samovlađa i urote, koje je otkrio i u svojini gardijskim pukovnijama. To ga je toliko potreslo, da je nekoliko puta nakanio da se odreče prijestolja. Razočaran u ljudima tražio je utjehe i mira u mistici, u koju ga upućivao njegov stari drug knez Golicin.

Tako je svršila careva liberalna era, iako je još 1814. gospodi de Staël iznosio svoje slobodarske misli i planove. Odustao je i od namjere da oslobodi sve seljake. U godinama od 1816. do 1819. oslobodio je estonsko, kuronsko i livonsko seljaštvo, ali im je dao samo osobnu slobodu, pa su kao puki siromasi životarili i nadničarili na imanjima svojih bivših gospodara. Odbio se od svijeta, jer ga je zatekla nova ruska stvarnost: osjećao je, da razvitak poslije »rata za domovinu« kreće protiv dotadašnjega poretka, protiv samovlađa, protiv starih nazora i običaja. Doduše, odbio je Napoleonovu armiju, ali nije pobijedio revolucionarni duh, koji je

150. od 267 stranica

zahvatao sve šire i šire krugove. Svi su osjećali, da je Rusija zaostala, pa su se stidjeli, a najviše ih je peklo stanje neoslobođenih, zarobljenih seljaka. Našlo se pače i posjednika, koji su u dogovoru s vladom stali oslobađati svoje seljake. No car je držao, da je to sve preuranjeno: stari se liberal prepekao u reakcionara, a kraj toga se otimao unutarnjoj politici, bježao je od unutarnjih teških problema, putovao na razne kongrese te tražio neku naknadu i pomoć u vanjskoj politici, u rješavanju svjetskih problema. Nije stoga čudo, što su svi brojni kongresi Svete aliance oštro istaknuli potrebu, da se uguše slobodarski narodni pokreti.

Kad su u njemu još zamirale napredne misli, obećao je Poljacima u svome manifestu od 25. maja 1815, da će ispuniti njihove težnje. I doista, u svojoj je kraljevini Poljskoj obnovio ustanove stare države, a upravu je uredio po »starostijama« i »vojvodstvima«, kako je to bilo u Napoleonovoj Varšavskoj velikoj vojvodini. Osnovao je poljsku vojsku, u kojoj su zapovijedali poljski časnici, tek je vrhovni zapovjednik bio Rus, carev brat, veliki knez Konstantin. Službeni je jezik bio poljski, a na čelu je uprave bio general Zajenček, dok je Novosilcev kao komesar bio posrednik između poljske vlade i cara. Aleksandar je Poljacima dao konstituciju, ali je nije htio provesti u Rusiji. Neko se vrijeme bavio i tom mišlju, no godine 1818. odbacio je prijedlog, što ga je izradio Novosilcev. Prije Bečkoga kongresa, a i za samih političkih rasprava o poljskom pitanju na tom sastanku evropskih vladara i državnika zajamčio je Poljskoj slobodu, a kod svojih je poljskih prijatelja pobudio nadu, da će obnoviti njihovo staro kraljevstvo. Poljaci su stoga stali tražiti, da Rusija vrati Litvu, Bijelu Rusiju i Ukrajinu, jer ih je stekla diobom. Kako je bilo nemoguće, da car preda i stara ruska područja te prihvati granicu na Dvini i Dnjepru, razbilo se prijateljstvo obaju naroda, iako ga je neko vrijeme oživljavala panslavenska misao.

Tu je pukao jaz, koji je Novosilcev kao carski komesar još i produbio, kad je uveo preventivnu cenzuru (1819), a u upravi se služio nasilnim metodama.

Najvjerniji i najgorljiviji pristaša careve reakcije Arakčejev preuzeo je ministarstvo unutarnjih poslova te se brutalno obarao i na najmanji pokret. U posljednjim je godinama Aleksandrove vlade on bio njegov najpouzdaniji savjetnik i vodio gotovo sve državne poslove kao prvi ministar (od 1818). Arakčejev je grubom: bezobzirnošću provodio carev plan o unutarnjoj kolonizaciji, naseljavao vojnike i seljake u »vojničkim kolonijama«, da bi se tako osnovala stalna i spremna vojska, koja bi se dobrim dijelom sama uzdržavala. U ovim se kolonijama od 1810, a osobito od 1816. nalazila gotovo trećina ruske vojske. Tako su vojnici, istina, u miru ostali sa svojim obiteljima, ali su imali dvojake dužnosti: vojničke i seljačke, a to je bio pretežak teret, pa nisu bili ni pravi vojnici ni pravi seljaci. Zbog toga nije uspio ni plan, da se vojska uzdržava svojim radom. Nestašica u vojničkim naseobinama i kruta disciplina, koju je Arakčejev uveo i u same naseljeničke obitelji, izazivale su često nemire, naročito povojničenih seljaka, a katkada i prave pobune, koje je Arakčejev svladavao okrutnom silom. Aleksandar, koji se zanio svojim idejama, smatrao je te provale pravoga očaja običnim otporom protiv svega novoga. Kao što je poslije kongresa u Aachenu (1818) sve više zaštićivao reakciju i princip »legitimiteta«, tako se odricao svojih liberalnih nazora i u unutarnjoj, politici, ukoliko se uopće njom i bavio, jer je u posljednje četiri godine svoje vlade prepustio upravu čitave zemlje svemoćnom Arakčejevu. To je doba »arakčejevštine« bilo strašno po svom tupom formalizmu u građanskoj i vojničkoj upravi. Car se nije brinuo za zemlju, iako je znao, da se spremaju teški događaji, da je revolucionarna misao zahvatila

151. od 267 stranica

gotovo sve slojeve ruskoga društva. Dojadila mu vlada i vlast, razočarao se i pregovarao sa svojim bratom Nikolom (1819) o nasljedstvu, jer se stariji brat Konstantin odrekao prijestolja. Pobožnost i misticizam jačali su u njemu uvjerenje o opravdanosti »legitimiteta«, a zbog toga je s Metternichom ustao protiv pravoslavnih Grka, kad su se pobunili protiv »legitimne« turske vlasti. Ali su Turci surovo postupali sa svećenstvom, mučili ga i ubijali, a kad su umorili i patrijarha, uzbudilo se javno mišljenje i tražilo, da Rusija zaštiti pravoslavlje i pomogne Grcima u njihovoj borbi protiv zajedničkoga neprijatelja. Car se ipak nije dao pokrenuti, ostao je neutralan. Što se nije zauzeo za grčko pravoslavlje, ne znači, da se odrekao ukočenoga pravovjerja, koje je sputavalo slobodnu misao i gušilo dah novoga vremena. Škole je i sveučilišta prepustio tome nepopustljivom vjerskom formalizmu, a godine je 1817. povjerio ministarstvu za »narodnu prosvjetu« i crkvena pitanja, upravo osnovao »ministarstvo za duhovne poslove i narodno prosvjećivanje«. Na čelu je toga ministarstva bio Golicin. Kao što se sad progonila sloboda naučnoga rada, tako je stroga cenzura pobijala slobodnu misao i u književnosti. Golicin nije doduše bio tjesnogrud, ali su njegovi organi, a osobito »Sveti sinod«, pritješnjavali i progonili svaku slobodniju misao. Zbog toga se ministar češće zavadio sa sinodom, koji je oštro nadzirao svako društvo, koje nije imalo crkveni ili religiozni karakter. To je okivanje slobodnoga duha izazvalo i licemjerstvo i opasna tajna društva.

Krut je unutrašnji sistem ipak bio tolerantan prema drugim kršćanskim crkvama. Car je podupirao »Biblijsko društvo« i želio, da se sjedine sve kršćanske crkve. Bojao se revolucije, koju su pripremala tajna društva u Rusiji i u inozemstvu, a u tom se strahu taj »arbiter mundi« posve oslonio na Metternicha. Grčki je ustanak zbunio »Svetu aliancu«, našla se pred teškim, nerješivim pitanjem: da li da pomogne buntovnicima, koji su ustali protiv svoje nekršćanske »legitimne« vlade, koja ih je isisavala i moralno i materijalno? Ima li kakav korektan postupak, može li se »legitimno« pomoći nelegitimnom ustanku? Za Rusiju, koja se smatrala kao zaštitnica pravoslavlja i »legitimiteta«, nije bilo izlaza, te se dvije politike nisu mogle uskladiti, trebalo se odlučiti ili za jednu ili za drugu. Aleksandar nije stvorio nikakve odluke, jer ga je zatekla nagla smrt. Carica Jelisaveta, badenska princeza, pošla je zbog svoje teške plućne bolesti u Taganrog, gdje je car iznenada umro (19. novembra/1. decembra 1825), kad se vratio s inspekcionoga putovanja po Krimu. Bilo mu je tek 48 godina.

§ 2. Dekabristički ustanak

Poslije careve su smrti nastali kratkotrajni nemiri i neredi. Budući da Aleksandar nije imao sina, to bi ga po redu i zakonu morao naslijediti brat Konstantin. Ali je teškoća bila u tome, što se rastavio od svoje žene, koburžko-saske princeze, i uzeo poljsku groficu Grudzinsku. Konstantin se zbog toga odrekao nasljedstva, koje je pripalo trećem Pavlovu sinu Nikoli. Dogovor među braćom nisu nikada objavili narodu, javnost nije pravo znala, tko će doći na prijestolje, a upućenih je bilo vrlo malo. Za tu je državnu tajnu znalo tek nekoliko ljudi iz najbliže careve okoline: oba velika kneza, carica-majka, moskovski metropolit Filaret, Arakčejev i Golicin. Dokument je čuvao metropolit Filaret u svojoj katedrali. Državni savjet, senat i Sveti sinod dobili su zapečaćene prijepise i uputu, da omote otvore poslije careve smrti. Ta je tajanstvenost odgovarala Aleksandrovoj ćudi, ali je Nikoli priredila dosta

152. od 267 stranica

neprilika, to više, što je garda željela, da carem postane Konstantin.Poslije bratove smrti nije Nikola htio preuzeti vlast sve dotle, dok se ne objavi

dokument, po kome ga je brat Aleksandar priznao svojim nasljednikom. Što više, odredio da se petrogradska i moskovska posada zakunu Konstantinu, koji je živio u Varšavi kao potkralj i carev namjesnik (od 1822). Zamolio je brata, da se vrati u prijestonicu i preuzme krunu, ali je to Konstantin odlučno odbio. Tajna su društva držala, da je to doba interregnuma najzgodnije, da provedu svoje planove.

Već je Aleksandar I dočuo, da su se mnogi gardijski časnici urotili, znao je i njihova imena, jer su mu pokazali popis urotnika, koji su razvili živu djelatnost poslije 1816. Program im nije bio posve jasan, ali su tražili, da se ukine »otroštvo«, a svaki je član urotničkoga društva bio dužan, da izgrađuje svoj karakter, da se duhovno obrazuje i da živi uzornim životom. Ta su se nastojanja razvila neposredno poslije oslobodilačkih ratova, i to ponajviše među časnicima, koji su se vratili sa Zapada. U njihove se klubove, u kojima se raspravljalo o ruskim prilikama, začlanili i mnogi građani. Teško je doba, kad je Arakčejev stegnuo slobodnu misao i onemogućio svaki otvoren politički pokret, primoralo napredne i dobronamjerne ljude, da se upišu u tajna društva, koja su, doduše, zahtijevala, da se promijeni poredak, ali nisu bila protiv cara. Uskoro se ipak javile i prevratničke namjere. »Savez spasa«, koji je osnovan 1816, ustao je protiv careva samovlađa i tražio konstitucija. Pukovnik Pestel, ugledan vođa toga pokreta, izradio je statute i označio jasne ciljeve, koje treba ostvariti u ruskom državnom i društvenom životu. Njegovi su nazori bili revolucionarni, a preporučivao je i revolucionarne metode. Pavel Ivanovič Pestel razvijao se pomalo od konstitucionalista do revolucionara, a svojim je nazorima srodan kasnijem socijalističkom i komunističkom pokretu. Ugledom su mu bili Saint-Simon, Fourier i Owen, a težio je, da revolucionarnim metodama ostvari njihove ideje. Stoga i cijene boljševici dekabristički ustanak - »skidaju kapu pred dekabristima«, kako je to izjavio Zinovjev.

Gotovo su svi urotnici kao gardijski časnici pripadali visokom i najvišem ruskom društvu. Pestel (rođ. 1793) je bio sin sibirskoga generalnog guvernera, koji je bio evangelik njemačkoga porijekla kao i njegova žena. Pavel Pestel je bio ranjen kod Borodina, a 1821. imenovao ga car pukovnikom u pukovniji »Vjatka«, kojom je zapovijedao, sve dok ga nisu uhapsili. Kako se živo zanimao za politiku, to je 1812. stupio u redove slobodnih zidara. Sudjelovao je kod osnivanja tajnoga društva »Savez spasa«, koji mu je kao energičnom i sposobnom čovjeku povjerio, da izradi društvene statute. Kad se urota slomila, smatrala je istražna komisija potpunim pravom, da je Pestel voda čitava pokreta. I Puškin je u svom dnevniku istaknuo dugi razgovor s Pestelom, s kojim se sreo 9. aprila 1821. Revolucionarni su pokreti na Zapadu jačali Pestelov radikalizam, sve je više napuštao polovična rješenja i spremao vojničku pobunu, sličnu onoj u Španiji (1820). Sandovo se djelo učinilo njemu kao i svim dekabristima dobrim primjerom, koji valja nasljedovati, da bi se uništilo nasilje i izdaja. Urotnici su povjerovali u uspjeh svoje akcije osobito poslije čuvene pobune Semjonovske pukovnije u oktobaru 1821. Ta je godina vrlo značajna, jer je prekretnica u radu urotnika, koji su prihvatili Pestelove republikanske nazore. Savez je na moskovskom sastanku zaključio, da se raziđe, jer je bilo članova, koji su tražili konstituciju, ali su bili protiv republike. Zaključak ipak nisu proveli, nego su na Pestelov prijedlog osnovali dva saveza: sjeverni i južni. Sjeverni je savez imao svoje sjedište u Petrogradu, a južni u Tulčinu (Podolje), gdje je Pestel tada služio

153. od 267 stranica

u Wittgensteinovu štabu.Sjeverno su društvo vodili: Nikita Mihajlovič Muravjev i knezovi Sergej Trubeckoj i

Obolenskij, ali nije bilo prave sloge ni jedinstvenih i jasnih ciljeva. Većina je članova tražila, da se Rusija pretvori u konstitucionalnu monarhiju, južno je društvo bilo mnogo radikalnije, tu je Pestel objavio gotova poglavlja svoga najznačajnijega djela »Ruskaja pravda«, koje je prozvao po najstarijem ruskom zakoniku. Već sam taj naslov jasno pokazuje, da je pisca zanio duh zapadne romantike, koja je baš u to vrijeme zahvatila obrazovane građanske krugove. Pestel je upravo dogmatički prihvatio načela i zahtjeve, kako ih je postavio prosvjetiteljski pokret, pa prema tome nije ni u tom spisu razvio novih misli.

Pestel je spremao vojničku pobunu već za iduću godinu (1826), kad je htio svrgnuti Aleksandra s vlasti i osuditi ga na smrt. Ali umjerenije sjeverno društvo nije bilo za takav postupak, utjecajniji su članovi doduše tražili, da se propagandom spremi nov poredak, ali su se protivili, da se odredi čas, kad ga treba oživotvoriti. Tako je između oba društva bilo načelnih protivnosti. Pestel se približio i drugim tajnim društvima, naročito poljskim revolucionarima. Južno se društvo oslanjalo na radikalni »Savez udruženih Slavena« u Ukrajini, a spajale su ih demokratske i panslavenske tendencije.

Aleksandar je nešto načuo o svim tim revolucionarnim nastojanjima, ali njegova braća nisu znala ništa. Poslije careve se smrti, u općoj zabuni, moglo očekivati, da će urotnici započeti svojom akcijom, ali ih je netko prijavio vlastima. Pestela su uhapsili 13. decembra, a pojedinačne su pobune na jugu brzo ugušili. Ali ni na sjeveru nisu urotnici imali uspjeha. Nemiri su izbili 26. decembra, kad su čete izašle, da polože zakletvu novom caru Nikoli. Urotnici su petrogradskoj posadi prikazali Nikolu kao uzurpatora i optužili ga, da ne će provesti tobožnje Aleksandrove odredbe o ukidanju kmetstva, a vojnicima da ne će skratiti službe. Neki odjeli, koji su se skupili na Senatskom trgu, nisu zbog toga htjeli položiti zakletve. Ali urotnici nisu imali jasna plana, nisu znali, što da započnu s vojnicima, nisu imali pravoga vođe. Pobunjenih je četa bilo malo, pa su ih ubrzo rastjerali kartečama. I vladini su krugovi isprva bili zbunjeni, samo je Nikola ostao miran, staložen i hrabar, premda su ga događaji potresli. Uzjahao je konja i pošao k trupama na trg, a nijedan se urotnik nije usudio, da digne ruku na novoga cara. Njegovo je hrabro držanje mnoge prestrašilo, a urotnici su se još više zbunili. Topništvo je svojom vatrom predvečer toga dana očistilo trg i tako ugušilo ustanak. Urotnike su prema mjesecu decembru, ruski »dekabr«, prozvali »dekabristima«.

U početku je 1826. apsolutna careva vlast bila jača no ikada. Nikola je progonio urotnike, a sam je ispitivao uglednije vođe. Istraga se vršila u Petropavlovskoj tvrđavi, gdje su iz samica izvlačili optuženike i vrlo ih vješto navodili, da priznaju svoje djelo i odaju sukrivce. Mnogi su isprva poricali, tako npr. Pestel, ali su ih uskoro skršili, natjerali u očaj i primorali, da mole za milost. Sud je razvrstao optuženike u dvanaest grupa, a petoricu je kolovođa, među kojima je bio Pestel i pjesnik Rilejev, odijelio u posebnu grupu. Osuda je bila strašna: petoricu vođa će raščetvoriti, prvu grupu objesiti, a ostale, već prema krivici, protjerati u Sibir na prisilan rad ili ih zatvoriti u Petropavlovsku tvrđavu. Car je 10. jula donio konačnu odluku, kojom je donekle ublažio kaznu: Pestelovu je grupu osudio na vješala, a osuda je izvršena 13. avgusta. Dvor je odahnuo, kad se kod izvršenja smrtne kazne nisu pojavile nove demonstracije. Ostale su osuđenike protjerali u Sibir, jer je Nikola 31 smrtnu osudu pretvorio u doživotno ili dugogodišnje progonstvo. Već za nekoliko se godina

154. od 267 stranica

međutim popravio život »decembarskih urotnika«, a njihove su žene dobrovoljno pošle za svojim muževima.

§ 3. Nikola I (1825-1855)

Nikola I je bio umišljen, sitničav i tjesnogrudan, kao nekada car Pavao I ili Petar III. Bio je slabo obrazovan, nije mario za nauke ni za duhovne vrednote, cijenio je samo oštru stegu i izvanjsku točnost. Kako je svoju krutu volju i plitke nazore unosio u sve svoje čine, to je njegova vlada bila i teške ruke i nesnošljiva.

Upravnih poslova nije razumio, jer mu brat nije dao nikakve vlasti, iako ga je imenovao svojim nasljednikom. Nikola je za bratova života bio brigadni general, koji se brinuo samo za svoju službu, a inače živio povučeno sa svojom ženom Aleksandrom Feodorovnom, kćerkom pruskoga kralja Fridrika Vilima III. U plemstvo se poslije dekabrističkog ustanka nije pouzdavao, držao je, da nije dovoljno čvrsta osnova carskom samovlađu. Kako po svojoj prirodi nije mogao uvesti slobodniju vladu, to je u svim državnim poslovima odlučivao sam, a trebalo mu samo poslušno činovništvo, koje će provoditi njegove naredbe. Njegov priprost i jednostavan duh nije mogao ni shvatiti teške probleme, uopće, kao da ih nije ni zapažao, a to mu je olakšalo, da se bezbrižno drži neke jedinstvene i ravne linije u svim svojim postupcima. Budući da je Rusija sa njegova mnogo sposobnijega brata postala svjetskom silom, to je i Nikola zaštićivao evropsku reakciju, i to stoga, što je poslije svršenih studija brzo proputovao Evropu (1816), gdje je upoznao konstituciju i demokratske težnje, koje mu se nisu nikako svidjele. Smatrao je, da je apsolutizam po Božjoj volji, pa je i dužnost svih podanika kao kršćana, da se pokoravaju svome vladaru. Tu je slijepu pokornost našao u vojsci - vojnički mu je red bio uzor građanskoga reda, a pruska vojska ideal svakoga vojskovođe-vladara.

Svoju je vlast gradio na čvrsto povezanoj činovničkoj hijerarhiji, koja je zavisila o njegovoj volji, a sve upravne poslove rješavala ukočenim, stalnim i nepromjenljivim birokratskim metodama. I zaista, trebalo je careva duha, da se povjeruje, kako će teške ruske probleme riješiti činovnički aparat. Tko će ukloniti samovolju pojedinih ustanova, tko iskorijeniti korupciju, tko podići prosvjetu, blagostanje i osloboditi seljaštvo? I nije samo car zanemario plemstvo, ono se i samo odbilo: povrijedila ga nepopustljiva autokracija, a mnoge su obitelji stradale zbog dekabrističkoga ustanka, pa nisu dolazile na dvor niti se bavile državnim poslovima. Car je tvrdo vjerovao, da se razumije u sve državne poslove, pače, da samo on zna, kako treba vladati, pa nije dopuštao, da ministri u važnijim poslovima poduzimaju bilo što bez njegova znanja. Držao je, da pojedinci žive samo zato, da služe državi, to jest njemu, pa se stoga upletao i u privatne odnose svojih podanika, čime ih je nagonio u očaj. Njegova vlada nije postala snošljivija time, što je sam neumorno radio i prednjačio strogim vršenjem svojih dužnosti.

Istraga je u dekabrističkom ustanku osvijetlila stanje u Rusiji, novi je car osjetio, da su potrebne reforme. U svom je manifestu, koji je izdao za krunidbenih svečanosti, objavio, da je prava dobrobit zemlje jedino u polaganom i umjerenom razvitku, a nikako u revolucionarnom preokretu, samo vladar može povesti državu putem napretka, koji je u skladu s voljom svemoćne Providnosti. Da pokaže svoju dobru volju, otpustio je omraženoga

155. od 267 stranica

Arakčejeva i druge Aleksandrove savjetnike. S dvora je nestalo misticizma i vjerskoga zanosa, jer je Nikola bio hladan razumski čovjek i pedant. Pozvao je stare prokušane državnike, među ostalim i kneza Kočubeja, koji je imao zadatak, da prouči Aleksandrovu reformnu ostavštinu. Komisija, kojoj je predsjedao Kočubej, nije donijela nikakva rezultata. Car je uzeo i Speranskoga, s kojim se savjetovao i za dekabrističkoga procesa. Speranski je vodio pravnu komisiju, koja je uređivala nepregledne i nejasne odredbe građanskoga prava. Komisija je izvršila golem posao, skupila je sve zakonske uredbe od »Uloženija« (1649) i probrala one, koje su se još održale u praksi. Nije se prema tome radilo o nekom novom pravu, car je želio, da se jasno utvrdi ono pravo, koje je vrijedilo. Prema tome se time nije obilježilo jedinstveno i sistematsko pravo, što nije bilo ni moguće, jer su pojedine zakonske odredbe nastale u velikim vremenskim razmacima, u različnim društvenim i gospodarskim prilikama. Car je za taj trud podijelio Speranskomu grofovski naslov. Za pravne je poslove Nikola osnovao »Drugi odio« svoje carske kancelarije, kao što je i inače volio, da u svojoj kancelariji rješava sve, što ga je zanimalo. Tako se carska kancelarija znatno proširila, a prema prilikama bilo je povremenih i stalnih odjela. Osobito je čuven »Treći odio« (1826), kojim je upravljao general grof Benckendorff, koji je još za Aleksandra pobijao tajna društva. Benckendorff je u svojoj spomenici predložio novome caru, da osnuje posebnu ustanovu, koja bi nadzirala sve protudržavne pokrete, izvještavala o javnom mišljenju i tako spriječila, da se ponove teški decembarski događaji. Vlada bi se tim izvještajima okoristila, jer bi svakoga časa znala, kakvo je stanje u državi, koje su političke struje ojačale i za čim teže. Međutim su se baš tim izvještajima, douškivanjem i dostavama poslužili reakcionarni krugovi oko Benckendorffa, koji su pritisnuli čitavu zemlju i stegnuli slobodnu misao. Nikola se pouzdavao u Benckendorffa, cijenio ga kao i čitavo plemstvo njemačkoga porijekla, jer je zdušno podupiralo carevu apsolutističku vladu. Rusko mu je plemstvo bila sumnjivo, držao je, da samo čeka zgodnu priliku, kako bi ograničilo carevo samovlađe i uvelo demokratsku konstituciju.

U gospodarstvu i financijama nije bilo ni reda ni napretka, a te je posljedice dugih ratova bilo to teže popraviti, što je krupno seljačko pitanje i nadalje sapinjalo proizvodne moći ruskoga naroda. Papirnati je novac rastrojio državne financije, a za Napoleonovih je ratova vlada još i povećala opticaj papirnatoga novca i tako mu oborila kupovnu snagu. Već je za Pavla I papirnati rubalj vrijedio polovinu srebrnoga (54 kopejke), a za njegova nasljednika Aleksandra tek četvrtinu. Ova je dvojaka valuta srebrnoga i papirnatoga rublja nanijela veliku štetu najširim slojevima, jer se nisu razumjeli u tečajeve, koji su se često mijenjali, pa su prodavali svoje proizvode u bescjenje ili spremali malo vrijedan papirnati novac. Nikola se srećom namjerio na vrsna stručnjaka Kankrina, koji je kao ministar financija uveo štednju i uskratio neproduktivne državne izdatke. Kankrin se odlučno držao svoga pravca i ustrajao kod svojih namjera, često i protiv careve volje. Štednjom je i drugim financijsko-tehničkim mjerama uspjelo Kankrinu, da smanji opticaj papirnatoga novca i popravi državne financije. Godine 1843. zamijenili su konačno asignate srebrnim rubljem prema ustaljenom tečaju (100 srebrnih rubalja = 350 asignata). Istina, pred kraj su se Nikoline vlade i opet poremetile državne financije zbog ratnih operacija.

Grčki je ustanak ponovno nametnuo tursko pitanje, a baš je ruska diplomacija imala s njim mnogo neprilika, jer Aleksandrovo držanje nije odgovaralo raspoloženju ruskoga

156. od 267 stranica

naroda. Poslije Aleksandrove je smrti porasla napetost između Rusije i Engleske, jer su se interesi obiju zemalja sukobljavali u Aziji, a naročito u Perziji, koju je Engleska nagovorila, da započne rat protiv Rusije (1826.—1828). Budući da je Rusija uzela kršćansku Gruziju (1801), koja je zatražila njenu zaštitu protiv Turske i Perzije, to je povrijedila diplomatske pogodbe i izazvala neprestane borbe s kavkaskim gorštacima i Perzijom. Ratovima je protiv Perzije (1805-1813) Rusija osigurala Gruziju, područje do Kaspijskoga mora, Derbent i Baku. Dekabristički ustanak i englesko nagovaranje ponukali su Perziju, da povede vojnu protiv svoga susjeda, ni ne navijestivši rata. Perzijska je vlada opravdavala svoj postupak lošom ruskom upravom i ogorčenjem tamošnjega pučanstva. Nikola je oduzeo zapovjedništvo generalu Jermolovu, jer je bio sklon dekabristima, i imenovao Paskeviča, koji je u tom ratu imao mnogo uspjeha i osvojio Erivan. Te su pobjede slomile Perziju, pa je zatražila mir (1828). Po tom je miru Rusija dobila Erevan, perzijsku Armeniju i veliku ratnu odštetu. Tako se sad rusko carstvo prostiralo do Araksa. Doduše, taj posjed nije bio siguran, Rusija se morala boriti još četiri desetljeća s muslimanskim gorštacima, koji su branili svoju slobodu vjerskim zanosom.

Čitavo se rusko javno mišljenje uzbudilo, kad je Aleksandar odbio pomoć Grcima, jer je htio očuvati načelo legitimiteta. Mjesto Rusije je uskočila Engleska, a pravoslavno se carstvo povelo za Austrijom i napustilo svoju tradicionalnu tursku politiku. Iako je Nikola prema svom političkom mišljenju smatrao Grke prostim buntovnicima, osjetio je, da ruski narod traži drugačije držanje, odlučniji zahvat protiv staroga neprijatelja. Okrutan se rat na Balkanu vodio već sedam godina, ali bez konačne odluke, premda je Turska imala bolji položaj, naročito od 1826. Engleska je sad ponudila Rusiji, da zajedno pritisnu Tursku i Grcima stvore državu, koja bi sultanu plaćala danak. Obje su se velike sile složile petersburškim protokolom u aprilu 1826. Nikola je sad opomenuo sultana, da nije ispunio svoje obaveze, koje je preuzeo o dunavskim kneževinama: Moldavskoj, Vlaškoj i Srbiji. Metternich je ispravno spoznao, da to znači kraj »svete alijanse« i mira, a to je svoje mišljenje saopćio i ruskom poslaniku. Oslabljena je Turska morala popustiti, jer su to tražile i druge evropske sile. Rusija je stala skupljati čete na granicama. Delegacije se obiju država sastale u Akermanu i 7. oktobra završile pregovore na osnovi mira u Kučuk-Kainardžu i Bukureštu. Rusi su se tim sporazumom konačno utvrdili na istočnoj crnomorskoj obali, uredili sporna pitanja o demarkacionoj liniji na Dunavu, o slobodnom brodarenju trgovačkih brodova u turskim vodama i o slobodnom prometu na Crnom moru. Obje su dunavske kneževine došle pod rusku zaštitu, a Turska je izričito priznala samostalnost Srbije. Zbog tih je ustupaka Turska odbila grčke zahtjeve, iako ih je podupirala Engleska. Sultan je otklonio prijedloge londonskog protokola, što je izazvalo Englesku, pa se obratila Rusiji i Francuskoj, koja je u Londonu 1827. pristupila petersburškom protokolu. Turski je sultan zamolio pomoć od Mehmeda Alije, egipatskoga kediva, koji ga je podupirao svojom flotom i vojskom u grčkom ustanku. Kako sultan mir popuštao, opremile su Rusija, Engleska i Francuska ekspediciju, koja je u pomorskoj; bitki kod Navarina (u oktobaru 1827) uništila tursko-egipatsku flotu, što je obradovalo grčke prijatelje u čitavoj Evropi. I vlada je francuskoga kralja Karla X trebala »gloire« i pobjedu za francuski narod - za Rusiju je to bio značajan uspjeh u vanjskoj politici, i to više carev, nego njegova ministra Nesselrodea. Međutim se u Engleskoj zabrinuli narod i vlada, nije li time ojačao protivnik u Aziji, nije li stupio i na Balkan i preuzeo političko

157. od 267 stranica

vodstvo?Sultan je računao s tom neslogom protokolnih sila i uporno odbijao zahtjeve, da

popusti u grčkom pitanju. Rusija više nije mogla odustati, ali je značajno, što Nikola, kad je [14. (26) aprila 1828.] Turskoj navijestio rat, nigdje nije spomenuo Grke, nego je istaknuo nuždu, da zaštiti ruske interese.

Car je otputovao k vojsci, a Wittgenstein ju je poveo preko Pruta i osvojio Varnu. Dibič je u glavnom stanu ruske vojske imao na cara velik utjecaj, što je smetalo Wittgensteina, koji je vodio operacije. Ruski su uspjesi uznemirili Austriju i Englesku, koja se baš nije radovala, ni kad je Francuska u Moreji pobijedila Ibrahima, Mehmed Alijina sina, i spremala se na Egipat. Paskevič je sretno ratovao u Maloj Aziji, zaposjeo je Kars i Erzerum (1829). Nikola je konačno uvidio, da nema ratničkih sposobnosti, pa se vratio u Petrograd, a vrhovno je zapovjedništvo predao Dibiču. Ruska je vojska bila već izmorena, slabo opremljena, a stradala je i od različnih zaraznih bolesti. Ipak je uspjelo Dibiču, da do nogu potuče tursku vojsku, koju je veliki vezir poveo iz Šumle prema istoku (u junu 1829). Poslije te pobjede pala je Silistrija, a Dibič je prešao Balkansko gorje i napao Drinopolje, koje se predalo u avgustu. U Drinopolju je sklopljen mir 2. (14) septembra 1829, jer je Turska bila pred slomom, ali je i ruska vojska bila na kraju svojih snaga. Rusija je dobila ušće Dunava, Sulinu, lijevu obalu donjega Dunava, kubansku obalu s mjestima Anapa, Poti, Haden i tvrđavu Sv. Nikola, nadalje područje Ahalkalaki i Ahalcih i tako dobila spoj s Erevanom, koji je oduzela Perziji. Turska je morala otvoriti Bospor i Dardanele općem trgovačkom prometu i dopustiti uvoz ruske robe. Srbija, Moldavska i Vlaška dobile su unutrašnju autonomiju, a Rusija je preuzela njihovu zaštitu. Konačno je Turska morala pristati i na grčku nezavisnost.

Ruski je ugled porastao na Balkanu i u čitavoj Evropi, što je djelovalo i na unutrašnje prilike. Car je imenovao Dibiča maršalom i podijelio mu naslov »Zabalkanskij«, iako je javno mišljenje bilo nezadovoljno, što nije osvojio Carigrad. Austrija i Engleska su ubrzo osjetile, da se Balkan okrenuo prema Rusiji, koja je neposredno utjecala na razvitak unutrašnje politike balkanskih država, osobito dunavskih kneževina. Ruska je trgovina osvojila balkansko tržište i domala stala potiskivati englesku robu u Aziji, naročito u Perziji.

Poslije julske se revolucije (1830) znatno promijenili i francusko-ruski odnosi. Nikola je upozoravao Karla X o štetnim postupcima Polignacovim. Po svojim je nazorima bio protivnik svake revolucije i prevrata, prijateljevao je s Karlom X i cijenio njegovu zemlju, ali se poslije revolucije odbio od buntovničkoga francuskog naroda i Luj-Filipove monarhije, koja je proizašla iz julske revolucije. Kad je čuo, da je izbila revolucija, nije dopustio, da francuski brodovi uplove u Kronstadt, što mu nije bilo dosta, nego je pomišljao, da otpravi francuskoga poslanika iz svoje prijestonice. Bio je spreman i na rat, pa je pregovarao s Prusijom i Austrijom, kako će ugušiti revoluciju i obnoviti »legitimno« stanje. Međutim kako obje zemlje nisu htjele rata, to su priznale Luj-Filipovu vladu. Možda bi sam poveo rat, da obrani svjetski poredak, ali nije mogao ni sada, ni kasnije, kad se Belgija odcijepila i nizozemski kralj zamolio njegovu pomoć, jer je u Rusiji harala kuga, koja je uništila trgovinu i ukočila čitav život. Tako nije mogao ništa ni protiv belgijske revolucije, to više, što se uskoro pojavila i u njegovu carstvu.

Te se iste burne godine podigli Poljaci, da oslobode svoju zemlju, upravo četiri petine svoga staroga područja, kojim je vladao ruski car. Poljski se narodni ponos nije zadovoljavao

158. od 267 stranica

autonomijom, koju je Aleksandar dao svojoj poljskoj kraljevini. Rusi se i Poljaci nisu nikako razumijevali, opreke su bile prejake, nije ih mogao ublažiti ni veliki knez Konstantin, koji se oženio Poljakinjom i živio u Varšavi kao potkralj i carev namjesnik. U Poljskoj se stišao panslavenski zanos, probudila svijest o posebnom zadatku poljskoga naroda i o njegovoj osobitoj vrijednosti, što je priredilo tlo za ustanak. Poljski su rodoljubi bili nezadovoljni, što je Rusija htjela ukinuti ustav, i što se Nikola tek 1829, i to nekako protiv volje, okrunio za poljskoga kralja. Zapadni su evropski pokreti pred kraj 1830. još više uzbudili duhove u Poljskoj i susjednim zapadnim ruskim provincijama.

U novembru se 1830. započeo ustanak. Pobunjenicima nije pošlo za rukom, da razoružaju ruske čete u Varšavi i da uhvate velikoga kneza. Konstantin je s Rusima izmakao, jer su se poljske pukovnije, u koje se pouzdavao, pridružile narodnom ustanku. Da je bio odlučniji i aktivniji, možda bi ugušio pokret u samom zametku. Poljsku je vladu preuzeo Adam Czartoryski i ministar financija Lubecki, a ustaškom je vojskom zapovijedao general Chlopicki. Ipak nije bilo jedinstvenoga vodstva, mnogi su kolebali i predlagali sporazum s Rusijom, ali kad je car odbio prijedloge poljske delegacije, pretegnuli su radikalni elementi. 25. januara 1831. oduzeli su Poljaci Nikoli čast poljskoga kralja. Oštra zima i zarazne bolesti otežale su Rusima, da nastupe odlučnije i razbiju ustanak. Dibič je tek u februaru 1831. krenuo s jakim snagama i potukao Poljake kod Grohova kraj Varšave (25. februara). Poljaci su se uzalud nadali, da će im pomoći zapadne sile, nitko se nije za njih zauzeo, pače ni Austrija ni Pruska, koja je tada prema Bismarckovim riječima bila prava ruska satrapija. Sigurno su osjećale, da bi se Poljaci podigli i u njihovim krajevima. Glavna je bitka bila 26. maja kod Ostrolenke. Vrhovno je vodstvo poljske vojske preuzeo general Skrzyniecki, ali ni to nije sredilo vojnu upravu, koja nije dorasla svojim zadacima. Poljaci su izgubili mnogo ljudi i ratnoga materijala, ali ih je još više oslabilo, što su klonuli duhom i time oslabili svoju borbenost. U to je od kolere umro Dibič, a zamijenio ga general Paskevič, koji je navalio na samu Varšavu, gdje je zavladala anarhija. Članovi su političkoga vodstva i revolucionarnog senata izmišljali različne izlike, da umaknu iz grada i da se spase. Varšava se predala 7. septembra, dalji otpor nije imao nikakva smisla. Czartoryski se Metternichovom pomoći sklonio u Sasku, a drugi se vođe razbježali na sve strane; Poljska je bila prepuštena svojoj sudbini. Nikola je ukinuo političku samostalnost, kongresna je Poljska postala ruskom pokrajinom, a od svih je državnih atributa ostao samo kraljevski naslov. »Organski statut« iz godine 1832. utvrdio je taj novi red. Paskeviča je car odlikovao naslovom »varšavskoga kneza« i imenovao ga svojim namjesnikom. Uz namjesnika je bio »Savjet«, kome su članovi bili Rusi i Poljaci. Jedino se u sudstvu i upravi održala neka samostalnost, jer su bile tri komisije: za unutrašnje poslove, pravosuđe i financije, kojima su upravljali posebni direktori, koji nisu zavisili o ruskim ministrima. Nikola je ukinuo poljske visoke škole, uveo oštru cenzuru i policijski nadzor, jer je držao, da će tako smiriti, buntovnu zemlju. Kako sad Poljska nije više imala ni svoje vojske, to je nestalo i najjačega oslonca budućim prevratničkim namjerama. Teška je kazna stigla sve one buntovnike, koji nisu mogli pobjeći u inozemstvo. Budući da se poljski utjecaj osjećao i u zapadnoj Rusiji i Litvi, gdje je sveučilište u Vilni njegovalo poljski patriotski duh, to su i tu stali progoniti Poljake. Zatvorili su litvansko sveučilište, kome je bio kurator knez Adam Czartoryski i spriječili osnivanje pučkih škola. Poljskim su pobunjenicima zaplijenili imanja, a mjesto litvanskoga su sveučilišta osnovali

159. od 267 stranica

novo u Kijevu (1834). Vlast je podupirala pravoslavlje, pa su i djeca mješovitih brakova morala prijeći na pravoslavlje. I kao što su nekada Poljaci pritisnuli unijate i uskratili im ravnopravnost, tako su ih sada Rusi pritjerali, da se sjedine s pravoslavnom crkvom (godine 1839).

»Organski statut« je doduše donekle ublažio te oštre mjere, ali su sve olakšice ostale tek mrtvo slovo, jer je i poslije njegove objave ostalo opsadno stanje, a prema tome i izvanredni postupci upravnih i vojnih vlasti. Ali ni progoni ni nadzor, koji je provodio »Treći odio«, nisu mogli uništiti poljske narodne misli, koja se razvijala u tajnim sastancima i tajnim društvima.

Nikola nije imao teškoća samo u zapadnim krajevima svojega carstva, napetost je obuzela čitavu golemu zemlju, svi su osjećali, da je vrijeme, da se riješe ona pitanja, koja su uzročila stalne nemire i bune. Najviše je briga zadavalo seljaštvo, jer se tadašnji gospodarski, društveni, politički i kulturni položaj goleme većine ruskoga naroda nije mogao dulje održati. Ruska je inteligencija bila nezadovoljna, stidjela se pred svijetom, što se nisu izmijenili srednjovjekovni odnosi, što je devet desetina ruskoga naroda robovalo svojim malobrojnim gospodarima. Nikola je odmah u početku svoje vlade obećao, da će osloboditi seljaštvo, a namislio je, da tu značajnu promjenu provede polako, bez huke i velikih potresa. Neposredno bi oslobođenje izazvalo tešku gospodarsku krizu, a i nepismenim i neprosvijećenim seljacima ne bi ta sloboda donijela osobitih koristi. Car je držao, da treba promijeniti položaj svih seljaka, dakle i krunskih, za koje su se donekle već nekako i pobrinuli, i svih onih privatnih »duša«, koje su bile prepuštene na milost i nemilost svojih gospodara. Od početka XIX vijeka, kad je započela industrijalizacija srednje i zapadne Evrope, razvio se izvoz ruskoga žita, a ta je trgovina bila među najznačajnijim faktorima ratarskoga gospodarstva, koje se koristilo radnom snagom seljačkog robija. Kako da se izmire protivni interesi, kako da se spriječi sukob između posjednika - koji su iscrpljivali jeftinu seljačku radnu snagu i često zapadali u gospodarske neprilike zbog ratova i buna, a ponajčešće zbog raskošna života - i seljaka, koji su bijesno mrzili svoje gospodare i težili, da se oslobode vjekovnoga jarma, da se osvete za sve uvrede i poniženja?

Među carevim se suradnicima isticao Pavao Kiseljev, koji je još za Aleksandra proučavao seljačko pitanje i kao privremeni namjesnik u Moldavskoj i Vlaškoj donekle ublažio bijedu tamošnjih seljaka. Kao ministar novoga ministarstva za državna imanja (1837) popravio je stanje krunskih seljaka: osnovao je samoupravne seljačke općine i okruge, preseljavao obitelji iz krajeva, gdje je nedostajalo milje, proveo neka poreska olakšanja i nastojao, da ih gospodarski podigne i osamostali. Za privatne otroke nije mogao učiniti baš mnogo, jer se njegovim nastojanjima oduprla plemićka stranka, koju je vodio utjecajni knez Menšikov. Ti su plemići ustrajali kod svojih posjedničkih prava i dokazivali, da bi agrarna reforma i oslobađanje oštetilo čitavo gospodarstvo. Nikola se nije htio zamjeriti plemstvu, pa nije poduzimao ništa na silu, nego prepustio posjednicima, da sami riješe to pitanje. Prema tome nije ni zakon o kmetovima iz godine 1842. proveo one mjere, koje je zamislio Kiseljev. Zakon je tražio, upravo preporučio posjednicima, da po svojoj volji i odluci oslobode seljake i da im dopuste, da se koriste njihovom zemljom. Oslobođeni će seljaci za uzvrat ispunjavati neke dužnosti, koje će utvrditi sporazumom i ugovorom. Kako bi po tom zakonu posjednici zadržali svoju zemlju, a seljaci imali tek pravo korištenja, to nisu bili zadovoljni ni jedni ni

160. od 267 stranica

drugi. Prikladnijega rješenja nije bilo, a car je odustao od svoje namjere, da mijenja gospodarski i politički poredak, jer su ga prestrašili revolucionarni događaji godine 1848. Ali se o seljačkom pitanju već toliko raspravljalo, da nije bilo uzmaka. Seljaci su se ponadali, da, će njihovo pitanje biti povoljno riješeno, jer je ukaz iz godine 1827. odredio najmanju količinu zemlje, koju im vlasnici moraju dati za njihove životne potrebe, a carska je odredba iz godine 1833. zabranila posjednicima, da pojedince otimaju njihovim obiteljima, da prodaju seljake bez zemlje, da ih osuđuju na progonstvo u Sibir itd. Kad su vidjeli, da je konačno rješenje zapelo, da za njih nema ni slobode ni zemlje, stali se buniti i napadati svoje tlačitelje, ali su ti ustanci bili posve lokalni - nije se javio novi Pugačev, koji bi ostvario njihove težnje.

Kiseljev je osnivao i škole za seljake, držao je prijekom nuždom, da se najširi narodni slojevi podignu i kulturno. Rusko se školstvo dijelilo prema staleškim razlikama. Kad je ministrom prosvjete bio admiral Šiškov, odredio je Nikola, da djeca neslobodnih seljaka smiju pohađati samo niže i ratarske škole (1827). Više su škole i sveučilišta bila za manjinu ruskoga naroda, u prvom redu za plemićku djecu. Car je bio protiv zapadne obrazovanosti, nije dopuštao, da mladići putuju u inozemstvo na nauke, pa je stoga morao u Rusiji podizati više škole. Za njegove se vlade udvostručio broj klasičnih gimnazija, u kojima se učilo latinski, dok se grčki jezik nije predavao u svima zavodima. Tako su se mladi Rusi obrazovali u domovini do svoje osamnaeste godine. Znanstveni su rad tih škola nadzirala sveučilišta, a od 1835. posebni kuratori. Tad je na čelu ministarstva nastave bio grof Sergej Semenovič Uvarov, koji je podupirao proučavanje klasične starine, u kojoj je vidio pravi temelj i vrelo ruskoga kulturnoga života, ali se uporno držao i pravoslavnoga Trojstva, autokracije i nacionaliteta, kako su to naučavali »slavofili«. Sveučilišnu su autonomiju, koju je car podario tim najvišim kulturnim ustanovama (1803) povrijedili već 1826, kad je kurator harkovskog.i univerziteta sam imenovao profesore. Poslije 1848. tražio je Šiškov od sveučilišta, da spremaju državne činovnike, i to mladež, koja je potekla iz viših društvenih krugova. Kuratori su sad imali pravo, da nadgledaju ne samo nastavnički i naučni rad sveučilišnih profesora, nego i njihov privatan život. Slušače su nadzirali još oštrije. Uvarovu je bilo glavno, da se na sveučilištima ne predaju teorije, koje bi se osnivale na zapadnim liberalnim ili socijalističkim nazorima, jer su pobijale pravoslavlje i autokraciju. Iako je mislio, da Rusija treba staleško školstvo, dopuštao je, da teologiju i medicinu studiraju pripadnici svih staleža. Tako se razvio novi građanski sloj, »inteligencija«, koja se isprva popunjavala gotovo isključivo iz bogatih i otmjenih krugova, a kasnije, kad se povećao broj viših škola, pritjecalo je sve više malograđana - sitna svijeta. Taj je obrazovani društveni sloj jasnije uočio sve slabosti domaćega poretka, jer je upoređivao ruske prilike i težak gospodarski i politički pritisak sa zapadnim naprednijim pokretima i nastojanjima. Kako su ubrzo spoznali, da je legalna borba nemoguća, to su pošli ilegalnim, potajnim i urotničkim putovima. Vlada je uvidjela, da filozofija vodi u politiku, pa je ograničila filozofijske katedre ili ih ukinula. Uz to su nadzirali i nastavnički naučni rad, i to još oštrije nego za posljednjih godina Aleksandrove vlade. Cenzori su često zabranili literarna djela, iako u njima nije bilo nikakve kritike, ni povoljne ni nepovoljne, dostajalo je, da posumnjaju, da je pisac nišanio između redaka na neki fin carske vlade ili na prilike, koje bi valjalo promijeniti. Tako je ruska književnost polazila sve trnovitijim putovima, kako to dokazuju životne sudbine gotovo svih pisaca. Najteže je bilo »inteligenciji«, nositeljici duhovnoga života, jer je morala prihvatiti i povesti nepoštednu i

161. od 267 stranica

oštru borbu za političku i duhovnu slobodu.Na rusku su inteligenciju utjecali njemački filozofi, osobito Schelling i Hegel, a

romantički je pokret razvio smisao za ruske narodne starine. Herderovo je djelo: Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit (Knjiga 4, 4. poglavlje) nacrtalo prekrasnu sliku staroslavenskoga kulturnog života, što je podiglo ponos i još više potaklo na studij narodnoga života.

Osim naučnoga, kulturnog i literarnog zanimanja za opću slavensku starinu pojavile se i političke tendencije, da se obnovi praslavenska životna zajednica, ojačao je panslavizam, koji je tražio, da Rusija kao jedina slavenska velika sila okupi sve Slavene u jednu državu. Iako je Nikolina vlada zauzdavala kulturne pokrete, iako je cenzura samovoljno stezala slobodnu misao, razvijao se duhovni život, ruska se inteligencija nije dala slomiti, nije služila vladinoj politici, nego se kritički odnosila prema tadašnjoj stvarnosti.

Ruski se duhovni život podijelio u dva tabora, od kojih je svaki imao svoje filozofijske nazore. Jedni su pristali uz Schellinga i romantički isticali ruski narodni duh, veliku vrijednost i značenje ruske kulture, koja se u svemu protivi razornoj civilizaciji zapadne Evrope. Evropa je u rasulu, bliži se njeni propast, dok je Istok mlad, svjež i neistrošen, njegova je misija, da ujedini svijet. Ruski je narod u neku ruku »nadnarod«, njegovo je značenje svečovječansko. Osuđivali su djelo Petra Velikoga, zamjerali mu, što je tako smišljeno uvodio zapadne ideje i tekovine u Rusiju. Ti se »slavenofili« obratili prostom narodu, njegove će duboke životne i duhovne moći izgraditi nov svijet i novoga čovjeka - spas je u samom neukom puku, a ne u inteligenciji, koju je pokvarila i otrovala zapadna Evropa. Pravo se rusko životno shvaćanje očituje u »miru«, ruskoj seoskoj općini. »Mir« znači kolektivno vlasništvo - polja, šume i pašnjaci pripadaju općini. Seoska zajednica dijeli oranice u određenim vremenskim razmacima među seljake, da se njima koriste, ali pri tome pazi, da svaki dobije prema svojim potrebama, t. j. prema broju članova svoje obitelji. I kad je pruski savjetnik barun von Haxthausen 1847. u svom djelu: »Studien über die inneren Zustände Russlands« upozorio Evropu na ovo, kako se njemu činilo, idealno rješenje seljačkoga pitanja, bili su »slavenofili« još ponosniji na svoga bijednog, neslobodnog mužika. Duhovni je vođa slavenofila bio učeni Aleksej Stepanovič Homjakov (1804-1860), jedini njihov značajniji pjesnik. Uz njega se istaknula i braća Ivan (1806-1855) i Petar (1808-1856) Kirjejevskij. Ivan nije bio tako žestok protivnik zapadnih prilika, držao je, da Rusija treba štošta da nauči od Evrope, ako želi, da se razvija i napreduje. U prvom svesku svoga časopisa »Evropljanin« (1832) napisao je »Devetnaesti vijek«, članak prožet Schellingovim duhom, iz koga se razabira, da je težio, da se Evropa i Rusija slože i izmire. Ali je car držao, da taj časopis zastupa opasne slobodarske ideje, pa ga je zabranio. Ivana je spasio zagovor utjecajnoga pjesnika Žukovskoga, pa se poslije toga članka nije dugo javljao. Tek je godine 1852. iznio svoje nazore u »Moskovskom Magazinu«. Kirjejevskij je pravoslavlje prožeo mistikom, a osjećajno ga je značenje vjerskoga duha odvratilo od Hegelove filozofije i dijalektike. Pisao je protiv Zapada i njegova racionalizma, koji je rastvorio sve cjelovite životne oblike, ustao je protiv hladna razuma, koji gomila izume i unapređuje tehniku. Istočna je duboko osjećajna religioznost vrednija i istinitija, jer obogaćuje dušu, ikoju je razum osiromašio, jer uzdiže čovjeka, koga je civilizacija uvrijedila i ponizila. Povijest je shvaćao kao i njegov brat Petar, koji je istraživao ruski narod i njegovu prošlost. Petar je skupio golem broj narodnih pjesama,

162. od 267 stranica

»bilina«.Historijom se svih slavenskih naroda bavio i Mihajlo Petrovič Pogodin (1800-1875),

profesor na moskovskom i kasnije na petrogradskom sveučilišta. Pogodin je kao drugi slavenofili mrzio Nijemce, jer je taj krug ruskih mislilaca i pjesnika bio protiv Nesselrodeova režima i protiv njemačkoga utjecaja, koji se osjećao u javnom životu, osobito u upravi i vojsci. Vrijedno je spomenuti Konstantina Sergejeviča Aksakova (1817-1860) i njegova brata Ivana Sergejeviča (1823-1886). Oba su brata tendenciozni pjesnici, koji su potekli iz patrijarhalne obitelji i tako reći odmala primili slavenofilske ideje. Na svom su obiteljskom imanju upoznali seoski život, dušu ruskoga seljaka, pa je Konstantin hvalio njegovu miroljubivost i blagost. U politici se priklonio općem slavenofilskom nazoru, da zapadna demokracija nije pravi oblik narodne volje, nego »Zemskij sobor«, koji je carevo savjetodavno tijelo. Ti politički nazori slavenofilskoga pokreta nisu bili po volji Nikoli i njegovoj vladi, jer su uz cara isticali i predstavništvo, koje je bar u teoriji moglo ograničiti samodrščevu volju i moć.

Slavenofilska se grupa izgradila oko 1830, a najviše je pristaša imala među studentima moskovskoga sveučilišta, jer su u toj staroj ruskoj prijestonici bile najjače tradicije. Slavenofilska se nauka osnivala na osobitosti ruske religioznosti, ikoja je, po njihovu nazoru, glavna značajka ruske duše, pravo vrelo cjelokupnoga duhovnog stvaranja. Takvo se duboko religiozno raspoloženje objavljuje i u spisima Petra Čaadajeva. Petar Jakovljevič Čaadajev (1794-1831) prikazao je svoje nazore u »Filozofijskim pismima« (1829-1831), gdje izriče, da je rimski katolicizam vrelo prave kulture. Putovao je po Evropi, pa je u Rimu točnije proučio katoličku crkvu i zapadne mistike, koji su ga privukli. Iako je bio Schellingovac, nije se slagao sa slavenofilima, ali im, je ipak bio blizak, jer su ih vezali osnovni religiozni nazori. Čaadajev je smatrao, da je Rusija zaostala i otupjela, da je kulturno neplodna, jer se u srednjem vijeku priklonila Bizantu i primila grčko kršćanstvo. Razumljivo je, što zbog takvih shvaćanja nije cenzura dopustila, da se taj spis odštampa.

»Zapadnjiki« su drugi tabor ruskih intelektualaca. Oni su osuđivali kulturnu zaostalost i neplodnost, dva osnovna ruska zla prije Petra Velikoga. Petar Veliki je po njihovu mišljenju priveo Rusiju u kolo naprednih naroda, izvukao je iz azijskoga barbarstva i potaknuo stvaralačke moći, koje su spavale kao uklete i čekale svoga osloboditelja. Istok je nepokretan, okamina, iz koje je već davno nestalo života, od njega Rusiji nikakve koristi. Napredak i bujan duhovni život, koji će u svoje vrijeme preobratiti i društvene odnose, prostrujat će golemim carstvom, kad se prikuči Zapadu i njegovim idejama.

Oba ova tabora nisu u trećem desetljeću XIX vijeka bili u izrazitom sukobu, ali se o njihovim teorijama živo raspravljalo u svim klubovima.

Aleksandar Ivanovič Hercen (1812-1870), sin bogatoga plemića Jakovljeva i Henriete Haag Njemice iz Stuttgarta, začetnik je osobitoga duhovnog pokreta, koji je odudarao od tadašnjih nazora ruske inteligencije. Otac mu se oženio u Njemačkoj, a kako takve brakove nisu u Rusiji priznavali, to nije dobio ni očevo prezime, nego se zvao Hercen, i to po imenu »mein Herz«, kako je Jakovljev zvao njegovu majku. Kao nezakonito dijete odbio se od svoga društva i njegovih nazora i na moskovskom se sveučilištu sa svojim prijateljem Nikolom Platonovičem Ogarevom priklonio Hegelovoj filozofiji i Saint-Simonovim socijalističkim teorijama. Uskoro se oko njega okupio krug radikalnih jednomislenika, što je vlastima bilo sumnjivo, pa su stali progoniti te mlade socijalne političare Hercenov je krug odbacio religiju,

163. od 267 stranica

nije očekivao, da će providnost izmijeniti nevaljan društveni poredak, nego se pouzdavao u ljudski um, smišljenu volju i stvaralačku djelatnost. Ti su mladi ljudi vrlo oštro raspravljali sa slavenofilima, od kojih su se odijelili 1844, iako su se jedni i drugi slagali u tome, da je poziv ruskoga naroda, da spasi čovječanstvo.

Hercen je pisao tendenciozno i beletristikom širio svoje ideje, tako u romanu »Tko je kriv?« (1846), gdje je stvorio tip »suvišnjega čovjeka«, koji je kasnije tako čest u ruskoj književnosti. Godine 1847. pobjegao je preko granice i izmaknuo policijskim progonima. U Rusiju se nije više nikada vratio, živio je u Francuskoj, Italiji i Ženevi, tom internacionalnom utočištu svih nezadovoljnika, buntovnika i revolucionara. Na Zapadu se razočarao, odbijao ga »buržujski« duh svih društvenih slojeva, pa je još više nego prije vjerovao u nepokvaren smisao ruskoga seljaka za zajednicu i očekivao, da će baš taj seljački duh iz temelja promijeniti svjetski poredak. Sa svoga je sigurnog promatrališta u inozemstvu oštro napadao ruske prilike, a njegovi su se spisi potajno dopremali u domovinu i mnogo čitali. Hercen je i sam osjećao, da ne naviješta ljubav, nego mržnju, da nije apostol snošljivosti i popuštanja, nego borbe i revolucije, bio je svjestan, da čovječanstvo napreduje kroz nesreću, napore i patnje, znao je, da bez rušenja nema izgrađivanja, a svoga bi sina radije vidio kao mrtva revolucionara, nego kao sretna i zadovoljna buržuja. Prekrasnim je stilom napisao »Uspomene«, gdje je prikazao svoj život i svoje životno iskustvo. Iako su se njegova djela mnogo čitala, na rusku je misao i književnost više djelovao Visarion Grigorjevič Bjelinskij (1811-1848), osnivač ruske kritike. Bjelinskij je odrastao u oskudici, naučno mu je obrazovanje bilo nedostatno, ali se oštrinom svoga duha nametnuo diktatorom ruskoj književnosti. Njegove su kritičke sudove cijenili i poslije njegove smrti, koja ga je spasila od »Trećega odjela«. Bjelinskij nije bio plemić, pa je i već po tome neobična pojava u duhovnim borbama svoga vremena. Isprva je bio Schellingovac, ali je kasnije prihvatio Hegelovu filozofiju kao i svi »zapadnjiki«. Ruski su pisci izmicali pritisku stroge cenzure i dvosmislenim izričajima, finim stilističkim obratima; prikazivali znalačkoj publici svoje političke i socijalne misli o suvremenim prilikama i događajima. Grof Benckendorff je to znao i budno pazio. Bjelinskoga su zbog njegovih spisa isključili s moskovskoga sveučilišta, a kad se preselio u Petrograd, policija ga je potajno nadzirala i posvuda pratila.

Među istaknutim »zapadnjikima« treba spomenuti i moskovskoga profesora Timofeja Nikolajeviča Granovskoga (1813-1855), koga su studenti neobično voljeli. Mihajlo Aleksandrovič Bakunjin (1814-1876) pošao je dosljedno do kraja i pokazao, kuda vode liberalni nazori. Herzen je slavio revoluciju, koja će radikalno riješiti seljačko pitanje, Bakunjin je učinio još jedan korak, tražio je, da se razgrade gotovo sve ustanove i ostvari komunističko-anarhističko društvo.

Car je poznavao obje struje ruske inteligencije, ta i sam je čitao časopis »Kolokol« (Zvono), koji je izdavao Herzen. Cenzura se nije osvrtala ni na koga, nesmiljeno je progonila zapadnjike, ali nije poštedjela ni slavenofile, premda se car slagao s njihovim nazorima, naime, prihvatio je njihove lozinke: jedna pravoslavna crkva, jedan apsolutni vladar, jedna narodnost. Carev je autokratski režim raspravljao o svojim postupcima u najužem krugu, iza dobro zatvorenih vrata, služio se pokornim, ali birokratski umišljenim činovništvom, od javnosti se ogradio, smatrao je, da se ne slaže s njegovim dostojanstvom, da prima poticaje od podanika, koji su se miješali u državne poslove, iako ih nitko nije tražio niti pitao. Tako se

164. od 267 stranica

vlada sve više otuđivala i onim krugovima, koji su bili skloni samovlađu i u svemu pristali uz poredak, koji im je donosio koristi. I najsposobniji su bili potisnuti u stranu, nisu imali nikakva utjecaja, pa su stoga zapažali pogrješke i propuste, naduvenost i ukočenost birokratskog aparata.

Vladin je pritisak stegnuo sve pokrete, koji su tražili političku i duhovnu slobodu, pa se naoko činilo, da je Rusija jedinstvena i snažna, ali će se u vanjsko-političkim zapletajima pred kraj Nikolina života pokazati, koliko je u sebi bila slaba i trula. Poslije mira s Perzijom (1828) započelo je mučno i dugotrajno osvajanje Kavkaza. Brdoviti su krajevi bili teškom zaprekom, trebalo je izgraditi ceste i podići tvrđave, da se osigura osvojeno područje, a sve je to stajalo mnogo krvi i novca. Divlja su i bojovna kavkaska plemena branila svoju slobodu, a jačao ih vjerski zanos, koji su poticali muslimanski svećenici. Značajno je, kao odušak nesnosnoga pritiska, što ruska javnost i pored svih žrtava nije osuđivala očajne borbe tih gorštaka, nego ih primala sa simpatijom, a mnogi su je pisci pače romantički veličali i slavili.

Spora nije riješio ni mir s Turskom u Drinopolju (1829). Sultan se nije okoristio neprilikom, koju je Rusija imala za poljskoga ustanka, jer je bio preslab, da zagazi u novi rat. Mehmed Alija tražio je veću nagradu za svoju pomoć protiv Grka i pobjednički zavojevao protiv Turske. Zapadne su ga vlasti podupirale, dok ga je Nikola smatrao za buntovnika protiv svoga zakonitog gospodara. Godine je 1830. ozbiljno nakanio, da pritekne u pomoć zakonitom vladaru u Francuskoj i Belgiji, a sad se zaista pridružio sultanu. Zapovjedio je crnomorskoj floti, da isplovi i iskrca jednu diviziju, koja će braniti Carigrad. Sultanu se ipak nije svidjelo, što su se ruski vojnici smjestili kraj Carigrada, pa je prihvatio Mehmed-Alijine zahtjeve. Turska je platila Rusiji ekspedicione troškove, a u Unkjar-Skelesiju, na azijskoj bosporskoj obali, gdje su se iskrcale ruske čete, sklopila ugovor (1833), po kome je zatvorila Bospor i Dardanele za sve strane ratne brodove. Car i sultan uglavili su defenzivni pakt na osam godina i obvezali se, da će jedan drugome priskočiti u pomoć, ako neka treća sila napadne ili Rusiju ili Tursku. Rusija je tako uklonila Mehmed-Aliju, koji bi ojačao Tursku, a u drugu je ruku postala zaštitnicom svoje slabe saveznice. Nikola je tom svojom politikom oživio izblijedjelu tradiciju »svete aliance«, koju bi najradije obnovio. Iako je nije mogao ojačati, pošlo mu je za rukom, da spretnom diplomacijom pridobije Beč, svoga protivnika na Balkanu. Obje će vlade surađivati i svojom moći održavati »status quo«. Zakučaste je diplomatske spletke između zapadnih i istočnih sila još više zamrsio nov tursko-egipatski rat (1839), Evropa je bila u predvečerje općega konflikta. Međutim je napetost popustila, jer se Engleska zabrinula zbog francuskog utjecaja u Egiptu, što bi isto toliko bilo opasno po britansku Indiju, kao kad bi Rusija dobila Carigrad. Četiri su sile: Rusija, Austrija, Engleska i Turska pritisnule Mehmed-Aliju i primorale ga, da se zadovolji s Egiptom kao nasljednim posjedom. Dardanelskim su ugovorom u mjesecu julu 1841. priznale sve sile, među njima i Francuska, međunarodnu vrijednost rusko-turskoga sporazuma, po kome strani ratni brodovi nisu smjeli ući u morske tjesnace.

Nikola je smatrao, da mu je dužnost, da čitavom moći svoga carstva brani monarhični i legitimistički princip, kako ga je nekada utvrdila »sveta alijansa«. Godine je 1848. imao dosta prilika, da pritjera ruski narod, da životima i novcem ostvari političke ideje svoga cara. »Samoderžec« je bio svjestan vojničke snage i ugleda ruskoga carstva, pa je ponosno nametao svoja načela drugim državama i miješao se u njihova unutrašnja pitanja. Nije žalio, kad je

165. od 267 stranica

februarska revolucija 1848. oborila francusko građansko kraljevstvo, jer Louis-Phillippa nije nikada priznavao kao zakonitog.i kralja, ali ga je uzbudila sama revolucija i njene socijalističke tendencije, pa je pomišljao, da s vojskom opet obnovi red i uguši revolucionarni pokret. Po svom krutom shvaćanju nije odobrio ni Napoleonov uspon, jer je sumnjao u njegovo pravo na francusko prijestolje. Za francuskim se primjerom povela i Njemačka, nemirni su duhovi tražili jedinstvenu i ustavnu državu. Revolucija se započela u južnoj Njemačkoj, a martovski su nemiri u Berlinu pretvorili Prusku u ustavnu državu, što je Nikolu naročito peklo. Car je osjećao, da je nestalo stare Pruske, nova mu se nije svidjela. Najteži potresi zahvatili habsburšku monarhiju, gdje su u različnim krajevima izbile bune; činilo se, da će to mozaičko carstvo propasti. U svom pozivu ruskom narodu (26. marta 1848) upozorio je na tu buru, koja je uzdrmala evropski Zapad i istaknuo, da je rusko carstvo snažno i jedinstveno, ali nije zaboravio, da izričito zaprijeti svakome, tko bi pokušao, da se podigne protiv zakonite vlasti. Pruskom je kralju Fridriku Vilimu IV obećao vojničku pomoć, da obnovi prijašnji poredak, ali je kralj odbio ponudu. Drukčije je bilo s dunavskom monarhijom. Tu je car Ferdinand krvavo ugušio poljski ustanak i već 1846. sjedinio Krakov s Austrijom. Francuska se i Engleska nisu umiješale, a kako Nikola nije volio ni Poljaka ni Židova, to je nagovorio cara Ferdinanda, da anektira Krakov, a poslao mu je i vojničku pomoć. Godine su 1848. zahvatili revolucionarni pokreti čitavu Monarhiju, teškoće su bile tolike, da je Franjo Josip zamolio nisku vojničku pomoć, premda se Schwarzenberg tome dugo opirao. Sad je Nikola bio na vrhuncu svoje moći. Austrijskoj se molbi odazvao to radije, što su poljski revolucionarni generali vodili mađarske pobunjenike. Posljednja se jezgra mađarske vojske predala Rusima.

Car se uspješno umiješao i u njemačku unutrašnju politiku i odlučno utjecao na rješenje schleswig-holsteinskoga pitanja. U tom se sporu zauzeo za Dansku, i to ne samo stoga, što je načelno odbijao revolucionarne pokrete i narodnu volju i što se pozvao na ugovore i prijateljstvo s danskom dinastijom, nego osobito stoga, što se razljutio na svoga šurjaka Fridrika Vilima IV, koji se po njegovu mišljenju ogriješio o osnovni politički princip, kad je popustio u pruskim ustavnim borbama. Na takvo su ga držanje potaknuli i ruski interesi, jer je htio održati ravnotežu u sjevernoj Evropi, a to su željele i zapadne sile i Švedska. Pošao je tako daleko, da je Dancima ponudio rusku flotu, što je primoralo pruskoga kralja, da opozove svoje trupe iz Jütlanda (1849) i napusti Schleswig-Holstein.

Tako je Nikola postao političkim sudcem i u srednjoj Evropi, kao što je to bio na Jugoistoku - tek su zapadne države provodile donekle samostalnu politiku i podgrizale ugled i utjecaj ruskoga carstva. Odnosi su se s Francuskom zaoštrili, jer Nikola nije priznavao carstva, smatrao ga je nelegalnim, a Napoleona III uzurpatorom, kome ne pripada uobičajeni naslov. Nije čudo, što se Napoleon III uvrijedio i čekao čas, da se osveti.

Carevi postupci, njegovo držanje prema stranim vladarima i međunarodno značenje ruskoga carstva kao da se gradili na unutrašnjoj snazi i sređenim prilikama. Pa ipak je Rusija bila slaba; financije su bile rastrojene, socijalne borbe u punom jeku, a korupcija je u upravi i sudstvu podlokavala njene temelje. Svi su društveni slojevi bili nezadovoljni ukočenom i svojevoljnom birokracijom. Izvještaji su »Trećega odjela« upozoravali Nikolu, da nezadovoljstvo u zemlji neprestano raste, da se spremaju urote i napadaji na državni i društveni poredak, ali mjesto da popusti i provede potrebne reforme, pooštrio je još policijski

166. od 267 stranica

pritisak i cenzuru, osobito poslije 1848. Držao je, da će silom održati političke oblike, koji su već odavna izgubili svoj smisao i životno pravo. Sve se odbilo od vlade, nije se mogla pravo pouzdavati ni u koga, pa ni u vojsku. Od straha, da zapadne prevratničke ideje nisu i tu zahvatile dublji korijen, zveckao je car mačem, priređivao različne vojničke demonstracije, ali je izmicao pravom ratu. Stoga se i promišljao, prije nego je Austriji poslao pomoć, da pokori pobunjene Mađare. Krilatice: jedna vjera, jedan car, jedan narod, nisu bile izričaj samo političke i religiozne netrpeljivosti nego i narodne: vlada je pritješnjavala nacionalne pokrete narodnih manjina. Tešku je vladinu ruku osjetio i kijevski krug ukrajinskih patriota, koji su osnovali društva za duhovno i moralno usavršavanje svojih članova, ali se zauzimali i za seljačko oslobođenje i širili ukrajinsku narodnu misao. Poznati je profesor kijevskoga sveučilišta Kostomarov vodio tajni savez, koji se u čast slavenskih apostola prozvao »Bratstvom svetoga Ćirila i Metoda«. Članom je toga saveza bio i najznačajniji ukrajinski pjesnik Taras Hrihorjevič Ševčenko. Ševčenko se rodio 1814. kao sin siromašna neslobodna seljaka, pa iako je zarana pokazivao slikarske sposobnosti, mogao je poći na petrogradsku akademiju tek, kad ga je otkupio neki bogati pokrovitelj i zaštitnik. Kad je svršio nauke (1845), postao je nastavnik na kijevskom sveučilištu, gdje je stupio i u tajni savez. Već tada je bio poznat pjesnik. Vlast je doznala za taj savez, uhapsila članove i izvela pred sud, koji ih je osudio zbog državne izdaje. Ševčenka su strpali u vojsku kao obična vojnika i bacili u daleku i osamljenu posadu, i to bez roka, na neodređeno vrijeme. Vojska je tada bila kao neko popravilište za političke krivce, a svojom je nesmiljenom i teškom službom lomila upravo one, koji su bili duhom najrazvijeniji, najobrazovaniji. Car je delikventu pooštrio kaznu i zabranio, da riše ili piše. Kad je Ševčenko ipak jednom prekršio zabranu, kaznili su ga još jače: bacili ga u samicu, gdje je čamio osam mjeseci, a kasnije ga premjestili u još jadniji garnizon na Kaspijskom moru. Tek ga je car Aleksandar II oslobodio vojske i pustio kući. Nastanio se u Petrogradu, gdje je četiri godine poslije svoga oslobođenja umro (1861).

Ševčenko nije bio jedina žrtva surova i bezobzirna Nikolina režima, ali strogost nije koristila - i usprkos cenzuri širili se zabranjeni nazori i potajno izjedali prastare društvene i političke uredbe. Kad su već bili sumnjivi i slavenofili, jer su tražili savjetodavne »sabore«, kako li će tek progoniti one, koji su se zauzimali za narodna prava i propovijedali slobodnu misao? Budući da je cenzura sprečavala štampanje nepoćudnih spisa, to se i literatura i politička djela širila kao rukopisi. Uz to su krijumčarili nelegalne knjige i brošure, koje su izašle u inozemstvu i podzemnim kanalima prelazile iz ruke u ruku. Oko polovine je ovoga vijeka socijalistička literatura preplavila rusko tržište, a najviše su čitali Fouriera, Proudhona i Saint-Simona.

Bilo je kružoka, u kojima su proučavali i raspravljali o djelima francuskih socijalista i iznosili teške ruske prilike, tako naročito kod Mihajla Vasiljeviča Petraševskoga, činovnika u ministarstvu inostranih poslova (od 1845). U to su društvo među ostalima dolazili Bjelinskij i Dostojevskij, koga je zbog toga stigao najveći, gotovo katastrofalni udarac. Vlast je doznala za taj krug i rano ujutro 23. aprila 1849. uhapsila Petraševskoga i 33 druga intelektualca. Poslije dugotrajne se istrage konačno u decembru započela sudska rasprava, koja je završila smrtnom osudom svih okrivljenika osim jednoga. Osudu je trebalo izvršiti 22. decembra. Dostojevskij je očekivao skoru smrt, prvi su osuđenici već bili na gubilištu, kad se iznenada pojavio časnik, koji je donio pomilovanje, a to će reći, mjesto smrti prisilan rad u Sibiru.

167. od 267 stranica

Nikola je volio takva kričava i bezdušna pomilovanja.Poslije 1848. cenzura je još više rastvorila oči i napela uši, pazila je pače i na naučnu

literaturu, koju su dotada ruski istraživaoci lako nabavljali. I dok su policijske vlasti plijenile nepristrana naučna djela, širile se potajnim putovima glasine, demagoški spisi, letači i pisma, šapatom se prenosile vijesti od usta do usta, a to je bilo mnogo opasnije, jer je oplodilo tlo, koje je pripremio nasilan i tup režim. Dostavljanje je cvalo, obijedili su i samoga Uvarova, da je napisao neki članak. Razgranat je uhodarski sistem samo potvrdio, da je narod nezadovoljan, ali nije mogao promijeniti općega raspoloženja. Prema tome se unutrašnje prilike nisu nikako podudarale sa značenjem, koje je Nikola imao u vanjskoj politici: car je bio sam, iza njega nije stajao ruski narod.

Po svojim se nazorima Nikola nije slagao sa zapadnim silama, koje nisu podnosile njegova prevlašća na Balkanu i u Turskoj. Kad su neki pobunjenici, osobito Poljaci, koji su sudjelovali u mađarskom ustanku, pobjegli na tursko područje, zatražile su Rusija i Austrija od sultana, da prebjeglice izruči. Sultan je odbio taj zahtjev, jer su ga poduprle zapadne sile. Nikola i Franjo Josip I odustali su od svoga zahtjeva, ali je time opća napetost porasla. Nikoli se uskoro pružila načelnija prilika, da pokaže svoju volju, kako se novo francusko carstvo oslanjalo i na klerikalne krugove, to je Napoleon već 1850. zatražio pravo, da zaštićuje kršćanska sveta mjesta u Turskoj. Svoj je zahtjev gradio na starim privilegijama, koje je Francuska dobila ugovorima s Turskom. U februaru je 1852. dao sultan Napoleonu zaštitno pravo, a rimokatolicima ključeve betlehemske crkve, koju su dotada čuvali pravoslavci. Napoleon III se nadao, da će tom politikom pridobiti papu i ujedno pojačati svoj utjecaj na Sredozemnom moru. Nikola se pozivao na mir u Küčük-Kainardžu (1774) i tvrdio, da samo njemu pripada pravo, da zaštićuje sveta mjesta. Odbio je svaki sporazum, jer je to smatrao kao pitanje svoje časti i ugleda. Držao je, da je već vrijeme, da se podijeli Turska, pa je započeo pregovarati s Engleskom kao pravi »arbiter mundi«. Engleska nije pristala, i to ponajviše stoga, što je Napoleon III zaprijetio, da će anektirati Belgiju, što Engleska ne bi nikako mogla podnijeti. Engleska je stoga napustila Rusiju i približila se Francuskoj. Nikola je odaslao kneza Menšikova u Carigrad i zatražio od sultana, da ga prizna protektorom pravoslavne crkve i pravoslavnih kršćana u Turskoj (u februaru 1853). Izvanredno je poslanstvo nabusitoga Menšikova, koji je svojim drskim držanjem htio sultana prestrašiti, propalo, jer su Tursku podupirale Francuska i Engleska. Nikola nije mogao više uzmaknuti, morao je ustrajati kod svoga zahtjeva, ako nije htio, da oslabi svoj ugled. Ukazom u mjesecu junu zapovjedio je svojoj vojsci, da ude u dunavske kneževine. Francuska i Engleska odaslale su svoje flote, da zaštite Tursku. Nikola je računao, da će mu Austrija pomoći, jer je bila obvezana rusko-austrijskim sporazumom o Turskoj, ali se prevario. Franjo Josip nije kao rimokatolički vladar imao razloga da pomogne Rusiji u njenoj borbi za prevlašće u pravoslavnom svijetu. Austrija se pored toga zabrinula, što je Rusija prisvojila dunavske kneževine, i što su njenom posjedu u Italiji zaprijetili Piemont i Francuska. Bila je to »habsburška zahvalnost« za pomoć, koju je Nikola dao, kad se Austrija borila na život i smrt s Mađarima. Ruski je car morao biti zadovoljan, što je Austrija ostala neutralna, što se nije pridružila njegovim neprijateljima. Slično je bilo i s Pruskom, gdje se neodlučan kralj kao i obično priklanjao čas Rusiji čas Engleskoj, i gdje su odlučni faktori kao i u Austriji bili različna mišljenja. U aprilu 1854. sporazumjele se obje njemačke države, da će braniti tadašnji posjed i

168. od 267 stranica

njemačke interese i da će jedna drugoj poslije naročita dogovora priskočiti u pomoć, ako bi bilo jedna bilo druga morala prihvatiti oružje, da obrani svoje interese. Taj je sporazum predviđao, da će ga prihvatiti i druge njemačke savezne države, a imao je i tajnu točku, po kojoj je Austrija dobila punomoć, da u Petrogradu zatraži, da car prekine napredovanje preko Dunava i da što prije opozove svoje čete iz dunavskih kneževina.

I Turska je u septembru 1853. zatražila, da Rusi napuste Moldavsku i Vlašku - bila je spremna na rat, jer je znala, da će je pomoći Francuska i Engleska. Nikola se i tu prevario, bio je tvrdo uvjeren, da će se Turska bojati rata i popustiti. U tom je pitanju ruski narod bio uz cara, bio je za rat, jer se zanio religioznim i patriotskim osjećajima. Ali Rusija se nije pripremila ni financijski ni vojnički. Vojska i mornarica nisu bile dovoljno izvježbane, a ratna im je tehnika bila zastarjela. Paskevič je u julu 1853. provalio u dunavske kneževine, gdje mu se u prvom sukobu uspješno odupro Omer paša. Kad je prema kraju mjeseca novembra admiral Nahimov kod Sinope uništio tursku floru, uplovile su francuska i engleska mornarica u Crno more. Francuska je diplomacija započela pregovore - predložila je mirno rješenje; Rusi će obustaviti operacije oko Dunava, a engleska će i francuska mornarica otploviti s maloazijskih obala. Nikola je oholo odbio taj prijedlog. U martu su 1854. zapadne sile sklopile s Turskom savez i navijestile Rusiji rat. Austrija je ugovorila sa saveznicima, da će zaposjesti dunavske kneževine. Rusi su u septembru zbog toga morali uzmaknuti preko Pruta, premda su već prešli Dunav i opsjedali Silistriju.

Austrija je već u martu pregovarala s Francuskom, Engleskom i Pruskom, da će braniti tursku samostalnost i njen posjed. Kako je već spomenutim ugovorom s Pruskom osigurala leđa, to je slobodnije provodila svoju politiku protiv Rusije na Balkanu, priključila se Turskoj i zatražila, da ruske čete napuste Moldavsku i Vlašku. Rusija je bila prisiljena na obranu, Francuska i Engleska su napadale, a Austrija je čekala. Saveznici su bombardirali Odesu, napadali su i na drugim točkama - demonstrirali flotom pred Kronstadtom i u avgustu zaposjeli Alandsko otočje. Englezi su napali i ruski posjed u Aziji, osobito Kamčatka. Ratno je raspoloženje u Rusiji ohladilo, a javno su mišljenje ogorčili postupcima nezahvalne Austrije. Vojno je vodstvo bilo zabrinuto, kako će braniti golemu državu i duge granice, kako će dopremati vojsku u daleke krajeve bez dobrih željeznica i putova, kako će pravovremeno osujetiti protivničke napadaje. Saveznici su također imali podosta muka, morali su skupiti jake snage, kojima će napasti rusku zemlju. Tek se u jesen pokazalo, da su se spremili protiv Sevastopolja, najvažnije luke crnomorske flote. Rusi su prema dotadašnjoj taktici svojih protivnika razparčali svoje trupe, pa je obrana krimskoga poluotoka bila preslaba. Menšikov nije imao dovoljno sredstava, da brani Sevastopolj, koji je bio utvrđen samo s morske strane. Nije mogao spriječiti, da se saveznici iskrcaju sjeverno od pomorske tvrđave kod Eupatorije, pa je uzmaknuo u utvrđen logor na Almi nedaleko od grada. Saveznici su 20. septembra pobijedili rusku vojsku, ali se nisu okoristili pobjedom, nego se utvrdili na južnoj strani i stali opsjedati grad, jer su precijenili jakost njegovih utvrda. Posada je u tvrđavi bila malobrojna, a na ulazu su u zaljev Rusi potopili dio svoje flote, da se tako osiguraju od neprijateljskih ratnih brodova. Grad su na brzu ruku utvrđivali i sa kopnene strane, obalne su baterije pojačali brodskim topovima, pa su tako uspješno odbijali neprijateljske juriše. Armija Menšikova odmakla je još više od grada, bila je preslaba, da navali na neprijatelja, da ga protjera s Krima i oslobodi tvrđavu. Međutim ni saveznici nisu bili dovoljno jaki, da odlučnim udarcem osvoje

169. od 267 stranica

tvrđavu i pobijede rusku vojsku. Tako se opsada zategnula u nedogled. Rusko je vojno vodstvo dokazalo, da je doraslo svakoj zadaći, svojim je sjajnim manevrima bilo daleko iznad savezničkih generala, a ruski je vojnik svojom hrabrošću zadivio svijet. Saveznici su izgubili mnogo ljudi, u vojsci su harale bolesti, položaj je bio to teži, što se više približivala zima. Turska pomoć, koja je stigla u Eupatoriju, nije donijela odluke, ali je Menšikov poslije neuspjela udara u mjesecu februaru 1855. prepustio zapovjedništvo ruske vojske knezu Gorčakovu, koji je zapovijedao dunavskom armijom poslije Paskeviča. Nikola se isprva ljutio, što nije bilo ratnih uspjeha, ali se kasnije zabrinuo, kad se položaj na ratištu pokvario, i kad je vidio, da su sve države protiv Rusije. Teško mu je bilo pristati na mirovne uvjete, jer su tražili, da se odreče svoga utjecaja u svjetskoj politici. Da pristane, značilo bi, da je rusko carstvo doigralo svoju ulogu kao sudac u svim evropskim pitanjima. Od evropskih se država suzdržala samo Pruska, gdje se osjećao Bismarckov utjecaj. Austrija se nekoliko puta spremala, da aktivno sudjeluje u ratu, a Sardinija je u januaru 1855. otposlala svoje čete na Krim.

Car je umro 2. marta od upale pluća. Posljednje mu dane otežala briga za budućnost ruskoga carstva. Njegov je sin i nasljednik Aleksandar II preuzeo težak i nezahvalan zadatak, da sklopi mir. Nikola je htio biti zaštitnikom evropskoga poretka, iako nije mogao ukloniti nereda u svojoj zemlji, a kad je nenadano umro, proširile se različne glasine, koje su tvrdile, da se sam od očaja ubio. Tako misle i sovjetski povjesnici, među njima i Pokrovskij.

§ 4. Književnost u prvoj polovini XIX vijeka

Kad se na prijestolje popeo Aleksandar I, ponadala se inteligencija, da će mladi car razbiti okove, koji su stezali duh i sapeli slobodnu misao. Ali se Aleksandar ubrzo promijenio, napustio svoje slobodoumne nazore, priklonio se mistici i poveo reakcionarnu politiku. Brutalni predstavnici sve despotskijega režima, bezobzirni nasilnici, među kojima se osobito isticao Arakčejev, ipak nisu svojim surovim postupcima zatrli slobodoumnih težnja, nisu ugušili odlučne volje za političkom slobodom. Mladi se borbeni plemići iz gardijskih pukovnija zagrijali za nove ideje, a vladin je pritisak još ojačao otpor i izazvao revolucionarna raspoloženja. Isprva je cenzura popuštala, školstvo se razvijalo, a vlada je osnovala i nova sveučilišta: u Petrogradu, Kazanu, Harkovu, Dorpatu i Vilni. Iako su viši slojevi ruskoga društva cijenili francusku obrazovanost, ostala je politička napetost iz napoleonskih ratova, za kojih se podigla i nacionalna svijest. To se nacionalno osjećanje skrutilo, odbijalo je sve reformne pokušaje, kako ih je zamislio Speranskij, a u drugu je ruku ustalo i protiv narodnih manjina i tražilo, da se pretope u Ruse. Dok je za Elizabete i Katarine II, književnost služila zabavi ili moralnoj pouci, prihvatila se sad i drugih sadržaja, osobito političkih, socijalnih i gospodarskih. Taj se preokret očituje i u pojačanoj literarnoj djelatnosti, koja sad obraduje suvremena pitanja i napušta čisti artizam i moralnu tendenciju, ta karakteristična obilježja književnih djela iz Katarinina doba. Življi su literarni interesi potakli prevođenje i prodaju stranih djela, osobito otkako je Aleksandar otvorio granice. Lijepa je književnost u prvom desetljeću Aleksandrove vlade nazadovala i brojem štampanih djela i svojim literarnim značenjem, jer su nova životna pitanja sve više zaokupljala interes i književnika i čitalačke publike.

170. od 267 stranica

U lijepoj se književnosti kao i prije njegovala uobičajena oda za svečane zgode - a noviji su pjesnici pošli tragom starijih. Gavril Romanovič Deržavin (1743-1816) je starim pjesničkim poletom počastio čuvenom svojom odom Katarinu, opjevao i Aleksandrovo rođenje, a njegov je uspon na prijestolje prikazao kao početak novoga doba. Fabula je cvala i u to doba, jer su spretni pjesnici u njoj prekrivali svoje aluzije na suvremene prilike i događaje. Među tim se pjesnicima osobito istaknuo Ivan Andrejevič Krilov (1768-1844), koji je u povijesnim fabulama satirički prikazao Napoleonovo doba. I u njegovim se komedijama osjeća tendencija uperena protiv Francuske, pa su stoga imale časovit uspjeh, iako su manje umjetničke vrijednosti. Krilov i nije osobit komediograf, njegova se prava nadarenost iživljavala u fabuli po ugledu na Ezopa, Fedra, Gellerta i La Fontainea. Uskoro se međutim osamostalio, otresao stranih uzora i razvio u originalnoga majstora, koga su neobično voljeli svi slojevi, staro i mlado, a najradije ga čitala djeca. Posvojio ga čitav narod, jer je shvatio rusko biće, jer mu se približio pogledom, humorom, šalom, zbitim jezikom i izvrsnim pripovjedačkim načinom. Njegova se djela ne odlikuju toliko dubokim mislima, koliko pravom životnom mudrošću. Za Krilovom se poveo Aleksandar Sergejevič Gribojedov, i u njegovim se pjesničkim djelima očituje isti realizam, životna blizina i satirički duh.

Ipak nisu pseudoklasika i realizam obilježili duhovno stvaranje toga doba, u kome su se vodile ogorčene načelne borbe. Značajno je, što je tada bilo mnogo literarnih talenata, ali ih sprečavala stega, tako oštra, da nisu mogli slobodno oblikovati svoje nazore i osjećaje.

Nacionalna se svijest probudila već oko sredine XVIII vijeka, a u doba se slavenofilskoga pokreta ponosno objavila u književnosti, koja se odbila od galomanije i kozmopolitizma. Drukčije nije moglo ni biti, jer je Katarina II udarila temelje svjetskoga značenja ruskoga carstva, koje je doseglo svoj vrhunac za Aleksandra I Ruski se književni »sentimentalizam« odvratio od francuskih uzora i priklonio engleskim i njemačkim ugledima. Najznačajniji je predstavnik toga smjera Nikola Mihajlovič Karamzin (1766-1826), koji je uzdizao Shakespearea i tražio od pjesnika, da svoje misli i osjećaje izriču prirodno bez kićenja, prenemaganja i pretjerivanja. Klasično je djelo ruskoga »sentimentalizma« Karamzinova pripovijetka o »Siromašnoj Lizi«, nevinoj djevojci, koja je pošla u smrt, jer ju je zaveo lakomislen plemić. Djelo je imalo golem uspjeh, suvremena je »osjećajna srca« dirala sudbina nesretne djevojke. »Siromašna Liza« nije prvo djelo »verterianizma«, ali je u Rusiji najuglednije i najutjecajnije. Literarni je pokret prema prirodnom izričaju potaknuo u ruskoj književnosti i pitanje jezične reforme. Doduše je već Lomonosov stilističkim nijansiranjem promijenio književni jezik, koji se gradio na crkvenoslavenskom, ali je i pored svih nastojanja različnih pjesnika u XVIII vijeku još i sada bio daleko od živoga narodnog govora. Karamzin je pošao dalje; istina, nije uzeo saobraćajni govor obrazovanih krugova, ali je potisnuo zastarjele crkvenoslavenske riječi, kovao nove, pače se usudio, da uvede i mnoge tuđice. Admiral se Aleksandar Šiškov, zaslužan predsjednik ruske akademije i književni diletant, stavio na čelo staroruskoga pokreta protiv jezičnih novosti i protiv »sentimentalizma«, koji je prikazivao neobuzdanu i samoniklu ljudsku prirodu. »Karamzinisti« se i »šiškovisti« prepirali oštro i dugo. Držim, da nije potrebno spomenuti, da su uz Karamzina pristali svi talentirani pjesnici i pisci, dok se oko Šiškova okupili na silu stihotvorci i tobožnji književnici. »Sentimentalizam« je bio kratka vijeka, ali je ostavio dubok trag - njegov jednostavan i prirodan stil potisnuo je zastario, pretjeran pjesnički zanos i razvio smisao za jezične ljepote.

171. od 267 stranica

Pseudoklasik se Karamzin istaknuo i kao historiograf. Napisao je opsežnu rusku historiju, za koju mu je dvor odredio znatnu penziju.

Vasilij Andrejevič Žukovskij (1783-1852), otac ruske romantike, prevodio je i prerađivao djela iz stranih književnosti, a na duhovni je pokret onoga doba djelovao svojim baladama. Ruska je romantika preuzela izvanjski oblik i književnu tehniku sa Zapada, ali nije uronila u samu srž duhovnoga ustrojstva toga pokreta, pa se po svom bivstvu i razlikuje od ostale romantike, kao što se razlikuje i ruski srednji vijek od zapadnoga. Žukovskij je prožeo svoje stvaranje sjetnom osjećajnošću, dao mu biljeg blage i osjetljive duše, koja je prema svom osnovnom raspoloženju odabirala i lirske uzore. Slobodno je prevodio pjesme svih naroda, pretočio ih jezično i ritmički tako savršeno, da su iskren i originalan plod njegova duha. Spjevao je i carsku himnu: »Bože, cara brani«. Konstantin Nikolajevič Batjuškov (1787-1855), nesretni Puškinov prijatelj, prevodio je Byrona, francuske i talijanske pjesnike osobito melodioznim jezikom. Započeo je kao anakreontik, a završio kao melankolik. Trideset je godina svoga života proveo pomračena uma.

Djela su ovih majstora stiha i jezika djelovala na Puškina, koji je oslobodio rusku književnost stranih utjecaja, usadio je u domaće tlo, iz koga je crpla sokove i probujala jezično i ritmički. Aleksandar Sergejevič Puškin (1799-1837) je propjevao već u mladosti, kad se ugledao na francuske pjesnike, ali ga ubrzo oduševio Byron, pa je postao vođom romantičkoga pokreta. Od Byrona je primio mnogo, što se ogleda i u njegovim epskim djelima iz dvadesetih godina. Ipak je romantika bila strana ruskom duhu, i suviše je uzdizala srednji vijek, koji je u Rusiji bio još teži i nevoljniji nego na Zapadu. Puškin je stoga mjesto srednjovjekovnih sadržaja odabrao suvremenu domaću romantiku: život i običaje krimskih Cigana i kavkaskih gorštaka, a za njim se poveli mnogi ruski pisci kao Ljermontov i Tolstoj. Puškin je bio sumnjiv zbog svojih političkih pjesama, pa su ga iz Petrograda premjestili u južnu Rusiju, gdje je upoznao Krim i Kavkaz. Isprva je pisao samo u stihovima, tako i »Evgenija Onjegina«, gdje je prikazao blazirana junaka, koji je spoznao Tatjaninu vrijednost, tek kad ju je susreo kao tuđu ženu. Onjegin je tip suvislijega čovjeka. Prva je poglavlja napisao na Jugu, kad je još bio jak Byronov utjecaj, a završio ga tek 1831. Budući da se pjesnik nije slagao sa svojim novim poglavarom, generalnim guvernerom Voročovom, to ga je napadao epigramima, zbog čega su ga prognali na njegovo dobro Mihajlovskoje u pskovskoj guberniji. U te se dvije godine prisilnoga boravka razvio u narodnog pjesnika. Za dugih je zimskih večeri slušao svoju staru dadilju Arinu Rodionovnu, koja mu je pripovijedala narodne pripovjedne, tu je kao zatočenik upoznao narod i poprimio njegove običaje i nazore. Čitao je Shakespearea, što je oslabilo Byronov utjecaj, a Karamzinova ga je historija uputila u postanak i razvitak ruskoga naroda. Započelo se novo doba njegova stvaranja. Prošlo je doba erotičnih pjesama, odrekao se francuske klasike i Byrona. Novo je razdoblje najavio dramatski pokušaj iz ruske povijesti: »Boris Godunov«. To djelo i nije za pozornicu, ali je snažna jezika i zbitih scena. Kad mu je konačno 1826. novi car Nikola dopustio, da se vrati u Petrograd, a ujedno htio sam cenzurirati njegova djela, da ga oslobodi službene cenzure, minula je već opasnost dekabrističkoga ustanka, u kome je zaglavio pjesnik Rilejev. Iako mu ni prva ni sva kasnija dramska djela nisu za pozornicu, obratio je sav svoj interes ruskoj povijesti. Osobito ga zaokupilo Petrovo doba. Na to ga je potaknuo i lični moment: njegova je majka bila unuka »Petrova crnca«, Abesinca Ibrahim-Hanibala, koga su 1707. darovali caru. To se crnačko

172. od 267 stranica

porijeklo zapažalo po kosi, crtama lica i žestokim pjesnikovim strastima. Petrovo je doba slavio i stihom i prozom, ali je svoje sadržaje crpao i iz drugih historijskih perioda, osobito iz Katarinina doba. Svoju je zrelu umjetnost okušao u svim pjesničkim vrstama, u stihu i prozi. Kritički mu je duh pribavio mnogo neprijatelja, kojih je bilo još i više, kad ga je car imenovao svojim komornikom, pa se tako i nehotice upleo u dvorske intrige. Pritisak ga Nikolina režima nije toliko smetao: nekadašnjega je vjesnika političkih sloboda otrijeznila sudbina nesretnih dekabrista, iskustvo ga je poučilo, da točno omjeri političke sile, pa je postao patriotskim pjesnikom, revnim braniteljem svoje zemlje. Mnogi su se stoga odbili od prividnoga reakcionara, a kritici su sudili o njegovim djelima već prema svojim političkim uvjerenjima - što nije ni čudno, jer su se baš tada zaoštrile političke protivnosti. Ali ma koliko mu za života i zamjerali, što je napustio svoje mladenačke ideale, oplakala ga je čitava Rusija, kad je pao u dvoboju kao žrtva nedostojne spletke. Puškin je prvi ruski pjesnik, koji se otresao stranih utjecaja i svojim radom prokrčio nove putove, iako mu kazališna djela, kako smo vidjeli, nisu bila uzorna, nisu mogla poslužiti kao putokaz mlađim pjesničkim generacijama.

Na tom je području značajan rad njegova suvremenika Aleksandra Sergejeviča Gribojedova (1795-1829), koji nije nasljedovao strane pisce, nego je zahvatio u sam život i tako osamostalio rusko dramsko stvaranje. Iako je i on pridržao tri stara dramska jedinstva: mjesta, vremena i radnje, bilo je to više izvanjski oblik, nego unutrašnja opravdana zakonitost, koja bi izvirala iz same suštine dramske napetosti i njena raspleta. Osim izvanjskoga je oblika u Gribojedovim djelima sve ostalo iskonski rusko. Svoj je glas dramskoga pisca utvrdio komedijom »Razum stvara bol«. U tom je djelu pjesnik, koji je poginuo u Teheranu kao ruski poslanik, satirički ocrtao pretvornost i tupu zaostalost moskovskoga društva, svakodnevnim je laganim jezikom prikazao dekabrističko političko uvjerenje, zbog koga je jedva izmakao kazni. Imao je mnogo sljedbenika, iako ne toliko kao Puškin, za kojim se otisnula mnogobrojna »plejada« osrednjih i sitnih talenata.

Čista se umjetnost za Aleksandrove vlade uzdigla visoko, ali se nije mogla održati na toj visini za duševnoga, duhovnog i tjelesnog pritiska Nikoline vlade. Na svim se umjetničkim područjima poslije Puškinove smrti osjeća zastoj, umor i nemoć - duhovna je tiranija zatrpala vrelo slobodnoga izričaja i obezvrijedila kulturu, da silom ustali carsko samovlađe. Nacionalni se slavenofilski pokret odrekao svake neposredne akcije i trudio se, da cjelovitim i jedinstvenim religioznim uvjerenjem premosti dubok jaz, koji je puknuo između ideje i stvarnosti. Pa ipak je i taj nacionalni pokret bio sumnjiv, nije se mogao razviti u to doba, nego tek za Aleksandra II Razumljivo je stoga, što su se kritici tadašnje ruske stvarnosti zavukli u podzemlje, što su u tajnim skrovištima razvijali prevratničku misao, što su u zatvorenim krugovima raspravljali o Rusiji i njenom pozivu, kako je to prikazao Turgenjev u svojim romanima.

»Zapadnjiki« su se kasnije dosljedno odrekli i politički i kulturno tadašnjega ruskog carstva, dok su »slavenofili« propovijedali bratstvo svih slavenskih naroda, sveslavensku državnu zajednicu, koju bi vodila Rusija. Slavenofili su tako i opet potaknuli tursko pitanje, koje je kao i za Petra Velikoga sraslo s političkom i vjerskom sudbinom balkanskih Slavena. Ali je ta sveslavenska misao bila nemoćna, kočilo je protivurječje, koje je obilježilo i tadašnju rusku politiku. Vlada je oštrim mjerama progonila Poljake, premda su ti podanici ruskoga cara bili Slaveni, potiskivala ih, jer su se otimali carskoj vlasti. Podupirala je Čehe, premda su

173. od 267 stranica

i po svojoj vjeri i kulturi bili najbliži Zapadu, ali su bili protiv habsburške monarhije, dakle protiv sile, koja se miješala u balkanska pitanja. Nikola I je svojom turskom politikom u krimskom ratu oslabio ruski utjecaj u svjetskoj politici - za njegovih će nasljednika jačati sveslavenska misao do Svjetskoga rata, proširit će se i zaokupiti najšire narodne slojeve, koji će je shvatiti religiozno; kao zadovoljenje vjekovne čežnje za »Hagijom Sofijom«.

Časobili su i novine malo po malo pristali ili uz slavenofile ili uz zapadnjike, koji su sve više napuštali opće filozofijske i kulturne nazore i pretvarali se u političke ideološke stranke. Socijalistički sistemi, koji su pritjecali sa Zapada, nisu se ukalupili u stare ruske duhovne oblike, nego su svojom gipkom pokretljivošću probijali kroz sve pukotine gospodarskoga i političkog poretka i izjedali već uvela žilje kulturnoga života. Unutrašnja razložnost nije razorila samo kulturno i duhovno narodno jedinstvo, nego se očitovala i u teškim duševnim krizama, koje su mučile ruskoga čovjeka. Takvi su rastrgani ljudi »suvišnji« i u životu i u pjesništvu. U Nikolino je doba taj tip osobito učestao, jer su baš u to despotsko vrijeme bile vezane ruke ruskoj inteligenciji, koja nije mogla uložiti svoje sile i sposobnosti za dobro naroda, nego je bespomoćno promatrala, kako struje zanose ruski državni brod. Te je ljude spopalo pesimističko« odricanje, uzalud su se opijali nasladama, uzalud su lutali, svijetom, da nađu zaborav, uzalud su jadikovali zbog svoga izgubljena života — propadali su, dragocjene su se energije istrošile u bolnom grču, koji se opružio u neprobudljivo mrtvilo.

Puškin je u svom Evgeniju Onjeginu stvorio byronovski tip »suvišnjega čovjeka«, a lirik ga je Mihajlo Jurjevič Ljermontov (1814-1841) jasnije izgradio u Pečorinu, glavnom junaku svoga romana »Junak naših dana«, i u »Demonu« istoimene pjesme. Ljermontov je po svojoj raskidanoj prirodi i po svojim sklonostima bio vrlo srodan Byronu. U svom je pjesničkom stvaranju toliko nasljedovao engleskoga lorda, da je teško odrediti, što je njegovo, a što je preuzeo. Započeo je vrlo mlad, još u mlađim danima nego Puškin, i nesretno svršio mlađi od njega - pao je kao i prvi ruski pjesnik u dvoboju na Kavkazu. Zbog te prerane smrti treba drugačije ocijeniti njegov veliki talent i njegovo djelo. Ojadila ga i razgnjevila prerana Puškinova smrt, pa je spjevao optužnicu, u kojoj je osudio dvorske spletke. Zbog te su ga pjesme premjestili na Kavkaz. Ljermontov je značajan i kao lirik i kao dramatik i kao pripovjedač. Kavkaz je opjevao ljepše od Puškina, boje su mu življe, snažnije i titravije, uživio se u sam umjetnički zadatak, oglušio se svih političkih ideja, po čemu se razlikuje od Byrona, toga apostola slobodne misli. U svom je mnogostranom pjesničkom stvaranju rado obrađivao epske teme, pa je odlično nasljedovao i narodni ep. Pred kraj su XVIII vijeka pronašli u »Pjesmi o Igoru« stari umjetnički ep, a romantici su skupljali narodne pjesme i priče, osobito epske »biline«. Tom se gradom poslužio Ljermontov i na način narodnoga epa spjevao »Pjesmu o caru Ivanu Vasiljeviču, mladom opričniku i smionom trgovcu Kalašnikovu«.

Ljermontov se pročuo razmjerno kasno, dva desetljeća poslije smrti, koju nisu zabilježile nijedne novine. Drukčije je bilo s njegovim suvremenikom Nikolom Vasiljevičem Gogoljem (1809-1852), koji se kao prvi ruski pripovjedač ubrzo proslavio i na Zapadu. Puškin i Ljermontov rodili su se u Moskvi, bili su Velikorusi, Gogolj je Ukrajinac, koji je tek 1828. došao u Petrograd, gdje su se intelektualci živo zanimali za njegovu domovinu. To ga je potaklo, da 1831/32. napiše ukrajinske pripovijetke na ruskom, a ne na svom materinskom jeziku. Nov je i osobit način njegova pripovijedanja u tim »Večerima na zaselku kod Dikanke« osvojio čitače. Gogolj je tako reći odjednom postao glasovit. Tako se sreo s Puškinom i

174. od 267 stranica

Žukovskim. Njegov ga je humor i smisao za stvarnost privukao komediji. Bizarno i pokvareno rusko činovništvo kao da je čekalo svoga satirika i komediografa, koji će se lako okoristiti tim bogatim materijalom, ako bude pazio na cenzuru. U svom se čuvenom »Revizoru« dao na taj opasan posao, koji je sretno svršio, jer je car (1836) tu komediju shvatio kao humoristično pretjerivanje, a ne kao pravu, istinsku stvarnost. Čak se zauzeo za komediju, jer je držao, da će povoljno djelovati i poučiti korumpirano činovništvo, koje je nemilosrdno progonio. Protiv Gogoljeva su »Revizora«, u kome gotovo i nema poštena i časna predstavnika državne vlasti, ustali svi konzervativni krugovi, ali su se oštri protesti izgubili u bučnom povlađivanju svih protivnika despotskoga režima. Gogolj kao konzervativac nije ni očekivao, da će njegova komedija pobuditi takav odjek. Prije »Revizora« izdao je podosta romantičkih, fantastičnih i strašnih pripovijedaka velike umjetničke vrijednosti. Najpoznatija mu je romantičko-historijska pripovijest »Taras Buljba«. Pored tih je ukrajinskih sadržaja obrađivao u realističkim novelama petrogradski život. U Rimu je dovršio prvi dio »Mrtvih duša«, na koje ga je djelo potaknuo Puškin. I tu je glavni junak varalica, koji živi od pokvarena poretka i opće zaostalosti. Ipak humoristički realizam, kojim crta ljude i prilike, ne dopušta, da doživljaje i uspjeh nekažnjenih lopova shvatimo, kao da pisac zagovara i brani ljudsku pokvarenost. Gogolj je i sam osjetio, da bi ga mogli krivo razumjeti, pa je požalio, što je tako crnim bojama prikazao svoju domovinu. Mučila ga savjest, a to je razvilo naslijeđenu duševnu bolest, od koje ga je oslobodila smrt (1852). Isprva je bio romantik, ali je njegovo zrelo, točno i sočno crtanje složenih karaktera u glavnim djelima potaklo realističku struju u ruskoj književnosti četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka. Visarion Grigorjevič Bjelinskij, najutjecajniji literarni kritik onih dana, spoznao je pravo značenje Gogoljeva stvaranja, pa se od pobornika čiste, kabinetske umjetnosti pretvorio u zagovaratelja umjetničke, socijalne i prosvjetne misije.

Raskidan se duhovni život u prvoj polovini XIX vijeka nekako složio i smirio, kad je Aleksandar II proveo najpotrebnije reforme. Strasti se stišale, borbe su jenjale, mir kao da je ušao u duše, rusko se nebo ponešto razvedrilo. Ali sve je to bilo tek izvanjski, u podzemlju je i dalje tutnjalo. Tko je dobro pazio, primijetio je, da se ruska zemlja trese, da se pomiču prastari slojevi, da ih pomiče neka nesavladljiva sila, koja će provaliti, kad joj dođe rok.

§ 5. Aleksandar II (1855-1881)

Aleksandar II je poslije nagle smrti svoga oca preuzeo carstvo, tešku i nesređenu baštinu. Iako je bio u najboljim muževnim godinama (rođ. 1818) i dobro se spremio za vladarski poziv, bilo mu je i u vanjskoj i u unutrašnjoj politici mnogo nelagodnije, mučnije, nego njegovu tvrdu i nepopustljivu ocu. Bio je mek i nesamostalan, a njegovi su ga učitelji, među kojima je bio i pjesnik Žukovskij, odgojili u humanističkom duhu. Kad je preuzeo vladu, ponadala se čitava zemlja, da će doći bolji dani. Za vojsku nije toliko mario kao njegov otac, premda je sva vojna pitanja poznavao jednako dobro kao i osnovne probleme građanske uprave. Nikola je tražio, da se njegov sin i nasljednik uputi u sve državne poslove, i to ne samo teoretski nego i praktički, pa je stoga carević mnogo putovao. Prošao je gotovo čitavo carstvo, bio pače i u Sibiru, a pohodio je i inozemstvo. Oženio se njemačkom princezom Marijom Aleksandrovnom od Hessen-Darmstadta.

175. od 267 stranica

Živo je sudjelovao u svim državnim vijećanjima, gdje su ubrzo primijetili, da je mnogo blaži, uviđavniji i popustljiviji nego njegov otac. U času kad je preuzeo vlast, bilo je najteže pitanje, kako da se dovrši krimski rat. Već je Nikola znao, da se bliža kraj njegova sistema, da će rat nesretno svršiti, premda se još za njegova života sevastopoljska posada hrabro branila i zapovjednik Totleben odbio sve juriše savezničkih četa na tvrđavu. Bojevi su za Sevastopolj trajali gotovo čitavu godinu, sve do mjeseca septembra 1855. Francuski je general Pélissier pokušao u mjesecu junu, da zauzme istočna utvrđenja, Malakov-Kurgan, jer je obrana dotada slomila sve napadaje s južne strane. Ali je to utvrđenje osvojio tek Mac Mahon u mjesecu septembru, i to poslije žestoke i krvave borbe. Rusi su digli sve tvrđave u zrak, potopili preostalu flotu i stali uzmicati. Tolstoj je sudjelovao u tim junačkim borbama ruske vojske i u svojim »Sevastopoljskim pričama« podigao besmrtni spomenik njenoj tihoj hrabrosti i nepokolebljivoj predanosti. Sevastopolj je konačno pao. Rat se doduše nastavio u Aziji, gdje su Rusi 28. novembra osvojili Kars, ali je već u decembru zaprijetila Austrija, a njen je neobično oštar ultimatum, u kome su bili teški zahtjevi još i prije mirovnih uvjeta, otkrio čitavu nezgodu ruskoga položaja. Car nije htio primiti tih zahtjeva, ali je Nesselrode predložio pregovore, jer je držao, da će ih olakšati vojnički uspjeh kod Karsa, a pouzdavao se i u Fridrika Vilima IV, koji je obećao, da će pomoći svome nećaku. Tako je Aleksandar prihvatio mirovne pregovore (16. januara 1856). Vijećanja su se započela 25. februara na kongresu u Parizu i trajala do 30. marta. Uvjeti su bili neobično teški i upravo ponizili rusko carstvo. Dunavska će ušća i Besarabija na lijevoj obali donjega Dunava pripasti Moldavskoj, pa tako otada ne će biti neposrednoga susjedstva s Turskom. Kars će i opet pripasti Turskoj, a Sevastopolj Rusiji. Sve će evropske velike sile zaštićivati Tursku i njene kršćanske podanike, čime je Rusija izgubila svoj protektorat na Balkanu. Pariški je kongres proglasio Crno more neutralnim, a Rusiji zabranio, da drži flotu i podiže tvrđave. Tom je odlukom carstvo izgubilo pravo, da suvereno vlada na svome teritoriju. Mirovne su odredbe povrijedile Rusiju kao veliku silu i izjednačile je s Turskom, koja također, nije smjela utvrđivati crnomorske obale. Bosporom i Dardanelima ne će ploviti strani ratni brodovi. Sporazumom je između Engleske, Francuske i Rusije neutralizirano i Alandsko otočje. Ruski se predstavnik knez Orlov obvezao francuskom caru, da će Rusija blago postupati s Poljacima i paziti rimokatoličku crkvu. Tako se poslije sloma Nikolina carstva Napoleonova zvijezda sve više uspinjala i jasno blistala na evropskom političkom nebu. Aleksandar je pristao na mir teška srca i u svom ukazu navijestio narodu, da će se vlada odsada baviti unutrašnjim reformama. Nestalo je Nikolina sistema, novi je vladar započeo novu epohu ruske povijesti.

Sad su započele značajne promjene u unutrašnjem životu golemoga slavenskog carstva. Najprije je bilo seljačko pitanje, koje je tražilo svoje konačno rješenje. Ako se plemstvo oslobodi svojih dužnosti, morat će se promijeniti i gospodarski i pravni položaj neslobodnoga seljaštva, koje je plemstvu plaćalo namete samo stoga, što je moralo služiti caru i državi. Car je za dobro općega poretka istaknuo, da je politički mudrije, ako se problem zahvati odozgo nego odozdo. Započele su rasprave u novinama, letačima i brošurama, koje su iznosile oprečne interese i različna mišljenja o tome, kako treba riješiti seljačko pitanje. I nije se radilo samo o ličnoj slobodi, nego i o tome, kako treba dodijeliti zemlju, da se osigura opstanak i gospodarski napredak oslobođenih seljaka. Odlučno je bilo, što su se mnoge utjecajne ličnosti, među njima i carev brat veliki knez Konstantin Nikolajevič, zauzeli za seljačke interese. Da bi

176. od 267 stranica

se čitavo pitanje temeljito obradilo, osnovao je car poseban komitet, kome je sam predsjedao. Već se u samom početka pokazalo, da ne će biti jedinstvena rješenja, jer su prilike velikoga posjeda na Jugu bile različne od onih na Sjeveru. Neplodni je Sjever imao osobite namete, posjednici su svojim seljacima, koji su radili u tvornicama, nametnuli neke naročite terete. Takvih seljačkih podavanja nije bilo na plodnom Jugu. Prema tome je bilo i različnih mišljenja o tome, kako će se odrediti vrijednost one naknade, koju će seljaci predati svojim gospodarima.

Neobičan je razvitak ruskoga seljačkog staleža još više otežao problem njegova oslobođenja. U ono se staro doba, kad je zemlje bilo u izobilju, nije u Rusiji razvio nejednak privatan posjed kao na Zapadu, nego kolektivno vlasništvo, koje je češćim i redovnim dijeljenjem novim uživaocima utvrdilo neku jednomjernu korist od obrađivanja, i to već prema broju članova pojedinih seljačkih obitelji. Ta ustanova ipak nije iskonska, plod je kasnijega razvitka iz prilika, koje su stvorili prvi naseljenici. Kad se seoska općina povećala, ponestalo je zemlje. Budući da seljaci nisu poznavali naprednija produktivna sredstva, to je primitivno naturalno gospodarstvo sprečavalo, da se prema brojnijim općinarima poveća i površina obradivoga tla. Stoga su izjednačili imućnije sa siromašnijima u zemljišnoj zajednici (»miru«), koja je dobila svoje osobito značenje, kad je država uvela porez po glavi. Siromašni seljak s malo zemlje nije mogao plaćati istu kvotu, koju su podavali imućniji. Problem su riješili jednostavno: jednake dužnosti prema državi i posjedniku i prema tome jednaka podjela obradive zemlje u seljačkoj zajednici. »Mir« je prema tome seljačka paralela sistemu plemićkih posjeda za službu u staroj moskovskoj državi. I posve je prirodno, što su se seljaci bunili, kad je Petar III podijelio plemstvu povlastice (1762), riješio ih svih dužnosti prema državi, dok je seljačka služba plemićkim posjednicima ostala i dalje.

Spomenute različne gospodarske prilike na Sjeveru i Jugu posljedica su reforma, koje je proveo Petar Veliki, da unaprijedi rudarstvo i manufakturu. Te su razlike bile značajne i za plemstvo i za seljaštvo. Na Sjeveru se seljačko pučanstvo stalo baviti novim privrednim granama, pače se domala stala razvijati i kućna industrija. Neslobodni seljaci nisu ni kao radnici mogli svojim gospodarima zaraditi dovoljno novaca, jer su ruski plemići od XVIII vijeka stali nasljedovati životne običaje svojih zapadnih staleških drugova. Trošili su mnogo i sve se više udaljili od primitivnih djedovskih običaja i prema tome i od svoga naroda. Mnogi su plemići zanemarili svoj posjed i posve prešli u vojničku ili građansku državnu službu. Državnoj su plaći dodavali novčani tribut svojih »obroka«, industrijskih radnika. Posjedi su na Sjeveru pomalo napuštali nerentabilne kulture i uzgajali konoplju ili se bavili stočarstvom. Tako je plodnijem Jugu ostalo žitarstvo, a ti su posjednici namirivali i domaće potrebe i izvozili svoje žito u inozemstvo. U sjevernoj bi industriji oslobođenje dotada neslobodnih seljaka drukčije odjeknulo nego u velikoj žitnici na Jugu. Sjeverni bi plemići i seljaci-radnici tad imali nove životne uvjete, koji bi se razlikovali od životnih prilika velikih posjednika i seljaka-ratara na ruskom Jugu. Međutim ni to nije sve. Kao što su plemići na svojim imanjima podizali tvornice, da se bolje okoriste radnom snagom, tako su i građanski tvorničari kupovali posjede i neslobodno seljaštvo, da ga upotrebe u svojim industrijskim poduzećima. I ti su posesioni seljaci, koje su vezali uz tvornicu, živjeli jednako teško, kao i seljaci-radnici na posjedima svojih plemićkih gospodara.

Vlada nije sve do dana, kad je car oslobodio rusko seljaštvo (19. februara 1861) učinila

177. od 267 stranica

gotovo ništa, da popravi stanje neslobodnih kmetova. Pače se nisu provodile ni one naredbe iz godine 1797, koje su zabranjivale, da se seljaci zaposle nedjeljama i blagdanima i da se pritjeraju na »tlaku« više od tri dana na sedmicu. Lokalne se vlasti nisu osvrtale na te zabrane, jer je tako željelo utjecajno plemstvo. Kmetova, koji su morali vršiti »tlaku«, bilo je dvostruko više, nego seljaka druge kategorije, koji su svojim gospodarima plaćali namet u novcu i radili u tvornicama, trgovini ili obrtu. Ti su živjeli lakše i u svemu bili slobodniji od kmetova, o kojima su posjednici odlučivali, kako su htjeli.

Posebni su položaj imali državni seljaci, koji nisu pripadali posjednicima, nego su imali građanska prava i bili razmjerno imućni, jer nisu snosili tako velikih tereta kao privatni »otroci«. Državna je uprava utvrdila odnose i tih seljaka, za koje se osobito pobrinuo grof Kiseljev godine 1838. I pored toga, što je nastojao, da ih podigne i kulturno i gospodarski, čvršće je organizirao njihova naselja i općinama dao neku samoupravu. Više je općina državnih seljaka skupio u okrug, »volost«. Bolji su život državnih kmetova ruski seljaci smatrali kao dokaz, da im je car prijatelj, i da samo plemići sprečavaju, da se oslobode i steknu svi građanska prava.

U Rusiji su tad već bili načisto o vrijednosti prisilnoga rada, a naročito su tvorničari znali, da neslobodan radnik proizvodi mnogo manje od slobodnoga. Stoga su radije uzimali slobodnjake i zapošljivali sve manje »posesionih seljaka«. Posjednici se međutim na imanjima teže odricali radne snage svojih seljaka, pa je i zakon iz godine 1803. ostao bez osjetljiva učinka, jer njime nije bio stvoren »jus cogens«. Ta je uredba tražila, da se neslobodni seljaci prevedu u slobodne privatnim ugovorima između posjednika i njegovih »otroka«. Zbog otpora plemićkih gospodara pobunili su se seljaci četrdesetih i pedesetih godina i za krimskoga rata zatražili, da ih upišu u vojsku, jer odsluženi vojnici nisu živjeli u seoskim općinama, nego kao državni seljaci. Državni su interesi zahtijevali, da se reformira seljačko pitanje, a s tim su se složili i mnogi plemići, osobito magnati i oni, koji su napustili svoja imanja i primili državnu službu. Reforma je pošla dalje, no što su isprva namjeravali, jer je vladu na to natjeralo radikalno raspoloženje širokih narodnih slojeva. Seljaštvo je ustalo protiv prisilnog rada i tražilo slobodu i zemlju, koju je obrađivalo za svoje životne potrebe.

Mnogi bi plemići pristali, da se seljaci oslobode, ali da ne dobiju zemlje, po čemu bi stekli samo ličnu slobodu, dok bi gospodarski i nadalje bili robovi svojih gospodara. U prvom se reskriptu o seljačkom pitanju od 20. novembra 1857. govorilo o dodjeljivanju plemićke zemlje seljacima, da se osigura njihov gospodarski opstanak, a govorilo se i o načinu, kako će plaćati namete državi i posjednicima. Tajni komitet - koji je car osnovao, da priredi nacrt o reformi seljačkoga položaja - nije ni sam bio složan, i u njemu se javila različna mišljenja. Ali se za seljačku stvar odlučno zauzeo veliki knez Konstantin, koji je pridobio i cara Aleksandra. U nekim su gubernijama plemići osnovali svoje komitete, gdje su vijećali o reformama. Car je sve te gubernijske komitete podredio glavnom komitetu, koji je radio pod njegovim nadzorom (1858). Gubernijski su komiteti završili svoj rad 1860. i otposlali svoje prijedloge glavnom komitetu, koji je izradio reformu 1861. i upravio je državnom savjetu.

Ukaz je od 2. jula 1858. oslobodio krunske seljake, predao im zemlju i priznao prava slobodnih građana. Zakon o oslobođenju izdao je car 19. februara (3. marta) 1861. Budući da su seljačke prilike u pojedinim krajevima bile različne, to se različno provodili i zakonski propisi. U provincijama je oko Baltičkoga mora seljak već bio slobodan, ali nije dobio zemlje,

178. od 267 stranica

koja je ostala posjedniku. Seljak je doduše bio lično slobodan, ali je robovao gospodarski, slično kao u Poljskoj, gdje su u početku XIX vijeka oslobodili seljake, ali im nisu dali zemlje. Prema tome se tu »duše« nisu morale otkupiti, »otroci«, koji su služili svojim gospodarima, postali su za dvije godine potpuno slobodni, ali nisu imali prava na zemlju. »Otroci« su na velikim posjedima također dobili slobodu i usto svoju kuću, gospodarski inventar i zemlju na uživanje. Kako je na Istoku i Jugu bilo još dovoljno slobodne zemlje, to su se plemići pobojali, da će ih oslobođeni seljaci ostaviti, pa su radije dali od svoje zemlje, da ne ostanu bez radne snage. Prema lokalnim su prilikama utvrdili maksimalni dio, koji je pripao seljaku, dok bi pretičak povrh toga dijela morao vratiti posjedniku, ako bi ga taj zatražio. Trećinu su maksimalnoga dijela proglasili minimumom, koji je seljak morao dobiti za svoje potrebe. Posjedniku mora ostati trećina njegova dotadašnjega posjeda, u stepskim područjima pače i polovina. Kuću i zemlju platit će seljaci svojim bivšim gospodarima bilo novcem bilo radom, čime se pravno priznalo, da su vlasnici tih nekretnina, koje je seljak preuzeo. Zakon je pored toga dopuštao, da posjednici i seljaci riješe neka pitanja sporazumno.

Time se popravio položaj osobito litvanskih, bjeloruskih, nekih ukrajinskih i poljskih seljaka. Vlada je poljskim seljacima poslije ustanka 1863. dala znatne olakšice i tako ih odbila od nacionalističkoga građansko-plemićkog pokreta. U zapadnim su gubernijama oslobođeni seljaci dobili više zemlje nego u drugim krajevima. Svaka je »reviziona duša« dobila 3.2 desjatine (desjatina = 1.09 ha), što će reći, da je seljačka obitelj primila otprilike 10 desjatina. Prije oslobođenja je svaka reviziona duša imala 3.7 desjatine, tako da su u tim krajevima seljaci uglavnom zadržali zemlju, koju su obrađivali za svoje potrebe. Za stalno je uživanje seljak plaćao radom, ali je sad imao pravo, da poslije tri godine tu svoju dužnost namiri i novcem. Kad se seljaštvo oslobodilo, zabrinuli se posjednici, ne će li izgubiti radnu snagu - računali su, da će seljake zahvatiti poznata ruska želja za putovanjem i seljenjem iz jednoga kraja u drugi. Međutim su ipak seljaci uglavnom ostali kod posjednika, od kojih su tražili i zemlje i rada. Zbog toga su ostale i neke stare obveze, npr. »mir«. Iako su se seljaci oslobodili od vlasti svojih gospodara, ostao je »mir«, koji ih je vezao. Policijsku je vlast od bivših gospodara preuzela općina i tako dobila pravo, da protiv nemarnih i otpornih općinara najstrože postupa: mogla ih je osuditi na prisilan rad, progonstvo u Sibir itd. Vlada nije ukinula »mir«, jer je jamčio, da će seljaci plaćati poreze, da ne će izmaći svojim obvezama, što bi se sigurno dogodilo, da su bili potpuno slobodni, ničim vezani. Odlučnu su riječ u seoskim općinama imali starješine pojedinih domaćinstava, njihov je skup odlučivao o vlasništvu i zemlji pojedinih općinara i u određenim vremenskim razmacima iznova dijelio općinsku zemlju seljacima na uživanje. Seljak prema tome ne bi nikada postao samovlasnik, da ga država nije poduprla, i to s namjerom, da pojača produktivne snage i razvije poljodjelstvo i industriju.

Kad bi posjednici uredili odnose sa svojim seljacima, mogli su zatražiti otkupninu u državnim papirima, pa je tako seljak sve, što je primio od svoga gospodara, morao platiti državi. Svoj je dug otplaćivao u obrocima kroz 49 godina. Poslove su oko seljačkoga oslobođenja nadzirali posebni upravni odjeli u gubernijskim mjestima, a pravne su sporove rješavali mirovni sudci, koje je biralo plemstvo kao odlučan faktor seljačke samouprave. Skupština je mjesnih mirovnih sudaca u pojedinim okruzima odlučivala kao viša vlast u težim nesuglasicama.

179. od 267 stranica

Manifest je iz godine 1861. sigurno popravio seljački položaj, iako nije zahvatio samu suštinu ruskoga agrarnog pitanja. Mnogi su odahnuli, što su sad u Rusiji živjeli slobodni ljudi, koji su imali bar neki minimum životnih uvjeta. Seljaci su, istina, teško snosili pritisak svojih općina, koje su pored toga ometale i tehnički napredak, jer su često iznova dijelile zemlju među općinare. Nitko nije ulagao u zemlju, koju će uskoro izgubiti i dobiti drugu, pa nije čudo, što je »seljačka« zemlja nosila mnogo manje od »gospodske«. Vlada je ostavila »mir«, da osigura državne prihode i otplate za dodijeljenu zemlju. Kad seljaci namire svoje dugove za kuće, inventar i zemlju, postat će slobodni vlasnici, moći će svoj »dio« prodati ili založiti. U članu je 165. izričito rečeno, da seljak može i prije određenoga roka isplatiti državi svoj dug, pa će odmah dobiti svoj dio iz zemljišne zajednice, koja je dužna, da mu preda zemlju po mogućnosti na okupu, tako reći u jednom komadu. Prije oslobođenja nisu seljaci imali neposrednih odnosa s državom, bili su vezani na gospodarevu zemlju, sad se međutim stvorio nov sloj društvenoga života, koji je tražio, da vlada promijeni i dotadašnju upravu i sudstvo.

»Naredba o zemaljskim ustanovama u gubernijama i okruzima« iz godine 1864. pregradila je dotadašnju staru stalešku upravu. Po toj je naredbi »zemstvo« predstavljalo sve tri klase: plemstvo, građanstvo i seljaštvo. Okružna su i gubernijska »zemstva« bila samostalna tijela, koja su zastupala lokalne interese. Zastupnike su birali na tri godine, i to po izbornom sistemu, koji je tražio, da posjednici, trgovci, obrtnici i seoske općine posjeduju nekretnine određene vrijednosti. Okružnim je zemstvima predsjedavao plemićki maršal, a sastajala se svake godine, da rješavaju lokalna gospodarska pitanja. Pored redovnih je vijećanja bilo i izvanrednih, već prema potrebi. Gubernijska su zemstva raspravljala o sličnim pitanjima pojedinih gubernija, i ona se morala osvrtati na opće interese, a ne na interese pojedinih staleža. Gubernijsko je zemstvo vodio gubernijski plemićki maršal, dok su zastupnike odabirala okružna zemstva između svojih članova. Budući da su vijećanja okružnih i gubernijskih zemstava trajala kratko vrijeme, to se tu utvrđivale samo glavne smjernice, koje su izrađivale i provodile posebne radne komisije, »zemski uredi«. Na čelu je takva ureda bio predsjednik i bar dva prisjednika, koje je zemstvo izabralo na tri godine. Komisije su po svojoj vlasti organizirale urede, namještale činovništvo i vršile sav potreban posao. Zemstva nisu bila potpuno samostalna, guverneri i ministar unutrašnjih poslova imali su pravo »veta«, ali se zemstvo moglo obratiti senatu, koji bi donosio konačnu odluku. Zemstvo je rješavalo mnoga pitanja: gospodarska, prosvjetna, sanitarna, kulturna i t. d, pa je zbog toga imalo i velikih financijskih povlastica, među ostalim i pravo raspisivanja različitih poreza. Doskora se javila težnja, da se preko zemstava izgradi opće narodno predstavništvo i da se tako mjesto careva samovlađa uvede konstitucionalna vladavina. Vlada je ustala protiv tih nastojanja i oštro ih pobijala. Plemstvo je od godine 1855. pokušavalo, da oživi stari »Zemskij sobor« i tako stegne apsolutističku vladu, a sad su poneka zemstva predlagala caru, da proširi lokalnu samoupravu i osnuje opće narodno predstavništvo svih klasa za čitavo carstvo. Aleksandar nije bio apsolutist, pače, bio je sklon da popusti i prihvati konstitucionalni ustav. Već prvih je dana svoje vlade ukinuo stroge očeve cenzurne propise, pa se sad i u štampi slobodnije raspravljalo o unutrašnjoj politici i vladinim postupcima. Radikalni su se elementi okoristili tom slobodom i izvršili atentat na cara (1866). To je djelovalo na mekoga cara, koji je popustio onim reakcionarnim krugovima, koji se nisu

180. od 267 stranica

nikako slagali s njegovim liberalnim sklonostima. Tako su propale i konstitucionalne težnje mnogih zemstava, a podstrekivače su takvih prijedloga stali administrativno progoniti.

Vlada je donijela i novu uredbu o gradovima prema pruskom uzoru (1870). Zastupnike su u gradsku dumu birali građani, koji su od svoga posla ili posjeda plaćali gradski porez. Gradska je duma imala istu nadležnost na gradskom području, koju su imala zemstva u okruzima i gubernijama. Između gradskih su zastupnika izabirali odbor, koji je kroz četiri godine kao »permanentni gradski ured«, magistrat, rješavao uredske i tehničke poslove prema zaključcima gradske dume. U statutu je od 1785. Katarina II stegnula gradsku samoupravu, za Nikole I, koji je bio vrlo oprezan i bojažljiv, promijenili su ponešto gradsku uredbu prema modernim zahtjevima npr. za Petrograd (1846), a tek je Aleksandar II dopustio, da se uvede u Moskvi i Odesi (1863). Nedugo je prije toga započela vlada proučavati pitanje opće reforme gradske samouprave, jer su to gradovi sve upornije tražili, ali su slobodoumnije tendencije spriječili reakcionarni krugovi poslije atentata, koji je izvršio Karakozov. Tako je državno vijeće razmjerno kasno prihvatilo zakon o gradskoj upravi. I tu je kao i kod zemstava nestalo staleških predstavništva, gradska je duma zastupala sve građanske slojeve, koji su bili razdijeljeni u tri izborne klase s prilično zapletenim izbornim sistemom. Gubernije su nadzirale rad gradskih duma, koje su imale pravo, da se protiv gubernijskih odluka polaže senatu kao vrhovnoj prizivnoj instanciji.

Te su promjene izazvale gospodarski napredak, kome je pomoglo i to, što su izgradili nove prometne putove, naročito željeznice. Življe je poslovanje u svim gospodarskim granama tražilo, da se zastarjelo pravosuđe iz Katarinina doba priljubi novim složenijim odnosima. Uporedo sa savjetovanjima o državnoj i gradskoj upravi raspravljali su u prvoj polovini šezdesetih godina i o novom građanskom zakoniku. Oslobođenje je dotada bespravnih seljaka već i samo bilo dovoljan razlog, da se utvrdi nov pravni poredak. Ukinuli su klasne povlastice i uzeli kao načelo, da su svi Rusi pred zakonom jednaki. Trebalo je jednom dokrajčiti spor sudski postupak, koji se vršio više pismeno nego usmeno, nije priznavao pravnih zastupnika, a sudcima davao potpunu slobodu, što je još podržavalo odavna uvriježenu korupciju. Oko polovine su toga vijeka započele već za Nikoline vlade rasprave o novom sudstvu. Javno je mišljenje tražilo, da sudske rasprave budu brze, usmene i javne, da se dotada tajni i prikriveni postupak izvede na danje svjetlo, oživi i izvuče iz sudskih spisa. Kao plod su dugogodišnjih studija izdali konačno u početku decembra 1864. temeljni sudski statut, koji je uglavnom zadovoljio sve zahtjeve. Po tom su statutu sudci bili nezavisni, a stvoreno je i novo zvanje pravnih zastupnika. I narod je neposredno sudjelovao kod suđenja, jer su uveli porotu i mirovne sudove. Mirovni su sudovi rješavali malične sporove, sudili sitne prijestupe, a glavna im je zadaća bila, da sve parnice riješe nagodbom protivničkih stranaka. Mirovne su sudce birala okružna zemstva i dume na tri godine. Protiv presude mirovnih sudaca stranke su se prizivale na plenarnu skupštinu mirovnih sudaca u pojedinim okruzima. Za veće su civilne parnice i zločine osnovali okružne sudove s civilnom i kaznenom komorom. Suci su bili pravnici, dok je porota odlučivala, da li je tuženi kriv ili nevin, i to samo u postupcima protiv teških zločina. Senat je bio najviša prizivna instancija, ali je apelacionih sudova bilo u svim velikim gradovima. Vlada nije mogla suce otpustiti, iako ih je imenovala. Staleške su sudove ukinuli, ostali su samo »volostni sudovi«, koje su osnovali za seljačke općine, da po običajnom pravu sude u seljačkim sporovima manjega značenja.

181. od 267 stranica

Protiv presuda ovih sudova stranke su se prizivale na redovne sudove. I suci-laici su morali svršiti neke škole i osim toga posjedovati određenu imovinu, što je plutokratsko obilježje svih Aleksandrovih reforma.

Nov je poredak u državi zahvatio i vojsku, gdje je bilo mnogo zastarjelih uredaba. U prvom se redu radilo o novačenja. Teška je vojnička služba tada trajala 25 godina i teretila najsiromašnije slojeve, jer su se imućniji mogli otkupiti, t. j. otposlati u vojsku nekog zastupnika. Osnove je ruskoj redovnoj vojsci stvorio Petar Veliki. Godine su 1874. uveli opću vojnu dužnost, jer su sad svi podanici bili pred zakonom jednaki, a nestalo je i staleških povlastica. Grof Miljutin, general i ministar rata, proveo je za svoga dugogodišnjeg ministrovanja (1861-1881) najznačajnije vojne reforme. Nije bio samo iskusan praktik, koji je sudjelovao u borbama na Kavkazu, nego i teoretik i pisac. Njegova je zamisao bila, da što više poveže vojsku i narod, pa je stoga skratio rok djelatnog službovanja i uveo čovječniji postupak. Ukinuo je tjelesne kazne, čime je podigao osjećaj lične časti i skratio službovanje na 15 godina, od kojih su 6 godina vojnici provodili u djelatnoj, a 9 u pričuvnoj službi. Vojna se obveza započinjala s navršenom 21. godinom i zahvatala sve mladiće bez razlike. Pojedinci su se mogli osloboditi, ako je bilo opravdanih socijalnih i gospodarskih razloga. Budući da nisu svi sposobni mogli nastupiti svoju dužnost, to se biralo kockom. Preostali su zajedno s odsluženim vojnicima ostali u »zemaljskoj obrani«. Aktivno se službovanje moglo skratiti i na šest mjeseci, pri čemu je odlučivalo obrazovanje pojedinih obveznika. S navršenom je četrdesetom godinom prestala svaka vojna obveza, pa i u »zemaljskoj obrani«. Miljukov je nastojao, da i vojska pomogne kod kulturnog pridizanja ruskih seljaka, pa je uveo tečajeve, u kojima su vojnici učili čitati i pisati. Časničke je škole također reformirao i pored vojničkih predmeta uveo i opće obrazovne. Miljukov je stvorio narodnu vojsku, koja će braniti rusku državu po moralnoj obvezi, vojnik nije rob, nije ni plaćenik, nego je borac za svoju zajednicu.

Seljačko oslobođenje i sve ostale reforme stajale su mnogo novaca i teretile državnu blagajnu, koja se sve više zaduživala. Unutrašnji zajmovi nisu dostajali, nove su ustanove progutale i vanjske kredite, što je povećalo kamatne rashode. Ministarstva su dotada prilično samostalno upravljala svojim prihodima i troškovima i tako ometala, da se utvrdi opći, stvarani državni proračun. Trebalo je više jedinstva i suradnje, pa je ministar financija dobio ovlast, da upravlja državnim prihodima i izdacima. Čitavo je novčano poslovanja nadzirala »Državna kontrola« (od 1811) kao vrhovni računski ured. Tim su centralističkim mjerama nekako uravnotežili proračun i tako spriječili, da ne padne vrijednost državnih zadužnica i papirnatoga novca. Financijski je zakon iz godine 1863. podredio čitav državni proračun ministru financija, koji ga je i objavljivao. Proračun je vrijedio za čitavu godinu. Prihode su povećali time, što su povisili carine, prireze na vino, rakiju, duhan i na neke predmete za svakidašnju potrebu: sol i šećer. Država je imala velike koristi i od industrijalizacije, trgovine i obrtaj koji su se razvili, kad su izgradili nove ceste i željeznice. Trgovina je procvala, i to ne samo unutrašnja, nego i vanjska, što je i opet državi donosilo mnogo prihoda.

Rusija je tako gotovo i prebrzo dostigla zapadnoevropske države, ali je narod ostao neobrazovan. I nije tome kriva državna uprava, jer ona nije zanemarila narodno prosvjećivanje; uzrok je toj nedaći u samoj prirodi prosvjetnih nastojanja, koja donose tek kasne plodove. Golovnin, ministar prosvjete (1861-1866) trudio se svim silama, da unaprijedi rusko školstvo. Kad se radio o pučkim školama, podigli se različni interesi, koji su tražili, da

182. od 267 stranica

se škole urede onako, kako bi njima najbolje odgovaralo. Golovnin je najprije uklonio sve stege, kojima je Nikolino doba sapelo čitav prosvjetni sistem: srednje i visoko školstvo, akademije i naučni rad. U rasprave se oko pučkoga školstva sad uplele lokalne ustanove, naročito zemstva, pa onda i crkva. Statut je iz godine 1864. pošao nekom sredinom, da izmiri oprečne zahtjeve. Zemstvima je prepustio financijsku stranu, a u okružna je školska vijeća pozvao predstavnike državne vlasti, crkve i zemstva. Zemstva su upravljala laičkom školom, dok je Sveti sinod nadzirao crkvene škole, kojih je pomalo nestajalo, iako ih je država novčano podupirala. Zbog velikoga su broja novih pučkih škola osnovali i mnogo odgojnih zavoda za učitelje.

Dotada su gimnazije i privatne zavode pohađala uglavnom samo djeca plemićkih obitelji, dok su drugi staleži tek u malom broju polazili na više obrazovanje. Prema novim je političkim prilikama Golovnin dopustio djeci svih staleža, da se upišu na više škole (1864). Poslije položena prijamnog ispita imali su učenici pravo, da se upišu ili u čistu humanističku gimnaziju s latinskim i grčkim jezikom,, ili u gimnaziju bez grčkoga jezika, ili u realnu gimnaziju, na kojoj se nisu poučavali klasični jezici, ali se više pazilo na prirodne nauke i matematiku. Poslije svršene su srednje škole mogli pripadnici svih staleža nastaviti studij, na sveučilištu.

Novi je sveučilišni statut objavljen godine 1863. Vlada je tom uredbom obnovila akademsku slobodu i potvrdila pravo, da sama sveučilišta biraju svoje rektore. Rektora su birali na četiri godine, a u samoupravnim mu je poslovima pomagalo profesorsko vijeće. Kurator je samo nadzirao, da li se uprava vrši pravilno, i sprečavao, da se provode protuzakoniti zaključci. Slušačima je bilo zabranjeno, da osnivaju svoja društva, i koja bi kao legalne korporacije iznosila njihove zahtjeve. Sveučilišna se mladost stoga skupljala u povremene bučne zborove, koji su se počesto pretvarali u prave studentske nemire.

Rusija se tako gotovo na svim područjima premetnula u modernu liberalnu državu, koja je napustila naturalno-gospodarstvo i brzo se industrijalizirala. Nestajalo je i staroga patrijarhalnoga života, što je ozlovoljilo krugove visokoga plemstva, naročito one starije generacije, koje su u suvremenim prilikama vidjele samo zlo, nedostatke i prevratničke težnje. I zaista, tadašnji se duhovni pokreti odvratili od romantičkoga idealizma, približili se potrebama svakidašnjega života i mjesto vatrenih zanosa propovijedali naturalističku trijeznost. Duhovnost su nove generacije usmjerili Büchner i Damin - pa se ljudi četrdesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka nisu razumijevali. Duhovno je i političko značenje toga doba najbolje ocrtao Ivan Sergejevič Turgenjev (1818-1883). Industrijalizacija je svela u korito javni život, političke pokrete i književnost, odredila sve ciljeve i dala silu, koja će ih ostvariti. Mladost se nije zadovoljila demokratizacijom ruskoga društva, tražila je dublje i obuhvatnije promjene prema svojim socijalno-komunističkim idejama.

Na odgovornim su mjestima u državnoj upravi i nadalje ostali plemići, što se opravdavalo njihovom tradicijom i obrazovanjem. Car je i sad još bio samovladar, što je razočaralo :široke slojeve, a birokracija je i uz sva ograničenja zadržala staru moć, što je onemogućilo, da se zaista provedu vladine namjere. Na ovaj prividan napredak i lažnu slobodu odgovarali su terorističkim činima i nemirima, a time se opet okoristili reakcionari, koji su ustali protiv daljih naprednih reforama i spriječili, da se ostvare nove uredbe naročito u školstvu. Prevratnički su pokreti sve više jačali, reakcija bivala sve žešća, pa je iduće

183. od 267 stranica

desetljeće doba tajnih saveza, policijskih i sudskih progona.Aleksandar Hercen je bio vođa podzemnih nastojanja, koja je potpirivao iz inozemstva

svojim časopisom »Kolokol«. Po svom je mišljenju i životnim navikama bio i suviše aristokrat, da bi mu mlada generacija slijepo povjerovala i prihvatila njegov nauk, koji je iz Londona (od 1857) prodirao u Rusiju skrivenim putovima. Revolucionarni su »Kolokol« čitali mnogi članovi visokoga društva, pa i sam car Aleksandar. Hercen se zamjerio otmjenim patriotima, jer nije osudio poljski ustanak, a kako je odbio i držanje radikalne mladosti, ta ga je zamrzila i prozrela kao i Turgenjeva, komu je prigovarala, da je izgubio svaki dodir s domovinom. Na čelo su revolucionarnih pokreta stupili svećenički sinovi, koji su unijeli u književnost šezdesetih godina materijalno-pozitivističke nazore. Svećenički je sin bio i Nikola Gavrilovič Černiševskij (1828-1889), koji je odrastao u najvećoj oskudici. Zbog članaka, kojima se divio K. Marx, iznenada su ga 1862. uhapsili, osudili na dvije godine tvrđavnoga zatvora i kasnije prognali u Sibir na prisilan rad. Tu je radio sedam godina, ali se ni poslije toga nije smio vratiti kući - sve do godine 1883. Teška ga je sudbina učinila mučenikom mlade ruske revolucije. Černiševskij je pobijao sve stege: vjerske, narodne i obiteljske. Književnost je toga doba rušila, da bi mogla izgraditi novo. Mladi su ljudi »pošli u narod«, da ga prosvijete i revolucionarno osvijeste. Ti su »narodnjiki« potkopavali crkvu i državu, pa je svećenstvo već 1861. potaknulo vladu, da mu povjeri nadzor svih javnih škola. Vlada je zabranila privatne škole i nedjeljne tečajeve, jer je u njima nazirala legla socijalističke propagande. Da oslabi utjecaj socijalističkih nazora, podupirao je Aleksandrov režim sve one, koji su širili utopističke ideje bilo riječju bilo štampom. Mladi su studenti »polazili u narod«: obrtnicima, radnicima i seljacima, da ih pouče i osvijeste. Taj je nov način revolucionarnoga rada značajan za to doba, koje se tako razlikuje od prijašnjega razdoblja, kad su u literarnim i estetskim kružocima kritizirali suvremene prilike, a pisci u svojim djelima skriveno između redaka osuđivali politički i društveni poredak.

Poljski je ustanak 1863. prekinuo sva vladina slobodoumna nastojanja. Od te je godine opadao i utjecaj Hercenov, a mladi se revolucionarni slušači skupili u tajnim prevratničkim kružocima. U to se doba istaknuo »vječni revolucionar« Bakunjin. Mnogi su ruski socijalisti pobjegli iz domovine i u inozemstvu razvili živu literarnu djelatnost. Izbjeglice su se doduše razilazili u svojim mišljenjima, oštro su pobijali jedni druge, ali je sve podjednako prožela mržnja na ruski društveni poredak, svi su podjednako težili« da promijene teško stanje u domovini, ma koliko se u različno doba odlučili i za različna revolucionarna sredstva i taktiku.

Iako je vlada već 1861. započela pobijati sve jači revolucionarni duh, nije Aleksandar posve odustao od svojih liberalnih namjera, ma koliko ga, i potresli požari, koje su revolucionari podmetali u glavnom gradu. Kod proslave je tisućgodišnjice ruskoga carstva (1862) javnost očekivala konstitucionalne slobode, ali je dočekala pooštrene policijske mjere i nadzor javnoga mišljenja. Uporedo s pobijanjem revolucionarnih i socijalnih pokreta razmahalo se prisilno rusificiranje narodnih manjina, što su podupirali slavenofilski, pa i liberalni krugovi. Slavenofilski su časopisi »Ruskij Vjestnik«, koji je uređivao Mihajlo Nikiforovič Katkov, i »Ruskaja Besjeda«, ikoju je vodio Aleksandar Ivanovič Košeljev, osumnjičili Ukrajince, da teže za samostalnošću. Vlada ih je započela progoniti i uskoro zabranila ukrajinski jezik u književnosti. Međutim su najoštrije pazili na Poljake koji su

184. od 267 stranica

nastojali, da obnove svoju državu. Nisu poštedjeli ni Finsku ni baltičke pokrajine (1864). U samoj su se Rusiji ipak još tih godina provodile reforme, pače je 1865. ukinuta i cenzura za časopise. Ali kad je 16. aprila 1866. student Karakozov izvršio atentat u petrogradskom parku, odrekao se Aleksandar svojih slobodoumnih načela i predao se reakciji. Natražni su krugovi tim atentatom dobili dokaz, da su Golovinove školske reforme štetne, da liberalno popuštanje pogoduje revoluciji. Golovin je odstupio, a njegovo je mjesto preuzeo grof Tolstoj. Mnogi su utjecajni ljudi držali, da prirodne nauke i matematika privode mladež materijalističkim i pozitivističkim nazorima, pa su predlagali, da se u sve više škole uvedu klasični jezici, koji će je privući idealističkom shvaćanju. Novi je statut za srednje škole (1871) prihvatio humanističku gimnaziju kao osnovni tip srednjih škola, koje su spremale za sveučilišne nauke, dok su realne gimnazije otvarale put višim zvanjima praktičkoga života. Katkov i D. A. Tolstoj predvodili su taj klasicistički smjer, a kako nisu imali dovoljno nastavnika, to su pozvali predavače iz drugih slavenskih zemalja, ponajviše iz Češke. Međutim se ti stranci nisu pravo udomaćili i nisu utjecali na rusku mladež onako, kako se to od njih očekivalo. Idealna se vrijednost klasičnoga studija nije održala na visini, to više, što je jezični formalizam potisnuo stvarno ulaženje u duh i značenje antikne kulture.

Strah, da se slobodna riječ i misao ne probiju na javit, potaknuo je vladu, da pooštri i sveučilišni statut i nadzire nastavnike i slušače. Sveučilišna se samouprava još neko vrijeme održala, iako je Tolstoj htio, da je ukine, ali su ga studentske demonstracije i novinski napadaji primorali, da odstupi (1880).

Reakcija je uzela maha i u pravosuđu i upravi, gdje je imao plavnu riječ general grof Šuvalov. Vladine mjere ipak nisu toliko naudile teroristima iz tajnoga saveza »Narodnaja volja«, koliko su pritješnjavale čitav narod. Guverneri su dobivali sve veće ovlasti, magistrati su onemoćali, političke su zločince kažnjavale upravne vlasti bez sudskoga rješenja (1871), a od sedamdesetih su godina sve više stezali, slobodu štampe. Novine su i časopisi imali mnogo neprilika, osobito, ako bi pisali o suvremenim pitanjima. Liberalna je štampa stradala, ali su i slavenofilske dnevnike često opominjali, plijenili i zabranjivali, jer je birokratska sumnjičavost postajala to zadrtija, što je jače izbijalo nezadovoljstvo svih društvenih slojeva. Pisci se služili različnim dosjetkama, da izmaknu cenzuri. U obliku su literarne kritike proturavali političke ideje, istina, uvijeno, osobitim »ezopskim jezikom«, koji su čitaoci ipak dobro razumjeli. Duhovni je vođa literarne, upravo političke kritike bio pozitivist Nikola Konstantinovič Mihajlovskij (1842-1904), koji je toliko volio ruski narod, koliko je mrzio rusku državu. U svojim je »Političkim pismima jednoga revolucionara« tražio, da se ta politička tvorba uništi i ostvari socijalizam, koji je najbolja osnova za individualni razvitak. Njegov ga je radikalizam priveo političkom teroru kao najboljem sredstvu, da se ruski narod oslobodi nesnosna pritiska. Vladin je oprez bio nedostatan, ni oštre policijske mjere nisu mogle suzbiti terora i tajnih društava. Nije pomogla ni vanjska politika, kojom su odvraćali javno mišljenje od unutrašnjih pitanja. Štoviše, time su samo pojačali opće nezadovoljstvo, jer se otkrilo, da vojska nije spremna za rat, jer se pokazalo, da je nespretna vanjska politika proigrala plodove pobjedničkih borba, jer se konačno uvidjelo, da će se ruska vlada doduše zauzeti za konstituciju u balkanskim državama, ali da je nikad ne će dopustiti velikom ruskom narodu.

Aleksandar je poslije nesretnoga završetka krimskoga rata vodio miroljubivu politiku i nastojao, da se ne uplete ni u kakav rat. Knez Gorčakov, vicekancelar i ministar vanjskih

185. od 267 stranica

poslova, vrlo se gibljivo priljubljivao vanjskim prilikama i mnogo popuštao, jer je znao, da Rusija nije dovoljno jaka, da se bori za svoje interese. Osobito je bio blag u istočnoj politici, gdje je sada poslije pariškoga mira ojačao engleski utjecaj. Rusija se oslanjala na Prusku, jer je Gorčakov prijateljevao s Bismarckom, pruskim ministrom predsjednikom i bivšim poslanikom u Petrogradu. Obje su sile imale zajedničkih interesa i u unutrašnjoj politici i u vanjskoj, a osobito u poljskom pitanju. I Bismarck je podržavao tradicionalnu prusku politiku prema Rusiji, možda i zbog toga, što se Pruska nije neposredno zanimala za istočna pitanja. Neprijateljsko je austrijsko držanje približilo Rusiju i Francuskoj, koja je podupirala talijanski pokret protiv habsburške vlasti. Oba su se cara sastala u Stuttgartu 25. septembra 1857, gdje su raspravljali o balkanskom pitanju. Napoleon je u mnogočem prihvatio rusku tezu, što je omogućilo Aleksandru, da kao zatočnik pravoslavne vjere podigne i politički ugled svoga carstva. Napoleonov je nacionalni princip, kojim se poslužio protiv Austrije i Turske, odgovarao i Rusiji u njenoj balkanskoj politici, ali se zbog toga zaoštrili odnosi s Engleskom i Austrijom. Time su dobile jaku potporu obiju carstava Crna Gora i Rumunjska, koja se upravo izgrađivala, ali sur se oba cara razišla, kad se Napoleon otvoreno zauzeo i za poljske nacionalne težnje. U tom se pitanju francuski car priključio engleskoj i austrijskoj fronti protiv Rusije.

Kad je Aleksandar II preuzeo vladu, ponadali se patrioti u kongresnoj Poljskoj, da će se političke prilike iz temelja izmijeniti. Car je u Varšavi (1856) doduše svojom odlučnom izjavom razočarao sve one, koji su očekivali neke olakšice u nacionalnoj politici, ali je olakšao vojnu diktaturu, oprostio poljskim prognanicima u Sibiru kaznu i dopustio, da se Poljaci udružuju u svoja društva. Poljski je grof Aleksandar Wielopolski radio već dulje oko toga, da se Poljaci približe Rusima, ali je imao vrlo malo sljedbenika. Wielolpolski je mrzio Austriju, koja je u galicijskim nemirima podigla poljske seljake protiv plemića. Kad je 1856. mjesto Paskeviča postao carskim namjesnikom mnogo blaži Gorčakov, odazvala se vlada mnogim poljskim zahtjevima, naročito u školstvu. Ali su Poljaci tražili i takve ustupke, na koje Rusi nisu niti pomišljali.

Wielopolski je propao. Iako je od 1860, bio namjesnikov pomoćnik, a za njegova nasljednika velikoga kneza Konstantina, careva brata, pače i predsjednik civilne uprave, nije mogao ni blažom politikom pridobiti svoje zemljake, nije ih nikako mogao izmiriti s Rusima. Naprotiv, nacionalno je uzbuđenje još i poraslo, pa su u mnogim gradovima učestale demonstracije i nemiri. Izbjeglice su podupirali »Crvene« novcem i oružjem. Pače ni umjereni, aristokratski »Bijeli« nisu htjeli ni čuti, da se pridruže Wielopolskom, Nezadovoljnici su izvršili nekoliko atentata, pa je i Wielopolski uveo stroge mjere. Buntovna je mladež morala u rusku vojsku.

Zbog toga je buknuo nov, nespremljen poljski ustanak (22. januara 1863). Pobunjenici nisu imali smišljena plana, nisu imali ni sile ni sredstava, pouzdavali se tek u Napoleonov nacionalni princip. Da bi pridobila i poljskoga seljaka, izdala je na brzu ruku sastavljena nacionalna vlada manifest, u kome je obećala, da će ukinuti kmetstvo i riješiti agrarno pitanje. Mieroslawski je preuzeo diktatorsku vlast. Ali što su mogle nenaoružane i nesređene poljske gomile protiv dobro opremljenih i izvježbanih ruskih trupa. Ni otkuda nade: Austrija se nije upletala, a Pruska se priključila Rusiji. Zbog neuspjeha su Poljaci često mijenjali vrhovno vodstvo, ali »Nacionalni centralni komitet« ipak nije dorastao svojoj zadaći. Poljaci se nisu

186. od 267 stranica

nadali, da će pobijediti rusku vojnu silu, nastojali su tek, da zategnu ustanak dotle, dok bi se umiješale velike sile, u prvom redu Napoleon III Francuski se car doista zauzeo za Poljake i predložio Aleksandru, da obnovi poljsko kraljevstvo, kojim bi vladao njegov brat Konstantin. Ali je Rusija odlučno odbila taj zahtjev. Bismarck je naprotiv u alvenslebenskoj konvenciji (8. februara 1863) otvoreno predložio, da se pomogne Rusiji. Napoleon je sad pokušao, da poljsko pitanje prekrene u opće evropsko i da ga poveže s njemačkim, možda, da tako ispravi francuske istočne granice. Njegovoj se noti Rusiji (10. aprila 1863) priključile Austrija i Engleska. Napoleon se poslije Nikole I osjećao sucem u svim pitanjima svjetske politike i nastojao, da pridobije svoje partnere za vojničku akciju. I zaista je vrlo groteskno, ako uporedimo zahtjeve, koje su zapadne sile postavile Rusiji, s konačnim ishodom poljskoga ustanka. Bismarck je znao, da će te tri sile doduše tražiti potpunu slobodu za Poljake, ali da se ne će uplesti u rat s Rusijom, pa je stoga nagovorio Gorčakova, da odbije sve prijedloge. Poljski su ustanak sad stali pobijati sve odlučnijim mjerama. Veliki je knez Konstantin napustio namjesničko mjesto, a preuzeo ga grof Berg. Poljskim su seljacima podijelili plemićku zemlju, što ih je odbilo od pobunjenika. Wielopolski je odigrao svoju ulogu, prošla su vremena bilo kakva popuštanja. U Litvi je »generalni guverner-krvnik« grof Muravjev ubrzo obnovio red i mir i dao smaknuti i mnogo onih, koji nisu bili krivi. Ustanak je ugušen 8. avgusta 1864. Na varšavskoj su citadeli smaknuti posljednjega diktatora Romualda Traugutta i preostale članove »nacionalne vlade«. U »vislanskom području«, kako su sad prozvali kongresnu Poljsku, uveli su oštar režim, koji nije progonio samo Poljake, nego i katoličku crkvu, kojoj su zaplijenili mnoga imanja. Započelo je i prisilno vraćanje unijata u pravoslavlje. Upravu, sudstvo i vojsku preuzeli su Rusi, nestalo je posebnoga političkog položaja, koji je Poljska imala sve do ovoga posljednjeg ustanka. Za Aleksandra se III pritisak još i pojačao, pa je pobuna samo otežala i onako teško stanje.

U vanjskoj se politici Rusija posve približila Pruskoj i time pokvarila svoj sporazum s Francuskom. Bismarcku je prijateljska politika prema Rusiji donijela velikih koristi u njegovoj borbi za njemačko državno jedinstvo, jer je neutralnost ruskoga carstva spriječila, da se Austrija umiješa u njemačko-francuski rat. Bismarck se odužio za tu uslugu time, što je radio za Rusiju kod rješavanja crnomorskog problema, zbog koga je Gorčakov nekoliko puta započinjao-pregovore. Poslužio se zgodnom prilikom, kad je Francuska bila vezana ratom, i upravio 31. oktobra 1870. cirkularnu notu državama potpisnicama pariškog mira (1865). U toj je noti najavio, da se Rusija ne će držati ugovora u Crnom moru, jer su ga sve vlasti već često puta povrijedile. Bismarck je posredovao i predložio, da se u Londonu održi konferencija. Predstavnici su se velikih sila sastali u januaru 1871. i 13. marta potpisali ugovor, koji je ukinuo teške uvjete pariškog mira. Rusija se oslobodila sramotnih obveza, odahnula je, jer se i opet osjećala velikom silom, koja sama odlučuje o svojim političkim postupcima i provodi politiku svojih interesa. Engleska je međutim ovim ugovorom izgubila igru, ojačao je njen takmac na Orijentu. Opće su političke prilike zbližile Rusiju i Prusku, obje su sile imale zajedničkih interesa u unutrašnjoj i u vanjskoj politici, interesa, koji su tražili, da jedna drugu podupre. Iako je Rusiji bila bliža i milija Francuska, ipak se zbog tih interesa održale političke veze između obih država. Nisu se prekinule ni, onda, kad se spremala uža suradnja između Njemačke i Austrije. Njemački je car pohodio Ischl i Salzburg (u avgustu i septembru 1871), a Franjo Josip I Berlin. Aleksandar II je želio, da i njega pozovu na taj sastanak u Berlinu, jer je

187. od 267 stranica

nastojao, da sklopi savez s oba njemačka carstva - neku vrstu nove »svete aliance«, koja bi jamčila za opći mir. Ali je Andrassy, koji je naslijedio Beusta, pruskoga neprijatelja, htio oba carstva povezati s Engleskom i Italijom, iako nije tražio, da se iz toga saveza isključi Rusija. Tri su cara boravila u Berlinu od 3-11. septembra, a pratili su ih njihovi kancelari. Na tom su se sastanku približile te tri velike sile, a Bismarcku je pošlo za rukom, da potpuno osami Francusku. Taj je savez poprimio jasnije obličje tek kasnije, poslije različnih pregovora. 22. oktobra 1873. utvrđen je sporazum triju careva, po kome će jamčiti evropski poredak, prema tome i Njemačkoj; Elzas i Lotaringiju. Rusija se i Austrija obvezale, da ne će jednostrano rješavati balkansko pitanje. Ipak nisu ostvarili vojnički savez, kako ga je željela Rusija, i o kome se raspravljalo za boravka njemačkoga cara Vilima I u Petrogradu. Konkretni su plodovi toga ugovora između triju sila Njemačkoj dosta koristi, ali je uža suradnja između triju sila bila nemoguća, jer su i Rusija i Austrija bile nepovjerljive, pa je Bismarck morao češće posredovati, da ukloni nesporazume. Njemačku je uznemiravao razvitak u Francuskoj, a i Gorčakov se 1875. pridružio Engleskoj, kad se zauzela za francuske interese. Tu kao da se ipak obistinila Aleksandrova riječ na berlinskom sastanku, kad je rekao, da Evropa treba jaku Francusku. Te su prilike potresle sporazum triju careva. Kad su Austrija i Italija odbile da interveniraju, pošla je i Njemačka svojim putem.

Rusija je odlučnijom orijentalnom politikom gotovo izazvala evropski rat. Aleksandar je bio protiv rata, svoje je carstvo povećavao mirnim pregovorima: 1858. je stekao područje oko Amura, 1860. usurski kraj, za koji je Japanu prepustio Kurile, 1875. južni Sahalin. Daleku je Aljasku Rusija prodala Američkoj Uniji (1867). U području Sir-Darje i Amu-Darje pokorila j« Rusija kokandski, buharski i hivski kanat u teškim bojevima s razbojničkim plemenima, koja su bila vrlo nezgodni susjedi. Ratne su operacije bile izvanredno tegobne, jer se trebalo boriti na teškom centralnom azijskom terenu. Rusi su polako napredovali sve do perzijske, afganistanske i kineske granice i svladavali velike zapreke i teškoće. Ti su ruski uspjesi uznemirili Englesku, naročito, što se time slavensko carstvo približilo Indiji: bilo je časova, kad se držalo, da se mir ne će moći održati.

Engleska se politika zabrinula i zbog Balkana. Mladoturski je pokret tražio unutrašnju obnovu, ali je poveo i borbu protiv kršćana i potaknuo ubojstvo francuskoga i njemačkoga konzula u Solunu (1876). Sultan se ni prije nije držao pogodaba pariškoga mira (1856), a sad su mladoturci svrgnuli i umorili sultana Abdul Aziza (u maju 1876) i odbili, da turska vlada prihvati zahtjeve velikih sila. Rusija se zauzela za Bosnu, Hercegovinu i Bugare, dok su Francuska i Engleska zahvatile u Siriji. Ruski su uspjesi u Aziji potakli engleskoga ministra predsjednika Disraelija, da se opre ruskom utjecaju na Balkanu i da zatraži, da car promijeni svoju politiku. Ali Rusija nije mogla ni kao glavna slavenska sila ni kao zaštitnica pravoslavne vjere dopustiti, da se događaji na Balkanu razvijaju bez njena sudjelovanja. Kad je u Hercegovini i Bosni 1875. planuo ustanak, nisu ga evropske sile mogle stišati diplomatskom intervencijom, jer Turska nije htjela popustiti. Pitanje se nije riješilo ni onda, kad su Njemačka, Austrija i Rusija nastupile zajednički. Engleska je i nadalje pomagala Tursku, branila je njene interese na dogovorima kršćanskih sila, pače je otposlala svoju flotu u Dardanele, tobože, da spriječi, da se ne bi ponovilo solunsko krvoproliće. Balkanskih se nemira prihvatili slavenofili, učinili su sve, da dođe do rata, koji bi oslobodio balkanske kršćane. Na početku su jula Srbija i Crna Gora navijestile Turskoj rat, što je oduševilo rusko javno mišljenje. Ruski su časnici i

188. od 267 stranica

studenti stupili kao dobrovoljci u srpsku vojsku, a dobrotvorna su se društva pod vodstvom ruske carice Marije Aleksandrovne brinula za borce.

Rusko je upletanje u balkanska pitanja zabrinulo i Andrassyja. Pobojao se, da će se Bosna i Hercegovina priključiti Srbiji, koja bi se oslonila na Rusiju i time oštetila Austriju na Balkanu. Bismarck se trudio, da premosti taj novi jaz između Rusije i Austrije, slutio je, da bi se spretni Gorčakov zbog toga spora lako približio Francuskoj, što bi bilo protiv njemačkog interesa. Međutim su sile odbile njegov prijedlog (u januaru 1876), da Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, Rusija da dobije besarabijsko područje, koje je izgubila pariškim mirom, a Engleskoj da se prizna potpuna sloboda u Egiptu. Izradio je ipak, da su tri carstva: Rusija, Njemačka i Austrija upravile Turskoj oštar memorandum (u maju 1876), ali je taj bio tek udarac šakom po vodi, jer su mladoturski nemiri spriječili vladu da popusti. Srpsko-crnogorski rat protiv Turske nije imao odlučna uspjeha, pa se Rusija spremala da zahvati i vojnom silom presječe čvor. Aleksandar i Franjo Josip sastali se u Reichstadtu u sjevernoj Češkoj 8. jula 1876. i zaključili, da će se obje sile zauzeti za balkanske Slavene i osigurati Srbiju i Crnu Goru, ako bi pobijedila Turska. Ako pak nadjačaju slavenski borci, dobit će Srbija bosansko područje na Drini, Sandžak i Novi Pazar, Crna Gora južnu Hercegovinu, luku Spič i krajeve do Lima. Rusija bi uzela Besarabiju i izgubljeno područje u Transkavkaziji, Austrija preostali dio Bosne i Hercegovine. Epir, Tesalija i Kreta pripali bi Grčkoj, a Bugarska, Rumelija i Albanija dobile bi samostalnost. Carigrad je bio oteže pitanje, o njemu nije bilo jasna dogovora, utvrdili su tek, da će ga pretvoriti u slobodan grad.

Međutim ni taj sporazum nije izmirio obje sile, i Rusija se i Austrija potajno sporazumijevale s Engleskom. Rusko je javno mišljenje tražilo od cara, da navijesti Turskoj rat, a taj je pritisak ojačao, kad su Turci pobijedili srpsku vojsku (pred kraj mjeseca oktobra). Car je uvidio, da mora nešto učiniti, ali je izričito najavio Engleskoj, da ne će uzeti Carigrada. Engleska se međutim već odbila od Turske, koja nije nikako popuštala, i predložila, da se održi konferencija u Carigradu. Car je izjavio, da će Rusija sama riješiti pitanje, ako konferencija završi bez uspjeha. Poslanička se konferencija započela 11. decembra 1876, Bismarck nije očekivao, da će se tu riješiti »istočno pitanje«, ali se nadao, da će dogovori lokalizirati rusko-turski rat. Konferencija se razišla bez ikakva rezultata, jer je Turska bila uporna.

Rusiji nije preostalo, nego da 24. aprila 1877. navijesti Turskoj rat. Kako se podigla i Rumunjska, to je pred kraj mjeseca juna veliki knez Nikola Nikolajevič krenuo s glavninom ruske vojske uz Dunav. Protiv Turaka su ustali i Crnogorci i Bugari. Rusi su napredovali prema Balkanu, gdje je general Gurko naglim prodorom 19. jula zauzeo prelaze prema Rumeliji. Turci su se pod vodstvom Mehmed-Alije snažno opirali. General je Osman-paša pošao iz Vidina, koji su opsjedali Rumunji, i udario prema Plevni, čime je ugrozio ruski bok. Pred kraj je mjeseca jula odbio ruske trupe i zadao im teške gubitke. Zbog toga je Gurko morao uzmaknuti iz Rumelije u klanac Šipku, gdje je žilavom hrabrošću suzbijao napadaje turskih četa, koje je vodio Sulejman-paša. Pred Plevnom su Turci suzbili glavninu ruske vojske, koja se borila osobiti hrabro, jer je na bojište došao car Aleksandar. Rusi su bili u nezgodnom položaju, ali je vodstvo privuklo pojačanja i tako stegnulo Osman-pašu, da mu nisu koristili ispadi iz tvrđave, pa se u decembru morao predati. Gurko je sad prešao u napad: provalio je u Rumeliju i prodro do Drinopolja. U polovini je mjeseca decembra

189. od 267 stranica

sudjelovala i Srbija u zimskom ratu i zaštitila rusko desno krilo. Turska se vojska počela raspadati.

I na azijskom je ratištu zapelo rusko napredovanje prema Karsu i Batumu. Turci su se tu opirali četama velikoga kneza Mihajla Konstantinoviča tako žestoko, da su morali otposlati pojačanja, da osvoje Kars. Grad je pao tek 4. novembra poslije teškoga poraza turske vojske. Rusi su sad stali opsjedati Erzerum. Ruski su vojni uspjesi u Aziji i na Balkanu, gdje su već nadirali prema Carigradu, uznemirili Disraelija, koji je otposlao englesku flotu u Mramorno more, da zaštiti imperijalne interese. Gorčakovu je 13. decembra upravio notu i upozorio ga na sve teškoće, koje bi nastale, ako Rusija zaposjedne Carigrad. Engleski je zahvat samo produljio rat, premda je sultan već odlučio, da sklopi mir. Gorčakov je u svom odgovoru među ostalim potvrdio, da Rusija ne teži za Carigradom, da ga ne će sjediniti s carstvom. Zbog engleske mornaričke demonstracije pred Prinčevskim otocima nije Turska htjela odmah prihvatiti mirovnih pregovora, ali ikad je Rusija zaprijetila, da će udariti na Carigrad, pristala je na primirje (31. januara 1878). Car je na englesku demonstraciju odgovorio vrlo odlučno: premjestio je svoj glavni stan u San Stefano, neposredno kraj turskoga glavnog grada. Tu su konačno 3. marta 1878. uglavili preliminarni mir, po kome je Turska ponovno priznala Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj samostalnost, pristala, da se od podunavske Bugarske, Rumelije i dijela Makedonije osnuje autonomna kneževina Bugarska pod sultanovim vrhovništvom, a prilike u Bosni i Hercegovini temeljito izmijene. Bosna i Hercegovina imat će i posebnoga guvernera. Rusija je za sebe tražila ušće Dunava, Kars i Batunu Turska bi tim ustupcima toliko oslabila i izgubila svoj položaj u Evropi, da su se Austrija i Engleska usprotivile i proglasile, da su mirovni uvjeti neprihvatljivi. Činilo se, da će svakoga časa nastati rat između Rusije, Austrije i Engleske. Bismarcku je dopala zadaća, da posreduje i spriječi rat. Na berlinskom je kongresu trebalo riješiti sve teške probleme,, koji su zabrinjavali i Gorčakova i Bismarcka. Car Vilim I je upozorio, da mirovni uvjeti doduše ne oštećuju njemačkih interesa, ali da slabe sporazum triju careva, naročito stoga, što se Rusija nije osvrtala na dogovor u Reichstadtu. Bismarck bi volio, da se kongres održao u Beču ili Parizu, jer je vidio, da se saveznici ne slažu, ali tad bi se još više istaklo, da je rusko carstvo osamljeno. Bismarck se pokrio time, što je u njemačkom parlamentu 13. februara izjavio, da će biti »pošten posrednik« i Rusiji dokazati, »da joj nije zabio nož u leđa«. Ruski je položaj bio zaista težak, pa je ministar rata Miljutin nastojao, da dođe što prije do mira, ali su drugi politički krugovi bili u svom mišljenju nesložni. Ruski je narod pozdravio preliminarni mir u San Stefanu, a sad se pokazalo, da ga vlada ne može održati, da će morati u nekim pitanjima popustiti. Unutrašnji je kritični položaj time postao još napetiji. Berlinski je kongres od 13. juna do 13. jula značio poraz Gorčakovljeve politike, što se pokazalo već i kod uvodnih pregovora. Zbog toga je on kod cara Aleksandra osumnjičio Bismarcka i krivnju svalio na druge ruske diplomate, svoje protivnike, da sebe opravda, a druge da optuži. Raspoloženje ruskoga naroda nije ni onako bilo sklono Nijemcima, a sad se ogorčilo i upravilo protiv predsjednika kongresa, grada, u kome se kongres održavao, i protiv čitave Njemačke, premda su se i ostale države oborile na sanstefanski mir, da bi se okoristile ruskom pobjedom. Engleska je sklopila s Turskom tajni ugovor (4. juna) i obvezala se, da će je podupirati,, a za nagradu će dobiti otok Cipar. Austrija je po odluci berlinskoga kongresa preuzela upravu Bosne i Hercegovine i dobila pravo, da zaposjedne Sandžak. Zbog toga su smanjili ona područja, koja bi po

190. od 267 stranica

sanstefanskom preliminarnom miru pripala Srbiji i Crnoj Gori. Engleska je uz to spriječila, da se osnuje velika Bugarska: Balkan je bio granica između sjeverne bugarske kneževine i južne samostalne provincije Istočne Rumelije, dok je Makedonija ostala Turskoj. Rusija je dobila Kars, Batum i onaj dio Besarabije, koji je nekada morala napustiti. Rumunjska je mjesto Besarabije dobila Dobrudžu.

Iako su tako svi osim Njemačke dobili ponešto, ohladnjeli su rusko-njemački odnosi, a i sporazum je triju careva izgubio svoju vrijednost. Austrija i Engleska su ustrajale u svojoj neprijateljskoj politici, pa je preostala samo republikanska Francuska, kojoj bi se Rusija približila, da se nije bojala njenih utjecaja u unutrašnjoj politici. Francuska je pored toga zaštićivala ruske izbjeglice i odbila zahtjev da izruči atentatore. Bismarck se približio dunavskoj Dvojnoj monarhiji - Rusija je ostala osamljena.

Berlinski je kongres oslabio vladu i revolucionarima pružio dovoljno razloga, da je napadaju i pokreću narod na bunu. Car se zabrinuo zbog toga zbivanja, a naročito zbog atentata, koji nisu prestajali. I što je njegov režim više pritiskivao, nezadovoljnici se više opirali, na teror odozgo odgovarali su terorom odozdo. Terorističkim se revolucionarnima pridružile žene i Židovi, jak je pokret težio, da svrgne cara, uvede republiku i socijalistički poredak na osnovi »seoske zajednice«. Poznata revolucionarka Vera Figner (rođ. 1852) postala je duhovnim i organizatornim vođom »Narodne Volje«. Vera Zasulič izvršila je atentat na generala Trepova (1878), da se osveti, što je surovo postupao s političkim osuđenicima. I car će sam pasti od ženske ruke. Kad Solovjevu 1879. nije pošlo za rukom da ubije cara, sazvali su Plehanov i Popov, vođe revolucionarnoga udruženja »Zemlja i Volja« (Zemlja i sloboda), kongres, da uklone sve nesporazume, koji su razbili jedinstven revolucionarni pokret. Stariji su revolucionari prihvatili kao prevratničko sredstvo propagandu, dok su mlađi smatrali, da je teror najbolja taktika. Ti se mlađi prevratnici okupili u »Narodnu Volju« (narodna volja ili narodna sloboda), koja je uzela kao lozinku: »Pobjeda ili Smrt«. Izvršni je odbor čvrsto povezao redove i izdavao svoj tajni list.

Revolucionarni je kongres u Voronježu dopustio i terorističku taktiku, jer su to tražili dobro organizirani mlađi prevratnici. Mnogo se raspravljalo i o tome, na koga da se pokret osloni: da li na seljake, radnike i liberalno građanstvo, ili opet samo na dvije prve klase. Liberalno je građanstvo doduše novčano podupiralo revolucionarni pokret, ali se bojalo, da će nasilje oštetiti njegov siguran položaj; bilo je dakle za prevrat, ali nije htjelo aktivno sudjelovati. Uz to su liberali tražili samo konstituciju, dok se revolucionarna udruženja borila za politički i gospodarski preokret u socijalističkom smislu. Kongres je tek na oko izgladio te protivnosti, pa se revolucionarno jedinstvo uskoro razbilo, i to najviše stoga, što su teroristi spremali nov atentat na cara. Pristalice su starijega smjera, koji je polazio od agrarnoga pitanja i seljačkih gospodarskih interesa, osnovali nov savez: »Crna razdioba«, koji je tražio, da se posjednicima silom i bez odštete oduzme zemlja i podijeli seljacima. Teroristička se »Narodnaja Volja« nije time zadovoljavala, nego je svim sredstvima pobijala samovlađe. Zbog tih se razlika raspalo jedinstveno revolucionarno udruženje »Zemlja i volja«.

Neki su utjecajni dvorski ljudi, među njima i carev brat veliki knez Konstantin Nikolajevič, predsjednik državnoga savjeta, pomišljali na konstituciju, da osiguraju unutrašnji mir. Drugi su opet zahtijevali, da vlada protiv terorista upotrijebi još oštrije policijske i sudske mjere. Među ovima je bio i nasljednik Aleksandar Aleksandrovič, čije je mišljenje prihvatio i

191. od 267 stranica

sam car. Grof Loris-Melikov postao je predsjednikom »Vrhovne izvršne komisije«, koja je imala dužnost, da bezobzirnim postupcima uništi tajna revolucionarna udruženja i tako obnovi unutrašnji poredak. Liberalnom je građanstvu htio popustiti, da prevratnike potpuno osami. I doista, atentati su prestali, ali ne toliko zbog oštrih vladinih mjera, koliko zbog izdaje onih revolucionaraka, koji se nisu slagali s terorističkom taktikom. Političke su zločince progonili i otežala im kazne različnim uskratama, npr. zabranili im, da se dopisuju sa svojim obiteljima.

Revolucionari su sad i opet započeli rad u inozemstvu, premda su 1876. napustili tu taktiku. Prišli su k Marxu i od njega tražili, da osudi ruske unutrašnje prilike i tako im pomogne, da pred čitavim svijetom optuže rusku vladu. Ipak im je bio glavni cilj, da uklone cara. Novi su atentat, poslije toliko neuspjelih, spremili vrlo pomnjivo, nisu žalili ni svojih života. Smislili su, da će cara ubiti podzemnim minama i bombama, kad se bude šetao. Bilo je mnogo zapreka, ali se konačno Sofija Perovska odlučila, da će ubiti Aleksandra. Već je jednom sudjelovala u napadaju na. cara, kad se 19. novembra (1. decembra) 1879. vraćao vlakom s Kruna. Aleksandar je dosada sretno izmakao smrti, pa i kod (teškog) atentata u Zimskoj palači 5. (17) februara 1880, gdje je stradalo 11 vojnika i 56 bilo ranjeno. Tad ga je zadržao pohod kneza Aleksandra Battenberškog, zakasnio je, a to mu je spasilo život. Perovska je bacila bombu kod Katarinina kanala i cara smrtno ranila 1. (13) marta 1881. Ovoga je puta atentat bio tako dobro pripremljen, da nije koristilo, što su Aleksandrova kola pošla drugim putem, no što je isprva bilo određeno.

§ 6. Aleksandar III (1881-1894)

Novi je car obnovio nepopustljivo samovlađe i uklonio sve olakšice i reforme, koje je uveo njegov otac. Držao je, da je čvrsta ruka najbolje sredstvo protiv terorista, kojih jedva da je bilo tisuću. Oštre su mjere spriječile daljnje atentate i donekle smirile unutrašnji politički život. Aleksandru je Aleksandroviču bilo 36 godina, kad je došao na prijestolje, a kako je bio drugi sin, to su ga odgajali više za časnika nego za cara. Sudjelovao je i u ratu protiv Turske, pa je iz iskustva znao, da je i vojna i civilna uprava loša i podmitljiva. Zagrijao se za vojnu disciplinu kao i njegov djed, savjesno je vršio svoje dužnosti, bio jednostavan, ali grub, otresit, duhovno beznačajan i stoga sumnjičav i nepovjerljiv, osobito prema sposobnijima od sebe. Tek kad mu je umro stariji brat, odredio je otac, da se proširi njegovo znanje, kako to i treba nasljedniku, a privukao ga je i državnim poslovima. Na Aleksandra III utjecao je Konstantin Petrovič Pobjedonoscev, slavenofil, koji je propovijedao cezaropapizam i od običnoga svećenika postao ugledan pravnik i vrhovni prokurator Svetoga sinoda (1880). Pobjedonoscev je sastavio i manifest novoga cara. Osnovna mu je misao bila, da je za Rusiju najprječe, da potisne sve zapadnoevropske nazore i ustanove, koje oštećuju stari ruski život i duh, kako se razvio još za Alekseja. Tad se još čitav narod okupljao oko cara i crkve, a taka treba da bude i ubuduće. Pobjedonoscev je proglasio idealom: jedan car, jedna vjera i jedan narod, svi ostali - socijalni i državnopravni nazori, koji su se upravili protiv careva apsolutizma, a time i protiv Božje volje, grijeh su, kao i druge crkvene sekte. Stoga je progonio sekte i druge kršćanske zajednice, koje su imale sljedbenika među neruskim pučanstvom. Pobjedonoscev je mrzio neruske manjine i težio, da ih što prije rusificira. Te je svoje nazore prenio na svoga carskog

192. od 267 stranica

učenika, koji ih je za svoga vladanja i ostvario, jer su odgovarali njegovoj prirodi. Sinovljeva je vlada oštro odudarala od očeve, a razlike se njihovih političkih uvjerenja pokazale vrlo rano: u Zimskoj se palači oko cara govorilo daleko slobodnije nego kod stroga i trijezna nasljednika. Aleksandar III je uzeo vjerenicu svoga pokojnog brata, princezu Dagmar, kćerku danskoga kralja Kristiana IX Kad je prešla na pravoslavlje, promijenila je ime u Marija Feodorovna.

Centralni se revolucionarni izvršni odbor teško prevario, kad je držao, da će atentat na cara uplašiti vladu. Još je 1. (13) marta 1881. zatražio u svom otvorenom pismu, da se raspišu slobodni izbori za ustavotvornu narodnu skupštinu, jer je računao, da će se narodne mase pobuniti i primorati vladu da popusti. Kad su međutim narodne mase ostale mirne, osjetili su svoju nemoć i spoznali, da njihovo vrijeme još nije došlo. I samo ta pometnja među prevratnicima objašnjava, što je vladi pošlo za rukom, da za dvije godine razbije revolucionarne redove i da tvrdim i bezobzirnim sredstvima spriječi njihovu djelatnost. Istina, narod je bio nezadovoljan s tadašnjim društvenim i političkim poretkom, bilo je i urota, pače i pokušaja, da ubiju cara, ali su urotnike uhvatili i vođe osudili na smrt. Među njima je bio i Lenjinov stariji brat.

Poslije smrti se Aleksandra II nije mogao održati ni Loris-Melikov ni njegov sistem, koji je progonio teroriste i popuštao liberalima. Loris-Melikov je još u martu predložio ministarskom vijeću, da se sazove savjetodavna narodna skupština, koju je Aleksandar II odobrio malo prije svoje smrti. Novi se car nije slagao s tim prijedlogom, ali ga nije otvoreno odbio, jer ga je suzdržavalo poštovanje prema mrtvom ocu. Pobjedonoscev je odlučno pobijao Lorisovu namjeru i ustao protiv »brbljave skupštine«, pa mu je car povjerio, da sastavi manifest, a s ministrima, koji su; bili protivna mišljenja, da se i ne posavjetuje. Kad su u maju objavili carev manifest, odstupio je Loris-Melikov sa svim ministrima, koji su provodili njegovu politiku. Na. njihovo su mjesto došli reakcionara: grof Ignatjev je preuzeo ministarstvo unutrašnjih poslova, a Bunge financije. Nova se vlada u svim postupcima držala majskoga manifesta, koji je navijestio nepopustljivo samovlađe kao program novoga cara.

Bunge je na svom području razvio živu djelatnost. Slavenofilima je odgovaralo, da se spriječi uvoz iz zapadnih država i unaprijedi domaća proizvodnja na osnovi ruskoga zemaljskoga blaga. Ti su krugovi tražili visoke uvozne carine. Bunge, koji je napustio svoje naučenjačko zvanje, popustio je slavenofilima i znatno povisio carine. Najviše se zanimao za seljačko pitanje, u koje nisu dirali u posljednja dva desetljeća. Državni je savjet odbio njegov prijedlog, da se ukine seljačko zajedničko jamstvo za porez, ali je ipak smanjio različne namete i olakšao terete. Najteže je bilo, što seljaci nisu imali dovoljno zemlje i što su je još i sad obrađivali vrlo primitivno, pa oskudan urod nije mogao prehranjivati sve brojnije pučanstvo. Seljaci su poslije careva krunidbena govora u junu 1883. izgubili svaku nadu, da će badava dobiti zemlju, morat će je platiti, a pomoći će im seljačka agrarna banka, koju je Bunge osnovao 1882. Budući da se plemstvo u središnjoj Rusiji nije snašlo u novim prilikama, koje su nastale poslije seljačkoga oslobođenja, to su mnogi veliki posjedi bili na prodaju. U zapadnim je krajevima bilo drugačije. Tu su odnosi bili slični zapadnoevropskim, tako u Poljskoj i osobito u području oko Baltičkoga mora. Veliki su posjednici prednjačili i služili kao primjer, kako se moderno obrađuje zemlja. Godine su 1885. osnovali plemićku agrarnu banku, koja je imala zadatak, da pomogne veliko ruskom plemićkom posjedu, da ne propadne. Ta je banka davala založne zajmove isprva s pet, kasnije pače i s četiri postotaka.

193. od 267 stranica

Domišljatiji su plemići uzimali jeftin zajam i posuđivali novac dalje, naravno, sa sedam postotaka. Plemićka je banka bila mnogo obzirnija od seljačke, nije oštro utjerivala dugove, nego ih produljivala i po nekoliko puta. Bunge je osuđivao takav rad, nije podupirao plemstvo, ali je državni savjet mijenjao sve njegove prijedloge, u kojima je tražio, da se plemićke banke oštrije nadziru. Ministar se brinuo za seljake i nastojao oko njihova gospodarskoga podizanja, pa je zato već 1881. snizio njihove otplate. Po njegovu je mišljenju trebalo mira, dobrih odnosa sa svim susjedima, kako bi se smanjili izdaci za vojsku i potaknuo unutrašnji razvitak. Kad se međutim autokracija učvrstila i potisnula revolucionarne elemente, prestala se vlada zanimati za seljačko pištanje: Bungea su doduše cijenili kao stručnjaka, ali je smetao, osobito kad se zauzeo i za radništvo i napao tvorničare, koji su se bogatili ženskim i dječjim radom. Dani su njegova ministrovanja bili izbrojeni.

Ministar Ignatjev, drugi bivši Lorisov suradnik, nije mogao provoditi reformnih osnova pokojnoga cara, nego se morao držati novoga pravca, kako ga je uvelo pojačano samovlađe. Ta je politika ograničila samoupravu i ojačala birokraciju, koja je svojom neuništivom korupcijom pritisnula čitavu zemlju. Ministar je izvanrednim zakonom »o oštrijoj i izvanrednoj zaštiti« pred kraj mjeseca avgusta 1881. proširio vlast upravnih organa, koji su za opsadnoga stanja sad mogli vladati, ikako su htjeli. Izvanredni je zakon ti praksi ukinuo svaku zakonitost. Obnovljen je i »Treći odjel«, koji je obustavio Loris-Melikov, ali nije pripadao carevoj kancelariji kao za Nikole I, nego ministarstvu unutrašnjih poslova. Ignatjev je i pored sve svoje reakcionarne djelatnosti izgubio vlast, jer se kao slavenofil priklonio Aksakovu, koji je predložio, da se ostvari stara slavenofilska zamisao o »Zemskom saboru«. Aksakov je kao predsjednik »Slavenskoga dobrotvornog društva« u Moskvi iznio u januaru 1882. to pitanje, o kome se raspravljalo, ali ga je Pobjedonoscev odlučno odbio. Kad je Ignatjev ipak izradio program o savjetodavnom »Zemskom soboru« - iako uska područja i vrlo mala utjecaja - oborio ga Pobjedonoscev i na njegovo mjesto progurao grofa Dmitrija Aleksandroviča Tolstoja, bivšega ministra prosvjete u Lorisovu kabinetu. Loris-Melikov je primorao grofa Tolstoja da odstupi, jer mu je taj ponosni aristokrat bio i suviše reakcionaran, a baš se to svidjelo Pobjedonoscevu. Tolstojevo je imenovanje značilo, da će se autokratski režim oslanjati na plemstvo, da će se zauzimati za njegove interese i odbaciti sve prijedloge, koji bi tražili, da se utaži seljačka glad za zemljom. Odsada će plemstvo imati odlučnu riječ i u vojsci i u upravi.

Tolstoj se uskoro pobrinuo, da promijeni izborni red, kako bi u »zemstvima« osigurao plemićki utjecaj. Godine je 1889. uveo »zemske načalnike«, koji su kao plemići imali izvršnu i sudsku vlast u svojim okruzima. Seljaci su tako praktički izgubili samoupravu. Iako je većina državnoga savjeta bila protiv toga zakona, složio se Aleksandar II s Tolstojem i Pobjedonoscevom. Iz temelja su izmijenili i funkcije mirovnih sudaca, ukinuli odredbu o nepremjestivosti i samostalnosti imenovanih sudaca (1885) i skratili javni sudski postupak.

Tolstoj je namjeravao, da još više podigne centralna vlast i sapne samoupravu, ali svojih planova nije proveo, jer je uskoro umro. Njegov je rad nastavio Ivan Nikolajevič Durnovo (1889-1895). Znatno je promijenio sastav gubernijskih zemstava, u kojima je sad plemstvo dalo maha svojoj vlasti. Seljačke je poslanike izabirao guverner između kandidata, koje je predložio seljački stalež. Mane se gradske samouprave, kako ju je uveo Aleksandar II, učinile novom ministru zgodnim povodom, da stegne i gradsku samoupravu. Guverner će

194. od 267 stranica

odsada potvrđivati zaključke gradskih zastupnika, kao što je potvrđivao i odluke gubernijskih »zemstava«. Slobodna su zvanja novom uredbom izgubila svoje predstavnike u gradskoj upravi, imala su pravo glasa samo, ako su posjedovala zemlje na gradskom području. Samoupravu su malih gradova okresali još i više. Tako je statut iz godine 1892. gotovo posve ukinuo gradsku slobodu.

Slavenofili se nisu zauzimali jedino za carsko samovlađe, nego su promicali i narodno i jezično jedinstvo. Za Aleksandra III započela se jaka antisemitska politika, koja je udarila na Židove, jer su podupirali revolucionarne pokrete. Ignatjev je odredio, da Židovi smiju stanovati samo u zapadnim pokrajinama, i to u gradovima. Zemlje nisu smjeli niti kupovati niti zakupljivati, a samo ih je određen broj smio pohađati visoke škole i vršiti slobodna zvanja.

Novi je režim pritisnuo i Poljake, koji nisu smjeli kao javni namještenici djelovati na poljskom području. U školama se od 1885. predavao na poljskom jeziku samo vjeronauk, a od godine su 1892. zabranili i to. Pobjedonoscev se oborio i na Finsku, koje su samostalnost napadali i prije, ali nikada tako bezobzirno kao sada. Godine se 1881. započelo rusificiranje u vojsci, a onda su Fincima oduzeli pošte i telegraf i nametnuli im ruski kazneni zakon (1890). Slično su postupali i u krajevima oko Baltičkoga mora, osobito u školama, pa onda i na Kavkazu, gdje su bili najblaži, jer su se osvrtali na islam i na osobite geografske i političke prilike u tim dalekim brdskim područjima. Za tu je politiku najviše odgovoran Katkov.

Ruski se nacionalizam u tim krajevima pokrenuo i iz drugih razloga, koji su se očitovali naročito u Finskoj i Poljskoj. U Finskoj je odlučivala volja, da se ruska vojska izgradi jedinstveno na čitavom području ruskoga carstva, u Poljskoj se istaknuo vjerski moment protiv katolicizma, u Baltiku protiv protestantizma. Politikom su protiv Židova upravljali rasni, gospodarski i politički motivi. Pobjedonoscev nije navalio samo na druge vjere, nego je pobijao i pravoslavno sektaštvo u samom srcu ruske zemlje. Vrhovni se prokurator Svetoga sinoda i nije poslužio samo duhovnim oružjem, nego se latio i policijskih i sudskih mjera, i to tako oštro, da je razbijao porodice i roditeljima oduzimao djecu.

Duhovni se pritisak toga doba osjetio na svim stranama. Pobjedonoscevu je zdušno pomagao ministar prosvjete Deljanov, koji je 1884. gotovo potpuno predao školstvo crkvenom nadzoru. Zapostavljali su škole, koje su osnovala »zemstva« i budno na njih pazili. Pobjedonoscev je osnovao poseban tip vjerskih škola u crkvenim općinama i podredio ih Svetom sinodu. U tim su školama poučavali mjesni svećenici. Vrhovni je prokurator smatrao, da su predmeti svjetskih zemstvenih škola štetni za seljaštvo, jer su potjecali sa Zapada, jer nisu bili ruski. Reakcionarni su slavenofili pročistili i pregradili sve ustanove za narodnu prosvjetu, osobito pučke knjižnice. Više su škole zaobilazno zatvorili za siromašnije građane i niže staleže, jer su upravnim putem bez zakona povisili školarinu. U nastavnom se programu isticao vjeronauk i ruski jezik.

Budući da se vlada bojala slobodnoga duhovnog razvitka, to je statutom u god. 1884. stegnula i sveučilišta, ukinula samoupravu i profesorskim vijećima oduzela pravo, da biraju nastavnike. Nepovjerljivi su reakcionara oštro nadzirali đake i slušače te rad svih sveučilišnih, srednjoškolskih i pučkoškolskih nastavnika. Počešći studentski nemiri nisu imali nikakvih uspjeha, jer je vlada strogim mjerama kažnjavala svaki protest protiv duhovne stege i dresure. Tako je propadala i sveučilišna nastava, slobodan studij i naučno istraživanje - tupa

195. od 267 stranica

je birokracija prebacila težište čitava rada ruskih sveučilišta na ispite. Nastavnici nisu imali tako reći nikakvih dodira sa slušačima, koji su se u svemu morali obraćati na sveučilišnoga nadzornika, upravo vladina činovnika.

Već se za Loris-Melikova uvela stroža cenzura za novine, a sad se za Ignatjeva i Tolstoja.započeo još obuhvatniji nadzor slobodnoga izričaja. Novine i časopise nisu ni opominjali, nego bi ih već kod prvoga prekršaja zabranili. Cenzura je bila tako nesmiljena, da su mnogi časopisi sami prestali izlaziti. Prirodno, u pokrajini je cenzura bila još oštrija nego u centrima duhovnoga i političkog života. Osnovna su cenzurna načela i njihovu primjenu kod pobijanja slobodne štampe izradili Pobjedonoscev i njegov sumišljenik Katkov. Zastrašena štampa nije donosila ni kritika ni izvještaja o teškim propustima i nepodopštinama, pa vlada nije znala, što se događa. Nevaljalštine su tako još i učestale, nitko ih nije progonio, što je još više ogorčavalo i onako nezadovoljan narod.

Kad se poslije atentata na Aleksandra II narod nije podigao, a i unutrašnja politika krenula neočekivanim pravcem, razočarali se teroristički socijalni revolucionari, koji su sad osjetili, da široki narodni slojevi nisu prihvatili njihove taktike. Razmirice su prorijedile njihove redove i ohladile borbenost, pa su se mnogi odbili od pokreta, koji teško da bi ikada takvim metodama mogao ostvariti nov društveni i socijalni poredak. Među obraćenicima je bilo podosta takvih, koji su primili policijsku službu i izdavali svoje bivše drugove ili se opet odrekli svojih ideala i izmirili s tadašnjim stanjem. Samo je mala skupina najodlučnijih i najizgrađenijih pokušala, da iz inozemstva, naročito iz Pariza, potkopava temelje carske Rusije. Ali su svi njihovi pokušaji propali. Policijski departement, koga je vodio Vjaćeslav K. Plehve (1881-1884) i Petar N. Durnovo (od 1884), potpuno je dorastao svojoj zadaći, ali ni najveća budnost upravnih vlasti nije mogla spriječiti, da se osnuju nova tajna društva. Spomenuto je već studentsko tajno društvo, koje je spremalo atentat na cara 13. marta 1887, kad je na dan očeve smrti pošao do njegova groba. Aleksandar Iljič Uljanov i četiri druga studenta platili su taj promašeni pokušaj svojom glavom: osudili ih na smrt vješanjem.

Teroristi su sve više slabili, a njihovu je doktrinu zamijenila Marxova nauka. Javili se novi vođi, među njima i Plehanov, koji je kao student pobjegao u London (1880), gdje je proučio Marxov »Kapital« i postao socijalist. Plehanov je prihvatio marksizam kao klasnu borbu gradskih tvorničkih radnika za Rusiju, premda je pretežno bila agrarna zemlja s malo gradova i slabom industrijom. Spoznao je, da se samo s ruskim seljacima ne može provesti revolucija. To je zametak socijalističkoga društva »Oslobođenje rada« (1883), koje se služilo poznatim borbenim sredstvima.

Pored toga materijalističkoga smjera, koji je razgrađivao osnove ruske države, podigla se i Tolstojeva religiozna nauka, koja je okupljala sve više sljedbenika. Tolstoj je poricao državu i crkvu, i u svojim zabranjenim djelima propovijedao ljubav prema bližnjemu, kao najvišu normu društvenih odnosa među ljudima. Kako je tražio, da se zlu ne odupire silom, to je bio i protiv rata i protiv vjerskih progona. Protiv te su nauke ustale i država i crkva, ali su progonile samo sljedbenike, dok učitelja nisu dirale, jer je bio i suviše ugledan i slavan. Pobjedonoscev je ipak bio dosljedan, pa ga je 1901. isključio iz crkve.

Vlada se trudila, da obnovi i učvrsti vjekovni staleški poredak. Utjecajni su trgovački i industrijski krugovi zamjerali Bungeu, što je mnogo potrošio na seljaštvo i radništvo. Bunge je morao prepustiti vlast Višnjegradskomu (1887-1892), koga je podupirao Katkov i njegovi

196. od 267 stranica

prijatelji. Višnjegradskij je bio za zaštitne carine, koje je povisio, da još više smanji uvoz i tako ojača državne financije. Proveo je i oštre mjere protiv seljaka, koji nisu platili svojih poreza. Osobito je potpomagao izvoz ruskoga žita, jer je držao, da će tako aktivirati trgovačku bilancu. Zemski su načelnici kao administrativni i juridički organi utjecali na seljačke općine, ali su mogli svojom vlasti oštetiti i pojedine seljake, ako bi to tražili interesi velikih posjednika. I zaista, prve su godine poslije Bungeova pada bile neobično plodne, što je ojačalo izvoz, podiglo pali rubalj i napunilo državne blagajnice. Ministar se nadao, da će povećati državne prihode, ako podupre industriju, pa ju je oslobodio svih onih mjera, koje je uveo Bunge.

Tako su ga ponukali posve fiskalni interesi, da ukine zaštitu ženskoga i dječjega rada. Povećanjem se državne željezničke mreže i niskom prijevoznom tarifom okoristio izvoz i industrijska proizvodnja. Francuskim su kreditima proveli i konverziju državnih dugova (1888), što je odjeknulo i u vanjskoj politici. Zbog velike se zaštite industrija stala naglo razvijati, tvornice su nicale i tražile domaće tržište za svoje proizvode. Povisili su i uvozne carine na njemačku tvorničku robu, što je doduše koristilo ruskoj industriji, ali je izazvalo poljoprivrednu krizu, jer je Njemačka odgovorila carinskim ratom protiv ruskoga žita (1892). Velika je suša godine 1891. uništila žetvu, pa ruski seljak nije mogao prehraniti svoju stoku, pače je i sam gladovao. Vlada je morala pomoći, ali se nije usudila, da iz osnova promijeni seljački položaj, t. j. da seljaku dodijeli dovoljno zemlje, da ga tehnički podigne i odtereti. Glad je u godinama 1891/92. utrošila sav pretičak iz prijašnjih godina i pokazala, da se industrija prenaglo i umjetno razvijala, i da je pogrešno podupirati izvoz žita, kad na zemlju može lako udariti bijeda i oskudica. Višnjegradskij je morao s vlasti, a njegovo je ministarstvo preuzeo Sergej J. Witte, dotadašnji ministar željeznica, odlučan čovjek, ali i grub, pa i prema caru.

Witte se rodio 1849. u Tiflisu, bio baltičko-švedskoga porijekla i željezničar po zanimanju. Kako je bio marljiv i inteligentan, pozvali ga 1892, da upravlja željeznicama, jer se u toj struci već dotada istaknuo svojim organizatornim radom. Kad je postao ministrom financija, pokušao je da sredi državne prihode i rashode povoljnim trgovačkim ugovorima, monopolom na alkohol i zlatnom valutom. Monopol je na alkohol davao lijepe prihode, ali su ga ljevičari osudili i proglasili nemoralnim porezom. Aleksandar se nadao, da će taj monopol biti dobrim sredstvom protiv pijančevanja, ali je praksa pokazala, da se prevario. Witte je pored poreza na alkohol, koji je uveo godine 1895, dakle već za Nikole II, raspisao i druge posredne i neposredne namete, da uravnoteži državni proračun. Te unutrašnje mjere nisu dostajale, da ojačaju državne financije, trebalo je i povoljnih trgovačkih ugovora, trebalo je dokrajčiti carinski rat s Njemačkom. Witte je sklopio s Njemačkom trgovački ugovor u februaru 1894. i tako na deset godina osigurao Rusiji prikladno tržište za njene proizvode. Prijelaz je na zlatnu valutu (1893-1897) bio gospodarski osobito važan, jer se time spriječila spekulacija s papirnatim rubljem, koji je sad dobio stalnu vrijednost. Budući da je Aleksandar III umro već 1894, to je Witte mnoge svoje mjere proveo za vlade Nikole II

Već se za Višnjegradskoga razabralo, da se kod svojih financijskih postupaka upravljao prema ruskoj vanjskoj politici. Odnosi su između Rusije i Njemačke ohladili, kad je Bismarck htio samo »pošteno posredovati« i nije se zauzeo za Rusiju, koja je tražila položaj, velike vlasti. Aleksandar II je lično prijateljevao s njemačkim carem, što je bila još neka kopča

197. od 267 stranica

između dvaju carstava, ali je i te nestalo, jer je Aleksandar III bio slavenofilskoga uvjerenja i prema tome odbijao svaku čvršću vezu s Njemačkom. Sporazum je triju careva praktički utrnuo s berlinskim kongresom, premda valja priznati, da je svoj smisao izgubio već davno prije. Rusija je bila sama, što se očitovalo i u njenim odnosima s Engleskom - bila je u opasnosti, pa se već u početku godine 1879. stala približavati Austriji. Bismarck se osigurao time, što se također približio Austriji, točno je naslutio, da je Gorčakov sklon Francuskoj. Da ne bi Rusiju posve pritjerao svojim neprijateljima, stao je kancelar popuštati, tako naročito u bugarskom pitanju,, premda se protiv takve politike podiglo njemačko javno mišljenje. Ipak je Bismarck imao pravo, jer su slavenofili pokušavali, da svoju autokratsku carevinu povežu s republikanskom Francuskom. Službena ruska politika, koju je poslije Gorčakova vodio bivši državni tajnik Nikola Giers (1882-1895), nije pokazivala svojih karata, pače je podržavala dobre odnose s Njemačkom. Budući da Aleksandar nije Giersu dopuštao velikih sloboda, sigurno je, da je radio po želji svoga gospodara. Tako su tri carevine u junu 1881. sklopile ugovor o dobrohotnoj neutralnosti, ako bi bilo koju napala neka druga sila. Dođe li do rata s Turskom, tad će se sile potpisnice prije toga dogovoriti, što će učiniti, odnosno, što će tražiti na mirovnim pregovorima. Novim su sporazumom, koji su utvrdile, da zamijene ugovor iz godine 1873, priznale odluku berlinskoga kongresa o austrijskom utjecaju na Balkanu i u tom području zajamčile status quo. Austrija se isprva nećkala, znala je, da se njeni interesi na Balkanu sukobljuju s ruskim, ali je prihvatila ugovor, kad su mu dodali protokol, koji se odnosio na balkanska pitanja. Neposredno je poslije toga sporazuma Austrija potpisala prijateljski ugovor i sa Srbijom. Tako je Rusija napustila važnu poziciju, samo da se riješi svoje osamljenosti. Savez triju carstava nije međutim spriječio, da se u jesen 1883. Rusija i Austrija i opet raziđu, jer je u oktobaru Austrija ugovorila savez s Rumunjskom i time ojačala svoj položaj na Balkanu.

Rusija je već za Aleksandra II znatno napredovala u Aziji i donekle se naplatila za svoje neuspjehe na Balkanu. I Aleksandar III je širio ruski posjed u Aziji: pokorio je turkmenska područja (1881) i osnovao transkaspijsku guberniju, a zaposjeo i Merv (1884). Sad su započele borbe sa susjednim Afganima (1885), koji su računali, da će im Engleska priskočiti u pomoć. Ali je odlučno carevo držanje prepalo Englesku, koja se zadovoljila, kad su zajednički utvrdili zapadne afganistanske granice. Gladstoneov je kabinet izmakao ratu i onda, kad je Rusija udarila na Pamir (1892). Afganistanski je emir morao pristati, da se to područje podijeli između Rusije, Engleske, Kine i Afganistana (1895). Rusija je ta nova područja povezala željeznicama, da utre putove svojoj trgovini i industriji.

Ti su pothvati stajali Rusiju dosta novaca, a osim toga su je donekle i odvratili od njenih zapadnih granica. Poslije rusko-turskoga rata prihvatile su obje razočarane kraljevine Srbija i Rumunjska austrijsku zaštitu. Uz Rusiju je ostala samo Bugarska, koja se oslobodila ruskom pomoći, a, bila i vezana ugovorima iz godine 1881. Rusija je nagovorila kneza Aleksandra Battenberžkoga, da ukine trnovski ustav, ali apsolutnim gospodarom nije postao bugarski knez, nego ruski car. Time nisu bili zadovoljni ni bugarski nacionalisti, koje je vodio Stambulov ni sam knez Aleksandar, koji se oslonio na Austriju i politički i gospodarski. Car je sad odlučio da obnovi trnovski ustav, kako bi oslabio kneza Battenberga, ali je ovaj još prije sazvao bugarski parlament (1883). Kad su 1885. izbili nemiri u Rumeliji, odazvao se knez Aleksandar narodnom pritisku i provalio s vojskom u to područje, da ga sjedini sa svojom

198. od 267 stranica

kneževinom. Ruski se car ljutio, što je bugarski knez radio na svoju ruku, a to je ohrabrilo srpskoga kralja Milana, da oružjem obnovi ravnotežu, koju je poremetio samovoljni bugarski zahvat. Međutim nije imao sreće, Bugari su ga osjetljivo porazili. Prema ugovoru se sa Srbijom sad uplela i Austrija i pošla protiv Bugara. Battenberga su ipak Bugari slavili kao narodnoga i ratnoga junaka. Rusi su novcem spremili vojničku urotu, koja je primorala kneza Battenberga, da se odreče kneževske krune (21. avgusta 1886). Vladu je preuzeo Stambolov, koji je naredio, da se ustrijele urotnici, koji su na ruski poticaj spremali nov državni udar (1887). Ruski su predstavnici u Bugarskoj bili tako nespretni i nabusiti, da su još više zapleli čitavo pitanje i ogorčili bugarski narod. Sad je car Aleksandar uzeo čitavu stvar u svoje ruke, da sačuva ruski utjecaj, ali nije bio ni spretniji ni sretniji. Kad je vidio, da ne ide milom, odlučio je da upotrijebi silu. Austrija je promatrala sakupljanje ruskih četa na galicijskoj granici, a kad su se ruske mornaričke jedinice iskrcale u bugarskim lukama, zapovjedila je svojoj floti, da isplovi u Dardanele. Ruski je položaj postao još i teži, jer su Bugari u otvorenom otporu protiv Rusa radije izabrali ugarskoga časnika kneza Ferdinanda Coburg-Koháryja nego ruskoga gardijskog časnika kneza Mingrelskoga, koji je bio carev kandidat (1887). Rusija nije prema mišljenju svoga ministra rata Vanovskoga bila spremna za velik rat, a bila je i politički osamljena, što je spriječilo svaku odlučniju akciju. Posljedice su ipak bile teške: sporazum se triju careva razbio na bugarskom pitanju, car Aleksandar nije pristao, da se produlji još za tri godine, jer je spoznao, da se protivnosti s Austrijom ne mogu riješiti nikakvim ugovorom.

Kad je u proljeće 1886. pao Ferryjev kabinet, nastojala je Francuska da sklopi savez s Rusijom, gdje su panslaveni, a naročito Katkov sve do svoje smrti (1887). pobijali savez, triju careva i preporučivali ugovor s Francuskom. Ali je Aleksandar bio protiv političkoga saveza s republikom, iako je primio francuski zajam. Čini se, da ne bi odbio ugovor u dvoje s Njemačkom, ako bi mu uspjelo, da potisne Austriju, koja je svojom balkanskom politikom bila samo na teret i sprečavala svaku širu zamisao. Car i Giers su istaknuli, da slavenofilski zahtjevi ne odlučuju o ruskoj službenoj politici, čime su pokazali svoju dobru volju, da ne mijenjaju osnovnoga pravca svoje vanjske politike. Bismarck je međutim uzalud u svom govoru u januaru 1887. ublažio odnose između Rusije i Austrije, uzalud se trudio, da pridobije ruskoga cara za savez sa svojim protivnikom - car se nije dao sklonuti - i suviše su ga ogorčili samovoljni austrijski zahvati na Balkanu. To je držanje uvjerilo njemačkoga kancelara, da će ratno razračunavanje između Rusije i Austrije izazvati i Francusku protiv Njemačke.

Rusija je međutim zasada bila u nezgodnom političkom i vojničkom položaju. U godini se 1887. obnovio trojni savez između Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, a sklopljen je i mediteranski ugovor između Španjolske i Italije (u maju 1887), koje su se složile, da na Sredozemnom moru održe status quo. Tom se savezu pridružila i Njemačka i Austro-Ugarska (u martu 1888). Iako je mediteranski savez bio prvenstveno uperen protiv Francuske, prišla mu je već u februaru i Engleska, jer se ponadala, da će tako omesti rusku politiku, koja je stalno težila za morskim tjesnacima.

Prema tome je prirodno, što je Giers nastojao, da dođe do sporazuma s Njemačkom, kad je istekao savez triju careva, koji Rusija nije htjela obnoviti. Ruski poslanik u Berlinu Šuvalov predložio je Bismarcku nacrt rusko-njemačkoga ugovora već u januaru 1887.

199. od 267 stranica

Njemački je kancelar rado pristao, jer je taj ugovor jamčio, da Njemačka ne će voditi rata na dvije fronte, ali je odbio sve one prijedloge, koji su bili protiv Austrije. Poslije dugih pregovora zaključili su 18. juna 1887. ugovor o međusobnom osiguranju. Taj se značajni ugovor u svojoj preambuli osvrće na stari ugovor traju careva i ističe, da će »učvrstiti opći mir sporazumijevanjem obiju potpisnica«, da će »sporazumijevanje osigurati obranu obiju država«. Ugovor je sklopljen na tri godine (član IV), a njegov sadržaj i sam opstanak treba da ostanu tajni (član V). Prvi član utvrđuje »dobrohotnu neutralnost« u ratu: »Ako bi se neka od obilju visokih ugovornica zaratila s nekom trećom velikom silom, ostat će druga u 'dobrohotnoj neutralnosti' i brinuti se, da se sukob ograniči. Ta se odredba ne odnosi na rat protiv Austrije ili Francuske, ako bi neka od visokih ugovornica napadajem izazvala rat protiv jedne od ovih dviju sila.« S tim članom nije Bismarck dobio mnogo, ali je postigao sve, što je u tim prilikama mogao. Drugi odlomak toga članka govori naime o ruskoj neutralnosti u njemačko-francuskom ratu - o neutralnosti, koja baš nije bila sigurna, naročito, ako uočimo, da međunarodno pravo nije još ni danas jasno odredilo, tko se smatra kao napadač.

Rusiji je naprotiv drugi član toga ugovora priznao »historijsko pravo« na Balkanu, osobito u Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji, a tajni je dopunski protokol (član I) obvezao Njemačku, da će biti protiv Battenberga, ako bi itko pokušao, da ga vrati u Bugarsku. Njemačka je ujedno pristala, da će pomoći, da se u »Bugarskoj obnovi red i zakonita vlada«. Ako bi trebalo dirati status quo, mijenjat će ga tek poslije međusobnog dogovora. Treći član govori o zatvaranju morskih tjesnaca, što odgovara istom članu u ugovoru triju careva. U tajnom dopunskom protokolu (član II) međutim stoji, da će Njemačka svojom dobrohotnom neutralnošću pomoći Rusiju, »ako bi morala, da sama brani ulaz u Crno more«, a nijedno »moralno i diplomatski podupirati i sve njene mjere« - čime je još jednom točno označen smisao »dobrohotne neutralnosti«. Ugovor o međusobnom osiguranju nema nijedne odredbe, koja bi se protivila njemačko-austrijskom dvojnom savezu, što je potpuno primjereno obrambenom karakteru Bismarckova ugovornoga sistema. Tek je odredba o morskim tjesnacima bila donekle protiv interesa trojnoga saveza, upravo Austrije i Italije, ali je Bismarak oslabio i taj udarac, kad je potaknuo mediteransku antantu. Pored toga je taj član prilično nejasan, pa ga se moglo različno tumačiti. Nešto je o tom ugovorni javnost doznala iz Bismarckova članka u »Hamburger Nachrichten« (1896), ali čitav tekst nije ni tada objavljen.

Što je car želio, da ugovor bude tajan, tumači se time, što nije htio uzbuđivati javno mišljenje u svojoj zemlji. I doista, odnosi su između Rusije i Njemačke postajali sve napetiji. Bismarck je još u jesen 1887. zabranio, da se daju zajmovi na ruske državne papire, a u parlamentu je za debate o vojnom proračunu jasno napao rusku politiku (8. februara 1888). Njemačka se sve više odbijala od Rusije i prilazila Engleskoj odnosno politici Salisburyjeva kabineta. Rusko-njemački će se odnosi međutim potpuno promijeniti, tek kad će stvarne i lične suprotnosti potaknuti Vilima II, da otpusti »željeznoga kancelara« (20. marta 1890).

Značajno je, što su poslije Bismarckova pada odahnule i njemačke političke stranke i strane vlade, nestalo je pritiska, ali i jasnoga pravca njemačke politike, što se zapažalo i na odnosima prema Rusiji.

Novi njemački kancelar Caprivi nije obnovio ugovor o međusobnom osiguranju, premda je to Rusija tražila. Kod toga ga mije vodila neka unutrašnja protivnost ili neprijateljstvo prema Bismarcku, kako to tvrdi sam »željezni kancelar« u svojim »Mislima i

200. od 267 stranica

uspomenama«, nego mu je naprosto nedostajalo znanja i iskustva u novom zvanju. Njemačko se carstvo osim toga već osjećalo dovoljno jako, nije mu trebalo obrambenih saveza, nego se ogledalo za novim područjima. I državni se tajnik za vanjske poslove maršal von Bieberstein tek kasnije razvio u dobra diplomata. Vlada je teško pogriješila, što nije produljila ugovor i nastavila Bismarckovu politiku, a za to je odgovoran F. von Holstein. Iako je taj ugovor donosio tek malu korist, ipak je vezao golemo carstvo na istočnim njemačkim granicama - sad, kad je nestalo i te posljednje kopče, dobilo je slobodne ruke, da se približi Francuskoj to više, što se car Vrlim II, sve više primicao Engleskoj. Kad su Njemačka i Engleska potpisale zanzibarski ugovor (1890), kojim su omeđile svoja interesna područja, posumnjala je Rusija, da ima i nekih tajnih dogovora, koji se tiču njenih političkih zahtjeva. Sad se i ruski samodržac odlučio, da sklopi ugovor s republikanskom Francuskom. Tako su se razbile osnove Bismarckove politike, premda se to nije jasno vidjelo, jer se tobože održali prijateljski odnosi. Prvi je izričaj rusko-francuskoga prijateljstva bio srdačan doček francuske ratne mornarice u Kronstadtu (1891), gdje je car stojeći saslušao mairseilleisu, koja je dotada bila zabranjena. To se novo prijateljstvo još i ojačalo, kad je ruska flota vratila pohod u Toulonu (1893). U avgustu se 1891. dogovorile obje sile, da će se međusobno pomagati, ako bi koju od njih napala neka treća država. U avgustu su iduće godine još jasnije oblikovali vojnički ugovor. Taj je razvitak od rusko-francuskih dvojnih pregovora u godini 1890. preko »srdačnoga sporazuma« (»entente«) u 1891. do potpunoga saveza 1894. razdijelio evropske kontinentalne sile u dva tabora. Njemački se politički položaj jednostranim trojnim savezom pokvario, nestalo je složenoga Bismarckova sistema, koji je osigurao slobodnu akciju. Njemačka je politika bila vezana, nije se mogla slobodno odlučiti i ojačati riječ i volju one strane, kojoj bi se priklonila, da unaprijedi i svoje interese. Savez s Francuskom ipak nije omogućio Rusiji, da na Balkanu ojača svoj utjecaj.

Rusija se nije smjela uplesti u rat, jer je tek počela izgrađivati svoju vojsku i željezničke mreže, i to francuskim zajmom. Witte je organizirao željeznice i povezao evropsku i azijsku Rusiju prema gospodarskim i strategijskim razlozima, premda je pri tome morao svladati velike zapreke i udaljenosti. Pred kraj je mjeseca maja 1891. nasljednik Nikola otvorio sibirsku prugu, koju su međutim potpuno dovršili tek za njegove vlade.

Aleksandar je za čitava svoga života nastojao, da spriječi rat odnosno da ga odgodi, ali se za posljednjih godina njegove vlade već pokazivali prvi naznaci velike bure, koja će prohujati kontinentima. Japansko-kineski rat uvod je u teška razračunavanja, koja Aleksandar nije doživio, jer je 1. novembra 1894. umro u Livadiji na Krimu.

§ 7. Nikola II (1894-1917)

Unutarnji razvitak do rusko-japanskoga rata. — Nikola II došao je na prijestolje kao najstariji Aleksandrov sin (rođ. 18. maja 1868). Bio je beznačajan državnik, odan više obiteljskom, nego državnom životu, religiozan, fatalist i slabić, koji nije imao sposobnosti da upravlja vanjskom i unutrašnjom politikom u doba teških kriza i prevrata. Pobjedonoscev mu je ulio svoja uvjerenja i svoj duh, dao mu je životni i politički pravac, koji ga je neminovno vodio do one točke, gdje se skrhali i razbili vjekovni životni oblici, gdje se dotrajalo carsko samodržavlje. Bez naročitih duhovnih i političkih interesa, ali čedan i dobar, nije imao ni

201. od 267 stranica

potrebne spreme, da zahvati u teška pitanja, koja je trebalo riješiti. Nije poznavao ni svoga naroda, jer je živio među otmjenim časnicima, nije poznavao ni svijeta, a naročito mu je bilo teško, kad je morao u javnosti predstavljati cara ili govoriti za svečanih zgoda. Bježao je od sjaja, jer je bio bojažljiv i neodlučan. Zbog te je svoje unutrašnje nesigurnosti i bezvoljnosti lako primao tuđe nazore i utjecaje. I kao što se pokoravao svome ocu, koji je na njega djelovao i svojom veličanstvenom vanjštinom, tako se nije mogao oteti ni Pobjedonoscevu i krugu njegovih sumišljenika. Najviše je na mladoga cara djelovala majka Marija Feodorovna i veliki knezovi, ali njihov je utjecaj oslabio, kad se oženio princezom Alisom od Hessen-Darmstadta (rod. 1872), kćerkom velikoga vojvode Ludviga. Nikola je otada živio samo za svoju obitelj i posve zanemario državne poslove, tako da su mu i ministri tek rijetko podnosili izvještaje. Bivša hessenska princeza, koja se kao ruska carica zvala Aleksandra Feodorovna, bila je duhovno mnogo jača od svoga muža, a usprkos je svom njemačkom porijeklu bila i po odgoju i po svojta sklonostima Engleskinja. Njen se politički utjecaji na cara ojačao naročito u kasnijim godinama.

Pobjedonoscev je kao učitelj uvjerio mladoga cara, da je apsolutistički režim najbolja vladavina za Rusiju, pa su se stoga mnogi razočarali, koji su vjerovali, da će poslije krutih Aleksandrovih mjera nadoći doba liberalne vladavine, možda čak i konstitucije. Nikola je odmah kod prvoga prijema ruskih staleža (u janauru 1895) oštro napao takve »besmislene sanjarije«: »Podržavat ću samodržavlje jednako čvrsto i postojano, kao što je to radio i moj nezaboravljeni pokojni otac«. Time je odbacio sve predstavke i spomenice gradskih korporacija i zemstava, pače su pokretači i sudionici takvih manifestacija osjetili njegovu nemilost, a mnoge je i kaznio. Kako to stajalište nije u mekom i tromom vladaru imalo nikakve čvršće političke potpore, to se morale uskoro pokrenuti sve prevratničke struje, koje su svojim djelovanjem podgrizale trule osnove carskoga samovlađa i gospodarskog i socijalnog poretka. Car je promašio najpovoljniju priliku, da stekne ljubav svoga naroda, A ni njegova ponosna i prema tome nepopularna žena, nije uvidjela potrebe, da se car približi svome narodu, pa ga nije u tom smislu niti savjetovala.

Da car nije namislio da promijeni politiku svoga oca, pokazalo se i time, što nije doveo nove ljude na odgovorne položaje, ostao je i Pobjedonoscev i Witte, premda Nikola nije volio ministra financija, jer je jednom grubo rekao Aleksandru, da nasljednik nema osobitih sposobnosti. A i kasnije kad bi mijenjao ministre, odabirao bi ih prema svojim simpatijama odnosno prema savjetu onih, koje je slušao. Tako nije mjesto Durnova, ministra unutrašnjih poslova, koga njegova majka nije voljela, postavio Plehvea, nego staroga Goremikina (u aprilu 1895), jer je tako želio Pobjedonoscev. Ali često je mijenjao ministre i po svojoj voljici. Tako je u novembru 1899. iznenada otpustio Goremikina, jer ga je smetala njegova liberalistička prošlost i imenovao Sipjagina, osrednjega državnika, ali pouzdanoga privrženika carskoga samovlađa. Ima vrlo mnogo takvih primjera, gdje su kod izbora državnih dostojanstvenika odlučivali društveni ili drugi, posve sporedni razlozi.

Witte se i usprkos svojoj oporoj prirodi, usprkos svome niskome porijeklu ipak održao, jer su ga trebali kao državnika, koji je izgradio željeznički promet i stekao velikih zasluga, kad je ustalio valutu (1897). Iako su strategijske željezničke pruge stajale mnogo novaca i davale samo male prihode, unapređivale su druge veze trgovinu i industriju. Francuski je novac neprestano pritjecao, da podigne gospodarski život, što je ujedno još više produbljivalo

202. od 267 stranica

političke odnose između obih država.Industrijski je razvitak umnožio i radništvo, koje je bilo i slabo plaćeno i bez državne

zaštite, pa je lako primalo radikalne političke nazore. I zaista, radništvo su isisavali upravo bestidno; radno je vrijeme bilo dugo, a plaće male. Moskovski su industrijalci bili najsuroviji i najbezobzirniji. Radnici nisu imali nikakva legalna puta, da se obrane: štrajkovi su bili zabranjeni, a kad bi izbili, ugušila bi ih vlast silom. Ipak su radnici počesto obustavljali rad, a tad bi se prolila i krv, tako u Jaroslavlju (u martu 1895), u Petrogradu za krunidbenih svečanosti i u Moskvi (u maju 1896). Radnici su se zadovoljili, kad su im obećali, da će mjesto dvanaest sati raditi deset, ali je zakon iz godine 1897. utvrdio kao normu rad od jedanaest i pol sati. Car se zahvalio vojsci, što je »spretno i pravovremeno upotrijebila oružje« i razbila radničke nemire. Tvrdokornost je vladinih i kapitalističkih krugova još više potaknula radništvo, da prihvati marksizam. Kako je ruski radnik bio čvrsto vezan sa svojim domom, odakle je pošao u grad, to je za svoje političke i socijalne nazore pridobio i seljaštvo, koje je živjelo u velikoj bijedi. Agrarna je kriza, koju je Witte svojom industrijalizacijom još i pojačao, pritisnula seljaka, pa je i on pomišljao, da treba promijeniti čitav društveni poredak. Nameti se povećali, a zaostali način, kojim su obrađivali zemlju, nestašica potrebnoga novca, da se nabave nova proizvodna sredstva i opravi gospodarski inventar, stegnuli su svaki razvitak i smanjili i onako neznatne seljačke prihode. U početku su devedesetih godina doduše pokušavali, da poprave seljački život - u moskovskom su kraju npr. poučavali seljaka, kako će iz zemlje izvući veću korist, pa su u toj guberniji čitava sela započela uzgajati stočnu hranu i redom u istoj sezoni mijenjati usjeve na svojim poljima. Za tim su se primjerom povele i neke druge gubernije. Iz ministarstva se za domene razvilo ministarstvo poljoprivrede, koje je nastojalo, da podigne seljačku proizvodnju. Zakon je o malim novčanim zavodima iz godine 1895. privukao državnu banku, da osnuje kreditne zadruge na selu. Witte je time pokušao, da pomogne ruskim seljacima u krizi, koja se približavala, ali je ta pomoć bila preslaba. Djelomične su pripomoći i nepotpune preinake bile uzalud, sve dotle, dok su osnovi gospodarskoga sistema ostali isti, dok je postojao zajednički posjed bez modernih proizvodnih sredstava, dok se u zakup davali plemićki posjedi, a gospodar jednogodišnjim zakupima pljačkao seljaka, koji je bio gladan zemlje. Primitivno se ratarstvo pretvorilo u nepromišljeno iscrpljivanje plodnije zemlje, u pravo grabež-gospodarstvo, a to će reći, da je zemlja davala sve manje, a nameti ostali isti ili se još i povećali. Ruski je seljak bio bjedniji no ikada. Od zaostaloga je seljačkoga posjeda, koji je propadao i po svojoj organizaciji i plodnosti, odudarao veliki posjed, koji je bio unosan, jer su ga obrađivali suvremenom tehnikom. To je u početku XX vijeka utjecalo i na tešku industriju, kojoj poslije završenih radova oko željezničke mreže nije dostajala proizvodnja gospodarskih strojeva, jer ih seljak nije mogao niti platiti niti upotrijebiti. Tako se iz agrarne krize razvila i industrijska, koja je udarila i radništvo. Loše se žetve na početku devedesetih godina ponovile godine 1897. i 1902. tako, da su seljaci stalno gladovali, pa je u toj bogatoj agrarnoj zemlji vlada morala dijeliti žitak, do spriječi opću bunu.

Narod se podigao u gradovima i selima, a kad se započela borba, stavila joj se na čelo ogorčena i nezadovoljna inteligencija, naročito sveučilišna mladež i gimnazijalci. Uznemirile se i narodne manjine. Kako je ruski narod bio protiv Židova, to je ponegdje bilo i nasilja i pogroma, najviše u Kišinjevu (1903), čime se poslužila policija, da odvrati narod od pravih

203. od 267 stranica

uzroka svojih nevolja. Prevratnici su se organizirali u lokalnim udruženjima, a Lenjin je između 1893. i 1895. osnovao u Petrogradu »Udruženje za borbu i oslobođenje radničke klase«. Plehanov, Vera Zasulič i Pavao Axelrod vodili su izbjegličko društvo »Oslobođenje rada« (1883). Oba su društva bila marksistička. Da usmjeri rad obiju društava, otputovao je Lenjin u inozemstvo, gdje se u Švicarskoj i Parizu dogovarao s Plehanovam, Axelrodom i drugima. Sad je Rusiju zahvatio štrajkaški val, koji je podigao radničku klasnu svijest i raspirio klasnu borbu. U izvještaju je ruskih izaslanika na internacionalnom kongresu socijalne demokracije u Londonu 1896. spomenuto, da su ruski radnici poveli odlučnu borbu, da ima i žrtava, koje su pale za oslobođenje radničke klase. Lenjina su zbog toga 1897. prognali na tri godine u Sibir u guberniju Jenisej. Zbog toga se prvi kongres izaslanika marksističkih grupa u Minsku (1898), na kome su osnovali »Rusku socijalnodemokratsku stranku«, održao bez njega, Iako su se prevratnici skupili u jednoj stranci, bilo je podosta protivnosti u osnovnim pitanjima. Kad se Lenjin 1900. vratio iz progonstva, sudjelovao je na (konferenciji u Pskovu, gdje je pregovarao s Martovom, Struveom, Tugan-Baranovskim i dr, ali se spor nije izgladio. U Pskovu su se sporazumjeli tek u tome, da će u inozemstvu izdavati zajednički organ »Iskru«, koju su osnovali Lenjin, Martov i Plehanov. Stari su »narodnjiki« doigrali svoju ulogu: Lenjin i Plehanov su polazili sa stajališta, da Rusija i kao agrarna zemlja mora prijeći kapitalistički razvitak, što je bila nužna konsekvencija strogih marksističkih nazora. Prema tome ruski marksisti nisu osnivali svoju borbu na seljaštvu, iako je ono bilo najbrojnije, nego na radništvu, koje se u toj agrarnoj zemlji tek počelo razvijati. Ono će udariti svoj pečat novoj Rusiji, koja će se roditi u revoluciji. Lenjin je otada pa sve do godine 1903. uređivao »Iskru« i organizirao pokret iz inozemstva. Prvi je broj izašao već u decembru 1900. u Münchenu, a odavle se uredništvo preselilo u London i kasnije u Ženevu. Kad su utvrdili program i proveli organizaciju, sazvali su drugi kongres »,Socijalnodemokratske radničke stranke u Rusiji« u mjesecu avgustu 1903. u Londonu. Lenjinov i Plehanovljev je stranački program odgovarao marksističkim načelima i tražio, da se ukine privatno vlasništvo i uvede diktatura proletarijata kao prijelaz u doba besklasnog društva. Već je u samom početku, kod rasprave o organizatornom radu, izbio spor između Lenjina i Plehanova s jedne i Martova i Axelroda s druge strane. Lenjin je htio, da se prizna članom samo onaj, koji aktivno radi u nekoj strankinoj ćeliji. Njegovi su protivnici međutim predlagali, da članom može biti i onaj, koji zbog opasna rada ilegalne stranke ne može biti aktivan, ali je ipak podupire i podvrgava se njenu nadzoru. Ta je struja nastojala, da okupi što više pristaša, pa i intelektualaca, dok je Lenjin isticao, da je stranka proleterska, pa treba da je pronesu sami radnici. Vrlo je interesantno, što na tom kongresu jedva da je bilo nešto radnika. Plehanov je pokušao, da izmiri protivnike, ali je kod glasanja pobijedio Martov. Kongres se kasnije podijelio kod pitanja o odnosu prema liberalima. Lenjin se doduše htio okoristiti njihovom borbom protiv carskoga samovlađa, ali nije htio surađivati, jer je slobodarsko građanstvo bilo protiv proletarijata i protiv revolucije. Martov je predlagao, da se socijalni demokrati sporazume s liberalima, ako pristanu, da i oni traže opće pravo glasa i ustanu protiv apsolutizma. Kod glasanja je bio gotovo jednak broj za jedno i drago mišljenje. Do potpunoga je loma došlo, kad se birao urednički odbor stranačkoga glasila »Iskre«. Većinu su dobili Lenjin i Plehanov (»boljšinstvo« od »boljše« = više). Tu je iskon poznatoga naziva »boljševici«, što znači one, koji su dobili većinu. Boljševici su se odijelili od »menjševika« (»menjšinstvo« od »menjše« =

204. od 267 stranica

manje). Ti nazivi prema tome ne znače, da jedna grupa traži maksimum, a druga minimum stranačkoga programa, nego, da je jedna dobila većinu, a druga ostala u manjini kod glasanja na londonskom kongresu. Ipak se kod daljega raspravljanja pokazalo, da se obje grupe razilaze i u osnovnim pitanjima. Kongres se raspao, pa su boljševici sami osnovali »Centralni komitet« (CK). Menjševici su se vratili u Rusiju, gdje je njihov ured radio protiv »Cika« i protiv »Iskre«, koju su uređivali Lenjin i Plehanov. Plehanov je i dalje nastojao,, da izmiri obje grupe, ali kako Lenjin nije popuštao, to je prišao menjševicima, a »Iskra« je postala menjševičkim glasilom.

Tako su marksističke stranke potisnule »narodnjike«, koji su se sedamdesetih godina oslanjali više na seljake nego na radnike, kojih je tada bilo još vrlo malo i nisu se politički isticali. Oslabili su i socijalne revolucionare, koji su potekli od »narodnjika«, a kako su bili čisti marksisti, to su svoju borbu osnivali na potpori širokih seljačkih slojeva. Ruski marksisti ipak nisu posve odbacili teror, ali se nisu služili pojedinačnim napadajima na ugledna lica, nego su ga shvatili kao opći teror, koji uklanja sve protivnike.

Na prekretnici su dvaju vjekova česti politički procesi i administrativne kazne, ali i pokreti prevratničkih gomila jasno pokazivali, da je nadošlo vrijeme velikih događaja, da se sprema čas, kad će bujica provaliti već napukle nasipe. Učestali su atentati: 1901. je ubijen ministar prosvjete Bogoljepov, 1902. ministar unutrašnjih poslova Sipjagin, 1904. Plehve i veliki knez Sergej.

Nemirni su studenti tražili, da se ukinu sve stege, koje su okivale politički i sveučilišni život, u njima je opće ogorčenje našlo svoj najburniji izričaj. Malo je koristilo, što je vlada otposlala Kozake, da nagajkama rastjeraju demonstrante, nemiri nisu jenjali ni onda, kad je vlada pozvala studente u vojsku. Kakav li će duh zavladati u vojsci, koja je postala pravom kaznionicom za političke zločince? Vladini su postupci odbili inteligenciju, koja je sve više prilazila prevratničkim strankama i jačala njihove redove i djelatnost. Nizali se atentati socijalnih revolucionara, a kad je Pobjedonoscev sam izmakao smrti, još se više uvjerio, da samo oštre policijske mjere mogu stišati nemir, koji je zahvatio sve društvene slojeve. Našao je i prava čovjeka, Vjačeslava Plehvea, koji je u svojoj dugoj činovničkoj karijeri bilo u »Trećem odjelu«, bilo kao državni odvjetnik, ili kao namjesnik u Finskoj, svagda branio najoštriju reakciju. Kao finski je namjesnik sastavio carev manifest, kojim je ukinuo finski ustav (15. februara 1899). Sad je postao ministrom unutrašnjih poslova, pa je na osnovi dostavljenih spisa i zapisnika rješavao pojedine prestupe - nije mnogo ispitivao i ocjenjivao prilike i ljude, nego je birokratski dosljedno izricao najteže kazne - u jednu riječ: bio je čovjek, kakva je Pobjedonoscev upravo trebao. Čim je godine 1902. preuzeo ministarstvo, nametnulo mu se seljačko pitanje, jer je u proljeću te godine izbio krvav seljački ustanak u poltavskoj guberniji. Seljaci su ponajprije opljačkali vlasteoske hambare, a onda razvalili ili popalili i dvorce. Nemiri su zahvatili i susjednu harkovsku guberniju, a ponavljali se i idućih godina. Plehve je udario neobično teško i surovo, i to ne samo pobunjene seljake, nego i one činovnike, koji su postupali blago. Seljaci su morali naknaditi štetu i pritajiti se, jer je vlada pojačala policiju na selima. Samoupravu su u pokrajini okrnjili već godine 1901, kad su smanjili vlast okružnih i gubernijskih zemstava i ojačali utjecaj centralne vlade. Zemstva su se udružila i na tajnoj sjednici zaključila, da će od vlade zatražiti konstituciju, u Moskvi će osnovati stalni svoj odbor i u inozemstvu povesti propagandu za svoje ciljeve. Pregovori su se

205. od 267 stranica

sa zemstvima razbili, pa je Plehve još više ograničio njihovu vlast, pače je pomišljao, da ih posve ukine. Te je godine Petar Struve izdao prvo inozemno glasilo zemstvene stranke »Osvoboždenie«, koje je isprva izlazilo u Stuttgartu, a kasnije u Parizu. Struve je na prvom kongresu godine 1898. odigrao značajnu ulogu, ali je kasnije napustio marksističke ideje i postao urednikom građansko-liberalnoga lista »Osvoboždenie«. Kasnije se s Miljukovom istaknuo kao vođa »Kadeta«, upravo njihova desnoga krila — prevratio se u monarhista i konačno priključio »Bijelima«. Oko Struveova se lista, koji se potajno širio po čitavoj Rusiji, sabrao »Savez Oslobođenja«, koji se borio za konstituciju, kako su je tražila zemstva. Iz toga se saveza 1905. razvila stranka »Kadeta«. Vladina je gruba sila toliko uznemirila čitavu zemlju, da su i mnogi utjecajni ljudi osjetili veliku opasnost pa državu i cara. I sam je Plehve jednom rekao Kuropatkinu, da bi samo pobjednički rat mogao spriječiti revoluciju. Doduše, rat s Japanom samo je ubrzao zbivanje i još više primakao rok velikoga obračuna. Car je nepokolebljivo vjerovao u svoje božansko poslanje i podupirao svako nastojanje, koje je pobijalo nove političke i gospodarske ideje - pače je i sam oborio finski ustav. Tu je ukinuo zajamčenu samostalnost, a vlada je stala Finsku rusificirati kao i baltičke zemlje ne osvrćući se na proteste i molbe, koje je Nikola odbacio. Nije se predomislio ni onda, kad su atentatori u junu 1904. umorili generala Bobrikova, koji je u Finskoj provodio bezobzirnu rusifikaciju. Plehve je pritisnuo i Poljake, a nije pomišljao, da, će jači pritisak, izazvati i jači otpor, premda je dobro poznavao raspoloženje poljskoga naroda. Kad je 1902. proveo kod cara, da se zaplijene posjedi armenske crkve u Kavkazu, jer je svojim imetkom podizala i uzdržavala, nacionalne škole, buknuli su na Kavkazu krvavi ustanci kao odgovor na vladinu silovitu politiku.

U martu je 1903. car izdao manifest, koji je jasno obilježen duhom svojih sastavljača - Pobjedonosceva i Plehvea. U tom je manifestu Nikola pokušao, da bar riječima umiri narod. Obećao je: vjersku toleranciju, ali će pravoslavna crkva i nadalje zadržati svoje prevlašće; popravak seljačkoga stanja, ali zemljišne zajednice ne će dirati; preinake pokrajinske uprave, ali vladin utjecaj ne će oslabiti. Ipak su i ova sitna popuštanja odisala drugačijim duhom na sva prijašnja nastojanja, očito je, da su bila smišljena za inozemstvo, koje nije poznavalo unutrašnjih prilika. Sazonov, socijalni revolucionar, bacio je na Plehvea bombu baš za takva kursa službene politike [15. (28) jula 1904.]. Car je na njegovo mjesto imenovao neiskusnoga kneza Svjatopolk-Mirskoga i odobrio, da uvede blaže mjere, jer ga je dirnula Plehveova sudbina. Novi je ministar potaknuo liberalnu inteligenciju na aktivnu suradnju, pa su se zastupnici svih zemstava skupili i caru upravili memorandum, u kome su zatražili konstituciju (avgust 1904). »Savez Oslobođenja« - koga se Plehve bojao više nego marksista - podupro je svim svojim silama taj zahtjev. Svjatopolk-Mirskij nije dopustio, da se zastupnici skupe na javnoj sjednici, nego je predložio, da se kasnije, u novembru, održi privatan sastanak. Ministar se svojim liberalnim govorima zamjerio Pobjedonoscevu, koji je zatražio od cara, da otpusti nepouzdana kneza i odbaci sve zahtjeve, koji bi oslabili njegovo samovlađe. Nikola je oklijevao kao obično, ali se držao svojih načela, kao da nije vidio znakova bliske revolucije, nije popustio ni onda, kad mu se konačno rodio nasljednik, boležljiv i slabunjav Aleksej Nikolajevič (25. avgusta 1904). Da očuva svoj položaj nije Svjatopolk-Mirskij pristao, da se sastanu zastupnici pokrajinskih zemstava, ali je upozorio cara, da će njegova nepopustljivost izazvati revoluciju. Konačno su se ipak u novembru

206. od 267 stranica

sastali zastupnici u Petrogradu i na privatnoj sjednici postavili jedanaest zahtjeva, u kojima su tražili: slobodu savjesti i govora, slobodu štampe i udruživanja, jednakost pred zakonom, proširenje samouprava itd. Ministar je prema tome dopustio, da se neslužbeno sastane opće državno zemstvo, koje se zauzelo za demokratske sloboštine. Međutim se zastupnici razilazili u osnovnom pitanju, naime o značenju same narodne skupštine u novom državnom poretku. Šipov je s još 26 zastupnika predložio, da narodna skupština bude savjetodavno tijelo, koje ne bi ometalo carevo samovlađe - ali je golema većina tražila, da narodna skupština vrši potpunu legislativnu vlast. Javnost je tražila još i više. Ministar je unutrašnjih poslova utjecao na cara, da popusti, jer je držao, da će se tako zemlja smiriti, ali se Pobjedonoscev oborio na sve demokratske zahtjeve. Nikola je i opet bio neodlučan, ali kako je držao, da bez samovlađa nema ni Rusije, pretegnuli su veliki knez Sergej Aleksandrovič i Pobjedonoscev. Manifest je od 12. (25) decembra 1904. istaknuo carevo samovlađe, ali je car obećao, da će prema potrebi promijeniti legislativu. Time narod nije dobio ništa, njegove se težnje nisu ispunile, a slabo ga je tješilo i to, što je car naložio ministrima, da proučavaju pitanja, koja su pokretala čitavu političku javnost.

Opće je nezadovoljstvo bilo preduboko, zahtjevi su za političkim slobodama toliko ojačali i bili opći, da se dosadašnji sistem nije mogao spasiti dilatornim postupcima. Unutrašnji se problemi nisu mogli riješiti ni uspješnom vanjskom politikom, naprotiv, rat je s Japanom, koji se već započeo, ubrzao slom apsolutne carske vlasti.

Vanjska politika do svršetka rusko-japanskoga rata. — Nepokretljivoj je carevoj prirodi odgovarala mirotvorna politika. Otkada je utrnuo ugovor triju careva, oslanjala se Rusija na Francusku, a u drugu je ruku balkansko pitanje tražilo, da se nekako sporazumi s Austrijom. Kako su željeznice povezale čitav golem ruski prostor i ojačale trgovinu, to se mladom imperijalizmu otvorili i putovi na Daleki Istok. Carev je pohod Francuskoj u oktobaru 1896. uzvratio predsjednik republike Félix Faure u avgustu 1897, čime se iznova svečano i srdačno potvrdila antanta obih sila (1891), koja se 1894. pretvorila u savez. Rusko-francuski savez bio je tako čvrsta i jaka vojnička moć, da je nadmašila sile trojnoga saveza i ukliještila Njemačku: ako izbije rat, mobilizirat će obje velike sile, a to je prema političkom položaju moglo biti samo protiv Njemačke. Holstein je svoju vanjsku politiku gradio na protivnosti između Rusije i Engleske, što mu se učinilo dostatnim za njemačku sigurnost. Možda taj savez isprva i mije bio velika opasnost, ali se ta mogla svakoga časa povećati, osobito stoga, što je Austro-Ugarska uplela Njemačku u svoju balkansku politiku. Kad su izbili sporovi između Njemačke i Engleske zbog kolonija i Engleska se stala približavati Francuskoj, pokušala je Njemačka, da popravi Caprivijevu pogrješku: tražila je dodir s Rusijom. Već je Caprivi sklopio s Rusijom trgovački ugovor (1894), koji je oštetio njemačku poljoprivredu, a kad je berlinska vlada odbila, da jamči za status quo na morskim tjesnacima, bio je to jasan znak, da će Njemačka promijeniti pravac svoje vanjske politike, to više, što je zbog Konga napetost prema Engleskoj porasla. Caprivijev se nasljednik knez Hohenlohe (1894-1900) čak ponadao, da će preko Rusije izgraditi i bolje odnose s Francuskom. Budući da je car Nikola bio lični prijatelji njemačkoga cara Vilima II, činilo se, da su putovi u Petrograd otvoreni.

Japan je ratom u godinama 1894. i 1895. osvojio Koreju. Protiv japanskih su mirovnih zahtjeva u Šimonosekiju (u aprilu 1895) ustale Rusija, Njemačka i Francuska, ali je Japan ipak

207. od 267 stranica

dobio otok Formozu, Ribarsko otočje i oveću ratnu naknadu, koju je utrošio na oružanje.Otkada se 1891. započela u Vladivostoku graditi sibirska željeznica, težila je i ruska

politika, koju je poslije Giersove smrti vodio knez Aleksej Lobanov-Rostovskij (od januara 1895), da dobije Koreju. Lobanov je kao bivši poslanik na bečkom dvoru dobro poznavao sve teškoće balkanskoga pitanja, pa mu se učinilo, da će na Dalekom Istoku lakše steći i zemlje i slavu. U tome se potpuno složio s Witteom, pa su obojica na krunidbenim svečanostima u Moskvi (u maju 1896) predložila »Bismarcku Dalekoga Istoka«, kineskom državniku Li-Hung-Čangu, da dopusti, da nova sibirska željeznica prolazi sjevernom Mandžurijom. Tu će prugu čuvati ruska vojska, a Rusija će za to braniti Kinu od japanskoga napadaja. Poslije duljih su pregovora pronašli i prikladan izlaz. »Istočno kinesku željeznicu«, upravo dio sibirske pruge kroz kinesko područje, izgradit će »Rusko-kineska« banka, a ta će njom i upravljati. Nije potrebno istaknuti, da je na tu banku utjecala ruska vlada. Mudri je Kinez opazio, da odsada njegovu zemlju ne će napadati samo Japan, nego da će i Rusija tražiti svoju korist. Njemačka je poduprla Rusiju, što je ogorčilo Japan, koji je dotada prijateljevao s njemačkim carstvom. Rusija se međutim odužila za njemačku sklonost, priznala joj pravo, da zauzme Kiaučou, premda je potpisala tajni ugovor s Kinom i obvezala se, da će braniti njeno područje. U decembru je 1897. i sama zaposjela Port-Artur, koji je dvije godine prije toga otela Japanu.

Rusija je iznudila od Kine pravo, da izgradi odvojak »Istočno-kineske željeznice« za Port-Artur iz Harbina preko Mukdena (u maju 1898). Odnosi su između Rusije i Njemačke bili i dalje dobri, kao da ih nije pomutilo, što berlinska vlada nije produljila ugovora o osiguranju. Ali mala međusobna popuštanja i ustupci nisu mogli prekriti, da je nestalo promišljene i stvarne Bismarckove politike. Evropa se podijelila u tabore, u jednom je bila i Njemačka, koja je tako izgubila slobodnu odluku i prepustila je Engleskoj.

Kad su Rusi za Lobanovljeva nasljednika Muravjeva uzeli Port-Artur, izgradili su jaku flotu na Tihom Oceanu i proširili luku Dalnij, da se okoriste i strategijski i trgovački novim područjima, koja su zakupili od Kine. Svoj: su položaj na Dalekom Istoku nastojali osigurati i širenjem svoga utjecaja u Koreji, gdje je u borbi između ruske i japanske stranke pretegnula japanska. Japanski je pritisak primorao korejskoga vladara, da pobjegne u ruski konzulat (u februaru 1896), odakle je zaštićen ruskom stražom uklonio državnike, koji su bili skloni Japanu i postavio nove, koji su bili za Rusiju. Muravjev je tako nastavio-politiku svoga prethodnika, koji je napustio Balkan i obratio se Dalekom Istoku. Na njemački je poticaj Rusija sklopila s Austro-Ugarskom petrogradski sporazum (u aprilu 1897), koji je bio osnovom dogovora u Mürzstegu (1903). Obje su se države obvezale, da će održavati status quo na Balkanu i da se ne će miješati u makedonsko pitanje. Austro-Ugarskoj će ostati Bosna, Hercegovina i Sandžak, a Dardaneli će biti i najdalje zatvoreni. Tako su odnosi između Rusije i Njemačke bili posve dobri, između Rusije i Austro-Ugarske uglavnom sređeni, pa je držanje Rusije jamčilo, da ne će doći do sukoba između Njemačke i Francuske - ma koliko se u republici i tražila »odmazda«, da se javno mišljenje odvrati od poraza kod Fašode.

Rusi su nastojali, da sporazumom i nagodbom s Japanom odrede interesna područja obiju sila i tako osiguraju svoj posjed na Dalekom Istoku. Ruski je poslanik u Tokiju barun Rosen izvrsno poznavao istočne prilike i bio pouzdan savjetnik svoje vlade. Sporazum od 25. aprila 1898. uredio je položaj: u Koreji tako, da će tamošnji car, upravo kralj, vladati

208. od 267 stranica

samostalno, što je značilo, da se Rusija odrekla svoga jakoga utjecaja. Japan je za uzvrat priznao Mandžuriju kao rusko interesno područje. Rusija je popustila, jer se sad pojavila i Engleska, da iz promijenjenih prilika izbije nešto i za sebe, pa je zaposjela Veihaivei. Na takvo ju je držanje potaklo i to, što sibirska željeznica još nije bila gotova, a i vojska i flota nisu bile dovoljno spremne za rat u tako dalekom kraju. Doduše, ministar se rata Aleksej Nikolajevič Kuropatkin pobrinuo, da ojača vojnu silu, ali je za taj golem posao trebalo vremena. Nije stoga čudo, što je Rusija u avgustu 1898. predložila, da se sastane međunarodna mirovna konferencija. Taj prijedlog i nije u protivnosti s imperijalističkom carskom politikom, koja se pripremala za sukob na Dalekom Istoku. Zastupnici se 26 država sastali 18. maja 1899. u Haagu. Nikola je htio, da se dogovorom ograniči kopneno naoružanje, jer je sam namjerio graditi mornaricu, a uz to ne bi petogodišnja stanka u naoružanju vrijedila i za kolonijalne trupe, ta ruski se posjed u srednjoj i istočnoj Aziji smatrao kao koloniji.

Rusija je i nadalje provodila svoju politiku na Dalekom Istoku, čime je izazivala rat i tako radila protiv svojih poticaja na mirovnoj konferenciji. Dugim je pregovorima u godini 1900. zamijenila kinesko-tibetski savez iz godine 1700. rusko-tibetskim ugovorom, po kome je Tibet potpao pod rusku zaštitu. Dosadašnja kineska zaštita nije mogla spriječiti, da se Engleska ugnijezdi u Tibetu, pa je Dalaj Lama prihvatio rusku ponudu. Englezi su se sad vrlo zabrinuli i prešli na djelo. Usprkos su ruskim protestima ušli u Lhasu, uništili tibetske odrede, kojima su zapovijedali ruski časnici i sami preuzeli pravo, da zaštićuju Tibet (1904). Kad je u Kini buknuo bokserski ustanak, okoristila se tom prilikom Rusija i učvrstila svoj vojnički položaj u sjevernoj Mongoliji i Mandžuriji. Rusko je napredovanje u tim područjima ugušilo kineski ustanak, pa grof Waldersee, zapovjednik odaslanih četa evropskih velikih sila, nije više imao mnogo posla. Rusija je iz toga rata povukla najveću korist, jer je zaposjela Mandžuriju, koju više nije napuštala. Engleska je vlada sad zatražila njemačku potporu, pa su se obje države sporazumjele (16. oktobra 1900), da je kinesko područje nepovredljivo, a luke otvorene brodovima svih sila. Ugovor je očito bio uperen protiv Rusije, koja je morala računati, da će se Engleska poslužiti Japanom, da oslabi utjecaj svoje velike protivnice na Dalekom Istoku. Rusko se carstvo međutim nije osvrtalo na tu prijetnju, nego je i dalje provodilo svoje planove. Nikolina je vlada osigurala Mandžuriju vojnički i vezala je gospodarski, a povrh toga povrijedila liniju na rijeci Jalu, jer je na lijevoj obali, dakle na području japanskih vojničkih i gospodarskih interesa, podupirala rusku industriju i trgovinu. Tu je bivši gardijski časnik Bezobrazov osnovao »Istočno-azijsko industrijsko društvo«, koje je sagradilo pilanu i sjeklo šumu. U tom su društvu sudjelovali najviši ruski dvorski krugovi. Ubrzani su radovi oko sibirske željeznice i veliko naoružanje dokazivali Japanu, da se Rusija nije odrekla Koreje. Grof Ito je pokušao i u Petrogradu i Parizu, da izgladi sukob, ali uzalud. Pregovori se razbili (pred kraj mjeseca novembra 1901), jer je grof Ito tražio, da Rusija poštuje granicu na Jalu, a to grof Lamsdorff, ministar vanjskih poslova, otkako je Muravjev umro, nije mogao prihvatiti, jer se »Istočno azijsko društvo« oslanjalo na dvor, pače i na samoga cara. Ito je sklopio savez s Engleskom (u Londonu 26. januara 1902), a kad su ga objavili, vidjelo se, da je otvoreno protiv Rusije, koja je sad u dogovoru s Kinom (8. aprila) pristala, da će postepeno opozivati svoje trupe iz Mandžurije i potpuno je napustiti do 8. oktobra 1903. Rusija je htjela ugovorom uvući i Francusku u svoju politiku na Dalekom Istoku, ali je sporazum od 20. marta 1902. tek općim riječima nagovijestio, da će obje sile braniti posebne interese obih

209. od 267 stranica

ugovornica, ako ih napadne neka treća država. Francuska je tom prilikom još i utjecala na Rusiju, da opozove svoje čete iz Mandžurije, kako bi se sačuvao opći mir. I u Rusiji se oštro sukobila dva mišljenja o istočnoazijskom pitanju. Witte je predlagao, da se popusti i tako izbjegne rat, zauzimao se za mirno i tiho osvajanje istočnoga prostora. Bezobrazov, njegovi moćni prijatelji na dvoru i utjecajni visoki časnici odbijali su svako popuštanje i tražili, da se prekrši i rusko-kineski ugovor. Oko Bezobrazova se tako okupili admiral Aleksejev, zapovjednik u Port-Arturu, Plehve i još neki drugi. Popustio je i Kuropatkin, koji kao da nije opazio, da se Japan međutim silno naoružao. Plehve i Pobjedonoscev su očekivali, da će rat oduševiti sve društvene slojeve i spriječiti revoluciju, koja je mogla izbiti svakoga časa. Tako su Witte i Lamsdorff ostali sami, pobijedio je Bezobrazov, koji je još i proširio šumski posao na Jalu, zbog čega ga je car kao svoga pouzdanika imenovao državnim tajnikom. Rat se s Japanom nije više mogao ukloniti.

Takvo raspoloženje vladinih krugova tumači ruski pokušaj, da što dulje zategne izvršenje svoga ugovora s Kinom i da za opozivanje svojih četa iz Mandžurije traži druge povlastice. Ali je Kina znala, da će je poduprijeti Engleska i Japan, pa, i Sjedinjene Države, koje su bile protiv svih ustupaka Rusiji. Japan je pokušao 12. avgusta 1903. i po treći put, da sporazumom konačno utvrdi granice interesnih područja obiju zemalja. Rusija je odbila, jer je većina u ministarskom vijeću bila za rat. Witte je podnio ostavku kao ministar financija, a car ga je imenovao predsjednikom ministarskoga odbora, gdje nije imao gotovo nikakva utjecaja. Lamsdorff je doduše ostao ministar vanjskih poslova, ali su mu oduzeli čitavo istočnoazijsko pitanje i predali ga posebnom »Namjesništvu za Daleki Istok«, koje je upravljalo područjem od Bajkalskoga jezera do Jalua. Aleksejev je bio na čelu »Namjesništva za Daleki Istok« i »Odbora za Daleki Istok«, kome je ipak predsjedao car, a Bezobrazov vodio vanjske poslove: ratna je stranka potpuno pobijedila, nitko se nije osvrtao na Rosena, koji je davao stručne razloge i razumne savjete. Bezobrazov je sad slao note u Tokio, i prirodno najviše isticao svoj posao na rijeci Jalu. Japan je i tu htio donekle popustiti, pa je predložio, da se duž obih obala osnuje neutralna zona široka 50 km. Rusija je međutim zatražila još i sjevernu Koreju i dvije luke nasuprot japanskom otoku Cušimi. Pored toga nije ruska vlada ni pomišljala, da isprazni Mandžuriju, jer u Petrogradu nisu vjerovali, da će Japan zaista zagaziti u rat. Ipak je nastojala, da sebi osigura leđa, pa su se stoga car i Lamsdorff sastali s Franjom Josipom I u Mürzstegu, a Nikola je otputovao i u Wiesbaden da pohodi Vilima II Ruskoj politici ipak nije pošlo za rukom da pridobije i Francusku za rat protiv Japana. Petrogradska je vlada odlagala japanske prijedloge i na sva pitanja odgovarala nejasno i napola. Žuto se carstvo naoružalo engleskom pomoći, a oružje su mu slali i neki francuski krugovi. Na japansku notu od 13. januara 1904. nije ruska vlada uopće odgovorila. Tokio je odaslao posljednji upit 27. januara i odredio rok do početka februara. Ni sad nije bilo odgovora. Ruske se trupe nisu micale iz Mandžurije, pače su stigla pojačanja na, Jalu. Pregovori su prekinuti. Japanski su torpedni čamci napali u noći 8/9. februar Port Artur i tako oštetili sedam ruskih ratnih brodova, da nisu bili sposobni za borbu. Rat se započeo.

Rusko-japanski rat. — Premda je Rusija sad imala dobru željezničku vezu s Dalekim Istokom i s bojištem, nije bilo moguće, da se dovoljno brzo dopremi sav ratni materijal, jer je udaljenost bila golema: 7500 vrsta (vrsta = 1,067 km). Rusija se nije i uza svu napetost s Japanom spremila ni vojnički ni financijski. Vojnički su se krugovi vrlo iznenadili, kad su

210. od 267 stranica

vidjeli, kako je Japan jak, kako se dobro spremio za taj rat. Japanci su vrlo brzo prebacili svoje čete na kontinent i započeli opsjedati Port Artur. Kuropatkin je kratko prije rata bio u toj tvrđavi i pronašao, da joj je obrana vrlo slaba. Za ruski je narod to bio rat njegove vlade, pa se malo brinuo za događaje na Dalekom Istoku, a mnogi su i željeli, da carizam izgubi i tako oslabi njegova moć. U Japanu je bilo drukčije: narod se oduševio i tražio odmazdu za ruske postupke.

Brzi su japanski napadaji natjerali rusku vojsku na obranu između Liaojanga i Kingčoua. Vrhovno je zapovjedništvo preuzeo Kuropatkin, ministar rata, poznat kao vojni stručnjak i pisac. Japanskom je vojskom zapovijedao maršal Ojama. Japanci su udarili iz Koreje i napredovali prema željeznici, koja je polazila iz Mukdena. Ruske su trupe neprestano uzmicale, jer su protivnici bili jači i brojem i oružjem. 1. maja pobijedio je Kuroki rusku vojsku na Jalu-u. Nove su iskrcane čete napredovale prema Port-Arturu i odsjekle posadu od glavnine ruske vojske. Glavna je bitka bila kod Liaojanga. Borbe su se započele 24. avgusta i 30. dosegle vrhunac. Usprkos žilavoj hrabrosti svojih četa morao je Kuropatkin uzmaći s bojišta. 2. je novembra krenuo u redu prema Mukdenu. Kad mu je stiglo pojačanje, odlučio se na napadaj, da oslobodi portartursku posadu. Napadaj se započeo 4. oktobra, ali je zbog teškog terena i japanskih navala uskoro zapeo. Sad se Kuropatkin ukopao na obrambenoj liniji duž Šaha, gdje su se deset dana bile ogorčene i krvave bitke bez odluke. Ni Ojama, nije mogao prodrijeti do Mukdena. Oba su se protivnika iscrpla i poslije 17. oktobra ostala četiri i pol mjeseca u položajnom ratu.

Japanska je vojska, kojom je zapovijedao general Nogi, za to vrijeme opsjedala Port Artur, gdje se usidrila ruska flota poslije iznenadnoga japanskog napadaja. Tu je zapovijedao general Stössel, ikojemu nije pošlo za rukom, da se spoji s Kuropatkinom. Tvrđava je bila u teškom položaju, naročito poslije Kurokijeve pobjede na Jalu-u u mjesecu maju. Položaj je postao i kritičan, kad je general Oku osvojio utvrđenja na najužem mjestu poluotoka i trgovačku luku Dalnij. Japanci su sad položili mine i s morske strane zatvorili ratnu luku tako, da ruska flota nije mogla isploviti.

Mina, je uništila admiralski brod »Petropavlovsk«, na kome su poginuli admiral Makarov, čuveni slikar Vereščagin i veći dio posade. Spasio se samo veliki knez Kiril i nekoliko mornara (13. aprila 1904).

Kako su Japanci sve više stezali obruč oko tvrđave, to je flota pokušala da se probije do Vladivostoka, kako bi izmaknula bombardiranju s kopnene strane (10. avgusta). U pomorskoj je bitki između ruske i japanske flote poginuo admiral Withöfft. Mnogi su se brodovi morali vratiti u Port-Artur, a samo su neki umakli u neutralne luke. Nekoliko su dana zatim isplovila iz Vladivostoka tri velika krstaša, ali su ih Japanci ubrzo onesposobili za boj. Tako je gotovo nestalo ruske flote na Pacifiku. Sad se stala spremati baltička flota u Kronstadtu, da otplovi na Daleki Istok. Port-Artur je bio u stisci, teške su topove s brodova, koji su se vratili u luku, upotrijebili kao obalne baterije. Doduše, Nogi nije mogao 23. avgusta općim jurišom zauzeti tvrđave, ali je ruskoj posadi bivalo sve teže i teže, naročito stoga, što su se Japanci okoristili zatišjem na mandžurskom bojištu. Kuropatkin nije htio napasti sve dotle, dok mu ne stignu pojačanja, koja je zbog velike udaljenosti očekivao tek iduće godine. Tim se mirovanjem ruske vojske okoristili Japanci, koji su svom snagom navalili na Port-Artur, da osvoje tvrđavu i oslobode svoje trupe. General Stössel je 2. januara 1905. predao tvrđavu, koja se sedam

211. od 267 stranica

mjeseci uporno i hrabro branila. Slobodne su pobjedničke Nogijeve armije sad zaprijetile Kuropatkinu i njegovoj; vojsci, koja je moralno popustila, kad se pročuo pad portarturske tvrđave. Japanska je pobjeda odjeknula čitavim svijetom i osobito u Rusiji, gdje su prevratnici čekali zgodan čas, da podignu narod na revoluciju.

Početak joj se računa od Plehveova ubojstva. Pobjedonosceva nije ni to poučilo, a Svjatopolk-Mirskij nije bio dovoljno odvažan, da mu se usprotivi, pa tako nije spomenuti carev ukaz od 25. decembra 1904. ni u čemu zadovoljio napeta očekivanja. I onako se uzbuđen narod još više raspalio, kad se proširila vijest, da je Port-Artur pao.

Rat ne bi bio ni sad izgubljen, da je Kuropatkin izvojštio odlučnu pobjedu. Svoje je operacije započeo u januaru 1905, prije nego je Ojama koncentrirao sve snage za nove bojeve, koji su se razvili 23. februara na mukdenskom bojištu u duljini od 155 km. Rusi su imali lijepih uspjeha, ali je Kuropatkin bio i suviše oprezan, bojao se Ojamina napada na nekom drugom mjestu, pa je izdao zapovijed za uzmak pobjedničkih armija. I opet je nastalo zatišje, za koga je stigao i Nogi sa svojim snagama. Konačno su Japanci jačim snagama pobijedili kod Mukdena i u noći 10. marta primorali Kuropatkina, da uzmakne prema sjeveru. Pobijeđenoga je Kuropatkina zamijenio general Linjevič (17. maja), ali ni on nije mogao izvojevati pobjede s poraženom i rastrojenom vojskom. Uzmak se tako pomalo pretvarao u bijeg. Vijest je o konačnom Kuropatkinovu porazu potresla čitavu Rusiju, pa su sad i najkonzervativniji krugovi predlagali, da se sklopi mir.

Kao što su veliki izdaci za Kuropatkinovu odlučnu bitku bili uzalud, tako su propali i svi napori i troškovi za baltičku flotu, koja je isplovila, da pomogne Port-Arturu. U uspješnu se akciju te flote sumnjalo već kod njena odlaska. Admiral Roždestvenskij, koji je pred kraj mjeseca oktobra 1904. isplovio sa svojom nejedinstvenom flotom, morao se zbog različitih vrsta svojih borbenih jedinica i golemih tovara opskrbnih brodova kretati vrlo polagano. Kad je stigao na Madagaskar, bio je Port-Artur već u japanskim rukama. Ostao mu je još jedini zadatak, da spasi svoju flotu u Vladivostoku. Roždestvenskij se uputio kroz morski tjesnac kraj Čušime. Usput je još morao čekati neke skupine, koje su isplovile kasnije. Posljednji mu se pridružio admiral Nebogatov 9. maja na anamskoj obali. Pomorska se bitka zametnula 27. maja kod otoka Ćušime, gdje je admiral Togo uništio rusku mornaricu. Sam Roždestvenskij je bio ranjen i pao u zarobljeništvo. Od njegovih se trideset brodova spasilo samo pet, ali su ih Japanci progonili, pa se admiral Nebogatov predao bez borbe. Poslije tih poraza na kopnu i na moru, prihvatio je 8. juna car Nikola II posredovanje američkoga predsjednika Th. Roosevelta, da se povedu mirovni pregovori, što je vrlo oslabljen Japan jedva dočekao.

Mirovni su se pregovori stoga i vodili u Portsmouthu na istočnoj američkoj obali. Za čitavo su to vrijeme bojevi još trajali, pa je Japan osvojio i Sahalin. Witte i barun Rosen vodili su rusku delegaciju. Japanci su morali odustati od svojih prevelikih zahtjeva, jer ih ni Engleska ni Sjedinjene Države nisu htjele više podupirati u daljem vođenju rata. 5. septembra 1905. potpisan je mir, kojim je Japan dobio protektorat u Koreji, poluotok Loaotung i s njim Port-Artur i Dalnij, južni Sahalin, južni odvojak istočno-kineske željeznice, pravo ribarenja sjeverno od Vladivostoka i ratnu odštetu. Do zaključenja će trgovačkoga ugovora obje strane odobriti jedna drugoj »najveće povlašćenje« za robu, koju će uvoziti. Rusija se tim mirom obvezala, da će odazvati svoje čete iz Mandžurije i da će ograničiti svoju flotu na Pacifiku. Poniženje je golemoga ruskog carstva bilo veliko, ali ga nisu uzročili samo porazi na

212. od 267 stranica

bojištima, nego i slom unutrašnjega poretka.Prva revolucija i prve tri dume. — Carsko su samovlađe napadali: liberalna

inteligencija, zemstva i socijalisti. Vlada je ponegdje potaknula oduševljenje za rat protiv Japana, ali se ono ubrzo ohladnjelo. Vijesti su sa bojišta raspirivale nezadovoljstvo i jačale revolucionarna raspoloženja. Nesložna, nesigurna i lažljiva vlada nije imala određena i jasna cilja. U godini se 1905. pokazalo, da je ne podupire ni vojska, koja joj je bila jedina uzdanica. U domovini se nisu sad pokrenuli samo pojedinci ili male skupine, nego nepregledne povorke razdraženih demonstranata. Odmah se na početku druge ratne godine, 22. januara, pokazalo novo stanje, jer je toga dana pop Gapon poveo gomile pred Zimsku palaču. Gapon, o kome se tako mnogo raspravljalo, potječe iz ukrajinske seljačke obitelji. Na poticaj je svoje žene, imućne građanke, svršio svećeničku akademiju i bavio se socijalnim radom. Svoje je mjesto kao duhovnik u petrogradskoj kaznionici napustio i dao se na posao, da organizira radništvo u duhu kršćanskoga socijalizma. Zbog toga je vlada podupirala njegov pokret, premda je inače progonila sve radničke organizacije. Gapon je bio kao neka protuteža marksizmu, koji se uporno probijao i prikupljao revolucionarne narodne snage. Oko polovine je mjeseca januara izbio štrajk u Putilovljevim tvornicama, što Gapon nije spriječio, nego je pače poticao radnike da demonstriraju. Umiješali se i marksisti, ali iako je ogorčenje bilo veliko, nije silna gomila, koja je »krvave nedjelje« 22. januara krenula prema Zimskoj palači, pomišljala na revoluciju. Na čelu je stupao Gapon s križem u ruci, a redovi su za njim pjevali pobožne pjesme, nosili svetačke slike, pa i ploče s napisima, koji su tražili konstituciju. Kad su u carskoj palači dočuli, da se povorka približava, pomislili su, da je izbila revolucija, pa su dozvali vojsku, koja je pucala u narod i stotine ubila i ranila. Gapon, koji je bio u dodiru i s Gorkim, pobjegao je u inozemstvo i živio u Ženevi kao dobro odjeven ljubimac žena, športaš i salonski revolucionar. Htio je sjediniti različne revolucionarne grupe i pozvao ih na dogovor, koji je svršio bez ikakva uspjeha. Poslije oktobarskoga se manifesta (1905) vratio u Petrograd, gdje se nije pridružio radikalnom radničkom pokretu, nego se približio Witteu, zbog čega su revolucionarni krugovi u njega posumnjali. Socijalni su ga revolucionari 10. aprila 1906. ubili, jer su ga proglasili vladinim doušnikom i uhodom. Gaponovo je historijsko značenje prema tome jedino u pohodu na Zimsku palaču. Ipak ta narodna demonstracija, koja je molila ustav, dokazuje jasno, kako su se unutrašnji odnosi rastrulili, kako su popustili i bili preslabi da ponesu imperijalističku i napadačku politiku, koja je izazvala rat s Japanom.

Stanje je postalo nesnošljivo, nije ga mogao održati ni rat protiv mrska neprijatelja, nikakav ga manevar nije mogao niti izliječiti niti odgoditi sloma, koji se pripremao mnogim desetljećima. Samovlađe je upotrebljavalo sva sredstva da se održi, trošilo je narodne snage, a nikako nije služilo cjelini, pa se i raspalo u katastrofi japanskoga rata. Krvava je »crvena nedjelja« 9. (22) januara 1905. vjesnik onih događaja, koji će 1917. iz temelja izmijeniti i gospodarski i politički poredak. I pored svih tih udaraca nisu nepomirljivi krugovi progledali, nastavili su brutalnim terorom, otpustili slaboga ministra unutrašnjih poslova Svjatopolka-Mirskoga (u februaru 1906) i doveli Aleksandra Buligina, moskovskoga guvernera, koji je u novom petrogradskom generalnom guverneru Dmitriju Trepovu, bivšem šefu moskovske policije, našao jednako bezobzirnoga pomagača. Obojica su bila oruđe velikoga kneza Sergeja Aleksandroviča, koji je mjesto bespomoćnoga cara pokušao da spasi apsolutnu vlast svoje dinastije. Da se prekrije načelna i uporna nepopustljivost vladinih

213. od 267 stranica

krugova, imenovali su komisije, koje su imale zadatak, da istraže uzroke narodnoga nezadovoljstva i da izrade prijedloge, kako bi se uklonili. Nesavladljiva teškoća i nije bila u tome, što su se opirala zemstva, građanska inteligencija, pa i socijalisti, nego je pokret samoga naroda, njegovo duboko nezadovoljstvo bila ona stijena, o koju se razbijali svi pokušaji izvanjskih i polovičnih rješenja. Nestalo je povjerenja i u »baćušku cara«, koji je pristao uz narodne neprijatelje i nije shvatio narod, kad je još pun vjere u njegovo pravdoljublje i dobrotu pošao da izmoli gospodarske i socijalne olakšice. Tako su svi oni, koji nisu imali što da izgube, postali revolucionarnim kvascem i glavnim stupom narodnoga pokreta. Vladi se iznevjerile i one radničke organizacije, koje su stvorili uhode Zubatov i Gapon, »crvena je nedjelja« izbila vladi iz ruku i to oružje protiv tajnih socijalističkih udruženja i onemoćala pouzdanje radničkih vjersko-političkih struja. Krvavi su događaji otvorili oči i onima, koji nisu odbijali dotadašnji poredak. Narodne su manjine u graničnim područjima još i više zamrzile carsko samovlađe, jer su pored ostalih tereta, koje su snosili svi podanici, imale i svoju osobitu nevolju: pritješnjavanje nacionalnih težnja za slobodnim kulturnim razvitkom. Izbijale su ozbiljne pobune, započelo se doba novih terorističkih atentata. Reakcionarni je veliki knez Sergej Aleksandrovič, moskovski generalni guverner, ubijen u Kremlju 17. februara 1905. Ali kao što nije ni Plehveovo ubojstvo u ljetu prijašnje godine trgnulo vladu, tako nije ni smrt velikoga kneza pokazala pravoga puta ni caru ni njegovim ministrima, koji su se razilazili samo u tome, da li treba vladati silom ili malim popuštanjima. U to su se doba boljševici još žestoko prepirali s menjševicima, prevratnički su pokret vodili socijalni revolucionari. Kako da to burno previranje u svim društvenim slojevima ne zahvati i vojsku, koja se borila u dalekoj Aziji? Štrajkovi su postali svakidašnjom pojavom, zahvatili su i sveučilišta, širili se čitavom zemljom i povukli svu inteligenciju, koja se pobunila protiv nemoćne vlade. Ni Pobjedonoscev nije našao izlaza, položaj ga je na ratištu natjerao u očaj, napaćena je i razbijena vojska pokopala sve njegove nade. Budući da se ni car ni vlada nisu snašli, ustala je i štampa i otvoreno napadala neodržive prilike. I nisu se uzbudili sami liberalni listovi, nego i oni najkonzervativniji.

Kad se činilo, da su se potresli i sami temelji ruskoga carstva, pozvali su Wittea, da ostvari bar dio onih carevih, obećanja, koja je objavio u svom decembarskom manifestu. Prvi su Witteovi pokušaji propali, jer su se slomili na unutrašnjem otporu ili su zapeli u samim vladinim komisijama. Stanje se sve više zaoštravalo, pa su konačno unutrašnje napetosti i nedaće na ratištu prisilile cara Nikolu, da popusti i u važnijim pitanjima. 3. je marta upravio ministru unutrašnjih poslova Buliginu ukaz, kojim ga je imenovao predsjednikom pripremnoga odbora za savjetodavnu narodnu skupštinu. Istoga je dana izdao i »Ukaz senatu«, u kome mu se priznaje pravo, da izradi prijedlog o nužnim reformama i da ga podnese vladi. Narodna bi skupština prema tome bila kao »zemskij sobor«, što nije zadovoljavalo narod, koji je tražio više, i protivio se stegnutom izbornom pravu, kako ga je želio car u svom ukazu ministru unutrašnjih poslova. Sad su se i u javnosti čule riječi, koje su prije izgovarali samo u tajnim sastancima. Moskovski je profesor knez Sergej Trubeckoj odaslao caru ovakvu adresu: »U času najveće narodne nevolje i opasnosti za Rusiju, pa i za Vaše prijestolje, zaključili smo, da se obratimo Vama zaboravljajući sve razlike i protivnosti, koje nas razdvajaju, gonjeni čistom domovinskom ljubavi. Zločinačka nemarnost i zle upotrebe Vaših savjetnika uplele su Rusiju u rat.« I dalje se ne prekriva ništa, govor je jasan,

214. od 267 stranica

gotovo i prejasan, jer kaže, »da je zarobljavanje pojedinaca, čitava društva i slobodne riječi, da je samovolja svakoga dana sve veća i surovija«. Engleski je ustav ubrzo postao ugledom, kako da se pregradi autokracija. Vlada se tek polagano odlučivala, troma je koraka puzala za narodnim pokretom, koji je jurio i stavljao sve veće i veće zahtjeve. 30. aprila izdala je vlada proglas o vjerskoj toleranciji: zajamčena je vjerska sloboda i ukinuti kazneni progoni onih, koji su istupili iz pravoslavne crkve. Ukaz od 14. maja dopustio je, da se u litvanske i poljske škole uvede litavski i poljski jezik, a Poljacima je odobrio, da smiju kupovati zemljišta na području bivše poljske države. Oba ukaza nisu imala većega odjeka, zemlja je tražila nešto drugo, veće i značajnije. Redom su nicala staleška udruženja, koja su se 21. januara sjedinila u »Savez saveza« u Petrogradu. Revolucionarni je val zahvatio i pokrajinu, sabotaža i teror oslabili su prema uputama vrhovnoga odbora redovno odvijanje državnoga i gospodarskoga života. Štrajk je bio najomiljenije borbeno sredstvo. Revolucionarna je djelatnost zahvatila vojsku, mornaricu i čitav državni upravni aparat. Vlada je bila nemoćna, nije imala neke žive, stvaralačke ideje, kojom bi pobijala revolucionarne zahtjeve. Dok se Buligin prvenstveno bavio zakonskim prijedlozima i nacrtima, njegov se pomoćnik Trepov utekao policijskoj sili, da obrani reakciju. U tom se općem metežu i buci javili i glasovi, koji su bili protiv demokratizacije ruskoga društva, što je podržavalo neodlučnoga cara i podupiralo Trepova i njegovu zulumćarsku vladu.

Nemiri ipak nisu prestajali, što više, pobunili se i seljaci oko Volge i u baltičkim provincijama. Tražili su, da se ukine »seoska zajednica«, koja je izjednačila sve seljake i sprečavala prirodnu težnju, da se poveća privatan posjed i zarada. Stega je seoske zajednice primorala seljake, da se sele ili da zakupljuju posjednikovu zemlju. Posjednici su tako postali rentijeri, koji su potpuno zarobili svoje zakupnike i utjerivali svoje tražbine bez obzira, da li je bila nerodica, da li je uginula stoka ili oboljela obitelj siromašnih seljaka. Posjednik je bio iscrpljivač, koga su mrzili, a ta je mržnja vezala seljaštvo u jedinstven otpor i poticala ga na bunu, palež, ubojstva i nasilja. Sad su ih još uzbudile i revolucionarne ideje, koje su pokrenule seoske zajednice, okruge, gubernije, čitavu rusku zemlju. Doduše, seljački život nije bio posvuda jednako težak, najteži je bio oko srednje Volge i u području »zemlje crnice«, gdje nije ni bilo pojedinačnoga seljačkoga posjeda, nego je čitava zemlja bila u rukama »seoskih zajednica«. Tu se mržnja i iživljavala u pljačkanju posjedničkih dvoraca, u paležu punih hambara i gospodarskih zgrada i u štrajku malih zakupnika i poljskih radnika.

Kakav li je znak morao biti za vladu, kad joj je vrhovni zapovjednik na Dalekom Istoku javio, da se više ne može pouzdati u svoju vojsku, kako li se uzbudila, kad je doznala, da se pobunila crnomorska mornarica, da je momčad oklopljene krstarice »Potemkin« zbog loše hrane podigla u Sevastopolju crvenu zastavu i svojim brodom štitila marksističke skupove u Odesi i pljačku proste svjetine? Bijeg krstarice »Potemkin« u inozemstvo, njena odiseja i ulazak u rumunjsku luku Konstanca prikazali su čitavom svijetu besmislenost i neodrživost careva samovlađa. I nisu se pobunili samo mornari crnomorske flote, nemiri su izbili i u Libavi i Kronstadtu (pred kraj mjeseca juna). U pograničnim su se područjima: u Poljskoj i vječno nemirnom Kavkazu, podigle i narodne manjine, ustanci su izbijali na različnim stranama, čitava zemlja kao da se pomamila.

I zaista bio je samo malen krug vladinih ljudi, koji su vjerovali, da će nemire stišati staleškim predstavništvom od tri doma: seljačkim, građanskim i vlasteoskim. Savjetodavno bi

215. od 267 stranica

predstavništvo, dumu, birali posrednim biranjem, koje bi zapostavilo narodne manjine, kako bi im oduzeli značenje u vanjskoj i unutrašnjoj politici. Duma ne bi ograničavala samovlađe, kao što ga nije ni »Državni savjet« - vidi se, car nije popuštao, premda je i sam Trepov bio za osnovne promjene, kad je spoznao, da su propali svi pokušaji, da se oštrim mjerama umiri zemlja i popravi narodno raspoloženje. 19. je avgusta 1905. car objavio svoju volju, da se sazove narodna skupština, koja će se sastati u polovini mjeseca januara 1906.

To je popuštanje zakasnilo, samovlađe je postalo anakronizam, što se pokazalo na trećem kongresu gradskih i zemstvenih izaslanika 28. septembra 1905. u Moskvi. Ti su sastanci bili posve privatni, nisu imali državnopravnoga karaktera, a sazivali bi ih sami zastupnici. U Moskvi se govorilo već posve otvoreno, zastupnici se oborili na vladinu osnovu i zahtijevali slobodno izborno, legislativno i budžetsko pravo. Učestali su i drugi sastanci, na kojima se raspravljalo o demokratskim slobodama i organizirali posve politički štrajkovi, da se riječi potkrijepe i djelom.

Vlada je konačno spoznala, da se njezino stajalište neće moći održati. Nikola je sad pozvao Wittea, koji se vratio s mirovnih pregovora s Japanom i za svoje zasluge dobio grofovski naslov. Na dvoru ga nisu voljeli, pače su u njega i sumnjali, jer je šifrirano dopisivao s carevim bratom velikim knezom Mihajlom. U Petrogradu je izradio svoje planove, kako da se spasi unutrašnji politički položaj, koji je postao upravo opasan zbog oktobarskoga štrajka željezničkih namještenika. Zapeo je čitav promet, pače i između Petrograda i Carskoga sela, gdje je boravio car, a »Savez saveza« pobrinuo se, da se prekinu i sve poštanske i telegrafske veze. U toj se nevolji Witte požurio caru, koji se već gotovo odrekao prijestolja i htio ga predati svom bratu Mihajlu. 17. (30) je oktobra car izdao Witteov manifest, koji je narodu obećao lične političke slobode i prava. Opći je štrajk na to odmah prestao.

I bio je već posljednji čas, štrajk je već skretao sve više u lijevo, boljševici su kao najaktivniji osvojili vodstvo. Na trećem su socijalističkom kongresu u Londonu (1905), koji se smatra kao prvi boljševički kongres, jasno odredili i taktiku i program buduće revolucije, koja je doista planula za dva mjeseca i nekako se stišala spomenutim carevim manifestom. Revolucionari su već sastavili neke privremene vlade, pače su i najviši dvorski krugovi držali, da će se proglasiti republika, kojoj bi bio Witte predsjednikom. I nije stoga nikako neobično, što dvor tome državniku nije vjerovao, Nikola bi ga i otpustio, ali ga je trebao.

Oktobarski je manifest naložio vladi, da se brine: 1) da narod dobije stalne građanske slobode na osnovi istinite nepovrjedivosti, slobode savjesti i riječi, skupljanja i udruživanja; 2) kako će, ne zadržavajući raspisane izbore za dumu, što više privući na suradnju kod zakonodavnoga rada i one klase, koje su dotle bile bez izbornoga prava, dok će o daljem razvitku općega izbornoga prava odlučiti novo zakonodavno tijelo; i 3) kako nijedan zakon ne bi stupio na snagu bez odobrenja državne dume i kako bi narodni zastupnici uistinu mogli nadzirati, da li je rad državnih carskih ustanova zaista zakonit. Tim službenim jezikom sastavljen manifest dao je konačno ruskom narodu konstituciju. Ministar predsjednik je sastavio kabinet (1. novembra), pa je nestalo trvenja između pojedinih ministarstava i uprava postala jedinstvenija. Pobjedonoscev, Trepov i ostali carevi savjetnici morali su u pozadinu, a Witte je preuzeo vladu. Ipak je i njegovo ministarstvo imalo reakcionarni teret, jer je ostao Durnovo kao ministar unutrašnjih poslova. Posve je razumljivo, što Witte nije mogao odmah

216. od 267 stranica

ostvariti sva konstitucionalna jamstva, a to je uzbudilo »Sovjet radničkih poslanika«, koji su u revolucionarnim danima osnovali petrogradski radnici. Nova je sloboda zanijela i seljake, koji su se stali osvećivati posjednicima. Uz agrarne se nemire javili i pogromi u gradovima. Witte je kao financijski stručnjak dobro znao, da to uništava vrednote i slabi gospodarsku snagu čitave zemlje. Kako je agrarni problem bio najteži, to ga je Witte nastojao ublažiti. Manifestom od 16. novembra oproštena je seljacima polovina neplaćenih poreza i otkupnine, koja će prestati u godini 1907. Seljaci su međutim očekivali, da novo pravo mora ukinuti pravo privatnoga vlasništva i prema tome svaku naknadu za zemlju, koju su primili od posjednika.

Agrarno je pitanje time poprimilo političko obilježje i nije se moglo riješiti nikakvim financijsko-tehničkim mjerama.

Revolucionarni je pokret, koji su podigli vojnici i mornari, ugušio veliki knez Nikolaj Nikolajevič, što je oslabilo i petrogradski »Sovjet radničkih poslanika«, koji je već u nekim krajevima osnovao svoje lokalne upravne ustanove.

U pograničnim krajevima nije revolucionarni pokret bio samo socijalan nego i nacionalan. Poljska se brzo smirila, jer su tu Ukrajinci i Litavci ometali Poljake, da se okoriste općim nemirima i otkinu od carstva. U baltičkim je pokrajinama Witteovo podizanje industrije pregradilo društvene slojeve i ojačalo radništvo, koje se u velikim središtima priklonilo marksizmu. U Letonskoj se razmahao pokret protiv njemačkih velikih posjednika. Drukčije je bilo u Finskoj, gdje je još bila živa uspomena na nekadašnju samostalnost, pa se i razvio jak i jedinstven nacionalni pokret. Car je morao popustiti, doduše, tek napola, što je bilo već prokušano sredstvo i zgodan izlaz u neprilici. Kad bi nestalo napetosti, zatražio bi car i opet svoja stara prava.

U godini je 1906. revolucionarni pokret već podosta oslabio, što je potaknulo reakcionarne krugove, da smanje sve slobode, koje je uveo oktobarski manifest. Carsko se samovlađe tako povratilo staroj politici - a Durnovo odlučivao u ministarskom vijeću. Vlada je započela progoniti revolucionare i malim zahvatima otkidati komad po komad nove konstitucije. Nikola je sad požalio, što je popustio i prihvatio Witteovu politiku. Ukinuli su i uporednu vladu petrogradskoga »Sovjeta radničkih poslanika« (16. decembra), na što je Trockiji, njegov potpredsjednik, poticao na štrajkove i ustanke, ali nije uspio, jer ih je ugušio veliki knez Nikolaj Nikolajevič, a i radništvo se već umorilo. U Moskvi su istina buknuli veliki nemiri, ali je vojska osvojila barikade (31. decembra). Sad, kad su slomili revoluciju, proradili su ratni sudovi, a kao odjek su smrtnih osuda zapraskale i opet bombe nepomirljivih terorista. Ipak je car proširio izborni zakon za dumu i dodao joj četvrti, radnički dom, koji je obuhvatio i industriju.

Izbori su od februara do aprila 1906. iznijeli liberalnu i socijalističku većinu, koja je doduše bila nejedinstvena, ali je ipak složno napadala vladu. Državni je savjet manifestom od 4. marta 1906. postao prvom komorom. U njemu nisu kao dosada bili samo dostojanstvenici, nego i drugi zastupnici, od kojih je polovicu imenovao car, a drugu polovicu birale narodne organizacije. Time su oslabili opoziciju »Druge komore«, t. j. dume, koja je bila protiv svake suradnje s vladom. Witte kao da je doigrao svoju ulogu, jer se u daljnjoj vladinoj politici osobito istaknuo barun Üxküll, tajnik državnoga savjeta i državni tajnik. Proračun su donijeli bez dume, bez nje su osnovali i ustanove za agrarnu reformu. Ojačana je reakcija oborila Wittea 5. maja 1906, ali je odstupio i Durnovo. Novu je vladu sastavio Goremikin, koji je bio

217. od 267 stranica

blizak velikim posjednicima. Stolipin je preuzeo ministarstvo unutrašnjih poslova, a Kokockov financije. Nova je vlada nekoliko dana prije nego se sastala duma objavila osnovne državne zakone, dakle neku vrstu ustava na temelju oktobarskoga careva manifesta. Taj je državnopravni akt bio osobito značajan za dumu, koja je zasjedala od 10. maja 1906. u Taurijskoj palači. Državni je savjet imao svoje sjednice u središtu grada, dok se Taurijska palača nalazi po strani na Nevi.

Kod otvaranja je parlamenta car izjavio, da se nada, da će taj dan značiti preporod ruskoga carstva, iako je bilo gotovo sigurno, da vlada neće moći raditi s tom dumom. Opozicija je bila prejaka, a bilo je već i devet različnih stranaka. Grupe su u dumi jasno pokazivale, da je Rusija još i sada pretežno agrarna zemlja i da u njoj ima različnih naroda, koji se protive rusifikaciji.

Od tadašnjih je stranaka najpoznatija konstitucionalno-demokratska stranka (kd = kadeti), koja je proizašla iz »Oslobodilačkoga saveza« 28. oktobra 1905. Ta se stranka zvala i »Stranka narodne slobode«. Legalnim se sredstvima borila za proširenje parlamentarnih prava i tražila parlament po engleskom uzoru. Zbog svoga je opsežnoga iako nejasnog i neodređenog programa, zbog svoje je težnje, da okupi sve narodne slojeve, imala mnogo pristalica, ali je bila sumnjiva ljevičarima, jer se priljubljivala prilikama i korisnom taktikom primoravala stari sistem, da popusti u sitnijim pitanjima. Vođe su te stranke bili osnivači »Oslobodilačkoga saveza«, među ostalima: profesor Pavao Nikolajevič Miljukov, profesor knez Trubeckoj, knezovi Petar i Pavao Dolgorukov i knez Lvov. Ti su se intelektualci, naučenjaci i politici istaknuli već i u zemstvima. U toj je stranci bilo mnogo posjednika, plemića i novinara, tako i braća Hessen, koja su izdavala »Pravo«.

Više je u desno bio »Savez 17. oktobra«, koji je usvojio načela careva manifesta od 17. (30) oktobra. »Oktobristi« su bili za monarhiju, ali su tražili i narodna prava, koja je car obećao svojim manifestom. Ta je stranka imala jasan program, okupila je umjerene i s desna i s lijeva i imala častoljubiva vođu Aleksandra Ivanoviča Gučkova, koji je i pored sve obrazovanosti i političkoga iskustva bio neodlučan i kolebljiv. Kako je to bila umjerena stranka, nije imala mnogo pristaša - vremena su bila preburna, tražili se preokreti, a ne krparenja i prekrivena igra, da se održi staro. Značajno je, što su se »oktobristima« priključili Nijemci iz baltičkih provincija.

Desničarske se grupe, koje je zatekao i zbunio japansko-ruski rat i revolucija, sabrale tek u godini 1905, ali su izgubile mnogo pristaša, pa su stoga bile neznatna manjina. U novembru 1905. osnovao je Gringmuth, njemačkoga porijekla, »Savez ruskoga naroda«, u kom su se istaknuli Aleksandar Dubrovin, Puriškevič i drugi, koji su bili zadojeni slavenofilskim idejama, kako ih je propovijedao Katkov. Taj se savez nije oslanjao na narodne mase, nego na vladine krugove, policiju i dvor. Građanstvo se odbilo od revolucionarnih stranaka - socijalnih revolucionara i marksista - jer se prepalo »Sovjeta radničkih zastupnika« u Petrogradu, premda se prije toga, kad je još apsolutni carizam bio zajednički neprijatelj, približilo radnicima, pa je tad npr. Miljukov pohodio Lenjina u Londonu. Ljevičari su međutim ojačali i na selu, kako to pokazuju događaji u godini 1905. i držanje seljačkih zastupnika u dumi.

Ministri su na svakom koraku zaobilazili dumu. Vlada je trebala novaca, jer su ratni dubovi i pojačana gospodarska kriza poslije revolucije zategnuli gospodarsku krizu.

218. od 267 stranica

Pomišljali su na zajam u Parizu, protiv ikoga su ustali kadeti (pred kraj mjeseca januara 1906). I pored tih se neprilika održala vrijednost ruskoga novca, kako ju je utvrdio Witte. Razmirice se između vlade i dume tako započele još i prije nego se skupština sastala na vijećanje. Izbori su se po složenom i zapletenom Buliginovu sistemu zavukli i trajali neobično dugo. Većinu su dobili kadeti, dok su marksisti žučljivo raspravljali o tekovinama prošle revolucije i o držanju pojedinih ljevičarskih grupa na izborima. Ali budući da su radilici tražili, da se sve grupe sjedine u radu protiv carizima, to su započeli pregovori o uniji obiju marksističkih stranaka (u maju 1906) i na stranačkom kongresu u Stockholmu. Kako se revolucija izjalovila, a i zastupnici petrogradskih radnika bili uhapšeni, to su menjševici dobili većinu, kojoj su se boljševici pokorili. Unutrašnje su se nesuglasice i razdor marksističkih grupa jasno ocrtavali u raspravi o godinama »1847. ili 1849.« - od kojih je 1847. boljševicima značila početak revolucije, a 1849. menjševicima njen kraj i konstitucionalnu monarhiju.

Menjševici su pozdravili izbornu pobjedu kadetske stranke, predstavnice građansko-liberalne demokracije, i podupirali njene zahtjeve, da se imenuje njezina vlada, koja bi bila odgovorna samo parlamentu. Zbog toga je buržujskoga držanja izgubila mnogo pristaša među radnicima, koji su prešli dosljednim marksistima. Od 542 zastupnika bilo je 177 kadeta, 102 socijalna revolucionara, marksista i anarhista, 25 članova »Seljačkoga saveza«, dok su među desničarskim stranicama bili najjači »oktobristi« s 13 zastupnika, premda su bili znatno slabiji od različnih nacionalnih grupa. Kako je skupština imala revolucionarnu većinu i veliku slobodu govora, to se na 72 sjednice, koje je održala prva duma, čuli žestoki napadaji na vladinu politiku. Već je sama adresa caru govorila tako otvorenim jezikom, da ju je Nikola odbio. Dumu su raspustili zbog agrarnoga pitanja. U burnim se debatama pretresalo seljačko pitanje od kraja mjeseca maja i iznosili različni prijedlozi, kako da se seljaci riješe gospodarske bijede. Vlada se i car vrlo začudili, kad su čuli, što zahtijevaju seljaci - prevarili se u svojim nadama, da će biti umjereni, da će se zadovoljiti nekim sitnim olakšicama. Dvor je sad nastojao, da odvrati kadete od njihova agrarnoga programa, pa je pristao da uđu u vladu. Trepov, zapovjednik carske palače, Izvolskij, ministar vanjskih poslova, i Stolipin poduprli su kadetski zahtjev, da sudjeluju u vlasti. Stolipin je započeo pregovarati s Miljukovom, koji nije bio zastupnik, jer je vlada nezakonitim postupkom spriječila njegov izbor - ali bezuspješno, i suviše se razilazili u osnovnim pitanjima. Vlada je sad odlučila, da će raspustiti dumu, a kako se bojala nove revolucije, upotrijebila je vojsku, da osigura unutrašnji mir. Goremikin je bio protiv tih mjera, bojao se odgovornosti, koju je preuzeo Stolipin. Još 3. je jula vlada iznijela svoj prijedlog o rješenju agrarnoga problema: odbila je, da preda posjedničku zemlju bez naknade, ali je obećala, da će osnovati seljačke banke, porazdijeliti državne domene, olakšati kolonizaciju u Sibir, a općinsku zemlju dati u privatan posjed. Taj prijedlog nije ni u čemu odgovarao zahtjevima seljačkih i radničkih zastupnika, koji su spremili oštar odgovor za čitavu rusku javnost. Zbog toga je sukoba između vlade i dume car potpisao dekret, kojim je raspustio prvi parlament (21. jula). Kad su drugoga dana, jedne nedjelje, zastupnici pošli u Taurijsku palaču, bila su vrata zatvorena, a vojska je zaposjela ulice. Tako su dumu jednostavno rastjerali, nisu se držali ni uobičajenih formalnosti kod raspuštanja. Car je u svom dekretu najavio, da će 5. marta 1907. sazvati novu dumu.

Kadeti su istoga dana (22. jula) otputovali u Viborg, gdje je bilo sigurnije nego u Petrogradu, i održali stranački kongres. Ali im je i viborški guverner dopustio, da vijećaju

219. od 267 stranica

samo jedan dan. Kadeti su na tom svom sastanku zaključili, da će potaknuti narod, da ne plaća poreza i ne šalje novaka u vojsku. Narod je međutim ostao miran, što je ohrabrilo desničare, koji su predlagali, da se obnovi carski apsolutizam. Stolipin je i nadalje tražio one slobode, koje je car zajamčio svojim oktobarskim manifestom. Marksističke su stranke pozivale na ustanak i štrajkove, što je mjestice dovelo do pobuna i nemira. Boljševici su doduše pozivali na otpor, ali su se radovali neuspjehu građanskih kadeta, kojima su se znatno približili i menjševici. Marksistički se pokret tako čistio, ostala je jasna linija radničke politike, koja je tražila diktaturu proletarijata.

Petar Arkadjevič Stolipin, ministar predsjednik od 1906-1911, tražio je dodira s politicima umjerenih liberalnih stranaka, naročito s Gučkovom, Šipovom, G. L. Lvovom, grofom Heysdenom i vođama obiju manjih grupa, koje su se odcijepile od »oktobrista«. Te su grupe predlagale »mirnu obnovu« i »demokratske reforme«. Ali se upleo Miljukov, koji je spriječio, da te grupe uđu u vladu, jer se pobojao, da bi to oslabilo njegovu stranku. Propali su i drugi Stolipinovi pokušaji, da proširi osnovu svoje vlade. Kad je ostao sam, započeo je vladati po starom receptu: osnovao je brze ratne sudove (1. septembra), koji su osudili na smrt mnoge revolucionare, i stao oštro progoniti i kadete. Sve su te predizborne mjere oslabile napredne liberalne i revolucionarne stranke, pa su izbori za zemstva u jesen 1906. donijeli konzervativnu većinu.

Iako se Stolipinu izbori za zemstva učinili dobrim znakom za državne izbore, nije htio prepustiti dumi ili nekoj stranci, da riješi teško agrarno pitanje. Progoni su opozicionalnih zastupnika prve dume, »Viboržana«, i seljačkih zastupnika imali svrhu, da zastraše, ali kako su zastupnike kažnjavali sudovi, to su izgubili aktivno i pasivno izborno pravo, pa je bilo malo izgleda, da će u novu dumu ući ljudi kakva takva parlamentarna iskustva. Stolipin se borio s ljevicom, ali i s desnicom, jer su reakcionari zamjerali, što se i izvanjski držao zakona i oktobarskoga manifesta. Desničari su se međutim bunili posve neopravdano, jer se Stolipin bezobzirno služio § 87. osnovnih državnih zakona, t. j. uredbom, koja je dopuštala caru, da u nekim prilikama vlada po svojoj volji, kao da ustava i nema. Taj je član osnovnih državnih zakona odgovarao § 14. austrijskoga ustava. Stolipin je za izborne borbe nemilo progonio nepoćudne stranke i politike i opet spriječio, da Miljukov ude u dumu kao zastupnik. Ipak su na izborima za drugu dumu ljevičari dobili još veću većinu. Od 524 su zastupnička mjesta osvojili 306, pri čemu su kadeti izgubili i u drugoj narodnoj skupštini imali samo 92 zastupnika. Vladinim protivnicima treba pribrojiti još i zastupnike narodnih manjina. S takvim parlamentom nije Stolipin mogao raditi, makar mu i 19. marta predložio opsežan radni program. Strastvena je i borbena rasprava o vladinom prijedlogu pokazala pravo raspoloženje narodne skupštine. Pobjedonoscev, koji je umro u dubokoj starosti (23. marta), doživio je još potpun slom svoje politike: na samrtnoj je postelji razabrao, da je svojim utjecajem ojačao i pokrenuo sile, koje je htio uništiti, da je pošao pravcem, koji je skratio put u propast. Druga je duma zasjedala samo od 5. marta do 16. juna, a kroz čitavo se to vrijeme držali propagandni govori, jer je imunitet štitio zastupnike. Kako se vlada nije mogla sporazumjeti s dumom, to ju je raspustila, premda su kadeti poduzeli sve, da pronađu neku osnovu zajedničkoga rada s vladom. Bili su to jadni i jalovi pokušaji. Stolipin je već izmijenio izborni zakon, a nova će se, treća, duma sastati 13. novembra 1907.

Ukaz je od 16. juna nametnuo novo izborno pravo, koje je izradio pomoćnik u

220. od 267 stranica

ministarstvu unutrašnjih poslova Kržižanovskij, i opravdao raspuštanje druge dume. Vlada je tu istaknula: »Samo ona vlast, koja je darovala prvi izborni zakon - historijska vlast ruskoga cara - ima pravo, da ga i ukine i zamijeni novim.« Takvim se jezikom u ta burna vremena mogla poslužiti samo ona vlada, koja je držala vlast čvrstim rukama. Tim je postupkom Stolipin prekoračio vladine ovlasti, jer mu ni član 87. osnovnih državnih zakona nije davao zakonske osnove. Stolipin je formalno povrijedio zakon, da sačuva carevu vlast i da ne popusti ni zahtjevima ekstremnih desničara, ni kadeta, ni ljevičara. Oktroirani je izborni zakon smanjio broj zastupnika na 442, a neruske su narodnosti sad imale manje predstavnika, no što im je po broju pripadalo. »Državna duma je stvorena, da ojača rusko carstvo, pa prema tome mora po svom duhu biti ruska«, stajalo je u carevu ukazu. Potiskivanje je narodnih manjina oduzelo gotovo dvije trećine od dotadašnjega broja njihovih predstavnika. I kao što su zapostavili »strane narodnosti«, tako su prikratili i neimućne i siromašnije društvene slojeve, jer se plutokracija upela, da oslabi značenje ljevičarskih stranaka. I u trećoj su dumi ostali domovi, posredni izbori i izborni cenzus, ali su veliki posjednici dobili na štetu drugih domova znatno više izbornika i prema tome i više zastupnika. Vlada je računala, da će time dobiti konzervativni parlament, to više, što je nekim odredbama kod samoga glasanja mogla utjecati na izbore. Novi je izborni zakon dao prevagu plemićima, koji su imali zemlje. Javnost je sve te promjene dočekala prilično ravnodušno, uzbudili se tek oni krugovi, koji su bili jače pogođeni, naročito inteligencija, koja nije imala nikakva posjeda. Seljaka su odmamili od političke borbe agrarnom reformom, a tvornički su radnici dobili neko milošće. Tako je Stolipin sazvao »ruski gornji dom«, u kome nije bilo mnogo »nemirnjaka i nezadovoljnika« ni stranih narodnosti, naročito Ukrajinaca, koji su životarili kao mali posjednici, težaci ili sitni građani, pa nisu prema tome kao ni strani narodi imali pravi broj svojih predstavnika u tome plutokratskom parlamentu.

Iako narodna skupština nije bila istinit izričaj narodne volje i mišljenja, stvorio je Stolipin vještačkim izbornim zakonom predstavništvo, koje je bilo podatljivo i spremno, da surađuje s carevom vladom. Stoga je ta treća duma i zasjedala od 14. novembra 1907. do 11. septembra 1912, dakle dulje nego je odredio ustav. Po svom je sastavu bila posve drugačija, nego prijašnje dvije dume. Najviše su se Stolipinu približim »oktobristi«, koji su sa svojih 154 zastupnika odlučivali čitavim radom. Kadeti su imali samo 54 mjesta, a čitava ljevica tek 33 zastupnika. Nacionalne su manjine imale u svemu 26 predstavnika, među kojima nije bilo Ukrajinaca. Premda vlada nije imala sigurne većine, a krajnja desnica jednako kao i ljevica bile protiv ustava, pretegnuli su ipak konzervativci i naročito monarhisti. Reakcionarni su krugovi vjerovali, da će ojačana državna vlast prevratiti vrijeme, trgnuti unatrag i obnoviti staro carsko samovlađe. Ipak su oštri i načelni govori oslabljene ljevice bili svim bistrijim i razumnijim državnicima, osobito »oktobristima«, jasan znak, da je Stolipin svojim bezobzirnim i nasilnim postupcima tek izvanjski smirio zemlju I za kraće vrijeme nekako slijepio napukli društveni poredak.

Oktobristi se nisu slagali s nepopustljivom politikom, koju su odobravali krajnji desničari, naročito Puriškevič i Markov, njihova je zamisao bila, da reformama pridobiju sve one krugove, koji su se odbili od države. Ali je Stolipin stezao sve više i započeo iznova rusificirati pogranične krajeve. Ponajprije je udario na Finsku, gdje je okrnjio stara prava i povrijedio zajamčen poseban položaj u ruskom carstvu. U početku je mjeseca aprila 1908.

221. od 267 stranica

raspustio finsku narodnu skupštinu, a 18. je maja držao svoj programatski govor u dumi o finskom pitanju. Ruska se vlada već odavna zabrinula, što je tako osilio finski nacionalni pokret. Finska je prema osnovnim državnim zakonima pravno bila dio ruskoga carstva, ali odnosi nisu bili točno određeni, čime se Stolipin okoristio, da provede svoje namjere. Čitavo je pitanje došlo pred ministarski savjet, koji je finsku narodnu skupštinu pretvorio u provincijsko vijeće. O finskom zakonu, koji je objavljen 30. juna 1910, načelno su raspravljale sve stranke u dumi. »Oktobristi« su se rascijepili, jer je njihov stranački program dopuštao oba rješenja - i vladino i opozicijsko. Finska je postala ruskom provincijom, iako joj je ostala neka samostalnost. Državna duma, Državni savjet i car rješavali su sva krupnija pitanja, o kojima je dotada odlučivala finska narodna skupština. Ispunila se Puriškevičeva izjava: »Finis Finlandiae«.

Drugim su manjinama različnim postupcima i zapostavljanjima oduzeli svaki utjecaj, pa su stoga prišli opoziciji, što više, vođe su značajnijih pokreta protiv režima ponajčešće pripadali narednim manjinama. Bilo je doduše i iznimaka, realnih politika i posjednika, kao što je bio poljski zastupnik Roman Dmovski. Ti su prišli vladi i podupirali njena nastojanja. Tako je i klub poljskih zastupnika glasao za Stolipinovu agrarnu reformu, iako su protiv nje bili utjecajni poljski krugovi, koji su imali i veliku riječ u samom »Kolu poljskih zastupnika« u dumi. Novi je izborni zakon (1907) i u Poljskoj ojačao posjednike na račun siromašnijih slojeva, ali je smanjio broj izbornika i prema tome zastupnika za gotovo dvije trećine. Vlada je pored toga težila, da ukine sve one olakšice, koje su Poljaci dobili u julu 1905, naročito u školstvu. Ruska je vlada podupirala »Mariavite«, sektu, koju je osnovala Marija Kozlovska 1903, a po svom vjerovanju i ustrojstvu bila bliska starim katolicima. Međutim je pored sve vladine pomoći taj pokret protiv Rima imao samo malo sljedbenika. Poljski su svećenici sačuvali svoj utjecaj. Opasnije je po Rim bilo, što su se nacionalni demokrati otimali svakom duhovnom skrbništvu slično kao i u Prusko}. Poljske je interese oštetilo i to, što je vlada provela jedinstvenu upravu i u zapadnim krajevima organizirala zemstva, kao što su bila na čitavom području ruskoga carstva. Tom su novom upravnom podjelom otkinuli od Poljske Podolje, Volinj i druga okružja, gdje su izbrisali sve poljske osobitosti i podupirali rusko stanovništvo. Vlada je uvela zemstva u zapadna područja zakonom od 27. marta 1911. i osnovala nacionalne domove u pokrajinskim skupštinama, što je jačalo tamošnju rusku dijasporu. I u gradovima je statut iz godine 1913. postavio tri »komore«: rusku, poljsku i židovsku, što je oslabilo Židove i ojačalo poljski utjecaj. Poljacima je bilo neprilično, što se na vijećanjima gradskih »kurija« moralo govoriti ruski, jer je bio službeni jezik. Kako su Židovima odredili, da stanuju gotovo samo u gradovima zapadnoga pograničnog područja, a i zabranili im kupovati i zakupljivati zemlju, to su se nakupili u poljskim gradovima, gdje su često imali i većinu. Rusko se zakonodavstvo držalo rasnih principa, t. j. židovski su propisi vrijedili i za one Židove, koji su se pokrstili. Tako ih je samo malo stanovalo izvan granica određenoga područja, a među njima je bilo najviše liječnika. Zakon je sprečavao Židove, da u većem broju polaze na visoke škole - Židova je smjelo biti samo 10 % od svih studenata nekoga sveučilišta. Gomilanje je Židova u zapadnim gradovima među njima uzročilo veliku bijedu i ogorčenu borbu za život, u kojoj se održala tek manjina i samo ih nekoliko steklo veće značenje u gospodarstvu. Većina je bijedno životarila i probijala se svim mogućim načinima, ponajviše novčanim poslovima sa seljacima i malovarošanima, koji su ih zamrzili i često

222. od 267 stranica

izazivali pogrome. Ustanova u gradskom statutu, da pravo glasa imaju samo oni, koji posjeduju stan i nekretnine, teško je pogodila gradske Židove i prepustila ih na milost i nemilost upravnih vlasti.

Poljake je pozlijedilo i ogorčilo, što je zakon od 6. jula 1912. osnovao holmsku guberniju iz dijelova lublinske i siedlečke gubernije i tako stvorio upravnu jedinicu, gdje je bilo više pravoslavnih. Iduće je godine vlada podržavila željeznicu Beč-Varšava, koja se dotada nalazila u rukama poljskoga društva. Kod odnarođivanja se nije radilo toliko o tome, da se narodne manjine pretope u Ruse - što su pače i odbijali - koliko o tome, da potiskivanjem narodnih škola osiguraju prevlašće Velikorusima kao nosiocima državne vlasti. Stoga su primijenili iste mjere i na bratski ukrajinski narod. Čuveni je ukaz od 30. maja 1876. gotovo posve zabranio uvoz ukrajinskih knjiga iz inozemstva i štampanje u carstvu, a na kazalištima su bila zabranjena ukrajinska djela. Književnost se kod toga pritješnjenog naroda i onako teško razvijala, a sad je taj ukaz bio izričaj čvrste volje, da se ukrajinska pismenost uguši u samom zametku. I zaista je bila teška žrtva ukrajinskih pisaca, da pišu svojim jezikom, jer su ih zbog takva prestupa kažnjavali. Kulturni se život ukrajinskog naroda prema tome razvijao samo u istočnoj Galiciji, gdje je Lavov postao kulturnim središtem Ukrajinaca, koje su u Austriji nazivali Ruteni.

To je zapostavljanje izazivalo na otpor i borbu, koju su poticali mnogi vođe. Godine su 1905. Ukrajinci dobili veće sloboštine gotovo na svim područjima gospodarskoga, političkoga i kulturnoga života. Vođe se ukrajinskoga narodnog pokreta pozvali na tobožnji ugovor iz godine 1654. i zatražili autonomiju i ravnopravnost ukrajinskoga jezika s ruskim. Uporedo su s tim političkim zahtjevom tražili, da se riješi seljačko pitanje, koje je u tim stranama bilo osobito teško i zamršeno. Prirodno je, što je to iznošenje ukrajinskoga pitanja i pred strani svijet razljutilo carsku vladu, koja ga je sad riješila na originalan način: izbornim je zakonom iz godine 1907. onemogućila, da se izaberu ukrajinski zastupnici za treću dumu. Ne treba naročito spominjati, da se protiv ovih nasilnih postupaka bunila i duma - ali uzalud.

Najznačajniji je rad treće dume, što se pozabavila seljačkim pitanjem. Stolipin je morao pomoći seljacima; morao je pokrenuti staro pitanje s mrtve točke i provesti nešto odlučnije i trajnije, da umiri ruskoga mužika. Zajedno je s ministrom poljoprivrede Krivošeinom izradio nacrt za agrarnu reformu. Ukazom su od 22. novembra 1906. ocrtane glavne smjernice, a zakonom su od 27. juna 1910. i 11. juna 1911. kao i provedbenom naredbom od 2. jula 1911. izrađene i pojedinosti. Oslobođenje je bez zemlje dovelo seljake u neodržljiv gospodarski položaj, što je olakšalo socijalnim revolucionarima, da svojom seljačkom politikom pridobiju seoski proletarijat. Nedostaci se sitnih seljačkih gospodarstava nisu mogli naknaditi nikakvim radom u tvornicama ili nekim kućnim obrtom. Seljak nije imao novaca, nije mogao unapređivati svoje gospodarstvo, koje je sve više propadalo, pa ga nije moglo ni prehranjivati. I nije to bila samo seljačka nevolja, i država je osjetila svu tu bijedu i neimaštinu, jer su opadali državni prihodi i gradsko stanovništvo teško dolazilo do seoskih proizvoda. Budući da vlada nije htjela ispuniti zahtjeva prve i druge dume, morao je Stolipin sam zahvatiti i nekako skrpiti tu najupadljiviju oderotinu na carskom plaštu. Po svojim je staleškim nazorima htio sačuvati veliki posjed, koji je bio vjekovna potpora preživjeloga samovlađa. Seljački su nemiri zastrašili mnoge posjednike, koji su na brzu ruku prodali svoja imanja, što je smanjilo i produkciju, prema tome i izvoz i državne prihode, poskupilo živež i

223. od 267 stranica

povećalo izdatke. Seljaci su se nadali, da će dobiti zemlju bez ikakve naknade, pa stoga nisu htjeli kupovati ni ona imanja, koja su bila na prodaju. Gospodarski je napredak ometao i »mir«, pa ga je trebalo ukloniti. Godine je 1899. vlada oslobodila sve samovlasnike solidarnoga jamstva, a u martu 1903. i ostale članove seoskoga »mira«. Preostalo je još, da se općinski posjed provede u privatno vlasništvo, kako bi seljak postao pravim i samostalnim gospodarskim subjektom. »Izvanredni savjet za mjere, da se ojača seljački posjed«, koji je osnovao Goremikin, ozbiljnije se zabavio tim pitanjem godine 1905. i pronašao, da su potrebne temeljite reforme. Zbog toga je vlada 3. novembra 1905. ukinula seljačke naknade za dobivenu zemlju. Posjednici su posljednjih godina osjetili, da su preslabi, da održe društveni poredak - tražili su saveznika i konačno se dosjetili, da će im seljaci samovlasnici biti najbolje trupe u borbi protiv revolucionarnih ljevičara. Seljaka treba osloboditi, dati mu zemlje, pa će se odbiti od svih prevratnika i prići onim slojevima, koji su održavali stari društveni i politički poredak. Kad je vlada raspustila dumu, izašao je u novembru 1906. ukaz, koji je dopuštao svim članovima »seoske zajednice«, da zatraže svoj dio kao lični posjed. Stolipinova reforma nije međutim zaštićivala novi seljački samovlasnički posjed, pa su ga mnogi prodali ili založili. Naročito su brzo prodali svoju zemlju oni članovi, koji su stalno živjeli u gradu. Istina, sve to nije išlo glatko, jer je bilo zapletenih odnosa i teških pitanja, pa je zakon od 14. (27) juna 1910. primijenio ukaz od 9. (22) novembra 1906. samo u onim seoskim općinama, u kojima se od oslobođenja nije ponovno dijelila zemlja. Rasprave su u dumi pokazale, da ima oprečnih shvaćanja, ali je prodrlo mišljenje, da je nemoguće, da svi dobiju svoj dio, pa makar i imali na nj teoretski pravo. Stolipin je htio pomoći »jakima«, pa se zemlja nije smjela suviše rasparčati, nije postala zajedničkim dobrom seljačke obitelji, koja se izdvojila iz sklopa seoske zajednice, nego je pripala kao individualno vlasništvo pojedinim obiteljskim glavarima. Ti su glavari postali nosiocima svih prava. Prema tome je samo glavar imao pravo, da zatraži svoj dio i da se odijeli od »mira«. Gdje već odavna nije bilo ponovnoga dijeljenja kolektivne imovine, što je bila prilično česta pojava, nisu se mnogo izmijenili pravni odnosi - tu su glavara seljačke obitelji i onako smatrali kao vlasnika čitave porodične imovine.

Tim se zakonom temeljito prekrojilo rusko selo - imućniji su seljaci sad mogli povećavati svoj posjed i odijeliti se od seoskih paupera, koji su zapali u još veću bijedu. Bogaćenje su tankoga sloja platili oni, koji su živjeli u gradovima, jer nisu dobili ništa, premda su teoretski imali ista prava kao i oni, koji su ostali ma selu. Ti prikraćeni i nepravdom zapostavljeni su jezgra pravoga gradskog proletarijata, koji je izgubio svaki dodir sa zemljom i bio čvrsta borbena jedinica u marksističkim redovima.

Zakon od 11. juna 1911. i »nakaz« od 2. jula dopunili su ukaz od 27. juna 1910. i odredili podrobnije, kako će se rješavati preostala različna pitanja. Posebne će se »Komisije za organizaciju« starati, da novi seljački samovlasnici dobiju zaokružen posjed, po mogućnosti u jednom komadu, da ne bude razbacan i rasitnjen u male parcelice, kako je to bilo za kolektivnoga vlasništva u »miru«. Taj je rad brzo odmicao, pa već 1912. nije bilo gubernije, koja nije imala takve komisije. Vlada je pomogla novim samovlasnicima i beskamatnim zajmom na petnaest godina. Dobro je napredovala i kolonizacija u Sibir, gdje se stao razvijati slobodan seljački stalež, iako zaostali način kod obrađivanja nije izbio iz zemlje sve, što je mogla dati. U to su doba procvale i seljačke zadruge, koje su širile naprednije i bolje metode, ali i političke nazore, koji nisu bili po ćudi carskoj vladi.

224. od 267 stranica

Stolipin je i seljaku i radniku oduzeo gotovo sva politička prava. Menjševici su gotovo sve do 1917. imali većinu u radničkim udruženjima, zbog čega je Lenjin poveo živu agitaciju, da ih pridobije za boljševičke ideje. Vlada je sa svoje strane nastojala, da seljaka odvrati od svake politike, što je i razumljivo, jer se tako moglo lakše vladati. Obje se marksističke grupe nisu razilazile samo u taktičkim pitanjima, nego i u posve načelnim, što ih je rascijepilo u više stranaka. U godinama se 1907-1909. Plehanov i opet vratio Lenjinovim nazorima i to u doba, kad je razdor među ruskim marksističkim strankama bio najveći. Iskreno je podupirao Lenjinov revolucionarni smjer i riječju i pismom. Osnovno je pitanje bilo: ukoliko se marksisti smiju poslužiti legalnim sredstvima odnosno, da li da uopće prihvate zakonske mogućnosti u svojoj borbi za nov društveni i gospodarski poredak. Menjševici se raspali u tri grupe, ali i boljševici nisu bili posve jedinstveni (1909). Žestoko se prepirali, da li da odazovu svoje zastupnike u dumi ili da ih ostave, da podignu glas radnoga naroda.

Krajnju je desnicu vodio Puriškevič sa svojom organizacijom »Pravih ruskih ljudi«, »Crnim satnijama«, koje su usvojile terorističke metode. Lenjin je poveo oportunističku politiku, i to s taktičkih razloga. Budući da se jedino u dumi smjelo otvoreno govoriti i tako braniti revolucionarne nazore, protivio se, da se odazovu zastupnici iz dume. Bila je još jedna struja, koju su vodili Maksim Gorkij i Anatolij Vasiljevič Lunačarskij: bogostvaralaštvo. Gorkij je s Lenjinom osnovao boljševičke novine »Novi Život«, ali se i pored svega materijalizma, marksističke doktrine i racionalizma u svom pjesničkom stvaranju približio nekom transcendentnom shvaćanju i neodređenom pojmu o božanstvu, koje je upleo u materijalistički nazor o svijetu i životu. Već je neko vrijeme surađivao s Lunačarskim, nepomirljivim protivnikom svakoga kršćanstva, pa su obojici zamjerali, što su u nekim člancima spominjali božanski poredak u svijetu. Razmirice su između tih struja pomogle vladi i oslabile udarnu moć marksističkoga pokreta. U toj je borbi konačno u godini 1909. pobijedio Lenjin. U decembru se 1908. sastali u Parizu marksistički prvaci, da razbistre odnose između različnih grupa, a taj je stranački sastanak protekao u posve teoretskim raspravama. U početku se godine 1910. na plenarnoj sjednici »Centralnoga komiteta« izmirili boljševici i menjševici, jer su Rikov, Trockij i Sokolnikov donekle popustili, pa su dosljedni lenjinisti ostali u manjini.

Poslije nagloga je uspona ruske industrije za Wittea nastao zastoj kao posljedica nedavne revolucije i radničkih nemira - kriza je sapela proizvodnju, što se osjećalo sve do godine 1909. Od te se godine privreda počela pomalo oporavljati, i to ne samo dobrim žetvama, nego i pojačanom industrijskom djelatnošću, jer je država nabavljala robu za vojsku, koja se reorganizirala. To je privuklo i strani kapital, nove se tvornice brzo podizale, zemlja se industrijalizirala, a to je ojačalo radničku klasu. Osnovali se sindikati, koji su propisivali prođu i povezali radništvo, koje se borilo i otimalo i sve se više zagrijavalo za marksizam. Trgovina je procvala i na domaćem i na izvanjskom tržištu, ali joj je smetao trgovački ugovor s Njemačkom (iz godine 1904) naročito stoga, što bi morao vrijediti sve do godine 1918. Država je doduše od gospodarskoga razvitka imala velikih koristi, ali su revolucija, obnova i naoružanje progutali goleme svote, koje se nisu mogle namiriti u samoj zemlji, nego stranim kreditima, što je još više približilo Rusiju Francuskoj. U godinama do 1909. popeo se državni dug na devet milijarda, pa se četvrtina državnih dohodaka trošila na kamate. Od te se godine na ovamo oporavljala i državna blagajnica spretnim zahvatima mudroga Kokovceva, koji je u

225. od 267 stranica

februaru 1914. ipak morao prepustiti Ministarstvo financija Barku, jer je bio protiv rata.Najmanje je koristi od gospodarskoga uspona imalo radništvo, koje je robovalo

kapitalu, još nemilosrdnijem, još bezobzirnijem, još nasilnijem no što je bio u zapadnoj Evropi. Zakon je bio nemoćan, a uzaludna su bila i nastojanja Ministarstva za trgovinu i industriju, koje je osnovao Witte (1905), da zaštićuje radničke interese - kapital je bio svemoćan. Witte je pače dopustio i štrajk kao gospodarsko borbeno sredstvo, ali su policijske vlasti toj borbi podmetale političke ciljeve i tako pomagale kapitalu, da ih ugušuje državnim aparatom. Zakon je o osiguranju ruskih radnika ostvaren tek godine 1912. (6. jula). Vlada i duma su spoznale, da se radnički pokret može oslabiti socijalnim ustanovama, pa su stoga sastavile obuhvatan program u smislu njemačkih radničkih ustanova, ali ga nisu mogle u toj mjeri oživotvoriti. Znatnije su prošireni tek propisi, koji su zaštićivali ženski i dječji rad, osobito noćni. Iako je rusko radništvo tada bilo malobrojno (200.000) i bilo tek tanak sloj, tražilo je više pažnje, jer je svojom aktivnošću i dosljednošću u borbi bilo jezgra, oko koje će se okupiti svi nezadovoljnici i snažnim naletom oboriti i razgraditi dotadašnji društveni i politički poredak.

Radništvo se odbilo od države i njenoga reda ne samo zbog socijalnih, nego i političkih prilika - zakonska je zaštita radničke klase u bolesti i nezgodi zaista bila tek mrvica onima, koji su tražili svoja prava, svoju slobodu, svoj svijet. Nedostatnost su vladinih mjera najbolje osvijetlili štrajkovi, kojima su radnici tražili bolje plaće i nadnice, a kako se tu javljali i politički zahtjevi, to je unutrašnja napetost sve više rasla i raskrhavala rusko građansko društvo.

Stolipin je pokušavao da uskladi različne društvene slojeve, ali je nailazio na velike zapreke, i to ne samo kod radništva, nego i kod dvorskih krugova i ukočene, odrvenjele birokracije. Teškoće su bile gotovo nesavladljive, jer je carstvo bilo golemo, a državna je uprava zahvatila samo izvanjski poredak i nije se probila do pravih životnih odnosa, do njihove srži. Tako se i pored svih oštrih policijskih mjera i nadzora razmahala i samovolja upravnih vlasti i prevratnički pokreti pritiješnjenih i odbačenih. Ministar predsjednik je ponajprije ojačao svoj utjecaj u vladi, što je još više centraliziralo državnu upravu, i odbacio sve mjere, kojima se vlasti obično poslužile, kad su pobijale revoluciju. Ipak je pojačao policiju, kako bi bio spreman, da suzbije nove moguće nemire. Želio je, da podredi guvernere neposredno ministru predsjedniku, ali je naišao na prevelik otpor. Mnoge su se mjesne ustanove morale izmijeniti, jer su to tražili novi odnosi na selu. Zato je osnovao upravni sud i sjedinio mnoge ustanove, druge je opet ukinuo, među njima i »zemaljske kapetanije« s administrativnom i sudskom vlašću. Lokalnu su upravu sad nadzirali okružni načelnici, a izabrani su mirovni sudci sudili u manjim sporovima, čime se duma nije odmah zadovoljila, jer je tražila veći opseg njihove djelatnosti. Značajan je i nov činovnički zakon, kojim su htjeli podići taj stalež i suzbiti korupciju i ostale poroke. Protiv Stolipinovih su reforma ustali plemići i reakcionari, što je primoralo ministra predsjednika, da popušta njihovim željama i da se tako još više zamjeri i liberalima i revolucionarnim ljevičarima. Treća se duma tako pomicala u desno ne osvrćući se na zahtjeve, koje je stavljala opozicija. To se naročito osjećalo kod budžetskih debata, gdje je vlada po carevoj želji odbila sve opozicijske prijedloge (1909). Naročito se drsko vladao inače sposoban i spreman Kokovcev, ministar financija, koji je svakom zgodom pokazivao, da upravo prezire i narodnu skupštinu i zastupnike. Odredbe su

226. od 267 stranica

člana 87. osnovnih državnih zakona dopuštale caru i vladi, da upravlja zemljom autokratski, ako bi se duma ili »Državni savjet« opirali, a tim se članom Stolipin poslužio, kad god se našao u neprilici. Neuspjesi su u vanjskoj politici ojačali utjecaj reakcionarnoga savjeta i plemićkoga kongresa, koji je za Stolipina postao tako reći odlučnim vladinim organom. Reakcija je zahvatila sve grane državne uprave, pa i školstvo, osobito sveučilišta. I što se vlada više oslanjala na reakcionarne desničare, to su pored pojačanih napadaja revolucionarnih ljevičara, koji su čekali svoje vrijeme, sve više slabile pomirljive struje, koje bi možda u određeno vrijeme mogle spriječiti prevrat i povesti zemlju putem mirnijega razvitka.

Teroristi su već godine 1906. bacili bombu na Stolipina, pri čemu je stradalo mnogo ljudskih života. Tom je prilikom poginula i njegova kćerka, ali se ministar predsjednik nije dao smesti, provodio je svoju politiku i dalje. Konačno će ga oboriti metak bivšega agenta tajne političke policije (Ohrana). Car je pošao u Kijev, a pratio ga Stolipin. Bivši je agent Bogrov i pored svih sigurnosnih mjera dobio ulaznicu za kazalište i po nalogu revolucionarnoga odbora za svečane predstave smrtno ranio Stolipina (14. septembra 1911), koji je za četiri dana umro u bolnici. Vladu je preuzeo Vladimir Nikolajevič Kokovcev, koji je nastavio rad svoga prethodnika i oslanjao se na reakcionarne dvorske i posjedničke krugove. Nova je vlada odlučila, da će provesti reforme u školstvu, i to u duhu Stolipinove politike.

Sveučilišta su već desetljećima sudjelovala u unutrašnjoj političkoj borbi, što je poticalo vladu, da zbog stalnih studentskih nemira zatvara visoke škole, katkada mjesecima, a ponekad i čitavim semestrima. Zbog takva je stanja stradala nastava, a mnogi uopće nisu mogli svršiti svojih studija pa su prišli kao proleteri radnicima i postali revolucionari po zvanju.

Reformu je visoke nastave osobito otežalo, što nije bilo dovoljno nastavnika, stvarno se tako nije ništa izmijenilo, vlada je tek ukazom od 22. septembra 1909. dopustila sveučilištima, da sama biraju svoje rektore i dekane, kojima je podredila disciplinske inspektore.

Moskovski sveučilišni profesor Kasso, koji je u jesen 1901. preuzeo Ministarstvo nastave, nije htio uvesti sveučilišne slobode, nego se pobrinuo za naučni podmladak, kojim bi popunio prazne katedre. Izabrao je stoga mlade naučenjake i otposlao ih na studij u inozemstvo. Kad je pritegnuo moskovsko (1911) i petrogradsko sveučilište, odrekli se mnogi profesori svojih katedra. Što nije bilo dovoljno nastavnika, bile su među ostalim uzrokom i jadne plaće, koje su povisili zakonom u mjesecu maju 1912.

Carska je vlada tek nekako preko volje podizala narodnu prosvjetu, i to ne toliko, što bi joj golemo prostranstvo ruske države bilo prevelikom zaprekom, nego što je novac trošila na drugim stranama i što joj je bio miliji neprosvijećen i prema tome politički neopasan narod. Opće školske obveze nije bilo, ali su konačno i najuporniji krugovi uvidjeli, da treba pobijati nepismenost, jer je bila na štetu i industriji i vojsci. Toj su zaostalosti krivi i crkveni krugovi, koji su se bojali, da će s knjigom doći i napredne ideje, koje će oslabiti i vjeru i svećenički utjecaj. Nije li Pobjedonoscev osnovao »župske škole«, da njima suzbije utjecaj »pogubnih« škola, koje su osnivala zemstva? To je i uzrok, što se tako teško ostvarivao Stolipinov program obligatorne pučke škole. Duma se svojski zauzela za školstvo, i to ne samo financijski, nego je tražila opću školsku obvezu, protiv koje su bili jedino krajnji desničari i veliki posjednici, jer su trebali nepismena težaka.

Ma koliko se treća duma i trudila, da obnovi zemlju i donese suvremene zakone, nije u

227. od 267 stranica

svemu imala sreće, mnogi su važni zakoni kao: o školstvu, mjesnoj upravi, mjesnom sudstvu, činovnički zakon, itd. zapeli u reakcionarnom Državnom savjetu, gdje je odlučivao bivši ministar unutrašnjih poslova Durnovo. Sto je taj savjet ometao rad zakonodavne skupštine, posve je prirodno, jer su u njoj odlučivali bivši ministri i visoki časnici, predstavnici staleških ili korporativnih ustanova, zastupnici velikih posjednika i delegati plemićkih skupova. Prema tome nije opravdana tvrdnja, da bi se prilike poslije završenoga zakonodavnog rada treće dume razvijale prema potpunijem i slobodnijem konstitucionalnom životu - stare su sile bile prejake, odbacile bi sve pokušaje, koje ne bi progurao ni Kokovcev, sve da je i htio.

Vlada se kod izbora za četvrtu dumu poslužila svim sredstvima, da spriječi pobjedu opozicionalnih stranaka, pa se izborna borba pretvorila u vladinu propagandu. Ipak je na izborima u decembru 1912. izabrano 129 ljevičara (bez kadeta), protiv kojih je krajnja desnica postavila 185 svojih poslanika, među njima 49 svećenika. Zbog toga su četvrtu dumu i prozvali »popovskom«. Oktobristi su imali 99 zastupnika i bili najjača stranka. Vanjski je politički razlozi potaknuli, da izgradi nacionalistički i panslavenski program i tako desničarima osigura većinu.

Kokovcev je namislio, da na osnovi oktobarskoga manifesta mirnim razvitkom izmijeni i uredi državnu upravu i pravne odnose. Po svojim je nazorima bio protivnik Stolipinove politike, koja nije prezala ni pred državnim udarima. Reakcionari su se oslanjali na Makarova, utjecajnoga ministra unutrašnjih poslova, koji se nije osvrtao na narodno nezadovoljstvo i ogorčenje, ma da nije bilo sumnje, da se nakupilo zbog nepopustljivoga vladinog pritiska i nametanja. Na vladu se i njen birokratizam žestoko oborili i »oktobristi«, iako su joj bili blizu. Nezadovoljni su bili i seljaci, kojima Stolipinova agrarna reforma nije donijela gotovo nikakvih olakšica. Vladu je zavarala unutrašnja nesloga revolucionarnih grupa, pa je držala, da prevratnici nisu neka naročita politička opasnost. Međutim je jačalo ekstremno Lenjinovo krilo, koje se čvrsto povezalo i bezobzirnom i požrtvovnom djelatnošću poticalo na nepoštednu borbu. Kokovcev se zabrinuo zbog izvanjske politike pa nije opazio strašne unutrašnje opasnosti.

U Pragu se na početku godine 1912. sastao ljevičarski stranački kongres, na kome je sudjelovalo 25 Lenjinovih drugova. Tu su raskinuli sve odnose s drugim revolucionarnim udruženjima i proglasili se samostalnom strankom. Time se još više raspirila borba između nove boljševičke stranke i menjševika, koji su bili daleko brojniji. Organom je nove stranke bila »Pravda«, u kojoj je bar u prvo vrijeme još surađivao i Plehanov. Boljševici su odlučili, da će se i pored svih teškoća boriti na novim izborima, da dobiju svoje predstavnike u četvrtoj narodnoj skupštini. Čvrsta im je organizacija omogućila, da se istaknu u šest industrijskih gubernija. Menjševici su dobili sedam poslanika, najviše iz kavkaskoga kraja, a među njima je bio najznačajniji Čheidze. Svoj su stranački kongres održali u Beču u mjesecu avgustu 1912, na kome je sudjelovao i Trockij. Sa svojim se pristašama približio menjševičkom »avgustovskom bloku«, da sjedini radnički pokret, koji je oslabio zbog nesloge i razdora. »Avgustovski blok« je izradio svoj program, koji je tražio slobodu zborovanja, govora, udruživanja i štrajka, a u neku je ruku priznao i konstitucionalnu monarhiju.

Boljševici su se zauzeli za osmosatni rad, oduzimanje plemićke zemlje bez naknade i »demokratsku republiku«, ali valja spomenuti, da su se o njenoj izgradnji u »diktaturu proletarijata« mišljenja vrlo razilazila. Nejasna su bila i sva određenja, koja su se odnosila na

228. od 267 stranica

seljake i njihov gospodarski i politički položaj. Dok su tako boljševici tražili revoluciju - potpun prevrat svih dotadašnjih gospodarskih, društvenih i političkih odnosa - zadovoljili se menjševici širokim reformama i nekom nagodbom s konstitucionalnom monarhijom. Trockij se sa svojom grupom pridružio »avgustovskom bloku«, da ojača udarnu snagu radničkoga pokreta, ali se u svom programu potpuno podudarao s boljševicima.

U godinama se 1912. i 1913. razmahali radnički štrajkovi, što je bio i dovoljno jasan znak, da široke narodne mase nisu zadovoljne, da su protiv poretka i careve vlasti. Ma koliko ti ustanci i izricali ekonomske zahtjeve, pridali bi im boljševici svagda i oštro, nepomirljivo političko obilježje, pa su konačno menjševici odustali od štrajkova, što više, još ih pobijali. Vlada nije zbog radosti, što su radnici nesložni, gotovo niti primijetila, da su ti nemiri postajali sve nepopustljiviji, sve ogorčeniji, da su pretegnule revolucionarne struje, koje su jurnule prema svjetskoj revoluciji. Krajnja se desnica pouzdavala, da će nacionalnom mišlju i panslavenstvom obuzdati prevratničke sile, koje su potkopavale istrošene temelje staroga ruskog carstva i gurale tu preživjelu ustanovu u propast.

Ruska vanjska politika od mira s Japanom do Svjetskoga rata. — Slom je carske vojske na Dalekom Istoku potresao ruski ugled u inozemstvu, a teški su unutrašnji nemiri i opća nemoć toga rastrojenog diva bili jasan dokaz, da nije ni jak ni pouzdan saveznik. Rusija sad nije mogla ni pomišljati na neku odlučniju politiku na Istoku protiv Japana, a nije imala ni sredstava, da prodire u središnju Aziju. Ta je slabost imala i svojih dobrih strana: premostile se rusko-engleske protivnosti, čemu je mnogo pridonijela i Francuska, otkada se 1904. nagodila s Engleskom o Africi. Japanska je opasnost i nadalje ostala, što najbolje dokazuje izgradnja amurske željeznice. Napetost je ipak popustila, kad se Kokovcev sastao s markizom Itom u Harbinu (1909), gdje je neki Korejac umorio japanskog državnika. Pregovori su se kasnije nastavili, pa je 4. jula 1910. sklopljen rusko-japanski ugovor.

Odnosi su prema Njemačkoj bili napeti još prije rata s Japanom, osobito zbog bagdadske željeznice i različnoga shvaćanja, da li Tursku treba pridići ili još više oslabiti. Ti sporovi nisu po svojoj, prirodi bili preteški, mogli se lako izgladiti, ali kako nitko nije popuštao, to su se sve više produbljivali, pa se Rusija približila Engleskoj. Francuska je već od godine 1904, kad je sklopila savez s Rusijom i posve izmijenila međudržavne odnose, nastojala da sprijatelji Englesku i Rusiju, dok se njemački car Vilim II nadao, da će poslije Delcasséova pada potaknuti njemačko-rusko-francuski sporazum. Iako je novi francuski ministar predsjednik Rouvier bio za mir, propala je zamisao njemačkoga cara o tom kontinentalnom bloku, koji bi bio uperen protiv Engleske. Vilim II se u oktobaru 1904. i julu 1905. obratio osobno Nikoli II mimoišavši njemačko poslanstvo u Petrogradu, ali je ruski car predao čitavo pitanje svojim ministrima, iako je bio »samoderžec«. Kako je Vilim II nepromišljeno izrekao svoj sud o ruskim ministrima, to je razumljivo, što ga nisu voljeli. Da pod svaku cijenu spriječi »trojni savez«, odlučio se Vilim II da pohodi ruskoga cara, iako taj susret nije bio dovoljno diplomatski spremljen. Oba se cara sastala na finskim hridima kod otoka Björkea u julu 1905. Vilim je predložio, da se obnovi ugovor o međusobnom osiguranju, po kome bi obje države pritekle jedna drugoj u pomoć sa svim svojim sredstvima, ako bi na bilo koju napala neka treća evropska sila. Ruski je car tražio, da takvom savezu pristupi i Francuska, a Vilim II je pristao, da se pozove, ali tek poslije potpisa rusko-njemačkog ugovora. Njemačka bi time dobila ruska pomoć, dok Rusija ne bi imala naročite koristi.

229. od 267 stranica

Nikola je konačno odustao od svoga zahtjeva, da savezu odmah pristupi i Francuska, pa su oba cara sklopila ugovor. »Tako je jutro 24. jula 1905. kod Björkea prekretnica u evropskoj historiji«, napisao je Vilim II Bülowu. Ali se prevario. Osim nedovoljne diplomatske pripreme smetao je i pravni oblik čitava dogovora, tako da je ugovor bio državno-pravno bez ikakva značenja. Bülow je upozorio, da bi kod engleskoga napada na Njemačku ruska pomoć u Evropi bila neznatna, ali Rusi se u Aziji, osobito u Indiji, nisu ni na što obvezali. U drugu se ruku Witte i Lamsdorff bojali, da će Francuska otpasti, iako ju je član IV izrijekom pozvao, da se priključi ugovoru. Ta je bojazan bila opravdana, jer je između Njemačke i Francuske bio spor zbog Elzasa i Lotaringije. Witte je i dobio francuski zajam, dvije i po milijarde, samo pod tim uvjetom, da će u marokanskom sporu biti protiv Njemačke. Godine su 1906. zaključile Rusija i Francuska i vojničku konvenciju, koja se podudarala s engleskom politikom.

Ugovor je u Björkeu izgubio vrijednost, kad ga Francuska nije odobrila. Štoviše, kao da se i Rusija predomislila, jer je Engleska pomalo napuštala svoju dotadašnju neprijateljsku politiku. Tome je razvitku međunarodnih odnosa mnogo pridonijelo i njemačko držanje prema Turskoj; a osobito i njen plan o bagdadskoj željeznici. Rusija se i Engleska sve više približavale, kako su to željeli i mnogi vrlo utjecajni engleski publicisti. Uskoro su započeli i službeni pregovori, koje je vodio Izvolskij, ministar vanjskih poslova, i engleski poslanik Nicolson, pouzdanik britanskog kralja Edvarda VII Englesko-ruski ugovor od 31. avgusta 1907. podijelio je Perziju u tri zone, od kojih je sjeverna s Teheranom podređena Rusiji, južna Engleskoj, dok je središnja ostala neutralna. Mladi je perzijski parlament uzalud protestirao, a apsolutistički ga je šah raspustio, pri čemu mu je pomogla ruska posada u Teheranu. Druga se točka u tom ugovoru odnosila na Afganistan, gdje je Rusija priznala engleski utjecaj, i to toliko, da se i ruski službeni saobraćaj s emirom vodio preko Londona. Konačno se u. tom ugovoru utvrdilo, da će Tibet dobiti svoju samostalnost. Put je britanskoga kralja Edvarda VII u Reval objavio svijetu, da postoji »trojni savez«. Engleska je konačno uredila svoje sporove s Francuskom u Africi i s Rusijom u Aziji.

U to su napeto doba zasjedale u Haagu 44 države na drugoj konferenciji (od juna do oktobra 1907). Zastupnici su pojedinih država nastojali, da zaštite svoje interese i da oštete svoje protivnike. Rusija je bila protiv razoružanja, jer je htjela podići svoju vojničku moć, koja je stradala 1905.

Nasuprot je osamljenoj Njemačkoj i njenim političkim zahtjevima sad bila Rusija, koja je uredila svoje odnose sa svim većim silama, pače i s Japanom. Rusko je carstvo toliko izmijenilo svoje držanje prema Engleskoj, da je Izvolskij predložio (1908), da se rusko-francuska vojna konvencija proširi, a ponudio je, da bi za englesko-njemačkoga rata Rusija mobilizirala svoju vojsku. Ipak je i među tim silama bilo još neriješenih pitanja. Doduše, popustila je englesko-ruska napetost u Aziji, ali je ostalo pitanje »Zlatnoga Roga«. Na svom su sastanku u Revalu (u junu 1908) raspravljali Edvard VII i Nikola II o Turskoj, koju je štitila Njemačka. Engleska je imala Egipat i Cipar, pa je pristala, da Rusiji pripadne Carigrad, to više, što bi i ona dobila južni dio azijske Turske, u kojoj su nastavali Arapi, a to će reći, kopnenu vezu Kairo-Kalkuta. Obje su sile stoga zatražile od Turske, da provede reforme u Makedoniji, gdje su izbili nemiri, i ujedno protestirale protiv namjera austro-ugarske vlade, da izgradi željeznicu do Soluna. Taj je korak pozdravila i Italija, koja se bojala,, da će Dvojna monarhija pretegnuti na Balkanu. Svi su ti postupci bili i protiv njemačkoga utjecaja u Turskoj

230. od 267 stranica

i protiv njena nadiranja na Istok. Mladoturski je pokret pregnuo, da ojača zemlju i ukloni korumpiranu vladu, pa je primorao sultana, da obnovi ustav, koji je ukinuo 1876. Sad bi i Bugarska, Bosna i Hercegovina morale birati poslanike u turski parlament i prihvatiti njegove zaključke, jer su još formalno pripadale Turskom carstvu. Austrijski je ministar vanjskih poslova Aehrenthal, bivši poslanik na ruskom dvoru, dobro poznavao neke utjecajne ljude u Petrogradu i držao, da je sad najpovoljniji čas, da sjedini Bosnu i Hercegovinu s Austro-ugarskom monarhijom. Ferdinand bugarski proglasio je potpunu nezavisnost svoje države.

Rusija se živo zanimala za sve te događaje na Balkanu, gdje je imala važnih pozicija, koje se nije smjelo povrijediti. Izvolskij (od 1906-1910) sastao se u Buchlauu u Moravskoj s barunom von Aehrenthalom i dopustio, da Austrougarska monarhija anektira obje pokrajine, ako pristane, da ruski ratni brodovi smiju prolaziti morskim tjesnacima (16. septembra 1908) Franjo Josip I objavio je 5. oktobra aneksiju Bosne i Hercegovine, a istoga je dana Ferdinand proglasio samostalnost Bugarske i sam uzeo carski naslov. Srbija se zbog te promjene političkih odnosa ogorčila i stala se spremati na rat. Rusija se nije mogla umiješati, iako je i po shvaćanju novoslavenskog pokreta, što su ga osnovali knez Evgenij Trubeckoj, Miljukov i drugi, bila zaštitnica svih slavenskih naroda. Kako je bila vezana, nije mogla izraditi ni naknade Srbiji i Crnoj Gori. Berlin se sve više povodio za bečkom politikom pa je utjecao na petrogradsku vladu i potisnuo pomisao na rat, koja se javila u nekim krugovima. Ruski je ministarski savjet u martu 1909. povrh toga razabrao, da Rusija još nije dovoljno vojnički spremna. U februaru je 1909. čitavo pitanje riješeno neposrednim pregovorima s Turskom, jer je Aehrenthal načelno odbio prijedlog ruskoga ministra vanjskih poslova, da se sazove konferencija. Ruskom su diplomatskom pomoći završeni i bugarsko-turski pregovori (10. marta). Izvolskij je izgubio igru, njegovom se akcijom okoristili drugi, a sam nije dobio ništa. Rusija je već 1881. potajno pristala, da Austrija anektira obje turske pokrajine, ako za uzvrat pristane, da ruski ratni brodovi smiju ploviti morskim tjesnacima. Aehrenthal je sad zaprijetio Izvolskomu, da će objaviti tajni ugovor, što bi Rusiji bilo vrlo neugodno. Značajno je, što i Francuska nije poduprla rusku balkansku politiku; bit će stoga, što se ponadala, da će svojim popuštanjem privući i Austriju, kao što je privukla Italiju i odbila je od saveza s Njemačkom. Izvolskij se razočarao, »srdačna antanta« nije bila tako čvrsta, kao što se mislilo. Naročito mu je bilo teško, što je morao napustiti Srbiju i savjetovati njenoj vladi, da prizna novo stanje na Balkanu. I opet se pokazalo, da u evropskoj politici vrijedi stvarna vojnička sila, da odlučuje jači, pa makar njegovo pravo i bilo neosnovano, a to je moralo poučiti i Rusiju, koja je ušla u evropsku politiku pokasno, kad su već uglavnom bili ocrtani pravci gospodarskih i političkih utjecaja velikih sila. Taj je neuspjeh u vanjskoj politici ojačao desničarske stranke u dumi, koje su podupirale vladu. Svi su željeli, da se vojska što prije spremi, da se organizira i naoruža, kako carstvo ne bi i drugi put bilo prisiljeno, da sramotno uzmakne i napusti svoju misiju. Gučkov je kao predsjednik komisije za narodnu obranu oštro napao sve mane i propuste u vojsci, bio je toliko neustrašiv, da je spomenuo imena svih nesposobnih zapovjednika, među kojima je bilo i velikih knezova (u govorima 6. i 9. juna 1908). Gučkov i Suhomlinov, ministar rata, radili su odsada zajedno, a zdušno su ih podupirali desničarski i liberalni zastupnici treće i četvrte dume. Dotadašnju su nesređenu djelatnost različnih zapovjedništava i upravnih ustanova u vojsci uklonili time, što su vrhovnu upravu, vojno vodstvo i glavni stožer podredili ministru rata, što je spriječilo, da se u vojna pitanja upleću mogućnici. I kao

231. od 267 stranica

što se promijenilo vodstvo i uprava, tako su promijenili i časnički zbor, vojne jedinice, školovanje i mobilizaciju. Službu su dobrovoljcima produljili na godinu i devet mjeseci, mirnodopsku silu povisili na 2,300.000 ljudi i svake godine uzimali 580.000 novaka. Vojna je obveza trajala do 43. godine. Osnovali su šest novih armijskih korpusa, pa ih je sad u svemu bilo 37. Uzakonjena je trogodišnja odnosno četverogodišnja služba, koju su uveli već 1906, mjesto petogodišnje, kako je odredio zakon iz godine 1874. Novi je vojni zakon izašao 6. jula 1912, a dopunili su ga zakonom o pučkom ustanku, koji su odijelili od boračkih armija. U ratu je Rusija mogla podići 8 milijuna vojnika. U mornarici je trebalo još temeljitijih promjena, jer je bila zapuštena, a trebalo je naknaditi i gubitke u japanskom ratu, i to ne samo brodove, nego i posadu. To su bili osobito veliki izdaci, a živo se raspravljalo i o značenju mornarice uz kopnenu vojsku.

Iako je u golemom ruskom prostoru bilo mnoštvo naroda, iako su neki bili potpuno neobrazovani, pa je bilo i različno vrijednih vojnih jedinica i vrsta oružja, bila je carska vojska poslije tih reforma jak protivnik u početku svjetskoga rata, i to ne samo zbog velikoga broja svojih vojnika.

Tim je naporom i preustrojstvom svoje vojske Rusija i opet mogla osvojiti ono značenje u svjetskoj politici, koje je izgubila poslije rata s Japanom. Diplomatska se igra u predvečerje Svjetskog rata nastavila. Aehrenthalova je politika na Balkanu još više odbila Italiju, koja je i onako protiv svoje volje ušla u trojni savez. Kad se 22. oktobra 1909. Nikola II sastao s Viktorom Emanuelom u Racconigiu, dogovorili se, da će Rusija prema nacionalnom načelu poduprijeti talijanske interese na Balkanu i braniti ih od napadaja svake treće sile. Ruski je car ujedno pristao, da ne će protestirati, što je Italija stekla Tripolis i Cirenaiku, ako rimska vlada pomogne Rusiji u njenu zahtjevu o morskim tjesnacima. Bethmann-Hollweg, novi njemački kancelar poslije Bülowa (u julu 1909), preuzeo je državne poslove u najteže doba.

Ni smrt engleskoga kralja (7. maja 1910) nije ni ukoliko izmijenila englesko-njemačke odnose. Rusija je živa poradila na Balkanu i još u decembru 1909. zaključila vojničku konvenciju s Bugarskom, Rusija je utjecala i na Beograd, pa je Srbija u februaru 1912. sklopila tajni ugovor s Bugarskom, kome je pridošla i tajna vojnička konvencija protiv Turske i Austrije.

Car Vilim II, koji bi rado odvukao Rusiju od Engleske, pristao je, da podupre njen zahtjev o slobodnoj plovidbi morskim tjesnacima, ali pod uvjetom, da se odrekne Engleske. Nikola nije pristao, pa je prijedlog njemačkoga cara propao (1909). Međutim je careva inicijativa prihvatila nit, koja se nije potpuno prekinula, naročito kad je Ministarstvo vanjskih poslova preuzeo Sazonov. Tako je ruski car došao 4. i 5. novembra u Potsdam, gdje su se oba cara složila, da Rusija ne će prigovarati bagdadskoj željeznici, ako Njemačka prepusti sjevernu Perziju ruskom gospodarskom utjecaju. I Rusija će izgraditi željeznicu od Teherana do Bagdada, i to samo na perzijskom području. Pored toga se dogovorili, da će podržavati status quo, naročito na Balkanu, što je i onako odgovaralo sporazumu s Italijom u Racconigiu. Taj su sporazum potpisali 19. avgusta 1911. u Petrogradu, ali su Rusi potvrdili samo dogovor o bagdadskoj željeznici, dok su odbili obvezu, da će održavati status quo. Bagdadska je željeznica, koju je preuzela »Njemačka banka«, bila naročito kamen smutnje - Englezi su smatrali sva njemačka nastojanja na Istoku kao dovoljan razlog za rat. Prema tome se činilo, da je njemačko-ruski sporazum politički vrlo važan, iako kao pisani dokument nije potpuno

232. od 267 stranica

prihvatio usmenoga dogovora obaju vladara. Ipak treba priznati, da baš te razlike između samoga akta i usmenoga sporazuma najbolje dokazuju, da novo zbliženje obiju država nije bilo ni trajno ni srdačno. Nemir je zahvatio čitav svijet, redali se uzbudljivi događaji i zamagljivali politički horizont, čemu je mnogo pridonijela marokanska kriza u godini 1911. i savezi balkanskih država, koje se sad u svojoj politici oslonile na Rusiju. Kiderlen-Wächter je u svojoj afričkoj politici pošao predaleko, što je izazvalo Englesku, da mobilizira svoju flotu. Njemačka je morala uzmaknuti, nije postigla ništa, naprotiv, svojim je zahtjevima jasno pokazala, da će u zgodnoj prilici povesti krvavo kolo, da proširi svoju vlast. Taj je postupak odbio i Rusiju, postala je nepovjerljiva i nije se htjela ničim vezati. Još se suzdržavala, nije se konačno odlučila, kad su joj glavni stožeri zapadnih velikih sila predložili ratne planove protiv Njemačke. Izvolskij, ruski poslanik u Parizu, živo se zauzeo za što tješnju suradnju s Francuskom, pri čemu mu je iskreno pomagao Poincaré, ministar vanjskih poslova (od 1912). U godini 1911. doveo je talijansko-turski rat Njemačku u grdnu nepriliku: kako je bila u dobrim odnosima i s Turskom i s Italijom, nije mogla podupirati ni jednu, a da se ne zamjeri drugoj. Zbog toga je oslabio njen utjecaj u Turskoj, što je donekle naknadila flotnim sporazumom s Italijom, čime se proširio obnovljen trojni savez (u decembru 1912).

Tako je konačno došao red i na Tursku. Balkanski su savezi poslije turskoga poraza u ratu za Tripolis postali politički vrlo važni i aktualni. Srpsko-bugarski se ugovor nije odnosio samo na Makedoniju, gdje su obje države prepustile Rusiji, da presudi granice, o kojima se nisu mogle složiti, nego je sprečavao i neku veliku silu, da se umiješa u balkanske odnose - što je bilo upereno protiv Austrije. Bugarsko-grčki i srpsko-crnogorski su ugovori upotpunili balkanski savezni sistem protiv Turske. Poincaré se isprva također htio umiješati u balkansko pitanje. Ali je konačno ipak izjavio Izvolskomu, i to poslije njegova izvještaja 7. novembra 1912, da je Francuska spremna, da zahvati i aktivno, »ako bi teritorijalna austrijska osvajanja poremetila obću evropsku ravnotežu, a time povrijedila i specialne francuske interese«. Izvolskij je potaknuo Poincaréa, da se o balkanskom pitanju slože Rusija, Francuska i Engleska. Austrija je u polovini mjeseca avgusta 1912. upravila notu velikim silama i predložila, da zbog sve veće napetosti na Balkanu zajedno osiguraju tadašnje granice i mir. Već je buknuo i Prvi balkanski rat, ali odluke o tom prijedlogu nije bilo. Kršćanske su balkanske države mobilizirale 30. septembra, a 1. oktobra i Turska. Zajednički je napadaj Srba, Bugara, Crnogoraca i Grka (1912/1913) ubrzo slomio turski otpor. Ni sada nije Njemačka mogla priskočiti u pomoć Turskoj, s kojom je bila vezana i politički i gospodarski. Uspjesi su protiv Turaka ojačali srpske nacionalne težnje, što je bilo opasno po Austriju. Stoga su se obje srednjoevropske sile zauzele, da se održi status quo na Balkanu. Engleska se zadovoljila, što je oslabio njemački ugled i utjecaj, Rusija se zabrinula zbog bugarskoga napredovanja prema Carigradu, a Francuska nije imala nikakva razloga, da se umiješa u balkanska razračunavanja. Njemačka je sa svoje strane utjecala na Austriju, da se suzdrži i ne napadne kršćanske države, koje su oslobađale svoje sunarodnjake iz vjekovnoga turskoga ropstva. Time se spriječilo, da ne plane opći svjetski rat već te godine. Kad je Sazonov u jesen 1912. boravio u Engleskoj, izjavio je Grey, da će britanska flota uništiti njemačku mornaricu, a Poincaré je upozorio već i prije na vojničke pripreme zapadnih velikih sila.

Vojnički je slom u balkanskom ratu smanjio na londonskim preliminarnim pregovorima (maj 1913) evropsko područje Osmanlijskoga carstva na 20-40 km širok pojas

233. od 267 stranica

oko Mramornoga mora. Međutim mira nije bilo, nesložni se pobjednici zaratili, kako se to moglo i slutiti još prije napadaja na Tursku, jer su već u saveznom ugovoru izabrali ruskoga cara, da im bude mirovni sudac, ako bi nastao spor oko novih granica u Makedoniji. Srbija nije Bugarskoj odobrila ona područja, koja bi joj pripala po tajnom ugovoru, i to stoga, što joj je svojom vojskom pomogla, da izvrši ratni zadatak, iako nije bila obvezana. Ruski se car obratio srpskom i bugarskom kralju (8. juna), da spriječi rat, koji bi oslabio slavensku solidarnost i ugrozio evropski mir. Pri tome se izričito pozvao na svoje ugovorom zajamčeno pravo: da »odluči u svim sporovima«.

Još prije nego su balkanske države sklopile mir s Turskom, izbili su sukobi na grčko-bugarskoj demarkacionoj liniji, a onda u Solunu i na srpskoj granici. Drugi se balkanski rat započeo 30. juna, a trajao je do 10. avgusta 1913, kad su Srbija, Crna Gora, Grčka i Rumunjska svladale Bugarsku. Sukobom se bivših saveznika okoristila i Turska, koja je osvojila Drinopolje i malo područje na desnoj obali Marice, što joj je i ostalo londonskim mirom. Mirom se u Bukureštu (10. avgusta 1913) Bugarska morala odreći Makedonije, Srbija je dobila sve krajeve do Bitolja, a Rumunjska južnu Dobrudžu. Austrija se nadala, da će u Drugom balkanskom ratu pobijediti Bugarska, pa je još u posljednjem času htjela zaustaviti srpski nalet. Znala je dobro, da će Srbija poslije pobjede nad Bugarskom još snažnije zatražiti Bosnu i Hercegovinu. Da odbije Srbiju od mora, zaključila je konferencija evropskih velikih sila već kod mirovnih vijećanja u Londonu poslije Prvoga balkanskoga rata, da će Albaniju učiniti samostalnom kneževinom, iako je Srbija računala, da će dobiti to čitavo područje. Albanskim je knezom postao princ Vilim Wied. Kako je to ipak bio neki izlaz - jer su Albaniju tražile i Austrija i Italija - to je Rusija prihvatila takvo rješenje. Zaključak je londonske poslaničke konferencije o osnivanju Albanije i zahtjev, da Srbija iz toga područja odazove svoje čete, saopćila Austrija beogradskoj vladi ultimatumom 18. oktobra 1913. Srbija se morala pokoriti. Kako li ju je taj postupak morao ogorčiti, kako li je morala zamrziti zemlju, koja je već godinama i godinama stezala njen nacionalni razvitak i ometala je, da se sjedini s Crnom Gorom? Rusija i Engleska nisu odobrile austrijski samovoljni i bezobzirni ultimatum, ali je Njemačka i nadalje podupirala balkansku politiku svoga saveznika, nije se osvrtala na rumunjski savjet, jer joj je Dvojna monarhija bila jedina potpora, koja joj je preostala, jedini drug, s kojim, je mogla računati.

Na Balkanu je poslije drugoga rata oslabio ruski utjecaj, jer je Bugarska i nadalje ostala neprijateljem Srbiji, pa se približila Austriji, dok se Srbija i nadalje oslanjala na Rusiju. Turska se sad sve više stala približavati Njemačkoj, pa je pozvala njemačke časnike, da reorganiziraju njenu vojsku. Njemačke je časnike vodio general Liman von Sanders, koji je ujedno preuzeo zapovjedništvo armijskog korpusa u Carigradu. Rusija je oštro prigovorila, što su njemački časnici preuzeli vodstvo u turskoj vojsci, ali Njemačka je odgovorila umirljivo, zanijekala je bilo kakvo političko značenje vojničke misije, što je potvrdila i Turska. Liman je napustio zapovjedništvo I armijskoga korpusa u Carigradu, a time i zapovjedništvo morskih tjesnaca, i ostao samo nadzornikom turske vojske (u januaru 1914). Rusija je svojim zahtjevima pritisnula Tursku, jer joj je reorganizacija turske vojske smetala, da provede svoje namjere na morskim tjesnacima. Vrlo je značajno, što se Rusiji pridružila i Engleska, i što je imenovan engleski admiral, da preuredi tursku flotu. Nezadovoljstvo se Rusije i zapadnih sila povećalo, kad je Turska kupila dvije njemačke krstarice »Moltke« i »Göben«. Odnosi su između Rusije i

234. od 267 stranica

Njemačke posve ohladnjeli, a ni pregovori obiju vladara u Baltischportu (4-6. jula 1912) nisu bili naročito uspješni. Rusija se sve više oslanjala na zapadne sile, u stvari je već postojala prava ententa u troje. Iako još do septembra 1914. nije bilo obvezatnog ugovora, vršile se sve vojne pripreme kao po dogovoru. Poincaré je tražio rusko naoružanje, a i sama je Francuska uvela trogodišnju službu u vojsci, čime je pojačala svoju ratnu pripravnost. Rusiji je pozajmila dvije milijarde franaka, da izgradi strategijske željeznice, osobito u zapadnim područjima. Suhomlinov je tu pojačao i stalne posade. Svojom je djelatnošću spremio vojsku i flotu i bio tvrdo uvjeren, da je dovoljno jaka ne samo za obranu, nego i za navalu. Francuski je general Joffre došao u Rusiju, gdje je proučio sve vojne potrebe i naročito željeznice. I Srbija je dobila francuski zajam, jer se priključila velikim silama, koje su računale, da će Njemačka i Austrija potaknuti odlučno pitanje, što će izazvati rat. Suhomlinov i Sazonov su vodili vojničku stranku, dok je ministar predsjednik. Kokovcev tražio mirno rješenje svih sporova. U Petrogradu su se bojali njemačke mornarice i iskrcavanja njemačkih četa na baltičkim obalama.

Politički bi se položaj na Balkanu iz temelja izmijenio, da je Sazonov u avgustu 1914. prihvatio turski prijedlog o savezu. Držao je, da bi taj savez donio premalo koristi, odteretio bi doduše frontu, ali bi odgodio ostvarenje ruskih-težnja na morskim tjesnacima, što se nije podudaralo ni s ruskom politikom na Balkanu ni s njenim životnim potrebama. Sazonov je odbio turski prijedlog, koji mu je dostavio Giers, ruski poslanik u Carigradu. Turska se sad posve pridružila Njemačkoj i Austriji. Međutim nije obnovljen, ni stari balkanski savez, iako su pokušali, da izglade makedonski spor. Bugarska je u samom Svjetskom ratu (6. septembra 1915) pristupila objema njemačkim silama.

Rusija i Francuska trudile se, da svoj sporazum s Engleskom pretvore u pravi savez, ali je kralj Đuro za svoga boravka u Parizu u proljeće 1914. odbio ponudu. Nije se htio vezati pisanim dokumentom i tako unaprijed odrediti englesko držanje u budućem evropskom i svjetskom sukobu. Možda ga je na to potaknulo, što bi taj ugovor morao odobriti i parlament, pa bi ga opozicija napala. Ipak su za boravka engleskoga kralja u Parizu raspravljali o svim pojedinostima, ako se mir ne bi mogao održati. Pohod je engleske flote Kronstadtu u junu 1914. pokazao, da su političke veze između zapadnih sila i Rusije vrlo čvrste i trajne.

Englesko-njemački pregovori nisu donijeli nikakva konačna rješenja, jer su uporedni francusko-engleski dogovori privukli i Rusiju i tako ojačali blok, koji će u ratu ukliještiti Njemačku i Austriju. I zaista nije preostalo drugo, nego da njemačka vlada, iako pod silu i kao nekom sudbinskom predanošću, podupire preveliku aktivnost habsburške monarhije, koje ispadi nisu nikako bili u skladu s njenom unutrašnjom slabošću.

Miroljubivi je i trijezni Kokovcev pao u januaru 1914, kad je svu vlast prigrabila vojnička stranka, što je bilo po volji Francuskoj, njenom predsjedniku Poincaréu (od januara 1913) i Delcasséu, koji se i opet prihvatio politike. Obje su sile naoružavale Srbiju i pomagale je novcem, kako bi je spremile za rat. Kad je 28. juna 1914. ubijen nadvojvoda-nasljednik, bio je opći politički položaj takav, da se nije mogao spriječiti rat, koji je zahvatio gotovo čitav svijet. Uoče li se težnje svih država za što većim gospodarskim utjecajem, politička napetost, stari neriješeni računi, borba za prevlast i opstanak, napori tako reći čitava kontinenta, da se dohvati topla mora - bit će jasno, da je bio uzaludan trud, da se sukob ograniči.

I posve je neupućenima bilo jasno, da Rusija ne će napustiti Srbije, ako bi Austrija

235. od 267 stranica

pretjerala svoje zahtjeve. Bečka se vlada stoga morala sporazumjeti s Njemačkom, da dobije njenu potporu. Grof Hoyos se vratio iz Berlina i javio svojoj vladi, da je Njemačka u svakoj prilici uz Austriju. Međutim njemačka vlada nije pravo vjerovala, da će Rusija ući u rat, da podupre Srbiju. Veliki je knez Nikolaj Nikolajevič, carev stric, bio na čelu ratničke stranke, a pomagao mu je i francuski poslanik Paleologue. Već je u polovini mjeseca jula ruska vlada bila nacistu, da će se zauzeti za Srbiju, ako bi austrijski zahtjevi bili uvredljivi i tražili, da se beogradska vlada ponizi. To je stajalište i razumljivo, jer bi Rusija inače izgubila svaki utjecaj na Balkanu. Ruska je štampa donosila posve otvoreno bojovne članke, a vlada je slala ratni materijal u Srbiju. Ozbiljnost je političkoga položaja podcrtala i Sazonovljeva predstavka bečkoj vladi (22. jula), koju je upozorio, da se rusko stajalište posve podudara s francuskim i engleskim.

Habsburška je monarhija predugo čekala, vrijeme je odmicalo, a odlučnoga čina nije bilo. Utisak je sarajevskog atentata stao već blijediti, austrijska se politika nije okoristila neposrednom reakcijom javnoga mišljenja, oštru je moralnu osudu već zamijenio hladan politički račun. Možda bi se u vrijeme, kad je ubojstvo još bilo svima u pameti, suspregla i Rusija. Ma koliko grubo Austrija i postupala, moralo bi slavensko carstvo popustiti, jer bi ga primoralo javno mišljenje u čitavom svijetu. Ali je Austrija čekala, dok Poincaré otputuje u Petrograd, kamo je krenuo s Vivianijem 15. jula. Tad se još ni u Berlinu nije pravo znalo, što Austrija namjerava. Njemačka je vlada upozorila Beč, da drži mjeru, ali to kao da nije koristilo: navečer je 23. jula Austrija upravila svoj ultimatum Srbiji.

Premda rezak ultimativan ton i teški, upravo uvredljivi zahtjevi austrijske note nisu jedinstven i osamljen dokument u međunarodnom diplomatskom saobraćaju, morao je izbiti rat, jer se čvor evropske politike nije mogao rasplesti, nego samo rasjeći. Koliko je Austrija krivo oderala politički položaj, koliko su u njoj pretegnuli utjecaji vojničkih krugova i glavnoga stožera, najbolje osvjetljuje činjenica, što su Bethmann-Hollweg i državni tajnik von Jagow izjavili austrijskom poslaniku grofu Szögyenyju, kad im je 22. jula u šest sati poslije podne predao prijepis ultimatuma, »da je preoštar i da nadilazi svoju svrhu«. Kad je austrijska vlada 23. jula u šest sati poslije podne, dakle odmah poslije Poincaréova i Vivianijeva odlaska iz Petrograda, predala svoju notu u Beogradu, bila je odluka već gotova. Rok je od 48 sati ipak bio suviše prekratak, iako se Srbija dotada nije mnogo trudila, da progoni svoje građane, koji su na bilo koji način sudjelovali u sarajevskom atentatu. Već drugoga se dana obratio nasljednik-regent Aleksandar Rusiji i zatražio pomoć. Rusko je ministarsko vijeće zaključilo, da će Srbiju poduprijeti i vojnički. Beogradska je vlada već 1. jula u službenom saopćenju srpskoga obavještajnog ureda izjavila, da su atentat počinili bosanski Srbi i zapitala: »Kako je moguće, da njemačka, austrijska i mađarska štampa uzima ovo nekvalifikovano djelo neuravnoteženih i duševno bolesnih ljudi kao povod, da optuži i napadne Srbiju?« I doista sva je teškoća bila u tome, što su atentat izvršili austrijski Srbi na austrijskom tlu, a to Beč nije htio uvidjeti, nego je optužio srpsku vladu. Austro-Ugarska nije imala ni pravno čvrsta uporišta za svoj postupak, jer nije imala dokaza, da su srpski državljani potaknuli sarajevski atentat. Sazonov je isprva pokušao da sklone Austriju, da produlji rok svome ultimatumu, a beogradskoj je vladi savjetovao, da izađe ususret austrijskim zahtjevima, ukoliko ne bi povrijedili srpski suverenitet. Ujedno je obećao i rusku vojničku pomoć. Srbija je predala svoj odgovor 25. jula u šest sati poslije podne, a sastavila ga

236. od 267 stranica

tako vješto, da se činilo, da u svim bitnijim točkama prihvaća austrijske ultimativne zahtjeve. Prije nego je predala odgovor, provela je mobilizaciju svoje vojske, a i Rusija je izvršila vojničke pripreme. Zna se međutim, da je i Austrija potiho učinila isto.

Grof Berchtold je o svemu obavještavao Njemačku, koja je kao i Engleska zatražila, da se produlji rok, naravno bez uspjeha, jer Conrad von Hötzendorf nije nikako popuštao, držao je, da je to najzgodnija prilika, da se obračuna, sa Srbijom. Austrijska je vlada propustila, da svoje postupke saopći i Italiji, kako bi to morala prema članu 7. ugovora o trojnom savezu. Da je obavijestila svoga drugog saveznika, držala bi čitava Evropa, da namjerava uzeti neka područja na Balkanu, a Ovako, kad se nije držala ugovora s Italijom o teritorijalnim promjenama, činilo se, da traži samo pravdu i odmazdu.

Bečka je vlada 25. jula prekinula diplomatske odnose s Beogradom. Različna su nastojanja, da se rat lokalizira, propala, ratna su raspoloženja i blokovi evropskih sila ugušili glas političkoga razbora i raspalili strasti, da se zasite klanjem i rušenjem. Rusija je već od prvoga časa smatrala, da je sukob između Austrije i Srbije evropsko pitanje, a tom se mišljenju pridružila i Francuska. Engleska je bila još neodlučna. Sazonov je odbio, da ograniči ratno razračunavanje, izjavio je, da je to »besmislica«, što je i razumljivo, jer se tad ne bi mogla umiješati i Rusija, a to bi oslabilo njen utjecaj na Balkanu. Srpski je nasljednik-regent 26. jula zamolio brzojavno rusku pomoć, a 28. je Austrija navijestila Srbiji rat. Rusija je morala zahvatiti, sva su posredovanja između 24. i 27. jula bila uzalud.

Zaključak je ruskoga ministarskoga vijeća od 24. jula ponešto neobičan, jer ne samo, što su tad odlučili, da će u austrijsko-srpskom ratu Rusija mobilizirati četiri jugozapadna vojna područja, nego i obje mornarice, pri čemu se nameće pitanje: kako bi baltička flota udarila na Austriju? Ministarsko se vijeće sastalo i 25. jula, kad je određeno, da se »provedu sve mjere, kako bi mobilizacija bila što brža«. Tom je vijećanju predsjedavao sam car. Još iste su večeri dobile sve trupe zapovijed, da pođu u svoja mobilizacijska mjesta, a ujedno je u čitavom carstvu proglašeno »ratno pripremno stanje«. Francuska se na sličan način spremala na rat. Ujutro 29. jula mobilizirano je trinaest jugozapadnih armijskih korpusa. Iz toga se razabira, da su se saveznici spremili, kako ih rat ne bi iznenadio. Nisu li pouzdano znali, da će se Njemačka pridružiti svome savezniku?

Kad je Austrija 28. jula navijestila Srbiji rat, politički se položaj još više zaoštrio i u neku ruku izmijenio. Kod evropskih se sila osjećalo, da su sad protiv Austrije, koja se i opet prenaglila - odbila je englesko posredovanje i neposredne pregovore s Rusijom. Toga je dana car Nikola II predložio njemačkom caru, da se čitav sukob iznese pred sud u Haagu, a u isto je vrijeme stigla u Petrograd poruka njemačkoga cara, koji se ponudio, da će posredovati između Rusije i Austrije. Državni je podtajnik von Jagow još 29. jula izjavio francuskom poslaniku, da se može pregovarati na osnovi srpskoga odgovora, ali je istoga dana Austrija već bombardirala Beograd.

Svi su ti pokušaji propali, a odbijen je i prijedlog engleskoga ministra Greyja (24. i 29. jula), da se sazove konferencija četiriju velikih sila: Njemačke, Engleske, Italije i Francuske, koje su u čitavom sukobu bile ponešto po strani. Njemačka je pristala, da Austrija zaposjedne Beograd, kako bi pritisnula Srbiju, da zaista ispuni ono, što je ponudila dunavskoj dvojnoj monarhiji. Tom se shvaćanju približio i Grey (29. jula). Bethmann-Hollweg je neposredno obavijestio Beč o londonskom stajalištu i tražio, da ga Austrija prihvati, dakle da Beograd

237. od 267 stranica

smatra kao neki zalog i da započne pregovore s Petrogradom, kako je to želio Sazonov (30. jula). Beč je i to odbio.

Von Moltke, šef glavnoga stožera, upozorio je već davno prije toga, da bi Njemačka lako zapala u neprilike, pa treba, da se potiho vojnički spremi. Savjetovao je i Conradu, da izvrši opću mobilizaciju. Posljednjega je dana u mjesecu julu službeno proglašena opća mobilizacija austrougarske i ruske vojske. Istoga je dana odgovorio austrijski, car Vilimu II, da je doznao za Greyjev posredovni prijedlog, kad je već stigla službena vijest, da je Rusija mobilizirala na austrijskoj granici. U svojoj je poruci pristao, da se njemački car zauzme, kako bi Nikola II obustavio mobilizaciju, a ujedno je spomenuo, da je Rusija odgovorna za sve. Sad, da je već odredio opću mobilizaciju pa ne može natrag, a rusko držanje da ne će spriječiti operacija protiv Srbije. »Ako bi Rusija i ovoga puta svojim zauzimanjem spasila Srbiju, imalo bi to teških posljedica u mojim zemljama.« Oko podneva su u Berlinu doznali, da je Rusija mobilizirala, našto je vlada objavila, »da prijeti ratna opasnost«. Njemačka je Rusiji upravila ultimatum s rokom od dvanaest sati, a Francuskoj s rokom od osam sati. Njemački je poslanik u Petrogradu grof Pourtalès izjavio o ponoći, da će Njemačka mobilizirati, ako Rusija ne obustavi svoju mobilizaciju. Budući da je Beč odbio Greyjev posrednički prijedlog, to je Sazonov s pravom računao na englesku pomoć. Tako su se fronte jasno ocrtale, još prije nego su vlade navijestile rat. Vojničke su stranke u svim zemljama točno znale, što hoće, a diplomacija je svojim pregovorima, ponudama i porukama prekrivala prave namjere i nastojala da svali odgovornost na druge.

Francuski je odgovor stigao 1. avgusta u 1 sat o podne, a značio je rat, koji je 3. avgusta u sedam sati poslije podne navijestio njemački poslanik u Parizu von Schoen. 1. avgusta u 1 sat o podne otposlala je njemačka vlada svoj navještaj rata Rusiji, a u 5 sati je car izdao službenu zapovijed, da se mobilizira njemačka vojska. Sat je prije toga mobilizirala i Francuska, koja je bila sigurna za svoju obalu, jer je Engleska obećala, da će zatvoriti Kanal za njemačke brodove. Kad je Njemačka 2. avgusta zatražila od Belgije, da 4. avgusta dopusti njemačkim trupama prolaz kroz njeno područje, navijestila je Engleska toga dana Njemačkoj rat. Austrija je tek 5. avgusta na njemački pritisak (4. avgusta) objavila Rusiji rat.

Ruska se diplomacija našla pred zadatkom, da ispita držanje balkanskih sila. Turska i Bugarska kao i Srbija i Crna Gora nisu se kolebale, znale su, na koju će stranu. Turska je prišla centralnim silama, jer su u Petrogradu, kako se sad slavenski zvala ruska prijestonica, odbili Enver-pašine ponude. Turci su već pred kraj oktobra bombardirali rusku obalu. Rusija nije mogla privući Bugarsku, jer je ova bila u sporu sa Srbijom, a Pašić nije nikako htio popustiti, iako je njegova zemlja bila u opasnosti. Car Ferdinand vezao se 6. septembra 1915. potajno s Njemačkom i Austrijom i pred kraj toga mjeseca mobilizirao bugarsku vojsku, da zaposjedne Makedoniju. U oktobaru je prekinuo diplomatske odnose s Rusijom. U Petrogradu su u diplomatskim i vojničkim krugovima bila različna mišljenja, da li će Rumunjska otvoreno pristupiti ententi ili ostati neutralna. Bukurešt je doduše ostao neutralan, ali je bio sklon Rusiji i propuštao ruske preselice u Srbiju, međutim nije dopustio, da centralne sile šalju pomoć Turskoj preko rumunjskoga područja. Rumunjska je 17. avgusta 1916. pristupila otvoreno ententi i 28. avgusta mobilizirala protiv Njemačke i Austrije. Za taj je svoji postupak odabrala čas, kad su centralne sile bile u najvećoj stisci.

Rusija tada nije željela, da se ententi priključi i Grčka - kojoj su zapadne sile, premda

238. od 267 stranica

neobvezatno, obećale Carigrad - jer je i sama težila, da dobije taj ključ Crnoga mora. Kako to nije išlo u račun Francuskoj i Engleskoj, to se otimale upornom ruskom pritisku, dokle su samo mogle. Kad je konačno Sazonov svojom spomenicom od 4. marta 1915. zatražio, da se zapadne sile odluče, tko će dobiti Carigrad, požurile se obje sile (8. i 12. marta) i priznale grad na Bosporu Rusiji, pri čemu je Engleska zatražila neku naknadu u Perziji.

Taj je ugovor bio od osobita značenja za Italiju, koja se sporazumjela s Rusijom i pobijala austrijsku balkansku politiku, a i inače bila u dobrim odnosima sa zapadnim velikim silama, premda je bila član »trojnoga saveza«. Obrambeni je karakter toga saveza formalno opravdavao ne samo Rumunjsku, nego i Italiju, što nisu ušle u rat kao saveznici centralnih sila, koje nisu bile napadnute, nego je naprotiv Njemačka prva navijestila rat. S Austrijom se Italija i onako nije slagala, i to jednako zbog balkanskoga pitanja kao i zbog iredente svoje manjine u dunavskoj monarhiji. Austrija je pored toga svojim samovoljnim postupkom na Balkanu povrijedila ugovor s Italijom i time je riješila svake obveze. Pa sve da je Italija i htjela, nije mogla poći protiv zapadnih sila, nije se zbog svoje dugačke obale mogla upustiti u rat protiv koalicije, u kojoj je bila i Engleska sa svojom moćnom flotom. U Njemačkoj su ispravno ocijenili tadašnje talijansko držanje. U drugu su ruku talijanske aspiracije na istočnu obalu Jadranskoga mora otežavale njen pristup ententi. Rusija se morala zauzeti za Srbiju, koja je također tražila izlaz na more, i tim se svojim zahtjevom ispriječila talijanskom presizanju na Balkanu. Francuska je posredovala, pa je konačno 26. aprila 1915. sklopljen londonski pakt, po kome je Italija dobila Dodekanez, Dalmaciju, Valonu i protektorat nad Albanijom. U polovini su mjeseca maja zaključile Rusija, Italija i Srbija vojničku konvenciju protiv Austro-Ugarske, kojoj je Italija 23. maja objavila rat.

Rusija u Svjetskom ratu. — Car je otpustio Kokovceva 31. januara (13. februara) 1914. i imenovao Goremikina ministrom predsjednikom, što je značilo, da se ojačao reakcionarni kurs u unutrašnjoj politici. Već tada se očekivalo, da će vlada okrnjiti parlamentarna prava. Ratna je stranka precijenila Suhomlinovo reformno nastojanje u ruskoj vojsci. Doduše je ministar rata učinio mnogo, ali je u svojoj posve vojničkoj obnovi zanemario duševni moment, nije se pobrinuo za borbeni moral širokih narodnih slojeva, koje je već zahvatio revolucionarni duh. Novi se vojnički poredak, istina, gradio na iskustvima iz japanskoga rata, ali je bilo još prerano, da se povede novi rat, prije nego se promjene dovoljno okušaju i utvrde i u vojsci i u mornarici. Ruska je vojna sila materijalno tako reći bila spremna, ali joj je nedostajalo borbena duha. Protiv Suhomlinova su započele različne intrige njegovih neprijatelja i zavidnika, ali tada još nije nitko ni slutio, da će taj, reformator ruske vojske iskusiti u petropavlovskoj tvrđavi, što znači vladarska zahvalnost.

Kako je vlada prikazala rat kao obranu narodnih interesa, to su ga odobrile sve stranke u dužni osim krajnjih ljevičara. Carev je manifest na početku rata istaknuo misao narodnoga jedinstva i unutrašnjega mira, a ratni je zanos potisnuo radnički pokret i njegovu socijalnu borbu. Radništvom je već tada posve zavladala nelegalna boljševička stranka, koje je vodstvo uglavnom bilo u inozemstvu. Boljševici se više nisu borili za demokraciju u Rusiji, nego za diktaturu proletarijata. Duhovnim je središtem te radikalno-revolucionarne stranke postao Krakov, gdje se naselio Lenjin. Rat je razdrobio njenu organizaciju: vlada je na početku rata uhapsila svih pet boljševičkih poslanika, kod kojih su našli Lenjinov ratni manifest, upravo poziv radnom narodu, da taj imperijalistički rat pretvori u građanski. Manifest je posve u

239. od 267 stranica

skladu sa stranačkim načelima i odudara od jadnoga držanja II internacionale, koja se zauzela za mir samo zvučnim frazama.

Rusija se kao kontinentalna sila u tom ratu borila s velikim zaprekama. Izvoz je posve propao, a uvoz je i najnužnijega ratnog materijala bio vanredno težak i skup. Domaća proizvodnja nije mogla namiriti sve ratne potrebe, iako je Witte znatno unapredio industriju. Zbog opće su nestašice stradale i državne financije. Osim toga se uskoro pokazalo, da je u zapadnim krajevima doduše razgranata željeznička mreža, ali da nedostaje vagona i lokomotiva, a da u istočnim pokrajinama prometna sredstva nikako ne zadovoljavaju.

Rat je tražio različne nove ustanove, koje su imale zadatak, da zbrinu postradale obitelji, ranjenike, izbjeglice, starce i djecu bez hranitelja. Zemstva su i gradske korporacije osnivale odbore, da organiziraju pomoćnu službu, koju je vodio knez Lvov. Gučkov je sazivao ratne odbore, kojima je bila dužnost, da podignu i jedinstveno usmjere industrijsku proizvodnju. Među radnicima su bile dvije struje: boljševici su bili protiv suradnje u tim odborima, a menjševici su je prihvatili i odaslali svoje delegate, jer je na njih utjecao Plehanov, ugledan član II internacionale i branitelj ruskih narodnih interesa u ratu protiv Njemačke. Ruske su ratne napore poduprle i narodne manjine i tako pokazale svoju privrženost ruskoj domovini.

Mobilizacija je uglavnom prošla glatko i pored golemoga prostora i nedostatnih prometnih sredstava. Budući da se Njemačka svom svojom silom bacila na Francusku, udarila je ruska vojska (I i II armija) poslije dogovora s francuskim glavnim stožerom snažno na Istočnu Prusku. Protiv Galicije su formirali tri armije, a četvrtu i petu kod Lublina i Kovela. U kijevskom su području imale treća armija kod Rovna i osma kod Proskurova zadatak, da pričekaju, dok se austrougarske trupe razviju preko Karpata, i da ih tada unište, što bi omogućilo, da se provedu velike ruske osnove na Balkanu. Tako se prema Suhomlinovoj reformi dotadašnja ruska obrambena taktika pretvorila u napadačku. Vrhovno je vodstvo preuzeo veliki knez Nikolaj Nikolajevič, jer je Suhomlinov, kako je izjavio, odbio zapovjedništvo, kad mu ga je car ponudio. Nikolaj Nikolajevič je bio više praktički časnik nego taktičar, dobro je poznavao sve slabosti ruske vojske, a vojnici su ga voljeli, premda je bio vrlo brutalan. Carica ga nije nikako podnosila.

Prema Suhomlinovljevu su planu Rusi pošli s velikom silom protiv Istočne Pruske, ali se nisu umjeli dovoljno okoristiti svojom snagom. Navalili su na tom mjestu, jer je to tražila Francuska, iako bi po svojim političkim i strategijskim interesima morali ponajprije uništiti austrougarsku vojsku. Car je bio dužnik, krvlju je ruskoga naroda plaćao dug Francuskoj. Ruski je navalni plan prema tome bio raskidan, nejedinstven, po njemu je bilo teško prikupiti i privući jače snage na odlučnom mjestu, naročito i stoga, što je fronta bila široka (700 km) i što je neprijatelj bio u boljem taktičkom položaju: operirao je na »unutrašnjoj liniji«. Ipak sam plan nije bio loš, jer bi se Rusi mogli prikučiti Visli kao polaznoj osnovici protiv Berlina, što su osobito željeli Francuzi i oni Rusi, kojima je put u Carigrad vodio preko prijestonice Njemačkog carstva.

Po njemačkom su ratnom planu samo slabe sile branile Istok, i to stoga, što su njemački vojnički krugovi slabo cijenili ruske ratne pripreme. Austrija je imala napadački zadatak. Nijemci nisu računali, da će ruske čete ući u Istočnu Prusku već 20. avgusta. Rennenkampf je napredovao s I ruskom armijom od srednjega Njemena (Memel) sjeverozapadno od

240. od 267 stranica

Mazurskih jezera, a Samsonov je svoju još nedovoljno spremnu II armiju poveo od Nareva, jer je bila prijeka nužda, da se odterete Francuzi, koji su uzmicali pod teškim njemačkim udarcima. Tako se već 17. avgusta razvila prva bitka kod Stalluponena, gdje su Rusi potisnuli Nijemce, i prva se armija krenula protiv Gumbinnena. I tu su Nijemci izgubili bitku. General von Prittwitz und Gaffron, koji je zapovijedao istočnom njemačkom vojskom, odlučio je, da će zemlju prepustiti neprijatelju i uzmaci preko Visle. Tako su Rusi 20. avgusta bili u sredini Istočne Pruske. Oprezni je Rennenkampf polagano progonio njemačke trupe, koje su zbog toga uzmicale u redu i izmakle opasnosti, da ih opkoli Samsonov, koji je u to već prešao preko granice. Njemačko je vrhovno vodstvo uvidjelo, da bi bilo vrlo opasno, ako preda neprijatelju čitavu provinciju, pa je povjerilo vodstvo von Hindenburgu i šefu njegova štaba Ludendorffu. Prije nego su stigla dva armijska korpusa sa zapadnoga bojišta, bacio se Hindenburg svim snagama na Samsonova i hametom ga porazio kod Tannenberga (26-29. avgusta). Samsonov se zbog toga ubio. Sad je krenuo protiv Rennenkampfa, koji se pobojao, da ne bude poražen kao i Samsonov, pa je uzmaknuo iz Istočne Pruske. U polovini mjeseca septembra nije bilo više ruskoga vojnika u toj provinciji. Rennenkampf se s teškim gubicima vratio na Njemen. Zbog tih se uspjeha na Istoku s napetošću iščekivalo, kako će svršiti važna bitka na Marni, koja je odlučila čitavim ratom.

Austrija je međutim na južnom dijelu te fronte proigrala svojom slabošću sve, što su Nijemci stekli pobjedom kod Tannenberga. Desetljećima se u austrijskoj vojsci nije ništa mijenjalo, ustanove, oružje i taktika, sve je to već odavna zastarjelo pa se nije moglo oduprijeti bolje opremljenom i jačem neprijatelju. Napredovanje je preko granice produbljivalo prema geografskim prilikama frontu i još je više slabilo. Kako su još znatne snage operirale i protiv Srbije, to su trupe dunavske monarhije bile rascjepkane, bez jedinstvena vodstva i bez jasna i određena operativnoga plana. U početku nisu ruske armije protiv Austrije (IV i V) bile spremne za napadaj. Taj su nedostatak Rusi naknadili time, što su postavili novu IX armiju desno od IV, i to od Lublina do Visle. Lijevo je austrijsko krilo snažno podupirao šleski pučkoustaški korpus, kojim je zapovijedao general von Woyrsch.

Rusi su napali lijevim krilom i uskoro osvojili Halič i Lavov. Austrijske se trupe, koje su provalile u Rusiju, naročito u rusku Poljsku, našle u stisci to više, što su sad odlučno navalile i tamošnje tri ruske armije. Poslije vrlo teških su bojeva austrougarske čete uzmaknule iza Sana.

I opet je Hindenburg spasio položaj na istočnom bojištu. Požurio se u južnu Poljsku, da iznenadnim bočnim udarom zaustavi rusko napredovanje. Cesarsko je i kraljevsko vojno vodstvo tražilo pomoć i prigovaralo, što su Nijemci branili Prusku, mjesto da podupru svoje saveznike. Rusi su se međutim već približili gornjošleskom industrijskom području. Prema Ludendorffovu su prijedlogu u Istočnoj Pruskoj ostale samo slabe sile, dok su gotovo čitavu istočnu vojsku prebacili prema Poznatiju i Šleziji. U Sonču su odlučili, da će zajedno s austrijskim trupama udariti protiv južne Poljske, iako će to Austriju stajati novih teških žrtava u Galiciji. Pred kraj su mjeseca septembra završeni pokreti, koji su iznova oslabili položaj u Istočnoj Pruskoj. Njemačke su čete udarile na Lodz, a austrijske su istovremeno nasrtale na desnu obalu gornje Visle. Rusi su morali braniti Varšavu i Ivangorod, preustrojiti svoje trupe i privući pojačanja, što je bilo vrlo teško, jer željeznice nisu mogle podnijeti takva opterećenja. Ruska II i V armija započele su napredovati 20. oktobra iz varšavskoga područja. Nijemci su

241. od 267 stranica

pod silnim pritiskom ruskoga »parnog valjka« morali naglo uzmicati prema Karpatima k Austrijancima, jer je lijevo krilo popustilo. Čitavo je područje sjeverno od Pilice palo u ruske ruke, put je u Šleziju i Poznanj bio otvoren.

Austrijske su armije na svom napredovanju i opet zaposjele Pšemisl (11. oktobra), a Rusi su ih čekali u utvrđenim položajima na desnoj obali Sana. Bilo je to u doba, kad je general von Mackensen bio u teškim okršajima s Rusima neposredno kraj Varšave (12. oktobra). Njemačka se vojska svojim uzmakom riješila pritiska trideset ruskih korpusa, kojima je zapovijedao sam veliki knez, ali je bilo loše, što su Austrijanci pred ruskim nadiranjem uzmakli prema zapadu i poslije svojih neuspjelih i loših manevara kod Ivangoroda izgubili vezu s četama u Galiciji. Tako se stvorila široka rupa, kroz koju su provalili Rusi i s juga, da opkole IX njemačku armiju. Austrijske su trupe neprestano uzmicale iza Visloke, iako ih neprijatelj nije žestoko progonio, čime je propustio najzgodniji čas, da uništi vojske centralnih sila.

Najveća je opasnost za Njemačku i Austriju na istočnom bojištu bila u mjesecu novembru. Nikolaj Nikolajevič je sad udario s pet armijskih korpusa na Thorn, Poznanj, Breslavu, gornjošlesko industrijsko područje i Krakov. Zapovijedao je golemom vojskom od 45 armijskih korpusa. Njemačko je vrhovno vojno vodstvo imenovalo Hindenburga zapovjednikom istočnoga bojišta, a Mackensena komanderom IX armije. Trebalo je prihvatiti odlučnu bitku. Iz poznanjske će provincije iznenada napasti rusko desno krilo, a tu će navalu podupirati armije iz Istočne Pruske obalom Visle. Glavni se napadaj započeo 9. novembra preko Kutna, Vloclaveka prema Lodzu - desno se rusko krilo moralo presaviti i okrenuti čelom prema neprijatelju, koji ga je htio zaobići. Zbog toga je zapelo napredovanje ruskih armija prema Ikornu i Krakovu. Međutim su velikom knezu stigla pojačanja iz Sibira, pa je odlučnim napadom probio njemačke linije i razbio Mackensenov obruč, koje je Nijemce stajao mnogo krvi i materijala. Tako nije pošlo za rukom ni Rusima ni Nijemcima, da unište svoga protivnika. Kako su Rusi međutim u dotadašnjim bojevima izgubili mnogo ratnoga materijala, to je i pored svih golemih ljudskih rezerva oslabila njihova udarna snaga; nestao je bojnih pokreta, fronta se ukočila, započeo se dugotrajni položajni rat kao i na Zapadu.

Kad je Turska ušla u rat, pokvario se znatno ruski položaj, naročito zbog toga, što su obje njemačke krstarice »Göben« i »Breslau« ojačale tursku flotu, koja je odbila sve pokušaje ruskih jedinica, da se probiju kroz morske tjesnace. Turska je flota već pred kraj mjeseca oktobra bombardirala različna mjesta na ruskoj crnomorskoj obali. Rusi su međutim 15. januara 1915. potukli do nogu Enver-pašu i njegova šefa glavnoga stožera Bronsarta von Schellendorffa, koji su zapovijedali turskom vojskom na Kavkazu. Od razbijene se turske vojske vratili samo bijedni ostaci, koje su desetkovale i zimske nevolje.

Iako je Turska bila slab protivnik i propala na Kavkazu, smetala je, da se ruska vojska snabdijeva potrebnim materijalom, koji nije mogla namaknuti domaća industrija. Ni luka u Arhangelsku ni sibirska željeznica nisu mogle primiti i prevesti sav tovar, koji je dolazio iz inozemstva. Povrh toga su turske čete trajno vezale ruske i engleske snage, što je odterećivalo Njemačku i Austriju, ali kako je Turska u drugu ruku sama bila vojnički preslaba, to su je morale podupirati i ljudstvom i oružjem. Kad je o Duhovima druge ratne godine ušla u rat i Italija, postao je teret pretežak, sile su se njemačkih država stale pomalo iscrpljivati. Austrija je prekasno prišla Italiji, njene su ponude i tada bile mnogo manje od ustupaka, koje su joj

242. od 267 stranica

nudile zapadne sile, i to u dogovoru s Rusijom i Srbijom. Njemačka prema tome ne bi već u drugoj ratnoj godini imala vojničkih uspjeha, da nije sa zapadnoga bojišta odvukla sve, što je mogla.

Francusko-engleska je flota u aprilu 1915. bez uspjeha pokušala da osvoji Dardanele, čime bi odteretila Ruse, privukla tada još neutralne balkanska države i osigurala Egipat. Da su saveznici osvojili Dardanele, spojile bi se njihove armije s ruskima na Balkanu. Ruski je položaj postao još teži, kad je propala Srbija (u jesen 1915), jer se time Njemačkoj otvorio put u Carigrad.

Već se u početku 1915. Rusi opet obratili Istočnoj Pruskoj, odakle je prijetila stalna opasnost njihovu desnom krilu. U žestokim je zimskim bojevima 1914/1915. Nikolaj Nikolajevič pritisnuo austrougarske trupe, koje su pretrpjele velike gubitke i morale uzmaknuti iz Galicije u brdovito područje. Da su Rusi tu izvojevali odlučnu pobjedu, pošla bi Rumunjska odmah protiv Austro-Ugarske. Rusi su potiskivali izmorene i oslabljene čete Dvojne monarhije, prešli istočne Beskide, provalili u nizinu i doprli do Munkača. Mađarska je bila u opasnosti. Njemačka je morala započeti snažne vojne operacije, da spriječi propast svoga saveznika. I ovoga su puta njemačke čete napale ruska krila i zajedno s Austrijancima potisnuli Ruse iz Bukovine, pače probili i njihovo li evo krilo, ali ih nisu mogli uništiti, jer je propao zamašan zahvat po Conradovu planu.

Veliki je knez htio osigurati svoje bokove ponovnim napadom na Istočnu Prusku. Na početku je 1915. novo osnovana X ruska armija upala u Prusku s lijeve obale Visle, dok je XII udarila iz kraja između Pultuska i Ostrolenke pravcem prema Soldau-Ortelsburgu. Ali kako ta armija nije imala dovoljno municije i ostala bez pojačanja, to je napredovala vrlo polagano, čime se okoristilo njemačko vrhovno vodstvo i skupilo snage da uzvrati ruski udarac. Tako je već na početku februara započela njemačka ofenziva protiv X armije. Hindenburg je privukao velika pojačanja, što je i bilo od prijeke potrebe, jer je VIII njemačka armija, kojom je zapovijedao general von Below, bila preslaba pa je uzmakla do utvrđenih položaja na Angerappi i Mazurskim jezerima. Kako se XII ruska armija kretala vrlo nesigurno, to je i X armija napredovala tek vrlo polagano i oprezno i konačno se utvrdila. Još je u januaru stigla u pomoć nova X njemačka armija, kojom je zapovijedao general von Eichhorn, i zauzela liniju Ragnit-Darkehmen, čime se priključila južnoj VIII armiji. Hindenburg je usprkos velikim snježnim mećavama izdao 7. februara zapovijed za navalu, koja je imala cilj, da zahvati Ruse s dvije strane i da ih opkoli u šumama oko Augustova. Kad je iznenada odjužilo i snijeg stao kopniti, javile se nove teškoće, koje su smetale Rusima i Nijemcima, ali su njemačke čete dugim obuhvatnim pohodom konačno opkolile Ruse u šumama oko Augustova i zarobile X rusku armiju, koja se hrabro borila. Bitka je trajala od 7. do 14. februara.

Sad je veliki knez započeo navalu na karpatskoj fronti, gdje su planuli žestoki bojevi od 20. marta do 10. aprila 1915. General se Ivanov tu htio probiti u Mađarsku i primorati je na posebni mir. Kako su Rusi na bojištu skupili velike sile, to je Conrad morao pojačati svoju frontu svježim silama, koje je povukao iz Srbije. Pšemisl je pao ponovno u ruske ruke (22. marta), što je oslobodilo XI rusku armiju, koja je opsjedala tu tvrđavu.

U godini se 1915. pomaklo težište diplomatskih i strategijskih ratnih operacija na Istok, jer je na Zapadu nastao zastoj. Veliki knez stoga nije smio zanemariti toga bojišta, ako je htio sačuvati ruski politički utjecaj u ententinim krugovima. Nijemci su na zapadnoj, fronti

243. od 267 stranica

zadržali samo najpotrebnije čete i ratni materijal, sve ostalo prebacili na Istok, a glavni se stan preselio u Pless u Gornjoj Šleziji. Na važnijim su položajima morali izmiješati njemačke i austrougarske čete, koje su već popustile i pomalo se rastrojavale.

Iznenadnim su napadom na sjeveru protiv Kuronske (27. aprila) Nijemci prodrli do Liepaje (Libau) i Jeglave (Mitau), ali to nije bio glavni udarac na Istoku, nego tek manevar, kojim je Hindenburg htio prekriti svoje prave planove. Neposredno su zatim započele operacije na Karpatima, gdje su Mackensenove trupe već 2. maja probile prvu rusku liniju na Dunajecu, a malo zatim i drugu i treću. Ruske se armije nisu mogle čitave jedne sedmice srediti i pružiti odlučniji otpor, što je djelovalo i na susjedne položaje. Rusi su morali uzmaci s gornje Visle do ušća Sana, jer su ih stigle Danklove i Woyrschove trupe. Ruski je zapovjednik general Dimitrijev imao teških gubitaka, ali su još više stradale Brusilovljeve trupe, koje su uzmicale Duklanskim klancem. Proboj je kod Gorlica značio težak poraz ruskih armija, koje su i opet morale napustiti Pšemisl, a 22. juna i Lavov.

Središnje su vlasti izvojevale taj uspjeh, iako je Italija navijestila rat, što je primoralo austro-ugarsko vojno vodstvo, da prebaci trupe s istočne fronte na talijansku granicu. Poslije tih se uspjeha nije Rumunjska usudila, da napadne Austro-Ugarsku, a Turska je odahnula i počela pribirati nove snage. Vojnički je neuspjeh imao teških posljedica i u ruskoj unutrašnjoj, i vanjskoj politici, a gubici su bili tako veliki, da ih je i taj golem narod jedva nekako naknadio. Odsada je ruskoj vojsci nedostajalo časnika, kojih i onako nije nikada bilo dovoljno. Veliki je broj ranjenih vojnika napunio lazarete i bolnice, a kako je i liječnika bilo malo, to su lakše ranjene otpravili na kućnu njegu. Nered u vojsci, oskudica i razočaranje oslabili su borbenost širokih narodnih slojeva, koji se i onako nisu pravo oduševili za taj rat. Tim su se raspoloženjem u vojsci i u narodu okoristili ljevičari, koji su pozivali na neposluh i sabotažu. Bilo je doduše krugova, koji su tražili, da se ustraje pod svaku cijenu, da se ulože sve sile, kako bi se postigao ratni cilj: Carigrad i morski tjesnaci, ali je svakoga dana bilo sve više onih, koji su smatrali, da će dalje ratovanje stajati još težih žrtava, da će povećati narodno nezadovoljstvo i potpuno onemoćati rusku državu. Rat se nije isplatio, ulog je u krvi i materijalu bio prevelik, uspjesi tako reći nikakvi, a unutrašnja opasnost sve veća. Vlada se našla između dva kamena: s jedne su strane pritiskivali desničari, koji su tražili još veći ratni napon, s druge ljevičari, koji su već potkopali temelje autokratske vladavine. Već su u martu 1915. posredovali neki ruski krugovi između carskoga dvora i središnjih sila, kako bi se sklopio poseban mir. U maju je dvorska dama Vasilčikova pisala caru Nikoli, da je razgovarala s Jagowom, njemačkim državnim tajnikom u Ministarstvu vanjskih poslova, i koji joj je rekao, da u Berlinu ne vjeruju, da će Engleska prepustiti Carigrad Rusiji, i da drže, da je rat najveća opasnost ruskoj dinastiji. U svom je pismu spomenula, da njemačka vlada i car žele jaku Rusiju i da su skloni pregovarati o miru. Zbog toga je svojevoljnoga miješanja u politiku princeza doduše pala u nemilost, ali je njen postupak jasan znak, da su već tada mnogi i u Rusiji pomišljali na mir.

Rusija je baš u to doba vodila i diplomatski rat sa svojim saveznicima zbog ratnoga plijena: nastojanja su zapadnih sila, da sklonu Italiju na rat, povrijedila ruske i srpske interese. U drugu su ruku saveznici prigovarali Rusiji, da ih premalo podupire na Dardanelima, što je potaknulo šefa glavnoga stožera ruskoga vrhovnog zapovjednika, da u opširnom pismu Sazonovu [21. marta (3. aprila) 1915.] odbije tu zamjerku. Sazonov je u svom memorandumu

244. od 267 stranica

1 (14) aprila 1915. zatražio od saveznika jamstvo, da će ispuniti ruske zahtjeve, na što su pristale i Francuska i Engleska, premda nevoljko i uz neke uvjete. Memorandum je istaknuo: »Svako bi rješenje bilo nedovoljno i nesigurno, ako Rusiji ne bi pripali: Carigrad, zapadna obala Bospora, Mramornoga mora i Dardanela, južna Tracija do linije Enos-Midia. Jednako moraju ući u sklop Ruskoga carstva otoci u Mramornomjmoru, otoci Imbros i Tenedos i dio azijske obale između Bospora, rijeke Sakarije i jedne točke u Ismidskom zaljevu, koja će se kasnije odrediti«. Engleska je pristala 12. marta, »ako Rusija povede rat do konačne pobjede, ako se ostvare francuske i engleske želje u Otomanskom carstvu i drugdje«. Engleski je odgovor spomenuo i to, da memorandum traži više, »nego je to gospodin Sazonov zamislio još prije nekoliko sedmica«. I Francuska je u svojoj verbalnoj noti od 10. aprila prihvatila ruske zahtjeve, ali je i ona tražila, »da se rat povede do konačne pobjede«, i da se ispune francuski i engleski zahtjevi. Rusi su u ljetu 1915. imali teških gubitaka i na sjevernoj fronti. Borbe se vodile za Varšavu i rusku Poljsku, koja je konačno velikim naporom i teškim žrtvama pala u njemačke ruke. Tako se i opet razmahao pokretni rat na istočnom bojištu. Njemačko vrhovno vodstvo, koje se sad smjestilo u Poznanju, nije odobrilo Hindenburgova prijedloga, da se iz Istočne Pruske postrance napadnu ruske armije i presijeku njihove spojnice, što bi onemogućilo ruskoj glavnini da uzmakne. Odlučeno je, da na sjevernom odsjeku general von Gallwitz izvojšti prijelaz preko Nareva, a onda da naglo skrene prema jugu, istočno od Varšave. Eichhorn će poći protiv Kovna, u Kuronskoj će operirati von Below. U južnom je odsjeku dobio Woyrsch zadatak, da prodre lijevo od Visle do Ivangoroda, a princ Leopold Bavarski, da udari na samu Varšavu. Rusima je kao i obično nedostajalo željeznica i putova, da preustroje svoje trupe. Boj se započeo u polovini jula. Gallwitz je poslije sjajnoga prodora 17. jula udario do Nareva i 24. prešao rijeku kod Rošana i Pultuska, ali nije mogao dalje, jer su ga zaustavile ruske rezerve, koje je ubacio Nikola] Nikolajevič. Woyrsch se još u julu probio do Ivangoroda i prebacio preko Visle, iako je rijeka bila nabujala. Njemačke su jedinice, koje su nadirale preko Lomše i Ostrolenke, zapele kod tvrđave Osovjec, ali su južne armije napredovale do Lublina i Holma i time nalegle na važnu prugu, koja je vezala Varšavu s Kijevom. Njemački pohod na Varšavu nisu Rusi mogli zaustaviti: u početku su avgusta (4) napustili bivšu poljsku prijestonicu i Ivangorod. Kad je veliki knez razabrao, da se položaj ne može održati, spretno je izvukao svoje armije iz boja, ali je ipak izgubio mnogo zarobljenika i ratnoga materijala. Čitava je zemlja sad bila u rukama središnjih sila. Boj se završio, kad je pred kraj avgusta pala tvrđava Brest-Litovsk. Rusija se zbog svojih saveznika toliko iskrvarila i toliko žrtvovala, da su konačno i Engleska i Francuska morale uložiti i svoju krv i svoj materijal, da spase svoga saveznika od propasti. Joffre je spremio akciju na zapadnoj fronti, što je primoralo njemačko vrhovno vodstvo, da prebaci svoje čete iz Rusije na Francusku.

Ipak ni sad nije na Istoku bilo mirno, jer su Hindenburg i Ludendorff odlučili, da će Rusima zadati odlučan udarac na sjeveru. Njemenska će armija u Kuronskoj braniti lijevi bok onih njemačkih trupa, koje će navaliti na Kovno i Vilno. Kovno je palo 18. avgusta, a 14. septembra i Grodno. Njemenska se vojska zaplela u žestoke i krvave bojeve kod Šiauliaija, ali je i pored svih gubitaka potpomogla mučno napredovanje X armije, koja je polagano potiskivala Ruse do Dvinska. Palo je i Vilno, ali su Rusi izmakli njemačkom obuhvatnom pokretu, suzbili sve manje prodore i tako razbili sve planove obih njemačkih generala. Kako se Falkenhayn najviše brinuo za zapadno bojište i Tursku, to je odbacio Hindenburgove

245. od 267 stranica

planove na Istoku i proveo svoju zamisao: na istočnom je bojištu ostavio samo slabe sile, koje će držati utvrđenu liniju i odbijati ruske navale, a sve je slobodne trupe prebacio na druga bojišta.

U jesen se i pored svih tih promjena krenulo njemačko desno krilo i navalilo na trokut volinjskih tvrđava, ali je general Ivanov odbio napad i snažnim udarcima uklonio ozbiljnu opasnost. Time su na neko vrijeme zastale pokretne operacije na istočnom bojištu. Njemačko-austro-ugarske su čete pred zimu držale otprilike ovu liniju: Styr, Pinsk, Baranoviči, Naročko jezero, Dvinsk i Riga.

Zbog neuspjeha su i poraza za ljetnih operacija morali mnogi ruski generali napustiti svoja zapovjedništva i položaje. Suhomlinov je pao već u junu, oborili ga njegovi neprijatelji i zavidnici, a na njegovo je mjesto došao Polivanov. Car je otpustio i vrhovnoga zapovjednika velikoga kneza Nikolu Nikolajeviča i sam preuzeo vodstvo (5. septembra 1915). S tom se odlukom nisu slagali ni ministri ni mnogi politički krugovi, jer nisu vjerovali u careve sposobnosti, nisu se pouzdali, da će svojom bezvoljnom i neodlučnom ličnošću ojačati moral u vojsci i okoristiti se svim ratnim i strategijskim iskustvima, koja su stajala toliko krvi i novaca.

Dvorski su se krugovi bojali, da će car izgubiti svoj ugled, da ne će steći slave na bojištu, što će uzdrmati i prijestolje i unutrašnji poredak. Položaj je u zemlji sad bio takav, da bi car morao boraviti u svojoj prijestonici i upravljati unutrašnjom politikom.

I zaista je već za nekoliko dana Nikola II morao preuzeti tešku odgovornost za pad Vilna (9-12. septembra), važnoga željezničkoga čvorišta. Veliki se knez nije nadao, da će izgubiti vrhovno zapovjedništvo, zateklo ga carevo rješenje, kako to prikazuje šef njegova stožera general Danilov u svojoj knjizi: »Rusija u Svjetskom ratu 1914-1915.«, str. 559 i d. Car je imenovao generala Aleksejeva šefom glavnoga stožera, iz koga su ispali svi suradnici velikoga kneza, među njima i general Danilov. Iako je veliki knez na svom novom položaju u kavkaskom području dobio izvanredne i upravo neobične punomoći, nije ga zadovoljilo to imenovanje, uvrijedilo ga, što mu je car oduzeo vrhovno zapovjedništvo na najvažnijoj ruskoj fronti.

Dragomirova, Aleksejevljeva nasljednika na južnoj fronti, zadesili su teški udarci. Aleksejev je u to teško doba zapovijedao čitavom frontom od Baltičkoga mora do Buga, ali ni on nije pomišljao na ofenzivu, nego je oprezno uzmicao, jer su trupe bile prezamorene i iscrpljene. Novi je šef glavnoga stožera već ranije predlagao, da najprije treba skršiti dunavsku monarhiju, koja će povući i Njemačku u propast, ali je pobijedio Danilov, koji je izabrao njemačko područje, da na njemu zada odlučan udarac, koji bi oborio obje središnje sile. Veliki knez i Danilov prekasno su spoznali, da Aleksejev ima pravo, prihvatili su njegovo mišljenje, kad su već propali mnogi pokušaji da slome Njemačku. Kad su car i Aleksejev preuzeli vodstvo, bio je položaj na ratištu gotovo bezizlazan. Ruski su zapovjednici bili sretni, što su se izvukli iz »poljske vreće«. U oktobaru se 1915. fronta konačno smirila na liniji, koju smo gore označili. Aleksejev se tu na početku položajnoga rata nadao, da će osvježiti i ohrabriti svoju potučenu vojsku, kako bi proveo svoje planove protiv austrijske fronte.

Austrijanci nisu u svom jesenskom prodoru mogli zauzeti volinjski tvrđavni trokut, jer ih je odlučno odbio general Ivanov svojim napadima. Položaji su tako uglavnom ostali isti, Rusi su zadržali Rovno i dio istočne Galicije. Kad su središnje sile pomakle svoje linije daleko

246. od 267 stranica

na istok, tražila su velika osvojena područja, da se u etapi i u upravi zaposli mnogo ljudstva, koje je tako nedostajalo na drugim bojištima. Spojnice su između Istoka i Zapada bile sad mnogo dulje i teže, ali su Njemačka i Austrija ipak bile zadovoljne uspjesima, koje su postigle u godini 1915.

Carev se položaj međutim znatno pokvario. Propale su sve savezničke nade, da će na Istoku »ruski parni valjak« smlaviti sve protivnike. Careva se riječ zbog neuspjeha njegovih trupa sve manje slušala, ruski je utjecaj u svjetskoj politici opadao. Rusija nije mogla pomoći ni Srbiji ni Crnoj Gori, kad ih je napao Conrad i s Mackensenovim trupama svladao u januaru 1916. Ententa je time izgubila svoju igru na Balkanu.

Rusi su doduše pokušali, da smanje pritisak na Balkanu, ali se decembarska ofenziva VIII armije kraj Trembovle, južno od Tarnopola, slomila na otporu austrijskoga desnog krila. Svi su ti neuspjesi potakli ententine sile, da se pred kraj godine sastanu u Chantillyju, gdje su zaključile, da će u godini 1916. morati skupiti jače sile, da se odupru nasrtajima svojih neprijatelja. Najprije će udariti Rusi, a onda će englesko-francuske trupe povesti akciju na napadnom bojištu, osobito na Sommi.

Falkenhaynov je plan o općoj ofenzivi na Zapadu pomeo sve savezničke planove. Rusi su sad morali velikim napadom pomoći svojim zapadnim prijateljima: nova se ofenziva započela 18. marta na Naročkom jezeru. Ruske se armije nisu još potpuno oporavile od udaraca iz prošle godine, ali se car spremno odazvao, kad su zapadne sile zamolile brzu pomoć. Snažan je prodor morao otvoriti put u Kovno. Godina je 1916. puna važnih događaja. Nova je ruska ofenziva kod Naročkoga jezera odteretila saveznike i u bojevima (do 18. marta) pritisnula njemačke čete, koje su imale vrlo osjetljive gubitke. Na sreću je po Nijemce snijeg stao iznenada kopniti, ceste se pretvorile u kaljuže i močvare, tako da su Rusi napredovali tek polagano i mučno: propala je namjera, da se velikim i snažnim napadom neprijatelji protjeraju s područja, koje su zaposjeli. Ni Talijanima nije pošlo za rukom, da u petoj bitki na Soči (15-20. marta) probiju austrijske položaje. Martovska je ruska ofenziva bila tek početak, spremala se nova, snažnija i odlučnija.

Novi je ruski napor organizirao general Brusilov, koji je skupio više od 2 milijuna vojnika, da udari na mnogo slabije njemačke i austrougarske čete. Borbena je linija bila jaka i prilično utvrđena samo na sjeveru, gdje su bile njemačke čete. I baš na tom je odsjeku Brusilov udario s najjačim snagama. Južni dio fronte, gdje su bili Austrijanci, nije bio dovoljno utvrđen, a trupe, koje su ga branile, nisu već odavna smatrale vojničku zakletvu nekom obvezom prema habsburškoj monarhiji. Conrad je odaslao najbolje divizije u Tirol, gdje je spremao ofenzivu protiv Talijana, jer je držao, da će pobjeda na toj fronti odlučiti ratom. Ali je njegov majjski udar konačno propao, pa su oslabljene divizije i opet morale brzo na istočnu frontu, gdje je Brusilov već probio liniju i pobjednički nasrtao prema zapadu. Rusi su u najkraćem vremenu potisnuli Austrijance iz Bukovine, Galicije i Volinja i primakli se Lavovu. I opet su se odazvali pozivu za pomoć, odteretili su Cadornu, talijanskoga vrhovnog zapovjednika, koga su već izdale snage. Brusilovljeva je ofenziva trajala od 1. juna do početka septembra, a zastala je, kad su središnje sile sa svih strana hitno privukle pojačanja i udarile protiv Kovela. Ruski je napad tako odjeknuo na svim bojištima. Nijemci su morali oslabiti svoje položaje na Zapadu, pa i kod Verduna, da nekako zaustave struju, koja je navrla s Istoka i gotovo razbila sve brane i razlila se obim njemačkim monarhijama. Osobito se

247. od 267 stranica

žestoko borilo za Baranoviče, važnu željezničku raskrsnicu, gdje se slomio ruski juriš, koji su spremili dvodnevnom »bubnjarskom vatrom«. Zapelo je i rusko napredovanje iz područja oko Rige, a konačno je teškim naporom i velikim gubicima uklonjena opasnost, da Lavov i opet padne u ruske ruke.

Ti su događaji pokazali, da je potrebno, da njemačkim i austrougarskim trupama na istočnom bojištu odlučuje jedan vrhovni zapovjednik. Austrija se poduže opirala, ali je konačno pred kraj jula pristala, da Hindenburg preuzme zapovjedništvo od Rige do Lavova, i to s punomoćima, koje su bile gotovo jednake onima vrhovnoga njemačkog vodstva. Južno se od te fronte nadovezala armijska grupa, kojom je zapovijedao austrijski nadvojvoda-nasljednik Karlo i njegov šef glavnoga stožera general von Seeckt. Hindenburg i Ludendorff preuzeli su vrhovno zapovjedništvo ubrzo poslije dogovora, jer je Rumunjska navijestila rat (27. avgusta 1916).

Rumunjsku su brzo svladali, jer su Bugari udarili s juga i tako se osvetili za godinu 1913. Središnje su vlasti bile u teškoj brizi, jer se ulaskom Rumunjske u rat otvorila široka rupa u fronti, koja se sad protezala od Rige do Carigrada. Tu je opasnost uklonio Mackensen u istočnoj, a Falkenhayn u zapadnoj Rumunjskoj. Bojevima je u Dobrudži Mackensen osvojio Konstancu, najvažniju rumunjsku luku (25. oktobra). Sad su započele jake operacije protiv Rumunjske, koja je izgubila bitku kod Argeša (30. novembra do 3. decembra). Bukurešt se predao bez borbe (6. decembra), a početkom su januara njemačko-austrijske čete zaposjele Seret, moldavsku granicu. Rumunjski zahvat nije pomogao Rusiji, naprotiv, morala je još odaslati svoje trupe, da se bore u Dobrudži.

Ruski su porazi i neuspjesi na zapadnoj fronti bili veći i značajniji nego uspjesi na Kavkazu. Na tom su bojištu 16. februara 1916. osvojili Erzerum i skoro zatim u polovini aprila Trapezunt. Ali je konačna bilanca ratovanja u toj godini pokazala veliki gubitak: poginula su dva milijuna ljudi, a trinaest je milijuna služilo u vojsci, koja je proždirala radnu snagu i oduzimala je proizvodnji i mirnodopskim zanimanjima. Takav se golem nedostatak osjećao i u Rusiji, privreda je slabila, promet je zapinjao, što je još pojačalo nevolje i nezadovoljstvo na frontama i u pozadini.

U svim su se zemljama stali javljati glasovi, koji su tražili, da se sklopi mir. Protopopov, potpredsjednik državne dume, zanimao se već u julu kod Nijemaca u Stockholmu za uvjete, koje bi stavila Njemačka, ako bi pristala na poseban mir s Rusijom. Taj su privatni dodir s neprijateljem osudili mnogi politički krugovi, jer su držali, da je Protopopov time pokazao Nijemcima, da je Rusija slaba i umorna. Saveznici su se uznemirili, pa je Stürmer, tadašnji ruski ministar vanjskih poslova, u polovini novembra morao umiriti Francusku i Englesku i izjaviti, da Rusija i ne pomišlja na poseban mir. Kako se oskudica osjećala i u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, kako su svakoga dana sve više blijedile nade, da će oružjem svladati svoje protivnike, to se i kod središnjih vlasti pojavila težnja za mirom i utvrđivalo mišljenje, da samo skori svršetak može ukloniti katastrofu, koja se približavala i pored svih vojničkih uspjeha i pobjeda. Sigurno je, da bi Njemačka tada prihvatila rusku ozbiljniju ponudu i tako bar donekle uvjerila svoje građane, da će izdržljivošću i ustrajnošću izvojštiti neko povoljnije rješenje.

Sporazumu je između Njemačke i Rusije najviše smetalo poljsko pitanje, koje je smućivalo i zapadne sile. Ruska je vlada u manifestu na početku rata obećala Poljacima, da će

248. od 267 stranica

poslije rata sjediniti čitavo njihovo nacionalno područje pod carevim žezlom i zajamčila im lokalnu samoupravu i vjersku i jezičnu slobodu. Međutim vlada nije sve do godine 1916. ničim pokazala, da će ispuniti svoje obećanje, što je uznemirilo Poljake, koji i onako nisu mnogo vjerovali: imali su teških iskustava još iz XIX vijeka. Poljaci su se već odavna pouzdavali u zapadne sile, naročito u Francusku, koja je povela jaku propagandu, da pomogne tom zarobljenom slavenskom narodu. Sazonov je morao popustiti pa je preporučio caru, da osnuje poljsko kraljevstvo (u aprilu 1916). Poljaci se nisu ni s time zadovoljili, jer su se bojali ruskoga protektorata. Sazonov je zbog svoga prijedloga izgubio vlast (u julu 1916), a naslijedio ga je Stürmer. Poljsko se pitanje time odgodilo, to više, što je čitavo poljsko područje bilo u rukama središnjih sila.

Kad su osvojile rusku Poljsku, morale su i Njemačka i Austrija pomišljati, kako će riješiti to teško pitanje. Poljaci su se najbolje snalazili u habsburškoj monarhiji, a prema Njemačkoj se uglavnom odnosili jednako neprijateljski kao i prema Rusiji, jer je pruska politika nastojala, da ih germanizira. Osnovni je poljski zahtjev bio, da se sjedine sva njihova nacionalna područja u jednu nezavisnu i suverenu državu. Njemačka bi morala napustiti sva ona područja, koja je dobila diobom bivše poljske kraljevine, na što nije nitko ozbiljno pomišljao ni u mirno, a kamoli u ratno doba, kad su o svemu odlučivali strategijski razlozi. I zaista, samo su posebni računi ponukali središnje vlasti, da 5. novembra 1916. proglase Poljsku suverenom kraljevinom. Kako Rusija nije stavljala ozbiljnih mirovnih prijedloga, to se na nju nisu niti osvrtali, štoviše, tim su postupkom još i oštetili njen ugled, jer se nije nikako pobrinula, da riješi poljsko pitanje. Središnje su vlasti očekivale, da će Poljaci ojačati njihovu vojsku, da će dati novaka, kojih je bivalo sve manje, i da će ih izdašno poduprijeti žitom i drugim proizvodima svoje privrede. Poznato je, da su se Njemačka i Austrija prevarile, a pored toga su zbog poljskoga pitanja i među njima izbile različne nesuglasice. Poljaci su i u novom položaju čekali, nisu se odlučili ni na jednu stranu, jer nisu nikome pravo vjerovali.

Budući da Njemačka još ni sada nije imala jasnih ratnih ciljeva, zapala je u veliku nepriliku, kad je Wilson 18. decembra 1916. zatražio njene uvjete, kako bi mogao posredovati, da se sklopi mir. U svojoj je noti od 29. januara 1917. njemačka vlada zahtijevala samostalnost ruske Poljske i korekturu svojih istočnih granica prema Ruskom carstvu.

Središnjim vlastima zaista nije bilo lako, ali se Rusija nalazila u još težem i nezgodnijem položaju. Oko 5 je milijuna ranjenih vojnika jasno obilježilo svu ratnu bijedu, od koje je patilo Rusko carstvo - ti su bogalji bili neoboriv dokaz za uzaludne napore, koje je izvršilo za svoje saveznike. I tome je tako reći neiscrpljivom ljudskom rezervoaru nedostajalo boraca, kao što mu je već poodavno ponestalo ratnoga materijala. Domaća je industrija bila preslaba, a materijalna je pomoć ruskih saveznika pristizale samo rijetko i zaobilaznim putovima. Nije bilo ni prometnih putova ni sredstava, a opće je rastrojstvo sprječavalo ili zavlačilo, da se opskrbi zemlja i dopreme najnužnije potrepštine na bojište. S oskudicom je raslo i nezadovoljstvo, a vlada se nije osvrtala na raspoloženje širokih narodnih slojeva, jedva, da je za nj i znala i marila. Pa ipak je u četvrtoj dumi odjekivao glas razočarana i bijesna naroda.

Podsjetit ćemo, da su izbori za četvrtu dumu ojačali i desno i lijevo krilo, dok su oslabile umjerene i svojim programom prilično neodređene stranke. »Oktobristi« su se svojom obrazovanošću i parlamentarnom vještinom dostali velikoga utjecaja na unutrašnju

249. od 267 stranica

politiku. Kruti su reakcionari udarili već na samom početku Svjetskoga rata na narodne manjine, naročito na Nijemce, kojima su zaplijenili imanja (15. februara 1915) i mnoge prognali u Sibir. Zbog neočekivanih su poraza na bojištu optuživali Suhomlinova, koga su već od februara 1915. otvoreno napadali i u dumi. U krugovima su oko velikih knezova najoštrije osuđivali ministra rata, prekoravali ga, da se bavio nečasnim poslovima, kojima je oštetio vojsku. Sa svih se strana protiv njega povela prava podzemna borba, pa su mu konačno izmakli posljednju potporu: carevu sklonost i povjerenje. Malo su ga zatim strpali u petropavlovsku tvrđavu kao zločinca. Javnoj su osudi predali Suhomlinova i Maklakova, ministra unutrašnjih poslova, koji je pao gotovo u isto vrijeme kao i ministar rata. Tu su dvojicu prikazali kao krivce za sve poraze i nedaće. Oktobristi, kadeti i progresisti sastali se u početku juna 1915. na tajnoj sjednici, gdje su stvorili smišljen plan, kako će pobijati carevu vladavinu i ostvariti poredak prema engleskom uzoru. Hajka im je na Suhomlinova, predstavnika omražena režima, dobro došla, jer se tim sumnjičenjem, da je počinio sramotna i izdajnička djela, rušio i carev ugled. Poznati vođe kao Gučkov, Miljukov i knez Lvov, sve se više isticali svojim organizatornim radom, iako im je policija stalno ometala rad. Vlada je nastojala, da parlament što više skuči i svede na svoj savjetodavni organ, a jedinstvo se svih stranaka i narodnosti, kako se pokazalo na početku ratnih operacija, sve više drobilo i raspadalo. Malobrojne su i kratke sjednice državne dume omogućile vladi, da provodi svoju volju i da se koristi svojim velikim punomoćima, i to ne samo u unutrašnjoj politici, nego i u onim područjima, koja je privremeno osvojila ruska vojska. Tako su u istočnoj Galiciji odmah pritisnuli Ukrajince, koji isprva nisu bili protiv Rusa, a naročito su napali unijate; uhvatili su metropolita grofa Šeptickoga i mnogo njegovih svećenika, koje su odvukli u Rusiju i bacili u tamnicu. Silom su uvodili pravoslavlje. Opće su prilike i sve veća zabrinutost u narodu konačno primorali cara, na koga su utjecali i mnogi uglednici, da u polovini februara 1915. sazove dumu, doduše samo na tri dana. Zastupnici su u tajnim sjednicama pojedinih komisija kritizirali sve nepromišljene mjere. Izbjeglice, koji su navrli u zemlju pred vojskom središnjih vlasti, još su povećali tjeskobna raspoloženja i bijes, koji se iživljavao u pljački različnih trgovina - što je vlada mirno gledala, jer je to odvodilo mase od pravoga uzročnika svih nevolja. Jalovi su bili svi pokušaji utjecajnih trgovačkih i industrijskih krugova kao i samoupravnih organa, da ublaže nevolju i svojom inicijativom namire životne potrebe civilnoga pučanstva i vojske. Ratno je raspoloženje opadalo, propaganda je uzalud poticala na borbu protiv neprijatelja, a to je ozlojedilo reakcionarnu vladu, koja je sumnjičavo nadzirala rad privatnih udruženja, osobito njihovo nastojanje, da pomognu državi, kako će opskrbiti sve stradalnike, izbjeglice, nemoćne i gladne, sve potrebne i bespomoćne. Kako je vlada dopustila pojedinim krajevima, da sami nabave, što im je trebalo, procvalo je krijumčarenje najgore vrste, što je još i poskupilo zemaljske i industrijske proizvode.

Opozicija je u dumi u godini 1915. tako ojačala, da je prisilila vladu, da prihvati njene prijedloge. Tako je morala i pored svega opiranja priznati tri organizacije, koje joj je nametnula op6zicija: vrhovni odbor ratne industrije, savez zemstava i gradova, kome je bila dužnost, da se pobrine za ranjenike i bolesnike, i »Osobiti odbor kod ratnoga ministarstva«, koji je bio spojnica s vojničkim krugovima. Dvor se pod pritiskom javnoga mišljenja toliko uplašio, da je imenovao umjerenoga kneza Ščerbatova ministrom unutrašnjih poslova. Miljukov je toliko ojačao, da su ga mnogi smatrali budućim ministrom predsjednikom.

250. od 267 stranica

Kad je car preuzeo vrhovno vojno vodstvo, predao je vlast u unutrašnjoj politici starcu Goremikinu. Vlada je u unutrašnjoj politici posve promašila, ali je u vanjskoj imala nekih uspjeha; na godišnjicu je ulaska u rat (1. avgusta 1915) objavila dumi, da je Kina priznala rusku vlast u Sjevernoj Mongoliji (7. juna), i navijestila, da je s Japanom sklopila tajni ugovor o zajedničkom protektoratu u Kini (16. jula). Umjerene se stranke i neke ljevičarske frakcije, koje su očekivale, da će parlamentarni sistem spasiti zemlju od kaosa, sjedinile u »Progresivni blok«, protiv koga su ustali i krajnji ljevičari internacionalisti i reakcionarni desničari. Goremikin je kolebao: da li da stekne javno povjerenje promjenom svoga ministarstva, ili da popusti još i više, ili da opet ustraje u staroj kolotečini. Progresivni je blok prema poznatim zahtjevima zapadnoevropskoga liberalizma obećao u svom programu (septembar 1915) sloboštine narodnim manjinama, (koje su ga poduprle. Ali se reakcionarni »Savjet ujedinjenoga plemstva« odlučno odupro tim zahtjevima, našto je Goremikin odgodio dumu od polovine septembra do početka decembra. Sad je morao odstupiti i umjereni Ščerbatov, koga je zamijenio reakcionarni Hvostov (u oktobaru). Novi je ministar unutrašnjih poslova protegnuo petrogradsko opsadno stanje i na Moskvu (u polovini oktobra) i time spriječio svaku legalnu djelatnost protiv vlade. Možda bi pobjednička vlada mogla nametnuti svoju volju i obuzdati nezadovoljnike, ali su zbog vojničkih neuspjeha te oštre mjere još i povećale opasnost i izazivale na otpor i pobunu. Vlada nije održala ni svoje riječi, nije sazvala dume u određenom roku, nego je i opet odgodila do početka nove godine. Ministarsko vijeće nije bilo složno, kako treba postupati s parlamentom. Naročito su Sazonov i Krivošein, ministar poljoprivrede, predlagali, da se uzmu na um zahtjevi narodnih zastupnika. Goremikin međutim nije popuštao, tvrdoglavo je ustrajao kod svoga pa je dosljedno podnio i svoju ostavku (2. februara 1916), kad je duma smionim postupkom svoga predsjednika primorala cara, da je sazove na vijećanje. Starca je Goremikina naslijedio njegov jednomišljenik Stürmer.

Duma se sastala 22. februara 1916. Stürmer je uvjerio cara, da bi se zastupnici smirili, kad bi jednom pohodio dumu. I doista, carev se neočekivan pohod narodnoj skupštini duboko dojmio i donekle stišao i rogobatnu opoziciju. Stürmer je time osigurao mirno raspravljanje i rad sve do 3. jula, kad su dumu i opet odgodili.

Ipak nije Stürmer sam odlučivao o svim potezima u unutrašnjoj i vanjskoj politici. Na državne je poslove mnogo više utjecala »vlada« neodgovornog i nezvanog Rasputina, koji je preko carice Aleksandre Feodorovne čvrsto držao i samoga cara. Caričin se utjecaj na cara pojačao naročito za rata, i zaista je teško vjerovati, da se neznalica i nepismenjak mogao nametnuti čitavu dvoru, da je priprost seljak odlučivao o najvišim položajima, o sudbini tolikih mogućnika i o pravcu u unutrašnjoj i vanjskoj politici. Nije li dvor u Rasputinu vidio mističko utjelovljenje »ruskoga naroda«, njegove volje, koja se objavljivala neposredno, mimo sva politička predstavništva?

Grigorij Rasputin (»koji je sišao s puta«, kako su ga zvali seljaci u njegovoj sibirskoj domovini) rodio se 1871. m selu Pokrovskoju u tobolskoj guberniji. Malo se zna o njegovu porijeklu i životu, koji sigurno nije bez ljage i zamjerke. Sudovi o njegovoj ličnosti nisu ni jedinstveni ni jasni. Upoznao se s nekim svećenikom, što ga je navelo na duhovnički život. Pošao je u samostan, gdje se priklonio mistici, a pustolovni ga je duh natjerao, da krstari ruskom zemljom kao redovnik-putnik. Kako je bio neobično lukav i bistar, dobro poznavao ljude i brinuo se za svoje dobro, to se dobrano okoristio svojom sugestivnom moći i tako

251. od 267 stranica

stekao glas Bogom odabrana čovjeka. Novi je prorok vrlo vješto spojio izvanjsku askezu s bujnim čulnim životom, što je primamilo mnogo učenika, koji su tražili rješenja životnih tajni, a da se pritom ne odreknu onih užitaka, koje je pružao ovaj inače naopak svijet. Pročuo se i u Petrogradu, kamo ga je u maju 1904. pozvao rektor tamošnje duhovne akademije Feofan. Tu se upoznao sa svojim kasnijim prijateljem monahom Iliodorom i donekle se civilizirao. Izvanjska mu je promjena vrlo dobro poslužila, jer su ga uveli u otmjeno petrogradsko društvo, koje je tada naginjalo mistici. Ipak je bio mudar, što nije odbacio svojih seljačkih navika, jer je ovako kao »mužik« bio mnogo originalniji i interesantniji.

Sugestijom je izliječio neke bolesnike, među njima i nasljednika Alekseja, koji je bolovao od hemofilije. To mu je podiglo ugled i u carskoj obitelji, kojoj je još u revolucionarnoj godini (1905) poslužio kao politički savjetnik. U vanjskoj se politici Rasputin zauzimao za mir, ali je njegov utjecaj u unutrašnjoj politici urodio zlim plodovima, jer je i sam bio vrlo pokvaren. Budući da mu je carica slijepo vjerovala, to je domala upravljao i carevom voljom. Pridružio se onim krugovima, koji su tražili vladu jake ruke, ometali sva nastojanja državne dume i ugušivali narodnu volju. Time je još i pojačao unutrašnju krizu Ruskoga carstva. Predlagao je i protiv volje mnogih ministara, da car preuzme vrhovno zapovjedništvo, štoviše, uložio je sav svoj utjecaj, da obori liberalne ministre i ojača reakcionarni Stürmerov kabinet. Međutim se zauzimao za propalu stvar, sistem se nije mogao održati, kako je to najbolje pokazalo i neprestano mijenjanje ministara i vlada.

Gospodarsko je i financijsko propadanje primoralo ministra financija Barka, da ljeti 1916. zatraži pomoć od svojih saveznika. Zapadne su sile tek nerado i vrlo oprezno privoljele, da podupru svoga saveznika - nisu se pouzdavale u carstvo, koje je prolilo toliko krvi i spasilo položaj, kad je bio najteži. Rusija je u septembru sklopila ugovor i s Japanom i dobila sredstva, da nastavi rat. Carska je vlada morala založiti rusko zlato i u Francuskoj i u Japanu.

Kad je Sazonov, koga su osumnjičili zbog liberalizma, predao Ministarstvo vanjskih poslova Stürmeru, postao je ministrom unutrašnjih poslova potpredsjednik državne dume Protopopov, oktobrist, koji se u Stockholmu zanimao za mirovne pregovore s Njemačkom. Možda mu je baš zbog toga Rasputin i bio sklon pa se i zauzeo da postane ministrom. Opću korupciju i u najvišim krugovima najbolje ocrtava držanje novoga ministra, koji se bez ikakva stida priklonio reakciji, prekinuo sve odnose sa svojim dotadašnjim prijateljima iz »Progresivnoga bloka« i nastojao, da se na novom položaju što više obogati. Kako se takvo unutrašnje političko stanje nije moglo dugo održati, a sve se jasnije pokazivali i znaci velike revolucije, to su ruski članovi careve obitelji odlučili, da će zatražiti, da vlada prihvati neke najvažnije prijedloge državne dume.

Kad se duma 14. novembra sastala na vijećanje, izbilo je nezadovoljstvo svom silom, jer se opći položaj nije ni u čemu popravio. Miljukov je posve otvoreno upozorio na svu štetu, koju državi i narodu nanose neodgovorni i vrlo utjecajni caričini savjetnici. Svi su mu odobravali, a osobito Vasilij Vitaljevič Šulgin, koji je bio član »Progresivnoga bloka«, iako je u drugoj i trećoj dumi bio desničar i podupirao carev apsolutizam. U četvrtoj se dumi pridružio umjerenoj frakciji nacionalnih progresista, koji su se organizirali 1915. Duma je tražila, da vlada odstupi, jer da joj je rad izdajnički i na štetu općih narodnih interesa. Vladi nije pomoglo, što je zabranila, da se štampaju govori narodnih zastupnika u dumi, pače, time je još više izazvala opće nezadovoljstvo i otpor. Stürmer je podnio ostavku čitave vlade 23.

252. od 267 stranica

novembra, a dotadašnji je ministar saobraćaja Trepov kao novi ministar predsjednik izašao pred dumu 2. decembra. Duma ga je odbila. Najžešće i najpogrdnije su napadali Protopopova i pri tome mu onemogućili, da se brani. Kad je car 29. decembra raspustio zasjedanje, zaoštrili se odnosi tako, da nije bilo više moći, koja bi mogla izmiriti vladu i narodnu skupštinu. Vladu su napustili i oni najvjerniji desničari, pa i sam Državni savjet, jer su uvidjeli, da je nepopravljivo tvrdokorna, sebična i pokvarena. Kerenskij se u to doba već isticao svojim zahtjevom, da se nelegalnim putem ostvari ono, što se nije moglo postići legalnom suradnjom u dumi. I sam se Državni savjet trgnuo i odlučno zatražio (9. decembra), da dvor ukloni neodgovorne savjetnike, koji su se okupili oko carice. I plemićki je kongres odobrio korak Državnog savjeta i opomenuo dvor, da se ne igra sudbinom čitave zemlje i dinastije. Zabrinuli se i saveznici, koji su se pobojali, da će unutrašnje rastrojstvo oslabiti ruske ratne napore. Engleski poslanik na petrogradskom dvoru Buchanan posve se otvoreno i gotovo javno priklonio »Progresivnom bloku« i podupirao njegove zahtjeve. Vlada se međutim nije urazumila, odgodila je dumu sve do 25. januara 1917.

Bilo je jasno, da se dvor ne će odreći Rasputina, premda su ga svi držali glavnim uzročnikom ratnih i političkih nedaća. Car se nije osvrtao ni na to, što je svojim raspuštenim životom navukao gadnu sumnju i na samu caricu. Politički krugovi nisu vjerovali ni Rasputinovim nastojanjima, da dođe do mira, a kad su njegovi napori propali, jer su središnje vlasti 5. novembra proglasile Poljsku nezavisnom državom, osumnjičilo je javno mišljenje i caricu, da je kao njemačka princeza u neprijateljskom taboru i da izdaje ruski narod i njegovu borbu. Rasputina su zamrzili i spremali se, kako da ga uklone silom. Urotnici su izvršili svoje djelo upravo onoga dana, kad se duma sastala na svoje posljednje vijećanje. Bio je neobično žilav, nije mu naudilo ni otrovano vino, koje je pio na gozbi u palači bogatoga kneza Feliksa Jusupova. Ponudili su mu i otrovanih kolača, ali ih nije jeo, pa su ga konačno knez Jusupov i zastupnik Puriškevič ustrijelili revolverskim mecima. Truplo su bacili u Nevu. Još iste se noći proširila gradom vijest o Rasputinovoj smrti. Sud nije progonio ubojice, zaštićivali su ih moćni ljudi, među njima i veliki knez Dimitrij Pavlovič, koji je znao, da Jusupov radi Rasputinu o glavi. Međutim ni to nije djelovalo na vladu, bila je toliko sebeznala, da nije razabirala znakova budućih događaja. Pronijeli se glasovi i o različnim državnim udarima, ali se car i sada nije micao, nisu vrijedile ni jasne opomene engleskoga poslanika. Malen je, ali vrlo moćan krug okorjelih reakcionara spriječio svaki zahvat, koji bi smanjio unutrašnju političku napetost. Kad je Trepov pokušao, da ipak nešto učini, morao je s vlasti (7. januara 1917), koju je preuzeo stari knez Golicin. Državnom su savjetu imenovali novoga predsjednika reakcionara Ščjeglovitova (14. januara), koji je otpustio sve slobodoumnije i naprednije savjetnike i predložio caru nove, »pouzdanije«. Kako se time reakcija još više ukrutila, to nije čudo, što je Golicin, ili bolje Protopopov, koji je vodio sve državne poslove, odgodio dumu sve do 27. februara, da provedu još neke stroge mjere. Ali im je narod pomeo račune. Već su 24. februara izbile u Petrogradu velike demonstracije nezadovoljna naroda, koji se pobunio, jer nije bilo ni hrane ni ogrjeva. Neredi se ponovili i idućih, dana i postajali sve opasniji. Isprva su to bili ulični ispadi gradskih gomila zbog nestašice, ali se iz dana u dan osjećalo, kako se jača revolucionarno raspoloženje. Ako je Protopopov i očekivao takav razvitak, da moralno opravda nasilja svoje reakcionarne vlade, prevario se, što se pouzdavao u vojsku, naročito u petrogradske čete, jer su i one bile nezadovoljne i buntovničke. Vlada je

253. od 267 stranica

držala, da je toliko jaka, da može uhapsiti radničke delegate kod »Vrhovnoga komiteta za ratnu industriju« i staviti ih pred ratni sud (februar). Radnici su kao odgovor na taj nasilni čin proglasili opći štrajk.

Duma se tako sastala, kad je već revolucionarno raspoloženje preotelo maha. Protopopov je vjerovao, da će svladati radnike i ugušiti revoluciju u zametku. Golicin je zbog općega položaja odustao, da pred dumu iznese program nove vlade. Vladini su zastupnici pozivali na jedinstvo, a građanski su reformatori vidjeli spas čitave zemlje u odluci, da se smjesta uvede parlamentarna vladavina. Narod je tražio hrane i ogrjeva i slabo mario za akademske rasprave političkih ljudi. Krajnja je ljevica sve više jačala - u demonstracijama se 8. marta vijorile već i crvene zastave. Mnogi se odlučni radnici okupili oko Kerenskoga i Čheidzea. Mase su opljačkale pekarnice, a idućih je dana gomila po ulicama, bila još gušća i borbenija. Sukobi su s policijom učestali, bilo je već i podosta mrtvih. Vlada je u tom teškom položaju našla samo jedan lijek: i opet je odgodila dumu (12. marta), ovoga puta na dva mjeseca. Rodzjanko je pošao caru i zatražio, da imenuje novu, sposobniju vladu, koja bi možda stišala duhove i radnike vratila na rad u tvornicama. Ali su već 13. marta ustale petrogradske trupe: revoluciju nije mogao više nitko zaustaviti. Buna je pošla svojim hodom do kraja i oborila sve, što su vjekovi izgradili, što su vjekovi vjerovali, što se vjekovima razgrađivalo, što se vjekovima mrzilo.

Revolucija 1917. — Prenagljeni je razvitak izazvao najtežu unutrašnju krizu, zemlju je zahvatila anarhija. Ipak su bile dvije važne političke ustanove, koje su svojatale pravo, da upravljaju zemljom i preuzmu svu vlast: izvršni odbor državne dume, u kome je bio najugledniji politik Rodzjanko, i revolucionarni »radnički i vojnički sovjeti«, gdje su se najviše isticali Čheidze i Kerenskij. Rodzjanko nije imao nikakve stvarne moći, jer nije imao naroda, koji je podupirao sovjete odnosno Čheidzea i Kerenskoga. Reakcija je bila nemoćna, posve je izgubila glavu i nije znala, što da započne. Car se nije nikako snalazio, nije ni shvatio značenja tadašnjih događaja pa je odlučio, da će strogim mjerama ugušiti pobunu. Ali se već 15. marta morao u Pskovu odreći krune, i to najprije za sebe, a onda i za svoga sina, jer je to tražilo izaslanstvo državne dume.

Obje se političke ustanove konačno složile 14. marta i osnovale provizornu vladu. Knez je Georgij Evgenjevič Lvov preuzeo predsjedništvo i Ministarstvo unutrašnjih poslova, a Kerenskij, koji je u vladi zastupao »radničke i vojničke sovjete«, Ministarstvo pravde. Obje su se grupe sporazumjele, da će svrgnuti cara, i općim, tajnim i neposrednim izborima sazvati novu narodnu skupštinu. Utjecaj je »sovjeta« rastao i zahvatio sve grane državne uprave.

Čitava je Rusija pristala uz Petrograd, i to ne samo pozadina, nego i fronta. Revolucionarni su ukaz broj I od 28. februara (13. marta) primili vojnici s oduševljenjem: »Građani! Zastupnici radnika, vojnika i petrogradskih građana u državnoj dumi objavljuju, da će se danas na večer u 7 sati sastati na svoje prvo vijećanje u prostorijama državne dume. Svi vojnici, koji su prešli na narodnu stranu, izabrat će u svakoj satniji jednoga delegata. Svaka tisuća radnika u pojedinim tvornicama izabrat će također po jednoga svog predstavnika, jednako i sve one tvornice, koje imaju manje od 1000 radnika.« Time je nestalo discipline i na fronti.

Kad se veliki knez Mihajlo Aleksandrovič, na kome je bio red da postane carem, odrekao prijestolja (16. marta), postala je Rusija stvarno republika. Sovjeti su sprečavali vladu,

254. od 267 stranica

koja je nastojala, da nastavi rat, i tražili, da se odmah sklopi mir bez aneksija i bez ratnih naknada. Premda je vlada nasiljem gotovo uništila Lenjinovu stranku na početku rata i uhapsila njene zastupnike u državnoj dumi, podigla se ona opet za samoga rata, jer joj je opća oskudica i sve veće narodno nezadovoljstvo pribavilo novih pristaša. Lenjinov poziv radnicima, da imperijalistički svjetski rat pretvore u građanski, nije bio bez odjeka, privukao je široke slojeve, to više, što je II internacionala podupirala ratnu politiku u svim zemljama pa i u Rusiji.

Vlada je imenovala generala Aleksejeva vrhovnim zapovjednikom, a veliki je knez Nikolaj Nikolajevič, koji se ponadao, da će u novim prilikama dobiti svoje staro zapovjedništvo, izgubio vlast i na Kavkazu. Cara su odveli iz glavnoga stana u Mohilevu u Carskoje Selo (21. aprila), gdje je ostao sa svojom porodicom do polovine avgusta kad su ga otpremili u Tobolsk.

Saveznici su uskoro priznali novo stanje u Rusiji i vladu, koja je već u martu započela ostvarivati demokratska politička načela i među ostalim ukinula smrtnu kaznu. Obećala je, da će ispuniti finske i poljske zahtjeve, naime, da će im dati samostalnost, ali će ipak imati s Rusijom neke zajedničke poslove, naročito vojsku i državnu obranu. Time je nova vlada bila mnogo popustljivija od carske, što ju je približilo političkim shvaćanjima zapadnih država. Nestalo je svih nacionalnih i vjerskih zapreka i stega, kojima je carska vlada sapela slobodni razvitak narodnih manjina. Sovjeti ipak nisu bili zadovoljni. Osmosatni se rad nije mogao ostvariti, a seljaci nisu dobili zemlje, premda su očekivali, da će nova vlada provesti temeljitu agrarnu reformu. To je nezadovoljstvo radničkih i seljačkih slojeva slabilo stalnost novoga poretka.

Premda je narod želio mir, držala je vlada, da mora nastaviti rat, jer joj je trebala pomoć zapadnih saveznika,, koji su poslije Nikolina pada postali još oprezniji i nepovjerljiviji. Na posljednjoj su petrogradskoj konferenciji odobrili caru Nikoli kredit za naoružanje tek uz najveća jamstva.

Lenjinisti su se najviše zauzimali za mir, ali su propali svi njihovi prijedlozi na socijalističkim kongresima u Zimmerwaldu (u septembru 1915) i Kienthalu (u februaru 1916). U Rusiji su smatrali pravim radničkim vođama Čheidzea i Kerenskoga, koji su imali više utjecaja nego švicarska emigracija. Međutim su emigranti pojačali svoju djelatnost u domovini, i to naročito od druge polovine 1916, kad su počeli izdavati svoj list »Socijalni demokrat«, koji su štampali u Švicarskoj i otpremali tajnim putovima u Rusiju. Rusko je radništvo sad sve više prihvaćalo misao, da imperijalistički rat treba zamijeniti proleterskom revolucijom. I pored svih prevratničkih ideja u doba druge, martovske revolucije, nije rusko radništvo u svojoj većini bilo za boljševike, nego za menjševike i socijalne revolucionare. Tek poslije opće političke amnestije u martu započeli su boljševici izgrađivati svoju organizaciju, koju je razbila carska vlada na početku Svjetskoga rata. Boljševici su pred kraj mjeseca marta odaslali na frontu proglas o vojničkim pravima i apel svim narodima, da prestanu ratovati. Gučkova, ministra rata, nisu o tom svom proglasu ruskoj vojsci obavijestili, a jednako ni Miljukova, koji je vodio Ministarstvo vanjskih poslova. Provizorna se vlada našla u neprilici: nije mogla ispuniti svojih ratnih obveza, nije mogla provesti obećane proljetne ofenzive, niti se zauzeti za savezničke političke ciljeve, jer su boljševici tražili mir i time pridobijali sve više pristaša. Saveznici su se zabrinuli i odaslali u Rusiju najuglednije socijaliste umjerenoga

255. od 267 stranica

smjera: Vanderveldea, šefa II internacionale, Hendersona i Alberta Thomasa. Ti su već pred kraj mjeseca aprila bili načistu, da u Rusiji odlučuju Kerenskij i Georgijac Cereteli, vođa radničkih i vojničkih sovjeta.

Miljukov je morao stoga skrenuti, da nekako održi vladu, ali ipak nije mogao ispuniti dalekosežnih zahtjeva radikalnih ljevičara. Položaj je građanskih ministara bio sve teži, jer nisu mogli zaustaviti razvitak, koji je krenuo posve ulijevo. Vojnički su sovjeti imenovali i skidali generale po svojoj volji, pa je Gučkov podnio ostavku jednako kao i Miljukov, koji je tražio, da se rat svakako nastavi. Tako je zbog pitanja o ratu i miru palo prvo koaliciono ministarstvo već poslije dva mjeseca (18. maja). Ni druga vlada nije bila duljega vijeka (od 19. maja do 15. jula), jer su lenjinisti ustali protiv umjerenih socijalista i u Petrogradu izazvali ulične revolucionarne borbe, koje su trajale tri dana (od 16-18. jula).

U drugoj je koalicionoj vladi bilo još više socijalista, koji su već i u prvoj bili odlučan faktor, jer su zastupali radničke i vojničke sovjete. Sad su imali šest ministara, među njima je bio i Cereteli, koji je pridobio petrogradske sovjete za koalicionu vladu, i Kerenskij. Građansko-socijalistička koalicija nije imala određena programa, smetale su joj načelne protivnosti njenih stranaka i odlučni zahtjevi boljševika i njihovih masa, koje suše rugale vladinoj nemoći i mlakosti. Program je bio pun fraza, koje su prekrivale mnoge nejasnoće i smetenost građanskih stranaka i vladinih socijalista. Budući da su u svom proglasu obećale, da će brzo sazvati ustavotvornu skupštinu, to su se i tješile, da drugačije nisu mogle niti odlučiti, kako ne bi svojom odlukom pretekle narodnu volju, koja će konačno i jasno odrediti i vladavinu i društveno ustrojstvo ruske republike.

Socijalistički su izaslanici zapadnih sila uvjerili petrogradske sovjete, da će najbolje osigurati tekovine druge revolucije, ako nastave rat protiv carske Njemačke i njenih saveznika. Kerenskij je stoga kao ministar rata i mornarice pokušao, da na svom velikom inspekcionom putovanju i opet obnovi vojničku stegu na bojištu. Učinilo mu se, da su prilike povoljnije i da su propala sva nastojanja, da dođe do mira. Ipak se nova ofenziva započela tek pred kraj juna, a vodio je Brusilov.

Široka se navalna linija oborila na austrougarske trupe. Rusi su napredovali na obim obalama Dnjestra i zauzeli Halič (1. jula). Ali je uskoro oslabila ruska udarna snaga na tom odsjeku, kao i na čitavoj fronti, a napad središnjih vlasti nije samo probio ruske redove, nego ih je potisnuo iz istočne Galicije, koju su držali sve do toga časa. Udari su njemačkih i austrougarskih četa od 19. jula do 21. avgusta izbacili Ruse iz njihovih položaja, pa su Nijemci 3. septembra osvojili Rigu i skoro zatim u oktobaru bliske otoke Ösell i Dagö. Prema planu je vrhovnoga njemačkog vodstva trebalo otkinuti čitav Baltik od ruske države i osnovati napola samostalna područja, koja bi bila u trajnoj političkoj vezi s Njemačkim carstvom. Tim je operacijama uglavnom završen rat u sjevernom području.

Budući da je Rusija imala mnogo posla kod kuće, nisu saveznici imali neke naročite pomoći od njihovih ratnih napora. Za koalicione se vlade državno ustrojstvo još više raspalo: narodne su manjine ostvarile svoje zahtjeve. Finska je zatražila veću slobodu, a Ukrajina je imenovala svoju vladu i uvela svoju upravu (pred kraj juna).

Propali su i razgovori o miru, koji su se vodili u Stockholmu. Boljševici su još i sad tražili, da se zaključi mir bez ikakvih naknada. Socijalistički su ministri zbog toga morali jače istaknuti socijalistička načela, kako bi se održali na vlasti. Industrija je sve više slabila, jer se

256. od 267 stranica

radno vrijeme smanjivalo, a nadnice povisivale. Država je izdavala goleme količine papirnatoga novca, da zadovolji potrebe unutrašnjega tržišta, što je smanjilo novčanu vrijednost, jer nije bilo ni zlata ni dovoljno robe. Nov se državni zajam nije mogao raspisati, narod ga je odbijao, nije imao povjerenja. Pojavile se sve strahote inflacije, koju nisu mogli zaustaviti.

Ma koliko se socijalisti međusobno i razlikovali i imali drugačije političke ciljeve, odlučili se na oštrije mjere, jer im je Lenjin svojim odlučnim držanjem obarao ugled i otimao pristaše. Otkada se Lenjin 17. aprila vratio iz Švicarske u zapečaćenom vagonu, i to preko Njemačke, ojačala je njegova stranka i probila se u prve revolucionarne redove. Njen se utjecaj osjećao u petrogradskim sovjetima, u kojima je bio i Lenjin, i u samoj vladi, koja je pomalo uvodila državnu kontrolu u gospodarstvo i time stegnula privatnu podhvatljivost. Zbog toga su konačno istupili građanski ministri iz vlade, a potaknulo ih je i to, što su utjecajni socijalistički ministri poveli svoju politiku u Ukrajini. Doduše su menjševici i socijalni revolucionari imali još i sada većinu u pokrajinskim sovjetima i različnim organizacijama, ali je bilo jasno, da će revolucionarni razvitak poći još više ulijevo.

Drugom su kabinetu zadavale mnogo jada demonstracije, kojima su petrogradske gomile tražile mir, hljeb i slobodu. U doba najteže krize poslije 15. jula započeli su teški boljševički nemiri (od 16-18). Ti su krajnji ljevičari poticali revolucionarni razvitak na osnovi klasne borbe, koja će konačno odbaciti građanstvo i podrediti ga volji proletera. Umjerene su struje naročito oslabile, kad su u događaje zahvatili kronštadski mornari, ratni brodovi i radnici iz Putilovljenih tvornica. Ali se sovjeti još i tada u svojoj većini suzdržavali, oslanjali se na jake vojničke snage, koje su ih podupirale. Krajnji su ljevičari pače na čas gotovo izgubili igru, jer su protivnici objavili neke sumnjive i krivotvorene dokumente, koji su tobože dokazivali, da je Lenjin bio u vezi s Nijemcima. Lenjin je izgubio ugled kod ruskih patriota i kod sovjeta, naročito poslije propale ofenzive. Kerenskij je međutim silno ojačao i mjesto kneza Lvova preuzeo vlast (21. jula). Imao je upravo diktatorske punomoći. Svoju je vladu prozvao: »vladom spasa ruske revolucije«. Oštro je udario svoje protivnike: Trockoga je uhapsio, a drugi se spasili bijegom, među njima Lenjin i Zinovjev. Svojim je odlučnim držanjem pridobio i građanske stranke. Pozvao je i kadete, koji su istupili iz vlade, kad su socijalisti odobrili ukrajinsku autonomiju (16. jula). Njegova je vlada sazvala opću državnu konferenciju, na kojoj će se okupiti zastupnici svih stranaka, organizacija i udruženja, da pobiju anarhiju i one struje, koje su rastakale državni i društveni poredak. Vijećanja su trajala od 25-28. avgusta, i to u Moskvi, koja je bila sigurnija od boljševičkoga Petrograda. Vlada je osigurala izvanjski red i započela obavljati redovne poslove (od 6. avgusta do 8. septembra). Na državnoj se konferenciji pojavila i desničarska opozicija, koja je nepopustljivo tražila, da se nastavi rat, u čemu se slagala s kadetima. Novi je vrhovni zapovjednik general Kornilov govorio posve otvoreno o rastrojstvu u vojsci. Moskovski su radnici još za samoga zasjedanja opće državne konferencije spremili štrajk, kojim su protestirali protiv govora i držanja borbenih zastupnika i njihovih menjševičkih i građanskih pristaša. Smjernice su drugoga socijalističko-građanskoga kabineta bile uglavnom iste kao i njegova prethodnika. I opet se tražilo, da se što prije sazove ustavotvorna skupština, koja bi možda uvela red, kad bi postojala jaka i jedinstvena državna vlast. Kad je pala Riga, što se teško dojmilo čitava naroda, pomislio je Kornilov, da je najzgodniji čas, da udarom na petrogradske sovjete ukloni i

257. od 267 stranica

nejedinstvenu i nesložnu vladu. Pošao je s pouzdanim trupama na Petrograd (9. septembra). Kerenskij je dotada u svojim pregovorima s Kornilovom bio neodređen i maglovit, a sad mu je htio oduzeti zapovjedništvo, ali se general nije dao zbaciti, nego se poslužio silom. Borbom se između Kornilova i Kerenskoga okoristili boljševici, koji su zajedno sa zabrinutim sovjetima podigli revolucionarne sile na otpor i pokolebali generalove trupe time, što su im objasnili, da se ne bore za slobodu, nego za reakciju i omražene velikaše, tvorničare i bankare. Kornilov je propao. Vlada ga je 14. septembra uhapsila, a kasnije i njegove generale, među njima i Denikina. Kerenskij se sad imenovao vrhovnim zapovjednikom, a Aleksejeva je uzeo kao šefa glavnoga štaba.

Boljševike je ojačala i nova kriza, koja je trajala do 7. oktobra. Posljednji je koalicioni kabinet vladao samo mjesec dana, a i to je kratko vrijeme dostajalo, da boljševici preotmu svu vlast u zemlji. Kad je Kerenskij uhapsio Kornilova i njegove generale, ispali su neki ministri iz vlade. Cereteli je u izvršnom odboru uzbuđenih sovjeta s mukom branio koalicionu vladu i politiku, koja se zauzimala za suradnju s građanskim strankama. Nesigurnost je u Petrogradu bila tek blijeda slika razularene anarhije, koja je zahvatila pokrajinu, gdje su nezadovoljni seljaci na svoju ruku dijelili posjedničku zemlju. Tvornice su prestale raditi, vojnici su napuštali bojište i dolazili kući, gdje su još povećali nezadovoljne gomile. Ono vojske, što je ostalo na fronti, podnosilo je nestašicu, jer hrana nije stizala. Promet je zapeo, a pljačke učestale. Kako da slaba menjševička vlada uvede red, kako da nastavi rat, kad nije imala nikakva oslonca u narodu, kad nije imala ni jasna cilja ni sredstava? Nije bilo ni mira, koji bi poslužio kao osnovica novome poretku, nije bilo ni konstituante, koja bi ozakonila sve propise »provizorne vlade«. Cereteliju je pošlo za rukom, da sazove »demokratsku konferenciju«, koja se sastala 27. septembra. Zastupnici su pripadali demokratskim i socijalističkim strujama i udruženjima. Govori su na tom skupu bili bujni i poletni, ali čina nije bilo, osnovali se samo odbori, koji su imali zadatak, da nešto smisle i predlože. O republikanskom se obliku nije raspravljalo, ali su narodne manjine zahtijevale, da se osamostale njihova nacionalna područja i da se ruska republika pretvori u federativnu državu. »Demokratska je konferencija« izabrala republikansko vijeće, koje je imalo zadatak, da pripremi prijedloge za ustavotvornu skupštinu, čime bi se usmjerilo političko zbivanje i dokrajčilo bezvlađe i samovolja. Do ustavotvorne će skupštine kabinet voditi sve državne poslove. Kerenskij je pozvao u vladu menjševike, socijalne revolucionare i predstavnike građanskih stranaka, pače i kadeta.

Međutim su se i boljševici spremili na odlučnu borbu. Koliko su ojačali, najbolje dokazuje izbor u petrogradskom sovjetu, gdje je Trockij pobijedio Čheidzea. Lenjin se vratio u Petrograd, gdje je neumorno organizirao svoje radničke bataljune i skupljao vojnike, koji su pristali uz njegov pokret. Kerenskij je imao samo nekoliko pukovnija. Kad je 24. oktobra (6. novembra) svanuo odlučan dan, razišle se vladine čete: propala je i posljednja nada. Kerenskij je napustio svoje ministre i sramotno pobjegao, jer mu se izjalovio zakašnjeli pokušaj, da sastavi čistu socijalističku vladu. Boljševici su 25. oktobra (7. novembra) proveli svoj petrogradski prevrat, koji je prihvatila čitava zemlja poslije prilično slaba otpora. Započelo se novo razdoblje ruske povijesti. U drugom je desetljeću XX vijeka Rusko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći i tako reći odlučivalo svjetskom politikom, u drugom se desetljeću XX vijeka slomilo, a ruski narod stao izgrađivati nov gospodarski, društveni, politički i kulturni

258. od 267 stranica

život.

§ 8. Književnost do propasti Ruskog carstva

Duhovni se život razvijao i usprkos nečuvenom pritisku prve nikolinske ere - doduše ponajviše ispod ljuske službene Rusije - i u književnosti postigao svoju upravo klasičnu jedrinu i najvrednije ostvarenje. Pritom je stara suprotnost u osnovnoj orijentaciji prema Zapadu ili prema Istoku razdvajala duhove, oblikovala dva lica kulturnoga stvaranja i odjeknula u cjelokupnom narodnom životu pa i u vanjskoj politici.

Napetost se između predstavnika okoštale i izvjetrele tradicije i boraca za slobodan razvitak, rušilaca staroga - ma spuštalo ono svoje žilje duboko u narodnu dušu - nije stišala: krute su stege, baština davne prošlosti, samo podjarivale čežnju za napretkom, koji se ruskim stvaraocima učinio kao osnovna kulturna crta i nepovredivo načelo sretnijih zapadnih naroda. U redove su »zapadnjaka« pohrlili gotovo svi oni, koji se mogu smatrati kao vodiči nove epohe. Državna je uprava bila nesposobna, da izgradi i jednu stvaralačku misao, da usvoji ono zajedničko, što je ipak spajalo i slavenofile i zapadnjake, pa je bila tek nasilno-nemoćan krotitelj, napukla kočnica živih narodnih snaga. Samim je svojim besciljnim, tromim i suvišnim postojanjem izazivala na otpor, bunu i rušenje.

Dok su se slavenofilima rugali, da su zaostali, izbili su »zapadnjaci« u prve redove i predstavljali rusku kulturu pred Evropom i čitavim svijetom. Protiv L. Tolstoja nije carska vlada povela nikakva postupka, premda je njegov nesuvremen i zastario nauk sušta protivnost carskom samovlađu. Zapadni je humanitet i njegova osnovna misao o ličnoj slobodi zanosila poniženu mladost, to više, što su knut i Sibir bili naplata njenim prvoborcima kao npr. Černiševskomu. Tadašnja je ruska književnost često živo ocrtala to doba, puno uzbudljivih događaja, progona, mučenja i raspravljanja.

Zapad se razmjerno vrlo brzo upoznao s unutrašnjim ruskim prilikama, koje je tako vjerno ocrtao Ivan Sergejevič Turgenjev (1818-1883), dugogodišnji gost u Francuskoj i Njemačkoj. Taj, je zapadnjak, Hegelov đak i otmjen aristokrat suosjećao s porobljenim ruskim seljakom, kome je postavio neprolazan spomenik u svojim »Zapisima jednoga lovca«, značajnima po sadržaju, prikazivanju i shvaćanju. Turgenjev je i po svom sređenom stilu i snažnom jeziku protivnost Dostojevskomu, koji mu se podrugivao. Seljačka je tema uostalom bila podosta opasna za ruskoga pisca, pa su vlasti posumnjale i u Turgenjeva, jer je prikazivao seljačku plemenitost i čovječnost. U tuđini se nije odrekao svojih seljaka, iznosio je seoski život, posjednike, nihiliste i borbu stare i nove generacije, pa i tip suvišnjega čovjeka. Njegova su važnija djela dobro poznata, a i on sam je već svojim životom prvi ruski pisac, čije je stvaranje snažno odjeknulo i na Zapadu. Spominjemo ipak djela »Oci i djeca«, »Dnevnik suvišnjega čovjeka«, »Rudin«, »Plemićko gnijezdo«, »U predvečerje«, »Dim«, »Punin i Baburin« kao najpoznatija i mnogo čitana. Realistički mu je prikaz, tako naročito u romanu »Oci i djeca«, pribavio mnogo neprijatelja u oba logora ruskih intelektualaca. Međutim većina njegovih romana nosi očit biljeg tadašnjega doba - pisac u njima prikazuje zapadnjačke nazore četrdesetih godina - pa stoga imaju već patinu i ne djeluju više neposredno svojom novošću kao čudnovato otkriće dotada nepoznata svijeta.

Drugačiji je Ivan Aleksandrovič Gončarov (1812-1891), koji je također crtao svoje

259. od 267 stranica

vrijeme kao nedostižan minijaturist. Postao je slavan jednim jedinim djelom, romanom »Oblomov« (1859), u kome je upravo klasičnim izričajem oblikovao svu pustoš i besmislenost suvišnjega života. Vrhunac je toga romana, u kome nema neke naročite radnje, u »Oblomovljevu snu«. Patrijarhalan život na imanju starinskoga reda, tih mir te blage seljačke idile potječe ipak iz mlitava i ravnodušna doba, kad su seljaci bili robovi, kad se protiv toga u sebi bunili svi obrazovani, ali se nisu pokrenuli, da razbiju te okove, da ne bi time oborili čitavu društvenu zgradu. Taj roman nije tako samo djelo pjesničke umjetnosti - ozbiljno i šaljivo - nego i opomena i ukor, po čemu se razlikuje od mnogobrojnih sličnih prikaza drugih pisaca. Poslije 1861, godine seljačkog oslobođenja, porastao je interes za rusko selo. Zaredalo se realističko crtanje duševne i stvarne bijede, crtanje, koje je često strahotnom zornošću, često upravo nadljudskom iskrenošću zahvatilo u poroke, zaostalost i tmurnu zamišljenost propalih duša i života. Ipak se ponekada iznosile i vedrije i prijaznije slike, koje su još jasnije izradile Turgenjevljeve skice o plemenitom seljaku, o zdravim i opravdanim seoskim ustanovama. U to su doba ruski pisci otkrili i ozbiljnu, žilavu i konzervativnu seljačku pobožnost, koja je značajna naročito za starovjerce.

Roman je posve potisnuo druge literarne vrste, tek je drama, inače prilično zanemarena kod Slavena, imala svoga osobito plodnog predstavnika Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskoga (1823-1886), koji je poznat i u zapadnoj Evropi. Ostrovskij je pravi majstor u realističkom crtanju moskovskih trgovaca - neobrazovanih, besavjesnih mešetara - koje je dobro upoznao i kao sin moskovskoga advokata i kao zastupnik na trgovačkom sudu. Doduše, njegov ga je brz i lagan rad prečesto naveo na ponavljanja i prikazivanje stalnih tipova, kojima nije udahnuo duše, toga posljednjeg vrela dramske radnje. U svojim je komedijama postizao najveće djelovanje time, što bi zaoštrio scensko događanje i dijalog. Mnoga su se njegova djela, iako posve ruskoga karaktera, prikazivala i na zapadnim pozornicama, tako: »Bura«, »Snježna pahuljica« i druga.

Aleksej Konstantinovič Tolstoj (1817-1875) istaknuo se svojom historijskom trilogijom i lirikom. Taj je otmjeni aristokrat odbio prebujale i nesređene ekstremiste, iako nije pristao uz nazore svoga staleža. I dok se Ostrovskij bavio vremenom »Lažnoga Dmitrija«, vratio se Tolstoj još dalje, Ivanu Groznome, da poetski obnovi njegovo doba i izreče svoje misli. Već je u romanu »Knez Serebrjanij« obradio to doba prije »Smute«, koje je ponovno prikazao i razvio u svojoj trilogiji. Spjevao je i historijske balade, koje su možda i suviše stilizirane. Bio je protivnik nihilizma i njegovih burnih zatočnika, ali ga religioznost nije ometala, da se zauzme za slobodu i pravdu, pa je stoga i odabrao despotsko doba Ivana Groznoga, da pobija nasilje i ropstvo. Tolstoj prema tome nije u svojoj umjetnosti tako jednostran kao Ostrovskij. Što nisu priznali njegovu liriku, ma da je iskrena i duboko osjećajna, stoji do prozaičnoga i tendencioznoga držanja tadašnje mlade inteligencije, koja je odlučivala o vrijednosti književnih djela. Tada nisu uopće cijenili lirike, u kojoj nisu odjeknule suvremene socijalne i političke težnje.

Nikolaj Aleksejevič Nekrasov (1821-1877) prihvatio je tadašnju socijalnu tendenciju, kojoj je podao lirski pjesnički izričaj. U svojim se pjesmama poklonio Bjelinskomu i Dobroljubovu (1836-1861), koji je pored Bjelinskoga bio drugi utjecajni kritik. Mlada ga je inteligencija podigla kao pjesnika još iznad Puškina. U svojim je »Suvremenicima« (1875) prikazao svu nevolju seoskog i velegradskog života, a u poznatom djelu: »Tko živi sretno u

260. od 267 stranica

Rusiji?« (1873) plamti lijepa i duboka ljubav prema ruskom narodu i ruskoj zemlji.Duhovni se život u Rusiji u XIX i XX vijeku danas ne može zamisliti bez Fedora

Mihajloviča Dostojevskoga (1821-1881) i Lava Nikolajeviča Tolstoja (1820-1910). Obojica su još i danas najistaknutiji predstavnici ruskoga stvaralaštva, ma koliko se i mišljenje o njihovu umjetničkom značenju i doista genijalnim djelima i mijenjalo. Naročito to vrijedi za Tolstoja. Oba se genija razlikuju i po svom porijeklu i životnoj sudbini, razlikuju se i po svojim nazorima i karakterima, sadržaju i obliku svoga pjesničkog stvaranja. U njihovoj se dvojnosti ogleda i prepukao ruski duhovni život u njihovo doba: Dostojevskij je slavenofil i mistik, Tolstoj prosvjetitelj, svjesni kršćanin, koji trijeznom jasnoćom i dosljedno traži obaranje i države i crkvene organizacije. I Dostojevskij i Tolstoj uronili su duboko u religiozne probleme, ali su pošli s oprečnih stajališta. Dostojevskij, gradsko dijete, sin bolničkoga liječnika, slavenofil, zarana je opazio svu nevolju i jad asfaltskih gomila, obeskorjenjenih bića, stisnutih u prljavim i zagušljivim ulicama. »Siromašni ljudi« (1846) lica su njegovih djela: ljudi bijedni i oskudni - tjelesni, duševni i duhovni patnici. Tom je pripovijetkom došao na glas. Snažnom je psihološkom analizom izgradio svoje junake u »Zapisima iz mrtvoga doma« (1861), gdje je kao u kamen usjekao nezaboravne doživljaje u sibirskoj kaznionici, kuda su ga prognali kao političkoga zločinca. Deset je najboljih muževnih godina morao proživjeti u zabiti, među »živim mrtvacima«, daleko od kulture, koju je cijenio, ali kao životni stil, dok je odbijao njen politički bunt i religiozni prkos. Neprestano ga je zaokupljao problem ljudskoga života, odnos između Boga i čovjeka, kao što se to jasno razbira u njegovu romanu »Braća Karamazovi«. Ali taj građanin ne zna ništa o prirodi, slavenofil jedva da što naslućuje o ruskom seljaku.

A upravo to je misaoni i doživljajni krug Tolstojev. O selu, gdje je i odrastao, pripovijeda Tolstoj jednostavno, priprosto i sređeno, dok je Dostojevskij rječit, nesređen, a često se služi i sredstvima sumnjive vrijednosti. Istina, Tolstoj nije morao pisati za sitan honorar, nije živio od književnoga rada kao Dostojevskij, koji je radio za određen rok, jer mu je često nedostajalo novaca. Obojica su pitala o smislu ljudskoga života, ali Tolstoj mirno, kao u dokolici, opravdavajući sama sebe i svoje izvanjske i unutrašnje doživljaje u licima svojih romana - Dostojevskij je u svojoj bespomoćnosti, gonjen unutrašnjim burama, samo rijetko kada udahnuo nešto svoga junacima, koje je stvorila njegova mašta. Tolstoj je ocrtao svoj razvitak u »Povijesti moga djetinjstva«, »Dječačkim godinama« i »Mladićkom doba« (1852-1857), a svagdje se tu vraća samom sebi, doduše na umjetnički način — ne teži, da u stvorenim junacima poda svoju prirodnu i vjernu kopiju u svemu i svačemu. Ipak utiskuje svim licima svoj pečat, svoje shvaćanje, boreći se za što jasniji izričaj odabranoga životnog problema. U neprirodnoj i pokvarenoj zapadnoj civilizaciji i kulturi ne nalazi ni jasnoće ni istine pa je stoga postao najglasniji zagovornik »povratka prirodi«. Učinilo mu se, da ruski seljak pokazuje pravi životni put, jer je spoznao njegovu tihu snošljivost, iskonsku hrabrost i u životu i na samrti na Kavkazu i u Krimskom ratu (»Sevastopolj« 1856, »Tri pokojnika« 1859, »Kozaci« 1863). Ruski mu je narod pravi nosilac junačke borbe protiv Napoleona, a ne oni istaknuti pojedinci, koje spominje historija. To je svoje uvjerenje prikazao u divovskom i snažnom romanu »Vojna i mir« (1869). Tolstoj nije živio samo za jednu društvenu klasu, nego za narod, pokretala ga ljubav prema ruskom čovjeku, a ne staleško sebeljublje. Ljubav je osnova njegovih nazora, ljubav prema svemu što živi, čovjeku i životinji. »Ne ubij« prva je i

261. od 267 stranica

najnužnija obveza i u borbi s ljudima i sa životinjama. Propovijedao je nauk o bezborbenom otporu protiv zla. U godinama se od 1869. do 1879. sve više udubljivao u religiozna pitanja, a u spisu je »Moja ispovijest« izvijestio o svojim unutrašnjim sukobima, u kojima se očituje njegovo razmišljanje i traženje nečega, što vedrom primanju čitava života daje konačni, trajni smisao. Iz bilježaka se u njegovu dnevniku razbira, da se priklonio panteizmu. U tome se razdoblju religiozno-filozofijskih nazora odrekao svoga umjetničkog stvaranja iz ranijega doba. Tako je pomalo postajao čudakom, kakvim ga poznaju na Zapadu, zanešenjakom, koji se na svom obiteljskom imanju Jasnajoj Poljani (južno od Moskve) trudio, da uskladi misao i čin, nauk i život. Zbog toga su u njegovoj porodici izbili poznati sukobi, koji su pritjerali staroga pjesnika, da pred smrt potajno pobjegne. U mnogobrojnim je spisima utvrdio svoje nazore, koji su potkopavali državu, crkvu, društvo, umjetnost i nauku. Cenzura je često zabranila, da se objave njegova djela, pa su poneka, kod nas najpoznatija (npr. »Kreuzerova sonata«, »Moć tmine«), izašla samo u inostranstvu. I nije samo tumačio Sveto Pismo na svoj način, nego je ujedno htio da kao učitelj i navjestitelj preda svoja shvaćanja priprostu narodu. Umjetnosti se odrekao.

Tolstojevu slobodnu riječ i slobodan nauk, jednako kao i marksizam, koji se u devedesetim godinama razvijao uporedo s podizanjem tvornica, nisu vlasti za Pobjedonosceva i Aleksandra III nikako podnosile. Vladina je cenzura nemilosrdno progonila svaki pokret, svaku misao, jer je tako reći sam život i njegov zamah bio najljući protivnik učmaloga režima. Marksistička se inteligencija obratila tvorničkim radnicima, a manje seljacima, iako je ustav njihova »mira«, doduše krivo, smatrala kao utjelovljenje i potvrdu komunističkih nazora. Politički je pritisak bio težak, stegnuo je književnost i socijalnu publicistiku, ali se nauka ipak slobodno razvijala, pače su neke njene grane i procvale, tako kemija, (matematika, historija književnosti, historija, pravne nauke i filozofija. Na tom se području osobito istaknuo Vladimir Sergejevič Solovjev (1853-1900), i to kao filozof, kritik i pjesnik. Solovjev drži, da je religiozno pitanje najvažnije, ali ne polazi s Tolstojeva racionalističkoga stajališta, nego se predaje mistici: religiozna mu je svijest vrelo filozofijske spoznaje. Racionalističkom i materijalističkom nazoru o svijetu i životu, kako ga je izgradila ruska inteligencija, suprotstavlja kao slavenofil kršćansko uvjerenje, koje obrazlaže naučnom i osobito filozofijskom spoznajom. Kršćanstvo je opravdano, jer je najbolja vjerska utjeha za narod. Njegovom se mističkom, pogledu otkriva istinski, viši, božanski svijet iza prevarljivoga, izvanjskog, pojavnog oblika. Približio se i rimskom katolicizmu, zauzimao za uniju obiju kršćanskih crkava i u Parizu izdao na francuskom jeziku djelo: »La Russie et l' Eglise universelle« (1889). Liriku mu prostrujava mistički zanos, ali je zbog duboka sadržaja širi slojevi nisu čitali. Njegovi nazori nisu bili takvi, da bi mogao trajno predavati filozofiju na ruskom sveučilištu, pa se za kratko vrijeme odrekao katedre i živio kao publicist.

Među piscima se toga doba pročuo i preko ruskih granica Antun Pavlovič Čehov (1860-1904), humorist, satirik i dramatik. Čehov se uklanja velikom gradu, a odbija se i od okorjela seljaka, koji se ne osvrće na tuđu nevolju. Najviše ga zanimaju malograđanski tipovi, među kojima živi, osobito činovnici, učitelji i liječnici. Odlično pogađa njihove slabosti kao i ženske mane, ali njegovo srce pripada djeci i životinjama. Neposredne i žive sličice iz svakidašnjice djeluju po svom zbitom i sažetom prikazu tako neposrednim humorom, da se tek kasnijem razmišljanju otkriva dubok i bolan pesimizam, koji su u piscu pobudile te scene

262. od 267 stranica

ljudskoga i upravo ruskoga jada i čemera. Javio se već kao student bezazlenim humoreskama, ali se uskoro iz lagana zabavljača razvio dubok promatrač, umjetnik i životni filozof, koji je iskusio i saznao, da u svagdašnjici dobro podliježe, a zlo pobjeđuje: jalovo je svako pitanje o smislu ljudskoga života, pust je i bez svrhe. O tu se »hladnu klisuru« razbijaju i njegovi junaci kao Ivanov u istoimenoj drami (1889).

Ruske se tegobe za carskoga samovlađa ogledaju i kod Čehova kao i kod gotovo svih pisaca. I lijepa je književnost u osnovi i pored svoga umjetničko-estetskoga oblika upravo publicistička. Poslije Rusko-japanskoga se rata satrlo carsko samovlađe, ali su unutrašnji problemi ostali isti, jednako teški i nerješivi, jer su sve struje presahle već kod samoga izvora, ne ostavljajući ni traga ni korita: vječno novi i novi, uzaludni i nemoćni počeci, a poslije njih tama još gušća, očaj još dublji.

Nova su vremena donijela i novu književnost: još je u početku i u sredini toga stoljeća većina pisaca pripadala plemićkom staležu, pa se stoga u djelima toga doba i iznose problemi višega društva. Malo-pomalo se prihvaćaju i građani pera, crtaju svoj život i obrađuju svoja pitanja. Kad su se i široki narodni slojevi politički osvijestili, javila se i nova književnost - nova i po svome sadržaju i obliku. Javljali se seljački i radnički glasovi, koji su bezobzirno dovikivali svima, što ih tišti, što traže, od čega ne odustaju. Lica su iz njihova kruga, jezik je težak kao žuljevita ruka, zahvaćaju do kraja, do samoga dna izgubljena života. Prirodno je, što su odbacili stare estetske nazore i što su mjesto obla i lagana oblika i izričaja potražili jezičnu plastičnost i gotovo fiziološku neposrednost. Protivna je struja iznosila i razdražljivu erotiku, da odvrati čitače od toga iskonskog krika, da ih iz vrtloga širokoga zbivanja ugura u mirnije i tihe vode, pa bile one već i ustajale bare, zamuljene sitnim užicima, astmatičnim zanosima i oprostivim grijesima. Pored toga se u drugoj polovini prvoga desetljeća XX vijeka osjećali i francuski kulturni i literarni utjecaji.

Najpoznatiji je pisac »narodnjika« Vladimir Galaktionovič Korolenko (1853-1921). Budući da se zauzeo za rat i politički bio umjeren, to su ga boljševici svrstali među građansko-liberalne književnike. Ipak je dosta radikalan, što se osjeća i u njegovim djelima. Po tome je radikalizmu i došao na glas, iako ga njegova književna produkcija ne opravdava, a i sposobnosti su mu slabe. Suosjeća sa svim bijednima i nevoljnima, kojih život iznosi u skicama, i malim novelama, osjećajno, bez nametljive tendencije. I njega je stigla sudbina mnogih ruskih pisaca: vlasti ga prognale u Sibir, gdje je živio od 1879-1885. Tu je njegova blaga čovječnost naišla na mnogo literarnih poticaja. Slavu je stekao odmah poslije svoga povratka iz Sibira pripovijetkom »Makarov san« (1886), gdje je prikazao propaloga i propitoga Jakuta. Kasnije je izdao više pripovijesti iz sibirskoga života. Rodio se u Žitomiru u Ukrajini, gdje je vidio ljudski jad, koji je prikazao, kad ga je Sibir potaknuo, da piše. Najpoznatija je njegova pripovijetka »Slijepi glazbenik«, koja je uz ostale prevedena i na mnoge strane jezike. Njegovi opisi ruske prirode odišu dubokom osjećajnošću, kao što je i plemenita čovječnost obilježila njegove pripovijesti. Romana nije napisao, nedostajalo mu stvaralačke snage i talenta. Njegova mu je jednostavna i ljubazna umjetnost pribavila poštovanje i ugled kod boljševika, možda najviše stoga, što je crtao proletere, skitnice i propalice, ali ih nije preobražavao i uzdizao kao Gorkij, nego ih prikazao s blagim razumijevanjem.

Jačanje je marksističkoga pokreta promijenilo književnu problematiku, sadržaje i lica,

263. od 267 stranica

pri čemu rješenje socijalnoga pitanja nije zavisilo o duševnom i tjelesnom zdravlju, o ljudskoj dobroti - jer čovjek je po svojoj prirodi i onako dobar - nego o promjeni društvenoga poretka, i to u marksističkom smislu. Neradnici, dangube, skitnice po zvanju, bludnice i svodnici žrtve su razrovanoga i propalog društvenog reda, a upravo su oni u svojoj srži istinski idealisti, preteče prave, sveljudske zajednice. Tim su se pitanjem bavili već i Dostojevskij i Tolstoj, iako s drugoga stajališta. Polazili su od spoznaje zapletene ljudske duševnosti, od poniznosti i kajanja: tko će baciti prvi kamen? Kako je za reakcionarne Nikoline vlade nezadovoljstvo zahvatilo sve društvene slojeve, kako su mase, a naročito seljaci gazili sve dublje u bijedu i neimaštinu, to nije čudo, što su takvi tonovi odjekivali u napaćenim dušama i opravdavali težnje za novim životom. Kratka je novela, još bolje zbita skica živih boja, bila najbolje oružje u duhovnoj borbi, jer je iznosila ono bitno, a lako su je donosile i novine i časopisi. Tom se potresljivom književnom vrstom uzbuđivali i malograđani, kako ih je prikazao Čehov - uznosili ih novi revolucionarni pogledi iz tjesnoće njihova jalova ostanka i nepopustljiva, političkoga pritiska. Klasični je predstavnik te vrste Maksim Gorkij - Aleksej Maksimovič Pješkov.

Gorkij (1868-1936) je bez sumnje vrlo nadaren i kao čovjek i kao pisac. Njegova se umjetnost najbolje očituje u opisivanju socijalne bijede, koju iznosi realistički, plastično i uvjerljivo - ta proživio ju je i sam - ali svoje doživljaje ne daje kao fotograf, nego ih oblikuje kao pjesnik. Još više nego Korolenko uzdiže svoje junake, koji su mahom takva soja, da je bolje, ako se ne susretnemo s njima nasamo. Njegovim je licima nož jači dokaz od logičkih razloga, pa je ponešto neobično, što kod Gorkoga filozofiraju o životu i traže posljednja rješenja. Možda Gorkij ima pravo, možda se u tim propalim ruskim ljudima javlja duhovna iskra, koja je kod sličnih tipova na Zapadu već odavna ugasnula. Njegovi se junaci bune protiv društva i nametnutih stega, a teže za slobodnim, razriješenim životom, kakvim ga zamišlja »Čelkaš« (pripovijetka, 1893). Ipak se čini, da je realističan prikaz njegovih lica i situacija ponešto nategnut kao u poznatim »Propalim ljudima« (1897) ili u najjačoj njegovoj drami »Noćno sklonište« (1902). Upravo su ti protesti protiv tadašnjega društva, brutalni i jasni, grublji nego (kod Korolenka, snažno djelovali svojom novošću i zajamčili piscu velik uspjeh. Kad je Gorkij kasnije spojio marksizam sa skitničkom romantikom, a svoje ateističke nazore, koji su ipak potjecali iz vjerskoga doživljaja, s napadajima na buržoaziju, tad su ga domaći revolucionari i izbjeglice proglasili prvim predstavnikom nove proleterske književnosti. [»Mati« (1905), »Uhoda« (roman, 1908).] Cijenili su ga jednako kao i Dostojevskoga i Tolstoja. Poslije revolucije je dobio osobito značenje zbog svoga političkog uvjerenja. U posljednjim je djelima prikazao svoj gorak život i veličao nov poredak i njegove vođe, osobito Lenjina. O njegovoj umjetnosti još nije stvoren konačan sud.

Gorkij je otkrio novu stvarnost, nove sadržaje i nov izričaj, što je potaknulo mnoge pisce, da pođu njegovim tragom. Bilo je i takvih, koji su ga htjeli nadvisiti, pa su iznosili još veću gorčinu, još izgubljenije ljude, još očajnije prilike. Uz tu se književnost razvila psihološka i psiho-patološka analiza, gdje se nije radilo toliko o klasnoj borbi, koliko o neobičnim pojedincima, koji će zaokupiti čitače. Klasnoj književnosti treba pribrojiti i mnoštvo novela, skica i romana židovskih pisaca, koji su obrađivali život svoga naroda. Među njima je najistaknutiji Semen Solomonovič Juškjevič, čija su djela i prevedena, tako »Hebrejci« (1903), »Parije« i neke drame.

264. od 267 stranica

Dmitrij Sergejevič Merežkovskij (rođ. 1866) nije prihvatio socijalne tendencije, nije obrađivao suvremene probleme, nego se obratio prošlosti. Toliko je podigao prilično zanemaren historijski roman, da su njegova djela prodrla i u inozemstvo i utjecala na razvitak te književne vrste. U tom je teškom literarnom žanru potražio još naročito zapletena razdoblja, naime ona, u kojima se sukobljuju dvije epohe, gdje se sučeljuju teza i antiteza. Njegova se problematika pokazuje već u velikoj trilogiji: »Krist i Antikrist« (1896-1905), koje je drugi dio »Leonardo da Vinci« (1902) najčitaniji i na Zapadu. Već sam naslov odaje autorovu sklonost religioznoj filozofiji, o kojoj rado poučava, a kako pored toga pretrpava svoja djela historijskim činjenicama, to su ponešto suhoparna i udžbenička. Međutim je Merežkovskij ipak velik pisac ruske i svjetske književnosti, ma koliko mu kasnija djela, npr. »Mesija« (1926), i bila umjetnički slaba. Kao ozbiljan je religiozno-mistički pisac osudio već 1893. suvremenu rusku književnost u raspravama, koje je sabrao pod naslovom: »O uzrocima sadašnjega propadanja ruske književnosti i o njenim novijim strujama«. Zbirka pjesama »Simboli«, koju je izdao iste godine, pokazuje već samim svojim imenom nov put, kojim je pjesnik pošao. Protiv religioznoga se utilitarizma i ravnodušja borio taj nov smjer ruskih simbolista jednako kao i Solovjev; pisci su te literarne škole težili, da oslobode umjetnost političke tendencije, da je osamostale kao kulturni faktor i blistav simbol duhovnoga stvaranja. Taj su smjer oko sredine posljednjega desetljeća prošloga vijeka ruski kritici označili kao dekadentan, jer je ustao protiv političke i socijalne tendencije i naturalizma i izricao čisto umjetničko stajalište. Bilo kako mu drago, valja priznati, da su simbolisti obogatili umjetnička sredstva i istančali izričaj, priljubivši ga najfinijim preljevima složenih osjećaja i misli.

S političkim priključkom na Francusku nadošli su i duhovni utjecaji pariškoga stvaranja, koji su se ukrštavali i prepletali s nordijskim i njemačkim književnim strujama. Ali tko je jednom prihvatio larpurlartizam, taj je lako zamijenio umjetnost s izvještačenošću i tako se otkinuo od svoga naroda, za koji nije stvarao, postajao je stranac - nerazumljiv i suvišnji. Pretjerani je esteticizam vodio u erotiku i njeno bespuće. Biran stih i izričaj postali su igrom, a mistička je nejasnoća prekrivala plitke misli. Ukratko, i u Rusiji se pokazali svi nedostaci, na koje su upozorili i drugdje. Simbolizam je tako uistinu postao dekadencijom. Simboličke poredbe i demonstrativno napuštanje starih oblika pridonijelo je, da su ti pjesnici i pisci bili nerazumljivi, a ponekad i smiješni. Sjedište je toga književnog smjera bilo u Moskvi, gdje su njegovi predstavnici na početku ovoga vijeka izdavali i svoj časopis.

Osim Merežkovskoga, preteče ruskoga simbolizma, poznaju te dekadente pjesnike i pisce gotovo samo uski literarni krugovi, što je i razumljivo, jer im je jezik težak i jer se nisu obraćali širokoj čitalačkoj publici. Nisu tražili ni dodira sa suvremenim pitanjima, upravo, bježali su od stvarnosti i utjecali se romantičnom doba, na koje su i nadovezali. Možda je među njima najznačajniji i najpoznatiji Aleksandar Aleksandrovič Blok (1880-1922), i ne toliko po svojoj mističko-erotičnoj lirici, u kojoj se otkriva neobična umjetnička nadarenost, koliko po žalosnom svršetku. Pored Merežkovskoga i Bloka vrijedno je spomenuti Vjačeslava Ivanoviča Ivanova, Borisa Nikolajeviča Bugajeva, koji je poznat pod pjesničkim imenom Bjelij, Valerija Jakovljeviča Brjusova, njihova vođu (1873-1924) i učitelja izbrušena i odmjerena izričaja. Bjelij je svoju umjetničku riječ pojačao i izvanjskim oblikom, što je svoje stihove krojio prema podloženoj slici, možda prema ugledu na »carmina figurata« aleksandrijskoga doba, koje nije obilovalo pravim pjesničkim djelima. Te su igrarije više plod njegovih matematskih

265. od 267 stranica

studija, što se uostalom osjeća i inače u njegovim djelima, nego pjesničke nužde. Potpuno su razumljive tek, ako ih shvatimo kao »Zabilješke jednoga čudaka« (1922). Tu se bjelodano pokazala povezanost s aleksandrijskom nemoći, kao što su i neobičnost, mističnost, egzotika i nastrana erotika znakovi općega kulturnoga propadanja, iz koga je nikao čitav simbolizam. Bilo bi nepravedno, kad bismo prešutjeli dubokoga lirika Konstantina Dmitrijeviča Baljmonta (rođ. 1867), koji pripada tvorcima simbolističke struje i odudara od plitkoga Vilenkina (rođ. 1855), poznata pod imenom Minskij. Ruska književnost ima razmjerno vrlo malo ženskih pisaca, koji bi se svojim talentom mogli mjeriti sa Zinaidom Hippius-Merežkovskij, simbolistkinjom, koja je utjecala i na stvaranje svoga muža.

Politički su i duhovni pokreti u XIX vijeku potresali temelje ruskoga društvenog i državnog života i pripremali velik preokret, koji je oborio vjekovno carstvo i njegov poredak. Raskrhali se svi stari nazori o religiji, narodu, državi i društvu, a književnost je podlokala i moral, pri čemu je nije mnogo priječila carska cenzura. Tipičan je primjer bezobzirnoga kidanja svega, što je vezalo potpunu slobodu u spolnim odnosima, roman »Sanjin« (1907), kojim je njegov pisac Arcibašev (1878-1927) stekao slavu, i to ne kao umjetnik, nego kao besraman crtač svih pojava spolnoga nagona.

Kad se Rusija približila Evropi, prisvojila njenu kulturu i civilizaciju i sve više utjecala na svjetsku politiku, raspuklo se njeno duhovno jedinstvo, a unutrašnji se sukob nije mogao premostiti. Aristokracija i dvor su i pored sve tješnjih veza s čitavim svijetom nastojali, da održe staro stanje i staroruski život, primamljive su zapadnoevropske ideje pobijali policijskim pritiskom i držali, da će uhodarstvom i cenzurom suzbiti »duhovnu kugu« i sačuvati svoju vlast. Ti su krugovi bili nesposobni, da nekom stvaralačkom zamisli, polaganim prekrajanjem svih gospodarskih, političkih i pravnih odnosa okupe svoj nepismen i neobrazovan narod, da ga duhovno naoružaju i povedu putem napretka. Ali možda je u prošlom vijeku već i onako bilo kasno! Vladini su postupci utjecali i na književni razvitak, a još jače na publicistiku, gdje je i za najžešćega pritiska vješta literarna kritika u vidu estetskih analiza umjela ocijeniti unutrašnju politiku i društveni poredak. Istina, vlada je progonila velike kritike kao Bjelinsikoga, Pisemskoga, Dobroljubova, Černiševskoga, tu je naslutila konačni cilj njihove »pozitivne kritike«, ali je baš tim postupcima još više raspalila duhove i povećala nezadovoljstvo.

Pisci i kritici nisu nikada bili sigurni za svoju ličnu slobodu, a još je teže bilo novinskim suradnicima. Stoga su novine i časopisi i bili na niskom stupnju. Carska je cenzura plijenila jednako slavenofilske i vladine listove kao i opozicione. Nelegalna je štampa, koju su revolucionara izdavali u inozemstvu i usprkos svoj budnosti policijskih vlasti ubacivali tajnim putovima u Rusiji, išla iz ruke u ruku i formirala političko mišljenje čitavoga naroda. Nije joj bilo ni teško, da podgriza temelje carističkoga poretka, jer joj je u tom poslu izdašno pomagao grub pritisak upravnih vlasti i tupa cenzura.

Samovlađe i njeni koristnici jasno su osjetili, da XIX vijek znači krizu: stari su poredak upropastile nove ideje i ulazak u svjetsku politiku. I mjesto da napuste neodržljive položaje i da se priljube novim prilikama, upotrijebili su vladini krugovi svu svoju vlast, da uguše svaki nemir, pri čemu nisu ni pomišljali, da su to tek pojave onih dubljih uzroka, koje nisu mogli niti dohvatiti niti ukloniti, da pri tome ne oslabe ili obore sami sebe. Duhovna stega i gruba sila složile su mladu inteligenciju s radništvom i seljaštvom, sabrale sve narodne snage u

266. od 267 stranica

jedinstvenom revolucionarnom pokretu. Vladi nije pomogla ni crkva ni Sveti sinod, jer su bili oruđe svjetovne politike. Cezaropapizam je naprotiv odbio istinski religiozne ljude od državne crkve i predao ih mistici i sektaštvu. Duhovno je skrbništvo i u vjerskom životu izazvalo unutrašnji otpor i utrlo putove religioznoj mlakosti i krajnjosti. Malo je vrijedilo, što je država podupirala svoju crkvu i progonila sve ostale vjeroispovijesti. Pobjedonoscev je doživio potpun slom svoje reakcionarne politike. Mnogi se službenici državne crkve opirali državnom upletanju u vjerska pitanja, možda i stoga, što se država nije mnogo brinula za niže svećenstvo. Svećenički se sinovi, odrasli u materijalnoj i duhovnoj bijedi svojih roditeljskih domova, odlikovali svojom upornošću, pa ih često i vidimo na čelu revolucionarnih pokreta. Država je još u predvečerje svoga sloma tražila od crkve, da utječe na birače i da podupre reakciju, što je njene službenike još više udaljio od naroda. Premda je Svjetski rat još jednom prolazno ujedinio gotovo čitav ruski narod, nije imao moći, da ukloni stare i nove materijalne i duhovne nedostatke, štoviše, pomogao je, da se sruši ono, što se nije moglo održati. Slom u sebi protuslovnoga i truloga carstva posljedica je vjekovnoga zbivanja.

Godina 1917. - početak boljševičke revolucije!Odlažem prikaz i historijsku ocjenu toga velikog socijalno-gospodarskog prevrata za

kasnije, za idući svezak, koji će možda još izaći.

267. od 267 stranica