TO JE EVROPSKO U EVROPSKIMKNJIEVNOSTIMA, I TO JE SVJETSKO U SVJETSKOJKNJIEVNOSTI?DUBRAVKA UGREI

EVROPSKA KNJIEVNOST KAO EUROSONG NATJECANJE

Koncept evropskih knjievnosti kakvim najeebarataju EZ-politiari, kulturni manageri, izdavai,staromodne univerzitetske katedre, a najee i samipisci ne razlikuje se mnogo od Eurovizijskog natje-canja za pop pjesmu Evrope, ili kako se to ve zove.

Eurosong je najvrua toka mentalnogujedinjenja Evrope. Eurosong je grandiozna (gran-diozna European style) prezentacija evropskog pop mu-zikog kia. Mnogo vei uitak od pop glazbe prua-ju, dodue, druge stvari, iji se raspon kree od gar-derobe (Ove godine najbolje su bili obueni Ciprani!) dospektakularnosti izvedbe (Irci su ove godine toliko zadimilipozornicu da su skoro izazvali poar!). Uitak prua i nainglasanja (Croatia, ten points! Belgium, two points!); TV-raz-glednice iz razliitih zemalja, te ona uzbudljivaukljuivanja u studije Talina i Dublina; uitak nada-lje izaziva politika i njezina transparentnost (Zna se,Hrvati su dali najvie bodova Slovencima, a Slovenci Hrvatima);participacija novih evropskih predstavnika (Gle, ovesmo godine dobili Bosance!); i odsustvo nekih ne-pred-stavnika (E, nee mi Srbi pjevat u Evropi, majku im!). A to sesame glazbe tie, od Turaka se oekuje da donesumalo orijentalnog muzikog kia, od veana da po-nove uspjeh ABBA. Najvea evropska TV priredbaima i svoju edukativnu funkciju (gledatelj ui nazivenovih drava: Letonija, Estonija, Litva), politiko-ideo-loku funkciju (OK, primili smo Estonce, ali Turke neemo,dosta im je ve da tu s nama pjevaju!); i usput, dakako,ostvaruje svoj znaajan financijski profit. Ponekad sedogaaju ekscesi, poput Dive (Viva la Diva!), izrael-skog transvestita, ali ekscesi u okvirima main-strea-ma samo su dobrodoli.

Evropski knjievni ivot sa svojim knji-evnim predstavnicima iza ijih imena uvijek (uvi-jek!) stoji ime drave najee se ne razlikuje mnogo

od goreopisane priredbe. Istina, manje je spektakularnosti. Meutim, TV-prije-nosi godinje dodjele Bookerove nagrade potvruju da i knjievnost postaje televi-zijski spektakl. Knjievni dobitnici iskau na pozornicu (Canada, ten points!) i izgova-raju rijei zahvale u maniri pop pjevaa. Obrazloenja irija mnogo su elokventni-ja, to je i razumljivo, ipak je rije, a ne nota, knjievniki zanat. Ako uzmemo u ob-zir komercijalni efekt Bookerove TV-predstave, a zatim i princip ekskluzivnosti(Booker se dodjeljuje knjigama s engleskog govornog podruja), onda sve to zajed-no ide u prilog nae poetne poredbe, ma koliko se ona nekome inila nepraved-nom, malicioznom i netonom.

PARTICIPACIJA GREGORA G. DRUBNIKA U CIJELOJ STVARIPrije tridesetak godina u jednom od brojeva The New York Timesa objavljena je mistifi-kacija o Gregoru G. Drubniku, bugarskome piscu koje je te, 1971. godine, navod-no dobio Nobelovu nagradu za knjievnost. lanak je bio prepun diskriminativnihkvalifikacija, poput remarkably stupefying quality Drubnikova djela, i trebao biti jako smi-jean.Ve sama ideja da bi neki Bugarin mogao dobiti Nobelovu nagradu za knjiev-nost razvlaila je usta u osmijeh.

Da sam na taj lanak naletjela u vrijeme kada je bio objavljen, i ja bihrazvukla usta u osmijeh. U to vrijeme studirala sam komparativnu knjievnost, i bi-la sam puna sebe. itala sam evropske i amerike pisce, pisala studentske referate oProustu i Joyceu. itala sam poznate i manje poznate ruske pisce, studirala samknjievno-teorijske kole u trenutku kada je knjievna teorija bila na svom vrhun-cu. Sve u svemu, bila sam uvjerena da sam u dosluhu s velikim knjievnim svijetom.Bilo je to i vrijeme snanog izdavakog booma u bivoj Jugoslaviji, prevodilo semnogo, i ja sam pratila svaku dostupnu knjievnu novinu. Kada sam se 1982. prviputa nala u Americi, izbor prevedenih knjiga u knjiarama uinio mi se skrom-nim. To nikome nisam mogla priznati, prvo zato to mi to nitko ne bi vjerovao, aosim toga, samo koju godinu kasnije slika amerikih knjiara to se prijevoda tie uveliko e se promijeniti.

Poetkom devedesetih situacija e se promijeniti i kod kue: lokalneknjiare strano e opustjeti, i meni e opet biti teko da bilo koga uvjerim da je sa-mo koju godinu ranije bilo drukije. Negdje u to vrijeme i moje knjige krenule suu svijet, a neto kasnije i ja za njima. U svojoj uvjerenosti da suvereno komunicirams velikim knjievnim svijetom, ma to to znailo, zaboravila sam na mogunost da tajveliki svijet ne komunicira sa mnom.

Kada je 1991. moj roman bio objavljen u Engleskoj, jedan je kritiarzavrio svoju recenziju pitanjem: Pa, ipak, da li je to ono to nam treba? Tek kasnije shvati-

258

Re no. 71/17, septembar 2003.

la sam to je kritiareva reenica znaila. Putujui, nisam ni zamijetila da se zamnom vue etiketa Made in Balkan. A kada netko dolazi s Balkana, onda se od njega, ilinje, ne oekuje da performira knjievnu suverenost, nego da odgovara stereotipukoji MI imamo o NJIMA, o Balkanu, ili o mjestima odakle ve svi ONI dolaze. Bilasam, dakle, posve zaboravila odakle dolazim i kamo stiem, ili, drugim rijeima,previdjela sam utvrene kodove komunikacije izmeu kulturnog centra i periferi-je. Od mene se oekivalo da konfirmiram stereotipe o periferiji, a ne da iz njih iska-em. to se moje knjievne suverenosti tie, nju sam mogla objesiti maku o rep.

Pokazalo se da Drubnikova hladnoratovska fantomska sjena nije za tihtridesetak godina iezla. Broj etiketa koje su lijepili po meni i mojim knjigama sa-mo se uveavao: osim etikete Made in Balkan, pojavile su se i druge raspad Jugoslavi-je, pad komunizma, rat, nacionalizam, nove drave, novi identiteti... Moji tekstovikomunicirali su sa stranim itaocem optereeni golemom prtljagom. Sliila sam naputnika koji vue po nekoliko kofera u svakoj ruci, i pri tom nastoji da zadri ele-ganciju u dranju. Za razliku od mene, moji zapadnoevropski kolege, putovali subez prtljage: pred itaocima su se pojavljivali samo oni i njihovi tekstovi. U momesluaju prtljaga je zatrpavala i mene i moje tekstove. Situacija se radikalno promije-nila i kod kue. I tamo su se pojavile etikete, i za razumijevanje knjievnog tekstaodjednom je bilo kljuno jesam li po nacionalnosti Hrvatica ili Srpkinja, i to su mibili mama i tata.

Prije desetak godina imala sam jugoslavenski paso, savitljivih mekihtamnocrvenih korica. Bila sam jugoslavenski pisac. Onda je doao rat, i Hrvati su mi ne pitajui me gurnuli u ruke plavi hrvatski paso. Hrvatske vlasti oekivale su odsvojih graana promptnu transformaciju, kao da je sam paso arobna pilula. Kakoto u mom sluaju nije ilo lako, iskljuili su me iz svojih knjievnih i drugih redova.S hrvatskim pasoem napustila sam svoju novosteenu i svoju bivu razvaljenu do-movinu i krenula u svijet. U svijetu su me s nekim navijakim Eurosong-veseljemidentificirali kao hrvatsku spisateljicu. Postala sam knjievna predstavnica sredinekoja me vie nije htjela. Ni ja vie nisam htjela sredinu koja me nije htjela, ne vje-rujem u ljubav bez reciprociteta, ali etikete se nisam rijeila do danas.

U ovom asu posjedujem paso mekih savitljivih crvenih korica, ho-landski. Da li u s novim pasoem postati holandska knjievnica? Mogue, iako sum-njam. Da li u se holandskim pasoem ikada moi reintegrirati u hrvatske knjiev-ne redove? Mogue, iako sumnjam. Koji je moj stvarni problem? Da li se stidimetikete hrvatska knjievnica, koja se i dalje vue za mnom? Da li bih se moda osjea-la bolje s etiketom Gucci ili Armani? Pa to ja onda hou? I zato sam, zaboga, tolikoosjetljiva na puke etikete?

259

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

Zato? Zato to se u recepcijskoj praksi pokazuje da identifikacijska pr-tljaga optereuje knjievni tekst. Zato to se nadalje pokazuje da identifikacijska eti-keta mijenja sutinu knjievnog teksta i njegovo znaenje. Zato to je identifikacij-ska etiketa skraena interpretacija teksta, i to redovito kriva. Zato to identifikacij-ska etiketa otvara prostor za uitavanje neega ega u tekstu nema. I na kraju zato toje diskriminativna, diskriminativna po sam knjievni tekst. Pristati na identifikaci-je znai podrati ideju da je polje knjievnosti nita drugo do mono geopolitikopolje, to je moda blie realnosti, ali nije moje da podravam svaku realnost sa-mo zato to je realnost.

Zato je, za razliku od mene, velikoj veini mojih kolega vano da zadr-e svoju identifikacijsku etiketu? Zato to je identificiranje knjievnika po nacio-nalnosti, po zemlji kojoj pripadaju, uglavljeno kod knjievne, ali i trine komuni-kacije. Zato to se na taj nain mnogo lake i mnogo bre putuje s periferije u cen-tar. Zato to je mnogima identifikacijska etiketa ujedno i jedini nain da komuni-ciraju ne samo lokalno, nego i globalno, da budu prihvaeni i prepoznati kao bo-sanski knjievnik, kao slovenski knjievnik, kao bugarski knjievnik. Zato to jeetiketa temeljna pretpostavka zastarjelih institucija nacionalnih knjievnosti, ali imodernog knjievnog trita. Zato to je identitet i trgovina identitetom provjere-na trina formula koja je mnoge knjievnike s periferije, s pravim razlogom ili beznjega, izbacila na globalno knjievno trite. Trite, naime, uvijek treba i jednogBugarina, i jednog Srbina, i jednog Hrvata, i jednog Albanca. Jednog. Viak, nai-me, zbunjuje.

EVROPA DO INDIJE Kulturna birokracija Evropske zajednice, brojni kulturni manageri i advokati(da, managers, officers, advocats) svi se oni trude da se postave prema stvarima. Kultu-ru EZ brine s jedne strane globalizacija, ili amerika kulturna imperijalizacija. Idok sami Amerikanci upotrebljavaju termin imperijalizacija bez puno cifranja, Evro-pljani krzmaju, boje se da ih ne optue za anti-amerikanizam, kao Francuze, naprimjer koji svako malo ivnu oko zatite svojih kulturnih proizvoda, ali jednakotako i oko onoga to im je oduzeto: oko izgubljenog kulturnog primata. Pokazuje seda anti-amerikanizam nije ni kulturno, ni politiki, ni strateki, niti financijskiprofitabilan: na amerikoj kulturnoj industriji, uostalom, ne zarauju dobro samoameriki prodavai nego i evropski prekupci.

Evropski kulturni identitet ma to to znailo ugroen je: sve-prisutnom amerikom kulturnom industrijom; Istonoevropljanima, koji ekajuulazak i nose u ruci svoje kulturne zaveljaje; i to je ujedno i najbolnija toka tre-

260

Re no. 71/17, septembar 2003.

nutne evropske kulturne podsvijesti emigrantima neevropskog kulturnog kruga,iji broj svake sekunde opasno raste. Kamo, dakle, spadaju svi ti silni Marokanci,Alirci, svi ti Kinezi, Arapi, tko bi ih sve pobrojao? Kako njih razvrstati? Prema pa-sou? Prema jeziku kojim se slue? Prema kulturnom krugu kojem pripadaju?

Ponosna na svoju ideologiju i praksu multikulturalnosti kulturna bi-rokracija EZ zasada perpetuira isprobani recept Me Tarzan, you Jane dakle, receptpriznavanja razliitih kulturnih identiteta, poticanja regionalnih i drugih razlii-tosti, i, dakako, integracije, iako nitko ne zna to bi to, zapravo, trebalo znaiti.Svakom, dakle, svoja bogomolja, svakom svoja burka. I sve dok Marokanac izlae nasvojoj tezgi neto marokansko, whatever that means, a mi neto svoje, evropsko, what-ever that means, stvari su u redu. Tako se, uglavnom, razmjenjuju kulturni proiz-vodi, tako radi trite, po tako uglavljenom mehanizmu odvija se i dinamika knji-evnog ivota.

I sve bi bilo u redu da ne postoje non-mainstream pojedinci, disfunk-cije u sistemu, ti koji razaraju stereotipe o kulturi, o tome to ona jest, i kakva bi tre-bala biti. Takvi pojedinci nadrastaju kulturne promotere, managere i kulturnu bi-rokraciju EZ koja se mui nad pitanjima evropskog kulturnog identiteta. Takvi po-jedinci nadrastaju svoje kritiare i interpretatore, univerzitetske profesore i svojeitaoce. Drugim rijeima: nitko ne zna to da s njima radi.

I zaista, to da Holanani rade s Mosesom Isegawom, afrikim piscem,koji ivi u Holandiji, i pie na engleskom jeziku? to da rade sa mnom: ivim uAmsterdamu, ali ne piem na holandskom jeziku? to da sa mnom rade Hrvati:piem, dodue, na hrvatskom, ali imam lou reputaciju? to da sa mnom radeSrbi i Bosanci: i oni me mogu itati na originalu, jezik na kojem piem je BSC(BCS Bosnian-Croatian-Serbian), nije li? to da Holanani rade s marokan-skim piscem, koji se umjesto da pie svima razumljive tekstove o kulturnim razli-kama izmeu Marokanaca i Holanana poduhvatio toga da rekreira holandski je-zik osamnaestog stoljea? to da Francuzi rade s Arapinom koji se poduhvatio to-ga da napie novu Potragu za izgubljenim vremenom, ili Nijemci s Turinom koji pie no-ve Patnje mladog Werthera?

Meu disfunkcijama u postojeem knjievnom sistemu imam svoj omi-ljeni primjer, svoga junaka. Joydeep Roy Bhattacharaya roen je u Calcutti. Otiaoje iz Calcutte kada mu je bilo dvadeset godina. U Americi je diplomirao filozofiju,ivi u New Yorku. Joydeep je napisao roman. Tema njegova romana je Maarska ikrug maarskih intelektualca u ezdesetim godinama. Maari su promptno preveliknjigu. Jedan maarski intelektualac potuio mi se da se roman bavi Maarskom,ali na indijski nain. Bilo bi mu bolje da pie o Indiji, komentirao je.

261

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

Joydeep je ljepolik i veoma fotogenian mukarac. Engleski izdava obja-vio je njegov roman u potajnoj nadi da e se Joydeep predomisliti i napisati neto oIndiji. Neto kao Bog malih stvari, samo iz muke perspektive. Moja mama, kojoj sampokazala Joydeepovu knjigu s fotografijom na poleini, instinktivno je stala na stra-nu engleskog izdavaa. to ne pie o Indiji, uzdahnula je, ljepi je od Sandokana.

Razgovarajui s Joydeepom ostala sam zapanjena njegovim znanjem istrau za bivom Istonom Evropom. Roman koji sada piem smjeten je u Dres-den pedesetih godina, a onda me eka roman o bici za Staljingrad, pisan iz enskeperspektive, rekao mi je.

Joydeep je moj junak meu kolegama piscima. U svijetu u kojem jeidentity kit neto poput etkice za zube dakle, stvar bez koje se ne moe Joydeep je izabrao najtei put. Svoj identity kit, od kojeg je mogao napraviti pro-fit, bacio je u smee, u ime prava na slobodan knjievni izbor, u ime slobode knji-evnosti. Joydeep je svjestan konzekvenci svoga simbolinog samoubojstva. Kodkue, u Indiji, pretpostavljam, ne vole ga suvie. Sredine o kojima pie negoduju,jer su uvjerene da samo one imaju copy right na temu. Engleski izdava toleriraJoydeepov istonoevropski virus, jer se nada ozdravljenju i trenutku kada e seJoydeep tematski vratiti tamo gdje i spada, u Indiju.

A na pitanje to bi to bilo evropsko u evropskim knjievnostima od-govaram: to je Mr. Bhattacharaya, Indijac roen u Calcutti, koji ivi u New Yorku.

KOMPARATIVNE KNJIEVNE VIZEitam u hrvatskim novinama da su tamonji izdavai upravo izdali novo, dopunje-no izdanje leksikona svjetskih pisaca. U polje svjetske knjievnosti urednici su od-luili uvrstiti i domae pisce, hrvatske, prije svega, i to njih pedesetak, a onda idaleko manji broj srpskih i bosanskih knjievnika (jer srpska i bosanska su straneknjievnosti, pa i one zasluuju svoje predstavnike u leksikonu svjetskih pisaca). Iznovinskog lanka saznala sam da ja lino nisam dobila vizu za svjetsku knjievnost.Meutim, prevedenost na strane jezike, kao i recepcija u stranim knjievnim sre-dinama (to sve imam u svom CV-u) nisu bili relevantan kriterij. Relevantni kri-teriji bili su reprezentativnost knjievnog djela (toga zbilja nema u mom CV-u)i brojani limit, injenica, dakle, da se negdje ipak mora stati, izjavio je urednikza hrvatsku knjievnost i professor hrvatske knjievnosti na zagrebakom fakultetu.to se domaih pisaca tie, strogi izdavaoci knjievnih viza za ulazak u svjetskuknjievnost nisu dopustili piscima samodeklariranje (to je u redu, jer veina bi semogla drznuti i odmah se samoproglasiti amerikim piscima), nego su ih s labora-torijskom tonou dijelili prema krvnim grupama. Tako gospodinu Ivi Andriu

262

Re no. 71/17, septembar 2003.

nisu dopustili da ostane jugoslavenski pisac, ali su pokazali irokogrudnost i po-dijelili ga po krvi (na hrvatskog), po mjestu boravka (na srpskog) i po tematici (nabosanskog) pisca. Nacionalne knjievnosti nisu sindikalne organizacije da se pisciu njih ulanjuju i islanjuju, izjavio je strogo inspektor koji je pedesetorici, tomrtvih, a to ivih pisaca, izdao vize za ulazak u svjetsku knjievnost. Druga ured-nica bila je jasnija u odreenju vlastita posla izjavivi da se osjea kao da je obavilakrotiteljski posao.

I tako, Aralica i osi dobili su papire za ulazak u svjetsku knjievnost.Meni, autorici ovog teksta, ne preostaje drugo nego da u svjetsku knjievnost poku-am emigrirati ilegalno, bez papira. Svjetska knjievnost ionako je puna ilegalaca,poput Milana Kundere, i mnogih drugih. Utjeno je i to da njihov broj svakim da-nom sve vie raste. A ako tamo negdje sretnem bive zemljake, Aralicu ili osia,obradovat u se, dakako, i obavijestiti vas o tom susretu razglednicom.

Oktobar, 2003.

263

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja