DOBRA KNJIGALEKTIRA ZA ŠESTI RAZRED OSNOVNE ŠKOLE

ŠKOLSKA KNJIGA, ZAGREB 1986

IVAN KUŠAN

ZAGONETNIDJEČAK

PredgovorBRANKO BRAJENOVIĆ

UrednicaASJ A PETROVIC

RecenzentiKSEN1JA POPOVIC HUMSKI

IVO ZALAR

Likovna urednica JELENA MUSIC

Grafička urednica MAJA K02IĆ

Ilustrator IVAN KUSAN

Naslovna stranica MEHO HAD2ISEJDIČ

14. izdanje

Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 888.2—31

KUSAN, Ivan

Zagonetni dječak / Ivan Kušan ; [ilustrator Ivan Kušan]. — [14. izd.]. — Zagreb : Školska knjiigi, 1986. — 219 str. : ilustr. ; 17 cm. — (Dobra knjiga. Lektira za šesti razred osnovne škole)

lisak: GRO »Mirko Gembarovski« Nova Gradiška, 1986

JUNACI IZ NAŠE ULICE

Suvremeni hrvatski književnik Ivan Kušan jedan je od onih pisaca koje podjednako rado čitaju i odrasli i djeca. Rođen je u Sarajevu 1933, ali je u Zagrebu već od svoje šeste godine, pa zato Zagreb, te male i velike Zagrepčane najviše opisuje u svojim romanima za mlade. Dosacla ih je objavio šest: Uzbuna na Zelenom Vrhu (1956), Koko i duhovi (1958), Domaća zadaća (1960), Zagonetni dječak (1963), Lažeš. Melita (1965) i Koko u Parizu (1972). Najnovija knjiga Strašni kauboj (1982) prva je Kušanova zbirka pripovijesti za mlade, ali se i u njoj pojavljuju svi poznati junaci iz spomenutih romana. Kušan piše i za »odrasle«, za kazalište, za radio, televiziju i film te prevodi s više jezika (najviše s engleskoga, francuskoga i ruskoga). Njegova su djela prevođena na gotovo sve jezike naroda i narodnosti Jugoslavije, a pojavila su se i u mnogim izdanjima izvan naše zemlje. Za knjige namijenjene mladima dobivao je nagrade »Grigor Vitez«, »Ivana Brlić-Mažuranić« i grada Zagreba.

Zanimljivo je da je Kušan diplomirao na slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti. Njegovo će slikarsko umijeće moći ocijeniti čitatelji ove knjige, koju je sam ilustrirao.

Sto u Kušanovim djelima toliko privlači mlade? Prije svega uzbudljiva priča koja čitatelja drži u napetosti do posljednje stranice, o čemu će se osvjedočiti svi koji pročitaju Zagonetnoga dječaka. U njoj će naći svoje drugarice i drugove iz razreda, kuće, susjedstva, s ulice, male i velike prijatelje, pa čak i ponekoga neprijatelja. Svi su nam likovi poznati, ali nam se događaji čine nevjerojatnima sve

5

do konačnoga objašnjenja kada sve odjednom postaje moguće, baš kao da smo i sami sve proživjeli. Pri tome ne treba zaboraviti da svaku svoju napetu priču Kušan začini smijehom i šalom ili, kako bi rekli »odrasli«, humorom. Pustolovine Koka, Tome, Emila, Marijane, Branka i ostalih prihvaćamo kao svoje. Ako baš i nismo doživjeli nešto tako uzbudljivo, bar smo priželjkivali da doživimo.

Posebno treba upozoriti na Kušanov jezik i stil. Jednostavnost i lakoća pripovijedanja odlike su ovoga »zagonetnoga dječaka-pisca«. Razgovori u knjizi su upravo onakvi kakve vodimo i vodite kod kuće, u školi ili na ulici. Ne znači to da su »preslikani iz stvarnosti«, već da su nadahnuti pravim životom oko nas. Tako radnja, likovi i jezik objašnjavaju i privlačnost Kušanovih djela i potkrepljuju njihovu umjetničku vrijednost.

Branko Brajenović

6

1. U POČETKU TREBA BITI STRPLJIV

Tomo Branje je objašio klupu i gledao zamišljeno kroz velik prozor školske sobe. Vani se vjetar igrao s čupavim oblacima. Jesen je već bila tu i raznobojno je lišće lijetalo uzduhom. U razredu je krčao žamor učenika i učenica. Bio je odmor prije posljednjeg petog sata.

— Ah — duboko uzdahnu Tomo.— Sto uzdišeš? — upita Koko, koji je sjedio u klupi,

i počeše se lijevom rukom iza desnog uha.Tomo ništa ne odgovori i još jednom duboko uzdah

nu kao da je na rendgenskom pregledu pluća kad liječnici traže da udahneš što dublje možeš.

— Što uzdišeš? — ponovi Koko i lijeno pogleda uvis, u svog prijatelja.

— Ništa — reče Tomo i zagleda se u oblake.Obadva dječaka ušutješe.Tomo Branje doselio se već prije nekoliko mjeseci u

grad. Njegova majka našla je posao u gradu i preselila se u stan svoje sestre, Tomine tetke. Mali se Tomo nije odviše veselio selidbi u grad jer je volio Zeleni Vrh u kojemu su živjeli i gdje se rodio. Ondje je proveo djetinjstvo, stekao mnoge prijatelje i doživio mnoge pustolovine. Osim toga, bio se naučio na svježi zrak, zelene brežuljke, veliki vrt; a u gradu svega toga nije bilo. U dugim sivim ulicama osjećao se pomalo tjeskobno i kao da mu je ponestajalo zraka.

Ipak, nešto ga je veselilo: stanovao je u istoj kući sa svojim starim prijateljem Kokom i, štoviše, išao je zajedno s njim u istu školu i u isti razred.

— Ah — uzdahnu on još jednom i siđe s klupe. Bilo mu je dosadno i jedva je čekao da se završi obuka. Ne zato što on nije volio školu i učenje — dapače, bio je dobar đak i rado je išao u školu — već zato što je bio

7

nekako umoran i nezadovoljan. Jest, on se veselio dolasku u grad jedino zbog Koka koji mu je punio uši time kako se u gradu svaki čas događa nešto zanimljivo i uzbudljivo. Osobito mu je često govorio o vlastitim doživljajima, o nekakvim duhovima koji su ga progonili a opet kao da i nisu bili duhovi nego ljudi, o nekom prijatelju koji je sad u bolnici i još o koječemu drugome. A otkako se Tomo uselio u kuću i nastanio točno iznad Koka — tome je već više od mjesec dana — ništa se osobito nije dogodilo.

Istina, obišli su zoološki vrt gdje su se divili velikom, starom lavu, bili na utakmici i nekoliko puta u kinu, ali sve to nije bilo ništa naročito. Svaki su dan zajedno učili, rješavali križaljke, penjali se po krovu, pregledavali veliku Tominu zbirku slika filmskih glumaca, išli u školu i vraćali se kući. To je bilo sve.

Tomo opet duboko uzdahnu, zagrcnu se i nakašlja.— Ideš mi na živce — reče odjednom Koko i okrenu

se leđima svom drugu.— Zašto? — zgranu se Tomo.— Tako.Koko je pogađao što muči njegova prijatelja. Kad su

se ljetos sastajali na Zelenom Vrhu i kad je Tomina majka govorila da će se vjerojatno doseliti u grad i u njihovu kuću, Koko je bio oduševljen i svašta je pričao Tomi o gradu. »Ti nemaš pojma«, govorio je, »kako je divno živjeti u gradu. Iza svakog ugla čeka te neko iznenađenje, svaki se čas nešto uzbudljivo dogodi, nema dana da nešto ne doživiš ... « I sad, otkako se Tomo uselio u Kokovu kuću, dani prolaze, uglavnom u dosadi i učenju. Koko se osjećao kao da je on nekako kriv zbog toga. Želio je da izbije veliki požar, da se održi velika vojna parada, želio je makar da se i njemu samome nešto neugodno dogodi samo da ne mora gledati kiselo lice svoga druga. Najradije bi poletio do prozora i bacio se na ulicu. Polomio bi obje noge, došla bi kola za hitnu

8

pomoć, prestala bi obuka. »Onda bi vidio«, mislio jc Koko pakosno i krišom pogledao Tomu. Onda više ne izdrža pa se prodera:

— Ja nisam kriv. Ne može se svaki dan nešto dogoditi. Ti nisi strpljiv ...

— Što-o? — pogleda ga Tomo u čudu. — što kažeš?— Kažem da bi morao biti strpljiviji. Ne može se

svaki dan dogoditi neko čudo. Samo treba malo ...— Ah — uzdahnu Tomo i odmahnu rukom.— Nekad treba samo malo pogledati oko sebe. Čak i

ne znamo što se oko nas zbiva. Ja te uvjeravam, kad bismo samo malo pogledali oko sebe, kad bismo samo ...

— Be-e-e — prekinu ga Tomo i stade naglo na sve strane okretati glavu izbečivši oči tako silno da su mu nabrekle žile na vratu. — Eto, gledam na sve strane — pa ništa!

— Ah, ideš mi na živce — uvrijeđeno reče Koko i opet se sasvim okrenu leđima prijatelju kao da mu nije ni na kraj pameti da više ikad u životu progovori s njim i jednu riječ.

»Što bi on htio?« jedio se Koko u sebi. »Uh! A kad bi se zbilja nešto ozbiljno dogodilo, kad bi on doživio što sam ja sve doživio . .. onda bi se od straha zavukao u svoju sobu i držao se mami za suknju. Znam ja takve šmokljane. Da je on doživio što i ja, ne bi bio ovako ... ovako .. .« Nije znao što da kaže, ali je drhtao od bijesa. »Baš bih mu želio ...« Ali od srdžbe nije znao ni što da mu poželi.

— Ideš mi na živce — reče nemoćno i ustade. — Ako ti je dosadno, vrati se na Zeleni Vrh . ..

— Ja bih se vratio odmah sutra samo da mama može. Jedva bih dočekao — odvrati Tomo i teško uzdahnu.

U taj čas naiđe njihov kolega Marko Lukarić, dječak crne kovrčave kose i kao ugljen crnih očiju. Htjede proći između njih oborene glave, ali ga Koko uhvati za rukav kako bi da zadržao i pokazao Tomi da se on može snaći i bez njega.

9

— Pusti me — protisnu Marko bijesno i ne odiže glave da pogleda Koka.

— Da igramo šah — predloži Koko gledajući značajno u Tomu koji je buljio kroz prozor kao da se to njega ništa ne tiče.

— Neću — odreza oštro crnokosi dječak i istrgne se.— A sad će, znaš, i zvoniti. Moram pogledati još

povijest...Koko slegnu ramenima i počeše se za uhom. Htjede

izići iz razreda, ali se onda odjednom nečega prisjeti i vrati Tomi koji je još onako jednako sjedio na klupi, mlatarao nogama i piljio u oblake.

— Eto, vidiš — reče on tiho i pomirljivo — uzmimo, na primjer, tog Marka Lukarića. Kako je to čudan dječak, zar ne? Ni s kim neće da razgovara, neće da se igra, ništa ga ne zanima .. . tobože neprestano uči, a ništa ne zna ... Ne znam zapravo ni odakle je došao u našu školu. Nema uopće prijatelja.

— Be-e-e — izusti Tomo prezrivo — pa što onda?— Pa mislim ... ja sam, ovaj, htio reći... — zbuni

se Koko i počeše za uhom. — Na primjer’ ako, ovaj, uzmemo njega, je li. .. Tko zna zašto je on takav, zašto nas sve izbjegava, ide sam kući, neće da dođe poslije podne ni na tenis, ni na ping-pong. Tko zna zašto . . .

— Tko zna, tko zna, tko zna — upade Tomo i uzdahne. — Znam ja. Tek je došao iz drugog mjesta. Iz Splita, mislim. Nije se još snašao. Sve mu je tu novo, nije se ni s kim sprijateljio.

— I neće se nikada ako ovako nastavi. Pa i ja sam došao sa Zelenog Vrha u grad i — što? Zar sam se ovako ponašao? Eto, i ti, na primjer. Kako bi bilo da ti ni s kim ne razgovaraš, nikoga ne pozdravljaš ... da se ponašaš, na primjer, tako užasno. Ne bi li to bilo čudno?

— On nema roditelja — kaza Tomo ozbiljno i skoči s klupe. — Je li ti jasno?

10

Koko ušuti: sjetio se da ni Tomo nema oca i da ga je možda dirnuo u ranu.

— Mislim... — propenta on. — Htio sam reći kako se nikad ne zna. Oko nas se svašta skriva ... Svatko ima svoju tajnu i svaki dan se može nešto čudno otkriti. Na primjer, uzmimo tog Lukarica, meni je on, na primjer...

— Na primjer, na primjer — ponovi Tomo. — Popeo si mi se navrh glave s tim tvojim »na primjer«.

Školsko zvonce jeknu. Bio je to početak petog sata, povijesti. Tomp je odmahnuo rukom i otišao na svoje mjesto gunđajući nešto sebi pod nos i duboko uzdišući. Zbilja mu je bilo dosadno u gradu i čeznutljivo je pomišljao na svoj veliki vrt na Zelenom Vrhu, na voćke i vinograde. Kakva šteta da se morao preseliti u grad! A taj Koko je zbilja smiješan. Silom se trudi da nešto izmisli, da ga nečim zapanji. Baš je gnjavator. Sve neprestano govori jedno te isto: »na primjer, na primjer ...«

Sjeo je iza Marka Lukarića i opet uzdahnuo. »Što bi bilo čudno na tom dječaku?« pomislio je još jednom i odmahnuo ljutito rukom.

A Koko se također ljutito vrpoljio u svojoj klupi.»Baš mi ide na živce taj Tomo! Kako ne može shva

titi što sam mislio? Nikad ne znamo što se sve krije oko nas, kakvih sve tajni ima u blizini. Koliko sam ja toga doživio u posljednju godinu dana. A nekad misliš — nema ništa, sve je obično. Ogledaš se, na primjer, i odjed nom vidiš ...« Ogledao se i nije vidio ništa osim glava učenika koji su brzo listali udžbenik povijesti. Za sobom je spazio tužno Tomino lice pa mu se smučilo. Morao je zapravo priznati da mu život već dulje vrijeme nije bio osobito zanimljiv.

Otvoriše se vrata i profesor uđe.»Eto, uzmimo, na primjer, profesora Gavrića«, mislio

je Koko uporno o jednom te istom. »Nije li on čudan čovjek? Nije li mu ponašanje neobično? Tko zna što se tu krije? Tko zna kakvu on tajnu nosi u sebi? Kako sa

li

mo, na primjer, zna oštro pogledati! Evo, baš me je sad tako pogledao. A zašto? Bez razloga. A tko zna ...«

— Milicu, hoćeš li već jednom ustati ili treba da ti podnesem pismenu molbu sa sto i pedeset dinara biljega? — pitao je profesor Gavrić.

Koko hitro ustane. Cio razred je bio na nogama, samo je on, zanesen u svoje misli, zaboravio ustati pri profesorovu ulasku.

— Hvala, Miliću — kaza profesor Gavrić.Mnogi se učenici zasmijuljiše, a Koku se još više na-

kostriješi neposlušna kosa. Nije ga smetalo što je ispao smiješan pred razredom, već ga je ljutilo što je profesor odista imao razloga da ga prijeko gleda.

»Možda je ipak sve u životu mnogo jednostavnije nego što mislim«, tužno zaključi, ali se sjeti što je sve doživio u svojih trinaest godina života pa se ipak zadovoljno osmjehnu. »Treba biti strpljiv. Nikad se ne zna . ..«

— Je li možda malo sto i pedeset dinara biljega na molbi ili treba da još dodam, Miliću, a? — govorio je profesor Gavrić. — Pa koliko dugo ću te moliti da usta- neš i počneš odgovarati. Dakle, hoćemo li već jednom čuti nešto o križarskim ratovima ili nećemo?

Koko brže bolje smeteno ustane.Cio se razred veselo smijao.

2. NEOBIČNO PISMO-SMO

— Onda, Miliću, kako je došlo do trećeg križarskog rata?

Koko se češao iza uha. Što je profesor toliko navalio s tim križarskim ratovima? Učili su ih i toliko puta prepričavali prošle školske godine, a sad, tek što je počela nastava, već je zadao da ponove sve što su o njima lani

12

»Dakle, hoćemo li već jednom čuti nešto o križarskim ratovima?«

učili. Koko se sjećao kako se profesor Gavrić uvijek uživljavao u uloge povijesnih ličnosti o kojima se govorilo. Kad je bila riječ o križarskim ratovima, naprosto bi se uvlačio u oklope, jahao vrane konje, jurišao teškim kopljem i probijao se prema Jeruzalemu.

»Baš je on čudan čovjek. Kad bih mu mogao zaviriti u glavu, tko zna što bi unutra otkrio«, premišljao je Koko. Ali o križarskim ratovima nije znao ni beknuti. Jedino se sjećao da je netko jurišao na Jeruzalem, samo tko, zašto i kada — nije imao pojma.

— Kada su muslimani ponovo osvojili Jeruzalem? — pitao je profesor Gavrić.

Čupavi dječak je šutio. Jedva je čekao da se te muke završe i da sjedne. Križarski ratovi su mu, nekim čudom, potpuno ishlapili iz glave.

Profesor Gavrić je nešto rekao. Koko je, crven u licu, brzo sjeo. Osjećao se tužno i glupo. Čuo je kako se opet netko smijulji.

— Ti, novi, ti, ti, dolje — upro je profesor Gavrić prstom prema stražnjim klupama.

Koko se preko volje okrenuo. Opet se iporao nasmiješiti. Istovremeno su ustali i Tomo Branje i Marko Lu- karić. I jedan i drugi su bili »novi« u razredu, sjedili su jedan iza drugoga i nisu znali u koga je profesor bio uperio prst.

Profesor Gavrić je htio čuti Lukarica.Taj crni dječak očito se svidio nastavniku povijesti,

jer ga je, iako je tek bio početak godine, svakog sata prozivao. Lukarić je doista dobro znao povijest, a koji put, reklo bi se, i više nego treba. To se profesoru svakako dopadalo.

— Godine 1169. zavladao je Egiptom Saladin koji je uspio sjediniti Egipat s Bagdadom — počeo je Lukarić kao navijen ne odižući glave dok je govorio. — On je htio ujediniti sve muslimane. On je htio da svi muslimani krenu protiv kršćanstva. Da to bude rat protiv križa

14

ra. Taj se rat zvao »džehad«, to jest sveti rat. I tako su muslimani godine 1187. opet zauzeli Jeruzalem. Tako je počeo treći križarski rat. Taj je rat vodio car Fridrik. Njega su još zvali Fridrik Barbarossa. Ali taj rat nije sasvim uspio. U njemu se istaknuo Rikard Lavljeg srca. Ali Jeruzalem ipak nije pao .. .«

— A kako je završio Fridrik Barbarossa? — upita profesor Gavrić koji je veselo poskakivao na podiju spuštajući od vremena do vremena glavu kao da juriša na jeruzalemske bedeme.

— Umro je — kaza Marko Lukarić.— Znam, znam — nasmiješi se nastavnik — ali

kako?— Pa poginuo je ...— Da, poginuo je. Ali kako?Marko je šutio oborene glave. Profesor Gavrić je vi

soko digao glavu, otvorio usta, počeo zijevati kao riba, stao grcati i kolutati očima. Razredom prođe žagor kad se profesor, zatvorenih očiju i savijenih koljena, poče polako spuštati prema podu. Svakome je bilo očito da se jadni Fridrik Barbarossa utopio u rijeci. Ali se Marko Lukarić gradio kao da ne primjećuje profesorove muke da svojim učenicima dočara smrt hrabroga cara.

— Pa utopio se! — ne izdrža Gavrić i podviknu. — Kad sve tako dobro znaš, kako si to mogao zaboraviti?

— Utopio se — kao jeka i tiho ponovi Marko i još niže spusti glavu.

Koko je uporno promatrao Marka jer mu je bilo neugodno da gleda u profesora pred kojim se tako osramotio. »Čudan dječak«, mislio je Koko, »sipa sve kao iz rukava i onda odjednom — kvrc! — i smota se, ne zna dalje.«

— A što je bilo dalje s križarskim ratovima? — pitao je profesor Gavrić.

Marko Lukarić je polako odigao glavu. Koko bi se okladio da su mu u očima zablistale nekolike suze. »Za

15

što to?« mislio je. »Ta valjda ne plače za Fridrikom Barbarossom!«

— S križarskim ratovima bilo je dalje to — nastavio je Marko nesigurno — da je kralj odlučio ići protiv parlamenta. To je bio pravi građanski rat. Parlament je držao u svojim rukama London, a kralj je držao Oxford [Oksford]. Onda se jako istakao na strani parlamenta jedan čovjek koji se zvao Oliver Cromvvcll [Kromvel] Oliver Cromwell. ..

— Oliver Cromvvell?! — uskliknu profesor Gavrić i naglo se ispravi kao da ga je tko ubo odostrag. — Pa što je tebi? Ti si sve pomiješao. Cromvvell je živio pet stoljeća iza Barbarosse. Ta mi nismo još učili Oxford, parlament, Oliver Cromvvell! Otkud si sve to izvukao?

— Pa vi ste rekli da ponovimo... — mucao je Marko.

— ... križarske ratove — upade profesor. — Ja sam primijetio već i posljednji put da ti mnogo znaš, sigurno mnogo čitaš. I voliš povijest. Sve je to jako lijepo. Ali samo moraš polako govoriti, sabrati se. Što ti vrijedi ako sva stoljeća pomiješaš? Kako se ti ono zoveš?

— Mirko, ovaj .. . Marko Lukarić — spetlja se crni dječak.

— Eto, vidiš — dobrodušno kaza profesor Gavrić — kako si se smotao. Ne znaš više ni kako se zoveš ...

Razred opet veselo zabruja.■ Koko je pokušavao zamisliti koliko još minuta i se

kundi ima do svršetka sata. Pomišljao je kako će ići s Tomom kući, ali kad se sjetio njegova kisela lica, nije se tome odviše radovao. Uhvatio je prstima bilo i počeo brojiti udarce: jedan-dva-tri-četiri... Šezdeset otkucaja je jedna minuta. Kako je to dugo! Profesor je, tko zna u kojem ratu, jurišao na podiju i sav se uznojio. A nije ni šala nositi na sebi one teške oklope u kakvima su ratovali srednjovjekovni vitezovi! Oznojio bi se i jači čovjek nego što je profesor Gavrić.

16

Napokon se razlegne zvuk zvonca. Za danas je bilo gotovo s obukom. Svi pograbiše torbe i poskakaše. A onda dođe trenutak razočaranja.

— Nitko da ne iziđe van — kaza profesor Gavrić brišući znoj s čela. — Zaboravio sam vam reći: danas je cijepljenje. Be-se-že. Sad će doći vaš razrednik i doktori.

Val nezadovoljna gunđanja prođe razredom. Koko se umorno spusti natrag u klupu i podboči rukama. Zbilja je ovo bio nekakav užasan dan. Tada odjednom osjeti kako ga netko lagano gura u rebra. Već htjede da se otrese, ali se ipak ogleda i spazi svog prijatelja.

— Koko, Koko — šaputao je Tomo drhtavim glasom.— Imam nešto da ti pokažem-žem.Koku je odmah bilo jasno da se nešto dogodilo. S To-

mina lica bio je potpuno nestao neveseo, kiseli izraz. Sad mu je lice bilo vedro i crveno od uzbuđenja. Osim toga mu se i glas promijenio. A kad god bi Tomo Branje u posljednje vrijeme bio uzbuđen ili preplašen, obično bi ponavljao posljednje slogove u riječima kao da muca.

— Pokaži — veselo kaza Koko.— Psst! — šanu Tomo. — Ne mogu ovdje. To je jed

no pismo-smo.Prvo Koko, a zatim Tomo zamoliše profesora Gavri-

ća da ih začas pusti van. Profesor se malo namrštio, oštro pogledao Koka ali ih je ipak obadvojicu pustio.

— Onda? — reče Koko nestrpljivo tek što iziđoše pred vrata.

— Be-e-e — dražio ga je Tomo držeći ruke u džepu u kojemu je očito nešto skrivao. — Našao sam nešto zanimljivo.

— Daj pokaži.— Iako to još ništa ne znači . .. može biti glupost,

možda je slučajno ...

17

— Pokazuj! — oštro zapovijedi Koko, tako da Tomo ustuknu i odista poslušno izvuče šaku iz džepa. Prsti se rastaviše i pokaza se zgužvan list papira. Koko ga zgrabi, razmota. Diže jednu nogu u zrak, savi je i, stojeći samo na jednoj nozi poput plamenca, položi list na ispruženo bedro i dlanom ga ispravi. Tomo mu se odostrag nad- nese nad rame da bi i on mogao još jednom pročitati tajanstveno pismo.

»Draga marna i dragi tata. Primili smo vaše pismo. Drago mi je da ste dobro putovali i da ste dobro. Mi smo dobro i zdravo. Moram vam odmah reći...«

Tu je pismo bilo prekinuto jer je na posljednju riječ kapnula velika mrlja crnila.

Koko se počeše iza uha i sumnjičavo pogleda svog druga. Je li ga Tomo izazivao ili mu se samo rugao? Zašto mu je pokazivao ovo obično, najobičnije pismo?

— Onda? — upita Tomo slavodobitno. — Što kažeš?— Što kažem? — oprezno će Koko. — Obično pismo.

— Jesi li ga ti pisao? I što ...— Obično pismo?! — zgranu se Tomo. — Tebi je to

obično pismo? A ti pričaš kako se treba samo ogledati-ti i kako onda odmah moraš otkriti nešto zanimljivo, kako treba samo malo pripaziti na ljude oko sebe-be? — uzbuđivao se sve jače dječak. — I kad ja onda donesem ovako nešto što je zbilja-lja čudno, je li, onda ti kažeš: obično pismo. Be-e-e.

— Dobro, dobro — pomirljivo reče Koko. — Tko je to pisao. Nije valjda Barbarossa?

— To je pisao-o — važno izusti Tomo odižući se na prste i upinjući se da dođe do daha — Marko Lukarić. Eto, sad znaš.

Koko slegnu ramenima, a onda se odjednom naglo uozbilji. Naravno, nije bilo ništa neobično u tome što je Marko Lukarić napisao to pismo, ali je njemu ipak bilo drago što je Tomo prihvatio njegov savjet i što mu vjeruje. »Ja sam mu tek onako rekao«, mislio je on zado

18

voljno, »da mi je taj dečko čudan, a Tomo je ozbiljno shvatio. Čak i pazi što Lukarić piše. To mi je drago. To i jest najbolji način da čovjek nešto doživi. Treba samo biti strpljiv ...«

— Kad je zgužvao papir i bacio ga na pod, pod moju klupu, odmah sam ga podigao — uzbuđeno je govorio Tomo. — Nisam ništa ni slutio. Samo me smetalo što ga je bacio pod moju klupu. A kad je on pričao ono o križarskim ratovima, slučajno sam razmotao papir i imao sam što vidjeti. Zbilja, imao si ti pravo. Nikad se ne zna . ..

»Naravno da sam imao pravo«, pomisli Koko ali na- glas ipak upita:

— Dobro, Tomo, ali ja ipak ne shvaćam što ima čudno u tom pismu?

— Ti ne shvaćaš što je čudno u tom pismu-mu? — zamuca Tomo i odmahnu rukom. — Pa vidiš što ovdje piše: »Draga mama i dragi tata-ta .. .« — Zar ne shvaćaš?

— Pa što ... — poče Koko ali se odjednom lupi po čelu i podviknu: — A Marko Lukarić je siroče bez oca i majke! Bravo! Bravo, Tomo. Ti si nešto nanjušio. Za početak je sasvim dobro.

— Naravno — reče Tomo zamišljeno — možda su ga neki ljudi posvojili i on te ljude naziva majkom i ocem, ali je ipak čudno.

— Ne, to otpada! — podviknu opet Koko. — Znaš da je razrednik, kad nam ga je predstavljao, rekao da Lukarić dolazi iz nekog đačkog doma, iz Splita. Zar se ne sjećaš?

— Tako je! — pljesnu Tomo rukama. — Imaš pravo- vo. Jesam li ti ja rekao?

— Ja satrt tebi rekao — zadovoljno naglasi Koko. — Ijtekao sam ti: uzmimo, na primjer, tog Lukarića, on je -ineni jako čudan!

— Ja mislim, na primjer — veselo mu se naruga Tomo — da moramo u razred. — Eno dolazi razrednik

19

s doktorima. Baš se ne veselim tom cijepljenju. Nisu ga morali danas izmisliti.

— Vrlo važno za cijepljenje — reče Koko, gurnu nedovršeno pismo u džep i lupi šakom po njemu. — Glavno da smo nešto našli. To ne mora biti ništa, ali može biti i svašta. Mene osjećaji ne varaju, jer sam već svašta doživio. A sad osjećam da bi to mogao biti dobar roman.

— Kako misliš: roman? — upita Tomo hvatajući kvaku na razrednim vratima.

— Osjećam da bismo mogli nešto pošteno doživjeti... Meni je taj Lukarić bio već od početka vrlo čudan, sumnjiv...

3. SAD GA VIDIŠ, SAD GA NE VIDIŠ

Kome cijepljenje nije bilo neugodno u djetinjstvu ili dječaštvu? Srećom, kad je cio razred na okupu, i najveće kukavice ne bi htjele jedna pred drugom pokazati da se boje uboda igle. Ipak, svi su se neugodno meškoljili, micali i zbunjeno smješkali baš kao da misle o nečemu desetome. Mala Marijana, velika brbljivica i najživlja djevojčica u razredu, ušutjela je i neprestano odvezivala i vezivala uzice na cipelama.

Dva liječnika i jedna liječnica rasporedili su instrumente po stolu i klimnuli razredniku glavom. Profesor Menzura, razrednik trećeg »a«, izvadio je iz džepa naočale i otvorio razrednu knjigu. Bilo je očito da će prozivati učenike po redu, po abecedi.

— Branje — prozva on i pogleda preko naočala, jer se dječak odmah ne pojavi. — Branje, dođi. Valjda se ne bojiš?

Tomo Branje je bio velika kukavica. Kad bi tko htio pobrojati sve ono čega se bojao — počev od pasa, visine,

20

groma do vode i mraka — ispalo bi da je lakše i kraće pobrojati sve ono čega se nije bojao. Sama pomisao na liječnike, zubare i medicinske instrumente oduzimala bi mu dah. Pa i sad su mu koljena zaklecala kad ga je liječnica, smiješeći se, prozvala da priđe stolu. Dugo je oklijevao.

— Hajde, žuri, znaš da imamo važnog posla — gurnu ga Koko u leđa. — Treba da razgovaramo ... o onome.

Tomo velikim koracima priđe katedri. Kokove riječi su ga zbilja ohrabrile. Još je osjećao ponos zbog toga što je otkrio neobično pismo čudnoga dječaka. Osjetio je kratak ubod u rame i, prije nego je uspio i pisnuti od bola, sve je bilo gotovo. Nije, zapravo, ni imao vremena da se uplaši.

— Tko je cijepljen može ići kući! — rekao je profesor Menzura.

Ali je Tomo sjeo u klupu da pričeka svog prijatelja Koka Milića koji je čekao da dođe na red.

Koko je, čekajući da ga prozovu, mislio o Marku Lukaricu. Sjećao se kako je prije desetak dana, kad je počela školska obuka, profesor Menzura doveo u razred crnokosog dječaka i predstavio ga novim kolegama. Profesor Menzura je rekao da Lukarić dolazi iz Splita, gdje je bio u đačkom domu jer je bez roditelja, da je odličan učenik, i da će se svi zacijelo dobro s njim slagati, i da treba da mu svi pomognu kako bi se što bolje snašao jer je sad prvi put u Zagrebu. »Od početka mi je bio čudan«, mislio je Koko, »od prvog dana. Svi su nekako htjeli da mu ugode, da se sprijatelje s njim, a on nas je sve izbjegavao. Zoveš ga, na primjer, da igra šah — neće, zoveš ga u kino — neće. I sad odjednom ovo pismo: 'Draga mama i dragi tata . ..’ Moramo mi iščeprkati što se tu krije.«

— Lukarić — prozvao je razrednik i ovo prezime prenu Koka iz razmišljanja. Uostalom, uskoro je i na njega dolazio red.

21

— Ja sam već cijepljen — rekao je odlučno crnokosi dječak.

Pozvali su ga, pogledali mu ruku i pustili. Pokazalo se da je odista već cijepljen. Marko Lukarić povuče natrag rukav košulje, pozdravi profesora Menzuru i brzo iziđe.

»Za njim!« pomisli Koko i naglo ustade kao da će i on prema vratima.

— Hej, Miliću, kamo ćeš? — upita razrednik. — Nisi se valjda uplašio cijepljenja? Eto, sad si baš ti na redu.

Razred se opet zasmijulji. Koko slegnu ramenima i pođe prema podiju. Danas su mu se, tko zna zašto, cio dan smijali. »Neka«, mislio je, okrećući ipak glavu da ne gleda iglu, »tko se posljednji smije, najslađe se smije.«

Ćim je bio gotov, mahne ruKom Tomi, koji potrči prema vratima pozdravivši usput liječnike i razrednika. A Koko pojuri za njim i ne pozdravivši. S vrata ga vrati profesorov prijekor i ponovo isprati prigušen ki- kot kolega.

— Za njim — reče važno Toino po'što je bijesno zatvorio za sobom vrata. — Požurimo za Lukarićem dok nije odmaknuo. Treba da vidimo gdje stanuje i s kim stanuje. Hajde, brže. Samo da nam .. . k vragu!

Koko ozlojeđen zastane na mjestu i lupi se po čelu. Bio je zaboravio torbu u razredu i sad ga je već zbilja bilo stid da se ponovo pojavljuje pred učenicima. Zamolio je Tomu da mu je donese. Čekao je na hodniku vrteći glavom. »Što mi je danas? Sav sam smotan«, mislio je. »Sigurno će se nešto dogoditi. Ja sam uvijek zbunjen kad nešto predosjećam ...«

Kad Tomo donese torbu, brzo sjuriše niz stepenice. Dolje, pred školskom zgradom, ugledaše Marka kako odmiče prema uglu. Opružiše korake da ga sustignu.

22

— Ali se moramo držati malo dalje — kaza Koko. — Da ne primijeti da ga slijedimo.

— Onda, što kažeš? — pitao je Tomo ponosno. — Sto kažeš na ono, mislim pismo, a?

A to je pitanje zapravo značilo: »Što kažeš o meni, je li? Nisam li sila kad sam sposoban da otkrijem ovako nešto neobično u našoj blizini?«

— Da — ponavljao je i Koko jedno te isto — rekao sam ti ja da se treba samo malo ogledati, malo pripaziti. Taj mi je Lukarić ...

— Hej — gledaj! — podviknu odjednom Tomo.Približili su se širokoj ulici i tramvajskoj stanici.

Plavi je tramvaj upravo zazvonio i pošao sa stanice. Marko Lukarić, koji je i dotle brzo grabio, sad je potrčao. Istovremeno su potrčala i oba dječaka.

— Mi ćemo u druga kola, hajde, brže — povika Koko i gurnu svog prijana.

— Ne mogu-gu — vajkao se Tomo u trku — ja ne znam skakati u tramvaj. Slomit ću nogu-gu . . .

— Ne boj se, ja ću ti pomoći.Gotovo da su i dostigli Marka pred samim tramva

jem. A tramvaj je već klizio prilično brzo kad se crni dječak spretno vinuo u prva kola.

S Tomom je bilo dosta muke. Uhvatio se za ručku na tramvajskim vratima i sve brže trčao uz jureću prikolicu, ali se nije usudio odvojiti od tla. Koko ga je odostrag uporno gurao. Napoko mu istrgne torbu i zajedno sa svojom ubaci na tramvajsku platformu. Ali ni to nije moglo natjerati uplašenog dječaka da pokuša uskočiti. Tramvaj je jurio sve brže i gotovo vukao Tomu. Približavala se živica koja je dijelila tramvajsku prugu od automobilskog kolovoza.

— Pusti se! Ne skači! Pusti ručku, razumiješ li, pusti! — stade vikati Koko zaostajući. Ali je Tomo bio kao opčinjen; niti je pokušao uskočiti, niti je puštao ručku.

23

Tramvaj ga je već vukao prema živici. Jedna žena vrisnu u kolima, kondukter uzbuđeno zazvoni, tramvaj se naglo, škripeći svim kočnicama, zaustavi tik pred živicom. Koko ugura druga u kola i podiže torbe.

Ljudi su rogoborili, korili ih, kondukter je brisao znoj s čela. »Eto, tako nastaju nesreće«, govorili su svi.

— Što gnjave — protisnuo je Koko kroz zube. — Mnogo više odraslih padne pod tramvaj nego djece. Vi dio sam neki dan u novinama statistiku.

— Jesam li ti rekao-o da ne mogu-gu — uplašeno je govorio Tomo. — Valjda ja znam što mogu. Nisam još naučio, nisam ja iz grada-da.

— Samo da nas on nije primijetio. Zbog tvoje nespretnosti. Ako je, na .primjer, pogledao van da vidi zašto je tramvaj zakočio, onda zna da smo ušli u druga kola i može svašta pomisliti.

Progurali su se do izlaza. Na svakoj stanici, kad bi se tramvaj zaustavio, Koko bi izvirivao da vidi hoće li i Marko možda izići. Napokon, već u samom centru, dječak hitro iskoči iz prednjih kola i izgubi se u gomili prolaznika. Koko i Tomo također poiskakaše.

— Brzo, da nam ne umakne — reče Koko.— Ja više ne skačem u tramvaj — napomenu Tomo

za svaki slučaj.— Pa tko i kaže da ćemo opet u tramvaj? A, uosta

lom, ti si se tužio da u gradu ništa još nisi doživio. Da ti je, na primjer, tramvaj ... hej, gdje je Marko?

A Marko je već bio daleko odmaknuo. Skrenuo je udesno, obišao Gradsku kavanu, i polako se počeo vraćati u onom pravcu kojim su se bili dovezli. Bili su sad u Vlaškoj ulici.

— Znam — reče Koko — znam kamo ide. To sam i mislio, pa da.

— Zašto smo onda išli za njim i skakali ko ludi na tramvaj kad si znao kamo ide?

24

Tramvaj je jurio sve brže i gotovo vukao Tomu.

Koko ništa ne odgovori: »Zašto ne bi ljudi zapitkivali samo onda kad imaju što pitati?« pomislio je ogorčen posljednjim Tominim pitanjem. Uopće, nekad mu se činilo da je mnogo stariji od svoga vršnjaka. »To je, sigurno, od grada. To je sigurno što ja dulje živim u gradu, pa sam prije ostario. Neki dan sam čitao u novinama da se to zove tempo života. Kažu, ima statistika, da ljudi u gradu, na primjer, zbog tempa žive kraće nego oni na selu ...«

— Eno ga, ušao je u kuću — uteče mu se Tomo u misli i tako pljesnu rukama da mu je torba pala na pločnik.

Ta je kuća bila stari đački dom. Dječaci stadoše, i Koko zadovoljno klimnu glavom.

— To sam i mislio. I u Splitu je živio u domu, jer nema svoje kuće, pa je i prirodno da opet i u Zagrebu stanuje u domu. Kad bi, na primjer, imao roditelje, onda bi .. .

— A pismo-mo? Pa znaš da u pismu kaže, znaš . .. — uzbudi se Tomo.

— Pa da — potvrdi Koko preko volje jer ga je ljutilo što se sam toga nije sjetio. Ta zbog toga sli i došli ovamo, što je taj čudni dječak, Marko Lukarić, pisao tobože roditeljima kojih nema. — Idemo u dom, hajd'.

Pričekali su još malo i onda ušli na glomazna ulazna vrata. Kokin plan bijaše jednostavan: danas ne smiju pretjerati. Naprosto će ući u dom i nekoga upitati — mora biti neka uprava ili što slično, mislio je on, iako nije nikad bio u đačkom domu — upitat će nekoga na kojem je katu i u kojoj sobi Marko Lukarić i otkada je već u Zagrebu.

Mjesto uprave naišli su, u dnu mračna hodnika, na vratarevu kućicu. Ljubazni čovo ih je upitao koga traže.

— Marka Lukarića — rekao je Koko.Pokazalo se da vratar nije nikad čuo za dječaka koji

se zove Marko Lukarić. Koko je rekao da je Lukarić, vjerojatno, tek prije deset dana došao iz Splita.

26

— Ja ih sve znam napamet. Navečer, u mraku, ne treba ni da ih vidim, znam već po koraku tko ide — govorio je čovo. — A iz Splita nije nitko došao već šest mjeseci, valjda bih znao. Eto, ipak ću pogledati u popis.

Ni u popisu nije bilo Marka Lukarića.— Ali on je ovaj čas ušao u dom — ubaci Koko i po

sljednji svoj dokaz da Marko Lukarić mora biti u ovome domu.

— He, sinko moj, sigurno je išao nekome u posjete. Propustio sam ih nekoliko, stranih. Možda je i on ... E-e-e — prenu- se on odjednom i uzvi sijede obrve — pa što ga niste zaustavili kad ste ga već vidjeli, a? Nešto ste mi vas dvojica sumnjivi .. .

Dječaci se brže-bolje zahvališe i izjuriše napolje.— Vidiš, njega nema u domu — reče Koko značajno.— Vidiš — ponovi Tomo. — A ušao je.— Sad već zbilja postaje uzbudljivo — produži Koko

i počeše se iza uha. — Treba napraviti plan što ćemo i kako ćemo. Ja predlažem, na primjer...

I dok su dječaci pomalo odmicali od đačkog doma u Vlaškoj ulici, vodeći vrlo ozbiljan razgovor o zagonetki koju treba riješiti, crnokosi se dječak odvojio od tamnog kutka u dugačku hodniku i lagano uputio prema izlazu kroz koji su maloprije izišli njegove kolege. Prošao je pokraj vratareve kućice i ljubazno pozdravio.

— Hej, da nisi ti možda Marko Lukarić? — veselo zornu sijedi vratar.

Crnokosi dječak ništa ne odgovori već, praveći se kao da je prečuo pitanje, samo zabrza prema izlazu. Da su Koko i Tomo mogli vidjeti izraz njegova lica, vidjeli bi u njemu nešto zadovoljno i posprdno, ali možda i zaplašeno.

27

4. TKO ĆE BOLJE PROMAŠITI

— Zašto su baš izmislili to gađanje? — tužio se sutradan Tomo svom kolegi, dječaku koji je u razredu sjedio s njim u istoj klupi.

Dječak s naočalima, koji se zvao Emil, ravnodušno slegnu ramenima:

— Meni je svejedno. Ja ne idem. Oči. Slab vid! Strašna dioptrija. Ne bih pogodio ni slona. Ni na dva metra. Zato su me i oslobodili. Bar nemamo dva posljednja sata. Dobro je to. U tri čina!

— I zbilja ne znam kako mogu izmisliti gađanje dan poslije cijepljenja. Još nas bole ruke koje su nam izboli, pa kako ćemo onda držati pušku? Nikad ništa ne misle.

Bilo je, naime, objavljeno da se poslije četvrtog sata ide na gađanje. Gađalo se iz zračnih pušaka za prvenstvo srednjih škola, a njihova je škola, III mješovita gimnazija, bila među najboljima u gradu i očekivalo se da će se s II muškom boriti za prvo mjesto. Tomo je bio vrlo slab strijelac i propisno se obrukao na prva dva gađanja. Osim toga, jedva je čekao da u miru porazgovori s Kokom o novim planovima. Jutros je dugo spavao, pa su u posljednji čas trčali u školu i nisu dospjeli gotovo ni progovoriti.

Koko nije baš bio osobito nezadovoljan zbog toga što idu na gađanje. Ipak, otpala su dva sata obuke od kojih je jedan bio matematika, predmet što ga nije, blago rečeno, previše oduševljavao. A uostalom, on je bio jedan od najboljih strijelaca u cijeloj školi. Napokon, bio je još jedan razlog zbog kojeg se veselio tom događaju.

Kad odjeknu zvonce, koje je objavilo završetak četvrtog sata, on odmah pohrli prijatelju Tomi da bi zajedno išli na streljanu. Prolazeći pokraj Marka Lukarića, koji je sjedio u klupi ispred njega, gradio se da ga ne primjećuje.

28

— Koko — dočeka ga Tomo veselo — ja sam se nečega sjetio.

— Pssst — stavi čupavi dječak prst pred usta — vani ćemo razgovarati.

Pred školskom zgradom razredi su bili svrstani kao vojne jedinice, jedan za drugim. Nastavnici su se važno šetkali oko četa svojih učenika, opominjali, ljutili se. Napokon kolona krenu gradskim ulicama zastajkujući na uglovima, smetajući prometu i nadglasavajući žago- rom gromot grada. Dva dječaka na začelju mogli su, šaptom, u miru razgovarati.

— Baš mi je drago — prozbori Koko — što danas idemo na gađanje. — Marko je izvrsno gađao dva posljednja puta. Bolje od mene. Sigurno ćemo i danas biti među prvima i na kraju ćemo zajedno pucati kad bude trebalo odrediti momčad za susret s II muškom. Tako će biti neprestano kraj mene, pa ću ga imati na oku.

— Ja sam se nečega sjetio — ponovi Tomo i pljesnu rukama. — A-ha.

— Što? Čega si se sjetio?— Pa znaš, ono jučer, kad smo uskakivali u tramvaj.

Ja sam skoro slomio nogu, skoro poginuo, je li?— Da, pa što onda? — nepovjerljivo reče Koko.— A što misliš zašto sam ja skoro slomio nogu?— Zato što si nespretan.— Nespretan! — obrecnu se Tomo uvrijeđeno. — Ni

sam ništa nespretniji od tebe. Ja samo nisam živio u gradu. Ja ne znam kako se skače u jureći tramvaj. Eto, to je. Da sam ja tako dugo u gradu kao ti, ja bih mogao .. .

— Dobro, dobro. Što hoćeš da kažeš? Ajd' već jednom!

— Hoću da kažem: zašto Marko — tu Tomo sasvim spusti glas — zašto taj Marko Lukarić nije nespretno skočio u tramvaj, već sasvim lako. Tramvaj juri, a on samo — hop! — i već je na stepenici. A? Što kažeš?

29

— Pa što? — Onda? Ja isto tako mogu na primjer, skočiti u tramvaj. Hop — i gotovo! On je spretan dečko, i to je sve.

— Vraga-ga! — Tomo se uzbuđivao. — A zar nam nisu rekli da je on prvi put u Zagrebu, da nikad nije bio ovdje. U Splitu nema tramvaja. Kako je onda mogao naučiti da skače u tramvaj? A?

Koko se zamislio i počešao iza uha. Njegov je prijatelj imao pravo. I koliko god da se veselio ovom novom otkriću malo mu je i smetalo što je to palo Tomi na pamet, a ne njemu koji je bio poznat — bar je on tako tvrdio — po svojoj domišljatosti. Uistinu, dobro se prisjećao Markova jučerašnjeg skoka u tramvajska kola: crni dječak je naglo i sigurno potrčao za tramvajem držeći torbu u lijevoj ruci, lagano se prihvatio ručke na vratima, snažno otisnuo lijevom nogom i desnom se meko dočekao na papuču; uz put je još malo i savio koljena i nekoliko se sekundi vozio čučeći da bi se onda polako i dostojanstveno ispravio. Bio je to prvorazredni skok prvorazrednog skakača, pravog gradskog dječaka koji ne skače samo iz puke potrebe da stigne tramvaj već i da pokaže svoju spretnost i gipku otmjenost. Tomo je imao pravo. Za takav savršen skok treba mnogo vježbe i iskustva. A u Splitu, kažu, nema tramvaja. Gdje je onda Marko Lukarić mogao naučiti tu vještinu?

— Vidiš — reče napokon Koko značajno — ja sam ti rekao. Rekao sam ti ja, a ti mi nisi htio vjerovati. Sumnjiv je to tip. Imamo sve više dokaza. Ono s domom, na primjer.

Dva su dječaka bila malo zaostala za kolonom, pa ih je profesor Menzura pozvao da požure i priključe se ostalima. Prvi đački redovi već su stigli pred ulaz u streljanu, na rubu šume.

— Poslije ćemo se vratiti u školu — šapnu Koko drugu u uho — i pitati za Lukarićevu adresu. Možda je i u školi dao krivu adresu, adresu doma. Ako je tako,

30

morat ćemo na svoju ruku saznati gdje zaista stanuje, neprimjetno ga slijediti... Uostalom, imam ja još jednu ideju. Sačekaj me na ulazu u streljanu kad se završi gađanje . . .

Gađanje se brzo odvijalo.Tomo je bio među najslabijima. Još od rata užasno

se bojao praska puške pa je, iako je zračna puška pucala sasvim prigušeno, ipak kriomice stavio pamuka u uši. Uz to bi svaki put, povlačeći okidač, čvrsto zažmirio. Svega jc dva puta uspio pogoditi ploču s metom. Ubrzo je ispao iz natjecanja.

Koko je bio među najboljima. Iz prvih pet hitaca skupio je četrdeset i jedan bod: »ubio« je desetku, devetku, dvije osmice i jednu šesticu. U drugoj rundi bio je još bolji: četrdeset i tri boda i čak dva pogotka u crnu točku u sredini okrugle mete.

Na redu je bila treća runda. Ostalo je još svega desetak najboljih strijelaca. Medu njima su bili Koko i Marko Lukarić. Preko zvučnika objaviše da će sad u izlučnom natjecanju biti određena momčad III mješovite gimnazije koja će se poslijepodne sastati s momčadi II muške gimnazije u borbi za prvo mjesto u gradu. Najbolji rezultat do sada, četrdeset i pet bodova, postigao je Marko Lukarić, i svi su očekivali da će on i u ovom završnom natjecanju zauzeti prvo mjesto.

Deset dječaka je leglo na strunjače i napunilo puške. Koko nije skidao oči s Lukarića jer je sad baš bila prilika da ga nenapadno promatra. Marko je nekako uzbuđeno napunio pušku i odmah, gotovo i ne nišaneći, opalio. Uzdah razočaranja prođe skupinom promatrača: najbolji strijelac promašio je cijelu ploču!

Koko se prenerazio i nije uopće pucao. »To je on namjerno učinio! Sad više ne može biti prvi... Samo, zašto je to učinio? Zašto?« mislio je grozničavo. Onda je počeo tobože polako nišani ti gledajući ispod oka Luka- rićevu metu. Marko je opalio: samo šestica!

31

»Sigurno neće da se popodne takmiči sa mnom. Možda nešto sluti pa me izbjegava. Pa dobro. Neću ni ja ući u momčad«, zaključi Koko.

Opalio je nasumce i pogodio točno u crni krug, u desetku. Onda je mirno napunio pušku i dvaput za redom gađao u rub daske. Još dva uzdaha zatalasala su mnoštvom okupljenih učenika. Glavni favoriti Marko Lukarić i Koko Milić ispali su iz natjecanja i nisu uvršteni u izabranu momčad škole za odlučujući susret sa II muškom gimnazijom. Nastavnik tjelovježbe žalosno je vrtio glavom, profesor Menzura palio je cigaretu za cigaretom.

Tomo. Branje je nestrpljivo očekivao svog prijatelja pred ulazom u streljanu. I on je bio u skupini promatrača i zdmijetio čudan dvoboj između Koka i Marka. Vidio je kako je Koko ispod oka promatrao svoga glavnog suparnika u gađanju, ali je uočio isto tako i ono što Koko nije zapazio: Marko Lukarić je i te kako pozorno motrio Kokovu metu i silno se uzbudio kad je vidio da i on promašuje.

»Kakvo je to čudno natjecanje? Mjesto da se natječu tko će bolje pogoditi, oni se natječu tko će promašiti. Tu bih ja bio glavni!« mislio je cupkajući nestrpljivo na mjestu i čekajući prijatelja.

Koko dotrča bez daha.— Nanjušio nas je. Moramo biti dvostruko oprezni

— počeo je brzo istresati sve što se u međuvremenu u njem nakupilo. — Jesi li vidio kako je namjerno promašio?

— Jesam — reče Tomo — samo ne znam zašto?— Zašto? — zgranu se Koko. — Pa to je bar jasno.

Hoće da nas dvojica popodne ne budemo zajedno na gađanju. Izbjegava me. Kako ne shvaćaš?

— Ali zašto? — uporno je pitao Tomo.— Zašto? Zašto!? razjedi se Koko i tresnu torbom

o zemlju. — A što ja znam zašto? Pa to i jest zanimljivo

32

što ne znamo što se tu krije. A ti navalio pitanjima: zašto, zašto? Možda, na primjer, hoće nešto danas poslije podne da napravi, da obavi nešto što je bolje da ja ne vidim . . . razumiješ li ... Zato hoće da bude siguran da sam ja na gađanju jer mu tako ne mogu biti za petama.

— Aha! — pljesnu Tomo rukama. — Zato si, znači, i ti gađao mimo da poslije podne budeš slobodan?

Koko se zbuni. Na to zapravo nije ni mislio. On je opazio da Marko namjerno griješi pa je naprečac zaključio da tu nešto nije u redu, da se krije neka podvala i da će, tko zna kako, bolji strijelac izvući deblji kraj. Zato je i odlučio, bez razmišljanja, da i on ispadne iz natjecanja. A sad mu je, eto, Tomo objasnio.

— Naravno — reče on važno kao da se to samo po sebi razumije. — Naravno. Odmah sam ja pomislio? »E nećeš ti mene tako lako nasamariti. Nisu mogli ni pametniji od tebe, moj Marko, pa nećeš ni ti...«

— Onda, sad idemo u školu, je li? — upita Tomo.— U školu? Aha, pa da, zbog adrese — sjeti se Koko.— Da, sad ćemo u školu .. .— Ćuj — upade mu prijan u riječ — samo kako ti

misliš saznati njegovu adresu. Neće li biti sumnjivo da dođemo u školu i samo tako pitamo: »Molim vas, gdje stanuje Marko Lukarić«, a svaki smo dan s njim u školi.

— Ma što bi bilo sumnjivo! Odemo u tajništvo i lijepo zamolimo da nam kažu njegovu adresu. On je novi učenik i ne znamo gdje stanuje a treba da mu, na primjer, nešto poručimo ili odnesemo . . . nešto što je, na primjer, zaboravio u školi, ili na streljani... Lako je to! Pusti samo meni!

I dva dječaka zabrzaše preko ledine prema školi. Tada Koko odjednom stade i lupi se po čelu:

— Eh, zaboravio sam još nešto. Imao sam jednu ideju. Mislim da je treba provesti .. . Dođi!

33

I zgrabivši preneraženog Tomu za ruku kao malo dijete, povuče ga natrag prema streljani odakle su se učenici upravo razilazili u velikim skupinama.

— Ma što je sad? Kakva ideja? — bunio se Tomo koga je Koko vukao skoro jednako brzo i snažno kao što ga je jučer vukao onaj nesretni tramvaj.

— Vidjet ćeš. Odmah ćeš vidjeti.Zastadoše pred ulazom u streljanu.U skupini učenica, koja im je išla u susret, odzva

njao je zvonki glas male Marijane, njihove kolegice iz razreda. Djevojčica je, na čelu skupine, široko mahala rukama i nešto tumačila drugaricama.

— Evo je — reče Koko i lukavo se nasmiješi — to je moja ideja.

I pokaza na Marijanu.

5. OPERACIJA BARBAROSSA

Marijana je stanovala u njihovu kraju, nedaleko Heinzelove ulice i, kad ju je Koko pozvao u stranu i stao joj nešto šaputati u uho, rado je pristala da krene s njima kući.

— A o čemu se radi? — zapitkivala je veselo Marijana poskakujući pomalo u hodu dok je koračala između dvojice dječaka.

Marijana je bila najživlja djevojčica u razredu. Njezine krupne sive oči neprestano su se smijale, a glavica joj se vrtjela na sve strane stvarajući veseli vrtlog smeđih uvojaka. Bila je odlična učenica, ali su je nastavnici ipak često korili zbog njezine neobuzdane živosti i brbljavosti. Ne bi prošao gotovo ni jedan školski sat a da ne bi, sred najveće tišine, dok je profesor nešto tumačio, iznenada jeknuo njen zvonki glasić. Dobro je pje

34

vala i bila je glavna zvijezda školskog zbora, a često je nastupala i u solo-točkama. Pričala je kako je njena velika želja da postane pjevačica i da nastupa i pjeva u filmovima.

— Imam jedan vrlo važan razgovor s tobom — govorio je Koko gledajući preda se — vrlo važan razgovor. Imam, zapravo ja i Tomo imamo jedan prijedlog, to jest, htjeli bismo da ti nešto predložimo ...

— Dobro, samo o čemu se radi? — širile se sive Ma- rijanine oči. A i Tomo nije bio ništa manje radoznao iako je naoko ravnodušno gledao oko sebe; ljutio se, naime, što nije prvo njemu rekao što je naumio predložiti kolegici; a pred njom se opet pretvarao kao da je prirodno da je i on upućen u cijeli naum.

Koko je zaostao u sjeni velikog kestena. Jako podnevno sunce prosijavalo je kroz jesenje lišće šarenilo po njegovu licu. Prevladavala je zagasito crvena boja pa mu je lice bilo nalik na lice crvenokošca išarano ratničkim bojama. Oči su mu se krijesile. Marijana se, pomalo uplašena, prestala smješkati. Tomo je piljio u zemlju i uzdisao.

— Dakle — otpoče Koko svečano — u našem razredu ima jedan sumnjiv tip. Vrlo sumnjiv tip.

— Tko? Tko je sumnjiv tip u našem razredu? — živ- nu Marijana i sive joj oči opet narastaše. — Zašto? Kako? Kako misliš: sumnjiv tip? Zbog čega? Tko, je li?

— De, de, čekaj — namršti se Koko kad ga zapljusnu bujica pitanja. — Nije važno tko je. Bar zasad. Važno je da je meni, to jest nama, taj tip sumnjiv iz više razloga. Hjetli bismo malo pobliže da ga upoznamo, ispitamo, da koješta ispipamo od njega, da doznamo tko je on zapravo. Razumiješ li?

— Čekaj — reče Marijana začuđeno — pa valjda znate tko je?

— I znamo i ne znamo — nasmiješi se Koko. — Je li tako, Tomo?

35

Tomo samo klimnu glavom i zagleda se u šarenu krošnju.

— Ništa ne razumijem — nastavi djevojčica — baš ništa. Sumnjiv je, te ovo i ono, a ne znate ni tko je. Dobro, a što hoćete od mene?

— Htjeli smo da te pitamo hoćeš li surađivati s nama. A? — predloži Koko.

— Hoću — složi se Marijana veselo. — Samo kako?Tomo duboko, duboko uzdahne kao da ne može ni

kako doći do daha. Bio je prilično ogorčen na Koka. Da mu je prije rekao da kani umiješati u ovaj slučaj i neku djevojčicu, on bi se oštro usprotivio. Činilo mu se da nije pametno saopćiti ovu tajnu bilo kome, a kamoli djevojčicama, čudio se da se Koko ne sjeća kako je u njihovoj velikoj pustolovini na Zelenom Vrhu — kad su dane i noći tragali za lopovskom bandom koja je potkradala siromašne stanovnike — jedna njihova prijateljica svojim brbljavim jezikom gotovo omela njihov pothvat. Ali je Koko očito imao svoj plan i nije se mnogo obazirao na mišljenje svoga starog druga.

— Onda ovako — nastavljao je Koko važno napućivši usne i izvraćajući oči. — Htio bih da ti budeš neka vrst, na primjer, recimo ... špijunke. Da špijuniraš za nas...

— Špijunka u korist jedne velike sile! — veselo ciknu Marijana a uvojci joj zaigraše oko glave. — Pa to je divno, to je fantastično. Ja sam toliko željela biti špijunka ...

— Čekaj da ti objasnim — kušao ju je Koko smiriti iznenadivši se i sam njenu oduševljenju — da ti objasnimo kako bi, na primjer ...

— Baš sam neki dan čitala, izlazili su u novinama članci o špijunkama. Cijeli niz članaka o špijunkama. »Žene koje su odlučivale ratovima« — takav je bio naslov. Te su žene, zapravo, odlučivale o pobjedi u ratu — oduševljeno se raspričala Marijana ne obazirući se na

36

Kolca koji nije mogao doći do riječi, ni na Tomu koji se jedio. — Ovako, kad učimo povijest, čini se kao da su muškarci glavni. Te neki carevi, neki Barbarossa, pa Džingis-kan, Napoleon i što ja znam tko — a njima su zapravo upravljale žene, špijunke. One su prenosile neprijatelju podatke o bitkama, o snazi i rasporedu vojske, one bi odvraćale generale od pohoda jer bi im lažno prikazale stanje, one bi . ..

— Ma slušaj me već jednom — nestrpljivo je prekine Koko. — Nismo sada u ratu . ..

— Ali ti si rekao da hoćeš da ja špijuniram za vas. To je kao špijunka za jednu veliku silu . ..

— Daj, prestani već jednom — upadne grubo i iznenada Tomo piljeći u krošnju kestena. — Nikad žene nisu odlučivale u ratovima. Nisam još nikad čuo ...

— Prestanite vas dvoje — ražesti se Koko i lupi nogom o pločnik. — Nemojte se sad svađati kad ozbiljno razgovaramo. Špijunke jesu važne, naravno. Evo, ovako. Ti treba da se s njim sprijateljiš, da ...

— S kime-e? — otegnu Marijana nestrpljivo.— Čekaj! ... Ti treba da budeš dobra s njim, da

mnogo razgovaraš, i tako dalje. Da ideš s njim kući iz škole, na primjer. Uopće, da mu se približiš, da nastojiš što više doznati od njega i o njemu. Gdje živi, na primjer, s kime, odakle je došao, što radi...

— Ma tko-o-o? Tko-ooo? — prodere se Marijana tako da je Tomo ošinu pogledom i ustuknu požalivši što je poslije gađanja bio izvadio pamuk iz ušiju.

— ... da nastojiš ispipati što više možeš i umiješ — nije se zbunjivao Koko. — Pristaješ li?

— Pristajem ako mi u roku od deset sekundi kažeš o kome je riječ. Brojat ću: jedan, dva, tri, četiri...

— Marko Lukarić — ne izdrža Tomo. — O njemu govorimo.

— Da, on je čudan — pomalo razočarano reče djevojčica koja se u mislima bila odista prenijela u velike

37

dvorske salone i koja je pomišljala da je očekuje zadatak da uhodi nekog čuvenog generala ili predsjednika vlade. A dječaci se, opet, razočaraše što i ona Marka smatra čudnim, jer su to smatrali isključivo za svoje otkriće i tajnu koju ne može svatko uočiti.

— Slažeš li se? — upita Koko. — Trebalo bi da mu se odmah nastojiš približiti. Da, tebi je valjda jasno da to nama ne bi nikad uspjelo, odmah bi posumnjao. Možda već i sumnja. Zato se mi nećemo, mislim nas troje, previše sastajati u školi. Ti ćeš, ako nešto doznaš, na primjer, doći k meni kući da mi to kažeš. Bilo bi dobro da imaš uza se i neki notes pa da pribilježiš, da ne zaboraviš .. .

— Ja nisam zaboravljiva — značajno reče Marijana; odiže se na pete i drsko se zagleda Koku u lice: — Ima još nešto što nisam zaboravila. Kako ćete mi platiti?

Dječaci se zgranuto zgledaše. Na to Koko nije ni pomislio. Nije ni pomislio da bi se Marijana mogla sjetiti da traži nekakvu nagradu. Ta nije valjda tražila novac? No, to bi bilo odviše. Tomo je duboko uzdahnuo i pomislio kako je on dobro znao da se s djevojčicama ne valja upuštati ni u kakve dogovore i pregovore. A Marijana je, sjetivši se odista bajoslovnih imutaka koje su stekle špijunke o kojima je čitala u onim člancima, više u šali dobacila ovo pitanje da vidi što će njezini drugovi odgovoriti.

— Znam! — reče Koko iznenada. — Ti skupljaš slike filmskih glumaca .. .

— Ne — poviče Tomo kao da ga opet ubodoše debelom iglom za injekciju — neću-u-u .. . Ne dam svoje slike ...

— Šuti! Ideš mi na živee! — otrese se Koko. — Moramo nešto žrtvovati. Bez žrtava nema uspjeha. Slušaj, Marijana, za svaku važniju vijest, za svaki važan podatak koji nam doneseš dobit ćeš jednu sliku.

38

— Divno! — oduševi se Marijana sjetivši se bogate Tomine zbirke na kojoj mu je toliko zavidjela jer je i sama, što je Koko dobro znao, sakupljala te fotografije.— Za početak, zato što sam pristala morate mi dati bar jednu sliku. Hoću ... hoću .. . hoću Clarka Gabla [Klark Gebl]!

— Ne! — viknu Tomo i udari šakom po stablu. — Ne dam ga! To mi je najljepša slika.

— Dakle? — upita djevojčica obraćajući se pravo Koku, jer je naslutila da on ovdje vodi glavnu riječ.

— Sutra ćeš dobiti toga Gabela — odlučno reče Koko koji se baš nije mnogo razumio u filmove i filmske glumce. — Vrijedi, Tomo, je li?

Tomo škrgutnu zubima i jedva primjetno klimnu glavom.

— A da vidite da nisam baš tako pohlepna na slike i da vam i inače želim pomoći — iznenada reče Marijana— evo vam prvog važnog podatka: Marko Lukarić ima na torbi lokot. Čim nešto izvadi iz torbe ili spremi u nju, odmah zaključa maleni lokot što se nalazi na njoj. To je zaista čudno, zar ne? Jer se, onda, pitamo, zar ne: a što je u torbi?

Smeđokosa djevojčica se oprosti od preneraženih kolega i veselo otcupka niz bulevar. Savez je bio sklopljen i zapečaćen. I Tomu je počeo pomalo prolaziti bijes, jer mu se učinilo da bi ova veza s Marijanom mogla biti dragocjena. Lokot na Markovoj torbi! Kako to nisu zapazili? Odista, što je u torbi kad je on brižno zaključava?

Koko je veselo trljao ruke i zadovoljno se smijuljio. I njegov drug je živnuo i ubrzo mu je nestalo kisela izraza s lica. Nije mogao poreći da se nešto uzbudljivo ipak događa. Skoro da se za to isplati i žrtvovati sliku Clarka Gabla.

— Zbilja je ovo kao neka operacija — reče Koko.

39

— Kakva operacija? — zgranu se Tomo. — Pa gdje su nam doktori? I tko je bolesnik? Marko?

— Ma ne — nasmija se Koko koga je Marijanina priča o špijunkama odista podsjetila na neke velike, tajnovite ratne pothvate — postoje i ratne operacije. To su ti ratni pothvati. Recimo, na primjer, Hanibalov pohod preko Alpi danas bi se zvao operacijom. Rommelov afrički pohod također su Nijemci zvali operacijom. Svaka operacija ima u glavnom štabu svoje ime. Na primjer, recimo, operacija »Alpe«, operacija ... što ja znam kakva.

— A kako da nazovemo našu? — zagrije se Tomo. — Hoćeš li da bude operacija Barbarossa?

— Dobro — reče Koko koji se mutno prisjećao kao da je već jednom čuo da je odista postojala nekakva operacija Barbarossa u svjetskom ratu ali je zaboravio gdje se ona spominje. — Ne zvuči loše: operacija Barbarossa. Tajanstveno je. I znaš što: i Lukarića ćemo zvati Barbarossom. To će biti kao neka šifra. Nitko neće znati o kome govorimo.

I dva se prijatelja hitro uputiše prema školi.Otpočela je operacija Barbarossa.

6. TKO JE TAJ DJEČAK?

Sutradan, rano izjutra, mnogo prije početka školske obuke dva su dječaka pošla u veliko izviđanje. Na komadiću papira koji je Koko držao u ruci bila je ispisana adresa: »Marko Lukarić, Zagreb, Alagićeva 22«.

Jučer su lako došli do adrese. Tomo je otišao u tajništvo, jer je Koko smatrao da Tomo, kao »novi«, neće toliko upasti u oči. Uostalom, taj oprez nije bio ni potre

40

ban, jer su se profesori već bili razišli, i u tajništvu se jedino našao profesor Gavrić.

— Ja bih vas molio-o — uzmucao se Tomo premještajući se s noge na nogu — zbog ovoga Lukarića, znate, to jest, gdje stanuje . .. Znate, mi smo na gađanju našli neke njegove knjige-ge . ..

Profesor Gavrić je pogledao dječaka pravo u oči, Koko bi, da nije ostao pred školskom zgradom, valjda sad opet pomislio kako je i taj profesor Gavrić čudan čovjek. On je, uistinu, bio manje-više cijelo vrijeme sam, nije se družio ni s kim, izbjegavao je kolege. Učenici bi ga često sreli kako se sam šeta parkom ili gradskim ulicama. A najviše je volio dolaziti u školu kad nije bilo obuke i sjediti u praznim razredima ili tumarati praznim hodnicima. Kad bi ga tko u tim trenucima zatekao, pozdravio i oslovio, on bi stresao glavom i činilo se kanda se budi iz duboka sna. Tako je i sad dugo i sneno buljio u dječaka koji ga je zatekao sam u tajništvu i nije shvaćao što se od njega traži.

— Lukarić? Koji Lukarić? Što? — nesuvislo je pitao.— Mislim ... radi knjiga-ga, znate . . . koje je zabo

ravio ... da mu odnesemo kući .. . Lukariću . . . znate, onaj . . . Barbarossa — omakne se Tomi.

— A, znam, znam — sjeti se profesor koga je veliko povijesno ime prenulo iz bunila prije nego sve drugo. — Znam, znam. Ti hoćeš njegovu adresu, je li, da mu od- neseš knjige koje je zaboravio. Je li?

Tomo odahnu. Profesor Gavrić je dugo prevrtao po nekim ladicama, knjigama i spisima i onda je, napokon, odnekud izvukao traženu adresu: »Marko Lukarić, Zagreb, Alagićeva 22«. Dječak je zahvalio i izjurio napolje, a profesor Gavrić je opet ostao sam zamišljeno gledajući u jesenje nebo.

Koko je odlučio da će tek ujutro krenuti da potraže tu ulicu. Prvo i prvo, nisu ni znali gdje je ta ulica, a

41

osim toga Koko je smatrao da to poslijepodne valja preskočiti da ne bi postali previše sumnjivi ako ih Marko ugleda kako se lunjaju oko njegove kuće.

I tako su se dva prijatelja sastala već rano ujutro, u šest i pol sati. Krmeljive Tomine oči jedva su i gledale u jutarnji svijet. On je bio veliki pospanac, i Koko ga je silom izvukao iz kreveta. Kod kuće su rekli da već u sedam sati moraju biti na streljani.

— Gledaj — otvori Koko torbu dok su išli prema tramvajskoj stanici. — Vidi šta sam ponio.

Tomo zaviri u razjapljenu torbu i ugleda veliki dalekozor. Čudio se što će im ta sprava.

— Uzeo sam ga od tate. Posudio — ponosno reče Koko. Rekao sam da nam treba za gađanje, da gledamo pogotke na meti. Tako se nećemo morati previše približiti kući već ćemo moći motriti izdaleka... Da mu ne budemo na oku i da sve vidimo.

— Što da vidimo? — radoznalo će Tomo.— Što ja znam što? Pa u tome i jeste što ne znamo

što. Dokle ćeš tako glupo zapitkivati? — gotovo plačno izusti Koko i od bijesa prijeđe dlanom ovamo-onamo po glavi, tako da još više razbaruši čupavu kosu.

Tramvaj im je umakao ispred nosa, jer Tomo nije htio ni čuti o tome da potrče i uskoče. A nisu se mogli pješice uputiti u ulicu, koju su tražili, jer je bila dosta daleko. Koko ju je jučer pronašao u planu grada.

Napokon se iskrcale u sjevernom dijelu grada i upu- tiše stepenicama prema Alagićevoj ulici. Nije je bilo odviše teško nađi.

Tomi se silno sviđao ovaj predio, mnogo više od onoga u kojemu su stanovali. Bile su tu mahom sve samo vile ili kućice napola sklonjene za gustim, šarenim krošnjama drveća. Zrak je bio svjež, po drveću su pjevale ptice, nigdje u blizini nije bilo ni jednog tvorničkog dimnjaka, vladala je divna, jutarnja tišina kao na selu. Tek bi ovdje-ondje zalajao pas, kukurijeknuo pijetao.

42

Sve je to dječaka sjećalo divnog, blistavog jutra u njegovu dragom zaseoku, Zelenom Vrhu, odakle se morao preseliti u sivi, dosadni grad. Na trenutak je zaboravio u kakvu su pustolovinu polako upadali, pa se čak nije pravo mogao ni prisjetiti zašto su došli ovamo.

Ali je njegov čupavi prijatelj mislio na obojicu.— ’Ajd — gurnuo ga je Koko u leđa primijetivši da

je neodlučan. — Naprijed. Idemo ovamo nadesno. Vidiš, s ove strane su neparni brojevi i rastu nizbrdo. Trinaest, sedamnaest, devetnaest. — Stoj!

Preko puta se nalazila kuća s brojem osamnaest. Kraj nje je bio broj dvadeset. Treća kuća bila je ona koju su tražili. Broj dvadeset i dva. Obojici dječaka silno zakuca srce.

— Gle, sjajno — ciknu Tomo i pljesnu rukama. — Pogledaj. Preko puta broja dvadeset i dva je neka novogradnja. Vidiš. Možemo ući u nju i odande promatrati Lukarićevu kuću.

Koko pristade. Oprezno, sklonjeni pod sjenama granata drveća, dva se dječaka na vršcima prstiju došulja- še do novogradnje da izvide ima li koga u njoj. Hodali su kao po klizavici, ogledavali se, šaputali i, jednom riječju, ponašali se kao da im je cilj ne da ostanu neopa- ženi već, naprotiv, da svakom upadnu u oči. Srećom, ova ulica bila je prazna.

Prazna je bila i novogradnja. Činilo se da je gradnja davno prekinuta: skele su već bile natrule, žbuka među opekama sasušena i popucala i, uopće, lako se moglo zapaziti da ljudska ruka već godine i godine nije bila takla ovu građevinu.

Dječaci šmugnuše u mračno stubište. Nedovršenim betonskim stepeništem bez ograde uspeše se u visoko prizemlje. Potražili su najpogodnije mjesto koje će im poslužiti kao promatračnica. Nađoše sobicu s malim prozorom koji je gledao pravo na ulicu. I na taj prozor- čić bile su pribijene daske, tako da je onaj tko bi se sklonio u kuću mogao, nesmetano, kroz otvore među

43

daskama motriti van a da ga izvana nitko ne bi mogao opaziti.

Koko i Tomo donesoše nekoliko opeka, složiše ih u dva stupica i preko njih položiše dasku. Sjedoše na tu klupicu i zadovoljno se zagledaše na ulicu.

Preko puta se nalazila kuća koju su tražili. Bila je to prizemnica ali gotovo prava-pravcata vila, obrasla u bršljan i napola skrivena iza breza koje su rasle pred njom. Iza nje su se dizali jablani. Očito je bilo da se za njom pružao veliki vrt. Na pročelju kuće bila su tri velika prozora, jedan prozorčić i ulazna vrata. Na zidu ograde jasno se isticala bijela pločica s crnim brojkama i slovima: »22 Alagićeva ulica«.

— Eto, vidiš — reče Koko značajno ne znajući ni sam što bi rekao ni što bi sad valjalo početi.

— Da — kaza Tomo jednako neodlučan. — Našli smo.

I tupo se zagledaše u kuću preko puta. Činilo se da u njoj nema ni žive duše. Teški su zastori prekrivali sva četiri prozora na pročelju.

— Hej! — sjeti se Tomo odjednom i pljesne rukama. — Daj izvadi onaj dalekozor. Zašto smo ga ponijeli nego da gledamo kroz njega? Možda što ugledamo . ..

Koko izvadi dalekozor i lijeno ga pruži drugu. »A što bismo, na primjer, mogli vidjeti dalekozorom«, mislio je u sebi posprdno. »Ja sam mislio da ćemo mi to nekako drugačije, izdaleka, što ja znam što sam mislio. Kao nećemo se moći približiti, pa ćemo se popeti na neko drvo i gledati kroz dalekozor, promatrati. Prava operacija. A ovdje je sve kao na dlanu. Kuća ko kuća. Nema što da se gleda, a najmanje dalekozorom. Što ćeš gledati s dalekozorom kad si deset metara daleko?«

Ali Tomo nije tako mislio. On je dugo vrtio kotačić na dalekozoru sve dok obrisi kuće nisu postali potpuno jasni. A onda je počeo polako da prelazi po njoj, metar po metar, kao pravi vojskovođa koji promatra neprijateljske položaje na obzorju.

44

— »Pazi, oštar pas« — pročita odjednom natpis s pločice i ponovi: — »Pazi, oštar pas«. Vidiš.

— Što? »Pazi, oštar pas«. — Pa što onda?— A gdje je pas? — Zar to nije čudno?Koko odmahne rukom. Činilo mu se da prijatelj sad

već ipak pretjeruje. »Uopće, mi smo sve ovo napuhali. Sve je to vrlo obično. Ili mi nismo dobro čuli kad je profesor Menzura rekao da Marko Lukarić nema roditelja, ili je ono pismo bilo samo šala, ili... ga možda nije uopće Marko pisao. Ja sam samo napunio glavu Tomi, jer mi je bilo žao što se dosađuje a toliko sam mu napri- čao o gradu i o tome kako se ovdje svašta događa. I sad on navalio kao lud. Silom hoće neku veliku pustolovinu. Ipak se ne događaju velike pustolovine baš svakoga dana. »Pazi, oštar pas!« Vrlo važno! Kao da pas mora sjediti kraj ploče da ga svatko vidi. Sigurno je iza kuće... A jesam i ja baš budala što se upuštam u kojekakve budalaštine! Bilo bi bolje da sam dulje jutros spavao. Ovako ću cijeli dan zijevati...«

— Oh! Oh! Oh! — uzviknu odjednom Tomo i gotovo se sruši nauznak od iznenadna uzbuđenja, a dalekozor, koji je pokušao dodati Koku, igrao mu je u ruci kao živ. — Gledaj-daj, tamo-mo . ..

Koko zgrabi dalekozor i pogleda kuću. Nigdje nije mogao zapaziti ništa neobično. Nije bilo ni daška vjetra, tako da na brezama pred kućom nije treperio nijedan listić. Teški zastori na prozorima mirno su pokrivali okna kao nepomični kapci na očima usnula čovjeka.

— Vidiš li? — pita ga Tomo.— Ma što? Gdje — razdraženo će Koko. — Gdje,

k vragu?— Na vratima-ma, na ulazu-zu... Ne, ne na ovim

vratima od vrta, na vratima od kuće-e... Ime! Ime!Ime na vratima od kuće! Koko upre dalekozor na

ulazna vrata i pronađe pločicu s imenom stanara. I on tiho vrisnu. Na mjedenoj je pločici jasno pisalo: Ing.

45

KOMAN. U toj je kući stanovao, dakle, inženjer Koman, a ne neki Marko Lukarić.

— Naravno — izreče Koko ozbiljno kad se malko pribrao od prvotnjeg iznenađenja — to sam ja i mislio.

— Što si mislio? — ogorči se Tomo.— Mislio sam ja to. On je u školi dao krivu adresu,

izmišljenu adresu. Pa čuj, poslije onoga s đačkim domom, kad nas je onako povukao za nos, jasno mi je bilo da on taji mjesto gdje stanuje. Očito je da nije došao iz Splita nego da živi odavno u Zagrebu, ali da neće da se zna gdje stanuje. I zato je dao krivu adresu.

— Ali zašto? Zašto?Čupavi dječak nemoćno odmahnu rukom. Već mu je

bilo smiješno odgovarati na ova glupa Tomina pitanja na koja su zapravo zajednički tražili odgovor. On još jednom odmahnu i ustane.

— Hajde, možemo ići, saznali smo ono što smo htjeli. A ja sam to i mislio. On ne stanuje ovdje.

— Dobro, a što ćemo sad?— Sad ćemo... što ja znam što ćemo sad. Sjesti i

razmisliti. Još imamo vremena do početka obuke. Jedva da je prošlo sedam sati. Uostalom — sjeti se Koko odjednom — treba sačekali da vidimo što će ispipati Marijana. Ja od nje dosta očekujem. E, zbilja, jesi li ponio sliku onoga .. . Gabela?

Tomo žalosno potvrdi glavom.Dječaci ustadoše i okrenuše se da pođu uputivši još

jedan razočarani pogled prema kući broj dvadeset i dVa u Alagićevoj ulici. Onda se Tomo sjeti dalekozora, što ga ostaviše na onoj klupici, i vrati do prozora. Koko je već počeo silaziti niz stepenice.

— Tomo! — zovnu on kad prijatelj nikako nije dolazio. — Tomo!

Koko se vrati, jer Tomo nije ni dolazio niti se odazivao. Kad uđe u sobičak iz kojega su maloprije promatrali susjednu kuću, ugleda druga gdje stoji kraj prozora nepomičan kao zid. Činilo se da se posve ukrutio. Kad

46

»K vragu!« — protlsnu Kolco. — »Tko Je taj dječak?«

ga Koko još nekoliko puta nestrpljivo pozove, dječak jedva malo okrenu ukočeni vrat. Izraz na njegovu licu prenerazi Koku. Nije nikad vidio Tomu ovako izbezumljena.

— Gle-le-daj-daj! — propenta Tomo i ispruži drhtavu ruku prema otvoru među daskama. — Prije-ko-ko-o.

Nije bilo sumnje da je ovaj put ugledao nešto ozbiljnije od pločice s natpisom: »Pazi, oštar pas«. Ali Koko ipak preko volje priđe prozoru promatrajući začuđeno i nepovjerljivo svoga prijatelja.

— ’Ajd, što je?— Gledaj-daj. Barbarossa-sa.Koko se trgnu, pritrča prozoru i prisloni glavu uz

daske. Na susjednoj kući bio je otvoren onaj najmanji prozor i bili su odmaknuti teški zastori. A na prozoru se lijeno protezao — nitko drugi nego njihov kolega Marko Lukarić.

— K vragu! — protisnu Koko kroz zube. — Tko je taj dječak?

7. DVOSTRUKA ŠPIJUNKA

Tomo i Koko nisu ni slutili da je mala Marijana u to vrijeme već bila zaslužila ne jednu već nekoliko fotografija filmskih glumaca. Ona je već jučer, dan uoči njihove jutarnje posjete Alagićevoj ulici, prvi put bila s Markom Lukarićem, i to mnogo duže nego se mogla i nadati.

Poslije podne, negdje oko četiri sata, bila se otputila prema streljani, jer je htjela prisustvovati odlučnom dvoboju u gađanju između II muške i njihove gimnazije. Uopće, ona je voljela sve dječačke igre, išla je na mnoge utakmice, a i sama često sudjelovala u igrama

48

zajedno s dječacima. Najviše je oduševljenja i graje bilo u školskom dvorištu kad bi ona stala na gol i kao pravi golman branila na utakmici, koju su inače igrali sve sami dječaci.

Međutim, toga je poslijepodneva pisala domaću zadaću prilično dugo i zakasnila na veliki događaj. Kad je brzala preko ledine prema okrajku šume gdje se nalazila zračna streljana, baš su odjekivali posljednji hici. Prvi su se gledaoci već razilazili.

Smeđokosa djevojčica već se htjela okrenuti i vratiti kući kad ugleda dječaka koji joj je išao u susret, sam, ispred veće skupine učenika. Već ga je izdaleka poznala po polaganu hodu, nekako lutkastim pokretima i nisko pognutoj glavi. Bio je to njezin novi kolega iz razreda Marko Lukarić. Ne odižući glave, on skrenu ulijevo i požuri prema cesti. Prošao bi mimo nje a da je ne bi, čini se, ni primijetio.

— Marko — zovnu ga djevojčica zvonko. — Marko! Isprva se učinilo da je nije ni čuo, a onda je zastao, napola odigao glavu i promrsio kroz zube:

— Zdravo!I odmah nastavio brzo kročiti kao da mu nije ni na

kraj pameti da bi ovaj susret mogao potrajati dulje od jednog trenutka. Ali nije još poznavao Marijanu ni njezinu upornost. Djevojčica potrča za njim i uhvati ga za rame, vjerojatno točno na onom mjestu gdje je bio cijepljen. Dječak tiho jaukne, zastane i neprijateljski pogleda u vesele sive oči svoje kolegice.

— Imam ti nešto važno reći — izusti Marijana sablasnim šapatom ogledavajući se kao hajka na zvjerka — nešto jako važno za tebe. Imaš neprijatelja u razredu...

— Hm? — zapita crni dječak malko zadignuvši glavu.

— Imam ti nešto jako, jako, jako važno reći. Imaš neprijatelja koji ti spremaju ... nešto — nastavi Marijana. — Samo ovdje ne možemo razgovarati. Treba da

49

odemo nekamo na sigurno mjesto gdje nas nitko neće opaziti. Uvjerena sam da vrebaju na tebe.

— Zašto? — upita crni dječak i skupi obrve. — Tko?— Kažem ti da ne mogu ovdje govoriti. Opasno je.

Idemo nekamo drugdje. Kamo si ti pošao? Kući?Marko Lukarić dugo nije ništa odgovarao nego je ne

odlučno stajao na mjestu i gledao u travu.Smeđa je djevojčica nestrpljivo cupkala na mjestu i

obzirala se. Nije zapravo ni sama znala što je naumila, jer se isprva zaletjela. Znala je da ga mora pošto-poto zadržati i -nagovoriti i, prije nego je i promislila, neoprezne su riječi sletjele s jezika. »Ispeci pa reci«, mislila je ljuteći se na samu sebe. »Trebalo je prvo smisliti što zapravo hoću reći i o čemu hoću s njim razgovarati. Oh, ovako sigurno ne rade prave špijunke. One su sigurno opreznije. Sigurno sve unaprijed dobro smisle. A opet, tješila se ona dalje, »treba zapravo baš sada da se pokažem. Lako je kad sve ide kao namazano. Treba se snaći i izvući baš u gužvi. U kakvim je ona neprilikama bila Mata Hari pa se ipak znala...« Tu se djevojčica sjeti kako je završila Mata Hari, čuvena špijunka koju su Francuzi strijeljali u prvom svjetskom ratu, i skiseli se. »Ništa, već ću se snaći. Smislit ću nešto usput...«

— Idemo na rijeku — odluči se ipak Marko.— Na Savu?— Da, na Savu. Ionako moramo. Radi herbarija.— Zbog čega? — zgranu Se Marijana. — Her ...— Znaš da je rekla profesorica ... to jest... ovaj,

za prirodopis . .. naime, ja bih htio imati svoj herbarij, znaš...

— Aha — sjeti se djevojčica — to je ono kad se skupljaju različite biljke, pa se prešaju. Ali nitko nam nije rekao da skupljamo biljke. Zašto ti to onda radiš?

— Znam da ne treba. To je onako za sebe. Idemo na tramvaj ako nećeš ovdje govoriti — sabrano reče crni dječak i popne se na tramvaj. Marijana uđe za njim

50

misleći kako je dobro što je Sava dosta daleko pa će putem stići da smisli što će mu reći. U tramvaju su stajali gotovo okrenuti leđima jedno drugome i cijelo vrijeme nisu prozborili ni riječi.

»Sjetila sam se«, pomisli veselo smeđa djevojčica, »sjetila sam se. Zašto ja ne bih bila dvostruka špijunka? Čitala sam da su svi veliki špijuni bili uvijek dvostruki. Eto, Cicero je radio za dvije velike sile, za Nijemce i za saveznike. Tako je, čini se, i najlakše. Pa čak i kad slute da ih varaš, još im se isplati da te drže jer skupljaš dragocjene podatke. Osim toga«, mislila je ona dalje veselo pocupkujući iza dječakovih leđa, »čula sam da su djevojčice u ovim godinama mnogo pametnije od dječaka. Zašto ih ja ne bih sve nadmudrila?«

Kad iziđoše iz tramvaja, na posljednjoj stanici, Marko hitro skrenu udesno i, gotovo se ne obazirući na kolegicu, brzo zagrabi riječnom obalom. Marijana ga je jedva stizala.

Izbili su na čistinu obrubljenu šumarkom. Sasvim uz obalu bila je hrpa šljunka. Nekoliko starih čamaca ljuljalo se na nemirnoj vodi. Dječak se hitro spusti na hrpu šljunka i sačeka da Marijana dotrči do njega.

— Slušam — reče on hladno. — Što si mi htjela reći?

Djevojčica pričeka da dođe do daha, sjede pokraj njega na šljunak, podboči se i zagleda u njegovu pognutu glavu koja je točno pokrivala sunce u sutonu.

— Zašto si takav? — upita ona blago. — Grub. Povučen . ..

— Neću predavanja — prekide je on. — Govori. Ako imaš što. Inače: zdravo. Dakle?

— Dobro — pristade ona oprezno. — Ti imaš nekoliko neprijatelja u razredu. Ne trpe te, mrze te . . .

— Tko?— Pa ... — Marijana je malo oklijevala — Koko,

Emil, Tomo, ja ne znam da li ih ti sve i znaš ... Emil je onaj s naočalima . . .

51

— Da, znam ih. Istina, za Emila nisam slutio. Znam i da me mrze. Ali zašto? Zašto?

Djevojčica se opet duboko zamisli. Onda joj konačno pade na um nešto što je silno obveseli. Gotovo je ciknula od ushita, ali se suzdržala.

— Znaš, ja još nisam sve doznala. Čula sam kad su govorili o tebi, danas u streljani. Mislili su da nema nikoga. Ja sam imala nekog posla iza plota, stid me reći. Dogovarali su se kako ti neće dati mira, kako ti moraju biti za petama, kako će te uhoditi... i ... — tu je djevojčica zlokobno zašutjela — onda su počeli nešto šap- tati, nisam čula što. Sigurno si im se nešto zamjerio, možda oni nešto znaju.

— Što? Što znaju? — skoči bijesno Marko i stade kao sumanut nogama razbacivati šljunak i zatim ga rukama bacati u vodu. — Što oni, vraga, znaju? Što mi ne daju mira?!

Marijana se prilično uplaši, jer se dječak ponašao kao da je poludio.

— Marko! — zovnu ga ona tiho. — Marko, smiri se.— Nemoj me zvati Marko. Mrzim to ime. Jasno?— Ali zašto bacaš kamenje u vodu? Prestani, molim

te, i sjedi.— Mrzim tu rijeku, razumiješ li, mrzim vodu. Jasno?Napokon se Marko smiri i sjede pokraj djevojčice.

Oboje su neko vrijeme šutke gledali u sivu vodu rijeke što je protjecala mimo njih.

— Ja imam prijedlog. Naravno, ako ti pristaješ — reče dječak nešto mekšim glasom nego što je dosada govorio. — Hoćeš li mi pomoći?

— Naravno da hoću. Ti mi se sviđaš mnogo više nego drugi. Tih si i skroman, i ne galamiš toliko kao onaj glupi Koko, i ne praviš se važan . . . Hoću — spremno prihvati djevojčica.

— Htio bih da saznaš zašto me progone, što sam im ja skrivio.

52

— Aha — obveseli se djevojčica. — Hoćeš da budem špijunka. Samo, znaj, špijuni su dobro plaćeni — do- melne ona obijesno.

— Pa dobro! — Marko ozbiljno pristade. — Koliko tražiš? Koliko da ti platim?

— Imaš li slika filmskih glumaca? — upita Marijana.

— Slika filmskih glumaca? Ih, imam ih koliko hoćeš. Tata mi je lani poklonio cijelu kutiju. Donio je iz Njemačke. Dobro, dat ću ti slika koliko hoćeš.

— Imaš i Stevvarta Grangera [Stjuart Grendžer]?— Ih, najmanje dvadeset velikih, krasnih slika.— Dobro. Ja hoću da ih zaradim. Ne treba da mi ih

poklanjaš. Za svaku važnu obavijest — dvije slike. Vrijedi?

— Vrijedi — složi se crni dječak. — Sutra ćemo se opet u ovo vrijeme sastati ovdje. Ili, ne, prekosutra, u subotu. U subotu u sedam sati kod ovoga šljunka.

— Onda, sad idemo, je li? — ustade Marijana kojoj se \eć odista žurilo kući jer se bojala da se roditelji ne zabrinu što je tako dugo nema. Iako je postala opasna i potkupljiva špijunka, Marijana je, jednako kao i dobra učenica, bila i dobra kći.

— Ne — reče Marko. — Ja ostajem. Volim gledati rijeku.

— Pa maloprije si rekao da je mrziš. Nema ni pet minuta . . . Kad si bacao kamenje.

Crnokosi dječak ustade i pristupi joj. Prvi put otkako su došli ovamo podigao je potpuno glavu. Sad je istom vidjela kako ima crne-crne oči.

— Znaš što — kaza on potmulo i spusti sasvim glas —- odat ću ti jednu tajnu. Vidim da si dobra. Došla si dobrovoljno da mi pomogneš, pa neću biti neiskren. Samo se zakuni da je nikome nećeš odati.

— Kunem se, kunem se, kunem se — zabrza Marijana, cupnu na mjestu a uvojci joj zaigraše. Nije još

53

mogla vjerovati da je tako blizu trenutak kad će saznati glavnu tajnu čudnog i nepristupačnog dječaka. — Kakva je to tajna?

— Moj pas — kaza dječak i opet obori glavu. — Tu se utopio moj pas. Moj dragi Reksi.

I on zaokruži neodređeno rukom po širokoj površini rijeke, objema obalama, otočićima i sprudovima.

— Pas? — zgranu se Marijana. — Pa zar se pas može utopiti? On zna plivati...

— Da — reče Marko — znam da zna. Ali ja sam Reksiju bacao grane u rijeku. On je skakao u hladnu vodu i donosio mi ih natrag. Bio je već skoro mrak. Bacio sam jednu veliku granu. On je već bio u vodi. Iscrpljen, znaš. Mislim da ga je udarila. U glavu . .. Više ga nisam vidio ...

Djevojčica istinski šmrcnu. Postade joj nekako hladno i tjeskobno i poželi da se što prije vrati kući.

— Jadni Reksi! — reče ona zamišljeno i doda živo — Zar si doveo svog psa iz Splita?

— Iz Splita? — začudi se dječak. — Ah, pa jasno, jasno da sam ga doveo iz Splita. U vagonu. Neprekidno je bio sa mnom. Dragi, dobri, stari Reksi.

U dječakovim crnim očima zaiskriše se nekolike suze. Marijana se oprosti s njim, potvrdi još jednom da će doći ovamo u subotu navečer ako je puste roditelji i uputi se brzo prema tramvajskoj stanici. Prije nego će zamaći za šumarak, osvrnu se prema mjestu na kojem je ostavila dječaka. Sunce je zašlo i na blijedoružičastom nebu ocrtavala se crna prilika dječaka koji je nepomično sjedio na hrpi šljunka i buljio u mutnu vodu rječine.

Nije znala bi li ga žalila ili ne bi. »Zapravo«, govorila je sama sebi, »ne treba mu previše vjerovati. Imaju pravo Koko i Tomo... A baš sam se zgodno sjetila da upletem i onog Emila, ispalo je istinitije . . . Imaiu oni pravo. Veliki je to lažac. Svašta je danas nalupetao, ali se koji put i zaletio. Sigurno je da nešto skriva. Ne rad; se samo o psu ...«

54

I pošto pođe kući, Marijana ode u svoju sobu, istrg- ne iz bilježnice list papira i uredno na njem ispiše crnilom:

»Izvještaj broj 1.U današnjem razgovoru s (ime je ispustila) sam sve

ovo opazila i saznala.1. U Savi mu se utopio pas (navodno), pas pa se uto

pio, ali tako on kaže2. kazo je profesorica iz prirodopisa a mi imamo pro

fesora Erjavca i još da moramo skupljati bilje što nije istina jer ne moramo a to je zaboravio poslije

3. mrzi svoje ime Marko4. mrzi kaže rijeku zbog psa to jest da se u utopio5. reko je jednom da mu je tata kupio toga psa naj

me prije nego se utopio u rijeci a on nema oca kako znatno jer je bez oca.«

Djevojčica pročita izvještaj, zadovoljno se osmjehnu, veselo zavrti glavom i široko se potpiše:

»Marijana, špijunka u korist jedne sile.«

8. POŠTA U ULIČNOM KANALU

— Tko je taj dječak? — ponavljao je Koko češući se iza uha i buljeći u prazan prostor preko puta s kojega je crnokosi dječak već nestao.

— Kako: tko je? — čudio se Tomo dižući se na prste i virkajući kroz otvor između dasaka. — Pa znamo tko je ... Marko Lukarić. Mi samo ne znamo zašto on, ovaj .. . zašto je takav, zašto se tako ponaša ... Je li?

— Mi ne znamo uopće tko je taj dječak! — odlučno reče Koko i zamisli se. — Nemamo pojma tko je on! Kako ti to nije jasno, a?

55

— Nije mi jasno, skrušeno kaza Tomo. — Uopće mi nije jasno.

— Pa zar on ne laže u svemu, zar nas nije vukao za nos s onim domom ... zar nismo otkrili, po onom skakanju u tramvaju, da je već odavno u našem gradu, iako tvrdi da je došao prvi put ovamo, iz Splita ... Pismo roditeljima iako nema roditelje, a? Zar si to zaboravio? — žestio se čupavi dječak pomalo a kosa mu se od toga sve više kostriješila. — Sve sama laž i izmišljotina.

— I ?

— Što: i? — raspali se Koko i baci torbu na prašnjavi pod. — Vidiš da na vratima piše Koman! Ne piše Lukarić, nego Koman. Možda to nije uopće on.

Tomo zinu u čudu. Nije se usuđivao da dalje zapitkuje, jer mu se prijatelj već ozbiljno razljutio. A glavom su mu se rojila kojekakva pitanja na koja nije nalazio odgovora. »Kako to Koko misli da on nije uopće on? Pa valjda ipak postoji! Vidimo ga svaki dan i sad smo ga vidjeli prijeko. Može, naravno, svašta slagati i izmisliti, ali ne može sam sebi izmisliti. Ništa, morat ću sačekati da vidim kako će se to rasplesti. Meni je drago što je zapetljanije. Kad već žrtvujem svoje drage slike, onda bar hoću da se dobro provedem. Najviše bih volio kad bismo otkrili da taj Marko Lukarić, kako kaže Koko, uopće ne postoji već da je . . . izmišljen, da je neki duh, da je samo kao na filmu .. . što ja znam kako, nekako neobično, nevjerojatno.«

— Ne znam što da radimo — progovori Koko zamišljeno.

»Aha«, pomisli Tomo zadovoljno. »Ne zna ni on. Baš mi je drago.« Ali glasno ništa ne reče.

— Morali bismo krenuti u školu, jer će uskoro sedam i pol sati. A ne smijemo se maknuti odavle prije njega jer možemo baš na nj nabasati. Sad bi morao i on krenuti.. .

56

— Pa to je bar jednostavno — usudi se ubaciti Tomo i pljesne rukama. — Pričekat ćemo dok on ode pa ćemo polako za njim . ..

— Oh! Ideš mi na živce! — planu opet Koko. — A kako znaš da će on uopće ići u školu? A?

— Pa mora u školu! Svaki dan je dolazio na vrijeme.— A koliko nas je već puta nasamario, a? Što znaš

što će sad napraviti? — ljuti se Koko. — Možda, jednostavno, ostane kod kuće, a možda naprosto nestane. Ode nekim podzemnim hodnikom, ili preko vrtova, ili što ja znam kako, možda i helikopterom. Sve se može od njega očekivati. Više se ne bih čudio kad bih ga odjednom ugledao u helikopteru!

— U čemu? — zaprepasti se Tomo koji je pomislio da bi helikopter moglo biti nekakvo posebno odijelo u koje se prerušavaju tajanstveni dječaci poput Marka Lukarića.

Koko odmahne rukom i ne htj