SVEUĈILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

IVANA LUĈIĆA 3

10000 ZAGREB

Diplomski rad

KREDITNI POSLOVI U ZADRU OD 1353. DO 1356. GODINE

Student: Antonio Gotovac

Mentor: prof. dr. Borislav Grgin

Lipanj 2010.

2

SADRŽAJ

1. Historiografski uvod……...………………………………………………….…………3

2. Analiza kreditnih ugovora………………………………………………………………5

2.1. Novĉani krediti…………………………………………………………………...6

2.2. Ostali krediti…………………………………………………………………….11

3. Rokovi isplate…………………………………………………………………………16

4. Obrazac kreditnog ugovora……………………………………………………………18

5. Demokratiĉnost kreditnih poslova…………………………………………………….22

5.1. Najistaknutiji likovi zadarskih kreditnih poslova...…………………………….26

5.2. Bankari, trgovci, plemići………………….…………………………………….30

6. Mogućnosti za daljnja istraţivanja…………………………………………………….32

7. Zakljuĉak………………………………………………………………………………35

Prilog 1………………………………………………………………………………...…38

Prilog 2………………………………………………………………………………...…39

Izvori i literatura…………………………………………………………………….……40

3

1. HISTORIOGRAFSKI UVOD

Slavni slovenski povjesniĉar Gregor Ĉremošnik još je prije 85 godina u svojim djelima

ţalio zbog nepostojanja interesa za ekonomsku povijest, za pitanja koja »danas jednako kao u

prošlim vekovima drmaju ekonomnim ţivotom i razvojem naroda i drţava«, dok s druge strane

»sve moţe da bude vaţno za istoriĉara, i datum roĊenja najneuglednijeg vladara, i pisac

najpraznijeg hagiografskog spisa i, Bog bi znao, ĉemu je sve starina utisnula peĉat vaţnosti i

zanimljivosti«.1 Unatoĉ tome što nas od Ĉremošnikovih pionirskih pothvata u novĉarskoj

povijesti dijeli gotovo cijelo stoljeće, vapaj sliĉan njegovom mogao bi i danas biti upućen,

posebno u hrvatskoj historiografiji.

Polje historiografije posvećeno ekonomskim temama u posljednjih se stotinjak godina

oslanja na svega nekoliko doduše uglednih, ali malobrojnih imena. Još je manje onih koji su se

u sklopu toga posvetili ekonomskoj povijesti srednjovjekovne, tj. kako bi se to u inozemnoj

ekonomskoj historiografiji preciznije reklo, predindustrijske Hrvatske. A meĊu onima koji joj

se jesu posvetili, na prste mogu se nabrojati oni koji su se ozbiljnije pozabavili novĉarsko-

trgovinskim poslovima (Gregor Ĉremošnik, Maren Frejdenberg, Ignacij Voje, Tomislav

Raukar, Šime Periĉić, Ivan Pederin, Sabine Florence Fabijanec) jer puno su veću paţnju

izazivali agrarni i općenito feudalni odnosi (Josip Adamĉek, Ivan Kampuš, Ivan Erceg, Dragan

Roller), pojava manufakture (Miroslava Despot), urbanizacija (Neven Budak)...

Nakon što je led probio Gregor Ĉremošnik na dubrovaĉkoj arhivskoj graĊi, najvaţniji rad

o kreditnim poslovima u dalmatinskim komunama napisao je njegov uĉenik Ignacij Voje. Radi

se o djelu »Kreditna trgovina u srednjovjekovnom Dubrovniku« iz 1976. godine. U toj knjizi

slovenski povjesniĉar analizira podatke iz dubrovaĉke notarske serije Debita notariae te se

ograniĉava na razdoblje izmeĊu 1282. i 1500. godine. Dotakao se svih pojava vezanih uz

dubrovaĉku kreditnu trgovinu – organizacije, obujma i vrijednosti kreditne trgovine, trgovine

tekstilom – te njihovog gibanja kroz ĉitav srednji vijek, dajući tako znaĉajan domaći doprinos i

u svjetskim razmjerima tek nastajućoj serijalnoj historiografiji. Ova je rasprava probila led kad

1 Ĉremošnik 1925, 16

4

je rijeĉ o kreditnoj trgovini, ali je svoje nastavljaĉe meĊu Hrvatima2 našla samo u Zdenku

Zlataru3 te Tomislavu Raukaru, koji je jedan znanstveni rad posvetio splitskoj kreditnoj

trgovini 14. stoljeća4 te se u brojnim drugim radovima o ekonomskoj povijesti

srednjovjekovnih komuna referirao na notarske zapise o kreditnoj trgovini. Upravo radovi

Vojea i Raukara posluţili su mi kao glavni oslonac u pokušaju da obradim skup zadarskih

kreditnih ugovora iz sredine 1350-ih godina.

Bile su to posljednje godine primirja što ga je Ludovik Anţuvinac na razdoblje od osam

godina potpisao s Mleĉanima, koji su istovremeno ratovali s Genovljanima. No to je primirje

obiljeţeno velikim previranjima i napetostima – Ludovik je sklopio savez s Genovljanima, ali

nije stao na njihovu stranu u ratu da ne bi time formalno prekršio primirje. Neformalno je to

ipak radio jer kraljevske su ĉete iz Knina i Ostrovice tih posljednjih mirnodopskih godina ĉesto

napadale Zadar, Trogir, Split i ostale mletaĉke posjede na istoĉnoj obali Jadrana. Mletaĉka

vlast, koja broji svoje posljednje godine u Dalmaciji, u gradove šalje svoje providure i

plaćenike kako bi uĉvrstili obranu od Ludovika.5 Takva situacija nalazi svoj odraz i u

Andrijinim kvaternima, gdje su upravo mletaĉki plaćenici ĉesti sudionici kreditnih ugovora,

prodaja nekretnina i sliĉnih poslova.

Knjige imbrevijatura Andrije iz Cantùa posebno su zanimljive ne samo zato što relativno

dobro ocrtavaju svakodnevicu zadarskog društva tri godine uzastopce i to u jednom vrlo

osjetljivom razdoblju, vremenu latentne ratne opasnosti, vremenu koje neposredno prethodi

razdoblju najjaĉeg ekonomskog razvoja Zadra u kasnom srednjem vijeku, nego i stoga što su

dosad meĊu istraţivaĉima uglavnom prolazile nezapaţene.6 Ĉak i radovi o politiĉkoj i inoj

povijesti Zadra i Dalmacije tih posljednjih godina mletaĉke vlasti koncentriraju se uglavnom na

2 Jedini poznat mi slovenski rad o srednjovjekovnoj kreditnoj trgovini na istoĉnoj obali Jadrana je Peršiĉ (1999.),

dok su na dubrovaĉkoj graĊi o kreditnoj trgovini radili mahom bosansko-hercegovaĉki i srpski istraţivaĉi baveći

se najviše trgovinom tih krajeva s Dubrovnikom (vidi Voje 1976, 6-7 za okvirni popis tih radova)

3 Zlatar 2007

4 Raukar 2007a

5 Usp. Gruber 1903

6 Koliko mi je poznato, Andrijine imbrevijature u svrhu izuĉavanja ekonomske povijesti opseţnije su analizirali

samo Tomislav Raukar u radu o zadarskoj trgovini solju u 14. i 15. st. (2007) te Sabine Florence Fabijanec u više

svojih radova, meĊu ostalim u svom radu o zadarskim trgovcima 14. i 15. stoljeća (1999) te pojavi profesije

mercator u kasnosrednjovjekovnom Zadru (2001).

5

dokumente što ih Šime Ljubić donosi u drugome svesku Monumenta spectantia historiae

Slavorum meridionalium, dok su zapisi notara Andrije, budući da ne donose gotovo nijednu

odluku zadarskoga vijeća niti sliĉne dokumente koji bi doprinijeli poznavanju politiĉke

povijesti, ostali velikim dijelom nepoznati većem dijelu struĉne javnosti.

2. ANALIZA KREDITNIH UGOVORA

Za razliku od dubrovaĉkog notarijata, u

zadarskom nije postojala praksa da se zaduţnice

upisuju u zasebne knjige imbrevijatura. Zato u

kvaternima zadarskog notara Andrije iz Cantùa

nalazimo zaduţnice zajedno s oporukama,

ugovorima o prodaji, najmu zemljišta i sl., tako

da u prvom redu treba toĉno odrediti koji

dokumenti ulaze u opseg ovoga rada.

Mediteranska komunalna društva nisu bila jedina

u srednovjekovnom svijetu gdje je akumuliran

kapital u velikim razmjerima, ali su se izdvajala

po tome što su iznašla mehanizme aktiviranja tog

kapitala u produktivne svrhe.7 Jedan od najĉešćih

takvih mehanizama bilo je zaduţivanje i zato ono

s pravom pobuĊuje interes ekonomskih

povjesniĉara.

Prvi korak u našoj analizi bio je izdvojiti sve imbrevijature koje se odnose na kreditno

poslovanje – ispostavilo se da je 88 takvih koje ispunjavaju spomenuti kriterij. S obzirom da

Andrijini zapisi obuhvaćaju razdoblje od pune tri godine, ne treba posebno napominjati da je

broj od ukupno 88 zaduţnica doista malen, što je pitanje kojim ćemo se pozabaviti na kraju

analize. Taj korpus od 88 dokumenata najlakše je podijeliti na dva dijela na osnovi svrhe

zaduţivanja – 68 je gotovinskih posudbi, izraţenih najĉešće u dukatima ili librama malih

mletaĉkih denara, ĉija prava svrha nam je naţalost uglavnom nepoznata, dok se za samo 20 7 Cipolla 1974, 228

Slika 1: Nadopunjavanje novĉane i robne trgovine u

predindustrijskim društvima – budući da je vrijednost ĉizme veća

od vrijednosti goluba, trgovac koji njega daje u razmjenu mora

razliku u vrijednosti nadoplatiti u gotovini. (Izvor: Cipolla 1974,

236)

6

zaduţenja navodi svrha razliĉita od novĉanog zajma. Ĉisto novĉani zajmovi doduše jesu bili

mnogo rjeĊi u Dubrovniku nego u ostalim dalmatinskim gradovima, primjerice Splitu, ali ĉak

ni tamo ne nalazimo na ovakav nesrazmjer u broju robnih i novĉanih kredita.8

2.1. NOVĈANI KREDITI

Spomenute novĉane posudbe (mutua) predstavljaju nam veliku zagonetku jer ih notar

piše po manje-više standardnoj formuli koja sakriva ono najvaţnije, tj. svrhu radi koje je

zaduţenje poduzeto. Za njih karakteristiĉne pravne formulacije su mutuo recepisse amore et

gratia, occasione mutui te daleko najĉešći oblik: ex causa mutui, gratia et amore (ponekad i

samo ex causa mutui). Kad nam notar tako u uvodu da na znanje da se radi o novĉanoj posudbi,

slijedi specifikacija iznosa i ostali tipiĉni elementi jedne zaduţnice.

U mletaĉkom Zadru na snazi je bio mletaĉki novĉani sustav koji ĉine dukati, libre, soldi i

denari, s time da su se u optjecaju nalazili samo dukati i dvije vrste denara – mali denar

(denarius parvus) i groš (denarius grossus) – koji su svaki za sebe u razliĉitim odnosima bili

temelj dvjema vrstama libara (libra denariorum parvorum i libra denariorum grossorum). S

obzirom na teĉaj koji je vladao u Zadru sredinom 14. stoljeća9, sve iznose u zaduţnicama

preraĉunali smo u dukate kako bismo si omogućili usporedbe i izraĉunavanje prosjeĉnih iznosa

kreditnih poslova. Tako smo dobili da je ukupni iznos ovih novĉanih posudbi u tri godine

izmeĊu 1353. i 1356. jednak 1817 dukata. To će isto tako reći da svaka od 68 zaduţnica koje se

odnose na mutua prosjeĉno glasi na otprilike 27 dukata. To je prosjek, dok se iznosi u

8 Za Dubrovnik vidi: Voje 2003, 42-43. Za Split vidi: Raukar 1978-79, 354-355

9 Detaljnije o tome u Leljak – Kolanović (ur.) 2001, 782

7

zaduţnicama kreću od najmanjih 1,5 do najvećih 200 dukata,10

što takoĊer podupire sliku o

gospodarski uspavanom Zadru u zadnjim godinama mletaĉke vlasti.11

Nema sumnje da je jedan dio ĉisto novĉanih zajmova završavao u kreditnoj trgovini,

pogotovo oni koji glase na relativno visoke iznose. Ponekad nam naznaĉeni rok isplate duga

otkriva da je neki novĉani zajam zapravo podignut u trgovaĉke svrhe. Što drugo pomisliti za

sluĉaj kad Angellus iz Ortone od mornara (marinarius) Grgura iz Zadra posuĊuje 109 dukata i

obvezuje se vratiti dug unutar ĉetiri dana od istovara jednog Grgurovog broda u Angellusovu

gradu? Grgur je oĉito mornar prijevoznik koji plovi za Ortonu, a da je na njegovu brodu i

Angellova roba saznajemo u istoj zaduţnici, u dijelu u kojem se kaţe da duţnik jamĉi svom

svojom imovinom za povrat duga, pa i robom koja se nalazi na Grgurovu brodu.12

Postoje i

novĉani zajmovi u kojima se duţnici mornari zaduţuju za visoke iznose uz relativno kratke

rokove isplate. Neki Stojan i Ilija posuĊuju 40 zlatnih dukata od Zuve de Ursolina i to na samo

mjesec dana, dok se samo tjedan dana kasnije Nikola zvani Kolan i Vitul kod istog Zuve

zaduţuju za 50 dukata i to s rokom isplate do Uskrsa, koji je na dan sklapanja ugovora (16.

oţujka) udaljen maksimalno dva i pol tjedna.13

I u jednom i u drugom sluĉaju Zuve posuĊuje ex

causa mutui, no mornarsko zanimanje duţnikâ prirodno je povezano s trgovinom pa smo skloni

i ovakve sluĉajeve novĉanih zajmova pripisati trgovaĉkim svrhama.

10 AC 2, 93 i 178. Za razliku od Dubrovnika, gdje je bio statutom odreĊen iznos zaduţenja kojeg obavezno mora

pratiti notarska ovjera (deset perpera), Zadarski statut takav prag ne poznaje. Zanimljivo je što Zadarski statut

poznaje prag u pitanjima kupoprodaje, jamstva i pologa – svaki takav ugovor koji se odnosi na vrijednost veću od

deset libara malih mora biti zabiljeţen od notara. Zbog ĉinjenice da ne nalazimo niti jedan kreditni ugovor koji bi

glasio na zaduţenje manje od reĉenih deset libara, moţemo pretpostaviti da je taj prag vrijedio i za kreditne

ugovore.

11 Što u jednom razvijenom komunalnom društvu orijentiranom na trgovinu znaĉe ozbiljne svote novaca, pokazuje

nam stotinjak godina kasniji primjer Benedikta Kotrulja, koji u Knjizi o umijeću trgovanja savjetuje sve trgovce,

kako one koji »vode velike poslove« (facitori de faciende grosse), tako i one »koji raspolaţu osrednjom svotom od

oko ĉetiri tisuće dukata« (queli li qual anno denari meçanamente da IIII mille ducati in circa). Iako treba imati u

vidu stanoviti pad vrijednosti dukata kroz vrijeme, u ovom sluĉaju ĉitavih stotinu godina, usporedba je indikativna.

Vidi: Kotrulj 2009, 162-163 (hrv. prijevod 374-375)

12 AC 1, 325. »…omnia coramina, caseum et botas ipsius Angeli existentia et existentes super dicto barchosio

eiusdem Gregorii…«

13 AC 2, 226 i 230

8

Mada smo zakinuti za saznanja o robnom prometu, ovako velik udio novĉanih kredita

omogućava nam da se pozabavimo jednim jednako vaţnim pitanjem koje u našoj historiografiji

još ĉeka na sustavnu obradu, a to je uloga i udio novca u gospodarstvima istoĉnojadranskih

komuna. Suoĉen s odreĊenim brojem ĉisto novĉanih zajmova u Dubrovniku, Voje je zakljuĉio

kako je većina toga zapravo isplaćivana u naturi, a da je ondje gdje je novac doista bio u igri,

notar to posebno naznaĉio.14

Za njega »baš naroĉito naglašavanje novca u nekim kreditnim

ugovorima sluţi kao dokaz da, inaĉe, sume u zaduţnicama oznaĉavaju odreĊenu koliĉinu

robe«.15

No sredinom 15. stoljeća primjećuje se obrat u takvoj praksi dubrovaĉkih notara –

njihove zaduţnice sve ĉešće sadrţe ne samo novĉanu vrijednost robe kojom se kreditira, već i

specifikaciju o kojoj se robi i kojim koliĉinama radi. Voje će reći da je to bila posljedica

izvanrednog gospodarskog razvoja i politiĉke stabilnosti Dubrovnika u tom ĉasu. Sve

razvijenija trgovina sa zemljama zaleĊa i Mediterana iziskivala je detaljnije oblikovanje

kreditnih ugovora, posebno kad se kredit dizao ili vraćao trgovaĉkom robom, dok je stalno

14 Iznosi u dubrovaĉkim zaduţnicama rijetko su zaokruţeni, što Vojea navodi na zakljuĉak da se ne trguje za

gotovinu, nego za trgovaĉku robu. O toj i ostalim indicijama koje ga navode na mišljenje da se iza mnogih

novĉanih kredita krije trgovina robom vidi Voje 1976, 94-104 i Voje 2003, 47-57.

15 Voje 1980, 113. Dosadašnji istraţivaĉi kreditne trgovine dijele mišljenje da je najveći dio posla prepušten

usmenom dogovaranju zainteresiranih stranaka, a da se kod notara samo dolazi po ovjeru, tj. instrument, i to

naknadno. U samo jednoj Andrijinoj zaduţnici nalazimo potvrdu da se primopredaja iznosa dogodila »in presentia

mei notarii et testium infrascriptorum« (AC 2, 230). Neke nam okolnosti zajmova izravno ukazuju na to da nije

sve reĉeno u zaduţnici, kao kada primjerice Mihovil i Vuĉina, stanovnici Zadra, od zadarskog graĊanina Nikole de

Zivalelisa posuĊuju svaki po pet zlatnih dukata, a rok vraćanja je ĉak dvije godine. Duţnici su oĉito nekakvi

partneri kad su ukljuĉeni u istu zaduţnicu, rok je s nekim razlogom tako vremenski udaljen, ali su detalji cijele

priĉe utanaĉeni usmeno i u zaduţnici im nema ni traga (AC 1, 196). A nekad baš sa sigurnošću moţemo ustvrditi

da ono što piše u notarskom zapisu ne odgovara stvarnom stanju. Takav je sluĉaj s prodajom polovice broda i

pripadajuće mu opreme od strane trgovca Kreše iz Raba zadarskome mornaru Stojanu petog svibnja 1354. U

kupoprodajnom ugovoru stoji da Krešo »dedit, vendidit i traditit« Stojanu »medietatem pro indiviso totius unius

sue barche proprie, etiam de medietate pro indiviso omnium coredorum ipsius barche… et hoc pro precio

ducatorum vigintiquinque auri«. Slijedi ovaj tekst: »Quod precium dictus Cressius contentus et confessus fuit se a

dicto Stoyano, emptore, habuisse et recepisse…« (AC 1, 278). No da Krešo ipak nije primio reĉeni iznos otkriva

nam zaduţnica koju isti dan za rapskog trgovca ispisuje notar Andrija. U njoj stoji da »ipse Stoyanus asseruit de

dicto precio XXV ducatorum non habuit nisi quinque ducatos« te se Stojan obvezuje ostatak cijene u iznosu od

dvadeset dukata isplatiti »hinc ad tres menses proxime futuros aut ad primum adventum huius primi viagii« (AC 1,

280).

9

pomanjkanje gotovog novca uzrokovalo opstajanje trampe kao najvaţnijeg oblika razmjene i u

kasnom srednjem vijeku.16

I naš Andrija je odreĊenim formulama indicirao da su svote zaduţenja isplaćene u

gotovom novcu. Najĉešće je to izraz ad monetis ili in monetis. Kad je bila rijeĉ o zlatnim

dukatima, na baratanje gotovim novcem znaju upućivati rijeĉi da je iznos isplaćen in bonis

ducatis veri et puri auri legabilibus et iusti ponderis,17

dok su na raĉunski novac (libre i solide)

ukazivali izrazi tipa in peccunia numerata, in denariis numeratis i sl. Primjera je niz, tako

recimo Franjo Sexendolo plaća Tomici Venderigoli ĉetrnaest solida velikih mletaĉkih denara

»in bona et usibili moneta« za namirenje svih potraţivanja,18

Kršul s Dugog otoka uz pet

modija vina prima i 20 libara malih »in denariis numeratis«,19

itd. Takve izraze koji ukazuju na

gotovinu nalazimo u 39 od 68 novĉanih posudbi (58%) – u 14 od tih 39 naznaĉen je promet

gotovine u oba smjera (vjerovnik je isplatio zajam u gotovini i duţnik će ga vratiti u gotovini),

dok je u ostalim sluĉajevima gotovina potvrĊena samo u jednom smjeru (uglavnom u povratu

duga), dok se za drugi smjer to ne specificira, zbog ĉega ostaje mogućnost da se i tu radilo o

gotovini. Takav nalaz u skladu je s Raukarovim zakljuĉkom o široj primjeni novĉanih kredita i

podmirivanja duga gotovim novcem u Zadru, Splitu i ostalim dalmatinskim gradovima u

odnosu na Dubrovnik.20

Ĉini nam se da je turbulentna situacija u mletaĉkom Zadru uvjetovala

prevladavanje gotovine u ovom promatranom razdoblju – vrijeme nije bilo naklonjeno velikim

trgovaĉkim pothvatima, o ĉemu svjedoĉe ne samo niski iznosi u ionako malobrojnim

16 Voje 2003, 55-57; Kotrulj piše da je trampa »la prima et principal parte dela mercatura« - prvi i osnovni vid

trgovine (2009, 140; hrv. prijevod na str. 358).

17 AC 1, 411. Takvim i sliĉnim izrazima, koji su svoje mjesto nalazili ne samo u zaduţnicama, nego u

kupoprodajnim ugovorima općenito, suzbijalo se pokušaje »brijanja« kovanog novca ili varanja na teţini istog, što

se kosilo s osnovnim naĉelom srednjovjekovnog poimanja novca – uvjerenjem da novac vrijedi onoliko koliko

vrijedi kovina od koje je iskovan (Pederin 1996, 33). Varalo se na vrijednosti kovine tako što se strugalo kovani

novac da bi se time skupila neka koliĉina zlata ili srebra. Usavršavanjem postupka kovanja iznaĊen je naĉin da se

to suzbije – kovanice su izraĊivane s nazubljenim i grubim rubovima, tako da bi krajnji korisnik znao da je novac

»brijan« ako su mu rubovi bili glatki. I moderni se kovani novac tradicionalno izraĊuje s nazubljenim i grubim

rubovima, upravo iz opisanih tradicijskih razloga, mada njegova vrijednost više ne odraţava vrijednost kovine,

kao što je bio sluĉaj u predmodernosti.

18 AC 1, 84

19 AC 2, 233

20 Raukar 1978-79, 354-355

10

zaduţnicama, nego i struktura vjerovnika. Uz nešto stranih i domaćih trgovaca te obrtnika,

meĊu njima su mahom zadarski plemići i strani vojni plaćenici u mletaĉkoj sluţbi u Zadru.

Plemstvo je zbog svog poloţaja na stratifikacijskoj ljestvici u prilici akumulirati gotovinu, dok

se stranim vojnicima plaćalo u gotovini s kojom su oni onda mogli ulaziti u kreditno

poslovanje.

Ono za ĉime moţemo ţaliti je ĉinjenica da je notar Andrija iz Cantùa, sliĉno ostalim

notarima u skoro svim dalmatinskim gradovima osim Dubrovnika, vrlo rijetko u svoje knjige

imbrevijatura pored kreditnih ugovora naknadno upisivao marginalne bilješke o vremenu i

eventualno naĉinu povrata duga. Po tom pitanju moţemo se osloniti samo na ograniĉeni korpus

priznanica (quietatio) pa tako ostajemo zakinuti za saznanja o dinamici i obrtaju kapitala

ukljuĉenog u zadarske kreditne poslove.21

Tek bi tu i tamo uz koju zaduţnicu nadopisao da je iz

nekog razloga poništena, ali opet prešturo da bismo izvukli neke zakljuĉke. Neki Andrija iz

Zadra 31. oţujka 1354. posuĊuje od zadarskog kanonika Marka Contarena iz Mletaka 11

dukata u gotovini i obvezuje se vratiti ih do prvog lipnja, ali šest dana prije tog roka, 25.

svibnja, notar Andrija upisuje naknadnu bilješku o poništavanju te isprave pred svjedocima, o

svemu navodeći tek da se instrument poništava prema volji klijenata (»de voluntate

partium«).22

Voje istiĉe da mnogi podatci »dokazuju da su duţnici odugovlaĉili s isplatom

duga« i potkrjepljuje to primjerom zaduţnice koja je poništena nakon 38 godina.23

Sluĉajeve

velikih kašnjenja poznaje i Zadar – ĉetiri konjaniĉka ĉasnika još su se u veljaĉi 1354. zaduţila

kod Mleĉanina Nicholeta za osamdeset dukata u gotovini, pet mjeseci kasnije kao jamca

dovode Antoniola iz Ferma koji se obvezuje platiti taj dug kad god to bude zahtijevao reĉeni

kreditor Nicholeto (»ad omnem ipsius Nicholeti, creditoris, requisitionem«), ali naknadna

Andrijina bilješka daje nam na znanje da je dug isplaćen i isprava poništena tek osmog prosinca

1356.24

MeĊutim ima i suprotnih primjera. Neki Matej stanovnik Zadra posudio je od

konjaniĉkog plaćenika Catanea iz Trevisa 22 zlatna dukata koje će vratiti u idućih jedanaest

mjeseci i to ritmom od dva dukata mjeseĉno. No notarska naknadna bilješka otkriva da je

21 Analiza svega saĉuvanog diplomatiĉkog materijala iz istoĉnojadranskih komuna (izuzev Dubrovnika i Istre) do

kraja 14. stoljeća pokazala je kako je priznanica vrlo malo saĉuvano (Grbavac 2010, 155). Jednako su slabo

reprezentirane meĊu Andrijinim imbrevijaturama.

22 AC 1, 257

23 Voje 1976, 145

24 AC 1, 324

11

isprava poništena nakon samo jedanaest dana na zahtjev vjerovnika Catanea, kojega je duţnik

Matej u potpunosti isplatio.25

25

AC 2, 169

12

2.2. OSTALI KREDITI

U promatranom razdoblju javlja se tek dvadeset kredita koji nisu podignuti samo

occasione mutui, nego se toĉnije specificira njihova svrha.26

Samo jedan dio njih se odnosi na

kreditnu trgovinu kako su ju izuĉavali Voje, Peršiĉ ili Raukar u spomenutim radovima o

Dubrovniku, Piranu ili Splitu. Neki su u potpunosti neproduktivni – tako primjerice mesar

Alegretus (Veselko) posuĊuje deset libara malih od Agnezine Orbe kako bi tim novcem platio

izvoznu pristojbu (kontraliteru).27

Isto se moţe reći i za ĉisto novĉani zajam u kojem Pasius iz

Padove, konjaniĉki ĉasnik u Zadru, posuĊuje dvadeset dukata od pješadijskog ĉasnika

Nikoleta.28

PosuĊuje ih u kovanom novcu (ad monetas), naznaĉuje da će u istom obliku i vratiti

dug, ali isto tako navodi da taj novac posuĊuje za kupnju konjâ. Još se jedan zajam odnosi na

kupnju nasada vinove loze i drugih voćaka negdje na Dugom otoku,29

dva su povezana s

kupnjama polovice udjela u vlasništvu nad nekim brodovima,30

dok su ostali zajmovi podignuti

u svrhu trgovanja stanovitom robom.31

Tek tu dolazimo do kreditne trgovine, o kojoj su

napisane znaĉajne studije i za koju T. Raukar kaţe da je »glavni oblik trgovaĉkog

poslovanja«.32

26 Jedina dva mutua kojima toĉno poznajemo svrhu Andrija je zabiljeţio šestog srpnja 1355. i 18. travnja 1356.

Prvo neki mornar Grgur izjavljuje da je od trgovca Mazola pozajmio 41 libru i osam solada malih mletaĉkih

denara, a na samom kraju zaduţnice piše ovako: »…dictos denarios processisse in utilitate dicti Gregorii, videlicet

in solvendo ser Nicholeto Davanzo, scribe camere armamenti, pro commune Venetiarum, quia is Gregorius datus

fuit pro falito de gallea ser Francischini Moro« (AC 2, 84). Zatim se Pasio iz Padove, konjaniĉki ĉasnik u Zadru,

zaduţio kod svog kolege pješaĉkog ĉasnika Nikoleta Kalencerija iz Mletaka za 20 dukata u kovanom novcu

»occasione emendi equos sibi necessarios ad suas postas« (AC 2, 264).

27 AC 1, 287

28 AC 2, 264

29 AC 2, 168

30 AC 1, 280; AC 2, 167

31 No ista je zaduţnica mogla imati trgovaĉku i pored toga još neku svrhu. Tako je Natko iz Slavonije, stanovnik

Zadra, od Bartula iz Zadra posudio 45 libara i 15 solada djelomiĉno u svrhu novĉanog zajma, kupnje ţita i

plaćanja najma za kuću (»partim ex causa mutui et partim pro precio et nomine precii bladi sibi dati et mensurati,

et partim pro denariis affictus domorum«). AC 2, 26

32 Raukar 2007a, 265. Kad bismo i mi poput Ignacija Vojea (vidi: 1976, 90-91) odluĉili analizirati samo zaduţnice

koje se odnose na kreditnu trgovinu, tj. proizvodne i trgovaĉke kredite, graĊe bi bilo premalo za ozbiljniji rad.

13

U trgovaĉkim zajmovima javljaju se vrste roba koje bismo s punim pravom i oĉekivali u

Zadru – sol, vino, tkanine i ţito. Vjerovnik u obje zaduţnice koje spominju sol je Petar de

Valle, koji je i u temeljnom radu koji obraĊuje zadarsku trgovinu solju prepoznat kao veliki

trgovac tim proizvodom te pravi predstavnik »mletaĉkoga gospodarskog prodiranja u Zadar u

posljednjim godinama mletaĉke vlasti«,33

a u oba se sluĉaja radi o posudbi novĉanog iznosa da

bi dug bio vraćen u naturi, dakle odreĊenom koliĉinom soli. S obzirom na razvijenu trgovinu

solju u kasnosrednjovjekovnom Zadru, nema sumnje da je porijeklo soli kojom se trguje

zadarsko (u širem smislu). Spomenuti Petar je ĉest akter i u zaduţnicama za tkanine. Da je

Petar u Zadru prodavao tkanine i na malo, pokazuju nam zaduţnice koje je notar Andrija

sklopio upravo u prodavaonici tkanina (statio draporum) koju zajedno sa svojom braćom drţi

Petar de Valle.34

Od vrsta tkanina za koje se ljudi u Zadru zaduţuju spominju se vuna (lana),

drappus i pannus.

Status vina kao trgovaĉki ponajviše isplativog artikla potvrĊuje se i u malobrojnim

zaduţnicama koje ovdje nalazimo – tri od ĉetiri zaduţnice koje se odnose na vino glase na vrlo

visoke iznose (u odnosu na iznose koje nalazimo u velikoj većini ostalih Andrijinih zaduţnica)

i sve su sklopljene po istom modelu – duţnik od vjerovnika uzima veliku koliĉinu vina kako bi

njime dalje trgovao i obvezuje se u odreĊenom roku vjerovnika isplatiti nekim novĉanim

iznosom. Mleĉanin Matej obvezuje se svom zemljaku Zaninu iz Caorle za kupljeno vino (»ex

causa vini empti, habiti et recepti«) platiti petnaest i pol libara velikih u gotovini (»libras

quindecim cum dimidio grossorum in monetis«) i to preraĉunato u male libre (»qui valent ad

pizolos libras quadrengentas et nonaginta sex parvorum«).35

Preraĉunato u dukate, to bi bilo

oko 155 zlatnih dukata, što je ipak manje od najvišeg iznosa kojeg nalazimo u Andrijinim

Moţda je to najbolji pokazatelj razlike u gospodarskoj razvijenosti Zadra u razdoblju u kojem ga mi promatramo

(1353. – 1356.) i Dubrovnika u istom tom vremenu, a pogotovo u 15. stoljeću i kasnije.

33 Raukar 2007b, 330

34 Vidi npr. AC 2, imb. 178. »Actum Iadre, in stacione draporum Petri de Vale et fratrum, presentibus Zanino

condam ser Simeonis de Valle de Venetiis, mercatore et habitatore Iadre…« U Andrijinim imbrevijaturama

spominju se dvojica Petrove braće: Zaninus i Filip. Na Petrov znaĉaj meĊu njima i mogući senioritet ukazuje nam

ĉinjenica da je u citiranom ugovoru jedino on imenom naveden kao vlasnik prodavaonice koju inaĉe dijele braća,

iako je vjerovnik u citiranom ugovoru upravo Filip, dok se Zaninus spominje tek kao svjedok.

35 AC 1, imb. 201. Usput budi reĉeno, toĉno ovakav odnos vrijednosti groša i malih denara (32 mala denara za

jedan groš) Leljak i Kolanović (2001, 782) pretpostavljaju da je vrijedio u Zadru sredinom 14. st.

14

imbrevijaturama o kreditnoj trgovini. Toĉno 653 libre malih denara (oko 181 dukata) morao je

platiti Pantalej, još jedan Mleĉanin, za kupnju 326,5 modija apulskog vina.36

S obzirom na

porijeklo, Andrija ne propušta napomenuti kad se radi o stranom vinu pa tako znamo da se

osim apulskim, trgovalo i vinom iz Maraka. Jakov zvani Bastardin iz Trevisa, pješaĉki ĉasnik

(comestabilis pedestris) u Zadru, na dug je od trgovca Ivana iz Regija u Kalabriji uzeo petnaest

baĉava vina od ukupno 130 modija. Oĉito je svoju vojnu sluţbu odluĉio upotpuniti prodajom

vina na malo (ad spinam) u gradu Zadru jer se dalje u zaduţnici obvezuje da će dug vratiti

upravo na taj naĉin.37

Iz dviju zaduţnica za ţito ne saznajemo zaista ništa vrijedno posebnog spomena. Jedan se

zajam odnosi na trgovaĉku robu općenito, objedinjenu pod nazivom mercimonie. Trgovac

Nikola iz Trsta se u istoj zaduţnici obvezuje isplatiti 47 libara i 16 solada malih denara

Zadraninu Ivanu za kupljenu razliĉitu robu (nomine precii diversorum mercimoniarum) te

priznaje kako je od vjerovnika primio 312 libara badema (amidolarum) koje ima o svom trošku

ići prodavati u Trst po što višoj cijeni kako bi od zarade vratio dug.38

U splitskoj kreditnoj

trgovini 14. stoljeća mercimonie je bio pojam kojim se po svoj prilici oznaĉavalo »više vrsta

robe, moţda obrtniĉke i stoĉarske proizvode, nasuprot onim zaduţnicama u kojima se navodi

jedna ili najviše dvije vrste toĉno oznaĉene robe«39

, a njihov udio u tamošnjoj kreditnoj

trgovini bio je znatan. Ovaj zadarski primjer podupire zakljuĉak da u mercimonie ne spadaju

primjerice poljoprivredni proizvodi – u prvom dijelu zaduţnice spominju se mercimonie za

koje se Nikola zaduţio, dok se odvojeno od toga govori o većoj koliĉini badema.

Za kraj smo ostavili jedini proizvodni zajam, koji nam moţe posluţiti kao primjer u

kojem se ocrtava sva sadrţajnost kreditnog poslovanja u srednjem vijeku, pokazatelj sloţenosti

posla i minucioznosti kojom su ugovorne strane (u ovom sluĉaju jedan obrtnik i njegov klijent)

pristupale dogovaranju posla. Zadarski zlatar (aurifex) Kolan se 19. sijeĉnja 1354. obvezuje u

36 AC 2, imb. 145

37 AC 1, imb. 315. »Quod totum vinum dictus debitor suis propriis laboribus et expensis promisit vendere ad

spinam in civitate Iadre et de denariis qui exient seu quos recipiet vel percipere poterit dietim de dicto vino,

solvere debitum supradictum de die in diem sicut vendet illud vinum…«

38 AC 2, imb. 154. »…idem Nicholaus debet ipsas amidolas Trigestum deduci facere omnibus suis propriis

expensis et ibi eas vendere pro precio maiori quod poterit, et totum precium ipsarum recipere, et deinde ad

omnem illius Iohannis requisitionem idem earum precium eidem Iohanni solvere et dare…«

39 Raukar 2007a, 274-275

15

razdoblju od šest mjeseci (hinc ad sex menses proxime futuros) izraditi tri srebrne plitice.

Izriĉito se navodi da plitice moraju biti dobro izraĊene, ukupne teţine 16 unĉa i vrijednosti po

petnaest groša za svaku unĉu, a onda se kreće u specifikaciju roka proizvodnje i odreĊuje da

svaka dva mjeseca mora biti proizvedena jedna plitica teţine 5,3 unĉe. Pritom se ništa ne

prepušta sluĉaju nego se uz puno ponavljanja opisuje postupak za svaku od tri plitice.40

Ovaj

nam je ugovor posebno zanimljiv jer se u njemu navodi ĉak sedam mogućih protagonista jedne

zaduţnice – uz standardne likove vjerovnika, duţnika, dvojice svjedoka i samog notara, tu su i

osobe posrednika te jamca. Kolan izraĊuje plitice Jakovu, ali po gospodinu Kreši (ser Cressio,

filio condam Iohannis de Arbo, nunc habitatori Iadre, recipienti nomine et vice ser Iacobi filii

condam ser Milleti de Tragurio). I dok je posrednik zaista rijetka pojava u Andrijinim

zaduţnicama, institucija jamca (fideiussor) bila je našem notaru malo bolje poznata. Jamci se

javljaju u samo devet od ukupno 88 zaduţnica, što će reći da njihovo postojanje tada nije bilo

nuţno za uspostavljanje obveznopravnog odnosa izmeĊu duţnika i vjerovnika.41

U nekim

sluĉajevima je bio potreban pristanak neke druge osobe (npr. roditelja) da bi duţnik ušao u

takav odnos.42

Takve su se stvari dogaĊale uglavnom u ova dva sluĉaja: kada je ugovorna

strana na neki naĉin ovisna o osobi koja daje pristanak (npr. sin koji je naslijedio imovinu od

majke i za raspolaganje istom treba pristanak oca) te kada neka osoba u predmetu same

transakcije ima potencijalna prava.43

U zaduţnicama se jamac (ili više njih) javlja nakon izjave

o dugovanju i stavlja se u ravnopravan odnos s duţnikom kad je rijeĉ o obvezama prema

vjerovniku, tj. obvezuje se na isto što i duţnik te jednako kao i on obvezuje sebe i svu svoju

imovinu (obligando se et omnia sua bona).44

Zanimljivo je primijetiti da se u oba sluĉaja

40 »…tres tazas argenti bene laboratas ponderis onziarum XVI, valoris grossorum XV pro qualibet onzia dicti

argenti, videlicet in fine primorum duorum mensium unam tazam argenti dicti valoris et ponderis onziarum V cum

tertia parte unius unzie et in fine aliorum duorum mensium immediate sequentium unam aliam tazam argenti dicti

valoris, ponderis consimilis et in fine aliorum et ultimorum duorum mensium reliquam tazam argenti valoris et

ponderis supradicti…« AC 1, imb. 188

41 Opširnije o znaĉaju jamaca na primjeru dubrovaĉke kreditne trgovine vidi: Voje 1976, 121-124

42 AC 1 419; AC 2, 169

43 Grbavac 2010, 142

44 Radi se o formuli obligatio bonorum, prisutnoj u svim relevantnim formularima i djelima notarske teorije

srednjega vijeka. Ima svoje mjesto u gotovo svim vrstama isprava na istoĉnom Jadranu, a njome se provedba

pravnog ĉina štiti jamĉenjem svojom osobnom imovinom. Vidi: Grbavac 2010, 284-289

16

roditeljskog pristanka roditelj javlja i kao jamac. Isto je tako znakovito da su u ĉetiri od devet

zaduţnica s jamcima duţnici mletaĉki vojni plaćenici na sluţbi u Zadru.45

Davanje dijela

vlastite imovine (pokretnina ili nekretnina) u zalog (pignus) bio je još jedan naĉin kako je

duţnik mogao jamĉiti vjerovniku za povrat duga.

45

AC 1, 28, 57, 324; AC 2, 169

17

3. ROKOVI ISPLATE

Već je u istraţivanjima splitske46

i dubrovaĉke47

kreditne trgovine 13. i 14. stoljeća

utvrĊeno da su se rokovi isplate u zaduţnicama oznaĉavali na razne naĉine. Sliĉno je bilo i u

Zadru šestog desetljeća ĉetrnaestog stoljeća, kada su kod notara Andrije prevladavala dva

naĉina odreĊivanja roka isplate – navoĊenje odreĊenog vremenskog razdoblja za otplatu duga

ili crkvenog praznika do kojeg je duţnik imao podmiriti dugovanje.

Od ukupno 88 zabiljeţenih zaduţnica

notara Andrije iz Cantùa (u pogledu

oznaĉavanja rokova isplate nema smisla

odvajati robne od proizvodnih i novĉanih

posudbi), u njih dvadeset i dvije rok isplate

se vezuje uz odreĊeni crkveni praznik. U

osam sluĉajeva se radi o Blagdanu svetog

Mihovila (29. rujna), u ĉetiri o Uskrsu, u tri

o Blagdanu svetog Petra apostola (29.

lipnja), a javljaju se i svetkovine Boţića,

Velike Gospe, Cvjetne nedjelje, svete

Barbare, svetog Šimuna. Dvaput je rok

isplate odreĊen poĉetkom mesopusta

(carnisprivium).48

U osam navrata navodi

se dan Kalendi (prvi dan u mjesecu) kao

datum do kojeg dug ima biti vraćen.

Radoslav s otoka Pašmana šesnaestog

veljaĉe 1354. potvrĊuje da stanovitom

46 Raukar 2007, 279

47 Voje 1976, 130-168; Voje 2003, 63-69

48 Termin carnisprivium u razliĉita je vremena znaĉio razliĉite dane ili razdoblja. Du Cangeov rjeĉnik srednjeg i

kasnog latiniteta razlikuje carnisprivium vetus, carnisprivium novum i carnisprivium clericorum ili sacerdotum.

Kod nas je u prvom sluĉaju duţnik svećenik, a u drugom se sklapa zaduţnica u crkvi, tako da bi se moglo raditi o

svećeniĉkom mesopustu. Vidi: http://ducange.enc.sorbonne.fr/CARNIPRIVIUM

ODREĐIVANJE ROKOVA

ISPLATE DUGA

(1353. – 1356.)

Broj

zadužnica

Vremensko razdoblje 29

15 dana 5

Jedan mjesec 8

IzmeĊu jednog i šest mj. 8

Godinu dana ili duţe 8

Crkveni blagdani 21

Prvi dan u mjesecu 8

Obiĉni datum 1

Obroĉno vraćanje 6

Rokovi obroka odreĊeni

vremenskim razdobljima 4

OdreĊeni Kalendama ili

crkvenim praznicima 2

Prema volji vjerovnika 13

Vezano uz dogaĊaj 9

Rok neodreĊen 1

UKUPNO 88

18

Kolanu graĊaninu Zadra duguje za kupljeno ţito 27 libara, 15 solda i šest malih denara te se

obvezuje vratiti taj dug »ad omnes ipsius domini Colane requisitionem«.49

To je u Zadru jedan

od najranijih spomena ugovaranja roka prema volji vjerovnika, a za što u Dubrovniku Ignacij

Voje nalazi potvrdu već 1313. godine50

i tvrdi da je u rašireniju uporabu u tom gradu dospio

tridesetih godina sljedećega stoljeća, kad je notarsku sluţbu vršio Johannes de Finis.51

Što se

našeg Andrije i Zadra tiĉe, ugovaranje roka prema volji vjerovnika nećemo naći ravnomjerno

raspršeno na sve tri godine koje obuhvaćaju Andrijini kvaterni. Naprotiv, takvi sluĉajevi

poĉinju prevladavati što se više primiĉemo samome kraju toga razdoblja. Takav se dogovor o

povratu duga u Andrijinim zaduţnicama rjeĊe izraţavao i formulom ad omnem voluntatem

creditoris, a u suštini je ostavljao vjerovniku da arbitrarno i naknadno odredi rok povrata.

Pitamo se kako je taj postupak zapravo išao, kako je vjerovnik davao na znanje svome duţniku

da od njega do odreĊenog datuma oĉekuje isplatu duga? Andrijine imbrevijature nam na to

naţalost ne daju odgovor, ali je Voje na osnovi puno bogatije dubrovaĉke graĊe zakljuĉio kako

se vjerojatno dogaĊalo to da vjerovnik u prisustvu notara obavijesti duţnika o danu dospijeća

njegova duga.52

Notar dakle nije sudjelovao samo u sklapanju ugovora o zaduţenju, nego je

morao ovjeriti i dan dospijeća ako se on naknadno odreĊivao. Takav zakljuĉak ima smisla jer

jedna vaţna stavka kao što su zatezne kamate se raĉunala upravo od dana dospijeća duga –

prekoraĉi li ga duţnik, podlijeţe plaćanju zateznih kamata, koje su u Zadru iznosile 25% iznosa

kredita. Zato se ĉini malo vjerojatnim da bi se naknadno odreĊivanje roka isplate rješavalo

samo izmeĊu vjerovnika i duţnika – notarska ovjera bila je tu kljuĉna u ostvarivanju

vjerovnikovih prava na zatezne kamate.

Nekoliko je potvrda meĊu Andrijinim zaduţnicama da su duţnici svoje dugove vraćali i

na rate. One nisu nuţno bile u istom iznosu, to je ovisilo o dogovoru meĊu stranama u

postupku, ali su uglavnom bile vezane uz crkvene praznike ili odreĊeno vremensko razdoblje.

49 AC 1, 210

50 Voje 1976, 136; Voje 2003, 67

51 Voje 1976, 134

52 Voje je to zakljuĉio preko marginalnih biljeţaka na nekim dubrovaĉkim zaduţnicama. Marin Ţurgović je 19.

oţujka 1440. od Damjana Sorkoĉevića dobio na kredit 150 dukata s rokom otplate »ad omnem voluntatem

creditoris«, a kasnija bilješka na marginama te zaduţnice glasi ovako: »10. X. 1440. Damiano de Sorgo in

presentia notarii catastici denunciavit ser Marino Jo. de Georgio presenti, audienti et intelligenti…« Iz serije

Debita notariae dubrovaĉkog arhiva, citirano prema Voje 1976, 134.

19

Nijedna od samo šest zaduţnica s plaćanjem duga u ratama ne predviĊa posebne sankcije ako

duţnik propusti platiti ratu.53

4. OBRAZAC KREDITNOG UGOVORA

Pregledavajući ugovore o kreditnoj trgovini u Zadru otkako se oni mogu pratiti u

notarijatu, T. Raukar je ustvrdio da je obrazac zadarske zaduţnice isprva subjektivan, kao što je

tijekom gotovo cijelog srednjeg vijeka bio sluĉaj u Dubrovniku, te da već sredinom 14. stoljeća

poprima objektivan oblik.54

Taj zakljuĉak u potpunosti potvrĊuje i ostavština Andrije iz Cantùa,

meĊu ĉijim zaduţnicama nema nijedne sroĉene u subjektivnoj formi. No kada na istom mjestu

kaţe da su do prve polovice 14. stoljeća zadarske zaduţnice kratke i lapidarne, a da od notara

Petra Perençana iz Padove (1365. – 1392.) postaju opseţnima, Raukar preskaĉe Andriju iz

Cantùa – već njegove zaduţnice su opseţne, a da u Diplomatiĉkom zborniku moţemo naći

ijednu kreditnu ispravu koju je izdao naš Andrija, vjerojatno se ona ne bi znaĉajnije razlikovala

od imbrevijature. Niz zaduţnica u njegovim kvaternima datiran je opširnije, ĉak i prema

vladavinama zadarskih knezova ili mletaĉkih duţdeva, a neke sadrţe ĉak i osobu

egzaminatora55

i sliĉne detalje koje ne bismo oĉekivali u imbrevijaturama, ali su zato

neizostavan dio instrumenata.

Raukar na istom mjestu piše i o temeljnim elementima jadranske kreditne zaduţnice od

13. do 15. stoljeća – to su vrsta, koliĉina, ĉesto i cijena robe za jedinicu mjere te ukupna

vrijednost robe s jedne strane, a s druge strane toĉna odredba o roku isplate kredita – te

napominje da taj temeljni obrazac dalmatinske zaduţnice ima nekoliko varijanata. Andrijine

zaduţnice uglavnom sadrţe sve navedeno u onim rijetkim sluĉajevima u kojima se radi o

robnim kreditima, ali najveći se dio njih odnosi na novĉane zajmove. Ovdje ću pokušati dati

detaljniji opis obrazaca zaduţnica kojima se on kao notar sluţio.

Kako bi se lakše orijentirao u vlastitim kvaternima, kod svake imbrevijature Andrija je

zapisivao ono najvaţnije o njoj – uglavnom samo pravni termin koji govori o naravi ugovora

53 AC 1, 88, 394; AC 2, 2, 147, 169, 276

54 1978-79, 351-352. Radi se o subjektivnoj bizantskoj formuli koja je u svim dalmatinskim gradovima osim

Dubrovnika napuštena tijekom 14. stoljeća u korist objektivne formule (Voje 1980, 70).

55 Npr. AC 2, 5

20

(venditio, locatio, carta debiti…) te ime i eventualno zanimanje klijenta kojemu pripada, ali

ponekad i ponešto detaljnije o svrsi radi koje se ugovor sklapa, sve u okviru jedne reĉenice.56

Zaduţnice mu dolaze u dvije varijante – u jednoj prvo dolazi priznanje postojanja duga pa

zatim obećanje da će se dug na opisani naĉin i u opisanom roku vratiti, dok je druga potpuno

obrnuta – prvo slijedi obećanje vraćanja duga, a zatim priznanje istog.

Varijanta broj 1, karakteristiĉna za ugovore opisane kao cartae debiti, poĉinje s

»[DUŽNIK] contentus et confessus fuit…«, ĉešća je i nastavlja se svrhom radi koje je podignut

zajam i navoĊenjem imena, zanimanja i porijekla osobe vjerovnika, nakon ĉega slijedi iznos

zaduţenja. U nastavku isprave duţnik obvezuje i svoje nasljednike uobiĉajenom formulacijom

per se et suos heredes et successores57

te obećaje da će iznos zaduţenja vratiti vjerovniku ili

njegovim opunomoćenicima u bilo kojem od navedenih gradova i to u navedenom roku, pod

prijetnjom kazne koja u Zadru uglavnom iznosi 25% od iznosa zaduţenja (vidi prilog 1).

U drugoj, duţoj varijanti, karakteristiĉnoj za obligationes,58

duţnik obećaje (»promisit

obligando se…«) vjerovniku da će mu u odreĊenom roku vratiti i platiti, njemu ili njegovim

opunomoćenicima u Zadru ili nekom drugom mjestu, odreĊeni iznos zaduţenja pod prijetnjom

kazne od 25% cjelokupnog iznosa (sub pena quarti). Zatim se priznaje da je reĉeni iznos

zaduţenja duţnik primio od vjerovnika u neku svrhu (vidi prilog 2).

Ono što ĉini ostatak sadrţaja prosjeĉne zaduţnice zajedniĉko je objema glavnim

varijantama. Tako gotovo sve one sadrţe nekakvu formulu odricanja od svih eventualnih

56 Npr. »carta debiti pertinens Missulo, draperio« (AC 1, 206), »emptio facta per Stoyanum, marinarium, de

medietate unius barche« (AC 1, 278), »pacta facta inter Franciscum et Laurentium, aurifices, laborandi simul«

(AC 1, 60). Andrija je isto tako one imbrevijature koje je izdavao klijentima u obliku instrumenata oznaĉavao

slovom F (facta), a takvih je većina.

57 Pod pojmom heredes (baštinici) podrazumijevalo se zakonitu djecu bez obzira na spol, a pod pojmom

successores (nasljednici) osobe koje su u taj poloţaj došle bez obzira na krvnu ili rodbinsku vezu s ugovornom

stranom. (Grbavac 2010, 143)

58 Malo zbunjuje što je samo neke zaduţnice u svojim knjigama oznaĉio terminom carta debiti, no kad malo

prodremo u tekst zapisa, postaje nam jasno da zaduţnicama trebamo smatrati i one imbrevijature koje se kod

notara Andrije javljaju kao obveznice (obligationes). Uglavnom je varijanta 1 zaduţnice karakteristiĉna za cartas

debiti, a varijanta 2 za obligationes, ali to nije uvijek sluĉaj. AC 1, 382 je samo jedan primjer zaduţnice varijante 1

koju je Andrija oznaĉio kao obligatio, a AC 1, 76 isto tako samo jedan primjer zaduţnice varijante 2 oznaĉene od

strane Andrije iz Cantùa kao carta debiti. Neke pak zaduţnice Andrija nije oznaĉavao nikakvim pravnim

terminom, nego samo navoĊenje osobe za koju su izdane (npr. AC 1, 370 – »Ser Miche de Rosa«)

21

prigovora, privilegija ili zakonskih pomagala na koje bi se duţnici mogli pozvati i time izbjeći

vraćanje duga.59

Pravni povjesniĉari već su raspravljali o takvim odricanjima, a kao lajtmotiv

svih njihovih rasprava provlaĉi se zakljuĉak da se radi o zaštiti interesa vjerovnika i to s više

aspekata.60

Jedan se odnosi na apstraktnost kreditnih poslova – brojni su naime srednjovjekovni

kreditni ugovori bili tzv. cautiones indiscretae, tj. isprave obveznoga prava u kojima nije

navedena osnova obveze (kauza) nego uglavnom izjava duţnika da će u odreĊenom roku

vjerovniku platiti odreĊeni iznos duga. Prema naslijeĊenom rimskom pravu izmijenjenom

uĉenjima komentatora, takvi ugovori nisu za duţnika predstavljali pravovaljanu obvezu.61

On

se mogao od nje osloboditi pozivanjem na zakone ili obiĉaje svojega grada, ĉemu su razliĉite

sredine razliĉito pokušale stati na kraj. Neki su talijanski gradovi u svojim statutima priznavali

valjanost i takvim, apstraktnim ugovorima, dok su drugdje, kao primjerice u dalmatinskim

gradovima, u ugovore ubacivane formule kojima se duţnik odriĉe takvih izuzeća od vraćanja

duga.62

Zato se kreditni ugovori s vremenom sastavljaju tako da »priznavaju kauzalnost

duţnikove obveze i povezuju je s danim zajmom«63

i to tako da je bilo dovoljno da vjerovnik

izjavi kako zajam daje iz ljubavi ili milosti (»ex causa mutui, gratia et amore«).

Još jedan naĉin na koji su se duţnici izvlaĉili od obveze bio je ulaganje prigovora da im

navedena svota zajma nije bila isplaćena u cijelosti. Margetić64

zakljuĉuje kako je duţniku u

interesu doći do zajma i zato je spreman preuzeti obvezu na veći iznos no što je stvarno primio

– reĉeno iz perspektive vjerovnika, bio je to naĉin da se u zajam ugrade kamate. Sve u svemu,

znamo li i za tu mogućnost naknadnog poništavanja ugovora, jasno nam je zašto je notaru bilo

u interesu da u ugovor ugradi priznanje duţnika da je zajam primio u cijelosti. To se postizalo s

59 Grbavac (2010, 271-277) donosi pregled razliĉitih prigovora, povlastica, privilegija i ostalih odredaba rimskoga

ili obiĉajnoga prava kojih su se odricale ugovorne stranke u saĉuvanim ispravama istoĉnojadranskog notarijata od

Krka do Splita.

60 Danilović, Jelena (1957) Obligacioni ugovori u dubrovaĉkom pravu do sredine XIV. veka, neobjavljeno, str.

219 – citirano prema Margetić 1997, 195; za Margetićev osvrt vidi 1997, 194-203

61 »sine causa pactio non est efficax«, citira Margetić (1997, 201) jedan glosatorski rad iz 12. stoljeća (Quaestiones

de iuris subtilitatibus)

62 AC 1, 316: »…renuntiando omnibus statutis, consiliis et ordinationibus communis Iadre et cuiuslibet alterius

communis cuiuslibet terre et loci factis vel faciendis in contrarium predictorum et privilegio sui fori et cuilibet iuri

et auxilio quibus se tueri vel adiuvare posset a predictis vel ab aliquo predictorum.«

63 Margetić 1997, 197

64 1997, 196

22

jedne strane kauzalnom formulom duţnikovog obećanja da će vratiti dug, a s druge strane i

puno izravnije odricanjem od prigovora neisplaćenog zajma (»renuntiando exceptioni non

numerate et non recepte dicte peccunie«).

Formule odricanja od bilo kakvog oblika kamata nalazimo u ama baš svakoj zaduţnici,

no nisu imale svoje fiksno mjesto u formularu.65

U istoj zaduţnici znaju se na više mjesta naći

razliĉite formule odricanja od kamata, što ukazuje na ĉinjenicu da je notarima bilo iznimno

stalo ograditi se od svake mogućnosti da ugovor ukljuĉuje kamate i tako pokazati da poštuju

crkvenu zabranu. Unatoĉ takvim formalnim znakovima koji upućuju na potpuni izostanak

lihvarstva, kamate su se na razliĉite naĉine mogle ugraditi u kreditni ugovor i uspješno sakriti u

ispravi.66

Mogućnost da se duţnik obveţe na iznos veći no što je stvarno primio već smo

spomenuli. Ako je rok za povrat duga namjerno bio prekratak, mogle su se zatezne kamate

praktiĉki pretvoriti u prave kamate. Isto tako nam isprave u kojima vjerovnik i duţnik

dogovaraju teĉaj po kojemu dug ima biti vraćen u drugoj valuti pokazuju da je kamata i te kako

bila stvar na koju moramo raĉunati u analizama srednjovjekovnih zajmova. U ovakvim je

sluĉajevima kamate predstavljala razlika u teĉaju izmeĊu dviju valuta.

Osim odricanja od raznih prigovora i kamata, duţnici su se redovito morali obvezati na

naknadu razliĉitih šteta i troškova (formula refectio damnorum et expensarum). U tom smislu

relevantni srednjovjekovni notarski formulari razlikuju tri kategorije šteta: štete u uţem smislu

(dampna), troškovi (expense) i troškovi nastali tijekom moguće parnice (interesse litis et

extra).67

U zadnjem dijelu tipiĉne zaduţnice nalazimo i navoĊenje svih mjesta u kojima je

moguće riješiti eventualni spor, a njih uglavnom ima više. Uvjerljivo se najĉešće u tom

svojstvu pojavljuju Venecija, Obrovac, Pag i Nin. Ovisno o pojedincima ukljuĉenima u ugovor,

mogli su se tu naći i drugi gradovi zapadne ili istoĉne obale Jadrana (Senj, Rijeka, Rab, Split,

Ancona, Treviso…), ako ne i udaljenije zemlje.68

Nakon dijela o ugovaranju roka isplate (vidi o

65 Primjeri formula: absque aliqua spe lucri (AC 1, 287), sine fraude et dolo absque usura et aliqua pravitate (AC 1,

356)

66 Po pitanju skrivanja kamata u kreditnim ugovorima Ignacij Voje (2003, 80-88) obilno citira Raymonda de

Roovera i njegovo djelo Money, Banking and Credit in Medieval Bruges (Cambridge, 1948)

67 Usp. Grbavac 2010, 278-283 o oblicima same formule i njenom korištenju u ispravama istoĉnojadranskog

notarijata

68 U zaduţnici ĉiji akteri su konjaniĉki plaćenici Kristijan iz Frankonije kao duţnik te Arnold iz Kölna kao

vjerovnik (AC 1, 57), eventualni spor se moţe riješiti »omni tempore Iadre, Venetiis, Tarvixio, Padue, Verone, hec

23

tome posebno poglavlje) ubacivala se klauzula o zateznim kamatama ili, kako bismo to

kolokvijalno rekli, penalima u sluĉaju kašnjenja u isplati duga. U Zadru su zatezne kamate

iznosile ĉetvrtinu vrijednosti ugovora. U ugovorima se to uglavnom dogovaralo kratkom

formulom sub pena quarti, no ponekad i opisno – tako Zadranin Gostica na mjesec dana

posuĊuje tri i pol dukata od Mleĉanina Pavla Segnola i prihvaća sljedeću obvezu: »Quam si

dictis loco et termino non solveret et omnia et singula contenta in hoc contractu non

observaverit promisit eidem solvere atque dare quartum pluris ipsius quantitatis peccunie...«69

Na kraju zaduţnica je u gotovo sto posto sluĉajeva navedeno mjesto sklapanja ugovora te

prisutni svjedoci.

5. DEMOKRATIĈNOST KREDITNIH POSLOVA

Kreditiranje u srednjem vijeku gotovo nimalo ne zaostaje za današnjom praksom kad je

rijeĉ o tome komu je sve dostupno. Predstavnici većine slojeva stratifikacijske ljestvice

srednjovjekovnog komunalnog društva nalaze svoje mjesto u zaduţnicama notara Andrije iz

Cantùa. Kotruljev priruĉnik opet nam pruţa dobru podlogu za razlikovanje pravih trgovaca od

obiĉnih graĊana koji su se u kreditnim, trgovaĉkim ili općenito novĉarskim poslovima manje-

više sluĉajno našli i koji se svojim kapitalom, robom ili obrtniĉkim uslugama ukljuĉuju u

dinamiĉnu ekonomiju jedne istoĉnojadranske komune.70

Narav komunalnog društva dopušta

skoro svim graĊanima, ali i strancima, da uĊu u takve transakcije i otud toliko veliki broj ljudi

ukljuĉenih u gospodarske aktivnosti.

Analiza porijekla duţnika i vjerovnika u zadarskim kreditnim poslovima izmeĊu 1353. i

1356. pokazala je da su uvjerljivo najbrojniji meĊu njima graĊani Zadra. Više od pedeset

razliĉitih duţnika i više od 45 razliĉitih vjerovnika koje nalazimo u ovih 88 zaduţnica su

izrijekom navedeni kao cives Iadre. Rijetki meĊu njima javljaju se više puta, tek pokoji plemić

u ulozi vjerovnika, izostaju trgovci koji se opetovano zaduţuju za velike iznose i s njima dalje

et ubicumque locorum et terrarum Alamanie, Tuscie, Marchie, Romandiole, Lombardie, Ungarie, Ampulie et

Sclavonie«

69 AC 1, 22

70 »…no takvi kupci i prodavaĉi ne mogu se nazvati trgovcima, iako se sluţe trgovaĉkim radnjama. Naime, oni ne

idu za obvezatnom svrhom vještine, a to je korist za svakoga tko se njome bavi, jer Aristotel u Ekonomici kaţe da

je cilj trgovca zaraĊivati i bogatiti se.« (Kotrulj 2009, 349)

24

trguju. Javlja se još dvadesetak ljudi s podruĉja zadarskog distrikta, iz Nina, s Paga, Dugog

otoka, Pašmana, Ugljana, itd. Ono što je izuzetno zanimljivo primijetiti o ljudima iz zadarske

okolice u Andrijinim zaduţnicama jest da se samo dvojica javljaju kao vjerovnici, svi ostali kao

duţnici. Još ĉetvorica aktera u kreditnim poslovima dolaze iz drugih dalmatinskih gradova

(Trogir, Rab, Dubrovnik), brojem ih znatno nadmašuju ljudi s Apeninskog poluotoka. MeĊu

njima je najviše mletaĉkih trgovaca i mletaĉkih vojnih plaćenika koji nisu morali dolaziti iz

Mletaka, ali najĉešće jesu bili s Apeninskog poluotoka.

Intenzivna vojna prisutnost bila je zadarska svakodnevica u posljednjim godinama

mletaĉke vlasti, što odraţavaju i notarski spisi. Dvadeset i ĉetiri mletaĉka vojna plaćenika

spominju se kao glavni akteri zaduţnica, a još nekoliko desetaka njih su svjedoci pri sklapanju

raznih vrsta ugovora ili su sami protagonisti razliĉitih kupoprodaja, dijeljenja punomoći i sl.

Ovi što ih nalazimo u kreditnim ugovorima dolaze iz same Venecije, zatim Trevisa, Padove,

Limesane, zatim udaljenijih talijanskih gradova poput Novare (Pijemont) ili Prata (Toskana), a

ima ih i koji su iz sjevernijih europskih odredišta poput Frankonije ili Kölna. Uglavnom se

javljaju kao duţnici, mahom za ozbiljnije iznose (izraţene u dukatima) i to gotovo uvijek u

gotovini (klauzula in monetis) – tako tri konjanika iz Novare od Filipa de Borre posuĊuju

stotinu dukata u gotovini, pješaĉki ĉasnik Nicholeto Sturlado iz Venecije vraća krznaru Pavlu

Recoveriju iz Prata dvadeset dukata »in bonis ducatis auri, boni et iusti ponderis numeratis«,

itd.71

Kao prilog boljem poznavanju svakodnevnog ţivota i meĊuljudskih odnosa u mletaĉkoj

plaćeniĉkoj vojsci mogu posluţiti neki podatci iz notarskih imbrevijatura, kao primjerice onaj

iz zaduţnice kojom stanovita Agneta kao ţena jednog pješaĉkog ĉasnika kreditira strigaĉa

sukna iz Trevisa sa 14 dukata u gotovini,72

ili pak zapis o Jakovu iz Prata koji s još trojicom

vojnika od Mleĉanina Nicholeta posuĊuje osamdeset zlatnih dukata »in monetis«, a jamac im je

neki Antoniolo iz Ferma koji je dio Jakovljeve banderije, dakle u vojnom je lancu podreĊen

glavnome duţniku.73

Uglavnom se ne otkriva podiţu li vojni plaćenici kredit za osobne potrebe

ili potrebe svoje banderije, što je isto tako moguće, nego se moramo osloniti na indicije (ako ih

uopće ima). Tako za 36 libara malih što ih je Zanino iz Trsta posudio mletaĉkom pješaĉkom

ĉasniku Pavlu Segnolu moţemo biti sigurni da su namijenjeni Pavlovoj osobnoj uporabi jer u

71 AC 1, 232 i 28

72 AC 2, 91

73 AC 1, 324

25

zalog za taj kredit Pavao daje vinograd što ga on osobno posjeduje kod Trsta.74

Plaćenici nisu

rijetki ni u kreditima za koje se izriĉito navodi da su robne naravi, a u nekima od njih iznosi su

toliko visoki da ne ostavljaju sumnje u to da se radi o pravoj kreditnoj trgovini – tako se

pješaĉki ĉasnik Jakov iz Trevisa zaduţuje kod Ivana iz Regija u Kalabriji za kupovinu vina iz

Maraka u vrijednosti od ĉak 130 dukata.75

Mletaĉkim profesionalnim trgovcima nešto ćemo se

dublje pozabaviti u sljedećem poglavlju, ovdje samo recimo da njihov znaĉaj i obujam poslova

potvrĊuju pretpostavke da je sredina 14. stoljeća još uvijek razdoblje kada u zadarskoj trgovini

prevladavaju stranci, tj. Mleĉani.76

Moţda je zanimljivije analizirati zanimanja glavnih aktera kreditnih poslova nego

njihovo porijeklo. Tek na tom planu vidimo da mjesta u zaduţnicama ima zaista za svakoga.

Ponekad se naĊu zaista neobiĉne kombinacije duţnika i vjerovnika, kao u sluĉaju kada jedan

zadarski ratar Nikola posuĊuje Ivanu Botaru, mletaĉkom pješaĉkom ĉasniku na sluţbi u Zadru,

sedamdeset libara malih za kupnju nasada vinove loze na Dugom otoku koji su nekada

pripadali pokojnome Boglaru, stanovniku toga otoka, a koje Ivan prima u ime ser Nikole

Davanza iz komore oruţja mletaĉke komune (»nomine et vice ser Nicholai Davanzo, scribe

camere armamenti communis Venetiarum«).77

Dosta je mornara ravnomjerno rasporeĊeno po

ulogama duţnika i vjerovnika, dok se domaći poljoprivrednici (ratari, ovĉari) i obrtnici kao što

su postolari, krojaĉi, mesari, zlatari, laĊari, krznari i dr. javljaju nešto rjeĊe i to mahom u ulozi

duţnika. Tu i tamo pojavi se koja ţena ili udovica u ulozi vjerovnika78

ili pak duţnika,79

no

zaduţnice nam uglavnom ne otkrivaju razloge zbog kojih se te ţene ukljuĉuju u kreditne

poslove. Pitanje sudjelovanja klera u kreditiranju zanimljivo je s aspekta crkvene zabrane

okamaćivanja, no u zaduţnicama ĉiji su oni protagonisti nema izvanrednih ograĊivanja od

kamata kojih ne nalazimo u svim drugim takvim imbrevijaturama. Zanimljivo je primijetiti

74 AC 2, 137 i 142

75 AC 1, 315

76 Fabijanec 1999, 59. Za kasnija razdoblja ista autorica biljeţi porast udjela hrvatskih imena meĊu zadarskim

profesionalnim trgovcima, vidi: Fabijanec 2001, 92-99.

77 AC 2, 168. Za ovog mletaĉkog pisara Nikolu iz jednog drugog zapisa znamo da ima i osobnih veza sa Zadrom.

Kada Pavao Parlumbardo 1356. daje u trajni zakup jedan vinograd na predjelu Bokanja Studenca, specificira se da

reĉeni vinograd sa sjevera omeĊuju granice posjeda gospodina Nikole Davanza iz Venecije (AC 2, 197).

78 AC 1, 76, 287, 382; AC 2, 2 i 91

79 AC 1, 319; AC 2, 18, 104, 147, 242, 265

26

kako se u zaduţnicama navode sluĉajevi kad klerici zastupaju svoju crkvenu ustanovu (ţupu,

opatiju...) i kad zastupaju samo svoju osobu. Ivan de Cancelis i Petar, svećenici samostana

svetog Antuna iz Venecije (»Ordinis sancti Antonii, conventus Venetiis«), posuĊuju pet malih

libara jednome stanovniku Ugljana koji se obvezuje isplatiti isti iznos reĉenoj braći kreditorima

ili njihovim nasljednicima ili njihovom samostanu.80

Svećenik (presbyter) Tolša iz Zadra svojoj

sugraĊanki Radi, udovici pokojnog mornara Pavla, posuĊuje trideset dukata u gotovini s rokom

povrata do Boţića (što iznosi toĉno šest mjeseci od dana sklapanja ugovora), a ta se zaduţnica

ni po ĉemu ne razlikuje od ostalih.81

Ne spominje se Tolšina ţupa, no kao svjedok se javlja

Nikola de Calcina, ţupnik crkve sv. Petra Staroga koji se i sam u jednom sluĉaju javlja kao

vjerovnik.82

Nikola pokojnog Lovre, »presbyter ecclesie Sancte Marie de Iadra«, u listopadu

1354. od Mihe iz Zadra posuĊuje deset zlatnih dukata u gotovini, a jamac mu je njegov ţupnik

Juraj (»dominus presbyter Georgius, plebanus ecclesie Sancte Marie de Iadra«).83

Duţnik i

jamac svojevoljno se podvrgavaju nadleţnosti bilo kojeg svjetovnog kao i crkvenog suda

(»supponentes se quantum ad hec... iurisdictione cuiuslibet iudicis tam secularis quam

ecclesiastici«) i obećaju vratiti dug »per se et eorum heredes et successores«.84

Doduše nije

potpuno jasno što toĉno znaĉi klauzula po kojoj duţnik i jamac obvezuju vjerovniku sva svoja

svjetovna i crkvena dobra (»...obligaverunt eidem creditori omnia eorum bona mobilia et

immobilia, tam mondana quam ecclesiastica«) – odnosi li se to i na ţupsku imovinu?

80 »numerare eis vel suis successoribus et conventui [Sancti Antonii Venetiis]« (AC 1, 255)

81 AC 1, 319

82 AC 2, 159

83 AC 1, 370

84 Grbavac (2010, 143) navodi da kad je neka od ugovornih stranaka bila pripadnik klera, pratila ju je samo

formulacija per suos successores jer baštinike (heredes), tj. »zakonitu djecu bez obzira na spol« klerici zakonski

nisu ni mogli imati. U ovoj Andrijinoj zaduţnici se pokazuje da to nije nuţno bilo tako. Isti je sluĉaj i u ugovoru u

kojem je vjerovnik gorespomenuti svećenik Tolša iz Zadra. Rada, udovica pok. Pavla, obećaje vratiti svotu od

trideset dukata Tolši ili njegovim baštinicima ili nasljednicima ili bilo kome koga Tolša odredi (»…sibi vel suis

heredibus aut successoribus aut aliis pro eo cui vel quibus dictus presbyter Tolza duxerit ordinandum…«).

27

5.1. NAJISTAKNUTIJI LIKOVI ZADARSKIH KREDITNIH POSLOVA

Dvije se osobe uvjerljivo najĉešće spominju u zaduţnicama notara Andrije iz Cantùa. To

su Filippo de Bora i Petar de Valle, dva Mleĉanina ĉija djelatnost seţe puno dalje od

kreditiranja zadarskih trgovaca. Oni su u pravom smislu rijeĉi profesionalni trgovci i kao takvi

su već prepoznati u našoj historiografiji.85

Osim što je bio znaĉajan trgovac solju i tkaninama sredinom 14. stoljeća i što je kao takav

spomenut u jednom ĉlanku T. Raukara,86

Petar se u Andrijinim kvaternima pojavljuje u još niz

razliĉitih uloga. Sol i tkanine nisu jedini predmeti njegovog interesa jer 20. srpnja 1353. od

dviju sestara unajmljuje na dvadeset godina više oranica u ninskom kotaru »ad utendum et

fruendum« i pritom cijeli iznos najma (60 libara malih) plaća unaprijed.87

Toĉno dva mjeseca

kasnije iste te 1353., za Petra u poslovnom smislu izuzetno plodne godine, za ukupno sto libara

kupuje sedam gonjaja zemlje za sadnju loze, zatim pet gonjaja djelomiĉno pod vinogradom, a

djelomiĉno pošumljenih, devet gonjaja zemlje sa 75 stabala maslina, tri gonjaja s drvenom

kućom te jedan komad zemlje sa stablima maslina.88

Kao kreditora ga nalazimo u više kreditnih

ugovora, a predmet posudbe je najĉešće roba kojom trguje – on ju daje duţniku uz odgodu

plaćanja u gotovini. Tako mu mesar Mišul duguje 11 zlatnih dukata i ĉetiri mletaĉka velika

denara »in peccunia numerata« i to »occasione plurium capiziorum drapi lane, ab ipso ser

Petro empti et habiti«, a rok isplate je dva mjeseca.89

Petar u Zadru ne djeluje sam, nego zajedno sa svojom braćom Zaninom i Filipom, koji se

puno rjeĊe spominju u dokumentima općenito, a pogotovo u kreditnim ugovorima. Neki Marin

iz Dubrovnika i Petrov brat Zanin imaju u roku dva mjeseca Petru isplatiti 140,5 dukata »pro

precio et nomine precii draporum lane et salis«, a ta tkanina i sol su im već predani (»eis

85 Fabijanec 1999, 35-40

86 Raukar 2007b, 330; da je imao i svoju prodavaonicu tkanina u samom gradu Zadru saznajemo iz nekih ugovora

koje je notar Andrija sklopio »in stazione dicti ser Petri [de Valle]« (npr. AC 1, 21).

87 AC 1, 65

88 AC 1, 99

89 AC 1, 24. Kolike je mogućnosti pruţalo komunalno društvo, govori i ĉinjenica da se ovom prilikom jedan mesar

zaduţuje za tkaninu u vrijednosti od preko 11 dukata. Bio ĉovjek mesar, vojnik ili gotovo bilo što drugo po

zanimanju, u gospodarstvu srednjovjekovne komune moţe sudjelovati ravnopravno s plemićima, knezovima,

klerom i drugim uglednicima, samo ako ima što uloţiti.

28

datum, mensuratum et traditum«). To se dogaĊa u listopadu 1354., a već poĉetkom veljaĉe iste

godine ova dvojica uzimaju od Petra novi zajam, ovog puta za kupnju vunene tkanine (»nomine

precii pannorum lane«) u vrijednosti od sedam libara, sedam solada i dva denara velikih

mletaĉkih denara (groša).90

Drugi brat Filip se pak javlja kao vjerovnik u najvećem novĉanom

zajmu isplaćenom u promatranom razdoblju. Ĉetvrtog veljaĉe 1356. on na godinu dana

pozajmljuje dvjesto dukata ad monetas Mateju de Fera.

Iz imbrevijatura saznajemo da Petar posjeduje i niz solana u zadarskom distriktu,

uglavnom u Ninu, ali i na drugim lokalitetima.91

Solane mogu posjedovati samo ekonomski

najjaĉi slojevi puĉanstva – patricijat i graĊanski sloj puĉana – jer je za njih neophodan veći

kapital, tako da su i one, zajedno sa zemljištem, stokom i nekretninama, vaţan temelj

imovinske diferencijacije stanovništva.92

O Petrovom društvenom statusu moţe nam svjedoĉiti

i krug ljudi koji se zajedno s njim javljaju u ugovorima. Kad ţeli da ga netko zastupa u pravnim

poslovima sa Zadraninom Vitulom de Nassisom, opunomoćenik mu je nitko drugi doli

mletaĉki kancelar Paga Ivan de Ravinalli, dok 17. kolovoza posuĊuje 105 i pol libara malih

krbavskome knezu Miheju, sinu pokojnog kneza Budislava.93

No i takav uspješan profesionalni

trgovac u turbulentnim vremenima za Republiku Svetog Marka nije mogao izbjeći sluţenje na

mletaĉkoj galiji. Jedan od prvih njegovih dokumenata zabiljeţenih kod Andrije iz Cantùa

odnosi se na punomoć koju Petar udjeljuje Andriji Sturladu iz Mletaka da utjera novĉanu

naknadu za sluţbu na galiji Bertucija Zivrana.94

Ţivot trgovca je nepredvidljiv pa se tako Petar

u oţujku 1353. javlja kao opunomoćenik dvoje Mleĉana, izvršiteljâ oporuke pokojnog

Michaleta de Medio, zajedno s gospodinom (ser) Pavlom Prelumbardijem, a malo kasnije istog

mjeseca i kao kupac 60 modija soli s istim partnerom Paulom koji ga u studenom iste godine

90 AC 1, 369 i AC 2, 5

91 AC 1, 10; 41; 154

92 Raukar 1977, 206-210. U razdoblju najvećeg uspona zadarske trgovine solju, otprilike izmeĊu 1370 i 1409,

zadarski graĊani plaćaju za solane vrlo visoke iznose – za 29 solana 600 dukata (1390.), za 50 paških solana 1500

dukata (1401.), itd. (vidi: Raukar 1977, 210). Cijena solana dosegla je ovako visoku razinu već i u našem

promatranom razdoblju pa tako Petar de Valle i Mihovil iz Zadra u svibnju 1354. kupuju 24 solane u Privlaci za

2500 libara malih mletaĉkih denara, što iznosi gotovo 700 dukata (AC 1, 281). Krševan iz Zadra u listopadu iste

godine prodaje Bartolomeju ĉetvrtinu od svojih šest solana na Pagu za trideset dukata (AC 1, 386).

93 AC 1, 368; AC 2, 112

94 AC 1, 34

29

ĉak postavlja kao svog opunomoćenika u jednom potraţivanju novĉane naknade, no stvari su se

oĉito promijenile do sijeĉnja 1355., kada Petar imenuje Krešu de Zadulinisa, odvjetnika

zadarske kurije, svojim zastupnikom »in causa quam contra eum movere vult et intendit ser

Paulus Parlumbardo«.95

Reĉeni zadarski plemić Pavao još je jedna osoba koja zasluţuje našu paţnju u kontekstu

razmatranja najaktivnijih trgovaca tijekom zadnjih godina mletaĉke vlasti u Zadru. On se vodi

kao cives Iadre, prezime mu se u Andrijinim spisima nedosljedno piše, a osim kao trgovca

solju nalazimo ga kao ĉlana jednog trgovaĉkog društva za prodaju vina u koje ulazi s kapitalom

od 316 zlatnih dukata i šest groša.96

Drugog dana rujna 1354. Pavla opet nalazimo spomenuta u

notarijatu i pratimo kako se »rješava« jednog svog vinograda. Prvo s Diminom iz Zadra,

udovicom pokojnog Vuĉine, sklapa emfiteutski ugovor po kojem joj ustupa polovicu od šest

gonjaja vinograda na otoku Ugljanu (»ubi dicitur Canoplica«) zajedno s nenatkrivenom kućom

uz obvezu godišnjeg davanja ĉetvrtine uroda, a odmah u sljedećoj imbrevijaturi prodaje drugu

polovicu reĉenog vinograda Ivanu, sinu onog istog pokojnog Vuĉine iz prethodne

imbrevijature.97

No ta druga isprava iz tko zna kojeg razloga nije dovršena, naprasno se prekida

prije no što je uopće navedena cijena za koju se prodaje i dvije trećine tog folija ostaju

neispunjene. Još ga jednom nalazimo kako sklapa emfiteutski ugovor, ovog puta s ratarom

Pribislavom iz Lukorana za dva gonjaja vinograda na predjelu Bokanja Studenca uz obvezu

godišnjeg podavanja trećine prihoda vina i uroda plodina.98

Pavao takoĊer kreditira zadarske i

strane trgovce, tako su vrtlar Butko i ţena mu Marica izjavili da mu duguju 18 libara malih za

kupnju tkanine, Kuzma iz Nina duguje mu deset dukata za kupljenu sol, dok je Mleĉaninu

Pantaleju, stanovniku Zadra, posudio 653 male libre za kupnju 326 modija apulskog vina.99

Gotovo rame uz rame s Petrom de Valle jedan je drugi Mleĉanin s razgranatom

gospodarskom aktivnošću u Zadru sredinom šestog desetljeća 14. stoljeća. Filip de Bora ĉest je

svjedok u spisima notara Andrije i to redovito u onim ugovorima koji se sklapaju u komunalnoj

kancelariji.100

26. studenog 1353. nalazimo ga prvi put kao glavnog aktera jednog ugovora, a

95 AC 1, 6; 26; 146; 417

96 AC 1, 37

97 AC 1, 349 i 350

98 AC 2, 197

99 AC 2, 265; 152; 145

100»actum Iadre, in canzellaria communis eiusdem« (AC 1, 58, 82, 94; AC 2, 48

30

radi se o prodaji jedne šestine njegova broda San Nichollo gospodinu Kreši iz Raba, stanovniku

Zadra, »pro precio ducatorum duodecim in monetis«.101

Manje od mjesec dana kasnije prvi put

ga vidimo kao vjerovnika, posuĊuje sto libara malih »ex causa mutui et soli amoris« i to

gospodinu Stanciju, kanoniku i arhiprezbiteru ninskom.102

Ugovor se sklapa u Zadru »in

stacione dicti ser Filipi creditoris«, što nam svjedoĉi da Filip kao i Petar de Valle ima svoje

neko prodajno mjesto u gradu ĉiji je stanovnik, ali se na tom mjestu ne precizira kojom se

robom tamo trguje niti kakve su djelatnosti u pitanju. No kada 17. sijeĉnja 1355. Filip imenuje

svojim zastupnikom stanovitog Ivana Luĉića iz Šibenika da utjera dug od zadarskog graĊanina

Mikse (sada stanovnika Šibenika), taj se ugovor sklapa »in stacione draporum dicti

constituentis«.103

Da nema tog podatka, pomislili bismo da je Filip primarno trgovac vinom jer

osim što se javlja kao ĉlan onog trgovaĉkog društva za prodaju vina na malo, on i kreditira

trgovce vinom, dok se u kontekstu trgovine tkaninama pojavljuje samo jednom u promatrane tri

godine.104

Jednom je ĉak jamac trgovcu vinom Mateju Segnolu iz Mletaka za njegovo

dugovanje od 15,5 libara velikih mletaĉkih denara »ex causa vini empti, habiti et recepti«.105

U Zadru je i Filipov brat Nikoleto. Svjedok je u dvama ugovorima koji ukljuĉuju

potraţivanja zadarskog plemića Marina de Carnaruto od mletaĉke komune, a onda ga nalazimo

i kao opunomoćenika istoga tog Marina, kojeg ima zastupati u svim pravnim poslovima.106

Nije

to jedini sluĉaj da Nikoleto de Bora biva opunomoćen za pravne poslove u Veneciji uime

zadarskih graĊana – 5. svibnja 1354. opunomoćuju ga zadarska braća Jakov i Matej da naplati

dug od 262,5 dukata od Petra Pelegrinija iz Mletaka, bivšeg trgovca u Zadru, a sada stanovnika

Mletaka.107

101 AC 1, 151

102 AC 1, 168

103 AC 1, 425

104 Vino u AC 2, 145, tkanine u AC 2, 265.

105 AC 1, 201

106 Svjedok u AC 1, 127 i 128, opunomoćenik u AC 2, 141

107 AC 1, 279. Filip de Bora je svjedok sklapanja tog ugovora.

31

5.2. BANKARI, TRGOVCI, PLEMIĆI

Referirali smo se već na historiografska djela koja prepoznaju Petra de Vallea (i ne samo

njega) kao profesionalnog trgovca, no Ivan Pederin ide korak dalje i ne libi se za njega koristiti

oznaku »bankar«. Vodi se naĉelom da je bankarstvo Dalmacije u 13. i 14. st. razdrobljeno i

uglavnom privatnoga karaktera, nastaje »tako da je netko imao novca, financijske inicijative i

poslovnog duha«.108

Naše je pak stajalište da su to preniski kriteriji da bi se moglo govoriti o

bankarstvu i bankarima. Za nas je preuzetno proglasiti nekoga trgovca iz 14. stoljeća bankarom

na osnovi aktivnosti koje ga nisu izdvajale iz ostatka trgovaĉkog i plemićkog miljea osim

svojim obujmom i uĉestalošću. Gino Luzzato109

i neki drugi strani ekonomski povjesniĉari ĉija

djela nisu dostupna na našem jeziku daleko su odmakli u prouĉavanju starog bankarstva, a da

bismo barem malo uhvatili korak, trebali bismo biti oprezniji u terminologiji. Bankari su imali

svoje knjige raĉuna kao što su profesionalni trgovci vodili svoje poslovne knjige i o njima

moţemo govoriti tek kada u vrelima naĊemo izriĉite potvrde da se radi o posebnome

zanimanju.110

Petra de Vallea, Pavla Parlumbarda i njima sliĉne zasad bismo trebali tretirati kao

trgovce meĊu ĉijom djelatnošću eventualno naziremo neke naznake djelatnosti koje će s

vremenom sve više i više biti rezervirane za ljude iz novonastale profesije bankara. Povedemo

li se za Pederinovim kriterijima, bankarima bismo mogli proglasiti manje-više sve koji su se

kroz stoljeća intenzivnije ukljuĉivali u kreditne i općenito trgovaĉke poslove.

A ako baš toliko ţeli Petra de Valle proglasiti bankarom, kako mu je promakla pojava

Filipa de Bore, koji posuĊuje gotovinu na sve strane i daje za pravo Sabine Florence Fabijanec

kad za njega tvrdi da se »posebno specijalizirao za financijske transakcije, igrajući više ulogu

bankara, bez obzira na njegov sluţbeni naziv – mercator«.111

Iako moramo izraziti svoje

rezerve prema korištenju oznake »bankar« za bilo kojeg trgovca u Zadru toga vremena, pa tako

108 Pederin 1996, 77

109 Luzzatto 1960, 330-340

110 U Zadru takve nalazimo tek krajem 14. stoljeća. To su ţidovski bankari – godine 1390. Casser Davide u

notarskim je spisima oznaĉavan kao fenerator (mjenjaĉ novca uz kamate), dok se od 1398. spominju Moyse filius

de Josua de Francia i Bonomus de Gardacha, koji sa zadarskom komunom potpisuju ugovor po kojem im je

dopušteno osnovati »in civitate Jadre bancum unum vel plures ad usuras pro mutuando et fenerando«. Vidi:

Fabijanec 2001, 101-102

111 Fabijanec 1999, 36

32

i za Filipa, nesumnjivo je da spomenuta oznaka prije pripada njemu nego bilo kojem drugom

protagonistu zadarskih kreditnih poslova sredine 14. stoljeća. Obratimo pozornost na njegove

novĉane kredite – oni su mahom dani u gotovini i povrat se isto tako oĉekuje u gotovini, a

rokovi su, s obzirom na visoke iznose zaduţenja, zapravo kratki.112

No nije samo obujam

njegove novĉarske aktivnosti pokazatelj da bi Filip mogao biti preteĉa pravih bankara u Zadru.

On je isto tako zasluţan za moţda najstariji saĉuvani spomen pravog mjeniĉnog poslovanja u

gospodarstvu srednjovjekovne zadarske komune.

Iako Pederin navodi da se mjenica »javlja u nas u XIII. st. u obliku lettera di pagamento«,

ne poziva se ni na jedan izvor kojim bi to potvrdio.113

Naša analiza biljeţniĉkih zapisa Andrije

iz Cantùa nije otkrila nijedan primjer mjenice u obliku tzv. littera cambii, nego se novcem na

velike udaljenosti baratalo putem isprava o punomoći (procuratio) u kojima vjerovnik

ovlašćuje nekoga da u njegovo ime naplati dug, a sam se namiri od opunomoćenika.

16. travnja 1356. zadarski graĊani Petar pok. Jurja Ljubavca i Ĉrnul pok. Ivana

Dobroševa sklapaju trgovaĉko društvo.114

Petar daje neke novce Ĉrnulu da ih ovaj odnese u

Veneciju i uloţi u svoju trgovinu tkaninama (»causa portandi Venetias et investiendi pro eo et

stazione sua draparia«), ali i da promijeni novce mjenicama Pavla Parlumbarda i drugih (»et

occasione cambii seu peccunie nomine cambii pro eo Venetiis accepte et habite virtute

litterarum Pauli Parlumbardi, et ser Miche de Rosa, et ser Iacobi, fratris dicti ser Petri de

Liubavfz, et Cressii becharii«). Budući da se mjenica u Dubrovniku prvi put javlja tek

dvadesetih godina 14. stoljeća,115

ne bi nas ĉudilo da ovo zaista jest prvi spomen prave litterae

cambii u Zadru, iako će za potvrdu toga trebati analizirati i raniju notarsku ostavštinu.

112 Trojici vojnih plaćenika posuĊuje sto dukata »in monetis«, a u gotovini će i oni njemu isplatiti reĉeni iznos do

prvog svibnja, što je samo dva mjeseca nakon sklapanja ugovora u notarijatu (AC 1, 232). Blaţu de Soppe pod

istim uvjetima (gotovina u oba smjera) posuĊuje 32 dukata na mjesec dana (AC 1, 298), a stanovitome Mateju de

Feri u tri navrata posuĊuje velike iznose. 18. studenog 1354. daje mu 15 dukata »in monetis« na dva mjeseca (AC

1, 402), pet mjeseci kasnije mu daje 23 dukata i 18 groša opet na dva mjeseca i to u gotovini, s povratom novca

takoĊer u gotovini (AC 2, 49), a još šest mjeseci nakon toga posuĊuje mu trideset dukata u gotovini, opet na samo

dva mjeseca (AC 2, 122). Jedini dugoroĉni zajam (koji ujedno nije gotovinski) Filip de Bora dao je mesaru Jadrulu

– 90 malih libara s isplatom na tri godišnje rate (AC 1, 394)

113 Vidi: Pederin 1996, 54

114 AC 2, 259

115 Voje 2003, 120.

33

6. MOGUĆNOSTI ZA DALJNJA ISTRAŽIVANJA

U ovom i drugim sliĉnim radovima o kreditnom poslovanju tema je zaduţivanje

pojedinaca, ponekad i trgovaĉkih društava, no gotovo nitko se dosad nije pozabavio

zaduţivanjem koje su poduzimale komunalne vlasti u ime same komune. Dubrovaĉka komuna

zasad je jedina na istoĉnoj obali Jadrana za koju znamo da se financirala i prisilnim zajmovima

nametanima vlastitim graĊanima,116

što je prema kraju srednjeg vijeka bila sve ĉešća pojava

primjerice u Toskani, Mletcima i drugim talijanskim komunama. Sve veći opseg komunalnog

zaduţivanja u Italiji historiografija objašnjava financiranjem velikih troškova za rat i

teritorijalnu ekspanziju u prvom redu Firence i Venecije.117

Giuseppe Praga jedan je ĉlanak posvetio zajmu koji je zadarska komuna traţila od

Francesca da Carrare, gospodara Padove, u godini 1366. i to u svrhu pripreme za rat s

Mletcima.118

31. svibnja 1366. meĊu aktima zadarskog notara Petra Perençana zabiljeţena je

odluka zadarske komune o traţenju zajma od 2000 dukata od Francesca da Carrare, koji je u

sustavu protumletaĉkih savezništava (Ludovikova Ugarska, Genova, talijanski gradovi drţave)

druge polovice 14. stoljeća ĉesto igrao ulogu bogatog kreditora. Zadar nudi dvogodišnji prihod

od datium becharie u zamjenu za reĉene dukate. Pragin je zakljuĉak da zajam na kraju nije

realiziran, ali već sama ĉinjenica da zadarsko vijeće donosi odluku da se u Padovu pošalje

poslanstvo svjedoĉi o praksi zaduţivanja komune. No svrha zaduţivanja komune nije morala

biti ratna, iako je takva bila najĉešća. MeĊu aktima istog notara nalazimo svjedoĉanstvo da je

15. lipnja 1366. senjska kneginja Elizabeta, koja u Zadru ima mali dvor, posudila komuni 400

dukata za popravak kaštela sv. Mihaela i dovršetak vrata. I splitski notarijat potvrĊuje

zaduţivanje gradskih vlasti, tako Ivan Nelipĉić 11. sijeĉnja 1360. posuĊuje splitskoj komuni

300 dukata, od ĉega ona daje potknezu Ladislavu 233 dukata u ime plaće.119

Nema dakle

dileme da su se i dalmatinske komune zaduţivale, no u njima zasad nema ni traga institucijama

kakve su bili Monte u Toskani, Genovi, Veneciji i drugdje. Naša historiografija je dosad dala

vrlo male doprinose istraţivanju ove tematike, što je i logiĉno s obzirom na koliĉinu notarskih

116 Ĉremošnik 1925, 19 i 21; Voje 2003, 80

117 Luzzatto 1960, 315

118 Praga 1931

119 Citirano prema Raukar 1978-79, 355

34

svezaka koje treba analizirati, ali prostora za napredak ima, pogotovo stoga što nam rezultati

primjerice talijanske historiografije mogu pruţiti vrijedan komparativni materijal.

Tek se nešto malo više zna o teĉajevima razliĉitih moneta koje su cirkulirale Dalmacijom

u srednjem vijeku. Kad je o Zadru rijeĉ, prije 35 godina je T. Raukar saţeo promjene u

mletaĉkom novĉanom sustavu (dukati, libre, soldi, denari) tijekom kasnoga srednjeg vijeka120

i

tog njegovog korisnog, ali tek okvirnog predloška drţe se svi kasniji istraţivaĉi. Kao da se

previĊa da u srednjem vijeku nije kao danas bilo središnjih banaka koje su kontrolirale teĉajeve

nacionalnih valuta te da i one valute koje su se tada javljale nisu na razliĉitim mjestima

vrijedile jednako u omjeru s drugim valutama. Ako znamo da Raukarova shema za sredinu 14.

stoljeća predviĊa omjer od 3 libre i 12 solida za jedan dukat, bit će zanimljivo vidjeti što nam

po tom pitanju otkrivaju Andrijine zaduţnice, meĊu kojima je nekoliko sluĉajeva u kojima

akteri sami ugovaraju teĉaj razmjene. Tako jedan zadarski postolar Ljuben od svog sugraĊanina

Prodana zvanog Ginko posuĊuje 27 dukata »ex causa mutui« i to u gotovini (»in monetis«),

raĉunajući tri libre i ĉetiri mala solida za svaki dukat (»ad rationem et computum librarum

trium et solidorum IIII parvorum pro quolibet ducato«).121

Stanovnik Nina Jadrole izjavljuje da

mletaĉkom graĊaninu Moretu Contarenu za novĉanu posudbu i kupljenu tkaninu duguje petsto

libara malih mletaĉkih denara, a notar Andrija naknadno uz tu svotu nadopisuje tekst koji glasi:

»qui valent ducatos CLI et grossos VI«.122

Preraĉunato to znaĉi da ovoj dvojici jedan dukat

vrijedi oko tri libre i osam solida malih mletaĉkih denara. Kada pak Mleĉanin Matej Segnolo

Zaninu iz Caorla plaća 15,5 velikih libara koje vrijede 496 libara malih denara (»qui valent ad

pizolos libras quadrengentas et nonaginta sex parvorum«),123

taj se teĉaj u potpunosti poklapa

s teĉajem izmeĊu malog denara i groša za koji Raukar pretpostavlja da je vaţio do sredine 14.

stoljeća – jedan groš (veliki denar) za 32 mala denara. Raukarov predloţak još kaţe da

sredinom tog stoljeća taj teĉaj raste na 48 malih denara po grošu, no to u ovom sluĉaju oĉito

nije bilo tako. U prva dva sluĉaja vidi se da duţnici duguju novac po teĉaju slabijem nego što je

teĉaj za koji Raukar kaţe da je u to vrijeme vrijedio u Zadru (dukat = tri libre i 12 solida

120 Raukar 1977, 298-299

121 AC 1, 88

122 AC 1, 123

123 AC 1, 201

35

malih), što će potvrditi tezu (koja se već javljala u historiografiji124

) da je ugovaranje posebnog

teĉaja bilo naĉin da se u kreditni ugovor ukljuĉe kamate. Bilo kako bilo, vrijeme je da hrvatska

historiografija ode dalje od pukog numizmatiĉkog interesa za srednjovjekovni novac i pokuša

odgovoriti na pitanja o kolebanju vrijednosti tog novca kroz prostor i vrijeme.

Još jedno podruĉje ekonomske povijesti hrvatskog srednjovjekovlja gotovo je u

potpunosti netaknuto – povijest cijena. Poznati su mi samo rijetki radovi koji se bave tom

problematikom na podruĉju Dubrovaĉke Republike,125

ali prostora za istraţivanje drugih regija

takoĊer ima napretek jer nam praktiĉki svaki drugi notarski zapis pruţa korisne podatke i sadrţi

neke cijene ili pak detalje o robama, posjedima ili nekretninama koje duţnici daju u zalog

svome vjerovniku kao jamstvo.126

Zaduţnice, obveznice i sliĉne imbrevijature ĉine

prvorazredne dokumente financijskog sektora kakav je on bio u srednjovjekovlju, u vrijeme

svojih samih poĉetaka. Ĉinjenica da se razvijenije financijsko poslovanje isprva razvilo u

komunalnim društvima govori nam da ono traţi jedan vaţan preduvjet – razvijeno trţište,

intenzivnu razmjenu. A ĉim imamo donekle razvijeno trţište, imamo i neki sustav cijena. Da

bismo si doĉarali istinski opseg financijskog poslovanja i ukupne vrijednosti koje su se u njemu

obrtale, moramo se okrenuti trgovini i cijenama koje su postizali pojedini proizvodi. Drugim

rijeĉima, moramo se spustiti u realnu ekonomiju i vidjeti kolika je vrijednost primjerice

jednoga dukata za graĊane Zadra sredinom 14. stoljeća, tj. što tadašnji Zadranin moţe kupiti za

taj iznos. Tek tada dobit će na teţini naši zakljuĉci o razini koju je dosegla zadarska kreditna

trgovina nekog razdoblja i svi sliĉni zakljuĉci koji ukljuĉuju cijene i vrijednosti robe. Serijalna

povijest u hrvatskoj historiografiji naţalost nije zaţivjela, a ima potencijal pruţiti nam brojna

prevaţna saznanja o svakodnevnom ţivotu na ovim prostorima u srednjem vijeku.

124 Vidi primjerice Voje 2003, 82

125 Bogumil Hrabak, »Tabele kretanja cena ţitarica i mahunjina u Dubrovniku (1300-1620)«, u: Zbornik

Filozofskog fakulteta u Prištini 7 (1970.): str. 121-163; dubrovaĉkom graĊom sluţi se i Purković, Miodrag Al.

(1933) »O cenama u srednjovekovnim srpskim zemljama«, u: Narodna starina. Časopis za historiju i etnografiju

južnih Slovjena, knj. XII, Zagreb, str. 260-265.

126 Voje 1976, 127 nas uĉi da je u Dubrovniku vrijednost zaloţenih predmeta morala odgovarati vrijednosti

kredita, a ako to nije bio sluĉaj, tada je to izriĉito navoĊeno u samom ugovoru. Pretpostavimo li i za Zadar znak

jednakosti izmeĊu vrijednosti kredita i zaloga koji duţnik daje, eto nam odjednom mnoštva novih podataka za

sastavljanje ljestvice vrijednosti.

36

7. ZAKLJUĈAK

Zahvaljujući savjesnosti i opširnosti notara Andrije, bili smo u mogućnosti barem opisati

neke vidove kreditne trgovine, no mali broj kreditnotrgovinskih ugovora unutar Andrijinih

kvaterni zaista nam ne dopušta nikakvo dublje zakljuĉivanje o strukturi zadarske kreditne

trgovine u posljednjim godinama prije Zadarskog mira. Ukupno 88 Andrijinih zaduţnica u tri

godine daleko je od situacije u Zadru ili Dubrovniku127

u najboljim godinama privredne

konjunkture. Koji bi mogao biti razlog tako male kreditnotrgovinske aktivnosti? Naravno,

uvijek kad se radi o hrvatskom srednjovjekovlju moramo u vidu imati (ne)saĉuvanost graĊe

koje iz ponekih razdoblja ima zaista puno, ali ne moţe se reći da je u potpunosti

reprezentativna. Isto bi se moglo pomisliti za Andrijine kvaterne. Iz drugih izvora, a i iz samih

Andrijinih imbrevijatura saznajemo da su paralelno s njim u Zadru djelovali i drugi notari128

. I

oni su nesumnjivo bili ovlašteni sklapati ugovore na podruĉju privatnog prava. Naš Andrija u

jednoj svojoj imbrevijaturi129

vodi se kao publicus imperiali auctoritate notarius et nunc

notarius dicti domini comitis, što će reći da je u osnovi vršio sluţbu kneţeva biljeţnika.130

Drugdje se u svojim knjigama naziva biljeţnikom zadarske kurije (curie Iadre notarius), što će

takoĊer reći da je njegova osnovna djelatnost sluţbovanje u tijelima zadarske komunalne vlasti,

dok se u nekoliko objavljenih isprava spominje i kao egzaminator. U pokušaju objašnjavanja

paralelnog djelovanja više notara u srednjovjekovnim dalmatinskim komunalnim društvima,

127 Zaduţnice iz godine 1459. upisivane su na ĉak 241 foliji, a bilo je i godina kad bi dubrovaĉki notari registrirali

preko tisuću kreditnih ugovora (Voje 1976, 8).

128 U razdoblju izmeĊu 1349. i 1359. u Zadru je djelovao velik broj notara koji su se u sluţbi zadrţavali uglavnom

vrlo kratko, s tim da su istovremeno djelovala otprilike trojica. To je osjetno manje nego tijekom većeg dijela prve

polovice 14. stoljeća, »zlatnog doba u razvoju institucije notarijata«, kada je u sluţbi istovremeno bilo i do devet

notara. Razloge za ovakvo smanjenje notarske djelatnosti Grbavac (2010, 15-16) nalazi u onodobnim politiĉkim

previranjima (mletaĉka represija nad zadarskim graĊanstvom nakon pobune iz 1345./46., vidi i Klaić – Petricioli

1976, 307-315) te epidemiji kuge iz 1348.

129 AC 1, 25

130 Zanimljivo je što u nekim od najranijih saĉuvanih Andrijinih imbrevijatura ovaj notar u formuli actum u

eshatokolu otkriva detalje o mjestu svoga stanovanja. Tako u jednoj ispravi o ustupanju punomoći (AC 1, 7) od 8.

oţujka saznajemo da ţivi u samostanu svetog Krševana (»Actum Iadre, in domo monasterii Sancti Grisogoni, in

qua habito ego notarius suprascriptus…«), dok su u iduća tri dana još ĉetiri ugovora (AC 1, 11, 15-17) sklopljena

u njegovom domu (»in domo habitationis mei notarii, posita in confinio Sancti Stephani«).

37

dobro će nam posluţiti i jedan dubrovaĉki primjer – radi se o tamošnjem notaru Johannesu de

Finisu, koji u nekim zaduţnicama nastupa kao vjerovnik. Naravno da takve zaduţnice ne moţe

on sam sebi izdati pa imbrevijature upisati u notarsku knjigu koju osobno vodi, nego ih

registrira kod svojih kolega notara. Tako ga i nalazimo zasvjedoĉenog kao vjerovnika u

knjigama koje su vodili dubrovaĉki notari Soffredo i Francesco de Archo.131

Iz Vojeovih

istraţivanja znamo za još jedan vaţan podatak, a taj je da nisu sve zaduţnice morale biti

evidentirane kod notara – mnoge su od njih trgovci upisivali samo u svoje poslovne knjige, ĉija

poĉetna svrha je najĉešće mogla biti upravo evidentiranje kreditnih obveza i potraţivanja nekog

trgovca. Postaje nam jasno da ĉak ni bogata graĊa sadrţana u arhivskoj seriji Debita notariae ne

odraţava sav opseg kreditnih poslova na dubrovaĉkom trţištu.132

Što tek reći za ostale

dalmatinske srednjovjekovne komune, ĉiji arhivi nisu poznavali posebne knjige zaduţnica i ĉija

notarska ostavština je tek fragmentarno saĉuvana? T. Raukar svojedobno je odbacio

pretpostavku da je kreditno poslovanje mimoilazilo notarijat jer »za takvo objašnjenje nema

zasad uopće dokaza i jedva da se moţe smatrati mogućim«, no i sam je to revidirao uvaţavajući

Vojeove nalaze.133

Danas nam se takva pretpostavka ĉini više nego pouzdanom.

S obzirom da nemamo uvid u poslovne knjige zadarskih trgovaca i imbrevijature

zadarskih notara koji su djelovali u isto to vrijeme, ne bi imalo smisla na osnovi zaduţnica

samo u Andrijinim notarskim knjigama donositi zakljuĉke koji bi se odnosili na zadarsku

kreditnu trgovinu i gospodarstvo u cjelini. Dapaĉe, prireĊivaĉi njegovih knjiga za tisak iznijeli

su zanimljivu mogućnost kako bi, s obzirom da su u njegovim zapisima ĉesto zastupljeni pravni

spisi koji se odnose na otoĉki dio zadarske komune (Ugljan, Pašman, Iţ), rad notara Andrije iz

Cantùa mogao biti na neki naĉin »specijaliziran« za otoke.134

To moţe i ne mora biti istina, nije

presudno, no jedno znamo sigurno – za kreditnu trgovinu specijalist nije bio, ako su

specijalizirani notari uopće postojali.

Vjerojatno isto tako ne bi bilo pametno donijeti ni jedan okviran zakljuĉak da je zadarska

trgovina sredinom 14. stoljeća kao takva zamrla, ali svakako je zamrlo zaduţivanje u svrhu

131 Voje 1976, 31-32

132 Voje 2003, 90-91

133 Citat iz Raukar 1978-79, 357; revizija u Raukar 2004

134 Leljak – Kolanović 2001, 19

38

trgovine kao jedan od njenih najdinamiĉnijih aspekata.135

Velike zakljuĉke koji bi vrijedili za

duţa razdoblja i šire prostore nije bilo moguće donijeti analizom ovog vremenski i prostorno

ograniĉenog izvora, ali se barem moglo ocrtati jedan skup saznanja koja se mogu izvući iz

kreditnih ugovora saĉuvanih u notarskim spisima. Postoji još veliki prostor za sliĉna

istraţivanja koja će unaprijediti ekonomsku i društvenu povijest današnjih hrvatskih zemalja u

srednjem vijeku.

135 No da je ţiva trgovina moguća uz smanjen opseg kreditiranja, dokazano je na primjeru Splita na samom

poĉetku 16. stoljeća. Raukar je analizirao popis kontralitera za razdoblje nešto duţe od dvije godine izmeĊu 1503.

i 1505. i pronašao ukupno 533 trgovaĉke dozvole od kojih se većina odnosi na izvoz iz splitske luke. Nešto manje

od godinu i pol (28. VI. 1503. – 3. XII. 1504.) od tog razdoblja pokriveno je dokumentima notara Petra Ferrariusa,

što Raukaru omogućava usporedbu i zakljuĉak da je tada zabiljeţeno ĉak 388 kontralitera prema samo 11 kreditnih

ugovora. Vidi: Raukar 1978-79, 357

39

PRILOG 1

PRIMJER JEDNE KRAĆE ZADUŢNICE (AC 1, 210)

16. veljaĉe 1354.

Carta debiti pertinens ser Collano de Grubogna. Facta.

Die XVI mensis Februarii. Radosclavus condam Balse de insula Pischumani, districtus

Iadre, contentus et confessus fuit ex causa mutui solo amore et bladi nomine venditionis

habiti et recepti a domino Colano condam domini Christofori de Grubogna, cive Iadre,

ibidem presentem, dare debere eidem domino Colano libras XXVII et solidos XV et denarios

sex denariorum parvorum. Quare idem Radosclavus per se suosque heredes et successores

sine aliqua exceptione iuris vel facti se obligando promisit dicto domino Colano pro se

suisque heredibus et successoribus stipulanti dictas libras XXVII, solidos XV et denarios sex

parvorum dare, redere et solvere et numerare sibi vel suis heredibus aut successoribus vel

aliis pro eo suo iussu quibus vel cui idem creditor voluerit vel mandaverit hic in civitate Iadre

vel Venetiis sive Obrovezii seu Pago aut None an alibi ubicumque locorum ab eo petitum

fuerit sine lite et exceptione aliqua, ad omnem ipsius domini Colane requisitionem, sub

pena quarti dicte quantitatis peccunie et omnium expensarum, damnorum et interesse litis et

extra, stipulatione promissa. Et pena soluta vel non presens nichilominus instrumentum ratum

maneat. Pro quibus omnibus et singulis observandis et attendendis obligavit idem Radosclavus

dicto domino Colane se et bona sua omnia presentia et futura. Actum Iadre, in cancellaria

comitatus eiusdem, presentibus ser Francisco condam ser Petri Sexendolo de Venetiis,

habitatoris Iadre, et Suçio condam Marchi de Arimeno, ambobus habitatoribus Iadre, testibus

ad predicta habitis, vocatis et rogatis.

40

PRILOG 2

PRIMJER DRUGE VARIJANTE ZADUŢNICE (AC 1, 293)

19. svibnja 1354.

Obligatio ser Collani Dobri de Drechio. Facta.

Die XVIIII Madii. Tempore et cetera. Ser Colanus condam Dobri de Drechia, civis

Iadre, promisit obligando se et omnia sua bona pignori mobilia et immobilia, presentia et

futura, Nicholeto Zancharolo condam Iuliani de Venetiis, comestabili pedestri in castro

Iadre, quod hinc ad Kallendas Decembris proximi dabit et solvet ei vel eius heredibus aut

suo certo nuntio vel procuratori in civitate Iadre vel alibi ubicumque locorum at eo petitum

fuerit, sine lite et exceptione aliqua, ducatos viginti cum dimidio in monetis, sub pena quarti

et refectione omnium damnorum, expensarum et interesse litis et extra stipulatione promissa;

qua soluta vel non, rata maneant omnia et singula in hoc instrumento contenta. Quos viginti

ducatos cum dimidio in monetis contentus et confessus fuit dictus ser Collanus, debitor, se

a suprascripto Nicholeto, creditore, gratanter, mutuo et absque aliqua spe lucri habuisse et

recepisse. Que omnia fecit dictus debitor, ita quod si aliquo tempore agatur vel agi contigerit

pro predictis vel aliquo predictorum, quod possit Iadre, Venetiis, Segne, Obrovezii et alibi

ubicumque locorum realiter et personaliter sub quo maluerit iudicio conveniri, licet ibi non

foret eius proprium domicilium. Actum Iadre, in cancellaria comitatus eiusdem, presentibus

Pribislavo, aurifice, condam Stoysse de Iadra et Andello condam Filipi de Mediolano, de

banderia dicti Nicholeti, creditoris, ambobus testibus ad predicta habitis, vocatis et rogatis.

41

IZVORI

AC 1 - Andrija pok. Petra iz Cantùa (2001) Biljeţniĉki zapisi, sv. 1 (1353. – 1354.).

Zadar: Drţavni arhiv u Zadru (Spisi zadarskih biljeţnika = Notarilia iadertina, sv. 4). Kratica:

AC 1

AC 2 - Andrija pok. Petra iz Cantùa (2003) Biljeţniĉki zapisi, sv. 2 (1354. – 1356.).

Zadar: Drţavni arhiv u Zadru (Spisi zadarskih biljeţnika = Notarilia iadertina, sv. 5). Kratica:

AC 2

CD – Codex Diplomaticus . Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

Kotrulj – Kotrulj, Benedikt (2009) Libro del arte dela mercatura – Knjiga o vještini

trgovanja. Zdenka Janeković-Römer (prir. i prev.). Zagreb-Dubrovnik: HAZU – Hrvatski

raĉunovoĊa

ZS – Zadarski statut – Statuta Iadertina (1997) ur: Josip Kolanović, Mate Kriţman.

Zadar: Ogranak Matice hrvatske: Hrvatski drţavni arhiv

LITERATURA

Cipolla, Carlo M. (1974) Storia economica dell'Europa preindustriale, Milano: Il Mulino

Ĉremošnik, Gregor (1925) »Novĉarstvo u starom Dubrovniku«. U: Jugoslavenska njiva

god. IX, 1. jula. Zagreb: Hrvatski štamparski zavod d.d., str. 16-24

Du Cange et al. (1883-1887) Glossarium mediæ et infimæ latinitatis, Niort: L. Favre

(http://ducange.enc.sorbonne.fr, 15. prosinca 2009.)

Fabijanec, Sabine Florence (1999) »Profesionalna djelatnost zadarskih trgovaca u 14. i

15. st.« U: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 17,

Zagreb: HAZU, str. 31-60

42

Fabijanec, Sabine Florence (2001) »Pojava profesije mercator i podrijetlo trgovaca u

Zadru u XIV. i poĉetkom XV. stoljeća« U: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske

akademije znanosti i umjetnosti 19, Zagreb: HAZU, str. 83-125

Grbavac, Branka (2010) Notarijat na istočnojadranskoj obali od druge polovine 12. do

kraja 14. stoljeća (doktorska disertacija), Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu

Gruber, Dane (1903) »Borba Ludovika I. s Mleĉanima za Dalmaciju«. U: Rad JAZU 152,

Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, str. 32-161

Klaić, Nada – Ivo Petricioli (1976) Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar: Filozofski

fakultet

Leljak, Robert – Josip Kolanović (2001) »Uvod«, u: Andrija pok. Petra iz Cantùa:

Bilježnički zapisi, sv. 1 (1353. – 1354.), Zadar: Drţavni arhiv u Zadru (Spisi zadarskih

biljeţnika = Notarilia iadertina, sv. 4), str. 9-20

Luzzatto, Gino (1960) Ekonomska povijest Italije. Stari i srednji vijek. Zagreb: Naprijed

Margetić, Lujo (1997) Hrvatsko srednjovjekovno pravo. Obvezno pravo. Zagreb-Rijeka:

HAZU: Vitagraf: Pravni fakultet Sveuĉilišta u Rijeci: Adamić

Pederin, Ivan (1990) Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva. Split:

Knjiţevni krug

Peršiĉ, Janez (1999) Židje in kreditno poslovanje v srednjeveškem Piranu. Ljubljana:

Oddelek za zgodovino Filozofske fakultete

Praga, Giuseppe (1931) »Un prestito di Francesco il Vecchio da Carrara al Comune di

Zara (1366)«, u: Archivio storico per la Dalmazia IX, Roma, str. 471-481

Raukar, Tomislav (1977) Zadar u 15. stoljeću. Ekonomski razvoj i društveni odnosi.

Zagreb: Sveuĉilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest

Raukar, Tomislav (1997) Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb: Školska knjiga.

43

Raukar, Tomislav (2007a) »Splitska kreditna trgovina XIV. stoljeća«. U: Studije o

Dalmaciji u srednjem vijeku. Split: Knjiţevni krug.

Raukar, Tomislav (2007b) »Zadarska trgovina solju u XIV. i XIV. stoljeću«. U: Studije o

Dalmaciji u srednjem vijeku. Split: Knjiţevni krug.

Raukar, Tomislav (2004) »Prikaz: Voje, Ignacij (2003) Poslovna uspešnost trgovcev v

srednjeveškom Dubrovniku«. U: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i

društvene znanosti HAZU 22, str. 249-254

Raukar, Tomislav (1978-79) »Srednjovjekovna trgovina dalmatinskih gradova –

istraţivaĉka dostignuća i problemi«, U: Historijski zbornik XXXI-XXXII, 1978-79. Zagreb:

Savez povijesnih društava Hrvatske, str. 349-357

Voje, Ignacij (1976) Kreditna trgovina u srednjovjekovnom Dubrovniku. Sarajevo:

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

Voje, Ignacij (2003) Poslovna uspešnost trgovcev v srednjeveškom Dubrovniku.

Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete

Zlatar, Zdenko (2007) »Udio vlastele u dubrovaĉkoj kreditnoj trgovini (1520-1623):

kvantitativna analiza vjerovnika« U: Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije

znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 45. Zagreb-Dubrovnik: HAZU, str. 131-158