dipl rad 1

1. UVOD

1.1. Uvodne napomene

Razmatranju teme „ Analiza šutiranja u savremenoj košarci “ sam pristupio iz razloga što je košarka dinamična, brza i kolektivna igra koja se svojim bogatstvom igre i njenim pravilima spada u red veoma složenih sportskih igara, i u kojem se tokom jednog susreta postiže veliki broj pogodaka. Samim tim i ova tema se sama nameće jer razni načini šutiranja omogućuju postizanje velikog broja poena. Savladavanje šutiranja u košarci ujedno je jedan od najlakših kao i najtežih zadataka. Kod vježbi šutiranja na treninzima, pogotov kod mlađih uzrasnih kategorija, rijetko koji trener ima problema da privoli igrača da šutira, što nije slučaj sa nekim drugim elementima košarkaške tehnike. S druge strane, zadatak je izuzetno težak jer se koš nalazi na visini od 305 cm i uz to izuzetno je malog promjera, svega 45 cm. Da bi neki igrač postao dobar strijelac prije svega je potrebno da pored želje za savla-davanje tog elementa tehnike, uloži mnogo svjesnog truda u individualni trening. Evidentna je činjenica da se neki od najvećih šutera znatno međusobno, na prvi pogled, razlikuju po načinu svog šutiranja. A manje je uočljivo to da se oni uopšte ne razlikuju po osnovnoj tehnici šutiranja, odnosno po zakonitostima koje vladaju u šutiranju. Košarka je sport za svakoga, a njena tradicija i vrijednost u životu običnih ljudi se izdvaja kao način života mnogih ljudi.

Diplomski rad „Analiza šutiranja u savremenoj košarci“ 1

2. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA

Danas je veoma mnogo pisane literature o košarci i njenim pravilima, koja su se vremenom mijenjala. Prvi pisani dokumenti o ovoj veoma lijepoj sportskoj igri već su stavljeni u zaborav.

Prva pravila o načinu igranja košarke napisao je njen tvorac James Neismith još prije prve zvanične utakmice u decembru 1891.g. Njegova druga knjiga o košarci zvala se „Bsketball's origins“ i izašla je 1976.g.

Značajna izdanja o košarkaškoj literaturi imao je i Ranko Žeravica sa svojom literaturom „Sticanje preciznosti i održavanje forme za šut“ koja je izašla 1963.. zatim „Preciznost šuta i šuterska forma“ koja je izašla 1981.g.

Veliki trag u košarkaškoj literaturi na ovim prostorima su ostavili Milutin Luka Pavlović, Mirko Novosel te nogi drugi autori sa prostora bivše Jugoslavije.


3. PREDMET I PROBLEM RADA

Predmet ovog istraživanja je „Šutiranje u savremenoj košarci“ kao jedan od najvažnijih elemenata košarkaške tehnike koji se javlja u cjelokupnom trenažnom procesu košarkaša.

Problem ovog istraživanja se odnosi na utvrđivanje osnovnih pokazatelja vezanih za ovaj segment košarkaške tehnike kao i njegovo unapređivanje, pogotov u radu sa mlađim uzrasnim kategorijama.


4. CILJ I ZADACI ISTRAŽIVANJA

Cilj ovog istraživačkog rada je u tome da se šutiranje kao sredstvo za postizanje rezultata u ovoj sportskoj grani postavi na najviše mjesto košarkaške tehnike pogotovu u radu sa mlađim uzrasnim kategorijama

Zadaci ovog istraživačkog rada su:

1) utvrditi osnovne zakonitosti šutiranja;2) utvrditi osnovne tehnike izvođenja šuta;3) ukazati na najčešće greške koje se javljaju prilikom šutiranja;4) utvrditi vježbe za poboljšanje tehnike šutiranja.


5. METOD RADA

5.1. Istorijski razvoj košarke i šutanja

Košarka je nastala u decembru 1891.g. na sveučilištu u državi Massachusetts. Nastala je zahvaljujući viziji tadašnjeg nastavnika za tjelesni odgoj (James Naismith) Džejms Nejsmita. On se je, želeći da unaprijedi nastavu u zimskom periodu, upustio u razmišljanje i eksperimentisanje te je uspio da definiše osnovnu ideju nove igre. Ta nova igra bila je zasnovana na dvjema tada poznatim igrama „Duck on the rock“ (u kojoj mali kamen na velikom kamenu treba da se obori uz pomoć trećeg kamena sa određenog rastojanja) te tada već poznate sportske igre ragbi. Opredjeljujući se protiv svih grubosti koje su bile prisutne u ragbiju osnovna ideja se vrlo brzo nameće. Ako cilj bude uzdignut i horizontalan, mnoge od ovih stvari biće same od sebe rješenje. Nakon toga uzima dvije košare za voće te loptu za ragbi. Košare postavlja na balkon (visina današnjeg koša 305 cm) i tako sve biva spremno za nastanak nove igre koju je nazvao basketball što je nastalo je dvije riječi basket-košara i ball-lopta.

Nedugo nakon toga ragbi lopta kao ne adekvatna za vođenje je zamjenjena nogometnom okruglom loptom, te je postavljeno pet osnovnih principa košarke:

1. igraće se okruglom loptom, isključivo rukama;2. neće se dozvoljavati trčanje ili hodanje sa loptom u rukama;3. cilj će biti malih dimenzija, horizontalno postavljen i izdignut iznad poda;4. igraće dvije ekipe, jedna protiv druge, bez nastrtanja na tijelo protivnika;5. svaki igrać u bilo kojem trenutku moći će da se postavi sa i bez lopte na bilo kom

dijelu igrališta.


Prva utakmica je održana 21.12.1891.g. u kojem je učestvovalo 18 igrača i to onoliko koliko je sadržavao jedan razred kojim je rukovodio Neismith. Na toj utakmici je postignut i prvi zvanični koš i postigao ga je Vilijam Čejz, što je ujedno i bio jedini koš na toj utakmici. Dvije godine nakon nastanka košarke, tačnije 1893.g., korpe su zamjenjene gvozdenim obručevima sa mrežicama koje nisu bile propusne za loptu odnosno loptu su zadržavale.

Izgled koševa i mrežica u samim počecima košarkaške istorije

Odmah na samom početku počeo se javljati problem kako spriječiti navijači koji su se nalazili na balkonu, da ne ometaju postizanje poena. To se rješava 1896.g. kada se pojavljuju mrežaste table. Te table bile su veličine 183x123 cm, na osnovu čega se je došlo i do danas stvarnih dimenzija table. Nakon toga uočeno je, da se sve veći broj lopti pogađa mreže iza koševa te nakon odbijanja završava u košu. To dovodi do ideje da se mrežaste table zamijene drvenim tablama i postave se na visinu od 305 cm od poda do donje ivice table. Poboljšanjem šuta i stvaranjem novih tehnika šutiranja dolazi do sve većeg broja postignutih poena na utakmicama. Komitet za pravila pri koledžima uočava potrebu da posveti veću pažnju obruču i tablama. Tako se 1905.g. uvode nove mrežice koje postaju prolazne za lopte, čime je rješeno pitanje njihovog vađenja iz koša. Radi što bolje vidljivosti 1910.g. u SAD-u se uvode providne pleksiglas table radi omogućavanja sve brojnijim gledaocima da nesmetano posmatraju utakmice i sa čeonih strana igrališta. Te table su i danas u upotrebi. Naredno tehničko poboljšanje koševa nastaje 1917.g. Tada je tabla spuštena na visinu od 275,5 cm što zaokruženo je današnja visina table, te je unešena u igralište 61 cm čime je omogućeno igračima da prolaze ispod koša, a da pri tome ne napuste granice igrališta. Presudan korak u stvaranju nove tehnike šutiranja načinjen je 1930.g. izvjesni Henk Luiseti, igrač lokalnog kluba iz Stanforda, demonstrirao je tokom utakmice šut jednom rukom iz mjesta. Ovo je bila izuzetna novina, jer se do tada šutiralo isključivo dvjema rukama, u početku odozdo, a kasnijim razvojem sa grudi i iznad glave. Ovom inovacijom otvoren je put dinamičnijem razvoju košarke, jer su se otvorile mnoge mogućnosti koje su igrači i treneri vrlo brzo shvatili i počeli da primjenjuju. Poslije uvođenja tabli, ovaj Diplomski rad „Analiza šutiranja u savremenoj košarci“ 6

momenat se smatra za najbitnije poboljšanje koje je doživjela košarka u oblasti šutiranja sve do sljedećeg otkrića – pojave skok šut. Skok šut su demonstrirali po prvi put reprezen-tativci Čilea na drugom svjetskom prvenstvu u Brazilu 1954.g., zahvaljujući njemu oni su uspjeli da nadoknade svoj deficit u visini.

5.2. Fizičke zakonitosti šutiranja

5.2.1. Ravnoteža tijela

Mišljenju iz svakodnevnog života u kome se o ravnoteži razmišlja kao o stanju mirovanja na određenom mjestu, u košarci se govori o ravnoteži kao načinu kretanja i podešavanje položaja tijela u najsvrsishodnijem pravcu i na najpogodniji način, što je posebno značajno kod šutiranja. Ove je potrebno ukazati i na formiranje kretanja. Da bi formirali kretanje, tj. da bi iz mirnog stava krenuli u bilo kom pravcu, prvo moramo odgovarajućim mišićnim kontrakcijama narušiti stabilnu ravnotežu u kojoj smo se nalazili odnosno da počnemo da padamo. Pad se sprječava pomjeranjem jedne noge te njenim postavljanjem ispod težišta tijela. Opisni ciklus se ponavlja i iz tog proizilazi kretanje. Za uspostavljanje novog ravnotežnog položaja poslije kretanja, za šutiranje je najznačajnije neutralisanje brzine kretanja. A to se postiže naskokom na obje noge i nagibom tijela malo ka nazad u odnosu na smjer kretanja. Da bi šut bio precizan, svi dijelovi tijela treba da se nalaze u optimalnom odnosu jedan prema drugom radi postizanja povoljnog ravnotežnog položaja koji ne angažuje one mišićne grupe koje su potrebne za šutiranje.

5.2.2. Rotacija lopte

Rotacija lopte nastaje pod uticajem dva faktora:

1. dejstvo mišića šake, kao i mišića cijele ruke;2. dodirom sa nekom čvrstom podlogom pod izvjesnim uglom.

Rotacija je svako obrtanje lopte oko jedne od osa. Tri glavne ose su: vertikalna, frontalna i sagitalna, za šutiranje su važne prve dvije.

a) Rotacija oko vertikalne ose je rotacija lopte u desno ili u lijevo, a najčešće se susreće kod šutiranja na koš sa malog rastojanja, tj. odnosno ispod koša na šutiranje od tablu.

b) Rotacija oko frontalne ose je rotacija ose ka naprijed ili ka nazad. Ovo se postiže kada se u šutiranju izdvoji jedan mali dio potiskujućeg djelovanja šake i prstiju. Ona je moguća u dva smjera. Ova rotacija nastaje u obliku kao prirodna posljedica savijanja šake i prstiju u trenutku ispuštanja lopte te njenog prelaska preko vrhova prstiju čime se obrazuje tzv. bič.


5.2.3. Inercione sile

Prilikom svakog kretanja i tokom kretanja, sem ostalih sila, javlja se i sila inercije, koja otežava pokretanje tijela iz mirovanje, a kada je tijelo već u kretanju, otežava njegovo zaustavljanje. Sila inercije kod šutiranja u kretanju, a pogotovo u skoku, znatno može da utiče na preciznost. U odnosu na pravac šutiranja mogu da se pojave dva oblika inercione sile. A to su: pozitivna i negativna inerciona sila. Pozitivna inerciona sila djeluje u smjeru kretanja tijela koji je istovjetan sa smjerom šutiranja. Pozitivna inerciona sila se javlja kada igrač u skoku se približava košu na koji namjerava da šutira.

Negativna inerciona sila se po smjeru poklapa sa smjerom kretanja, ali se ne poklapa sa pravcem šutiranja. Šuter se susreće sa negativnom inercionom silom prilikom skoka šuta zabacivanjem tijela u nazad, odkorakom u skoku u desno ili u lijevo te svim kretanjima pred šutiranje koja nisu usmjerena ka košu.

Iz svega iznijetog proizilazi da inercione sile treba izbjegavati kada situacija za šut to omogućava.

5.2.4. Parabola leta lopte

Parabola leta lopte je već spominjana u samim počecima košarkaške igre. Njeno iskušenje nametnuto je samom činjenicom da se cilj (obruč) nalazi na visini 305 cm i da je postavljen u horizontalnoj ravni, te se pogodak može postići isključivo šutiranjem u paraboli. S druge strane parabola je uvijek bila neophodna da bi se prebacio protivnik, koji je razvojem odbrane postajao sve aktivniji, pa je koristio uzdignute ruke kao paravan koji je trebalo prebaciti. A tako proizilaze i osnovne zakonitosti šutiranja vezane za parabolu leta lopte:

1. što je igrač odbrane bliži šuteru, to parabola leta lopte mora da bude viša;2. što je igrač odbrane viši rastom, to parabola leta lopte mora da bude viša;3. zbog razlike u nivoima polaska i završnice leta lopte, parabola nije pravilna već je,

tzv. balistička parabola čija je silazna putanja strmnija od uzlazne.


5.2.5. Upadni ugao

Kada se govori o letu lopte ka košu ne može da se zaobiđe ugao pod kojim lopta dolazi do obruča tzv. upadni ugao. Od uspješnog ugla zavisi preciznost šuta odnosno što je upadni ugao manji to pravac leta lopte mora da bude tačniji i obratno. Za ovu tvrdnju postoji objašnjenje: ako upadni ugao iznosi 90º odnosno ako lopta vertikalno prolazi kroz obruč, prečnik obruča iznosi 45 cm. Kako je prečnik lopte oko 24 cm, pod predpostavkom da lopta prolazi kroz centar obruča, sa svake strane lopte do obruča ostaje 10,5 cm. Kod svakog manjeg ugla od 90º projekcija prečnika obruča se smanjuje .

Ako je upadni ugao lopte upućene na koš 60º prema ravni obruča, projekcija prečnika u odnosu na pravac leta lopte smanjuje se na 39 cm, što znači da za prolaz lopte, pod uslovom da prolazi kroz centar obruča, ostaje po 8 cm sa svake strane. (Sl.1.)

Kada se šutira oštrije pod uglom od 45º, šanse se još više smanjuju jer se projekcija prečnika smanjuje na 31, 8 cm, što znači da je za prolaz lopte ostalo samo 3, 9 cm sa svake strane. (Sl.2.)


Ako šutiramo još pod većim uglom npr. Ugao od 30º, šansa da se postigne pogodak je gotovo minimalna. Projekcija prečnika obruča pod ovim uglom je 22,5 cm, što znači da je lopta šira, u ovom slučaju, za oko 1,5 cm od prečnika kroz koji treba da prođe. (Sl.3.)

Sve ovo potvrđuje prednost viših i visokih parabola koje se koriste u današnjoj košarci. Međutim kod visokih parabola postoje dvije opasnosti:

1. lopta prolazi dug put krečući se uzlaznom putanjom ka tjemenu parabole;2. prelazeći dug put prema košu, greške koje nastaju u doziranju impulsa prema jačini

i pravcu povećavaju se proporcionalno dužini pređenog puta.

Uzimajući u obzir sve ove činjenice najpreporučljivije je šutirati parabolom čiji upadni ugao iznosi, oko 60º.

5.2.6. Orijentaciona tačka šutiranja

Većina ljudi i igrača smatra da se prilikom šutiranja treba usredsrediti tj. nišaniti na koš. Ovo je pogotovo specifično za mlađe uzrasne kategorije. Međutim, neposredan cilj na koji se nišani nije cijeli koš ili preciznije obruč, već to treba da bude tačno određena orijentaciona tačka tj. tačka na koju se orijentiše ukupna pažnja igrača. Na samom obruču treba odabrati određenu tačku na samoj tabli. Iako većina igrača i trenera nije svjesna činjenice kolika je važnost postojanja i ustanovljavanja orijentacione tačke šutiranja, šut ka njoj treba uvježbavati do automatiza-cije da bi se konačno i svjesno koristila.


5.3. SAVREMENE TEHNIKE ŠUTIRANJA

Šutiranje na koš predstavlja značajan završni postupak od čije tačnosti u konačnom zbiru zavisi uspjeh u igri. Šutiranje se izvodi sa različitih udaljenosti ili distanci. Te distance su podijeljene na kratke (3-4 metra), srednje (4-7 metara) te duge (preko 7 metara). Kada govorimo o savremenim tehnikama šutiranja možemo ih svrstati u četiri osnovne grupe, i to:

1) šutiranje iz mjesta2) šutiranje iz kretanja3) šutiranje iz skoka4) šutiranje koje se izvodi iz mjesta, kretanja i skoka (horog šut).

Šut se može izvesti:

a) indirektnim putem – od tablu,b) direktnim šutem u koš.

U odnosu na pravac šutiranja:

a) sa strane (lijevo-desno)b) iz centralne pozicije (pravo na koš)

Sa osnovnom podjelom šuta na koš:

a) šut sa dvije rukeb) šut sa jednom rukom

U odnosu na visinu postavljanja lopte:

a) šutiranje odozdob) šutiranje iznad glavec) „odbojka“ šutd) Šutiranje „zakucavanje“

U opštoj strukturi bilo kakvog načina šutiranja uočavaju se gotovo uvijek tri faze koje se pretapaju jedna u drugu. To su pripremna, osnovna i završna faza.


5.3.1. Šutiranje iz mjesta

Ovaj način šutiranja uveden je u košarkašku praksu krajem 30-tih godina prošlog vijeka. On predstavlja osnovu većine šuteva te se naziva i osnovni šut. On se održao u čistom obliku kroz svo vrijeme razvoja košarke. To njegovo zadržavanje je proizašlo upravo iz toga što je poslužilo kao osnova za izgradnju drugih tehnika šutiranja. Ovaj šut je veoma važan u metodici obučavanja početnika između ostalog i zbog izgradnje i automatizacije osjećaja za izbačaj lopte.

Svaka tehnika šutiranja pa tako i ova sastoji se od tri faze:1) pripremna faza,2) osnovna faza,3) završna faza.

1) Pripremna faza, je ona u kojoj se noge postavljaju u dijagonalni ili paralelni košarkaški stav i to, kod dijagonalnog ona noga je naprijed kojom rukom se šutira, te se lopta dovodi u položaj koji predhodi izbačaju (iznad glave). Obje noge su blago savijene. Šaka lijeve ruke nalazi se naprijed i sa strane i pritiska loptu prema desnoj šaci, koja se nalazi na lopti odpozada. Obje ruke su savijene u zglobovima lakta pri ćemu je lakat one ruke kojom ne šutiramo pomaknut malo u polje, a lakat ruke kojom šutiramo je ispred nas i obrazuje ugao od 90º (ugao obrazuje nadlaktica i podlaktica). Lopta se donjim dijelom nalazi iznad glave pomaknuta malo više u onu stranu kojom rukom šutiramo, tako da se na koš može nišsaniti ispod nje. Prije početka opružanja u ovoj fazi tijelo se još malo spušta radi povećavanja stabilnosti i povećanja amplitude.

2) Osnovna faza, u ovoj fazi dolazi do izbačaja lopte. Opružajući impuls kojim dolazi do izbačaja lopte počinje iz nogu. Mišići opružaći nogu podižu tijelo na gore i malo ka naprijed. Veći dio težine u ovoj fazi postepeno prelazi na prednju, kod dešnjaka desnu nogu, a kod ljevaka lijevu nogu. Nakon tog impuls se prenosi na onu ruku kojom se šutira. To se odvija preko zgloba ramena, zatim zgloba lakta na zglob šake. Za cijelo ovo vrijeme lopta se nalazi na dlanu one ruke kojom se šutira. Nakon opružanja lopta se postepeno kotrlja preko dlana do samih vrhova prstiju, pri čemu je kažiprst i srednji prst usmjeruju u željenom pravcu, a ostali prsti samo pridržavaju. Šaka ruke pri izbačaju se savija u zglobu ka naprijed te tako čim završi pokret pred sami izbačaj lopte.

3) Završna faza, poslije izbačaja ruka u ovoj fazi nastavlja sa opružanjem „u prazno“ nastavljajući time vizuelno sprovođenje lopte u koš


Sve ove faze kao i samo njihovo izvođenje je prikazano na kinogramu.

5.3.1.1. Slobodno bacanje

Izvođenje slobodnog bacanja može potpuno da se razlikuje od bilo kojeg drugog šuta, jer su i uslovi pod kojima se koristi sasvim drugačiji. Nema žurbe zbog staha da se šut blokira, i izvodi se uvijek sa sasvim istog rastojanja i mjesta, nema vike, mahanja ruku ili pokreta koji bi uznemiravali igrača koji šutira. Izvođenje slobodnih bacanja odlučuje ishod mnogih utakmica, pogodak bi značio pobjedu, a promašaj poraz. Zbog toga je ovaj element specifičan. Broj ponavljanja nije jedini način i uslov u obučavanju. Psihička koncetracija je veoma važna, privikavanje na atmosferu, publika, ambijent gdje se igra. Slobodno bacanje može da bude sa jednom i sa dvije ruke, zavisno od individualnih sposobnosti i sklonosti igrača posebno. Tehnika izvođenja može da bude na četiri načina:

1) šut sa dvije ruke „odozdo“;2) šut u visini grudi jednom i dvije ruke;3) šut iznad glave sa jednom i sa dvije ruke;4) skok-šut sa jednom i sa dvije ruke.

Mnogi poznati igrači imaju slab procenat pri izvođenju slobodnih bacanja samo zato što se ne pridržavaju osnonih preporuka koja pomažu da se igrač opusti u toku nekoliko raspoloživih sekundi, kako bi se nakon toga koncentrisao za izvođenje bacanja. Pravila dozvoljavaju 5 sekundi koncentracije, ali to neznači da se oni u potpunosti moraju iskoristiti. Istraživanja su pokazala da ranijih godina ta koncetracija trajala 3 sekunde, kada je postizan najbolji procenat. A danas se pokazuje da većina igrača odlučuje da šutira


nakon duže koncentracije – 5,6 pa čak i 7 sekundi. Produženo vrijeme za koncentraciju vjerovatno se koristi i kao predah od izuzetnog napora koji nameće moderna košarka, a koji je znatno veći nego ranijih godina.

5.3.2. Šutiranje iz kretanja

Ovo je najjednostavniji način šutiranja, pod uslovom da je savladan osnovni šut iz mjesta, jer se igrač nalazi u najbližoj poziciji u odnosu na koš, kao i zbog toga što je ovo tzv. „mekani“ način šutiranja. Međutim, baš zbog svega navedenog ne poklanja mu se dovoljno pažnje pa se dešava da je njegovo izvođenje neispravno automatizovano. Pod šutiranjem iz kretanja podrazumijevamo šutiranje koje se izvodi uz pomoć košarkaškog dvokoraka. Šutiranje iz dvokoraka ima svoja dva načina izvođenja. Prvo, i starije, je klasično izvođenje šutiranja dok je dugo tzv. polaganja lopte. Razlika između ova dva načina šutiranja u osnovi je u tome što se kod klasičnog načina šutiranja ruka nalazi iza lopte, dok kod polaganja ruka je ispod lopte. Klasično izvođenje šutiranja – kao i svaka tehnika šutiranja i ovaj način šutiranja se sastoji iz tri faze:

- pripremna faza - u kretanju košarkaškim dvokorakom, a kod šutiranja desnom rukom, lopta se hvata pri iskoraku desnom nogom, bez obzira da li smo loptu primili od suigrača ili smo je vodili. Ako smo loptu primili na srednjoj udaljenosti od koša (oko 2,5 m) u tom slučaju vođenje nije potrebno jer uključiti vođenje lopte da bi došli u poziciju sa koje se izvodi košarkaški dvokorak. Taj prvi korak, u ovom slučaju desnom nogom, je dugačak. Sljedeći korak, odnosno u idućem momentu mogao dati snažan potisak ka gore. Pri odskoku od tla lopta se iznosi iznad ramena i glave i postavlja na dlan ruke kojom šutiramo (u ovom slučaju desna ruka). Pri početku skoka, desno koljeno se podiže u vis, da bi se doio što je moguće veći zamah nagore, a samim tim i što veći skok. Lijeva šaka se kreće nagore, uporedo sa desnom i ostaje sa strane na lopti sve do trenutka pred izbačaj.

- osnovna faza – u najvišoj tačci skoka ruka kojom se šutira se potpuno opruža da bi se dobio maksimalno približavanje obruču ili tabli (u zavisnosti od toga da li se šutira direktno ili indirektno na koš). Završni izbačaj se izvodi nekim pokretom vrhova prstiju i laganim trzajem u korijenu šake.

- završna faza – doskok poslije šuta ostvaruje se najčešće na odskočnu nogu ali može biti i istovremeno na dvije noge. Poslije doskoka igrač treba da uspostavi stabilnu ravnotežu i da je odmah spreman za novi skok ili bilo koji drugi nastavak akcije. Za svo vrijeme ovog šuta, lopta mora da bude zaštičena od reakcije protivničkog igrača. To se radi na taj način što se ruka kojom ne šutiramo postavlja malo u stranu između lopte i igrača odbrane praveći bezbjedno rastojanje prilikom šutiranja.


Polaganje lopte – redosljed pokreta oba načina šutiranje je istovjetan, a jedina razlika je u samom izbačaju. Izbačaj lopte se izvodi dlanom koji je okrenut ka gore, a zadnja strana šake okrenuta je ka podu. Pokretom iz korijena šake ka gore nastavljaju isti pokreti vrhovima prstiju, lopta se upućuje na određenu orijentacionu tačku na tabli ili obruču, dok ruka kojom se ne šutira pravi rastojanje i štiti loptu od protivnika. Oba šutiranja primjenjujemo uglavnom iz brzog trčanja prema košu – kontranapad. Ovdje treba obratiti pažnju, da se ne ide suviše pod koš jer će pucač doći u neprirodan položaj za izbačaj lopte. Najbolje odraz izvršiti jedan metar ispred koša. I kod obje tehnike šutiranja treba podjednako dobro savladati šutiranje i sa lijeve i sa desne strane kako bi se izbjegla ograničenost igrača da akcija završava samo jednom rukom što ga čini tehnički mnogo siromašnijim i lakšim za čuvanje u odbrani.

5.3.3. Šutiranje iz skoka

Šutiranje iz skoka je jedan od mlađih tehnika šutiranja i sastoji se od tri osnovna izvođenja ovog šuta:

1) skok šut;2) odbojka šut;3) „zakucavanje“


5.4. Skok šut

Skok šut je najsavremenija tehnika šutiranja. Danas se na košarkaškim utakmicama skok šut koristi u oko 70% slučajeva prilikom upućivanja lopte ka košu. Sama tehnika šutiranja kod skok šuta je u osnovi istovjetna kao i kod osnovnog šuta iz mjesta jednom rukom, samo što je tehnika skok šuta dosta teža, i složenija jer zahtijeva i dodatni skok prilikom šutiranja. Radi lakše analize treba uočiti i sve bitne detalje skok šuta koje dijelimo u etape i to: osnovni košarkaški stva, skok, položaj lopte u šakama, položaj lopte u odnosu na tijelo te izbačaj lopte.

Skok šut, kao i prethodne tehnike šutiranja sastoje se od tri faze:

- pripremna – krenimo od predpostavke da šuter dobije loptu od suigrača kada se nalazi u kretanju. Neposredno prije hvatanja lopte čini naskok. Naskok može biti na obje noge ili sa jednim zaustavljajućim iskorakom kod dešnjaka zaustavljajući iskorak se vrši lijevom nogom kojoj se kasnije priključuje desna noga, a kod ljevaka desnom nogom. Prije samog čina šuiranja noge su blago savijene u koljenima, što omogućava lakši skok. Istovremeno sa ovim pokretima nogu čine se i pripremni pokreti rukama, odnosno ruke dovode loptu iznad glave.

- osnovna – u ovoj fazi dolazi do snažnog potiskivanja objema nogama o podlogu što dovodi do toga da se igrač podiže vertikalno u vis sa čeonim okretanjem ka košu. U skoku su noge skoro opružene i miruju. Tokom leta u vis dolazi do daljnjeg opružanja ruku, i podizanja lopte. Prije samog izbačaja ona ruka kojom se šutira je gotovo ispružena, a lopta leži na maksimalno savijenoj šaci. Lakat se nalazi ispod lopte i usmjeren je prema košu dok glava treba da se drži pravo sa pogledom uprtim u orijentacionu tačku šuta. Ona ruka kojom se ne šutira do pred sam izbačaj pridržava loptu sa strane ali ne učestvuje u samom izbačaju. Poslije dostizanja najviše tačke skoka (mrtva tačka), šuter izbacuje loptu prema


košu završnim pokretom šake i prstiju. Ovdje lopta prelazi preko vrhova prstiju te dobija od njih završni impuls za rotaciju obrnutog smijera u odnosu na prava kretanja.

- završna – od momenta odvajanja lopte od vrhova prstiju, počinje završna faza skok šuta. Poslije izbačaja tijelo gubi visinu i pada nadole. Razlika kod kretanja ka naprijed u skoku i doskoku mora da postoji ali treba težiti da ona bude što manja. Ako je ralika znatna može doći do sudara sa igraćem odbrane, koji u nastojanju da spriječe šut uvijek prilaze veoma blizu, a samim tim i do lične greške u napadu.

5.5. Odbojka šut

U nizu situacija u igri kada lopta skakuče po obruču ili se na bilo koji drugi način nađe u blizini koša, a igrač nema dovoljno vremena da uhvati loptu, naskoči te ponovo skoči da bi poentirao, tada se koristi tzv. Odbojka šut. Šansu za korištenje ovog načina šutiranja najčešće imaju visoki igrači, ali i nižim igračima, sa dobrim skokom, se često pruža mogućnost za izvođenje. Odbojka šut se može izvoditi jednom rukom jer je u tom slučaju igrač viši. Igrač, pri izvođenju ovog šutiranja skače visoko te sa visoko ispruženom rukom dodiruje loptu i ubacuje je u koš. Ako se taj dodir radi u uzlaznom dijelu skoka, onda lopta dobija odbijanje slično odbijanju u odbojci, te otuda i potiče naziv ovog šuta.


5.5.1. Zakucavanje

Ovaj način postizanja koševa danas je u veoma širokoj primjeni. Ovo je najmlađi od načina za postizanje poena, a svoj puni razvoj je doživio u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ime je dobio na osnovu utiska koji stvara zamah kojim se lopta ubacuje u koš. Analizirajući ovaj način šutiranja može se konstatovati da je zakucavanje: usavršeni oblik odbojka šut, zatim da je za njegovo izvođenje potrebna velika lonitudinalna dimenzionalnost, te velika skočnost. Također se može reći da dok je odbojka šut stvar ravnopravnog duela protivnika koji skaču na odbijenu loptu u napadu i odbrani, dotle je „zakucavanje“ znak apsolutne dominacije napadača u tom trenutku.


5.5.2. Horog šut

Horog šut ili šut u obliku udice je šut koji ima široku primjenu jer se može koristiti iz mjesta, kretanja i skoka, a proizašao je od horog dodavanja. Primjena ovog šuta je bazirana na specijalnosti izbačaja lopte što znatno otežava odbranu. Izbačaj ide kroz odručenje do uzručenja i to daljom rukom od protivnika. Odrazna noga je uvijek suprotna od ruke kojom se izvodi šut. Posljednji impuls lopti daju prsti sa šakom. Za vrijeme šutiranja suprotno rame je uvijek okrenuto prema košu tako da je time smanjena mogućnost da se lopti približi protivnik. Šut se može izvesti lijevom i desnom rukom. Uglavnom ga primjenju-jemo – u blizini koša – najčešće centri. Ovaj način šutiranja radi lakše analize ima tri faze:

1) primarna faza – ili polazna faza je trenutaku kojem se lopta drži objema rukama ispred grudi. Stpala su postavljena u raskoračnom stavu nešto širem od ramena. Osnovni pokret se izvodi na način što iskorakom suprotne noge od ruke kojom se šutira tijelo počinje da se okrće ka košu, lopta se prebacuje više u ruku kojom se šutira pri čemu je druga ruka još uvijek na lopti i prati kretanje rukom kojom se šutira. Glava je okrenuta prema košu, a pogled je usmjeren na orijentacionu tačku šutiranja.

2) osnovna faza – u ovoj fazi težina se u potpunosti prenosi na suprotnu nogu od ruke kojom se šutira. Druga noga vrši zamah savijanjem na gore i u stranu tako da dolazi do opružanja i podizanja u vis. Nakon toga ruka kojom se šutira udaljuje se od tijela zajedno sa loptom i opisuje polukružni pokret na gore. Druga ruka se odvaja na drugu stranu prema protivniku praveći rastojanje između lopte i odbrambenog igrača. Lopta se ispušta iz ruke u trenutku kada se dostign najviša tačka iznad glave. Tada se nekim pokretom šake i prstiju, lopta usmjerava ka košu.

3) završna faza – poslije izbačaja lopte igrač treba da je već okrenut licem prema košu i da nastoji da zauzme stabilan ravnotežni položaj obje noge.

Tehnika izvođenja šuta je prikazana na kinogramu.


6. GREŠKE KOD ŠUTIRANJA

Kod obuke i uvježbavanja tehnike šutiranja treba biti dosljedan i netreba dozvoljavati da se greške koje se javljaju u gotovo svakoj fazi šutiranja ponavljaju. U ovom poglavlju navedene su neke od najčešćih i najbitnijih grešaka koje se javljaju:

1) košarkaški stav;2) položaj glave;3) položaj nogu;4) postavljanje lakta;5) položaj podlaktice u odnosu na tijelo;6) izbačaj i praćenje lopte.

6.1. Košarkaški stav – pred sam početak šutiranja veoma je bitno zauzeti pravilan košar-kaški stav. Košarkaški stav je takav položaj tijela pri kojem je ravnoteža tijela veoma dobra, i treba ga zauzeti na taj način što su noge blago savijene u zglobu koljena, a tijelo uspravno i vrlo malo nagnuto naprijed. Najčešća greška koja se javlja pri zauzimanju košarkaškog stava je u previše niskom i naprijed nagnutom stavu, a još veća greška koja se javlja, je ako su koljena sasvim ispravljena.

6.2. Položaj glave – obzirom da položaj glave znatno utiče na očuvanje ravnoteže, ona mora da je postavljena „normalno“ odnosno ne treba da je ni previše naprijed a ni nazad, niti lijevo ili desno od normalnog položaja. Najčešća greška koja se javlja prilikom šutiranja je baš u tome što se glava dosta često naglašeno pomjera ka nazad u momentu uznošenja lopte iznad nje.


6.3. Položaj nogu – je veoma bitan za pravilno izvođenje šutiranja. Noge se postavljaju na dva načina. Prvi načinje kada su noge paralelne, a drugi je kada je jedna noga ispred druge. Prednja noga je uvijek ista noga u odnosu na ruku kojom se šutira. Najčešće greške koje se javljaju su: ukoliko igrač postavlja noge suviše široko čine grešku, jer neće moći dovoljno snažno da se odraze, što može imati negativan efekat na samu preciznost šutiranja. Ukoliko igrač ide u drugu krajnost, pa noge postavlja usko takođe čine grešku, jer u tom slučaju mora da uloži dosta nepotrebnog truda da bi sačuvao ravnotežu.

6.4. Postavljanje lakta – lakat rukom kojom se šutira ne treba da izlazi izvan ravni šutiranja. Greške koje se javljaju kod postavljanja lakta su u tome što često ruka kojm se šutira cijela se odvaja suviše u stranu i nije u ravni šutiranja, zatim lakat ruke kojom se šutira se odvodi u polje, kao i kada je lakat ruke kojom se šutira uvučen suviše unutra.

6.5. Položaj podlaktice u odnosu na tijelo – nepravilan položaj šake prilikom izbačaja je posljedica nepravilnog postavljanja podlaktice u poziciji pripreme za šut. Podlaktica treba da je postavljena ispred lica te sa nadlakticom treba da zatvara ugao od 90º. Greške koje se javljaju su: podlaktica sa loptom je suviše udaljena od tijela, podlaktica je iznad glave i lopta je jako zabačena unazad.

6.6. Izbačaj i pračenje lopte – u ovoj završnoj etapi često se javljaju greške koje su vidljive jer dovodi do neravnomjernog i grčevitog pokreta šutiranja. U fazi izbačaja početnici često trzaju ruku unazad čime onemogućuju kontinuiranost pokreta. U takvm situacijama stiče se utisak kao da šut nije završen, što je u osnovi i tačno jer je pokretački impuls zaustavljen lopta po inerciji ide dalje, ali bez završne kontrole. U takvim situacijama nema „biča“ odnosno pokreta šake nadole. Takođe se javlja i greška kada ruka kojom se šutira ne isprača loptu do kraja već nastavlja svoje kretanje i pada bez kontrole. Sa ovom greškom javlja se i greška nepotpunog opružanja ruke kojom se šutira tako da ruka ostaje savijena i ne vrši potpunu kontrolu let.


7. VJEŽBE ZA USAVRŠAVANJE ŠUTIRANJA

Vježbe koje pomažu u što boljem obučavanju i usavršavanju šutiranja navedene su neke u ovom poglavlju. Te vježbe su svrstane prema metodskom postupku te njihovoj složenosti za izvođenje.

- Prilaz dokorakom - je jedan od njabržih načina kod pozicionog šuta. Praveći odkorak, igrač priključuje dalju nogu od koša, skače te šutira, pri tome je dobro prethodno napraviti fintu u drugu stranu, tek toliko da zbunimo protivnika, što nam omogućuje olakšano izvođenje odkoraka. U ovoj vježbi usavršava se rad nogu kod šutiranja.

- Prilaz korakom naprijed - kod prilaza korakom naprijed potrebno je napraviti tri koraka za pripremu šuta; prvi korak izvodi se nogom koja je dalja od koša i tada se lopta spušta od pod. Drugim korakom igrač istura bližu nogu ka košu. Trećim korakom on priključuje dalju nogu od koša, skače i šutira.

- Finta vođenje, skok šut - igrač pravi iskorak naprijed držeći loptu objema rukama ispred grudi simulirajući tako polazak u drubling. Odmah nakon toga vraća iskoračenu nogu ka nazad, priključuje je drugoj i snažno se otiskuje u skok šut. Ovu vježbu treba izvoditi u svim pravcima jednom i drugom nogom. Dužinu iskoraka treba mijenjati, ali u svakom slučaju iskorak ne treba da bude toliki da je zbog pretjerane dužine usporen povratak u poziciju za šutiranje.

- Igrač 1 šutira na koš. Po loptu ide igrač 2 nakon hvatanja dodaje igraču 3, a sam zauzima novu poziciu za šutiranje. Igrač 3 šutira na koš, 1 hvata loptu i dodaje je igraču 2, itd.


- Igrači su raspoređeni u dvije kolone uz aut (bočnu) liniju okrenuti prema jednom košu. Igrač 2 vodi loptu do koša, i šutira, a igrač iz druge kolone (1) hvata loptu i dodaje je sljedećem igraču (4) iz suprotne kolone. Oba igrača, 1 i 2 mijenjaju strane i trče na začelje suprotnih kolona ( šuteri prolaze spoljanom stranom, ispod koša, dok dodavači idu unutrašnjom). Obavezna je promjena strana, tj. Šutiranje lijevom rukom u dvokoraku ili u kratkom vođenju.

- igrači su raspoređeni u dvije kolone. Igrač 1 dodaje loptu igraču 2, trči prema njemu i pravi mu blokadu za trenutak, a zatim produžava ka košu. Igrač 2 vodi loptu ka sredini linije slobodnog bacanja, odakle dodaje loptu igraču 1 pod koš. Igrač 1 šutira na koš, hvata loptu i dodaje je igraču 3, a sam odlazi na začelje suprotne kolone. Igrač 2 poslije dodavanja takođe prelazi u sebi suprotnu kolonu.


8. ZAKLJUČAK

Šutiranje kao završni segment košarkaške tehnike tj. Kao cilj kojim se dolazi do sredstava je danas podignut na tako visok nivo ali ipak u mnogim krugovima i te kako zapostavljen. I laici i stručnjaci često komentarišu odluku igrača da u određenom trenutku upute loptu na koš. Svako ima svoj sud o tome. Kada se inače šutira na koš? Po mom mišljenju šutira se uvijek kada postoji šansa da se postigne pogodak, a da se pri tom suigrač ne nalazi u još povoljnijoj poziciji. Postoji još jedno nepisano pravilo koje glasi: „najlakše je i najsigurnije dati koš ispod samog koša (zicera).“ Prilikom šutiranja ne treba težiti za spoljnim efektima, već za efikasnošću. To znači da u datom trenutku treba primjeniti najcjelishodniji šut i izvesti ga na najjednostavniji način bez nepotrebnih i nepotrebno naglašenih pokreta. Treba zapamtiti te stalno nositi u svijesti da se rezultat postiže koševima i kada postoji mogućnost povoljnijeg izbora nerazumno je opredjeljivati se za komplikovanije načine. Iskreno se nadam da će ovaj diplomski rad barem malo doprinijeti shvatanju važnosti ovog segmenta košarkaške tehnike, a samim tim da će mu se kod nas posvetiti i nužna pažnja.

U izradi ovog rada koristio sam svoje 20-togodišnje iskustvo igrajući i trenirajući, kroz razne, republičke, savezne, državne i inostrane klubove, a koristila su mi znanja koja sam stekao na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja. Posebnu zahvalnost za svoje stečeno znanje dugujem svim trenerima sa kojim sam radio i to: Svetislavu Pešiću, Drašku Prodanoviću, Miroslavu Ragu, Vladi Videkaniću, Željki Lukajiću, Sabitu Hadžiću, Ibri Krehiću i mnogim drugim.


9. LITERATURA

1. Novosel, M.: „Kako da postanem košarkaš“, Zagreb, 1975.2. Pavlović, M., R.Žeravica: „Šutiranje u košarci“, Novi Sad, 1986.3. Nožinović, Z., F.Nožinović: „Košarka: Tehnika i taktika igre“, Tuzla, 1994.4. Mullin, C., B. Coleman: „The young basketball player“ USA, New York, 1995.5. Šoše, H., M. Mekić, I. Rađo: „Vodić za pisanje stručnih i naučnih radova u kineziologiji“, FFK, Sarajevo, 1998.6. Neumann, H.: „Richtig basketball“, München, 2000.7. Internet: www.fiba.com


SADRŽAJ

1. Uvod

2. Dosadašnja istraživanja

3. Predmet i problem rada

4. Cilj i zadaci istraživanja

5. Metod rada 5.1. Istorijski razvoj košarke i šutiranja 5.2. Fizičke zakonitosti šutiranja 5.2.1. Ravnoteža tijela 5.2.2. Rotacija lopte 5.2.3. Inercione sile 5.2.4. Parabola leta lopte 5.2.5. Upadni ugao 5.2.6. Orijentaciona tačka šutiranja 5.3. Savremena tehnika šutiranja 5.3.1. Šutiranje iz mjesta 5.3.1.1. Slobodno bacanje 5.3.2. Šutiranje iz kretanja 5.3.3. Šutiranje iz skoka 5.4. Skok šutDiplomski rad „Analiza šutiranja u savremenoj košarci“ 26

5.5. Odbojka šut 5.5.1. Zakucavanje 5.5.2. Horog šut

6. Greške kod šutiranja

7. Vježbe za usavršavanje šutiranja

8. Zaključak

9. Literatura


dipl rad 1

Documents

Transcript of dipl rad 1