Osman (Gunduli)

Naslovnica Osmana iz 1826. godine u Dubrovniku.

Osman je povijesno-romantini ep nastao u posljednjem desetljeu ivota Ivana Gundulia.

Sadraj na hoimskom bojitu. Hvali Mustafu govorei da je nepravedno svrgnut s vlasti. Pobunjenici navale na Dilaverovu palau, nakon ega se zapute prema Sultanovu dvoru.

19. pjevanjeOpisuje se carski dvor i njegov okoli. U pripovijedanje je umetnut opis ljubavi Dilavera i lijepe Begum Adamkinje koju je Dilaver dobio u dvoboju s perzijskim kraljeviem Hajdanom.

Pobunjenici stiu Dilavera koji je preruen krenuo po pomo, napadaju ga i na kraju ubijaju. Begum ih moli da joj daju Dilaverovo tijelo da ga sahrani, no oni odbijaju. Osloboaju Mustafu iz carske tamnice. Osman u dugom monologu iznosi svoje strahove, uenje i zapanjenost nad pobunom svojih vojnika. Vojnici ga hvataju i odvode u carsku tamnicu.

20. pjevanjeU zavrnom se pjevanju epa govori o Osmanu koji se ali na svoju sudbinu. Car Mustafa opet je na vlasti, a uz njega su nove pae Daut i Hasan. Mustafa zapovijeda da Osmana odvedu u Jedi-kulu, carigradsku kulu sa 7 tornjeva koja je sluila kao tamnica. Osman plae jer je svjestan da su ga svi napustili i da ga eka smrt. Dautov rob na njegovu zapovijed davi Osmana. Nakon Osmanove smrti ep zavrava pripovjedaevom osudom turskih osvajanja i osmanske civilizacije te velianjem kraljevia Vladislava.

NastanakOsman je, po svemu sudei, nastajao u duljem vremenskom razmaku, moda ve od sklopa dogaaja nakon Hoimske bitke pa sve do autorove smrti 1638. godine. Za to je vrijeme pjesnik najvjerojatnije vie puta zasnivao svoje djelo i ne jednom mijenjao koncepciju, iznalazio i odbacivao rjeenja, u emu ga je prekinula smrt.

U Osmanovu monologu i na drugim mjestima u epu mogu se proitati izvrsne karakteristike stanja u Osmanskom Carstvu u prvoj polovici 17. stoljea. Ipak, po mnogima najvrjednije stihove Osmana ine pjesnikove saeto izreene misli o ljudima i njihovim postupcima, o politici i politikim metodama, o vladarima i sposobnosti vladanja, o ljepoti, ljubavi i asti, o ljudskoj oholosti, o prolaznosti svega, pa i silne moi jednog od najmonijih zemaljskih vladara.

Odnos prema povijesnoj stvarnostiPromjena prijevoda

igmund III.U posveti Pjesni pokornih Gunduli je spomenuo namjeru da prevede Tassov Osloboeni Jeruzalem i posveti ga poljskom kralju igmundu III. (dokli s nebeskom pomoi Jeruzalem sloboen, spjevanje estitijem imenom kralja poljakoga nareeno, svemu naemu slovinskom narodu ukaem[1]). Gunduli je svoj prijevod htio posvetiti poljskom kralju jer se on tada bio jedini mogao oduprijeti Turcima, budui da su ostali europski narodi sudjelovali u Tridesetogodinjem ratu (1618. 1648.). Vijesti o pohodu vojske sultana Osmana II. protiv Poljaka stizale su u Dubrovnik ve u proljee 1621., a Gunduli je, kao dravni slubenik, bio meu prvima koji su to saznali. S naroitim interesom pratio je pokret turskih eta prema sjeveru i iekivao ishod sukoba. Dubrovaki su senatori traili od svojih poklisara, koji su poli za Osmanom i predali mu godinji danak negdje na putu prema Hoimu, da to bre alju vijesti o razvoju rata.[2] Kao to se iz ouvanih pisama tih dubrovakih poslanika vidi, vijesti su Dubrovani dobivali zaista vrlo brzo, a one su u velikoj mjeri bile pouzdane. Prema njima je Gunduli mogao stvoriti jasnu sliku zbivanja te je smjesta odustao od namjere za tiskanjem prijevoda Osloboenog Jeruzalema, odluivi radije i sam napisati slino djelo, u kojem e obraditi nedavne dogaaje: poraz turske vojske kod Hoima i smrt sultana Osmana II.

Povijesno i nepovijesnoOsman je zasnovan gotovo kao suvremeni povijesni roman. Gunduli je svoje djelo protkao ne samo elementima glavnih politikih dogaaja nego i stanovitim detaljima do kojih su tek u novije doba doli povjesniari mukotrpno prekopavajui po arhivima. Do takvih je podataka mogao doi samo preko suvremenih zapisa[3] te vjerojatno preko isusovaca koji su djelovali irom katolikog svijeta, osobito u pograninim podrujima prema islamu i pravoslavlju. O Osmanu i o nekim poljskim linostima, o kojima pjeva u svom epu, imao je Gunduli prilike sluati i od svojih zemljaka koji su bili u Anconi, kad je kroz taj grad godine 1624. prolazio Vladislav kao hodoasnik u Rim te je tom prilikom odsjeo u kui ankonskih Gundulia, vjerojatno pjesnikovih roaka.

Premda je svoj ep zasnivao na stvarnosti, nemajui zapravo sklonosti za prikazivanje neeg nevjerojatnog i izmiljenog, Gunduli po uzoru na Tassov Osloboeni Jeruzalem unosi u Osmana i mnogo nepovijesnih pojava. Takve su izmiljene i romantike epizode; primjerice Sokoliini pothvati s njezinim djevojicama (U nje drubi dvanaes ona / djevojica bojnijeh ima, / i mogua i smiona / cijele vojske zate njima. // Sve u rukah kopja nose, / a u oiju dre strijele; / vezi od zlata njih su kose, / jau konje jak snijeg bijele., IV., 349. - 356.) pa Sokoliin dvoboj s Krunoslavom (Prijete ovako dikle mlade / i prilike take imaju / da se obje vojske tade / u jednu od njih upoznaju., V., 297. - 300.), Krunoslavino osvetniko haranje po Moldaviji (Jak lavica, kad sred stijena / lavie joj lovac digne, / u nesvijesti nesmiljena / skaku se ori, da ga stigne, / ta na konju hrlu // s kopjem leti a ne tee, / stiu tursku vojsku vrlu / s drazim svojim nadalee., V., 229. - 236.), njezin potajni susret s Kalinkom i Rizvan-agom, Dilaverovo viteko-trubadursko osvajanje lijepe Begum negdje u dalekoj Perziji sve prizori koji za glavnu radnju nisu osobito vani. Po uzoru na epsku tradiciju Gunduli je u radnju (XVIII. pjevanje) upleo paklene sile koje su na strani Osmanovih neprijatelja, ali sudjelovanje pakla u radnji ostalo je samo u skici.

Premda je za glavnu radnju svoga epa Gunduli uzeo povijesne dogaaje, nije ih obradio tako da sve pojedinosti odgovaraju povijesnim injenicama, nego je, u skladu s baroknom poetikom epa koja doputa slobodu u obradi povijesnih tema, odluio neto promijeniti kako bi postigao vei interes kod itatelja.

Povijesni likovi

Osman II.Osman II. glavni je junak Gundulieva epa. Kao najstarije dijete Ahmeda I. rodio se 1604. godine. Na prijestolje je doao 1618. kao etrnaestogodinji djeak, preotevi vlast svom slaboumnom stricu Mustafi. On je u epu prikazan kao mlad, estit i hrabar vladar, koji titi svoje savjetnike, tako da ni u vlastitoj ivotnoj opasnosti ne predaje pobunjenicima velikog vezira Dilavera (To li vas je krvi elja, / elju upijte srca prika / ne carskijeh prijatelja / negli carskijeh protivnika!, XVI., 409. - 412.). Iz povijesti se zna da ga je Osman izruio pobunjenim vojnicima. Prema prvom pjevanju, osobito prema uvodnim stihovima, Osman je kao predstvanik nekrsta (Ah, ijem si se zahvalila, / tata ljudska oholasti? / Sve to vie stere krila, / sve e paka nie pasti!, I., 1. - 4.) trebao biti utjelovljenje nasilja i zla, a u djelu se pokazuje kao junak s plemenitim i vitekim tenjama da svome carstvu vrati prijanju slavu. Gunduli turskom sultanu pridaje i izrazite crte plemenitosti: prijedlog velikog vezira da prije odlaska na Istok pogubi svrgnutog cara Mustafu, njegovu majku i svoju brau, kako se nitko za njegove odsutnosti ne bi zaelio prijestolja, Osman odluno odbija.

Vladislav IV., kralj PoljskePrema Gunduliu, i poljski se kraljevi pokazao u boju kod Hoima kao velik borac i junak nad junacima, premda je povijesna istina da Vladislav nije ni sudjelovao u bitci. Vladislav (Wladyslaw) bio je poljski kraljevi, sin igmunda III. Rodio se 1595., a vladao je Poljskom, kao Vladislav IV., od 1633. do 1648. Iako u stvarnosti uope nije sudjelovao u bitci kod Hoima, poslije se pojavio pred vojskom kako bi joj na kraju bitke podigao moral.

Korevski ili Samuel Korecki, to je njegovo pravo ime, bio je poljsko-ukrajinski velika koji je zarobljen 1616. i odveden u Carigrad, odakle je, uz pomo nekog Grka i njegove supruge Katarine, uspio pobjei. Neki izvori kau da je za vrijeme bijega boravio i u Raguzi, ali to nije bio tadanji Dubrovnik, nego istoimeni naziv za mjesto na Siciliji. Korevski se vratio u domovinu 1620. godine, ali ondje je ponovo zarobljen i zatvoren u Jedi-kuli, gdje su ga zadavili 27. lipnja 1622. godine.

Krunoslava, zarunica Korevskog, kojoj je pjesnik uz neke zajednike crte s Katarinom, enom Samuela Koreckog, a kerkom moldavskog vojvode Jeremije Mohile, dao mnogo zajednikih osobina, mogla je u epu umrijeti u zatvoru zajedno s Korevskim, jer u Dubrovniku se nije znalo da je bila u turskom zarobljenitvu, da je iz njega putena i da je umrla na slobodi. U tvorbi njezina lika imao je Gunduli pred oima i figuru bojnice, figuru Venere militans poznatu iz Vergilijevih, Ariostovih, Tassovih epopeja; ali, isto tako, i sudbinu nesretne supruge nesretnog Korevskog. Krunoslavinom sudbinom intenzivno se bave sve dosadanje dopune tzv. izgubljenih pjevanja.

Kazlar-aga nadstojnik je sultanova harema. Za Osmanove vladavine, kako izvori kau, tu je dunost obavljao Sulejman-aga. U zapisnicima dubrovakog Senata iz 1618. godine nalazi se spomen nekog Kazlar-age, koji se u stvarnosti zvao Kizlar-aga. U Gundulievu epu Kazlar-aga putuje, ali ne poput Ali-pae u poklisarsku misiju, ve na Balkan u potrazi za ljepoticama koje e krasiti sultanov harem (VI. pjevanje). On u epu provodi otmicu Sunanice, susree jednom Sokolicu, a naposljetku ga Osman kao svoga predstavnika upuuje pobunjenicima koji su ga sasjekli sabljama (XIX. pjevanje).

Sokolica je jo jedna romantina (izmiljena) bojnica u Osmanu. Podrijetlom je iz dinastije Tatara koji su vladali Indijom. Amazonka Sokolica zaljubljena je u Osmana, a nakon sudjelovanja u Hoimskoj bitci, ostaje ona u Poljskoj i hara njezinim prostranstvima. Kupanje Sokoliinih bojnica jedan je od antologijskih prizora Osmana.

Hoimska bitka

Jzef Brandt: Hoimska bitka, ulje na platnu, 1867.. U crvenom je Jan Karol Chodkiewicz.

Dubrovaki je pjesnik u svome epu oigledno izmijenio okolnosti Hoimske bitke koje su izgledale ovako: u svibnju 1621. Osman II. poveo je vojsku od 300 000 ljudi i krenuo s njom na tvravu Hoim, gdje su se pod vodstvom vojskovoe Jana Karla Chodkiewicza bili utaborili Poljaci. U taboru je bio i kraljevi Vladislav, ali nije sudjelovao u borbi, nego je bolestan leao u Kamjenjcu blizu bojita.

Unato nadmoi Turci u tom boju nisu mogli pobijediti vojsku od 30 000 Poljaka. Poljaci su pretrpjeli teke gubitke i stradali zbog nestaice hrane, ali postojano su odbijali sve turske navale, pa upravo u trenu kad su nakon junake Chodkiewiczeve smrti (27. rujna 1621.) poljske snage bile na izmaku, dola im je poruka od Turaka da bi Osman bio spreman sklopiti s njima mir, ako ga zatrae. Poljaci su bili sretni to je sve tako zavrilo, pa se i takav ishod mogao smatrati pobjedom, prije svega pobjedom u obrani Poljske. Na tu je odluku Osmana potaknula pobuna neposlunih janjiara i openito nezadovoljstvo u vojsci zbog slabih uspjeha u ratu. Poto se vratio u Carigrad, nakon nemilog iskustva u Poljskoj, Osman je htio uvesti vrstu stegu u svojoj vojsci pa je, pod izlikom da se eli pokloniti Muhamedu na njegovu grobu, naumio prijei u Aziju, sakupiti ondje nove ete i njima zamijeniti nepouzdane janjiare. Za tu je njegovu namjeru nekako doznala vojska u Carigradu, pa se na taj glas pobunila i nanovo proglasila carem zatvorenog Mustafu, a Osman je bio uhvaen, baen u tamnicu i u njoj zadavljen 20. svibnja 1622. godine.[4]KronologijaOsim toga, Gunduli mijenja kronoloki red nekih dogaaja, vie dogaaja stapa u jedan, a ulogu neke povijesne linosti daje u epu drugoj linosti. Tako, primjerice, ulogu kneza Zbarskog, koji je iao u Carigrad i poslije Osmanove smrti sklopio mir s Turcima, u epu ima Ali-paa, koji i nije stvarna povijesna linost. U Gundulievu epu turski vezir putuje kao sultanov poklisar u Varavu radi sklapanja tursko-poljskog mira. Taj je mir u stvarnosti sklopljen tek 1623. godine, dakle nakon Osmanove smrti, i to u Carigradu za vrijeme druge vladavine Mustafe I. U ime Poljske mir je tada potpisao knez Kritof Zbarski, a ne Vladislav, kako to iznosi Gunduli.

Kako je na Osmanu radio do svoje smrti, Gunduli je u nj unosio i neke dogaaje koji su se zbili poslije 1622.. godine, kad se svrava radnja epa. Tako se, primjerice, u epu nekoliko puta spominje Vladislavova zarunica Cecilija Renata s kojom se Vladislav vjenao tek godine 1637. (esarovom keri obdari / i tvu mlados Vinji zgare, III., 165. 166.; O esarska keri izbrana, / u porodu okrunjena, / ti sve vedra, sva sunana / s ljepote si i s plemena., VIII., 29. 32.; od sv lijepe vjerenice, IX., 598.). Mijenjati povijesne injenice mogao je Gunduli samo kod onih dogaaja i linosti za koje je drao da ih nisu poznavali njegovi zemljaci. Zato primjerice moe i knez Zborovski pokazivati Ali-pai na slikama Hoimske bitke ljude (pustinjak Bla, knez Rodovilski, vojvoda Zamoki, Mikleu Senjavski, vojvoda Karlo Kotkovi, Altanski, Sajdaki), kojih i nije bilo u tom boju, a o kojima Dubrovani vjerojatno nikada nisu uli. Ali, primjerice, o Korevskom, zapravo o Samuelu Koreckom, Gunduli nije smio mijenjati bitne injenice jer su tog poljskog junaka bez sumnje upoznali mnogi Dubrovani, kad se on na svom bijegu iz prvoga ropstva u Carigradu neko vrijeme zadrao u Dubrovniku (1618.).

KompozicijaTemeIvan Gunduli i epskim je postupcima u Osmanu izaao iz okvira dotadanje hrvatske knjievnosti i utro put novom oblikovanju narativnih djela 17. i 18. stoljea. Hrvatska je knjievnost prije Gundulia poznavala samo biblijski humanistiki ep, pelegrinacijski alegorijski ep i stihovanu kroniku ili pak neke narativne anrove s jednotematskom strukturom i linearnom kompozicijom. U predgundulievskoj se epici epski svijet strukturirao linearno, preko jedne dominantne teme i mnotva sporednih tema, a dogaaji se prikazivali po pravilima stroge linearne sukcesije, oponaajui slijed dogaaja u vremenskom lancu stvarnosti.

Ep Osman ima izrazito kompleksnu kompoziciju. U njemu se ne slijedi linearna kronologija dogaaja, tovie, kompozicija se ostvaruje kao prepletanje prolosti i sadanjosti. Vremenske su perspektive epskih radnji razliite, a pripovjedaevo je vrijeme esto udaljeno od ispripovijedanih dogaaja. U epu se javlja vie paralelnih fabularnih linija, mnotvo glavnih i sporednih likova, a likovima iz zbilje i fikcije izjednauje se status u epskome svijetu. Sveznajui se pripovjeda jasno opredjeljuje za kranski svijet te kvalificira epsku radnju kao borbu iznimnih politikih snaga, ali i kao borbu dobra i zla.

Ep objedinjuje tri teme: temu Hoimske bitke, temu putovanja Ali-pae iz Carigrada u Varavu i Kazlar-age iz Carigrada u Srbiju te temu Osmanove smrti. Hoimska bitka odvija se u pretpovijesti epske sadanjosti te iako je oblikovana epskim digresijama, retardirajue radnje u odnosu na pripovjedaevo vrijeme predstavlja pravu temu djela jer je prikazana u cijelosti. Tema dvaju putovanja odvija se u istodobnosti s pripovjedaevim vremenom. Prikazana u velikom broju pjevanja, ona zahvaa golem epski prostor (od Carigrada do balkanskih zemalja i Poljske) i odulje epsko vrijeme (nekoliko mjeseci). Na taj nain tema putovanja, s mnogo umetnutih epizoda, integrira Hoimsku bitku. Osmanova je smrt prikazana u posljednjih pet pjevanja. Ona se takoer odvija u epskoj sadanjosti, a slijedi nakon dogaaja koji su se odigrali unutar druge teme epa, tj. unutar teme dvaju putovanja. Osmanova je smrt prikazana na jednom jedinstvenom mjestu, u Carigradu, dogaaji su opisani kontinuirano, kako se dogaaju na sceni, u svega nekoliko dana. Malo je lirskih digresija i retardirajuih epizoda, a pripovjeda komentira samo posljednje dogaaje.

Upravo uvoenjem razliitih vremenskih dimenzija i nastojanjem da se razvedene fabularne linije poveu, otvara se niz kompozicijskih mogunosti. Tako tema Hoimske bitke i tema Osmanove pogibije funkcioniraju po uzrono-posljedinom naelu. Naime, Hoimska bitka uzrok je pobune janjiara, pa prema tome i uzrok Osmanove smrti. Tema putovanja slui kao kopa izmeu vremena koje je proteklo i prijeenog prostora od Hoimske bitke do Osmanove smrti. Osim toga, povezivanjem razliitih tema, otvara se prostor mnogim epskim digresijama, dinamiziranju radnje ili plasiranju neke ideje.

MotivacijeU skladu s time, u epu se javljaju dvije vrste motivacije: motivacija po naelu uzrok-posljedica ili vremenska/mjesna povezanost i motivacija po naelu intermedijalne povezanosti motiva. Tako je na primjer putovanje Ali-pae ili Kazlar-age motivacija za uvoenje mnogih motiva iz europske povijesti ili govor Ali-pae pred poljskim kraljem motivacija politikom diskursu o onodobnoj politikoj situaciji i odnosu tadanjih europskih sila (vremenska/mjesna povezanost). Galerija je kipova u varavskom dvorcu isto tako motivacija za opis povijesti Poljske i njezinih vladara (postupak intermedijalnosti).

Treba svakako napomenuti da postoji svojevrsna dosljednost i u strukturi svakog zasebnog pjevanja. Poeci su pjevanja specifini, svako pjevanje zapoinje apostrofom neke apstraktne kategorije ili vremenskom perifrazom (npr. II. pjevanje: apostrofa mladosti; III. pjevanje: opis dolaska proljea i zore). No mnogo vanije od toga, svako pojedinano pjevanje sadri dvije vremenske dimenzije, prolost i sadanjost, a obje su podjednako vane za razumijevanje smisla prie. Sudar prolosti i sadanjosti nije samo jedna od sredinjih tema djela, nego ujedno i jedan od glavnih postupaka u njegovoj izvedbi.[5]Svako pjevanje zapoinje naracijom u sadanjosti koja tee neko vrijeme, zatim se nekim povodom vraa u prolost, da bi se na kraju ponovno vratila u sadanjost. Prolost se s jedne strane javlja kao nedavna prolost (Hoimska bitka), a s druge strane kao davno prolo vrijeme (povijest gradova kojima putuje Kazlar-aga). To vraanje u prolost javlja se dosljedno, ak i onda kad se takav postupak protivi logici pripovijedanja. Sam postupak vraanja u prolost vaniji je od sadraja digresije i ima trojaku funkciju, on podcrtava znaenje sadanjosti zbog relevantnih uzroka, sugerira mijenu svega u vremenu, nepredvidivost sree te relativizira prikazanu zbilju.

CjelovitostNeki su opisi, digresije, retardirajue radnje u epu zapravo redundantne u odnosu na glavnu fabulu, ako se glavnom temom smatra Osmanova smrt, tj. svaka radnja koja je neposredno vezana uz Osmana. Teko je uope tono odrediti trajanje same radnje, moglo bi se pretpostaviti da vrijeme od Osmanovih savjetovanja sa svojim savjetnicima do njegove smrti traje svega 8 - 9 mjeseci. Ba zbog takve kompleksne naravi epa mnogi se povjesniari knjievnosti razilaze u pogledu njegove kompozicije. Tako Armin Pavi Osmana ne smatra jedinstvenim djelom jer je u njemu 12 od 20 pjevanja s radnjom povezano tek neposredno te vjeruje kako je Gunduli isprva napisao dvije pjesme, pjesmu o junatvu Vladislava u turskome boju i pjesmu o ubojstvu sultana Osmana, od kojih je kasnije nastojao sastaviti Osmana. Za njega pjevanja 1, 16, 17, 18, 19. i 20. ine jedinstvenu cjelinu kojoj pripada tema Osmanove smrti te ta pjevanja smatra pravim Osmanom, a cjelokupno djelo naziva Osmanidom. Luka Zore pak, pozivajui se na Pavieve tvrdnje, kompoziciju Osmana ipak smatra jedinstvenom, dok je Franjo Markovi u Osmanu prepoznao dramsku kompoziciju.

Na kraju, iako je takva je kompleksna montana kompozicija pomalo oslabila razumijevanje toka glavne fabulativne linije, ona je omoguila da se epski svijet prikae u svom totalitetu, u svojoj povijesnoj sveobuhvatnosti. Komponiranje pojedinih dogaaja u razliite vremenske dionice i povezivanje nekoliko razliitih tema omoguilo je unoenje mnogo grae, mnogo razliitih fabulativnih linija, mijeanje stvarnog i fikcionalnog, povijesnog i privatnog, kranskog i muslimanskog, slavenskog i turskog svijeta. Razvedenost kompozicije urodila je i apsorbiranjem raznih knjievnih vrsta te se u djelu mogu prepoznati teme, motivi i ugoaji koji su dotad bili rezervirani za neke druge anrove (npr. elementi ljubavne lirike). Osim toga, u epu se mogu pronai i elementi drugih knjievnih medija kao to su usmene i puke pjesme (npr. pjevanje o Sunanici). Neki su dogaaji ak prikazani kao pria u prii.

Ovakvim strukturiranjem kompozicije po naelu montae te povezivanjem razliitih umjetnikih medija u jednome djelu, Gunduli se posve pribliio suvremenoj baroknoj epskoj tehnici. Izgradio je jedno novo literarno, romaneskno djelo koje e posluiti kao najvei uzor mnogim hrvatskim epicima koji e stvarati nakon njega.

Rukopisi i izdanjaRukopisiGunduliev rukopis Osmana u svijet je sa sobom ponio njegov sin Frano (1630. 1700.) koji je bio vojnik u panjolskoj i Austriji. S njim je sluio Nikola Ohmuevi koji ga je prepisao i iji je prijepis danas najstariji poznati rukopis Osmana jer se Gunduliev originalni rukopis nije sauvao. Ohmuevi je prepisivanje jednog dijela Osmana zavrio u Biskaji u panjolskoj 15. kolovoza 1651. godine. Prepisivanje drugog dijela zapoeo je u Beu 20. listopada 1653., a zavrio 15. travnja 1654. godine.

Poznato je pet rukopisa iz 17. stoljea: Ohmueviev, Vatikanski, Valoviev, Adamoviev i ingrijin, a veliki poznavatelj rukopisa Osmana, uro Krbler, poetkom 20. stoljea, smatrao je da u svijetu postoji oko sedamdeset sauvanih rukopisa, ali da se u privatnim i javnim knjinicama jo uvijek skriva velik broj. U Zagrebu, u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici, uvaju se najstariji sauvani rukopisi iz 1689., 1727., 1765., 1773. i 1816. godine.

Mnogo rukopisa uva se u Poljskoj, a smatralo se da e se tamo pronai i izgubljena pjevanja prouavanjem kojih su se bavili Heinrich Glck i Wacav Parkott. Glck je uspio ui u trag sedam sauvanih rukopisa: a) rukopisa u vlasnitvu Wadysawa IV; b) rukopisa namijenjen Stanisawu Augustu; c) loe kopije prethodnog; d) rukopisa Aleksandra Sapiehe; e) rukopisa Michala Bobrowskog; f) rukopisa Andrzeja F. Kucharskog. Treba napomenuti da Glck nije vidio nijedan od tih rukopisa, a Parkott samo dva (toke c i e).

IzdanjaOsman je ostao u rukopisu sve dok prilike za njegovo tiskanje nisu postale povoljne, tj. do poetka 19. stoljea. Prvi pokuaj tiskanja Osmana bio je u Dubrovniku, oko 1810. godine (tiskanje je prekinuto nakon 10 araka). Zatim ga je pokuao izdati Antun Mihanovi. Na Novu godinu 1818. u Padovi je pozvao na pretplatu za Osmana kojeg je mislio tiskati prema rukopisu kupljenom u Mlecima, meutim rukopis ipak nije tiskan. Prvo izdanje Osmana tiskano je u Dubrovniku 1826. godine, s dopunom Pijerka Sorkoevia. Rukopis je, prema biljekama Danluke Volantia, priredio franjevac Ambrozije Markovi.

Matica ilirska 1844. godine izdala je Osmana s dopunom Ivana Maurania i rjenikom Antuna i Ivana Maurania. Kratak predgovor za ovo izdanje napisao je Vjekoslav Babuki. Prvo kritiko izdanje Gundulievih djela izdala je Jugoslavenska akademija 1877. u urednitvu Armina Pavia kao IX. knjigu Starih pisaca hrvatskih. To je izdanje nastalo prema Cekinievu rukopisu iz 1731. godine. Drugo i tree Akademijino izdanje priredio je uro Krbler; drugo 1919., a tree 1938. s dopunama Milana Reetara.

Ostala vanija izdanja Osmana jesu:

Gunduli, Ivan: Osman u 20 pjevanjah, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1854.

Gunduli, Ivan: Osman Ivana Gundulia, s pjevanjima XIV. i XV. Ivana Maurania, priredio Ivan Broz, Kr. Sveuilina knjiara Fr. upana (Albrechta i Fiedlera), Zagreb, 1887.

Gunduli, Ivan: Osman Ivana Gundulia, s dopunama I. Maurania i P. Sorkoevia, pripravio za tampu Jovan Bokovi, Sopronova tamparija, Zemun, 1889.

PrijevodiOsman je prevoen na sve vanije svjetske jezike. Slavenski prijevodi (poljski, eki, ruski) tee sauvati strofu, stih i rimu originala, dok latinski, francuski, njemaki, engleski i talijanski uglavnom odstupaju od metrikih osobitosti originala.

Prvi prijevod Osmana na talijanski i uope na bilo koji strani jezik doslovni je prijevod Vicka Smee iz 1786. godine. Najznaajniji francuski prijevod jest Antuna Sorkoevia iz 1838. godine. Latinski prijevod objavio je u Mlecima 1865. Bla Getaldi, njemaki 1918. u Berlinu Katarina von Pommer Esche, a engleski Edward D. Goya u Zagrebu 1991. godine. Poljskih prijevoda ima vie, a prvi tiskani jest cjeloviti prijevod Czeslava Jastrzbieca-Kozowskog iz 1934., objavljen u Varavi.

Gunduliev Osman oduvijek je privlaio panju itatelja pa nije udno to su nastale i razliite njegove obrade. Duan Bogosavljevi romanizirao ga je i objavio u Beogradu 1929. godine, a pronalazak cjelovitog i originalnog rukopisa Osmana tema je i romana Koraljna vrata Pavla Pavliia.

DopuneOsman je do nas stigao bez dvaju sredinjih pjevanja etrnaestoga i petnaestog. Postoje razliita nagaanja o razlozima zbog kojih je ep ostao nedovren. Prema prvom objanjenju, Gunduli je zavrio Osmana, ali dva su pjevanja stjecajem okolnosti izgubljena moda sluajno, a moda ih je namjerno unitio sam autor ili netko drugi (mogui razlozi bili su onodobno sloeni politiki odnosi s Turcima). Prema drugom objanjenju, ep nikada nije zavren, a prema treem zapravo se ne radi o jednom spjevu, nego o dvama: jedan je posveen Osmanu, a drugi Vladislavu, i tek ih je netko kasnije spojio u jedinstveno djelo. Posljednje je objanjenje zastupao Armin Pavi. Meutim, danas se ep ita i tumai kao jedinstveno djelo, a takvu je tezu zastupao i Franjo Markovi.

Gunduli je u Osmanu ostavio nedovrenima pet fabularnih linija i njih je trebalo zaokruiti upravo u pjevanjima koja nedostaju jer su smislom i simbolikim znaenjem neophodne za razumijevanje cjeline prie. Romantine su epizode vezane uz enske likove, a prie o njima, osim one o Begumu i Dilaveru, ostaju u epu nedovrene, pa su upravo sudbine Krunoslave, Sokolice i Sunanice glavne teme nadopuna Gundulieva epa.

Nekoliko pjesnika bavilo se nadopunjavanjem epa: Pjerko Sorkoevi, Ivan Maurani, Marin Zlatari, anonimni nadopunjiva budimskog izdanja iz 1827. godine te Frano Branko Angeli Radovani koji je ep nadopunio etrdesetih godina dvadesetog stoljea. Prvo izdanje Osmana, sa Sorkoevievom dopunom, potjee iz 1826. godine, a tiskano je u Dubrovniku, u redakciji Ambrozija Markovia. Iako je od Matiina izdanja iz 1844. godine, uobiajeno da se ep tiska s dopunom Ivana Maurania, smatrano je da dopuna Pjerka Sorkoevia vjernije slijedi Gundulievu fabularnu osnovu, odnosno, da se kvaliteta njegove dopune zasniva na onome to u Gundulievu tekstu ve postoji. Naime, Pjerko Sorkoevi trudio se povezati prekinute fabularne niti elei da smisao na taj nain proizae iz cjeline s minimalnim intervencijama u tekstu. Tako su postupili i njegovi sljedbenici Zlatari te anonimni autor budimskog izdanja. Sorkoevi u svojoj dopuni ne dodaje likove kojih u Gundulia ve otprije nije bilo. Nadalje, on starim likovima ne dodaje nove karakterizacije i sposobnosti niti uvodi nove ambijente ili situacije, kao to ne uvodi ni nove motive i pokretae radnje. On je, spojivi fabularne linije, pokuao samo nastaviti radnju, uvaavajui pritom dva svijeta: povijesni i romantini. Potonjim se bavio vie nego povijesnim, dok eshatoloki svijet nije dirao, smatrajui ga dovrenim.

Maurani je postupao upravo suprotno; u njegovoj dopuni postoji izraenije interpretativno zadiranje u predloak. Mauraniu nije bilo dovoljno zadrati se samo na razini upotpunjavanja fabule; on je uveo nove likove novih sposobnosti, a radnju ne pokreu samo ljudski osjeaji i inovi nego su za njezino odvijanje odgovorne sile kojih kod Gundulia nema. Uz to, Maurani uvodi i nove ambijente (npr. Drinopolje), ali i izvorno neprisutne pokretake motive, iz kojih proizlazi ono to se u ostatku Gundulieva teksta dogaa, te orijentire za znaenjsko i ideoloko tumaenje cjeline. Bitni elementi prisutni u njegovoj dopuni kozmoloki su i autorefleksivni motivi. Sorkoevi, kao ni sam Gunduli, nije se bavio tim motivacijskim aspektima na takav nain jer za njih nijedna ljudska sudbina nije unaprijed predodreena. Maurani je, meutim, u radnju uveo lik profesionalnog zvjezdoznanca koji tumai Osmanovu sudbinu pa se sudbina tako moe proitati u zvijezdama. Sorkoevi se drao principa da tumaenje radnje moe iznositi samo pripovjedaki glas, ali ne i neki od likova. Maurani zatvara ep jedinstvenom interpretacijom koja po svojim karakteristikama nije barokna. Naprotiv, njegovi dopjevi preslika su njegova osobnog vienja Osmana iz romantiarske, devetnaestostoljetne perspektive. No, unato tome, on je uspjeno rijeio tehnika naela epa, dosljednost i izvornost leksikoga izriaja, stiha i rime.

Maurani tako svoju dopunu stvara podosta slobodno u odnosu prema izvorniku i ostalim nadopunjivaima. Izdanje s njegovom dopunom, iz 1844. godine, zasluuje osobitu pozornost jer je nastalo u doba hrvatskoga narodnog preporoda, za ilirce Gundulievo je djelo emblematian kondenzat znaenja koje je u njihovoj predodbi imao Dubrovnik u doba turske opasnosti. U Osmanu su mogli iitati sve kulturne i knjievne znakove koji su vani za hrvatsku kulturu openito. U motivima borbe za slobodu vlastitoga naroda, vjere u propast nasilja i tiranije te u tenji za pravdom i mirom, ilirci su pronali poticaj za vlastita ostvarenja. U djelu su prepoznate rodoljubne i humanistike ideje koje su samom svojom pojavom poticale na ostvarenje narodnim preporodom. Maurani je u to doba bio popularan i svestran ilirac pa mu je kao takvom i pripala ast dopunjavanja Osmana.

Posljednji nadopunjiva, Frano Branko Angeli Radovani, ep je takoer dopunio na temelju fabularnih linija u samome djelu, no nije htio zadirati u njegov smisao. On se odnosio prema djelu vrlo slobodno, s obzirom na predloak, ak slobodnije od Maurania. No, rjeavanje se problema presjeenosti fabularnih linija ipak podudara s pristupom Sorkoevia i njegovih sljedbenika. Radovani je uveo novinu u svoje dopune ugradivi u tekst postojee Gundulieve stihove iz njegovih drugih djela (najvie iz Suza sina razmetnoga). Smatra se da je Radovani uope uveo mnogo inovacija u nebitnim dijelovima. Te inovacije zauzimaju neproporcionalno velik broj stihova. Prvi motiv, a to je motiv Krunoslave i Korevskoga, Radovani je rijeio kao i Sorkoevi (putanjem poljakog kneza, izlaskom zarobljenika iz tamnice i njegovim odlaskom kui s Krunoslavom, dok Krunoslavina ljubomora nije zaobiena kao kod Maurania, meutim, o njoj se ne raspravlja iscrpno kao kod Sorkoevia). Nadalje, motiv Kazlar-age i Sunanice rijeen je na isti nain kao i u Sorkoevievoj dopuni (njih dvoje dolaze do Carigrada, Osman otputa Sunanicu i alje je kui). Meutim, lik Sokolice u Radovanijevoj je dopuni razraen posve originalno. Iako je trinaesto pjevanje potpuno posveeno zlim silama, on ipak uvodi u njega nove likove, a to su Sokolica, Mustafina majka, te paklena sila u liku hode. Takoer je neprimjereno izveden prizor Sokoliine smrti (ona pogiba od ruke nekakva usputna lika, a smrt joj je prikazana ovla i nabrzinu kao neto nevano, dok joj se u ostalim pjevanjima posveuje mnogo vie panje). Lik je Ali-pae izveden gotovo isto kao i kod Sorkoevia uz pojedine manje preinake vezane uz pozadinske okolnosti i psiholoke implikacije. Dodatak ovom motivu jest i izvedba koja podrazumijeva putanje poljskih i turskih vojnika, meutim, to ne utjee na daljnji tok radnje. I, na kraju, lik Osmana Radovani tek ovla dodiruje. Za razliku od ostalih nadopunjivaa, koji Osmana oblikuju kao blagu, pomirljivu, tatu i pomalo zbunjenu osobu, Radovani ga iscrtava kao impulzivna, prijeka, arogantna i zla ovjeka. U usporedbi sa Sorkoeviem, Radovaniju nedostaju pojedine spisateljske vjetine poput fabulatorske suptilnosti, istoe izraza, blistavosti fraza te kompatibilnih leksikih i morfolokih obiljeja.

Knjievnopovijesno znaenjeKontekstualizacijaHrvatsku knjievnost 17. stoljea u kojemu je stvarao Gunduli i koje je, uostalom, i obiljeeno njegovim epom Osman potrebno je razumijevati, kao i ostale intervale u povijesti starije hrvatske knjievnosti, s trajnom svijeu o regionalnoj raznolikosti i neujednaenosti lokalnih knjievnih tradicija i knjievne proizvodnje. Neovisno o definiciji baroka (koji se u suvremenoj znanosti o knjievnosti i kroatistici shvaa dvojako, kao stilska odrednica, tj. tipoloki, ili kao vremenska odrednica, tj. epohalno), isticanje je upravo regionalne razliitosti knjievno-kulturnih krugova konstanta u recentnim radovima o hrvatskome knjievnom baroku.[6]U najee prihvaenoj podjeli na etiri regije, dubrovako-dalmatinska, kojoj pripada i sam Gunduli, zbog trajnog i intenzivnog utjecaja zapadne (prvenstveno talijanske) knjievne tradicije prednjai u izravnijoj afirmaciji vanjskoga knjievno-kulturnog poticaja, dok se u preostalim trima, sjevernijim regijama (u djelima autora ozaljskoga kruga, kajkavskoj knjievnosti sjevera i Kanilievim djelima u Slavoniji) barokni elementi objanjavaju mahom kao sluajan refleks daljih knjievnih kretanja.

Cjelinu Gundulieva opusa, s osobitom panjom posveenom Osmanu, treba dakle vrednovati i kontekstualizirati viestrukim okvirima u odnosu prema regionalnoj razliitosti tipinoj za ranonovjekovnu knjievnost hrvatskoga kulturnog prostora, ali i unutranjoj razliitosti matine Gundulieve regije, osobito u odnosu prema cjelini epskoga korpusa hrvatskoga knjievnog 17. i 18. stoljea i njegovoj domaoj knjievnoj tradiciji. Dubrovako-dalmatinski knjievno-kulturni kompleks podrazumijeva i omjeranje o onovremenu epsku normu koju najveim djelom oblikuje utjecajni talijanski knjievnik Torquato Tasso u brojnim svojim poetikim radovima o epu koje dosljedno primjenjuje u svojoj uspjenici i neprijepornom modelu baroknoga epskoga stvaralatva, u djelu Osloboeni Jeruzalem.

Tako promatran, Gunduliev Osman, na pozadini domae epske tradicije oblikovane u humanizmu i renesansi, kao na svojem knjievnom zaleu linearno komponirane i jednostavnije strukturirane epike (u djelima Marka Marulia, Jakova Bunia, Damjana Benee, Mavra Vetranovia, Saba Bratosaljia Sasina i dr.), predstavlja znaajan iskorak, dok za hrvatsku epsku produkciju koja se na njega u sljedeim stoljeima oslanja ima vrijednost novooblikovanoga normativnog poetikog modela. Svojim osobitim "sadrajnima i formalnim osobinama Osman je prvo djelo hrvatske knjievne kulture koje je uspostavilo i utemeljilo kanon klasinog nacionalnog epa koji je dugo vremena nakon svoga nastanka predstavljao neprijepornu, i u estetskom i u kulturolokom pogledu, kulturnu vrijednost".[7]Osobitost Gundulieva epa proizlazi iz, iako na Tassa oslonjene, po mnogome specifine epske poetike ostvarene kompleksnim kompozicijskim prepletanjem tematskih svjetova pri obradi suvremene politike teme. Formalne se osobitosti epa oituju u hipertrofiranoj figuralnosti koja je prema nekim autorima i temeljna znaajka baroknoga stila.[8] Nastao u elji slavljenja poljskoga kralja i u vremenu nakon Tridentskoga koncila "(p)o idejnoj koncepciji i ideolokome opredjeljenju Osman je ep katolike obnove i baroknog slavizma istodobno".[9]Odabirom suvremenoga povijesnoga dogaaja slavensko-turskoga (i tursko-turskog) sukoba kao teme, panegirika Dubrovniku kao osobita toposa, sloenom kompozicijom tematskih svjetova i razvedenim fabularnim linijama, strukturiranjem mjesta i vremena, nainom oblikovanja pripovjedaa angairanoga na strani kranstva te modelom oblikovanja i karakterizacije likova i motivacijskih sklopova, Gunduliev je ep utjecao na brojna, manja i vea epska djela, tako da "poslije Osmana hrvatski epici ne poseu vie za talijanskim predlocima, a kada i poseu, prilagouju svoje potrebe poetikim normama Osmana".[10]UtjecajiGundulievo je djelo tako utjecalo na najvei dio korpusa povijesne epike hrvatske knjievnosti 17. i 18. stoljea: na Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotia Dionoria koji u 20 pjevanja i 15644 osmeraka stiha tematizira potres u Dubrovniku i diplomatsku akciju u Turskoj koja je trebala smanjiti velik novani namet razruenom Gradu; zatim na ep Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman Petra Kanavelia (najvee epsko djelo na hrvatskome jeziku u ranom novovjekovlju sastavljeno od 19084 osmeraka stiha podijeljena u 24 pjevanja) koji obrauje pohod ugarskoga kralja Kolomana na Dalmaciju poetkom 12. stoljea; na religiozna epska djela poput epa Kristijada Junija Palmotia (prerada epa Christias Girolama Vide) i epilija Glavosjeenje Ivana Krstitelja Nikolice Bunia, kao i na niz manjih ili manje znaajnih narativnih djela u stihu hrvatske knjievnosti 17. i 18. stoljea, kao to su Trublja slovinska Vladislava Menetia, Bea grada obkruenje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera Petra Tome Bogainovia, Kanaveliev panegirik Ivanu Sobieskom, kralju poljakomu, osloboditelju Bea, ep Jose Krmpotia Katarine II i Jose II put u Krim itd.

O knjievnopovijesnome znaaju Gundulieva Osmana govore mnogo i podaci o cirkulaciji i sveprisutnosti prijepisa i prijevoda teksta, ali i brojne dopune epa nastale u stoljeima hrvatske knjievnosti koja su slijedila; brojnost i razliitost recepcijskih odziva svjedoi o vanosti i znaenju koje je Gunduliev ep zadobio u povijesti hrvatske knjievnosti, ali i u politikoj povijesti, najizraenije u vrijeme ilirskoga pokreta koji je iznjedrio osobito zanimljivu dopunu Ivana Maurania.

Bibliografija Gunduli, Ivan: Osman: osnanjegnem djellaa Gundulichjevieh i scivotom Osmanoviem priteceno, sdarscjagnima pjevagnaa naresceno, nadomjeregnima stvarji od spjevaoza u kratko narecenieh i isgovaragnem rjeci tkomugodi sumracnieh sljedjeno / spjevagne vitescko Giva Gundulichja vlastelina Dubrovackoga; [isvoditegl ... bratt Ambrogio Markovich Dubrovcjanin], u Dubrovniku: po Antunu Martekini, 1826.

Gunduli, Ivan: Osman, Zagreb, 1844.

Osman Diva Frana Gundulia, prir. . Krbler, izvanredno izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1919.

Djela Giva Frana Gundulia, prir. . Krbler., 3. izdanje, Zagreb, 1938. (SPH, knj. 9)

Gunduli, Ivan: Osman s dopunom I. Maurania, ur. M. Ratkovi, Zagreb, 1955.

Gunduli, Ivan: Osman, prir. M. Ratkovi, Zagreb, 1962. (PSHK, knj. 13)

Gunduli, Ivan: Osman, prir. M. Panti, Beograd, 1966.

Gunduli, Ivan: Osman, prir. F. velec, Zagreb, 1976.

Gunduli, Ivan: Osman, prir. S. Prosperov Novak i A. Pavekovi, Zagreb, 1991.

Gunduli, Ivan: Kralj od pjesnika, ur. D. Falievac, 2005.

Biljeke1. Djela G. F. Gundulia, prir. . Krbler, pregledao M. Reetar, JAZU, Zagreb, 1938. (Stari pisci hrvatski, knj. IX., str. 331.)2. Poklisari Orsat Cerva i Nikola Binciola izabrani su nosiocima tributa za 1621. godinu. Njihovo je poslanstvo u Carigrad trajalo 433 dana, kako doznajemo po zakljuku Senata od 24. sijenja 1623., u kojem im se odreuje naknada od 12 groa na dan za ono vrijeme, to su ga proveli izvan zaviaja due od 110 dana, koliko se raunalo da im treba za put u Carigrad i povratak kui. Za itavog su toga vremena trebali javljati Senatu svaku novost koju bi doznali. Za vrijeme svojega puta, dobili su vijesti o udaru na Poljake to ga sprema Osman, pa im je pisano da ne putuju dalje prema Carigradu nego da se upute prema Drinopolju i ondje predaju darove Osmanu. Kad se poelo raspravljati o miru, dopustio je Senat poklisarima da se vrate kui, poto se prema propisu poklone Sultanu, koji e se uskoro vratiti s bojita, i preporue velikom vitezu Huseinu ako je jo u vlasti, da Dubrovniku pomogne u raspravi s Mleanima oko morske hridi Suac, koja je odavno bila u dubrovakoj vlasti, ali 1620. godine zauzeli su je Mleani. Ako je na njegovo mjesto doao novi vezir (imali su ve vijest da je Osman na bojitu skinuo Huseina s asti vezira i dao ju Dilaveru), njega neka upute u tu raspravu. (uro Krbler: etiri priloga Gunduliu i njegovu Osmanu, Zagreb, 1914., str. 171. 173.).3. D. Prohaska u Povijesnoj grai Gundulieva Osmana ukazuje na to da je Gunduli za Osmana mogao upotrijebiti jednu od onih broura o carigradskoj buni, koje su izale ve 1622. godine u Mlecima, Vicenzi i Trevisu (. Krbler, nav. dj., str. 169.).4. Osman Diva Frana Gundulia, prir. . Krbler, Zagreb, 1919., str. 14. 15.5. Pavlii, Pavao: Studije o Osmanu, Zagreb, 1996., str. 117.6. V. npr. rasprave Zorana Kravara Knjievnost 17. stoljea i pojam 'barok i Varijante hrvatskoga knjievnog baroka, u: Nakon godine MDC, 1993. ili tekst Pavla Pavliia Barok kao period starije hrvatske knjievnosti, u: Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti, 1979.7. Falievac, Dunja: Kaliopin vrt II, Zagreb, 2003., str. 10.8. V. vie u: Kravar, Zoran: Nakon godine MDC, 1993. ili Falievac, Dunja: Stari pisci hrvatski i njihove poetike, 1989.9. Falievac, Dunja: Stari pisci hrvatski i njihove poetike, str. 297.10. Falievac, Dunja: Stari pisci hrvatski i njihove poetike, str. 297.Literatura Bogii, Rafo: Patnje mladog Dore, Zagreb, 2007. (studije: Zapis o Gundulievu Osmanu i Ivan Gunduli u hrvatskoj knjievnosti 17. st.)

Bojovi, Zlata: Osman Diva Gundulia, Beograd, 1986.

Falievac, Dunja: Ivan Gunduli, u: Stari pisci hrvatski i njihove poetike, Zagreb, 1989, str. 188. 212.

Falievac, Dunja: Poetoloke i ideoloke funkcije naracije u stihu u hrvatskoj knjievnoj kulturi, u: Kaliopin vrt II, Split, 2003, str. 7. 26.

Falievac, Dunja: Gunduliev Osman' kao epski model hrvatskoj epici 17. i 18. stoljea, u Stari pisci i njihove poetike. Zagreb, 22007, str. 229. 243.

Grgi, Iva: Osman i njegovi dvojnici: traduktoloka studija, Zagreb, 2004.

Karli, Petar: Vatikanski rukopis Gundulieva Osmana, Zagreb, 1912.

Kombol, Mihovil; Prosperov Novak, Slobodan: Hrvatska knjievnost do narodnog preporoda, 2. dopunjeno izdanje, Zagreb, 1992.

Krbler, uro: etiri priloga Gunduliu i njegovu Osmanu, Zagreb, 1914.

Kravar, Zoran: Nakon godine MDC. Dubrovnik, Dubrovnik, 1993. (studije: Svjetovi Osmana, Knjievnost 17. stoljea i pojam barok, Varijante hrvatskoga knjievnog baroka)

Lauer, Reinhard: Pas silnoga. O semantikoj strukturi Osmana Ivana Gundulia, u: Studije i rasprave, Zagreb, 2002, str. 87. 106.

Pavi, Armin: O kompoziciji Gundulieva Osmana, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 32, Zagreb, 1875, str. 104. 150.

Pavlii, Pavao: Barok kao period starije hrvatske knjievnosti, u: Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti, Split, 1979, str. 31. 67.

Pavlii, Pavao: Studije o Osmanu, Zagreb, 1996.

Rapacka, Joanna: Zaljubljeni u vilu: studije o hrvatskoj knjievnoj kulturi, Split, 1998. (studije: Rukopisi Osmana u Poljskoj i Tankred u Carigradu)

Vanjske poveznice

Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Osman

Kategorije:

Izabrani lanci Hrvatska epika Dubrovaka knjievnostNavigacijski izbornik

Otvori novi suradniki raun Prijavi se lanak Razgovor itaj uredi VE uredi Vidi stare izmjeneTop of Form

Bottom of Form

Glavna stranica Kafi Aktualno Nedavne promjene Sluajna stranica Pomo DonacijeIspis/izvoz

Napravi zbirku Preuzmi kao PDF Inaica za ispisPomagala

to vodi ovamo Povezane stranice Postavi datoteku Posebne stranice Trajna poveznica Podatci o lanku Meuwiki Citiraj ovaj lanakDrugi jezici

Bosanski Srpskohrvatski / / srpskiUredi meuwikije Vrijeme i datum posljednje promjene na ovoj stranici: 03:06, 11. oujka 2013.

Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni uvjeti se mogu primjenjivati. Pogledajte Uvjete koritenja za detalje.

Zatita privatnosti Impresum Uvjeti koritenja | Pravne napomene | Odricanje od odgovornosti Developers Mobilni prikaz